Sadržaj

1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Bilješka o prevoditeljici
Notes


Nakladnik
HENA COM
Zagreb, listopad 2017.
I izdanje

Prevoditeljica: Sanja Milićević Armada



Naslov izvornika
Pavel Vilikovský PES NA CESTE

Objavljivanje ove knjige potpomogla je SLOLIA, The Centre for Information on
Literature in Bratislava, Slovakia.


Pavel Vilikovský

Pas na cesti








Prevela sa slovačkog

Sanja Milićević Armada








,,I dalje se pitam jesam li prvi čovjek
ili posljednji pas.“

Jurij Gagarin

 1

Tako Jimmy Smith svira na Hammond orguljama: dugo, tiho žuborenje i
odjednom prodoran krik. Otvore se brane, jedan vrisak nadire za drugim.
Žestoke psovke, kao kad se čekićem udarimo po prstu. I onda opet tiho vrenje ispod
poklopca, no više nas ne može prevariti. Cijelo vrijeme napeto iščekujemo sljedeće
kipljenje, iako ga možda više neće biti.
To je glazba. S divljanjem povezujemo nešto silovito, fizičko: podrhtavanje
tijela, mahanje rukama. No tu su samo nježni pokreti prstima. Prstometi. Sačuvana
su sva pravila, zakonitosti ritma, harmonije. Mahnitanje, ali prigušeno. Možda
upravo zbog te lakoće, elegancije s kojom se na njima može divljati, neki glazbeni
kritičari Hammond orgulje smatraju instrumentom koji navodi Pavel Vilikovsky na
jeftine efekte. Potiče glazbenike da afektiraju. No što je s mrmljanjem zraka koji se
povlači prilikom sviranja na saksofonu, što je s tihim otpuhivanjem u
pjevanju Elmorea Jamesa, kao da ne uspijeva na vrijeme zaustaviti ton u grlu? A što
je s jaucima tenisačica prilikom udarca? Pretlak, pretlak.
Thomas Bernhard je prvi put spomenut na Brandalmu, imanju visoko na brdu,
koje je u izmijenjenim vremenima pretvoreno u gostionicu za planinare.
Po obroncima u Pongauu rasuto je mnogo takvih „almova“, no s Brandalma se vidi
daleko u dolinu, a ondje se, kako me upozorio domaćin, skriven iza zavoja
nalazi Schwarzach-Sankt Veit, gdje se u mladosti dulje vrijeme liječio Thomas
Bernhard.
Početkom svibnja bio je to jedan od najljepših vidika na svijetu. Sjedili smo
vani na drvenoj klupi, iznad nas visoki modri dan, svuda uokolo Alpe, iza onih prvih
još njih, a iza njih još - toliko Alpa da su za neke morali naći drugo ime, kako ih ne
bi pobrkali - a meni je na um pala Bernhardova rečenica: „Kad čovjek
stalno promatra taj vrh, mora ili poludjeti ili pisati." U tom je trenutku nisam
razumio.
Thomas Bernhard... to su, kad se pogleda, zapravo dva imena. I to ne sasvim
uobičajena, više aristokratska, za međunarodno visoko društvo. S takvim je
imenom mogao imati uspjeha u Parizu, Londonu, Ženevi i New Yorku. Već ona dva
otmjena ,,h“, dva otpuhivanja iz snobovski podignuta nosa! Thomas Bernhard me
odmah, dok još nisam ništa znao o njemu, zagonetno privlačio, kao da je to ime tajna
lozinka, formula za čaranje. Slučajno sam na austrijskoj televiziji vidio glumca kako
prska iz sebe Bernhardov monolog, tako silovito da sam ispred ekrana nehotice
obrisao slinu s lica. Fascinantna predstava, ali ja ne volim predstave: što od toga
pripisati redatelju, što glumcu, a što Bernhardu? Kad mi je napokon došla u ruke
njegova knjiga, bio sam razdražljivo razočaran. Ili možda uzrujano oduševljen, ne
znam točno. No privlačnost se nije smanjila. Reći ću ovako: Thomas Bernhard je
moj najomiljeniji neomiljeni pisac.

 2
Kao da su na svijetu postojala dva dana: jedan ondje dolje, u dolini, između
kuća, koji je crkveni toranj vidljivo mjerio u satima i minutama, a drugi ovdje
gore, na suncem obasjanoj livadi, mnogo prostraniji, bezgraničan. Toliko dana, činilo
mi se, a uvijek jedan te isti, uzalud su ga oni dolje rascjepkali i za pojedine
djeliće smislili razne nazive. Mogao sam ostati zauvijek sjediti ondje, ali to nije išlo.
Dolje me čekala obveza zbog koje su me pozvali: održati predavanje.
Nije to bilo moje prvo predavanje u inozemstvu, već sam znao što će slijediti.
Gore na Brandalmu, kad bi razgovor na trenutak stao, mogao sam biti nitko.
Zaboravljen sam od sebe, najslađe stanje. Dolje u gradiću, u dvorani koju je
kulturnome društvu iznajmila lokalna podružnica banke, ja neću biti ja, Iks Ipsilon,
premda se to ime nalazi na plakatu. Bit ću Slovak. To nije predbacivanje, samo
konstatacija. To se jednostavno ne može izbjeći. Koliko su Slovaka ljudi u Pongauu
mogli susresti i koliko su njihovih predavanja mogli čuti? Ja sam Austrijance
poznavao s televizije. U njihov sam se politički život nekoć bolje razumio nego u
naš, domaći, jer tko bi se htio zadržavati u kućanstvu u kojemu nam svi nude samo
Potemkinovu fasadu? Bio mi je drag Bruno Kreisky, kad bi govorio „meiner
Meinung nach“, dubokim glasom u koji se moglo utonuti kao u jastuk, sa žaljenjem
sam pratio njegove probleme s „krunskim princom" Hannesom Androschem i
shvaćao sam njegovu nevoljkost da predsjeda koalicijskoj vladi, premda nisam imao
pojma kakve su teškoće s tim povezane, jer mi nikad nismo imali koalicijsku vladu.
Pokvario mi je dojam samo kad je izjavio da je njegov omiljeni pisac Johannes
Mario Simmel, ali nitko nije savršen. Sumnjičavo sam promatrao svećeničku
žovijalnost sindikalnog vođe Benye, s razumijevanjem sam gledao
zabrinuto seljačko lice kancelara Sinowatza i uživao u američki naočitom Franzu
Vranitzkom, s rupicom razmaženog djeteta na bradi. Znalo se dogoditi i da gledam
emisiju pučkog pravobranitelja, osobito kad bi je vodio Helmut Zilk. Nitko u takvim
sukobljavanjima ne može uživati više nego gledatelj iz zemlje u kojoj se sukob s
državnim organima smatra svetogrđem. Ali najveći užitak i pouku pružala mi je
večernja emisija Club 2, u kojoj je o Pavel Vilikovsky jednoj temi raspravljalo više
ljudi s različitim, uglavnom suprotnim mišljenjima. Tema je za nas Slovake
mogla biti apstraktna, nezanimljiva, ali to nije bilo važno, jer su ljudi uvijek bili
zanimljivi. Volio sam Austrijance. Znao sam da se međusobno razlikuju. Nikad mi
ne bi palo na pamet razmišljati o njima kao o narodu.
U dvorani se okupilo dvadeset ili trideset slušatelja, za gradić od deset tisuća
ljudi, to je mnogo zainteresiranih za jednoga Slovaka. Bili su ljubazni, i svaki
put kad bi iz moga izlaganja naslutili da i kod nas dva i dva daju četiri, veselo bi se
nasmijali. Smijehom olakšanja, jer ipak imamo nešto zajedničko. Nisam im to
zamjerao, bilo je normalno što sam za njih Slovak - u Zambiji ili u Singapuru bio bih
Europljanin, a na Mjesecu jednostavno čovjek. Ne žalim se, ni slučajno, baš
suprotno. Prema meni su se odnosili uljudno, kao prema nekome tko nije kriv zbog
onoga što ga je snašlo. Bili su mi dragi, svi. Bio sam zadivljen što u provincijskom
gradiću, uz financijsku potporu države i samih mještana, postoji kulturno društvo
koji poziva predavače, pisce, pa čak i komorne orkestre iz inozemstva. U Slovačkoj
još nismo stigli tako daleko, a ako bude ovisilo samo o nama, vjerojatno nikad i
nećemo. Nemamo potrebu za tim, zašto da se zavaravamo? Pa ti onda predstavljaj
Slovake u inozemstvu! Drži predavanja o položaju naše kulture!
Poslije predavanja su me organizatori odveli u hotel na druženje u uskom krugu
i ondje su se, uz pivo i vino, uskoro tako opustili preda mnom da su počeli
međusobno razgovarati o vlastitim problemima. Meni se, uz nostalgičan interes,
posvetio neki gospodin Grobl, koji je doputovao izdaleka, iz Kittseea. Za njega sam
bio više suvenir nego kuriozitet - u mladosti, kako mi je otkrio, radio je u
betonskome tornju na brdu iznad Dunava, ondje je prisluškivao naše vojne i tko
zna kakve sve razgovore. Ja sam, u svojoj kratkovidnosti, taj toranj smatrao
ruševinom staroga dvorca i tako me dodatno razveselilo što su austrijski demokrati
našim komunistima uzvraćali istom mjerom: oko za oko, uho za uho! Dakle, kao
Slovak gospodina Grobla nisam imao čime iznenaditi, osim možda svojim
predavanjem, jer na tornju nisu prisluškivali predavanja. Ali predavanje u našem
razgovoru nije ni spomenuto, kultura je ostala zaboravljena u praznoj dvorani
lokalne banke. Bavili smo se prizemnijim, opipljivijim stvarima, vinom i
uspomenama.
Ujutro me ljubazni gospodin Grobl autom odvezao na stanicu. Nije otišao sa
mnom na peron i tako nije vidio da nisam ušao u vlak za Beč, nego u drugi, koji
me odvezao u suprotnome smjeru.

 3
Gradovi su lijepi, gotovo svi koje sam uspio vidjeti. Poslije pada željezne
zavjese mnogo sam putovao, ne u daleke, egzotične zemlje, samo po bližoj i
udaljenijoj Europi. Najradije po susjedstvu. Ponekad sam putovao kao Slovak,
ponekad privatno, kao Iks Ipsilon, kako bih u drugim, nepoznatim mjestima postao
netko drugi, nepoznat, ili barem kako bih zaboravio sebe. Ono prvo mi nikad nije
uspjelo, ono drugo povremeno jest. Rado bih u tim mjestima, u bilo kojem, neko
vrijeme živio, ali bili su to gradovi-razglednice, ljudi u njima nisu imali nikakvu
ulogu. O ljudima sam u najboljem slučaju znao to da su recepcioneri, prodavačice ili
konobari ljubazni prema strancima. To mi je bilo dovoljno. Nisam ulazio u to krije li
se iza ljubaznosti proračunatost ili licemjerje, samo sam uranjao u njihovu ljubaznost
punu osmijeha. Takvu sam pjenušavu kupku u domaćoj kadi rijetko dobivao. Ali
nisam pomišljao na to da bih mogao živjeti negdje drugdje. Navikao sam se na svoje
sugrađane Slovake, čak sam se naučio stopiti s njima. Drugim riječima, navikao sam
biti Slovak.
Ne vjerujem da narodi imaju urođene osobine, to je tek praktično
pojednostavnjivanje. Kad pogledamo bilo kojega pojedinca, samoga za sebe, u sebi
nema ništa narodno, a narod se u krajnjoj liniji sastoji od pojedinaca. Genetski se
nasljeđuju pojedine tjelesne i psihičke karakteristike; s narodnošću se ne rađamo,
narodnost se stječe. Ona je ono što nas okružuje - u neposrednoj blizini, ali izvana.
No što znači izvana? Mali su narodi poput pretrpanih autobusa, ako želite stići
do cilja čitavi, morate se prilagoditi suputnicima. Morate se naginjati zajedno
s njima, na istu stranu; morate paziti da nikome ne nagazite na nogu, ne udarite ga
laktom u glavu ili da mu torbom ne poderete očicu na čarapi. Poslije nekoga
vremena se usklađivanje automatizira i pretvara se u naviku. Povremeno, kad vozač
upravlja autobusom kao da prevozi stoku, u vozilu se čak stvara zajedničko
raspoloženje, duh povezanosti. Spaja vas jednak doživljaj. Ali kad se izvučete iz
nametnute intimnosti, na pločniku, na trgu, na livadi... na Brandalmu, opet slobodno
dišete, uspravite se, smjelo koračate i gestikulirate rukama na sve strane. Netko bi
možda vaše ponašanje nazvao licemjernim, ali neka; neugodno je samo kad vas, na
temelju nesvjesnih navika, nasilu guraju natrag u autobus iz kojega ste upravo s
olakšanjem izašli.
Narodna je nošnja, narodna je borovička ili uskrsna šiba s mašnom na vrhu,
premda i one govore različitim narječjima. Najnarodnije su, po mome mišljenju,
asocijacije i refleksi koje izazivaju određene riječi ili situacije. Zahtijevaju od nas da
pokažemo prst, a mi se odmah bojimo da će htjeti cijelu ruku. Možda nas žele
nahraniti i onda gurnuti u peć? Za to imamo samo jedan odgovor: Kad ste nas
ispekli, onda nas i pojedite - ali pripazite da vuk bude sit, a ovce na broju!

 4
Ja sam površan čitatelj, gutam tekst bez žvakanja i štošta mi može kliznuti
između zuba, no ne sjećam se da je Thomas Bernhard negdje govorio o
austrijskom narodu. Zapravo jest, mislim da je jednom negdje spomenuo kako voli
austrijski narod, jer mu i on pripada. Pomalo neobičan razlog za ljubav, zar ne? Zato
Austrijance kao pojedince i Austriju kao zemlju i državu na svakome koraku
podvrgava kritici. Ne mislim da je imao nešto posebno protiv njih - jednostavno je
na Austrijance najčešće nailazio - da se neprestano spoticao o Slovake, sigurno bi ga
još više nervirali. Thomas Bernhard je naime stalno iznerviran. Svijet doživljava
kao osobnu uvredu. Vrijeđa ga što ljudi s kojima mora dolaziti u kontakt nisu
izvanredni kao on. Pazite: mišljenje da je izvanredan nije se temeljilo samo na
njegovu vlastitom uvjerenju - tako smo sami sebi svi izvanredni, samo što se to ne
usuđujemo izjaviti. Ne, za Bernhardovu izvanrednost postoji dovoljno objektivnih
dokaza. Stvar je samo u tome kako s tom spoznajom, sa svojim nepokolebljivim
uvjerenjem, postupa.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća biti izvanbračno dijete u Austriji, ili se kao
osamnaestogodišnjak naći u bolnici s teškom, gotovo smrtonosnom bolešću,
sigurno nije bilo uobičajeno. Ali izvanredne situacije još uvijek ne znače da su oni
koji sudjeluju u njima izvanredni. Kad mi je bilo deset godina, ubo sam se na hrđavi
čavao i rana je potiho, skriveno radila, dok nisam zaradio trovanje krvi. Bilo je to za
vrijeme praznika i igrom slučajnosti našao sam se u bolnici u kojoj sam se
rodio. Možda su se liječnici toga sjetili, jer su me prije operacije uspavali kao preko
veze - nabrojio sam do pet i već me nije bilo. Kad sam došao k svijesti, ruka mi je
bila u zavojima i, još uvijek omamljenog, odveli su me do ležaja u velikoj bolničkoj
sobi, u kojoj je, nagađam, bilo dvadesetak kreveta. Ondje sam proveo sljedećih
deset dana, jer su mi, kao terapiju, svaka tri sata morali dati injekciju penicilina, u to
vrijeme u nas još relativno novoga, čudesnoga lijeka.
Ne želim svoju bolničku epizodu uspoređivati s Bernhardovom - ma zapravo
želim, ali ne po duljini ili ozbiljnosti, zanima me samo razlika u stavu. Kad se
Thomas poslije mnogo godina sječa svoga boravka u bolnici, ima mnogo zamjerki
prema liječnicima, sestrama, prema načinu liječenja i općenito postupanju s
pacijentima. Meni ništa slično nije palo na pamet. Ne znam je li moje trovanje krvi,
da je zanemareno, moglo biti smrtonosno, ali mislim da je za dijete smrt
ionako samo riječ, naziv neobičnog događaja. Nepostojanje doživljava kao težak,
složen zadatak s kojim se mogu nositi samo odrasli. Ne, nisam se bojao smrti i rekao
bih da na nju u ono vrijeme nije računao ni Bernhard, premda je cijela obitelj patila,
a na susjednim su krevetima ljudi umirali. Ozbiljnost svojega stanja shvatio je tek
poslije, inače ne bi mogao primjećivati sve one detalje koje, sa svježim ogorčenjem,
nakon mnogo godina navodi u svojim tekstovima. Mogućnost kraja za njega
jednostavno nije dolazila u obzir, uopće nije razmišljao o njoj i možda se upravo
zahvaljujući toj gotovo prezrivoj nehajnosti prema vlastitome stanju, vratio natrag
među žive. Uplašio je smrt - bio je, kako sam rekao, izvanredan čovjek.
Ja nisam. Za mene je boravak u bolnici bio nov, uzbudljiv doživljaj. Boravio
sam doduše i prije u bolnici, ali tada još nisam imao ni godinu dana i toga se
nisam sjećao. Sad sam se našao u velikoj prostoriji s dva reda kreveta na suprotnim
stranama. Ondje su ležali samo odrasli muškarci, ja sam među njima bio jedino
dijete. To je, u odnosu na moja dotadašnja iskustva, bila izvanredna situacija, ali ja se
nisam osjećao nimalo izvanredno. Možda smiješno, u bolničkoj pidžami i ogrtaču,
ali ni to me nije previše zaokupljalo, ta svi su bili tako odjeveni. Ni u snu mi ne bi
palo napamet posumnjati u to rade li liječnici sve kako bi me izliječili i jesu li
njihova dijagnoza i način liječenja ispravni. Uostalom, poslije operacije liječenje se
svodilo na ovo: svaka tri sata su me kao gusku šopali injekcijama. Uskoro su mi
bedra bila puna uboda, kao da sam pao u osinje gnijezdo. No ni protiv toga nisam
imao prigovora, naprotiv, bilo mi je drago što mi časna sestra (tada su još one radile
u bolnici) ne daje injekcije u stražnjicu - ispod bolničke pidžame sam nosio gaće,
tako da moja čednost nije došla u pitanje. Poslije nekog vremena taj se postupak tako
uhodao da me sestra noću nije ni budila i bocnula bi me u snu. Ponekad taj čin ne bi
bio uspješan i bol bi me probudio, ali nisam ništa zamjerao sestri; imala je dobre
namjere. Svi su imali dobre namjere, bio sam uvjeren u to.
A svejedno sam se usudio u dva slučaja prekršiti bolnička pravila. Ili možda
zaobići ih, nije to bila izravna pobuna, nego tek šuljanje iza leđa. Poslije dva dana
trebao sam doći na previjanje i na prvi sam termin došao. Prvo sam dugo čekao s
mnogim drugim pacijentima, a kad sam napokon dospio u operacijsku salu,
morao sam gledati kako previjaju batrljak ispod koljena netom odrezane noge. Rana
je na rubovima nabubrila od krvi, na sredini su se vidjeli debeli šavovi. Ništa slično
do tada nisam vidio ni kod mesara; u to je vrijeme svježe meso bilo rijetkost i na
njega se čekalo u redovima. Zidovi i krov dvorane bili su od mutnoga stakla i u
vrućemu ljetnom danu u njoj je bilo zagušljivo. Kad sam došao na red i vidio kako
mi iz triju otvora na ruci izvlače gazu, zavrtjelo mi se u glavi - nisam ni slutio što se
sve skriva u meni i užasnuto sam razmišljao o tome hoću li se onesvijestiti.
Vjerojatno je o tome razmišljao i liječnik, jer mi je zapovjedio da legnem na hladno,
bijelo voštano platno. Zovu nesvjestice sam na kraju odolio, ali sam za svaki slučaj
ostala previjanja preskočio, tek posljednji dan, kad su me otpuštali, dopustio sam da
mi zamijene prljavi zavoj.
Drugi se prijestup sastojao u tome što sam u pauzama između injekcija, onako
odjeven, u bolničke krpe i papuče, odlazio iz bolnice. Kratko bih stajao na otvorenim
vratima, kao da promatram automobile koji bi povremeno projurili, zatim bih
oprezno pogledao oko sebe i ako nitko nije gledao, po zaprašenom bih pločniku
otišao k baki, koja je stanovala u blizini. S bakom baš nije bilo zabavno, češće je
opominjala nego milovala, ali je u kuhinji, pokraj staroga, oslikanog kredenca i
emajliranih reklama za Dr. Oetker i Franckovu cikoriju, bilo ugodno, nije smrdjelo
po karbolu, a našla bi se i kakva slastica, ako ništa drugo, barem ogrozdi ili ribizli iz
vrta. S vremenom sam se osmjelio i kroz vrata sam izlazio odlučno, bez oklijevanja,
ali ni na trenutak nisam posumnjao u to da je zabrana udaljavanja iz bolnice izdana
za dobro i u interesu pacijenata i vodio sam računa o tome da svaki put u vrijeme
davanja injekcije ležim u krevetu. Bolnica je bila drugi, poseban svijet, ali vjerovao
sam da je on ispravan i pravedan.
Naravno, tada sam bio mlađi nego Bernhard - samo nekoliko godina, ali one su
u to doba odlučujuće. Djeca su puna povjerenja, a uz njihova znanja o medicini i
zdravstvu, ništa im drugo i ne preostaje. Osim toga, ako se dobro sjećam, u našoj
sobi nitko nije umro. No na zadnjem krevetu do prozora bio je muškarac kojemu su
operirali hemoroide, ležao je na trbuhu i stalno je, pa i noću, glasno cvilio i kukao.
Povremeno se iz jauka moglo razumjeti da proklinje trenutak kad se dao nagovoriti
na operaciju i, kao da njegovo naricanje nije bilo dovoljan argument, izričito je nas
upozoravao da i mi ne učinimo takvu glupost. Ali ni njemu nije palo na
pamet dovoditi u pitanje rad kirurga i bolničkog osoblja - proklinjao je samo sebe i
sudbinu, možda obrnutim redoslijedom. Želim reći da je on bio pravi Slovak. Svi mi
u toj sobi bili smo Slovaci. Jedan pacijent, stasit čovjek u najboljim godina, od mene
je posudio knjigu o kapetanu Corcoranu, koju mi je netko donio da mi brže
prođe vrijeme, a kad sam odlazio, oklijevao je s vraćanjem, jer je nije pročitao do
kraja. Računao je na to da se dijete neće pobuniti, i računica je bila dobra, samo nije
računao s tetom, koja je došla po mene. Ona se s njim obračunala po kratkom
postupku i kapetan Corcoran je, poslije svoje posljednje pustolovine, sretno stigao
kući.
Thomas Bernhard je bio čovjek koji je bez ikakve konzultacije s nekim starijim,
vlastitom voljom i odlukom, napustio gimnaziju. Zapravo gimnaziju nije napustio,
samo jednoga dana nije došao u nju. Ako sam dobro shvatio, nije podnosio ulicu
kojom je morao hodati do škole - na pola puta se iz čista mira okrenuo i vratio kući.
Zatim je, opet vlastitom voljom, postao naučnik u trgovini s namirnicama.
Ja sam opet toga ljeta prvi put sam putovao vlakom. Doduše, to nije bilo na
temelju vlastite odluke, mama se morala vratiti kući prije nego što su me otpustili
iz bolnice. Na jednoj stanici me u vagon smjestila teta, na drugoj me odmah kod
izlaza čekala mama, ali bio sam ponosan na tih pet sati koje sam potpuno
samostalno proveo u vlaku.

 5
Mislim da sam prvi put službeno bio Slovak na konferenciji koju je organiziralo
sveučilište u Kolnu, ali ne mogu se zakleti, jer je tada još postojala Čehoslovačka i
ne znam u koji su me stupac organizatori i studenti smjestili. Možda su me, iz
navike, smatrali Jugoslavenom, zašto ne? Bilo je to svejedno, kako ni Čehoslovaci ni
Jugoslaveni nisu postojali, nijedni ni drugi nisu imali razloga da se osjećaju
uvrijeđeno. Ali tko zna, možda sam nepravedan prema prijateljima Nijemcima: na
sveučilištu je studirao najmanje jedan slovački emigrant, a u Kolnu se nalazilo
sjedište stanice Deutsche Welle, s programom na slovačkom jeziku.
Konferencija je bila poput zabave za upoznavanje -na nju su pozvali
predstavnike svih istočnoeuropskih, po novome, postkomunističkih zemalja, i izrazili
su zadovoljstvo što nas napokon upoznaju, kao da smo doletjeli s drugog planeta.
Među nama je bio i jedan mladi pjesnik iz bivše Njemačke Demokratske Republike,
kojemu su omogućili da izrecitira nekoliko pjesama, budući da su domaćini donekle
razumjeli istočni njemački. Organizatori su, s dražesnim rumenilom na licu, priznali
da o našim kulturama ne znaju mnogo i držali su se kao da im je žao zbog toga,
premda je sve oko nas svjedočilo o tome da im je i bez njih bilo sasvim dobro. Ne
predbacujem im ništa osim toga glumljenoga žaljenja - kako nekome može
nedostajati nešto za što ne zna? Kad je došao red na mene, ja sam im kao
čehoslovački, ili možda jugoslavenski izdavački djelatnik, objavio da mi, usprkos
totalitarnoj cenzuri, dobro poznajemo njemačku književnost i odmah sam im tek
tako, po sjećanju, nabrojio koje smo njemačke pisce objavili na češkom ili
slovačkom. To ih uopće nije zapanjilo, pa veliku njemačku književnost prevodi se
svuda po svijetu. Ne treba se čuditi što Slovaci, siromašan narod, uza svoju
nametnutu dijetu čeznu za stranim slasticama; Nijemce s njihovim bogatim
jelovnikom nisu mamili mirisi onoga što nakuhavaju bijednici. A i sad su to omirisali
samo iz poznate njemačke pristojnosti, zbog koje ih treba pohvaliti, ali ona neće
zamijeniti stvarni, neglumljeni apetit.
A mi, istočnjaci, stvarno smo bili neobična smjesa mirisa i okusa. Čak je i mene,
kojeg su napajali iz iste, slavensko-komunističke bačve, zaprepastilo
bulažnjenje urednice iz Ukrajine, koja je u jednom zamahu usporedila pisca s
Odisejem, Prometejem, Protejem i Kristom. Možda samo nije mogla odoljeti
iskušenju da u javnosti nekažnjeno izgovori sva ta imena. Odjednom je u publici
ustao stasiti i zarasli Mađar, očito malo stariji student. Odlučnim pokretom ruke
maknuo je kulturu na stranu i počeo nabrajati sve nepravde koje su zapadne zemlje,
osobito Njemačka, nanijele Mađarima od vremena seobe naroda. Osobitu je
pozornost posvetio odnosu prema posljednjoj turi emigranata, naprimjer prema
njemu. Nije baš govorio razumljivo, ali jest iz srca i to je trajalo tako dugo da ga je
moderatorica diskusije morala nasilu ušutkati. Poslije tih istupa nastojao sam što
manje smrdjeti i bilo je svejedno da li kao Čehoslovak, Jugoslaven ili Slovak.
Priznajem da me na tim inozemnim pohodima često muči sumnja jesam li pravi,
čisti Slovak - ne samo Slovak ex offo, nego i an sich. Rado bih svojim domaćinima
ispunio svaku želju koju im pročitam iz pogleda, ali iz njega nisam mnogo pročitao.
Što se tiče slovaštva, nikad nisu otkrili svoja očekivanja ili predodžbe. Možda ih je
obzirnost prema gostu sprečavala da pokažu svoju razočaranost i o tome su samo
šaptali iza mojih leđa, no ostaje činjenica da od njih nisam čuo ni riječ prigovora.
Prigovore su, i to često vrlo oštro, izražavali samo Slovaci koji žive u
inozemstvu. U Münchenu su usred moga predavanja dva muškarca demonstrativno
ustala i napustila dvoranu. Kako sam poslije doznao, to su bili slovački emigranti
kojima se nije sviđao moj izbor, a ni vrednovanje najpoznatijih predstavnika
slovačke kulture - ogorčenje je bilo tako veliko da je jedan od njih napisao
prosvjedno pismo našemu ministarstvu. Ozlojeđen je bio i neki karpatski Nijemac u
Ulmu, koji je prisutnoga književnika napao zbog članka o slovačkom jeziku.
Doduše, sam članak nije čitao, no čitao je kritike u tjedniku naklonjenome našoj
vladi, a kad sam se pokušao zauzeti za književnika, i mene je gurnuo u
isti, izdajnički koš. Dotični se s roditeljima iselio iz komunističke Čehoslovačke, ali
srce mu je očito ostalo u bivšoj domovini, jer je apelirao na nas kao Slovake da
prestanemo biti golublji narod i da napokon nekoga tresnemo po gubici.
U Milanu je pak improvizirani govor prevodila talijanska bohemistica i zato
sam osebujnije izraze za svaki slučaj navodio na češkom, sve dok me zbog te
sramote nije na slovačkom glasno napala žena iz publike; s lijeve i s desne strane su
je mrmljanjem podupirale dvije susjede. Kad sam joj objasnio razlog, progurala se
do podija i upustila se u prevođenje umjesto Talijanke. Slovački je možda razumjela
bolje nego ona, no slutim da je nazočnim Talijanima, kojima je govor bio
namijenjen, bilo svejedno kojim stranim jezikom ja govorim, oni su samo htjeli ono
što je rečeno čuti na dobrome talijanskome. To je opet bilo nevažno mojoj novoj
prevoditeljici, za nju je bilo glavno to da češki jezik ne oskrnavi slovački istup.
Kad je predstavljanje nakon te scene brzo završilo, zemljakinje su mi se
nakratko pridružile - ipak sam bio Slovak, makar i drugorazredne kvalitete. Sudeći
prema dobi, sve su tri žene u Italiju zalutale poslije pada komunizma. Što se tiče
njihova znanja o slovačkoj književnosti, zapravo i o književnosti uopće - ondje
smo predstavljali talijanska izdanja knjiga dvojice poznatih slovačkih autora - nešto
govori i znatiželjno pitanje jesu li te knjige objavljene i na slovačkom. Dakle, začudo
su objavljene, i to tako davno da su ih djevojke, da su htjele, mogle pročitati još kod
kuće. Ništa zato, razumio sam ih, domoljupke: u dalekome svijetu uhvatila ih je
nostalgija za mirisom domaće tjestenine, haluška. Ali sad su već bilo kad mogle otići
kući i udahnuti ga. No one su htjele da miris haluška u stranome ozračju
zavijori poput zastave. To isto htio je i emigrant starijeg izdanja, koji mi se još prije
raspada Čehoslovačke obratio u Miinchenu. „Dok Slovaci ne budu imali
samostalnu državu“, rekao je, ,,u svijetu ih nitko neće primjećivati." Možda je bio u
pravu, na neki način, ali ja sam samodopadno pomislio: koga to, jer mene su na
slovačkoj večeri u Münchenu kao Slovaka primijetili i bio sam uvjeren da bi, kad bi
se malo potrudio, primijetili i njega. No ako tako neprimijećen u tuđini vene od tuge,
zašto se ne vrati na rodnu grudu? Tamo ga neće primjećivati drukčije nego Slovaka.
No njemu se nije dalo vraćati, on je samo tražio od nas domorodaca da se, kako bi on
stekao priznanje, odcijepimo i osnujemo vlastitu državu. Onda će on u Münchenu
dobro živjeti, a kako ćemo živjeti mi, za to ga može boljeti dupe. To mu nisam rekao,
ali ispravno je protumačio moju šutnju. „Možete misliti što hoćete", zarežao je na
odlasku, a ja sam pomislio: već jesam. Znao sam što ga muči: to što je slovačko
predstavljanje u Münchenu organizirao češki emigrant. No što smo trebali učiniti kad
se toga nije prihvatio ni on ni netko od njegove emigrantske subraće? Dragi
moji Slovaci! Kad ćete napokon shvatiti, ako netko želi točno onakvog Slovaka
kakvog on zamišlja, mora si dati truda i sam ga predstavljati!
U večeri poslije konferencije u Kolnu za mene su se pobrinuli slovački urednici
Deutschlandfunka i odveli su me u rustikalnu gostionicu s masivnim
drvenim stolovima i podom od tamnih dasaka, gdje su posluživali kuhanu koljenicu i
kelnsko pivo Kolsch u čašama iz kakvih kod nas pijemo šampanjac. Razgovaralo se,
kako to već u gostionicama ide, o svemu i svačemu, samo o slovaštvu, koliko se
sjećam, nije bilo ni riječi. No razgovarali smo na slovačkom, a poslije nekoliko
čaša i prilično glasno. Kad smo se već spremali za odlazak, obratio nam se krupni,
rumeni Nijemac sa susjednoga stola: „Oprostite, kojim ste to jezikom govorili?
Jugoslavenskim?" Nije pogodio, ali uvjerili smo ga da se ne mora stidjeti zbog svoga
neznanja - Slovaci su mali narod, ima ih samo pet milijuna. „No, onda se morate
potruditi oko razmnožavanja', ohrabrio nas je uz blagonakloni osmijeh. Šteta što sam
već bio razmnožen, bolji savjet nisam čuo ni od koga u inozemstvu.

 6
Uvjeren sam da Thomas Bernhard ne bi išao u inozemstvo predstavljati
Austrijanca, i to ne samo zato što bi mu se to gadilo. On nije ni znao predstavljati
nikoga drugog osim Thomasa Bernharda.
Kako bih izbjegao nesporazume, moram naglasiti da, osim nekoliko šturih
biografskih činjenica, o Thomasu Bernhardu kao čovjeku ne znam ništa.
Thomas Bernhard o kojemu ovdje govorim lutka je izrezbarena iz tekstova - iz
nekoliko kratkih proza izrezbario ju je vrlo površan i samovoljan čitatelj, a osim
toga, pokreće je debelim koncima. No ovako ili onako, kao čovjek ili kao lutka,
Thomas Bernhard je izvanredan. Vidim ga kako odnekud iz daljine, kroz veliki
prozor, promatra Salzburg (Salzburg je, kako sam otkrio, bolje promatrati izdaleka):
izražajno, mjesečasto - tako su ga nazvali liječnici, a on taj put nije prosvjedovao -
valjda pomalo bucmasto lice na visokom, mršavom, gotovo promrzlom tijelu. Iz
njegova se izraza ne može zaključiti uživa li u vidiku ili ne; sudeći prema zanimanju
u pogledu, prije bih zaključio da gleda kako se dolje na dvorištu naganjaju dva psa.
Nije čudno što mu je austrijski narod bio tijesan, bili bi mu tijesni i mnogo veći
narodi (ukoliko je taj pojam uopće priznavao). Thomas Bernhard u vedutu uvodi sam
sebe; baca dugačku i duboku sjenu. Sviđa mi se, volim ga kao starijeg, obožavanog
brata, kojega nikad nisam imao. Htio bih biti kao on, a znam da nikad neću. Što se
može, Slovak sam, a za temeljite je promjene u mojim godinama ionako prekasno.
A pritom, recimo to otvoreno, i Austrijanci su mali narod (ukoliko taj pojam u
vezi s njima uopće priznajemo). I oni su prvo s masovnim ushićenjem
dočekali Hitlera, a poslije rata su se spremno proglasili njegovom prvom žrtvom. I
jedno i drugo je istina, a u njihovu shvaćanju te dvije istine ne proturječe jedna
drugoj. Kad se pojavila sumnja da je glavni tajnik organizacije Ujedinjenih naroda
bio pripadnik SS-a, Kurt Waldheim se branio tvrdnjom da je u sportski odjel SS-a
odlazio samo na jahanje, iz čega je netko duhovit ispravno zaključio da Waldheim
nije bio u SS-u, u SS-u je bio samo njegov konj. Ne, Austrijanci nisu dali svoga
Kurta, pa nije bio nimalo gori od bilo koga od njih, i za inat cijelome svijetu izabrali
su ga za predsjednika. (Konja nisu izabrali za senatora, on je u međuvremenu
uginuo). No, recite, zar nam nisu bliski? Doduše, nisu morali odmah poslije
otvaranja granica velikim natpisima u trgovinama upozoravati Slovake da ne kradu -
pa prirodno je da će u svijet prvi krenuti oni najpoduzetniji. Zar su već zaboravili
kako smo im odmah poslije rata slali krumpire da ne umru od gladi? No to im se
može oprostiti, svatko mali treba nekoga još manjega. I po tome smo srodni, samo
što Slovaci malo teže pronalaze tog manjega. Ali mi smo skromni i kad ne nađemo
manjega, zadovoljimo se prljavijim ili siromašnijim.
„Austrijanci su narod koji je imao veliku prošlost i odjednom se morao smjestiti
u malu sadašnjost", objasnila mi je Margarethe. „Ne možemo im zamjeriti što se nisu
osjećali dobro u svojoj koži, bila im je pretijesna. Zu eng Te sam dvije riječi
zapamtio, jer mi se učinilo da je rekla cveng, odjek, i u prvom me trenutku gotovo
uplašio zamišljeni slovački oblutak koji je bućnuo u struju njemačkog. Inače je,
naravno, citiram po sjećanju, ali uvjeren sam, prilično točno - ukupni dojam izjave
važniji je od pojedinih riječi koje su ga izazvale, a ovdje me zainteresiralo to što o
Austrijancima govori kao o brdima koja se jedva vidljivo ocrtavaju na horizontu.
„Možda su se zato s takvim ushićenjem bacili - ne kažem svi, ali velika većina - u
široko naručje Nijemaca. A oni su ih stisnuli tako čvrsto da su zamalo ispustili dušu.
Da je zagrljaj dulje potrajao, ne bi bili samo mali narod, više ih uopće ne bi bilo.“
Nisam joj htio proturječiti, tek sam je kratko poznavao, a kao Austrijanka je to
valjda bolje znala, no pomislio sam kako bi to bila šteta. Nedostajali bi mi.
„Na jednu se traumu nadovezala druga“, rekla je, ,,a kad se obje svedu na
zajednički nazivnik, poruka je jasna: ako želite biti veliki, morate ne postojati.
Nerješiva dilema. Tako svoju malenost barem žele učiniti što ugodnijom". Möglichst
gemütlich zu machen, doslovno.
„Ali iz te velike prošlosti", nisam se mogao zaustaviti, „zadržali ste manire
velikoga naroda, a to nama Slovacima nedostaje".
Ne znamo se pristojno ponašati jer nismo imali veliku prošlost, a ona koja nas je
zapala čini nam se tako malom da je i ne priznajemo. No to više nisam rekao naglas,
uz čašu vina u ženskome društvu nisam htio razgovarati o narodima, a o
Austrijancima kao narodu najmanje. Za to ih previše volim. Ne smatram se
izvanrednim kao Thomas Bernhard, ja samo kao obični Iks Ipsilon želim promatrati
obične austrijske Ikseve Ipsilone. Gledati ih s toplim zanimanjem, kao ovu mladu,
ili barem od mene mnogo mlađu ženu sučelice meni.
Kad sam se u vrtnome restoranu zagledao u njezino svijetlo lice, koje kao da je
poškropilo sunce među lišćem, iz čista mira mi je palo na pamet zašto
prema Austrijancima osjećam instinktivnu naklonost. Pomalo frojdovsko
objašnjenje, ali zašto ne, pa i Freud je bio Austrijanac, premda među njima manje
omiljen nego Waldheim. U podrum ispod smočnice, gdje smo živjeli dok je kod nas
bila fronta, jedne je večeri ušao vojnik u uniformi Wehrmachta, koji je tražio mjesto
gdje bi se sa svojim suborcima mogao skloniti od noćnoga mraza. Lutao je po pustoj,
hladnoj kući s propucanim prozorima, a kad je čuo glasove odozdo, pokucao je na
drveni poklopac, podignuo ga mjedenom ručkom i spustio se među nas. „Grüss
Gott“, lijepo je pozdravio. Odrasli su se možda i uplašili, ali ja nisam, jer u
zgužvanoj uniformi i s pletenim štitnicima na ušima uopće nije izgledao kao
pobjednik i osvajač. Doimao se staro i pogrbljeno, a njegovo je naborano i mršavo
lice više podsjećalo na iznurenog seljaka kojemu je tuča uništila urod. U
tome mračnom spremištu za krumpire bilo nas je i previše, nitko više ne bi stao, tako
je s mojima razmijenio nekoliko, sudeći prema tonu, prijateljskih rečenica na
njemačkom i već se spremao otići kad je ugledao mene, kako buljim u njega iza
maminog koljena. Bez riječi je posegnuo u džep, izvukao pločicu čokolade u
zamrljanom papiru, od nje odlomio jedan ili dva kvadratića i pružio mi ih. Zatim je
ispruženom rukom podigao poklopac, popeo se gore i zatvorio ga za sobom.
Mislim da je Jack London rekao da milosrđe nije kost koju bacimo psu, nego
kost koju podijelimo s njim.
„Drag čovjek“, rekla je moja baka kad je došla k sebi. „Pa da, Austrijanac.“
To je, koliko se sjećam, bio moj prvi Austrijanac. I moja prva čokolada.

