Tema broja: Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense
Ivan Basić
Splitski evangelijar
u historiografskoj recepciji
Gdje i kada je nastao Splitski evangelijar?
Gdje i kada je nastao Splitski evangelijar? Prema split-
skoj mjesnoj legendi (sačuvanoj u dvjema verzijama), pro-
nađen je na prsima sv. Dujma pri prijenosu njegovih po-
smrtnih ostataka u Split iz razorene Salone; tu je pobožnu
pripovijest historijska kritika poslije s pravom odbacila. S
obzirom na to da se najstariji apsolutno datirani pripis u
kodeksu odnosi na prisege sufragana splitskog nadbisku-
pa iz 1066. godine, pripadao je splitskoj crkvi barem od te
godine, ali nema neprijepornih pokazatelja o tome otkada
je točno u Splitu. Evangelijar, nadalje, ne pripada nijednoj
poznatoj pisarskoj školi, što je sve zajedno veoma otežavalo
određivanje njegove starosti, podrijetla i društvenih uvjeta
u kojima je dospio u Splitsku nadbiskupiju. Stoga »pri mi-
šljenjima što se izriču o vremenu nastanka Evangeliarium
Spalatense imaju neku ulogu, i to ne baš posve beznačajnu,
i predodžbe što ih imaju pojedini istraživači o okolnostima
u kojima je taj kodeks nastao i onda došao u posjed split-
ske katedrale«.1
Svi istraživači koji su se dosad poduhvatili proučava-
nja Splitskog evangelijara i njegova podrijetla, ispitivali su
– s više ili manje pozornosti – četiri osnovna pokazatelja:
prvo, paleografiju teksta (ponajprije četveroevanđelja, ali
i njihovih proslova sa sažetcima te naknadno dopisanih
marginalnih bilježaka); drugo, transmisiju teksta Vulgate,
tj. mjesto splitske inačice evanđeljâ u veoma razgranatoj
tekstovnoj predaji ranih biblijskih rukopisa (s kojom su i
prolozi i marginalije mjestimice opet usko vezani); treće,
jezik svih komponenata Evangelijara (obilježja njegova la-
tiniteta); četvrto, stilizaciju malobrojnih iluminacija.
Od Farlatija do I. međunarodnoga
kongresa za starokršćansku arheologiju
u Splitu i Solinu (1894)
U XVIII. stoljeću Splitski evangelijar prvi u svojim djeli-
ma spominju talijanski crkveni povjesničar Daniele Farlati
(1690–1773) te putopisac i prirodoslovac Alberto Fortis
(1741–1803), kojemu je evangelijar pokazan za vrijeme
njegova boravka u Splitu: oba pisca ga spominju kao knji-
gu velike starine i velikoga ugleda. Pri kraju XVIII. stolje-
ća evangelijar je zagubljen; godine 1890. pronašao ga je
4/2017
splitski kanonik, kaptolski arhivar i publicist Ivan Dević
[Devich] (1830–1906). Pronađeni evangelijar prezentiran
je na I. međunarodnom kongresu za starokršćansku arhe-
ologiju u Splitu i Solinu 1894. godine. Istodobno su Dević
i austrijski arheolog, teolog i medievist, cistercit Wilhelm
Anton Neumann (1837–1919) napisali prve studije o
Splitskom evangelijaru, koji je tako ušao u znanstvenu lite-
raturu. Dević i prvi istraživači Evangelijara u manjoj su se
mjeri bavili njegovim kodikološkim proučavanjem, nego
ponajprije nastojali odgovoriti na pitanje: koji je to tekst la-
tinske Biblije? Jeronimova Vulgata ili predjeronimska Itala
(Vetus Latina) iz prvih kršćanskih stoljeća? Iako se ispr-
va smatralo da biblijski tekst splitskoga kodeksa prethodi
Jeronimovu prijevodu, to je ozbiljno doveo u sumnju već
Viktor Novak 1923., da bi tek 1963. godine njemački bibli-
čar, benediktinac Bonifatius Fischer (1915–1997) dokazao
kako je riječ o Vulgati.
Od Viktora Novaka do
Dragutina Kniewalda
Nesumnjivo najvažniji istraživač Evangelijara prve po-
lovice XX. stoljeća bio je paleograf i diplomatičar Viktor
Novak (1889–1977), najtemeljnije u radu »Najstariji dal-
matinski rukopis Evangeliarium Spalatense. Paleografijska
studija o nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stoljeća« iz
1923. godine; splitskom se kodeksu s više strana vraćao i
u kasnijim radovima, sve do 1960-ih godina. Osnovni je
naglasak njegova rada na paleografskoj analizi svekolikog
evangelijara: četveroevanđelja, prologâ sa sažetcima i mar-
ginalnih bilježaka. Novak je na taj način pažljivo ispitao
kompletan sačuvani tekst, ali se nije zadržao na paleografiji,
nego je proučio i pokrate upotrijebljene u kodeksu, inicija-
le, čak i jezik Evangelijara (vulgarni latinitet). Manju je po-
zornost posvetio tekstovnoj predaji četveroevanđelja unu-
tar korpusa biblijskih latinskih tekstova (Vulgata), čime su
se temeljitije bavili njegovi prethodnici (Dević, Neumann).
