Professional Documents
Culture Documents
Prouava meusobnu zavisnost oveka i ivotne sredine tj. ekologiju ljudskih zajednica u
prolosti.
1. fizika komponenta: reljef, klima,...
2. biogena komponenta: flora i fauna
1. Kvartar, osnovne karakteristike: naziv, osnovna podela
Opta podela vremena
Zemlja je stara oko 4,5 milijardi godina.Prvi tragovi ivota (virusi, bakterije) su stari oko
3,2 milijarde godina. Prvi geoloki period nazivamo arhaik ( pre 4 mil.god), odsustvo
ivota, nastaju prvi debeli kompleksi sedimentnih stena.Prvi tragovi ivota u stenama pre
oko 550 miliona godina to predstavlja granicu fanerozoika. Deli se na: paleozoik,
mezozoik i kenozoik. Kenozoik se deli na tercijar i kvartar. Kvartar poinje pre oko
1,87 miliona godina.
Na osnovama evolucije organskog sveta istorijski razvoj litosfere podeljen je na pet
vremenskih etapa era i vei broj perioda, iji naziv odraava evoluciju organskog sveta:
1. Arhaik ili arhajska era (gr.arheos-prastari)
2. Proterozoik (proteros-prvi, zoe-ivot)
3. Paleozoik (paleo-stari, zoe-ivot)
4. Mezozoik (mezo-srednji)
5. Kenozoik (kenos-novi)
Ere se objedinjuju u vea vremenska razdoblja koja se nazivaju eoni (aeon, lat.dugotrajan period), zavisno od evolucije organskog sveta. Istorijski razvoj litosfere
obuhvata 2 eona:
1. Kriptozoik (kriptos-nepoznat) koji obuhvata arhaik i proterozoik
2. Fanerozoik (faneros-poznat) koji obuhvata paleozoik, mezozoik i kenozoik
Kriptozoik je trajao oko 4 milijarde godina, a fanerozoik oko 570 miliona. Trajanje
perioda u okviru dugovremenih era svodi se na vreme od 25 do 70 miliona godina,
sem kod kvartara, koji je trajao oko 2 miliona godina. Naziv perioda je u vezi sa
geografskim mestima gde su bili najpre otkriveni i proueni: kambrijum, devon, perm
i jura, ili prema starim narodima koji su ta mesta naseljavali: ordovicijum, silur.ostali
nalazi su usvojeni prema karakteristinim sedimentima (karbon, kreda) ili podeli
sedimenatau odreenim lokalitetima (trijas).
Postoji i dalja podela na sitnije delove: eon-era-perioda-epoha-vek/doba-vreme-faza.
Geoloki vekovi su kratkotrajne geoloke etape. Ekvivalenti vekova su katovi,
hronostratigrafske jedinice ije se izdvajanje vri na osnovu analize fosilnih ostataka
u stenama. Vek je podeljen na intervale/vreme, a katovi na potkatove. U daljoj podeli
intervali se dele na faze.
Paleozoik: kambrijum, ordovicijum, silur, devon, karbon i perm (periode).
Mezozoik: trijas, jura, kreda (periode).
Kenozoik: tercijar i kvartar (periode). Tercijar se deli na epohe
paleogen-paleocen, eocen, oligocen
neogen-miocen i pliocen
Kvartar se deli na epohe
diluvijum ili pleistocen
aluvijum ili holocen
Paleozoik, mezozoik i kenozoik su ere.
-Arhaik - poetak ivota
-Proterozoik - diferencijacija ivota
-Kambrij i ordovicij - odlikuju se bujnim ivotom beskimenjaka u moru
-Devon, karbon i perm - razvijaju se golosemenice, gmizavci, vodozemci, kopnene biljke
i ribe
-Trijas, jura i kreda - veliki gmizavci, kritosemenjae i sisari
-Tercijar i kvartar - ovek, hominizacija, prevlast sisara i kritosemenica.
Podela fanerozoika
F
A
N
E
R
O
Z
O
I
K
K
KVARTAR
E
N
O
TERCIJAR
Z
O
I
K
MEZOZOIK
PALEOZOIK
ARHAIK
2 miliona godina
65 miliona godina
550 miliona godina
4,5 milijarde godina
Naziv kvartar
2. Kvartarna klima
Odlike klime u kvartaru i uzroci promena klime u kvartaru
Uzroci klimatskih promena u kvartaru. Klima zavisi od: solarne radijacije, vetrova i
morskih struja i rasporeda mora i kopna. U najveoj meri klima zavisi od solarne
radijacije, ali i od samog sferinog oblika zemlje; ne primaju sve take na zemlji istu
koliinu energije, na to kako prima tu sunevu energiju zavisi i od rasporeda kopna i
mora. Kad sunevi zraci padaju pod pravim uglom na zemlju, zagrejavanje je najjae, a
sve je manje kada padaju pod uglovima koji nisu pravi tj. solarna radijacija je najvea na
Ekvatoru, a opada ka polovima. Od okeanskih voda na Ekvatoru ka polovima idu tople
morske struje. Vetrovi i morske struje nose toplotu sa Ekvatora ka polovima i
uravnoteuju temperaturne razlike. Da bi neki ledniki pokrov nastao, mora da postoji
kopno juni pol; na moru ne moe da se formira lednika kapa (veito zaleeno tlo).
Meutim, i na severnom polu se formirala lednika kapa zbog okolnog kopna. U
mezozoiku nije bilo leda na polovima. Antarktik veito zaleeno kopno na junom
polu. Tople morske struje nemaju pristup Antarktiku, nego se tamo deava stalno
kruenje hladnih morskih struja oko kopna i ono ostaje veno zaleeno. Lednika kalota
ima tendenciju da se iri, odbija suneve zrake i tako se hladi.
Paleoklimatologija (prouava klimu prolosti) i metode rekonstrukcije.
Podaci za paleoklimatoloke rekonstrukcije:
-organski ostaci (fosili)
-izotopski podaci(O16 i O18)
-sedimentoloki i naslage leda
-Izotopski podaci: koliina svih izotopa zavisi od koliine leda na zemlji. Kriva koja
pokazuje odnos ovih izotopa poklapa se sa koliinom leda na zemlji u odreenim
periodima.
-Sedimentoloki podaci: neki sedimenti su paleoklimatoloki indikativni, nastaju u
odreenim uslovima klime.
-Naslage leda: led se bui na Arktiku i Antarktiku. Godinji slojevi se tada mogu
razlikovati i oni nose informaciju o temperaturi i duini perioda.
Po konvenciji nae ledeno doba poelo je pre oko 10000 godina. Samo ovekovo
delovanje izaziva promene u klimi. Postoje nagovetaji klimatologa o eventualno
predstojeoj tzv. superinterglacijaciji kada bi nastupilo naglo poveanje temperature zbog
sagorevanja raznih goriva, to bi bilo praeno podizanjem nivoa mora koja bi potopila
veinu svetskih metropola. Nakon ovoga bi nastupilo zahlaenje.
Nezagleerene oblasti
Periglacijalne oblasti - dejstvo leda.
PERMAFROST- stalno smrznuto tlo.
LES - karakteristina i veoma rasprostranjena kvartarna tvorevina. Nastaje izduvavanjem
praine iz morenskih naslaga, noena vetrom(i do 300km/h) i taloena u uslovima hladne
i suve klime periglacijalne oblasti na prostorima koje je prekrivala stepska vegetacija.
Horizonti lesa formirali su se tokom glacijalnih epoha, pogrebene zemlje su prekidi u
sedimentaciji do kojih je dolazilo u interglacijalima kada se na povrini formirao umski
pokriva. Na lesu se formira najplodniji tip zemljita ernozem. Debljina lesa varira 215m.
Umereni pojas intenzivna erozija, rena, kraka, eolska, rene terase su se usecale u
doline akumulirale aluvijalni materijal, sistemi morskih terasa.
Tropski i suptropski pojas u interglacijalu iroko rasprostranjene tropske sume, u
glacijalu povrina veoma suena, pustinje se sire zbog suvlje klime.
Pluvijalna jezera veliko jezero u USA, sada malo. Pluvijali i interpluvijali.
Interglacijali se odlikuju promenom u ivotnoj sredini 10-12 000 godina. Promene unutar
interglacijala Holocen danas kraj, optimalni maximum je bio oko 7.000p.n.e. neolitska
revolucija. Velike razlike postoje od onda do danas. Sahara je izmeu 9.000 i 7.000 bila
plodna ravnica, a onda pad temperature i smanjenje vlanosti.
Pouzdano znamo za period od sto godina. Praenje klime poinje 1880. U periodu od
1940 do danas uoeno je opadanje temperature, kada bi se nastavilo opadanje za oko
700g. dolo bi ledeno doba, sto se slaze sa trendom kvartarnih promena. Ali uticaj oveka
na prirodnu sredinu je drugaiji danas. Sagorevanjem fosilnih goriva dobija se efekat
staklene
bate
sto
bi
moglo
poveati
temperaturu
i
dovesti
do
SUPERINTERGLACIJACIJE rast nivoa mora i posledice koje nosi posle toga bi
moralo doci do pada temperature i nove glacijacije.
Globalno zahlaenje klime i glacijacije nisu, meutim, pojave vezane samo za kvartar.
Lednike manifestacije velikog obima konstatovane su jo u mlaem prekambrijumu (pre
oko 700 miliona godina) i u mlaem paleozoiku (permo-karbonsko ledeno doba, pre oko
300 miliona godina). Permokarbonska glacijacija je ostavila tragove u delovima Brazila,
Argentine, June Afrike, Indije, Antarktika i Australije. Do zagleeravanja je moglo doi
kada su se veliki delovi kopna na zemlji nalazili u blizini polova. U mlaem paleozoiku
kopno je na Zemlji bilo predstavljeno jedinstvenim kontinentom Pangeja, ije je sredite
bilo na ekvatoru.
Pregled regionalnog izgleda zemlje tokom kvartara (za glacijala i interglacijala)
Veliki deo s i sz Evrope nalazio se tokom glacijala pod lednikim pokrivaem, koji je pri
maksimalnom rasprostranjenju imao povrinu od oko 5,5 miliona km2 (Evroazijski
ledniki pokrov). Ledniki pokriva nastajao je spajanjem nekoliko manjih lednikih
titova, koji su imali svoje autonomne centre zagleeravanja, iz kojih su se lepezasto irili
tokom glacijacija.
Od zapada ka istoku prostirali su se:
-Britanski ledniki pokrov ( Britanska ostrva i Irska)
-Skandinavski tit (obuhvatao je severne zemlje: od Skandinavskog poluostrva,
srednjoevropske nizije, sz dela ruske platforme i bio najvei u Evropi)
-Berencov elf (ostrvski arhipelazi picberg, Nova zemlja, Zemlja Franca Josifa).
elf je plitko more uz kontinent koje se lako ledi. Morfoloki gledano, elf je zapravo pre
deo kontinenta nego okeanskog basena. Danas je oko 3800 m2 prekriveno ledom, a tokom
glacijala i do oko 150 000 km2. Snena granica se danas nalazi na 3200 m nadmorske
visine, dok je ranije bila na 1800-2000 m. Na severo-amerikom kontinentu se nalazio
Laurentijski i Kordiljerski ledniki pokrov. Obuhvatao je 16 miliona km 2, sputao se ka
jugu, nemajui nikakvih fizikih prepreka. Na junoj polulopti Antarktik je pod ledom od
vremena miocena, odnosno od pre 10 miliona godina i ta se situacija nije bitno menjala
do danas. Na istonom delu Antarktika su nadmorske visine neto nie i tu imamo ravniji
Uzroci ovih ciklinih promena astronomskih faktora lee u dinamici Sunevog sistema u
kome planete meusobno utiu jedna na drugu. Jedno od centralnih mesta u dokazivanju
ove teorije zauzima Milutin Milankovi (1879-1958.). Astronomska teorija Dejms Krola
1875. o uzrocima zagleeravanja data je u knjizi Klima i vreme, a dokazao ju je
matematikim putem Milankovi.
Uzimajui u obzir sve ove elemente a koji su i faktori koji utiu na intenzitet solarne
radijacije tj. koliine toplotne energije koju zemlja dobija od sunca, Milankovi je
konstruisao krivu osunavanja koja je geolozima posluila kao osnova za utvrivanje
broja i jaine glacijacija tokom kvartara.Posledica uproavanja kriva osunavanja
( odstupanja u broju minimuma insolacije i maksimuma irenja leda ) kao i mehanizama
zagleeravanja dovela su do toga da su Milankovievi prorauni prvo bili
odbaeni.Uzroci ciklinih promena gore navedenih faktora lei u dinamici sunevog
sistema u kome planete meusobno utiu jedne na druge.Uticaj ciklusa od 100.000,
41.000, 21.000 godina potvren je stratigrafijom kiseonikovih izotopa.Najvei uticaj ima
ciklus od 100.000 koji odreuje ritam glacijal-interglacijal, dok krai ciklusi odreuju i
interpoliraju manje klimatske oscilacije-stadijale i interstadijale.Usled razlika u
amplitudama astronomskih faktora, intenzitet solarne radijacije nije isti u svakom
glacijalu i interglacijalu ali tu je i uticaj ostalih faktora-raspored kopna i mora, tektonski
pokreti, vulkanska aktivnost, organski svet a koji su mogli da se nadoveu na promene
klime izazvanim astronomskim faktorima.
