harold

rosenberg
133

ameriki
slikari
akcije

bijele sam kretnje inio u samoama

apollinaire
amerika se volja brzo zadovoljava u pokuaju da se
ostvari poznavanjem same sebe
wallace stevens

Ono to ini prijepornom svaku definicijiu nekog

umjetnikog pokreta jest to to ona nikad nije pri
mjerena najizvornijim umjetnicima tog istog p o
kreta a kad j e i dobra, u svakom sluaju njima
manje odgovara nego umjetnicima sporednog zna
enja. Bez nje bismo, meutim, doli u opasnost da
ne opazimo neto to je bitno i kod onih najboljih.
Pokuaj da se dade neka definicija nalik je igri u
kojoj je nemogue dosegnuti cilj jednim potezom;
do cilja emo doi samo ako svaki put nastavimo
igru ondje gdje smo stali.

moderna umjetnost?
ili umjetnost modernog?
Nakon rata svi su se slikarski stilovi dvadesetog sto
ljea jedan za drugim rairili po Sjedinjenim Dra
vama: tisue apstraktnih slikara teajevi m o
derne umjetnosti koje pohaa velik broj ljudi
raanje novih heroja ambicije koje potiu nove
galerije, glomazne izlobe, reprodukcije u popular
nim listovima, festivali, nagrade.
Je li to amerika navika ravnanja po oblicima ev
ropske umjetnosti? Je li stvoreno neto zaista novo?
Pojmu originalnosti samo bi se jedna definicija tre
bala nametnuti.
Neki amerikom slikarstvu odbijaju svako svojstvo
originalnosti. Sve ono to se sada ovdje ini radilo
se u Parizu ve prije trideset godina. Simbolikom
repertoaru jednog slikara nai ete porijeklo kod
Kandinskog, mjeseastim oblicima kojima se koristi
onaj drugi kod Miroa ili ak kod Cezannea.
Istinito je da veina smatra skladove crvenih i
plavih pravokutnika, krila i kljunove ptica, linearne
i vodoravne konstrukcije, neobina ralanjen ja
ravnih povrina to preplavljuju izlobe, samo izve
denim iz parike kole; te slike postoje jer je tok
stvaranja modernih remek-djela bio suvie jasno
racionaliziran. U galerijama moderne umjetnosti
nailazimo na postupke do kojih je slikar mogao doi
postavljajui desetak kvadratnih metara pod mi
kroskop . . . Sve je to samo vjetina to se zasniva
na n o v o m shvaanju onoga to umjetnost ve jest,
prije nego stvaranje koje pokazuje to je umjetnost
u nastajanju.
Meutim, u srcu tog irokog iskoritavanja nepo
sredne prolosti, rad se nekih slikara jasno razliko
vao od ostalih, jer su oni slikarstvu namijenili ulogu
razliitu od one kakvom su je zamiljali prvi ap
straktni slikari, bilo sami Evropejci ili Amerikanci
koji su ih slijedili u vrijeme velike avangarde.
Ovo novo slikarstvo ne sainjava kolu. Da bi se u
nae vrijeme osnovala neka kola, potrebno je ne
samo imati osjetilo za novo slikarstvo, nego takoer
biti svjesni da ga posjedujemo ak i sustavno
iskazati njegova naela. kola proizlazi iz veza to
spajaju primjenu i terminologiju iste se rijei
mogu primijeniti i na razliita slikarstva. Kao to

emo i vidjeti, kod amerikih avangardnih slikara

rijei ne pripadaju nekoj umjetnosti nego svakom
umjetniku ponaosob. Ono to misle zajedniki, na
lazi svoj izraz samo u onome to rade odvojeno.

