Lejla Naka

Portina slavenska kancelarija

i njen utjecaj na pisare u prvom stoljeu osmanske uprave u Bosni

Akta Portine slavenske kancelarije prvi je kao posebnu zbirku prikazao Truhelka u Glasniku
Zemaljskog muzeja 1911. godine. Prouavajui dubrovake dokumente koji se specijalno
odnose na povijest Bosne panju mu je privukao sultanski ferman gore ukraen tugrom, a
ispod napisan irilicom, koji je zajedno s jo dva slina dokumenta naao u Dubrovniku u
krinji s oteenim fragmentima iz Stonskog arhiva. Prije Truhelke Konstantin Jireek sloio
je i uredio u regestama jedan fascikl zanimljivih dokumenata meu kojima je bilo nekoliko
turskih akata pisanih irilicom, koja ipak nije objavio u asopisu Archiv fr slavische
Philologie 1899. Dokumenti su bili smjeteni u ormar u kome se uvaju Acta Sanctae Mariae
Maioris. Mikloi je u zbirci Monumenta serbica (1858) objavio niz takvih dokumenata iz 15.
i 16. stoljea, takoer Vueti u asopisu Sr.
Krajem 18. stoljea (1784.) jedan manji dio turskih spisa donekle je ureen umotan u
posebni papir u kojem je zapisan regest sadraja ili itav talijanski prijevod originala, pisan
istom rukom kao i arhivski kodeks na 1174 stranice, u kojem su prijevodi turskih
dokumenata, pod naslovom Traduzioni de Capitulazioni e Firmani de sultan Mehmedo II,
Bajazito II, Selimo I, Solimano II itd., sve do vremena Osmana II. U 250 sveanja (konvulta)
turskih dokumenata Truhelka je naao oko 120 originalnih dokumenata pisanih irilicom.
Ostali turski dokumenti u njegovom izdanju, njih etrdesetak, prijepisi su i prijevodi propalih
dokumenata. Sve dokumente prepisao je u Dubrovniku i nainio fotografske reprodukcije,1
koje su sluile kao korekture za reviziju tekstova. Desetak dokumenata pisanih arapskim
pismom i turskim, odnosno arapskim jezikom objavio je prema prijepisu Sejfudina Kemure, a
Fehim Spaho i Safvet-beg Baagi revidirali su regesta tih pisama.
Truhelka napominje da se veina starijih dokumenata manje-vie dosljedno slui akcentima,
to je karakteristika koja omoguuje da se njihove pisare identificira kao nosioce pravoslavne
iriline tradicije.2 Po tome je najupeatljivije pismo Mehmeda II, 1459. (Truhelka br. 14)
datirano od stvorenja svijeta, a osim toga i pismo iz 1480. (Stojanovi br. 862) ima dojmljive
akcente (ori sl. 254).
Portina je kancelarija izabrala klasinu diplomatsku minuskulu kao pismo akata koji se izdaju
na slavenskom jeziku. Ova kaligrafska minuskula udovoljavala je estetskim zahtjevima
kancelarije, jer tim se pismom simbolino mogao potaknuti dojam nastavljanja bizantske
raskoi. Osm toga, i ovaj tip pisma i slavenski jezik bili su ve okuani za diplomatsku svrhu,
na irem prostoru jugoistone Evrope, tako da ih nalazimo, osim u Dubrovniku i Srbiji, i u
bosanskoj kraljevskoj, albanskoj, rumunskoj i u maarskoj dravnoj kancelariji. Velika
slinost izmeu rukopis dubrovakih pisara u drugoj polovini 14. stoljea,3 te rukopisa

1
Postoji ansa da se fotografije jo nalaze u Zemaljskom muzeju, to bi za dalja istraivanja
predstavljalo odreenu vrijednost, budui da su izgubljeni najstariji irilini dokumenti Portine
kancelarije iz 1430. i 1431. O okolnostima koje su zadesile dokumente Dubrovakog arhiva detaljno se
moe itati u lanku Vesne Miovi i Nike Selmani, Turska kancelarija i Acta turcarum od vremena
Dubrovake republike do danas, Anali Dubrovnik 45, 2007, 235-284. U orievoj Istoriji srpske
irilice 1971. objavljena je slaba i neitljiva reprodukcija sultanovog akta od 10. jula 1430.
U dubrovakoj zbirci ima priblino 120 sultanskih irilinih akata: Murat II (1421-1451) 4, Mehmed
II (1451-1481) 42, Bajazit II (1481-1512) 55, Selim I (1512-1520) 9, Sulejman (1520-1566) 9.
U literaturi ima podataka o sauvanoj korespondenciji u Istanbulu: Nikola Radoji u lanku Pet
pisama s kraja 15. veka, objavljenom u asopisu Junoslovenski filolog, 20, 1/4 (195354), 343367,
donosi tekst irilinih pisama na srpskom jeziku to se uvaju u Saraju u Carigradu. Dva su upuena
sultanu Bajazitu II, a jedno Alibegu Mihalbegoviu (Mihaloglu) te Dva pisma iz Ugarske jedno je
uputio S. Batory iz Budima Alibegu Mihalbegoviu, a drugo je pisao Matija Korvin iz Bekog Novog
Mesta (25. VI 1487) sultanu Bajazitu II.
2
Dominantnost pisama sa akcentima ne vidi se, dodue, u izboru fotografija koje je objavio u svojoj
zbirci.
3
Niko Bijeli, Maroje Nikli, Vido Bogdani, Dive Parmezan, Jaketa Krusi (ori 1971, donosi
slike na str. 426-429).

1
povelje Aleksandra, albanskog gospodara Kanine i Valone (1368)4, kao i rukopisa povelja
izdatih u kraljevskim kancelarijema Tvrtka I i Dabie, govori o tome da je diplomatska
minuskula na irem prostoru dobila svoje ustaljene i potpuno dovrene forme.5
Specifinost ovog pisma ini karakteristini sistem produavanja stabala u smislu zapadnoga
kriterija smjetaja slova u etverolinijskom prostoru po ugledu na latinsku minuskulu.
Najprije se vidi izduenje jednopoteznog ili dvopoteznog , produavanje stabla slova ,
slova , , zalaze dublje u donji prostor pri emu gubi uglove, dok uporedo s tim nz slova
mijenja svoj oblik: i gube svoj unutarnji usjek, se pretvara u kvadrat, u dvije susjedne
crtice, , , sputaju svoj krak ispod linije, dobiva osobito karakteristian oblik od dvije
dugake crte u uglu koji zatvara trea mala crtica, a pojavljuje se i se nadredno , posebne
morfologije. Skraenice dobivaju bitno drugaiju funkciju, one sada slue naelu
jednostavnosti, jer ubrzavaju proces pisanja, zapravo strategijom upotrebe dijakritikih slova
dokida se pisanje jednog od dva ista vokala u susjednim slogovima.
Razvijeni su dubletni, izdueni oblici slova , , , , majuskulna verzija slova i ligature
+, + etverolinijskog dosega, ime se poveava vizuelni kontrast izmeu slova to, ini
se, nema nikakvu drugu svrhu osim estetske. Za izdueno jednostubano slovo t dri se da je
odlika istone varijante ovoga grafijskog sistema (ori 1971:168) i moe se objasniti
utjecajem grke minuskule u okviru dvopismene kancelarije.6

sa gospoctvom mi
Dijak Ivan, koji pie za Radosava Pavlovia 1437. godine, ima ligaturu + koju poznaje i dokument
sultana Bajazita II, od 14. oktobra 1481-1512. (usp. Truhelka, tabla XVI).

genvara
Poloeno nadredno kao karakteristika klasine minuskule kod dijaka Ivana 1437, jednako kao u
Portinoj kancelariji (usp. Truhelka, tabla XVI).

U 15. stoljeu izduena stabla slova postaju podlona izvijanju, to je oito kod dijaka Ivana,
pisara Radosava Pavlovia (1437), a najprije kod Dubrovanina Ruska Hristiforovia (1392).7

Ovako doraeno pismo nastavlja se koristiti i u turskim kancelarijama 15. stoljea.

U samim ortografskim uzusima ogleda se specifina mjeavina dviju grafija, odnosno

pravopisa bosanskog i rako-resavskog, dovedena do odreenog stepena kristalizacije, to

4
Vidjeti http://images.monasterium.net/img/RS-BISANU/Charters/2312_1.jpg ili kod oria sl. 265,
a za maarske, rumunske, moldavske dokumente vidjeti slike 267-270 objavljene u orievoj knjizi.
5
Ugovor bugarskog vladara Ivana Asena II s Dubrovanima iz 1230. godine predstavlja prvi primjer
uoblienja minuskulne irilice http://monasterium.net/mom/MedDocBulgEmp/1230-03-
09_tpq_Ioan_Asen_II/charter , dok se ugovor srpskog kralja Milutina sklopljen na Vrhlabu 1302.
godine http://images.monasterium.net/img/RS-BISANU/Charters/2195_1.jpg uzima kao njen
definitivan oblik, jer e od tog vremena sva slova zadravati svoje forme kroz naredna stoljea.
6
http://monasterium.net/mom/MedDocBulgEmp/1220-01-xx_Alexis_Slav_B/charter
7
Usp. ori sl. 221 i 235.

2
pokazuje da je ova kancelarija nastala ukrtanjem dveju glavnih pisarskih kola.8 U Portinoj
kancelariji zapaaju se mjestimino bosanski uzusi za biljeenje fonema //, // i sekvence
/ja/9, neobiljeavanje palatala //, //, a na mjestu staroga jata ponekad se sasvim dosljedno
pojavljuje grafija -: dugi slog preteno ima dvosloan refleks, a u kratkom slogu dolazi .
Ovaj obrazac slijede i kancelarije bosanskih i hercegovakih upravitelja do polovine 16.
stoljea. Vjerovatnost da svi pisari koji na ovakav nain biljee refleks jata dolaze iz kraja u
kojemu je zamjena ekavsko-ijekavska postoji, ali to bi bilo suvie jednostavno objanjenje,
prvenstveno zbog toga to takve grafije ima i u pismima iz istone Hercegovine u 17. stoljeu,
kada je to podruje ve sasvim ijekavsko.10 Jedno od moguih tumaenja jeste nesavrenost
grafijskog sistema; pisari nemaju znaka za /j/, stoga u primjerima s dvoslonom zamjenom
nalazimo , a s jednoslonom .11 Zaeci takvom biljeenju refleksa jata primjetni su u
glagoljskom zapisu ajnikog evanelja, u Kunovskom zapisu, a kasnije i u Plovdivskom
apokrifu Poetije svijeta.12

Prema dosadanjim izdanjima, najstariji Portini slavenski dokumenti su iz 1430, adresant je

sultan Amurat, a pisani su u Adrianopolju.13 Smatra se, meutim, izvjesnim da je
korespondencija poela ve u vrijeme Bajazita I, jer se u dubrovakom pismu vojvodi Paaitu
(1399) pominje kako je Feriz, kefalija zveanski, u Dubrovnik donio list velikoga gospodara
cara Bajazita, a svakako je to pismo bilo pisano irilicom.14 irilina korespondencija sultana
s Dubrovnikom prestaje u drugoj polovini 16. st. Posljednji dokumenti izdati su u kancelariji
Sulejmana II.