Dobio je krive koje su pokazivale smenu interglacijala i glacijala, a onda su se tokom vie
decenija medju geolozima trazili dokazi da se taj raun potvrdi ili ospori. On je izraunao
intenzitet solarne radijacije za geografske irine 65, 60 i 55 stepeni za proteklih 650 000
godina. Krive osunavanja su objavljene 1924. godine u Kepen and Vegener Klime u
geolokoj prolosti.
Milankovievi prorauni su prvo bili odbaeni jer su bili u suprotnosti sa tadanjim
shavatanjima o broju glacijala i interglacijala koji su bili zasnovani na prouavanju
terestinih naslaga. Razvoj nauke nije mogao da isprati postavljenu krivu Milankovia
tako da je ova teorija u poetku bila osporavana. Medjutim, nove metode pronaene 70tih godina XX veka: istraivanje dubokomorskih tvorevina i uspostavljanje stratigrafije
kiseonikovih izotopa u velikoj meri je potvrdilo osnovanost astronomske teorije i uticaj
ciklusa od 100 000, 41 000 i 21 000 godina na klimatske oscilacije. Najvei uticaj ima
ciklus od 100 000 godina i on uglavnom odreuje ritam glacijal/interglacijal, dok se
uticaji kraih ciklusa interpoliraju i odreuju manje klimatske oscilacije (stadijali i
Stratigrafija kvartara
Stratigrafija kvartara podrazumeva prouavanje stratifikovanih stena kvartarne starosti.
Ona u arheologiji ima najvei znaaj za istraivanje najstarijeg perioda ovekovog
razvoja. Arheologija se oslanja na stratigrafiju kvartara u sz Evropi i u alpskoj oblasti
zagleeravanja.
Glacijalni stadijumi u oblasti koju je nekad pokrivao Skandinavski ledniki tit,
nazivaju se Weichsel ili Visla, Warthe ili Varta, Saale ili Zala i Elster.
U severozapadnoj Evropi, koja je pripadala skandinavskoj oblasti zagleeravanja,
izdvojeni
su
glacijali.
- elster, zala i vajhsel: na osnovu eonih morena koje se pruaju du Danske, Holandije,
severne Nemake i Poljske
- stariji glacijalni stadijumi zahlaenja: menap, eburon, bringen: prema fosilima koji
ukazuju na hladniju klimu
- na osnovu sadraja polena, koji dokumentuje postojanje uma umerene klime u
naslagama iz marinskih transgresija i tresetita, ustanovljeni su interglacijalni stadijumi:
em, holtajn i kromer
Polenskom analizom potvreni su interglacijali u okviru vajhsel glacijala: amersfort,
brerup, oderade, morhold, hengelo i denekamp. Takoe su uoene klimatske oscilacije u
kasnom glacijalu: hladnna razloblja-najstariji, stariji i mlai drijas i topli intervali- beling
i alered. Podela holocena izvrena je u oblasti Baltika i odgovara fazama kroz koje je
prolazilo Baltiko more, datovanim metodom trakastih glina i radiougljenikovim
metodom.
U alpskoj oblasti zagleeravanja A. Penk i E. Brikner su na osnovu broja i poloaja
fluvioglacijalnih terasa, u meureju Iler-Leh, na Bavarskom platou, izdvojili su etiri
glacijala: ginc, mindel, ris i virm i tri intreglacijala: ginc-mindel, mindel-ris i ris-virm.
Glacijacije su dobile imena prema malim rekama u bavarskim alpima Ravizijom i
dopunom njihove etverolane podele, utvreno je smenjivanje vie hladnih i toplih
epizoda u okviru ranije izdvojenih glacijala. Uoena su jo dva starija glacijala: dunav i
biber, i intreglacijali biber-dunav, odnosno dunav-ginc.
Skandinavija:
- Visla glacijacija
- Em interglacijacija
- Zala glacijacija
Holtajn interglacijacija
Elster glacijacija
Kromer interglacijacija
Menap zahlaenje
Val topli period
Eburon zahlaenje
Telegen topli period
Brigen zahlaenje
Alpska oblast:
- Biber glacijal
- Biber-danubius interglacijal
- Danubius glacijal
- Danubius-Ginc interglacijal
- Ginc glacijal
- Ginc-Mindel interglacijal
- Mindel glacijal
- Mindel-Ris interglacijal
- Ris glacijal
- Ris-Virm interglacijal
- Virm glacijal
4. Paleogeografske promene u kvartaru
Do nedavno se smatralo da su krupni oblici reljefa formirani pre kvartara i da se kasnije
nisu mnogo menjali. Novija istraivanja su pokazala da je u kvartaru dolo do znaajnih
promena reljefa koja su izazvana mladim tektonskim kretanjima: izdizanjima i
sputanjima. Tako je potenciran kontrast reljefa: s jedne strane se poveevala visina
planinskih masiva, a sa druge produbljivali okeanski prostori. To je dolo do izraaja u
mladim mobilnim terenima kao to su Alpi, Dinaridi, Karpato-balkanidi, Kavkaz, Iranidi,
a visina kopna se u kvartaru poveala za 300 do 800 m u odnosu na savremeni nivo mora.
Za oblikovanje reljefa su pored endogenih, bili znaajni egzogeni faktori, meu kojima
najvei znaaj imaju ledniki procesi kojima je formiran itav niz morfolokih:
akumulativnih i erozionih oblika reljefa.
Generalno posmatrano: u kvartaru se smanjila povrina svetskih okeana, a poveala se,
shodno tome, povrina kontinenata.
Raspored mora i kopna menjao se tokom kvartara. U starijem pleistocenu ima znaajnih
odstupanja od dananjeg izgleda obalskih linija. U oblasti Sredozemnog mora, obale
Jadranskog mora, sa obe strane (i jadranske i tirenske) bile su pomaknute u unutranjost
kopna za vie od 20 km, tako da Rim lei na naslagama marinskog pleistocena. Gotovo
sva jadranska ostrva su pripadala severnojadranskom kopnu i to sve do poslednjeg
glacijala. Na italijanskoj strani, more je dopiralo sve do podnoja Apeninskih planina.
Delovi Egejide su takoe bili iznad nivoa mora. Sredozemno more je na vie mesta,
prema jugu dopiralo u unutranjost afrikog kontinenta: Alir, Tunis, Libija.
Anadoliji, Bliskom istoku. Mlada sputanja bila su praena vulkanizmom tako da u tim
terenima ima pojava smenjivanja naslaga lesa i vulkanskog pepela.
Krajem pliocena se ispoljila valahijska, a u kvartaru pasadenska mladoalpska faza
orogeneze; ovim pokretima su ubrani pojedini delovi Karpata, npr. oblast Ploetija u
Rumuniji, gornjopaludinski slojevi u Slavoniji i sl.
Kvartarna tektonska aktivnost se odrazila i na sastav klastinog materijala, na reljef i na
klimu: uzdizanjem planina za 1km, temperatura se sniava za 60C.
Tektonska aktivnost odvija se i danas: ispoljava se laganim kretanjima (reidna) i
impulsnim pokretima (zemljotresi). Vulkanizam je u vezi sa tektonskim pokretima i
ispoljava se u najmobilnijim sistemima Evrope, Azije i Amerike, u zonama razlamanja i
riftovanja na kontinentima. Island, Rajnska oblast, Kavkaz, Iran, Java, Francuski sredinji
plato Ovrenj, srednja i juna Italija. U Italiji od Toskane na severu do Kalabrije na jugu,
utvreno je naizmenino reanje pleistocenskih marinskih sedimenata i vulkanskih
tufova sa lavom. Juno od Rima, na Monte Albano, u kraterima ugaenih vulkana vidljiva
su vulkanska jezera; takvo je Trazimensko jezero. Pleistocenski vulkanizam poznat je jo
u Kordiljerima, od Aljaske do Meksika i na jug, nalazi se veliki broj vulkanskih centara
formiranih u pleistocenu, od kojih su i danas neki aktivni. Danas je kvartarni vulkanizam
prisutan na istonom obodu Azijskog kontinenta, teritoriji Japana, Kurilskih ostrva,
Kamatke i Sahalina. Obrazovanje krupnih grabenskih sistema na kontinentima takoe je
praeno snanim vulkanizmom: Istonoafriki rift, Rajnski greben itd.
Ledniki i fluvio-glacijalni vodotoci
Pored reka i potoka, povremenih i stalnih vodotokova na povrini zemlje, geoloki rad
obavljaju i lednici ili gleeri, kao i fluvio-glacijalni vodotoci. To podrazumeva ledniku
ili glaersku eroziju, odnosno glacijaciju, a akcent se stavlja na plastine ledene mase.
Lednici kao velike mase zamrznute povrinske vode izvojene su pod nazivom inlandajs.
Danas zauzimaju prostor od oko 15 miliona km2.To pokazuje ogromne razmere
geolokog delovanja samih lednika. Najvee mase lednika se nalaze na polovima, gde su
jasno izdvojeni lednici Grendlanda na severu i Antarktika (lednik Antarktika zahvata
blizu 13 miliona km2) na jugu Zemlje. Manje lednike mase i veiti sneg uglavnom
zahvataju planinske predele. Njihov rad, uprokos maloj povrini koju zahvataju nije
zanemarljiv, jer se bre kreu i otapaju u niim predelima tako da u geolokom smislu
deluju i kao vrste i kao tene mase, ostvarujui irok proces erozije i akumulacije
razorenog materijala. Danas lednici zahvataju 2% od ukupnog prostora koji zahvataju
vode mora i okeana. U kvartaru, meutim, lednici su zahvatali vei prostor Zemlje pre
10 000 godina, prekrivajui itavu severnu Evropusa lednikom iji je centar bio na
prostoru Finoskandinavije, a prekrivao je i sve vee planine ukljuujui Alpe i Pirineje.
Pod lednicima su tada bile jo: severna Azija i severna Amerika, ali i veliki deo june
hemisfere od kojeg je zaostao Antarktik. itav navedeni prostor bio je izloen debelim
masama lednika i podvrgnut snanim procesima razaranja stena, kako u podnoju samih
lednika, tako i na njihovim obodima. Ogromne mase stene drobljene su i noene u nie
delove gde su akumulirane i stvorile su nanose drobinskog materijala irokog
prostranstva. Na mnogim mestima, naroito u predelima planinskih lednika, dubljenjem
stenovite podloge su stvarana prostrana udubljenja, od kojih danas mnoga predstavljaju
gleerska jezera. Vodotoci nastali otapanjem lednika poveali su bilans voda u rekama i
morima sveta, kao i akumulaciju materijla u fluvio-lednikim dolinama. Debljina lednika
ponegde dostie 4 000 m, a kada bi se danas otopili zaostali lednici koji prekrivaju visoke
planine i polarne oblasti, nivo svetskog mora bi se poveao za oko 40m.
1. Postoje lednici planina i planinskih dolina: na Alpima ih ima na visini od 2500 m, a na
Himalajima na visini od 5500 m; oni se tope i sputaju niz planine punei rene tokove.
2. Ledniki pokrovi ili lednike mase ogromnih prostranstava postoje u polarnim
oblastima; radijalno se kreu ka obalama ledenih pokrova. To su lednici pokrovnog tipa,
velikih dimenzija.
3. Lednik Grendlanda zahvata 1,750 000 km2 povrine i 80% ostrva Grendland. Debljine
je oko 1,5 km do 3 km.
4. Lednik Antarktika, prekriva juni pol Zemlje sa svojih 13 miliona km 2 povrine i
predstavlja glavne ledene mase na Zemlji. Debljina lednika prelazi 4km. On se
neposredno vezuje za vode okeana u koji se esto utapaju znatne mase ploveih lednika
koji se kreu u pravcu Ekvatora.
Lednika erozija
Geoloki rad lednika zavisi od: mase lednika, temperature koja vlada u lednicima, sastava
stena po kojima se lednici kreu. Efekat razaranja stena je vei ako se lednike mase
kreu. Kod planinskih lednika se erozija odvija u dva smera: bono-kada lednici
potkopavaju i rue stenovitu podlogu i dubinski-kada pod pritiskom svoje mase deru
podlogu i nose razoreni materijal.
Lednici pokrova uglavnom ispoljavaju dubinsku eroziju; mogu da time formiraju
udubljenja u stenovitoj podlozi znatnih razmera, iji nivo katkad moe biti ispod nivoa
mora i okeana. Ukupni efekat lednika vei je od rene erozije. Temperatura lednika na
Grendlandu iznosi -300, na Antarktiku i do -500. Sa dubinom lednika, raste temperatura.
Geofizika istraivanja reljefa zemlje obavljena su pod rukovodstvom Vegenera 1929/31.
godine i pokazala da je reljef podlednika jako razuen: u njemu se nalaze visoki grebeni,
prostrani platoi i duboke doline, to pokazuje na primarnu morfologiju stenovite podloge,
ali i erozione procese koji stoje u vezi sa radom lednika. Radom lednika odvijaju se
sloeni procesi erozije: kristalisani krupni sneg firn i ledniki led plastina vrsta
masa leda obavljaju vidne procese erozije. Snene mase iznad granice veitog snega
mogu da se srue kao usovi ogromnih razmera i time izazovu ruilake efekte, a ponekad
i zemljotrese (radi se udarima mase oko 70 miliona tona brzinom od 600 km/h). Razoreni
materijal lednici odnose u pravcu kretanja obavljajui na taj nain proces poznat pod
nazivom ablacija (ablatio-odnoenje). Otopljeni led sa povrine lednika prodire kroz
lednike pukotine i stvara podlednike potoke, koji proces erozije prenose na dno
lednika. Na elu lednika proces razaranja stvara oblike kao to su lednika vrata, lednike
karpe, a u samim lednicima ako se preko njih nalaze blokovi stena, oblike nazvane
ledniki stolovi ili ledniki stubovi. Lednici svojom masom i razorenim stenovitim
blokovima napadaju reljef, glaaju stene i u njima stvaraju brazde ili strije, i dubei
podlogu, stvaraju razna udubljenja: najznaajnija su cirkovi i valovi/trogovi.