Novak je, uz to, razlučio ruke šest različitih pisara koji su
radili na tekstu. Upravo je identifikacija mnogobrojnih pi-
sarskih ruku pri sastavljanju izvornog teksta kodeksa po-
stala osloncem za dalekosežne zaključke o bogatom i pro-
duktivnom skriptoriju splitske katedrale u kasnom VIII.
stoljeću, tj. »nepoznatoj školi poluuncijale osmoga stolje-
13
4/2017 Tema broja: Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense
ća«, što je V. Novak tumačio kulturnom djelatnošću prvoga
splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Pisana kultura te
i takve razine u lokalnom splitskom okružju je – na stup-
nju razvitka ondašnje historiografije – bila nezamisliva bez
utjecaja velikih crkveno-jurisdikcijskih promjena i njiho-
vih nositelja, poput nadbiskupa Ivana, navodno zaslužnoga
za utemeljenje i nagao razvoj katedralnog skriptorija.
Novakov doprinos proučavanju Splitskog evangelijara
do danas je ostao temeljnim i stožernim osloncem svim ka-
snijim proučavateljima. Bilo da su se s autorovim interpre-
tacijama slagali, bilo da su na njih kritički reagirali, mlađi
istraživači nisu mogli ostaviti po strani ozbiljne i kvalifici-
rane argumente kojima je Novak potkrijepio svoje viđenje
geneze i tekstološko-paleografskog profila splitskoga ko-
deksa. To se vidi i iz činjenice što se u novijim radovima re-
interpretirao i rekontekstualizirao pretežito povijesni okvir
u koji je Novak smjestio Evangelijar, a znatno manje njego-
vi rezultati s paleografskog i kodikološkog polja. U hrvat-
skoj (i ondašnjoj jugoslavenskoj) historiografiji Novakovi
su zaključci uglavnom pozitivno vrednovani te kao takvi s
vremena na vrijeme ugrađivani u preglede i sinteze ranoga
hrvatskog srednjovjekovlja. Povremena osporavanja – po-
put priloga crkvenog povjesničara, povjesničara umjetno-
sti i liturgičara Dragutina Kniewalda (1889–1979) – nisu
bila posvemašnja: ograničila su se na pojedine korekci-
je Novakovih viđenja o mjestu nastanka knjige (Kniewald
je, primjerice, smatrao da evangelijar nije mogao nastati u
Splitu, nego u Ravenni ili Rimu, ali i on je mišljenja da ga je
sa sobom donio prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin).
Navedene reakcije i kritike nisu imale trajnijega utjecaja na
tada vladajuće stajalište u historiografiji. Takvo je stanje u
literaturi potrajalo sve do početka 1970-ih godina, kada je
Novakova gledišta o Splitskom evangelijaru kritički pretre-
sla Nada Klaić (1920–1988).
Hrvatska je povjesničarka učinila metodološki iskorak
pri istraživanju Evangelijara, ustvrdivši da »za utvrđivanje
upotrebe nekog pisma na određenom području nisu do-
voljan dokaz pronađeni rukopisi ako se ne može dokazati
da su oni zaista nastali u tome kraju«. Kniewald je po nje-
zinu mišljenju jasno pokazao da Evangeliarium Spalatense
potječe iz sjeverne Italije, »a Novakove konstrukcije oko
evanđelistara bile su jedina podloga na kojoj je gradio svo-
ju teoriju o misionarskom radu tobožnjeg Karlova misi-
onara nadbiskupa Ivana Ravenjanina (...) Zato je mnogo
vjerojatnije mišljenje da je taj dragocjeni rukopis nastao u
sjevernoj Italiji«.2
Victor Saxer i Vladislav Popović
Potkraj 1980-ih godina ponovnoj analizi kodeksa isto-
vremeno su pristupili francuski crkveni povjesničar, hagio-
graf i liturgičar mons. Victor Saxer (1918–2004) te srpski ar-
heolog Vladislav Popović (1930–1999), stručnjak za kasnu
antiku i rani srednji vijek. Obojica su pažljivo kolacionirala
splitski evangelijar s njemu srodnim kodeksima. Francuski
je istraživač zastupao tezu da je Evangeliarium Spalatense
sjevernoitalskog podrijetla, napisan u nekom skriptoriju u
donjem dijelu rijeke Po u VI. ili VII. stoljeću: »latinski jezik
14
Evanđelja potvrđuje tu dataciju, ali nije u stanju, sa sigur-
nošću proučavanja njegovih regionalnih označnica, potvr-
diti njegovo geografsko podrijetlo«.3 Saxer je detaljno sta-
tistički obradio biblijske rukopise sjeverne Italije, uočivši
najveću srodnost između splitskoga kodeksa i rukopisâ iz
Ravenne i Verone, ne isključujući ni Akvileju. Paleografija
izvornoga teksta Evanđelja, kao i inačica Vulgate koju on
sadrži, te dopisani prolozi i sažetci evanđelja, redom snaž-
no upućuju na Veronu ili Ravennu, iz kojih potječu naj-
podudarnije analogije. Marginalne liturgijske bilješke upu-
ćuju, s druge strane, na Akvilejsku crkvu, što znači da se
kodeks mogao izvjesno vrijeme nakon svog postanka na-
laziti i u tom sjevernojadranskom metropolijskom sjedištu.
