pitanjaIOdgovoriZaDipl PDF

Pitanja za diplomski
Andrea Bosak
6. srpnja 2010.
Sadržaj
1 Matematička analiza 1 i 2 2
1.1 Supremum i infimum. Arhimedov aksiom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
1.2 Nizovi. Podnizovi. Ograničenost, monotonost i konvergencija nizova . . . . . . . . . . 2
1.3 Limes funkcije. Neprekidnost funkcije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.4 Derivacija funkcije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.5 Teoremi srednje vrijednosti. Taylorov teorem. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
1.6 Derivacije i monotonost, lokalni ekstremi, konveksnost i infleksije. . . . . . . . . . . . 9
1.7 Riemannov integral. Primitivna funkcija.
Newton-Leibnitzova formula. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
1.8 Redovi. Konvergencija redova. Kriteriji konvergencije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
1.9 Redovi potencija. Taylorov red. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
2 Diferencijalni i integralni račun 18

2.1 Diferencijabilnost funkcija više varijabli. Parcijalne derivacije. . . . . . . . . . . . . . 18
2.2 Ekstremi funkcija više varijabli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
2.3 Višestruki integral. Fubinijev teorem. Zamjena varijabli. . . . . . . . . . . . . . . . . 21
3 Linearna algebra 1 i 2 24
3.1 Vektorski prostor. Baza i dimenzija. Potprostor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
3.2 Determinanta matrice: definicija i svojstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
3.3 Rang matrice: definicija i svojstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
3.4 Regularna matrica. Inverz. Karakterizacije regularnih matrica. . . . . . . . . . . . . . 30
3.5 Rješivost sustava linearnih jednadžbi. Opis skupa rješenja. . . . . . . . . . . . . . . . 31
3.6 Linearni operatori. Jezgra, slika, rang i defekt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
3.7 Svojstvene vrijednosti linearnog operatora.
Svojstveni polinom matrice i linearnog operatora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
3.8 Unitarni prostori. Ortogonalni komplement potprostora. . . . . . . . . . . . . . . . . 35
3.9 Ortonormirana baza. Gram-Schmidtov postupak ortogonalizacije. . . . . . . . . . . . 37
3.10 Svojstvene vrijednosti hermitskih operatora/simetričnih matrica.
Dijagonalizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
1
1 Matematička analiza 1 i 2
1.1 Supremum i infimum. Arhimedov aksiom.
Definicija 1 :
Kažemo da je S ⊂ R, S 6= ∅, omeden odozgo u R, ako postoji broj M ∈ R takav da vrijedi
∀ x ∈ S, x ≤ M . Broj M zovemo gornja meda ili majoranta skupa S.
Kažemo da je S ⊂ R, S 6= ∅, omeden odozdo u R, ako postoji broj m ∈ R takav da vrijedi
∀ x ∈ S, m ≤ x. Broj m zovemo donja meda ili minoranta skupa S.
Skup S ⊂ R, S 6= ∅, je omeden u R, ako je omeden odozdo i odozgo u R.
Definicija 2 :
Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supre-
mum skupa S i pišemo L = sup S.
L = sup S je karakteriziran slijedećim svojstvima:
• ∀ x ∈ S, x ≤ L
• ∀ a ∈ R, a < L, ∃ x ∈ S, a < x
Često je praktično drugi uvjet pisati u obliku: ∀ε > 0, ∃ x ∈ S, L − ε < x.

Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum, tj. ako je L = sup S ∈ S onda je L = max S.
Teorem 1 (Arhimedov aksiom) :

U skupu R vrijedi tvrdnja: ∀ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∃ n ∈ N, na > b.
Definicija 3 :
Broj l ∈ R koji je najveća minoranta nepraznog odozdo omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum
skupa S i pišemo l = inf S.
l = inf S je karakteriziran slijedećim svojstvima:
• ∀ x ∈ S, l ≤ x
• ∀ a ∈ R, a > l, ∃ x ∈ S, x < a
Često je praktično drugi uvjet pisati u obliku: ∀ε > 0, ∃ x ∈ S, x < l + ε.

Infimum koji je u skupu nazivamo minimum, tj. ako je l = inf S ∈ S onda je l = min S.
Teorem 2 :
Neka je S ⊂ R, S 6= ∅, odozdo ograničen skup. Tada postoji l = inf S ∈ R
Napomena 1 (Aksiom potpunosti) ∗

Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊆ R ima supremum u R.
Teorem 3 (O potpunosti) ∗
Neka za svaki n ∈ N imamo segmente [an , bn ] ⊂ R takve da vrijedi [an+1 , bn+1 ] ⊂ [an , bn ], ∀n ∈ N.
Tada postoji x ∈ R takav da je x ∈ [an , bn ], ∀n ∈ N.
1.2 Nizovi. Podnizovi. Ograničenost, monotonost i konvergencija nizova

Definicija 4 :
Funkciju a : N → S zovemo niz u S.
Uobičajena oznaka za niz je (an )n∈N ili (an )n ili samo (an ). Kodomena niza može biti bilo koji
neprazan skup.
Monotonost je važno svojstvo koje niz može zadovoljavati. Za to je neophodno da je niz u skupu na
kojem je definiran uredaj.
2
Definicija 5 :
Neka je (an )n u R.
1. Niz (an )n je rastući ako ∀ n ∈ N, an ≤ an+1 .
2. Niz (an )n je strogo rastući ako ∀ n ∈ N, an < an+1 .
3. Niz (an )n je padajući ako ∀ n ∈ N, an ≥ an+1 .
4. Niz (an )n je strogo padajući ako ∀ n ∈ N, an > an+1 .
Definicija 6 :
Za niz b : N → S kažemo da je podniz niza a : N → S, ako postoji strogo rastući niz p : N → N u N
takav da je b = a ◦ p.
Definicija 7 :
Za niz (an )n kažemo da je ograničen odozgo ako postoji konstanta M takva da je an ≤ M, ∀n.
Za niz (an )n kažemo da je ograničen odozdo ako postoji konstanta m takva da je an ≥ m, ∀n.
Za niz kažemo da je ograničen ako je ograničen odozgo i odozdo, tj. ako postoje konstante M i m
takve da je m ≤ an ≤ M, ∀n.
Definicija 8 :
Niz realnih brojeva (an )n konvergira ili teži k realnom broju a ∈ R ako svaki otvoreni interval
polumjera ε oko točke a sadrži gotovo sve članove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃nε ∈ N), (∀n ∈ N), ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)).
Tada a zovemo granična vrijednost ili limes niza (an )n i pišemo a = lim an .
n→∞
Ako niz ne konvergira onda kažemo da on divergira.
Teorem 4 :
Konvergentan niz u R je ograničen.
Konvergentan niz u R ima samo jednu graničnu vrijednost.
Teorem 5 :
Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i ima istu graničnu vrijednost kao i niz.
Od interesa je naći jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergenciju niza.
Napomena 2 :
Ograničenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Monotonost nije nužna za konvergenciju niza.
Teorem 6 :
Svaki ograničen i monoton niz u R je konvergentan.
Definicija 9 :
Kažemo da je niz (an )n realnih brojeva Cauchyjev niz ako
∀ε > 0, ∃nε ∈ N, ∀n, m ∈ N, n, m > nε ⇒ |an − am | < ε.
Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤. Konvergencija nizova je u skladu s tim
uredajem.
Teorem 7 (Operacije s konvergentnim nizovima) :

Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi u R. Tada vrijedi:
1. Niz (an ± bn )n je konvergentan i lim (an ± bn ) = lim an ± lim bn

n→∞ n→∞ n→∞
3
2. Niz (an · bn )n je konvergentan i lim (an · bn ) = lim an · lim bn
n→∞ n→∞ n→∞

an
3. Ako je ∀n ∈ N, bn 6= 0, i lim bn 6= 0, onda je i niz konvergentan i

n→∞ bn n
an limn→∞ an
lim =
n→∞ bn limn→∞ bn
4. Niz (|an |)n je konvergentan i lim |an | = | lim an |.
n→∞ n→∞
Teorem 8 (teorem o sendviču) :

Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi u R.
1. Ako je ∀n ∈ N, an ≤ bn , onda je lim an ≤ lim bn
n→∞ n→∞
2. Ako je (cn )n niz za kojeg vrijedi ∀n ∈ N, an ≤ cn ≤ bn i lim an = lim bn = c, onda je (cn )n
n→∞ n→∞
konvergentan i lim cn = c
n→∞
Teorem 9 :
Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev.
Teorem 10 :
Svaki niz (an )n u R ima monoton podniz.
Teorem 11 (Weierstrass) :
Ograničen niz u R ima konvergentan podniz.
Definicija 10 :
Kažemo da je α ∈ R gomilište niza (an )n realnih brojeva, ako postoji podniz (apn )n niza (an )n takav
da vrijedi lim apn = α
n→∞
Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomilište niza (an )n ako i samo ako ∀ε > 0 okolina hα − ε, α + εi
sadrži beskonačno članova niza.
Definicija 11 :
Neka je (an )n ograničen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup svih gomilišta tog niza.
Supremum skupa A zovemo limes superior niza (an )n i označavamo s lim sup an ili limn an ,
n→∞
Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (an )n i označavamo s lim inf an ili limn an .
n→∞
Broj L ∈ R je limes superior niza (an )n ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je an < L + ε za gotovo sve članove niza.
2. ∀ε > 0, je L − ε < an za beskonačno članova niza.
Broj l ∈ R je limes inferior niza (an )n ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je l − ε < an za gotovo sve članove niza.
2. ∀ε > 0, je an < l + ε za beskonačno članova niza.
Teorem 12 :
Niz (an )n u R je konvergentan ako i samo ako je
lim inf an = lim sup an

n→∞ n→∞
4
1.3 Limes funkcije. Neprekidnost funkcije.
Definicija 12 :
Neka su A i B bilo koja dva neprazna skupa. Funkcija sa skupa A u skup B je pridruživanje
elemenata skupa A elementima skupa B, tako da je svakom elementu iz A pridružen točno jedan
element iz B. Tada pišemo f : A → B, s tim da skup D(f ) = A zovemo područje definicije ili
domena funkcije f, skup K(f ) = B nazivamo područje vrijednosti ili kodomena funkcije f.
Definicija 13 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kažemo da ima limes u točki
c jednak L ako za svaki niz (cn )n u I \ {c} vrijedi:
lim cn = c ⇒ lim f (cn ) = L.

n→∞ n→∞
Tada pišemo lim f (x) = L.

x→c
Teorem 13 (Cauchyjeva definicija limesa) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I \ {c} → R. Limes funkcije f u točki c postoji i
lim f (x) = L ako i samo ako vrijedi
x→c
(∀ε > 0) (∃δ > 0) (∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)).
Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i množenja s funkcijama.
Teorem 14 (Svojstva) :
Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x). Tada
x→c x→c
vrijedi:
1. Funkcija f ± g ima limes u c i lim(f (x) ± g(x)) = lim f (x) ± lim g(x)
x→c x→c x→c
2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim λf (x) = λ lim f (x)

x→c x→c
3. Funkcija f · g ima limes u c i lim(f (x) · g(x)) = lim f (x) · lim g(x)
x→c x→c x→c
f
4. Ako je g(x) 6= 0, ∀x ∈ I \ {c}, i lim g(x) 6= 0, funkcija ima limes u c i
x→c g
f (x) limx→c f (x)
lim =
x→c g(x) limx→c g(x)
5. Funkcija |f | ima limes u c i lim |f (x)| = | lim f (x)|.
x→c x→c
Teorem 15 (teorem o sendviču) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x).
x→c x→c
1. Ako je f (x) ≤ g(x), ∀x ∈ I \ {c}, onda je lim f (x) ≤ lim g(x).
x→c x→c
2. Ako je h : I \{c} → R takva da vrijedi f (x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I \{c} i lim f (x) = lim g(x) = L,
x→c x→c
onda funkcija h ima limes u c i lim h(x) = L.
x→c
Definicija 14 (Cauchyjeva definicija) :
• Neka je ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kažemo da ima limes

slijeva u točki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0) (∃δ > 0) (∀x ∈ I) ((0 < c − x < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε))
Tada pišemo lim f (x) = lim f (x) = f (c−) = L.

x%c x→c−
5
• Neka je ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kažemo da ima limes
zdesna u točki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0) (∃δ > 0) (∀x ∈ I) ((0 < x − c < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε))
Tada pišemo lim f (x) = lim f (x) = f (c+) = L.

x&c x→c+
Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije.
Teorem 16 :
Neka je ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I \ {c} → R. Za funkciju f postoji lim f (x) ako i samo ako
x→c
postoje i jednaki su lim f (x) i lim f (x).
x→c− x→c+
Teorem 17 :
Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija. U svakoj točki c ∈ I funkcija f ima
lijevi i desni limes. Ako f raste, onda je f (c−) ≤ f (c) ≤ f (c+), a ako pada f (c−) ≥ f (c) ≥ f (c+).
Definicija 15 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i točka c ∈ I. Za funkciju f : I → R kažemo da je neprekidna u
točki c ako postoji limes funkcije f u točki c i lim f (x) = f (c). Funkcija je neprekidna na skupu I
x→c
ako je neprekidna u svakoj točki c ∈ I.
Teorem 18 (Cauchyjeva definicija) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R. Funkcija f je neprekidna u točki c ako i
samo ako vrijedi
(∀ε > 0) (∃δ > 0) (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε))
Teorem 19 (Svojstva) :
Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i neka su funkcije f, g : I → R neprekidne u c. Tada vrijedi:
1. Za svaki λ, µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.
2. Funkcija f · g je neprekidna u c.
f
3. Ako je g(x) 6= 0, ∀x ∈ I, onda je funkcija neprekidna u c.
g
Teorem 20 Neka su I, J ⊆ R otvoreni intervali, f : I → R, g : J → R funkcije za koje vrijedi

f (I) ⊆ J, tj. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I → R. Ako je funkcija f neprekidna u točki c ∈ I i
funkcija g neprekidna u d = f (c) ∈ J, onda je g ◦ f neprekidna u c.
Definicija 16 (neprekidnost na segmentu) :

Neka je [a, b] ⊆ R i funkcija f : [a, b] → R različita od konstantne funkcije. Kažemo da je funkcija f
neprekidna na [a, b] ako postoji otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I → R takva da vrijedi:
• [a, b] ⊂ I
• g(x) = f (x), ∀x ∈ [a, b]
• g je neprekidna na I.
Teorem 21 (Bolzano-Weierstrass) :
Neka je funkcija f : [a, b] → R neprekidna na segmentu [a, b] ⊆ R. Tada je f ([a, b]) = [m, M ] takoder
segment.
6
Teorem 22 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I → R monotona na I i I 0 = f (I) otvoren interval.
Tada je f neprekidna funkcija na I.
Definicija 17 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kažemo da f ima u točki c ∈ I prekid prve vrste ako
u c postoje i lijevi limes f (c−) i desni limes f (c+) funkcije i ako su oni različiti. Ostali prekidi su
prekidi druge vrste.
Teorem 23 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona funkcija.
1. Monotona funkcija može imati samo prekide prve vrste.
2. Monotona funkcija ima najviše prebrojivo mnogo prekida.
Napomena 3 Činjenica da je funkcija neprekidna u nekoj točki ima utjecaj na ponašanje funkcije
u okolini te točke. Ako je funkcija neprekidna u točki c, onda je ona lokalno ograničena oko točke c.
Svaki polinom je neprekidna funkcija na R.
Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom području definicije.
Definicija 18 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i točka c ∈ I. Za funkciju f : I → R kažemo da je neprekidna
slijeva u točki c ako postoji limes slijeva funkcije f u točki c i lim f (x) = f (c). Funkcija f je
x→c−
neprekidna zdesna u točki c ako postoji limes zdesna funkcije f u točki c i lim f (x) = f (c).
x→c+
Napomena 4 :
Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i zdesna u c.
1.4 Derivacija funkcije.