Lednika erozija, iji efekat zavisi od mase lednika, nagiba lednikog reljefa, geolokog
sastava podloge, razarajui stenoviti materijal na jednoj strani nivelie teren, a na drugoj
vri akumulaciju razorenog materijala. Brzina kretanja lednika zavisi od: mase lednika,
nagiba lednikih valova, profila samog korita i temperature vazduha. Ako je masa vea,
bie vea i brzina kretanja, ako je nagib terena vei takoe e brzina kretanja biti vea.
Snaga lednika i nagib terena su polazna osnova za ledniku eroziju. Razoreni materijal
lednici nose do svojih podnoja i on se dalje rekama prenosi formirajui akumulacione
nanose. Krupni blokovi stena se ili prebacuju preko lednika ili deponuju uz lednike
doline. Sav razoreni materijal u lednikim predelima se svakako naziva optim imenom
morene (od fr. Moraine-drobinski materijal lednika). Morene mogu biti prema nainu
formiranja i mestu deponovanja:
1.-bone ili obalske na obodima gleera
2.-sredinje nastaju spajanjem bonih morena dva ili vie gleera
3.-podinske nastaju razaranjem podinskog stenovitog dela
4.-povrinske nastaju od materijala koji lei preko lednika
5. -unutranje nastaju od povrinskih, sredinjih, bonih morena iji materijal poniranjem
kroz gleerske pukotine dospeva u unutranji deo gleera
6.-eone nastaju na kraju kada gleer poinje da se topi; sav materijal noen gleerom
tada ostaje u vidu luka oznaavajui granicu gleera
7.-zavrne morene nastaju od eonih kad se usled varijacije temperature lednik povlai i
nadire i preko obrazovanih eonih morena taloi novi materijal.
Sve morene se odlikuju prisustvom razliitih materijala, koji zavisi od sastava samog
terena kroz koji se kretao gleer. U njima se moe nai mulj, pesak, krupni komadi stena
i blokovi. Kad se lednik istopi, onda nastaje povrinski tok koji dalje vri svoje procese
akumulacije renog tipa. Uzvodno tada ostaju vei blokovi stenskog materijala, nizvodno
akumulira finiji materijal: pesak i drobina, finozrni materijal mulj i praina.
Od produkata reno-lednike akumulacije poznatije su valovske gline ili tiliti ili
valovsko-ledniki konglomerat. Odlikuju se egzotinim blokovima stena, dugo
transportovanim, na kojima se zapaaju strije: brazde u koje su lednici usekli u odlomke
stena. Prainasti deo materijala, dignut vetrovima moe da formira naslage lesa koji je
produkt eolske erozije. U jezerima koja se napajaju reno-ledniokim vodotokom taloe
se alevroliti sa glinama se smenjujui.
Na prostorima bive Jugoslavije takoe su se u kvartaru nalazili lednici. Oni su nosili
morenski materijal sputajui se niz planinske obronke. Mnoge planine imaju lednika
jezera, nekadanji cirkovi. U Julijskim Alpima lednika su Bohinjsko i Bledsko jezero.
Jovan Cviji isticao je da je u oblasti Durmitora i Prokletija glacijacija bila intenzivnija
nego to je danas u Alpima. Prokletije su potpuno bile prekrivene lednicima koji su se
sputali niz strme strane ka Plavu, Limu, Pei i dolini Ibra. Plavsko jezero postalo je
lednikim putem. Po Cvijiu je Crna gora bila najznaajnija lednika oblast na
Balkanskom poluostrvu, sa centrom ka Durmitoru. Posledice glacijacije, kao to su
cirkovi, valovi, ledniko-kraka jezera vidljiva su i u drugim delovima Dinarida. Danas
nema lednika na Balkanu, tragovi veitog snega vidljivi su samo na Triglavu.
5. Kvartarna flora
Klimatska kolebanja i promena fiziko-geografskih uslova odrazile su se na biljni i
ivotinjski svet kvartarnog ledenog doba pleistocena. Ove promene su naroito izraene
Kvartarna flora
Biljni svet Evrope je sastavljen uglavnom od istih vrsta koje i danas postoje, ali se
njihovo geografsko rasprostranjenje menjalo vremenom. Pliocenski egzotini etinari
Sequoia, Taxodium i Glyptostrobus povukli su se iz Evrope pre poetka kvartara.
Pleistocensko smenjivanje toplih i hladnih perioda uzrokovalo je da proces prelaska
tercijarne flore u dananju evropsku floru bude nagao, naroito u oblastima severne
Evrope, Azije i Amerike koje je pokrivao inlandajs. Smena borealne i umerene vegetacije
pratila je smenu toplih i hladnih perioda. Borealna flora razvijala se u blizini oboda
inlandajsa i odlikovala se niskom i krljavom vegetacijom. To je bila movarna
vegetacija tundre koju je, u viim krajevima, pratila zajednica bunastih cvetnica na elu
sa borealnom ruom Dryas octopetala. Pored nje tu je: krljava polarna vrba Salix
polaris i breza Betula nana.
Dryas octopetala, Salix polaris, Betula nana spadaju u tzv. Drijasovu vegetaciju, a
nalaene su u fosilnom stanju u srednjoj i severnoj Evropi oblastima koje je prekrivao
inlandajs i u Alpima, Dinaridima.
Pojasevi vegetacije kao to su tundra (movarna vegetacija severno od polarne umske
granice, gde je godinja temperatura najtoplijeg meseca u godini jula - do 100, tu je
permafrost, a zima traje 8 meseci) i stepa (vegetacija trava i drugih zeljstih biljaka
otpornih na suu i mraz u periglacijalnoj i umereno-kontinentalnoj oblasti) imali su
naroito rasprostranjenje u vreme glacijacija.
Flora umerenih regiona nalazila se juno od pojasa tundri i pripadala mahovinastoj i
travnatoj stepi. Dalje, prema jugu poinje pojas uma: etinarske i listopadne ume bile
su potisnute daleko na jug. Sa povlaenjem lednikog pokrova na sever i one su se
povlaile: prvo borove i smreve, za njima brezove, bukove i hrastove ume. U pojedinim
delovima postojale su planinske barijere (npr. alpsko-karpatska) koje su oteavale
njihovo pomeranje, pa su neki tercijarni relikti tako izumrli: Magnolia, Liquidambar,
Cari, Taxodium itd. U severnoj Americi planinski venci bili su orijentisani s-j i nisu
spreavali migraciju vegetacije, pa je opstao vei broj tropskih formi. Najvei broj toplih
tercijarnih relikata u Evropi je preiveo ledeno doba u refugijumima na balkanskom i
Pirinejskom poluostrvu, kao i na junim padinama Kavkaza. Meu takve toplije forme
spada Rododendron ponticum koji kao relikt raste u oblastima crnog mora, Zakavkazju i
panskoj Siera Nevadi. Rododendron ponticum je u Alpima i Srednjoj Evropi izdrao
hladnu klimu do kraja ris-virm interglacijacije, a potom je poetkom virma tu izezao.
6. Kvartarna fauna
U razliitim oblastima su sauvani ostaci marinske, slatkovodne i kopnene faune.
Marinski organizmi: puevi i koljke skoro su identini dananjim. Jedina razlika je u
uestalosti pojavljivanja pojedinih vrsta obzirom na temperaturu vode u toku glacijala. U
hladnim periodima borealni mekuci su naselili su se uz Atlansku obalu i Sredozemno
more. Mali broj izumrlih mekuaca se uglavnom vezuje za reno-jezerske i kopnene
uslove: pu Viviparus diluvianus.
Ima vrsta koje danas imaju drugaije rasprostranjenje nego u pleistocenu: koljka
Corbicula fluminalis se krajem srednjeg pleistocena pomerila iz Evrope Dunavom i
naselila oko Kaspijskog mora, a ima je u u Zakavkazju, Turkmeniji, Afganistanu,
Pakistanu i Indiji. Za stratigrafiju su vane vrste beskimenjaka kao to su foraminiferi
marinski jednoelijski organizmi sa karbonatnom ljuturom, ostrakodi- raii koji ive u
kopnenim vodama itd.
svoje veliine, zbog naina razmnoavanja jer enka moe da ima mladune tek
posle 3 godine, 2 godine nosi mladune
vana uloga mamuta u gornjem paleolitu-izvor hrane, koa, kosti, kljove kao
materijal za izradu odee, orua, oruja, kljove za izradu gravura, predmeta, kosti
kao sirovina za ogrev, za izgradnju kua
ostale vrste iz familije mamuta i slonova-M.americanus-iveo u severnoj Americi
tokom pleistocena, toplodobna forma; Paleoloxodon antiquus ( umski slon sa
pravim kljovama ) bio je rasprostranjen do poslednjeg interglacijala u Evropi i
Aziji, toplodobna forma
Krajem pleistocena brojni u stepama Evrope, Azike i Amerike, usled irenja uma
dolazi do smanjenja areala i do povlaenja u Evropi iAziji ka istoku u
polupustinje Centralne Azije gde je do danas preivela vrsta Equus ferrus
przewalski.
PEINSKI SISARI
Panthera spelaea ( peinski lav ) - iveo je tokom pleistocena irom Evrope u hladnim i
toplim intervalima. Odlikuje se znatno veim rastom od recentnog afrikog lava. Njegovi
su ostaci nalaeni mahom u peinskim sedimentima.
Crocuta spelea ( peinska hijena ) vei rast od recentne afrike hijene, hrani se
leevima ivotinja na ijim ostacima su vidljivi tipini tragovi zuba , javlja se u peinama
gde dominira peinski medved ali sa manje ostataka, hijene drobe kosti , neke kosti
potpuno pojedu a neke kosti samo oglode. To je peinska vrsta hijene, vea od afrikog
recentnog oblika, iji su ostaci nalaeni u peinskim naslagama Evrope. Hrani se
leevima ivotinja na ijim kostima njeni snani zubi ostavljaju karakteristine tragove.
Tzv. hijenske peine sadre velike koliine ostataka samih hijena i kostiju kojima su se
hranile. Veoma se esto javlja i u peinama u kojima je dominanatan medved, ali sa
manjim brojem ostataka.
Ursus spelaeus ( peinski medved ) dominantna vrsta u gornjem pleistocenu , izumira
krajem virma, u veini peina ustanovljeno da ostaci potiu od jedinki uginulih tokom
perioda hibernacije, mladunaca koji nisu doiveli prvu ili drugu zimu, ili od starih jedinki
a ne od ostataka plena oveka. U onim oblastima koje nije naseljavao peinski medved
tokom srednjeg i gornjeg pleistocena je rasprostranjen mrki medved ( Ursus arctos ).
Peinski medved je krupnijeg rasta, kraih zadnjih ekstermiteta , sa zubima
specijalizovanim za biljnu isharanu i sa izboenim eonim delom lobanje ( razlika od
mrkog ). Bio je dominantna vrsta u gornjopleistocenskim peinskim naslagama Evrope.
Rastom je krupniji od mrkog medveda i ima za razliku od njega izboeniji eoni deo
lobanje, zube specijalizovane za biljnu ishranu, i krae zadnje ekstremitete. Izumro je
krajem poslednjeg glacijala. Nasuprot ranijim shvatanjima, lov na peinske medvede bio
je pre izuzetak nego pravilo. Ostaci kostiju peinskih medveda iz peina Evrope, kako je
potvreno, potiu od jedinki uginulih tokom perioda hibernacije, mladunaca koji nisu
preiveli svoju prvu ili drugu zimu, i starijih i oslabljenih jedinki, a ne kao plen oveka.
Mrki medved Urus arctos je u veem delu Evrope tokom srednjeg i gornjeg pleistocena
iveo samo onde gde nije bilo peinskog medveda. U postglacijalu se iri na: ume Azije,
Evrope i Severne Amerike. Tokom postglacijala vidljivo je smanjenje njihove veliine.
Izumiranje megafaune
Invertebrata ( beskimenjaci )
koji uslovljavaju postanak ove vrste stena su: voda, vetar i gravitacija. Piroklastiti
su posebna vrsta nastala od odlomaka stena i minerala nastalih radom vulkana.
Transportom vulkanskog materijala i njegovim deponovanjem u akumulacione
sredine, sa sedimentnim materijalom i cementacijom istog, nastaju razne vrste
piroklastinih stena: tufovi, tufiti, vulkanski aglomerati, bree itd.
1. krupnozrne (prenik zrna>2 mm):
- nevezana nezaobljena zrna drobina (npr. Peinska drobina)
- vezana nezaobljena zrna brea (konsolidovana drobina)
- nevezana zaobljena zrna ljunak
- vezana zaobljena zrna konglomerat
2. srednjozrne (prenik zrna 2-0,05 mm)
-nevezana pesak
-vezana pear
3. sitnozrna (prenik zrna 0,05-0,0005 mm)
-nevezana- alevrit
-vezana- alevrolit
4. finozrna (prenik zrna manji od 0,0005 mm)
-nevezana- glina
-vezana- glinac
Krupnozrne (psefiti i psefitoliti) klastine stene obuhvataju ljunak, konglomerat i breu.
ljunak je nevezan materijal razliite veliine i najee zaobljen. Konglomerat je od
cementovanog zaobljenog, a brea od cementovanog nezaobljenog materijala.