I dok se o pisarima s bosanske strane u tom prvom, prijelaznom razdoblju ve pisalo, Portinoj
kancelariji u literaturi se uglavnom nije posveivala panja. Tako ve Truhelka pie da je Isa
beg imao dva dijaka-kancelara kranina, Heraka Vranea i Mihajla, Sinan-beg hercegovaki
imao je za dijaka Petra, a kancelar Mustafa bega Milivojevia bio je Pokrajac Dijakovi
(GZM 1911, str. 317). Drugdje je spomenut i Radi, dijak vojvode Ahmeta.15 Na
dokumentima su se kao pisari irilicom potpisali Daut-beg aubaa, veil Ahmeda
Hercegovia, na Jambolu (1484), Radonja (Crepovi) u Foi (1472),16 iman Boti od Jelea

8
ori, str. 168.
9
Grafiju s ligaturnim slovom neto ee upotrebljava carigradska kancelarija nego kancelarije
bosanskih i hercegovakih upravitelja, ali slog /ja/ i jedni i drugi najee piu dvojako (ori,
1971:167).
10
Na ovu pojavu ukazao je A. Peco, Neke fonetske osobine u pismima hercegovakih muslimana, u:
Ogledi 2, Nauna knjiga, Beograd, str. 98: rie, prie, zaprietio, tie, vaie, naiem, ostaliem, ranie,
ostaliema, vaiema, liepo : mesto, susedstvo, leto, potle, izlego, prineli i sl. Pisma iz Trebinja 1612-
1699. Nalaze se u DAD-u, a objavio ih je Risto Kovai u Glasniku Srpskog uenog drutva, br. 63,
str. 223-227.
11
Osim A. Pece, u pomenutom lanku, takvo objenjenje ponudio je i Nezirovi u predgovoru
antologiji Krajinika pisma, Preporod, Sarajevo, 2004, str. 85.
12
Najizrazitije je to u zapisu ajnikog evanelja, pisanom dekadentnom formom glagoljice, gdje je
glagoljsko slovo jat sasvim zaboravljeno i uope ga nema, pa se ak i za slog ja u rijei jako
upotrijebilo irilino ligaturno . Primjeri pisanja e za fonem jat u tom su zapisu ovi: vedite,
zapovedaju, prede, neste, reh. U Kunovskom zapisu, iz okoline Foe, stvari ovako stoje: ,
, , , ; , , , , , , ,
; , , , , , ,
, , , . Poetije svijeta ima ovakve primjere: , ,
, , , , , , , , , , , ,
; ; , , , .
13
ori sl. 252.
14
ori, str. 163.
15
Svi ovi pisari poznati su uglavnom iz dubrovakih dokumenata Acta Consilium Rogatorum, ovaj
posljednji naprimjer u XVIII, f.279-280, 21. januara 1466.
16
Prema Truhelkinom miljenju jedan pisar sa istim imenom Radonja Crepovi pisao je dokument
od 20. 10. 1483, u kome se Dubrovniku najavljuje imenovanje Mustafa-bega kao krajinika. Radonja

3
(1470)17, efalija Ajazovi, pisac emina novskoga, iz Ledenica (1512)18 i dragoman Hasan
(1532).19 Svjedoanstvo ovih pisara istim tipom pisma datirano je na razliit nain, prva
dvojica imaju dataciju od stvorenja svijeta, druga dva ljeta Hristova, posljednji svoje pisanje
datira na muslimanski nain.

U Portinoj kancelariji vie nije postojao obiaj da se pisar potpie, jer je autentinost
adresanta osiguravana drugim sredstvima, najoitije i najupeatljivije tugrom potpisom u
specifinom ornamentalnom obliku, pri emu je ponekad ime adresanta uklopljeno u kratak
stih. To je za istraivae zaista velik gubitak, i zato je otvoren prostor za tezu da su slavenski
pisari u sultanskim kancelarijama bili krani koji su tamo odvedeni. Postoje podaci koji
takvu tezu potvruju, a odnose se prije svega na pismo sultana Mehmeda II iz 1456. upueno
u Valahiju, Ivanu Petru, a tu pie da car alje poklisara i boljarin Mihula logotheta pri
kojemu su careve rijei to e mu ih povijedati.20 U literaturi se takoer prenosi podatak da je
Fatihovu povelju od 23. oktobra 1458. izdatu u Skoplju napisao Toma, gramatik carev. 21
Ipak, ni u Stojanovievoj, ni u Truhelkinoj, ni u Mikloievoj zbirci nije objavljen njen tekst.
I konano, Truhelka je carskog dragomana Ibrahima, kojega kao svoga vjernog sklava
logofeta u dokumentima spominje sultan,22 identificirao kao sina pomenutog Hamza-begovog
pisara, Heraka Vranea, a Dini za Ibrahima pie da je istaknut renegat.23
Povjeravanje jednog Vraneevia carevoj slubi imalo je odreene efekte na drugog
Herakovog sina uraa. Tu gotovo da se moe prepoznati obrazac Portinih specijalnih
doputenja, jer kao to Mihael Anelovi, brat Mahmud-pain, na kraju svog ivota obnavlja
jednu crkvu,24 suprotno poznatim propisima Osmanskog carstva, tako ini ura
Vraneevi.25 Ustupak uinjen za uraevo ktitorstvo na svoj nain pokazuje da je Ibrahimov
poloaj na Porti bio poseban.
Za carske dragomane koji potom dolaze ne moe se rekonstruirati kranska prethistorija. Iz
pisama koja oni sami upuuju Dubrovanima razaznaju se njihova imena. Jedan je Kasum
dragoman.26 Analiza njegovog pisanja pokazuje da on primjenjuje srpske irilike uzuse

Crepovi bio je, dakle, roak i dijak Mustafa-bega Milivojevia, gospodara Hercegove zemlje sa
sjeditem u Foi (1911:440).
17
iman se pojavljuje kao dijak koji pie po zapovjedi Ali-bega Vlahovia, carskog enegera koji je s
Porte poslan za ovu priliku. Ne moe se pouzdanije odrediti kod koga tano Boti inae obavlja svoju
slubu, moe se samo pretpostaviti da je doao iz Crigrada zajedno s Ali-begom.
18
ori, slika 260.
19
Goran Komar, irilina dokumenta Dubrovakog arhiva: prilozi istoriji svakodnevnog ivota na
tromei Dubrovnika, Trebinja i Novog: 1395-1795, Herceg Novi, 2012, slika na str. 275.
20
Uljanickij, V. A. Materialy dlja istorii vzaimnyh otnoenii Rossii, Poli, Moldavii, Valahii i Turcii
14-16. vv, Moskva, 1887, dokument br. 81, na str. 88-89.
21
O tome vie B. M. Nedeljkovi, O bosanici, u: Prilozi za jezik, knjievnost, istoriju i folklor, knj.
XXI, 1955, str. 273., potom i ori, koji pretpostavlja da je rije o nekom od neobjavljenih irilskih
dokumenata Dubrovakog arhiva, str. 226.
22
Toga radi poslah moga vernoga logotheta Ibrahima, slugu i sklava carstva mi ... i to uzgovori da
mu verujete, sultan Mehmed II, 1474. U pripisu dubrovake kancelarije na poleini pie na
talijanskom Ibrahim dragoman. Vijee Umoljenih biljei jo jedan njegov dolazak 1476. (Truhelka, str.
317), a desetak godina kasnije, da je Ibrahim donio neka sultanova pisma (str. 438).
23
M. Dini, Zemlje Hercega Svetoga Save, Glas SKA, 182, Beograd 1940, str. 250.
24
Mihail je na upravu dobio oblast uz rijeku Ibar gdje je obnovio crkvu sv. Vavedenja u Pavlici, o
emu svjedoi ktitorski natpis (Stavrides str. 76, Radomir Petrovi, Otkrie u Novoj Pavlici, Saoptenje
XV, 1983).
25
B. Cvijeti Zapisi u crkvi sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, Zbornik za istoriju June Srbije i
susednih oblasti, Skoplje 1936.
26
Dragoman Kasum pie Dubrovanima osobno pismo datirano 7. marta 1481, u Carigradu

4
ima akcente, ekavizam, pie , za //, dosljedno obiljeava palatale.27 Godine 1495.
Bajazitov sklav kapidi Kasam iao je u Dubrovnik povodom ostavtine bosanske kraljice
Jelene, keri despota Lazara,28 a naredne godine ponovo zbog istog posla ide u Dubrovnik, jer
su vjerovani ljudi utvrdili da peat na ispravi koju su donijeli dubrovaki poklisari nije
despotov. Sudei prema izvjetaju koji 1506. godine njegov nasljednik dragoman Skender-
beg alje Dubrovanima, kapidi Kasam-beg, jedan od portanskih agalara, iao je kao
poklisar i u Ugarsku, a potom dobio Kruevac na upravu.
Spomenuti podatak da car u svojoj blizini ima eksperte koji mogu ustanoviti da li je despotov
peat falsifikat na posredan nain govorio bi o povezanosti Portine kancelarije sa onim
ljudima koji su bili bliski srpskoj. Za takvo to ima i drugih indikacija, jer osim rakih
ortografskih uzusa Portini pisari upotrebljavaju grcizme u sveanoj formuli salutatio
(, heretisanije) i ponekad datiraju akte godinama od stvorenja svijeta.29 Prisustvo
grcizama u fomuli, pa i sama datacija, mogli bi, osim toga, potjecati iz grkog odjela
kancelarije. Na osnovu jednog od najstarijih Portinih akata koji su se uvali u Dubrovniku (6.
decembar 1430.) jasno je da je sultan uputio grki original svoje povelje, zajedno sa
slavenskim apografom s tugrom, a da je u dubrovakoj kancelariji nainjen i trei ispis, koji je
prijevod grkog primjerka.30
Uz sve to, ne moe se zanemariti podatak da je u dvjema poveljama iz 1430. prisutan niz
jezikih osobina koje mogu upuivati na bugarsku (ili makedonsku) provenijenciju pisara u
ranom razdoblju kancelarije: doel, seda, mnogoestno, ljubovno, so mnom, danok. Ope
ortografske osobine kancelarijskog pisma postavljene su ve u tom najranijem razdoblju: e na
mjestu jata verno, greh, posekut, nee doel, va leto, pisanje slova jat ogranieno na ligaturu
sa , unato tome to se slovo jat i dalje pisalo u bosanskoj i resavskoj grafiji, pisanje i
31

umjesto staroslavenskih /t/ i /d/ ovoke, zigete, sumegnici, upotreba jotiranih slova
/ja/ i /je/ plakja, dogjut, gnjev.