Važno je i zapažanje o Rimu kao mogućem ishodištu našeg
evangelijara, jer su se u tom gradu miješali utjecaji sjever-
noitalskih i južnoitalskih, benediktinskih skriptorija (poto-
nje je Saxer uočio u sažetcima Ivanova evanđelja). Nadalje,
temeljem paleografije grčkog prologa Evanđelja po Ivanu,
autor je mišljenja da se Evangelijar još potkraj VIII. stolje-
ća nalazio u sjevernoj Italiji. Oko datacije njegova prijenosa
iz Italije u Split, Saxer se dvoumio između IX. i X. stoljeća
(sa sklonošću k X. stoljeću), razdvojivši na taj način nasta-
nak Evangelijara od čina njegova odašiljanja u Dalmaciju;
to, dakle, po autorovu mišljenju, ne bi bila liturgijska knji-
ga ciljano namijenjena kojoj od istočnojadranskih crkve-
nih ustanova, nego naknadno – u kasnijem i odjelitom na-
vratu, u pobliže nepoznatim okolnostima – pribavljena za
Splitsku nadbiskupiju (Saxer je dvojio je li onamo dospio
s Ivanom Ravenjaninom ili poslije, za franačke ekspanzi-
je). U tom slučaju, vremenski odnos između sastavljanja
Evangelijara i njegova pristizanja u Split – odnosno znatan
vremenski odmak između ta dva događaja – značio bi da
tako kasna datacija prijenosa na sučelnu stranu jadranskog
bazena nije više uopće mogla imati ikakav osmišljen, pro-
gramatski (vjerovjesnički, crkveno-jurisdikcijski) značaj.
Najvažniji pak rezultat Popovićeve analize jest nova,
kasnoantička datacija i kontekstualizacija Evangelijara.
Raščlanivši značajke paleografije, teksta, strukture i orna-
mentike kodeksa, Popović je ustvrdio da su njegova obi-
lježja svojstvena liturgijskim rukopisima sa sâmog izmaka
kasne antike, iz druge polovice VI. ili početka VII. stolje-
ća. Nasuprot Saxeru, Popović inačicu teksta Vulgate sa-
držanu u Splitskom evangelijaru vezuje uz srednju i južnu
Italiju (Rim, Napulj, Kapua, Benevento, Monte Cassino,
Vivarium), ne sjevernu. Isti zaključak proširuje i na pa-
leografiju knjige, konstatirajući da se pismo slična oblika
susreće u mnogobrojnim skriptorijima cijele Italije; stoga
se suzdržava tipologijom pisma smjestiti splitski kodeks u
vrijeme i prostor. Za činjenicu da je evanđeoski tekst pisan
poluuncijalom – tada (na koncu antike) neuobičajenom za
ispisivanje biblijskih tekstova – predložio je naročito tu-
mačenje, pretpostavivši da je pismo Splitskog evangelijara
oblikovano na svjesno arhaizirajući način, tj. da je postoje-
ći kodeks transkripcija starijega kodeksa, također pisanog
poluuncijalom. Bila bi to svečano oblikovana, stilizirana
imitacija nekoga cijenjenoga knjiškog predloška sa svetopi-
samskim sadržajem. Za razliku od dotadašnjih istraživača,
autor je umanjio broj pisara: po njegovu mišljenju prvotni
tekst su sastavila samo trojica. Novost je i Popovićev zaklju-
čak o lokalnoj, salonitanskoj provenijenciji knjige; autor,
 Tema broja: Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense
naime, odbija mišljenja o italskom podrijetlu Evangelijara,
te ga pripisuje pobliže nepoznatom samostanskom skripto-
riju Salone iz posljednje etape života grada, dok je još uvi-
jek bio crkvena i civilna metropola provincije Dalmacije.
Takva datacija i lokalizacija Splitskog evangelijara značila
bi da je kodeks materijalna potvrda kontinuiteta između
Salone i Spalatuma i opipljiv trag planskog, organiziranog
prijelaza stanovništva iz njihova starog sjedišta u novo, pod
vodstvom crkvenih prvaka; stoga je razumljiva primamlji-
vost i popularnost te teze.4 Bez teškoća ju se moglo pove-
zati s pobožnom mjesnom tradicijom o prijenosu relikvijâ
sv. Dujma i Anastazija iz ruševina Salone u Dioklecijanovu
palaču: zajedno s ostatcima mučenika, u novo je crkveno
sjedište dospio i Evangelijar.