ui u platno

Za svakog je amerikog slikara nadoao trenutak u

kojem mu se platno ukazalo kao poprite akcije
ne toliko prostor na kojem moe predoiti, ponovo
stvoriti, istraiti ili izraziti jedan predmet, stvaran
ili zamiljen. Ono to je trebalo prenijeti na platno,
nije bila slika nego in, akcija.
Slikar se vie ne pribliuje svojem stalku sa pre
dodbom u duhu; on sada prilazi drei u ruci tvar
koja e mu posluiti da izmijeni onu drugu tvar
postavljenu preda nj. Slika e biti ishod tog susreta.
Bezrazlono je zahtijevati da Rembrandt ili Michelangelo rade jednako. Ne moemo samo obojiti k o
mad platna i na njemu pokazati neke oblike u p o
kretu da bismo dobili Lukreciju s bodeom. Trebalo
je da ona drugdje postoji prije nego to se pojavi
na platnu, a slikarstvo je bio sredstvo kojim se
Rembrandt sluio da bi j e i na platnu stvorio, prem
da ju je to sredstvo prije moglo preinaiti no odre
diti. S druge strane, sve je ve moralo postojati u
tubama boje, u slikarevim miiima i u moru u
kaste boje u koje se ulijeva. Pa ako iz toga treba
proizai Lukrecija, ona e meu nama biti prvi put
neoekivana. Za slikara ona mora biti neoeki
vana. Gledajui tako, beskorisno je djelovati ako se
unaprijed zna ishod tog ina.
B. nije moderan, rekao je jedan od voa ove
kole. On radi po skicama. To ga svrstava u rene
sansu.
Jedan izraz oznauje ovdje metodu i sve po emu
se ona odvaja od nekadanje. Crte je prethodni
oblik neke slike koju duh pokuava obuhvatiti. Rad
po crteu obznanjuje da umjetnik jo uvijek smatra
platno mjestom na kojem uvruje ono to ima u
duhu a ne da je platno samo duh posredstvom
kojega slikar misli preoblikujui povrinu bojama.
Ako je slikarstvo akcija, skica je takoer akcija, a
slikarstvo koje mu slijedi jedna drugaija akcija.
Drugo ne moe biti bolje ni potpunije od prvoga.
Isto toliko ima u nedostacima jednog koliko u d o
stignuima drugog.
Slikar koji se tako izraavao oito nije bio u pravu
smatrajui da njegov prijatelj poima crte poput
slikara prolosti. Nema razloga da se akcija zapoeta
na papiru ne nastavi na platnu. Ili da se ponovi u
drugom razmjeru i sa vie vjetine. Crte moe imati
ulogu arkanja.
Nazivali ovo slikarstvo apstraktnim, ekspresioni
stikim ili apstraktno-ekspresionistikim, ono to
je vano to j e njegov posebni cilj: ono dokida pred
met drugaije nego apstraktna, ekspresionistika ili
neka druga razdoblja moderne umjetnosti.

Novo ameriko slikarstvo nije ista umjetnost:

nije ga estetika briga navela da odbaci predmet.
Jabuke nisu istjerane sa stola da bi nainile mjesta
za savrene odnose prostora ili boje. One su morale
nestati da nita ne bi prijeilo akciju slikanja. U tom
premjetanju gradiva i sama je estetika prela u
drugi plan. Oblik, boja, kompozicija, crte sastojci
su od kojih nijedan nije nuan; u krajnjoj dosljed
nosti neki su slikari pokuali da ih se svih oslobode
izlaui ista platna. Ali ono to je nesumnjivo zna
ajno to je vrijednost otkrivanja koja se nalazi u
inu. I treba smatrati sigurnim da e slika, ma kakav
joj bio sadraj, u konanom dojmu biti neka na
petost.
1

drame aluzija

Slikarstvo koje je in neodvojivo je od umjetnikova

ivotopisa. Sama slika je trenutak u neistoj slo
enosti njegova ivota neka se pod trenutkom
razumijevaju minute stvarno upotrijebljene za osli
kavanje platna ili cijelo trajanje svjesne drame ije
je oitovanje jezik znakova. Slikarstvo-in od iste je
metafizike tvari kao i umjetnikovo postojanje. Ovo
novo slikarstvo odluno je izbrisalo svaku razliku
izmeu umjetnosti i ivota.
Iz toga proizlazi da sve objavljuje ovu umjetnost.
Sve to god je akcija na bilo kojem stupnju bila
psihologija, filozofija, povijest, mitologija, kult he
roja; sve osim umjetnike kritike.
1
Vodei rauna o napetostima k o j e moe u nama p o t i c a t i , kanal
u m j e t n o s t i jest p r o i r e n j e f i z i k o g s v i j e t a ; t r a g boje djeluje u
p o p u t mosta na H u d s o n u . Za n e v i d l j i v i svijet k o j i prebiva u n a m a ,
sluajna m r l j a , i l i neka p r s k o t i n a boje zadobiva znaenje j e d n a k o
im dogaanjima . . .