 7
Najteže je, a možda i najvažnije, iz šarolike krame života znati na vrijeme
odabrati ono što nam je zaista važno. Otkriti koja su nam konkretna, jedinstvena bića
nužno potrebna za sreću, a ostala otpiliti. Time ne mislim da bismo nasilu trebali
odbijati dobre stvari ili užitke koje nam sudbina donese, samo ne bismo trebali trošiti
vrijeme i snagu da dođemo do njih. Za to bismo prvo trebali sami sebe upoznati i
priznati kao jedinstvena bića, a za takvo osamljivanje, za takvo ogoljivanje potrebna
je hrabrost. Netko bi je mogao nazvati i bezobzirnošću.
Ja sam se oženio jer je to u određenim godinama, ili je barem tako bilo,
uobičajeno. Vjenčanjem sam stavio kvačicu kraj te stavke i smatrao sam je
obavljenom.
Naravno, smatrao sam i da se djeca podrazumijevaju. Tako je i bilo. Ali, da je
ovisilo o meni, ne bih se razveo, to se ne priliči. Zahtjev je predala žena, samo je
pričekala da djeca malo narastu. Kad prođe erotska zaluđenost, među supružnicima
kao spona još uvijek ostaje stjecanje imovine, a u tome sam žalosno podbacio.
Možda bi i podnijela manjak osjećaja da se moglo izbrojiti za koliko sam se prečki
popeo na društvenoj ljestvici, ali nisam je imao čime uvjeriti da se usavršavam u
svome zanatu, a bez vanjskih znakova priznanja, to joj ionako ne bi bilo dovoljno.
Kad je kod kuće počela iznositi hvalospjeve svojemu novome šefu, nisam tome
posvetio pozornost. Da sam barem bio ljubomoran! Ali ni u tome nisam
bio uspješan, čak mi nije palo na um pretvarati se da sam ljubomoran. Ona je bila
mudrija, znala je što želi i zaključila je da ja ne znam. Bila je u pravu, na neki
način. Htio sam obitelj, nisam ništa gori od ostalih, ali u vezi s tim nisam imao
nikakvih očekivanja. Na području obitelji, recimo to tako, nisam bio sasvim prisutan
duhom.
Thomas Bernhard se nije oženio. Ne zbog toga što je bio emocionalno hladan,
imao je nekoga koga je mogao nazvati „životnim sudrugom", a što nam je više
potrebno? No ja sam to kasno shvatio. Thomas Bernhard je još kao gimnazijalac
znao da želi biti operni pjevač i da škola nimalo ne pridonosi postizanju toga cilja.
Kao izvanbračno dijete iz siromašne obitelji, radije je postao naučnik u trgovini s
namirnicama, gdje je došao u kontakt s praktičnim životom, a istodobno je zarađivao
novac, pa čak i za poduku iz pjevanja. No nije postao operni pjevač, postao je pisac,
a ako se ne varam, odlučujući preokret značio je boravak u Schwarzach-Sankt Veitu.
„Kad čovjek stalno promatra taj vrh, mora ili poludjeti ili pisati."
Upravo zbog te rečenice krenuo sam osobno pogledati taj neobični vrh.
Naravno, nisam očekivao da će na mene djelovati isto kao na Bernharda - poludjeti,
za to sam bio bolesno normalan, a pisanje me nikad nije privlačilo. Prema tome sam
osjećao nekakav bahati sram: premda sam se nehotice divio nekim njihovim
smjelim tvorevinama i tiho im zavidio na bujnoj mašti, pisci su u mojim očima bili
amateri, a ja sam kao urednik bio profesionalac koji njihovu sirovinu oblikuje u
konačni, savršeni oblik. Jednostavno, oni su dostavljali tekst, ali knjigu sam od njega
pravio ja. Ako sam bio raspoložen za ljubaznost, čak sam im znao objasniti što su
zapravo stvorili, a to se rijetko poklapalo s onim što su mislili oni, ili s onim što sam
napisao na omotu. Ne, u Schwarzachu sam se htio uvjeriti koliko je moj miljenik
opet pretjerivao. Naime, Thomas Bernhard je, kako to u Slovačkoj ružno kažemo,
1
„samoser" Dovoljna je iskrica bijesa i on će je vlastitim dahom razbuktati u
plamenu ekstazu. Sporedna, dopunska rečenica proširit će se na tri strane, a što dulje
govori, sve je bjesniji. Ali, a to je zanimljivo, gnjev mu nikad ne izmakne kontroli;
nikad ne iskrivi gramatiku, ne prekrši zakone ritma ni pravila sintakse, samo gotovo
nečujno žubori ispod površine. Glazba. Pomalo nezgrapna, možda, pedantski
temeljita, ali u svakom slučaju, uvijek je to glazba. Znao se savršeno kontrolirati... ili
je imao tako dobroga urednika?
Pongau je lijep, a Sczwarzach leži u istoj dolini, onda ne može biti ružan.
Priroda ne bi dopustila nešto takvo. No kad sam izašao iz vlaka, učinilo mi se da su
se vrhovi s lijeve strane zgroženo odmaknuli od stanice, kao da se boje da će se
zaraziti. A i gradić, ako se Schwarzach može nazvati gradićem, stidljivo se skrio
malo dalje, na obronku suprotnoga brda. Iza dviju ili triju staničnih zgrada protezala
se prazna, betonirana površina, nekakva velika ploha za pretovar robe ili parkiralište
velike tvornice. Tvornice zdravlja, očito, drugačiju ondje nisam vidio. Prešao sam
preko mosta i odjednom sam bio ondje - u središtu gradića koje nikad nije izgrađeno.
Neću uveličavati: Schwarzach se za turiste sastoji od malog hotela, još dva
restorana, od crkve i bolničkog kompleksa, prilično sličnoga onome gdje sam se
rodio, jedino što su se ovdje te velike zgrade doimale nekako zastrašujuće. Da ne
zaboravim, bila je tu i slastičarnica, a na samome početku trgovina mješovitom
robom, kakve su nekad postojale kod nas u selima, samo veća i sa staklenim
pročeljem; nedostajao je domaći miris nauljenoga drvenog poda, a u njoj nisam vidio
ni metalne kante, pile i policu s knjigama. Kroz središte je zavijao strmi put, prešli
biste po njemu dvadeset koraka i Schwarzach je završio. A Sankt Veit, s crkvenim
tornjem među drvećem, za mene je ostao samo tavan Schvvarzacha, u trenutnoj
potištenosti do njega nisam ni stigao. Pa svi znamo što skrivaju tavani: požutjele
časopise iz 2. svjetskog rata, šešire s mrežastim velovima, vrpcom zavezana ljubavna
pisma i pokvarene mlince za mak.
Kao u svakome centru grada, i ondje je bilo živo. Ispred hotela su stajala dva
autobusa, između njih su se motali putnici, jedni su se vraćali po sakoe i
kamere, drugi su odozgo donosili kovčege. Sjeo sam na terasu i naručio kavu. Sa
susjednog je stola, s cigaretom u ustima, događanje promatrao neki lokalni prekupac
tamnije, balkanske nijanse. Očaj, to sam već polako počinjao razumjeti. Nekoć sam,
još kao student, bio na liječenju u toplicama Piešt’any; u osam ujutro već su sve
terapijske procedure bile gotove, i što učiniti s cijelim, vlažnim i hladnim
prosinačkim danom? Ali oko nas su postojali Piešt’any, sami za sebe, imali su
vlastiti život. Mogao sam šetati po gradu, popiti čašu piva u hotelima Lipa ili
Victoria Regia, mogao sam ići plivati u natkrivenom bazenu, pogledati film u kinu,
prelistati nove knjige na pultu knjižare, otići na koncert u dvorani hotela Slovan ili s
natkrivenog mosta samo tako gledati sivu rijeku Vah. A poslije ručka, od pet sati,
goste u hotelu Thermia zabavljao je dobar Jazz pijanist. Pa ipak, kad mi
je konzilijarni liječnik predložio da produžim boravak, odbio sam to.
Očaj dakle nisam razumio - to razum nije u stanju, a ako ga dugo naprežete,
zakuha - nego sam ga mogao shvatiti. Mogao sam se, za stolom ispred hotela,
uživjeti u njega. Problem je bio između mnogih odabrati upravo onaj vrh koji je
Bernharda natjerao na pisanje: Hahnbaum, Holhvand, Schuhflicker? Ili je to bio
neki od onih iza mojih leđa? Hocheck, Hochglocker? Schneeberg? Kavu sam pio
polako, jako polako, ali na kraju sam morao platiti i još uvijek nisam imao pojma.
Ne znam jesam li htio dokumentirati svoj neuspjeh, optužiti Thomasa da je lagao, ili
sam se nadao da ću kod kuće, u miru, lakše tražiti - jednostavno, odlučio sam da ću
se za uspomenu fotografirati u Schwarzachu. S planinama u pozadini. Neko sam se
vrijeme osvrtao, a zatim mi se pogled zaustavio na dami koja je, kako mi se činilo,
besposleno stajala na pločniku ispred slastičarnice. Može li biti tako ljubazna i
pritisnuti ovaj gumb? Može, i to s osmijehom, a tek kad je operacija bila gotova, kad
sam iz njezinih ruku preuzimao aparat, nehotice sam je promotrio: žena četrdesetih
godina, možda ne ljepotica, ali nekako draga, s ostacima djevojaštva u pogledu.
Samo iz pristojnosti, gotovo bez razmišljanja, upitao sam je mogu li je u znak
zahvalnosti pozvati na čašu vina. Bio sam siguran da će odbiti; ako ništa drugo,
sigurno u Schwarzachu nije bila sama. Pogledala je na sat, zatim u mene, još uvijek s
osmijehom, kao da se iza mojih leđa događa nešto veselo i rekla je: „Ma zapravo,
zašto ne?“

 8
Glas. Jer ja čujem glasove, uvijek. Javljaju se ne samo u tonovima glazbe, nego
i u riječima i rečenicama knjige: govori glas. Svaki instrument, skladba, svaki tekst
ima vlastiti, poseban glas, a iza svakoga glasa osjećam cijelog, jedinstvenog čovjeka.
Ti ljudi koji izrastaju iz sjemena glasa za mene su često stvarniji od živih, opipljivih
ljudi oko mene i najčešće dajem prednost njihovu društvu. Ne znam zašto je tako,
nikad se nisam u to udubljivao, ali kad se osvrnem iza sebe, vjerujem da sam se uz
njihovu pomoć lakše probijao kroz život, a koji prijatelj može više učiniti za vas?
Tako i sada. Kad smo prešli preko ceste i pronašli slobodan stol u kutu vrtnoga
restorana, prije nego što smo sjeli, žena je ispružila ruku i rekla: „Usput rečeno, ja
sam Margarethe.“ U tome trenutku još ne, tada mi je samo bilo krivo što se toga
nisam prvi sjetio i da bih to ispravio, predstavio sam se lijepo punim imenom:
„Iks Ipsilon". Imala je sitnu, mekanu ruku, s jastučićima; odmah ju je povukla. Ali
kad smo se već udobno smjestili na rasklimanim drvenim stolcima, odjednom je
prazni prostor između nas trebalo premostiti razgovorom, a o čemu razgovarati s
potpunim strancem? Činilo mi se drskim postavljati joj osobna pitanja, osobito kad
me odgovori nisu ni zanimali. Najlakše je bilo nadovezati se na zajednički početak.
„Znate li zašto sam htio imati fotografiju s onim vrhovima u pozadini?"
Odmahnula je glavom, najprije, ali samo iz pristojnosti. „Za uspomenu", rekla je
zatim. „Pa to je lijep vidik. Zanosan, kako se kaže. Erhebend.“
U tome trenutku mi je to udarilo u uši. Bečki njemački u sebi ima prepredenost
prodavača na tržnici, nejasne, skliske tonove, kao da se oko svakoga od njih još
želi cjenkati, a istodobno vas povjerljivo, susjedski vuče za rukav. No kod nje su svi
oni d i ii zvučali kao da ih izvlači iz bunara. Još uvijek orošeni kapljicama. Iskreno
rečeno, nisam ni bio svjestan kojim jezikom govori, samo taj glas... Bio je to glas
koji bi mogao njihati kolijevku.
,,Pa“, rekao sam, „Thomas Bernhard se baš ne bi složio s vama."
I tako je počelo, razvila se živahna konverzacija. Zapleli smo se u
objašnjavanje, jer ime Thomasa Bernharda u prvome trenutku za Margarethe nije
ništa značilo; na kraju se ipak nejasno sjetila nekoga skandala oko njegove drame, ili
je to bio onaj... Peter Handke? U svoju obranu mora reći da već dulje vrijeme živi u
Americi, u New Yorku, i ne prati mnogo što se događa kod kuće, samo kad se nešto
pojavi u američkim novinama. Za književnost, a ako će biti iskrena, i za umjetnost
općenito, ne nalazi vremena, u najboljem slučaju svakih nekoliko mjeseci ode u
kino. Ali svejedno...
„Stidim se“, rekla je s osmijehom. Navodno se sjeća nekih imena još iz škole,
Grillparzer, Stifter, Schnitzler
- primijetio sam da joj r više nije drndavo, nego američki tamno, skriveno iza
podignutog ovratnika jezika
- ali ni o njima više ne zna mnogo. Ono što je stvarno čitala, još kao djevojka, bili su
Stefan Zweig ili Peter Altenberg, naprimjer. Ali austrijska književnost, koliko može
procijeniti iz vlastitog iskustva, nije baš poznata u svijetu. Austrija, to je za
obrazovanije Amerikance Mozart, secesija, opera i možda još skijanje.
Određeni ugled ondje ima i austrijska gastronomija, u mnogim popularnim
restoranima glavni su kuhari Austrijanci. Ali inače...
Odande je bio još samo mali korak do rasprave o malim narodima. Konobarica
nam je donijela dvije četvrtine litre bijeloga vina u malim vrčevima i iz njih nam je
- prvo njoj, a onda meni - točila u velike čaše. Odmah smo lakše razgovarali, ruke su
se imale čime zabaviti, a oči su mogle pratiti titranje svjetlosnih mrlja na površini.
„Vrlo dobro govorite njemački“, rekla je Margarethe, „ali ipak, sudeći po
izgovoru... vi ste Slovenac? Jesam li pogodila? Ili Hrvat?"
„Slovak", odgovorio sam. „To je još manji narod od Austrijanaca, mi nemamo
svoga Mozarta."
,,A“, povikala je, „zato! Znate, razmišljala sam, jako me podsjećate na moga
djeda", na trenutak je zastala, „nemojte se uvrijediti, ne mislim izgledom, nego
načinom govora, naglaskom... i još kako širite ruke. I on je bio Slovak, iz nekoga
malog mađarskoga grada", opet je zastala, „ali tada je to još sve bila Mađarska, zar
ne?"
„Mi na slovačkom imamo drugi naziv", rekao sam. „Ugarska. Ali u njemačkom
i mađarskom ne postoji ta razlika."
„Mislim da se na njemačkom gradić zvao Gairing, ali djed je uvijek govorio
Gajar, mađarski. U Beč je došao učiti za stolara, a poslije je ostao. Osnovao je
vlastitu firmu u Klosterneuburgu, oženio se bakom, ona je pak bila iz Ödenburga, to
je sad Sopron, u Mađarskoj. Nije više bila živa kad sam se ja rodila, ali djed, on je
bio zlatan čovjek, njega sam jako voljela."
Ne da me njezina obiteljska povijest tako zainteresirala, ali djelovala mi je
premlado da bi imala djeda iz Austro-Ugarske. Tako se pokazalo da je djed
zapravo bio pradjed, samo su ga zvali ,,opa“ - pravi djed, njegov sin, nije se stigao
izboriti za taj naziv jer je poginuo u ratu. On je bio majčin otac, o njemu se u obitelji
nije mnogo govorilo, znala je samo da se zvao Oskar i da je pred njim bila
obećavajuća karijera državnog službenika. „Oskar!“ rekla je. „To je sve. Ne znamo
čak ni gdje je pokopan.”
Na prvi pogled, koliko sam se sjećao, nije bila neka ljepotica, ali u sjeni stabala,
s mrljicama sunca... imala je u sebi nešto živo, pokretljivo poput pijeska, iz
trenutka u trenutak na njezinu su se licu presipavali razni izrazi. To se, te nagle
promjene, vjerojatno nije moglo odglumiti, mislim da ih nije bila ni svjesna. Nije
bila velika, ni u visinu ni u širinu, priručna ženska veličina, konfekcijska. Cijela je
zapravo djelovala konfekcijski, u najboljem slučaju biste je u dobrom raspoloženju
nazvali ljupkom, ali taj glas... uz taj se glas njezin tjelesni omotač doimao samo kao
kulisa. Nisu bile važne riječi, mogla je reći nešto sasvim banalno, no glas kao da je
svemu davao tajanstvenu dubinu. Jedino što mene žene već dugo nisu zanimale u
erotskom smislu, to je bilo zatvoreno poglavlje. Volim ih kao društvo za razgovor, u
njega unose novu perspektivu, a i izvana su mi, svojim zaobljenim pokretima,
ugodnije od grube, glasne muške gestikulacije. Ali što se tiče ostaloga, osjećajnog
spiritizma, prizivanja duhova koji ne postoje...
Kad smo popili vino, još sam doznao da je Margarethe - ali mogu je zvati
Margie, tim je američkim imenom zovu već i prijatelji u Austriji - ovdje s
Tante Trudi, koja je došla posjetiti znanca u bolnici, a zatim zajedno putuju u Zell am
See. A kamo se ja spremam odavde? Kad sam već bio u tome kraju, odlučio sam
posjetiti Bischofshofen i nisam vidio razloga da to od nje skrivam. Bila je draga,
pomogla mi je prevladati razočaranje Schwarzachom, ali kad smo se oprostili
pred ulazom u restoran, nisam se okrenuo za njom.

 9
Stranci su na našim ulicama dugo bili nepoznata pojava. Ako ste na pločniku, u
tramvaju ili u kavani čuli strani jezik, bio je to njemački ili mađarski
domaćih starosjedilaca. To se lako moglo prepoznati prema intonaciji i odjeći
govornika. A onda odjednom - ako se ne varam, na Svisvete 1962. godine - pred
ulazima u groblja zablještali su automobili strane izrade s bečkim registarskim
oznakama. Ožalošćeni s dugim pamćenjem, crnim šeširima i vijencima, to su bile
prve lastavice. Poslije njih je grad zaplavio drugi val, mladi austrijski fakini u
modernim tamnoplavim sakoima i mercedesima iz rent-a-cara - zidari, limari i
tvornički radnici, koji su subotom navečer glumatali zapadnjačke bonvivane
pred bratislavskim djevojkama i posjetiteljima gostionica.
Uskoro se u robnim kućama Aso, Teta, Brouk a Babka i u trgovinama Vesna,
Vzorodev i Obuva čuo zvučniji mađarski jezik pravih, takoreći državnih Mađara,
koji su k nama masovno dolazili kupovati zavjese, trenirke i platnene tenisice s
gumenim štitnikom na gležnjevima, koje su razgovorno nazivane kopačky ili kecky.
Tako je počelo otapanje dotada do kosti zamrznutoga turizma. Moj prvi
autentični stranac, stranac kojeg sam upoznao u inozemstvu, bio je Bogdan
Kowalski, student glazbe iz Wroclawa ili Katovica, ne sjećam se više. Upustili smo
se u razgovor u vlaku za Krakov, kamo smo išli na masovnu školsku ekskurziju u
sklopu male prekogranične suradnje. U tome smo putničkome vlaku jedan drugome
bili neobični, ja njemu a on meni; mislim da smo jedan drugome značili dobru vijest,
obećanje boljih vremena. Krakov je, u ona tri sata koliko smo boravili u njemu, bio
lijep, ali nije se morao mnogo truditi, jer kao strani grad još nije imao nikakvu
konkurenciju.
Sljedeće sam godine imao ne samo kratak prekogranični, nego kompletan
višednevni susret s Budimpeštom, za to je bila dovoljna dozvola za putovanje, ili
kako se već zvao onaj komad papira koji nam je nadležna služba izdavala uz osobnu
iskaznicu. Čim smo prošli carinsku kontrolu i kontrolu putovnica, bacio sam se na
prozor, kako mi ne bi umaknula nijedna neobičnost nepoznatog krajolika. Ali
najveća i zapravo jedina neobičnost bilo je to da u Mađarskoj ništa nije bilo
neobično. Uz prugu su se protezala ona ista jadna polja, promočeno, spuštenih
ramena, stajale su iste drvene šupe, zahrđale tračnice bile su zarasle u isti korov, pa
čak se i žute željezničke stanice, čađave i oronule od duge nemarne uporabe, nisu
razlikovale od naših. Budimpešta, istina je, Budimpešta je bila velegrad, ulice u
centru bile su šire i dulje, kuće više i gušće, ali jednako oronule i namrgođene, sa
štuko ukrasa jednako je padala žbuka; samo na našim zidovima nije
bilo nezaliječenih ožiljaka od pucnjave. Još je i pompozna zgrada kolodvora Keleti,
pripremljena za veličanstveniju budućnost, podsjećala na praški Wilsonov
kolodvor. U Budimpešti sam se odmah osjećao kao kod kuće; u njoj je bilo više
svega, ali istoga. Kao da smo se sa starim namještajem i sa starim obiteljskim
problemima samo preselili u veći stan.
A Mađari... Bogdan Kowalski i ja smo se razumjeli bez problema, obojica smo
bili Slaveni, a ja sam još kao srednjoškolac naučio malo poljskoga. Na mađarskom,
osim nekoliko riječi, nisam znao ni zucnuti. Nem baj, nema veze. Na prvi izlet otišao
sam s roditeljima, oni su mađarski učili još u školi (koza je kecske,
snaha menyecske...) i sa zadovoljstvom su obnavljali svoje znanje ne samo u
trgovinama, nego i u duljim razgovorima s domaćinima kod kojih smo boravili. Za
mene je pak jedna od glavnih draži Budimpešte bilo razotkrivanje riječi omotanih
ogrtačem nepoznatoga: bejàrat, kijàrat, nyitva, zàrva; primijetio sam da je kod njih
2
sve fövarosi, a shvatio sam i njihovu primjedbu tilos a dohànyzàs! Prilikom drugoga
posjeta Budimpešti već sam bio prepušten vlastitome neznanju, ali nisam se uplašio,
pa imao sam ruke i noge. Kad sam kupovao prvi pošteni okvir za naočale, koji naše
zdravstveno osiguranje nije skupo platilo, sjedokosi gospodin u bijelome ogrtaču
ljubazno mi je davao savjete na lošem slovačkom, a kad je spasilac vidio moju
zbunjenost u kupalištu Szechenyi, pružio mi je kredu, pokazao ploču na vratašcima
ormarića i prijateljski objasnio istočnoeuropskim esperantom: Schreiben die Kreide,
požalujsta. Mađarski je za mene možda bio nerazumljiv, ali sigurno ne i stran jezik, a
sami Mađari, dok sam ih gledao kako žure po ulici Ràkoczi, sa zabrinutim izrazom
na licu i cigaretom u ruci, Mađari su bili moja gluhonijema braća. Točnije rečeno,
gluhonijemi brat sam zapravo bio ja, no među braćom nešto takvo nije važno.
Razumiju se i bez riječi.
Nisam htio razmišljati o Mađarima kao o narodu, za to su mi bili suviše bliski.
Imali su vidljiva, osobna lica. Mađarice su recimo bile seoske žene u maramama,
koje su u siromašnim poratnim godinama dolazile k nama zamijeniti patke za staru
odjeću, Mađari su bili i radnici s obližnjega gradilišta, koji bi svaki ponedjeljak
ujutro zvonili na vratima i nudili svježa domaća ,,tojas“ - jaja. No oni su još uvijek
bili udaljeniji Mađari, iz hodnika ili predsoblja. Bilo je i bližih, koji su se probili
ravno do obiteljskoga ognjišta. Mađar je očito bio - s fronte je slao razglednice
napisane na mađarskom - i zauvijek je ostao stric koji je poginuo u Prvome
svjetskom ratu. Mađarica je valjda do smrti bila i teta koja je otišla raditi u Peštu,
udala se ondje za mađarskog Nijemca koji je došao iz okolice Segedina i koja je
kratko nakon toga umrla od upale potrbušnice.
Nisam imao mogućnost upoznati ih, ali znam da ni velik vremenski odmak ni
dalek put nisu spriječili stričeva sudruga s fronte da posjeti baku i ispripovijeda
joj svoja sjećanja na njega, a čak trideset ili više godina poslije tetine smrti, kad se
napokon malo razrijedila zavjesa među bratskim, narodnim demokratskim
zemljama, bivšu je rodbinu posjetio i njezin nekadašnji muž, zajedno s odraslom
kćeri iz drugoga braka. Gotovo članom obitelji postala je i tetina prijateljica iz
davnih dana, koja je još u dubokoj starosti iz Budimpešte k nama dovlačila pun
kovčeg svojih bračnih radosti i nedaća. Želim reći da su stric i teta sigurno bili dobri
ljudi kad su ostavili tako trajan osjećajni trag, a pogodno, mekano tlo morali su
predstavljati i bivši austrougarski vojnik Füzess, mađarski Nijemac Schmied ili
vječno mladalački našminkana Juci, kad se stopa zarila tako duboko. Nacionalnost u
tome nije imala nikakvu ulogu. Ostali pripadnici obitelji više nisu stigli postati
Mađari, a ako su neki iz starije generacije možda i bili u iskušenju, prešli su među
Slovake bez oklijevanja i duševne patnje, moglo bi se čak reći i s elanom. Očito se
nisu bojali da će time ugroziti svoju ljudsku bit.
Ma kakva tuđina! Budimpešta... nećemo si lagati, zar im je nismo izgradili mi,
vješti liptovski zidari, ovim rukama? Da i ne spominjemo kako mi je jedna od
najomiljenijih knjiga u djetinjstvu bila Junaci Pavlove ulice - pa govorila je o nama,
dečkima iz našega dvorišta. A na završnoj večeri, svojevrsnoj maturi u plesnoj
školi, morao sam s vlastitom majkom plesati čardaš, premda čak nije pripadao
obveznom gradivu. (S ocem nisam morao plesati odzemok, muški narodni ples, jer
na tu večer nije došao.) Ne, nisam razmišljao o Mađarima kao o narodu, ukoliko me
sami nisu na to prisilili. Ne smeta mi ako netko vjeruje u boga naroda, samo se ne bi
trebao glasno moliti u javnosti. Ako ću biti iskren, od onih davnih dana kad sam na
ulici Nefelejcs pio prvu pravu kavu, u Budimpešti sam boravio još mnogo puta, vidio
sam i razbijene izloge na Slovačkom centru za kulturu, poslije nogometne utakmice
Ferencvarosa protiv Slovana Bratislava, ali osobno nisam sreo nijednog od glasnih
vjernika. Očito ne odlazimo u istu gostionicu.

 10
Austrijanci vjerojatno ne razmišljaju o sebi kao o narodu, prije kao o višoj,
otmjenijoj društvenoj klasi. Ni zgrada stanice u Bischofshofenu nije podsjećala
na male, prljavožute provincijske stanice iz vremena monarhije, bila je mala ali
moderna, čista i prazna. Kad sam izašao iz nje, vani je padala sitna kiša, a i ulice su
bile prazne, kao poslije velikoga pospremanja. Mislio sam da je za to kriva kiša, ali
zatvorene trgovine u glavnoj ulici pokazale su mi da griješim. Crkveni blagdan - njih
otmjeni Austrijanci imaju čak i više nego Slovaci - zaključao je vrata i na većini
hotelčića i gostionica, no na kraju sam našao utočište u obiteljskom pansionu čiju
sam vlasnicu vidio preko ograde kako radi u vrtu.
Gradić je slavio blagdan, krenuo sam dakle u prirodu, ona je poganka.
Bischofshofen se odbio od dna - dolina je ovdje bila tjesnija nego u Schwarzachu -
i raspršio se među drvećem. Možda vođen nekim unutarnjm prosvjedjenjem, krenuo
sam na suprotnu stranu, prešao preko uskoga mostića iznad rijeke i zatim
ispod vijadukta lokalne željeznice Pinzgaua. Na sljedećem je obronku počinjala
gusta šuma, probio sam se kroz nju i odjednom sam se našao u nebu.
O nebu postoje različite predodžbe, zato ću radije objasniti: ako tamnu, vlažnu
šumu smatramo tunelom o kojemu govore oni koji su ustali iz mrtvih, na njegovu je
kraju stvarno bilo svjetlo. Ondje je bila kapelica, a pokraj nje, u sjeni stabala, klupa
za putnike koji su došli na kraj svoga puta. Domaća, ugodna vratarnica, nedostajao je
samo sveti Petar ili neki drugi nebeski čuvar. Iza nje su se protezale valovite livade,
tu i tamo čuperak drveća iz kojega je virio krov seoske kuće, a s lijeve je strane bio
nejasan obris crkvenoga tornja. No to još nije bilo sedmo, tek drugo ili treće nebo;
visoravan su okruživale udaljene, ali impozantno visoke planine s bijelim mrljama na
vrhu - taj vječni snijeg, to je možda bio bog. Sigurno nije bila riječ o ostacima zime,
kad je svuda uokolo blještalo zelenilo.
Gotovo sva mjesta koja sam uspio posjetiti su lijepa, no neka su još ljepša. Na
takvim mjestima čovjek izgubi svoje zemaljske koordinate, a uz malo sreće,
povjeruje i da je život dar. Osjećaj je intenzivan ali kratak; uskoro se opet vratite u
vrč vlastitoga smrtnoga tijela. To je prirodan proces, ne može se spriječiti.
Sunčanoga dana u studenom na Ile de Batz, tome komadiću zemlje blizu bretonske
obale, slovačke se kulture nisam ni sjetio. Pritom se kultura smješkala odasvud -
ondje je bilo polja s glavicama kupusa i sa zelenim lišćem peršina, po putu se vozio
traktor, a na travnatim dinama pasli su konji; bila je ondje i mrtva crkva, s vremenom
pretvorena u vojno skladište, koju je postupno prekrio pijesak, i živa crkva u kojoj je
drveni razapeti Isus samovao na oltaru, a u kulturu se sigurno može ubrojiti i čašica
konjaka u jedinoj lokalnoj gostionici, koja je služila i kao pošta. No u tome trenutku
kultura nije imala ime ni oznaku tvrtke, bila je jednostavno ljudska. A dolje, dolje
more, ne divlje i beskonačno, i njega je čovjek ukrotio kao konja koji će vas sigurno
prenijeti do kopna.
Postoje takva mjesta i trenuci. Za njih ne možete kupiti karte u pretprodaji, ne
dolaze na poziv kao psi, a nemoguće je i vratiti se u njih, možda samo u sjećanjima.
Tihi udar munje na livadama kod Liptovskih Sliača, muškarac koji je u hladnom i
maglovitom jutru na Via Pasteur u Milanu skupljao govanca svoga psa, čaša vina u
tišini na Klauzal teru u Budimpešti, šćućureni golub uz ogradu škole u
Hummlebaeku, kojega ništa nije moglo omesti u njegovu umiranju, ili kad se s
ruševina i hridi Staroga grada neočekivano pružio pogled na Kalvariju u Banskoj
Štiavnici... Dobro je to rekao, mislim Julian Tuwim: Umivajte se, djevojke, ne znate
ni dana ni sata. Ondje u drugom ili trećem nebu sam ja, djevojka lagano umivena
jutarnjom kišom, naslijepo krenuo po uništenoj asfaltiranoj cesti. Nisu me ometali
ljudi, čak ni anđeli, nigdje nije bilo ni ptičice - ptice možda imaju drugo, vlastito
nebo - sve dok poslije valjda petnaest minuta nisam stigao do Jausenstationa, to
bismo mogli prevesti kao zalogajnica ili mjesto za užinu, u Laubichlu. Laubichl nije
praznovao, a kad sam ugledao kućicu ispred koje su stajale klupe i dva ili tri stola
prekrivena crveno-bijelim kockastim stolnjacima, u meni se javilo smrtno tijelo. Za
jednim se stolom već smjestila mlada obitelj, muž se skrio iza krigle piva, a žena, s
komadom kruha u ruci, dozivala je dvoje djece koja su trčala po travi, da dođu nešto
pojesti. Stol desno od njih bio je slobodan, sjeo sam za njega.
Nebo je završilo - to je valjda osnovni princip neba, da ne traje predugo kako ne
bi postalo obično - ali je Laubichl, skriven u dlanu Alpa, svejedno bio krasan kutak
svijeta. To mi je bilo dovoljno. Svatko izmišlja vlastiti izgled neba, a meni je uz mali
vrč vina palo na um, ako postoje narodi, sigurno mora, barem u nečijim
predodžbama, postojati i nešto poput narodnoga neba. Slovačko nebo! Nije da
polažem pravo na njega, ali možda bi me, u sklopu paklene kazne, prisilili da u njega
zavirim kroz prozor. Znam što bih vidio: u jednome kutu Jozef Tiso u svećeničkoj
odori, malo dalje Alexander Mach i Tido Gašpar u paradnim gardističkim
uniformama (ili sva trojica u zatvoreničkoj odjeći?), u sljedećem kutu u sivome
odijelu s kravatom (ili također u zatvoreničkoj odjeći) Gustav Husak i Vladimir
Clementis, a u sljedećem Alexander Dubček u kupaćim gaćicama (ili
pod sovjetskom čizmom). Svaki od njih okružen grupicom pristalica, koji
neprijateljski promatraju one druge: što vi tu tražite? Među njima se, s pontifikalnom
stolom prebačenom preko zatvoreničke odjeće, mota biskup Vojtaššak, a sa strane,
potpuno sam, stoji Pavol Orszàgh s obješenom mašnom ispod brade. On nije dobio
zatvoreničku odjeću. U samome središtu, a kako drukčije, sve ih nadvisuje hajduk
Janošik i po tisućiti put pripovijeda gomili obožavatelja kako mu je u gostionici
kurva Anička u borovičku stavila sredstvo za spavanje. A u međuvremenu na
nebeska vrata iznutra očajnički lupaju L’udovit Velislav Štur i Milan Rastislav
Štefànik - jedan po svaku cijenu želi biti prebačen u rusko, a drugi opet u francusko
ili talijansko nebo. Ali prihvatili bi i čistilište, samo da pobjegnu odatle.
Slovačko, mađarsko, austrijsko, srpsko, hrvatsko, rumunjsko... sve dok se Bog
ne razbjesni i ne zagrmi: Dat ću vam ja nebo! Marš u vatru paklenu, nepokorni! Ali
dobro, priznajem, imam i ja svoje slovačko narodno nebo. (Kod nas se sve slovačko
za svaki slučaj poduplava narodnim, kao da slovačko samo za sebe za nas nije
dovoljno pravo, ili kao da postoji i drugo, nenarodno slovačko. Narodna banka
Slovačke! Što je još u toj banci narodno, kad smo već i slovačku krunu u narodnoj
nošnji zamijenili eurom u smokingu?) U mojemu slovačkom nebu ozarena lica šeće
trudna L’udmila Podjavorinska, Elena Marothy-Šoltesova u bijeloj pregači opet
priprema doručak svojoj djeci, a u slobodnome kutu - napokon! napokon! -
3
pleše Timrava. Pleše sama, čvrsto joj je tijelo u jednostavnoj vunenoj haljini, a na
nogama ima crne pustene papuče s gumbom, pleše u sebi i za sebe, pomalo
lebdi, Isadora Duncan regije Novohrad, ničime sputana, napokon... U mojem nebu,
koliko vidim, nalaze se same žene, sve one koje nisu imale vremena za
razmišljanje o svojoj sudbini, jer su - prepuštene na milost i nemilost borcima za
bolji svijet, otkrivačima Atlantide, izumiteljima perpetuuma mobile, graditeljima
kula u zraku i muškarcima koji su u gostionici rješavali probleme domaće i svjetske
politike - morale naložiti vatru u peći, smisliti ručak ni iz čega, djetetu s
vrućicom staviti hladni oblog, iskuhati i isprati prljavo rublje, a zatim s iglom i
gljivom sjesti uz poderane čarape. Da kažemo istinu: kad na kraju, u već praznoj
kući, premeću u glavi kako im je život bio tegoban, ipak požele da netko oda
priznanje njihovoj požrtvovnosti i zašto im barem na drugome svijetu ne bismo
priuštili to tapšanje po ramenu? Muškarce ću prepustiti Bogu, neka on odluči koga će
onamo pustiti. Ipak je, kako kažu, sveznajući i pravedan. A ako je tako, uopće me ne
bi začudilo kad u njegovu, pravom Božjem nebu, ne bismo naišli ni na jednoga
muškarca.
Onaj koga u nebu - ne Božjem, nego narodnom austrijskom - sigurno ne bismo
susreli, jest Thomas Bernhard. Mislim da bi, kad bi se nekim čudom ondje našao,
Austrijanci radije ukinuli nebo na narodnom referendumu. Ali nema opasnosti od
nečega takvoga. Austrijsko bi nebo za Thomasa, barem onoga moga, bilo pakao, a
takvu tešku kaznu sigurno nije zaslužio.
„Ali pogriješili ste“, rekao mi je sjedokosi gospodin Pitzinger, otac ili svekar
vlasnice obiteljskoga pansiona, kad smo se upustili u razgovor dok sam
preuzimao ključ. „Thomas Bernhard, ako mislite na onoga pisca, nije se liječio u
Schwarzachu, nego u Sankt Veitu. Onamo ste trebali otići, ondje je u jednoj staroj
seoskoj kući iz osamnaestoga stoljeća muzej, u njemu biste našli mnogo informacija
o njegovim boravcima. Ondje su i fotografije, knjige i njegovi crteži... on je o
liječenju ondje napisao cijelu knjigu, ne sjećam se više naslova. Ako imate vremena,
vratite se onamo, pa to nije daleko."
Nisam se vratio. Nije to bila prva ni najveća greška u mome životu, a osim toga,
bojao sam se da bih doznao previše i da bi se moj Thomas Bernhard srušio
poput kule od karata.