Radeći, dakle, neovisno jedan o drugome, Popović i
Saxer su u isto vrijeme došli do kronološki sukladnih, ali
u prostornom smislu divergentnih zaključaka: obojica da-
tiraju Splitski evangelijar u VI. ili VII. stoljeće, ali je Saxer
skloniji italskom ishodištu knjige, dočim Popović naginje
lokalnom, salonitanskom podrijetlu. Pritom je Popovićev
zaključak imao u historiografskom pogledu znatniji uči-
nak, jer je autor njime u krajnjoj liniji nudio Evangelijar
kao objekt opredmećenoga kontinuiteta salonitansko-
splitske Crkve na razmeđu kasne antike i ranoga srednjeg
vijeka.
Novi istraživački horizonti
Uz neke oprezne rezerve, uz Popovićevo je gledište
potom 1990-ih i 2000-ih godina pristao filolog, indoeu-
ropeist, slavist, paleobalkanolog i književni povjesničar
Radoslav Katičić (1930). Uvjetno prihvaćajući Popovićev
zaključak o kasnoantičkom podrijetlu kodeksa, ustvrdio je
da se »po tim obilježjima čini da je taj evangelijar prijepis
starije knjige koju donekle reproducira oblicima svojih slo-
va. On sâm bi po tome bio nastao na kraju 6. ili na samom
početku 7. stoljeća, uz svjesno arhaiziranje grafičke stiliza-
cije«.5
Drugačije je stajalište u svojoj magistralnoj sintezi hr-
vatskog srednjovjekovlja zauzeo povjesničar Tomislav
Raukar (1933), opravdano primijetivši da »u Splitu u VII.
ili VIII. stoljeću nije bilo društvenih preduvjeta za postoja-
nje skriptorija, u kojemu bi se pisalo tako lijepim poluun-
cijalnim latinskim pismom; Evanđelistar je iz nepoznata
odredišta, vjerojatno iz Italije, donesen u Split«.6
U želji da detaljnije utvrdi kronologiju Splitskog evange-
lijara, nedavno je arheolog Nenad Cambi (1937) analizirao
iluminacije rukopisa – nevelika broja i skromne kvalitete
– te, iznoseći im ikonografske analogije u reljefnoj plasti-
ci ranokršćanske Dalmacije, na tragu Popovićevih promi-
šljanja zaključio da »likovna svojstva i oblici inicijala ko-
ji stoje u starijim dijelovima teksta upućuju na mogućnost
da je vjerojatan njegov nastanak u doba između druge po-
lovice 6. i prve polovice 7. stoljeća«.7 Drugim riječima, on
upozorava da pojedini inicijali evangelijara nalikuju salo-
nitanskoj arhitektonskoj plastici VI. stoljeća, što mu omo-
gućuje da pretpostavi salonitansko podrijetlo knjige i nje-
nu ranokršćansku dataciju. Autor, međutim, nije ulazio
4/2017
u kodikološku i tekstološku raščlambu evangelijarija, bez
kojih se zapravo i ne mogu donositi prosudbe o proveni-
jenciji i dataciji teksta, zbog čega ostaje »svjestan rizično-
sti provedene analize u pogledu njezine valjanosti za utvr-
đivanje kronologije Splitskog evangelijara«. Cambi ujedno
smatra da je nastanak Evangelijara »po svoj prilici vezan
za samu Salonu ili pak uz prelazak crkvene hijerarhije u to
vrijeme u Split«, nadovezujući se na taj način na prijašnja
Katičićeva i Popovićeva gledišta.
Ipak, unatoč svim istraživačkim naporima i argumenti-
ma iznošenima u historiografiji od kraja XIX. stoljeća, do
sada nije bio obavljen najvažniji zadatak i predradnja sva-
koj znanstvenoj interpretaciji: manjkala je cjelovita tran-
skripcija i sustavna egdotička obrada splitskoga kodeksa,
što je uzorno realizirano tek njegovim splitskim izdanjem
iz 2016. godine. Ovako priređen, protumačen i uspostav-
ljen tekst Splitskog evangelijara iznosi na vidjelo niz novih
detalja veoma važnih za nov opis kodeksa i za određivanje
vremena i mjesta njegova nastanka.