svake
nama
jedna
najte

A k o je duevno stanje i l i u m j e t n i k o v a napetost t e m e l j n o g r a d i v o svake

u m j e t n o s t i ( a t o moe b i t i sluaj ak i u r a z d o b l j i m a k o j a nisu i n d i v i d u a l i s t i k a ) , to stanje moe nai svoju predodbu u jednoj slici isto
t a k o kao i u nekoj stvari i l i u a p s t r a k t n o m z n a k u . S l i k a r s t v o a k c i j e novo
je p o t o m e to o t k l a n j a s l i k o v n u p r e d o d b u t o g stanja u k o r i s t d i n a m i k e
predodbe. A k c i j a na p l a t n u izjednauje se s v l a s t i t o m p r e d o d b o m . Ta
je b i l o mogue j e r je a k c i j a u isto v r i j e m e sloena o d t v a r i i o d duev
nog i sama je p o p r i r o d i znak. T o je t r a g p o k r e t a ija a k c i j a ne o t k r i v a
u v i j e k u p o t p u n o s t i p o r i j e k l o i osobine ( F r e u d n a m pokazuje n p r . k a k o
i m a g i n a c i j a p r e d s t a v l j a l j u b a v n i a k t kao n a p a d a n j e ) ; uza sve t o a k c i j a
sama p o s t o j i kao stvar, zbog toga j e r ona d o d i r u j e i m i j e n j a d r u g e
stvari . . .
Prelazei na a k c i j u , a p s t r a k t n a u m j e t n o s t d o k i d a svoje veze s a r h i t e k
t u r o m , kao to je s l i k a r s t v o ve p r i j e p r e k i n u l o s m u z i k o m i s r o m a n o m ,
i evo je k a k o ide pod r u k u s p a n t o m i m o m i plesom. P o m i l j a m o na
Rilkea.
Plee narana. Taj pejza t o p l i j i , odbaci ga o d sebe, i n e k a onaj g d j e je
zrelost, zablista na p r i s n o m lahoru !
(Soneti O r f e j u )
U s l i k a r s t v u , najvanije sredstvo f i z i k o g p o k r e t a ( k o j e se r a z l i k u j e
o d varave predodbe f u t u r i s t a ) jest l i n i j a , ali ne shvaena kao najnez n a t n i j a p o v r i n a , ni kao g r a n i c a , ni kao o b r i s , ni kao usklaenje, nego
kao povezanost i l i kao f i g u r a ( u smislu f i g u r e u k l i z a n j u ) . Prelazei
p r e k o platna svaka l i n i j a ove v r s t e moe o d s t v a r n o g p o k r e t a t i j e l a
u m j e t n i k o v a u i n i t i j e d n u estetiku t v r d n j u . L i n i j a j e , o d u v i j e n o g r u k o
pisa d o i r o k i h udara slikareve etke p r i s t v a r a n j u , o d i g r a l a b i t n u u l o g u
u tehnici s l i k a r s t v a a k c i j e , p r e m d a postoje o s i m l i n i j e i d r u g a sredstva
za prenoenje i prevoenje snage na platno.
( H . R., o d l o m c i iz Hans H o f m a n n : P r i r o d a u a k c i j i ,
A r t News, svibanj 1 9 5 7 . )

Slikar se svojim nainom slikanja udaljuje od

umjetnosti; kritiar se od nje ne moe odvratiti. Kri
tiar koji nastavi suditi pojmovima kole, stila, obli
ka, kao da je jo uvijek posao slikara da oblikuje
stanovitu vrstu predmeta (umjetniko djelo) umje
sto da ivi na platnu nuno e izgledati poput
stranca.
Nekim je slikarima taj stranac koristan. Kako su
proglasili da je njihovo slikarstvo in, trae da se
tom inu i divimo kao umjetnosti. To opet vraa in
u okrilje uskog kruga estetike. A k o slika jest in,
ne moemo je smatrati inom genija unutar podru
ja u kojem su svi sustavi procjenjivanja otili do
vraga. I ne moemo je procjenjivati pojmovima
umjetnosti. Inae in nije nita nego spravljanje
slike, dovoljno brzo da ona do odreenog roka iz
lobe bude dovrena.
Umjetnost odnos slikarstva prema djelima pro
losti, tanost kolorita, modelacije, ravnotea itd.
pojam je koji slikarstvu dolazi putem psihologije.
Kao to je Stevens rekao za pjesmu, ona proistjee
neposredno od linosti pjesnika. Ali to je psiholo
gija stvaralakog ina, a ne takozvana psiholoka
kritika koja u slici eli itati klju seksualnih
sklonosti ili umjetnikove nemoi. Djelo, odnosno in,
prevodi taj psiholoki podatak u pojmove namjere,
u svijet i tako ga nadilazi.
Kada jednom zbog neadekvatnosti odbacimo uobi
ajene estetike stavove, ono to daje slici znaenje,
nije psiholoki podatak nego uloga, nain na koji
umjetnik stvara sklop svoje osjeajne i misaone
energije, kao da se nalazi u jednom, ve proivlje
nom trenutku. A k o je rije o vanosti, dramatika
je vanost u prirodi ina to se vri u ovoj pravo
kutnoj areni.
Kritika mora zapoeti svoj rad prepoznavajui u
slikarstvu iskaze koji su svojstveni njegovim nai
nima stvaranja. Kada je slikar postao glumac, gle
dalac mora misliti u pojmovima radnje: njena za
misao, trajanje, smjer, psihiko stanje, zgunjavanje
i poputanje panje, pasivnost, budno iekivanje.
On mora postati obavijetenim poznavaocem stup
njeva to dijele nesvjesno, prirodno i aluzivno.
2