Srednjezrne klastine stene (psamiti i psamitoliti) imaju zrna veliine od 2 do 0,05 mm.
Tu spadaju peskovi i peari cementovan materijal razliitog sastava.
Sitnozrne klastine stene (alevriti i alevroliti) su najfiniji sedimentni materijal, zrna
veliine ispod 0,05 mm, kojima pripadaju alevriti (nevezani) i alevroliti (vezan materijal),
kao i les.
Finozrni sedimenti (peliti i pelitoliti) gline ine posebnu grupu sedimenata u ijem
sastavu uestvuju najfinije estice, veliine ispod 0,005 mm. Sve nastaju u svim
sedimentacionim sredinama gde vladaju povoljni uslovi za akumulaciju najfinijih estica:
u jezerskim, lagunskim, morskim i drugim prelaznim sredinama sedimentacije.
Karbonatne stene su krenjaci, dolomiti, sedimentni magneziti, mineralizovani karbonati,
a pre svega gvoevite i manganske karbonatne stene. Krenjaci i dolomiti su izgraeni
od primesa kalcita i minerala dolomita i smatraju se najeim karbonatnim stenama u
sastavu Zemljine kore. Mogu biti sa ili bez primesa peska i u zavisnosti od njih, javljaju
se peskoviti, glinoviti i organogeni krenjaci.
Organogene stene su poreklom od neposredno ili posredno nagomilanih ostataka
organskog materijala. Poto se radi o materijalu biljno-ivotinjskog porekla, njihova
podela je sloena.
Za sloj je karakteristina mala debljina u odnosu na prostiranje. Geoloka tela koja imaju
ogranieno prostiranje nazivamo soivima.
Karakteristike stena
-materijalni sastav
-vezivna materija (matriks ili cement)
-boja (Munsell-ove kartice- etaloni za boju koji su obeleeni iframa)
-struktura (oblik i veliina zrna u steni)
-zaobljenost (ukazuje na duinu transporta takoe postoje etaloni za odreivanje
U opis slojeva ulaze i granice. Prelazi (granice) izmedju slojeva mogu biti postepeni,
nejasni i otri.
Povrina zrna ukazuje na to koji je morfoloki agens uticao na njega.
-matiranje povrine zrna pod uticajem transporta vodom (glatka povrina)
-strije na povrini zrna pod uticajem transporta lednikom
-nagrizanje povrine zrna pod uticajem erozije
To je sve bila struktura, a tekstura stene je osobina koja se odnosi na internu slojevitost
koja moe biti: horizontalna, kosa i talasasta. U opis stena treba da uu i konkrecije ako
ih ima. U vezi sa postankom sedimenata je i pitanje konkrecija, obino grudvastih oblika
elipsoidnog izgleda koji nastaju u poroznim i slabo vezanim stenama, deponovanjem
mineralnih materija , bilo za vreme sedimentacije ili naknadno. Disperzne estice
koncentriu se oko nekog organskog tela kao to su koljka ili pu, koje predstavlja
budue jezgro konkrecije. Najee su karbonatne, silikatne, gvoevite, fosfatne,
sulfidne i konkrecije od glina. Krenjake konkrecije este su u lesu lesne lutkice.
Konkrecije su tela nastala segregacijom male koliine mineralne materije u steni
domaina- npr. Silicije u karbonatima, karbonate u alevrolitima ili pearima.
Sedimentacioni procesi i sedimenti
Taloenje materijala u basenima stvara talog koji naknadno procesima dijageneze prelazi
u sedimentnu stenu. Osnovni vid sedimentacije je sloj, koji se nalazi najee u paketu
slojeva sedimenata nastalih u odreenom vremenu, sredini i pod odreenim uslovima.
Sloj je najmanji geoloki lan jedne sedimentne celine, nastao kao produkt neprekinutih i
neizmenjenih uslova sedimentacije. Jasno je izdvojen u seriji naslaga, od podloge
odvojen podinskim slojem, a od drugih slojeva povlatnim slojem. Obino je male
debljine, moe se javiti i u vidu tankih proslojaka, nalik na listie ili u vidu debelih
slojeva ''banaka'' ili bankovnih slojeva. Sloj je dakle, osnovna jedinica sedimentacionih
procesa i serija sedimenata koji nastaju u tim procesima. Slojevitost kao osnovna
karakteristika sedimentacije nastaje pod razliitim uslovima, a znaaj u njihovom
stvaranju imaju razni faktori: klimatski uslovi, kretanja vodenih masa i strujanja u vodi,
promene nivoa u vodenim basenima i uticaj organskog sveta na sedimentaciju. Slojevitost
se javlja kao produkt sedimentacije taloga u horizontalnom poloaju, osim u pustinjskim
uslovima i deltama reka, i uopte u sedimentacionium sredinama gde se sreu stujanja
vode u razliitim smerovima, gde se javlja ukrtena slojevitost. Danas se slojevi sreu u
kosom, uspravnom i prevrnutom poloaju, to je posledica naknadnih horizontalnih i
vertikalnih kretanja stenovitih masa usled tektonike.
(trakaste gline u periglacijalnim jezerima), les (lesne zaravni) i lesoidi (padinski les,
barski les).
Fosili: kopneni puevi i sisari u lesu.
Arheoloka nalazita: Paleolitska u lesu. Smatra se da se u holocenu les vie ne stvara, te
stoga lesna nalazita najee potiu iz pleistocena.
-Pustinjske sredine su vezane za predele izrazitog delovanja vetra kao geolokog faktora.
Tu je vee isparavanje od koliine padavina. Produkt taloenja je pesak, slojevitost
okarakterisana izvesnim nedostajanjem sedimenata, usled seoba materijala, u kome se
zapaa ukrtena sedimentacija koja je posledica strujanja vazduha i transporta materijala.
Pustinjska (aridna) sedimentaciona sredina
Geomorfoloki agens je vetar, bujice, fiziko-hemijsko raspadanje.
Morfoloki oblici: dine, vadi (povremeni reni tokovi, sabka (povremena slana jezera)
Naslage: dobro sortirani klastiti (pesak i alevrit)
Fosili: nema ih u pustinjskim peskovima, u lesu ima kopnenih pueva, sisara i polena.
-Lesne sredine sedimentacije su vezane za rad vetra tj. eolske erozije. Talog se sastoji od
najfijinijeg prainastog materijala lesa, koji nema izraenu slojevitost.
2.Morske sredine sedimentacije najznaajnije su za stvaranje sedimentnih stena.
Zavisno od zone sedimentacije u morskom prostoru, izdvajaju se razliite morske i
okeanske sredine: sublitoralna, epikontinentalna i dubokomorska.
-Sublitoralna sredina obuhvata litoralni i neritski pojas mora, dubine do 200 m. Tu se
taloi razliit materijal: uz obale mora- grubozrni klastini sedimenti, glaukonitski talog i
ree karbonatni materijal, a dalje od obale peskovi i gline.
-Epikontinentalne sredine sedimentacije vezane su za mala i plitka mora koja se pruaju
iznad delova kopna., iji su sedimenti malih debljina: peskovito-glinovite stene.
-Dubokomorske sredine obuhvataju batijalne (200-2000 m dubine) i abisalne (> 2000 m
dubine) prostore mora. U ovim sredinama vlada mir, promene temperature po vertikali,
klastini sedimenti su retki. Terigeni materijal (20%) sastoji se od glinovito-alevritskih
tvorevina, a organski od karbonatnih materijala.
-Sredine ostrvskih lukova su oblasti izmeu unutranjih mora i okeana, u kojima se taloe
sedimenti klastinog porekla.
3.Prelazne ili meovite sredine sedimentacije obuhvataju oblasti u kojima je salinitet
vode u opadanju prelaskom ka slatkim vodama. To su obalski delovi morske sredine sa
intenzivnim procesima delovanja plime i oseke, kao i prilivom slatke vode. Poto su ovde
preimetna strujanja vode, este promene obalskih linija i meanje morskih i
kontinentalnih uslova sedimenatcije, ovi sedimenti nose obeleja meavine morskokontinentalnih uslova sedimentacije. Ovde pripadaju: kamenite morske obale, ljunkovite
obale, peskovite plae, delte, lagune, limani. Sedimenti su posledica: ili abrazije mora, ili
erozije povrinskih tekuih voda. Finozrni su: gline, krenjaci, soli, gips, razni talozi, a
grubnozrni: konglomerati, bree, ljunkovi, peskovi i dr.
dolomite, biga, pisau kredu, evaporite ili soli, gvoevite stene i silicijske stene- lidit,
dijatomejska zemlja, ronac
3. metamorfne stene su nastale sloenim fiziko-hemijskim procesima, koji dovode do
potpuno ili delimine izmene hemijskih, fizikih i paragenetskih osobina ranije stvorenih
minerala i stena. Ti procesi se odvijaju u dubljim delovima litosfere. Osnovni faktori
preobraaja su pritisak i temperatura. U metamorfne stene spadaju filiti, kriljci, gnajsevi,
amfiboliti i amfibolitske stene, mermeri, kvarcit i dr.
Sedimentologija je deo petrologije. Vano je u arheologiji odrediti materijal od kojeg su
izraeni artefakti, njegove karakteristike i njegovo poreklo. Metodi ispitivanja stena
mogu biti: makroskopski i laboratorijski.
Ronac (chert) je kompaktna silikatna sedimentna stena koljkastog preloma, izraena
preteno od kvarca i kalcedona. Javlja se u tankim slojevima ili bancima, kvrgama ili
soivima u krenjacima. Ronac je najee koriena sirovina za izradu artefakata od
okresanog kamena. Kremen (flint, fr. Silex) je sirovina za izradu artefakata od okresanog
kamena, preteno ronac, dobrog kvaliteta. Kremen je arheoloki laiki termin za ronac,
nije petroloki.
Magnezit Antonovi D., ? of Light Stone in the Central Balkans Neolithic, Starinar
XLVIII, 33-39
PETROLOGIJA nauka o stenama
odredba materijala od koga su izgradjeni artefakti i njegove karakteristike
poreklo materijala
Metodi ispitivanja stena:
makroskopski od nje se polazi (golim okom se posmatra)
mikroskopski ili laboratorijski
Kremen je laiki naziv za ronac silikatna stena, koljkast prelom, cepanje moe da se
kontrolie pa se koristi za okresane alatke.
Jedna od osnovinih laboratorijskih metoda:
Metoda tankih preseka materijal koji se ispituje se istanji toliko da propusta svetlost,
stavlja se na staklo pa pod mikroskop. Ovako moe da se posmatra i keramika i bilo koji drugi materijal.
Petroloke analize
1. Morfoskopske analize- Obuhvataju analizu veliine, oblika i zaobljenosti zrna, kao i
njihovu vezanost u sedimentu. Prema veliini zrna sedimenti se dele na krupnozrne, srednjezrne,
sitnozrne i finozrne. Za odreivanje veliine zrna koriste se etaloni. Prema obliku, zrna mogu biti
diskoidna, ploasta, vretenasta i sferna. Prema zaobljenosti, mogu biti uglasta, poluuglasta,
poluzaboljena, zaobljena i veoma zaobljena. Zaobljena zrna javljaju se radom vode, dok ona u
glacijalnim sedimentima na povrini imaju brazde (strije). U ovim ispitivanjima posmatra se i boja
sedimenta (korienjem Muncellovih kartica za boje), kao i stepen vezanosti (ima li cementa).
2. Analize sastava- Utvruju koji sve elementi (minerali) ulaze u sastav sedimenta. Ovo
se esto obavlja savremenim fizikim metodama, u koje spadaju:
Analiza teke frakcije (frakcija tekih minerala)- Separacja izmrvljenog materijala se
stavlja u centrifugu i izdvajaju se teke estice.
uzorkovanje
analiza uzoraka
tumaenje rezultata
arheoloka interpretacija
Opsidijan
(Iz Tripkovi B., 2001. Uloga opsidijana u neolitu, utilitarni predmeti ili sredstva
prestia, Glasnik SAD 17: 21-24)
Opsidijan lapis opsidianus je prirodno vulkansko staklo, crne, sivo-crne ili mrke boje.
Nastaje hlaenjem lave u odreenom temperaturnom ritmu. Njegova upotreba proizala
je iz mehanikih svojstava slinih kremenu; u Anadoliji je korien za izradu ogledala; u
bronzanom dobu Egeje za izradu peata i vaza.
Upotreba opsidijana je zasnovana na:
tehniko-upotrebnim i estetskim kriterijumima. Naini nabavljanja opsidijana su se
menjali: direktna ekspolatacija, s jedne strane i sloeni mehanizam razmene s druge
strane. Tamo gde su postojala izvorita opsidijana, on je bio glavni materijal za
okresivanje orua zbog mogunosti neprestanog obnavljanja istroenih ili izgubljenih
alatki. Tamo gde nije bilo leita, trgovina opsidijanom je bila trino formirana i zavisila
je od univerzalnih ekonomskih principa: kvaliteta, upotrebne vrednosti, odnosa ponude i
potranje. Ogranien broj leita i velike razdaljine stvrstavaju opsidijan u egzotinu
robu, u grupu sa bakrom, zlatom, ilibarom, Spodylus koljkama i dr. Pored toga, ovi
predmeti su roba prestinog karaktera. Starevaka i vinanska kultura, datovane od
6200-4000. godine, sa izraenom genetskom vezom, koriste opsidijan, ijih izvorita
mikroorganizama koji ive u zemljitu, vrste stenske podloge i klimatskih faktora nastaju
razliiti tipovi zemljita: podzol, ernozem, rendzina, smonica, crvenica. Na profilu
zemljita razlikuje se manji ili vei broj preteno horizontalnih zona koje se nazivaju
genetski horizonti. Horizonte zemljita obrazovane pedogenetskim procesima treba
razlikovati od slojeva nastalih taloenjem materijala. Klasifikacija zemljita (red, klasa,
tip, podtip, varijetet i forma).
