Professional Documents
Culture Documents
ote
jig
kn
Agota Kritof
ote
ka
Jue
kn
jig
bojana888
ka
ote
jig
kn
Crte Baltusov
kn
jig
ote
ka
sunce
Bekstvo
ka
jig
kn
Svirajte!
ote
- Muzike! - ree on. - Svirajte neto! Na violini ili na klaviru. Bolje na klaviru.
- Ne umem - kaem. - Celog svog ivota nisam nikad svirao na klaviru, nemam klavir,
nikad ga nisam imao.
- Celog vaeg ivota? Glupost! Idite do prozora i svirajte!
Naspram mog prozora bila je uma. Video sam kako se ptice okupljaju na granama da
bi sluale moju muziku. Video sam ptice. Njihove nagnute glavice i njihove nepomine oi
koje su gledale nekud kroz mene.
Moja muzika je bivala sve jaa i jaa. Postajala je neizdrljiva.
S grane pade uginula ptica.
Muzika je prestala.
Okrenuo sam se.
Sedei nasred sobe, tigar se smejao.
- To je dovoljno za danas - ree on. Moraete ee da vebate.
- Da, obeavam vam, vebau. Ali oekujem posetioce, razumete... molim vas. Oni bi
mogli smatrati neobinim vae prisustvo ovde, kod mene.
- Naravno - ree on zevnuvi.
Mekim je koracima izaao je kroz vrata koja sam za njim dvaput zakljuao.
- Do vienja - dobaci mi on jo.
Lina me je ekala na ulazu u fabriku, oslonjena o zid. Bila je tako bleda i tuna da
sam odluio da zastanem i porazgovaram s njom. Ipak, proao sam, ak i ne okrenuvi glavu
ka njoj.
Neto docnije, kad sam ve pokrenuo svoju mainu, ona je iskrsla pored mene.
- Znate, neobino je. Nikad vas nisam videla da se smejete. Poznajem vas ve
godinama. Godinama vas ve poznajem, a ni jedan jedini put niste se nasmejali.
ote
ka
jig
U tom trenutku ponovo sam osetio ivo nespokojstvo i nagnuo se kroz prozor da bih
kn
ka
jo dva i po sata.
ote
Nebo se natmurilo.
kn
jig
Dok je autobus prolazio pored. fabrike, kondukter me je pogledao. Kad smo otili
I ja sam bio edan. Zabacio sam glavu natrag i, rairenih ruku, pustio da padnem.
Zagnjurio sam lice u hladno blato i nisam se vie micao.
Bilo je kao da sam mrtav.
Telo mi se ubrzo stopilo sa zemljom.
Naravno, nisam umro. Neki eta me je pronaao kako leim u blatu, usred ume.
Pozvao je hitnu pomo; odneli su me u bolnicu. Nisam se ak ni smrzao, samo skvasio.
Prespavao sam no u umi, i to je sve.
Ne, nisam bio mrtav; dobio sam zapravo zapaljenje plua od kojeg umalo nisam
umro. Morao sam da ostanem est nedelja u bolnici. Kad su me izleili od moje upale plua,
preneli su me u psihijatrijsko krilo zato to sam hteo da se ubijem.
Prijalo mi je da ostanem u bolnici, jer nisam eleo da se vratim u fabriku. Ovde, bio
sam dobro, brinuli su o meni, mogao sam da spavam. Mogao sam da biram od svakojakog
ote
lekarom.
ka
jela. Mogao sam ak i da puim u malom salonu. Mogao sam da puim i tokom razgovora sa
kn
jig
To mi je rekao psihijatar, i ja sam se sloio s njim zato to, kad ste mrtvi, ne moete da
piete. Ali, u sebi mislim da mogu da piem o bilo emu, ak i ako je to nemoguno, ak i
ako je neistinito.
Uglavnom se zadovoljavam da piem u svojoj glavi. To je lake. U glavi se sve odvija
bez tekoa. Ali, dok piete, misli se preobraavaju, izobliavaju, i sve biva lano. Zbog rei.
Piem svuda gde god da sam. Piem dok idem prema autobusu, piem u autobusu, u
mukoj garderobi, ispred maine.
Nezgodno je to ne piem ono to bih morao da piem; piem o bilo emu, o stvarima
koje niko ne moe da razume, a koje ni ja sam ne razumem. Uvee, dok prepisujem ono to
sam tokom dana napisao u svojoj glavi, pitam se zato sam sve to napisao. Za koga i zbog
ega?
Psihijatar me pita:
- Ko je Lina?
- Lina je samo izmiljeni lik. Ona ne postoji.
- A tigar, klavir, ptice?
- Naprosto, komari.
- Pokuali ste da umrete zbog svojih komara?
- Da sam zaista pokuao da umrem, bio bih ve mrtav. Hteo sam samo da se odmorim.
Nisam mogao da nastavim da ivim ovako, fabrika i sve ostalo, odsustvo Line, odsustvo
nade. Ustajanje u pet asova ujutro, hodanje, tranje ulicom da bih uhvatio autobus, etrdeset
minuta vonje, dolazak u etvrto selo, meu fabrike zidove. urba da obuem sivu bluzu, da
markiram svoj dolazak, gurajui se s drugima ispred asovnika, da probuim rupu to je
moguno bre, da buim, buim, uvek istu rupu u istom komadu, po mogustvu deset hiljada
puta dnevno, jer od te brzine zavisi naa plata, na ivot.
ote
ka
Lekar kae:
jig
kn
to se tie Line... Neka lepa mlada plavua dolazi da vas svakodnevno via. Zato se ona ne
- Zato to je ona Jolanda i nikad se nee zvati Lina. Znam da to nije Lina. Ona nije
Lina, ona je Jolanda. Ba smeno ime, zar ne? A i ona sama je smena kao njeno ime. Sa
svojom plavom kosom, obojenom, vezanom na vrhu glave, svojim ruiasto obojenim
noktima, dugim kao kande, sa svojim tankim potpeticama visokim deset centimetara.
Jolanda je niska rastom, veoma niska, gospodine, pa ima obuu s potpeticama od deset
centimetara i tu smenu frizuru.
Lekar se smeje:
- Zato onda nastavljate da se viate s njom?
- Zato to nemam nikog drugog. I zato to ne elim da se menjam. Neko vreme sam se
toliko menjao da sam se umorio. U svakom sluaju, uvek je ista stvar, ova ili ona Jolanda, zar
ne? Odlazim kod nje jednom nedeljno, Ona neto skuva, a ja donesem vino. Nema ljubavi
meu nama.
Lekar kae:
- Moda nema s vae strane. Ali, ta znate o njenim oseanjima?
- Neu nita o njima da znam. Njena oseanja me ne zanimaju. Nastaviu da je viam
dok Lina ne doe.
- Jo u to verujete?
- Dabome. Znam da negde postoji. Uvek sam znao da sam na s--vet doao da bih se
sreo s njom. A tako i ona. I ona je dola na svet da bi se srela sa mnom. Zove se Lina, i ona je
moja ena, moja ljubav, moj ivot. Nikad je nisam video.
Jolandu sam upoznao kad sam kupovao obuu. Crnu, sivu, belu tenisku. Ne igram
tenis.
Jolanda mi se, prvi put, uinila veoma lepa. Graciozna. Saginjala je glavu pokazujui
ka
ote
jig
kn
Nasmejala se priglupo, ali njena glupost me se nije ticala. Ticalo me se jedino njeno
telo.
- ekajte me preko puta, u kafiu. Zavravam u pet sati.
Uzeo sam bocu vina, i zatim sam ekao u kafiu preko puta sa svojim cipelama u
plastinoj vrei.
Jolanda je dola. Popili smo kafu, pa smo otili kod nje.
Ona dobro kuva.
Jolanda moe izgledati lepa nekome ko je nije video u asu kad se ba probudila.
Tada je jo samo zguvana stvarica, sa oklembeenom kosom, sa izmrljanom
minkom, oko oiju su joj ogromni podonjaci.
Gledam je dok ide u kupatilo, noge su joj mrave, gotovo da nema zadnjice ni sisa.
U kupatilu ostaje najmanje sat vremena. Kad izae, ponovo je to Jolanda, lepa i svea,
kn
jig
ote
ka
ta radi Jolanda u nedelju, poto odem? Ne znam nita o tome. Nikad je nisam pitao.
Obmana
Od svih obmana, ova je najprijatnija: kad sam ti rekao koliko mi je stalo da opet
vidim svoju zemlju.
Zatreptala si razneena i proistila glas da bi nala okrepljujue rei, pune
razumevanja. itave veeri se nisi nasmejala. Bilo je vredno muke to sam ti ispriao tu
priu.
Kad sam se vratio kui, upalio sam svetla u svim prostorijama i ukipio se pred
ogledalom. Posmatrao sam sebe sve dok moj lik ne postade maglovit i neprepoznatljiv.
ka
Satima sam hodao po svojoj sobi. Moje knjige su bile beivotno rasute po stolu i
jig
ote
policama, postelja mi je bila hladna, suvie ista, i nije dolazilo u obzir da legnem.
kn
Lekar me pita:
- Zato ste izabrali imeLina za enu koju ekate?
Kaem mu:
- Zato to se moja majka zvala Lina, a ja sam je veoma voleo. Imao sam deset godina
kad je ona umrla.
On kae:
- Priajte mi o svome detinjstvu.
ekao sam na to. Moje detinjstvo! Svako se zanima za moje detinjstvo.
Dobro sam se izvukao od njegovih idiotskih pitanja. Dobro sam pripremio svoje
detinjstvo za svaku priliku, moja je obmana bila sasvim zavrena. Koristio sam je ve mnogo
puta. Priao sam o njemu Jolandi, mojim retkim prijateljima i poznanicima, a tu istu priu u
ispriati i Lini.