2
A k c i j a ne moe postii savrenstvo u k o l i k o ne u k l o n i svoj l j u d s k i
i t i m e se p r e t v o r i u s t r o j , u o v j e k a - s t r o j .

povod

Niikada a k c i j a ne dostie s a v r e n s t v o ; ali ona tei p r e m a n j e m u i

u d a l j u j e se o d o s o b n o g . T o je n a j b o l j i razlog zbog k o j e g a treba o d b a c i t i
naziv a p s t r a k t n i ekspresionizam ( k o j i m su oznaili s u v r e m e n o ame
r i k o s l i k a r s t v o ) , sa s v i m n j e g o v i m u p u i v a n j e m na Ja i na Schmerz
( p a t n j u ) . Slikarstvo akcije z a o k u p l j e n o je s t v a r a n j e m sebe s a m o g ,
o d r e i v a n j e m sebe ili n a d v i s i v a n j e m s e b e ; ali t o ga u d a l j u j e o d izra
avanja sebe, izraavanja k o j e p r e t p o s t a v l j a p r i h v a a n j e o s o b n o g ona
k v o g k a k v o jest, sa s v i m ranama i a r i m a . S l i k a r s t v o a k c i j e n i j e i n d i v i d u l n o , p r e m d a c r p i povode u i n d i v i d u a l n i m m o g u n o s t i m a u m j e t
nika.
( H . R., Razgovor s T h o m a s B. H e s s o m , Katalog
i z l o b e : S l i k a r s t v o a k c i j e 1 9 5 8 . Dallas M u s e u m For
Contemporary A r t s . )

to nije ovo, to nije ono

Ostavivi po strani neke znaajne iznimke, veina
umjetnika ove avangarde nala je svoj put prema
sadanjem djelu u estokom suprotstavljanju vla
stitoj prolosti. Njihov prototip nije mladi slikar
nego slikar po drugi put roen. ovjek moe navr
iti i etrdeset godina, kao slikar ih ima oko sedam.
Pukotina jedne velike krize dijeli ga od njegove
osobne i umjetnike prolosti.
Brojni bijahu slikari marksisti (sindikati W. P. A.,
Kongres umjetnika); oni su pokuavali prikazati
drutvo. Drugi su nastojali predstaviti umjetnost
(kubizam, postimpresionizam) u oba sluaja d o
lazimo na isto.
Veliki je trenutak doao kad su odluili slikati...,
jedino i samo slikati. Pokret uinjen nad platnom
oslobaao je od svih vrijednosti politikih, estetikih, moralnih.
Da u ovoj nestrpljivosti treba vidjeti znakove rata
i opadanja revolucionarne misli, nema nikakva pra
vog dokaza. Kad je rije o djelovanju velikih doga
aja na njihove osjeaje, Amerikanci ih nastoje pre
utjeti ili se pokazati nesvjesnima. Francuski umjet
nik rado smatra svoju osobu kljunim poljem povi
jesti; ovdje se govori jedino o osobnim Mranim
Noima. Znaajno je, ipak, da su se mnoge osam
ljene linosti u toku deset posljednjih godina naglo
odluile, te su napustile ili ak tvarno unitile djela
koja bijahu sainile. Udaljeni promatra, koji ne bi
bio svjestan da su se ovi dogaaji zbili u punoj tiini,
morao bi zakljuiti da su oni slijedili neki znak.
U svom sreditu pokret je bio vie odbijanje nego
osvajanje. Velika djela prolosti i dobro ivljenje u
budunosti na jednaki su nain postali nitavilo.
Odbijanje vrijednosti nije zadobilo oblik osude dru
tva ili izazova, kao to je to bilo nakon prvoga
svjetskog rata. O v o j e bilo povlaenje. Usamljeni
umjetnik nije elio promijeniti svijet, on je od svog
platna htio uiniti svoj svijet. Osloboditi se pred
meta znailo j e osloboditi se prirode, drutva i
postojee umjetnosti. Trebalo se udaljiti od subjekta
eljnog da izabere svoju budunost i da otkae svoja
obeanja u prolosti.
Amerikanci, potomci pionira i izbjeglica, nisu d o
ivljavali propast umjetnosti i drutva kao neki
gubitak. Naprotiv, kraj umjetnosti oznaavao je p o
etak jednog optimizma koji e sam sebe smatrati
umjetnou.
Slikarstvo amerike avangarde zanijelo se bijelom
povrinom platna kao to je Melvilleovog Ishmaela
bilo obuzelo more.
S jedne strane, oajna svijest o moralnoj i intelek
tualnoj iscrpenosti; s druge, zanos to ga moe isku
siti samo onaj koji se smjelo izvrgava dubinama da
bi u njima moda pronaao zrcalnu i pravu sliku
svoga bia.