Definicija 19 :
Kažemo da je funkcija f : I → R, diferencijabilna ili derivabilna u točki c otvorenog intervala
I ⊆ R, ako postoji
f (x) − f (c)
lim .
x→c x−c
Taj broj zovemo derivacija funkcije f u točki c i pišemo
f (x) − f (c)
f 0 (c) = lim
x→c x−c
Definicija 20 :
Analogno se definira n-ta derivacija (ako postoji) od f na I tj. f (n) : I → R
f (n) (x) − f (n) (c)
f (n+1) (c) = lim .
x→c x−c
Teorem 24 Ako je funkcija f : I → R diferencijabilna u točki c otvorenog intervala I, onda je f
neprekidna u c.
Teorem 25 :
Neka je funkcija f : I → R diferencijabilna u točki c otvorenog intervala I i neka je
g(x) = f 0 (c)(x − c) + f (c), ∀x ∈ R.
Ako je h polinom, st h ≤ 1, i h 6= g, onda postoji δh > 0 tako da vrijedi
∀x ∈ I, (0 < |x − c| < δh ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < |f (x) − h(x)|).
Drugim riječima, polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno oko c najbolja aproksima-
cija funkcije f.
7
Teorem 26 (svojstva derivacije) :
Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u točki c otvorenog intervala I.
1. Funkcija f+g je diferencijabilna u točki c i
(f + g)0 (c) = f 0 (c) + g 0 (c)
2. Funkcija fg je diferencijabilna u točki c i
(f g)0 (c) = f 0 (c)g(c) + f (c)g 0 (c)
f
3. Ako je funkcija g
definirana na I, onda je i diferencijabilna u točki c i
0
f f 0 (c)g(c) − f (c)g 0 (c)
(c) =
g g(c)2
Teorem 27 (derivacija kompozicije funkcija) :

Neka su f : I → R, g : J → R i neka je f (I) ⊆ J, tj. kompozicija g ◦ f : I → R je dobro definirana
na I.
Ako je funkcija f diferencijabilna u točki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna u točki d = f (c) ∈ J,
onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi
(g ◦ f )0 (c) = g 0 (d)f 0 (c).
Teorem 28 (derivacija inverzne funkcije) :

Neka je f : I → J, I, J ⊆ R otvoren interval, bijekcija i neka su f i f −1 neprekidne na I, odnosno J.
Ako f ima derivaciju u točki c ∈ I i ako je f 0 (c) 6= 0, onda je f −1 diferencijabilna u točki d = f (c) i
vrijedi
1 1
(f −1 )0 (d) = 0 ili (f −1 )0 (x) = 0 −1 .
f (c) f (f (x))
Napomena 5 (derivacije nekih funkcija) :
• f (x) = x±n −→ f 0 (x) = ±nx±n−1
• f (x) = sin x −→ f 0 (x) = cos x
• f (x) = cos x −→ f 0 (x) = − sin x
• f (x) = ex −→ f 0 (x) = ex
Napomena 6 (logaritamsko deriviranje) :

Neka su f : I → h0, +∞i, g : I → R, I ⊆ R otvoren interval, diferencijabilne funkcije. Tada je i
funkcija h : I → R, definirana sa h(x) = f (x)g(x) , ∀x ∈ I, diferencijabilna i vrijedi
f 0 (x)

0 g(x) 0
h (x) = f (x) g (x) ln(f (x)) + g(x) .
f (x)
Teorem 29 (L’Hospitalovo pravilo) :

Neka su f i g funkcije definirane na I \ {c} ⊂ R i neka su diferencijabilne na tom skupu. Neka vrijedi
f 0 (x)
lim f (x) = 0, lim g(x) = 0, g 0 (x) 6= 0, ∀x ∈ I \ {c}, lim = L.
x→c x→c x→c g 0 (x)
Tada je
f (x)
lim = L.
x→c g(x)
8
1.5 Teoremi srednje vrijednosti. Taylorov teorem.
Teorem 30 (Rolle) :
Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka za a, b ∈ I, a < b, vrijedi
f (a) = f (b) = 0. Tada ∃c ∈ ha, bi takav da je f 0 (c) = 0.
Teorem 31 (Lagrange) :
Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada
∃c ∈ ha, bi takav da je f (b) − f (a) = f 0 (c)(b − a)
Definicija 21 (Taylorov polinom i n-ti ostatak funkcije) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu derivaciju na I. Za c ∈ I polinom
n
X f (k) (c)
Tn (x) = f (c) + (x − c)k , x ∈ R,
k=1
k!
zovemo Taylorov polinom n-tog reda za funkciju f u točki c, a funkciju
Rn (x) = f (x) − Tn (x), x ∈ I,
zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.
Teorem 32 (Taylor) :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R ima derivaciju n + 1 − vog reda na I. Neka je c ∈ I
i Tn Taylorov polinom za f u točki c definiran kao u prethodnoj definiciji. Tada ∀x ∈ I, ∃cx izmedu
c i x, tako da je
f (n+1) (cx )
Rn (x) = (x − c)n+1 , (Lagrangeov oblik ostatka).
(n + 1)!
1.6 Derivacije i monotonost, lokalni ekstremi, konveksnost i infleksije.

Teorem 33 (rast i pad funkcije) :
Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f raste na I ako i samo
ako je f 0 (x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Funkcija f pada na I ako i samo ako je f 0 (x) ≤ 0, ∀x ∈ I.
Napomena 7 :
Uvjet da je f 0 (x) > 0, ∀x ∈ I, je dovoljan za strogi rast funkcije f na I, ali taj uvjet nije nužan.
Teorem 34 (nužan i dovoljan uvjet za strogi rast) :

Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je S = {x ∈ I : f 0 (x) = 0}.
Funkcija f strogo raste (pada) na I ako i samo ako skup S ne sadrži otvoren interval i f 0 (x) > 0
(f 0 (x) < 0), ∀x ∈ I \ S.
Definicija 22 :
Za funkciju f : I → R kažemo da u c otvorenog intervala I ⊆ R ima
• lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da
∀x ∈ I (| x − c |< δ) ⇒ (f (x) ≤ f (c))
• lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da
∀x ∈ I (| x − c |< δ) ⇒ (f (x) ≥ f (c))
Napomena 8 :
Takve točke zovemo točkama lokalnih ekstrema.
9
Napomena 9 :
Kod strogih lokalnih ekstrema vrijede stroge nejednakosti i | x − c |> 0
Teorem 35 (Fermat) :
Neka f : I → R u točki c otvorenog intervala I ⊆ R ima lokalni ekstrem. Ako je f diferencijabilna u
c, onda je f 0 (c) = 0.
Napomena 10 :
Točke iz otvorenog intervala u kojima je derivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim točkama.
Napomena 11 :
Ako realna funkcija f ima derivaciju f ’ na otvorenom intervalu I ⊆ R, onda funkcija f ’ nema prekida
prve vrste na I.
Teorem 36 (dovoljan uvjet za lokalne ekstreme) :

Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R.
1. Ako je c ∈ I, f 0 (c) = 0 i ako ∃δ > 0, hc − δ, c + δi ⊆ I, tako da
x ∈ hc − δ, ci ⇒ f 0 (x) > 0 i x ∈ hc, c + δi ⇒ f 0 (x) < 0,
onda f ima u točki c strogi lokalni maksimum.
2. Ako je c ∈ I, f 0 (c) = 0 i ako ∃δ > 0, hc − δ, c + δi ⊆ I, tako da
x ∈ hc − δ, ci ⇒ f 0 (x) < 0 i x ∈ hc, c + δi ⇒ f 0 (x) > 0,
onda f ima u točki c strogi lokalni minimum.
Teorem 37 (dovoljan uvjet za lokalne ekstreme) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R, f ∈ C (n+1) (I). Neka je c ∈ I stacionarna točka, tj.
f 0 (c) = 0. Ako postoji n ∈ N, takav da ∀k ∈ {1, ..., n} vrijedi f (k) (c) = 0 i f (n+1) (c) 6= 0, tada je u
slučaju
1. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) > 0, f ima strogi lokalni minimum u c,
2. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) < 0, f ima strogi lokalni maksimum u c,
3. ako je n + 1 neparan broj, f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu infleksiju).
Definicija 23 :
Za realnu funkciju f kažemo da je konveksna na intervalu I ⊆ R, ako

x1 + x2 f (x1 ) + f (x2 )
(∀x1 , x2 ∈ I)(x1 < x2 ) ⇒ f ≤ .
2 2
Funkcija f je konkavna ako vrijedi

x1 + x2 f (x1 ) + f (x2 )
(∀x1 , x2 ∈ I)(x1 < x2 ) ⇒ f ≥ .
2 2
Funkcija je strogo konveksna (konkavna) ako vrijedi stroga nejednakost.
Teorem 38 (Jensenova nejednakost) :

Ako je f neprekidna i konveksna funkcija na intervalu I ⊆ R, onda vrijedi
(∀x1 , x2 ∈ I), (∀t ∈ [0, 1]), f ((1 − t)x1 + tx2 ) ≤ (1 − t)f (x1 ) + tf (x2 ).
Ako jednakost vrijedi za neko t ∈ h0, 1i, onda jednakost vrijedi ∀t ∈ [0, 1].
10
Teorem 39 :
Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna
na I, ako i samo ako je njena derivacija f 0 rastuća funkcija na I.
Napomena 12 :
Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je
konveksna na I ako i samo ako je f 00 (x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Definicija 24 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Točka c ∈ I je točka infleksije ili prijevojna točka,
ako postoji δ > 0 takav da je na intervalu hc−δ, ci funkcija f strogo konveksna, a na intervalu hc, c+δi
je f strogo konkavna ili obratno. Još kažemo da je točka (c, f (c)) točka infleksije grafa funkcije f.
Teorem 40 (infleksija) :
Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otovrenom intervalu I ⊆ R. Točka c ∈ I je
točka infleksije funkcije f ako i samo ako je f 00 (c) = 0 i funkcija f 0 ima u c strogi lokalni ekstrem.
1.7 Riemannov integral. Primitivna funkcija.