Sljedei imenom poznati dragoman Bajazita II je Skender-beg, najvispreniji i najelokventniji

od svih, to se oituje ve u njegovim vlastitim pismima upuenim Dubrovanima.32 Prvi
spomen o njemu svjedoi o prominentnosti njegova poloaja, jer istih godina kada i kapidi
Kasam putuje kao ambasador Porte, Skender-beg ide sa specijalnim mjerama osiguranja i s
briljivo pripremljenim mjerama predostronosti: sultan nalae Dubrovanima da mu spreme
lau kojom e doi do Korule, jer ide u poklisarstvo Mlecima, i da oni, kada ga isprate do
odredita, odmah ispostave caru pismeni izvjetaj o tome, s potpisima Mleana koji su ga

(Stojanovi
br. 878).
27
Truhelka br. 68, 70.
28
Usp. Stojanovi 895.
29
Usp. Murat II, 6. decembra 6939/1430, Mehmed II, 7. marta 6967/1459, 7. novembra 6968/1459, 7.
juli 6971/1463, 5. februara 6988/1480, 7. maja 6988/1480; a takvu dataciju ima i pomonik Ahmet-
pae Hercegovia, Daut-beg, 4. septembra 6993/1484.
30
Iz kancelarijskih biljeki, koje su objavljene kod Truhelke i Stojanovia, doznajemo da su dva
originala poslana u Dubrovnik: jedan na grkom, drugi na slavenskom (schiavonesco), primjerak koji
donosi Truhelka apograph versionis kancelarijski je dubrovaki prijevod grkog, koji je nainio
Benedito Gondola da bi ga pokazao Esed Aliji sinu Isabega dakle mlai je barem 30 godina).
Truhelka napominje da je kod Mikloia objavljen slavenski original (Ab initio thugra), te da su razlike
u stilizaciji posljednjih reenica i drukijoj ortografiji. Na kraju Truhelkinog primjerka, datiranog
takoer 6. decembra 6939, pribiljeeno je lo terzo schrito in schiavonescho. Stojanovi donosi
paralelno oba slavenska teksta (br. 812 i 813), a uz drugi oblavljuje kancelarijski pripis na talijanskom
u kojem stoji Poueglia schrita in schiavo ritrata d'una letera griega fata a Raguzei.
31
To je konstatirao ve ori 1971, str. 166.
32
Truhelka br.145, 148 i 149.

5
preuzeli.33 Ova dva Skender-begova poklisarstva pokazuju da je u njegovom opsegu posla bio
osim turskog i slavenskog, takoer talijanski.
Skender-beg dragoman napisao je dva pisma Ahmeta Hercegovia i nekoliko fermana
Bajazita II.34 Neke karakteristike njegova jezika pokazuju knjiko poznavanje slavenskog: on
koristi staroslavenizme: prede, pomotnik, znaet, izneset, sluet, sut, uzmut; vsem, vsakoje; e
part., Boijeju instr.sg.f., ego, upraati, iako ve ima drao, nastoji ouvati l bil, pisal, nadal,
primil, posluil, al; pod utjecajem staroslavenskih primjera kao istinn ima udvojeno n kod
pridjeva reennoga, izabrannoga. Ima i drugih primjera hiperkorektnosti u pogledu
staroslavenske gramatike kao dat.sg.m. tefterdarovi, nom.pl.m. poklisare.
Pojedine njegove rijei upuuju na istoniji junoslavenski utjecaj ss praep., seda, hubavo,
dockna, ili ak istonoslavenski sladaiomu, ali razni primjeri uopavanja gramatikih
obrazaca pokazuju da slavenski nije njegov prvi jezik: ugledovati, kazovati, primoval,
naruovali; vsoj carevoj porte, naoj velikoj muke, toj mojoj muke, na ovoj skupoj godine. Za
razliku od pisara koji je sastavio pismo Mahmud-pae Angelovia u Jajcu 1463, za Skender-
bega se ne bi moglo rei da je Grk koji je nauio slavenski.35 Utjecaj osmanskog turskog kod
njega je uoljiv u primjerima rastavljanja suglasnikih skupina, bile one unutar rijei ili na
granici izmeu rijei, posebnim znakom iznad slova,36 ili pretvaranjem prvog slova u slijedu u
nadredno slovo, a jo jasnije u primjeru benetaki koji on uvijek pie tako.
U vezi s ekavizmom Skender-begovim, moe se rei da je on dosljedan u istoj mjeri kao i kod
veine pisara u Portinoj kancelariji, ali se ipak pojavljuju dva primjera sa ie niesam.
Povremeno pisanje udvojenih vokala u dugom slogu karakteristino je za njega i za dva
preostala pisma Ahmeta Hercegovia, a takav uzus biljeenja duine sloga zapaen je u
poveljama bosanske vlastele od druge etvrti 15. stoljea.37
Iz pisama dragomana Skender-bega vidi se da je bio blizak s Ahmet-paom, te da su mu ba
preko njega najtananije dubrovake boljke poznate i da je s njime nauio suosjeati s
Dubrovanima:

[Za vae poslove srce me je boljelo i na toj sam ponapraljal i za vau volju mnoge rijei primoval 38 i
razvaljene poslovi obrativ ponapraljal.]

Zauzvrat on od Dubrovana trai jedan poseban dar: jednog slugu koji bi mu pomagao u
svakoj potrebi i od nekih stvari oslobodio. Iz dalje korespondencije moglo bi se zakljuiti da
je njegovoj molbi udovoljeno, jer sadraj pisama govori o tome da se Skener-beg dragoman
svim silama zalae kod novog vezira Ali-pae i kod sultana za dubrovake interese.
U cijeloj zbirci samo jedno irilino carigradsko pismo s kraja 15. stoljea odgovaralo bi u
jezikom i ortografskom smislu pisaru koji je pod dominacijom latinikih grafijskih rjeenja:
vogla, po gnem, izvariti, potvargenie. Na njemu je peat u kojem pie Boiji rob Ferhat

33
Vidjeti dokumente: Truhelka br. 100 i 154, odnosno Stojanovi br. 899 i 900. Sultan je slao i druge
poklisare u Mletke (usp. silahdar Ilas 1497, Stojanovi br. 921), ali za njegovo provoenje do mletake
granice ne trai nikakve povratne isprave, jedino oekuje da ga ne zadravaju.
34
Usp. Truhelka str.121 i str. 316, i dokumente Truhelka br. 124, 134, 145, 148, 149, Stojanovi br.
956, 987-989.
35
O grkoj provenijenciji Mahmud-painog pisara 1463.usp. ori, str. 164. Pored ostalih brojnih
greaka, simptomatini su primjeri: , .
36
O primjeni nadrednih znakova kod pisara prethodne epohe vidjeti Savi, Viktor, Nadredni znaci kao
sredstvo za razlikovanje pisara u srpskoslavenskim spomenicima, u: Zbornik Matice srpske za
slavistiku br. 70, 2006, str. 157 i d.
37
Usp. brojne primjere dokumentima Pavlovia, Hrania-Kosaa, i neto rjee u kraljevskoj
kancelariji, u materijalu Konkordancijskog rjenika irilskih povelja srednjovjekovne Bosne, koji je
dostupan na stanak.org.
38
Malo dalje u tekstu tog istog pisma dragoman, opisujui tekoe koje ima zalaui se za dobrobit
Dubrovana, pie: A od viereenoga posla, vami sluiti i za vas, od svakoga nepristale ri uti,
nesam vi duan.

6
(Abdullahi Ferhad).39 Ferhat-aga bi, zbog spomenutih ortografskih utjecaja, mogao biti neko
sa dubrovakog podruja ko je zaduen za talijansko-tursku korespondenciju. Neke osobine
njegova jezika upuivale bi ili na bosansko ili na dubrovako dijalekatsko podruje (zapovist,
viditi, godir, vaim, dubrovacim, u napridak, mogao, potrudio). Sve navedeno znai da je uz
Skender-bega u kancelariji bilo jo djelatnika koji su mu mogli olakavati dio posla, a podatak
da on trai jednog pomonika od Dubrovana govorio bi o prethodnim pozitivnim iskustvima.
Zbunjujue je, pak, to to pisar, koji je u svojoj irilici ostavio znak da mu je latinica glavno
pismo, nosi muslimansko ime Ferhat. Nemamo nikakvih podataka koji bi nam pomogli da
rasvijetlimo njegovu sudbinu, osim moda njegovog izbora dodatka imenu u peatu
Abdullahi, 'rab Boiji', kojim se po obiaju tog vremena biljee patronimi novih muslimana.40
Jedan akt izdat Dubrovanima na latinskom jeziku sa objavljenim snimkom u Truhelkinoj
zbirci svjedoi o postojanju latinskog odjela u Portinoj kancelariji.41 Osim toga, jedan
dokument sultana Sulejmana bio je napisan slavenskim jezikom i latinicom (? ili moda
latinski).42

Pojavljivanje talijanskih poslanika na Porti podrazumijeva prisustvo tursko-talijanskih

dragomana na Porti. irilini dokumenti biljee posjetu firentinskog poslanika Jerolima
Spinelija, godine 1483. sultan Bajazit II nareuje Dubrovanima da mu ustupe lau na
povratku;43 drugi dokument biljei da je 1489. na Porti boravio poklisar duke Milanskoga
1489.44 Osim toga, Miser Karlo imenom Fruk boravei u Amasiji kod sultan Ahmeda,
Bajazitovog sina, pomenuo je kako je ostavio nekoliko latinskih knjiga i ini prate u
Dubrovniku, zbog toga sultan Bajazit preporuuje Dubrovanima slugu sultan Ahmetovog
Jusufa sa zapovijesti da mu se te knjige predaju. Neki momenti u nastavku teksta izazivaju
sumnju da moda ipak nije rije o knjigama, ve samo o biljenicama.45 Ali irilina
korespondencija daje i druge podatke koji pokazuju da su neki od sultanu bliskih ljudi
naruivali latinske knjige. Mahmud-paa Anelovi u jednom pismu iz 1467. zahvaljuje se
Dubrovanima za primitak latinskih knjiga o lijeenju i tom prilikom naruuje jo dvije, ije
naslove biljei u pismu.46 Na osnovu Acta Consilii Rogatorum i na osnovu Dubrovake
hronike, postoje potpuni podaci o naslovima knjiga koje su tada naruene za sultanovog
ljekarnika Jakub-pau (magistro Jacobo).47 Prema naslovima izgleda kako je Jakub-pau
(Marco Jacomo, medico del Gran Signore) zanimala latinska recepcija Aviceninog djela, prije
nego da su mu te knjige trebale za specijalizaciju: Nicol Fiorentino sopra lAvicenna, Glosa
di Marsilio sopra etc. e 4. desso Avi.a e lespositioni di Tadeo sopra listesso.