Pokazalo se da je kodeks pisan u drugoj polovici VIII.
stoljeća približno na sjeveru italskoga poluotoka; neka obi-
lježja upućuju na Rim ili Ravennu. Otamo je dospio u Split
kao import, po svemu sudeći neposredno nakon što je na-
stao. Da su i osnovni tekst Evanđelja i marginalni zapisi na-
stali još dok se Evangeliarium nalazio na Apeninskom po-
luotoku, M. Matijević-Sokol uvjerljivo je argumentirala
tipologijom pisma: kurzivna minuskula kojom su bilješke
dopisivane približava se rimskoj kurijali, specifičnom pi-
smu papinske kancelarije, što govori u prilog rimskoj pro-
venijenciji. Na papinski Rim upućuje i grčki tekst počet-
ka Ivanova evanđelja transkribiran latinicom (prvih sedam
rečenica pisano je na grčkom jeziku, ali latinskim slovima),
jer je u svečanom pontifikalnom bogoslužju rimske kurije,
za vrijeme velikih svetkovina pred papom, zadržan drev-
ni običaj čitanja psalama, Evanđelja i epistola na latinskom
i grčkom jeziku. Detaljnom paleografskom analizom, na-
vlastito kronologije i tipskih razreda pojedinih kratica za-
stupljenih u tekstu (episcopus, quoniam, nomina sacra,
spiritus, monoftongizacija ae u ę, itd.), Matijević-Sokol je
učvrstila Novakovu dataciju Evangelijara u VIII. stoljeće,
ali za razliku od njega i dodatno uputila na sjevernu Italiju
kao izvorište kodeksa. Tome je pridružila niz novih spo-
znaja o ortografiji, morfologiji, sintaksi i leksiku osnov-
noga teksta i kasnijih dodataka, sa sukladnim rezultatom.
Novo izdanje Evangeliarium Spalatense je, dakle, u osnovi
potvrdilo davnašnja gledišta V. Novaka, budući da je riječ
o knjizi načinjenoj u sjevernoj Italiji ili Rimu potkraj VIII.
stoljeća te otamo donesenoj u Split.
Kritičko izdanje i povijesni kontekst
Splitskog evangelijara
S hagiografskog očišta vrlo je zanimljiva marginalna bi-
lješka na foliju 284 verso, koja je izgleda bila i brisana s per-
gamenta, a svojedobno privukla i pažnju Nade Klaić.8 Riječ
je o zapisu kurzivnom minuskulom: + In sancti Domnioni
– »Na [blagdan] svetog Dujma«. Taj pripis je koordiniran
tekstu Ivanova evanđelja Ego sum bonus pastor – »Ja sam
15
4/2017 Tema broja: Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense
dobri pastir«, što znači da se baš taj dio evanđelja čitao o
blagdanu splitskog zaštitnika, salonitanskog mučenika
Domnija. Takav je slučaj i s ostalim marginalijama tog ti-
pa; one redovito naznačuju pri kojim se blagdanima čitaju
koji dijelovi evanđelja, olakšavajući tako bogoslužje kleri-
cima koji su se knjigom služili. M. Matijević-Sokol primi-
jetila je da uz opće kršćanske svetkovine odn. kristološ-
ki ciklus (Božićni ciklus, Uzašašće Gospodnje) jedino još
dva blagdana u tim rubnim pripisima izlaze iz uobičaje-
nih, očekivanih liturgijskih obrazaca: Dujmov, te svetkovi-
na Uznesenja Marijina. Oba blagdana indikativna su jer su,
čini se, ciljano odabrana budući da zrcale dvije najvažnije
ranosrednjovjekovne kultne posvete bivšeg Dioklecijanova
mauzoleja: Uznesenje Blažene Djevice Marije i sv. Dujma.
Uvođenje obaju tih posveta u kultni prostor splitske prvo-
stolne crkve kroničar Toma Arhiđakon (XIII. st.) izričito
pripisuje prvom splitskom nadbiskupu Ivanu iz Ravenne,
čijim je zahvatom kasnoantička grobnica preinačena u
katedralu i relikvijarij salonitanskih mučenika; ali, prvi i
osnovni njen naslovnik jest, prema istom kroničaru – sâm
Krist. Štovanje Kristova ciklusa, Dujma i Bogorodice, su-
deći po tome, nije proizvoljno istaknuto u Evangelijaru
među svim drugim kršćanskim svetkovinama, nego je po-
stupak pomno osmišljen budući da se radilo o poglavitim
nebeskim zaštitnicima crkve kojoj je ta liturgijska knjiga
bila namijenjena. Splitski je evangelijar na taj način »perso-
naliziran«, istančano liturgijski prilagođen svetačkom kul-
tu posebno važnom za određenu crkvu (u ovom slučaju za
nekadašnji carski oktogon u Splitu) i u njoj svečanije obi-
lježavanom. Marginalija In sancti Domnioni prema tome
izvrsno osvjetljuje naročitu genezu splitskog evangelijara
i njegov povijesni kontekst: »Navođenje u Evangeliarium
Spalatense svetkovina Kristova ciklusa s uputom na dijelo-
ve Evanđelja koji se čitaju na te blagdane, argument je koji
nesumnjivo podržava hipotezu da je Ivan Ravenjanin do-
nio kodeks sa sobom kao relikviju i kao liturgijsku knji-
gu. Ona je trebala poslužiti u te svrhe u novouspostavljenoj
splitskoj crkvenoj organizaciji gdje su obilježeni dijelovi
Evanđelja koji se čitaju na najvažnije svetkovine upravo te
crkve«.9 Doda li se tome kako je i inače dobro dokumenti-
ran običaj da se tekst Ivanova evanđelja Ego sum bonus pa-
stor čitao upravo na »rođendan« (dies natalis, dan muče-
ništva tj. blagdan) sveca-zaštitnika dotične crkve, odnosno
pokrovitelja biskupije, postaje jasno da u Splitskom evange-
lijaru ime i svetkovina sv. Dujma nisu slučajno korelirani s
baš tim dijelom biblijskog teksta.