Newton-Leibnitzova formula.
Ako je funkcija f : [a, b] → R ograničena na segmentu [a, b] onda ona poprima infimum (m) i
supremum (M) na tom segmentu.
Infimum na podsegmentu je veči ili jednak infimumu na segmentu a supremum na podsegmentu je
manji ili jednak supremumu na segmentu.
Za n ∈ N podijelimo (izvršimo subdiviziju) segment [a, b] točkama a = x0 < x1 < ... < xn−1 < xn = b
na n dijelova. Neka je mk = inf f i Mk = sup f, (k = 1, ..., n).
[xk−1 ,xk ] [xk−1 ,xk ]
Xn
Sada definiramo donju Darbouxovu sumu s = mk (xk − xk−1 ) i gornju Darbouxovu sumu
k=1
n
X
S= Mk (xk − xk−1 ). Jasno je da vrijedi m(b − a) ≤ s ≤ S ≤ M (b − a).
k=1
Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s i B skup svih gornjih Darbouxovih suma S funkcije
f na segmentu [a, b]. Iz gornje nejednakosti slijedi da su skupovi A i B ograničeni odozdo s m(b − a)
i odozgo s M (b − a). Prema aksiomu potpunosti postoje
I∗ (f ; a, b) = supA, I ∗ (f ; a, b) = inf B .
Definicija 25 :
Broj I∗ zovemo donji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a, b], a broj I ∗ zovemo gornji
Riemannov integral funkcije f na segmentu [a, b].
Definicija 26 :
Za funkciju f : [a, b] → R ograničenu na segmentu [a, b] kažemo da je integrabilna u Riemanno-
vom smislu ili R-integrabilna na segmentu [a, b] ako je
I = I∗ (f ; a, b) = I ∗ (f ; a, b).
Tada se broj I naziva integral funkcije f na segmentu [a, b].
Teorem 41 (nužan uvjet) :

Neka je f : [a, b] → R ograničena funkcija na segmentu [a, b] ⊂ R. Funkcija f je integrabilna na
[a, b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume
vrijedi S − s < ε.
11
Teorem 42 (svojstva) :
Neka su f, g : [a, b] → R integrabilne funkcije na [a, b] ⊂ R. Za bilo koje α, β ∈ R funkcija αf + βg
je integrabilna na [a, b] i vrijedi
Z b Z b Z b
(αf + βg) = α f +β g.
a a a
Z b Z b
Ako je f ≤ g na [a, b] onda je f≤ g.
Z b Z b a a
Takoder vrijedi | f| ≤ |f | ≤ (b − a) sup f.

a a [a,b]
Neka je f : [a, b] → R ograničena funkcija na [a, b] ⊂ R i c ∈ ha, bi. Ako je funkcija f integrabilna na
Z b Z c Z b
segmentu [a, c] i [c, b], onda je f integrabilna na [a, b] i f= f+ f.
a a c
Napomena 13 :
Svaka funkcija koja je ograničena na segmentu nije i Riemann integrabilna na tom segmentu.
Definicija 27 :
Za funkciju f : [a, b] → R kažemo da je monotona po dijelovima na segmentu [a, b] ako postoji
subdivizija a = c0 < c1 < · · · < ck−1 < ck < · · · < cn−1 < cn = b takva da je f |[ck−1 ,ck ] monotona
funkcija za sve k = 1, . . . , n.
Teorem 44 :
Neka je f : [a, b] → R (po dijelovima) monotona funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada je ona R-integrabilna
na [a, b].
Teorem 45 (Riemman) :
Neka je f : [a, b] → R neprekidna funkcija Z na [a, b] ⊂ R. Tada je ona R-integrabilna na [a, b].
Takoder, postoji točka c ∈ [a, b] takva da je f (x)dx = f (c)(b − a).
[a,b]
Napomena 14 :
Ako ograničena funkcija ima na segmentu najviše konačno točaka prekida prve vrste, tada je ona
R-integrabilna na tom segmentu.
Definicija 28 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Primitivna funkcija funkcije f na skupu I je svaka
funkcija F : I → R sa svojstvom F 0 (x) = f (x), ∀x ∈ I.
Teorem 46 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija. Ako su F i G bilo koje dvije primitivne
funkcije od f na intervalu I, onda postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F (x) + C, ∀x ∈ I.
Teorem 47 (dovoljni uvjeti za primitivnu funkciju) :

Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R funkcija neprekidna na I. Tada postoji primitivna
funkcija od f na I.
Teorem 48 (Leibniz-Newton) :
Ako je f neprekidna funkcija na otvorenom intervalu I i F bilo koja primitivna funkcija funkcije f na
I, onda za svaki segment [a, b] ⊂ I vrijedi
Z b
f (x)dx = F (b) − F (a).
a
12
Napomena 15 :
Gornja formula daje vezu izmedu primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog
integrala funkcije.
Napomena 16 :
Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f neprekidna. Dovoljno je pretpostaviti da je f
integrabilna i da postoji primitivna funkcija od f.
Napomena 17 :
Ako je F primitivna funkcija od f na I, onda je ona diferencijabilna na I
1.8 Redovi. Konvergencija redova. Kriteriji konvergencije.

Definicija 29 :
Neka je (an )n niz realnih brojeva. Nizu (an )n pridružujemo niz (sn )n definiran sa:
s 1 = a1
s 2 = a1 + a2
s 3 = a1 + a2 + a3
..
.
sn = a1 + a2 + · · · + an
..
.
Red je uredeni par ((an )n , (sn )n ) nizova (an )n i (sn )n . Element an zovemo opći član reda, a sn je
n-ta parcijalna suma reda.
Definicija 30 (konvergencija reda) :

Za red ∞
X
an (1)
n=1
realnih ili kompleksnih brojeva kažemo da je konvergentan, ako je niz (sn )n parcijalnih suma reda (1)
konvergentan. Ako je red (1) konvergentan onda broj
s = lim sn
n→∞
zovemo sumom reda i označavamo sa ∞

X
s= an .
n=1
Red (1) je divergentan ako je niz (sn )n divergentan.
Teorem 49 (Nužan uvjet konvergencije reda) :

∞
X
Ako red an konvergira, onda niz (an )n konvergira k nuli, tj. vrijedi
n=1
∞
X
an konvergira ⇒ lim an = 0. (2)
n→∞
n=1
Napomena 18 :
Obratna implikacija u (2) nije općenito istinita.
13
∞
X ∞
X
Neka su an i bn konvergentni redovi sa sumama A i B. Za svaki par λ, µ ∈ C je red
n=1 n=1
∞
X
(λan + µbn ) konvergentan i vrijedi
n=1
∞
X ∞
X ∞
X
(λan + µbn ) = λ an + µ bn .
n=1 n=1 n=1
Definicija
P 31 :
Za red an kažemo da je red s pozitivnim članovima ako je ∀n ∈ N, an ≥ 0.
Teorem 51 :
P
1. Red an s pozitivnim članovima konvergira ako i samo ako je njegov niz parcijalnih suma
X∞
(sn )n ograničen. Tada je an = sup {sn : n ∈ N}.
n=1
∞
X
2. Ako red an s pozitivnim članovima konvergira, onda njegova suma ne ovisi o poretku članova.
n=1
Primjer (harmonijski red) :

∞
X 1 1
Red divergira ka +∞ iako vrijedi uvjet lim = 0.
n=1
n n→∞ n
Primjer (geometrijski red) :

∞
X
Za q ∈ C, | q |< 1, red q n konvergira i ima sumu 1
1−q
. Za | q |≥ 1 red divergira.
n=0
NapomenaP 19P(usporedivanje redova) :

Neka su an , bn redovi s pozitivnim članovima i neka postoji K > 0 tako da je
an ≤ Kbn , ∀n ∈ N.
P P X X P
Ako konvergira bn , onda konvergira i an i vrijedi an ≤ K bn . Ako red an divergira,
P
onda divergira i red bn .
Primjer :
∞
X 1
Red p
konvergira za p ≥ 2, jer je np ≥ n2 što povlači
n=1
n
∞ ∞
X 1 X 1
p
≤
n=1
n n=1
n2
Primjer :
∞
X 1
Red p
divergira za p ≤ 1, jer je np ≤ n što povlači
n=1
n
∞ ∞
X 1 X 1
≤ p
,
n=1
n n=1
n
∞
X 1
a red divergira.
n=1
n
14
Teorem 52 : ∞ ∞
X X
Neka je (an )n niz u C. Ako konvergira red |an | onda konvergira i red an i vrijedi
n=1 n=1
∞
X ∞
X
| an | ≤ |an |
n=1 n=1
Definicija 32 :
∞
X ∞
X ∞
X
Za red an kažemo da je apsolutno konvergentan ako je red |an | konvergentan. Red an
n=1 n=1 n=1
∞
X
je uvjetno konvergentan ako konvergira, ali red |an | divergira.
n=1
Teorem P53 : P
Neka su P an , bn redovi u C i neka postoji K > 0 tako da je |an |P
≤ K|bn |, ∀n ∈ N.
Ako red P bn apsolutno konvergira, onda apsolutno konvergira
P i red an .
Ako red an ne konvergira apsolutno, onda niti red bn ne konvergira apsolutno.
Dovoljni uvjeti za konvergenciju reda.
Teorem 54 (Leibnitzov kriterij) :

∞
X
Ako niz (an )n realnih pozitivnih brojeva strogo pada i lim an = 0, tada red (−1)n−1 an konvergira k
n
n=1
broju A za koji vrijedi 0 < A < a1 .
Teorem 55 (D’Alambertov kriterij) :

Neka je (an )n niz u C i an 6= 0, ∀n ∈ N.
∞
X
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ h0, 1i ⊂ R takvi da vrijedi an+1 ≤ q, ∀n ≥ m, onda red an

an
n=1
apsolutno konvergira.
∞
X
an+1
2. Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi an > 1, ∀n ≥ m, onda red an divergira.
n=1
Teorem 56 (Cauchyjev kriterij) :

Neka je (an )n niz u C.
∞
X
p
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ h0, 1i ⊂ R takvi da vrijedi n
|an | ≤ q, ∀n ≥ m, onda red an
n=1
apsolutno konvergira.
∞
X
p
2. Ako vrijedi n
|an | > 1 za beskonačno mnogo indeksa n ∈ N, onda red an divergira.
n=1
Napomena 20 :
Ako D’Alambertov kriterij daje odluku, onda ju daje i Cauchyjev kriterij. Obratna tvrdnja nije isti-
nita.
Teorem 57 (Integralni Cauchyjev kriterij) :

Neka je f : [1, +∞i → [0, +∞i neprekidna i padajuća funkcija na [1, +∞i.
X∞ Z +∞
1. Red f (n) konvergira ako i samo ako integral f (x)dx konvergira.
n=1 1
15
2. Ako red konvergira onda vrijedi
Z +∞ ∞
X Z +∞
f (x)dx ≤ f (n) ≤ f (1) + f (x)dx.
1 n=1 1
Primjer : Z +∞
1 dx
Funkcija f (x) = xp
je neprekidna i padajuća na [1, +∞i. Integral konvergira za p > 1 pa i
1 xp
∞
X 1
red konvergira za p > 1. Oboje divergiraju za p ≤ 1.
n=1
np
Definicija 33 :
X∞ ∞
X
Neka su an i bn redovi u R ili C. Definirajmo niz (cn )n sa
n=0 n=0
n
X
cn = ak bn−k , k = 0, 1, 2, . . . (3)
k=0
∞
X ∞
X ∞
X
Red cn zovemo produktom redova an i bn .
n=0 n=0 n=0
Teorem ∞58 : ∞ ∞
X X X
Ako red an apsolutno konvergira k A i red bn konvergira k B, onda red cn definiran s (3)
n=0 n=0 n=0
konvergira k AB.
Napomena 21 :
U prethodnom teoremu nije moguće izostaviti uvjet apsolutne konvergencije kod oba reda.
1.9 Redovi potencija. Taylorov red.

∞
X
Definicija 34 Neka je (fn )n niz funkcija an : I → R( ili C), I ⊆ R( ili C). Red fn zovemo
n=0
redom funkcija.
Definicija 35 :
Ako je ∀n ∈ N0 , fn (x) = an (x − c)n , x ∈ I, onda se red
∞
X
an (x − c)n (4)
n=0
naziva red potencija oko točke c.

Neka je K = {z ∈ C : red (4) konvergira u točki z}. Sada definiramo r = sup{|z − c| : z ∈ K} i
nazivamo ga radijus konvergencije reda (4).
Teorem 59 (o radijusu konvergencije) :
1. Red (4), derivacija reda (4) i antiderivacija reda (4) imaju jednak radijus konvergencije.
2. Ako je r radijus konvergencije reda (4) i r > 0, onda svi redovi apsolutno konvergiraju za svaki
z ∈ C, |z − c| < r, i divergiraju za svaki z ∈ C, |z − c| > r.
p
3. Ako je ρ = lim sup n |an |, onda je r = ρ1 .
n
16
∞
X
Neka je f : hc − r, c + ri → R zadana s f (x) = an (x − c)n , gdje je r > 0 radijus konvergencije
n=0
reda. Tada je f ∈ C ∞ (hc − r, c + ri) i vrijedi
f (c) = a0
f 0 (c) = a1
f 00 (c) = 2a2
..
.
f (n) (c) = n!an
..
.
Formula za koeficijente je
f (n) (c)
an = , (n = 0, 1, . . .).
n!
Definicija 36 :
Neka je funkcija f ∈ C ∞ (hc − r, c + ri). Red
∞
X f (n) (c)
(x − c)n (5)
n=0
n!
n
X f (k) (c)
zovemo Taylorov red funkcije f oko točke c. Taylorovi polinomi Tn (x) = (x − c)k su
k=0
k!
parcijalne sume Taylorovog reda.
Teorem 60 :
Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da
je
|f (n) (x)| ≤ C, ∀x ∈ I 0 = hc − δ, c + δi ∩ I, ∀n ∈ N,
onda red (5) konvergira k f (x), ∀x ∈ I 0 .
∞
x (n)
X xn
Primjer Za funkciju f (x) = e , x ∈ R i c = 0 je f .
(0) = 1, pa je Taylorov red oko nule
n! n=0
Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (ex < eδ ), tj. ∀x ∈ h−δ, δi je |ex | < eδ = C. Sada, za svaki x ∈ R, postoji
δ > 0, takav da je x ∈ h−δ, δi, pa red konvergira k funkciji na čitavom R
Teorem 61 (Abelov) :
∞
X
Ako red an konvergira i ima sumu s, onda je s
n=0
∞
X
f (x) = an xn , |x| < 1,
n=0
definirana funkcija f : h−1, 1i → R i vrijedi s = lim f (x).

x→1−
Primjer :
Naći Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = ln(1 + x) i ispitati njegovu konvergenciju.
∞
1 X
0
Vrijedi f (x) = = (−1)n xn , za x ∈ h−1, 1i (geometrijski red). Tada (po teoremu o radijusu
1 + x n=0
∞ n+1 ∞
X
n x
X xn
konvergencij) imamo f (x) = ln(1 + x) = (−1) = (−1)n−1 , za x ∈ h−1, 1i.
n=0
n + 1 n=1 n
Primjer :
∞
X (−1)n−1
Vrijedi = ln 2 Naime, funkcija f iz gornjeg primjera i prethodni red zadovoljavaju uvjete
n=1
n
Abelovog teorema.
17
2 Diferencijalni i integralni račun
2.1 Diferencijabilnost funkcija više varijabli. Parcijalne derivacije.
Definicija 37 Neka je A ⊆ Rn . Funkcija f : A → Rm je diferencijabilna u točki c ∈ A ako
postoji linearni operator L : Rn → Rm (L ∈ L(Rn , Rm )) takav da vrijedi
kf (x) − f (c) − L(x − c)k

lim =0
x→c kx − ck
Funkcija je diferencijabilna na A ako je diferencijabilna u svakoj točki skupa A.
Napomena 22 :
Norma u ovoj definiciji je Euklidska, ali zbog ekvivalencije normi na konačnodimenzionalnom prostoru
defnicija ne ovisi o izboru norme.
Teorem 62 :
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rm diferencijabilna u c ∈ A. Tada je linearni operator iz defnicije
diferencijala jedinstven.
Neka je A ⊆ Rm i neka je f : A → Rm . Tada smo defnirali komponentne funkcije sa f (x) =

(f1 (x), f2 (x), . . . , fm (x)). Svaka od funkcija fi funkcija je n varijabli, no za danu točku c možemo
defnirati realne funkcije jedne varijable gij (h) = fi (c1 , . . . , cj−1 , cj+h , cj+1 , . . . , cn ), za h iz nekog skupa
što sadrži 0.
Ovime zapravo promatramo samo ponašanje funkcije fi na presjeku neke okoline točke c i skupa A,
i to samo duž osi xj .
Definicija 38 :
∂fi
Parcijalne derivacije funkcije f u točki c ∈ A, u oznaci ∂xj
(c), dane su sa
∂fi fi (c1 , . . . , cj−1 , cj+h , cj+1 , . . . , cn ) − fi (c1 , . . . , cn )

(c) = gij0 = 0 = lim
∂xj h→0 h
(Čitamo: parcijalna derivacija i-te komponente funkcije f po varijabli xj ), i = 1, . . . , m, j = 1, . . . , n.
Teorem 63 :
∂fi
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rm diferencijabilna u c ∈ A. Tada sve parcijalne derivacije ∂x j
(c)
n m
postoje, te je matrica diferencijala Df(c) u paru kanonskih baza od R i R , označavat ćemo je
∇f (c) (znak ∇ čitamo ”nabla”), dana sa
 ∂f1 ∂f1

∂x1
(c) . . . ∂xn
(c)
∇f (c) =  ... .. .. 