Ja sam ratno siroe. Moji roditelji su stradali za vreme bombardovanja. Ja sam jedini
preiveli iz porodice. Nisam imao ni brata ni sestru.
Podigli su me u sirotitu, kao i toliku drugu decu u to doba. Kad sam imao dvanaest
jig
- Da, to je sve.
kn
- To je sve?
ote
ka
Moja majka je bila puna rupa, kao naa kua, moja odea, moja obua. Rupe na obui
sam zaepljivao blatom.
iveo sam u dvoritu.
Kad bih ogladneo, ili bio sanjiv, ili mi bilo hladno, ulazio sam u kuu, nalazio neto za
jelo, prene krompire, peeni kukuruz, uskislo mleko, ponekad hleb, i legao bih na slamaricu
pored ognjita.
Veinom vremena sobna vrata su bila otvorena da bi toplota iz kuhinje mogla da se
iri. Video sam, uo sve to se odigravalo u sobi.
Moja majka dolazila je u kuhinju da opere zadnjicu u kabliu, obrisavi se paretom
krpe, i vraala se da spava. Gotovo da nije sa mnom razgovarala i nikad me nije zagrlila.
Najneobinije je da sam ostao jedino dete. Jo se pitam kako je moja majka uspevala
da se otarasi drugih svojih trudnoa, i zato me je ouvala, ba mene. Moda sam joj bio
prva nezgoda. Izmeu nas je bilo sedamnaest godina razlike. Moda je potom nauila ta je
ka
jig
kn
skorele od krvi.
ote
Seam se da se dogaalo da ostane u krevetu vie dana zaredom i da su sve krpe bile
Nisam se, razumljivo, brinuo zbog svega toga. Mogu ak da kaem da sam imao
sreno detinjstvo poto nisam znao da postoje i drugaija detinjstva.
Nikad nisam odlazio u selo. Stanovali smo blizu groblja, u poslednjoj ulici u selu, u
poslednjoj kui. Bio sam srean da se igram u dvoritu, u blatu. Ponekad, nebo je bilo vedro,
ali ja sam voleo vetar, kiu, oblake. Kia bi mi slepljivala kosu na elo, uz vrat, preko oiju.
Vetar mi je suio kosu, milovao me po licu. udovita skrivena u oblacima govorila su mi o
nepoznatim zemljama. Zimi je bilo munije. Voleo sam i snene pahuljice, ali nisam se dugo
zadravao napolju. Nisam imao dovoljno toplu odeu i brzo mi je bivalo hladno, naroito na
nogama.
Sreom, u kuhinji je uvek bilo toplo. Majka je prikupljala kravlju balegu, suvo drvo i
otpatke za loenje vatre. Nije volela hladnou.
Ponekad bi, izaavi iz sobe, u kuhinju dolazio neki mukarac. Dugo bi me gledao,
milovao po kosi, ljubio u elo, pritiskao mi ruke uz svoje obraze.
Nisam to voleo, bojao sam ga se, drhtao sam. Ali, nisam imao hrabrosti da ga
odgurnem.
esto je dolazio. I nije bio seljak.
Nisam se bojao seljaka, gnuao sam ih se, prezirao ih, bili su mi odvratni.
Tog mukarca koji me je milovao po kosi, ponovo sam sreo u koli.
U selu je bila samo jedna kola. Uitelj je drao asove uenicima svih razreda, sve
do estog.
Za prvi dan u koli, majka me je oprala, obukla, skratila mi kosu. I ona se obukla kako
je umela. Ispratila me je do kole. Imala je tek dvadeset tri godine, bila je lepa, najlepa ena
u selu, i ja sam je se stideo.
Rekla mi je:
- Ne plai se. Uitelj je utiv, a ti ga ve poznaje.
ka
Uao sam u uionicu, seo sam u prvi red. Tano naspram uiteljeve katedre. ekao
jig
ote
sam. Pored mene je sedela neka veoma lepa devojica, bleda i mrava, s pletenicama s obe
kn
- Ti nosi jaknu mog brata. I njegove cipele. Kako se zove? Ja se zovem Karolina.
Uitelj je uao i ja sam ga prepoznao.
Karolina je rekla:
- To je moj otac. A tamo je, pozadi, moj stariji brat s velikima. I kod kue imam malog
brata koji ima tek tri godine. Moj otac e zove andor i on ovde nareuje. Kako se zove tvoj
otac? ta radi? On je seljak, mislim. Ovde su samo seljaci, osim mog oca.
Rekao sam:
- Nemam oca. Umro je.
- Oh, teta. Ne bih volela da je moj otac umro. Ipak, rat je i mnogi e ljudi ubrzo biti
mrtvi. Posebno mukarci.
Rekao sam:
- Nisam znao da je rat. Ali, ti si moda laljivica.
ote
jig
- I ja sam.
kn
- U prvom.
ka
- U kojem si ti razredu?
Doao je. Zakljuao se u sobi s mojom majkom. On je bio jedini koji je zakljuavao
vrata kad bi ljubio moju majku.
Ja sam zaspao u kuhinji, kao obino.
Sutradan, u koli, otkrio sam na svom mestu sve to je bilo potrebno. Knjige, sveske,
olovke, pera, gumicu, papir.
Tog dana je uitelj rekao da Lina i ja ne moemo da ostanemo jedno pored drugog, jer
suvie brbljamo. Stavio je Linu da sedi usred uionice, okruenu devojicama, a ona je
brbljala jo vie nego pre. Ja sam bio sam naspram katedre.
Za vreme odmora, veliki su pokuavali da me zadevaju. Vikali su:
- Tobija, kurvin sin, Esterin sin!
Uitelj se umeao, velik i jak:
- Ostavite maliana na miru. Onaj ko ga dirne, imae posla sa mnom.
Oni su svi odstupili i pognuli glavu.
Za vreme odmora jedino je Lina dolazila do mene. Davala mi je polovinu svoje pite ili
kolaa. Govorila je:
ka
ote
to nema oca.
kn
jig
Hteo sam da odbijem pitu ili kola. Ali, bio sam gladan. Kod kue nikad nije bilo tako
Nastavio sam da idem u kolu. Veoma brzo sam nauio da itam, raunam.
Uitelj je stalno dolazio kod nas. Pozajmljivao mi je knjige. Ponekad je donosio
odeu koja je postala premala za njegovog starijeg sina, ili cipele. Nisam ih hteo, jer sam
znao e ih Lina prepoznati, ali majka me je prisiljavala da ih nosim.
- Bez toga ne bi imao u emu da bude. Da li bi sluajno da ide sasvim go u kolu?
Nisam eleo da idem sasvim go u kolu, nisam hteo ni da idem u kolu. Ali, kola je
bila obavezna. Doli bi andari ako ne bih iao. Tako mi je govorila majka. I nju bi mogli da
zatvore, ako me ne bi slala u kolu.
Tako, iao sam. Iao sam, u kolu tokom est godina.
Lina mi je kazivala:
- Moj otac je veoma dobar prema tebi. Odeu mog starijeg brata mogao bi da uva za
mlaeg, ali on je tebi daje zato to nema oca. Moja majka se slae sa njim zato to je i ona
veoma dobra; ona misli da se siromanima mora pomagati.
Selo je bilo puno veoma dobrih ljudi. Seljaci i sinovi seljaka uvek su dolazili u kuu,
donosei nam poneto za jelo.
U dvanaestoj godini zavrio sam obaveznu kolu, sa odlinim ocenama, andor je
rekao mojoj majci:
- Tobija mora da se koluje. Njegova inteligencija je iznad proseka.
Moja majka je odgovorila:
- Znate dobro da nemam novca da mu platim kolovanje.
andor je rekao:
- Mogu da naem besplatan internat. Moj stariji sin je ve tamo. Imaju hranu i
smetaj. Nita ne treba da se plati. Deparac u mu ja davati. Mogao bi da postane advokat,
ote
jig
ka
ili lekar.
kn
- Ako Tobija ode, ostajem sama. Mislila sam da e, kad odraste, donositi novac u
andor je rekao:
- Neu da moj sin bude seljak. Jo gore, paorski nadniar, prosjak kao ti.
Moja majka je rekla:
- Ako sam zadrala to dete, uinila sam to mislei na svoje starake dane. A vi hoete
sad da mi ga oduzmete kad sam poela da starim.
- Verovao sam da si dete sauvala zato to si me volela i zato to si ga volela.
- Da, volela sam vas, i jo vas volim. Ali, Tobija mi je potreban, Ne mogu da ivim
bez njega. Sad njega volim.
andor kae:
- Ako ga stvarno voli, nestani. On ne moe da postane nita valjano s majkom poput
tebe. Ti e mu biti samo teret, stidee te se, celog svog ivota. Idi u grad. Platiu ti put. Jo si
mlada. Moe da izgleda kao da ima dvadesetak godina. Moi e da zarauje deset puta
vie nego sa ovim seljakim vakama. A ja u se brinuti za Tobijaa.
Moja majka je rekla:
- Zbog vas sam i ostala ovde, i zbog Tobijaa. Htela sam da bude blizu ocu.
- Zaista si sigurna da je moj sin?
- Dobro to znate. Bila sam devica. Imala sam samo esnaest godina. Morali biste toga
da se seate.
- Ono to znam jeste da celo selo godinama prelazi preko tebe.
Ona je rekla:
- Istina. Ali, od ega bih ivela bez toga?