39
Truhelka br. 133, Stojanovi br. 981.
40
Tako ime svoga oca, izmeu ostalih, pie i Ahmet-paa Hercegovi: El fakir Ahmed bin Abdullah
[Ponizni Ahmed, sin Raba Boijeg], na priznanici izdataoj Dubrovanima 1513. godine u Brusi,
Truhelka br. 160.
41
Latinski akt sultana Bajazita II, usp. Truhelka br. 153, str. 137, slika: tabla XV: originalni ferman
pisan u sultanovoj kancelariji Sultan Pajasit chan dei Gra Imperator maximus (...) noster silictar
Mermeri cum litteris nostris preuenerit dare et concedere... /ab initio thugra/. Mikloi i Stojanovi ne
objavljuju ovaj dokument.
42
Stojnovi (br. 1005) za taj latinini dokument naglaava da ga nije vidio, dok kod Mikloia na str.
552 pie: Descripimus ex apographo latinis literis scripto in anno Mohamedi .a. male se habet
(CDLXXVII 1520-1523). Budui da je Mikloi objavio irilini tekst, ostalo je nejasno da li je rije o
turskom originalu koji je imao ptratei slavenski apograf latinikim i irilikim pismom.
43
Usp. Stojanovi br. 887, Truhelka br. 82.
44
Usp. Stojanovi br. 926.
45
I to su dukati upisani u latinskoj knjizi toga vrlokoga (? stanovitoga) Latinina i njih da ste podali
(Stojanovi br. 907, c. 1489., 30. marta u Carigradu).
46
Usp. pismo sa himzom Mahmut-pae, pisano u Sazlidere 15. aprila (1467.) Truhelka br. 23,
Stojanovi br. 870.
47
Stavrides, Theoharis: The Sultan of Vezirs: The Life and Times of the Ottoman Grand Vezir
Mahmud Pasha Angelovi (1453-1474), Brill, 2001, str. 252 (dostupno na books.google.ba); Chronica
Ragusina Junii Restii ab origine urbis usque ad annum 1451, item Joannis Gundulae 1451-1484, ur.:
Speratus Nodilo, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, sv. 25. 1893, str. 378
(dostupno na dizbi.hazu.hr).

7
Tumai, dragomani, ali i mnogi drugi u arolikom okruenju osmanske prijestonice, imali su
potrebu za instrumentom u svladavanju komunikacije. Sigurno je da su postojali dvosmjerni
udbenici razliitih jezikih kombinacija.

Jedan od sauvanih je etverojezini rjenik arapsko-perzijsko-grko-srpski, Ms Ayasofiya

4750 (63 lista) kao i njegova verzija Ms Ayasofiya 4749 (106 listova).48 Naslovljen je Lugat-i
faris, arab ve rm ve sirb, to u prijevodu znai - Rjenik perzijski, arapski, grki i srpski,
dodatak naslovu glasi Lugat-i elsinei erbe'a to znai Rjenik na etiri jezika. Rukopise je
zavjetao biblioteci Aja Sofije sultan Bajazit II, ovjerivi ih svojim peatom, a dolaze iz
biblioteke njegovoga oca, sultana Mehmeda II, pa je izvjesno da je napisan za vrijeme
njegove vladavine. U sredini sveske su peati sultana Mehmeda i Mustafe (1696-1754) koji
dokazuju da je rukopis biblioteka Aja Sofija dobila kao dar. Prvi istraiva ovog rjenika
izrazio je miljenje da je on kompiliran za poduavanje Mehmeda II,49 dok se u novije
vrijeme pretpostavlja se da je to bio instrument za edukaciju pisara u viejezinoj Portinoj
kancelariji koji su uvjebavani u voenju diplomatske prijepiske na grkom, latinskom,
srpskom, arapskom, perzijskom, osmanskom i ujgursko turskom.50
Rukopis 4749 sadri paralelne crno i crveno ispisane istom rukom oblike glagola perzijskih i
grkih (f. 55a-63b), deset kategorija Aristotelovih na perzijskom i grkom (f. 64b) i Porfirijev
uvod (Isagoge) u logiku na grkom i arapskom (f. 66b-69a), pravila arapske sintakse na
grkom i arapskom (f. 70b-75a) i grki alfabet kojem je izgovor transkribiran slovima
arapskog pisma (78a-106b).51 Za razliku od toga, rukopis 4750 na kraju sadri potpun rjenik
srpskog teksta iz ega se da zakljuiti da je glavni interes sastavljaa upravo srpski jezik.52

U rukopisima se znatno razlikuje slavenski dio teksta: jedan je tokavsko-ekavski, drugi

tokavsko-ijekavski. Ove razlike se pokuavaju objasniti tako da se slavenski prijevod na
osnovu ekavizma/ijekavizma u jednom rukopisu pripisuje grkofonom Srbinu, a u drugom
Hrvatu (Dubrovaninu).53 Mogunost da je pisar/prepisiva drugog rukopisa s bosanskog
dijalekatskog podruja iskuljuuje se izostankom barem minimalnog udjela ikavizama (1x
miseca), ali najvie pojavljivanjem leksike primorskog narjeja luerna (: svtnik) i staun
(: duan).

Putanev pokuaj analize jezika dvaju rukopisa koristan je utoliko to omoguava

uspostavljanje kriterija za detektiranje dijalekatskog porijekla pisara u posljdnjoj etvrti 15.
stoljea. Mogli bi se ekscerpirati kriteriji da dominantan ekavizam odraava istonotokavsko
narjeje (autor koristi termin kosovsko-resavski), dok ekavizam pomijean s ijekavizmom u
odgovarajuim akcenatskim uvjetima (npr. duina sloga) moe upuivati na podruje s
diftongom kao fonematskim jatom, koji se sredinom 15. stoljea upravo defonemizira, dok
paralelno s tim procesom jat kao slovo iezava. Dijalekatsko podruje koje je pogoeno

48
Daferoglu naglaava da ima, naravno, sauvanih i drugih slinih spomenika, a kao primjer navodi
rjenik u drugoj biblioteci Univerziteta u Istanbulu pod signaturom T.Y.1783. koji ukljuuje arapski,
turski, grki i perzijski.
49
Caferolu, Ahmet Note sur un manuscript en langue serbe de la bibliotheque dAyasofya, Revue
international des etudes balcaniques, vol. III, Beograd 1936, str. 185-190.
50
Vryonis, Speros, Byzantne Constantinople and Ottoman Istanbul u: The Ottoman City and Its
Parts, ur. Irene A. Bierman.
51
Muqarnas: An annual on the Visual Cultures of the Islamic World, volume 29, Brill, Leiden -
Boston, 2012, Glru Necipolu Artistic Conversations with Renaissance Italy in Mehmed IIs
Constantinople, str. 60; Caferolu, Note sur un manuscript en langue serbe de la bibliotheque
dAyasofya, 1936, str. 189.
52
Lehfeldt, Werner (1989) Eine Sprachlehre von der Hohen Pforte. Ein arabisch-persisch-griechisch-
serbisches Gesprchslehrbuch vom Hofe des Sultans aus dem 15. Jahrhundert als Quelle fr die
Geschichte der serbischen Sprache, Bohlau Verlag, Cologne-Vienne [Ms 4750].
53
V. Putanec, Poliglotni ar.-perz.-gr.-srp. i ar.-perz.-gr.-hrv. rukopisni konverzacijski prirunik s
konca 15. st. na porti u Carigradu (Knjinica u Aya-Sofiji, mss. 4749 i 4750), Rasprave Zavoda za
jezik 16, 1990, 237-244.

8
ovakvim procesom je, osim Dubrovnika, istona Hercegovina i granini dio istone Bosne,
upravo Hercegova zemlja i Zemlja Pavlovia. Ekavizam, koji se u pisanim spomenicima u
Zemlji Pavlovia i u Hercegovoj zemlji javlja samo u kratkom slogu, zapravo je
pseudoekavizam. Ukoliko bi pisar bio iz Dubrovnika, njegovi bi se ekavizmi mogli rasvijetliti
tek posrednim kancelarijskim utjecajem, jer je u Dubrovniku ve postojala tendencija
uopavanja slova /je/ za pisanje refleksa kratkog jata (usp. Dubrovaki molitvenik tampan
1512). Uz to, oekuje se da dubrovaki dijalekt proizvodi ikavizme jednakog omjera i
karaktera kao istonobosanski. Imajui u vidu dijalekatske crte, razlikovanje
istonobosanskog i dubrovakog dijalektalnog utjecaja mogue je tek na osnovi leksike i
grafijskih uzusa, jer ak i l>o im je zajednika osobina, a ne iskljuivo dubrovaka kao to
misli Putanec. U svakom sluaju, tano je da bi tek prisustvo veeg broja ikavizama
upuivalo na zapadnu Bosnu ili zapadnu Hercegovinu, ali i na centralnu Bosnu zbog
srednjovjekovnog ikavskog pisanog manira. Znai, sve te tri oblasti su iskljuene u ovom
sluaju.
Konano, razlog ekavizmu rukopisa 4750 (mesec, lepo, vreme, petl) odnosno iekavizmu
rukopisa 4749 (vriemena, died, pievci : i ne budi inako niego ovakoj) ne mora biti fonetski,
ve grafijski u oba sluaja moe biti da je pisar onaj u ijem je govoru jat jo uvijek zaseban
fonem, a u slovnom sistemu kojem je slovo jat uskraeno nije imao naina da ga zabiljei.54

Dok je pisanje k, g za /, / i obiljeavanje palatalnosti ligaturama ja i je mogue jednostavno

objasniti dominantnom karakteristikom klasine diplomatske minuskule, dotle pitanja u vezi s
iezavanjem slova jat iz Portinih dokumenata zahtijevaju analizu vie pretpostavki. Ako su
pisari na Porti uili iz prirunik s kosovsko-resavskom transpozicijom jata, kako to da se
ijekavizam uope javlja u starijim dokumentima?55 Nadalje, u vremenu o kojem je rije
posljednja etvrt 15. stoljea pa do 1512. godine, koja zbog Bajazitovog peata predstavlja
gornju granicu nastanka rukopisa, ak i u pisanim spomenicima tokavskog podruja samo
iznimno nalazimo ekavizme, odnosno ijekavizme.
U vezi s vjerovatnoom da je zbog upotrebe talijanizama luerna i staun pisar rukopisa
4749 Dubrovanin, treba istaknuti da upotreba talijanizama, nije strana slavenskim
dokumentima koji su upueni u Dubrovnik s Porte. Tako naprimjer rije spenca nalazimo ve
kod Kasum-bega dragomana 1481, osim te rijei i glagol spenati pojavljuje se u dokumentu
sultana Bajazita iz 1489, a u obliku spenati nalazimo ga i kod Skender-bega slavensko-
tursko-talijanskog dragomana.56 Osim toga i u rukopisu 4750 stoji isti ovaj glagol kon
mene nita, ni novac ni zlato, spenah hi u jedan as f. 53a. U njemu se pojavljuje i
izraz fael (ogrta, vjerovatno s kapuljaom) f. 54b, koji Skok smatra grkim
latinizmom i biljei primjer vael kod Marka Marulia Splianina.57 Zatim, rije sklav,
starogrka i kasnolatinska, sasvim je obina u mnogim Portinim dokumentima. Uzajamna
prijepiska temelj je za takve pojave, stoga pojavljivanje rijei luerna u mlaem rukopisu nije
previe siguran dokaz za zakljuak da mu je pisar Dubrovanin. Osim toga pisar je i u ovom
sluaju poliglota i ne moe se iskljuiti mogunost da mu je talijanski jezik takoer blizak,
iako taj jezik nije predmet zanimanja u ovom frazeolokom rjeniku.
Tvrdnja da je autor ekavskog primjerka pravoslavni sveenik izgleda mi dosta ishitrena
naime, pisani jezik prethodne epohe je crkvenoslavenski jezik, pa s obzirom na to, autor nije
morao biti sveenik da bi ga poznavao svaki pisar je poznavao taj jezik i njegova pravila.
Na osnovu dijela rukopisa zna se da je grkofoni pisar napisao perzijsko-grku shemu glagola,