. . 
∂fn ∂fn
∂x1
(c) ... ∂xn
(c)
Napomena 23 :
Ovu matricu nazivamo Jacobijeva matrica funkcije f u točki c, a ponekad i derivacija vektorske
funkcije više varijabli.
Definicija 39 :
Neka je A ⊆ Rn i f : A → Rm , te neka je v ∈ Rn , jedinični vektor kvk = 1.
Ako postoji limes
f (c + hv) − f (c)
lim
h→0 h
∂f
nazivamo ga derivacija funkcije u smjeru vektora v u točki c i označavamo sa 5v f (c) ili ∂v
.
∂f
Stoga je parcijalna derivacija ∂xi
zapravo derivacija u smjeru koordinatne osi xi (v = ei ).
18
Teorem 64 :
Neka je A ⊆ Rn i f : A → Rm , te neka je v ∈ Rn , jedinični vektor kvk = 1.
∂f
Ako je funkcija diferencijabilna u točki c tada postoji ∂v (c) i vrijedi
∂f
(c) = Df (c)v.
∂v
Teorem 65 :
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rm diferencijabilna u c ∈ A. Tada vrijedi
∃δ > 0, M > 0, ∀x ∈ A kx − ck < δ ⇒ kf (x) − f (c)k ≤ M kx − ck
pa je f neprekidna na A.
Napomena 24 :
Funkciju koja zadovoljava gornje svojstvo zovemo lokalno Lipschitzova u točki c. Funkcija je
lokalno Lipschitzova na skupu ako je lokalno Lipschitzova u svakoj točki skupa.
Teorem 66 :
∂fi
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rm . Ako sve parcijalne derivacije ∂xj
postoje i neprekidne su na
A, tada je f diferencijabilna na A.
Teorem 67 (derivacija kompozicije) :
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rm diferencijabilna u c ∈ A. Neka je B ⊂ Rm otvoren, f (A) ⊆ B
i g : B → Rp diferencijabilna u d = f (c). Tada je kompozicija funkcija g ◦ f diferencijabilna u c i
D(g ◦ f )(c) = Dg(f (c))Df (c).
Teorem 68 :
Neka je A ⊆ Rn , f, g : A → Rm diferencijabilna u c ∈ A, te α, β ∈ R. Tada je αf +βg diferencijabilna
u točki c i vrijedi
D(αf + βg)(c) = αDf (c) + βDg(c).
Teorem 69 :
Neka je A ⊆ Rn otvoren, f : A → Rm i g : A → R diferencijabilne funkcije u točki c ∈ A. Tada je
gf diferencijabilna u točki c i njen diferencijal D(gf )(c) je dan sa
D(gf )(c)e = g(c)Df (c)e + (Dg(c)e)f (c).
za sve e ∈ Rn .
Definicija 40 :
Funkcija f : A → Rm je neprekidno diferencijabilna ili diferencijabilna klase C 1 , ako je diferen-
cijabilna na A i funkcija Df : A → L(Rn , Rm ) je neprekidna.
Napomena 25 :
Neka je A ⊆ Rm otvoren. Tada vrijedi f ∈ C 1 (A, Rm ) ako i samo ako sve parcijalne derivacije
postoje i neprekidne su na A.
Definicija 41 :
Ako je funkcija Df : A → L(Rn , Rm ) diferencijabilna u točki c ∈ A kažemo da je f dva puta dife-
rencijabilna. Pripadni diferencijal D(Df )(c) ∈ L(Rn , L(Rn , Rm )) označavamo s D2 f (c) i zovemo
drugi diferencijal ili diferencijal drugog reda.
Teorem 70 :
Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → R dva puta diferencijabilna u točki c. Tada je matrica drugog
diferencijala D2 f (c) : Rn × Rn → R u kanonskoj bazi dana Hesseovom matricom
 ∂2f ∂2f

∂x1 ∂x1
(c) . . . ∂xn ∂x1
(c)
Hf (c) = 
 .. .. .. 
. . . 
∂2f ∂2f
∂x1 ∂xn
(c) ... ∂xn ∂xn
(c)
19
Napomena 26 : Funkcija f : A → Rm je klase C k , k ∈ N, ako postoje diferencijali svakog reda do
uključivo k i neprekidni su. Skup svih takvih funkcija oznaavamo s C k (A, Rm ). Funkcija f : A → Rm
je klase C ∞ ako je klase C k za svaki k ∈ N. Skup svih takvih funkcija oznaavamo s C ∞ (A, Rm ).
Teorem 71 (Schwarzov teorem) :

Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → R funkcija klase C 2 . Tada je D2 f (c) simetrična bilinearna forma
za svaki c ∈ A, tj. D2 f (v, w) = D2 f (w, v), v, w ∈ Rn tj. Hesseova matrica je simetrična, tj.
∂ 2f ∂ 2f
(c) = (c) i, j ∈ {1, 2, . . . , n}.
∂xi ∂xj ∂xj ∂xi
2.2 Ekstremi funkcija više varijabli.

Definicija 42 :
Neka je A ⊆ Rn otvoren, f : A → R i c ∈ A.
• Ako postoji okolina U(c) od c na kojoj je f(c) maksimum
∀x ∈ U (c) f (c) ≥ f (x),
kažemo da je c lokalni maksimum, a f(c) je vrijednost lokalnog maksimuma.
• Ako postoji okolina U(c) od c na kojoj je f(c) minimum
∀x ∈ U (c) f (c) ≤ f (x),
kažemo da je c lokalni minimum, a f(c) je vrijednost lokalnog minimuma.
• c je lokalni ekstrem ako je lokalni minimum ili lokalni maksimum funkcije f.
• c je stacionarna točka ako je funkcija f diferencijabilna u c i Df (c) = 0.
Teorem 72 (nužan uvjet za lokalni ekstrem) :

Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → R diferencijabilna u c ∈ A. Ako je c lokalni ekstrem funkcije f
onda je Df (c) = 0 (tj. c je stacionarna točka funkcije f ).
Definicija 43 :
Simetrična matrica H ∈ Mn (R) je
• pozitivno definitna (pišemo H > 0) ako je ∀x ∈ Rn \0 (Hx|x) > 0
• pozitivno semidefnitna (pišemo H ≥ 0) ako je ∀x ∈ Rn (Hx|x) ≥ 0
• negativno defnitna (pišemo H < 0) ako je ∀x ∈ Rn \0 (Hx|x) < 0
• negativno semidefinitna (pišemo H ≤ 0) ako je ∀x ∈ Rn (Hx|x) ≤ 0
• indefinitna ako nije ni pozitivno ni negativno semidefinitna.
Teorem 73 (Dovoljni uvjeti za lokalni ekstrem) :

Neka je A ⊆ Rn otvoren i f : A → Rn klase C 2 .
1. Ako je c ∈ A stacionarna točka i Hf (c) je negativno definitna matrica onda f ima lokalni
maksimum u c.
2. Ako f ima lokalni maksimum u c onda je Hf (c) negativno semidefinitna.
3. Ako je c ∈ A stacionarna točka i Hf (c) je pozitivno definitna matrica onda f ima lokalni
minimum u c.
4. Ako f ima lokalni minimum u c onda je Hf (c) pozitivno semidefinitna.

20
5. Ako je c ∈ A stacionarna točka i Hf (c) je indefinitna matrica onda f nema u točki c lokalni
ekstrem, tj. c je sedlasta točka funkcije f.
Teorem 74 (Sylvesterov kriterij) :
Neka je H = (hij ) ∈ Mn (R) simetrična. Označimo redom determinante

h11 · · · h1n
h11 h12
.. . . .

41 = h11 , 42 = , . . . , 4n = . . .
.

h21 h22

hn1 · · · hnn
• H je pozitivno definitna ako i samo ako je ∆i > 0, i = 1, . . . , n.

• H je negativno definitna ako i samo ako je ∆1 < 0, ∆2 < 0, ∆3 < 0, . . .
2.3 Višestruki integral. Fubinijev teorem. Zamjena varijabli.

Neka je f : A = [a, b] × [c, d] → R ograničena funkcija. Subdivizijom P pravokutnika A zvat ćemo
izbor točaka
a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b; c = y0 < y1 < · · · < ym−1 < ym = d
Te točke odreduju subdiviziju pravokutnika A na mn pravokutnika
Aij = [xi−1 , xi ] × [yj − 1, yj ], i = 1, . . . , n; j = 1, . . . , m.
Neka mij , Mij označavaju redom infimum i supremum funkcije f na pravokutniku Aij . Donju i gornju
Darbouxovu sumu pridruženu subdiviziji P definiramo kao
n X
X m n X
X m
s = s(P ) = mij (xi − xi−1 )(yj − yj−1 ); S = S(P ) = Mij (xi − xi−1 )(yj − yj−1 ).
i=1 j=1 i=1 j=1
Ako označimo sa m odnosno M infimum odnosno supremum funkcije f na čitavom pravokutniku

A, onda očito za bilo koju particiju P vrijedi
m(b − a)(d − c) ≤ s(P ) ≤ S(P ) ≤ M (b − a)(d − c).
Slijedi da je skup svih donjih Darbouxovih suma ograničen, pa ima supremum. Skup svih gornjih
Darbouxovih suma je takoder ograničen pa ima infimum. Kažemo da je funkcija f integrabilna na A
ako je sup s(P ) = inf S(P ). U tom slučaju taj broj nazivamo integralom funkcije f po A i označavamo
P P
sa Z
f = sup s(P ) = inf S(P ).
A P P
R RR RR
Za A f koriste se i oznake A
f ili A
f (x, y)dxdy.
2
Za skup S ⊂ R kažemo da ima (Lebesgueovu) mjeru nula ako se za bilo koji ε > 0 skup S
može pokriti sa najviše prebrojivo mnogo otvorenih pravokutnika čija je ukupna površina (tj. suma
njihovih površina) manja od ε.
Teorem 75 (Lebesgue) :
Ograničena funkcija f : A = [a, b] × [c, d] → R integrabilna je na A (u Riemannovom smislu) ako i
samo ako skup njezinih prekida S ima (Lebesgueovu) mjeru nula.
Posebno, svaka je neprekidna funkcija na A integrabilna.
Neka je A ⊂ Rn n-dimenzionalni kvadar, tj.

