piet

mondrian

Neoplastika nije ni dekorativno, ni geometrijsko sli

karstvo. Nalik im je samo prividno. Da bismo to raz
jasnili, moramo pokazati kako je ona nastala iz
kubizma.

odgovor
asopisu:
cahiers d ' art

Istina je da kubistiko djelo nema mogunosti da

se nastavi ili razvija, jer je savreno u sebi samom,
ali nije istina da se kubizam, kao plastiki izraz, ne
moe nastavljati ili usavravati. Ba naprotiv, p o
vijest umjetnosti jasno nam pokazuje kako se pla
stika neprekidno razvija. Razlog tome nije nikakav
proraun: on je, kao to je reeno, daleko od krea
cije, a razvoj plastike odvija se u neprekidnoj kre
aciji.
U svakom razdoblju postoje stvaraoci i imitatori.
Ali postoje stvaraoci vrste plastika i oni roda djelo.
Dok se ovi bave jedino djelom i jedva uope m i j e
njaju ostvarenu plastiku, oni prvi temelje vrstu
plastika jedne epohe. A tu plastiku nastavljaju drugi
stvaraoci narednog razdoblja.
Ipak, sve do danas, ak i stvaraoci vrste plastika (is
kljuivi neoplastiare) mogli su mijenjati jedino
morfoplastiki izraz. Kad tako promatramo historij
sku perspektivu, umjetnika djela pokazuju kulturu
koja neprekidno smjera istoj plastici, a ona se da
nas otkriva kao potpuna obnova plastike. Pod istom
plastikom razumijevamo plastiku samih odnosa, i to
posredstvom same linije i boje, to jest bez ikakve
ograniene forme. Jer ova posljednja uvijek zamuuje ist plastiki izraz i dodaje mu opisnost i literarnost.

(Godine 1931. Cahiers d'art postavio je umjetni

cima Mondrianu, Legeru, Williju
Baumeisteru,
Kandinskom, Alexu Drneru i Hansu Arpu ovo
pitanje:
elei da bude nepristrana, kao i uvijek,
redakcija
Cahiers d'art zamolila je vrhunske
protagoniste
pokreta apstraktne umjetnosti da brane pred ita
ocima tu umjetnost koja se danas optuuje
1
da je iskljuivo cerebralna i zbog toga u suprotnosti
sa samom prirodom umjetnosti koja je navodno u
sutini senzualna i emotivna;
2
da je zamijenila emociju vie ili manje vjetim i
suptilnim, ali uvijek objektivnim slaganjem istih
tonova i geometrijskih
crtea;
3
da je suzila mogunosti slikarstva i skulpture
do
svoenja umjetnikog
djela na igru boja i posve
ornamentalnih oblika, to bi u najboljem
sluaju
moglo odgovarati reklamnom plakatu i katalogu;
4
da je tako zavela umjetnost u slijepu ulicu i zatvo
rila joj sve mogunosti rasta i razvoja.
Evo Mondrianova odgovora:)

Kako je vaa revija esto ponavljala, slava suvre

menog slikarstva sastoji se u tome to se uspjelo o d
vojiti od nunosti literarne figuracije. Ipak, ni ku
bizam ni purizam nisu dokraja ostvarili to razdva
janje. Uspjelo je to jedino neoplastici i na taj je
nain ona nastavila kubizam i purizam, kao to su
ti pokreti nastavili napore prolih razdoblja.
Budui da su izraajna sredstva i tehnika osnovni
elementi plastike, kubizam je imao golemu zaslugu
to je u slikarstvo uveo iste plastike elemente i
novu tehniku. U tome je njegovo istinsko znaenje.
Vrijednost pojedinanog linog djela tek je v r e m e
nita, dakle prolazna, u odnosu prema vrijednosti tog
djela na ljestvici razvoja plastike.
Plastiki izraz ovisi o epohi i njen je proizvod. Men
talitet svakog razdoblja zahtijeva dakle posebnu
plastiku. To spreava da se izgubi vrijednost bilo
kojeg umjetnikog djela: inae bi muzeji postali
smijeni. Ali oito je da u naem bliskom ambijentu
elimo djela koja e odgovarati naem mentalitetu.
Ipak, razliiti mentaliteti, i u jednom istom v r e m e
nu, imaju razliit karakter. Na sreu, nije nam p o
trebno da idemo slijepo u mrak; ako promatramo
razne plastike izraze, oni nam pokazuju mentalitete
koji odgovaraju svakom od njih. to vei bude broj
onih koji stvaraju ili trae odreenu plastiku, to e
ujednaeniji biti odgovarajui mentalitet.
U nae vrijeme, vie ili manje prirodna plastika jest
ona koju je prihvatila veina. Zatim, manje ili vie
apstraktna morfoplastika: kubizam, purizam itd. I