 11
Ljudi moga života, mojih Lebensmenscha, bilo je više - ili, rekao bi Thomas
Bernhard, nijedan. Ako moram biti iskren, dugo nisam bio načisto postoji li nešto
tako neshvatljivo kao „moj život“, a ako postoji, nisam u njemu vidio ništa što bih
htio nazvati ,,mojim“. Zašto bih nekoga trajno povezao s upitnom pojavom iza koje
ni sam nisam mogao stajati? Iskustvo s prvom ženom bilo mi je dovoljno.
Kod mene je to bilo nekako suprotno: s vremena na vrijeme neka bi žena
zamislila da ću biti čovjek njezina života, a ja tu počast nisam mogao odbiti.
Dopuštao sam im da me prema svojem ukusu i volji odijevaju kao lutku, jednom u
ovakvu, a drugi put u onakvu odjeću, na trenutke mi se ta igra i sviđala, no one bi na
kraju uvijek otkrile da nisu bile sretne ruke na polici s lutkama i zamijenile bi me
drugom, koja je mogla zatvarati oči, a nakon pritiska na pupak, čak i govoriti:
Mamice! Istina, zaljubljenost je poput gripe, u blizini bolesnika ćete se prije ili
poslije zaraziti, no toga se nisam plašio. Unaprijed sam znao da ću bolest prehodati
bez posljedica i već od samoga početka veselio sam se tome što ću imati lijepe
uspomene. Recimo to ovako, žene čine život izdašnijim. Žene i glazba. Istina, kad
bih morao birati između njih, odabrao bih glazbu, i to ne zato što se u nju bolje
razumijem. Znam samo da bih bez glazbe mnogo manje doživio. To bi se uostalom
moglo reći i za žene, samo što je glazba svestranija - dok slušam glazbu, lako mogu
zamisliti i ženu, no dok slušam ženu, ne uspijevam baš zamisliti glazbu.
Slovački ideal je žena prikladna i za kočiju i za seljačka kola, čak se u oglasima
za upoznavanje same nude uz takav opis. Pritom Slovak većinom nema
nikakvu kočiju, nema čak ni konja, a u kola želi upregnuti ženu. Na kraju, ako se to
ne može izbjeći, kola vuku zajedno - jedno vuče ulijevo, jedno udesno, a povremeno
se netko od njih i propinje. Teška sudbina, za obje strane. Ne znam što žene
pripovijedaju jedna drugoj, ali muškarci moraju sačuvati ostatke samopouzdanja
pivničkim seksualnim folklorom, i uopće ne pomišljaju kako se jedan pred drugim
razmeću time kako su malo shvatili. Žalosni hvalisavci! Navodno je neku tamo
povalio! Nije li slučajno bilo tako da je ona njega povalila? A on samo nije pružao
otpor? Ona druga mu je opet dala! Dobro, ali zašto to kaže takvim pobjedonosnim
tonom? Zar zbog toga dara ne bi trebao biti zahvalan i tih? A što mu je zapravo dala?
Vaginicu s dvjema rupicama? Je li ju možda ponio sa sobom za sjećanje? Ili mu ju je
zapravo samo nakratko posudila? A to je nije koštalo mnogo truda, ionako joj je
stalno pri ruci. No najvažnije, zašto ne priznati da je i on njoj dao? Svoga ponosnoga
kokota? Dali su jedno drugome, a ako tako olako govori o tome, vjerojatno ne cijeni
dovoljno dar. Kako posudio, tako i vratio.
Ta prijateljska atmosfera opuštenih pojaseva i nezakopčanih šliceva sigurno nije
slovačka specijalnost. Vjerujem da takozvani jednostavni čovjek, bez obzira na to iz
koje je zemlje, ni za živu glavu pred prijateljima ne bi obrisao nos maramicom,
sramio bi se zbog takve tankoćutnosti. Za svaki slučaj, kako bi raspršio sve sumnje,
još će i pljunuti na pod. Ali kad sam odlazio izvoziti slovačku kulturu zajedno s
njezinim stvaraocima, koji očito ne bi trebali biti jednostavni ljudi, nekoliko mi se
puta dogodilo da u automobilu na putu natrag, prije nego što je buknulo urlanje
narodnih pjesama, suputnici na signal „ženska" pavlovljevski zasline. Zanimljivo je
da se to uglavnom događalo rodoljubima. Ili je to logično, da upravo oni najviše vole
svoj rod, muški?
Slovaci su stidljivi ljudi. Ako Slovak treba svladati neugodu, napije se pa neka
neugodu svladavaju svi ostali. Za slovačke književnike to vrijedi dvostruko, poznato
je da su umjetnici osjetljiviji. Kad slovački književnik treba javno nastupiti, često se
već unaprijed napije i cijeli pothvat provede na sigurnom, negdje iza kulisa. Ali
kad je sve gotovo, na primanju, alkohol i olakšanje u njemu izazovu iznenadnu
hrabrost i osvrće se oko sebe, tražeći koga bi mogao uvrijediti. I neće se zadovoljiti
sitnim ribama. Sjećam se kako je, prilikom obljetnice Narodnog ustanka, jedan od
njih napao Borisa Polevoia. Čučnuo je pokraj njegova naslonjača, drugdje nije bilo
mjesta, i prekinuo ga u razgovoru pitanjem zar misli da je najveći antifašist u
društvu. I zar trideset godina poslije rata ne bi bilo vrijeme da nam prestane
dosađivati ratnim pričicama? Drugi je opet, u civilu bojažljiv da je to neugodno,
vulgarno ispsovao cijenjenoga češkog kolegu u raspravi o tome tko je najveći češki
pjesnik. Poslije mu je bilo žao zbog toga i zato je, kad gaje sljedeći put ugledao za
obližnjim stolom, odlučio kako će mu se otići ispričati. Poslije pete ili šeste doze
odlučnosti, stvarno je krenuo prema kolegi i već za deset minuta od stola se čuo
njegov glas: „Onda si za mene obično govno!“ Najviše i najupornije podbadaju oni
kod kojih stidljivost graniči s tjelesnim invaliditetom. Kod kuće u zahodu, ili u
kupaonici, u dva vlastita oka, potiho vjeruju da su izvanredni, ali nastupati u javnosti
kao izvanredni za njih je težak teret. Ja nisam umjetnik, moram se zadovoljiti
nagađanjem, ali mislim da, oči u oči s publikom, osjećaju obvezu da pokažu svoju
duhovnu neovisnost i originalnost. Ne smeta im ni to što su svi originalni na isti
kalup. Odbace stidljivost, tu odjednom nepotrebnu štaku, i veselo preskaču preko
lokvi društvenih konvencija. Kod mene, nažalost, slični ispadi ne dolaze u
obzir. Nisam umjetnik, nego samo moderator, moj je zadatak moderirati, odnosno
ublažavati posljedice. No po mome mišljenju, junački razgovori o ženama samo
su naličje stidljivosti, ili čak prestrašenosti koju muškarci pred njima osjećaju. Valjda
se zato jedan pred drugim trebaju izvlačiti iz te kaše. (Postoji doduše i ljepše
objašnjenje - mislim da je Stendhal rekao, čim se okupi više muškaraca i mogla bi se
pojaviti zavist, pristojnost im dopušta da razgovaraju samo o tjelesnoj ljubavi. Ali
to je rečeno prije dva stoljeća i o otmjenim Francuzima.)
I Thomas Bernhard bi stidljivost smatrao prirodnim dijelom svoje izvanrednosti,
a on se svoje izvanrednosti nije sramio. Za njega je bila samorazumljiva kao...
htio sam reći disanje, ali upravo disanje za njega nije uvijek bilo samorazumljivo.
Ovako ili onako, kad to ne bi bilo ispod njegova dostojanstva, mirne bi duše od
običnih smrtnika naplaćivao ulaznice za nju. O ženama općenito, onim statističkima,
ne bi se izjašnjavao, ne bi mu bile vrijedne spomena, a o „svom životnom sudrugu'
mogao bi razgovarati s nekim podjednako izvanrednim, recimo s Wittgensteinovim
nećakom Paulom. No s njim je radije razgovarao o glazbi.
Što se mene tiče, rasprave o ženama kao nositeljicama suprotnoga spola
prepuštao sam svome spolovilu, koje je također bilo suprotno i tako ih je moglo
najbolje razumjeti. No i ono je već reklo svoje. Zato na žene svoga života, na sve do
jedne, mislim... ne s ljubavlju, to bi bilo pretjerano, ali sa zahvalnošću. Sami
neuspjesi, naizgled, ali kako su krasne tragove ostavile! Ta poklonile su mi sjećanja.
Što sam ja njima dao, nemam pojma, ali kad slučajno sretnem neku od njih, u
mislima je poljubim u čelo. Pogladim je po kosi, lijepu, sigurnu prošlost.
A kada me, po povratku iz šetnje, gospođa Pitzinger obavijestila: „Tražila vas je
jedna dama“, bio sam uvjeren da se radi o grešci.
„Vi ste iz Slovačke, zar ne?“ rekla je gospođa Pitzinger. „Neka vaša znanica,
doći će opet oko sedam.”

 12
Aluminijsko dno i zidovi bazena odražavali su sunčeve zrake, zrake je oko sebe
bacala i površina vode. S užarenom kuglom iznad glave, to je bilo sunce na drugu,
zasljepljujuće. Sjedio sam na travi, iza leđa sam osjećao vrhove s vječnim bogom
snijega, s druge strane doline crnila se šuma, a ja sam pratio pogledom kako
se između valova, njišući se, približava ružičasta kapa za kupanje prekrivena
listićima, ili možda ribljim ljuskicama. Bila je to ružičasta boja američkih
umirovljenica, ali kad je doplivala do stuba, tijelo koje je postupno izranjalo nije bilo
tijelo umirovljenice. Po mome mišljenju, nije trebalo ni biti prekriveno jednodijelnim
tirkiznim kostimom, dok sam gledao blijede, ali vitke ruke i bedra, to mi se činilo
prijevremenim. Njegova je vlasnica preskočila lokvu sunca, kimnula mi uz osmijeh i
krenula prema mostiću na drugoj strani bazena.
No da je iz vode izronila i Afrodita, svejedno ne bih shvaćao što ja radim na
bazenu. Bilo je lijepo, no još uvijek svibanjsko poslijepodne, a Bischofshofen je u
mojim mislima povezan sa snijegom i skijanjem, ne s ljetnim radostima. Na put
nisam ni ponio kupaće gaće, ali za nju je to bio slabašan izgovor. Odvukla me u
trgovinu na glavnoj ulici, naturila mi nekakve karirane bokserice -takve se sad
navodno nose - i bila bi ih odmah i platila, ali tome sam se suprotstavio. To je bio
prvi i posljednji uspješan protest. Protiv plivanja kao takvoga nemam ništa, nekoć
sam rado plivao, a nakon svladavanja dugih i strmih drvenih stuba do vodopada
Gainfeldbach i ruševina dvorca Pongowe takvo bi osvježenje čak bilo i dobrodošlo,
ali bilo mi je neugodno izvlačiti tijelo iz odjeće na svjetlo. Svi su vijci u njemu već
popustili, prilikom kretanja su škripali, a koža, rastegnuta od čestoga pranja, na trupu
je padala u debelim naborima. Ja sam se s tim već manje-više pomirio i polako sam
se spremao odseliti iz tijela, ali zašto u to upućivati druge? Što se to tiče Margarethe,
koju već i prijatelji u Austriji zovu Margie?
„Kakva slučajnost!" rekao sam kad sam je u sedam navečer ugledao dolje u
blagovaonici.
Nije prihvatila moju ponudu. „Nije slučajnost." Zavrtjela je glavom i radosno,
možda i pomalo obijesno se nasmijala. „Obišla sam sve pansione dok vas nisam
našla. Već sam pomislila da ste mi lagali."
„Ali danas je sve zatvoreno, nekakav je blagdan, zar ne?“ „Upravo tako. Ali kad
ja zagrizem za nešto, ne popuštam. To sam naučila u Americi.” Ponovno se
nasmijala. „Sve je dobro što se dobro svrši.”
Izazivala je u meni pomiješane osjećaje. To što si je zbog mene dala toliko
truda, kao da me na neki način obvezivalo, no s druge strane, ako ne računam djecu
i pse, već dugo nisam vidio nekoga da se tako veseli, a ako sam tu radost izazvao ja...
Osjećao sam se i polaskano i začuđeno.
 „Mislio sam, rekli ste da ćete provesti nekoliko dana s tetom Trudi.”
„Da, ali s njom mogu biti bilo kada. Tetu Trudi već poznajem, moglo bi se reći i
predobro, a vas ne.” Na trenutak je zastala, a zatim je dodala: „Vi ste prvi
Slovak kojega sam susrela. Osim djeda, ali tada sam još bila jako mala, a on je
zapravo već bio skoro Austrijanac. Vi ste prvi pravi Slovak.”
To me naljutilo, poželio sam reći da sam ja Iks Ipsilon, a da nekakav pravi
Slovak ne postoji, ali ostavio sam to za poslije. Nismo mogli dovijeka stajati u
blagovaonici. „Ne znam koliko vremena imate...” počeo sam.
„Mnogo”, rekla je. „Jede Menge.“
„Mislim, koliko ga želite posvetiti meni.”
„Koliko god vi hoćete.” Pogledala me sjajnim očima.
„Već sam ovdje uzela sobu, gore na katu. Broj pet.”
Odmah pokraj moje, ali više nisam rekao: kakva slučajnost! „Mogli bismo, vi se
tu vjerojatno bolje snalazite, ako je nešto otvoreno, mogli bismo otići na večeru.
Od jutra nisam ništa jeo.“ I galantno sam dodao: „Ja častim.“
Kako se pokazalo, vrlo blizu, u glavnoj ulici, bio je otvoren restoran Facinelli i
čak nismo bili jedini gosti u njemu. Tek ondje, s jelom na domak ruke, osjetio
sam pravu glad i naručio sam Wienerschnitzel. Margie se zadovoljila salatom. Upitao
sam ju je li na dijeti, ali ne. Samo više navečer ne jede mnogo, kako - uza smijeh - ne
bi imala teške snove.
Nisam mnogo zapamtio od razgovora. Govorila je uglavnom Margie, o raznim
sitnicama, jer sam se ja posvetio velikome, gotovo panoramskom odresku, a ona je
sa salatom bila začas gotova. Polovinu je ostavila na tanjuru. Nisam baš bio svjestan
toga o čemu govori, više sam slušao zvuk glasa - kao da su pojedini glasovi
bili poput limenih pločica nanizanih na konac, a kad bi u govoru zatresla glavom,
glasno bi zazveckali. Kad sam bio gotov s jelom, obuzela me, kako se to ponekad
događa kad se ostvari cilj, duboka otupjelost. Gledao sam sliku na zidu ispred sebe,
na njoj su u obliku obiteljskoga stabla bile smještene fotografije vlasnika
restorana, od najstarijega do današnjega, a koliko sam vidio, svi su bili iz iste
obitelji. Zapanjilo me što se ne zovu Facinelli, nego Mosshammer. Tko je onda bio
zagonetni Facinelli? Neki slavni talijanski kuhar?
Iz zamišljenosti me trgnulo tek Margieno pitanje. „Već sam u mirovini,
zapravo“, odgovorio sam. ,,S vremena na vrijeme me još šalju da u inozemstvu
pokušam prodati robu za koju kod nas nema zanimanja. Ali ako mislite što trenutno
radim, došao sam se nakratko odmoriti od Slovaka."
Tome se nasmijala. „Tako su grozni?"
„Pojedinačno, svaki za sebe, podnošljivi su. Vole, lažu, čeznu, zavide, kradu i
dali bi vam i svoju posljednju košulju. Onu ukradenu. Ukratko, kao i svi ostali. Ali
kad se osjećaju ugroženima, a tako se osjećaju gotovo stalno, odmah se zbiju u
gomilu, u stado, i bleje. Tada su nepodnošljivi."
Tako sam je zabavljao. Imala je znatiželjne, upitne oči, sjajne možda pomalo i
od vina. Njezina je radost, tako blizu da je grijala, bila zarazna, uskoro sam se,
ne znam čemu, smijao i ja. Malo smo se prepirali tek prilikom plaćanja, Margie je
navaljivala da plati svoj dio računa. ,,U Americi smo navikli da svatko plaća za
sebe. Emancipacija, neovisnost i tako to."
„Ja sam vas pozvao. A sad smo u Austriji, nećemo uvoditi američke običaje",
rekao sam odlučno. Nisam se htio pred konobarom natezati s njom.
Odustala je i gurnula novčanik natrag u torbicu. „Vi vjerojatno ne volite
Amerikance."
„Volim Amerikance. Barem one koje poznajem."
„Naprimjer?" upitala je uz vragolast osmijeh. „Neke zgodne američke
studentice?"
„Naprimjer Williama Faulknera", rekao sam. ,,Ernesta Hemingwaya. Francisa
Scotta Fitzgeralda."
Namjerno sam odabrao imena koja bi joj mogla biti poznata.
Nasmijala se, sad već glasno, a činilo mi se i pobjedonosno. „Tipično!" Umjesto
ipsilona u riječi typisch izgovorila je ü, dugo i sočno kao zrela šljiva. „Sami
muškarci, svi su mačo i mrtvi. Današnja je Amerika drugačija. Jeste li ikad bili u
Sjedinjenim Državama? Mislim, u posljednje vrijeme?"
„Nisam bio, nikad. To je daleko i nisam tamo imao što tražiti. Da ne bude
zabune", dodao sam još, „veliko američko more mi se sviđa, ne sviđa mi se samo
ono što njegovi valovi izbacuju na naše obale. Svi ti shopovi, showovi, macdonaldsi,
halloweeni, valentinova, batmani, terminatori... znate na što mislim. Ali more nije
krivo za to, krivi smo mi što kao beskućnici hodamo po obali i skupljamo smeće."
Stari seronja, pomislio sam, ali nisam se mogao zaustaviti. „Usput, znate li što jako
cijenim kod vas? Još nijednom niste rekli wow!“
„Mein Gott!“ uzviknula je i dva su t na kraju zvecnula, kao da su se udarila dva
komada metala. „Stvarno? Zar je to moguće?" Izvukla se iza stola i poravnala si
suknju. „No, odsad ću paziti. Kako biste me cijenili i dalje."
„Kad smo već kod toga", rekao sam, „i ta Margie, ne da nije lijepo ime, ali
ovdje mi nekako ne paše. Zar vas ne bih mogao zvati... kako vas zovu kod kuće?
Gretel? Gretchen?"
Napravila je nekoliko koraka, ali onda je stala i okrenula se. „Znate što“,
nasmijala se, vesela zbog svoje ideje, „zovite me onako kako bi me zvali u
Slovačkoj. Na slovačkom."
„Vjerojatno Gréta." Odmah sam se ispravio. ,,Grétka.“
„Grétka", ponovila je. „Baš lijepo!" I u hodu je pozdravila konobaricu:
,,Wiederschauen!“
Veselost ju nije napuštala. Samo me, kad smo već stajali vani na ulici, lagano
uhvatila za lakat i gotovo nečujno rekla: „Hvala za krasnu večer", kao da je to
rođendanski dar. Samo jedan tihi trenutak. Dok smo se rastajali na hodniku, pred
vratima sobe je upitala, opet puna energije: „Kakve imate planove za sutra?"
Bezbrižno sam odgovorio da bih htio ići pogledati slavnu skakaonicu. „Dobro",
kimnula je. „Poslije ću vas odvesti do vodopada, to je tamo u blizini. A na putu
natrag možemo otići na kupalište. Laku noć i vidimo se na doručku. Recimo u pola
devet?"
Nije ni pričekala odgovor, okrenula je ključ i već je nije bilo.

 13
Mačo, rekla je?
Hemingway, kako ga ja čujem, čak i nema dubok, nego više zvučan glas. Kao
kad kucnete po bačvi. Njegov trik sastoji se u tome da se javi tek kad svi ostali
glasovi umuknu i tako se čini da u tišini izgovara konačnu, pravomoćnu presudu. Mi
samo nijemo kimamo. Možda mu se može prigovoriti da rado sluša sam sebe, ali
tome se ne treba čuditi, jer je ugodno slušati ga. Htjeli bismo se družiti s tim glasom,
ali vjerojatno mu ne bismo povjeravali svoje probleme i ono što nas žalosti. Uz njega
bi nam djelovali beznačajno. Jer znamo: ako u pitanju nije život - bilo lavova, bikova
ili naš - to je tričarija.
Faulknerov glas zvuči prigušeno, kao da mrmlja, jer je glavu gurnuo u škrinju.
U njoj traži bakinu vjenčanicu i djedovu zahrđalu pušku, no na kraju uvijek negdje
na dnu otkrije kostura - skrivene kosti djeteta, ljubavnika ili oslobođenoga crnoga
roba. Pripovijeda naizgled samome sebi, monotono, a na trenutke i nesuvislo,
ali razgranato, jer svaki predmet koji izvuče iz škrinje ima svoju priču, koja
zaslužuje da se čuje. Najbolje je taj glas slušati u dugim zimskim večerima, dok
pucketa vatra u kaminu. No tko još danas ima kamin s otvorenim ognjištem? Tko
ima strpljenja slušati zaboravljene pričice o bitki kod rijeke Piave?
Scott Fitzgerald govori visokim, jasnim glasom čovjeka koji se uspinje po
društvenoj ljestvici. Na trenutke je to još isprekidani glas ushićenoga momka koji
svoje školske kolege voli zabavljati pripovijedanjem anegdota i zabljesnuti ih svojim
uspjesima. Iza njegove želje za pohvalom osjeća se nesigurnost, a i njegova
poročnost je čista, iskrena. Svijet mu se sviđa jer sav svjetluca, a zar je važno što je
to samo pozlata? Mnoge bi se žene poželjele ljubiti s tim medenim glasom.
Istina, ne govorim o ljudima, nego o glasovima. Točnije rečeno, o personama
koje iza njih zamišljam. Nijedna od njih nije nepristojna prema ženama. Sami autori
kao realni, opipljivi likovi, nisu važni, a i kad bi bili... Hemingway sa svojim
odlascima u lov, ribolov i na borbe bikova i sa svojim boksačkim hvalisanjem
vjerojatno je najbliže pojmu mačo, ali na to su ga uglavnom natjerali oduševljeni
gledatelji - glumio je tako uvjerljivo dok nije i sam povjerovao u to. Doduše, nije
volio svoju zapovjednički nastrojenu majku, a ni neovisnost treće žene, novinarke s
vlastitim ugledom i karijerom, Marthe Gellhorn, nije mu bila po volji, ali nije otišao
tako daleko kao ona i u javnosti ogovarao njezino ponašanje u krevetu.
Po Faulknerovu mišljenju, Hemingway je griješio kad je mislio da se mora
oženiti svakom ženom s kojom se spetljao. No to je rekao čovjek koji je
godinama čekao da se razvede njegova ljubav iz mladosti, kako bi svoje osjećaje
mogao potvrditi bračnim zavjetom. A poslije su, kako se kaže, živjeli sretno do kraja
života - u najmanju ruku, ništa o njihovu zajedničkom životu nije procurilo u
javnost. (Faulkner je, za razliku od Hemingwaya i Fitzgeralda, držao do privatnosti i
kad bi ga, dok je navečer sjedio na verandi kuće u gradiću Oxford u Mississippiju,
preko ograde promatrali radoznali turisti, ustao bi, pomokrio se u vrtu i viknuo im:
„Možete ići, ništa intimnije nećete vidjeti!")
A za Fitzgeralda je atraktivna supruga bila jedan od najvećih životnih uspjeha,
sve dok se od sustavnoga obostranog trenja pozlata nije istrošila na oboma; usprkos
tome se do kraja života nije prestao brinuti za duševno labilnu Zeldu i financijski ju
je osigurao. Osim toga, kako je izbrbljao Hemingway, Fitzgeralda su mučile sumnje
u njegovu seksualnu izdržljivost, što mu sigurno nije povećavalo samopouzdanje
pred ženama. Sva trojica su bili, barem prema van, starinski džentlmeni - kad bi u lift
ušla žena, skinuli bi šešir, a i u njihovim su djelima žene uglavnom predmet želje i
divljenja. Samo južnjački seljak Faulkner prizemnije gleda na žene, u njegovim se
pričama pojavljuju i starice. (No upravo je on u novinskom intervjuu rekao, ako kao
pisac mora pokrasti i vlastitu majku, neće oklijevati - Keatsova Oda grčkoj urni po
njegovu mišljenju vrijedi više od ne znam koliko starih dama.)
Istina, sva su trojica bili i pijanci. Hemingway je dobro podnosio alkohol, tek je
pred kraj njegova života obilna i trajna konzumacija alkohola prerasla u depresiju i
paranoju. Faulkner je pio mnogo i tiho između četiri zida svoje kuće, ali kad je
odlazio u Stockholm preuzeti Nobelovu nagradu, za svaki su slučaj s njim poslali i
mladu rođakinju, kako bi pripazila na njega. Najviše je i najočitije alkohol obilježio
Fitzgeralda, sigurno je utjecao i na njegovu prijevremenu smrt. U razdoblju
najvećih uspjeha Scott se svojim pijanim izgredima upravo ponosio, on i Zelda
natjecali su se tko će se tako u društvu više istaknuti; kasniji neugodni ispadi, to
očajničko traženje pozornosti, samo su svjedočili o uzaludnoj borbi s ovisnošću i
godinu ili dvije prije smrti prema svojoj je holivudskoj ljubavnici, Sheili Graham, u
pijanstvu znao biti grub. Ali u fizičko nasilje prema ženama, koliko je poznato, nije
se upustio nijedan od njih.
No kad ih je Grétka nazvala mačo muškarcima, sigurno nije mislila na fizičko
nasilje. U današnjoj Americi? Bože sačuvaj! U današnjoj se Americi već i
pridržavanje kaputa prilikom odijevanja smatra izrazom muškoga šovinizma. Kad
sam na jednoj promociji u Arezzu u Italiji američkoj književnici stisnutoj u kut
ponudio svoje, bolje mjesto, od toga je ostala bez teksta. Na trenutak nije znala što
da učini s tim vrućim krumpirom, a na kraju je odbila uz zahvalu. Ne bih rekao daju
je moja gesta uvrijedila, prije ju je ganula kao zaboravljena igračka iz djetinjstva, ali
sigurno joj nije izlazila iz glave, jer je u kasnijem razgovoru uz frojdističku
odlučnost pokušavala doći do uzroka mojega ponašanja - primijetila je recimo da
sam jednoj kolegici dao prednost na vratima i premda sam to učinio nesvjesno,
automatski, ona je u tome činu vidjela atavizam koji je gotovo sličan krvnoj osveti
kod Albanaca. Kad bi samo znala da se nekad zaboravim i starijoj ženi poljubim
ruku!
Ali ako Grétka kaže da su mačo, onda su mačo. Mnogo važnijim smatram što je
Hemingwaya i Fitzgeralda, osim mačizma i sklonosti alkoholu, povezivao i
zajednički urednik u izdavačkoj kući. A oni nisu bili jedini važni američki pisci
kojima je bio savjetnik i mentor. Kad je Thomas Wolfe noću trčao ulicom i u zanosu
vikao kako je upravo u jednome dahu napisao deset tisuća riječi, nitko drugi do
Maxwell Perkins nije toj bujici dao konačni oblik i mjesto u njegovim debelim
romanima. Hemingway je pod njegovu skrb došao kad je već imao izgrađen vlastiti,
brižljivo izbrušen jezik, no i on se pokoravao Perkinsovoj procjeni o tome koje riječi
i ulomke treba izbaciti kako ne bi uznemirio čedne američke čitatelje, a briljantni
stilist Fitzgerald se prilikom pisanja romana savjetovao s Perkinsom o pitanjima
koncepcije i, uz alkohol, snagu su mu davali njegovo trajno bodrenje i velikodušne
akontacije honorara.
Premda sam o uredničkome radu Maxwella Perkinsa stvorio predodžbu tek iz
naznaka i nagađanja, činjenica da su se njemu u ruke bez oklijevanja predavali takvi
spisateljski majstori, od početka me utvrdila u uvjerenju da urednik može i mora
imati važnu ulogu u nastanku knjige. Ne želim se uspoređivati s njim, ne daj Bože, s
takvim velikanima kao što je Perkins nikad se nisam mogao mjeriti, ali osjećao sam
u sebi, mislim, sličnu prazninu koja teži za ispunjenjem. Bio sam poput odanoga
sluge koji svome gospodaru želi ispuniti svaku želju koju mu vidi u očima. Čitati
tekstu iz očiju, to je po mome mišljenju jezgra uredničkog talenta. Što se tiče samoga
autora, ondje je urednikova uloga drukčija - trebao bi, slikovito rečeno, biti autorov
trener, objašnjavati mu njegove prednosti i mane, određivati ispravnu taktiku, a kad
je potrebno, na vrijeme baciti ručnik u ring. No slovački boksači obično ne mijenjaju
svoj stil, nego trenera.
Doista, kao i sve ostalo u Slovačkoj, i rad urednika ovdje je imao svoje
specifičnosti, a time ne mislim samo na totalitarnu cenzuru i zabrane. Slovački autor
govori ili oprezno, bojažljivo, kao da u školi odgovara pred pločom, ili urla kao u
krčmi, a ja sam si uzeo u zadatak da mu pomognem naći prirodan ton. To se, doduše,
odnosilo uglavnom na autore početnike, jer zrelim slovačkim piscima više nema
pomoći. Gude po svome, stalno jedno te isto, uvjereni da su, ako pišu s lakoćom,
pronašli vlastiti glas. A s lakoćom pišu samo zato što uopće ne čuju što im govore
tema i jezik, slušaju samo sebe. No bez ta dva druga glasa, autor zaudara iz teksta
poput jeftina parfema. Dobar tekst pjeva troglasno.
Nasreću, ja nisam umjetnik, ni prikriveni. Po mome mišljenju, urednik bi samo
trebao presjeći pupčanu vrpcu, s novorođenčeta obrisati krv i sluz i lupnuti ga
po stražnjici kako bi viknulo: Tu sam! Ali ima i takvih kojima nije dovoljno držati
rodilju za ruku i ohrabrivati je u porođajnim mukama. Glasoviti američki
pripovjedač Raymond Carver patio je zbog zahvata koje je u njegovim tekstovima
pravio urednik Gordon Lish - križao je cijele dijelove, prerađivao završetke i
mijenjao naslove (i naslov zbirke O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi smislio
je on). Priče su imale uspjeha, no Carvera je mučilo to što mu netko drugi upada u
riječ. Kad je njegova udovica odlučila posmrtno objaviti priče u izvornom obliku,
kritičari su ih popljuvali, no to ništa ne znači. Nikad nećemo doznati kako bi im se
bile svidjele da prije toga nisu poznavali one obrađene.
Gordon Lish je barem - s pravom ili ne - tako postupao iz književnih, estetskih
razloga. No što reći na samozvane urednike koji naknadno prepravljaju
već objavljene tekstove sa stajališta političke ili jednostavno „ljudske" korektnosti?
Bilo da se to radi uz suglasnost autora ili tek poslije njegove smrti, i jedno i drugo je
odvratno, premda truplu silovanje vjerojatno nije toliko bolno. U totalitarnim
režimima to se još može ako ne opravdati, ali barem objasniti pritiskom izvana, ali u
svijetu koji se naziva slobodnim? Nedavno je Hemingwayev unuk objavio
izmijenjenu verziju Pokretnog blagdana, jer je procijenio da autor u njoj vrijeđa
njegovu baku Pauline Pfeiffer-Hemingway. Sam Ernest je navodno natuknuo kako
namjerava korigirati knjigu u tome smislu, samo što to više nije stigao. Tako je
umjesto njega unuk zavrnuo rukave i prema vlastitom ukusu ispustio ili skratio
mnoge ulomke u cijelome tekstu. Hemingway ovako ili onako, zar ne?
Činjenica je da se Ernest nije ponio kavalirski kad je najveći teret krivnje za
raspad prvoga braka prebacio na Pauline - u njegovoj se verziji, pod izgovorom
prijateljevanja s Hadley, uvukla u sretnu obitelj i svojom izazovnom prisutnošću na
kraju zavela pisca iscrpljenoga od rada. Kad bi to i bila istina, džentlmen staroga
kova ne bi se tako izgovarao. O pravome maco muškarcu da i ne govorimo, on bi se
stidio što je bio tek cvijet koji je u prolazu ubrala ženska ruka. U najmanju ruku,
priznao bi da je snažno mirisao. I znao bi da tuđa sreća u nama izaziva želju da je
barem liznemo.
Pauline je jednostavno poslušala svoje instinkte, a on je opet poslušao svoje.
Priroda želi da muškarci budu maco, a žene histerične, tada se najviše privlače.
Prema posljednjim znanstvenim teorijama, pri tome ulogu ima i međusobno njušenje
imunoloških sustava, razum samo nemoćno promatra. No koliko blizu ćete
gurnuti nos, stvar je osobne mjere i ukusa - kako kome zvono zvoni, rekao bi
navodni maco Hemingway.
Bili su, sva trojica, muškarci. U tome je Gretka imala pravo. Možda i mačo,
meni je svejedno. I svi mrtvi, u to nema sumnje.

 14
Imamo tijela, što se može. „Da kann man nix machen“ rekao sam kao da se
želim ispričati kad je zastala pokraj mene, skinula ružičastu kapu i protresla glavom
kako bi kosa ponovno našla svoj prirodan položaj. Leđa su joj bila posuta
kapljicama, po bedrima joj je tekao mlaz vode iz kupaćeg kostima. Sva je bila
svježa, a ja sam se na suncu već isušio.
„Ocvalo meso“, rukom sam se potapšao po trbuhu, „verblüthes Fleisch“. Bila je
to istina, no u danoj situaciji koketna i pomalo sam se ljutio na Grétku zbog
svoga glumačkog nastupa. „Ali ne“, prosvjedovala je, ma kakvi; po njezinu sam
mišljenju bio samo snažan - „kraftig, rekla je doslovno, kao i to da imam sportliche
Figur. Nagnula se prema torbi koja je stajala pokraj mene na drvenome ležaju, i dok
je jednom rukom kopala po njoj, drugom mi se lagano naslonila na rame, kao da
se boji da će izgubiti ravnotežu. Na kraju je izvukla bijeli ručnik s poznatim,
izvezenim inicijalima našega pansiona, lagano, kao bugačicom, njime je obrisala
lice, grudi i noge, a zatim me uz stidljiv osmijeh upitala bih li joj obrisao leđa. Neko
smo još vrijeme sjedili jedno pokraj drugoga na ležaju. Tu i tamo bi nam se
dodirnule kože, njezina je bila svježa i hladna, poput lahora. Sunce je već počelo
škiljiti, u bazenu su ostala još samo djeca i uskoro smo i mi krenuli u garderobu,
svatko na svoju stranu. Zamišljao sam kako se presvlači i u tome nije bilo ni trunke
pohote; samo sam pokušavao pogoditi koliko ću vani morati čekati na nju. Nisam
pogodio, kroz vrata smo prošli istodobno.
Imamo tijela, a njih treba puniti, da kann man nix machen, citirala me uz smijeh
kad smo na putu prema dolje naišli na restoran sa stolovima u vrtu. Jedan je
bio slobodan. Iznad glava su nam se svijale grane grmova, iza leđa nam je u
betonskome koritu žuborio potok, tako proziran da se vidjelo kamenje na dnu. Malo
dalje je, za nekoliko spojenih stolova, sjedilo veselo društvo. Mjesni stalni gosti,
očito: bili su na ti s impozantnim starijim muškarcem u ležerno raskopčanom
odijelu, koji u vrtu nije posluživao, nego milostivo vladao. Kad je stao pokraj nas,
lice mu se naboralo u osmijehu.
Ne znam naziv jela, jer smo poslušali njegovu preporuku, a muškarac je taj
specijalitet opisao tek trima prstima prislonjenima na debele usne i glasnim
cmoktajem. Nekakvo meso, možda i više vrsta, ovijeno hrskavim krušnim omotačem
i servirano u velikoj keramičkoj zdjeli. Ja sam, vjerojatno pogriješivši, pojeo i
koricu. Grétka (es klingt so schön, to tako lijepo zvuči, pohvalila me svaki put kad
sam je tako nazvao) je nije ni taknula, ali inače je držala korak sa mnom, nije se dala
posramiti ni kod vina, koje smo suzdržano naručivali po pola litre. Bio je to veliki
tjelesni praznik - poslije šetnje, plivanja i obilnoga jela tijelo se javljalo sa svih
strana, iznutra i izvana. Nismo ni primijetili kad nam se tiho pridružio sumrak, sve
dok muškarac, uz novi vrč, nije donio i svijeću i bez riječi je, samo uza svoj ljubazan
osmijeh, zapalio. Možda nas je smatrao ljubavnicima, pa ljubav je moguća u svakoj
dobi, zar ne? U njegovu vrtnome kraljevstvu u Bischofshofenu. Još su nam i stalni
gosti, koji su u međuvremenu počeli pjevati, pljeskom čestitali na našem četvrtome
vrču od pola litre.
To nije bilo nebo, za to je najbolje biti sam, a i osjetila su mi poslije toliko
napada bila oslabljena. Ali kretali smo se u njegovoj blizini, lijeno, s noge na nogu. I
razgovarali smo samo tako, na pola usta. „Nadam se da noću nećete imati teške
snove“, napomenuo sam kad je s apetitom odrezala komad mesa. „Rekli ste da
navečer jedete lagano.“ Nasmijala se i s podignutim nožem u ruci, ostavila me da
čekam dok proguta. „Danas sam si dopustila iznimku."
Nije nam bilo teško šutjeti zajedno, praznine je isprekidanim šaptom ispunjavala
svijeća. No kad smo već ubrusom obrisali usta, kad je i brižljivi vladar vrta („je li
bilo dobro?“) odnio tek polupraznu zdjelu i kad smo ostali sami s vinom, odjednom
me upitala: „Za vrijeme komunizma vam je bilo teško, zar ne?“
Osjećao sam kako me na prsima i na trbuhu svrbi opečena koža. Bilo je to
pitanje male djevojčice, uz dječje iščekivanje u pogledu, a kako maloj djevojčici
objasniti stvari koje teško mogu razumjeti i odrasli, ako ih nisu sami doživjeli?
Slegnuo sam ramenima.
„Posljednjih je dvadeset godina već bilo vrlo malo komunista'1, rekao sam. „Ja
barem nijednoga nisam sreo. Bili su tek članovi partije. A kako se pokazalo
poslije prevrata, ni oni zapravo nisu bili u partiji, u partiji je bio samo njihov konj“.
Nije se nasmijala, a kad sam u njezinu pogledu vidio da ne shvaća, pomogao sam
joj: „Valjda se još sjećate Waldheima?“
Još uvijek nije shvaćala na što ciljam, morao sam joj objasniti. Aha, sad se
sjeća, u Sjedinjenim Državama su tada digli veliku buku oko Waldheimove
vojne karijere. Odbili su mu izdati vizu ili zabranili ulazak u zemlju, tako nešto, zar
ne? Po njezinu mišljenju, to baš nije bilo pravedno, pa prije toga je kao generalni
tajnik UN-a mogao u Ameriku putovati koliko je htio, zašto onda izvlačiti stare
grijehe? Osim toga, zašto Austrijanci ne bi mogli izabrati za predsjednika koga
hoće?
„Naravno da mogu“, odgovorio sam. „I Slovaci su za predsjednika izabrali
Waldheima, čak više puta. Imamo demokraciju, zar ne? A kad je cijeli narod
umočen do grla, za poglavara vjerojatno neće odabrati neokaljanu Djevicu Mariju."
Pogledala je u mene. „Moj je djed poginuo u njemačkoj uniformi, ali to još
uvijek ne znači da je bio nacist. A ni Kurt Waldheim, samo zato što je služio u
Wehrmachtu..."
Tko šljivi Waldheima. „Nemam ništa protiv Waldheima“, rekao sam.
,,Waldheim je austrijski problem, a komunisti su opet naš problem. Stranci to
teško mogu razumjeti." A kako biste to, drago dijete, mogli razumjeti vi, kad to ni ja
sam ne razmijeni? Podigao sam čašu. U svjetlu svijeće vidio sam tamu, penjala se
sve više, kao da bi nas htjela preplaviti. Od Margarethe je virio samo komadić čela,
vrh nosa i jagodične kosti. Iza mojih leđa, ohrabren tamom, tiho je cvrkutao
potok. Zašto, dovraga, prozirni tok večeri zamutiti političkim kalom? „Kompromisi
se moraju raditi uvijek i svuda. Kladio bih se, i u Americi. Ali što se toga tiče, s
komunistima ili bez njih, imao sam svoj život, baš kao i vi."