Pedoloki horizonti
Pedoloki horizonti se obeleavaju velikim slovima: A, B, G, C
Horizont A je obavezni lan razvijenog zemljita i to je horizont eluvijacije (ispiranje).
A0 pothorizont umske prostirke ili stepske ledine (prirodna vegetacija)
AOR oranica
A1 humusno-akumulativni pothorizont
A2 pothorizont ispiranja
(A) povrinski horizont genetski nerazvijenih zemljita
Horizont B je horizont iluvijacije (nagomilavanje materijala iz eluvijacije).
B1 pothorizont iluvijacije humusa
B2 pothorizont iluvijacije oksida gvoa i aluminijuma
B2Ca pothorizont iluvijacija karbonata
Horizont G horizont gleja (zona stagniranja podzemne vode, anaerobnih uslova i
redukcije gvoa i mangana)
Gp pothorizont oksidacije
Gr pothorizont redukcije (trajno anaerobni uslovi)
Horizont C matina podloga
Pogrebena zemlja (barried soil)
Ovo su zemljita formirana u prolosti, koja su prekrivena slojem sedimenta i u kojima su
zaustavljeni pedogenetski procesi. Pogrebene zemlje ije prouavanje daje podatke o
paleoekolokim promenama. Pogrebene zemlje su karakteristine za profile lesnih
naslaga na kojima se lako izdvajaju na osnovu mrke do mrkocrvenkaste boje u odnosu na
svetliji les. Pogrebene zemlje nastale su na sloju lesa tokom perioda interglacijala, kada je
usled tople temperature dolo do razvoja vegetacije i nastanka zemljita. Sa novim
snienjem temperature iznad ovog zemljita formirao se novi sloj lesa. Horizonti lesa su
formirani navejavanjem lesne praine tokom glacijala, a pogrebene zemlje - u periodima
prekida taloenja lesa i razvoja bujnije vegetacije, u interglacijalima i interstadijalima.
Vano je zapamtiti: les je sediment (stena) a pogrebene zemlje su zemljite.
Analize pogrebenih zemalja:
-stratigrafski markeri
-rekonstrukcija topografske povrine
-rekonstrukcija klime i vegetacije
Tipovi zemljita
Klasifikacija zemljita (red, klasa, tip, podtip, varijetet i forma)
ovakvi kulturni ostaci predviaju odreeno vreme dela ljudskih aktivnosti je samo u
sutini kontrolisano sedimentacijom, ouvanou na stabilnoj povrini, ili rasipanjem
erozijom.Sloenost kulturnih promena je drugi deo iste jednaine, pre , za vreme i nakon
finalne faze ljudskih aktivnosti koji su u vezi sa odreenom povrinom.
Rad o kulturnim transformacijama dao je ifer (u arheolokom kontekstu).Ovakav
soficistirani pristup je vredan pohvala zbog socikulturne intrepetacije,ali za ciljeve
strategija iskopavanja ,faktore moemo sagledati iz tri perspektive:
Skup faktora koje proizvodi ovek:
1.Primarna kulturna depozicija
Razliiti arheoloki materijali se odbacuju, ili se izgube ili se namerno sakupljaju u
grobovima, hramovima, itd.Tokom naputanja nalazita, visok procenat materijala koji su
se koristili ostavljaju se van prostora gde su izraivani , gde su se koristili, i skladite se.
Na osnovu toga, moe se zakljuiti da li je naputanje nalazita bilo iznenada ili ne, kao i
da li je ili nije objekte bilo lako premestiti kao i da li su ili ne objekti podrazumevali
prelazak odreene razdaljine.Strukture, groblja su manje problematini jer su fiksirani za
podlogu.
2.Sekundarna kulturna depozicija
Odbacivanje ili naputanje arheoloskih materijala moe biti od strane pravih vlasnika, tj
onih koji su ih i izradili ili od strane drugih lanova iste zajednice ili pak od lanova
druge zajednice koji su okupirali isto naselje.Vremenski period u ovom sluaju varira od
minute do milenijuma.Na primer, kameni artefakat moze biti oblikovan ili modifikovan
retuem ili ponovo doveden u prvobitno stanje odbijanjem-tokom ponovnog korienja
nalazita, tokom kasapljenja ivotinja,
3.Kulturni poremeaj
Reorganizacija ili uklanjanje arh.materijala, npr. Pljaka grobova, sakupljanje lepih
stvari, izgradnja savremenih objekata
Skup faktora koje proizvodi prirodno okruenje:
1.Tip sedimentacione sredine
2.Pohranjivanje
Pohranjivanju prethodi rasipanje ili disperzija koje predstavlja primarne horizontalne
pokrete povrinskih agregata koji pogaaju delie razliite mase i oblika u razliitoj meri
i imaju za posledicu poremeaj ili nastanak prvobitnih makroskopskih odnosa.
Geomorfoloki agensi i procesi koji izazivaju rasipanje su vetar, vodeni tok, mraz i
gravitacija
3.Stabilnost podloge
4.Fiziko-hemijski uslovi sredine
Glavne osobine sredine taloenja su kiselost sredine, oksidacija i temperatura.
Kiselost sredine se oznaava PH vrednostima na skali od 1-14; 1 kisela sredina, 14 bazna,
7 neutralna.
Oksidacija-aerobni uslovi ( prisustvo kiseonika, intenzivno raspadanje) anaerobni uslovi
( dobri za konzervaciju )
Temperatura-bre raspadanje pri vioj temperaturi
Kisela aerobna sredina-ph je < 5,5, malo hranjivih materija, provetreni sedimenti ( postoji
kiseonik slobodan za direktne hemijske reakcije i aerobne organizme ), slaba biloka
aktivnost, intezivno ispiranje mineralnih materija, od organskih materija rastvore se kosti
i ljuture, nekada se ouva polen jer nema aktinomiceta koje inae rastvaraju polen, zatim
fotoliti, silikatni skelet trava, dijatomeje, kremirana kost
Alkalna aerobna sredina-ph > 7,5, dosta hranjivih materija, karbonatni provetreni
sedimenti, intezivna bioloka aktivnost, akumulacija bilokih materija, od sadraja
kiseonika i temperature zavisi konzervacija organskih materija,ouva se kost ali esto sa
korodiranom povrinom, ostaci biljaka u karbonatnim talozima, ljuture molusaka
Neutralna sredina-ph 5,5-7,5, organske materije se retko ouvaju, ponekada se ouva kost
ili ljuture, ugljevi
Anerobna sredina-nema slabu kiselost, nema mikroorganizam koji razlau organske
materije, ouvaju se sve vrste organskih materija; dna bunara, jezerski sedimenti,
zatvorene sredine, permafrost, mumifikacija u aridnim oblastima
5.ivotna zajednica
6.Pretaloavanje
Pretaloavanje je prenoenje materijala sa jednog na drugo mesto i formiranje novog
sloja.
Alohtona komponenta pretaloavanja-pretaloavanje iz starijih sedimenata
Autohtona komponenta
Postdepozioni poremeaji
Javljaju se kod pogrebenih nalazita, odnosno nalazita u geolokom kontekstu, to su
preteno vertikalni pokreti pogrebenih agregata koji na razliite naine pomeraju delie
razliite mase, oblika i vrste materijala, a za posledicu imaju promene inklinacije,
unitavaju prvobitne odnose delia u prostoru. Poremeaji delia u prostoru mogu biti
delimini distorzija ili potpuni. Mogu biti izazvani fizikim (mehanikim) i organskim
procesima.
Pod pedogenetskim procesima podrazumevaju se: dejstvo mraza, ledeni klinovi,
poremeaji pod uticajem dejstva gline i soli, bioturbacija, mikrotektonske deformacije i
pretaloavanje.
Dejstvo mraza ili krioturbacija podrazumeva naizmenino smrzavanje i odmrzavanje
sedimenata. Zbog razliite plastike i hemijskog sastava sedimenata dolazi do njihovog
nepravilnog meanja tj. uzdizanja i upadanja pojedinihdelova. Jedna vrsta krioturbacije je
involucija -na profilu se javlja u vidu malih nabora unutar sloja; pod dejstvom mraza
jezici finozrnog ili krupnozrnog materijala utisnuti su u aktivni sloj iz podinskog
sedimenta.
Ledeni klinovi: usled mraza dolazi do pucanja sedimenata koji se u toplim sezonama
ispunjava vodom. Ukoliko takva klima potraje, vremenom se ire i produbljuju ledeni
klinovi, a nakon prestanka procesa, ispunjavaju mlaim sedimentom. Dubina im moe
biti 4-5 m, a ponekad i do 10 m.
Poremeaji usled bubrenja gline i soli. Suenjem i kvaenjem soli ili gline dolazi do
promene volumena, te se materijal izbacuje na povrinu pucanjem pri suenju. Glina je
nepropusni materijal, koji sakuplja vodu, iri se i bubri, a kada voda isparava, glina puca.
Naslage soli koje imaju ogranieno rasprostiranje, prilikom bubrenja formiraju brdaca.
Bioturbacija podrazumeva delovanje organizama na nalazitima kao to su: glodari
(krotovine?), jazavci, lisice, medvedi, milipedi (transportuju organski materijal nanie,
npr. 4 m kroz suve peinske sedimente), crvi (riju zemlju i nose je na povrinu tako da se
originalna povrina pomera nanie do 30 cm dubine), termiti (termitnjaci sadre
mineralne materije sa dubine od 8m, i prave tzv. kamene linije), u atal Hujuku
tekunice, korenje drvea i trava.
Mikrotektonske deformacije podrazumevaju: diferencijalnu kompakciju, mikrorasede,
mikronabore i deformacije pod uticajem zemljotresa.
Pretaloavanje je prenoenje materijala sa jednog mesta na drugo i formiranje novog
sloja. Ima dve komponente: autohtonu- fosili ili arheoloki materijal i alohtonu- polen
prenoen iz neke druge ivotne sredine. Soliflukcija je proces teenja tla pod uticajem
gravitacije nakon smrzavanja i odmrzavanja povrinskog sloja. Koluvijalni procesi
odnose se na nestabilne padine pod uticajem gravitacije klienje tla, bujine suspenzije
itd.
Ouvanost nalaza zavisi od kompleksa antropogenih, biogenih i fiziko-hemijskih uticaja
koji deluju direktno na nalazite, kao i perifernih geomorfolokih procesa koji pospeuju
njihovo dejstvo.
Mikromorfologija prouava neporemeeni materijal u tankim presecima. Omoguava da
se osobine tla i sedimenata prouavaju pod mikroskopom u originalnom rasporedu i
poloaju.
listova
semenja i plodova
spora i polena
dijatomejskih algi
rastavii i sl. Biljke koje se bespolno razmnoavaju. Razlikuje se opti oblik, morfologija, detalji kod
razliitih biljaka. Po polenu i sporama moemo da odredimo familiju, najee rod, retko vrstu. Veliina
polena i spora 0,01 0,1mm tezina 10 na 9grama.Polen i spore se prenose vetrom, vodom, ivotinje
pomau. Vetrom se prenose na velike udaljenosti. Otporni su na spoljanja razaranja u uslovima
ograniene oxidacije. Sauva se spoljanja opna koja se naziva EGZINA u fosilnom stanju. Nalaze se u
velikom broju sto je i sustina metoda jer daje cele asocijacije i regionalne vegetacije.
13. Arheobotanika, metode sakupljanja i prouavanja biljaka
Biogenu komponentu ivotne sredine ine biljne i ivotinjske zajednice. Peleobotanika
prouava biljni svet u geolokoj prolosti, a arheobotanika biljne ostatke sa arheolokih
lokaliteta.
Arheobotanika daje odgovore na pitanja:
1. Gajenje biljaka. Koje je biljke ovek gajio? Koji je stepen domestifikacije gajenih
vrsta? Kako su one koriene?- njihova funkcija u ishrani, farmaciji, graditeljstvu
itd.
2. Divlje vrste. Koje biljne vrste je ovek koristio eksploatacijom resursa u ivotnoj
sredini? Koje je biljne vrste sakupljao i kako ih je koristio?
3. Gde su ljudi gajili biljke u postojeem okruenju i na kom prostoru su ih
sakupljali u okviru naselja, okolini naselja ili iz udaljenijih oblasti.
4. Kakva je bila okolna vegetacija u postojeem okruenju: panjaci, obradiva ili
movarna zemljita, ume?
5. Promene u vegetaciji i eksploataciji biljaka tokom trajanja naselja ili kulture u
iroj oblasti.
6. Tafonomija i kontekstualna analiza
ta sve moe da se ouva? Drveni ugalj, semenke, plodovi, tekstil, smola, drvo, polen,
spore. Pod mikrobiljnim ostacima podrazumevaju se: polen i spore, dijatomeje, a pod
makrobiljnim drvo, semenke, plodovi, listovi. Svaki tip biljnih ostataka trai posebne
metode istraivanja. Antrakologija prouava drveni ugalj, ksilotomija drvne ostatke,
karpologija prouava plodove i semenke, a palinologija polen i spore.