54
Znakoviti su u tom smislu primjeri biljeenja ej na mjestu refleksa jata u rukopisu 4750 (koji je
okarakteriziran kao ekavski): f. 23b vidim te blejda, to ti je? beh bolan; f. 42b kniga tvoja je prelejpa
i pobolja od knigu moju.
55
Zanimljiv je u tom smislu podatak da ve jedna najstarijih sauvanih Portinih povelja ima e/ie (6.
decembar 1430), dakle znatno prije ulaska u sastav Osmanskog carstva tokavsko-ijekavskih
dijalekatskih teritorija.
56
Usp. Stojanovi br. 878, 906, 987, odnosno Truhelka br. 68, 110, 145. Kasum-beg dragoman
beziznimno pie e na mjestu nekadanjeg jata.
57
Skok I:502 , prema kasnolatinskom faciolum.

9
i to se tog aspekta tie, njegov bi pisar mogao biti i slavofoni Grk koji je odlino znao
perzijski. Zanimljivo je njegovo prevoenje muslimanske leksike u slavensku pravoslavnu
terminologiju kao sabor u crkvi, za ujedinjenu molitvu u damiji, ili mnogomentanik, to je
izvedeno prema gr. metanoja, nice klanjati. Grko porijeklo pisara moglo bi takoer biti
razlog za neprevoenje rijei Paleo [Stari zavjet].

Prikazivai Lehfeldtovog izdanja odreda kau da je knjiga, budui da ne sadri turski, bila
namijenjena srpskim ili grkim renegatima (konvertitima, obraenicima).58 U vezi s time
moemo se prisjetiti Mahmud-painog pisara, ije greke otkrivaju njegovo grko porijeklo.
Jasno, pisari kao to je on uili su slavenski, a znali grki i tako stekli zanat. Da je svrha
knjige bila posluiti izvornom govorniku grkog, srpskog i perzijskog da naui arapski, sveti
jezik Kur'ana, razumije se iz teksta na f. 10b-11a:

Doi, uimo govoriti arapski, jer nam je odgojitelj zabranio govoriti hvarezmijski, jer sam
zaboravio araprski i perzijski, a dosta nam je kurdskog i turskog, a to emo postii s pomou
uzvienog Boga.

Ree tvorac ove rijene knjige ureene tako da se preko nje otvara jezik poetnicima: razumij
je i radi s njom i ui je napamet te e tako postati vjet u govoru (f. 2a, 1-2).

Putanec kae da se ini kako je povod knjizi neki Indoevropljanin (Hvarezmijac) kojemu je
zabranjeno govoriti hvarezmijski, kojemu je dosta turskog i kurdskog, a pomalo je zaboravio
arapski i perzijski. Iz toga izlazi da je prvotnu verziju rjenika formulirao neki Hvarezmijac59
za uenje svetog arapskog jezika. Kako se u tekstu rjenika ne spominje slavenski/srpski i
grki, a naslov je kasnije dodan, Putanec pretpostavlja da je najprije postojao samo prirunik s
dva jezika arapskim i perzijskim, te da su u kasnijim verzijama dodani srpski i grki jezik. On
zakljuuje da je etverojezina redakcija Lugata nastala tek iza 1453. (osvojenje slavenskog
dijela Balkana i pad Grke), to se slae s postavkama Daferoglua i Lehfeldta, da je rukopis
prvotno sluio za uenje Mehmedu Osvajau (1451-1481).60 Pretpostavljeno je kako je jedan
rukopis nastao poslije pada Carigrada, a prije pada Bosne, a drugi iza 1482, s tim da je
granina godina 1512, jer je to zadnja godina Bajazitova vladanja, a njegov je peat otisnut u
oba rukopisa.
Nije ba sasvim jasno na osnovu ega je postavljena najranija godina, tj. zato je donja
granica pad Carigrada, jer viejezinost je bila vrlo iva ve prije toga, u Adrianopolju.61
Takoer, ostalo je nerasvijetljeno zato signatura biblioteke veim brojem oznaava ekavski

58
A. Failler, Revue des Etudes Byzantines 48, 1990, str. 286; A. Peco: Nai aljamiado spomenici kao
izvori za istoriju srpskohrvatskog jezika (sa posebnim osvrtom na novija istraivanja V. Lehfeldta),
Prilozi za knjievnost, istoriju i folklor 53-54, sv. 1-4, 1987-1988, 199-211.; Srpskohrvatski jezik i
jugoslovenske knjievnosti 1, 1990, 172-175. Lehfeldtovo izdanje ima I-X i 368 strana, sadri
transkripciju rukopisa 4750, dok je rukopis 4749 obraen naknadno u Zeitschrift fur Balkanologie.
59
Hvarezmijci su pleme u sjevernom Iranu koje je oko 14. stoljea prelo na islam (Putanec 1990).
60
O tome da je sultan Sulejman Velianstveni znao srpski, kao i Mehmed II Osvaja v. Hammer,
Geschichte des Osmanischen Reiches, t. II, str. 176.
61
Mlbacher, koji je bio u zarobljenitvu kod Turaka, za vrijeme sultana Murata II i Mehmeda II,
govorei o Hadrianopolisu, glavnom gradu carstva u to doba, rekao je da ne smatra grad potpuno
turskim, jer su visoki zvaninici dvora pripadali razliitim narodima i da su izmeu sebe govorili
svojim jezicima, dok je turski veoma malo upotrebljavan u diskusiji [In curia ipsius rgis vix aliquando
idioma Turcorum auditur, eo quod tota curia et major pars magnatorum ex renegatis illius idiomatis
congregata existat]. Kao izvor za podatak, Daferoglu navodi ovu referencu: Foy, K., Die ltesten
Osmanischen Transcriptions-texte In gothischen Lettern, Mitteilungen des Seminars fr Orient.
Sprachen, tom IV (1901) str. 277 i tom V (1902), str. 233-293; Babinger, P., Der Pfortendolmetsch.
Murd und seine Schriften, Literaturdenkmler aus Ungarns Trkenzeit, Berlin, 1927, str. 34.

10
rukopis 4750, a manjim ijekavski 4749, ako je ve iz sadraja jasno da je ekavski
primjerak nastao prije ijekavskog, tj. posluio ijekvskom kao osnova.62
Tekst rukopisa napisan je arapskim pismom, dakle u alhamijado maniru. Gradivo je
predstavljeno u formi dijaloga, u kojem se smjenjuju pitanja i odgovori. Odlomci razmatraju
razliite teme: trgovina, obaveze djece prema roditeljima i uiteljima, studije Kur'ana, posjeta
damiji, pitanja o porijeklu i zanimanju sagovornika, vrijeme, rad u vinogradu, na polju itd.
Failler iznosi stav da, s obzirom na izostanak turskog jezika, korisnike ovog udbenika treba
traiti u krugovima srpskih, odnosno grkih konvertita ili preobraenika.63
Arapski tekst je pisan jakom crnom bojom, ispod njega ostala tri jezika manjim slovima:
perzijski, crvenom, grki, zelenom i srpski, narandastom bojom. Gotovo cijeli tekst je
vokaliziran (za razliku od obiaja arapskog pisma koje se prakticira kao konsonantsko), pa i
to pokazuje da je namjena knjige da bude udbenik. Zirojevi smatra da je sastavlja ili pisar
udbenika uspio besprijekorno adaptirati arapsko pismo za srpski jezik, to se u kasnijem
vremenu nikad vie nee ponoviti, pa je na osnovu rukopisa mogue prouavati i glasovne
promjene u jeziku.64

Kraj rukopisa 4749 glasi:

I ne zakrismovaj poklanjanije od vriemena, I nstoj

Na umivanije i iti pomo od Boga u svaki
as i u svaki rabotje i ne uini to ne umie
Ili budi knievan ili uitelj ili sluannyk
Znannikom ljubnik nih
I ne budi inako niego ovakoj
Jere su kako drva i velikost
znannkov.

Poetak rukopisa 4750 glasi:

Sa imenjom Boijem poklanjajemi milostiv

Slava Bogu Gospodu svetom 65
I blagoslovljenije na proroka jego
Muhameda i na eljati jego istije vse

to dolazi kao ekvivalent ovog arapskog teksta:

Bi'smi-' llhi-'r-Rahmn-i-'r-Rahm (gr. eleimonos)

Elhamdu li-'llhi rabbi-'l-lemne (gr. ktiseon: )
Ve-'s-saltu 'al reslihi (gr. apostolo)
Muhammedin ve lihi -'t-thirne eme'ne (gr. katharo)

ak i na osnovu ovako malog odlomka teksta vidljivo je da su u rukopisu 4750 zastupljene

starije jezike crte, odnosno konzervativan manir koji se oituje u oblicima zamjenica jego i

62
Podaci koje u recenziji Lehfeldtovog izdanja Lugata daje Putanec 1990, str. 238: rukopis 4750 je
ekavski, a 4749 ijekavski, i dalje, na str. 239: rukopis 4749 je prerada rukopisa 4750. Obimniji rukopis
nastao preraivanjem kraeg rukopisa?! Osim toga, problematino je Putanevo postavljanje datacije
na osnovu interpretacije odlomka sadraja rukopisa povijesnim trenutkom iza 1482, nakon potpune
pobjede islama. Citirani stihovi rukopisa 4749 Oni koji ovi svijet drahu,| sebe cara svijetu mnjahu,|
kada sljeze prorok Gospoda Velikoga,| kako drahu, takoj i ostavie, tiu se radije univerzalne,
biblijske, poruke o poslanju. Da navedene stihove upravo tako i treba razumjeti, pokazuje njihova
usporedba s tekstom Psalma 2,10-11.
63
Failler, Revue des tudes byzantines, Anne 1990, Volume 48, Numro 1, str. 286.
64
Olga Zirojevi, Pravo blago u biblioteci, u: Magazin: Politika, 15. 5. 2011, online izdanje dostupno
na politika.rs.
65
Gospodar svjetovima / .