- Pomagao sam te.
ka
- Ne volite me vie?
kn
jig
ote
- inio sam koliko sam mogao. Ja sam samo seoski uitelj i imam troje dece.
Mukarac je odgovorio:
- Nikad te nisam voleo. Zaarala si me svojim licem, oima, ustima, telom. Zaposela
si me. A Tobijaa, njega volim. On mi pripada. Brinuu se o njemu. Ali ti treba da ode. S
tobom i sa mnom je zavreno. Volim svoju enu i decu. ak i ovo koje si rodila, volim ga.
Tebe ne mogu vie da podnesem. Ti si samo mladalaka zabluda, najvea greka koju sam
poinio u svom ivotu.
Kao obino, u kuhinji sam ostao sam. Iz sobe su dopirali uobiajenim umovi koje
sam mrzeo. Uprkos svemu, i dalje su vodili ljubav.
Sluao sam ih. Drhtao sam na svojoj slamarici, ispod pokrivaa, i cela kuhinja je
drhtala sa mnom. Dlanovima sam pokuavao da zagrejem ruke, noge, trbuh, ali uzaludno.
Potresao me je jecaj koji nije mogao da izae iz mene. Na slamarici, ispod pokrivaa,
odjednom sam shvatio da je andor bio moj otac i da je eleo da se otarasi moje majke i
mene.
Zubi su mi cvokotali.
Bilo mi je hladno.
Oseao sam kako me iznutra plavi mrnja prema tom oveku koji je traio da mi bude
otac i koji sad zahteva da napustim majku u isti mah kad ju je on naputao.
Praznina se ugnezdila u meni. Dovoljno sam je imao, nisam je eleo vie. Ni da se
kolujem ni da radim kod seljaka koji su svakodnevno dolazili da ljube moju majku.
Samo sam imao elju da odem, hodam, umrem, svejedno mi je bilo. Hteo sam da
odem daleko odavde, da se vie ne vratim, da nestanem, izgubim se u umi, u oblacima, da se
vie ne seam, da zaboravim, zaboravim.
Uzeo sam najvei no iz fioke, no za seenje mesa. Uao sam u sobu. Spavali su. On
je leao na njoj. Bili su obasjani meseinom. Mesec je bio pun. Ogroman Mesec.
Zabio sam no u mukareva lea, oslonio sam se na njega svom svojom teinom da
ote
jig
ka
kn
Hodao sam njivama sa kukuruzom i itom, hodao sam umom. Iao sam tamo gde je
sunce zalazilo; znao sam da tamo na zapadu postoje druge zemlje, zemlje razliite od nae.
Kroz sela sam prolazio prosei, kradui voe i povre po njivama. Skrivao se u
teretnim vozovima, putovao sa kamiondijama.
Da nisam ni opazio, stigao sam u drugu zemlju, u neki veliki grad. Nastavio sam da
kradem i prosim ono to mi je bilo potrebno da preivim. Spavao sam na ulici.
Jednog dana me je uhapsila policija. Stavili su me u dom za mlade namenjen
deacima. Tu su bili delinkventi, siroad, sa izgubljenim zaviajem poput mene.
Nisam se vie zvao Tobija Horvat. Skovao sam sebi novo ime od imena svoga oca i
svoje majke. Sad sam se zvao andor Lester i smatran sam ratnim siroetom.
Postavili su mi ogroman broj pitanja, preduzeli su traganje u mnogim zemljama da bi
u njima eventualno pronali preivele roake, ali niko se nije odazivao na ime andor Lester.
U internatu smo bili dobro hranjeni, kupani, vaspitavani. Upravnica je bila lepa ena,
elegantna, veoma stroga. Htela je da svi postanemo obrazovani ljudi.
Kad sam napunio esnaest godina, mogao sam da odem i izaberem neki zanat. Ako
bih bio sklon uenju, mogao bih da nastavim da stanujem u internatu, ali vie nisam podnosio
upravnicu, prinudu dnevnog rasporeda, injenicu da spavam s mnogima u istoj sobi.
Hteo sam to je moguno bre da zaraujem dovoljno novca da bih bio potpuno
slobodan.
Postao sam radnik u fabrici.
ote
jig
kn
ka
U subotu uvee otiao sam u posetu Jolandi. Zatim, vrativi se kui, ispio sam mnogo
Mislim
U ovom asu mi ostaje malo nade. Ranije, tragao sam, sve vreme se selio. Oekivao
sam neto. ta? Nita nisam znao o tome. Ali, mislio sam da ivot ne bi mogao da bude samo
ono to je bio, takorei nita. ivot bi morao biti neto i oekivao sam da se to neto dogodi,
tragao sam za njim.
Sad mislim da niega nema na ta bi se ekalo, pa tako ostajem u svojoj sobi, sedim
na stolici, nita ne radim.
Mislim da napolju postoji ivot, ali da se u tom ivotu nita ne deava. Nita za mene.
ote
ka
jig
Tu sam, sedim na stolici, kod kue. Sanjarim pomalo, ne istinski. O emu bih mogao
mi bude dobro. Naprotiv.
kn
da sanjarim? Sedim tu, to je sve. Ne mogu da kaem da sam dobro; ne ostajem ovde zato da
Niko ne ulazi.
Da bih ipak neto radio, kreem da itam novine koje su na stolu ve izvesno vreme,
otkako sam ih kupio. Razume se, ne trudim se da novine dohvatim. Ostavljam ih tamo, na
stolu, i itam ih izdaleka, ali nita mi ne ulazi u glavu. Onda prestajem da se upinjem.
Dabome, znam da je na drugoj stranici novina mlad ovek, ne suvie mlad, ba kao ja,
koji ita te iste novine u ugraenoj krunoj kadi, razgleda oglase, berzanske kurseve, veoma
napregnuto, prvorazredni viski mu je na dohvat, na obodu kade. Izraz na licu mu je lep,
ivahan, inteligentan, znatieljan u pogledu svega.
Mislei na tu sliku, prisiljavam se da ustanem i idem da povraam u svom,
neugraenom lavabou, glupo nakaenom na kuhinjski zid. I sve to izlazi iz mene, zaepljuje
taj nesreni lavabo.
Silno sam zauen videi tu neistou ija mi koliina izgleda dvostruko vea od
onoga to sam mogao da pojedem u proteklih dvadeset etiri asa. Posmatrajui tu gadost,
ka
ote
Izlazim na ulicu da bih zaboravio, etam se kao svako, ali nema niega na ulicama,
jig
kn
Zbog zaepljenog lavaboa, nemam elju da se vraam kui, nemam elju ni da hodam
vie, pa zastajem na ploniku, leima okrenut velikoj robnoj kui, posmatram ljude koji ulaze
i izlaze, i mislim da bi oni koji izlaze morali da ostanu unutra, i da bi oni koji ulaze morali da
ostanu napolje, i to bi prilino utedelo na zamaranju i kretanju.
Mogao bih da im dam taj dobar savet, ali oni me ne bi posluali. Tako nita ne kaem,
ne miem se, ovde mi nije hladno, na ulazu, koristim toplotu koja izbija iz robne kue kroz
stalno otvorena vrata, i oseam se bezmalo podjednako dobro kao maloas kad sam sedeo u
svojoj sobi.
Danas iznova zapoinjem idiotsku koloteinu. Ustajem u pet sati ujutro, umivam se,
brijem, pijem kafu, izlazim, jurim do Glavnog trga, penjem se u autobus, zatvaram oi i ceo
uas mog sadanjeg ivota mi skae u lice.
Autobus se zaustavlja pet puta. Jednom na izlazu iz grada i po jednom u svakom selu
kroz koje prolazimo. U etvrtom selu se nalazi fabrika u kojoj radim ve deset godina.
Fabrika asovnika.
Pokrivam lice dlanovima kao da bih da spavam, ali to radim da bih sakrio suze.
Plaem. Neu vie sivu bluzu, neu vie da markiram, neu vie da pokreem mainu. Neu
vie da radim.
Oblaim sivu bluzu, markiram, ulazim u radionicu.
Maine su stavljene u pogon. I moja. Ja samo sedim uz nju, uzimam komade, stavljam
ih u mainu, pritiskam pedalu.
Fabrika asovnika je ogromno zdanje koje dominira dolinom. Svi oni koji rade u njoj
stanuju u tom istom selu, osim nekolicine koji, kao i ja, dolaze iz grada. Nas nema veliki broj;
autobus je gotovo prazan.
Fabrika proizvodi pojedinane delove i nacrte za druge fabrike. Nijedan od nas ne bi
umeo da sastavi kompletan runi asovnik.
ka
to se tie mene, svojom mainom probijam rupu u odreenom komadu, istu rupu u
ote
istom komadu ve deset godina. Na rad se svodi na ovo. Staviti komad u mainu, pritisnuti
kn
jig
pedalu.
ka
jig
ote
kn
Jolande obino ne rade u fabrikama, pre rade u prodavnicama gde, ipak, zarauju jo
manje nego u fabrici. Ali, prodavnice su istije; u njima se lake sreu budui muevi.
U fabrici poglavito rade majke porodica. U jedanaest sati one tre da bi spremile
podnevni obed. Uprava im to doputa, jer one, kako god, rade po uinku. U trinaest sati one
se vraaju kao i svi mi. Deca i muevi su jeli. Vratili su se u kolu ili u fabriku.
Bilo bi prostije da svako jede u fabrikoj menzi, ali to bi bilo preterano skupo za
porodicu. Ja to mogu sebi da dozvolim. Uzimam dnevni meni, a to je manje skupo. Nije ba
ukusan, ali mene to ne pogaa.
Posle obeda, itam neku knjigu koju sam poneo od kue ili igram ah. Sam. Ostali
radnici igraju karte, ne gledaju me.
