Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 211-240, Zagreb, 2012.

Prikazi

Alan Barnard: Povijest i teorija antropologije

Zagreb: Jesenski i Turk, 2011., 376 str.

Nastalu dijelom izravno iz autorovih sveuilinih predavanja o antropolokoj

teoriji, knjigu Povijest i teorija antropologije Alana Barnarda mogli bismo vrlo
lako svrstati u kategoriju udbenika iz etnologije i antropologije kakve smo
u prolih desetak godina imali prilike vidjeti nekoliko u izdanjima domaih
izdavaa, poput Mooreova Uvoda u antropologiju (2002.), Havilandove Kulturne
antropologije (2004.) i recentnoga Bokovieva Kratkog uvoda u antropologiju
(2010.). Ovakve pregledne ili uvodne knjige vrlo su teak anr za pisanje budui
da su ve samom svojom saetou podlone kritici. S druge strane, one mogu
ponuditi mnogo toga bacajui pogled iz drugog kuta na ve zaboravljene teorije
te istovremeno ponukati studente i znanstvenike na ponovna promiljanja o ve
uvrijeenim postulatima struke. Barnard je odabrao svojevrsni holistiki povijesni
pristup; autor sam kae kako ga je vodila misao da je najsigurniji ulog stapanje
ideja, svih vrsta (str. 277).
Oekivalo bi se moda da u ovakvom pregledu povijesti znanosti Barnard,
kao profesor Sveuilita u Edinburghu, posveti znatan dio knjige britanskim
konceptima antropoloke teorije, no to se nije dogodilo u istoj su mjeri
zastupljene kako amerika tako i europske kontinentalne kole i pravci razvoja
etnologije i antropologije. Autor navodi:
U ovoj knjizi ne tvrdim da iznosim pravu povijest antropologije,
ve samo jednu moguu povijest meu mnogima. Tonije, ja iznosim
odabrane i suprotstavljene isjeke povijesti kako bih pokazao
kompleksne poveznice meu razliitim idejama koje ine ne povijest
antropologije, ve povijest antropoloke teorije. (str. 286.)

Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja. Zajedniko im je da se na

kraju svakog nalaze kratka zakljuna razmatranja te prijedlozi za daljnje, dublje
prouavanje netom obraene teme. Gotovo se cijela posljednja etvrtina knjige
odnosi na opirne dodatke kao to su tablica datuma roenja i smrti svih osoba
spomenutih u knjizi, opirni glosar antropolokih pojmova, reference te kazalo
pojmova, to e svakom itatelju olakati snalaenje u poglavljima i pronalaenje
konkretnih cjelina ili detalja. Kroz knjigu se povremeno provlae tablice i skice
koje donose odreena pojanjenja i naglaske o temi. Organizacijski, knjiga ima
tematske i kronoloke elemente, a Barnard pokuava objasniti kako kontinuitet i
transformaciju antropolokih ideja s jedne strane, tako i utjecaj znaajnih osoba
antropoloke prolosti i sadanjosti s druge strane.

211
 Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 211-240, Zagreb, 2012.
Prikazi

U prvim, uvodnim poglavljima Barnard pokuava definirati konceptualne

granice antropoloke discipline te polja i teorijske perspektive unutar nje, no i
naglasiti preklapanja i prilino fluidnu prirodu razliitih antropolokih pristupa.
Time pokuava izvriti vrlo sloen zadatak definiranja razlika izmeu razliitih
teorijskih trendova pri emu s pravom istie da su fiksne i apsolutne granice
izmeu teorijskih perspektiva u velikoj mjeri neodrive. Tako u dijelovima
poglavlja nalazimo odreene argumente koji idu u smjeru povijesti antropoloke
ideje, negdje u smjeru nacionalnih tradicija i kola miljenja dok su ponegdje
u centru panje utjecaj pojedinca i nove perspektive koje on donosi. Ne elei
ulaziti predaleko u povijest te analizirati zametke antropolokih misli u antikih
filozofa ili srednjovjekovnih putnika, Barnard referentnom tokom u povijesti
ideje struke smatra koncept drutvenog ugovora i percepciju ljudske prirode,
drutva i kulturne raznolikosti. Nadalje, u sljedeim poglavljima donosi jasan
pregled predevolucionistikih, evolucionistikih i difuzionistikih pristupa, u
kojima naglaava kako su moderni antropoloki problemi ukorijenjeni u ranim
konceptualnim paradigmama, to ilustrira kroz propitivanje nekih antropolokih
nedoumica koje su prethodile i stvaranju same znanosti.
U posljednjih nekoliko poglavlja, koja ine gotovo polovicu knjige,
Barnard itatelja upoznaje s problematikom novijih pitanja antropoloke struke
ukljuujui relativizam, strukturalizam i poststrukturalizam, kao i feminizam
i postmodernizam. U tom kontekstu Barnard na antropologiju gleda kao na
disciplinu koja se nikad ne zadovoljava jednim teorijskom pristupom, disciplinu
gdje svaki istraiva moe pristupiti problemu na svoj nain. Tamo gdje to smatra
bitnim, Barnard objanjava razilaenja u teorijama, promjene vlastitih miljenja
ili odbacivanja teorija svojih prethodnika.
Iako je u engleskom originalu ova knjiga poznata domaoj struci ve
vie od desetljea (prvi je put tiskana 2000. godine), ini se da e na hrvatskoj
antropolokoj sceni, donedavno prilino siromanoj antropolokim djelima
teorijske naravi, vrlo lako pronai svoje mjesto. Moda e nekim studentima
niih godina ovakav pregled biti prevelik zalogaj jer u dosta poglavlja zahtijeva
prethodno poznavanje teorije, ali e svakako pruiti inspiraciju kako upuenijima,
tako i nastavnicima pojedinih kolegija, bilo da preferiraju kronoloki ili pak
tematski pristup teoriji antropologije.
Tibor Komar

212