11
vse, naspram oblika nih i dva puta ponovljenog svaki u ijekavskom rukopisu. No ova
konzervativnost ne mora znaiti i hronoloko prvenstvo, ve moe znaiti samo da je njegov
pisar bio u boljem kontaktu sa slavenskom pismenou sakralnog anra,66 odnosno da je
njegovo znanje jezika knjiko. S druge strane, ijekavizam rukopisa 4749, zbog primjera niego
za veznik nego doima se kao artificijelan i zato ostaje otvoreno pitanje o njegovoj
ekvivalentnosti s nekim stvarnim ijekavsko-tokavskim narjejem, pogotovu ako bi podaci o
signaturi indicirali hronoloki slijed rukopis. Ako bi bilo tako, trebalo bi provjeriti kolika je
zapravo vjerovatnost da je u razdoblju 1453-1463. jedan Dubrovanin sastavljao ovakav
udbenik u neposrednoj blizini mladog sultana. S druge strane, ima jasnih potvrda da manir
pisanja e na mjestu jata u tome razdoblju ne iskljuuje ni dijalekatsko podruje Hercegovine
ni istone Bosne, a niti Dubrovnika.67

Iako je izneseno stanovite da je udbenik posluio za edukaciju pisara u Portinoj kancelariji,

jo niko nije postavio pitanje o tom da li je njegov stvaralac/prepisiva neko ko je ba i radio
u toj kancelariji. Ako je takva pretpostavka osnovana, mogli bismo ga traiti meu pisarima
sauvanih akata izdatih irilicom, odnosno prepoznati ga po karakteristikama jezika.

Na kraju, predstavljam rad jednog anonimnog pisara Portine kancelarije, koji je, ini se barem
po osobinama pisma i jezika, naslijedio Skender-bega dragomana, odnosno za kojeg bi se
moglo rei da je bio njegov uenik.68 Na osnovu nekih jezikih crta, za njega je ve Janko
afarik pretpostavio da je porijeklom iz Bosne.69 Danas raspolaemo snimcima dviju povelja
koje je 1513. godine pisao za sultana Selima u Adrianopolju i u Brusi.70

Povelja iz Bruse bila je, kao i Bajazitova sveana povelja od 22. novembra 1481, postavljena
zelenom svilom i imala je zlatnu tugru.71 Osim toga u njoj je sultanovo ime svaki put ispisano
zlatom, a to to je ini posebnom jeste zlatan sveani potpis u maniru irilinih kancelarija

66
O tome svjedoi upotreba crkvenoslavenskih ekvivalenata grkim rijeima: f. 31b riza
(odeda) Lk.15,22, f. 41b sedalite Mt.23,2, Ps.107,32 () . U posljednjem primjeru nije
dakle rije o rogobatnom i najdrastinijem doslovnom prevoenju arapskih izraza, kako to
formulira M. Marinkovi, u svom tekstu Srpski jezik u Osmanskom Carstvu: primer etverojezinog
renika za uenje stranih jezika iz biblioteke sultana Mahmuda I, u: Slavistika XIV 2010, str. 183 i
292.
67
U apografu sultanovog fermana od 6. septembra 1485, koji je po svoj prilici ispis dubrovake
kancelarije, nastao odmah po primitku fermana, dakle iz istog vremena u koje bi se mogao datirati
prijepis Lugata, prisutne su jezike crte koje bi trebale predstavljati manir pisanja jednog
Dubrovanina. Jeziki ovaj je tekst potvrda da je biljeenje e na mjestu jata (svedoba, dveju, zapoved,
s ostalemi) zapravo pseudoekavizam, jer se tu pojavljuje j<dj (takojere, izvajaju umj. izvaaju, prigaja
umj. prigaa, odsujuje umj. odsuuje) paralelno sa lu l (dlugovanje), to je nespojivo s odlikama
istonotokavskih ekavskih podruja. Ovaj pisar koristi grafiju koja je bliska i bosanskim tekstovima
prethodnog razdoblja: ima za i pie za e, iako ima slovo kojim bi se mogla oznaiti
palatalnost, on ga koristi samo u vrijednosti sloga je. Usp. Truhelka br. 94, odnosno Stojanovi br. 896
oba pod navedenim brojevima donose ovaj apograf originalnog fermana sultana Bajazita, koji je
objavio Mikloi, pod brojem CDLIV.
68
Ako se njegov rukopis usporedi s rukopisom u Ahmet-painom pismu iz 1496, prepoznaje se isti
nain na koji ova dva pisara piu slovo /v/, koriste isti stariji oblik pridjeva u sveanom uvodu
Milostju Boijeju, na isti nain oznaavaju suglasnike skupine.
69
Glasnik Drutva srbske slovesnosti, god. IV, 1852, knjiga 1, str. 220. Povelja koju je pisao za sultana
Selima 5. marta 1513. u Brusi nalazila se u afarikovo vrijeme u Beogradskoj itaonici, ali je tamo
vie nije bilo ve u vrijeme kad je Stojanovi sastavljao svoju zbirku (1934). Sretna je okolnost to je
afarik objavio reprodukciju njenog poetka i kraja. Ovom prilikom izraavam veliku zahvalnost
kolegi Nevenu Isailoviu sa Instituta za istoriju u Beogradu, koji mi je poslao reprodukciju objavljenu
1852. godine.
70
Tekst povelje iz Adrianopolja donose Stojanovi br. 999 i Truhelka br. 173 sa slikom, a tekst povelje
iz Bruse najprije afarik i po njemu Mikloi CDLXXVI i Stojanovi br. 993.
71
Podatke o izgledu Bajazitove povelje daje Stojanovi na str. 287, a afarik je opisao Selimovu.

12
srpskih i bosanskih vladara, koji je postavljen odmah ispod tugre, dok se u irilinim aktima
pomenutih kancelarija nalazio na kraju teksta i obino bio ispisan crvenim slovima.
Umijee izvedbe takvog potpisa bilo je rezervirano za kraljevske kancelarije i zato moemo
pretpostaviti da je pisar ove sultanove povelje nekako bio u kontaktu s dokumentima koji su
imali takve potpise, ili sa onima koji su ga takvom nainu pisanja mogli pouiti, jer su ga
batinili kao dio svoje kulture.

Iznad tugre: Huvsi ganijul mugh nil-m in [Onaj bogati Bog, obogaujui i pomagajui = s Boijom
pomoi]
U tugri: Selim han ibin Bajazit han el mugaffer dajlen [Selim, sin sultan Bajazita, svagda Bogom
potpomognut i osiljen]
U irilinom potpisu: [Milosti Bi ja veliky gspd i silny car amir soltan Selim han]

Osim osobina koje ga povezuju s bosanskim dijalektom (svidoci, vrime, miseca, misto,
pridadoe, zlatih, svidoba; vsiem, primorskiem, romanskiem) i bosanskom pisanom
tradicijom (pomo, zemlam), ovaj pisar anonim pokazuje dominaciju manira koji su kao
karakteristika osmanskog jezika preli na pisare kojima je irilina slavenska prijepiska bila
tek na drugom mjestu u okviru ostalih kancelarijskih poslova. Primjeri koji to pokazuju
gotovo su istovjetni onima koji se tokom 17. stoljea pojavljuju u prijepisci bosanskih
krajinika: (1) zamjenjivanje o/u kao posljedica dominantnosti arebice koja nije imala zasebna
slova za te vokale: Dobrovnik, slobo, odili, tiso dokat, dog, donike, ope, bode, sodom
(umj. sudom), potna carina, koda im dragu bode, vidomu da vi e (umj. vidomo da vi je), niktu
(umj. nikto), krotu (umj. kruto); (2) biljeenje ir na mjestu slogotvornog r: tirgovce,
tirgovane, zadiri; (3) razbijanje suglasnikog slijeda na poetku rijei: Hirstova.

Iako su se ove osobine, koje su proistekle iz dominacije osmanskog jezika i arebikog pisma,
povremeno mogle zapaziti i kod ranijih Portinih pisara, nijedan od njih nije ih imao u
ovakvom obimu. To bi moglo indicirati dekadenciju slavenske kancelarije, to se u narednim
desetljeima ispoljilo kao izrazito smanjenje produkcije irilinih akata na Porti.

Odlike Portine slavenske kancelarije najdosljednije su zastupljene ve u pismu sultana Murata

II od 6. decembra 1430. godine. U dugim slogovima refleks jata zabiljeen je grafijom , a u
kratkim . Suprotno starobosanskoj tradiciji, sporadino su za oznaavanje fonema // i //
upotrijebljeni staroslavenski pravopisni signali za palatalnost, npr. . U tom svjetlu
treba posmatrati i primjer u toj povelji, koji pokazuje da je dolo do jekavske

13
defonemizacije jata i do jotovanja. Princip biljeenja / mogue je detektirati sve vrijeme
trajanja ove korespondencije, pa ga kao sasvim dosljednog nalazimo npr. u pismu sultana
Sulejmana iz 1517.,72 to osim tugre nosi i peat s tekstom El fakir Kasim, koji bi mogao
pripadati novom sultanovom dragomanu.

Manir biljeenja / na mjestu jata ustalio se i kod pisara u Bosni tokom prvog stoljea
osmanske uprave. Iako je zaetke takvog pisanja mogue pronai u bosanskim pisanim
spomenicima od druge polovine 15. stoljea, vjerovatno je da je za ustaljenost obrasca
odgovorna prijepiska s Portom. To se moe argumentirati i samim izborom istog tipa pisma
koji je koriten u Porti klasine minuskule kod bosanskih zvaninika, to zapravo nije
njegovano u dravnoj kancelariji od vremena kralja Ostoje pa sve do sloma kraljevstva, ve
samo u kancelarijama oblasnog plemstva Kosaa i Pavlovia. U vezi s izborom grafije stoji
i specifina upotreba imenovanja jezika imenom koje je, sudei po nazivu etverojezinog
rjenika, bilo uspostavaljeno na Porti. To potvruje reenica iz pisma Mehmeda Isabegovia
upuenog Dubrovanima krajem 1506. ili poetkom 1507. godine:73

[I za toga Milia ima Behram huum carov srpski pisan da mu Milia i Radoja uhvatite i predate sklavu
i njemu u ruke.]