Gavrilovi Radmila
AR 990058
Arheobotanika i paleobotanika
-Paleobotaniku definiemo kao deo paleontologije koja prouava fosile biljaka a sa ciljem
rekonstrukcije biljnog sveta iz geoloke prolosti.
-Primarni ciljevi paleobotanike:
1)Identifikacija biljne vrste 2)Odnos identifikovanih biljnih vrsta prema drugim vrstama
3)Utvrivanje njihovog arela rasprostranjenosti kao i uslova u kojima su odreene biljne vrste
ivele
-Arheobotaniku definiemo kao interdisciplinarnu oblast botanike koja se bavi prouavanjem
mikrobijalnih(palinomorfi) i makrobijalnih ostataka na arheolokim lokalitetima.
-Primarni ciljevi arheobotanike:
1)rekonstrukcija paleoekonomskih uslova-rekonstrukcija ekonomskih odnosa oveka odreene
epohe sa spoljanom sredinom;utvrivanje znaaja odreene biljne vrste u okviru
Solanum tuberosum = krompir je gajen takoe u Americi, a danas u SAD postoji ak 250
varijeteta, dok je u Andima pre panaca bilo preko 3000 varijeteta. U Evropu je dineen
u
XVI
veku.
Lycopersicon esculentum = paradajz potie iz Meksika, a uzgajan je i u Andima. Takoe
u XVI veku, on dolazi u Evropu.
U Aziji je gajen Oryza Sativa = pirina koji zahteva toplu i vlanu klimu, i ija je
domestifikacija poela jo oko 11500 g.p.n.e. u dolini Jang Cea u Kini.
Zea mays - kukuruz
Zea mexicana divlji predak, najstariji ostaci 5.050BC. Tehuacan, Mexico
U starom svetu proces domestikacije biljaka i pripitomljavanje ivotinja bio je jedinstven
proces.
U novom svetu pripitomljavanja ivotinja nema sve do pojave evropljana (sem psa).
Kultivacija biljaka nema drastian uticaj na oveka, zadravaju se i drugi naini privreivanja.
Oryza sativa - pirina
Uspeva u toploj i vlanoj klimi (Mala Azija). Domestikacija oko 11.500BC. Jang Ce,
Kina. Verovatno su jo paleolitske zajednice sakupljale pirina, jer su i divlji varijeteti dovoljno
produktivni.
Solanum tuberosum krompir Juna Amerika
Danas u Americi oko 250 varijeteta, u Andima oko 3000 varijeteta pre dolaska panaca.
panci ga donose u Evropu u XVI v. Danas 130 zemalja uzgaja razliite varijetete.
Lycopersicum esculentum - paradajz
Potie iz Mexica, mnogi varijeteti uzgajani u Andima. Usvojen je u Aziji (Filipini, posle
Magelanovog puta 1521g.) pre Evrope. Sa Filipina u Kinu, Japan i Indiju. panci su ga doneli u Evropu
u XVI v. U Italiji se gaji od sredine XVI v. U Americi se verovalo da je otrovan sve do XIX v. Kada
postaje popularan zahvaljujui italijanskim doseljenicima.
15. Arheozologija, metode sakupljanja i istraivanja
Arheozologija
ta moemo saznati prouavanjem ostataka faune?
starost naslaga iz koje potiu (hronologija)
rekonstrukcija sredine gde su ivele (paleoekologija\ekologija)
rekonstrukcija ljudske ishrane i ponaanja
ZOOARHEOLOGIJA=ARHEOZOOLOGIJA-prouavanje ostataka faune sa arheolokih
lokaliteta
PALEOZOOLOGIJA-prouavanje ostataka iz geoloke prolosti(svih vrsta)
Zoologija+arheologija
Veterina-praktina znanja iz oblasti anatomije
Taksonomija
Taksonomija-klasifikacija ivog sveta-ureivanje i rangiranje po odreenom redosledu i
nomenklatura-imenovanje taksonomskih kategorija po odreenim pravilima
taksomomske kategorije (taksoni)
regnum-carstvo
phyllum-kolo
classis-klasa
ordo-rad
familia-porodica
genus-rod
species-vrsta
kimenjaci-vertebrata
sisari-mamalia-domae i divlje vrste
sitni sisari-bubojedi,glodari,zeevi
primati-majmuni,ljudi
mesoderi-psi,kune,medvedi,make,hijene
surlai-mamuti,slonovi
neparni kopitari-nosorozi,konji
parni kopitari-svinje i papkari (kamile,jeleni,goveda,irafe)
ptice(aves)avifauna
herpetofauna-vodozemci,gmizavci
ribe-ihtiofauna
beskimenjaci-invertebrata
mekuci-malakofauna
rakovi,insekti,itd.
16. TAFONOMIJA
Tafonomija je nauna disciplina koja prouava sve sto ima veze sa formiranjem fosilnih
leita.Tafomonska analiza faune sa arh.lokalitata prua podatke o udelu oveka u
procesu formiranja fosilnog leita utvrivanjem faktora akumulacije i destrukcije
osteolokog materijala na osnovu stepena fragmentacije i zastupljenosti razliitih delova
skeleta i oteenja na kostima.
Sastav faune-saznajemo na osnovu ostataka faune ali ne svih ostataka ve samo nekih jer
je potrebno poznavanje biolokih osobina neke vrste(npr.hijenske peine-hijene su
neselektivne kada je u pitanju plen).Sami ostaci govore o sastavu faune kao i o celom
sledu tafonomskih procesa.
Zastupljenost razliitih delova skeleta-govori nam o uzrocima smrti,faktorima
akumulacije i meanja
Gubitak faunistikog materijala-zbog faktora koje ne mozemo da kontroliemo
Tafonomski stadijumi
BIOCENOZA
uzrok smrti
OSTACI UGINULIH IVOTINJA
faktori akumulacije
OSTACI I TRAGOVI ORGANIZAMA
faktori meanja i destrukcije
POGREBENI OSTACI I TRAGOVI
postsedimentacioni procesi
ISKOPANI OSTACI I TRAGOVI
Konstatno smanjenje informacija i sigurnosti o podacima poev od biocenoze pa sve do
naih istraivanja
runo sakupljanje
suvo prosejavanje
vlano prosejavanje
flotacija
Strategija sakupljanja zavisi od vrste iskopavanja i ciljeva istraivanja
Izdvajanje iz sedimenata, ienje in situ
Pravilo-kost,zub,ljutura tj.bilo koji pojedinani primerak zooarheolokog materijala ne
vadi se iz sedimenta dok mu se ne sagleda duina,odnosno volumen,na osnovu ega
moemo da zakljuimo da li se od sedimenta moe odvojiti bez loma.
Ako je primerak polomljen treba ga spakovati posebno.
Ako se pojedinani primerci nalaze nagomilani u meusobnom odnosu ili su u odnosu na
drugu vrstu arheolokog materijala,potrebno je oistiti ih in situ,a potom doneti odluku o
daljem tretmanu.
Svaki skelet ili delovi skeleta u artikulaciji, takoe svako nagomilavanje istih delova
skeleta su vani konteksti kojima treba posvetiti panju,kao i svakom drugom
arheolokom kontekstu.
ienje i pranje
Loe ouvan materijal zahteva posebnu panju i tretman sakupljanja (konsolidacija in
situ,konzervacija), materijal koji se teko odvaja od sedimenta (zabreen,cementovan
kalcinisan) zahteva mehaniko cienje i labaratorijsku obradu.
Dobro ouvan materijal runo sakupljen, koji se lako odvaja od sedimenta\zemlje,pere se
odmah i to istom vodom i sui u hladu.Odmah, jer suenjem i ponovnim kvaenjem
primerci pucaju i troe se.istom vodom, jer dodatkom kiselina ili drugih hemijskih
sredstava moe doi do oteenja.Suenje u hladu, da bi bilo postepeno, jer brzim
suenjem na jakom suncu moe doi do pucanja.
Ako se materijal ostavi neopran, bie tei i neprikladniji za pakovanje i pretrpee vea
oteenja nego da je odmah opran ali se pre analize ipak mora oprati a tada to moe biti
tee izvodljivo.
Pakovanje
Zooarh.materijal se pakuje tek nakon to je sasvim suv.U suprotnom dolazi do buanja,
propadanja materijala i cedulja sa podacima o poreklu materijala, bez kojih je materijal
bezvredan.
SKELET EKSTREMITETA
ine ga:1) pojasevi (rameni i karlini) 2) slobodni delovi ekstremiteta (prednji i zadnji
ekstremiteti)
Prednji ekstremiteti
Sastoje se iz lopatice (scapula), miine kosti (humerus). Na miinu kost se
nadovezuju bica (radius) i lakatna kost (ulna).
ruje (carpus), doruje (metacarpus), prsti (phalanx)
Zadnji ekstremiteti
Sastoje se iz karlice (pelvis), butne kosti (femur) na koju se nadovezuju golenjaa
(tibia), linjaa (fibula). Na njih se nadovezuju noje(tarsus), donoje (metatarsus),
prsti.
noje ine petna kost (calcaneus) i skona kost (astragalus).
Metapodijalne kosti-doruje i donoje
lanci prstiju-falange
kolena aica (patella)
Rog je specifina modifikacija kotanog tkiva koja izgrauje nastavke na eonim kostima
preivara. Morfoloki i po strukturi razlikuju se rogovi upljorogih preivara i jelena.
Mujaci i enke upljorogih preivara (goveda, ovce, koze, antilope) imaju rogove spolja
prekrivene ronim navlakama, a na poprenom preseku su upljikavi. Kod predstavnika
familije jelena kakvi su orijaki jelen, obini jelen, lopatar, los, irvas, rogovi su izgraeni
od pune kotane supstance, razgranati i svake godine se stari odbacuju i zamenjuju
novim. Veliina rogova i broj paroaka poveavaju se starou jedinke. Imaju ih samo
mujaci, osim kod irvasa. Roina je materijal koji se lako obrauje, a sam oblik rogova,
zailjenih pri vrhu, pogodan je za izradu alatki.
18. Zubi sisara
Graa zuba
Posmatran spolja- na zubu razlikujemo krunu i koren koji se usauju u alveole,a
spoljanji deo korena ini cement.Spoljanji deo krune ini gle koji predstavlja osnovni
deo zuba, to je najtvra supstanca.Ispod glei je dentin koji predstavlja modifikaciju
kotanog tkiva.
Na osnovu visine zubne krune razlikujemo niskokrune i visokokrune zube.Visoko krune
zube imaju biljojedi, odnosno oni sisari koji su se tokom evolucije prilagodili na ishranu
tvrdom hranom(biljna hrana je jedna od najtvrih)
INCISIVI (SEKUTII)-u prednjoj vilici,gletastog oblika
CANINI (ONJACI)-u prednjoj vilici,koninog oblika,kod mesodera
PREMOLARI (PREKUTNJACI)-u zadnjoj vilici
Primitivni
sisari,bubojedi
ovek
Pas
Preivari
Mi
Slon
Gornja vilica
Donja vilica
3143
3143
2123
3142
0033
1003
1003
2123
3142
3 (1) 3 3
1003
0003
na osnovu smene generacije zuba
Prvi ostaci roda Homo i prvi artefakti pre oko 1,9 miliona godina.Artefakti i kosti
u asocijaciji.Tragovi kasapljenja na ogloanim kostima-strvinarstvo.
Homo erectus-oruje za lov, fragmentovane kosti, tragovi kasapljenja, tragovi
vatre (lokaliteti u Kini, paniji, Nemakoj, Africi).
irenje ljudi i osvajanje novih teritorija se na nekim kontinentima poklapa sa
izumiranjem mnogih krupnih ivotinja
Velika promena u odnosu ovek-ivotinja i ulozi lova kao osnovne ekonomske kategorije
deava se sa poetkom pripitomljavanja ivotinja
Lovne vrste:
Familija:cervidae
Cervus Elaphus obini (crveni) jelen
Naseljava umske predele Evrope, Severne Afrike, Azije, Severne Amerike. Glave
mujaka ukraene su razgranatim rogovima, koje odbacuju svakog prolea. Veliina
rogova i broj paroaka poveavaju se starou jedinke. Rogove imaju samo mujaci i
odbacuju ih svake godine u martu ili aprilu, a oni rastu preko leta i pare se u oktobru. U
severnoj Evropi jelen je bio najvanija lovna vrsta u mlaem paleolitu, mezolitu i neolitu,
a u centralnoj Evropi jo od srednjeg paleolita. Odbaeni rogovi su vana sirovina za
proizvodnju alatki u predmetalnim dobima, jer se roina lako obrauje, ima odreenu
vrstinu i elastinost, a oblik sa prirodno zailjnim krajevima pogodan za alatke. Zubi:
samo donji sekutii, molari sa polumeseastim grbicama jer su preivari, ali manje
specijalizovani od bovida. I danas jeleni su lovne ivotinje, a koriste se njihovi rogovi,
meso, koa i ile.
Red Artiodactyla ima 194 vrste, uglavnom afrike, a u njih spada jelen: samo jedna vrsta
jelena irvas, Ragnifer tarandus je domestifikovan. Ali, ima i tragova kroenja krda losa
Alces alces u severnoj Rusiji.