zatim, gotovo nepoznata, neoplastika se otkriva sebi

samoj, tako se malo o njoj zna da je i razumljivo
to se ne shvaa njen pravi sadraj.
Treba dobro poznavati neoplastiko djelo da se sa
zna kako ono izraava ritam ivota: kao i svako
drugo slikarstvo, ali intenzivnije i vjenije. Razlika
je izmeu morfoplastike i neoplastike u tome to ova
posljednja predstavlja ritam sam po sebi, dakle
egzaktno, a ne, kao morfoplastika, zaodjeven ogra
nienim oblicima. Posljedica je da se oko tome u
prvi as ne raduje: kaem oko onih koji trae slo
enu ljepotu oblika. Takvi vide samo ravne linije i
pravokutne povrine. Ali oni, koji su prijemljivi za
vie unutarnju ljepotu a nisu oslijepljeni ili vezani
tradicijom, podlijeu istom izrazu slobodnog ritma,
a da ne misle, ne znaju i ne razumiju. U tom sluaju
ve su nadili morfoplastiku.
Ipak, potreban je dug odgoj koji se praktino stie
usporeivanjem razliitih smjerova umjetnosti i,
zatim, upoznavanjem estetike potpuno nove, one
koju su utemeljili stvaraoci neoplastike poto su
stvorili djelo. Ona je odvie sloena da bi se mogla
ovdje razloiti, ali je nastala s neoplastikim dje
lom, stvorena sve jaom apstrakcijom ograniene
forme dakle nastavljajui kubistiki i puristiki
napor. Time se jasno utvruje da neoplastika nije
roena iz prorauna ili filozofskih razmiljanja.
Netano je dakle rei da imitatori ele temeljiti na
pustoi estetiku i djelo. U svakom sluaju, jedino
estetika roena poslije stvaralakog djela i proizila
iz njega ima stvarnu vrijednost, i moe smanjiti opa
snost povratka prirodnoj plastici ili pada u povrnu
imitaciju djela. Ne slaem se dakle s onima koji
misle da sve tvrdnje o slikarstvu imaju smisla j e
dino za prave slikare, i da ove konstatacije ne slue
niemu.
Nikada nee biti dovoljno cijenjen velianstven na
por kubizma, koji je prekinuo s prirodnim izgledom
stvari i, djelomino, s ogranienom formom. Nje
govo odreenje prostora egzaktnom konstrukcijom
volumena naprosto je udesno. Tako je postavljena
osnova na kojoj se mogla ostvariti plastika istih
odnosa, slobodnog ritma dotad zarobljenog ograni
enom formom.
Kad bi postojala dovoljna svijest da se shvati kako
je ograniena forma neprijatelj prave plastike, i
koliko je individualna i tragina, bilo bi i manje
opasnosti da se zapadne u romanticizam ili klasici
zam, kao to se obino dogaa modernim pokretima.
Ako se kubistika plastika dovede do krajnosti, neo
plastika se nae na rubu ponora . . . To je istina, jer
se dosad svaka plastika mogla razvijati i kretati
prema istoj plastici. Ali kad se ona jednom pojavi,
dalje od nje u umjetnosti se ne moe ii. A hoe li
umjetnost uvijek biti potrebna? Nije li ona moda
samo jedna vjetina, korisna dotle dok samom ivotu
nedostaje ljepota? Ljepota ostvarena u i v o t u . . . to
vie ili manje mora biti mogue u budunosti, ako
uzmemo u obzir tok ljudskog napretka, koji nam
doputa da sagledamo je li naa vizija povrna. Tada
e biti prirodno da ivot sam baci umjetnost u ponor
na rubu kojeg se nalazi ve u naim danima. Ipak,