A = [a1 , b1 ] × [a2 , b2 ] × · · · × [an , bn ].
Volumen kvadra A definira se kao ν(A) = (b1 − a1 )(b2 − a2 ) · · · (bn − an ). Subdivizija P kvadra A je
uredena n-torka P = (P1 , P2 , . . . , Pn ), gdje je Pi subdivizija intervala [ai , bi ]. Subdivizija P daje
podjelu kvadra A na kvadre Ai1 ,...,in .
21
Za ograničenu funkciju f : A → R i za subdiviziju P kvadra A definiramo donju i gornju Darbo-
uxovu sumu:
X X
s(P ) = mi1 ,...,in ν(Ai1 ,...,in ); S(P ) = Mi1 ,...,in ν(Ai1 ,...,in )
i1 ,...,in i1 ,...,in
gdje su mi1 ,...,in i Mi1 ,...,in infimum odnosno supremum funkcije f na kvadru Ai1 ,...,in . Budući da za bilo
koju subdiviziju P kvadra A vrijedi
mν(A) ≤ s(P ) ≤ S(P ) ≤ M ν(A),
gdje su m i M infimum odnosno supremum funkcije f na kvadru A, skup svih donjih Darbouxovih
suma ima supremum, donji integral I∗ (f ) funkcije f na A, dok skup svih gornjih Darbouxovih suma
ima infimum, gornji integral I ∗ (f ) funkcije f na A.
Ako je I∗ (f ) = I ∗ (f ), kažemo da je f integrabilna na A i definiramo njezin integral kao
Z
f = I∗ (f ) = I ∗ (f )
A
Teorem 76 (Fubini) :
Neka je f : A = [a, b] × [c, d] → R integrabilna funkcija. Pretpostavimo da je funkcija sa [c, d] u R
dana sa y 7→ f (x, y) integrabilna na [c, d] za svaki (fiksirani) x ∈ [a, b]. Tada je funkcija g : [a, b] → R
Z d
dana sa g(x) = f (x, y)dy integrabilna na [a, b], i vrijedi
c
Z Z b Z b Z d
f= g(x)dx = ( f (x, y)dy)dx.
A a a c
Analogno, ako pretpostavimo da je funkcija sa [a, b] u R dana sa x 7→ f (x, y) integrabilna na [a, b]

Z b
za svaki (fiksirani) y ∈ [c, d], tada je funkcija h : [c, d] → R dana sa h(y) = f (x, y)dx integrabilna
a
na [c, d], i vrijedi
Z Z d Z d Z b
f= h(y)dy = ( f (x, y)dx)dy.
A c c a
Definicija 44 :
Proizvoljan skup C ⊆ R2 ima (Lebesgueovu) mjeru 0 ako se za svaki ε > 0 skup C se može pokriti sa
najviše prebrojivo mnogo otvorenih pravokutnika čija je ukupna površina manja od ε.
Definicija 45 :
Kažemo da C ima površinu ako je funkcija χC integrabilna
Z na C, odnosno na nekom pravokutniku
koji sadrži C. U tom slučaju, površina skupa C je χC .
C
Teorem 77 :
Neka je A = [a, b] × [c, d] pravokutnik i neka su f, g : A → R integrabilne funkcije. Tada
Z Z
• Ako su α, β ∈ R, onda je funkcija αf + βg integrabilna na A i vrijedi (αf + βg) = α f +
Z A A
β g
A
Z Z
• Ako je f (x) ≤ g(x) za svako x ∈ A, onda je f≤ g
A A
Z Z
• Funkcija |f | je integrabilna na A i vrijedi | f| ≤ |f |
A A
22
Teorem 78 (Teorem srednje vrijednosti za dvostruki integral) :
Neka je C ⊆ R2 kompaktan i povezan i pretpostavimo da ima površinu veću od 0. Neka je f : C → R
neprekidna funkcija.
Z Tada postoji točka c ∈ C takva da je f (c) srednja vrijednost funkcije f na C, tj.
1
f (c) = f.
ν(c) C
Teorem 79 :
2
Z ⊆ R ograničen skup mjere nula i neka je f : C → R integrabilna (posebno, f je ograničena).
Neka je C
Tada je f = 0.
C Z
2
Obratno, ako je C ⊆ R ograničen, ako je f : C → R integrabilna i nenegativna, te ako je f = 0,
C
onda skup {x ∈ C : f (x) 6= 0} ima mjeru 0.
Teorem 80 (zamjena varijabli) :

Neka je C ⊂ R2 otvoren ograničen skup koji ima površinu. Neka je ϕ : C → R2 injekcija klase C 1 .
Pretpostavimo da je Jacobijeva determinanta Jϕ (x) različita od 0 za svaki x ∈ C i da su |Jϕ (x)| i
1
Jϕ (x)
ograničene funkcije na C. Pretpostavimo da D = ϕ(C) ima površinu.
Ako je f : D → R integrabilna funkcija, tada je funkcija (f ◦ ϕ)|Jϕ | integrabilna na C i vrijedi
Z Z
f = (f ◦ ϕ)|Jϕ |
D C
23
3 Linearna algebra 1 i 2
3.1 Vektorski prostor. Baza i dimenzija. Potprostor.
Definicija 46 :
Neka je V neprazan skup na kojem su zadane binarna operacija zbrajanja +V × V → V i operacija
množenja skalarima iz polja F, · : F × V → V. Kažemo da je uredena trojka (V, +, ·) vektorski
prostor nad poljem F ako vrijedi:
1. a + (b + c) = (a + b) + c ∀a, b, c ∈ V,
2. postoji 0 ∈ V sa svojstvom a + 0 = 0 + a = a, ∀a ∈ V,
3. za svaki a ∈ V postoji −a ∈ V tako da je a + (−a) = −a + a = 0,
4. a + b = b + a, ∀a, b ∈ V,
5. α(βa) = (αβ)a, αβ ∈ F, ∀a ∈ V,
6. (α + β)a = αa + βa, αβ ∈ F, ∀a ∈ V,
7. α(a + b) = αa + αb, α ∈ F, ∀a, b ∈ V,
8. 1 · a = a, ∀a ∈ V .
Napomena 27 :
Običaj je da se elementi vektorskog prostora uvijek nazivaju vektorima. Vektore ćemo označavati
malim latinskim slovima. F može biti bilo koje polje. Ipak, najvažniji su slučajevi vektorskih prostora
sagradenih nad poljem realnih ili kompleksnih brojeva. U oba slučaja elemente polja označavat ćemo
malim grčkim slovima i zvati skalarima.
Primjer vektorskog prostora: R2 , R3
Teorem 81 :
Neka je V vektorski prostor nad poljem F. Tada je:
• Za α ∈ F i a ∈ V vrijedi αa = 0 ako i samo ako je α = 0 ili a = 0,
• (−α)a = α(−a) = −(αa), ∀α ∈ F, ∀a ∈ V,
• α(a − b) = αa − αb, ∀α ∈ F, ∀a, b ∈ V,
• (α − β)a = αa − βa, ∀α, β ∈ F, ∀a ∈ V.
Definicija 47 :
Neka je V vektorski prostor nad F. Izraz oblika α1 a1 + · · · + αk ak , pri čemu je a1 , . . . , ak ∈ V ,
α1 , . . . , αk ∈ F i k ∈ N, naziva se linearna kombinacija vektora a1 , . . . , ak s koeficijentima
α1 , . . . , αk .
Napomena 28 :
Uočimo da je linearna kombinacija pojam definiran samo za konačno mnogo vektora.
Definicija 48 :
Neka je V vektorski prostor nad F i S = {a1 , . . . , ak } k ∈ N, konačan skup vektora iz V . Kažemo da
je skup S linearno nezavisan ako vrijedi α1 , . . . , αk ∈ F
k
X
α i ai = 0 ⇒ α 1 = · · · = α k = 0
i=1
U suprotnom kažemo da je skup S linearno zavisan.

24
Napomena 29 :
Linearna nezavisnost skupa S znači da je to jedini način kako možemo dobiti 0 linearno kombinirajući
elemente skupa S.
Za svaki a ∈ V , a 6= 0, jednočlan skup {a} je nezavisan.
Svaki skup koji sadrži nulvektor je zavisan.
Teorem 82 :
Skup S = {a1 , . . . , ak }, k ≥ 2, u vektorskom prostoru V je linearno zavisan ako i samo ako postoji
j ∈ {1, 2, . . . , k} takav da je aj linearna kombinacija preostalih elemenata skupa S.
Ako je skup S = {a1 , . . . , ak }, k ≥ 2, linearno zavisan, ureden, te ako je a1 6= 0, onda postoji l ∈
{2, . . . , k} takav da je al linearna kombinacija svojih prethodnika u skupu S, tj. vektora a1 , . . . , al−1 .
Napomena 30 :
Prethodna propozicija daje jednostavan kriterij za utvrdivanje zavisnosti danog skupa. Posebno, kad
je skup zavisan, bar jedan vektor se sigurno može izraziti kao linearna kombinacija ostalih. U tom
smislu druga tvrdnja je vrijedno profinjenje ove konstatacije: ako znamo da je skup S zavisan, ako
poredak njegovih elemenata držimo fiksnim te ako znamo da je prvi vektor netrivijalan (tj. različit
od 0) onda, štoviše, postoji element u S koji se može prikazati čak kao linearna kombinacija svojih
prethodnika.
Linearna nezavisnost je apstraktno poopćenje pojmova nekolinearnosti, odnosno nekomplanarnosti
koje poznajemo iz prostora radijvektora.
Definicija 49 :
( k F i S ⊆ V, S 6= ∅. Linearna
Neka je V vektorski prostor nad poljem ) ljuska skupa S označava se
X
simbolom [S] i definira kao [S] = αi ai : αi ∈ F, ai ∈ S, k ∈ N
i=1
Dodatno, definira se [∅] = {0}.
Napomena 31 :
Linearna ljuska nepraznog skupa S je, dakle, skup svih mogućih linearnih kombinacija elemenata skupa
S. Uočimo da u definiciji nema ograničenja na broj elemenata skupa S; on može biti i beskonačan. No
u svakom slučaju, u definiciji linearne ljuske uzimaju se u obzir samo konačne linearne kombinacije
elemenata iz S.
Definicija 50 :
Neka je V vektorski prostor i S ⊆ V . Kaže se da je S sustav izvodnica za V (ili da S generira V)
ako vrijedi [S] = V .
Napomena 32 :
Skup S je sustav izvodnica za V ako se svaki vektor iz V nalazi u [S], tj. ako se svaki vektor iz V
može prikazati kao linearna kombinacija elemenata skupa S.
Teorem 83 :
Neka je S sustav izvodnica za vektorski prostor V te neka u S postoji vektor x koji se može prikazati
kao linearna kombinacija (nekih drugih) elemenata iz S. Tada je i S \ {x} sustav izvodnica za V.
Definicija 51 :
Konačan skup B = {b1 , . . . , bn }, n ∈ N, u vektorskom prostoru V se naziva baza za V ako je B
linearno nezavisan sustav izvodnica za V.
Teorem 84 :
Neka je V vektorski prostor nad poljem F, te neka je B = {b1 , . . . , bn } baza za V .P Tada za svaki
vektor v ∈ V postoje jedinstveno odredeni skalari α1 , . . . , αn ∈ F takvi da vrijedi v = ni=1 αi bi .
Definicija 52 :
Kaže se da je vektorski prostor V konačnodimenzionalan ili konačnogeneriran ako postoji neki
konačan sustav izvodnica za V.
25
Teorem 85 :
Neka je S = {a1 , . . . , am }, m ∈ N, sustav izvodnica za vektorski prostor V 6= {0}. Tada postoji baza
prostora V koja je podskup skupa S.
Teorem 86 :
Svaki konačnodimenzionalan vektorski prostor V 6= {0} ima bazu.
Napomena 33 :
Neka je B = {b1 , . . . , bn } sustav izvodnica za vektorski prostor V , te neka je A = {a1 , . . . , ak } ⊂ V
linearno nezavisan. Tada je k ≤ n.
Neka je V 6= {0} konačnodimenzionalan vektorski prostor. Sve baze prostora V su jednakobrojne.
Definicija 53 :
Neka je V 6= {0} konačnodimenzionalan vektorski prostor. Dimenzija prostora V se definira kao
broj elemenata bilo koje njegove baze. Dodatno, uzima se da je dimenzija nul-prostora 0.
Teorem 87 :
Neka je A = {a1 , . . . , ak }, k ∈ N, linearno nezavisan skup u konačnodimenzionalnom prostoru V.
Tada se A može nadopuniti do baze.
Napomena 34 :
Neka je V vektorski prostor, te neka je dim V = n < 1.
• Svaki linearno nezavisan skup u V ima n ili manje elemenata. Svaki linearno nezavisan skup
u V koji ima točno n elemenata je baza za V.
• Svaki sustav izvodnica za V ima n ili više elemenata. Svaki sustav izvodnica za V koji ima
točno n elemenata je baza za V.
Definicija 54 :
Neka je V vektorski prostor nad F i M ⊆ V, M 6= ∅. Ako je i (M, +, ·) vektorski prostor nad F uz
iste operacije iz V, kažemo da je M potprostor od V.
Napomena 35 :
Kad je M potprostor od V, pisat ćemo M ≤ V .
Jasno je da svaki vektorski prostor ima dva ”rubna” potprostora- to su {0} i sam V.
Teorem 88 :
Neka je V vektorski prostor nad F i M neprazan podskup od V. Tada je M potprostor od V ako i samo
ako vrijedi
1. a + b ∈ M, ∀a, b ∈ M,
2. αa ∈ M, ∀α ∈ F, ∀a ∈ M.
Napomena 36 :
Često se tvrdnja prethodnog teorema izriče tako da se kaže kako je neprazan podskup M prostora V
potprostor od V ako i samo ako je M zatvoren na zbrajanje i množenje skalarima.
Neka je V vektorski prostor takav da je dim V = n < ∞, te neka je M potprostor od V. Tada je
dim M ≤ n.
Ako je M potprostor od V takav da je dim M = n, onda je M = V .
Neka je V vektorski prostor te neka su L i M njegovi potprostori. Tada je i L ∩ M potprostor od V.
Definicija 55 :
Neka je V vektorski prostor, te neka su L i M njegovi potprostori. Suma potprostora L i M
označava se s L + M i definira kao L + M := [L ∪ M ].
26
Teorem 89 :
Neka je V vektorski prostor, te neka su L i M njegovi potprostori.
Tada je L + M = {x + y : x ∈ L, y ∈ M }
Teorem 90 :
Neka je V konačnodimenzionalan vektorski prostor nad F, neka su l, M 6 V. Tada je
dim(L ∩ M ) + dim(L + M ) = dim L + dim M.
3.2 Determinanta matrice: definicija i svojstva.

Definicija 56 : Neka je n proizvoljan prirodan broj. Permutacija skupa {1, 2, . . . , n} je bilo koja
bijekcija p : {1, 2, . . . , n} → {1, 2, . . . , n} . Često se kaže i da je p permutacija od n elemenata. Skup
svih permutacija od n elemenata označavamo sa Sn .
Definicija 57 :
1 2 ··· n
Neka je p = ∈ Sn Svaki par (i, j) takav da vrijedi i < j i p(j) < p(i) naziva
p(1) p(2) · · · p(n)
se inverzija u permutaciji p. Broj svih inverzija u p se označava s I(p). Ukoliko je I(p) paran broj,
kažemo da je permutacija parna; u suprotnom kažemo da je p neparna permutacija.
Definicija 58 :
Za p ∈ Sn definira se predznak kao sign p= (−1)I(p) .
Definicija 59 :
Neka je n ∈ N i A = (aij ) ∈ Mn (F). Determinanta matrice A označava se sa det A i definira sa
X
det A = (−1)I(p) a1p(1) a2p(2) · · · anp(n)
p∈Sn
Prvo uočimo da je determinanta definirana samo za kvadratne matrice, te da je det A skalar.