U arheologiji mogu biti od koristi indirektni dokazi o pripitomljavanju stoke: poev od
etnografskih paralela (koristei se etnografskim primerima zakljuujemo da je
domestifikacija morala biti brz proces), predmeti koji su mogli biti korieni kao to su
posude za mleko, ili sir... Entomoloki dokazi igraju vanu ulogu: mnogi insekti su
osetljiviji za odreivanje vegetacije ak i od molusaka, i selektivniji kada je ishrana u
pitanju; neidentifikovani ostaci insekata, kao to su koice i noge pojavljuju se na
lokalitetima bilo kog perioda u raznovrsnim: vlanim, suvim, kiselim i baznim uslovima.
Po podacima o delovanju insekata, moemo saznati koje su biljke bile gajene, i koje
ivotinje uvane, kao i koje su prostorije koriene kao skladita itarica ili staje. U tom
smislu, parazitologija moe biti znaajna u identifikovanju poljoprivredne aktivnosti:
opstanak jajaaca ili spora. Neki paraziti kao to su Nematodes veoma su izbirljivi po
pitanju odabira domaina, pa mogu dati informacije tog tipa.
Zoologija prua dokaze indirektne o pripitomljenim biljkama, preko koprolita, koica
glodara, itd.
Vrlo je vano pitanje kako moemo razlikovati domestifikovane od divljih formi. Postoji
nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir:
1. Veliina: rani tipovi domestifikovanih ivotinja su manji od njihovih divljih
roaka, te se veliina kostiju upravo koristi kao parametar za identifikaciju
ukoliko se na jednom lokalitetu susretnemo sa divljim i domestifikovanim
formama.
2. Boja: indirektni dokaz crtei i predstave
3. Promene lobanje: lobanje su lako prepoznatljiv materijal na lokalitetima, a
facijalni deo lobanje se smanjuje vie, u odnosu na kranijalni deo. U veoma ranoj
fazi domestifikacije, zubi postaju manji od zubi divljih vrsta. Sa progresivnim
smanjivanjem lica, zubi koji su ve u stadijumu redukcije, potpuno nestaju, kao
to su prvi pre-molari i trei molari. Veliina rogova takoe ima tendenciju da se
smanjuje.
4. Postkranijalni skelet: kod domae svinje epifize kostiju udova ne srastaju sa
dijafizama do momenta kada ivotinja ne dosegne zrelost. Primetno je smanjenje
broja prljenova kod svih domaih ivotinja osim ovce koja ima vei broj
prljenova na repu (vie od 12).
5. Dlaka: promene su povezane sa skraivanjem unutranjih slojeva krzna naroito
kod vrsta koje u divljim formama imaju veliku koliinu vune.
6. Meki delovi: razvoj delova koji slue akumulaciji naslaga masnoe (kao to je
grba kod kamila) posledica je domestifikacije, veliina mozga u odnosu na ostatak
tela je reducirana, muskulatura se poveava ( u sluaju konja) i smanjuje ( u
sluaju miia za vakanje kod karnivora).
S. Bokonyi:
Domestifikacija je izuzetno sloen proces. Odnosi se na uplitanje ljudskog delovanja u
egzistenciju pojedinih ivotinjskih formi. ovek je na ivotinjsku egzistenciju uticao i u
vreme kada se samo bavio lovom, ali na drugi nain. Nema sumnje da je prvobitna svrha
domestifikacije bila obezbeivanje unoenja proteina u ljudsku ishranu.
Kroenje ivotinja, njihovo uvanje i ubijanje u odreenom trenutku ne smatra se
domestifikacijom. Ona nastaje kada ovek odgaja ukroene vrste u vetaki stvorenim
uslovima. Dakle, domestifikacija je: kroenje ivotinja sa odreenim karakteristikama
ponaanja od strane oveka, njihovo pomeranje iz prirodnog okruenja, i njihovo
kontrolisano odravanje i gajenje zarad neke dobiti.
Kroenje ivotinja je primitivna forma, koja ne ukljuuje namernu selekciju i
kontrolisanu prehranu. Prvi tragovi prave domestifikacije vide se kroz kastraciju mujaka
koja pokazuje neku vrstu selekcije. Hronoloki gledano, ona je poinjala u razliito
vreme za razliite vrste: najpre pas i konj.
Vana stavka je pokuaju razlikovanja divljih i domestifikovanih formi na osnovu starosti
i pola. Kod domaih formi nedostaju starije ivotinje, preovladavaju enke, jer je veliki
broj mladih mujaka koji su kastrirani (kastracija se pojavila veoma rano) na kraju i
ubijan. Pojava ovce vezuje se za proto neolit 10870+-300 BP, na lokalitetu Zawi Chemi
Shanidar primetna je pojava velikog broja mladih jedinki. Tokom neolita, ovek je bio
prinuen da nastavi razvoj domestifikacije obzirom da je rastua ljudska populacija
zahtevala vee potrebe za proteinima, a samim tim i porast broja jedinki. Pred kraj
neolita, ovek je otkrio i druge funkcije za koje moe stoku da koristi: mleko, vuna, vua
itd. Auroh je bio divlji predak velikog broja domestifikovanih ivotinja u centralnoj i
zapadnoj Evropi.
ta sve moe biti dokaz domestifikacije na odreenom lokalitetu?
- ostaci i pripitomljenih i divljih vrsta
- opstanak prelaznih oblika izmeu divljih predaka i domestifikovanih ivotinja: hibridi
divljih i domestifikovanih formi i tek domestifikovani mladunci
- promene kategorija kao to su starost i pol u odnosu na divlje forme
- predstave scena kroenja ivotinja
Prelazni oblici su dobro identifikovani kada se radi o svinjama i stoci, tim pre to je
veoma primetno smanjenje veliine kostiju, naroito ekstremiteta. Samo mlade ivotinje
mogu da budu domestifikovane. ovek je morao da uhvati mlade ivotinje kako bi ih
ukrotio, a kako su njih branili odrasli, ovek je tom prilikom bio primoran da te odrasle
jedinke ubija. Onda ne iznenauje na lokalitetima sa tragiovima prvih domestifikacija,
pojava veeg broja kostiju odraslih divljih jedinki. U divljini je najee odnos mukih
prema enskim jedinkama 1:1, i takav odnos postoji na lokalitetima gde ima divljih
ivotinja. U jednoj drugoj formi lova koji je verovatno vodio ka domestifikaciji, ovek je
poeo da se stara o divljem krdu, titi ga od grabljivaca, vodi rauna o mladima i
enkama, a ako bi ih ubijao, ubijao bi starije muke jedinke sa bogatim krznom.
Vrste ivotinja koje su gajene na pojedinim lokalitetima mogu nam dati jo znaajnih
informacija, meu kojima i podatke o vezama meu kulturama i migracijama. Vidljive su
tako veze izmeu neolita j-z Azije i Grke.
U ranim neolitskim naseljima Grke imamo tragove gajenja istih ivotinja: Argisa
Magula i Nea Nikomedeja, koza i ovca u najveem broju zastupljene, a veoma malo
svinje, stoka i pas.
Pas je najranije pripitomljena ivotinja. Ima posebnu ulogu u ivotu oveka, nezavisno od
ekonomskih motiva, koji su osnovni motiv za pripitomljavanje veine ivotinja. Predaka
ivotinja je Canis lupus. Razlike psa u odnosu na Canis lupusa ogledaju se u optem
smanjenju rasta, duini zubnog niza, veliini zuba i njihovih proporcija, veliini mozga,
prevashodno cerebruma u kome se nalaze centri za ula mirisa, vida, sluha. Danas ima
vie od 400 vrsta. Proces pripitomljavanja je poeo jo krajem poslednjeg ledenog doba.
Najstariji ostaci su naeni u gornjopaleolitskim slojevima peine Palegavra u Iraku, pre
priblino 12 000 godina. Veina ostataka pripitomljenih pasa potie sa Bliskog i Srednjeg
istoka, ali ih ima i u severnoj i junoj Americi, s-z Evropi: Engleska i Danska,
Rusije i Japana. Vlasac je jedan od retkih lokaliteta gde se sreu ostaci kanida sa
prelaznim osobinama izmeu psa i vuka, to bi potvrivalo pripitomljavanje in situ od
lokalne populacije vukova. Sve do neolita pas se ne javlja toliko esto i zastupljen je
malim do srednje velikim jedinkama. Iz mlaeg gvozdenog doba potiu i patuljasti psi, iz
antikog Egipta i Mesopotamije- hrtovi i snani lovaki psi, a u rimskom periodu je ve
postojao veliki broj rasa ove vrste.
Lokaliteti na kojima su nalaeni tragovi psa: Palegawra u Iraku oko 12 000 p.n.e., Starr
Carr u Engleskoj oko 7500. p.n.e., Argissa Magula u Grkoj oko 7200. p.n.e., Vlasac u
erdapu oko 6500.p.n.e.
Ovis aries, ovca, Ovis orientalis (azijski muflon)
Ovca je jedna od najstarijih pripitomljenih ivotinja, iji je znaaj imao odluujuu ulogu
u neolitskoj revoluciji. Vie od bilo koje druge ivotinje, ovca je bila od koristi oveku
zbog mesa, mleka i vune, ali i pogodna za pripitomljavanje zbog njenog naina ivota.
Poeci pripitomljavanja se vezuju za Bliski istok i zapadnu Aziju u 8. i 7. milenijumu,
odakle se stoarstvo irilo na zapad, u Evropu, i na istok u Aziju. Morfoloke promene
koje su posledica pripitomljavanja mogu se pratiti od kasnog neolita, 6. i 5. milenijum i
ogledaju se u: gubljenju rogova kod enki i skraivanju kostiju ekstremiteta. Nakon toga
je selekcijom pospeena osobina da produkuje vunu, sudei po statueti ovce iz Saraba u
junom Iranu iz 6. milenija. Divlje ovce imaju vrstu ekinjastu dlaku, a runasti pokriva
raste samo zimi, a leti se odbacuje. Divlje ovce naseljavaju brdovita i planinska podruja
severne zemljine polulopte, hranei se travnatim panjacima. Predak domae vrste je
azijski muflon Ovis Orientalis koji danas ivi u planinskim oblastima Male Azije do
junog Irana. Evropski muflon Ovis musimon kao divlja vrsta je naseljavao planine
Korzike i Sardinije, a smatra se reliktom ranih oblika priptomljavanja ovce koje su
neolitski stoari uveli oko 7. milenijuma.
Capra hircus, domaa koza, (Capra Aegagrus, bezoar?)
Hrani se preteno liem i mladicama grmlja i drvea. Divlje vrste naseljavaju planinske
oblasti Evrope, Azije i Etiopije. Veoma su otporne ivotinje koje mogu opstati u
ekstremnim klimatskim uslovima i sa malo hrane. Predak domae koze je Capra
aegagrus, koja ivi od planina Male Azije do Sinda. Domaa koza je u odnosu na divljeg
pretka ima manje ekstremitete i manje zaobljene rogove. Iako je ovca pre koze
prirtomljena, koza u ranom neolitu ima vei znaaj.
Bos taurus, domae govee, predak pragovee ili tur, Bos primigenius
Govee je vie nego korisno za oveka: daje meso, mleko, mast; koa i rogovi se koriste
za izradu odee, od kopita se pravi lepak. Upotrebljava se za vuu pluga i kola, a kravlja
balega se koristi za ubrenje zemlje. Predaka vrsta pragovee ili tur Bos primigenius
poreklom je iz stepskih i umostepskih predela. Tur je bio naroito rasprostranjen rogovi
su izrazito smanjeni u odnosu na divlje pretke. Prvi sigurni dokazi o pripitomljavanju
goveeta potiu iz atal Hujuka, oko 6200. p.n.e. Tragovi se neto kasnije nalaze i u
stalim krajevima Bliskog istoka, kao i u j-i Evropi. Krave su za dobijanje mleka koriene
od IV milenijuma u Mesopotamiji i Egiptu. Za oveka vee hiljadama godina unazad
krave i bikovi imaju simboliki znaaj, esto vezan za kult plodnosti. U pojedinim
oblastima postojale su i druge pripitomljene vrste kao to su:
- zebu u Indiji
- gaur u Burmi i Nepalu
- jak na Tibetu
- bivo u jugoistonoj Aziji
Razlike izmeu domaeg i divljeg goveeta
Domae govee Bos taurus je gotovo uvek manje veliinom od divljeg pretka auroha Bos
primigenius, ali postoje velike slinosti u izgledu lobanje. Zabuna koja se moe javiti
jeste problem razlikovanja kostiju Bos primigenius i Bos taurus-a u odnosu na pojedine
kosti bizona. To, dodue nije previe velik problem obzirom da se post-glacijalni bizon
javlja u severnoj Evropi, Danskoj, i nekim delovima centralne Evrope, vajcarskoj npr.
Postoje indicije da je auroh negde bio vei u pleistocensko doba nego u postpleistocensko vreme. Rasprostranjenje B.primigenius je bilo veoma veliko, idui od
severo-zapadne Evrope do severne Afrike kroz Rusiju i istonu Aziju do Bliskog istoka.
Bos primigenius uglavnom je specijalizovan za ivot u umskim oblastima, iako veliina rogova moe da
ih sprei da ulaze duboko u umu. Uticaj oveka na prirodu moe biti raznovrsan. Borba za zemlju,
ienje uma, poljoprivreda i umski poari mogli su da ogranie teritorije koje okupiraju pojedine vrste.
Razliite forme lova, ubijanje strelama i kopljima, zamkama, namamljivanje u peine i na ivice stijena,
moe imati efekta na ivotinjske populacije.