 15
Nije da se poslije njezina radoznalog pitanja nisam mogao raspričati. Imao bih o
čemu.
Komunisti su mome ocu nacionalizirali trgovinu, naprimjer. No nije se doimao
jako nesretno zbog toga gubitka, čak kao da je odahnuo. Problema je imao samo s
nalaženjem posla - u teškome fizičkome radu sprečavala ga je kaverna u plućima, a u
lakšem, uredskom poslu, kadrovska nepodobnost. No probijao se kroz život bez
kukanja, samo bi povremeno, i potpuno neočekivano, naglas izrecitirao nekoliko
stihova - volio je Sovu, Adyja (i na mađarskom), Kraška, Smreka, Rilkea (i
na njemačkom), Halasa („Protiv Zemljine teže u visinu biram pad...“ - premda njemu
nikad nije uspijevalo padati u visinu, nego samo dolje) i Nezvala („Ah te dvojbe, ah
nedoumice, loviti rakove ii’ ribice?“) - Nezvalovu poemu Edison znao je cijelu
napamet. Stihove nije govorio s glumačkim patosom, zalijepio bi ih na kraj
događaja kao mrzovoljni komentar, no izrečen drukčijim, tuđim glasom, kao da je
trbuhozborac, a mama bi, nakon tihoga pitanja: ,,Što?“, čim bi shvatila, obeshrabreno
dodala: „Prestani, molim te.“ Ali nasjela bi, svaki put iznova. Nije se mogla odreći
nade da će joj tata jednom, iz čista mira, reći nešto važno i osobno, intimno?
Bio je to mali dućan na uglu, s namirnicama, iza pulta je stubište vodilo u veliki
podrum koji je služio kao skladište. Kad sam išao u prvi i drugi razred, često bih
svratio onamo na putu iz škole. Bacio bih torbu u kut, promatrao kako otac prilikom
posluživanja raspravlja s kupcima i čekao da me pošalje dolje po neku sitnicu za
koju se u maloj trgovini nije našlo mjesta. U drukčijim okolnostima, možda bih kod
oca izučio za prodavača, kao Thomas Bernhard. No ja nisam bio izvanredan, nije me
tjerala vjera u buduću pjevačku ili neku drugu karijeru i vjerojatno bih trajno
zaglibio za pultom. Rad u trgovini u tim me godinama fascinirao - mjedenom
ručkom otvarati ladice s brašnom ili šećerom, metalnom lopaticom grabiti iz njih i
odmjeravati u papirnatu vrećicu na vagi... takva moć nad stvarima, moć da se
osmijehom ispune tuđe želje... Premda, tko zna je li otac, ljubitelj ljepote i protivnik
gravitacije, za mene imao ambicioznije planove, možda sam trebao biti ostvarenje
njegovih prizemljenih snova, njegova živa poezija. Nikad nismo razgovarali o tome,
a sad više nema smisla spekulirati. Ovako ili onako, htjeli to ili ne, komunisti su
zaslužni za to što sam na kraju, unatoč pogrešnom klasnom podrijetlu - koje sam
doduše prvo godinu dana ispravljao na izgradnji ceste od Bystrice do Ružomberka -
završio fakultet i otkrio svoj pravi poziv. Time sam možda, premda ne sasvim točno,
ispunio tatina tajna očekivanja. Na to sam mislio kad sam spomenuo vlastiti život.
Imalo bi se o čemu govoriti, naravno. Mogao bih joj pripovijedati o izvanrednoj
sjednici cijele katedre, studenata i profesora, na kojoj se rješavao slučaj
neke studentice četvrte godine. Mi brucoši nismo je ni poznavali, no da bi nas
upozorili, morali smo sudjelovati na tribunalu. No pred tribunalom nije stajala
nesretnica koja se zaljubila u mladog švicarskog liječnika i on ju je, u ime ljubavi, u
prtljažniku automobila pokušao prevesti na Zapad - ona je negdje u istražnom
zatvoru čekala pravo socijalističko suđenje. Ne, profesori i polaznici katedre
germanskih jezika sudili su sami sebi, vlastitoj sljepoći. Uzalud nas je u Zapisima s
vješala, koji su bili na popisu obvezne školske lektire, Julius Fučik pozivao da
bdijemo, germanisti stvarno nisu bdjeli i zato je došlo do općega pokajanja. Kajao se
šef katedre (na spomenutoj sjednici zadnji put na toj funkciji), što već na prijamnom
ispitu nije otkrio protusocijalističko usmjerenje kćeri iz građanske obitelji i što je
zanemario njezino klasno podrijetlo. Kao upozorenje nije shvatio ni to što su njezini
kod kuće razgovarali možda bratislavskim i kuhinjskim, ali ipak njemačkim jezikom
- naprotiv, poznavanje jezika donijelo joj je prednost, većina kandidata nije znala ni
tečno zamuckivati na njemačkom. Kajali su se i njezini kolege, svi do
jednoga članovi Čehoslovačkog saveza omladine, koji je u tome slučaju žalosno
zakazao. I oni su okretali glavu i zatvarali oči pred njezinim buržujskim manirama.
Nisu pridavali važnost divljenju s kakvim je promatrala modele u njemačkom
modnom časopisu Burda, ništa im nisu govorili njezini nalakirani nokti ni tko zna
odakle (ljubavnik iz Švicarske?) nabavljeni zapadnjački džemperi i čarape s
uzorkom. Na budnost ih nije potaknulo ni to što je u prodavaonici inozemnog tiska
petkom kupovala dnevne novine austrijske komunističke partije Volksstimme, u
kojima je izlazio tjedni program austrijske televizije. Čak gaje, na zahtjev, na stroju
prepisivala za kolege, premda na sjednici nitko od njih nije priznao da ga je uzimao.
Kamo je samo nestao njihov omladinski oprez? Da su odbacili lažno prijateljstvo i
na vrijeme upozorili odgovorne organe na fakultetu...
Da, o tome se radilo. Kajali su se što nisu otkucali kolegicu, a mi ostali trebali
smo dobiti moralnu pouku, da moramo biti budni i otkucavati. Nitko nije
naglas postavio pitanje što su zapravo trebali prijaviti, kad crveno nalakirani nokti
nisu bili kazneno djelo ni u socijalizmu, a pretpostavljam da nesretnica nije bila
tako zaluđena ljubavlju i otkrila im da namjerava pobjeći.
No i tako su dobro prošli, počiniteljica i njezini kolege, jer će joj suditi samo za
nedopušten izlazak iz zemlje (paragraf 95 - kazna zatvora u trajanju od jedne do
pet godina). Deset godina ranije sigurno bi joj prišili i špijunažu (paragraf 88 - kazna
zatvora u trajanju od deset do dvadeset pet godina), ili bi barem nekoga od
njezinih kolega optužili za suučesništvo (tko se udruži s nekim radi navedenoga
djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od pet do petnaest godina).
Bila je to mučna predstava. Amaterski glumci su smeteno, spuštena pogleda,
recitirali zadani tekst. Sa strane je šuteći, ali pozorno poput redatelja predstave, farsu
promatrao i prodekan fakulteta. Pozornica i gledalište bila je mala dvorana za
predavanja, koja je istodobno služila i kao knjižnica - veću prostoriju katedra nije
imala. U kutovima su na hrpama bile knjige koje nisu stale u ormare, zidovi su,
poslije nedavnih kiša, bili mokri i po njima su plazile stjenice, ili možda
smrdljivi listari, jer su užasno smrdjeli kad bi ih netko zgnječio, no tim se prizemnim
problemima vodeća snaga u društvu nije bavila. Atmosfera u dvorani bila je
zagušljiva, a krivi nisu bili samo smrdljivi listari i mnoštvo publike. Ne znam kakvu
su pouku usvojili ostali, no mene je sastanak učvrstio samo u odluci da ne lakiram
nokte u crveno - čak i ne toliko radi sebe, koliko radi kolega, da se jednom ne bi
morali tako posipati pepelom.
No ako ne računamo samu počiniteljicu kaznenoga djela, nikome se zapravo
ništa strašno nije dogodilo.
Zubalo partije, poljuljano kritikom kulta ličnosti, nije više imalo nemilosrdan,
vučji zagriz. Studenti koji su se pokajali neometano su nastavili studirati. Šef katedre
- nije bio partijac, nego službeno najstariji predavač s titulom docenta - bio je, kako
se tada govorilo, „udaljen" s funkcije. Nije morao otići s katedre, kratko
prije mirovine su ga čak imenovali za profesora. Na njegovo je mjesto došao
probitačan mladi asistent, komunist - jedino je za njega sastanak imao nekakav
pozitivan ishod. Inače je bio dobar predavač, zahtjevan ali omiljen, objavljivao je i
studije u stručnim časopisima. Ali nakon nekog vremena, ni on nije oklijevao gurnuti
glavu u omču paragrafa 95 i s cijelom je obitelji pobjegao na Zapad. Ili zapravo na
Jug, u Afriku. Za razliku od nekadašnje studentice, na to ga nije natjerala
ljubavna zaluđenost, nego dolazak bratskih vojski Varšavskoga pakta. Partija snuje, a
čovjek odlučuje. Samo, kako se kaže, čovjek nikad ne zna što ga čeka. Kako sam
čuo, prilikom kupanja u jezeru Tanganjika utopio mu se sin. Da je ostao u okupiranoj
domovini, sin mu se možda ne bi utopio. Sigurno ne u jezeru Tanganjika. Na to
sam mislio kad sam spomenuo vlastiti život.
Da vlastiti život - jednom na vratu, a drugi put u rukama - imamo čak i onda kad
nas povijest zgrabi za ovratnik, jasno sam shvatio prilikom razgovora s jednim
piscem sa Zapada koji je rado posjećivao svjetska krizna žarišta. Dim žeravice došao
je omirisati i kod nas. Bilo je to u onome razdoblju čudnoga primirja koje je kod nas
vladalo po dolasku bratskih vojski; zrakom su još lebdjele iluzije o očuvanju
socijalizma s ljudskim licem. Kao da je vuku dovoljno nasaditi ljudsko lice kako bi
promijenio svoju zvjersku bit! Kad sam navečer otpratio pisca do hotela, pozvao me
na kratko u svoju sobu. Otvorio je kovčeg pun boca škotskoga viskija Grant’s -
svuda ga je nosio sa sobom kao zlatnu rezervu, upravo tu vrstu navodno zbog toga
što se boca s tri brida ne prevrće prilikom naginjanja vlaka ili aviona - natočio nam
ga je u čaše i upitao: „Razmišljate li cijelo vrijeme o tome da ste okupirani?"
Jednostavno pitanje, ali čovjeku nekako ne padne na um postaviti si ga. I
odgovor je bio jednostavan, nisam morao dugo razmišljati. Pisac je samo
zamišljeno kimnuo, kao da je upravo takav odgovor očekivao. Mislim da je već tada
znao kako će to kod nas završiti. Čim su komunisti opet čvrsto sjedili na stolcima i
prestali strugati ljudsko lice, zamjerili su mu što je prosvjedovao protiv okupacije i
sljedećih petnaest godina mu nijedna knjiga nije objavljena na češkom ili slovačkom.
Sumnjam da je zbog te kazne u očaju čupao kosu - njegova su djela prevodili na
desetke jezika, jedan više ili manje nije bio važan. Kad mu je naš ministar kulture
napomenuo kako je Vatikan izrazio ozbiljne zamjerke njegovu romanu, možda ga je
čak svrstao i na popis zabranjenih knjiga, nasmijao se i rekao: „Samo što Papa nema
ni tenkove ni tajnu policiju."
U očaju nije čupao kosu ni mladi pisac, svojevrsni slovački Thomas Bernhard,
kojega su u čistkama isključili iz partije. „Koliki je postotak mojega života pripadao
partiji?" uz čašicu borovičke, sam je sebi postavio pitanje, također prilično
jednostavno. S komunizmom je imao poštene namjere, premda ne znam jesu li
one bile dobre i sa stajališta komunizma: nadao se da će mu nametnuti vlastito lice.
„Četrdeset? Trideset, recimo. A sad sam tih trideset posto dobio natrag. Cijeli moj
život opet pripada meni." Veselio se tome. Partija, s kojom više nije imao ništa,
poslije se godinama trudila da mu njegov stopostotni život zagorči - možda ne
stopostotno, ali sigurno za više od trideset posto.
Ja sam naučio izlaziti na kraj s predstavnicima vodeće snage društva. Ne tvrdim
da su me zavoljeli, ali sigurno u njima nisam izazivao zabrinutost. Osjetili su da
nisam izvanredan i pretpostavili su da kao građanin druge kategorije - vanpartijac
lošega podrijetla - znam gdje mi je mjesto i da sam zahvalan što me puštaju da živim
i radim. Mislim da su me, na neki način, čuvali kao dokaz svoje velikodušnosti.
Čistili su mnome svoju savjest. I oni su bili ljudi i u dnu duše čeznuli su za tim da ih
netko voli, jer se oni međusobno nisu voljeli.
U dućan koji su komunisti oduzeli mome ocu, poslije su smjestili takozvani
Zelovoc - voća i povrća je tada bilo tako malo da je bez problema moglo stati u
patuljastu prodavaonicu. Danas je ondje pizzeria. Glavni prostor za jelo nalazi se u
nekadašnjem podrumu, a u prizemlju su uredili nekakvu čekaonicu s barskim
šankom i dvama stolićima. Za jednim od njih smo Bea i ja prekinuli vezu. Kao i
obično, pratio sam je do tramvaja kad je odjednom rekla: „Želim razgovarati s
tobom“, i odmah je dodala, „ali ne ovdje na ulici.“ Osvrnuli smo se oko sebe i
pizzeria je bila najbliža. Ušli smo, sjeli i kao obično, naručili dvije čaše vina.
Od svih žena koje su me odabrale za čovjeka svoga života, Bea je bila najljepša.
Ne, nisam se precizno izrazio, jer ljepota je, kao što znamo, uvijek u oku promatrača
i svatko je vidi drugačije. Bila je najatraktivnija, najviše je privlačila poglede. Dugo
nisam mogao vjerovati da se poželjela igrati s krpenom lutkom kao što sam ja, a
ona je možda moje neshvaćanje doživjela kao otpor koji ju je izazivao da ga slomi.
No to je bilo nekoć. U međuvremenu smo, slikovito rečeno, Bea i ja došli do kraja
hodnika. Moglo bi se otići i dalje, ali ondje su bila vrata koja je trebalo otvoriti, a
meni se to nikako nije dalo. Nije me zanimalo što se nalazi iza njih. A njoj očito nije
bilo zabavno tapkati u mračnome kutu. Kad su pred nas postavili čaše, svoju je
odgurnula u stranu, da joj ne ometa pogled, i rekla: „Ništa ne govoriš, tako da ne
znam. Trebam li se razvesti?"
Trgnuo sam se. Možda je to bilo slučajno, ali većinom sam se upuštao s udanim
ženama - na kraju krajeva, koliko ih u toj dobi ima slobodnih? Mislim da mi se kod
njih sviđalo ono žensko, to kako se brinu za djecu i kućanstvo. Djelovale su mi
potpunije, kao da imaju dimenziju više, a nesvjesno sam valjda računao i na to da im
za presvlačenje lutke neće ostati toliko vremena i energije. Ovako ili onako,
pretpostavljao sam, ako Slovaci vole sigurnost, Slovakinje se u tome ne bi
trebale razlikovati od njih. Kad je njihova lađa jednom sigurno uplovila u bračnu
luku...
„Ali zašto?“ iznenađeno sam upitao. „Je li se nešto dogodilo?"
Nije spustila pogled s mene. „Aha", rekla je. Kratko je šutjela, a zatim je
odmahnula glavom. „Ne, ništa se nije dogodilo. Samo sam htjela znati." Privukla je
čašu k sebi, podigla je i rekla: „Pa živjeli."
Zapravo me, doduše ne baš tim riječima, upitala: „Misliš li cijelo vrijeme na to
da me voliš?" A kao na sva jednostavna pitanja, i na to se moglo odgovoriti
samo ,,da“ ili ,,ne“.
Nije imalo smisla lagati, a za ,,ne“ nisam mogao naći pravu riječ. Sjetio sam se
stihova kojima je tata izazivao mamu, kad je bio raspoložen za šalu: „Ti velika si, a
ja nisam car, želim, Bože, malu ženu na dar, malu i laganu poput zraka, kad s
velikima nema uzmaka." Također Nezval, mislim. Mama, koliko se sjećam, nije
voljela Nezvala, a vrlo je rijetko bila raspoložena za očeve šale.
Otraga za šankom, sasvim lijevo, još je uvijek postojao kut u koji sam, na putu
iz škole, odlagao torbu, ali toga se u tome trenu nisam sjetio. A to da bih možda, u
drukčijim okolnostima, između ta četiri zida, odjeven u bijeli ogrtač stavljao na pult
tetrapake s trajnim mlijekom ili narezani kruh, to mi uopće nije palo na um. Iskreno
rečeno, dućančić uz konkurenciju današnjih supermarketa ne bi izdržao ni mjesec
dana - komunisti su me obzirno oslobodili briga koje bi mi, pod stare dane, donio
kapitalizam. Ali nisu me oslobodili brige kako se lijepo rastati od Bee.
Na tako nešto sam mislio kad sam rekao Margarethe da sam imao vlastiti život.

 16
Neću svaljivati krivnju na alkohol.
Vjerujem da je pijenje odraz unutarnje spremnosti. Onaj kome je, kao našim
umjetnicima, potrebno da bude pijan, napit će se i od jedne ili dvije čaše. I ja pijem,
ali nije mi potrebno napiti se i zato se ne napijem - u najgorem slučaju sam pripit i
imam osjećaj da se po stvarnosti krećem u papučama. Uostalom, litra vina tijekom
večeri, uz obilno jelo, nije velik pothvat, a ni na Grétki se ništa nije primjećivalo.
Doduše, na putu iz restorana uhvatila me pod ruku, ali u uskoj uličici kojom smo se
vraćali bilo je mračno i na podu su bile grbave kamene kocke. Ukratko, kad smo
se gore na katu rastajali, pozvao sam je još na piće prije spavanja.
Bila je to trenutačna ideja, i samoga me iznenadila. Ali, stajao sam s ključem u
ruci ispred vrata iza kojih me čekala prazna soba... mislim da još nije bilo ni deset,
a znao sam da prije jedan sigurno neću zaspati. Iza prozora mrak, neću imati što
gledati; kad bi se slučajno na dvorištu naganjali psi, ne bih ih vidio. A nisam bio
tako očajan da uključim plin ili televiziju. „Bez ikakve nepristojnosti", uvjeravao
sam je i iskreno sam tako mislio. No to nije bilo potrebno. Premda je Grétka već
stajala na vratima, bez oklijevanja se okrenula i uz osmijeh mi pokazala podignuti
palac. „Aber nur einen“
Posjeo sam je u naslonjač kraj prozora, no kad sam nam htio natočiti rakiju od
raži iz boce koju sam kupio još u Beču na kolodvoru, ustanovio sam da su
štedljivi Pitzingerovi u moju sobu stavili samo jednu čašu i tako je Grétka morala
otići u svoju sobu po drugu. Poslije sam se, kao domaćin, smjestio na krevetu
nasuprot njoj, Kom je grijao, sobom se, kao štalicom, širio miris tople intimnosti, a i
razgovor je postao prisniji. Grétka je nekako zaobilazno stigla do pitanja jesam li
oženjen, a ja sam kimnuo, to mi se činilo jednostavnijim. Sigurnijim. „Imam i troje
unuka", malo sam sebi popravio okus laži istinom. Svaka čast - volim li svoju ženu,
to me nije pitala. Zauzvrat sam doznao da ona u Americi ima partnera, viđa se s
jednim mladim odvjetnikom, ali njihov odnos nije „ekskluzivan". Kad je vidjela da
ne shvaćam, objasnila mi je da se to u Americi, ili barem u New Yorku, doživljava
slobodnije, tako se njezin prijatelj, uz nju, sastaje i s drugima i bez ustezanja je
informira o tim susretima. „Pretpostavljam da njih obavještava o sastancima sa
mnom", nasmijala se djevojački. „Valjda sam u njegovom buketu egzotičan cvijet.“
Možda zbog osvjetljenja, sva se u tome naslonjaču doimala poput djevojčice.
Izula je cipele, podigla noge na naslonjač, a koljena je pritisnula prema bradi,
više skupljena nego izazovna - još je i suknju stegnula rukama, kako se ne bi
podizala. Kako sam rekao, bez nepristojnosti: naslonjač je od kreveta bio udaljen
valjda dva metra i nijedno od nas nije pokušalo smanjiti tu udaljenost. Ionako smo
bili blizu, miris rakije podizao se iznad nas poput duge. Sve to nije važno. U
nekom je trenutku Grétka zijevnula, pogledala na sat i ustala. „Doviđenja na
doručku." Tek kad sam spremao bocu, primijetio sam da je na stolu ostala njezina
čaša, a kad bude htjela oprati zube...
Pokucao sam. „Zaboravili ste čašu, možda će vam trebati", rekao sam kad je
otvorila. Pogledala je moju ispruženu ruku, ali čašu nije uzela, samo je više otvorila
vrata i zajedno s čašom, za ruku me povukla u sobu. Ondje mi je stavila ruke na vrat,
spustila mi glavu i poljubila me. To se dogodilo u trenutku, nisam stigao razmišljati.
Teško je govoriti o tome. Moje tijelo ne samo da se odviklo, već se i prestalo
sjećati. Sad se osjetilo zatečenim. Iza vrata je bio polumrak, samo je na noćnom
ormariću slabašno svijetlila stolna lampa. Poljubac je bio dug i dubok, s čašom u ruci
nisam se mogao obraniti ni da sam htio, no bilo me je sram povući se. Žene
se upuštaju u veći rizik, zar da budem veća kukavica od nje? Na kraju krajeva, bio je
to samo poljubac i možda je nešto izražavao, činilo mi se, neku vrstu
razumijevanja. Njime smo jedno drugome osvijetlili mračnu noć, skratili je za djelić.
Već sam se počeo bojati da ću joj nosom izdubiti jamicu u licu, no na kraju je morala
uzeti zraka. Bio je to glasan zvuk, gotovo uzdah. Spustila je ruke s moga vrata,
prilikom tog pokreta je malo zateturala i naslonila se na mene, tako da sam se
povukao natrag i nehotice leđima zalupio vratima.
U desnoj sam ruci još uvijek držao čašu, zato me uhvatila za lijevu i stavila je
pod svoju majicu. Nije nosila grudnjak - nisam znao da li još od kupanja, ili ga
je stigla skinuti prije nego što sam pokucao, ali palo mi je napamet da sam zaboravio
izvući mokre kupaće gaćice iz torbe. Ruka je obgrlila dojku i u sjećanju je nešto
zabljesnulo - to je valjda kao s voženjem bicikla, kad to jednom naučite, više ne
zaboravite. Među prstima sam osjetio bradavicu, bila je podignuta, no možda je to
bio njezin uobičajeni položaj. Podignuo sam majicu, sagnuo glavu i poljubio je.
Samo tako, simbolički, kao kad poljubite ruku, ali tada je Grétka već skidala majicu
preko glave.
„Ich führte“, rekao sam, „bojim se da ću vas razočarati. Na tome području već
odavno nisam aktivan.“
Nije me čula, ili je jednostavno zanemarila moje riječi. Jednim je pokretom na
pod spustila suknju i gaćice, izašla je iz njih i gola stala dva koraka od mene. Možda
je to bilo zbog osvjetljenja, premda sada drukčijega: izgledala je poput djevojčice.
Ne zbog figure, ona je bila ženska - grudi malene kao kruške, tvrde i nenačete -
ali nešto u njezinu držanju, nekakvo uplašeno nestrpljenje, kao da tim putem kreće
prvi put, nešto u cijeloj situaciji... Zamalo su mi suze navrle na oči.
To je bio posljednji trenutak kad sam još mogao otići. Ali bez riječi ostaviti
ženu da stoji u sobi, gola, sama, s bosim nogama na tuđem, hotelskom tepihu...
„Stvarno", rekao sam. „Ne da ne bih htio, vjerujte mi, ali bilo bi neodgovorno od
mene...“
Prekoračila je odjeću na podu, rukama me obgrlila oko struka i stisnula se uza
me. Podigla je glavu i pogledala me u oči. „Molim vas.“ Kroz košulju sam
osjećao kako njezino tijelo grije.
„Moja je dob poodmakla, fortgeschritten, so zu sagen“ promrmljao sam, „neke
funkcije su već u mirovini. Spavaju, bojim se, zauvijek. Für ewig. Šteta, jako mi je
žao, ali ne bih htio..." Pekle su me njezine ruke na struku, upravo ondje gdje se na
trupu nakupilo najviše nabora.
„Nema veze“, rekla je, zvučalo je blago, kao da govori djetetu koje je glavom
udarilo u rub stola. „Molim vas! Treba mi to, jako.“ A zatim, kao da se prepala, brzo
je dodala: „Ne mislim na seks, samo se trebam podsjetiti", lagano se odmaknula i
rukom prešla preko grudi, „za što nam je Bog dao tijelo." Ne sjećam se točno
riječi, možda je rekla „podsjetiti tijelo za što je bilo stvoreno", ili „čemu zapravo
služi"; ovako ili onako, nisam je razumio, ali nisam imao vremena razmisliti o tome,
jer je ponovila: „Molim vas!“ i počela mi otkopčavati remen. Glava joj je bila
zabačena, gledala me u oči i naslijepo se nije mogla snaći s velikom metalnom
kopčom, no da sam pasivno dopustio da me svuče, osjećao bih se poput lutke i zato
sam joj šutke pomogao. To je prihvatila kao pristanak, očito, i čim se remen
razdvojio na dvije strane, odgurnula je moje ruke, kao da je htjela reći „ja
ću!“, zavukla svoje ruke pod hlače i povukla ih dolje.
Odatle se moglo krenuti samo u jednome smjeru. Brzo sam na hrpu odjeće
dodao čarape - navodno nema ničega smješnijeg od gologa muškarca u čarapama -
a na kraju i košulju. Neko smo vrijeme tako stajali, priljubljeni jedno uz drugo i
usnicama, ja još uvijek djelomično paraliziran zbog apsurdne čaše u ruci; Grétka
se zatim kao nasilu otrgnula, uzela mi je čašu i za tu me ruku odvela do kreveta.
Čašu je stavila na noćni ormarić, zbacila je perinu na pod i legla prva, na leđa.
Oklijevajući sam ostao stajati pokraj kreveta i odozgo sam je promatrao - primjetio
sam da joj je na stidnici ostao samo uski trak u sredini. Ispod njega se podizao
goli, pokošeni brežuljak, a između bedara je provirivala uska crta. Pogled na poznati
oblik u novome, originalnom pakiranju, nije me uzbudio, nego sam osjetio
neobičnu ganutost, kao da se tako uredila zbog mene. Za mene.
Grétka je primijetila kamo gledam i prstima je zaronila među dlačice. „To je sad
velika moda, u Americi", nasmijala se i učinilo mi se da je malo i pocrvenjela.
„Možda i kod nas, samo ja za to ne znam“, rekao sam i kako bih prikrio zatečenost,
sagnuo sam se i, s jednim koljenom položenim na krevet, lagano sam je poljubio u
usta. „Nemam kondom", šapnuo sam joj u uho s posljednjom, besmislenom nadom,
ali ona je samo odmahnula glavom i uz riječi „nije važno, keine Angst, ne moraš se
bojati", povukla me na krevet.
 To je bilo to. I ja sam, doduše, čitao ispovijesti ljudi koji su se našli na pragu
drugoga svijeta, navodno su se uzdizali iznad svojega tijela i začuđeno promatrali
što se s njime događa, ali nikad nisam pomislio da ću nešto slično iskusiti navlastitoj
koži. Tijelo je sjelo na bicikl, a ja sam ga odozgo promatrao kao zabrinuti roditelj.
Ne, nije zaboravilo. Vozilo se, premda drhteći i krivudajući; vozilo se nizbrdo, nije
moralo ni okretati pedale. Grétka se pomaknula, kako bi mi napravila mjesta,
naslonila se na lakat i zagledala mi se u lice - gotovo bih rekao, vapeći. Nisam znao
što bih s tim pogledom, kako mu se odužiti. Što zapravo vidi na tome naboranom,
skrutnutome licu? Odjednom je svojom rukom prekrila moju, onu bližu, lagano ju je
stisnula i stavila je na svoje međunožje. Izvana ne, ondje mi se samo hrapavim
glasom obratila turpijica strništa, ali iznutra je već bila pomalo vlažna. Kao da je
lagano oblizala usnice.
,,A?“ uzdahnula je neobičnim, upitnim tonom. ,,A?“ I odmah je, sad zatvorenih
očiju, glasno i gotovo pobjedonosno odgovorila: ,,A!“ I opet: ,,A!“ Kleknula je, s
mojom rukom još uvijek uronjenom među noge, i objema se rukama uhvatila za
grudi. ,,Ja, ja, potvrđivala je, ,,da!“
Činilo mi se da mi svojim rukama daje naputak i podignuo sam se na laktove
kako bih je zamijenio. Na taj je pokret otvorila oči, spustila ruke s grudi i gurnula
me natrag na leđa. „Samo lezi!“ napola je naredila, napola zamolila. „Pusti prvo
mene.“
Ništa lakše, samo da se nisam stidio. Onako nekako kako se leš stidi na stolu za
seciranje. Ležeći, nisam vidio samoga sebe, ali umjesto da me ta prednost razveseli,
u sebi sam zamišljao tijelo koje se nudi njezinu pogledu. Uz njezine uzdisaje - ali bili
su to više jauci, kao da joj je glas zapeo i da ga s naporom mora iskašljati iz
grkljana - uz njezine uzdisaje mi se učinilo da u penisu osjećam mravce, kao kad
oživljava utrnuli ud. Ali samo mravce, ništa više, a žene ipak nisu mravojedi.
Grétka je legla na mene i utisnula lice na moj vrat. Kad ga je opet podignula,
rekla je: „Kako lijepo mirišeš!“ i zatim se pohvalila: „Odmah sam to pomislila.“ To
me podsjetilo da se tijelo prije vođenja ljubavi nije istuširalo. Sva sreća da smo
poslijepodne bili na kupanju, a poslije toga se nije imalo gdje oznojiti.
Promatrao sam kako je pomaknula glavu prema dolje, među rijetke sive dlake na
prsima. Da je to barem pravi busen, gust i divlji! Sad sam i ja osjetio miris njezine
kose, trpku aromu borovih iglica. Sa strahom sam promatrao kako se spušta sve niže,
na trbuh: nisam vidio, samo sam osjetio da njezina usta na koži ostavljaju vlažni trag.
To me hladilo.
Bližio se trenutak istine, nisam više izdržao nepomično ležati. Gledao sam
odozgo tijelo, ali više ne s takve visine da za njega ne osjećam odgovornost.
Htio sam imati uvid u događaje, kako bih mogao na vrijeme intervenirati - ni sad mi
nije jasno kakvu sam to intervenciju zamišljao: ljubaznu ispriku ili prestrašen bijeg?
Opet sam se podigao na laktove i ovaj put mi je to, zauzeta drugim stvarima,
dopustila. Upravo je lijevom rukom došla do moga međunožja i pogladila dlačice,
potpuno sive i - kao za vraga, kao nigdje drugdje - kovrčave. Zatim je kliznula niže i
nježno obuhvatila ud - preko njezine glave nisam dobro vidio, ali mogao sam
zamisliti i brzo sam rekao: „Nažalost, kao što sam već rekao…“ ali nije me slušala.
„Kako si drag, stidljiv", obraćala mu se, meni okrenuta leđima. ,,I kako hladan,
moramo te ugrijati." Izvio sam vrat u stranu i promatrao kako prstima gladi kokota
(niz dlaku ili uz dlaku? proletjelo mi je kroz glavu), od glavića prema korijenu,
napola uronjenom u gustiš. S vremena na vrijeme prebacila bi se i na mošnje. Na tim
mjestima odavno nisam vidio žensku ruku, a tako vitku i bijelu, činilo mi se, možda
nisam nikad; nisam se toga kontrasta mogao nagledati. Osjećao sam da se kokot
koči, ali nisam bio siguran je li to od radosti ili od straha. Grétka je okrenula lice
prema meni: „Mogu li ustima?" upitala je, a kad je vidjela da me pitanje zapanjilo,
kao da je nisam dobro razumio, objasnila je: „Ako ti to ne bude bolno."
Dakle, nije bilo bolno. Promatrao sam kako se njezina glava podiže i spušta,
,,mmmm“, na putu prema dolje, zatim glasan uzdah i opet: ,,mmmm“, sporo i
duboko. Odjednom je zastala i, još uvijek pognuta, s licem napola okrenutim prema
meni, zadovoljno me obavijestila: „Razgovara sa mnom. Rekao mi je da mu se ovo
sviđa.“ I ja sam imao takav dojam. Što se mene osobno tiče, više mi se sviđala
njezina ruka, u tome smo se kokot i ja razilazili u mišljenju, ali nisam se zbog toga
namjeravao potući s njim. Tijelo se vozilo, već sasvim sigurno, nije bilo sumnje u to,
nije se bojalo ni pustiti upravljač i frajerski podignuti ruke iznad glave.
Malo poslije sam sjeo. „Ako si ti feministica", rekao sam smiješeći se, „ja sam
maskulinist." Govorenje, u tome se snalazim, u tome se osjećam sigurnim. „Borac za
mušku ravnopravnost. Sad sam ja na redu." Dok sam je okretao na leđa, usput sam
privukao i poljubio ruku koja je milovala kokota. Stvarno, odakle dolazi taj
razgovorni naziv za ud, kad nikad nije zakukurikao, čak na prvi pogled i nema
predispozicije za to? Ali ne želim uopćavati; kad sam ga pogledao, vidio sam da je
radoznalo podignuo glavu. Tijelo je napredovalo bez oklijevanja, kao da u ruci drži
pouzdanu kartu. Spustio sam se dolje i stavio ruke na unutarnju stranu njezinih
bedara; promatrao sam je samo u polumraku i tek tad sam u potpunosti shvatio
koliko joj je glatka koža. Kako je prodorno bijela, čak i u mraku. Bedra su shvatila i
sama od sebe, bez pritiska, razmaknula su se. No nisam gledao u njih, kroz špijunku
među dojkama promatrao sam Grétkino lice. Prsti su oprezno napipali i pomilovali
školjkicu, kao da je žele točno lokalizirati, uvjeriti se da je na svojemu mjestu. Zatim
usta, usne na usne, gornje na donje. Žalac jezika osjetio je kako su usmine raširile
ruke i toplo, vlažno ga zagrlile. Na trenutak sam opet, kao u mladosti, povjerovao u
iluziju da kroz taj otvor ulazim u ženinu glavu. U najtajnije misli - kao da ih najviše
ima upravo tada kad ništa ne misli! Ispružio sam lijevu ruku i napipao dojku,
podignutu bradavicu. U tome trenutku su se na brežuljku pojavili tanki,
bijeli Gretkini prsti i podignuli su ga prema pupku, kako bi mi bila dostupnija.
Odmah potom zavukli su mi se u kosu, upleli se u nju i lagano, ritmički je povlačili.
Bio sam dirnut tom iskrenošću, samozaboravom. Odnekud izdaleka, iz jastuka, do
mene je dopiralo tiho, nerazumljivo mrmljanje.
,,Du bist wunderschön", odjednom je glasno rekla i sjela. „Sladak." Njemačko
süss bi se još i moglo prevesti kao ,,drag“ ili „zlatan", ali i to bi za moj ukus bilo
preslatko. Uplašio sam se da će slijediti izljev i da ja neću imati čime uzvratiti - ništa
mi nije padalo na um. Ali nije bilo tako. Privukla me k sebi, poljubila i zatim krpenu
lutku opet prevrnula na leđa. „Da se ne mučiš." Pomilovala me po rijetkim dlakama
na prsima, podigla nogu i sjela na mene raširenih nogu. Trenutak panike.
Nisam osjećao... nisam bio siguran je li kokot spreman za ispunjavanje svoje
uloge, uhvatio sam ga i malo ga potaknuo rukom. Grétka je to opazila, odgurnula
me i obujmila ud vlastitom rukom. Jednom ili dvaput ga je trznula, ne nestrpljivo ili
nervozno, nego kao kad prilikom upoznavanja nekome protresemo ruku; zatim
se sagnula, polizala kornet sa sladoledom (nisam se mogao obraniti od te banalne
predodžbe) i gurnula ga u sebe. Nije se uplašio, nije se povukao.
Polako se kretala na meni, bez žurbe, kao da namjerno usporava korak da joj ne
bi promakle ljepote krajolika oko nje; na vrhuncu bi kratko zastala, kao penjač koji
uživa u vidiku, a zatim bi jednako polako krenula natrag. Uhvatio sam je straga za
tople hljepčiće stražnjice i kako sam je u ritmu podizao, prsti bi mi povremeno ušli u
pukotinu među njima. Malo poslije sam otvorio oči i opazio kako si masira grudi.
Postidio sam se zbog svoje sebične zaboravnosti i htio sam je zamijeniti, ali nije mi
dopustila. „Nije potrebno", odmahnula je glavom. „Samo leži.“ Očekivao sam da ću
čuti krikove, ili barem glasno stenjanje, ali premda je s vremenom ubrzala i nekoliko
puta snažnije pristala, čuo sam samo glasno dahtanje. Na kraju se na sekundu
ukipila, izvijena poput luka, i privila se uza me. Okrenuo sam se na bok, slušao sam
kako se visoki valovi daha postupno spuštaju i uživao sam u pogledu na njezino
tijelo osvijetljeno drugom lampom. Onom pokraj kreveta. Vlažne oči, grudi s
mrljama rumenila. Nekoliko vidljivih kapi znoja oko pupka.
Ne znam je li to zato što sam se popeo previsoko, ali kokot mi tijekom cijeloga
čina nije povjeravao svoje osjećaje. Ostavljao ih je za sebe. Bio sam osuđen
na pogled, to je bio glavni izvor poticaja, a pomalo i ruke sa svojim sjećanjima. Dok
je ondje ležala pokraj mene, milovao sam je pogledom, a uskoro je na put krenula
i ruka: obrisao sam znoj na njezinu trbuhu i zatim kliznuo niže, dok prsti sami od
sebe nisu napipali vlagu. Grétka je odmahnula glavom. „Ostavi", rekla je, još uvijek
pomalo zadihano. „Lass nur“. Prekrila je moje prste dlanom. „Sad sam okupana“,
podigla se i pogledala mi u oči, „uskrišena“. Aufweckt, rekla je doslovno, to bi
moglo značiti i „probuđena", no ni tako nisam razumio o čemu govori. Nema veze, u
takvim je trenucima možda bolje ne razumjeti žene. „Hvala", dodala je još i
zalijepila mi usta dugim, tekućim poljupcem. A kad se otrgla, pogledala je dolje i
rekla: „Ali ti još nisi." Odmah se uvjerila i rukom. „Pa ne možemo ga ovako ostaviti,
jadnička, to ne bi bilo fer." Klekla je na krevetu, zrele kruške su se zatresle, ali nisu
pale. „Radi sa mnom što želiš." Pomilovala me je po udu. „Tako da ti bude dobro.
Njemu."
Iskreno rečeno, moji su osjećaji bili pomiješani. Istina, bio sam sretan što je
tijelo savladalo neočekivanu situaciju, kad je već nisam uspio spriječiti, ali to što
se tako glatko prepustilo starim lošim navikama, nije me veselilo. Mislio sam da je
za obojicu ta faza nepovratno iza nas. Zar nam nije bilo dobro? Sad se činilo da
je kokot očaran povratkom u davno zaboravljeno stanje i ni za što na svijetu ne bi ga
se htio odreći. Kroz glavu mi je bljesnula misao, možda se radilo o onoj
neobičnoj fiziološkoj pojavi, posmrtnoj erekciji, ali otjerao sam tu pomisao - zašto
bih razmišljao o smrti, dovoljno je što smrt razmišlja o meni. Najbolje će biti
ignorirati kokota. Odjebati ga! Htio sam to natuknuti i Grétki, ali nešto me je
sprečavalo da otvorim usta. Imam nekakvu glupu predodžbu da je prilikom vođenja
ljubavi neprilično ispuštati zvukove. Kopuliram kao džentlmen, šutke, nesvjesno i
zaustavljam dah. Ne znam zašto, kad kod partnerice cijenim svaki mrmljaj, svaki
nehotični glasovni izljev.
Grétka je moju šutnju shvatila tako da nemam vlastitih ideja i dajem joj
slobodne ruke. I slobodna usta, kako se pokazalo. Pomaknula je lutku više u
stranu, kleknula na tepih pokraj kreveta i bacila se na posao. Uz iskrenu
zaokupljenost i, rekao bih, kad sam odozgo pogledao, gotovo uz ljubav prema toj
igrački. Sviđalo mi se kako se cijela mekano, razliveno bijeli u polumraku, kako oko
sebe naizmjence baca sjenu i svjetlo. Naviknuti se na strano, njezino tijelo, bilo je
lako, ali naviknuti se navlastito nisam uspijevao. Stran, ne sasvim svoj, bio je i
kokot, više je bio kod kuće u njezinim rukama nego na mojemu trupu, u mojem
živčanom sustavu. Da je to bilo moguće, bio bih joj ga poklonio i tiho se
izgubio. Razmišljao sam o tome problemu - kako se taktično udaljiti a da je ne
povrijedim? Ako u roku od pet minuta ne ustanem, zaspat ću. Nadam se da ne
očekuje da ću ostati u njezinu krevetu sve do jutra? Sigurno hrčem, škripim zubima,
možda i vičem u snu, a raditi to pred nekim drugim bilo bi nepodnošljivo. Osim toga,
noću se budim, odlazim u zahod i putem često razgovaram sam sa sobom - možda je
to obraćanje sebi već znak senilnosti. Ovako ili onako, naviknut sam imati
cijeli krevet samo za sebe, tuđe tijelo bi mi smetalo u njemu kao ostaci jela među
zubima.
Grétka je u međuvremenu radila. Radila je predano, kao da si je dala zadatak da
kokota usreći, pa makar ga to stajalo života. S vremena na vrijeme bi ga
navlažila ustima, a onda bi opet ruka preuzela riječ. Je li mi se to samo učinilo, ili se
u njezine pokrete stvarno uvukao ljutiti očaj? Baš sam se spremao reći joj da ga
ostavi, jer će dobiti teniski lakat, kad je drugom, slobodnom rukom, počela milovati
školjkicu. Milovala ju je lagano i neodređeno, takoreći u širokome spektru, ali u
ritmu s kokotom. Taj pogled... to povjerenje dirnulo me u srce, još se nisam susreo s
nečim takvim. Grgrgr, izašlo je iz mene - neobičan zvuk, kao da grgljam - a u tome
trenu su i kokotu od ganuća potekle suze.
,,Ah“, rekla je Grétka i gurnula grudi ispod njih.
,,Grgrgr“, odgovorio sam joj. Više od toga nisam mogao.
Pogledala me je u oči i naslijepo razmazala kapljice po svojim grudima. Zatim
je ustala i legla na mene, još uvijek nepokretnoga. „Bili smo zajedno", rekla je.
„Oboje." Osjećao sam kako se vlažno lijepi za mene.