Determinanta matrice A je, dakle, definirana kao konačna suma pri čemu se sumacija vrši po
permutacijama od n elemenata. Zato imamo n! pribrojnika; svaka permutacija p generira član
(−1)I(p) a1p(1) a2p(2) · · · anp(n) koji se naziva osnovni sumand (pridružen permutaciji p ili generiran
permutacijom p). Predznak tog sumanda je upravo signum dane permutacije. Jer je svaka
permutacija bijekcija skupa {1, 2, . . . , n} na sebe sama, svaki osnovni sumand sadrži jedan i samo
jedan koeficijent iz svakog stupca od A.
Svojstva determintante:
Teorem 91 :
Neka je A = [aij ] ∈ Mn proizvoljna donjetrokutasta kvadratna matrica.
Tada je det A = a11 a22 · . . . · ann .
Napomena 37 :
Neka je A = [aij ] ∈ Mn dijagonalna matrica (aij = 0, ∀i 6= j).
Tada je det A = a11 a22 · . . . · ann .
Teorem 92 :
Za svaku matricu A ∈ Mn vrijedi det Aτ = det A.
Napomena 38 :
Determinanta svake gornjetrokutaste matrice je produkt dijagonalnih elemenata.
Teorem 93 :
Pomnožimo li neki redak (ili stupac) matrice skalarom λ, za determinantu tako dobivene matrice B
vrijedi det B = λ det A.
27
Napomena 39 :
Za svaku matricu A ∈ Mn vrijedi det(λA) = λn det A.
Teorem 94 :
Neka matrica B nastaje zamjenom dva retka (ili stupca) u matrici A ∈ Mn . Tada je det B = − det A.
Napomena 40 :
Ako matrica A ∈ Mn ima dva jednaka retka (ili stupca), onda je det A = 0.
Teorem 95 :
Neka matrica B = [bij ] nastaje iz matrice A = [aij ] ∈ Mn tako da s-tom retku (ili stupcu) u A
pribrojimo r-ti redak (stupac) matrice A pomnožen skalarom λ. Tada je det B = det A.
Definicija 60 :
Neka je A ∈ Mmn . Elementarne transformacije matrice A (ili nad matricom A) su:
1. zamjena dva retka (stupca)
2. množenje nekog retka (stupca) skalarom λ = 0
3. pribrajanje nekom retku (stupcu) drugog retka (stupca) prethodno pomnoženog skalarom λ
Teorem 96 (Laplaceov razvoj determinante) :

Neka je A = [aij ] ∈ Mn , n ≥ 2. Tada je
n
X n
X
det A = aij Aij , ∀i = 1, 2, . . . , n, i det A = aij Aij , ∀j = 1, 2, . . . , n,
j=1 i=1
pri čemu, za sve i, j, vrijedi Aij = (−1)i+j 4ij , a 4ij je determinanta matrice (n − 1). reda koja
nastaje tako da iz matrice A uklonimo i-ti redak i j-ti stupac.
Napomena 41 :
Obje formule se zovu Laplaceov razvoj. Uočimo da se u prvoj formuli radi o razvoju po i-tom retku
(jer u prvoj formuli indeks i je fiksan i svi koeficijenti aij i njihovi algebarski komplementi Aij pod
znakom sume pripadaju i-tom retku), a teorem tvrdi da ta jednakost vrijedi za svaki i.
Očito je da se Laplaceovim razvojem računanje determinante n-tog reda svodi na računanje n deter-
minanti 4ij koje su (n − 1). reda.
Teorem 97 :
Neka je A = [aij ] ∈ Mn . Tada vrijedi
n
X n
X
aij Akj = 0, ∀i 6= k i aij Aik = 0, ∀j 6= k
j=1 i=1
Definicija 61 :
Neka je A ∈ Mn . Adjunkta matrice A je matrica Ã = [xij ], pri čemu je xij = Aji ,
∀i, j = 1, 2, . . . , n.
Napomena 42 :
Za svaku kvadratnu matricu A vrijedi AÃ = ÃA = (det A)I.
Teorem 98 (Binet-Cauchy) :
Za sve A, B ∈ Mn vrijedi det(AB) = det A · det B.
28
3.3 Rang matrice: definicija i svojstva.
Definicija 62 :     
a11 a12 a1n
 a21   a22   a2n 
Neka je A = [aij ] ∈ Mmn (F), te neka su S1 =  ..  , S2 =  ..  , . . . , Sn =  ..  ∈ Mm1 (F)
     
 .   .   . 
am1 am2 amn
njezini stupci. Rang matrice A, r(A), se definira formulom r(A) = dim [{S1 , S2 , . . . , Sn }].
Napomena 43 :
Po definiciji linearne ljuske, {S1 , S2 , . . . , Sn } je sistem izvodnica za potprostor [{S1 , S2 , . . . , Sn }] pa
je zato, r(A) = dim [{S1 , S2 , . . . , Sn }] ≤ n. Tako vidimo da za svaku matricu A ∈ Mmn vrijedi
r(A) ≤ m i r(A) ≤ n, dakle, r(A) ≤ min{m, n}.
Rang je funkcija koja poprima isključivo cjelobrojne vrijednosti. Još uočimo da je nul-matrica jedina
matrica ranga 0. Takoder se odmah vidi da za jediničnu matricu I ∈ Mn vrijedi r(I) = n.
Rang je broj linearno nezavisnih stupaca u danoj matrici.
Svojstva ranga:
Teorem 99 :
Neka je rang matrice A = [aij ] ∈ Mmn jednak r. Tada i broj linearno nezavisnih redaka u A iznosi r.
Napomena 44 Za svaku matricu A ∈ Mmn vrijedi r(A) = r(Aτ ).
Teorem 100 :
Neka je matrica A0 dobivena iz matrice A ∈ Mmn primjenom neke elementarne transformacije. Tada
je r(A0 ) = r(A).
Definicija 63 :
Kažemo da je matrica B ∈ Mmn ekvivalentna matrici A ∈ Mmn (i pišemo A ∼ B) ako se B može
dobiti iz A primjenom konačno mnogo elemntarnih transformacija redaka ili stupaca.
Napomena 45 Neka su A, B ∈ Mmn .Tada vrijedi: A ∼ B ⇔ r(A) = r(B).
Definicija 64 :
Neka je n ∈ N. Elementarne matrice n-tog reda su
 
1 0 ··· 0 ··· 0 ··· 0
0 1 · · · 0 ··· 0 ··· 0
 .. .. . . .. .. .. 
 
. . . . . .
0 0 · · · 0 ··· 1 · · · 0
 
Ei,j = 
 ... ... .. .. ..  , i, j = 1, . . . , n, i 6= j
 . . . 
0 0 · · · 1 ··· 0 · · · 0
 
. . .. .. . . .. 
 .. .. . . . .
0 0 ··· 0 ··· 0 ··· 1
0 ··· ···
 
1 0
0
. 1 ··· ··· 0
. .. . . .. 
. . . .

Ei,λ = 0 0 ··· λ 0 ··· 0 , i = 1, . . . , n, λ ∈ F \ {0}
 
0 0 ··· 0 1 ··· 0
 
. .. .. .. 
 .. . . .
0 0 ··· ··· 1
29
··· 0 ···
 
1 0 0
0 1
. . ··· 0 ··· 0
. . .. .. 
. . . .

Ei,j,λ =  , i, j = 1, . . . , n, i 6= j, λ ∈ F \ {0}
0 · · · λ 1 ··· 0
. . .. 
 .. .. .
0 0 ··· 0 ··· 1
Napomena 46 :
Podrazumijevamo da je u matrici Ei,j,λ skalar λ na mjestu (i, j) (pa je u gornjoj definiciji matrica
Ei,j,λ prikazana u slučaju kad je j < i).
Primijetimo da Eij nastaje zamjenom i-tog i j-tog stupca (ili retka) u matrici I. Zato je det Eij = −1,
te je Eij regularna matrica.
Iz istog razloga su i matrice Ei,λ i Ei,j,λ regularne. Naime, te su matrice trokutaste, pa im je deter-
minanta jednaka produktu dijagonalnih koeficijenata. Dakle je det Ei,λ = λ 6= 0 i det Ei,j,λ = 1.
Štoviše, lako je odrediti i inverze elementarnih matrica. Vrijedi Eij−1 = Eij , Ei,λ
−1 −1
= Ei, 1 , Ei,j,λ =
λ
Ei,j,−λ .
Teorem 101 :
Množenjem proizvoljne matrice A ∈ Mmn s elementarnim matricama s lijeve, odnosno desne strane
realiziraju se elementarne transformacije nad retcima, odnosno stupcima matrice A.
Napomena 47 :
Svaka regularna matrica je produkt konačnog broja elementarnih matrica.
Matrice A, B ∈ Mmn su ekvivalentne ako i samo ako postoje regularne matrice S ∈ Mm i T ∈ Mn
takve da vrijedi B = SAT.
3.4 Regularna matrica. Inverz. Karakterizacije regularnih matrica.

Definicija 65 :
Kaže se da je matrica A ∈ Mn (F) regularna ako postoji matrica B ∈ Mn (F) takva da vrijedi
AB = BA = I. U tom slučaju se matrica B zove multiplikativni inverz ili inverzna matrica od A
i označava s A−1 .
Matrica A ∈ Mn (F) se naziva singularnom matricom ako nema multiplikativni inverz.
Napomena 48 :
Umnožak dviju donjetrokutastih (gornjetrokutastih) matrica je donjetrokutasta (gornjetrokutasta) ma-
trica.
Inverz donjetrokutaste (gornjetrokutaste) matrice je donjetrokutasta (gornjetrokutasta) matrica.
Napomena 49 :
Skup svih regularnih matrica označavamo sa GL(n, F). Uočimo da matrica A ∈ Mn može imati
najviše jedan inverz.
Matrica I je regularna i sama sebi inverzna.
Ako je A regularna onda po definiciji vrijedi AA−1 = A−1 A = I. To, pokazuje da je i A−1 regularna
matrica te da vrijedi (A−1 )−1 = A.
Ako su matrice A, B ∈ Mn regularne, regularan je i njihov umnožak AB i vrijedi (AB)−1 = B −1 A−1 .
Teorem 102 :
U GL(n, F) vrijedi:
• ∀A, B ∈ GL(n, F) AB ∈ GL(n, F)
• ∀A, B, C ∈ GL(n, F) A(BC) = (AB)C
• ∀A ∈ GL(n, F), ∃A−1 ∈ GL(n, F) AA−1 = A−1 A = I
30
• ∃I ∈ GL(n, F) AI = IA = A, ∀A ∈ GL(n, F)
Skup (GL(n, F), ·) je grupa.
Teorem 103 :
Matrica A ∈ Mn je regularna ako i samo ako je det A 6= 0. U tom slučaju je inverzna matrica A−1
dana formulom A−1 = detA
1
Ã. Još vrijedi det A−1 = det1 A
Teorem 104 :
Matrica A ∈ Mn je regularna ako i samo ako je r(A) = n.
Teorem 105 :
Matrica A ∈ Mn je regularna ako i samo ako je A produkt konačnog broja elementarnih matrica.
3.5 Rješivost sustava linearnih jednadžbi. Opis skupa rješenja.

Definicija 66 :
Linearna jednadžba nad poljem F u nepoznanicama x1 , x2 , . . . , xn je jednadžba oblika a1 x1 +a2 x2 +
· · · + an xn = b pri čemu su a1 , . . . , an , b ∈ F.
Opći sustav linearnih jednadžbi nad poljem F sastoji se od m linearnih jednadžbi s n nepoznanica,
m, n ∈ N:
a11 x1 + a12 x2 + · · · + a1n xn = b1

a21 x1 + a22 x2 + · · · + a2n xn = b2
(6)
···
am1 x1 + am2 x2 + · · · + amn xn = bm
Skalari aij zovu se koeficijenti sustava, a b1 , . . . , bm slobodni članovi.
Definicija 67 :
Rješenje sustava (6) je svaka uredena n-torka (γ1 , . . . , γn ) ∈ Fn za koju supstitucija x1 = y1 , x2 =
y2 , . . . , xn = yn zadovoljava sve jednadžbe (tj. ta supstitucija sve jednadžbe prevodi u numeričke
identitete).
Uz sustav (6) uobičajeno vežemo sljedeće matrice:

     
a11 · · · a1n x1 b1
 .. ..  , X =  ..  , B =  ... 
. .
A= . ,
   
am1 · · · amn xn bm
 
a11 · · · a1n b1
 .. .. .. 
Ap =  . . . 
am1 · · · amn bm
One se, redom, zovu matrica sustava, matrica nepoznanica, matrica slobodnih članova i proširena
matrica sustava. Uz pomoć uvedenih matrica sustav (6) možemo pisati u ekvivalentnom obliku:
AX = B (7)
Teorem 106 :
Uredena n-torka (γ1 , . . . , γn ) ∈ Fn je rješenje sustava (6) ako i samo ako vrijedi B = γ1 S1 +· · ·+γn Sn
gdje je {S1 , . . . , Sn } stupčana reprezentacija matrice A.
Teorem 107 (Kronecker-Capelli) :

Sustav AX = B je rješiv ako i samo ako vrijedi r(A) = r(Ap ).
31
Definicija 68 :
Kaže se da je sustav linearnih jednadžbi (6) homogen ako vrijedi b1 = · · · = bm = 0. Opći oblik
homogenog sustava je dakle:
a11 x1 + a12 x2 + · · · + a1n xn = 0
a21 x1 + a22 x2 + · · · + a2n xn = 0
(8)
···
am1 x1 + am2 x2 + · · · + amn xn = 0
odnosno
AX = 0 (9)
Teorem 108 :
Homogeni sustav je uvijek rješiv. Skup svih rješenja homogenog sustava (8) je vektorski prostor.
Napomena 50 :
Prostor rješenja Ω homogenog sustava AX = 0 je uvijek konačnodimenzionalan.
Teorem 109 :
Neka je dan proizvoljan sustav AX = B, neka je C0 bilo koje njegovo rješenje, te neka je Ω prostor
rješenja pridruženog homogenog sustava AX = 0. Tada je C0 + Ω := {C0 + C : C ∈ Ω} skup svih
rješenja sustava AX = B.
Definicija 69 :
Dva sistema linearnih jednadžbi nad poljem F su ekvivalentni ako imaju isti broj nepoznanica i isti
skup rješenja.
Definicija 70 :
Elementarne transformacije sustava linearnih jednadžbi su:
1. zamjena poretka dviju jednadžbi,
2. množnje neke jednadžbe skalarom, λ 6= 0,
3. pribrajanje neke jednadžbe pomnožene skalarom, nekoj drugoj jednadžbi sustava.
Napomena 51 :
Primjenom elementarnih transformacija dobiva se ekvivalentan sistem.
Definicija 71 :
Kaže se da je sustav AX = B Cramerov ako je A ∈ Mn (dakle, broj jednad·zbi je jednak broju
nepoznanica) i ako je A regularna matrica.
Teorem 110 :
Cramerov sustav AX = B je rješiv, a rješenje mu je jedinstveno i dano formulom C = A−1 B.
3.6 Linearni operatori. Jezgra, slika, rang i defekt.