Posle deset godina, ja sam jo stranac za njih.
Jue sam u svom potanskom sanduetu naao poruku: morao bih da idem na potu da
uzmem neko preporueno pismo. Poruka je precizirala: Gradska uprava; sud za prekraje.
Uhvatio me je strah. Poeleo sam da pobegnem, daleko, to dalje, preko mora. Da li je
moguno da su pronali moj trag ubice posle toliko godina?
Otiao sam u potu da potraim pismo. Otvaram ga. Pozvan sam kao tuma u procesu
u kojem je optuenik izbeglica iz moje zemlje. Moji trokovi bie nadoknaeni, moje
odsustvovanje iz fabrike opravdano.
U reeni as, pojavljujem se na sudu. ena koja me prima veoma je lepa. Tako lepa da
sam poeleo da je oslovim imenom Lina. Ali, ona je suvie stroga. Izgleda mi nepristupana.
Ona me pita:
- Poznajete li jo dovoljno svoj maternji da biste mogli da prevodite sudski pretres?
Kaem joj:
- Nita nisam zaboravio od svog maternjeg jezika.
ka
Ona kae:
jig
kn
- Zaklinjem se.
ote
ka
sluaj je znatno tei. Stavljen u zatvor naeg grada da saeka svoje suenje, jedne veeri Ivan
ote
je udario uvara, pobegao, i odjurio kui. Njegova ena je bila na poslu, deca su spavala. Ivan
kn
jig
je ekao svoju enu da bi s njom pobegao, ali policajci su stigli pre nje.
- Osueni ste na osam godina zatvora zbog napada na uvara.
Preveo sam. Ivan me je pogledao:
- Osam godina? Jeste li sigurni da ste dobro razumeli? uvar nije umro. Nisam hteo
da ga ubijem. Zdrav je i itav.
- Samo prevodim.
- A moja porodica, ta e s njom biti tokom osam godina? Moja deca? ta e postati?
Ja kaem:
- Porae.
uvari ga odvode. Njegova ena se onesveuje.
Posle procesa, pratim svoje zemljake u gostionicu u kojoj su oni ve bili, im su
doputovali. To je omiljena i buna gostionica u gradskom centru, nedaleko od mene. Pijemo
pivo razgovarajui o Ivanu.
ka
sa svojim zemljacima. Sedimo za dugakim stolom. Piem nas posluuje devojka iz nae
ote
zemlje. Zove se Vera i ovde radi od etrnaest asova do ponoi. Njena sestra Kati i njen zet
jig
Pol redovni su gosti. Kati radi u gradskoj bolnici. Tamo postoje jaslice u kojima moe da
kn
ostavi erkicu koja ima tek nekoliko meseci. Pol radi u nekoj garai; lud je za motorima.
Upoznao sam i ana, poljoprivrednog radnika bez kvalifikacija, koji me svuda prati.
On jo nije naao posao i, po mom miljenju, nee ga nai nikad. Prljav je, slabo odeven, jo
stanuje u Izbeglikom centru.
Pol mi postaje prijatelj. esto provodim vee kod njega. Njegova ena se vraa s
posla, mora jo da spremi jelo, opere ve, da se pobrine za bebu.
Pol kae:
- Padam s nogu od sanjivosti, ali moram da saekam pono da bih otiao po Veru.
Njegova ena kae:
- Moe ona i sama da se vrati. Ovo je mali grad. Nita ne rizikuje.
Ja im kaem:
- Spavajte vi. Ja u se pobrinuti za Veru.
Vraam se u gostionicu. Vera predaje svoje raune gazdi. Vidi me na ulazu, osmehuje
se.
Ja kaem:
- Polje umoran. Veeras u vas ja otpratiti.
Ona kae:
- Ba utivo. Znate, mogla sam da se vratim sama. Ali, Pol govori da je on odgovoran
za mene.
- Koliko imate godina?
- Osamnaest.
- Tano je da ste jo bezmalo dete.
- Preterujete.
Izlazimo na ulicu. Pono je prola. Grad je pust, vlada potpuna tiina. Vera me uzima
ka
kn
jig
ote
- Poljubite me.
Pol, dakle, svake veeri odlazi u gostionicu, a u njegovom prisustvu, nema vie
mogunosti za Andrea.
ote
Pol uskae:
ka
- Jako ljubazno.
jig
- Nema potrebe, andore. Pitao sam ana da uvee prati Veru. U svakom sluaju, on
kn
- Bolesna je?
ote
jig
kn
On slee ramenima:
ka
- Nita ne znam.
Izlazim iz gostionice, jurim do Polove kue. Oni stanuju na drugom spratu. Penjem se
trkom, zvonim. Kucam na vrata. Neka susetka me uje, kae mi otvorivi svoja vrata:
- Nema nikog. Na odmoru su.
- I mlada devojka?
- Kaem vam da nema nikog.
Vraam se u gostionicu. Vidim ana, sedi sam za stolom. Prodrmam ga:
- Gde je Vera?
On uzmie:
- Zato se ti nervira? Vera je otila. Dve prve veeri sam je pratio i ona je rekla da ne
ote
kn
jig
ka
Uginula ptica
ote
ka
kn
jig
ka
Tek veoma retko svraam kod Pola. Toliko smo tuni da ne nalazimo nita to bismo
ote
rekli jedan drugom. Sve troje se oseamo krivim to smo na letovanje otili bez Vere. A ja jo
kn
zaljubljena u mene.
jig
i vie nego njih dvoje. Nadgledao sam Jolandino sunanje dok se Vera ubijala. Moda je bila
Kati nema hrabrosti da svojoj majci pie da joj je mlaa sestra mrtva. Majka nastavlja
da pie na Verinu adresu i pisma joj se vraaju s napomenom preminula. Verina majka se
pita ta znai to napisano na stranom jeziku.
Ni u gostionicu ne idem vie esto. Broj nam je sve manji i manji. Oni koji nisu mrtvi,
vratili su se u zemlju. Mlai samci otili su dalje, preli su Okean. Trei su se prilagodili,
poenili se ovdanjim enama i uvee ostaju kod kue.
U gostionici viam samo jo ana koji je i dalje u Izbeglikom centru gde je upoznao
druge strance, prispele iz celog sveta.
Ponekad me an eka na stepenitu moje kue:
- Gladan sam.
- Nisi jeo u Centru?
jig
an istrajava:
ote
ka
kn
- Mogao bih i da ti okreim stan. Nisam profesionalac, ali radio sam to mnogo puta.
- Nema potrebe za kreenjem, dobro je i ovako.
- Odvratno je. Pogledaj tu crnu kuhinju, pogledaj klozet, kupatilo. Ne da se zamisliti.
Gledam oko sebe:
- Ima pravo, ne da se zamisliti. Ali, nemam novca.
- Uradiu ti to besplatno. Za hranu. Samo da radim. Samo da se ne oseam nekoristan.
Platie farbu i dae mi malo da jedem, kao i do sada.
- Neu da te eksploatiem.
- Ionako bazam po gradu, razvlaim se po Centru. A kod tebe je sve prljavo.
Kod mene je stvarno sve prljavo. Na to ak ni ne mislim vie. Deset godina je ve
stan onakav kakav je bio kad sam se uselio. A ni u to vreme nije bio ba ist.
Onda kaem anu da pone od kuhinje.
Mislim, kad Lina doe, sve e biti isto: kuhinja, kupatilo, toalet.
Sobe su pristojne. U spavaoj sobi su zidne police sa knjigama i veliki krevet za nas
dvoje. Tu je i sobica koja mi sad slui kao svatarnica, a bie mi radna soba, sa stolom,
pisaom mainom i papirom za pisanje.
Treba da mislim na to da kupim pisau mainu, papir za kucanje i trake za mainu.
U ovom trenutku piem olovkom u kolskim sveskama.
an radi brzo i dobro. Ne prepoznajem svoj stan. Lina bi sad mogla da doe. Ne bih
se stideo.
Kupujem nove pekire za kupatilo i krpe za kuhinju. Slaem ih u fioku.
Plaam ana onoliko koliko mogu. On je veoma zadovoljan, vie nego ja, poslom koji
je obavio. Voleo bi da izmoluje obe sobe, ali to nije neophodno.
ka
an je srean:
jig
kn
ote
- To je prvi put da sam mogao da poaljem novac svojoj eni. Novac koji si mi ti dao.
- Kod nas to vredi dvaput vie nego ovde. Moja ena mogla je da kupi deci cipele i
odeu za jesen. Treba da budu pristojno odevena za kolu.
Ja pitam:
- A ta e sada da radi bez posla?
- Ne znam, andore.
- Bilo bi bolje da se vrati kui.
- Ne mogu. Celo selo bi mi se rugalo. Obeao sam svima bogatstvo. Ako bi ti mogao
da mi pomogne, andore. Da mi nae muterije. Poznaje ne malo sveta. Video si da umem
da molujem, umem da radim i druge stvari. Da brinem o vrtu, recimo. O povrtnjaku ili
ukrasnoj bati. Ni za kakve velike pare. Tek malo za hranu. Ako nastavim da boravim u
Centru besplatno, mogu da aljem sav novac koji zaradim svojoj eni.
Nalazim nekoliko povremenih poslova za ana, ali ne mogu da ga se otarasim. Dolazi
kod mene skoro svake veeri, ometa me u pisanju. ita mi pisma svoje ene, svoje dece.
Govori mi o svojoj nevolji, o tome kako se loe osea zato to ne moe da ivi sa svojima.