 17
Stvarnost knjige je čitatelj.
Na prvi pogled, neupadljiva rečenica. I izrečena je sasvim neupadljivo, usput,
stojeći iznad papirnatog tanjura s ostacima rebara na ciganski, koji je netko
ostavio na visokome stoliću usred dvorišta. Prijatelj Ludwig ga je odgurnuo ustranu,
kako bismo imali kamo nasloniti laktove, i s čašom u ruci je rekao: „Stvarnost knjige
je čitatelj."
Složio sam se s njim, samo tako, u razgovoru, bez razmišljanja. U malome
slovenskom selu slavio se praznik književnosti i svuda oko nas su po trgiću
skrivenome među kućama, u polumraku, tumarale pojave koje su preživale i pile,
kao da žele potvrditi poznatu slovačku izreku „gladan kao pisac". Da je i žedan, još
više i češće, toliko se podrazumijeva da to u izreci nije potrebno ni spomenuti.
No Ludwig nije govorio u vjetar, u blagi i mirisom pečenoga mesa prožeti zrak
na dvorištu. Ne poznajem nikoga tko bi imao veće pravo od njega izgovoriti
tu rečenicu. Nismo ondje tako slavili prvi put, znao sam da književnost voli
strastveno i samo tako, bez ovlasti, funkcije ili titule, takoreći bez razmišljanja. Samo
zato što je lijepa, u njegovim očima. Koliko sam mogao ustanoviti, nije bio pjesnik,
prozaik, čak ni kritičar, barem tako nije javno istupao. Motao se, nevažan, po
marginama događaja, tiho je zapljuskivao njihove obale. A ipak je u toj juhi bio
zaprška, bez njega bi bila rijetka i bezukusna. Vitak, s kovrčavom plavom kosom, a
često i s dvodnevnom ili trodnevnom plavom bradom, odjeven nemarno u traperice,
košulju i pulover, s malom, od starosti sjajnom i uglačanom aktovkom u ruci...
nikad nisam zavirio u nju, ali mogu zamisliti što je u njoj nosio. Sve što mu je bilo
potrebno za život. Knjige.
Ludwig se nije držao službenoga programa, imao je vlastiti. Nestajao je i
izranjao u nepredvidljivim amplitudama, ali kad ga dulje nije bilo, već bi ga tražili.
Nedostajao je. Za pisca, mislim, ne postoji veće prokletstvo nego naći se u gomili
kolega. Svi pišu! Hrpa knjiga! A premda neke poznaje po imenu, ni od jednoga nije
ništa čitao, što znači da ni oni nisu čitali ništa njegovo. Za koga zapravo rintaju, za
koga se predaju mukama stvaranja? I ondje, kao oslobođenje od duboke potištenosti,
na scenu stupa Ludwig, živi dokaz da još uvijek postoje ljudi koji književnost vole
čistom, nesebičnom ljubavlju, toliko velikom da je čitaju. (Ne kaže se uzalud da
ljubav može pomaknuti i planine.) Istina, komičan lik, ništa drugo se ne može
očekivati, ali osmijeh uz koji ga se uvijek spominjalo, bio je dobronamjeran. Ludwig
je bio maskota književnih proslava. Pisci su ga njegovali - ne, to nije točno, za to je
bio suviše samonikao, divlji cvijet, ali bili su svjesni da pripada ugroženoj vrsti i
čuvali su ga, moglo bi se reći, kao oko u glavi. Tko bi drugi, ako ne Ludwig, proveo
noć u obližnjemu selu, na grobu mladoga slovenskog pjesnika? Noć je bila jesenska,
još uvijek ne jako hladna, ali kišna, i kad se Ludwig, očito nakon duljega pješačenja,
odjednom pojavio u kuloaru prijepodnevne diskusije na mučnu temu Treba li
piscu svijet kojemu nije potreban pisac?, to se na njemu moglo vidjeti. Mislim na
njegovu odjeću, jedinu koju je imao. On sam isijavao je nekakvom unutarnjom
ispunjenošću, kao daje, rečeno današnjim tehničkim jezikom, na grobu pjesnika
napunio baterije. Bio je pijan, jasno, tko to ne bio bio nakon cijele noći provedene s
voljenim pokojnikom, ali vjerojatno više od ljubavi nego od alkohola. Koliko ga
znam, ne bih dao ruku u vatru da Ludwig dvadesetdvogodišnjem autoru nije na
grobu izrecitirao njegovu pjesmu „Ekstaza smrti“. Jednom ga je netko ujutro ugledao
- zajedno s njegovom nezaobilaznom aktovkom - kako leži na strmome obronku
među drvećem, duboko dolje, jedva ga se vidjelo od lišća, i odmah se našlo dosta
spremnih književničkih ruku koje su ga iznijele na svjetlo. Dobro su znali da je
ljubav prema književnosti iscrpljujuća, čak i razorna bolest.
Ne sumnjam u to da je Ludwig poznavao sve književne korifeje i kretao se po
njihovim djelima naslijepo, kao po vlastitome stanu, ali njegovo su zanimanje i
naklonost prvenstveno pripadali nepoznatim, odbačenim književnostima,
zatvorenima u vlastiti jezični geto. Ali prema njima se nije okretao s blagonaklonom
kraljevskom gestom: „Pustite malene k meni“, njegov je pristup prije bio molećiv:
„Pustite mene k malenima". Ili, još preciznije, „pustite me k sebi, maleni." U sebi je
imao strast za otkrivanje, nije oklijevao kopati po hrpi šljunka kako bi iz nje iskopao
dragulj; možda je i zato postao savjetnik ili urednik male austrijske izdavačke
kuće, koja je objavljivala tekstove susjednih malih naroda u prijevodu na njemački.
Prvi sam se put susreo s Ludwigom u kući jednoga provincijskog, ali nimalo
regionalnog slovačkog pisca i priznajem da sam ga promatrao s čuđenjem. U
početku se samo taktično držao u pozadini, kao da je tek pas kojega je razgovorljiva
prevoditeljica izvela u šetnju, ali kad smo poslije sjedili u vrtu uz vrč lokalnoga vina,
ljubav je iz njega izbila kao gejzir. Nije znao slovački, ne može se dakle reći da je
citirane stihove razumio od riječi do riječi, no moglo se vidjeti da ih osjeća. Osjećao
je njihov ritam, melodiju, njihov efekt, a ljubav mu je došapnula ostalo. Odmah, na
licu mjesta, u sjeni oraha kojemu je njegov vlasnik nadjenuo ljudsko ime, počeo mi
se sviđati. Srodna duša, beskućnik književnosti - ne zato što nije imao dom, nego
zato što ih je imao tako mnogo, a ipak je zbog jednog novog često bio spreman
napustiti svih dotadašnjih devedeset devet.
Sljedećih sam godina na raznim mjestima, gdje smo kao trgovački putnici
pokušavali naći kupca za slovačku književnost, u zadnjim redovima gledatelja
često znao ugledati sjaj Ludwigova sve višega čela. Ponekad bi svojom nazočnošću
udvostručio broj sudionika, a ako je bilo potrebno, pokušao bi povisiti cijenu
robe dobro ciljanim pitanjima, premda najčešće uzalud. Ali najbolje smo uvijek
razgovarali na rodnoj grudi praznika književnosti u Sloveniji - Ludwigovih rečenica
nikad nije bilo mnogo, ali svaka je imala težinu. „Stvarnost knjige je čitatelj." Čaša
vina u tome mu je trenutku služila više kao štit nego kao izvor opijenosti, jer su
mu žarka ljubav i vatreni alkohol u međuvremenu opržili unutarnje organe, a ljubavi
se nije mogao odreći. S vremenom je dogurao i do elegantnoga sakoa, ili je
time samo izašao u susret organizatorima, koji su mu, kao zaslužnome veteranu,
počeli davati službene uloge. Ali u njegovoj biti, u tihome unutarnjem plamenu, ništa
se nije promijenilo.
„Stvarnost knjige je čitatelj." U prvome sam trenutku bez razmišljanja kimnuo i
izjavu smatrao banalnom; na tamnome nebu iznad naših glava cvrkutale su zvijezde,
a vjetar je u prizemne mirise na dvorištu donosio slani miris obližnjega mora. Lahor
vječnosti. Ili beskonačnosti? No rečenica mi je ostala negdje u umu i kad sam, sad
već sam u sobi, prije spavanja čistio misli, odjednom sam shvatio kako je, u svojoj
prividnoj samo-razumljivosti, važna. Koliko su važne njezine posljedice, i za mene
osobno. Knjiga je svakako opipljiv artefakt, ali dok stoji na polici ili u izlogu
knjižare, sve njezine riječi, misli, priče i likovi samo su virtualni. Ostvaruje ju,
u stvarnost je pretvara tek čitatelj, tek u njegovoj glavi i najfantastičnije izmišljotine
postaju stvarne. U njegovoj neopipljivoj ali živoj svijesti. Naravno, nije sa
svakom knjigom isto. Netko je, mislim Aldous Huxley, rekao da doživljaj nije ono
što nam se dogodi, nego ono što s tim učinimo. U knjigama koje su danas uspješne,
autor s onim što mu se dogodilo (a osobito s onim što mu se nije dogodilo i nije mu
se moglo dogoditi) čini samo jedno - nastoji to, još dok je toplo, uz pomoć
izdavača, što povoljnije prodati. Knjige na koje ja mislim govore o pravim,
preživljenim i probavljenim doživljajima. A prvi čitatelj, prvi ostvaritelj pravih
knjiga nekoć je bio urednik. On je prvi uvodio knjigu na podij realnoga svijeta,
pomagao joj je odabrati haljinu i frizuru, učio ju je kako da se ponaša da bi uspjela.
Urednik, pa tako recimo i ja. Nekoć... Danas... kome je danas potreban urednik,
suvišna stavka u troškovima knjige koja ionako proizvodi gubitak? U najboljem
slučaju, savjesniji izdavači za sitan novac unajme lektora. Kraljevstvo za spretnoga
prodavača na tržnici, pola kraljevstva i princeza za uspješnoga trgovačkog putnika!
Slovački pjesnik Ladislav Novomesky vjerovao je da će jednom - prema
njegovu mišljenju očito u komunizmu - svi pisati pjesme. Njegovo se proročanstvo
ispunilo, gotovo. Samo što niti poslije četrdesetogodišnjeg putovanja kroz pustinju
nismo stigli do obećane zemlje, a danas umjesto pjesama svi pišu SMS-ove. Pjesme
više nitko i ne čita. Odgovor na mučno, ili možda bahato pitanje treba li piscu svijet
kojemu nije potreban pisac, glasi dakle: da, treba. Naime, drugi svijet ne postoji i
o čemu bi onda pisao?
Priznajem, suvremenu književnost ni ja ne čitam. Trgovački putnik ne mora
poznavati svoju robu, štoviše, to za njega ne bi bilo dobro - što manje zna o njoj,
lakše i uvjerljivije ju može hvaliti. Sva sreća da još postoji Ludwig, posljednja nada,
posljednja stvarnost knjige.

 18
Ludwig je izvanredan, premda to sam ne zna i nešto takvo ne bi mu ni palo na
pamet.
Thomas Bernhard je bio izvanredan i znao je to. Pomisao da je stvarnost
njegove knjige čitatelj, za njega bi bila nepodnošljiva. Vjerovao je - ma što vjerovao,
bio je uvjeren da svaka njegova riječ živi bez pomoći, sama za sebe. Ne da se nije
bojao da neće naći čitatelja, fućkalo mu se za njega. Njegovu tekstu čitatelj ništa ne
može oduzeti ni dodati. Prema Thomasu, Ludwigov aksiom je upravo suprotan:
stvarnost čitatelja je knjiga. Odnosno, u najmanju ruku njegova, Bernhardova
knjiga. Kako je ono rekao Ernest Hemingway? „Od stvari koje su se dogodile i od
stvari kakve jesu i od svega što znate i od svega što ne možete znati, svojom maštom
stvorite nešto što nije prikaz, nego potpuno nova stvar, istinitija od bilo čega
istinitoga i živoga, a vi tome udahnete život i ako to učinite dovoljno dobro, obdarit
ćete to besmrtnošću.“ Snažne, ili recimo to izravno, snagatorske riječi, ali to nas kod
mačo književnika ne iznenađuje. Samo, mogli bismo se zajedno s Ludwigom
zapitati, tko će tu besmrtnost opaziti i imenovati? Tko će pred njom skinuti kapu i
kleknuti? Thomas možda Ernestovu rečenicu ne bi potpisao - ne zato što se s njom u
načelu ne bi slagao, ali čemu se uopće baviti takvim tričarijama? Jednostavno, dobar
tekst - recimo njegov, Bernhardov - istinitiji je od istine i stvarniji od stvarnosti, jer
je savršeniji od nje.
Istina, Thomas Bernhard koji ovdje istupa, nije stvarniji od stvarnoga Thomasa
Bernharda. Uostalom, stvarniji od stvarnosti nije ni nitko drugi koga
ovdje spominjem. Ja nisam umjetnik, a i kad bih bio, ne bih se mogao mjeriti s
Hemingwayem ili Bernhardom. No o besmrtnosti ne bih govorio ni u vezi s njihovim
knjigama, u najbolju ruku, rekao bih da su trajnije od stvarnosti, jer se stvarnost
neprestano mijenja, a dobar tekst ne. No što je uopće stvarnost? A što je istina?
Stvarnost i istina povlače se svuda unaokolo i kod umjetnika je divljenja vrijedna
samo njihova odvažnost ili bezočnost, jer podignu jednu treščicu i usude je se tako
nazvati.
Rekao sam da se Thomasu Bernhardu fućkalo za čitatelja? To nije sasvim točno,
on je otišao i dalje i odabrao je strategiju kako da otjera čitatelje. Naime, nisu ga
zanimali obični, prosječni čitatelji, njemu je bilo stalo samo do literarnih aristokrata.
Čitateljskih gornjih deset tisuća, onih upućenih i gurmana. Zato je pisao kao da
izlijeva vodu iz bačve, u jednoličnoj snažnoj struji, bez ijednog prekida, bez ijednog
izdisaja od početka do kraja. Tko tu struju ne može izdržati, tko se u njoj utopi, ima
peh. U struji se gube i njegovi dijalozi, a ako to slučajno nekom izdržljivijem
čitateljskom plebejcu još ne dosadi, domišljato dodaje još jednu prepreku, tako da
rečenica (u mojoj skraćenoj verziji) izgleda ovako: „Na svijetu ima više nesreće nego
sreće, rekao je Franz, pomislih, i zato se ne treba čuditi što sam nesretan, rekao je,
pomislih”. Sve to naporno „pomislih“ ubačeno je namjerno, to je željezna kugla na
čitateljevoj nozi, jer iz situacije jasno proizlazi da je Franz mrtav i da može govoriti
samo u pripovjedačevim mislima. Ne može se to objasniti drukčije nego da Bernhard
čitatelja namjerno iritira, iskušava koliko će podnijeti. Prosijava čitatelje kroz sito
svoga teksta, sve dok ne ostanu tek jedno ili dva zrna zlata.
Uvjeren sam da se Bernhardu fućkalo i za urednika -premda prvi, i on je, na
kraju krajeva, samo čitatelj. Nije mu priznavao ni pravo glasa. Imao je osobnog
izdavača - naravno, u Njemačkoj, austrijski mu je bio pretijesan u ramenima, a gušio
ga je i oko vrata - ali unatoč prisnome odnosu, ni napomene vlasnika izdavačke
kuće, Siegfrieda Unselda, za njega nisu bile mjerodavne, a intervencije lektora su
kod njega izazivale napade bijesa.
Bernhard je mislio da se Bernhard može mjeriti samo s Bernhardom, jer su
obojica izvanredni. Imao je pravo, na neki način. Težio je savršenstvu, ali tko ne
teži? Možda samo dirigent Lorin Maazel, koji je rekao da u glazbi ne traži
savršenstvo, traži strast. Ne kažem da je meni savršenstvo odbojno, ali i ja bih uvijek
dao prednost strasti, i to ne samo u glazbi. Predodžbe o savršenstvu s vremenom se
mijenjaju, strast ostaje ista. Strast ne stari. Premda se Bernhard do iznemoglosti
trudio oko savršenstva, ono trajno u njegovu djelu jest strast. Bernhard - barem onaj
moj, lutak - mislio je valjda da izmjenjuje motive, varira ih savršeno poput Bacha.
Povremeno ga je u to uvjeravao i njegov izdavač Unseld, kad je govorio o „glazbi"
njegova jezika.
Glazba, zašto ne - tako svira Jimmy Smith na orguljama, tiho žuborenje i krik.
U stvarnosti Thomas raspiruje, usijava svoj srdžbu, stupnjuje ju i njegova srdžba ima
više stupnjeva nego toplomjer. Izrazi misao i zatim, kao da bi se bojao da je čitatelj
neće isprve shvatiti, ili da neće dovoljno u njoj uživati, dohvati se ključnoga izraza i
do iznemoglosti ga ponavlja, ali svaki put sve strastvenije; no ni u najvećoj
mahnitosti ne udari krivu tipku. Vrlo kratko i nimalo doslovno, ali otprilike ovako:
„Ljudi kao što su Iksovi hvale se svojom imovinom, a mi, koji sve to nemamo,
nasjednemo na to. Dopuštamo da nas se dojmi njihovo bogatstvo i nasjednemo na to.
Vidimo samo fasadu i čujemo samo površinu onoga što govore i nasjednemo na to.
Govore o velikoj staroj kući s krasnim, veličanstvenim svodovima, o šetnjama po
velikim imanjima, i mi dopuštamo da nas zaslijepe i nasjednemo na to. Prikazuju
nam luksuzan ladanjski svijet i mi dopuštamo da nas zaslijepe i nasjednemo na to.
Stalno iznova govore o onome što imaju, o svojemu bezgraničnom bogatstvu,
premda u stvarnosti ne govore o tome, a mi dopuštamo da nas zaslijepe i
nasjednemo na to. Govore o svojim dobro opremljenim kuhinjama i punim
podrumima i knjižnicama s desecima tisuća knjiga, a mi dopuštamo da nas zaslijepe i
nasjednemo na to. Spomenu svoja ribolovišta, svoje mlinove i pilane, ali ne svoje
krevete, a mi dopuštamo da nas potpuno zaslijepe i nasjednemo na to i završimo u
njihovu krevetu.
I tako dalje, pogrde se nastavljaju. Ne kaže se uzalud da je ponavljanje majka
mudrosti; a ako nije majka mudrosti, otac Bernhardove umjetničke metode sigurno
jest. Istina, autor s vremena na vrijeme napomene da nije ništa bolji od objekata
svoje kritike, ali to je tek zanemariv privjesak, slijepo crijevo njegove
blagoglagoljivosti, tek gotovo nečujno podrigivanje na kraju tirade. Priznaje da nije
snažan čovjek i snažan karakter, naprotiv, vrlo je slab čovjek i najslabiji karakter, i
zato je svima predan na milost i nemilost - no iz njegovih usta to ne zvuči kao
izgovor, nego kao hvalisanje. Hvalisa se nemilosrdnošću, nepotkupljivošću svoga
pogleda i u jednome dahu, neupadljivo preokreće svoje riječi: koji će slab karatker
priznati da je slab karakter? Za to je ipak potrebna velika snaga karaktera, za to je
potreban snažan, izvanredan čovjek. Samo, onaj tko je stvarno uvjeren, tko zna da
ima jednake grijehe kao i njegovi bližnji, bavit će se balvanom u svojemu oku, a
fućkat će mu se za cjepanicu u oku bližnjega. U najmanju ruku, ako je sačuvao bar
dva, tri pršljena moralne kralježnice, neće ga prokazivati zbog zločina koji i sam
čini. Doduše, samo ako nije izvanredan čovjek, ako nije umjetnik. Jer, nije važno što
je umjetnik i sam zločinac, najvažnije je da zločin uvjerljivo otkrije i osudi u svome
djelu. Tako misli Bernhard i ima pravo, na neki način. Ako svoje djelo uspije
obdariti besmrtnošću. Haha!

 19
Mislim da bi bio užitak trgovati Bernhardom. U Njemačkoj sigurno, ondje se za
uglazbljene grdnje Austrijanaca uvijek nađe dovoljno zluradih ušiju, ali ni u Austriji
se Bernhard vjerojatno ne može potužiti na nedostatak interesa. Dvorane bi ispunila
publika koja mu želi odgovoriti na njegove grdnje. Ne osobno, Thomas - barem onaj
moj - u takvom kramarenju nikad ne bi sam sudjelovao, ali za njih bi to bila
dobrodošla prilika da sa zadovoljstvom i takoreći zajedničkom slinom popljuju
njegovu knjigu, njegove stavove i odnos prema domovini, Austriji.
Trgovati slovačkom literaturom je muka, čak i u Njemačkoj. Ima trenutaka kad
se Slovačka dan ili dva pojavljuje u novinskim naslovima; tada dvoranu barem
napola ispune radoznalci koji nekako izdrže izlaganje o književnosti a zatim zaspu
književnike pitanjima o političkoj situaciji - hoćemo li stvarno napuniti
zatvore komunistima, recimo, ili zar se Slovaci poslije odvajanja od Čeha ne boje
ekonomskog kolapsa. Neki upućeniji čak upitaju zar nam ne prijeti pripajanje
Mađarskoj, ili kad ćemo zatvoriti nuklearku u Jaslovskim Buhunicama. O svemu
tome slovački književnici znaju jednako malo kao i radoznalci, ali odgovaraju kako
znaju, a ja njihove odgovore u prijevodu još malo nacifram. U mirnijim vremenima u
dvoranu dođe i nekoliko raseljenih zemljaka, koji se dođu prisjetiti starih vremena i
starih znanaca (od starosti pognut ali živahan bračni par čak se raspitivao o
Podkarpatskoj Rusi), u sveučilišnome gradu eventualno se pojavi i lektor nekoga
slavenskog jezika, a ako su organizatori bili osobito poduzetni, i jedan ili dva
novinara iz regionalnih časopisa. Cesto se dogodi da sudionici predstavljanja
brojčano nadmaše publiku, a susreti s takvim nepokolebljivim fanovima, začudo,
uopće nisu loši.
Ne žalim se na publiku, oni se ponašaju normalno. Prirodno. Koga još zanima
dvoranska književnost, uz to, književnost zemlje o kojoj ništa ne znamo?
Idemo lijepo po redu: recite nam prvo nešto o vašoj zemlji, a ako uspijete potaknuti
našu znatiželju, onda će jednog dana, poslije povijesnih prevrata, političkih
skandala, ekonomskih katastrofa i turističkih atrakcija, možda doći red i na
književnost. Ali dvoranska književnost nije dvoranski nogomet, to je dvoranski let
balonom. Parodija. Književnost, ona prava, odigrava se u tihome kutku glave, a u
kaosu današnjega svijeta teško je u stranoj glavi pronaći tihi kutak za stidljivu
slovačku književnost. Njezine ekspedicije za osvajanje svijeta najbolje opisuju
stihovi Janka Krala: ,,Ked’tvoj otec ešte nežil, kto t’a na cestu vypravil? - Nahota si
bor to vzala, šatočky mi obstarala, dlžoba, ten pan vyborny, vtisol mi
toliar strieborny, a hlad rozpovedal smadu: naviažme mu chleba, medu. Tak ma oni
4
vypravili, pekne čisto zašatili, chleba, medu naviazali, ešte k tomu toliar dali!”
Takvoga odrpanca svatko će zaobići u širokome luku, ni slučajno ga neće pustiti
preko praga svoje glave.
Što se tiče publike, čudim se samo tome što su uopće došli, ali ono što izaziva
moje veliko čuđenje jest želja Slovaka da ih drugi narodi vole. Zašto bi?
Bezrazložno nas voli samo naša mama, a kad se osvrnem oko sebe, ne pada mi na
pamet nikakav razlog da netko voli Slovake. No Slovaci si ne razbijaju glavu time
jesu li vrijedni ljubavi, a ne pokazuju ni pretjeranu volju da zbog toga maknu prstom.
Zato se svakim slučajem uspjeha Slovaka u inozemstvu opijaju kao da u tome imaju
osobnu zaslugu i premda kod kuće bez problema, ako im se ne svide njihovi stavovi,
dovode u pitanje i slovaštvo seoskih pastira, svaku imalo poznatu inozemnu ovčicu
po svaku cijenu trpaju u slovački koš. Ovčicu sa zlatnim zvoncem. Paul Newman,
Steve McQueen, Andy Warhol, astronaut Eugene Cernan... jao onome kod koga
u žilama nanjuše barem kapljicu slovačke krvi, a ako je slučajno židovska ili
rusinska, nema veze. Vrlo rado će je nacionalizirati. Kao da je važno što dotični, kad
bi stvarno bili Slovaci i živjeli u Slovačkoj, nikad ne bi postali ono što jesu? O tome
naši nacionalni vampiri ne razmišljaju, oni najradije dolaze na gotovo. Tragaju
za odabranom, takoreći plavom krvlju, i dovoljna im je i kapljica, samo da ima
slovačku aromu.
Kako Slovaci očajnički hlepe za divljenjem i priznanjem, vidi se i po tome što
se hvataju i za posljednju slamku, književnost. Šamije ne čitaju i ne zanima ih,
ali upravo zato misle: što ako? Kad već imamo književnost a nama ne treba, zašto ne
iskusiti sreću? Tko bi znao sa strancima, možda su tako vješti da će u njihovim
rukama i zahrđala motika početi pucati. Oni upućeniji, recimo organizatori
književnih večeri, u to nimalo ne vjeruju, i zato ne oklijevaju autorske nastupe više
puta prekinuti objavom da će se u publici možda naći i zvjezdica popularne
televizijske serije ili poznata manekenka koja je podrijetlom iz Slovačke. „Samo
budite strpljivi i ostanite sjediti, u međuvremenu ćemo vas pokušati zabaviti
ulomcima iz slovačke književnosti." Mislim da bi idealan predstavljač bio papagaj
koji bi recitirao ulomak iz Bottove Janošikove smrti (ne cijelu, zaboga, cijelu ne!), ili
bi zapjevao narodnu Plesi, plesi, vrti se - tako bismo povezali cirskusku atrakciju i
kulturu. Nažalost, još nismo uspjeli uzgojiti papagaje sa slovačkim perjem.
Organizatori su u pravu, na neki način. Ne tvrdim da je Ludwig jedini na
svijetu, sigurno ima i drugih, ali ne mnogo. Čitatelji prave književnosti danas čine
sličnu manjinu kao i homoseksualci, samo što za razliku od homoseksualaca, čiji je
postotak od četiri posto manje-više stabilan, broj čitatelja nezaustavljivo pada. Još
malo i sa svojom će se perverznom sklonošću početi skrivati u tajnim sektama -
poslije prvih kršćana doći će posljednji čitatelji. Možda će ih jednako proganjati, ili
će ih zatvoriti u rezervate. A da i ne spominjemo to da inozemne čitateljske
manjine, za razliku od Slovaka, daju prednost vlastitoj književnosti. Književna
predstavljanja u inozemstvu održavaju se samo na temelju nekakve uvrnute političke
korektnosti, samo zato što za to postoje određeni kulturni sporazumi i fondovi, zato
što je netko nekom zanesenjaku dodijelio potporu. To je sastavni dio diplomatskih
odnosa, onaj najzanemariviji i najzanemareniji, a u skladu s tim i izgleda.
U pravoj književnosti, kao i u pravoj umjetnosti, odlučuje osobni ukus. A kao
što znamo, koliko glava, toliko mišljenja. Jedini objektivni, izmjerljivi kriterij jest
broj prodanih primjeraka, a to je i jedini kriterij koji je danas važan. Vrijeme je
novac, a tko je toliko bogat da ga protrati čitanjem? Nije čudo što na cijelome
svijetu pobjeđuju bajke prije spavanja. Bajke za odrasle, oni najviše pate od
nesanice.

 20
Ali, ako stvari tako stoje, zašto sudjelujem u toj beznadnoj aktivnosti?
No da, logično pitanje. Uopće me nije iznenadilo kad mi ga je, još u jednome od
prvih razgovora, na malo drugačiji način postavila i Grétka. Zašto pokušavam
prodati robu za koju ne vjerujem da ću naći kupca? Tada sam to riješio izgovorom da
nekako moram potrošiti vrijeme, umirovljenik ga ima toliko da ne zna što bi s njim.
Nije to bila potpuna laž, ali na to logično pitanje ne mogu jednostavno i logično
odgovoriti ni sam sebi. Mogao sam joj reći da volim putovati, a da si od mirovine
takva putovanja ne bih mogao priuštiti. I u tome ima malo istine, ali nisam htio da
ispadne da kukam. Ipak nisam u tolikoj mjeri Slovak. Naime, ako Slovaci kao narod
imaju dara za nešto, onda je to kukanje. Ne mislim na one koji žive u stvarnoj bijedi,
bilo materijalnoj ili duhovnoj, oni nemaju ni vremena ni snage za kukanje. Pravo
kukanje je lažno, zahtijeva određeni komfor, toplu svijest da vraga samo crtamo na
zidu - ali tako spretno da ga svi smatraju pravim. U tome se oni koji kukaju varaju,
ali nema veze, i žaljenje koje izražava slušatelj također je lažno. On ne može
dočekati da jadnik ušuti, kako bi iz rukava izvukao vlastito kukanje, a kad to
natjecanje u kukanju završi i obojica se nakukaju do mile volje, zadovoljno se
raziđu. Slovaci su, kao što je poznato, pobožan narod, a što može biti kršćanskije
od hvalisanja vlastitim križem? Kad bi kukanje, naš nacionalni sport, uvrstili među
olimpijske discipline, medalja bi nam - možda čak i zlatna - bila osigurana.
Opirem se tome da o Slovacima razmišljam kao o narodu, ali što da radim kad
oni neprestano tako razmišljaju o sebi. Ako je netko tako podao da ih u
tome razotkrije, odmah odjure skriti se u naručju naroda - nismo pakosni jedni prema
drugima i pristojnim smatramo i čovjeka koji ponekad, u dugoj zimskoj večeri, kad
na televiziji nema ničeg zanimljivog, u kutu duše osjeti žaljenje zbog toga što je
svinja. Ne mora iskreno žaliti i obećavati da će se popraviti, dovoljno je da izgovori
nekoliko očenaša, zapravo domovinaša: Domovino naša, koja jesi na nebesima, sveti
se ime Tvoje... i razrješenje od naroda mu je osigurano. Danas u Slovačkoj Slovaka
ima kao pljeve. Nekad ih nije bilo toliko, zato je bilo mnogo više komunista.
Neobično - kamo su svi nestali, kad se broj stanovnika Slovačke nije smanjio? A
odakle su stigli toliki Slovaci, kad smo ih posljednji put masovno repatrirali nedugo
poslije rata? Ali takvim problemima nisam opterećivao Grétku, ionako ih ne
bi razumjela.
Da mi je Grétka postavila pitanje tek poslije intimnih trenutaka u hotelskoj sobi,
mogao sam joj odgovoriti da trgujem književnošću nadajući se takvim lijepim
doživljajima. To doduše ne bi bila istina, ni sa čim sličnim ni u snu nisam računao,
ali bio bi to elegantan odgovor, a kakve su žene, možda bi mi i povjerovala. Doduše,
ako to, u duhu sadašnjeg američkoga morala, ne bi smatrala izrazom mačizma.
Ionako nisam izbjegao razgovor u krevetu, uz Grétkino tijelo koje je isijavalo svjetlo.
Čak sam, ako se ne varam, prvi progovorio - lutala je po mojim prsima i trbuhu
svojom toplom rukom, kao da traži mjesto gdje bi je odložila, a ja sam, zbog straha
da ću zadrijemati, počeo blebetati. Da mi oprosti ako sam je razočarao, da prema
meni ne prosuđuje ostale Slovake
- koliko znam, prati ih glas dobrih ljubavnika. Krive su samo moje godine. Što
zapravo vidi u meni, starcu? I tako dalje, govorenje iz polusna.
Vođenje ljubavi na stranome jeziku ima nekakvu dodanu vrijednost, nešto
posebno. Znam, to je glupost
- svaki muškarac i svaka žena već su sami po sebi posebni, a prilikom vođenja
ljubavi gubimo ne samo razum, nego i nacionalnost. Govorim samo u svoje ime. Ne
da imam veliko iskustvo s tim, zapravo imam samo jedno, kad sam nedugo poslije
pada komunizma sudjelovao na seminaru posvećenome prožimanju
srednjoeuropskih kultura, koji je organiziralo budimpeštansko sveučilište Loranda
Eötvösa. Bio sam smješten u apartmanu za goste u studentskome domu u podnožju
Gellérta, a mlada asistentica Piri, tko zna zašto, odabrala me, ako ne za muškarca
svoga života, onda barem za muškarca svoja tri tjedna. U to doba sam još bio
seksualno aktivan, a sitna Piri - više se ne sjećam je li se zvala Priszka ili Piroška -
svojim je nježnim, plavim dlačicama na rukama, vratu i licu podsjećala na breskvu,
uz osjećaj da će vam, kad zagrizete u nju, poteći sok po bradi. Imala je, moglo bi se
reći, razvratne usne, glatke i mesnate. Ukratko, nisam odolio i nekoliko smo puta
proželi svoje kulture. Odjeveni smo jedno s drugim razgovarali na njemačkom, već
joj je to u mojim očima davalo inozemnu draž, a prepoznatljivi mađarski
samoglasnici u njezinu izgovoru značili su egzotiku na kvadrat. Dojam daleke,
nepoznate zemlje bio je naglašen nerazumljivim govorom studenata koji su onuda
prolazili i koji je, u toplim rujanskim danima, kroz otvoren i samo zavjesom
prekriven prozor u prizemlju, zapljuskivao krevet poput morskih valova.
Razodjeveni, Piri i ja nismo mnogo govorili, ali na vrhuncu bi ona uvijek
zaskvičala ,,az istenért!". Zaskvičala možda nije laskav izraz, ali je prikladan - još je
i dugo, u tome trenu vrlo dugo é iz njezinih usta zvučala kao i. Prodorno, prva dva ili
tri puta čak me preplašilo. Vjerojatno je to za nju bio nezaobilazan dio obreda
vođenja ljubavi, nešto kao kad svećenik na kraju mise zapjeva: „Ite, missa est!“, no
meni se ta zagonetna riječ činila kao ritualna magična riječ, a Piri kao šamanka.
Pomisao da sam ukrotio takvu divljakinju ispunjavala me tihim ponosom, premda će
prije biti da je ona ukrotila mene.
S Grétkom je bilo malo drugačije, svuda oko nas govorili su njemački. Uklapala
se. No djelić tog kolumbovskog osjećaja da sam nabasao na nepoznato pleme
domorodaca, i dalje se održao u meni. Pripadnice toga plemena na vrhuncu očito ne
skviče, a poslije vođenja ljubavi čedno se prekriju šutnjom; jedini znak života bila je
lijeva ruka koja je lutala. Na kraju se smjestila na kokotu, ne provokativno, ne
poticajno, tek kao streha koja ga treba očuvati od vjetra i kiše. Poput smokvina lista.
„Ozbiljno, za mene je zagonetno”, zadirkivao sam dalje - razbudit ću te ja!, „po
čemu je starac poput mene zanimljiv. Što te na meni privuklo. Mogu li
pogađati?” Nisam ni čekao da se složi, odmah sam nastavio. „Ljepota”, nasmijao
sam se, „ljepota ne, to je sigurno. Nicht wahr? Ni izvanredna inteligencija - i kad bih
je posjedovao, nisam je imao kad pokazati. Da nije bilo kao u onoj bajci - pred
sobom si ugledala žabu i nadala si se, kad je poljubiš, pretvorit će se u lijepoga
princa? Onda si sad jako razočarana.”
Ležali smo jedno pokraj drugoga, nisam vidio njezino lice, samo sam čuo kako
je glasno puhnula kroz nos.
„Ako je riječ o bajci", napokon je promuklo progovorila, svojim glasom iz
bunara, „onda je to Snjeguljica, Schneewitchen, koju je krasni princ probudio iz
dubokoga sna. To bi bilo bliže istini."
„Ali mi, ni ti ni ja, ne vjerujemo u bajke. Zato ću pogađati dalje, može? Na meni
ti se svidjelo to što sam Slovak, nemam drugog objašnjenja. Ali zašto, kad ne znaš
ništa o Slovacima?" Malo sam pričekao, ali nije prosvjedovala. „Samo to da te
podsjećam na djeda. A iz toga proizlazi da si kao mala djevojčica bila zaljubljena u
djeda. Htjela si kroz mene, durch mich, ispuniti neki dječji san." I kako ne bi bilo
nikakve sumnje, još sam dodao: „Znaš, i nevina djeca imaju grešne snove."
Nije se nasmijala. Šutjela je, čak mi se učinilo, nekako rezignirano, kao da se
privremeno odbačeno tijelo pokraj mene napelo, i bilo mi je žao. Nisam je htio
povrijediti, samo sam htio pripremiti teren za odlazak. Pregraditi toplinu između nas
barikadom riječi, kako, dok budem hodao prema vratima, ne bi ni pogledala
za mnom. Kako bi sutra, ako me se uopće sjeti, uz osmijeh odmahnula rukom.
Stvarno, odakle Slovacima potreba da ih se voli? Što će im to? Što od toga očekuju?
„Freud je živio u susjednoj ulici", odjednom je rekla Grétka jasnim, trijeznim
glasom. „Berggasse. Blizu moje obitelji, gdje je mama živjela kao dijete, još prije
rata."
Na to sam se samo neodlučno osmjehnuo. Zar mi se ruga? Kratko smo samo
disali jedno pokraj drugoga.
„No, ako ništa drugo, imat ćeš o čemu pripovijedati svome prijatelju u
Americi", napokon sam progovorio. Htio sam ono što se dogodilo među nama samo
protresti i zagladiti, kao jastuk, da joj na njemu bude ugodno ležati. Samoj, daleko od
mene. „Nadam se da me nećeš puno ogovarati." Obuzelo me raspoloženje
rastanka, okrenuo sam se i pomilovao je po licu. Pritisnula je lice uz moju ruku.
„Tko zna", rekla je, osjetio sam kako joj se pomiče kut usana, „možda se više
neću vratiti u Ameriku." Nisam pitao zašto, da ne bi slučajno rekla, zbog mene.
Žene ponekad poslije vođenja ljubavi lupetaju takve gluposti.
„Idem ja, ujutro moram rano ustati i otići na vlak." Prekrio sam joj usta
poljupcem, vlažno zahvalnim. „Bilo mi je lijepo s tobom, nikad to neću zaboraviti."
To sam stvarno mislio - ukoliko ne dobijem Alzheimera, u mojim godinama to nije
bilo teško obećati.
Prije nego što sam zaspao, već u svome krevetu, pronašao sam i odgovor na ono
logično pitanje. Odgovor za sebe, pred Grétkom ga ne bih izgovorio, jer ga
ionako ne bi razumjela: Proveo sam cijeli život s književnošću, zato je želim ispratiti
i na posljednjem putovanju. Tko zna, možda i prema starome orijentalnom običaju,
kao udovica skočiti u grob za njom. Kao udovac, zapravo. Ako to i nije cijela istina,
u tome je barem njezin najveći dio.

