Professional Documents
Culture Documents
Sokrat (470-399 pne; Atina), starogrki filozof, osniva etike, Platonov uitelj, prvi je mislilac
ije ideje imaju sasvim odreen znaaj i jo uvek prisutan uticaj na filozofiju obrazovanja. Bio
je sin, Sofroniksua, kameoresca, i Fenerete, babice. Sluio je kao pripadnik teke peadije u
atinskoj vojsci tokom Peloponeskog rata sa Spartom, kojom prilikom se istakao hrabrou i
fizikom izdrljivou. iveo je asketski esto je hodao bosonog, i nosio je isti tanki ogrta
leti i zimi. Premda se uglavnom klonio neposrednog uea u politikom ivotu, kao lan
narodne skuptine usprotivio se vladavini Trideset tirana, u periodu nakon atinskog poraza od
Sparte. U starosti, optuen je i osuen na smrt za nepotovanje dravnih bogova i tetan uticaj
na omladinu. Umro je u tamnici, izvrivi samoubistvo trovanjem, nakon to je odbio da
ponudu svojih uenika da pobegne iz zatoenitva i napusti rodnu Atinu. Sam Sokrat nije
ostavio pisana dela. Njegova filozofska delatnost se sastojala od razgovora koje je vodio sa
sugraanima. O njegovoj linosti, ivotu i filozofiji najvie saznajemo iz Platonovih dijaloga.
Najznaajniji Sokratovi doprinosi filozofiji obrazovanja su sokratovski metod pouavanja i
shvatanje obrazovanja kao moralnog usavravanja linosti.
1
nestanku vrstog uporita na koje bi se mogao osoviti ivot u zajednici nakon to je
opravdanost nasleenih ivotnih obrazaca trajno podrivena. U nedostatku takvog uporita,
mo znanja da u pitanje stavi ak i ono to se do jue smatralo neupitnim dovodi do stanja
moralne i saznajne proizvoljnosti u kom pojedinana miljenja i interesi postaju jedina mera
istine i ljudskog ivota.
Filozofski oblik ovog duha relativnosti je sofistika. Sofisti su bili putujui uitelji
mudrosti, koji su za novanu nadoknadu prenosili znanja o drutvu i prirodi, sa posebnim
naglaskom na vetinu govora i raspravljanja. Oni nisu zastupali neku odreenu teoriju, ili
skup nekih osnovnih metafiziki zasnovnih pogleda na celokupnu stvarnost, ve su nastojali
da svoje sluaoce naue kako da sagledaju predmet ispitivanja iz razliitih uglova, kako da
pronau protivrenosti u sagovornikovim stavovima, i kako da argumentuju u prilog vlastitom
stanovitu po datom pitanju. Moglo bi se, dakle, rei da su sofisti bili prvi prosvetitelji,
utoliko to su kod ljudi poticali kritiki odnos prema postojeim uverenjima svog vremena,
istiui pri tome da su potonja proizvod samog drutva (koji se stoga moe prema potrebi i
menjati), a ne zauvek date i nesporne istine o tome kako bi trebalo iveti. Ipak, oni nisu ili
dalje od toga to su stavljali vrednost pojedinanog miljenja iznad kolektivnih svatonazora.
Najpoznatiji stav vodeeg sofiste Protagore ovek je mera svih stvari, onih koje jesu
da jesu a onih koje nisu da nisu izriito postavlja moralni i saznajni problem koji e Sokrat
nastojati da rei. Jer, ako moralnosti nekog postupka, ili istinitosti nekog stava, zavisi samo i
iskljuivo od pojedinane procene, onda o moralnosti i istinitosti ne moe biti rei. S obzirom
na to da ljudska miljenja, pogotovo o etikim i politikim pitanjima, mogu biti i jesu veoma
razliita, iz sofistike pretpostavke o neprikosnovenosti pojedinanog suda proizilazilo bi da
svako ima pravo na svoju linu istinu i svoj lini moral, koliko god drugima bilo oigledno da
je taj u krivu. Stoga, da bi spasao Atinu od propasti usled pojave nesputane slobode pojedinca
da ivi ne vodei rauna o zajednici, Sokrat je da morao odgovori na temeljno pitanje svog
vremena: postoji li i jednako vai za sve ljude, to bi moglo da poslui kao temelj ?