Slikarstvo se odsada moglo svesti ili na suvini teret,

samo umjetniku nuan za djelatnost koja je za njega
jedini izbor, ili za korisno zanimanje ili na bespo
slicu. Voen vidnim i tjelesnim sjeanjima na slike
koje je vidio ili nainio sjeanjima koje je poku
avao udaljiti od svoje svijesti koliko god je mogue,
slikar je izvodio pokrete na platnu vrebajui to
svaka novost otkriva o njemu i njegovoj umjetnosti.
Proizlazei iz pojave obraenja novi je pokret kod
veine slikara bitno religiozan. U veini je sluajeva,
meutim, obraenje doivljeno u svjetovnim pojmo
vima. Ishod je bio stvaranje privatnih mitova.
elja za privatnim mitom sadraj j e itavog slikar
stva te avangarde. in na platnu pokuava uskrisiti
spasonosni trenutak, trenutak u kojem se prvi put
u svojoj povijesti slikar osjetio osloboen vrijed
nosti mit obuhvaanja protekle svijesti. Ili, jo
bolje, in pokuava pokrenuti jedno novo razdoblje
koje e za slikara biti ostvarenje njegove potpune
linosti mit zadobivanja svijesti budunosti.
Neki su svome mitu dali i verbalni izraz te su neka
svoja djela doveli u vezu s razliitim mijenama
mita. Za druge, openito dublje, slikarstvo samo je
iskljuivi izraz, upravo znamen.
Pobuna protiv odreenog u sebi i u svijetu to se,
nakon Hegela, uobiajila u teorijama nove stvarnosti
evropske avangarde, dola je u Ameriku u obliku
osobnih pobuna. Umjetnost-akcija poiva na tom
bezgraninom inu vjere: umjetnik prihvaa kao
stvarno samo ono to upravo stvara. Ako se dua
nije odvojila od ljubavi za stvorene stvari . . .
Umjetnik radi u svijetu potpune slobode, izlaui se,
slijedimo li Kierkegaarda, opasnosti tjeskobe estetikog, to nuno prati svaku mo koja nema dodira
sa stvarnim. Da bi se sauvala snaga protivljenja
prema stvaranju konanog, potrebno je ivjeti isposniki u neprestanom odbijanju.

apokalipsa i oslikani papir

Naj udobniji razgovor s prazninom jest misticizam,
a osobito misticizam koji izbjegava da se ustali u
obrede.
Ameriki slikari nemaju mnogo sklonosti za filozo
fiju. Misliti, za veinu od njih, znai jedino obrazla
gati i na kraju zakljuiti da je slikarstvo drugaije
od pisanja ili kritike, na primjer: takva je mistika
ove posebne djelatnosti. Kako im nedostaje gipkost
jezika, slikari govore o svom radu posebnim argo
nom,
neprestano proetim metafizikom
stvari:
Moje slikarstvo nije umjetnost; ono je neto to
jest. To nije slika jedne stvari; to je stvar sa
ma . . . Ovo nije oponaanje prirode; o v o jest pri
roda. Slikarstvo ne misli; ono zna. Itd., itd.
Umjetnost nije, nije, n i j e . . . Kao odgovor na to
neki tvrde da je umjetnost i danas nalik onome to
je uvijek bila.