 21
„Jednostavno, promjena programa", rekao je Gabo. „Izmjena sudionika. To su
odlučili u ministarstvu. Putuješ amo-tamo, nisu ti to mogli javiti."
Našao sam ih u restoranu hotela Wienerwald u Passauu. Gabo je pred sobom
imao pivo, očito ne prvo, a Dušan, pjesnik slovačke prirode u svim njezinim
mijenama, čašicu nečega bijeloga. Ja sam za početak, dok se ne odlučim, naručio
kavu.
„Ne moraju se u inozemstvu uvijek predstavljati isti ljudi", rekao je Gabo. „Ne
brini, donio sam materijale. Profile autora iz informativnog biltena na
njemačkom, zajedno s ulomcima iz djela. A nešto sam i sam pripremio, imam
znanicu koja na faksu predaje njemački."
„Slavi je u Njemačkoj objavljena knjiga."
„Pa što? Kakvu je korist od toga imala slovačka književnost? Nitko nije ni
trepnuo na tu knjigu. Nekakva zaranjanja u dušu i razmišljanja iskompleksiranih
tupana, koga to u Njemačkoj može zanimati? Egzistencijalizam i tako dalje, to je na
Zapadu odavno pase.“ Gabo je popio gutljaj piva. „Da i ne spominjem kakvu to
sliku stvara o Slovačkoj. Sto godina iza majmuna. Nova, mlada država mora se
predstavljati na drugačiji način."
„Pa on je bio protiv samostalne Slovačke", javio se Dušan. ,,I sad je treba
predstavljati?"
„Ne sjećam se da se ikad izjasnio o tome", rekao sam. „Ali i da jest, važna je
knjiga a ne autorovi politički stavovi."
Gabo je imao dara, nekoć. Znam to jer sam uređivao njegovu prvu knjigu
pripovjedaka - djetinjstvo na selu, studentske ljubavi i tako to. Ono što je
život pružio i što je iskipjelo iz uzburkanog promatrača. Stilistička nezgrapnost
svojom je štenećom draži pristajala uz metež odrastanja. Nekoliko najlošijih
dijelova smo izbacili, tada je još bio zahvalan za svaki savjet i bez gunđanja je
prihvaćao sve intervencije. Knjiga je imala uspjeha, dobila je i nagradu za
debitantsku knjigu, a Gabo je u početnom ushićenju hvalio moje uredničke zasluge.
Poslije nekoliko godina mi je u nekoj svađi predbacio da sam na njegovoj knjizi
izgradio reputaciju. Na njegovim leđima, rekao je doslovno, a po svemu sudeći, u to
je i vjerovao. Ja nisam umjetnik, ali kaže se da uspjeh u umjetnosti čini deset posto
talenta i devedeset posto rada. Ne može se reći da Gabo nije bio radišan, ali djelovao
je u drugim, neknjiževnim područjima - mislim da je i sad nekakav funkcionar u
Matici slovačkoj ili savjetnik u ministarstvu - i za stvaranje mu ne ostaje mnogo
vremena. Pisanje je druga stvar, pisati je stizao. Objavio je, koliko se sjećam, dvije
knjige reportaža i biografiju zaboravljenog slovačkog znanstvenika ili izumitelja. Ali
pod stare je dane odjednom poželio časno mjesto u udžbenicima slovačke
književnosti. Ili, čemu okolišati, izravno u slovačkoj povijesti.
Dušanov je slučaj bio drukčiji, on je osjećajni liričar. Zvali su ga Pejzažist.
Prihvatio je uvjerenje da je priroda slika duše, ili možda duša slika prirode,
jednostavno, moraju se rimovati. A rimovati on zna, glatko je savladao i
najzahtjevnije pjesničke forme kao što su sonet, rondel ili kancona. Njegovi slikoviti
pejzaži uvijek su bili pod utjecajem trenutnih vremenskih prilika, ali i u najgorim
olujama, prognoza za sutra je obećavala proljepšanje. Poslije pada komunizma, u
njegovim se pjesmama našao i Bog (treba priznati da je i prije znao zaviriti u njih, ali
nikad pod svojim imenom, samo inkognito), a nekoliko je soneta posvetio i Papinu
prvom posjetu Slovačkoj. U posljednje vrijeme, očito nakon što je dobio unuke, u
svoju je djevičansku prirodu pripustio i djecu. Ondje se nisu mogla nadisati svježega
zraka, ali zato su Dušanu otvorila vrata u čitanke prvašića i više se odande nije dao
izgurati.
„Nemoj mi reći“, rekao sam Gabi kad je ispred mene već stajala čaša vina -
jesam li se i time htio distancirati od njih? - „da su u ministarstvu odjednom
promijenili mišljenje, samo tako, iz čista mira. Netko ih je“, uperio sam pogled u
njega, „morao potaknuti. Koji bi si činovnik nepotrebno natovario dodatni posao?"
„Činovnici rade ono što im šef naredi. A ovaj je ministar upućen u te stvari,
samo mu povremeno promakne neki detalj. Slušaj", sad je on upiljio pogled u mene,
„izravno ću ti to reći, prvo su htjeli povući i tebe. Ako nisi znao, dobili su neka
prosvjedna pisma od Slovaka u inozemstvu, a još nekako si im se zamjerio. Ali ja
sam se zauzeo za tebe. Da si stručnjak, profesionalac i da nećeš dopustiti da tvoji
osobni stavovi i raspoloženja utječu na javne nastupe. Jamčio sam za tebe, moglo bi
se reći."
„Nisi trebao", rekao sam, „tako riskirati sa svojom reputacijom." Da mi nisu
unaprijed isplatili akontaciju i troškove za hranu, a i kad bi se ta dva sinčića
slovačkih mama mogla u tuđini snaći bez prevoditelja... Ali očito im nije uspjelo na
brzinu naći zamjenu i za mene.
Gabo se nasmijao. „Ma ništa, to je samo za tvoju informaciju. Ne znam kako vi,
ali ja ću popiti još jedno pivo, a onda bismo mogli otići nešto pojesti u
restoranu preko puta. Pogledao sam cijene, ondje su dosta niže."
Ni Gabo ni Dušan nisu bili izvanredni, premda je Gabo to mislio o sebi, a još je
više htio da to drugi misle o njemu. Dušan je naizgled bio skromniji, ali to je
bila skromnost koja očekuje da je Bog nagradi, a kako je on predugo otezao,
nakupljena gorčina povremeno bi izbila na površinu. Obojica su pripadali u skupinu
nestrpljivih, koji su još prije Baršunaste revolucije zaključili kako je vrijeme da u
društvu zauzmu važniji položaj, a svoje su težnje izrazili u javnome manifestu. Nisu
u njemu napali socijalizam, naprotiv, zalagali su se za njega, samo su htjeli u njegove
blago otvrdnule arterije ubrizgati svježu krv. Imali su pravo, na neki način, ali nisu
uspjeli, jer je taj način bio glup. Znakovito je to što je Gabo pripadao glavnim
organizatorima manifesta, dok je Dušan samo, oklijevajući, ispod njega dodao
svoj potpis. Kad je režim pao, Gabo je izjavio: „Sad ćemo se mi vozikati u
šestotrinaesticama.“ Opet je loše procijenio - automobili Tatra 613, kompromitirani
činjenicom da su ih vozili komunistički glavešine, postiđeno su se povukli u staro
željezo, a novi službeni beemveji i audiji, zbog štednje, dodijeljeni su samo
političkim funkcionarima. On se u najbolju ruku ponekad mogao provozati u njima. I
u Passau ih je dovezao minibus, u kojem su se, zajedno s njima, vozile i informativne
brošure, knjige i boce pjenušca za svečano primanje. Čim je svoj teret iskrcao ispred
hotela, minibus je odjurio na nove zadatke.
Ta dvojica nisu bili najgori predstavnici slovačkih umjetnika. Voljeli su
književnost, na svoj naivni način. Mislili su da je to njihova propusnica za raj, a nisu
shvaćali da je raj izmišljotina komunizma i zajedno s njim je nestao. Iskreno rečeno,
nisam znao što su mislili, jednostavno su mi išli na živce. Sigurno i ja njima, ali
razum je zapovijedao da te osjećaje privremeno zatvorimo u podrum - čemu
nepotrebno zagorčavati zajedničke trenutke?
Na kraju krajeva, ako ništa drugo, povezivalo nas je to što nismo bili izvanredni.
Nijedan od nas.

 22
Passau je lijep grad... jedan od najljepših, bio bi da sam u njemu mogao biti
sam. Gabo ga je dosljedno nazivao slovačkim imenom, Pasov - doduše, pred nama, s
drugima nije razgovarao. Herr Bamberger je pazio da Bratislavu nijednom ne nazove
Pressburg. On je, ako sam dobro shvatio, službenik pokrajinskog
ministarstva kulture, koji se brinuo za organizaciju cijele manifestacije.
Manifestacija u sklopu koje je trebala biti održana večer slovačke književnosti zvala
se Festival gradova na Dunavu, ali na njoj se nije računalo s Ulmom, Kremsom,
Komarnom, Esztergomom ili Novim Sadom. Beč, Bratislava, Budimpešta, Beograd -
drugim riječima, Passau je valjda htio pokazati kako je na ,,ti“ s metropolama.
Herr Bamberger je bio neslovački mlad i nenjemački kovrčav, zato je iz sivoga
odijela i brižljivo zavezane crvene kravate izbijala njemačka Gründlichkeit, na
slovačkom bismo mogli reći temeljitost ili čak sitničavost, a srdačnost s kojom nas je
dočekao - ne samo što nam je pružio ruku, nego je Gabu i mene potapšao po
ramenu - doimala se nekako nervoznom. Kao da nije siguran što može očekivati od
nas. „Ta nam je promjena malo zakomplicirala život“, priznao je kad smo sjeli na
kavu. „Na plakatima smo već najavili gospodina T, knjižara je u izlog stavila
njegovu knjigu... I glumac je - uspjeli smo angažirati glumca iz minhenskog
kazališta - već odabrao ulomak, knjiga mu se tako svidjela da gaje čak naučio
napamet. Da, usput, on je kod nas vrlo popularan, mnogo ljudi doći će samo zbog
njega.“ Radoznalo, činilo mi se, čak pomalo sumnjičavo odmjeravao je Gabu i
Dušana, kao da zbog njih neće doći mnogo ljudi. No da, kad bi goli sjeli u bačvu s
ledom, sigurno bi ih došlo više. Ali za to slovačka književnost, pa čak ni Gabo
i Dušan, nisu krivi.
Nažalost, iznenadna bolest, objašnjavao sam mu, vrlo jaka gripa s
komplikacijama... „Ova gospoda”, umirivao sam ga, „možda nisu najpoznatiji pisci,
zasad još nisu prevođeni, ali može se reći da su tipični slovački pisci. Publika će tako
o Slovačkoj i slovačkoj književnosti dobiti einigermassen, u nekoj mjeri pravu
sliku.”
Kad smo već dogovorili pojedinosti sutrašnjega nastupa i kad sam gospodinu
Bambergeru predao i prevedene ulomke i obećao da ću, ako bude potrebno, u
najgorem slučaju sam pročitati prozni ulomak, Gabo mi je vani na ulici rekao:
„Samo za tvoju informaciju, ja malo razumijem njemački. Nisi nas morao
ponižavati pred njim, kao da smo druga liga.“
„Nisam vas ponižavao, to nisi dobro shvatio, naprotiv, reklamirao sam vas da
ste tipični slovački pisci. Kao ovčji sir, oštiepok. Ne boj se, njemu je potpuno
svejedno, Slavo ili vi, samo ne voli zbrku u zadnji čas. Ali i to je tipično slovačko, pa
neka se navikava."
 Rasprava se još nastavila uz pivo u velikome restoranu Bayerischer Löwe, koji
je prijepodne bio tako prazan da se nismo imali pred kime stidjeti zbog svoga
slovačkog. Dušan je predložio da u uvodnome izlaganju Nijemcima napomenem da
Volkswagen ima jednu od najuspješnijih novih tvornica upravo u Bratislavi, možda
ćemo im se tako malo približiti. Gabo je odmah prigovorio da im se ne trebamo
uvlačiti u guzicu, ionako su u Bratislavu došli samo zbog jeftine radne snage, i tako
na nas gledaju. Kao na Turke, Vijetnamce i slične gastarbajtere. Nisam posvetio
mnogo pozornosti njihovim riječima, ispijao sam pivo i slušao glazbu
njihovih glasova. Gabov je zvučao kao kad škripe vrata - svaki put kad bi on
progovorio, čovjek bi se nehotice poželio osvrnuti da vidi tko dolazi. Dušan je opet
glasom šuškao kao vrećicom kokica u kinu.
Kad je on uskoro otišao u zahod, Gabo je, gledajući u njegova leđa, primijetio:
„Inače dobar dečko, ovaj Dušan, ali mekan kao krpa. Možeš njime obrisati cipele."
Pričekao je da se Dušan vrati i sjedne na drvenu klupu, a zatim je objavio: „Moramo
pokazati da su Slovaci ponosan i samosvjestan narod."
„Zar jesu?" upitao sam.
To ga je podiglo - ako ne cijeloga, njegovu žuč sigurno. Da oni pravi Slovaci
jesu, u to ne moramo sumnjati, ali, nažalost, ima i takvih koji se žele svidjeti
strancima i odbacuju sve slovačko. Slovačku povijest, slovačku državu, slovačke
uspjehe u ekonomiji, znanosti i umjetnosti, ništa im nije dobro. Za stranu valutu i
pohvalu prodali bi i vlastitu mater.
„Kaže se, za Judine škude", podsjetio sam ga.
Kratko je gledao u mene, kao da nije bio siguran je li dobro čuo. „Slušaj", rekao
mi je zatim sasvim izravno, ,,i ti - misliš da ne znamo kako si dobio ovaj poslić?
Čemu to možeš zahvaliti?"
„Znam strane jezike", odgovorio sam. „I razumijem se u književnost." Za
razliku od vas, pomislio sam, ali sam se svladao.
„Ma drek. Bilo je puno takvih, a u vrijeme komunizma nisu ni provirili van. Ali
ti si, lukavac, sredio knjigu Kubišu, a on se pobrinuo za ostalo. Misliš da se
nitko toga ne sjeća?"
To je bila istina, einigermassen. Naime, bila je istina da sam Kubišu mnogo
pomogao s knjigom. Kubiš je radio u odjelu za ideologiju centralnog komiteta
Komunističke partije, ali je, suprotno nepisanom moralnom kodeksu te institucije,
prema umjetnicima imao pozitivan odnos, čak pun divljenja, i vrlo rado je u
gostionicama sjedao za stol s njima. Povremeno bi, prilikom slučajnog susreta, i
mene pozvao na čašicu, a kad je jednom pretjerao s pićem, bojažljivo mi je priznao
da i on sam... A ja sam mu, očito također ne potpuno trijezan, rekao da mi donese
rezultat svoga stvaranja da ga pogledam. Pokazalo se da je to romančić o nesretnoj
ljubavi mladog partijskog funkcionara, kojega su poslali na selo da spasi od
propadanja seljačku zadrugu, a on se ondje, kako to već biva, zaljubio u dražesnu
traktoristicu. Njezini religiozni i općenito nazadni roditelji nisu podupirali njihovu
ljubav i nisu dopustili djevojci da sa svojim dragim ode u grad, studirati. Nedugo
nakon toga se prevrnula s traktorom na strmome obronku i poginula - iznad
njezinoga je groba, poput laganog oblačića, lebdjela sumnja nije li to namjerno
učinila.
S književnog stajališta je to, pristojno rečeno, bio kompost. Autor je pripadao
onim zadihanim pripovjedačima koji progutaju ne samo polovice riječi, nego i
tri četvrtine misli. Očito je polazio od vlastitog doživljaja, premda sumnjam da je
kod nas bilo toliko traktoristica da je jedna dopala i njega, a od žalosti za stidljivim
dobričinom Kubišem nikakva uračunljiva djeva ne bi počinila samoubojstvo. No on
je svoju priču iznosio kao da se ništa slično nikad nikome nije dogodilo, a u njegovu
grafomanskom ushitu bilo je nečega dojmljivog. Kako god, spomenuo sam rukopis
glavnome uredniku, a on je izjavio, ako se usuđujem nekako oblikovati to smeće,
kredit kod vlasti ni nama ni izdavačkoj kući neće biti na odmet. Za taj posao u fušu
čak mi je dao plaćen godišnji odmor.
Što se tiče kredita, u najmanju je ruku bio sitan. Knjiga je objavljena i
zaboravljena, samo je jedan priznati umjetnik izjavljivao po krčmama da u našoj
izdavačkoj kući objavljuju njegove epigone - jednom ili dvaput navodno je
spomenuto i moje ime. Kubišovoj karijeri knjiga vjerojatno nije pomogla, takav
prelazak na stranu neprijatelja na njegovu se položaju nije opraštao, a da se zauzeo
za mene, time bi mi mogao samo naštetiti. Ovaj „poslić", kako je to nazvao Gabo,
dobio sam tako što me glavni urednik poslao da predstavljam našu izdavačku kuću
na zajedničkom štandu na Sajmu knjiga u Frankfurtu i ondje sam se iskazao svojim
poznavanjem njemačkog. Sljedeći put su mi već povjerili i predavanje o suvremenoj
slovačkoj socijalističkoj književnosti, navodno ću je ja znati servirati Zapadnjacima
tako da bude probavljiva, ne presoljena. A onda mi je to nekako ostalo.
,,No“, rekao sam Gabi, „ti kao bivši član partije sigurno bolje znaš kako je to
išlo."
Ali nisam bio ljut, samo me oneraspoložio. Iskreno rečeno, nisam imao pojma je
li stvarno bio u partiji, takve me stvari uopće nisu zanimale. Bilo je dovoljno što u
svemu tome moramo živjeti, zatrovati si i glavu time bilo bi previše. Nikad nisam
mislio da ćemo se godinama poslije pada režima valjati u istome blatu. A to je,
mislim, najteže nasljeđe realnoga socijalizma, herpes koji nikad nećemo izbaciti iz
tijela: što nam je oduzeo iluzije. Iluzije, doduše, i postoje zato da bi se izgubile, ali
taj se proces treba odvijati individualno, kod svakoga na njegov način. Kad nas je,
nakon kratke opijenosti zajedničkom težnjom za dobrim i ljudskim licem, režim
podvrgnuo kuri otrežnjavanja, narod se pretvorio čak ne u prizemnog, nego u
suterenskog realista. Više se nije moglo vjerovati u dobro, jer bismo, oči u oči
s dobrim, svi ispadali zli, a to je bilo nepodnošljivo. I tako je cijeli narod dopustio da
ga cijepe vjerom u manje zlo. Dobro je jasno, apsolutno, o njemu se ne da
raspravljati; ali manje zlo, o tome se može prepirati, uspoređivati jedno s drugim i
birati među njima koje će nam najbolje pristajati. Slovaci su se jednostavno zaljubili
u manje zlo. Kad moraju odlučiti, odmah ga potraže, i morao bi se umiješati vrag da
ne nađu nikakvo. Kod nas nikad ne dolazi do borbe između dobra i zla, uvijek se
samo međusobno hrvaju manja zla. U skladu s tim su i naše pobjede.
„Ostavite to“, rekao je Dušan. „Hoćemo li popiti po još jedno? Ne znam jeste li
primijetili, ali u ugovoru koji nam je Baumgartner dao da potpišemo, pisalo je
da ćemo dobiti na ruke tristo maraka, tako da si to možemo priuštiti.”
„Častiš li?“ upitao je Gabo. Po još jedno pivo nismo popili.

 23
Da mi nedostaje samoća, to sam znao, a kad smo prolazili pokraj trgovine
elektroničkim uređajima, sa zvučnicima koji su urlali, postao sam svjestan što
još: nedostajala mi je glazba. Već dugo nisam imao priliku savjetovati se s njom. Ne
govori mi izravno što da učinim, više je upotrebljavam kao psihijatra. Zajedno
promatramo problem sa svih strana, i onda kad je problem tek raspoloženje ili
neprobavljeni doživljaj, a s našeg susreta odlazim uravnoteženiji. I što se tiče glazbe,
doduše, vrijedi ono isto, koliko glava, toliko mišljenja; meni osobno najbolji su
savjetnici saksofon ili violončelo, ali nije moguće zanemariti ni ostale glasove:
klavir, gitaru, kontrabas, bubnjeve. Bez njih učinak ne bi bio potpun. A kad sve u
meni kuha, orgulje, najradije orgulje Jimmyja Smitha. Nekoliko mojih najboljih
prijatelja su blues. I mojih, Jimmy, i mojih.
U današnje doba najrazličitijih reproduktora zvuka, koje možete nositi sa sobom
na remenu, kao pištolj ili novčanik, ne bih morao patiti od apstinencijskih simptoma,
ali ja tu točenu glazbu, glazbu s nogu, ne priznajem. Nedostaje joj žeđ. Koliko sam
samo u mladosti čekao uz radio da ponovno zasvira skladba koja me očarala kad sam
je slučajno čuo! S kakvom nadom, s kakvim sam očekivanjem namještao stanice i
programe! I kakav je to bio praznik kad bih je napokon čuo! Uostalom, nekoć je bilo
slično i s knjigama - za koliko smo knjiga samo čuli i mogli smo o njima samo
sanjati, za koliko smo njih u ranim jutarnjim satima čekali pred antikvarijatima, za
koliko smo njih, na dan kad je stizala roba, morali stajati u redu ispred knjižare, a
koliko je njih potajno, u žurbi, prelazilo iz ruke u ruku, kao zabranjena droga! Tu
smo čežnju, tu smo nadu za neočekivanim gutljajem iz vrela, izgubili. Danas knjiga
ima više nego čitatelja, leže izložene na pultovima knjižara kao na švedskim
stolovima, a većina njih se potiho suši, jer slučajni posjetitelji biraju samo lagane
zalogaje. Ne glazba, tek šum tonova, ne knjiga, tek šum riječi - ništa drugo, samo
neprekidni šum, kako ne bismo imali kad shvatiti da je glava prazna. Bez misli.
Dobro je rekao, mislim njemački redatelj Peter Konwitschny, da je sitost najveći
neprijatelj života.
No čemu razmišljati o takvom luksuzu kao što je glazba, kad si nisam mogao
osigurati ni glavni preduvjet, samoću. Gabo je poslije ručka izjavio da će
malo prileći, a ja sam se nadao da će mu se Dušan pridružiti - bili su smješteni
zajedno, jer su organizatori rezervirali samo dvije sobe, za Slavu i mene. Ponadao
sam se da ću moći prošetati po pasovskom Starome gradu bez privjesaka, ali na
hodniku me već čekao Dušan. „Ideš u šetnju? Pridružit ću ti se, ja tijekom dana ne
spavam, a osim toga, Gabo užasno hrče.“
,,I ja“, rekao sam brzo, kako se ne bi pokušao preseliti k meni. No Dušana je
očito mučilo nešto drugo.
 „Znaš zašto se Gabo mora odmoriti?" Na silu se nasmijao, kao da ga je netko
poškakljao. „Putem smo svratili do njegove ljubavnice. Više od pola sata lutali smo
po Beču dok nismo pronašli adresu, a onda smo ga šofer i ja dva sata čekali dolje u
autu.“
„Austrijanka?" rekao sam. „Baš zgodno! Budući da ne zna njemački, barem
pritom ne moraju puno razgovarati."
„Ma kakvi, Slovakinja, ona radi ondje. Nije da mu zavidim, ali moram reći da
me prilično razbjesnio. Neka takve stvari obavlja privatno. Da nije bilo toga,
mogli smo u Pasov stići puno ranije, malo ga razgledati..." „Dva sata, svaka čast. U
njegovim godinama." Vjerojatno je očekivao drukčiju reakciju, ali njegove su žalbe
u meni prebacile skretnicu na drugi kolosijek. U želucu mi je još uvijek tiho krulio
neprobavljeni Gretkin jutarnji posjet i sad sam opet osjetio njegov okus u ustima.
„Baš zato. U našim se godinama to više ne priliči. Već bi se trebao opametiti,
stari jarac. Oženjeni." Prostrijelio me pogledom, a kad sam nastavio šutjeti, dodao je:
„Nemoj misliti da sam nekakav moralist, menije svejedno. Samo se čudim. U tim bi
godinama čovjek već trebao znati koje su prave vrijednosti u životu." Opet onaj
pogled, opet uzalud. „A najvažnije, zašto u to uvlači druge? Još će na kraju htjeti da
mu pružim alibi pred ženom."
„Pa, ja sam posljednji koji bi na njega mogao baciti kamen", rekao sam istinu.
Kuc, kuc, kuc, tiho, oko pet ujutro. U pola pet, zapravo, jer sam upalio lampu i
pogledao na sat. Vrata nisam zaključao, tako da sam samo rekao „naprijed". Kad su
se otvorila, na njima je stajala ona, obasjana svjetlom s hodnika. U dugoj, izbliza
gotovo usidjeličkoj spavaćici. Kao da se u njoj htjela pred nekime sakriti. „Mogu li?"
Čak i nisam bio pretjerano iznenađen, prije nego što sam zaspao, bljesnula mi je kroz
misli takva bojazan. „Htjela bih se samo malo ugrijati, užasno mi je hladno." Stajala
je pokraj kreveta kao na hladnoći, skupljena, a prekriženim rukama držala se za
ramena. Tko bi to mogao odbiti? Kad se zavukla k meni pod perinu, osjetio sam da
su joj stvarno i ruke i stopala poput leda.
Dušan i ja uspinjali smo se uskim uličicama, na putu bi nam se povremeno našle
stube, svaki bi čas iza ugla izronila crkva ili palača, a cijelo se vrijeme negdje
iza zidova, izvan dosega pogleda, poput laganog škakljanja osjećala rijeka. Neka,
jedna od tri. Volim takvu šutljivu povijest; zna gdje joj je mjesto i ne traži napadno
pozornost, nego nam dopušta da je pomilujemo, a čovjek takvim dodirom postigne
odmak od sebe sama - shvati da je sadašnjost samo kap u neprestanom
rominjanju vremena. Te su uličice bile pogodne za čeprkanje po jutrašnjem
doživljaju, samo da Dušan nije bez prekida mljeo.
„Znam što misliš o mojim pjesmama, ali ne možemo svi biti avangardni. Ne
kažem da poezija nije otišla dalje, to je jasno, ali kamo? Onamo gdje je gotovo
nitko ne može dosegnuti. Već je Alexander Matuška rekao da pjesnici pišu izvan
svoga dosega, a kako je tek s običnim čovjekom? Zar on ne čezne za ljepotom? Zar
ne zaslužuje poeziju za svoje srce? Ja ne želim pisati pjesme za pet snobova i
jednoga kritičara, oni neće spasiti poeziju." I tako dalje. Nikad mi ne bi palo na um
da ga zanima moje mišljenje, a mislim da ga do toga trenutka to i nije mučilo, tek mu
je sad, kad smo se našli sami i tako blizu jedan drugoga, odjednom bila potrebna
moja suglasnost, kao da možemo koračati jedan pokraj drugoga samo ako uskladimo
korake. „Reći ću ti iskreno", umirio sam ga kad se i meni šutnja učinila predugom,
„ja se baš ne razumijem u poeziju. U njoj nema pravih rečenica, zbog rime ili ritma
raspored riječi je ispremetan, a neke riječi i ispadnu, često nedostaju i točke i zarezi,
ili svaki red počinje velikim slovom, jednostavno, za mene je to kaos. S vremena na
vrijeme pročitam neku pjesmu, ali u ocjenjivanje se ne upuštam."
Ako nekoga možemo razveseliti bezazlenom laži, ne oklijevam - dobro djelo, a
ništa me ne košta. No jesam li Dušana razveselio, to ne znam. „Bolje da to ne
spominješ Gabi“, samo je rekao. „Mislim, to da sam ti rekao za njegovu ljubavnicu."
„Hoćeš li ugasiti svjetlo?" upitala je Grétka, a zatim je u mraku, kao da se uz
svjetlo stidjela, rekla: „Bojim se.“ Stavio sam joj ruku oko ramena, kako bih je
spustio na zemlju, u toplinu. „Ali zašto?" našalio sam se. „Nismo učinili ništa loše,
samo smo se susreli za to određenim organima. Tako se to radi, normalno." Nije se
nasmijala, samo je odmahnula glavom i u meni se odmah oglasio alarm: žena u
napadu intuicije. Mjesečarka. Nije da te trenutke vrhunske inspiracije kod žena
nisam cijenio, skidam kapu, ali ne snalazim se s njima. Intuicija je, po mome
mišljenju, nešto poput grudi, žene je imaju, a muškarci ne - kad već prilikom kupnje
lutrije znam da neću ništa dobiti, to nije intuicija, to je zakon vjerojatnosti. Recimo
da su žene bliže prirodi, mačo muškarci bi čak mogli reći da su u razvoju zaostale za
jedan korak, ali svejedno; u usporedbi s nama, malo su bogatije. Obično pred ženama
koje opsjeda vrag intuicije užasnuto bježim, no kamo pobjeći iz kreveta u pet ujutro?
Grétka je počela drhtati ispod perine, kao da ima groznicu. Ako zanemarim
galantnost, mogao bih čak reći da se trzala. Okrenuo sam je na stranu i privio se
uz njezina leđa, a lijevom rukom sam je čvrsto zagrlio, da se od trešnje ne bi raspala
na komadiće. „Ne zbog toga“, rekla je prigušenim, dubokim glasom. „Ne znam
zašto. Samo tako, osjećam strah.“ Angst, rekla je, to u njemačkom može biti i
tjeskoba, a u takvim slučajevima, kad nema konkretnog razloga, obično je ona u
pitanju. Lijek protiv tjeskobe nisam imao pri ruci - ja obično uzimam Blues za
Yolandu, gdje me prvo Coleman Hawkins grubo ispsuje, da se priberem, a Ben
Webster me poslije mekanim glasom umiri - zato sam se barem još više privio uz
nju. „Za mnom ostaje praznina. Leere.“ Govorila je prigušeno, kao u moju ruku,
koja je visjela preko njezina ramena. Osjećao sam toplinu njezina daha, škakljala me,
ali nisam bio siguran da je razumijem. „Praznina ispred mene, praznina iza mene“, ili
tako nešto. „To je horror vacui“, rekao sam, kao da joj predstavljam svoga znanca.
„Strah od praznine, povremeno ga svi osjećamo." I glupo sam je - to je razlika
između muške i ženske intuicije - no učinilo mi se da znam o čemu govori i počeo
sam je uvjeravati da još nije kasno, još se može udati i imati djecu. Glupo i
netaktično, ali mislim da se nije uvrijedila, samo je šutjela, tako dugo da se u
međuvremenu i prestala tresti. Da bih riječima prikrio svoju nelagodu, upitao sam je
što zapravo radi u Americi. Rekla je, voditeljica je jednog restorana na Manhattanu,
prilično je popularan, s europskom kuhinjom. „Eto vidiš", rekao sam brzo, „to je
lijepo zanimanje, hraniti ljude. Kako iza tebe može ostati praznina, kad ljudi odlaze
puna želuca", i još nekoliko rečenica u tome stilu. Nije se uvrijedila, mislim, a ovaj
put više nije ni šutjela. Ona ih ne hrani, nicht direkt, ali da ih i hrani. Prevrnula se na
leđa i okrenula lice prema meni. „Možda u ono kratko vrijeme, dok upravo sjede za
stolom i jedu, u tih petnaest minuta osjećaju zadovoljstvo, ali još pošteno i ne izađu
iz restorana i već to zaborave. Što drugo ostaje za mnom, ako ne praznina, kad
uskoro moraju ponovno jesti? Vječno kolo praznine." To mi se doimalo gotovo
veselim, ponadao sam se da smo se već izvukli iz najgorega, no tada je rekla: ,,I zbog
te praznine me Bog mora kazniti." Dragi Gospodin Bog, rekla je doslovno, lieber
Herr Gott, premda ne znam kako sila koja kažnjava može biti draga.
„To je nešto što Slovaci nemaju, vlastite kraljeve", rekao je Dušan. Uska uličica
nas je odjednom izbacila na veliki trg ispred katedrale, a u njegovoj sredini stajao je
kip prvoga bavarskoga kralja, Maksimilijana Josipa. Dušan je, kao čarolijom, iz
džepa izvukao aparat i htio je da ga fotografiram ispred kipa. „Kraljeve
možda nemamo, jer smo demokrati, ali zato imamo nekoliko izvrsnih predsjednika",
rekao sam dok sam mu vraćao aparat. Nije se dao omesti. S jedne strane trga
protezali su se štandovi s povrćem, voćem, sirom i svim mogućim mesnim
prozvodima, a dok smo im se divili, častio me razmatranjima o miroljubivoj (ne, nije
rekao golubljoj) naravi Slovaka. „Zato su nas osvajački, razbojnički narodi
neprestano potlačivali. Gurali su nas na rub povijesti. Recimo Nijemci. Nakrali su se,
napljačkali su se, a onda su od toga ugrabljenog bogatstva stvorili sve što ovdje
vidimo. Naprimjer." „Da je samo to“, rekao sam, „no oni su naprimjer od toga
bogatstva uspjeli stvoriti i polovicu naših spomenika kulture." Malo se zapanjio, ali
nasreću, stiskale su ga cipele i taj je osjećaj bio jači. Sjetio se da smo prošli pokraj
prodavaonice obuće - „Sutor, nisi primijetio?" - i odlučio je pokušati nabaviti
udobnije. „Jednom sam u Berlinu kupio mokasinke, Salamander, nosio sam ih
godinama. Mekane kao papuče." Zgrabio sam priliku i oprostio sam se od njega.
Uskoro sam stigao do samoga kraja Staroga grada, na Dreiflusseck, koji s
poluotoka strši poput prsta koji pokazuje rijekama kamo da teku. Sjeo sam na
klupu, napokon sam, i promatrao vodu. Zapravo su bile tri: u Ilzu najtamnija, u Innu
najsvjetlija, a Dunav je odabrao zlatnu sredinu. Povremeno bi se s lijeve ili s desne
strane pojavio brod s punom palubom izletnika, komplicirano bi manevrirao na
sutoku i drugom se stranom vratio; jedan je, ako se ne varam, pustio da ga nosi
struja, sve dok nije nestao iza zavoja. Neobično, neobično, zašto još uvijek mislim na
Grétku, kad smo se na vratima njezine sobe rukovali i dali pusu. Oproštajnu, što se
mene tiče. Doduše, u ruku mi je gurnula papirić s adresom i izmamila obećanje da ću
na putu kući svratiti do nje u Beču, ali često sam davao takva obećanja. Sigurno ga ni
ona nije shvatila ozbiljno. Misli bi mi se trebale slobodno razletjeti, kao kad iz ruke
pustite balon. Bila je divna, Grétka, stvarno, divna žena, ali od nje sam uzeo ono
što sam mogao. Sjećanja, što više mogu? To sam joj i rekao, kad nije prestajala
očajavati: „Kakva praznina, molim te? Pa ostavljaš sjećanja, posvuda. Kod svojih
roditelja, znanaca, svog prijatelja u Americi... Kod mene, to ti mogu garantirati.
Časna riječ. Ehrenwort. Nezaboravna." Pogledala me vlažnim očima, osmjehnula se
i rekla: „Baš si drag". Ali za nju je drag i Bog koji kažnjava.
U prvome trenutku su mi se te riječi učinile frivolnima. Da se stvarno boji Boga,
pomislio sam, vjerojatno ne bi tako govorila, i izravno sam je upitao: „Ti vjeruješ u
Boga?" Nepristojno, nametljivo pitanje, no kad je dvoje ljudi u krevetu, mislio sam,
moglo bi proći. Ispod iste perine. Ali nije odgovorila; prvo uopće, a malo poslije tek
tako, izmotavajući se. „Vjerujem da postoji nešto između neba i zemlje." „Nešto
između neba i zemlje", nasmijao sam se, ,,u to i ja vjerujem. Ali zar ne misliš da to
između neba i zemlje postoji upravo zato da ga ne bismo dosegnuli, i bolje je da to i
ne pokušavamo?" Tada je odgovorila malo određenije - navodno vjeruje da svaki
čovjek u sebi nosi djelić Boga, a ona je taj svoj djelić protratila. Izdala. Nešto tako.
Predodžba prijenosnoga, na dijelove podijeljenoga Boga, me zabavila.
Uostalom, zašto ne: Bog nije ime osobe, nego naziv zanimanja, a nekoć su ljudi
imali hrpu bogova, za različite sfere i prilike. Bio je to raširen i uspješan zanat,
nekoć. Danas od njega na jedvite jade živi samo jedan.
Šćućurena, s koljenima podignutima do brade i s bedrima pritisnutima uz trbuh,
koščata leđa... Već dugo nisam imao djecu. Unučad jesam, doduše, ali s njima se, u
rijetkim trenucima kad smo zajedno, igram odraslih. Za brisanje suza i otpuhivanje
bolova imaju druge. A moja djeca, kad se sjetim, imala su zabranu da se zavlače k
nama u krevet, žena je to smatrala nehigijenskim - mislim da sam nehigijenski
element u krevetu za nju bio ja. Dugo nisam imao djecu, to je sve.
Ili sam se, kako govore američki policajci, našao u krivo vrijeme na krivome
mjestu. Pod stare dane u domovini Thomasa Bernharda. Jedno ili drugo, drukčijeg se
objašnjenja nisam mogao sjetiti.