Definicija 72 :
Neka su V i W vektorski prostori nad istim poljem F. Preslikavanje A : V → W zove se linearan
operator ako vrijedi A(αx + βy) = αAx + βAy, ∀x, y ∈ V, ∀α, β ∈ F.
Napomena 52 :
Svaki linearan operator nulvektor prevodi u nulvektor: A0 = 0
Teorem 111 (Zadavanje na bazi i proširenje po linearnosti) :

Neka su V i W vektorski prostori nad istim poljem F, neka je {b1 , . . . , bn } bilo koja baza za V i
(w1 , . . . , wn ) bilo koja uredena n-torka vektora iz W. Tada postoji jedinstven linearan operator
A : V → W takav da je Abi = wi , ∀i = 1, . . . , n.
32
Napomena 53 :
A : V → W je linearni operator ako A(αx + βy) = αAx + βAy, ∀α, β ∈ F, ∀x, y ∈ V.
Svaki linearan operator je jedinstveno odreden svojim djelovanjem na bazu.
Teorem 112 :
Neka je A : V → W linearan operator.
• Ako je L 6 V onda je A(L) 6 W.
• Ako je M 6 V onda je A−1 (M ) 6 V.

A(L) = {Ax : x ∈ L}, A−1 (M ) = {x ∈ V : Ax ∈ M }
Definicija 73 :
Neka je A : V → W linearan operator. Potprostori
Im A = A(V ) = {Av : v ∈ V } 6 W
i
Ker A = A−1 ({0}) = {x ∈ V : Ax = 0} 6 V
zovu se slika, odnosno jezgra operatora A. Kad su V i W konačnodimenzionalni, rang i defekt
operatora A definiraju se kao brojevi r(A) = dim(Im A), odnosno d(A) = dim(Ker A).
Teorem 113 :
Linearan operator A : V → W je injekcija ako i samo ako je Ker A = {0} (tj. ako i samo ako je
d(A) = 0).
Teorem 114 :
Neka je A : V → W linearan operator. A je injekcija ako i samo ako je za svaki linearno nezavisan
skup S u V skup A(S) = {Ax : x ∈ S} linearno nezavisan u W.
Teorem 115 (Teorem o rangu i defektu) :

Neka je A : V → W linearan operator, te neka je dim V < ∞. Tada je r(A) + d(A) = dim V.
Definicija 74 :
Linearan operator A : V → W naziva se:
1. monomorfizam ako je A injekcija
2. epimorfizam ako je A surjekcija
3. izomorfizam ako je A bijekcija
Napomena 54 :
Posljedica teorema o rangu i defektu:
Neka je A : V → W linearan operator te neka je dim V = dim W < ∞. Vrijedi: A je monomorfizam
⇔ A je epimorfizam ⇔ A je izomorfizam.
Napomena 55 :
Kompozicija dvaju monomorfizama (epimorfizama, izomorfizama) je opet monomorfizam (epimorfi-
zam, izomorfizam). Kompozicija dva linearna operatora je linearni operator.
Bijektivan linearan operator se zove regularan.
Napomena 56 :
Neka su V,W vektorski prostori nad istim poljem F. Tada sa L(V, W ) označavamo skup svih linearnih
operatora sa V u W.
L(V, W ) je vektorski prostor.
Neka je dim V = n, dim W = m < ∞. Tada je dim L(V, W ) = nm.
33
3.7 Svojstvene vrijednosti linearnog operatora.
Svojstveni polinom matrice i linearnog operatora.
Definicija 75 :
Neka je V vektorski prostor nad poljem F i A ∈ L(V ). Kaže se da je skalar λ0 ∈ F svojstvena
vrijednost operatora A ako postoji vektor x ∈ V, x 6= 0, takav da je Ax = λ0 x. Svaki takav x
se zove svojstveni vektor (pridružen λ0 ). Skup svih svojstvenih vrijednosti operatora A naziva se
spektar (operatora A) i označava sa σ(A).
Napomena 57 :
• Istaknimo odmah da je skalar λ0 svojstvena vrijednost operatora A tek ako postoji netrivijalan
vektor x sa svojstvom Ax = λ0 x.
• Vektor x iz navedene definicije naziva se svojstveni vektor pridružen svojstvenoj vrijednosti λ0 .

Treba primijetiti da svojstveni vektor nije jedinstven.
• Neka je VA (λ0 ) = {x ∈ V : Ax = λ0 x}. Ovaj skup se naziva svojstveni potprostor pridružen

svojstvenoj vrijednosti λ0 .
• Ako je λ0 ∈ σ(A) onda se dimenzija svojstvenog potprostora VA (λ0 ) naziva geometrijska

kratnost (ili geometrijski multiplicitet) svojstvene vrijednosti λ0 i označava se sa d(λ0 ). Iz
definicije je jasno da je d(λ0 ) ≥ 1.
Definicija 76 :
Neka je A ∈ Mn (F). Polinom kA (λ) = det(A − λI) naziva se svojstveni polinom matrice A.
Napomena 58 :
Primijetimo da je kA (λ) zaista polinom u varijabli λ s koeficijentima iz polja F i to n-tog stupnja -
to slijedi izravno iz definicije determinante. Takoder iz definicije determinante odmah uočavamo da
je vodeći koeficijent tog polinoma (−1)n .
Slične matrice (matrični prikazi operatora A u raznim bazama) imaju jednake svojstvene polinome.
Definicija 77 :
Neka je V konačnodimenzionalan prostor, neka je A ∈ L(V ) te neka je [A]ee matrični zapis operatora
A u nekoj bazi e prostora V. Svojstveni polinom operatora A, kA , definira se kao svojstveni
polinom matrice [A]ee : kA (λ) = k[A]ee (λ).
Teorem 116 :
Neka je V konačnodimenzionalan vektorski prostor nad poljem F te neka je A ∈ L(V ). Skalar λ0 ∈ F
je svojstvena vrijednost operatora A ako i samo ako vrijedi kA (λ0 ) = 0.
Napomena 59 :
Svojstvene vrijednosti operatora su upravo nultočke njegovog svojstvenog polinoma.
U realnim prostorima svojstvene vrijednosti su samo realne nultočke svojstvenog polinoma.
Ako je dim V = n i A ∈ L(V ) onda A ima najviše n svojstvenih vrijednosti, jer polinom n-tog
stupnja ima najviše n nultočaka.
Polje R nije algebarski zatvoreno tj. ima polinoma s realnim koeficijentima bez realnih nultočaka, pa
operatori na realnim prostorima ne moraju imati svojstvenih vrijednosti (npr. operator rotacije).
Definicija 78 :
Neka je V konačnodimenzionalan vektorski prostor te neka je A ∈ L(V ) i λ0 ∈ σ(A). Neka je
kA (λ) = (λ − λ0 )l p(λ), l ∈ N, p(λ0 ) 6= 0. Broj l zovemo algebarskom kratnošću svojstvene
vrijednosti λ0 i označavamo ga s l(λ0 ).
Teorem 117 :
Neka je V konačnodimenzionalan vektorski prostor, te neka je A ∈ L(V ) i λ0 ∈ σ(A).
Tada je d(λ0 ) ≤ l(λ0 ).
34
Teorem 118 (Hamilton-Cayley) :
Neka je A ∈ Mn (F). Tada je kA (A) = 0.
Napomena 60 :
Matrica A ∈ Mn je regularna ako i samo ako je kA (0) 6= 0.
3.8 Unitarni prostori. Ortogonalni komplement potprostora.

Napomena 61 :
Skalarno množenje u V 3 je preslikavanje · : V 3 × V 3 → R, pa je skalarni produkt na vektorskom
prostoru V nad poljem F preslikavanje V × V → F.
Definicija 79 :
Neka je V vektorski prostor nad poljem F. Skalarni produkt na V je preslikavanje h·, ·i : V ×V → F
koje ima sljedeća svojstva:
1. hx, xi ≥ 0, ∀x ∈ V,
2. hx, xi = 0 ⇔ x = 0,
3. hx1 + x2 , yi = hx1 , yi + hx2 , yi, ∀x1 , x2 , y ∈ V,
4. hαx, yi = αhx, yi, ∀x, y ∈ V, ∀α ∈ F
5. hx, yi = hy, xi, ∀x, y ∈ V.
Napomena 62 :
• Svojstva 3. i 4. se zovu aditivnost i homogenost na prvom argumentu.
• Prije svega, treba primijetiti da skalarni produkt poprima vrijednosti u polju nad kojim je dani
vektorski prostor izgraden; ako je, dakle, prostor kompleksan, zadnje svojstvo kaže da su ska-
larni umnošci medusobno konjugirani kompleksni brojevi. Ako je pak prostor realan, skalarni
umnožak bilo koja dva vektora je realan broj pa kompleksno konjugiranje nema efekta. Stoga se
u realnim prostorima 5. svojstvo naziva simetričnost, a u kompleksnim prostorima hermitska
simetričnost.
• hx, 0i = 0, ∀x
• h0, yi = 0, ∀y
• Uočimo da i u kompleksnom slučaju, premda su vrijednosti skalarnog produkta općenito kom-

pleksni brojevi, 1. uvjet iz definicije zahtijeva da produkt hx, xi bude realan, čak nenegativan,
za sve vektore x
Definicija 80 :
Vektorski prostor na kojem je definiran skalarni produkt zove se unitaran prostor.
Primjer :
Pn
• U Rn skalarni produkt je definiran sa h(x1 , . . . , xn ), (y1 , . . . , yn )i = i=1 xi yi .
Pn
• U Cn skalarni produkt je definiran sa h(x1 , . . . , xn ), (y1 , . . . , yn )i = i=1 xi yi .
• U Mn (F) skalarni produkt je definiran s hA, Bi = tr(B ∗ A), pri čemu je matrica B ∗ hermitski
adjungirana matrici B tj. ako je B = [bij ] i B ∗ = [xij ] tada je xij = bji . Za realne matrice se
hermitsko adjungiranje svodi na transponiranje.
35
Teorem 119 (Cauchy-Schwarzova nejednakost) :
Neka je V unitaran prostor. Tada je |hx, yi|2 ≤ hx, xihy, yi za sve x,y iz V. Jednakost vrijedi ako i
samo ako su vektori x i y linearno zavisni.
Definicija 81 : p
Neka je V unitaran prostor. Norma na V je funkcija k · k : V → R definirana sa kxk = hx, xi.
Teorem 120 :
Norma na unitarnom prostoru V ima sljedeća svojstva:
1. kxk ≥ 0, ∀x ∈ V,
2. kxk = 0 ⇔ x = 0,
3. kαxk = |α|kxk, ∀x ∈ V, ∀α ∈ F
4. kx + yk ≤ kxk + kyk, ∀x, y ∈ V.
Napomena 63 :
Cauchy-Schwarzovu nejednakost možemo pisati u obliku |hx, yi| ≤ kxkkyk
Norma na svakom unitarnom prostoru V zadovoljava relaciju paralelograma: kx + yk2 + kx − yk2 =
2kxk2 + 2kyk2
Definicija 82 :
Neka je V unitaran prostor. Kaže se da je vektor x ∈ V normiran ako je kxk = 1.
Definicija 83 :
Neka je V unitaran prostor. Kaže se da su vektori x,y iz V medusobno okomiti ili ortogonalni
(oznaka: x ⊥ y) ako je hx, yi = 0. Konačan skup vektora {e1 , . . . , ek } je ortogonalan ako je ei ⊥
ej , ∀i 6= j. Skup {e1 , . . . , ek } je ortonormiran ako je ortogonalan i ako je kei k = 1, ∀i = 1, . . . , k.
Teorem 121 :
Neka je V unitaran prostor. Svaki ortogonalan skup {e1 , . . . , ek } ⊆ V, k ∈ N, čiji su svi članovi
netrivijalni vektori je linearno nezavisan. Posebno, svaki ortonormiran skup je linearno nezavisan.
Definicija 84 :
Neka je V unitaran prostor i M potprostor od V . Ortogonalni komplement potprostora M je
M ⊥ = {x ∈ V : hx, vi = 0, ∀v ∈ M }.
Teorem 122 :
Neka je V unitaran prostor i M potprostor od V. Ortogonalni komplement potprostora M je takoder
potprostor od V .
Napomena 64 :
Uvijek je 0 ∈ M ⊥ pa je M ⊥ 6= ∅.
Vrijedi V ⊥ = {0}, {0}⊥ = V
Teorem 123 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i M potprostor od V . Tada je M ⊥ (jedan) direktan
komplement od M u V .
Napomena 65 :
Obično pišemo V = M ⊕ M ⊥ .
Vrijedi: (M ⊥ )⊥ = M i (L + M )⊥ = L⊥ + M ⊥
36
3.9 Ortonormirana baza. Gram-Schmidtov postupak ortogonalizacije.
Definicija 85 :
Ortonormiran skup {e1 , . . . , en } u unitarnom prostoru V je ortonormirana baza ako je taj skup
ujedno i baza za V .
Napomena 66 :
Ortonormiran skup {e1 , . . . , en } će biti ortonormirana baza unitarnog prostora V čim je taj skup
ujedno i sistem izvodnica za V.
→
− →− → −
Primijetimo usput da je kanonska baza { i , j , k } prostora V 3 ortonormirana te da je ortonormirana
i kanonska baza {e1 , . . . , en } u prostoru Rn (i u Cn ).
Teorem 124 (Gram-Schmidtov postupak ortogonalizacije) :