Gotovo neprestano plae. Samo slanina i krompir mogu da ga utee. Punog stomaka,
odlazi da spava u Izbeglikom centru, u spavaonici s krevetima na sprat, gde je on uveo svoje
obiaje, gde ga je dug boravak nametnuo za efa.
kn
jig
ote
ka
Oni
Kii. Sitna i ledena kia pada po kuama, po kronjama drvea, po grobovima. Kada
su ONI doli da me vide, kia se slivala po njihovom rastoenom, fluidnom licu. ONI me
gledaju, a hladnoa biva intenzivnija, moji beli zidovi me ne tite. Njihova vrstina samo je
iluzija, a njihova belina je isprljana.
Jue sam imao trenutak neoekivane sree, bez ikakvog razloga. Doao mi je kroz
kiu i maglu, osmehnuo se, zalebdeo iznad drvea, igrao preda mnom, okruio me.
Prepoznao sam ga.
ka
Bila je to srea iz nekog veoma dalekog vremena kada smo dete i ja bilo jedno. Bio
jig
ote
sam on, imao sam est godina i sanjario sam uvee, gledajui u Mesec.
kn
Sada sam umoran. To me oni koji dolaze nou tako umaraju. Koliko e ih biti
Kad bi ONI imali makar lice. Ali, ONI su magloviti, neuhvatljivi. ONI ulaze. ONI
stoje uspravno da bi me gledali i kau:
- Zato plae? Seti se.
- ega?
Oni prsnu u smeh.
Kasnije, kaem:
- Spreman sam.
Raskopavam koulju na grudima, a ONI podiu svoje tune i blede ruke.
- Seti se.
- Ne umem vie.
Tune i blede ruke se podiu i opet padaju. Neko plae iza belih zidova:
- Seti se.
Laka i siva magla lebdela je iznad kua, iznad ivota. Neko dete je sedelo u dvoritu i
gledalo u Mesec.
Imalo je est godina, voleo sam ga.
- Volim te, kaem mu.
A dete me je odmerilo strogim pogledom.
- Deae, dolazim izdaleka. Kai mi zato gleda u Mesec?
- To nije Mesec - odgovara dete razdraljivo - to nije Mesec u ta gledam nego
budunost.
- Ja dolazim odande - kaem mu blago - i tamo su samo jalova i kaljava polja.
- Lee, lae! - uzviknu dete. - Ima novca, svetlosti, ljubavi. I ima vrtova punih
ka
cvea.
jig
ote
- Ja dolazim odande - ponovio sam blago - i tamo ima samo jalovih i kaljavih polja.
kn
Bile su to njegove poslednje tople suze. I po njemu je poelo da kii. Mesec je nestao,
no i tiina su me prekrile da bi mi rekle:
- ta si uradio s njim?
Umoran sam. Sino sam jo pisao, pijui pivo. Reenice su mi se obrtale u glavi.
Mislim da e me pisanje unititi.
Kao i obino, uhvatio sam autobus. Zatvaram oi. Stiemo u prvo selo.
Starica koja raznosi novine dolazi da preuzme sveanj. Ona mora te novine da dostavi
svim stanovnicima sela pre sedam sati ujutro.
Mlada ena s detetom u naruju penje se u autobus.
Otkad radim u fabrici, na ovoj stanici niko ne ulazi u autobus.
ka
Ona sigurno zna da sam ubio njenog oca, mog oca, naeg oca, moda i moju majku.
ote
jig
godina je prolo, stvar je nesumnjivo zastarela. Uostalom, ta ona zna? Zna li uopte da
kn
Tu je, dakle, ona koju sam ekao! Nisam to znao. Verovao sam da ekam neku
nepoznatu enu, divnu, nestvarnu. A eto, prava Lina je dola posle petnaest godina
razdvojenosti. Sreli smo se daleko od naeg rodnog sela, u drugom selu, u drugoj zemlji.
Prepodne brzo prolee. U podne odlazim da jedem u fabrikoj kantini. Tamo je
kolona, sporo se napreduje. Lina je ispred mene. Ona uzima kafu i zemiku. Ba kao to sam
ja uinio kad sam doao jer nisam umeo da izaberem jela ove strane kuhinje. Sve mi je
izgledalo bljutavo, otuno.
Lina je izabrala sto po strani. Seo sam za drugi sto, licem prema njoj. Jedem, ne diui
pogled. Bojim se da je pogledam. Kad sam zavrio s jelom, ustajem, odnosim svoj pladanj i
idem po kafu. Prolazei pored Lininog stola, bacam pogled na knjigu koju Lina ita. Nije
napisana na jeziku nae zemlje ni na ovdanjem jeziku. Mislim da je re o latinskom jeziku.
I ja uzimam da itam, ali ne mogu da se usredsredim, mogu samo da gledam Linu.
Kad ona podigne pogled, ja brzo sputam svoj.
Lina se povremeno dugo zagleda kroz prozor i ja zakljuujem da se u njoj neto ipak
ote
ka
duboko izmenilo: njen pogled. Lina iz mog detinjstva imala je nasmejane i radosne oi;
jig
sadanja Lina ima sumoran, tuan pogled, kao kod svih izbeglica koje poznajem.
kn
U trinaest asova se vraamo u fabriku. Lina radi u radionici koja se nalazi sprat iznad
moje.
Uvee, kad izlazimo iz fabrike, eka nas autobus. Vidim Linu koja tri prema
jaslicama i vraa se sa svojim detetom. Lina seda blizu konduktera, a ja neto dalje, pozadi.
Ali ne predaleko.
Lina silazi u selu u kojem se jutros bila popela. Silazim i ja i pratim je. Ona ulazi u
malu seosku bakalnicu, i ja za njom. Ona pokazuje prstom ta eli da kupi, mleko, patetu,
dem. Ona ne zna, dakle, jezik ove zemlje. Ili je postala nema, ta mala brbljiva devojica iz
mog detinjstva.
Kupujem paklo cigareta i nastavljam da ulicom pratim Linu. Ovog puta ona me je
svakako primetila. Ali, nita ne govori. Ulazi u dvospratnu kuu, blizu crkve. Gledam kroz
prozor u prizemlju. Svetlo je upaljeno. Neki mukarac sedi za stolom, nagnut nad knjigama.
Ostatak stana je u mraku.
Otkrivam prolaz koji vodi u umu. Prelazim mali drveni most i idem po stazi koja me
vodi iza kua. Sedam u travu i pokuavam da izdvojim Lininu kuu. Verujem da sam uspeo,
ali nisam siguran. Reica i bate me odvajaju od niza kua. Dobro vidim senke koje se
pomeraju u zadnjoj sobi, ali to je sve; ne mogu nikog da raspoznam.
Mislim da moram da kupim dvogled ako ita hou da vidim.
Vraam se pred kuu. Mukarac je jo za stolom. I Lina je tu, sedi u naslonjai, daje
cuclu svojoj bebi. Ne znam da li je to devojica ili deak, ali sad znam da Lina ima mua.
ka
Ja kaem:
me zaseravate?
kn
jig
ote
Ja kaem:
- Kazae joj da sam umro.
- Ali, to nije istina, andore. Ti nisi umro.
- Ona e razumeti.
an pita:
- Zato si postao tako zao, andore?
- Nisam zao, umoran sam. Ostavite me na miru.
Kupujem dvogled. Kupujem i bicikl. Tako neu morati vie da ekam autobus. Mogu
da idem u Linino selo kad poelim, danju, kao i nou. Ono je samo est kilometara od grada.
Vie ne sledim Linu. Kad izaem iz fabrike, uzimam autobus do grada. Ona silazi u
svom selu i ne vidi me vie.
ote
ka
Osim u kantini.
kn
da se vidi.
jig
Tek kasnije, uvee, odlazim da svojim dvogledom vidim Linu. A i nema neto veliko
Lina polae dete u njegov krevetac, zatim ona i njen mu leu u veliki krevet i gase
svetlo.
Ponekad, Lina se nagne kroz prozor, pui cigaretu gledajui u mene, ali me ne vidi;
vidi samo umu.
Voleo bih da joj kaem da sam tu, da je nadgledam, da pazim na nju u ovom stranom
svetu. Voleo bih da joj kaem da ne treba da se plai, jer sam ja ovde, njen brat, i da u je
zatititi od svih opasnosti.
Proitao sam ili uo negde da je u faraonskim porodicama idealan brak bio izmeu
brata i sestre. I ja to mislim, mada je Lina samo moja polusestra. Ja nemam druge.
Dola je subota. Subotom se ne radi u fabrici. Onda uzimam svoj bicikl i zapuujem
se u Linino selo. Posmatram par, as pred kuom, as pokraj ume. Vidim Linu da se oblai,
ka
Naravno, tamo nailazim na ana. On ba pije pivo, okruen drugim izbeglicama iji
ote
jezik ne razumem.
kn
jig
an im kae:
- Ovo je moj najbolji drugar. Sedi, andore. Ovo su sve moji drugovi.
Pruam ruku svim njegovim drugovima, zatim pitam ana:
- Kako postie da te razumeju?
an se smeje:
- Lako. Pokazujem.
On daje znak mladiu koji posluuje, podiui osam prstiju:
- Piva!
On se naginje prema meni:
- Kai, hoe li da nam plati osam piva?
- Da, svakako. I osam kobasica sa krompirom.
Konobar donosi tanjire s kobasicama. Moji gosti mi aplaudiraju kad svoj novanik
ote
ka
- Ne, Jolanda, nisam vie isti. I ne znam da li u ikad vie biti isti. Da bismo to
kn
- Koliko dugo?
jig
odbijanja.
Jednog dana donosim odluku. Dok prolazim s kafom pored njenog stola, zastajem.