 24


„... takvi ljudi i takve naravi kao stoje Roithamer, zapravo u zemlji kao što je njegova
i kao što je moja uopće nemaju što tražiti, u takvoj se zemlji ne mogu razvijati, a
nemogućnosti razvijanja ovdje su neprekidno svjesni, takvoj su zemlji potrebni ljudi
koji ne protestiraju protiv besramnosti takve zemlje, protiv neuračunljivosti
takve zemlje i takve države, države u potpunom rasulu, koja, kako je Roithamer
stalno ponavljao, predstavlja opću opasnost, države u kojoj vladaju još samo
kaotični, ako ne potpuno kaotični odnosi...“
To je domovina Thomasa Bernharda. Tako je on vidi i tako o njoj govori. Na
vlastiti rizik.
„... tako da se tu i tamo navlastiti rizik morao izjasniti i o Austriji i o njezinim
Austrijancima, o toj državi s čijim se katastrofalnim gospodarstvom ne može
mjeriti nijedna druga država, kao što se nijedna druga zemlja ne može mjeriti s
katastrofalnim stanjem njezina stanovništva, u kojom osim urođene slaboumnosti
nema više ničega, samo licemjerja..."
Bernhard, istina, nije upoznao Čehoslovačku Socijalističku Republiku - o
demokratskoj Slovačkoj da i ne govorim, nju nije ni mogao upoznati - inače se
sigurno ne bi izjašnjavao tako kategorički. Ali moguće je da države i zemlje istočno
od Austrije nije ni ubrajao u svijet, ili je jednostavno rekao da su ondje lavovi i što
ga briga za njih. U svome nastojanju da sustignemo razvijeni Zapad, mogli bismo se
dakle i veseliti što smo se Austriji u mnogočemu približili, no mi tu zemlju vidimo
drugačije. Bernhard je izvanredan, a mi nismo. Vjerojatno nisu izvanredni ni
sastavljači top-lista, koji što se tiče kvalitete života, među svim gradovima na svijetu,
stavljaju Beč na prvo mjesto. Thomas ga onamo sigurno ne bi stavio, njegov je
odnos prema Beču bio dvojak. Bilo mu je dovoljno provesti u njemu dva, tri tjedna i
već ga je nešto neodoljivo vuklo na selo. Poslije dva ili tri tjedna boravka na selu,
opet bi dobio neodoljivu čežnju za Bečom, pa bi mu se nakon samo nekoliko dana
počelo povraćati od njega, i tako ukrug. I Beč i selo, na kraju krajeva, bili su u
Austriji, pa što se od njih moglo očekivati?
Pasov nije Beč, čak se i ne nalazi u Austriji, ali mislim da bi, kvalitetom života,
slovačke pisce mogao potpuno zadovoljiti. Kad nas je, poslije sretnog završetka
predstavljanja, Herr Bamberger pozvao na večeru, Dušanu su zasvjetlucale oči:
„Kavalir, bar ćemo uštedjeti na trkoškovima za hranu!“ Gabo je odmah, kao svjetski
čovjek, prizemljio njegovo oduševljenje: „Ne boj se, neće to platiti iz svoga džepa.“
Obojica su bila u pravu.
Sretnim završetkom treba smatrati samo to što su čitanje i diskusija koja je
slijedila protekli bez skandala i što nismo razočarali mnogo publike.
Gospodin Bamberger nas je - sad već s olabavljenom kravatom i raskopčanim
sakoom - uvjeravao da će pripremana večer slovačke glazbe imati veću posjećenost,
jer glazba govori međunarodnim jezikom, a i treći dio slovačkoga tjedna, smotra
slovačkih filmova, vjerojatno će izazvati veći interes, budući da je to popularniji i
pristupačniji medij. „Početak je uvijek najteži." Mislim da je iz njega prije
progovarala nada nego uvjerenost, ali nije važno. Dečkima njegove riječi radije
nisam preveo. Gabo je ionako, čim je vidio petnaest do dvadeset ljudi u
dvorani, promrmljao: „Nisu se baš puno potrudili oko propagiranja." A kad je na
stoliću pokraj vrata vidio izložena četiri primjerka Slavine knjige na njemačkom, s
cijenom u markama, progunđao je: „Zašto su to stavili ovamo? Kakve to ima veze s
nama? Zar ga trebamo reklamirati da se bolje prodaje?" „Vi ovdje predstavljate
slovačku književnost", podsjetio sam ga, ,,a njegova knjiga također." Usprkos tome,
požrtvovno se uključio u diskusiju izlaganjem - u mome prijevodu znatno skraćenom
- o tisućugodišnjoj borbi Slovaka za vlastitu državu. Na njegove završne riječi, da
jedan od najstarijih europskih naroda ima jednu od najmlađih država, svih
petnaest nazočnih radosno je zapljeskalo. Ende gut, alles gut. Gabo se, iznenađen,
duboko poklonio.
Večera se održavala u velikome restoranu Peschl Terasse, a osim nas, gospodina
Bambergera i njegove mlade pomoćnice, sudjelovali su i predstavnik gradske uprave
i slovački liječnik sa suprugom. On je, ako sam dobro shvatio, u Pasovu bio na stažu,
a poziv su vjerojatno oboje zaslužili živahnim sudjelovanjem u raspravi - bili su
praktički jedini koji su nešto pitali, a povremeno bi čak i pomogli s odgovorom. Ja
sam se, više nego jelu, morao posvetiti prevođenju, no Gabo i Dušan su,
predvidljivo, sjeli jedan pokraj drugoga, i kad smo savladali fazu pitanja iz
pristojnosti i zamišljenog hrkkanja s punim ustima, na udaljenome dijelu stola
stvorili su nekakav jezični rezervat, geto slovačkoga jezika. Tako su razgovarali
jedan s drugim da ih se ostali nisu usuđivali prekidati, samo bi liječnikova supruga tu
i tamo razmijenila koju riječ s njima, ali uskoro je i ona odustala i okrenula se na
drugu stranu.
Shvaćao sam ih, iz njih je izbijalo olakšanje. Razgovarati uz pomoć prevoditelja
je dugotrajno i komplicirano, a i o čemu, s nepoznatim ljudima? Umijeće uglađene
konverzacije ni o čemu Slovacima još nije ušlo u krv i priznajem, uopće im nisam
zamjerio što su se odrekli mojih usluga i jednostavno me strpali u njemački koš. Kad
sam vidio njihovu pomalo uvrijeđenu i pretjeranu veselost - kao zvijezde večeri su se
vjerojatno osjećali nepravedno izguranima, premda su se zbog svoje jezične
nesposobnosti izgurali sami - ne znam zašto, sjetio sam se svečanoga ručka koji su
predstavnici Saveza pisaca priredili u čast istočnonjemačkog kolege u hotelu Devin.
Kad su se gost i njegova supruga pokupili u svoju hotelsku sobu, kad je već i
konobar donio račun, koji je u ime Saveza svojim potpisom odobrio predsjednik,
do tada na riječima škrtim slovačkim piscima razvezali su se jezici i odmah su među
njima počele kolati i boce s votkom i borovčikom, zaboravljene na kolicima za
posluživanje. Pomoćni konobar, koji je pospremao tanjure i pribor, taktično je
upozorio domaćina da je račun već zatvoren i predan, no to nije trebao učiniti.
Time je kod predsjednika izazvao erupciju ogorčenja; iz lave riječi moglo se
razumjeti da će zbog te uvrede konobara ako ne dati mučiti na kotaču, a ono barem
trenutačno otpustiti, da je s hotelom Devin zauvijek raskrstio i nikad više nikakav
sličan ručak ondje neće dogovoriti, a osobito to da će sve što se još popije on osobno
platiti, iz svoga džepa. Uspravio se za stolom u svoj svojoj zastrašujućoj visini,
kružnim pokretom ruke pokazao je salon i viknuo: „Sve! Bares Geld!“ Posljednje
riječi, koje je vjerojatno nekad davno čuo u nekoj praškoj ili bratislavskoj gostionici,
još je nekoliko puta s užitkom ponovio: „Bares Geld! Bares Geld!“ Poslije toga
impozantnoga nastupa, zadihan je sjeo i naredio skamenjenom pomoćnom konobaru
da pozove šefa sale. On je odmah stigao, s računom koji je točno pred
predsjednikovim očima poderao i daljnjem opijanju za državni novac više ništa nije
stajalo na putu.
Od Gabe i Dušana nešto slično nije prijetilo, oni više nisu imali priliku vidjeti
kako se i osiromašeni pripadnici ugarskoga nižega plemstva mogu razbacivati
poput velikaša. Nisu morali ni liječiti sluganske komplekse kao nekadašnji
predsjednik Saveza - što viši položaj, to odanije i poslušnije ste morali služiti kako
ga ne biste izgubili - jer se nisu uspjeli dokopati takvoga položaja. Gabi i Dušanu se,
osobito u inozemstvu, nudila taktika... nazovimo je taktikom dječjega stola. Kad smo
nekoć slavili ženine rođendane, okupila bi se šira obitelj i kako bismo se svi uspjeli
smjestiti, djecu smo stavljali za poseban stol. Manjima to vjerojatno nije smetalo,
ali oni veći, recimo naša starija kći, bili su uvrijeđeni i za uvredu su se osvećivali
tako što su potajno, dok nismo gledali, izlijevali juhu u zahod ili slali manju djecu
da kradu kolače složene na tanjurima. „Poslijepodne sam se čuo sa ženom", povjerio
se Dušan. „Razgovor su stavili na račun sobe, tako da će to platiti Bamberger,
zar ne?“ „Ne moraš se brinuti", rekao je Gabo. „Ja sam već pokupio polovicu bočica
iz bara, sve to ide na njihov račun. Barem će nas zapamtiti."
„Austrijski se narod" - ili možda narod, ipak? - „lako može zlouporabiti. Još i
danas egzistira pod tlačiteljskim mehanizmom Monarhije i Trećega Reicha", kaže
Thomas Bernhard. „Austrijanci zajedno, kao masa, danas su brutalan i glup narod."

 25
Jednostavno je. Predugo smo, mi Slovaci, bili podanici, i podanički mentalitet
nam se nataložio u genima poput olova. Kao pojedinci smo različiti i reagiramo
različito, ali kao narod imamo jednu osnovnu strategiju, ili možda Pavlovljev refleks:
nadmudriti one na vlasti. To znači da je u našoj svijesti uvijek postojala i uvijek će
postojati neka vlast i da ćemo je - stisnutih zuba, uz gunđanje ili pokorno sagnute šije
- kao takvu priznavati. Otvorena bi pobuna za narod koji kao svoj najveći uspjeh,
svoj doprinos povijesti, vidi činjenicu što je preživio, bila previše riskantna - sigurno
su i hajduka Janošika toliko zavoljeli samo zato što su zbog njega imali izgovor da se
buntovništvo ne isplati. Ali skriveno, potajno prevariti vlast... Kad nas pandur
pogleda, radimo punom parom i bez gunđanja, no čim on okrene leđa, odmah
zgrabimo nekoliko klipova kukuruza s polja ili u šumi namjestimo zamke, a oni
najbojažljiviji barem slome dršku na vlastelinovoj motici. Materijalna korist je
sporedna, važan je osjećaj užitka. A kad Slovaci osjete slobodu, odmah pojure
pljačkati i paliti dvorce - ni prosvijetljen duh kao što je Janko Kral nije se sjetio
ničega boljega. To je lijepo i nije naše, zašto se onda ne bismo iskalili na tome? Ili
samo na zidu svijeta želimo ostaviti svoj potpis, a kao analfabeti, ne možemo ostaviti
drugačiji? U slobodi vidjeti priliku da stvorimo nešto o čemu smo dotad samo
uzaludno sanjali, neku viziju koju smo dugo gajili u dnu duše pretvoriti u stvarnost,
to nam i ne padne na um - možda samo ne vjerujemo da će sloboda trajati tako dugo,
a možda i nemamo nikakvu takvu viziju. Možda ipak jednu: za potporu Alwegu,
visećoj željeznici za turiste u Tatrama, u vrijeme Dubčeka se ushićeno složio cijeli
narod. Kakav narod, takva vizija. No sloboda ni taj put nije potrajala, a i ta je, jedna
jedina vizija, zajedno sa skupljenim novcem, isparila bez traga. Nitko nije smogao
hrabrosti da one na vlasti upita kamo. Ne treba se čuditi. I za samostalnost smo
se, kako je priznao jedan od najistaknutijih širitelja vjere, izborili durenjem -
neobičan, ali simboličan vrhunac tisućugodišnje borbe, djevojka s isturenom
donjom usnicom koja se duri u kutu.
Kad se Slovak kao pojedinac nađe u zemlji gdje vrijede pravila, lako se
prilagodi, a često se u poštivanju pravila i istakne, ali kod kuće su mu, kao
pripadniku naroda, pravila potrebna samo zato da bi imao što kršiti. Što više pravila
nekažnjeno krši, tim više raste njegovo samopouzdanje, a i vrijednost u očima
društva. Slovaci u svakom uređenju, u svakome sustavu, uspijevaju izbušiti rupu kao
crvi u siru, tako da na kraju i gauda, edamer i parmezan postanu ementaleri. U tome
kako režimu uspijevaju nametnuti nacionalni karakter, ima nekakve genijalnosti -
fašizam, komunizam ili demokracija u slovačkome izdanju trebali bi se zapravo
nazivati slošizam, slomunizam ili slomokracija. Možda se upravo zato što smo bivše
režime tako prilagodili vlastitim mjerama, što smo ih tako udomaćili, danas od
njih tako teško rastajemo - na njih se prilijepio naš znoj i miris. Smrde tako po naški.
I demokracija je već primila miris nepatvorenoga slovaštva. To je tako: čime god
nas hranili, uvijek povraćamo krumpir i zelje.
Nagrizanje poretka u totalitarnim režimima moglo bi se smatrati i zaslugom -
time su si ljudi oštrih zube i zapišavali potemkinovsku fasadu - no s odmakom
se može jasno vidjeti da je ono istodobno utvrđivalo Slovake u potajnom
zaobilaženju pravila. Iza toga nije stajao nikakav viši, uzvišeniji cilj, nego tek
prepredenost ili osobna korist. Posljedice su se u potpunosti iskazale nakon dolaska
demokracije. Slovacima je demokracija korisna koliko i čačkalica nekome tko nema
zube. Slobodno izaberu svoju vlast, a prije nego što ona stigne uvesti prva pravila,
već je počinju nadmudrivati. Ne rade to ni potajno, nerijetko se svojom spretnošću
hvale i u javnosti - ta imamo slobodu, a zaobilaženje pravila spada u osnovna ljudska
prava, zar ne? Što je najgore, zapravo rade dobro, jer i vlast također čine Slovaci,
koji ozakonjena pravila nastoje zaobići zajedno sa svojim sugrađanima, kako bi o
svojim postupcima bilo gdje mogli ponosno izjaviti da možda nisu sasvim moralni,
ali time nisu prekršili zakon. Dok izgovaraju takve gadosti, najviše što priznaju jest
da se kreću po rubu, a to hodanje po rubu zakona - bit će da je prilično širok, kad
još nitko nije pao s njega - kod nas je postalo jedno od područja poduzetništva koje
najviše cvjeta. Tako Slovaci, sad već vlastitom slobodnom voljom i u vlastitoj
demokratskoj državi, veselo nadmudruju sami sebe, svatko svakoga i svi sve.
Možemo li se čuditi što ne živimo u odabranome, nego u nadmudrenome društvu?
Ne želim prosuđivati je li to dobro ili loše, to je jednostavno tako. Kao što je
rekao, čini mi se Aldous Huxley, iskustvo nije ono što nam se dogodi, nego ono što s
tim učinimo. Kako smo si prostrli, tako ćemo i leći. I ja sam Slovak, i ja
nadmudrujem vlast - kako drukčije nazvati to što, za državni novac, trgujem robom
za koju smatram da se ne može prodati? No u tome se valjda još skriva djelić
očajničke nade, nade koja grize vlastiti rep. Pokušavao sam nadmudriti i
komunističku cenzuru, kad sam u nakladničke planove švercao djela čije poruke nisu
odgovarale posljednjim proglasima partije. Nisam imao namjeru podrivati temelje
režima, njega sam za razdoblje svoga života smatrao vječnim, samo sam htio da
čitatelji ne zaborave kako je lijepo misliti. No, zašto ne bih priznao, kad bi stvar
uspjela, grijala me spoznaja da sam prevario budni pogled države. Zapravo bih je
stvarno nadmudrio da sam u plan gurao remek-djela socijalističkog shematizma,
kako bi se taj vulgarni pogled na svijet narodu što više zgadio i tako mu se otvorile
oči, ali to tada nisam shvaćao. Uostalom, i nekoć u djetinjstvu sam uvjeravao sam
sebe da nadmudrujem liječnike, kad su mi naredili da dođem na previjanje ili da ne
napuštam bolnicu, i nije mi uopće palo na pamet da najviše nadmudrujem samoga
sebe - zdravlje liječnika time sigurno nisam ugrozio. Doduše, bio sam dijete i imao
sam dječji razum, ali i Slovaci, po Gabinim riječima jedan od najstarijih naroda
Europe, očito su usprkos tome vječno mlad narod. Infantilan.
Samo takav narod može umišljati da se, jednako kao i vlast, može nadmudriti i
stvarnost. Ali sam čovjek, a ni narod, ne mogu nadmudriti stvarnost, nadmudriti je
može samo umjetnost, kad joj, Hemingwayevim riječima, uspija da bude stvarnija od
stvarnosti. A Gabina je tragedija što ne može nadmudriti stvarnost, jer rečenicu
„Kapi su padale vrlo polako, kao što padaju s ledene sige poslije zalaska sunca“,
takvu rečenicu o vojniku koji krvari na nosilima iznad njegove glave nikad
neće napisati i ne samo zato što iznad njegove glave nikad nije umirao nikakav
vojnik. Ne bi je napisao ni kad bi prošao kroz sve poljske vojne bolnice 1. svjetskog
rata i kad bi živio u najslobodnijoj državi na svijetu, a on to sluti. Osjeća to. Zato se
mora lijepiti za vlast, svejedno kakvu, zato je mora uvjeravati u svoju korisnost,
jer za vlast je najbolji umjetnik onaj koji joj je najkorisniji. Ali, ni najviše nagrade i
državna odlikovanja ne bi ništa izmijenili u činjenici da Gabo neće napisati
takvu rečenicu, a za demokratsku većinu naroda ionako je najbolji umjetnik onaj
koga najviše i najduže pokazuju na televiziji.
Dušan ne želi nadmudriti stvarnost, naprotiv. Nada se da će ga, ako se bude
lijepo ponašao, stvarnost voljeti. I on zna da stih poput ovoga „Smrt spava u
uhu glazbe'* nikad neće napisati, ali i nema takvu ambiciju. On samo, kao brižljiv
roditelj, želi hraniti čitatelje svojim pjesmicama: jedna za tatu, druga za mamu,
treća za Janička, sljedeća za Marienku, i još ova za našu lijepu domovinu, gdje rastu
jele... Am! Am! Dušan vjeruje da je ono što on skuha ljudima ukusno, a bilo bi im
još ukusnije kad bi im netko stručan objasnio koliko je to zdravo. Nekako mu je
promaknulo da je u anketi o tome tko je najveći slovački pjesnik,
reprezentativan uzorak čitatelja naveo Pavola Orszagha Hviezdoslava. To je upravo
onaj pjesnik kojega, osim obveznih ulomaka na satima slovačkog jezika, nitko od
njih sigurno nije čitao, ali to ništa ne mijenja u iskrenosti odgovora, jer oni nisu čitali
ni jednog drugog slovačkog pjesnika - jednostavno, Hviezdoslava najbolje pamte, jer
mu je u školi bilo posvećeno najviše vremena.
Sudionici u anketi nisu se zamarali laganjem, zašto bi. U slaboumnosti se
Slovaci možda i mogu mjeriti s Austrijancima, ali na licemjerju im možemo samo
potiho zavidjeti. Tako daleko još nismo stigli. Licemjerje pretpostavlja da se prema
određenim vrijednostima i moralnim načelima naizgled priklanjamo i u javnosti ih
čak poštujemo i pridržavamo ih se; samo privatno, bez svjedoka, dopuštamo si da ih
prekršimo. Slovaci se povremeno nekim vrijednostima i načelima i priklanjaju, ali ne
opterećuju se time da ih u javnome životu poštuju i pridržavaju ih se - vrijednosti su
vrijednosti, a život je život. Koliko bismo lakše živjeli zajedno kad bismo se jedan
pred drugim pretvarali da smo ljubazni i pristojni, da u društvu vulgarno ne psujemo
i da se u autobus ne guramo preko mrtvaca, kad bi konobar ili prodavačica glumili da
im je zabavno posluživati kupca, a službenik da ga veseli što može pomoći stranci!
Neki bi se možda naviknuli na ogrtač pristojnosti i u njemu se osjećali tako dobro da
ga više ne bi ni svlačili. I upravo strah od toga, naslućujem, brani nam da ga
isprobamo - tko bi se htio svrstati medu gubitnike ili, da se poslužimo modernim
slovačkim izrazom, luzere?
Slovaci nisu ni snobovi, ta viša, rafiniranija forma licemjerja im je strana. U
snobizam se oni koji imaju novca eventualno upuštaju u odijevanju, kad kupuju
odjeću i obuću s markom (danas se to na slovačkom zove outfit), ali ni to nije pravi
snobizam, tek zatupljenost reklamama - žigošu se logom modnih kuća kao što su
nekad na Divljem zapadu stoku žigosali užarenim željezom. Ali, glumeći zanimanje
za kulturu i umjetnost, kao što se to nekoć radilo kad se netko htio svrstati u višu
klasu, kod nas se nitko ne može probiti. Uostalom, u demokratskom se društvu i
nema kamo probiti, samo se, ako je osamljen, može spustiti u jamu s gnojem većine.
Što kad bi neki snob - zna se dogoditi - s vremenom zavolio umjetnost? Što kad bi
otkrio, kao što je, mislim, otkrio Robert Filliou, da je umjetnost ono što život
čini zanimljivijim od umjetnosti, i kad više ne bi mogao bez nje? Takav jadnik bi
sam sebe izopćio na rub društva, među čudake i tihe luđake. Ne, nitko ne može
optužiti Slovake da su licemjerni. Ni član Centralnog komiteta ateističke
Komunističke partije, koji se poslije pada režima pohvalio narodu da u kutku svoje
duše nikad nije prestao vjerovati u Boga, nije bio licemjer, on je tako samo - pa i on
je jedan od nas - nadmudrio vlast, odnosno sam sebe. Vlast koja nadmudruje sama
sebe, to je osebujnost i posebnost koju nećemo naći nigdje drugdje osim u Slovačkoj.
Ne želim razmišljati o Slovacima kao o narodu. Ne mislim da smo gori od
drugih, to se protivi statističkoj vjerojatnosti, a kad malo razmislim, među ljudima
koje volim, Slovaci čine veliku većinu. Doduše, volim ih kao ljude, ne baš kao
Slovake. Koliki napor ulažemo u to da bismo se razlikovali od susjednih naroda, s
kakvim zanosom tražimo osobine u kojima ih nadmašujemo, a onda kod nekoga,
valjda Williama Saroyana, čitamo o piscu koji piše roman o svojim kolegama iz
čeličane. „Znate", pripovijeda taj čovjek u gostionici, „Srednjoeuropljani ne podnose
kad im se netko smije. Ako im se netko smije, a osobito šef, za njih je to najveća
uvreda; to je kao da im opsujete oca ili majku. Ne poznajem Srednjoeuropljanina
koji ne bi pobjesnio kad ga netko ismije. Prvo se ždere iznutra. Ali svaki dan mu se
taj prostački smijeh zabija sve dublje u srce i odjednom na njemu vidiš da je
opsjednut i jasno ti je da bi bio u stanju ubiti, a to ne mora nužno biti njegov šef.
Može to recimo biti njegova supruga - ne šefova supruga, njegova vlastita supruga,
koju nerijetko gadno izmlati zbog toga što se njemu, jadniku, netko smijao, kao da je
baš ona kriva za to. A premlati i svoga najstarijeg sina, koji će misliti da tako treba
biti." Gle, dovoljno se malo udaljiti i sve naše brižljivo razlikovane nacionalne boje
stapaju se u istu, srednjoeuropsku mrlju, a što je najgore, ta nam mrlja nalikuje.
Nema smisla govoriti o narodu - pa i Thomas Bernhard, ako ga pozorno čitamo,
kaže „Austrijanci zajedno, kao masa..." Mislim da je „masa" ključna riječ. Masa ili
gomila ima vlastitu psihologiju i vlastita pravila ponašanja, a kad se pojedinac
uključi u gomilu, gubi svoj jedinstveni karakter i oslobađa se osobne
odgovornosti. Kakvo je to olakšanje, stopiti se s gomilom! Izgubiti se u masi! Ako
zanemarimo sitne madeže, mase na cijelome svijetu nalikuju jedna drugoj. Kad
danas netko govori o narodu, zapravo misli na masu, jedinstveno ali bezlično
mnoštvo, a onaj tko se želi skriti u narodu, zapravo se zavlači u gomilu. Još davno,
negdje u 19. stoljeću, napisao je, mislim Henry David Thoreau: „Narodi! Što
su narodi? Tatari, Huni i Kinezi! Roje se poput kukaca. Povjesničari ih uzaludno
pokušavaju učiniti vrijednima pamćenja. Zbog manjka čovjeka na svijetu ima
tako malo ljudi. Samo pojedinci nastanjuju svijet.“

 26
Ne znam je li William Saroyan bio izvanredan. Sam je u svojim djelima istupao
kao običan čovjek, jedan iz beskonačnoga niza bića koja nastanjuju svijet od
početaka ljudskoga roda, ali to ne znači da se tako ponašao i u životu. Djela su
obično bolja od njihovih autora, inače ne vrijede mnogo. Tko zna, recimo, je li
Saroyan bio mačo kao njegovi malo stariji kolege Hemingway, Fitzgerald ili
Faulkner; sigurno je da se poslije nekoliko godina braka razveo, ali vjerojatno nije
bio takav mačo kao Hemingway da bi se razveo tri puta. Pisci se razvode, jednako
kao i urednici, tiskarski radnici, čistačice, ravnatelji škola ili konobarice, baviti se
njihovim svakodnevnim životom nema smisla. Pravi glas pisca progovara iz teksta, u
njemu je sve što je smatrao da je potrebno reći. A u najboljim djelima on je samo
glasnogovornik neke više sile, koju i ne poznaje.
Hal Owen, pisac kojega Saroyan spominje u svojoj knjizi, nije bio izvanredan.
Nije vjerovao u svoje sposobnosti i tako roman o Srednjoeuropljanima nikad
nije završio. Sputavalo ga je preveliko divljenje prema Thomasu Wolfeu. „Bio je
uvjeren", kaže o tome Saroyan, „da dok piše Thomas Wolfe, nema ni najmanjeg
razloga da i on piše. Thomas Wolfe je sve uspio reći. Obožavao je Wolfea i divio mu
se kao velikanu, proždrljivom i nezasitnom, kao nametljivom i istodobno neiscrpnom
ili gotovo neiscrpnome piscu, obožavao ga je i divio mu se kao nadničarskom piscu,
čovjeku koji je ostao živjeti u bijednom unajmljenom stanu u Brooklynu, koji je
tako neljudski rintao da je zaboravljao na vrijeme, zaboravljao je na jelo i piće, a
zatim, poslije dugih sati iscrpljujuće i transu slične koncentracije i poslije najbržega
pisanja na svijetu, koje je nerijetko trajalo cijeli dan i noć, a ponekad čak i dulje,
isteturao bi iz svoga romana, njegovo je krupno tijelo bilo očišćeno izgarajućim
radom, njegovo je teško tijelo bilo lagašno, gotovo bez težine, i počeo bi letjeti
ulicama..."
Hal Owen možda nije znao da je taj gejzir riječi, ta poplava riječi zatim utjecala
u ruke Maxwella Perkinsa, koji se pobrinuo da se Wolfeovi romani-rijeke ne
izlijevaju iz korita. U današnje doba, kad su razni dugovječni i renomirani izdavački
Jone, zajedno sa svojim autorima, nestali u trbusima proždrljivih kitova globalnog
književnog tržišta, imena urednika više nitko ne zna, a zajedno s nekoć glasovitom
izdavačkom kućom Scribner sigurno je palo u zaborav i ime Maxwella Perkinsa.
Povremeno neki autor u zahvali na početku knjige, među mnogim imenima,
spomene i urednika, ali tko danas čita zahvale? A koji urednik, na tekućoj vrpci
za proizvodnju knjiga, dobije priliku da pokaže svoje osobno mišljenje i ukus? Koji
urednik stigne prema autoru izgraditi očinski ili majčinski odnos?
„Dragi Max“, piše Fitzgerald Perkinsu godine 1933., prošli sam tjedan tri dana u
New Yorku strašno lumpao. Baš sam Te mislio nazvati, kad sam se potpuno slomio i
dvadeset četiri sata proveo uzdišući u krevetu. Nema sumnje da mladić postaje
prestar za takve zabave. Ernest (Hemingway) mi je rekao da je pred Tobom
skrivao činjenicu da sam u tako jadnome stanju. Šaljem Ti ovo pismo ne toliko da
bih Ti napisao Rousseauove Ispovijesti, nego više kako bih te obavijestio zašto sam
došao u grad i nisam Te nazvao, prekidajući tako dugogodišnji običaj.“ A malo dalje
nastavlja: „Ovdje dolje sve protječe mirno. Od prvoga veljače do prvoga travnja
bacam se na apstinenciju, ali nemoj to reći Ernestu, jer je on, zahvaljujući tome što
se uvijek susrećemo na zabavama, već odavno uvjeren da sam neizlječiv alkoholičar.
Ja sam njegov alkoholičar, onako kako je Ring (pisac Ring Lardner, koji je neko
vrijeme bio Fitzgeraldov susjed) moj, i ne želim ga razočarati, premda se i priče za
Post (popularni časopis Saturdaj Evening Post) moraju pisati u trijeznome stanju.
Učinilo mi se da je u dobroj formi, Bunny (kritičar i pisac Edmund Wilson) nešto
manje, bio je prilično sumorno raspoložen. Defnitivna odluka da prihvati
komunizam, bez obzira na to kako on djeluje na dušu, neizbježno mora biti
rastužujuči proces za nekoga tko je jednom iskusio intelektualne užitke svijeta u
kojem živimo."
Meni nijedan autor nije napisao takvo pismo. Tek nekoliko nabrzinu nažvrljanih
izgovora zašto neće predati rukopis na vrijeme, tu i tamo neko objašnjenje na
margini papira ili razglednica s godišnjeg odmora, kamo je pobjegao od obveza. Ali
očinski se odnos medu nama nije izgradio, za to sam bio premlad, a kad
sam dosegnuo prave godine, urednike su izbacili na smetlište povijesti. Dobro, ja
sam ionako svojim partnerom više smatrao tekst nego autora. Nisam bio umjetnik,
ali sam u mladosti često sudjelovao u strastvenim raspravama svojih književnih
vršnjaka, i što smo bili pijaniji, to nam se više činilo da književnost može
promijeniti život. Iluzija, doduše; u stvarnosti život mijenja književnost. No kako je
rekao, mislim Endre Nemes, umjetnost je posljednja velika iluzija koju imamo,
dakle, ne bismo je se smjeli lakomisleno odricati.
Slovaci svojim književnicima, onim pravima, nikad nisu osiguravali
egzistenciju i nikad neće, a u vrijeme komunizma, još je svakome tko nije imao
stalni posao prijetio zatvor zbog parazitizma. Tako su se ljudi moje generacije morali
prihvatiti raznih civilnih, neumjetničkih zanimanja, gdje su postupno izgubili ne
samo krijeste, nego i šarene paunske repove. Dobili su djecu, trebali su im stanovi,
nekima i automobili ili kuće na selu; trebale su im stipendije, priznanja i titule - kako
je rekao, mislim Sandor Marai, bez novca je teško biti siromašan, neovisan i
pustinjak. Još je teže zadržati neiskvareno, slobodno mišljenje, kad ste u
svome odsjeku povjerenik Revolucionarnog sindikalnog pokreta, član Saveza
čehoslovačko-sovjetskog prijateljstva i tvorničke požarne straže, a na Prvi svibnja
zaduže vas da nosite transparent. A gotovo je nemoguće očuvati čistu, nesputanu
zaigranost, koja je temelj svakoga stvaralaštva, ako se prilikom pisanja stalno morate
osvrtati iza sebe, gdje šutke ali prijeteći stoji cenzura. Pokušajte onda povjerovati da
ste izvanredni! Rado ćete takvu izvanrednost zamijeniti za zdjelicu leće, nije važno
što se već ohladila. Pisac koji se mora probijati kroz život uz pomoć različitih trikova
i smicalica, poštenu, važnu knjigu može napisati samo o tome kako i zašto sam
sebe ne cijeni. Ali koliko znam, takva knjiga kod nas nije napisana.
A pokušajte hodati ponosno uzdignute glave danas, kad sve unaokolo, cijela
stvarnost, glasno viče, kad vam i demokratska većina naroda neskriveno daje do
znanja da joj se živo fućka za umjetnost! Trijezni to sigurno nećete podnijeti. A da
kažem istinu: danas nitko, čak ni pijan, neće kolegu nazvati govnom u svađi oko toga
tko je najveći pjesnik, i to ne zato što smo u međuvremenu postali pristojniji. Danas
se takva svađa uopće neće razbuktati. Pa svi znaju da je najveći pjesnik Pavol
Orszagh Hviezdoslav.
Nešto je u svim tim godinama nastalo. Nešto je ipak ostalo. Kad je već stvarnost
bila skroz-naskroz lažna i odvratna, pisci su joj isplazili jezik, i gle, bio je drukčiji!
Nov! Tim su jezikom oblizali stvarnost, skinuli joj šminku vremena i ispod nje se
pojavila gola koža. Odabrali su grubi, crno-bijeli govor vojnih i klasnih sukoba,
govor seoskih gazda, nadničara, župnika, sluškinja, partizana i graditelja boljega
svijeta, i prisilili su ga da izrazi fine nijanse osjećaja i raspoloženja
iskorijenjenog suvremenika. Čovjeka koji u ovome svijetu nikad nije bio kod kuće.
Kako je to rekao jedan od njih: „ A tko je ostao sa strane? Tko nije patio ni za što,
nego uglavnom za sebe? Tko je bio u zatvoru zato što je nekoga lupio po nosu? Tko
je krao? Tko je ubijao za novac? No, tko? Pravi ateist, element koji ne spada ni u
crkvu ni u partiju, ni ikamo drugamo. Bačen na milost i nemilost svijetu, čovjek bez
čvrste ideje i čvrstih interesa, čovjek bez logičkog mišljenja i možda s izopačenim
osjećajima, kaotični hermafrodit, možda alkoholičar, a možda i homoseksualac.
Dopustite da svoje suosjećanje uputim tim vanpartijcima. Njih neće primiti nijedna
partija."
Za te su ljude stvorili jezik, kako bi se čuo i njihov glas. Bio je to jezik kojim na
slovačkome mogu govoriti Hemingway, Faulkner, Fitzgerald i Thomas Wolfe; mogu
njime govoriti Pilnjak, Platonov i Babelj, Karl Kraus, Kafka i Günter Grass; mogu
njime govoriti Marai, Nadas i Esterhazy, Brandys, Konwicki i Gombrowicz. Na
slovačkome mirne duše može govoriti i iznervirani Thomas Bernhard - samo kad bi
ga, kad bi sve njih imao tko slušati.
Taj jezik još uvijek postoji, leži na pločniku i većinska slovačka masa
prekoračuje ga kao pseće govno. Uskoro će svi radije prijeći na drugu stranu, gdje
im neće smetati. „Kapi su padale polako, kao što padaju s ledene sige poslije zalaska
sunca.“ Danas takva rečenica ne može nastati, u najboljem će slučaju netko
napisati „Kapi su padale polako", a sutra već kapi nitko neće ni spomenuti. To je
informacija bez praktične vrijednosti. Kao što znamo, vrijeme je novac, a prodajna
cijena kapi krvi u umjetnosti je nula. Tko bi je stigao primijetiti, a o kapima sa sige
da i ne govorimo? Ono što se u životu ne može izmjeriti i izbrojiti, ono što za
čovjeka nema praktične koristi, vene u sjeni i uskoro će sasvim izumrijeti. Koga bi
zanimao korov koji se ne može prodati? Više ni jedni druge ne zanimamo. I s
najbližima razmjenjujemo samo praktične informacije: vani kiši, ček još nije stigao,
treba kupiti kruh, gulaš je u frižideru. Tko će danas otići po Nikoletu u vrtić? Ostatak
je besmisleno brbljanje, šum riječi. Ali pazite, dragi većinski sugrađani, već je u
Bibliji rečeno: praksa si i u praksu ćeš se pretvoriti.
Jezik je još ovdje. Oni koji su ga stvorili, većinom više nisu. Jedan od njih
počinio je samoubojstvo, drugi je završio u ustanovi za socijalnu skrb, treći je
godinama živio paraliziran u krevetu, ostale su pokosili šećerna bolest, rak, infarkt i
druge bolesti. To je dio ljudske sudbine. Pisci umiru, jednako kao i urednici,
tiskarski radnici, čistačice, ravnatelji škola i konobarice, čak i kao bankarski
menadžeri, predsjednici upravih odbora, vlasnice salona ljepote i burzovni mešetari.
Ali nekoliko njih još uvijek živi. I ja još živim. Nisam pisac, nego samo urednik, ali
povremeno sam sebe uvjeravam da sam i ja malčice doprinio nastajanju toga jezika.
Netko bi mogao reći da je laštenje tuđih misli, kako bi bolje sjale, zapravo samo
licemjerje preneseno na područje umjetnosti, ali ne sramim se zbog toga.
Thomas Wolfe je umro 1938. godine od tumora na mozgu. Imao je trideset
osam godina. U Skici za povijest američke književnosti, koju sam dobio na
jednome primanju u američkome veleposlanstvu, posvećena mu je samo jedna
sporedna rečenica, da su njegovi romani utjecali na stvaralaštvo Jacka Kerouaca. Za
dvadeset godina, kad se Jack Kerouac pretvori u sporednu rečenicu, Wolfa više nitko
neće ni spomenuti. Maxwell Perkins je nadživio svoga štićenika za mnogo godina.
Nadživio je i Francisa Scotta Fitzgeralda, koji mu je pisao intimna pisma i molio ga
za strpljenje i za predujam, a umro je dok je uređivao rukopis Roalda Dahla. To ja
zovem sretnom smrti! Ernest Hemingway je, kao što je poznato, počinio
samoubojstvo 1961. Godinu poslije umro je i William Faulkner.
Sedamdesettrogodišnji William Saroyan umro je 1981. Je li i kad je umro Hal Owen,
to iz njegove knjige ne možemo doznati, no premda više nije mogao biti u sjeni
Thomasa Wolfea, knjigu o Srednjoeuropljanima očito nije dovršio. Samo je morao
smisliti drugi izgovor.
Da ne zaboravim: najveći slovački pjesnik Pavol Orszagh umro je godine 1921.
Imao je sedamdeset dvije godine. I on je stvorio drukčiji, vlastiti jezik.
Vlastite čitatelje nije stvorio.