Jezik nije prilagoen stanju gdje je in sam po sebi

predmet. S filozofijom slikarstva javljaju se tra
govi vedske religije i pukog panteizma.
U pojmovima amerike tradicije novi su slikari p o
stavljeni negdje izmeu kranske znanosti i Whitmanovih kozmikih pokreta. To jest, izmeu dis
cipline neogranienog kojom se brane od nemira,
neprekidno vrebajui na iznenadne koristi, i disci
pline velikog puta opasnosti to vodi drugom izgledu
predmeta i slobodnim prostorima svijesti.
Ono to je Whitmanovom misticizmu davalo zvuk
ozbiljnosti bilo je to to je on svoje kozmiko ja
ravnao prema moralnim i politikim pokretima. On
je htio neizrecivo u itavom izvoenju te da ne
izrecivo obuzme svo mnotvo.
Kamen kunje cijelog novog slikarstva jest njegov
stupanj ozbiljnosti a test te ozbiljnosti mjera je
po kojoj je in na platnu projekcija potpunog umjet
nikova pokuaja da nam prenese svoje iskustvo.
U takvom duhu jedna dobra slika mora oevidno
biti akcija i u tanom odnosu s unutarnjim razvoj
nim procesom umjetnika. Platno je odgovorilo na
umjetnikova pitanja ne da ga umiri sibilskim mrm
ljanjem niti da poniti njegov dionizijski urlik, nego
da ga izazove na jedan dramatian dijalog. Svaki je
udarac kista nuno bio izbor i jedno se novo pitanje
nametnulo da na nj odgovori. Ali po samoj svojoj
prirodi slikarstvo se akcije zasniva na slikanju u
itavom opsegu potekoa.
Nejaki misticizam novog pokreta, onaj oblika kr
anske znanosti, tei, naprotiv, prema jednom
lakom slikarstvu nikad toliko nezasluenih remek-djela! Djelima ove vrste nedostaje dijalektika
napetost izvornog ina, koja sadri opasnost i volju.
Kada je tuba boje pritisnuta apsolutnim, od toga
moe proistei samo uspjeh. Slikaru e tada jedina
briga biti da pokupi nagradu za beskrajni niz slu
ajnih udaraca. Njegova se kretnja zavrava ne bu
dei ni pokret unutarnjeg protivljenja ni elju kod
umjetnika da u potpunosti bude prisutan u svo
jem inu. Zadovoljen udima to prebivaju zaklo
njeni na platnu, umjetnik prihvaa da ovjekovjei
opa shvaanja i ukrasi ih svakodnevnim unitava
njima. Ishod: apokaliptiki oslikan papir.

su djelovali ili da su sami postali predmetom

nekog ina. Budui da se nema to saopiti, obian
potpis zadobiva vrijednost novog likovnog izraza.
Jednim udarcem kista slikar postaje, on jest Netko,
u svakom sluaju na nekom zidu. Da ovaj netko za
pravo nije on, pokazuje se kao sitnica u nezgodan
as.
Kada su tekoe, nerazdvojive od pravog ina, jed
nom izbjegnute pomou misticizma, pokuaj pre
obrazbe umjetnika primakao se svretku. to preostaje u tom sluaju? Ili, drugim rijeima: to je
slikarstvo koje nije predmet, ni predodba nekog
predmeta, ni njegovo ralanjivanje, ni impresija
koju ono daje, ni sve ono to je slikarstvo ikad m o
glo biti a koje je uz to prekinulo i s predoava
njem osobne borbe? Ono je slikar sam, preobraen,
lutajua sjena u svijetu Umjetnosti. Ovdje ona obi
na izreka Kupio sam jednog O. (umjesto jedne
slike O.) postaje doslovno tana. ovjek koji je p o
ao da sam sebe ponovo stvori, nije od samog sebe
nita drugo uinio nego proizvod sa zatitnim
znakom.

sredina:
javnost to vrvi od gluhih

Kozmiko ja to se javlja u inu slikanja, ali koje

zadrhti i nestaje kada netko pokuca na vrata ateljea,
pokree kod slikara megalomaniju, suprotnu revolu
cionarnom stavu. Drhtaji to ih izazivaju neke obo
jene povrine ili sloeni tonovi i oblici, namjerno
dovedeni do granice loeg ukusa, poput izloga u
Park-aveniji, kataklizme su, dovoljne veini proma
enih slikara. Mistino razlaganje umjetnosti, koje
je smatrano neizrecivim dogaajem, uinilo je ope
nitom zbrku izmeu ina i jednostavnog utiska da
3
Kao to su d r u g i u m j e t n i k i p o k r e t i naeg v r e m e n a preuzeli iz slikarstva
element s t r u k t u r e i l i t o n s k i e l e m e n t , te ih doveli d o n j i h o v e b i t i , sli
k a r s t v o a k c i j e uzelo je element i z b o r a , n e r a z d v o j i v o d svake u m j e t n o s t i ,
i u z d i g l o ga d o p r a v i l a : d j e l o n i j e dovreno ve u svom poetku i m o r a
se nastaviti povezivanjem pravih k r e t n j i . J e d n o m r i j e j u , s l i k a r s t v o
a k c i j e a p s t r a k t n i je o b l i k m o r a l n o g elementa u u m j e t n o s t i ; njegovo je
o b i l j e j e m o r a l n a tenja o d v a j a n j u o d m o r a l n i h i estetskih izvjesno
s t i ; o n o p a k sebe p r o c j e n j u j e m o r a l n i m p o j m o v i m a kada t v r d i da je
b e z v r i j e d n o o n o s l i k a r s t v o koje nije t v a r n i izraz one izvorne borbe k o j a
je u s v a k o m t r e n u t k u m o g l a b i t i i z g u b l j e n a .