bit e potrebno mnogo vremena prije nego umjet

nost doe do svoga kraja, i jo e se dugo miriti s
ovim nesavrenim ivotom koji poznajemo. Morfoplastika umjetnost imitiranja prirode jo je u pu
nom cvatu, kubizam, purizam itd. malo su cijenjeni,
a neoplastika jo manje. Umjetnost dakle nije pri
svom kraju!
Kad ona jednog dana bude survana u bezdan, preostat e njen pravi sadraj: promijenit e se, ostva
rit e se najprije u naem opipljivom ambijentu, a
zatim u drutvu . . . u itavom naem ivotu, koji e
tada postati doista ljudski.
Neoplastika sve to priprema. I zbog toga se u naim
metropolama mogu vidjeti toliki znaajni napori, ali
i tolika slaba ostvarenja, proizili iz vie ili manje
neoplastikih ideja. Moda e to trajati stoljeima,
prije nego to se stvori uravnoteenija budunost,
istinskije ljepote; ali kako je prekrasan zadatak
umjetnosti da priprema tu budunost! Rub ponora
nije dakle tako pust kao to se eli vjerovati, pa ak
ni sam ponor nije opasan za pravi sadraj umjetno
sti. Ne treba se danas, prema tome, malo uspavati ili
zaustaviti. A ako je netko umoran, neka ga zamijene
drugi, kao to se u ivotu ve dogaa. Napredovati
bez odmora, oiju uprtih u daleki cilj: to je potreb
no. Jer taj cilj nije nestvaran i jer se tako ne izdva
jamo iz ivota, iz svega to nam on donosi, njegove
kontrole, njegove boje. Ba naprotiv, taj j e daleki
cilj u izravnom odnosu sa sadanjim ivotom: nije
samo jasno zacrtan u naem duhu, nego je ve os
tvaren i kao umjetnost. Neoplastiko djelo izvedeno
je iz ivota koji ga je i proizveo, neprestanog ivota
koji je kultura i razvoj.
Oigledno, kubistiko djelo, savreno u sebi samom,
nije nakon svog apogeja moglo biti usavreno. Pre
ostala su dva rjeenja: ili nazadovati prema prirodi,
ili nastavljati plastiku prema apstraktnom, to jest
ostvariti neoplastiku.
Logino je da kubistiki umjetnici nisu mogli uiniti
taj korak: bili bi morali nijekati vlastitu prirodu.
Jednako kao to su oni naslijedili Cezannea, drugi
su morali nastaviti kubistiku plastiku. I to je ui
njeno. Obino umjetnik, kad je pronaao vlastit plastiki izraz, ne ide dalje, iako je to dosad bilo m o
gue. Ali u neoplastici to nije mogue, jer j e ona
sama granica plastikog izraza. Plastika sredstva,
to jest ravna linija i primarna boja, ne mogu biti
vie interiorizirana i kompozicija e uvijek ostati
nuna da ih neutralizira.
Oni koji dakle nastoje usavriti neoplastiku pla
stiku imaju krivo. U neoplastici je rije bila o tome
da se usavri djelo: dakle upravo suprotno onome
to se dogaalo u kubizmu i uope u morfoplastikoj
umjetnosti. Dok se neoplastika dri u granicama
svoje estetike, neoplastiko djelo moe se pojavlji
vati na razliite naine, svaki put preodjeveno i o b
novljeno linou umjetnika kojoj duguje vlastitu
snagu.
Ostvarenje slobodnog ritma sadraj j e neoplastike:
ona je dakle pravo slikarstvo. Jer napor i volja da
se ostvari taj ritam bili su uvijek, usprkos obliku,

sadraj svakog slikarstva. Ono to neoplasticizam

misli pod tim slobodnim ritmom koji je suprotan
prirodnom, shvaa se pomalo u sluanju amerikog
jazza, koji mu se pribliuje, ali ga ne ostvaruje, bu
dui da nije razorio melodiju, to jest ogranienu
formu.
Neoplasticistika estetika iznosi sve razloge zbog k o
jih neoplastika nije ni dekorativna ni geometrijska.
Ovdje e biti dovoljno rei da ona to nije kad je
neoplastiko djelo dovedeno do krajnosti, to jest kad
je cijelo izraeno linijom i bojom, i kad su svi od
nosi kompozicije uravnoteeni. U takvom sluaju
pravokutne povrine, stvorene mnoinom ravnih
linija, u pravokutnom suprotstavljanju nunom da
se ogranii boja, razrjeavaju se po svom jednolikom
karakteru i ritam iz njih sam proizlazi, ostavljajui
povrine kao nitavilo .. .
Ako neoplastika slika djeluje hladno i dekorativno,
krivnja je umjetnika a ne neoplastike plastike.
Ipak, izraz slike ovisi i o promatrau. Kandinskv je
dobro napomenuo da hladno moe postati toplo kao
to se i toplo moe initi hladno, ako se tako moe
rei. Da se izrazi slobodan ritam, nuno je posluiti
se jednostavnim sredstvima kao to su ravna linija
i primarna boja. A odnos poloaja, to jest pravoku
tan odnos, nuan je da se izrazi nepromjenljivo, u
suprotnosti s promjenljivim karakterom odnosa di
menzija. Sve to ne znai pokazati se lieni instinkta
ouvanja (!) i biti voeni oajnikom cerebralnou.
Naprotiv, to znai stvoriti stvarnu i ivu realnost za
naa osjetila, iako je odvojena od prolazne realnosti
oblika. Zbog toga mi je mnogo stalo da oznaim neoplastiku kao superrealizam, suprotno od realizma i
nadrealizma. U protivljenju upotrebi jednostavnih i
tanih neoplastikih sredstava, bilo je napisano da
se puristiko traenje nepromjenljivog, opeg, ap
solutnog stabilnog ne moe voditi ako se ne iskoriuju u tu svrhu raznolinija sredstva, manje pro
raunati elementi, skromnije pojedinane injenice,
i napokon osjeaj, pokreta ivota. To je u suprot
nosti s logikim poimanjem plastike, koja svaku
stvar izraava sredstvima to joj odgovaraju a ne
neim suprotnim sebi. Izraavati se tim suprotno
stima in j e imaginacije.
Ipak, ako je istina da purizam trai nepromjenljivo,
apsolutno stabilno, neoplastika to ne trai. Ona eli
izraziti nepromjenjivost i promjenljivost u isti as
i na isti nain. Upravo zato potrebna su joj univer
zalna sredstva. Neoplastika ne trai apsolutno sta
bilno, to se ne moe plastiki izraziti, ve se suprot
stavlja stabilnom u prirodi.
(1931)

prijevod s talijanskog:
eljka orak