Paleografska analiza, zatim filološka analiza latinite-
ta Splitskog evangelijara omogućile su Mirjani Matijević
Sokol da donese jasno strukturiran i dobro obrazložen za-
ključak o sjevernoitalskoj provenijenciji Evangelijara i o
njegovoj dataciji potkraj VIII. stoljeća. Tim i takvim za-
ključkom dobiven je još jedan neobično važan argument
u prilog onim interpretacijama koje Ivana Ravenjanina vi-
de u kontekstu papinsko-karolinške politike oko 800. godi-
ne. Autorica je, naime, temeljem vrlo širokoga povijesnog
objašnjenja Splitski evangelijar identificirala kao liturgij-
ski poklon pape Hadrijana I. splitskome nadbiskupu Ivanu
Ravenjaninu, u sklopu velikoga projekta obnove crkveno-
ga suvereniteta Svete Stolice nad Dalmacijom i Ilirikom
u kasnom VIII. stoljeću. Pridružujući se na taj način sve
16
većemu broju stručnjaka koji se zalažu za takvu dataciju i
okolnosti pojave Ivana Ravenjanina,10 M. Matijević-Sokol
ocrtala je svojim radom na Splitskom evangelijaru kulturni
kontekst bez kojega ni početci Splitske crkve u ranom sred-
njem vijeku nisu valjano razumljivi.
Interpretacija i (re)kontekstualizacija tako dobivenih
zaključaka o profilu, genezi i podrijetlu Splitskog evangeli-
jara pružile su sasvim nove poglede na ulogu toga kodek-
sa u slici povijesnoga gibanja u samim početcima hrvatske
i dalmatinske ranosrednjovjekovne povijesti, tijekom VIII.
stoljeća. Zaključci o dataciji kodeksa (druga polovica VIII.
st.), zatim njegovu podrijetlu (sjeverna Italija), konačno o
obilježjima latiniteta (i, djelomice, greciteta) u sinkronij-
skom i dijakronijskom smislu, ostat će trajnim i vrsnim
znanstvenim doprinosom poznavanju povijesne i kulturo-
loške uloge te najstarije knjige na hrvatskome povijesnom
prostoru. 
Bilješke
1
Katičić, Litterarum studia, str. 244.
2
Klaić, Povijest Hrvata, str. 424–425.
3
Saxer, »L’évangéliaire«, str. 144.
4
Popović, »Evanđelijar«, str. 240, odlazi i korak dalje: smatra da
su »svi dijelovi Splitskog evanđelijara koji su mogli biti ilustrirani
brižljivo uklonjeni«, pretpostavljajući da je to učinjeno u vrijeme
ikonoklazma VIII. stoljeća. No, autorova gledišta uvjetovana su
težnjom da se historijske podatke prilagodi rezultatima analize
te liturgijske knjige. On, tako, prihvaća pojedine elemente legen-
de o prijenosu relikvija sv. Dujma u Split koji se podudaraju sa
spomenutim rezultatima, dok druge – koji su očiti anakronizmi
– otpisuje kao plod duge transmisije. Zato se ne može, na primjer,
prihvatiti njegovo stajalište kako je riječ o rukopisu prenesenom iz
Salone te nastalom u jednom od skriptorija glavnoga grada pro-
vincije potkraj VI. stoljeća.
5
Katičić, »Kontinuitet«, str. 162.
6
Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 297.
7
Cambi, »Inicijali«, str. 189. Tako već Popović, »Evanđelijar«, str.
235. Nasuprot tomu, Novak, »Najstariji dalmatinski rukopis«, str.
62–64, Kečkemet, »Romaničke minijature«, str. 126 i Badurina,
»Iluminirani rukopisi«, str. 89 datiraju isti knjižni oslik u VIII. sto-
ljeće. Osnovno pitanje je mogu li se tipologija, ikonografija i stil tih
ornamenata ograničiti isključivo na salonitansku regiju VI. stolje-
ća, ili su kao dekorativni element prisutni i u drugim područjima i
drugim razdobljima?
8
Klaić, »Ivan Ravenjanin«, str. 217, bilj. 55: »Vjerovat ću protivno,
tj. da je evanđelistar služio i ranije za upotrebu u Splitu, tada kad
se utvrdi da je izbrisani pripis na fol. 284r. bio pisan rimskom kur-
zivnom minuskulom i istom rukom kao i ostali pripisi«.
9
Matijević-Sokol, »Od Ivana Ravenjanina«, str. 74–75.
