performativ (eng.

performative)

Izjava koja je sama po sebi djelatan (aktivan) čin. Tipična se izjava poput Idem gledati film
Ne može smatrati djelatnim činom jer se samom izjavom ne ostvaruje odlazak na film. Ali
postoji drukčija vrsta izjava. Izgovorena rečenica Obećajem da ću ti kupiti medvjedića čin je
obećanja kupnje medvjedića koji ne zahtijeva daljnju radnju u pogledu davanja (za
razliku od ispunjavanja) obećanja. Takva izjava naziva se (izričita) performativna
izjava (eng. performative utterance), a glagol koji se može upotrebljavati u te svrhe, u ovome
slučaju obećati, performativni je glagol. Daljnji su primjeri performativnih izjava
Proglašavam vas mužem i ženom I Ovime imenujem ovaj brod 'Mali galeb'. Očito je da te
izjave neće postići željeni učinak ako se ne ispuni nekoliko očitih uvjeta. To su uvjeti
primjerenosti (eng. felicity conditions). Ako uvjeti primjerenosti nisu ostvareni, proizvedena
izjava nije točna ili netočna, već samo neprimjerena i neučinkovita (u najmanju ruku bez
očekivanog učinka). Na postojanje izričitih performativnih izjava prvi je upozorio
britanski filozof J. L. Austin 1960-ih godina. Nekoliko je lingvista i filozofa
nastaviloAustinov rad, što je dovelo do razvoja teorije govornih činova.