Utjecaj se ostvaruje tako to Porta vodi irilinu korespondenciju s bosanskim namjesnicima,

emu je primjer sultanovo pismo Hamza-begu,74 a ima nekoliko potvrda prijepisa takve
komunikacije u dubrovakoj knjizi Codex ragusinus.75 Hamza-beg je ba zbog poznavanja
kancelarijske minuskule mogao angairati dijaka Radonju, kojem se ne sasvim opravdano
daje status primjera da su za upravitelje u Bosni u najprije radili iskljuivo kranski pisari.76
Dijak Radonja za Hamza-bega je prepisivao tekstove iz hueta hercega Vlatka i kneza
Stjepana, oko 1470. godine prepisuje povelju cara Duana po zapovjedi gospodina ni
Hamza bega ovoj sve ispisah iz knjige kralja Stepana.77
Za prvo razdoblje trebalo bi pretpostaviti prisustvo pisara koji su bili sposobni za dvosmjernu
korespondenciju s Portom. Nikako se ne moe iskljuiti vjerovatnost da su uredbe i nalozi
stizali s Porte i na zvaninom jeziku carstva. Situacija u vrijeme izvrenja testamenta hercega
Stjepana,78 omoguava uvid u nain obavljanja vanih administrativno-pravnih poslova u
ranom razdoblju osmanske uprave u Bosni. Pismo Ali-bega, sina Ivana Vlahovia, carevog

72
Truhelka br. 168, Stojanovi br. 1004.
73
Dokument se nalazi u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod signaturom HAZUir.
VII-1.
74
Usp. Mikloi br. CDXXXVIII.
75
Usp. Mikloi str. 528-530.
76
Kajmakovi, Z., irilica kod Srba i Muslimana u osmansko doba, u: Pisana rije u Bosni i
Hercegovini, ur. Demal eli, 1982.; Okuka, M., Knjievni jezici bosanskih Srba, u: Jezik u Bosni i
Hercegovini, ur. Svein Mnesland, 2005, str. 261. ori na str. 164 ak istie da je efalija Ajazovi
koji kao pisac emina novskoga godine 1512. pie jedan dikument za oteenog Mahmuta
Abdulahovia iz Virbosanija prvi poznati sluaj da je pisar jednog irilinog akta musliman.
Dodue, ori donekle ublaava konstataciju time to na osnovu njegovog prezimena precizira
musliman po roenju.
77
Usp. Stojanovi 1929, br. 54.
78
Vidjeti dokumente od 26. jula 1470.

14
enegera,79 koji je kao poklisar Porte tim povodom doao u Dubrovnik, pisao je iman
Boti, dijak iz Jelea. Na njemu trebaju biti potpisi Mehmeda poklisara gospodina vojvode
Ajaz-bega, gospodara Kraljevoj zemlji (bosanskoga sanaka) i Hadra (Hajradina) poklisara
gospodina vojvode Hamza-bega, gospodara Hercegove zemlje, to jasno stoji u tekstu
dokumenta. A osim toga, Mehmed se potpisa svojom rukom, i mjesto Hajradina Mehmed
pisa, kae iman. Nijedan od svih tih potpisa prireivai ovog dokumenta, Mikloi i
Stojanovi, ne pominju. Ako se, osim tog nedostatka potpisa, uzme u obzir grafija Botik,
Vlahovikja, buduki, busromanin, komun dubrovaki, opkina, jat koje vrijedi kao /je/ vovoda,
to bi mogao biti dubrovaki prijepis imanovog pisanja. Iz teksta se doznaje da su za
ostavtinu hercega Stjepana sinovima Vlatku i Stjepanu Mehmed i Hajradin donijeli listove
od Ajaz-bega i Hamza-bega da se poklad izda kako se u listovima uzdri, a listove su
pisali herceg Vlatko i knez Stjepan s naim znanjem i vidjenjem. Sporazum se pie pred
carevim enegerom sklavom i poklisarom Ali-begom, sinom Ivana Vlahovia. Svjedok
tom pisanju je Smail sklav, Ali-begov brat, a prisutan je i herceg Vlatko, koji je po vodi
doao. Akt je datiran 1470, 26. jula, a drugi primjerak, datiran na ishodu mjeseca muharema
ljeta Muhmedova 875. (= 26. juli 1470), izriito su traili Dubrovani.80 Kako se vidi iz
sadraja, taj drugi akt pisan je rukom Ajaz-begovog poklisara Mehmeda. Mikloi biljei da
je ovaj drugi irilini dokument koji kod njega nosi broj CDXXXV ispis-prijevod turskog
originala.81 Iz toga su istraivai izvodili zakljuak da je Mehmed pisao turski original, a da je
irilini ispis-prijevod (apographum versionis) kancelarijski dokument, koji bi, prema tome,
trebalo pripisati nekom dubrovakom kancelaru. Ispis-prijevod Mehmedovog primjerka
slovom jat oznaava j, za razliku od prvog apografa biljei musromani, Hadr, a umjesto
gospodar Kraljevoj zemlji on pie potovani Ajazbeg, bosanski sanak, pisar za sebe
izriito kae ovogaj koji je ovuj knjigu pisao, grafijski on jo ima specifino Portino
nesvrhovito kraenje: zglavom. Sasvim izvjesno, dva apografa nisu pisana istom rukom.
Iz jednog kasnijeg dokumenta Hamza-begovog82 doznajemo jo detalja tako da se moe
zakljuiti kako su toga dana, 26. jula 1470, pisali: iman Boti za Ali-bega, carskog
poklisara, Mehmed za Ajaz-bega, bosanskog sandaka, Ivko za hercega Vlatka.83 Iz Hamza-
begovog dokumenta (1472) vidi se da je sam utvrdio vlastorune potpise Vlatka i Stjepana na
dokumentima sainjenim dvije godine ranije, te da je u vrijeme izdavanja hueta bio prisutan i
Ivko dijak kao jedan od potpisnika, koji je tada sastavio tekst potvrde hercega Vlatka.84 Ovaj
dvije godine mlai Hamza-begov dokument pisao je i potpisao dijak Radonja.
Onaj koji je na dan izdavanja poklada sastavio dokument na turskom, to se smatra
originalom, sasvim je izvjesno bio je Mehmed, Ajaz-begov poklisar. Takav dokument on je
mogao sainiti jedino ako je znao oba jezika. Jasno da su Dubrovani za vee vjerovanje
traili da prijevod-saetak85 turskog dokumenta bude napisan njegovom rukom, kao to su
traili Mehmedov potpis na dokumentu koji je pisao iman. Tako je Mehmed prvi imenom
poznati pisar musliman kod jednog bosasnkog upravitelja, a koji je, za razliku od dostupnih
informacija o Radonji dijaku, bio sposoban voditi korespondenciju na dva jezika.

Potreba za pisanjem irilicom i na slavenskom jeziku javila se u Osmanskom carstvu mnogo

ranije nego to je vrijeme pisara Radonje, na osnovu ijeg potpisa u dokumentima foanskog
vojvode Hamza-bega neki autori izvode tezu da su u bosanskim kancelarijama ranog
razdoblja radili samo kranski pisari.86
79
Dvoranin koji kua jelo prije cara, praegustator (Skok I:314).
80
I ovuj knjigu dubrovaka gospoda za ovuj rabotu iskae i ova knjiga se ispisa i u ruke im se da, kada
im na potrebu bude da pokau.
81
Apographum versionis e lingua turcica chartac. in. c.r. archivio Viennae.
82
Usp. Stojanovi br. 873, odnosno Truhelka br. 37.
83
Herceg Vlatko 26. juli 1470, Mikloi br. CDXXXIII.
84
Miklosich CDXXXIII: na pergameni, visei peat, pisar: Ivko dijak.
85
Mehmedov tekst lien je sveane ekspozicije koja postoji kod imana, a zapoinje formalnom
odrednicom da se radi o saetku: Obraz ovoga pisma ovo je...
86
Usp. pomenuti lanak M. Okuke, u kojem se pretpostavlja kako su ak i pola stoljea kasnije, kod
Husrev-bega u Sarajevu, radili krani.

15
Kako se vidi iz njihovih titula, Portini su dragomani/logotheti uivali velik ugled. Tako sultan
Mehmed II logotheta Mihulu naziva boljarinom, a carski dragomani Skender i Kasum
oslovljavani su titulom beg. Najraniji primjer zabiljeen je ve 1430. godine, kada sultan
naziva svojim vjernim vlastelinom poklisara Karaa, koji nosi pismo i careve rijei to e ih
usmeno prenijeti Dubrovanima,87 a to je sluba koja se dodjeljuje
dragomanima/terdumanima, iji je glavni posao prevoenje. Sve to pokazuje da u
Osmanskom carstvu nije olako uziman znaaj prevoenja i dobrog prevodioca. U skladu s
tim, jasno je da su i upravitelji u graninim dijelovima carstva morali imati adekvatne ljude u
kancelarijama, kako bi se komunikacija s Portom odvijala bez ikakvih prepreka. I dok za
pojedine kadije bilo mogue obavljati slubu bez tumaa za dubrovake isprave,88 za
upravitelje je takvo to nezamislivo, i jednako toliko nezamislivo je da upravitelji, naprimjer s
takvim kadijama, komuniciraju iskljuivo irilicom.

Po karakteristinim crtama koje se javljaju u ortografiji jasno je kako je posredstvom Portine

kancelarije izvren utjecaj na pisare koji rade kod bosanskih i hercegovakih upravitelja.
Usporedi li se pisanje dijaka Radonje,89 koji ipak u svom pismu ima crte koje ga povezuju sa
srednjovjekovnom pisanom tradicijom u Bosni, sa rukopisima pisara koji su uslijedili,
pokazuje se mjeoviti tip grafije. Ta je grafija determinirana kao rako-bosanski uzus
doveden do odreenog stepena kristalizacije, jer je u njemu ustaljena principijelna distribucija
e/ie na mjestu refleksa jata u kratkom/dugom slogu. Provijavanje starih bosanskih pisarskih
navika ogleda se kod njih u upotrebi slova a ne, /, u vrijednosti [/], slova umjesto
slova , u vrijednosti /ja/, te upotreba grafema s dvojnom fonolokom vrijednou: [l/],
[n/].