10
Usp. Rapanić, Od carske palače do srednjovjekovne općine, str.
113–210; Basić, Poleogeneza; Basić, »Između historiografske tradi-
cije i novih tumačenja«; Basić, »Sjeverna i srednja Dalmacija«, str.
433–435; Basić, »New evidence«.
Literatura
Badurina, Anđelko, Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj (Zagreb: Kr-
šćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, 1995).
Basić, Ivan, Poleogeneza Splita na razmeđu kasne antike i ranoga sred-
njeg vijeka (doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2013).
Basić, Ivan, »Između historiografske tradicije i novih tumačenja.
Problem postanka splitske nadbiskupije u djelu Nade Klaić«, u:
 Tema broja: Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense
Tomislav Galović, Damir Agičić, ur., Nada Klaić i njezin znan-
stveni i nastavni doprinos razvoju historiografije. Zbornik radova
sa znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog
u Zagrebu 29.–30. studenog 2013. godine (Zagreb: FF-press, 2014),
str. 133–169.
Basić, Ivan, »Sjeverna i srednja Dalmacija u ranome srednjem vije-
ku«, u: Zrinka Nikolić Jakus, ur., Nova zraka u europskom svjetlu:
Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150)
[Povijest Hrvata, I] (Zagreb: Matica hrvatska, 2015), str. 427–462.
Basić, Ivan, »New evidence for the re-establishment of the Adriatic
dioceses in the late eighth century«, u: Mladen Ančić, Jonathan
Shepard, Trpimir Vedriš, ur., Imperial Spheres and the Adriatic:
Byzantium, the Carolingians and the Treaty of Aachen (812) (Lon-
don–New York: Routledge, 2017), str. 261–287.
Bratulić, Josip – Damjanović, Stjepan, Hrvatska pisana kultura. Izbor
djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. sto-
ljeća. Sv. I: VIII.–XVII. stoljeće (Križevci: Veda, 2005).
Cambi, Nenad, »Inicijali u Splitskom evangelijaru kao mogući kro-
nološki oslonac«, u: Miljenko Jurković, Ante Milošević, ur., Mu-
nuscula in honorem Željko Rapanić. Zbornik povodom osamdesetog
rođendana (Zagreb–Motovun–Split: Međunarodni istraživački
centar za kasnu antiku i srednji vijek, 2012), str. 181–190.
Delonga, Vedrana, »Kat. III.23. Splitski evanđelijar (Evangeliarium
Spalatense)«, u: Ante Milošević, ur., Hrvati i Karolinzi. Katalog
(Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000), str. 135–138.
Delonga, Vedrana, »Pismenost karolinškog doba i njeni hrvatski
odjeci – latinska epigrafička baština u hrvatskim krajevima«, u:
Vedrana Delonga, Nikola Jakšić, Miljenko Jurković, Arhitektura,
skulptura i epigrafika karolinškog doba u Hrvatskoj (Split: Muzej
hrvatskih arheoloških spomenika, 2001), str. 54–87.
Dević, Ivan, »L’Evangeliario Spalatense dell’archivio capitolare di
Spalato«, Bullettino di archeologia e storia dalmata XVI (1893),
Prilog IV, str. 1–20; XVII (1894), str. 21–111.
Diana, Deša – Gogala, Nada – Matijević, Sofija, Riznica splitske kate-
drale (Split: Muzej grada Splita, 1972).
Diels, Paul, »Zur Kenntnis des Griechischen im Kroatien des VIII.
Jahrhunderts«, Byzantinische Zeitschrift 51 (1958), str. 41–42.
Evangeliarium Spalatense–Splitski evangelijar, uvodna studija, tran-
skripcija i uspostava teksta, kritički aparat Mirjana Matijević So-
kol, suradnik na transkripciji Tomislav Galović (Split: Književni
krug, Nadbiskupija splitsko-makarska, 2016).
Farlati, Daniele, Illyricum sacrum, tom. I (Venezia: S. Coleti, 1751).
Fischer, Bonifatius, »Bibelausgaben des frühen Mittelalters«, La
Bibbia nell’Alto Medioevo. Settimane di studio dell’Centro italiano
di studi sull’alto medioevo–Spoleto 10 (1963), str. 519–600.
Fortis, Alberto, Viaggio in Dalmazia, vol. II (Venezia: A. Milocco,
1774).
Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga sred-
njovjekovlja (Zagreb: Matica hrvatska, 1994).
Karaman, Ljubo, »O umjetničkoj opremi knjiga u Dalmaciji proš-
lih vremena«, u: Eseji i članci (Zagreb: Matica hrvatska, 1939), str.
152–166.
Katičić, Radoslav, »Kontinuitet pisane predaje od Salone do Splita«,
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 32 (1992) [Prijateljev zbor-
nik I], str. 157–164.
Katičić, Radoslav, Litterarum studia: književnost i naobrazba ranoga
hrvatskog srednjovjekovlja (Zagreb: Matica hrvatska, 1998).