 27
„Niste baš morali pjevati", rekao sam. „U restoranu je bilo i drugih gostiju."
„Bambergeru se svidjelo", rekao je Gabo. „Vidio si kako je to brzo sredio sa
šefom sale. Bez problema. Samo ti nepotrebno dižeš frku."
„Pjevala je i gospođa doktorica", rekao je Dušan. „Ona je zapravo i počela s tim,
bismo li..."
„Kakva doktorica, molim te, u najboljem slučaju, što su ono danas, nekakva
prvostupnica. Ekonomije, menadžmenta ili slične pseudoznanosti. Nisi čuo kako
se hvalila da je poduzetnica? U Slovačkoj zastupa neku inozemnu kozmetičku tvrtku.
Drugim riječima, prodaje kremice i parfeme. Dok ste ondje onako gugutali, nije ti
slučajno pokušala prodati losion poslije brijanja?"
Došli su u moju sobu, s bocom borovičke koju su donijeli od kuće. Kao da je
večer za njih počela tek sad, prava večer. Čisto slovenska.
„Ni u Bratislavi vam ne bi dopustili da pjevate u restoranu", rekao sam.
Gabo se raskomotio na slobodnoj fotelji, a ja nisam bio tako pristojan da svoju
prepustim Dušanu. Sjeo je nasuprot nama, na rub kreveta, a plastičnu je čašu, očito je
i nju ponio na put, držao u ruci, kako se ne bi morao istezati prema stolu.
„Kao prvo, pjevali smo tiho, a Bavarci su samo mogli biti sretni što će napokon
čuti neke pristojne narodne pjesme, ne one njihove drmalice i hopsalice. Um-ta, um-
ta, um-ta-ta. Bambergeriću je to pasalo, vjeruj mi, a i njegovoj sekretarici, ili što je
već.“ Gabo je mahnuo rukom da ispružimo čaše i svima nam je natočio. „Recite
mojooj materiii", zapjevao je ispod glasa. „Zar to nije krasno?"
„Doktorova je žena lijepo pjevala drugi glas", rekao je Dušan i vratio se na
krevet.
„Kao drugo, sigurno si vidio, na austrijskoj televiziji to prikazuju svake godine,
kako se u Mainzu ili tamo negdje opraštaju od poklada i kako pritom dreče. Uhvate
se ispod ruku, njišu se i dernjaju da se sve praši. Sva sreća, ja ih ne razumijem, ali to
se stvarno ne da slušati. I isto tako sjede u nekom restoranu ili pivnici, zato mi nemoj
reći..."
„To više nisu Bavarci, u Mainzu", rekao sam.
„Svi su Nijemci isti. Kad vidiš kako se Nijemci zabavljaju, čime, užas jedan.
Njihova limena glazba, časna riječ ako ne bih radije slušao češke polke ili
mađarske čardaše, a tek njemački humor... kako se u onim kratkim kožnim hlačama
smiju i plješću po bedrima...“ „Nemoj zaboraviti da govoriš o televizijskim
emisijama“, rekao sam. „Na televiziji je masovna njemačka zabava gotovo ista kao i
slovačka. Možeš vidjeti i da se naši gledatelji pljeskaju po bedrima, na jednako
glupe fore. Samo što imaju duge hlače, pa im se na bedrima ne vide crvene mrlje.“
 „Urlanje uz pivo, to su ti Nijemci. To im paše. A na večer slovačke književnosti
dođe ih pet i pol.“
„Budimo iskreni”, nisam se mogao suzdržati, „koliko bi ljudi u Bratislavi došlo
tebe slušati? I zašto bi Nijemce zanimao životopis nekog nepoznatog slovačkog
izumitelja, kad ne zanima ni Slovake? Ili je to takvo književno remek-djelo?“
„Ali onaj glumac je dobro čitao“, brzo se javio Dušan. „Osjećajno. Moglo se
vidjeti da razumije poeziju, a i pjesme su mu se dopale, po mom mišljenju. Samo mi
je malo žao što se u prijevodu izgubila melodioznost slovačkog stiha, njemački je
tako... hroptav.“ Svjetlo lampe mu se po okruglom, gotovo dječje ružičastome licu
razlijevalo poput auoreole, a prigušeni, mekani glas zvučao je kao da tepa, kao da se
obraća djetetu u kolicima. „Šteta što nije mogao ostati s nama na večeri, rado bih
s njim porazgovarao.“
Gabo nije obraćao pozornost na njega. „Ako ti se nešto ne sviđa, zanemari to i
ne nameći to drugima*', rekao je. „Misliš li da se to ne osjeti? To su morali
primijetiti i zatucani Nijemci, kad si moju knjigu obavio u tri rečenice, a o nekim
starim iskopinama izlagao deset minuta. Slušaj“, u trenutnoj smetenosti kucnuo je
svojom plastičnom čašom moju, kao da očekuje da će zvecnuti, „budi muško i ako ti
suvremena, nova književnost... književnost, recimo to izravno, naše slovačke države,
ne paše, zavući se u rupu i šuti. Ako ne možeš pomoći, onda barem nemoj
nanositi štetu i nemoj musti novac od države koja ti je tako odbojna. To bi za mene
bilo ponašanje pravog muškarca.“
„To bi moglo vrijediti“, rekao sam, „kad bi ti bio najpoznatiji ili barem jedan od
najboljih predstavnika suvremene slovačke književnosti. Samo što nisi.“ Nehotice
sam se osmjehnuo: prije trideset godina bismo se poslije tih riječi možda i potukli,
ali kad sam sad zamislio dva šezdesetogodišnja pjetlića... Nisam se čak bojao ni da
će mi ispovraćati hotelski tepih, znao sam da Gabo dobro podnosi piće, a Dušan je s
alkoholom bio oprezan. Čuvao je svoj visoki tlak kao da je jedini na svijetu.
„Zaboravite to“, rekao je on. „Po mom mišljenju, bila je to uspješna večer.
Pokazali smo da su Slovaci ovdje, da imaju svoju književnost, a kad se tome još
doda i slovačka glazba i film...“
„Znate li, dečki, što je vaša tragedija? Ja doduše nisam umjetnik, ali...“ Htio sam
reći da je to i moja tragedija, no Gabo mi nije dopustio da kažem do kraja.
„Točno tako! Ti nisi umjetnik, ti si... znaš što si ti? Samo pas koji skače oko
književnosti i vrti repom, jer se nada da će se i za njega naći neka kost.“
Imao je pravo, na neki način. Okrenuo sam se prema njemu: „Znaš li Thomasa
Bernharda?“
„Čuo sam negdje to ime. Ali nemoj očekivati od mene da zapamtim svakog
Nijemca."
 „Dobro, upitat ću te nešto drugo: što misliš, je li piscu potreban svijet kojemu
nisu potrebni pisci?"
Na trenutak je imao izraz lica kao da razmišlja o tome, vrlo kratko; možda je u
sebi, riječ po riječ, ponovio pitanje. Zatim je odmahnuo rukom. „To su
samo intelektualne dosjetke. Kod nas se, ako nisi primijetio, književnost predaje već
u osnovnoj školi. Kako onda nije potrebna svijetu. Zašto bi učili o piscima ako
im nisu potrebni?" Pogledao me. „To nisi sam smislio, nadam se."
„Slušajte me", rekao je Dušan. „Minibus s glazbenicima stići će negdje sutra
navečer, a nas će voziti natrag vjerojatno tek ujutro, tako da zapravo imamo
slobodan dan. Ona doktorica... doktorova žena, rekla je da se u Innstadtu, odmah
prijeko, na drugoj obali, nalaze nekakve hodočasničke stube do Djevice Marije
Pomoćnice, nešto poput Kalvarije, a gore je kapucinski samostan, odande je navodno
lijep pogled na grad. Mogli bismo otići tamo, što kažete?"
,,I odmah se ondje lijepo pomoliti Djevici Mariji, zar ne?" složio se Gabo.
„Bez mene“, rekao sam. „Ja se već sutra ujutro vraćam vlakom u Beč.”
„Baš dobro.“ Gabi je bilo teško dignuti stražnjicu, samo je opet kimnuo da
približimo čaše. „Znači da ćemo mi ostati sami, bez prevoditelja? U ministarstvu to
sigurno nisu tako zamislili.”
„Snađite se, imate ruke i noge. A što se tiče ministarstva, ne brini, pošteno ću
vratiti novac za sutrašnju prehranu.”
„Ministru se to sigurno neće svidjeti. Jer ja, to ću ti direktno reći, neću ništa
prešutjeti u izvještaju o putovanju. Na tvome mjestu bih još jednom razmislio.” Volio
sam Gabu, neko vrijeme, mogao sam ga dobro podbadati. Podbadati Dušana,
dobričinu ne toliko iz duše, koliko iz poziva, ne bi bilo nimalo zabavno. Pred Gabom
je bilo dovoljno mahnuti crvenom krpom i već bi nasrnuo. Nije mu smetalo, a možda
nije ni primijetio, da iza njega nema ničega. Praznina. Leere, rekla bi Margarethe,
koju već i prijatelji u Austriji zovu Margie, a jedan neuspješni slovački trgovački
putnik Gretka.
„Zaboravi ministra”, rekao sam. „Vaša je tragedija što ste se rodili prekasno.
Ako i Gabo bude pazio na zdravlje kao i ti, Dušane, obojica ćete nadživjeti
posljednjega čitatelja. A to nijedan ministar ne može promijeniti.” Ali na to se Gabo
više nije dao upecati. Prazne riječi, očito, po njegovom mišljenju. Imao je pravo, na
neki način; meni se cijela večer doimala praznom. Nepodnošljivo. Osjećao sam kako
se u meni počinju penjati prvi Pavel Vilikovsky sitni mjehurići bijesa, a ono što me
najviše ljutilo, to sam unaprijed znao, bilo je to što će se pjeniti u prazno. I nekakva
voditeljica iz bijednoga američkog restorana je toga svjesna, i ona to osjeća...
Uskoro je bila prazna i boca borovičke. Nisam htio ostati dužan i iz torbe sam
izvukao ostatak rakije od raži.
 „Ali upozoravam vas da se u ovoj sobi ne pjeva", rekao sam im dok sam točio.

 28
Konji upregnuti u fijakere stajali su nepomično, nisu ni treptali očima. Kao da
su čekali da netko u njih ubaci kovanicu i tako ih pokrene - s nogama uraslima u
kolnik podsjećali su na parkirne automate ili automate za karte javnoga prijevoza.
Samo je jedan, ispred posljednjega fijakera u redu, odjednom podignuo glavu, trznuo
uzdama i pretresao grivom. Taj je bio živ. Zapravo nemam ništa protiv fijakera na
bečkim ulicama, zgodni su, ali pomalo neprikladni, kao električna željeznica na
tepihu u blagovaonici. Došao sam pogledati Stephansdom; htio sam vidjeti gotičku
crkvu, no opkoljena fijakerima sa svih strana, ona je bila tek još jedna, veća kočija za
voženje turista.
Volim gotičke crkve... gotičke katedrale, taj prozračni uzvik prema nebesima.
Tada su ljudi još uvijek vjerovali da ondje nečega ima - nečega što se ne
može dosegnuti, ali se u katedrali može osjetiti. Kelnska katedrala je veličanstvena,
ali kod nje i kod praške Katedrale svetog Vida smeta mi činjenica da nisu istesane
iz jednoga komada: netko je na njih pomislio, no naglas ih je izgovorio netko sasvim
drugi. Više sasvih drugih, u nastavcima. No uzvik se ne može nadodavati kao kaša, a
ni vjera više nije ista kad po njoj stoljećima seru golubovi. Ali da, gotičke katedrale,
ne znam zašto: katedrala u Bayeuxu u Normandiji, oko koje su se kuće skupile kao
oko pastira, tako da je se i ne može odjednom vidjeti cijelu, katedrala u Reimsu, gdje
kroz tornjeve možete gledati ravno u nebo, i moj apsolutni favorit, katedrala u
Strasbourgu s odrezanom zadnjicom, kako je ne bi vukla prema tlu dok uzlijeće, i s
kipom Gutenberga iza ugla. Volio bih znati jesu li tome zaštitniku svih urednika
podigli spomenik još negdje na svijetu - da nema njega, na bi bilo ni nas. A uskoro
nas i neće biti. Nadam se da su strazburški gradski oci razumni i da će barem njegov
kip ostati.
Vremena se mijenjaju. Gotičku katedralu danas više nitko ne može izgraditi, čak
ni da se postavi na glavu; može izgraditi samo pseudogotičku imitaciju. A ni knjige-
katedrale, kakve su se nekoć objavljivale, danas više ne možemo naći; danas izlazi
tek nešto poput modernih crkava; naizgled su lijepe, svijetle i udobne. U njima se
može ugodno posjediti, no u njih se ne može vjerovati. To su udobne čekaonice na
Boga, no on po toj pruzi već odavno ne prometuje. I knjige su danas tek zabavna
razbibriga, poput rješavanja križaljki, kartanja ili vezenja po šabloni. A kad izumru
posljednji kartaši i vezilje, grupe školske djece odlazit će u muzeje diviti se
knjigama. Ali kladio bih se da će se dulje zadržati pokraj vitrine s kamenom
pandžom i trima mamutovim kostima.
Što me se to tiče. Došao sam pogledati Stephansdom, to je sve, a za to se plaća
ulaznica. Napredak se ne može zaustaviti, a novac će sigurno poslužiti za
održavanje zgrade - tko zna koliko dionica u tome spomeničkom dioničkom društvu
ima Bog i isplaćuju li mu dividende. Zapravo, kad sam na Westbahnhofu izašao iz
vlaka, na Stephansdom nisam ni pomislio. Automatski sam tramvajem krenuo prema
Südbahnhofu i odmah sam ušao u zgradu kako bih na redu vožnje pogledao kad
ide prvi vlak za Bratislavu. U zgradi je bila gužva, oko mene su amo-tamo tumarali
ljudi, vozile su pokretne stube, svijetlile prodavaonice sendviča i svježih peciva,
bifei, trgovinice s cigaretama, knjigama, časopisima i tričavim suvenirima, na uglu je
još uvijek bio mali supermarket u kojem sam prije nekoliko dana kupio bocu rakije
od raži. Kao da su od tada prošle godine. Odjednom - valjda kad sam na ploči bijelo
na crnom vidio riječ Bratislava - pomislio sam da se nemam kamo žuriti. Iz
Bischofshofena mi je ostalo još nešto šilinga, a kad sam već u Beču, zašto ne bih
barem nakratko, u hodu, iskusio glasovitu kvalitetu života? No bio je to više osjećaj
nego razumno razmišljanje; osjećaj da je u Beču nešto što će mi u Bratislavi
nedostajati. Da sam u njemu nešto zaboravio.
Izašao sam pred kolodvor i duboko udahnuo atmosferu: ispuhe, brujanje
građevinskih strojeva, cinkanje tramvaja... Prešao sam na drugu stranu i krenuo po
Argentinierstrasse, na Karsplatzu sam zaobišao nekoliko gubitnika i našao sam se na
Kärtnerstrasse. U blizini Opere bio je bistro, ušao sam u njega i naručio četvrt litre
bijeloga vina; upravo uz njega sjetio sam se Stephansdoma, odmah iza ugla.
Pogledao sam sijedoga muškarca za susjednim stolom, kako oprezno, kap po
kap, srče kavu i drhtavom rukom otkida komadiće kifla, kroasana ili kakvo je već
pecivo imao na tanjuru. Kao da hrani goluba. Kvaliteta života... kome zvoni
zvono, rekao bi Hemingway. Mislim da je prvi transplatator srca Christiaan Barnard
jednom na televiziji (na bečkoj, kojoj drugoj), rekao da život za njega ima smisla
samo dok ima određenu kvalitetu, a onda...
Uz drugu četvrt litre - kad je konobar donio vrčić, osmjehnuo mi se, a
umirovljenik je pažljivo skupljao mrvice sa stolnjaka - učinilo mi se da je kvaliteta
bečkoga života zavirila u bistro i lagano mi kimnula glavom. Još uvijek mi se nije
izravno obratila, samo je obećala da će uskoro doći do mene. Svijet zapravo nije kriv
zato što mu nisu potrebni pisci; nije to namjerno odlučio, jednostavno se tako
dogodilo. Ima hrpu vlastitih briga. Recimo samo trajno održivi razvoj - pokušajte
nositi takav teret i biti svjesni da ga, ako ga samo na trenutak spustite da se odmorite,
više nikad nećete moći podignuti! U tome pisci nikako ne mogu pomoći svijetu
i svijet to zna. Nema kad dopustiti da ga ometaju svojim mudrovanjem. Bio bih rado
upitao umirovljenika koju je posljednju knjigu pročitao - on se ne mora
mnogo brinuti oko razvoja. Johannesa Marija Simmela? Ili Psihologiju starenja
Dennisa B. Bromleya? Thomasa Bernharda sigurno ne, za to bih stavio ruku u vatru,
premda bi ga možda znao popljuvati. Kao što je rekao, mislim Robert Musil, slava
počinje ondje gdje znamo za nešto, ali ne poznajemo to, a Thomas Bernhard je
sigurno slavan, na svoj način. Uostalom, i Margarethe je priznala da ga nije čitala, no
i ona je čula za nekakav skandal povezan s njim. Glupa ženica, umjesto da uživa u
kvaliteti života u Beču, potegne sve do New Yorka usluživati nezasitne Amerikance.
Je li mi slučajno na papiriću ostavila svoju adresu u Beču?
Kad sam ustanovio da u Beču nisam zaboravio Stephansdom, polako sam, s
noge na nogu, krenuo po Grabenu. Kamo? Samo tako, u prazno... kako se kaže, bez
cilja. Svuda oko mene čuli su se strani jezici, najčešće engleski, većinom američki -
ono Margarethino tamno ,,r“ s podignutim ovratnikom i šeširom nabijenim na čelo -
i talijanski. S komunistima ili bez njih, imao sam svoj život, baš kao i vi, rekao sam
Margarethe prije nekoliko dana. Mislim da u tom trenutku nisam lagao. Imao sam
pravo, na neki način: ali što s tim? Što će mi ostati u ruci ako taj svoj život pokušam
opipati? Što sam od njega napravio? Od sebe? To je pitanje. Jer, kako je rekao
Aldous Huxley, iskustvo nije ono što nam se dogodi, nego ono što s tim učinimo.
Znam dobro citirati, bilo koga. Šteta što od toga nemam nikakve koristi.
Tko nije patio ni za što, nego uglavnom za sebe? To je pitanje. Pa ja, čovjek
bačen na milost i nemilost svijetu, kao i svi ostali. No što je proizašlo iz moje patnje?
I je lije uopće bilo? Haha! Tko nije uzvišena duha i usprkos tome nije postao
milijunaš, ništa ga ne opravdava, mislim da je znao još Ladislav Klima. No, nisam
postao milijunaš. Za više od šezdeset godina izborio sam se samo da postanem torbar
s vrećom punom zrcala, češljeva i džepnih nožića, kakve smo zvali ribica. Ili
Sarajevo. Ali to nije važno. To me ne boli. Moja tragedija je... jedina je moja
tragedija zapravo to što nemam svoje tragedije. Ništa na meni nije tragično - dobro,
ali kakvo je onda?
Kako to da Margarethe, koja ne čita Thomasa Bernharda i radije nadgleda
konobare u restoranu, to je pitanje... Kako to da je ona opazila prazninu, rupu preko
koje se može prijeći kao da uopće ne postojimo, a ja je nisam primijetio? Nije li me
možda, kad je to izjavila, htjela upozoriti na nju? Ali ja sam joj - jer ja doduše nisam
umjetnik, ali s riječima sam se oduvijek dobro snalazio - spremno odgovorio da iza
nje ostaju sjećanja. Imao sam pravo, zašto ne. Na neki način. No sjećanja drugih
ljudi su poput citata, za njih ne snosimo odgovornost. Ne možemo se kititi tuđim
perjem, to se ne računa. Riječ je o tome, kakva sjećanja na sebe imam ja. To je
pitanje. Možda se upravo zato sebe i ne želim sjećati? Dosta s Margarethom, kvragu
s njom. Ne može me ona izbaciti iz takta. Ali svejedno bi me baš zanimalo kakva su
joj sjećanja ostala na mene. Da se znam spretno izmicati? Na engleskom, izgubiti se?
Da joj se učinilo da sam ondje, a kad me htjela uhvatiti, zagrabila je u prazno?
Sjeo sam za stolić ispred velike prodavaonice Juliusa Meinla - takvih je nekad,
dok Beč još nije bio tako visoko na ljestvicama kvalitete života, bilo i u Bratislavi -
i počeo sam pregledavati džepove na sakou.

 29
„Nažalost, Margarethe nije kod kuće“, rekao je muškarac na vratima. „Leider.”
No nisam imao osjećaj da mu je stvarno žao. Uostalom, ni meni nije bilo pretjerano
žao, gotovo da mi je negdje, u lijevoj pretklijetki srca, laknulo. Što se može, viša
sila. Nitko ne može reći da nisam pokušao. Muškarac me je odmjerio od glave do
pete, kratko ali prodorno. „Thomas Bernhard?“ upitao je zatim.
Pitanje me zaskočilo, u prvome trenutku nisam ga ni razumio. Nisam shvaćao.
,,Wie bitte?“ promucao sam.
„Vi ste onaj Slovak kojega zanima Thomas Bernhard?“ Već je vjerojatno
pogodio, jer mu nisam stigao ni pošteno kimnuti, odmah je objasnio: „To mi je dala
kao lozinku, za koju trebam pitati. Znak raspoznavanja, da ne dođe do zabune. Ja
sam njezin brat.“
Bila je to stara zgrada s visokim stropovima, a i vrata su završavala negdje
visoko iznad muškarčeve glave. Sad je na njima napravio korak unatrag, ali nije me
pozvao unutra.
,,Margarethe“, dakle ne Margie, pomislio sam, „je u bolnici. Teško je bolesna -
to vam nije rekla? - i stanje joj se iznenada pogoršalo“. Govorio je polako,
oklijevajući, nekako preko volje, i neprestano mi je pritom promatrao lice. Nije joj
sličio: bio je viši i imao je izraženije, oštrije crte lica, s nosom poput kljuna. Učinilo
mi se da bi bila dovoljna jedna pogrešna riječ i njime bi me kljucnuo između očiju.
Radije sam šutio - uostalom, što reći na to. ,,Es tut mir leid für sie", ovaj put je
žaljenje barem zvučalo iskreno.
„Trebam vam prenijeti poruku", i dalje neljubazno, gotovo neprijateljski,
„zamoliti vas, ako se pojavite, da je odete posjetiti. Doduše, samo ako imate vremena
i želite to", pogledao me s nadom u očima, „nemojte to shvaćati kao obvezu. Ona
ponekad ima čudne ideje, naša Margarethe. Općenito je nekako... osebujna.
Eigentümlich.“ Opet taj pogled iščekivanja, dok nije odustao. „Ali ako se odlučite na
to, ja ću vas odvesti. Autom smo začas tamo."
„Ovaj..." rekao sam; misli su mi se pod tim njegovim reflektorima uplašile i
jurcale su amo-tamo. Teško bolesna? Margarethe? Vidio sam je pred sobom
skupljenu, skvrčenu u klupko u postelji. Bolničkoj, kako kaže. Moram je zamisliti.
Odmah. S onim ispupčenim kostima na leđima, s rebrima gladnoga psića. „Ovdje
sam samo kratko”. Nesvjesno sam pogledao na sat. „Ako bismo mogli krenuti
odmah... je li sad vrijeme za posjete?”
Automobilom od Türkenstrasse do Opće bolnice, odnosno AKH, kako je brat
nazvao Allgemeines Krankenhaus, stvarno nije bilo daleko, a on putem nije
bio nimalo razgovorljiviji. Otkrio je samo, a i to nerado, da Margarethe ima
leukemiju, već dulje vrijeme. Je li stanje ozbiljno? Slegnuo je ramenima, kod tako
podmukle bolesti nikad se ne zna. A kako to podnose roditelji? Otac je već umro, a
majka je u posjetu sestri u Zell am Seeu. Zasad još ništa ne zna, ima slabo srce i on
je ne želi nepotrebno uznemiravati. Hoćemo li negdje stati, da joj kupim cvijeće ili
naranče? Na to je samo podignuo jednu ruku s volana i ideju odbacio prezrivim
odmahivanjem.
Brat se snalazio u prostranome kompleksu bolnice, koračao je sigurno, a ja sam
ga slijepo pratio. Nisam primjećivao okolinu, imao sam pune ruke posla sa
svojom situacijom. Što ovdje tražim? Brat se ni jedan jedini put nije osvrnuo da vidi
pratim li ga; ne sviđam mu se, očito, uopće se nije potrudio predstaviti mi se. A
doima se i da njegova ljubav prema Margarethe nije žarka, kad su mu njezine želje
takav teret. Pomislio sam da imati brata možda i nije takav blagoslav kako sam
nekoć zamišljao. No zašto mi nije rekla da je bolesna? Nije imala povjerenja u
mene? Ali nekakvo je povjerenje imala, nije se bojala prepustiti mojim rukama.
Zašto onda hoće da je posjetim u bolnici? Vjerojatno je samo htjela biti sa mnom, a
kad se neočekivano našla u bolnici, nisam drukčije mogao doći do nje. No jesam li to
stvarno trebao? Brat očito misli da nisam. Kvragu i brat, ne može me on izbaciti iz
takta. Posjetiti bolesnika... barem ću, poslije dugo vremena, učiniti dobro djelo. Kako
su joj se idiotskima sigurno činile moje šale, u takvome stanju! Ali odakle sam
mogao znati? Uz bolnički krevet više ne mogu... više se ne smijem ponašati kao
budala.
Šteta što će mi to sad pokvariti cijelu uspomenu, pomislio sam kad smo izašli iz
lifta - nisam ni zapazio na kojem katu. Brat je zastao odmah ispred prve sobe lijevo,
podignutom rukom mi je pokazao da pričekam i ušao u nju. Začas se vratio. „Moram
potražiti doktora", rekao je i ostavio me da stojim na hodniku. Uskoro su iz nekih
vrata na drugome kraju hodnika izašla dvojica. Liječnik je brata držao za lakat, nešto
mu je tiho govorio, a kad su prolazili pokraj mene, brat mi je kimnuo glavom da ih
pratim. Kao pas, pomislio sam. Samo da još mašem repom.

 30
Smrt spava u uhu glazbe... Možda, zašto ne. U pjesmi. Ondje da. Proza se mora
držati činjenica, u njoj bismo prije rekli da se smrt smješta u uhu onoga tko sluša. Ili
recimo, da smrt kuca na bubnjić kapljicama koje padaju polako, kao s ledene sige
poslije zalaska sunca. Ali, o smrti se danas ne priliči govoriti - teško je oduševiti se
trajnim razvojem ako vas stalno podsjećaju davi sami niste trajni. Tek nekakav pisac,
mislim Hemingway, kaže: Gospodo, sve priče, ako ih pripovijedamo dovoljno dugo,
završavaju smrću i onaj tko to taji od vas nije pravi pripovjedač. Možemo li se onda
čuditi što svijetu nije stalo do pisaca?
Nekoć, kad sam bio mlad, htio sam da me s ovoga svijeta prati pjesma Hound
Dog u izvedbi Elvisa Presleya; činilo mi se da je to krasna glazba za umiranje, da ću
uz nju lako otići. Elvis se još brani, divlja, udara nogama, no usred pjesme čuju se
dva gitarska sola i anđeoski zbor grupe The Jordanaires kao pozivnica, kao pogled u
drugi, sretniji svijet. Nije to bilo ništa drugo doli romantično sanjarenje: u uho te
glazbe smrt nije ni zavirila. To je klasik bluesa, pun života, gorke ljubavi i psovki.
Snimila ga je hrpa glazbenika, „Big Mama” Thornton čak uz „pseće" zavijanje; samo
se Elvis u njemu žuri, kao da ne može dočekati svoj prijevremeni odlazak. Umro je
kao četrdesetdvogodišnjak, šesnaestog kolovoza 1977.
U stvarnosti smrt ima vlastitu glazbu. Znam to, čuo sam je kroz otvorena vrata
sobe u kojoj je ležala Margarethe. Bila je ondje potpuno sama, iza bijelog
paravana, nevidljiva. Čula se samo glazba: duboki, kontrabasovski udasi i izdasi
nekog aparata, a između njih slabašni, isprekidani violinski tonovi ljudskoga daha.
Na trenutke bi instrumenti svirali zajedno, ali kontrabas je zvučao prodornije. U sebi
je imao više života.
Liječnik je nestao, u praznome hodniku ostala su samo dva slušatelja, brat i ja.
,,Koma“, ukratko je rekao brat. ,,Es scheint der Schluss zu sein. Čini se da je
kraj.“ Šlus, tu nam je riječ Austro-Ugarska ostavila za uspomenu i u Bratislavi.
Odrješita, pomalo i gruba; s njom se ne može pregovarati. Kad bi mama jednom
rekla ,,i šlus“, svako je moljakanje bilo suvišno. Nije postojalo ništa konačnije od
šlusa.
Nisam znao kako se ponašati. Koncertiranje smrti uživo slušao sam prvi put -
tata i mama napustili su svijet bez moje pomoći. Nisam bio nazočan. Sad mi
se činilo, ako odem ili samo nešto izgovorim naglas, smrt će se uvrijediti i reći
,,šlus“, definitivno i zauvijek. Činilo mi se, ako budem duboko disao, svojim ću
plućima pomoći piskutavome glasu violine, da se ne prekine. Štošta mi se činilo u
tome golome, pustome hodniku. Brat i ja stajali smo jedan nasuprot drugome, svaki
na jednom kraju otvorenih vrata, i šutjeli smo.
„Prava austrijska sudbina", odjednom je progovorio. „Čim se izvukla iz
ovdašnje situacije i dobro joj je krenulo..."
Glupost, očito. Austrijska sudbina! Postoji li nešto takvo? Onda bi morala
postojati i slovačka, mađarska, češka ili čak eskimska. Austrijska sudbina! Takav
bih izraz prije očekivao iz usta Thomasa Bernharda. Ali ne bi to bilo loše za
nekrolog; svidjelo mi se što je brat prvi put o Margarethe rekao nešto ako ne
ljubazno, onda barem s poštovanjem.
Gurnuo sam glavu dublje u vrata. Ondje, iza bijeloga paravana, ležalo je tijelo
koje je još nedavno ležalo u mome naručju. Ista aktivnost, u osnovi, isti položaj, a
kakva promjena značenja! Kakva razlika u namjeri i svrsi! Ležala je ondje,
nevidljiva, još jedna i sigurno posljednja žena koja me odabrala za muškarca svoga
života - onoga djelića koji joj je još preostao. A kad sam ja već bio spreman kimnuti,
bilo je kasno; stignem biti tek muškarac njezine smrti. Aparatu, skrivenome iza
paravana, kao da je također ponestajalo daha, hripao je uz napor i meni je iz čista
mira pao na um prastari vic o malom Moricku, koji je željezna pluća svoga djeda
odnio u sabiralište - djed je na to rekao nešto slično onome što se sad čulo iza
platnenoga paravana. Osjećao sam kako se u meni penju mjehurići smijeha, morao
sam ih potisnuti stisnutim usnicama i zato sam se udaljio nekoliko koraka, kako brat
ne bi na meni ništa opazio.
Kad se tijelo pokrenulo, otkrio sam da mi je tako lakše i počeo sam hodati gore-
dolje po hodniku. Deset koraka naprijed, deset koraka natrag i iznova.
Uskoro, upravo kad sam stigao do vrata i namjeravao se okrenuti, brat je rekao:
„Može to još dugo potrajati, ne morate ostati ovdje.“ Pogledao sam ga, ali njegov
izraz lica nije bio neprijateljski. Čak kao da se kratko osmjehnuo. „Uspjet će umrijeti
i bez vas.“ Imao je pravo, na neki način. Nijemo sam kimnuo i pružio mu ruku.

 31
U vlaku je tako kasno bilo malo ljudi, sjedala oko mene ostala su prazna. Siva
tkanina presvlake s nekad žutim cvjetovima bila je poderana, a iza vrata se
osjećao smrad zahoda. Bio sam kod kuće, napokon. Ovaj put sam se tome radovao.
Dugi put od bolnice do Südbanhofa namjerno sam prešao pješice. Znao sam da
će se tijelo, kad se umori i počne posustajati, osloboditi osjećajnog balasta. Ostat će
prazna košara i prazan letač. Gola osnova. Vlak je krenuo tiho, bez upozorenja, samo
su se iza prozora počela pomicati svjetla lampi koje su stajale na peronu. Idemo,
idemo, brzo i što dalje, mislio sam. Svoju glasovitu kvalitetu života Beč mi nije
pružio, dao mi je samo da okusim kvalitetu smrti, a ona je vjerojatno svuda ista.
Voditeljice restorana umiru isto kao pisci, urednici ili pjevači; ali kamo se toliko
žuri? Zašto ide preko reda, zašto lijepo ne pričeka u redu kao mi ostali? To mi se nije
sviđalo. Nisam mogao biti muškarac njezina života, uzalud se zavaravam, pomislio
sam o Margarethe posljednji put. Ne bih znao kako. A sad više neću doznati ni kako
je, kad i je li uopće umrla. Sigurno je da sam ja preživio. Čini se da ću preživjeti sve.
Nije li možda upravo to slovačka sudbina? Sve do gorkoga kraja?
Iza Simmeringa se sasvim smračilo, kroz napola spušten prozor zavirivala je
blaga večer. Bio sam prazan i lagan. Stvarnost nije pravedna ni nepravedna,
jednostavno jest. I ne može je se nadmudriti. Lijepo je to, trinaest godina prije svoje
smrti, rekao Thomas Bernhard: „Ne postoje velike, veće i najveće vrijednosti, sve je
to nestalo. Ljudi su onakvi kakvi jesu i ne mogu se promijeniti kao stvari koje su
ljudi stvorili i stvaraju i stvarat će. Priroda ne poznaje razlike u vrijednostima. Uvijek
je riječ o ljudima sa svim njihovim slabostima i s tjelesnom ili duševnom
prljavštinom, svaki dan. Sasvim je svejedno očajava li netko za pneumatskim
čekićem ili za pisaćim strojem."
Vlak je vozio, pristojno i gotovo šapćući pozdravljao je spojeve tračnica i ja sam
se uz te zvukove sjetio omiljenih očevih stihova. Sutra opet, govorio je dok
bismo putovali baki na praznike, u rukama strojovođe putuj i ne tuguj, svoj ćeš ručak
pojesti. To me podsjetilo da sam na kiosku na Südbahnhofu kupio sendvič sa
šunkom, i počeo sam ga jesti. Dok sam žvakao, sjetio sam se još stihova. Pilot leti,
mirno slijeće. Strah je bezglava bolest djece. Opet Nezval, vjerojatno. Mama je bila
ljubomorna na tatine pjesme kao da su bile žene. Njegove ljubavnice. No to je bilo
davno, dok su još ljudi, barem neki, voljeli pjesnike i poeziju. Dok su još svijetu,
barem jednom njegovu dijelu, bili potrebni pisci, a piscima su bili potrebni urednici.
Vrlo davno.
Imao sam sreće i na stanici sam uhvatio posljednji tramvaj. Kad sam otključao
vrata stana, zapahnuo me poznati smrad. Opet sam prije odlaska zaboravio iznijeti
smeće. Nema veze, i sutra je dan, pomislio sam i prije nego što sam se počeo
presvlačiti, automatski sam uključio radio. Na njemu je bila namještena moja
omiljena stanica, na kojoj puštaju najveće ljige svih vremena. Ni ovaj put nisu me
razočarali.
Upravo sam poskakivao s jednom nogom zapetljanom u nogavici, kad se u
glazbu umiješao odlučan muški glas. „Obavijest za vozače“, izjavio je. „Na dvadeset
sedmom kilometru autoputa D1, između Bratislave i Trnave, vozite vrlo oprezno. Po
cesti trči očajni pas.“
Imao je pravo, na neki način. Ni sam to ne bih bolje rekao.



Bilješka o prevoditeljici
Sanja Milićević Armada (1963., Pazin) diplomirala je komparativnu književnost
i češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao
prevoditeljica za Hidroelektru u Pragu, kao turistička pratiteljica i kao novinarka i
urednica na Hrvatskoj televiziji. Prevodila je s češkog, slovačkog i engleskog
za književne časopise, Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju. Dosad je s češkog na
hrvatski prevela desetak djela uglednih i za češku književnost relevantnih autora,
poput Milana Kundere, Ivana Klime i Bohumila Hrabala te nekoliko naslova sa
slovačkoga jezika.
Od 1993. je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a od 2007. i
Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.


Pas na cesti izniman je roman koji savršeno oslikava autorov jedinstven i toliko
hvaljeni stil. Pratimo priču Iks Ipsilona koji kao umirovljeni urednik, nakon što je
cijeli život proveo u izdavaštvu, putuje u Austriju i Njemačku gdje, zbog poznavanja
stranih jezika, predstavlja slovačke književnike. Na jednom od takvih putovanja, na
austrijskom imanju Brandalmu, upoznaje Margarethe, Austrijanku koja već neko
vrijeme živi u New Yorku i njihov u početku prijateljski odnos prerasta u ljubavni.
Činjenica da je u tome dijelu Austrije boravio i pisao Thomas Bernhard, njegov
„najomiljeniji neomiljeni pisac" Iks Ipsilonu daje šlagvort za pretresanje brojnih
tema poput književnosti, malih jezika i još manjih naroda, uredničkog nerva i
spisateljskog posla, ali usput progovara i o putovanjima, arhitekturi, glazbi,
međuljudskim odnosima... A sve to čini na krajnje šarmantan, britko-ironičan način,
iz čega buja autorova prepoznatljiva poetika prožeta apsurdima i grotesknim
humorom.
Ukratko, roman je oštra i beziluzorna vivisekcija društva, kulture i umjetnosti i
samoga sebe koja, ne bez razloga, ima za moto Gagarinovu rečenicu: ,,I dalje se
pitam jesam li prvi čovjek ili posljednji pas."




Pavel Vilikovsky (r.1941., Paludzka) slovački je prozaik, prevoditelj i publicist.
Smatraju ga i jednim od najznačajnijih postkomunističkih srednjoeuropskih pisaca.
Diplomirao je slovački jezik i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Bratislavi pa se
uz pisanje cijeli život bavio i prevođenjem engleske i američke proze.
Postmodernistički stil i interes za tabuizirane teme poput biseksualnosti, razlog su
zbog kojeg je prvu knjigu objavio tek nakon Baršunaste revolucije. Dobitnik je
brojnih nagrada. Prvu zbirku priča Eskalacia citu objavio je 1989., a nakon toga još
petnaestak proznih djela, od kojih su najpoznatiji: knjiga priča Kruty strojvodca
(1996.) koja je osvojila tri nagrade kao i roman Posledny kon Pompeii iz 2001.




Scan: Gringos
Obrada: zdls
 Notes
[←1]
U slovačkom nasrat’ sa znači razbjesniti se, samoser je čovjek koji se razbjesni sam od sebe.
(nap.prev.)

[←2]
Na mađarskom: ulaz, izlaz, otvoreno, zatvoreno; koji se odnosi na glavni grad, zabranjeno pušenje,
(nap.prev.)

[←3]
Spomenute žene su slovačke književnice koje su djelovale na prijelomu 19. i 20. stoljeća, (nap.prev.)
[←4]
„Dok tvog oca nije bilo, tko te za put opremio? - Golotinja je to učinila, odjeću mi pronašla, dug, taj
gospodar izvrsni, dao mi je tolar srebrni, a glad je žeđi rekla: dajmo mu kruha, meda. Tako su me opremili,
lijepo odjenuli, kruh medom namazali i još mi tolar dali."