Sus domesticus, domaa svinja, predak je Sus scrofa, divlja svinja
Dananja maka rasprostranjena u Evropi, Africi i Aziji, predak je domae make. Vreme
njenog pripitomljavanja nije pouzdano utvreno, jer se pripitomljene make vrlo malo
razlikuju od njihovih divljih predaka. U prekeramikom neolitu Jerihona, oko 7000.
naeni su ostaci koji nagovetavaju mogunost da je ve tada maka ivela uz oveka, ali
pouzdaniji dokazi o domestifikaciji se tek pojavljuju vezanop za egipatsku 18. dinastiju
oko 1600. godine. U antikom Egiptu maka je bila sveta ivotinja koju je bilo
zabranjeno ubiti. Uginule ivotinje su noene u grad Bubastis i balsamovane. Ogroman
broj ih je tako mumificiran. Mesoder i lovac koji lovi preteno nou. Tragovi su naeni
u Kirokitiji na Kipru u neolitu oko 6000.p.n.e. Na lokalitetima se katkad mogu sresti
ostaci mieva: Mus domesticus i to od vremena prve domestifikacije.
Konj, Equus caballus
Mekuci: mollusca
U arheologiji vanost ima paleoekoloka rekonstrukcija i odreivanje sezonalnosti. Ove
ivotinje se ree koriste kao dopuna ljudskoj ishrani.
Mekuci, mollusca
- koljke Bivalvia
- puevi Gastropoda
- glavonoci Cephalopoda
- dentalium Scaphopoda
koljke, Bivalvia
Mekuci ija se ljutura sastoji od dva kapka, a ive u kopnenim i morskim vodama.
Imaju malu kalorinu vrednost, zbog ega se kda su koriene u ishrani nalaze njihove
ljuture na gomilicama. To je karakteristika mezolitskih obalskih stanita u
severozapadnoj Evropi i neolitskih na obalama velikih reka u junoj Evropi. Njihove
perforirane ljuture se koriste kao dekoracija.
Puevi, Gastropoda
Mekuci ije meko telo titi najee kalcijum karbonatna ljutura, po pravilu spiralno
uvijena. ive u moru, kopnenim vodama, i na suvom. Imaju malu kalorinu vrednost, pa
se njihove ljuture nalaze u masi, ukoliko su upotrebljavane u isrhrani. Znaajni su za
rekonstrukciju paleoklimatskih uslova, naroito neposredne okoline naselja. Perforirane
ljuture su koriene kao privesci. Za arheologiju je vana paleoekoloka rekonstrukcija
(kopneni puevi), hronologija (pleistocenskih naslaga), odreivanje sezonalnosti. Molusci
su bili korieni u ishrani, za izradu posuda, artefakata i nakita, ekstrakciju pigmenta, i
kao sredstvo za razmenu.
Odreivanje sezonalnosti je znaajno u arheolokom smislu i vri se:
-merenjem debljine naratajnih pruga (sezonske, godinje ili klimatske linije rasta)
-pomou metode kiseonikovih izotopa; kada je toplija sezona, ima vidljivo manje teeg
kiseonika O18
Izrada artefakata i nakita: ukraavanje keramike, kaika, spatula, lampi, gladilica, truba
(triton), privesaka (Spondylus), perli (dentalium: koljka morskog beskimenjaka koja se
u neolitu koristila za izradu perli i ogrlica; potsea na zub od mesodera, pa od toga vodi i
ime koljke).
Ekstrakcija pigmenta podrazumeva ekstrakciju purpura kao pigmenta koji se ekstrahuje iz
ljuture koljke pua Murex. Koristi se od antikih vremena, pa sve do XII veka.
koljke, Bivalvia
Mekuci ija se ljutura sastoji od dva kapka, a ive u kopnenim i morskim vodama.
Imaju malu kalorinu vrednost, zbog ega se kda su koriene u ishrani nalaze njihove
ljuture na gomilicama. To je karakteristika mezolitskih obalskih stanita u
severozapadnoj Evropi i neolitskih na obalama velikih reka u junoj Evropi. Njihove
perforirane ljuture se koriste kao dekoracija.
Puevi, Gastropoda
Mekuci ije meko telo titi najee kalcijum karbonatna ljutura, po pravilu spiralno
uvijena. ive u moru, kopnenim vodama, i na suvom. Imaju malu kalorinu vrednost, pa
se njihove ljuture nalaze u masi, ukoliko su upotrebljavane u isrhrani. Znaajni su za
rekonstrukciju paleoklimatskih uslova, naroito neposredne okoline naselja. Perforirane
ljuture su koriene kao privesci. Za arheologiju je vana paleoekoloka rekonstrukcija
(kopneni puevi), hronologija (pleistocenskih naslaga), odreivanje sezonalnosti. Molusci
su bili korieni u ishrani, za izradu posuda, artefakata i nakita, ekstrakciju pigmenta, i
kao sredstvo za razmenu.
Dentalium
koljka morskog beskimenjaka koja se u neolitu upotrebljavala za izradu perli i ogrlica.
Potsea na zub mesodera (kanin), pa otud potie naziv.
Gavrilovi Radmila
Malakofauna(Mekuci)
-Sakupljanje koljki kao nova strategija korienja resursa javlja se krajem mlaeg paleolita.Privreivanje
pojedinih kulturnih zajednica upravo na sakupljanju koljki ( npr. pored lova, ekonomija epipaleolitske
kulture iberomaurisijena se zasnivala i na sakupljanju koljki).
-''Imaju malu kalorinu vrednost, zbog ega se, ako su koriene u ishrani, nalaze u masi''5 ( tkz.koljkaste
gomile, posebno u mezolitskim kulturama Skandinavije-maglemozijenu i ertebelijenu)
-Perforirane ljuture pueva i koljki su korieni kao dekorativni elementi, za izradu raznih vrsta nakita
(perle,privesci,narukvice,amuleti,itd.).Najece je nakit izraivan od spondilusa i dentalijum
koljke.Spondilys gaederopus, od starijeg neolita je najea sirovina za izradu nakita na Balkanskom
poluostrvu i u Sredozemlju, dok je na podruju srednje Evrope u mlaem neolitu omiljena sirovina
pripadnika kulture linearne keramike.Za izradu nakita, koljke su esto donoene sa velike
udaljenosti.Pretpostavlja se da je spondilus donoen iz oblasti junog Mediterana, ali su ''korieni i fosili
spondilusa u iroj oblasti Podunavlja''6.
-U pojedinim kulturama je pored glavnih naina privreivanja (lov, zemljoradnja, stoarstvo), bila
zastupljenja i trgovina koljkama (npr. u natufijenu i vinanskoj kulturi)
-Usitnjene koljke i puevi su korieni kao punioci,odnosno dodavani su glini kako bi se poveala njena
tvrdoa i spreilo pucanje tokom peenja(npr.keramika eneolitske ernavoda kulture).
-Za neke neolitske kulture je karakteristino ukraavanje keramike otiscima koljki.Stariju neolitsku
impreso-kardijum kulturu,odlikuje keramika ukraavana rubom koljki vrstama roda Cardium,po kojoj je i
dobila ime.
26. Tragovi kasapljenja na ivotinjskim kostima
-
fiziko-hemijske promene
tragovi i promene nastale dejstvom ivotinja
tragovi i promene nastali dejstvom oveka
ovekovo delovanje vidljivo je kao posledica eksploatacije tela ivotinja ili kao
posledica obrade u smislu upotrebe kostiju kao artefakata. Tragovi kasapljenja mogu biti:
- urezi
- tragovi struganja
- zaseci
- tragovi testerisanja
- tragovi udaraca
- usmereni prelomi
Prouavanju tragova na kostima doprinos je dao razvoj eksperimentalne arheologije kao
discipline. Tragovi kasapljenja (butchering) su jo:
- dranje koe
- ereenje (dezartikulacija)
- filetiranje tj. skidanje mesa
- ekstrakcija kotane sri
Obrasci kasapljenja zavise od:
- anatomije ivotinja
5
6
alata koji se koristi, a moe biti od kamena, kremena, metala, moe predstavljati no,
sekiru, malj
cilja eksploatacije: koa, meso, kotana sr
Dranje koe se najbolje moe videti na vratnim prljenovima , ili delu lobanje; iznad
kopita ili apa na kostima prednjih ili zadnjih nogu. Ponekad ima i na sternumu usled
rasparivanja ivotinja.
Tragovi i promene koje nastaju kao posledica obrade i upotrebe kostiju kao artefakata
1. kost se modifikuje radom oveka u alatku. Ona ima jasne tragove procesa obrade
u toku koje je preoblikovana u artefakt
2. kost koriena kao artefakt sa jasnim tragovima upotrebe
3. polufabrikat: nezavren proces obrade
4. otpadak: odstranjeni delovi kosti od kojih se ne prave artefakti
5. nepoznata kategorija: postoje jasni tragovi obrade, ali se ne moe odrediti u koju
kategoriju spada.
27. Kotane alatke
Promene koje nastaju kao posledica obrade i upotrebe kostiju kao artefakata mogu biti:
- morfoloke
- funkcionalne
- morfo-funkcionalne
Otri predmeti mogu biti:
1. predmeti za buenje: ila, igle, probojci, bodei, pijuci, projektili, harpuni, udice
2. predmeti za seenje: dleta, sekire, motike
Tupi predmeti mogu biti:
1. predmeti za glaanje: spatule, strugai
2. predmeti za udaranje: maljevi, batine
Predmeti posebne namene:
1. nakit: privesci, dugmad, ukrasi za odeu
2. oblici nepoznate funkcije: predmeti kultnog ili profanog karaktera
3. oblici posebne namene: ostali predmeti posebne namene
Predmeti za koje se kost upotrebljava kao materijal su: ila, dleta, harpuni, igle, probojci,
ukrasne igle, privesci i perle. Rog, pak se upotrebljava za izradu sledeih predmeta:
sadilica, pijuka, motika, tukova, spatula, kaiica, harpuna, udica, igala, probojaca,
ukrasnih igala, cilindrinih peata.
28. Arheofaune Srbije
Uslovi sedimentacije u peinama su takvi da se u njima dobro ouvaju fosilni ostaci
organizama, naroito kosti i zubi kimenjaka. Najei su ostaci onih kimenjaka kojima
su peine koristile kao brlog, odn. stanite, pre svega izumrli peinski medved, iji ostaci
se nalaze u gotovo svim gornjopleistocenskim peinskim sedimentima, esto sa preko
90% zastupljenosti u odnosu na celokupnu fosilnu faunu peine. Takoe se nalaze ostaci
peinske hijene, peinskog lava i lisice. Tu su jo i kosti i zubi ivotnja koje su oni lovili i
dovlaili u peinu: jelen, divokoza, kozorog i zec. Razliite vrste sova i druge grabljivice
donosile su svoj plen u peinu, zbog ega se u pojedinim slojevima javljaju nagomilani
ostaci sitnih sisara: voluharice, tekunice, puhovi, mievi.
Slika dananje faune Balkanskog poluostrva u odnosu na pleistocensku je izmenjena:
neke vrste su izmenjene, a druge migrirale zbog nepovoljnih klimatskih uslova, bilo u
toplije ili hladnije krajeve Srbije.
Tople faunistike zajednice iz naslaga poslednjeg interglacijala obuhvatale su sledee
najznaajnije vrste: Dicerorhinus merickhi (Merkijev nosorog), Megaloceros giganteus
(dinovski jelen), Dama dama (jelen lopatar), Panthera spelaea (peinski lav), Panthera
pardus (leopard), Meles meles (jazavac), Castor fiber (dabar), Hystrix cristata (bodljikavo
prase), Lepus europaes (zec).
Tokom glacijala deo Balkanskog poluostrva nalazio se u periglacijalnoj zoni, u uslovima
pogodnim za opstanak hladnodobskih faunistikih zajednica: sneni zec, arktiki leming,
stepska zvidara, alpski mrmot, polarna lisica, vunasti nosorog, mamut, irvas, los.
Smoluka peina kod Novog Pazara; iskopavanja su voena u periodu od 1984 do 1987.
godine. Ostaci se odnose na gornji pleistocen, doba srednjeg paleolita. Ovde je
identifikovano 42 vrste sisara, 30 ptica, 18 herpeto faune?, 3 ribe, a dominantna vrsta bio
je peinski medved. Sreu se jo dve znaajne vrste kao to su peinska hijena i dinovski
jelen. Postoje vrste sa promenjenim arealom (tekunice, bodljikavo prase, hrak, stepski
skoimi, stepska zvidara, leopard, kozorog, divokoza i snena jarebica.
Tafonomija ovde podrazumeva sloene faktore akumulacije, ako i delovanje grabljivica,
sisara predatora i oveka.
Razlike izmeu mrkog i peinskog medveda. Peinski medved ima:
-izboeno elo
-krae zadnje ekstremitete
-zube prilagoene biljnoj ishrani
-veu telesnu masu
-izumire krajem poslednjeg glacijala
Postoji jo drugih lokaliteta u Srbiji sa ostacima arheofaune: Risovaa, Jerinina peina,
Prekonoka peina, alitrena peina, Visoka peina, Baranica. Potkapine: Maliina
stijena, Crvena stijena, Medena stijena, Trebenaki kr, Petnica.
Trlica
izumrle vrste glodara, kanida, medveda, hijena, velikih maaka (ris, lav, tigar sa
sabljastim zubima), jedna vrsta slona, izumrle vrste nosoroga, konja, jelena, bizona,
kaprina(nova vrsta tkz.dinovske ovce).
Smoluka peina
dominatna vrta je peinski medved, kao i druge izumrle vrste kao to su dinovski
jelen, dinovska ovca.