Prilog

Zakletve izmjenjivane izmeu sultana i Dubrovana

7. februar (1442.), u Hadrianopolisu

Truhelka br. 5, Stojanovi br. 815
U tugri: Murad han hafezeh ullah [Murad han, da ga Bog sauva]

87
Vidjeti tekst pisma sultana Murata od 10. jula 1430, Truhelka br. 1, odnosno Stojanovi br. 811.
Ovaj povjerljivi posao dodjeljivan je Alibegu haznadaru (Truhelka br. 3), zatim izvjesnom Jakubu
(Truhelka br. 4), a prvi put je poslije Mihule (1456) logothetom nazvan prenosilac carevih rijei
Ibrahim (Truhelka br. 41, sultan Mehmed II: Toga radi poslah moga vernoga logotheta Ibrahima,
slugu i sklava carstva mi (...) i to uzgovori da mu verujete (1474). U pripisu dubrovake kancelarije na
talijanskom jeziku on je imenovan kao Ibrahim dragoman. O spomenutom Alibegu haznadaru postoje
podaci i u Dubrovakim knjigama. Consilium Rogatorum od 21. jula 1431. daje pravo knezu i malom
vijeu da izaberu etiri plemia koji e izii pred Alibega, primiti ga i poastiti, i odreuje se da e
odsjesti u kui vojvode Sandalja. Za ustupljene dubrovake podatke o poklisarstvu Alibega haznadara
dugujem zahvalnost kolegi Emiru O. Filipoviu.
88
Usp. akt sultana Bajazita od 6. septembra 1485, upuen rumelijskim kadijama, Stojanovi br. 894,
Mikloi br. CDLIV u kojem se navodi kako oni trebaju postupiti ako ne razumiju dubrovakih
isprava. Dodue, ne precizira se da li se pod tim misli na problem nerazumijevanja latininih isprava ili
dokumenata pisanih kancelarijskom irilicom, niti da li se misli na razliite jezike barijere u okviru
cijele rumelijske oblasti (grki, albanski, bugarski, rumunski).
89
Tipino bosanskom grafijom i pravopisom pisao je u Foi i ranije spomenuti dijak Radonja, pisar
gospodara Hercegovine, Hamza-bega, 1472, to se ogleda i u samom potpisu: Radona dik (ori
1971:166).

16


Zaklinjem se az knez, i vlastele Dubrovane, v Boga stvorago nebo i zemlju i v Gospoda naeg
Isuhrista, Boga Istinna, i v svetoje i sveteno Jevanelje i v astnago i ivotvoretago krsta i v
preistuju Mater svta i v preistih tajin Hristovh i v prehvalnih i svetih dva na desete apostol
vrhovnih i v hoteti sud jime hotem suditi se nazi i obremenjeni, jako ot dananjago dne da smo vrni
i pravi velikom gospodaru sultan Amurat-begu. I da putamo u godite jednosti poklisara s darem u
sudh srebrnh vrdnosti hiljada dukat zlatih. Ate li prestupljimo kletv sih, da ni uhvatet kletvi sije
ninja i v budutim vc.

Sultan Murat, februar 1442.

Prijepis u Cod. Ragusinus f.55
Mikloi CCCXXXIX, Truhelka br. 6, Stojanovi br. 816









...

Ja veliki gospodar i veliki amira sultan Murat-beg, sin mnogonaroitago i velikago gospoda amir
sultana Mahemet-bega, zaklinjam se: tako mi Boga koji je stvorio nebo i zemlju i tako mi velikoga
proroka Mahmeta i tako mi 7 musafi to vrujemo mi musromanje i tako mi 124000 prorok Bojeh, i
oevu duu i dedovu, i u duu moju, i u sablju im se opasuju, i u glavu moju, kako od dananjega dne
naprda zakleh se estitomu knezu i vlastelom dubrovanom, zato estiti knez i vlastele i opina
dubrovaka poslae na Portu gospostva mi potene dare i svoje poklisare Nikolu de Goci i njim Piera
de Premo, zato postavih njimi pravu vru i ljubov i namsnu i ka svakomu lovku i trgovcu njih, tko
se nazove Dubrovanin; vijeki vijeka da moja rije i ovaj moj zapis na manje ne dojde (...).

Bajazit II, 22. novembra 1481, u Adrianopolju

datacija rodstva Hristova leta 1481
Na papiru zalijepljenom na zelenoj svili, sa zlatnom tugrom u vrhu:
Mikloi CDXLIX, Stojanovi br. 879
...






...

(...) I svie ovogaj naega pisanija se zaklinjat carstvo mi: tako mi oine i dedine due, i tako mi ivot
decah mojih, i tako mi put to putuju i sablju s kojom se opasuju, i tako mi 124000 prorok Boijih, i
velikoga proroka naega Muhameda, i tako mi 7 musafa to vrujemo i ispovdujemo i poitamo mi
musulmani, i tako mi vru koju vrujemo, i tako mi Gospoda Boga koji je stvorio nebo i zemlju, kako
dokle e knez i vlastele Dubrovake pravo i vrno sluiti presvtlomu prstolju mojega velistva,

17
kojega da Bog umnoi za mnoga lta, ovaj sviepisanija i obtovanija carstva mi da im bude, knezu i
vlastelom dubrovakim, v utvrdenije i nepotvorenije do vka (...).

Bibliografija

Caferolu, A. Note sur un manuscript en langue serbe de la bibliotheque dAyasofya, u: Revue

international des etudes balcaniques, vol. III, Beograd 1936, str. 185-190.
Chronica Ragusina Junii Restii ab origine urbis usque ad annum 1451, item Joannis Gundulae 1451-
1484, ur.: Speratus Nodilo, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, sv. 25. 1893,
(dostupno na dizbi.hazu.hr).
Cvijeti, B. Zapisi u crkvi sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, u: Zbornik za istoriju June Srbije
i susednih oblasti, Skoplje 1936.
Dini, M. Zemlje Hercega Svetoga Save, u: Glas Srpske kraljevske akademije, 182, Beograd 1940.
ori, P. Istorija srpske irilice, Beograd, 1971.
Failler, A. Werner Lehfeldt, Eine Sprachlhere von der Hohen Pforte, Revue des Etudes Byzantines
48, 1990.
Kajmakovi, Z. irilica kod Srba i Muslimana u osmansko doba, u: Pisana rije u Bosni i
Hercegovini, ur. Demal eli, 1982.
Komar, G. irilina dokumenta Dubrovakog arhiva: prilozi istoriji svakodnevnog ivota na tromei
Dubrovnika, Trebinja i Novog: 1395-1795, Herceg Novi, 2012.
Kovai, R. 13 pisama srpskih u Arhivu Dubrovake republike jo neizdanih (1593-1705), u:
Glasnik Srpskog uenog drutva, br. 63, 1884, str. 223-235.
Lehhfeldt, W. Ein arabisch-persisch-griechisch-serbokroatisches Sprachlehrbuch in arabischer Schrift
aus dem 15./16. Jahrhundert. Untersuchungen zur Graphematik, Ruhr-Universitt Bochum,
Verffentlichungen des Seminars fr Slavistik 6, Bochum 1970.
Lehfeldt, W. Eine Sprachlehre von der Hohen Pforte. Ein arabisch-persisch-griechisch-serbisches
Gesprchslehrbuch vom Hofe des Sultans aus dem 15. Jahrhundert als Quelle fr die Geschichte der
serbischen Sprache, Bohlau Verlag, Cologne-Vienne, 1989. [Ms 4750]
Lehfeldt, W. Eine serbokroatische Aljamiado-Handschrift aus dem 15. Jahrhundert, u: Zeitschrift fr
Balkanologie, 27(2), 1991, 133-156.
Marinkovi, M. Srpski jezik u Osmanskom Carstvu: primer etverojezinog renika za uenje stranih
jezika iz biblioteke sultana Mahmuda I, u: Slavistika XIV, Beograd, 2010, str. 280-298.
Miklosich, F. Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858.
Miovi, V. Selmani, N. (2007) Turska kancelarija i Acta turcarum od vremena Dubrovake
republike do danas, u: Anali Dubrovnik 45, 235-284.
Naka, L. Konkordancijski rjenik irilskih povelja srednjovjekovne Bosne, Drutvo za prouavanje
historije srednjovjekovne Bosne Stanak, dostupan na stanak.org.
Necipolu, G. Artistic Conversations with Renaissance Italy in Mehmed IIs Constantinople, u:
Muqarnas: An annual on the Visual Cultures of the Islamic World, volume 29, Brill, Leiden - Boston,
2012.
Nedeljkovi, B. M. O bosanici, u: Prilozi za jezik, knjievnost, istoriju i folklor, knj. XXI, 1955.
Nezirovi, M. Predgovor antologiji Krajinika pisma, Preporod, Sarajevo, 2004.
Okuka, M. Knjievni jezici bosanskih Srba, u: Jezik u Bosni i Hercegovini, ur. Svein Mnesland,
2005.
Peco, A. Neke fonetske osobine u pismima hercegovakih muslimana , u: Ogledi 2, Nauna knjiga,
Beograd,
Peco, A. Nai aljamiado spomenici kao izvori za istoriju srpskohrvatskog jezika (sa posebnim osvrtom
na novija istraivanja V. Lehfeldta), u: Prilozi za knjievnost, istoriju i folklor 53-54, sv. 1-4, 1987-
1988, 199-211.

18
Peco, A. Koristan prilog istorijskoj gramatici naega jezika , Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Niu, Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske knjievnosti 1, 1990, 172-175.
Petrovi, R. Otkrie u Novoj Pavlici, u: Saoptenje XV, 1983).
Putanec, V. Poliglotni ar.-perz.-gr.-srp. i ar.-perz.-gr.-hrv. rukopisni konverzacijski prirunik s
konca 15. st. na porti u Carigradu (Knjinica u Aya-Sofiji, mss. 4749 i 4750), u: Rasprave Zavoda za
jezik 16, 1990, 237-244.
Radoji, N. Pet pisama s kraja 15. veka, u: Junoslovenski filolog, 20, 1/4 (195354), 343367.
Savi, V. Nadredni znaci kao sredstvo za razlikovanje pisara u srpskoslavenskim spomenicima, u:
Zbornik Matice srpske za slavistiku br. 70, 2006, str. 157 i d.
Skok, P. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika I-III, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1971-1973.
Stavrides, Th., The Sultan of Vezirs: The Life and Times of the Ottoman Grand Vezir Mahmud Pasha
Angelovi (1453-1474), Brill, 2001, dostupno na: books.google.ba
Stojanovi, Lj. Stare srpske povelje i pisma. Knjiga I, Dubrovnik i susedi njegovi. Drugi deo, sredio
Ljub. Stojanovi, Beograd - Sr. Karlovci, 1934.
afarik, J. Srbska diploma sultana Selima (izdata 5. marta 1513. u Brusi), u: Glasnik Drutva srbske
slovesnosti, god. IV, 1852, knjiga 1, 220-226, tekst lanka dostupan na stranicama Digitalne Narodne
biblioteke Srbije.
Truhelka, . Tursko-slovjenski spomenici Dubrovake arhive, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, knj.
XXIII/1911, Sarajevo, 1-162.
Uljanickij, V. A. Materialy dlja istorii vzaimnyh otnoenii Rossii, Poli, Moldavii, Valahii i Turcii 14-
16. vv, Moskva, 1887.
Vryonis, S., Byzantne Constantinople and Ottoman Istanbul: Evolution in a Millenial Imperial
Iconography, u: The Ottoman City and Its Parts, ur. Irene A. Bierman, New York, 1991.
Zirojevi, O., Pravo blago u biblioteci, u: Magazin: Politika, 15. 5. 2011, online izdanje dostupno na
politika.rs

19