Pitam je na naem maternjem jeziku:
- Hoete li jo jednu kafu?
Ona se osmehne:
- Ne, hvala. Ali, sedite. Nisam znala da ste zemljak. Zbog toga ste me pratili?
- Da, zbog toga. Zanimaju me svi koji dolaze iz moje zemlje. Voleo bih da im
pomognem.
- Ne verujem da mi je potrebna vaa pomo. Ko ste vi?
- Davnanji izbeglica. Petnaest godina je kako ivim ovde. Zovem se andor Lester.
- Volim ime andor. Moj otac se zove andor.
- Koliko godina ima va otac?
ote
ka
- ta je to vano? Mora da e uskoro imati ezdeset godina. Zbog ega vas to zanima?
jig
Odgovaram:
kn
- Moji roditelji su umrli za vreme rata. Pitao sam se da li su i vai roditelji umrli.
- Ne, oboje su ivi. ao mi je zbog vas, zbog vaih roditelja, andore. Zovem se
Karolina, ali ne volim to ime. Mu me zove Karola.
- Ja u vas zvati Lina.
Ona se nasmeja:
- U detinjstvu su me zvali Lina!
Zatim me ona pita:
- Kako podnosite ovu zemlju?
- Naviknete se.
- Ne bih mogla da se na nju naviknem. Nikad.
- Trebalo bi, ipak. Vi ste izbeglica. Doli ste uz svoju punu saglasnost. I ne moete da
odete.
ote
ka
me vie.
jig
Sutradan, u kantini, odlazim do Lininog stola, sa svojom tacnom. Sedam naspram nje:
kn
ote
jig
- ta da nastavim?
ka
kn
- Zato biste?
- To je duga pria. Vi liite na devojicu koju sam napustio pre petnaest godina.
Lina se osmehuje:
- Razumem vas. I ja sam nekad bila zaljubljena u deaka mojih godina. Jednog dana
je nestao. Otiao je u grad sa svojom majkom. Nikad ih nismo ponovo videli.
- Ni deaka ni majku?
- Ne, ni jedno ni drugo. Uostalom, majka je bila ena koja je ravo ivela. Veoma
dobro se seam dana kad su otili, zato to je te veeri moj otac bio napadnut dok se vraao
kui. Blizu groblja, neka skitnica ga je ubola i uzela mu novanik. Otac je hodao sve do kue,
a moja majka mu je izleila ranu. Spasla je mog oca.
- Nikad niste ponovo videli Tobijaa?
Lina me pogleda u oi:
ka
ote
kn
jig
- Vidi, Lina, ja sam te odmah prepoznao. Prvog dana kad si se popela u autobus.
Lina postade jo blea nego obino; proaputala je:
- Tobijae, to si ti? Zato si promenio ime?
- Zato to sam promenio ivot. A uz to, moje ime mi je izgledalo smeno.
Sutradan ujutro, Lina se penje u autobus. Seda pored mene, na kraju autobusa. Gotovo
smo sami, putnika je veoma malo. Niko nas ne gleda, niko se ne zanima za nas.
Lina mi kae:
- Govorila sam o vama... o tebi svome muu. Kolomanu. On je zadovoljan to nisam
sama u fabrici. Malo sam ga prevarila. Nisam mu govorila o tvojoj majci. Rekla sam da si
daleki roak iz glavnog grada koji je ratno siroe. On bi voleo da te upozna, voleo bi da te
pozovem da doe kod nas.
Ja kaem:
- Ne, ne odmah. Treba da saekamo.
- ta da saekamo?
- Da saekamo da se ponovo upoznamo, nas dvoje.
U podne, ruamo zajedno. Svakog podneva. Ujutro, putujemo zajedno. Svakog jutra. I
uvee.
Kad je kraj nedelje, ja patim, jer ne radimo. Traim od Line dozvolu da je pratim dok
kupuje subotom. ekam je na Glavnom trgu. Idem s njom po prodavnicama. Nosim joj
pakete. Zatim, odlazimo da pijemo kafu u gostionicu gde ima izbeglica. Potom Lina hvata
autobus, vraa se u svoje selo, svom muu, svom detetu. Vie je ne sledim.
Dovoljno je to sam je video da spava pored svog mua svake veeri.
Ostaje nedelja da se ispuni. Kaem Lini da u je ekati u petnaest asova, svake
nedelje, na malom drvenom mostu koji vodi u umu. Ako moe da svrati dok eta sa svojim
detetom, biu tamo.
ekam je svake nedelje i, svake nedelje, ona dolazi.
ka
etamo se sa njenom malom devojicom. Ponekad, poto je zima, Lina dolazi vozei
ote
malu na sankama. Ja vuem sanke do vrha jednog breuljka, Lina i Violeta se sputaju
kn
jig
Posle naeg jela u podne, Lina i ja igramo ah. Ja uvek dobijam. Kad peti put dobijem,
Lina mi kae:
- Potrebno je da bude u neemu najjai.
- ta hoe da kae?
Ona je srdita; ona kae:
- U koli smo bili ravni. Otada, preli smo jedan put. Ja sam postala profesor klasinih
jezika, a ti si ostao prost radnik.
Ja kaem:
- Ja piem. Piem dnevnik i knjigu.
- Jadni andore, ti ne zna ak ni ta je knjiga. Na kojem jeziku pie?
- Na ovdanjem jeziku. Nee moi da proita ono to piem.
Ona kae:
ote
ka
jig
Ja kaem:
kn
S vremena na vreme opet viam Jolandu subotom uvee. Dovoljno sam se nagledao
Line i njenog mua kako spavaju u istom krevetu, i gostionice mi je sad vie nego dovoljno.
Jolanda kuva pevajui, donosi mi viski sa ledom; ja itam novine. Zatim jedemo,
jedno naspram drugog, utke. Nemamo nita znaajno da kaemo jedno drugome. Posle jela,
ako ja mogu, vodimo ljubav. Ja mogu sve manje i manje. Mislim samo na to da se to je
moguno bre vratim kui da bih pisao.
Ne piem vie na ovdanjem jeziku svoje neobine prie; piem pesme na svom
maternjem jeziku. Te pesme su namenjene Lini, razume se. Ali, ne usuujem se da joj ih
pokaem. Nisam siguran u svoj pravopis i zamiljam Linu kako mi se ruga. to se tie
njihove sadrine, jo je suvie rano da bi je ona saznala. Bila bi sposobna da mi zabrani da
sedim za njenim stolom u kantini i opozove nae etnje nedeljom.
Jedne decembarske subote, Jolanda mi kae:
- Za Boi u ii da posetim svoje roditelje. Mogao bi da provede vee uoi Boia
sa nama. Oni su odavno eleli da te upoznaju.
- Moguno je. Moda u doi.
Meutim, u ponedeljak ujutro, Lina mi kae da joj je njen mu predloio da me
pozove za Badnje vee.
- Doi sa svojom prijateljicom.
Ja odmahujem glavom:
ote
jig
ka
- Kad bih imao prijateljicu, ne bih provodio svoje subote i nedeljna popodneva sa
kn
Jolandi kaem da sam sa anom pozvan kod zemljaka. Da, vodim ana sa sobom, i to
e biti za priu videti velikog fiziara lino dok jede za istim prazninim stolom s mojim
neobrazovanim prijateljem seljakom!
Prevario sam se.
Koloman nas prima srdano. Odmah oraspolouje ana predlaui mu mesto u
kuhinji i nudei mu pivo.
Tako esto sam ovu kuu osmatrao spolja, pa sam veoma zadovoljan da stan najzad
vidim izbliza. Jedna prostorija je okrenuta prema ulici, druga prema bati i umi. Izmeu njih
je kuhinja. Nema kupatila. Nema ni centralnog grejanja, sobe su zagrevane ugljem, a tednjak
je na drva.
Mislim da e Lini biti mnogo bolje kod mene nego ovde.
Ona je zauzeta pripremanjem stola u sobi gde obino radi Koloman. On je raskrio sto
i sloio svoje knjige.
Jelka je ukraena, pokloni su podno nje. Pored jelke mala devojica se igra u svojoj
ogradici.
Koloman pali sveice, a mala devojica prima poklone. Razume se, ona ne mari za
njih: ima tek est meseci. Ja sam joj doneo plianog zeku, a an drvenu igru koju je on lino
napravio.
Lina daje cuclu bebi:
- Jeemo kad mala zaspi. Biemo mirniji.
Koloman otvara bocu belog vina, sipa, die svoju au:
- Srean Boi svima!
Mislim da nikad nisam voleo boino drvo. Moda an misli isto.
Lina stavlja dete da spava u zadnjoj sobi, zatim jedemo. Patku sa pirinem i povrem.
Veoma dobro.
ka
kn
jig
ote
Izmeu Boia i Nove godine, imamo nedelju dana odmora, fabrika ne radi. Nema ni
zajednikih putovanja, ni zajednikih podnevnih obroka. Pre praznika, podsetio sam Linu:
- Biu tamo, na mostu, svakog dana, u petnaest asova.
Kad nije suvie hladno, koristim bicikl. Kada veje sneg, idem autobusom. ekam
nekoliko asova na mostu, zatim se vraam i piem pesme.
Na nesreu, mora da i Koloman ima praznini odmor, jer prati Linu u njenim
etnjama sa bebom. Onda se ja skrivam iza nekog drveta i, kad vie nisu na vidiku, odlazim.
ka
jig
ote
Ni jedan jedini put tokom celog tog odmora, Lina nije dola. Ni jedan jedini put nisam
kn
da ga je Vera volela, da je to bio razlog zato se ona ubila kad smo oboje otili na letovanje,
ostavljajui nju samu.