Rekli smo da novo slikarstvo zahtijeva kritiku nove

vrste, koja bi razaznavala posebna svojstva svakog
umjetnikova ina.
Na nesreu po umjetnost, ija j e vrijednost funkcija
izvornog obiljeja njenih tajni, novi j e pokret za
poeo u onom istom trenutku kada j e moderna
umjetnost upravo preplavljivala Ameriku: m o
derna arhitektura ne samo za otmjene stanove nego
i za zanatska udruenja, opinske uprave ili sina
goge, moderni namjetaj i posue u katalozima za
narudbe; moderni usisai i otvarai; reklame za
pivo. Sve je to mnogo ee obraivano i objavlji
vano u visokotiranim revijama nego slikarstvo
avangarde. Zagonetke
za sve. Danas amerika
umjetnost nije samo nova: ona je aktualna.
Dogodilo se da se slikarstvo povezalo s modernom
umjetnou, a oslobodilo intelektualnog saveznitva
u knjievnosti itav se svijet zatvorio.
Od te je veze slikarstvo primilo neke praznovjerne
obiaje, poput ene nekog slavnog ovjeka. Osjeaj
prvenstva ak i nadmoi podrazumijevaju se sami
po sebi. Mnogi se u Amerioi die da posjeduju m o
derne slike koje su ne samo originalne nego uz to i
napredne u odnosu prema svjetskoj umjetnosti
(dok se u isto vrijeme govori do vraga i svjetska
umjetnost).
Svatko zna da oznaka moderna umjetnost nema
vie nikakve veze s rijeima od kojih je sastavljena.
Da bi pripadalo modernoj umjetnosti, djelo ne mora
vie biti ni moderno, ni umjetniko, a ne mora ak
ni biti djelo. Maska sa junog Pacifika stara tri ti
sue godina odgovara pojmovnom odreenju m o
dernog, a komad drva naen na plai postaje
umjetnost.

Kad su to primijetili, neki su se oduevili i ak, to

je zaista udno, uzoholili; drugi su postali mahniti
luaci.
Takve reakcije potjeu nas da se zapitamo to je
stvarno moderna umjetnost. Ona nije ak ni stil.
Ona nema vie nita zajedniko s vremenom u k o
j e m j e predmet bio stvoren ni s namjerom stvara
oca. To je neka stvar kojoj je netko pomou svoje
drutvene moi odredio da psiholoki, estetiki ili
ideoloki pripada naem vremenu. Pitanje koje se
u povodu neke naene stvari ili naplavine postavlja
jest: tko ju je pronaao?
Moderna umjetnost u Americi znai revoluciju uku
sa i po njoj moemo prepoznati stale koji tu
revoluciju vodi. Otpori prema modernoj umjetnosti
prije svega su otpori prema pretenzijama nekih na
drutveni autoritet. Stoga modernu umjetnost p o
vremeno okrivljuju drutvene institucije, politiki
svijet i crkva zbog snobizma, komunizma, nemorala.
Komedija jedne revolucije jest to to se zadovoljava
orujem ukusa dok se u isto vrijeme obraa masa
ma: moderne tiskane tkanine na velikim trnicama
po povoljnoj cijeni, moderni enterijeri za neoenje
ne slubenike, moderne boce za mlijeko.
Moderna umjetnost je odgojna, ne u odnosu na
umjetnost nego u odnosu na ivot. Ne moemo obja
sniti Mondrijana ljudima koji ne znaju nita o Vermeeru, ali emo lako objasniti da je drutveno vano
diviti se Mondrijanu a ne brinuti se za Vermeera.
Pomou moderne umjetnosti nadobudni stale vulgarizatora po struci crtai, arhitekti, araneri,
modni kreatori, upravitelji galerija objanjava
svjetini da je jedna uzviena vrijednost roena u
naem vremenu, vrijednost novine, te da ima osoba
i predmeta koji su otjelovljenje te vrijednosti. Ta
je vrijednost potpuno neuhvatljiva. Kao to smo
vidjeli, moderna umjetnost nema potrebe da bude
nova u pravom smislu; ona jedino mora biti nova
za nekoga za posljednju damu koja je otkrila na
plavinu i pridobiti svoje vjernike; to je osnovni
cilj tog stalea.
Budui da se zanimanje za modernu umjetnost sa
stoji iskljuivo u tome da djelo bude novo, i budui
da njegova novost nije odreena analizom ve dru
tvenom moi i pedagogijom, avangardni slikari vre
svoju djelatnost u sredini koja je potpuno nezainte
resirana za sadraj njihovih djela.
Za razliku od umjetnosti devetnaestog stoljea, sli
karstvo avangarde nije prihvatio srednji stale . Jo
manje obian puk. Vodimo li rauna o reklami i o
slavi kojom je okrueno, moe se rei da se avan
gardno slikarstvo jedva prodaje. Ono se iskoritava
u potpunosti kao materijal za odgojne i trgovake
pothvate: reprodukcije u boji, primjena u ukraa
vanju, memoari. Premda su brojniji nego ikad, oni
koji gledaju umjetnika djela i sluaju o njima,