Katičić, Radoslav, »Splitski evangelijarij kao mediteranska knjiga«, u:
Marijan Vugdelija, ur., Biblija – Knjiga Mediterana par excellence.
Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od
24. do 26. rujna 2007. u Splitu (Split: Književni krug, 2010), str.
373–382.
Kečkemet, Duško, »Romaničke minijature u Splitu«, Peristil 2 (1957),
str. 125–138.
Klaić, Nada, »Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije«, Vje-
snik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXV–LXVII (1963-
1965) [1971], str. 209–250.
4/2017
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Škol-
ska knjiga, 1971).
Kniewald, Dragutin, »De Evangeliario Spalatensi«, Ephemerides li-
turgicae 71/1 (1957), str. 408–427.
Lowe, Elias A., The Beneventan Script. A History of the South Italian
Minuscule (Oxford: Clarendon Press, 1914).
Matijević-Sokol, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo: rano doba
hrvatske povijesti (Jastrebarsko: Naklada Slap, 2002).
Matijević-Sokol, Mirjana, »Od Ivana Ravenjanina do Adama Pariža-
nina. Poruke Splitskog evangelijara«, u: Joško Belamarić, Bratislav
Lučin, Marko Trogrlić, Josip Vrandečić, ur., Splitska hagiografska
baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog
znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011.
(Split: Književni krug, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta,
2014), str. 69–83.
Matijević-Sokol, Mirjana, »Intelektualni i kulturni razvoj. Latinska
pismenost hrvatskoga ranog srednjeg vijeka«, u: Zrinka Nikolić
Jakus, ur., Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u rano-
me srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150) [Povijest Hrvata, I] (Za-
greb: Matica hrvatska, 2015), str. 255–269.
Matijević-Sokol, Mirjana, »Pismo, jezik i povijesna kontekstualiza-
cija Splitskog evangelijara«, u: Evangeliarium Spalatense–Splitski
evangelijar, uvodna studija, transkripcija i uspostava teksta, kritič-
ki aparat Mirjana Matijević Sokol, suradnik na transkripciji Tomi-
slav Galović (Split: Književni krug, Nadbiskupija splitsko-makar-
ska, 2016), str. XIII–LXXIII.
Minijatura u Jugoslaviji, katalog izložbe, ur. Zdenka Munk (Zagreb:
Muzej za umjetnost i obrt, 1964).
Morović, Hrvoje, »Biblioteka splitske katedrale«, u: Neda Anzulović,
ur., Hrvoje Morović, Izbor iz djela (Split: Književni krug, 1988),
str. 63–76.
Neumann, Wilhelm A., Ȇber das alte Evangeliar des Capitelarchiv
zu Spalato«, u: Ephemeris Spalatensis (Zadar: L. Vitaliani, 1894),
str. 33–40.
Novak, Grga, »Evangeliarium Spalatense, paleografska studija...
Split, Narodna tiskara, 1923. (prikaz)«, Prilozi za književnost, jezik,
istoriju i folklor 4 (1924), str. 327–329.
Novak, Viktor, »Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarium Spala-
tense. Paleografijska studija o nepoznatoj školi poluuncijale osmo-
ga stoljeća«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku XLVI
(1923), prilog.
Novak, Viktor, »Neiskorišćavana kategorija dalmatinskih historij-
skih izvora od VIII. do XII. stoljeća«, Radovi Instituta JAZU u Za-
dru 3 (1957), str. 35–64.
Novak, Viktor, »Pojava i proširenje karolinške minuskule u Dalma-
ciji«, Glas SANU 255, Odelenje društvenih nauka 11 (1963), str.
1–63.
Novak, Viktor, Latinska paleografija, 2. izd. (Beograd: Naučna knjiga,
1980).
Pisana riječ u Hrvatskoj, katalog izložbe, ur. Josip Bratulić (Zagreb:
MTM, 1985).
Popović, Vladislav, »Les Évangiles de Split«, Bulletin de la Société Na-
tionale des Antiquaires de France (1987), str. 266–289.
Popović, Vladislav, »Evanđelijar svetog Dujma u Splitu«, Crkva u svi-
jetu XXV/3 (1990), str. 231–249.
Praga, Giuseppe, »Viktor Novak, Najstariji dalmatinski rukopis
Evangeliarium Spalatense. Paleografijska studija o nepoznatoj
školi poluuncijale osmoga stoljeća (prikaz)«, Atti e memorie della
Società dalmata di storia patria I (1926), str. 219–222.
Rapanić, Željko, Od carske palače do srednjovjekovne općine (Split:
Književni krug, 2007).
Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje (Za-
greb: Školska knjiga, 1997).
Saxer, Victor, »L’évangéliaire de Split. Étude codicologique, paléo-
graphique, philologique et historique«, u: Drago Šimundža, ur.,
Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX.
stoljeća. Zbornik radova II. međunarodnog simpozija o hrvatskoj
crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. rujna–5. listopada 1985.
(Split: Crkva u svijetu, 1990), str. 87–144.
17