Mogu jedino da promrmljam:
- ao mi je. Kako se snalazite bez Pola?
- Veoma dobro. Jo radim u bolnici i viam se s jednim mukarcem odavde koji nije u
opasnosti da se zaljubi u moju mlau sestru, poto je ona mrtva.
Kati zalupi vrata. Ja ostajem tu, na pragu, nekoliko minuta. U ono vreme, ja sam
verovao da je Vera bila zaljubljena u mene. Varao sam se. Ona je bila zaljubljena u svog zeta,
Pola, mua svoje sestre. S druge strane, laknulo mi je: Vera, dakle, nije nita oekivala od
mene.
ka
pripremanjem stola. Papirni stolnjaci, plastine ae i plastini pribor za jelo. Posvuda, jelovo
ote
granje.
kn
jig
Najzad, praznici su zavreni. Lina je ponovo moja, gotovo celog dana. ak i kad
radimo, deli nas samo jedan jedini sprat i u svakom trenutku mogu da odem da je vidim.
ka
ote
- Nisam te jo nikad pitala gde si ostavio svoju majku. Otili ste zajedno, zar ne?
jig
kn
- Videli su je u gradu, na ulici. Oprosti mi, Tobijae, ali verujem da je tvoja majka
nastavila da vodi isti ivot kao u selu.
- Nije imala izbora. Ali, to je deo mog ivota koji bih radije da zaboravim, Lina. Ovde
niko ne zna otkuda dolazim, odakle potiem.
- Jadni Tobijae. Oprosti mi. Ti ne zna ak ni ko ti je otac.
- Vara se, Lina, to veoma dobro znam. Ali, to je tajna.
- ak i za mene?
- Da, ak i za tebe. Naroito za tebe.
- Zato to ga ja moda poznajem?
- Da, zato to ga ti moda poznaje.
Lina slee ramenima:
- Zna, nekako mislim da je tvoj otac jedan od onih seljaka. ak se vie i ne seam
njihovih imena.
- Ni ja se, Lina, ne seam vie njihovih imena.
Lina i ja sad moemo, tokom naih etnji ili kad jedemo, da se uputamo u razgovor o
prolosti. Lina pria:
- Te godine kad si otiao, zavrili smo obaveznu kolu. Na jesen, otila sam u grad,
kod sestre moje majke. Moj brat se ve nalazio u gradu, u nekom besplatnom internatu.
Svake nedelje smo se viali kod nae tetke. A uz to su i moji roditelji esto dolazili. Donosili
su hranu sa sela, jer u gradu mnogo ega nije bilo posle rata. Dve godine docnije, i moj mlai
brat je primljen u besplatni internat, onaj isti u koji je moj otac i tebi predlagao da te smesti.
Docnije, sve troje smo otili u glavni grad da zavrimo studije na Univerzitetu. Moj stariji
brat je postao advokat, a drugi lekar. I ti si mogao da postane neko da si sluao mog oca. Ali,
ti si izabrao da pobegne i da ne postane nita od svega. Fabriki radnik. Zato?
ka
Ja odgovaram:
jig
kn
ote
verovati da je to pseudonim. U stvari, to je moje pravo ime, ali ti e ga jedina znati, Lina, zar
ne?
Ona kae:
- I ja imam elju da piem. Kad se budem vratila u zemlju i Violeta krene u kolu,
pisau.
- ta e pisati?
- Ne znam. Moda povest o nemoguoj ljubavi.
- Zato e ta ljubav biti nemogua?
Lina se smeje:
- Ne znam. Jo nisam poela.
- Tvoja knjiga e biti lana.
- Ti ne moe to da zna.
- Ljubavnu povest?
jig
kn
ote
ka
- Mogu. Jer, ti ne zna sve. Ti nikad nee moi napisati nau povest.
- To zavisi od tebe, Lina. Ukoliko ti nema neku drugu povest o nemoguoj ljubavi.
Ona kae smejui se:
- Ne, nemam. Ali, mogu da izmislim neku.
- Nema tu ta da se izmilja. Ja te volim, Lina, i ti mene takoe voli.
Zaustavljamo se. Violeta spava u svojim kolicima. Prolee je ve na pragu. Sneg
kopni, hodamo po blatu.
Lina gleda svoju uspavanu devojicu:
- Da, i ja tebe volim, andore. Ali, tu je moj mu. I ona.
- Bez njih, da li bi me potpuno volela? Udala se za mene?
- Ne, Tobijae. Ne mogu da postanem ena fabrikog radnika ni da sama nastavim da
radim u fabrici.
Ja pitam:
- A kad bih postao veliki slavan pisac i vratio se da te potraim, da li bi se udala za
mene?
Ona kae:
- Ne, Tobijae. Najpre, ne verujem u tvoje snove o knjievnoj slavi. S druge strane, ne
bih mogla nikad da se udam za Esterinog sina. Tvoju majku su skitnice, cigani, ostavili u
selu. Kradljivci, prosjaci. Ja imam potene roditelje, obrazovane, iz valjane porodice.
- Da, znam. A ja sam od majke kurve, od nepoznatog oca, i samo sam radnik. ak i
ako postanem pisac, uvek u biti nizata, bez kulture, bez obrazovanja, kurvin sin.
- Da, tako je. Ja te volim, ali to je tek san. Stidim se, andore. Oseam se loe sa
svojim muem, a i sa tobom se oseam loe. Imam utisak da vas obojicu varam.
ka
ote
Mislim da u morati sve da joj kaem, da je pogodim kao to je ona mene pogodila,
jig
da joj kaem makar da sam od istog oca koji je i njen, obrazovan i iz valjane porodice. Morao
kn
bih da joj kaem, ali ne mogu, ne mogu da joj nanesem bol, neu da je izgubim.
ka
bih odluio da te vie ne vidim, umro bih. Ne mogu da se naljutim na tebe, ak i kad mi
ote
nanosi bol. Znam da me prezire, ali ja te dovoljno volim da to podnesem. Jedina stvar koju
kn
jig
Kia
Jue sam dugo spavao. Sanjao sam da sam mrtav. Video sam svoj grob. Bio je
naputen, pokriven korovom.
Neka starica se etala izmeu grobova. Pitao sam je zato se niko ne brine za moj.
- To je veoma stari grob, rekla mi je ona. Pogledajte datum. Niko ne moe vie da
poznaje onoga ko je tu pokopan.
Pogledao sam. Bila je to tekua godina. Nisam umeo da odgovorim.
Kad sam se probudio, bila je ve no. Iz svoje postelje video sam nebo i zvezde.
jig
ote
ka
kn
Hodao sam. Nije bilo nieg drugog osim hodanja, kie, blata. Moja kosa, moja odea,
bile su mokre; nisam imao cipele; hodao sam bos. Moja stopala bila su bela; njihova belina se
izdvajala od boje blata. Oblaci su bili sivi. Sunce jo nije izalo. Bilo je hladno. Kia je bila
hladna. I blato je bilo hladno.
Hodao sam. Sretao sam druge peake. Svi su oni hodali u istom smeru. Oni su bili
lagani, sazdani bez teine. Njihova stopala bez korena nikad nisu bila ranjavana. Bila je to
putanja onih koji su napustili svoju kuu, koji su napustili svoju zemlju. Ta putanja nije nikud
vodila. Bio je to prav i irok drum koji nije imao kraja. Prolazio je kroz planine i gradove,
vrtove i tornjeve, ne ostavljajui trag za sobom. Kad biste se okrenuli, on bi nestao. Drum je
postojao samo pravo napred. S jedne i druge strane prostirala su se ogromna blatnjava polja.
Tok vremena se cepa. Gde ponovo nai nerazgovetna podruja detinjstva? Eliptina
sunca ovrsla u crnom prostoru? Gde ponovo nai put zanjihan u praznini? Godinja doba su
izgubila svoje znaenje. Sutra, jue, ta znae te rei? Postoji samo sadanjost. Jednom, veje
sneg. Drugi put, pada kia. Zatim, sunce, vetar. Sve je to sada. To nije bilo, nee biti. To jeste.
Uvek. Sve u isti mah. Jer, stvari ive u meni, a ne u vremenu. A u meni, sve je sadanjost.
Jue sam otiao na obalu jezera. Voda je sad veoma crna, veoma tamna. Svake veeri,
izmeu talasa je ukrcano nekoliko zaboravljenih dana. Oni se udaljavaju put horizonta kao da
plove po moru. Ali, more je daleko odavde. Sve je tako daleko.
Verujem da u ubrzo biti izleen. Neto se slomilo u meni ili negde u prostoru. Otii
u prema nepoznatim visovima. Na zemlji postoji samo etva, nepodnoljivo ekanje i
neizreciva tiina.
Vraam se biciklom po kii. Srean sam. Znam da me Lina voli. Traila je od mene da
kn
jig
ote
ka
ka
Ja stavljam svoju ruku na Lininu. Ona je ne povlai. Tihim glasom joj recitujem jednu
ote
kn
- Od mene.
jig
- Od koga je to?
ka
- Nisam mrtav?
jig
kn
ote
- Ti si siguran u to?
kn
- Da, ubrzo.
jig
ote
ka
- Nema vie takve. Preuredio sam sobicu u deiju sobu da bih prihvatio Linu.
- Da, ali to te se ne tie. Moe da spava u sobici, na tepihu. Samo ove noi, nijedne
vie.
Autobus stie u prvo selo. Kao obino, starica preuzima sveanj novina. Lina se
penje. Ona seda pored mene. Uzima moju ruku u svoju kao to radi ve nedeljama i, prvi put,
sputa svoju glavu na moje rame. Tako putujemo, bez rei, do fabrike. Kad smo konano
stigli, Lina se ne mie. Pomiljam da je zaspala, neno je prodrmam. Ona pada sa sedita.