Neka je dan linearno nezavisan skup {x1 , . . . , xk }, k ∈ N, u unitarnom prostoru V. Tada postoji
ortonormiran skup {e1 , . . . , ek } u V takav da je [{e1 , . . . , ej }] = [{x1 , . . . , xj }], ∀j = 1, . . . , k.
Dokaz:
Konstrukciju skupa {e1 , . . . , ek } provodimo induktivno.
Baza indukcije je lagana: stavi se e1 = kx11 k x1 što je dobro definirano jer je x1 6= 0. Očito su e1 i x1
kolinearni pa razapinju isti potprostor.
Pretpostavimo sada da je naden ortonormiran skup {e1 , . . . , ej } takav da je [{e1 , . . . , ej }] =
[{x1 , . . . , xj }] i konstruirajmo ej+1 .
Najprije uvedimo pomoćni vektor: fj+1 = xj+1 − ji=1 hxj+1 , ei iei .
P
Prvo, izravno iz definicije okomitosti vidi se da je fj+1 ⊥ ei , ∀i = 1, . . . , j.
Drugo, vrijedi i [{e1 , . . . , ej , fj+1 }] = [{x1 , . . . , xj , xj+1 }].
Da se u ovo uvjerimo, dovoljno je utvrditi da generatori s jedne strane jednakosti pripadaju potpros-
toru s druge strane, i obratno. Sada je e1 , . . . , ej ∈ [{x1 , . . . , xj , xj+1 }] po prepostavci indukcije, a
fj+1 ∈ [{x1 , . . . , xj , xj+1 }] poPdefiniciji vektora fj+1 . Obratno je takoder jasno (i argumenti su isti);
uočimo da je xj+1 = fj+1 + ji=1 hxj+1 , ei iei .
Sada je jasno da skup {e1 , . . . , ej , fj+1 } ima gotovo sva tražena svojstva; tek ne znamo kolika je
norma vektora fj+1 . No, lako je zaključiti da, za svaki skalar λ 6= 0, i vektor λfj+1 može poslužiti
umjesto fj+1 .
Naime, hfj+1 , ei i = 0 ⇒ hλfj+1 , ei i = 0, ∀i = 1, . . . , j, a iz jednakosti [{e1 , . . . , ej , fj+1 }] =
[{x1 , . . . , xj , xj+1 }] dobivamo i [{e1 , . . . , ej , λfj+1 }] = [{x1 , . . . , xj , xj+1 }] za svaki skalar λ 6= 0.
Preostaje uzeti λ = kfj+1 k−1 , tj. definirati ej+1 = kfj+1 1
f . Jedini problem može nastati ako
k j+1
je fj+1 = 0 jer tada je i kfj+1 k = 0, i s P tim brojem ne smijemo dijeliti. Medutim, to je nemoguće!
Naime, fj+1 = 0 bi značilo da je xj+1 = ji=1 hxj+1 , ei iei ∈ [{e1 , . . . , ej }] = [{x1 , . . . , xj }], a to se kosi
s nezavisnošću polaznog skupa {x1 , . . . , xk }.
Napomena 67 :
Gram-Schmidtov postupak ortogonalizacije je zapravo ime dokaza, odnosno konstrukcije, a ne tvrdnje
teorema.
Svaki konačnodimenzionalan unitaran prostor ima ortonormiranu bazu.
3.10 Svojstvene vrijednosti hermitskih operatora/simetričnih matrica.

Dijagonalizacija.
Teorem 125 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ). Postoji jedinstven operator A∗ ∈ L(V )
takav da je hAx, yi = hx, A∗ yi za sve vektore x,y iz V.
Definicija 86 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ). Operator A∗ ∈ L(V ) sa svojstvom
hAx, yi = hx, A∗ yi, ∀x, y ∈ V , zove se hermitski adjungiran operator operatoru A.
37
Napomena 68 :
Adjungirani operator unitarnog operatora upravo je njegov inverz.
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor. Preslikavanje A 7→ A∗ koje svakom operatoru
A ∈ L(V ) pridružuje hermitski adjungiran operator A∗ ∈ L(V ) ima sljedeća svojstva:
• (A + B)∗ = A∗ + B ∗ , ∀A, B ∈ L(V ),
• (αA)∗ = αA∗ , ∀α ∈ F, ∀A ∈ L(V ),
• (AB)∗ = B ∗ A∗ , ∀A, B ∈ L(V ),
• (A∗ )∗ = A, ∀A ∈ L(V ).
Teorem 126 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ). Tada je V = Ker A ⊕ Im A∗ i
V = Ker A∗ ⊕ Im A. Nadalje, r(A∗ ) = r(A).
Definicija 87 :
Kaže se da je kompleksna kvadratna matrica A unitarna ako vrijedi AA∗ = A∗ A = I. Realna
kvadratna matrica A je ortogonalna ako vrijedi AAτ = Aτ A = I.
Definicija 88 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ). Kažemo da je operator A hermitski
ako vrijedi A∗ = A.
Napomena 69 :
Primjer: jedinični i nuloperator.
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i neka je A ∈ L(V ) hermitski operator. Tada je
V = Ker A ⊕ Im A.
Definicija 89 :
Kaže se da je kvadratna matrica A = [αij ] ∈ Mn hermitska ako vrijedi A∗ = A, tj. αij = αji , ∀i, j =
1, . . . , n.
Napomena 70 :
U slučaju kad je matrica realna pojam hermitske matrice svodi se na pojam simetrične matrice.
Teorem 127 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i neka je A ∈ L(V ). Sljedeće tvrdnje su medusobno
ekvivalentne:
1. A je hermitski operator,
2. za svaku ortonormiranu bazu b u V matrica [A]bb je hermitska,
3. postoji ortonormirana baza e u V takva da je matrica [A]ee hermitska.
Teorem 128 (teorem o dijagonalizaciji hermitskog operatora) :

Neka je V realan i H : V → V hermitski. Tada postoji ortonormirana baza f1 , . . . , fn takva da je
Hfj = λj fj za neke λ1 , . . . , λn ∈ R.
Teorem 129 :
Neka je V kompleksan konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ) hermitski operator. Sve
svojstvene vrijednosti operatora A su realni brojevi.
Napomena 71 :
• nultočke svojstvenih polinoma hermitske matrice su realne

38
• Neka su λ1 ≤ · · · ≤ λn svojstvene vrijednosti hermitskog operatora. Tada je λ1 = min hHx|xi
kxk=1
i λn = max hHx|xi.
kxk=1
Teorem 130 :
H ≥ 0 ⇔ (0 ≤ λ1 ≤ · · · ≤ λn ) tj. λ ≥ 0, ∀λ ∈ σ(H)
H>0 ⇔ λ>0
Teorem 131 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor i A ∈ L(V ) hermitski operator. Svojstveni pot-
prostori pridruženi različitim svojstvenim vrijednostima operatora A medusobno su okomiti.
Teorem 132 :
Neka je V konačnodimenzionalan realan unitaran prostor, neka je A ∈ L(V ) hermitski operator.
Tada je spektar operatora A neprazan.
Napomena 72 :
Realna simetrična matrica ima svojstvenu vrijednost.
Sljedeći teorem može se smatrati glavnim rezultatom za hermitske operatore: svaki hermitski
operator dopušta dijagonalizaciju u nekoj ortonormiranoj bazi. Treba uočiti da u formulaciji teorema
nema razlike izmedu realnih i kompleksnih prostora.
Teorem 133 :
Neka je V konačnodimenzionalan unitaran prostor, neka je A ∈ L(V ) hermitski operator. Postoji
ortonormirana baza e prostora V u kojoj je matrični zapis [A]ee operatora A dijagonalna matrica.
Teorem 134 Neka je V konačnodimenzionalan netrivijalan realan unitaran prostor i neka je A ∈
L(V ). A je ortogonalno dijagonalizabilan ako i samo ako je A hermitski.
Napomena 73 :
Svaka kvadratna realna matrica je ortogonalno slična dijagonalnoj matrici ako i samo ako je sime-
trična.
Definicija 90 :
A je pozitivno poludefinitan (semidefinitan) ili pozitivan ako je hermitski i vrijedi ∀x ∈ V hAx|xi ≥ 0,
odnosno pozitivno definitan ako je hermitski i ∀x ∈ V \ {0} hAx|xi > 0.
Teorem 135 Neka je V konačno dimenzionalan netrivijalan unitarni prostor. Ako je A ∈ L(V ),
onda je A ortogonalno dijagonalizabilan ako i samo ako postoje netrivijalne hermitske projekcije
p1 , . . . , pk : V → V i različiti skalari λ1 , . . . , λk takvi da je:
k
X
• A= λi pi ,
i=1
k
X
• pi = 1,
i=1
• i 6= j ⇒ pi ◦ pj = 0,
Teorem 136 Neka je V konačno dimenzionalan netrivijalan unitarni prostor i neka je A ∈ L(V ).
Ekvivalentno je:
• A je pozitivno poludefinitan,
• A je hermitski i σ(A) ⊆ R+ ,
• postoji hermitski operator B ∈ L(V ) takav da je B 2 = A,
• postoji C ∈ L(V ) takav da je C ∗ C = A.
39

pitanjaIOdgovoriZaDipl PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

pitanjaIOdgovoriZaDipl PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Pitanja za diplomski

2 Diferencijalni i integralni račun 18

Često je praktično drugi uvjet pisati u obliku: ∀ε > 0, ∃ x ∈ S, L − ε < x.

Teorem 1 (Arhimedov aksiom) :

Često je praktično drugi uvjet pisati u obliku: ∀ε > 0, ∃ x ∈ S, x < l + ε.

Napomena 1 (Aksiom potpunosti) ∗

1.2 Nizovi. Podnizovi. Ograničenost, monotonost i konvergencija nizova

1. Niz (an )n je rastući ako ∀ n ∈ N, an ≤ an+1 .

2. Niz (an )n je strogo rastući ako ∀ n ∈ N, an < an+1 .

3. Niz (an )n je padajući ako ∀ n ∈ N, an ≥ an+1 .

4. Niz (an )n je strogo padajući ako ∀ n ∈ N, an > an+1 .

Od interesa je naći jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergenciju niza.

∀ε > 0, ∃nε ∈ N, ∀n, m ∈ N, n, m > nε ⇒ |an − am | < ε.

Teorem 7 (Operacije s konvergentnim nizovima) :

1. Niz (an ± bn )n je konvergentan i lim (an ± bn ) = lim an ± lim bn

Teorem 8 (teorem o sendviču) :

Broj L ∈ R je limes superior niza (an )n ako i samo ako vrijedi:

1. ∀ε > 0, je an < L + ε za gotovo sve članove niza.

2. ∀ε > 0, je L − ε < an za beskonačno članova niza.

Broj l ∈ R je limes inferior niza (an )n ako i samo ako vrijedi:

1. ∀ε > 0, je l − ε < an za gotovo sve članove niza.

2. ∀ε > 0, je an < l + ε za beskonačno članova niza.

lim inf an = lim sup an

lim cn = c ⇒ lim f (cn ) = L.

Tada pišemo lim f (x) = L.

Teorem 13 (Cauchyjeva definicija limesa) :

Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i množenja s funkcijama.

2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim λf (x) = λ lim f (x)

Teorem 15 (teorem o sendviču) :

Definicija 14 (Cauchyjeva definicija) :

• Neka je ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kažemo da ima limes

Tada pišemo lim f (x) = lim f (x) = f (c−) = L.

Tada pišemo lim f (x) = lim f (x) = f (c+) = L.

Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije.

Teorem 18 (Cauchyjeva definicija) :

1. Za svaki λ, µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.

Teorem 20 Neka su I, J ⊆ R otvoreni intervali, f : I → R, g : J → R funkcije za koje vrijedi

Definicija 16 (neprekidnost na segmentu) :

• g(x) = f (x), ∀x ∈ [a, b]

1.4 Derivacija funkcije.

(f + g)0 (c) = f 0 (c) + g 0 (c)

2. Funkcija fg je diferencijabilna u točki c i

(f g)0 (c) = f 0 (c)g(c) + f (c)g 0 (c)

Teorem 27 (derivacija kompozicije funkcija) :

(g ◦ f )0 (c) = g 0 (d)f 0 (c).

Teorem 28 (derivacija inverzne funkcije) :

Napomena 5 (derivacije nekih funkcija) :

• f (x) = x±n −→ f 0 (x) = ±nx±n−1

• f (x) = sin x −→ f 0 (x) = cos x

• f (x) = cos x −→ f 0 (x) = − sin x

Napomena 6 (logaritamsko deriviranje) :

Teorem 29 (L’Hospitalovo pravilo) :

Definicija 21 (Taylorov polinom i n-ti ostatak funkcije) :

zovemo Taylorov polinom n-tog reda za funkciju f u točki c, a funkciju

Rn (x) = f (x) − Tn (x), x ∈ I,

zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.

1.6 Derivacije i monotonost, lokalni ekstremi, konveksnost i infleksije.

Teorem 34 (nužan i dovoljan uvjet za strogi rast) :

• lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da

∀x ∈ I (| x − c |< δ) ⇒ (f (x) ≤ f (c))

• lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da

∀x ∈ I (| x − c |< δ) ⇒ (f (x) ≥ f (c))

Teorem 36 (dovoljan uvjet za lokalne ekstreme) :