Sokrat reenje moralnog problema vidi u znanju. To znai da on, ustajui protiv
moralnog i saznajnog relativizma sofista, na mesto uruenih predakih pravila stavlja znanje
kao novo uporite moralnog ivota. Budui da izjednaava moralnu vrlinu i znanje o njoj,
2
Sokratovo stanovite naziva se etikim intelektualizmom. Prema ovom shvatanju morala i
njegove prirode, ovekova dobrobit i srea, kojoj svaki pojedinac tei, zavisi od njegovog
znanja o tome ta je ispravno a ta ne, te svako ko postupa nemoralno to ini zbog neznanja.
Niko, naime, nee namerno i svesno sebe unesreiti, a onaj koji postupa suprotno vrlini ini
upravo to.
3. Paradoks obrazovanja
Zamisao obrazovanja kao zajednike potrage za istinom stavlja pred Sokrata problem
naina na koji potraga treba da se vodi. Problem izvire iz samog pojma istine. Sa jedne strane,
ako se istina nalazi u pojedincu, onda: a) potraga za istinom mora da se sastoji od ispitivanja
pojedinanih miljenja; b) pojedinac mora samostalno da traga za istinom jer samo on moe
saznati istinu o sebi; i c) istina se moe saoptiti samo kao pojedinano miljenje. Sa druge
strane, ba zato to predstavlja ono to je zajedniko svim pojedincima, istina ne moe biti
samo istina o pojedincu, ne moe biti samostalno postignue pojedinca i ne moe biti samo
pojedinano miljenje. Napetost izmeu pojedinanog oblika i zajednike sadrine pojma
istine raa paradoks obrazovanja. Paradoks se sastoji u tome to je obazovanje zajedniki
poduhvat iji cilj je da spolja utie na pojedinca tako da on samostalno sazna istinu o sebi.
3
Odreenije, paradoks je u tome to obrazovanje shvaeno kao zajedniki ostvaren spoljni
uticaj iskljuuje pojedinanu samostalnosti, i obrnuto, u tome to pojedinana samostalnost
iskljuuje kao obrazovanja kao zajedniki ostvarenog spoljnog uticaja. Tako se napetost
izmeu pojedinanog oblika i zajednike sadrine istine preliva u napetost izmeu
pojedinanog sadraja i zajednikog oblika obrazovanja.
4
pojedinanih ka optim odreenjima predmeta. Pozitivan zato to se Sokrat se nije
zadovoljavao negativnim ishodom ironije ve je teio saznanju istine. Ali ni sada nije nudio
sagovorniku gotov odgovor na pitanje ta je X?, ve je postavljao pitanja kao i ranije.
Takvo postupanje je u skladu sa njegovim osnovnim uverenjem da je istina ve u oveku te da
mu samo treba pomoi da je porodi iz sebe. Za polazite daljeg razgovora je uzimao
primere iz svakodnevnog ivota i miljenja koji stoje u vezi sa temom. Zatim je navodio
sagovornika da uoi slinosti izmeu razliitih dogaaja i stvari. Kljuan deo razgovora je bio
onaj u kom je Sokrat pomagao sagovorniku da u tim slinostima prepozna zajednika bitna
svojstva naoko razliitih pojava. Na taj nain je od pojedinanih miljenja nastajalo ono
zajedniko to ini pojam ili istinu o X.
5. Zakljuak
Literatura:
5
Savi, Ceki, Cvetkovi (2001), Filozofija za srednju kolu, Beograd: Zavod za udbenike i
nastavna sredstva