Uzimam dete u svoje ruke i viem:
- Pozovite hitnu pomo!
Odnose Linu kod fabrike socijalne radnice, telefoniraju bolnici. ena iz jaslica e se
pobrinuti za devojicu.
ote
ka
jig
kn
ekam jo oko dva asa, zatim dolazi mladi lekar i osmehuje se:
- Idite kui mirno. Vaa ena nije bolesna, ona je trudna, to je sve. Sutra e verovatno
moi odavde. Doite da je potraite oko etrnaest asova.
Jue, izaavi iz bolnice, nisam se vratio na posao. Hodao sam ulicama grada, zatim
sam, oko jedanaest asova, seo u park preko puta Univerziteta.
Oko podneva, Koloman je izaao iz zgrade u drutvu s nekom mladom plavuom. Ili
su parkom, pratio sam ih. Seli su na terasu kafia. Bilo je ve toplo, bilo je prolee. Naruili
su da jedu, smejali su se.
Videvi Kolomana s mladom devojkom, postao sam ljubomoran. Nije imao pravo da
vara Linu dok je ona radila. Nije imao pravo da odvodi Linu iz zemlje ako je kadar da se
zabavlja s drugim devojkama.
Pomislio sam i na Linu koja je svakog jutra drala svoju ruku u mojoj. Prethodne
jig
ote
ka
On ustaje, razdraeno:
kn
- Imate li minut?
ka
ote
zatim pomiljam na njenog mua, Kolomana, i na ulici dajem buket nepoznatoj eni.
jig
U nedelju provodim dan u krugu bolnice, skriven iza drvea u parku. Oko esnaest
seda pored radnice.
kn
asova, mala kola socijalne radnice se zaustavljaju na ulazu. Ubrzo Lina izlazi iz bolnice i
U ponedeljak ujutro, Lina se penje u autobus. Ona je blea i mravija nego ikad. Ona
seda pored mene, plae. Obesila se o moje ruke, o moje grudi:
- andore, andore.
Ja pitam:
- Zato si ostala tako dugo u bolnici?
Jedva da sam mogao da razumem odgovor koji ona apue u moje uho:
ote
jig
ka
to je potrebno, ak i igraaka.
kn
- Da, Lina. Odavno vas ekam. Kasnije, napraviu ti malog deaka, Lina. I koliko god
- Da ih varamo? Celog naeg ivota? Moje roditelje? Nau decu? Svakoga? Kako se
usuuje da mi predloi tako neto?
Ja sam sm kod kue. Gledam deiju sobu, igrake, svileni sobni ogrta koji sam
kupio za Linu.
Nema vie nieg da se uini. Sve sam pokuao. Nemo je najstranije oseanje. Mogu
samo da pijem pivo za pivom, da puim cigaretu za cigaretom, da sve vreme sedim bez misli,
bez elja.
Sve je gotovo. Lina nikad nee doi kod mene. Ona e ubrzo otii sa mukarcem koga
ne voli. Mislim da e ona biti nesrena, da ona nikad nee voleti nijednog drugog mukarca
kao mene.
Kasnije odlazim u kuhinju da bih neto pojeo. Vadim komad slanine iz friidera.
Uzimam dasku i no da odseem slaninu.
ka
Odsecam dva renja, zatim zastajem. Zurim u no koji drim u ruci. Briem ga,
ote
stavljam ga u unutranji dep svoje jakne. Ustajem, izlazim iz kue, penjem se na svoj bicikl.
kn
jig
Besno vozim bicikl. Znam da sam lud. Znam da to nita nee srediti, ali potrebno je
da delujem, da neto uinim. Nemam nita da izgubim, a Koloman zasluuje smrt.
On mora biti kanjen zato to je svoju enu prisilio da se otarasi deteta koje je nosila i
iji je on bio otac. Vie bih voleo da je dete bilo moje. Ali, nije bio takav sluaj.
U osam sati uvee, ja sam ispred Linine kue. U prednjoj sobi nema svetla. Lina mora
da je u kuhinji, ili u drugoj sobi, sa Violetom.
Ulice su puste. Nijednog prolaznika. Sedam na stepenite, ekam.
Koloman dolazi oko jedanaest asova, poslednjim autobusom. Ja mu kod vrata
prepreujem prolaz.
- ta hoete, andore?
- Da vas kaznim za ono to ste Linu naterali da pretrpi. To je bilo vae dete,
Kolomane, ne moje.
On pokuava da me odgurne:
- Imbecilu, odlazite!
Vadim no iz svoje jakne i ubadam ga u stomak. Ne uspevam da ga izvuem.
Koloman se previja oko otrice, rui se. Ostavljam ga tu, na zemlji. Uzimam svoj bicikl.
Beim. Njegovi svirepi urlici mi se ore u uima.
Legao sam na svoj krevet, ekam policajce. Ostavio sam vrata otvorena. Tako prolazi
no, ne mogu da zaspim. Meutim, ne bojim se. Zatvor ili fabrika, svejedno mi je. Barem e
Lina biti osloboena tog prljavog tipa.
Ujutro policajci jo ne dolaze. Ali, Lina je tu, oko devet sati. To je prvi put da dolazi
kod mene. Ona seda na jedinu stolicu.
Ja pitam:
- Da li je mrtav?
- Ne, u bolnici je. A im bude izaao, za nekoliko dana, odlazimo. Susedi su dotrali
ote
ka
Ona nastavlja:
kn
ubijem.
jig
Ja nita ne kaem. Mislim da sam ak, bez ikakve sumnje, nesposoban da nekoga
- Koloman nije podneo tubu protiv tebe. Uz uslov: da mu ostavim Violetu posle
razvoda. Morala sam da potpiem papir. On je izjavio da ga je napala nepoznata osoba.
- Nisi smela da potpie, Lina. Nevano mi je to u ii u zatvor.
- Htela sam da te potedim zatvora zato to te volim, andore. Vie nego to ti mene
voli. Ako bi me zaista voleo, otiao bi daleko odavde i ja bih te zaboravila.
- Ne ja, Lina. Ja tebe nikad ne bih zaboravio.
- Upoznao bi neku drugu enu.
- Nijedna ne bi bila ti, ne bi bila Lina.
- Ja se zovem Karolina. Lina je jedna od tvojih izmiljotina. Sve ene u tvom ivotu
se zovu Lina.
kn
jig
ote
ka
sam se. Oh, ne, Lina, ne volim te! Ni tebe, niti ikog, niti ita, ni ivot.
Putnici na brodu
ote
ka
jig
Bila sam velika i teka, kae ona. Ljudi su se bojali moje senke koja je padala po
kn
njima dok se smrkavalo. I ja sam se bojala kad su padale bombe. Nisam letela predaleko i,
kad bi opasnost prola, vraala sam se da dugo lebdim iznad leeva.
Volela sam smrt. Volela sam da se igram sa smru. Uzletevi do tamnih planinskih
vrhova, sklapala sam svoja krila i preputala se padu, kao kamen.
Ali, nikad nisam ila do kraja.
Jo sam se bojala. Volela sam jedino smrt drugih.
Svoju sopstvenu smrt nauila sam da volim tek kasnije, znatno kasnije.
Uzimam pticu na svoje grudi, milujem je. Njena oputena krila su slomljena.
Niko se od ponienih prijatelja nee vratiti, kae ona. Idi u grad. Tamo jo ima
svetlosti. Svetlosti koja e tvoje lice uiniti bledim, svetlosti koja nalikuje smrti. Idi tamo gde
su ljudi sreni, jer ne poznaju ljubav. Oni su toliko ispunjeni da im vie nije potreban niko
drugi, ni Bog. Uvee dvaput zakljuavaju svoja vrata i strpljivo ekaju da proe ivot.
- Da, znam to, kaem ja ranjenoj ptici. Pre mnogo godina izgubio sam se u jednom
gradu. Nikog tamo nisam poznavao. Nije mi, dakle, bilo vano gde sam bio. Mogao sam da
budem slobodan i srean, jer tada nikog nisam voleo.
Zaustavio sam se na obali crnog jezera. Prola je neka senka, zurila je u mene. Ili je
to bila samo pesma koju sam neprestano ponavljao, muzika? Ne znam vie, uzalud
pokuavam da se setim. Bio sam prestravljen. Pobegao sam trkom.
Imao sam prijatelja. Ubio se pre sedam godina. Ne mogu da zaboravim toplotu
poslednjih letnjih dana, ni beznadne suze uma pod kiom.
- Ali ja, kae ranjena ptica, ja sam upoznala udesna polja. Ako bi mogao do njih da
dospe, nee hajati za svoje srce. Na njima nema cvea, trava leluja poput zastava; ta polja
su bezgranina. Doi e ti samo da kae: voleo bih da otpoinem na zemlji spokoja.
- Da, znam to. Ali, senka e proi. Slika, pesma, vazduh.
- Idi onda u planinu, kae ptica, i pusti me da preminem. Ne mogu da podnesem tvoju
ote
ka
tugu. Tugu kretnji, vodopada boje pepela, tugu zore koja hodi du blatnjavih polja.
kn
jig
Dve godine posle Karolininog odlaska rodila se moja erka Lina. Godinu dana kasnije
rodio se moj sin Tobija.
Ujutro ih ostavljamo u jaslicama. Preuzimamo ih uvee.
Moja ena, Jolanda, primerna je majka.
Jo radim u fabrici asovnika.
U prvom selu niko se ne penje u autobus.
kn
jig
ote
ka
Ja vie ne piem.