John Austin
Vraćajući se na Austinovu (1962) ideju performativnih iskaza želio bih razmotriti performativnu
prirodu izjava koje su se mogle čuti u obrazovnim ustanovama kada karakterizirajući ljude na
različite načine, mi ih konstituiramo kao ljude određene vrste. Pomaže li nam Austin da
razumijemo osobu ili pojedinca kao biće konstituirano na određeni način? Ja tvrdim da pomaže,
jer nam je on prije dva desetljeća ponudio konceptualne alate za razumijevanje kako bića mogu
biti konstituirana kao subjekti performativnosti.
Vratimo se prvo ovdje na Foucaluta kako bi zaokružili pitanja bića i performativnosti. Prikaz
konstituiranja bića se može pronaći u njegovim tekstovima, osobito u knjigamaDisciplina i
kazna (1979) i prvom tomu Povijesti seksualnosti (1980), gdje govori o ljudima koji se
pretvaraju u korisne, poslušne i praktične pojedince procesom normalizacije u disciplinskim
ustanovama humanističkih znanosti. Za Foucaulta biti klasificiran na određene načine ima za
posljedicu normalizaciju (ili delikvenciju). No, iako je Foucault znao za Searlove tekstove o
govornim činovima, na primjer, ne raspravlja o tome kako klasifikacijski iskaz o ponašanju
pojedinca — stupanje u vojsci na primjer — pretvara tu osobu u vojnika, to jest, u osobu
određene vrste. Biti konstituiran kao vojnik jest efektmoći/znanja, ali što je s izjavom nižeg
dužnosnika koja mijenja novaka u vojnika? Što je to u konkretnoj izjavi, ocjeni, procjeni ili
presudi o kvaliteti vojnikova stupanja, što ima takvu posljedicu?
Kako bismo dali odgovore na ta pitanja, prvo ćemo razmotriti Austinov pristup performativima.
Na početku on pravi razliku između konstativa i performativa (Austin, 1962, poglavlje 1).
Konstativi su u načelu ili istiniti ili lažni. Taj pojam se razlikuje od »izjave« ili »opisa« ili
»činjenice«, jer on želi govoriti o iskazima koji su bili asimilirani izravnom izjavljivanju
činjenica dok su namijenjeni nečemu sasvim drugom. Osobito želi izbjeći opisnu zabludu,
drugim riječima, da nešto jest onakvo kako je opisano. Za razliku od konstativa, kategorija
performativa se koristi za iskaze koji ne opisuju, izvještavaju ili konstatiraju, koji nisu istiniti ili
lažni. Ovdje je iskaz dio izvođenja nečega, a ne jednostavno izgovaranje nečega. Prema tome
»Uzimam« (izgovoreno za vrijeme obreda vjenčanja), »Imenujem ovaj brod Queen
Elisabeth« (izgovoreno dok se razbija boca o pramac broda za vrijeme porinuća broda) smatra se
primjerom performativne kategorije. (str. 5).
Nadalje, unutar performativne kategorije Austin pravi razliku između lokucijskih,
ilokucijskih i perlokucijskih aspekata jezika. Ukratko, sva tri su u pojedinačnom odnosu s
izgovaranjem »iskaza«, što znači činiti nešto samim iskazom (pružiti opis, dati izvještaj, itd).
Činiti nešto drugo davanjem tog iskaza (»Uzimam«) i prouzrokovati nešto drugo dajući taj
iskaz (»Uvjerio sam ga da...«). Neke izjave, kao što su opisi, istiniti su ili lažni i lokucijski su
činovi — »otprilike istovjetno s izgovaranjem određene rečenice s određenim smislom i
referencom, što je ponovno otprilike istovjetno sa »značenjem« u tradicionalnom smislu«
(str. 108). Ali druge izjave, iako imaju slično gramatičku strukturu, zapravo uključuju čin
činjenja nečega i ilokucijske su. U izgovaranju »iskaza« »Ja uzimam«, događa se još nešto
uz izgovaranje nečega — to je dio čina vjenčanja. Slično i u krštenju broda razbijanjem
boce šampanjca o bok i izgovaranjem »Imenujem ovaj brod Queen Elisabeth« ne radi se o
tome da ja nešto samo izgovaram, već nešto i činim. Drugi ilokucijski činovi su
»informiranje, naređivanje, upozoravanje, obvezivanje, itd. iskazi koji imaju određenu
(konvencionalnu) silu« (ibid). Konačno, za treću grupu, perlokucijske iskaze, izgovarajući
nešto ja mogu prouzročiti ili postići nešto, »kao što je uvjeravanje, nagovaranje,
odvraćanje, iznenađivanje« (ibid), to jest, promijeniti osobu, uvjeravajući je, nagovarajući
je, i tako dalje. Naravno mogu navesti osobu da učini nešto drugo, na primjer, izgovarajući
»pazi na liticu«, jer ne samo što mogu upozoriti osobu (ilokucijski čin) već je mogu
»navesti« da promijeni smjer kretanja dalje od litice. No to je indirektna posljedica mog
ilokucijskog čina upozoravanja ali nije perlokucijski čin. Doista, možda je moje upozorenje
bilo uspješno kao ilokucijski čin, iako se dotična osoba nije odmaknula od litice zato što, na
primjer, za vrijeme upozorenja ta osoba nije smatrala situaciju dovoljno opasnom da se
povuče. U svojim tekstovima, Austin se koncentrira na ilokucijske činove kako bi ih
razlikovao, što je više moguće, od druge dvije kategorije.
Uz to, u sklopu performativnih glagola Austin identificira grupu slučajeva gdje »donosimo
presudu i procjenjujemo i procjene različite vrste« (Austin, 1970, str. 244). To su, kaže on,
»neposredni iskazi s običnim glagolima u prvom licu prezenta koji nikako ne mogu biti istiniti ili
lažni« (str. 235). Iz navedenoga vidimo, i to je bitno, da su to vrste iskaza koje se koriste u
klasifikaciji ljudi u Foucaultovim disciplinskim ustanovama: »Držim da si kriv (neuspješan,
neadekvatan, itd.)« je presuda: »Ocjenjujem te s 5« je ocjena i »Procjenjujem (mislim, nadam se)
da ćeš biti odličan učenik« je procjena. No to nisu obični opisi ili izvještaji, i nisu istiniti ili lažni
— kao što će Austin okarakterizirati performative, zato što uključuju prosuđivanje,
procjenjivanje i ocjenjivanje u područjima koja su, općenito, konstituirana pravilima i
konvencijama. Austin govori o konvencionalnoj snazi takvih iskaza jer one dolaze od
profesionalaca u ustanovama koje imaju određenu svrhu ili funkciju. Ali bitno je da ne razvija
ideju snage performativa.
Konačno, prema Austinu, mora postojati prihvaćen konvencionalni postupak koji dopušta
situaciji u kojoj se određene riječi (kao što je »Uzimam«) računaju kao izvođenje čina
vjenčanja — to bi uključivalo određene osobe (na primjer, da su već vjenčane) i okolnosti
(na primjer da njihov »partner« nije suprotnog spola, ili da nije izgovoreno na
odgovarajućem mjestu ili lokaciji). Uz to, da bi čin bio »potpun« (proper), ili sretan, ili
»posrećen« (felicitous u Austinovoj raspravi), sudionici trebaju imati ispravne namjere,
osjećaje i stavove prema činu i njegovim posjednicama — inače, na primjer, čin braka nije
potpun (besprijekoran) ili postaje nevažeći i poništen jer se sudionici nisu ponašali u skladu
s njim. To naravno predstavlja mnoge načine na koje čin braka, kao djelovanje (doing),
može »podbaciti« — iz različitih pravnih razloga ili zbog nepoštenih namjera jednog od
sudionika.
Na taj način Austin pravi razliku između »iskaza« koji su opisni, ili (samo?) izvještaji, i iskaza
koji, time što izgovara određene riječi, osoba čini nešto drugo, ponad pukog izgovaranja riječi.
Austin pokušava identificirati performative po korištenju prvog lica »ja«, »aktiva« i sadašnjeg
vremena; i ponekad dodatkom riječi »ovime« (hereby). Stoga su »(Ja) uzimam«, »(Ja)
obećavam« i »(Ja) upozoravam« uključeni u tu kategoriju i u ekvivalentnom trećem licu na
potpisanim izvještajima i dokumentima.