umjetnici avangarde nisu nikako prihvaeni. Netko

se zanima za ovo, netko za ono, ali nema prave pu
blike. Djela avangarde ne nastaju u ljudskoj v e u
funkcionalnoj sredini. Te se slike iskoriuju, a ne
postoji potreba za njima. Javnost, radi ijeg se o d
goja povremeno prireuju izlobe, prihvaa izbor
koji je za nju sainjen kao da j e rije o pojavama
nekog Vijeka Neobinog.
Akcija nije pitanje ukusa.
Nije na ukusu da odlui o revolverskom pucnju ili
o konstrukciji labirinta.
Kao to je markiz de Sade ve shvatio, ak i pokusna
istraivanja na podruju osjeta, ako se esto slobod
no ponavljaju, pretpostavljaju stanoviti moral.
Da bi u rasprskavanju rapnela iznad niije zemlje
mogao vidjeti rascvjetavanje nekog plamenog cvi
jeta, Marinetti je morao prijei preko moralnih
pretpostavki koje se odnose na in unitavanja
isto kao i Molotov kad j e rekao da j e faizam stvar
ukusa. I jedan i drugi, naravno, upotrijebili su jezik
sakupljaa naplavina,
internacionalne
moderne
umjetnosti.
Ograniena na estetiku, birokracija ukusa koju tvori
moderna umjetnost ne moe shvatiti ljudsko isku
stvo koje je sadrano u novom slikarstvu akcije.
Jedno djelo vrijedi poput drugoga ako polazimo od
povrnih slinosti, i pokret, u cijelosti, nije nita
drugo nego novo svojstvo koje se pridruuje slikar
stvu dvadesetog stoljea.
Uzorci svih stilova zbijeni su jedni uz druge u ilu
striranim godinjacima, na putujuim izlobama i
u glavama novinskih kritiara poput konzerviranog
mesa u velikim magazinima svi ujednaene kva
litete.
Da bi se zatitila od gluposti, podmitljivosti i nepokretnosti umjetnikog svijeta, umjetnosti amerike
avangarde potrebna je prava publika ne samo
trgovaka. Potrebno joj je razumijevanje ne sa
mo reklama.
U jednom drutvu kao to je nae prihvaanje i ra
zumijevanje avangardnog slikarstva, ovdje kao i u
inozemstvu, prije svega j e stvar uskih krugova pje
snika, muziara, teoretiara, ljudi od pera koji su u
njegovu djelu prepoznali prisutnost novoga stvara
lakog naela.
Ali utnja u odnosu na novo slikarstvo, u kojoj sve
do danas amerika literatura ustraje, dosee, da tako
kaemo, do sablazni.

4
P r i l i k e su se i z m i j e n i l e o d 1952., k a d je ovaj lanak napisan. Pojavilo se
n e k o l i k o m l a d i h sakupljaa k o j i su se o p r e d i j e l i l i za novo a m e r i k o sli
k a r s t v o , i u o d r e e n o m o p s e g u , d j e l o A m e r i k a n a c a o s v o j i l o je svoj pro
stor na s v j e t s k o m u m j e t n i k o m t r i t u .

prijevod:
tonko maroevi