PRIJEVOJI PJESNIŠTVA - Zvonimir Mrkonjić

UDIO ŠOLJANA
PRIJEVOJI PJESNIŠTVA - Zvonimir Mrkonjić
UDIO ŠOLJANA

Antun Šoljan, Magično oko, sabrane pjesme u redakciji Tonka Maroevića, Fraktura, Zaprešić, 2006.

Teško je razmatrati neki posebni dio opusa Antuna Šoljana (1932 – 1993), a da istodobno ne poželimo
usporediti ga s drugim žanrovski udaljenim dijelovima njegova djela. Na to nas potiče dojam da je Šoljan
pjesnik i onda kada ne piše poeziju: u prozi odan provedbi fantastičnoga nacrta, u dramskom dijalogu
obuzet konceptom i antiautoritarnom porukom, u kritici usmjeren britkosti elegantna iskaza. Šoljan je totalni
pisac i onda kad mislimo da njegovim djelima imamo što prigovoriti. Poezija je sama srž njegove literarnosti,
njezino magično oko, stoga s posebnom pozornošću i zanimanjem prilazimo njegovim sabranim pjesmama.
Očito je isto tako da je Šoljan glavne dionice krugovaškoga pjesništva prepustio usmjerenijim kolegama,
Mihaliću, Slamnigu, Gotovcu i Slavičeku, da bi se sam posvećivao poeziji mimo žanrovskoga voznog reda.

Nastojeći na individualizaciji svoga poetskog diskursa, Šoljan u početku kao da hoće prijeći sva iskustva
frustracije i uzaludnog napora koja dijeli s drugima, ali pokazuje u tome gotovo više upornosti u
samokažnjavanju od njih. Isto tako on više od svojih kolega pokazuje naznake vitalizma — Dragojević bi
rekao biofilnosti — ali one, književno još ne potpuno osviještene, više su se prepoznavale na planu
osobnog života, osobito u radosti života s morem (Mladost). »Ova su mjesta bez nas, prijatelji…« poručuje
ipak pjesnik dajući dovoljno do znanja o iskustvu egzistencijalne uzaludnosti, koja nikako da iz količine
prijeđe u kakvoću suprotnoga predznaka. Najpoznatije pjesme iz zbirki Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa
(1957) Sjevernjaci, Kiša, Kralj, Bacač kamena, Starci, Odlazak ustrajno variraju temu odlaganja životnoga
projekta i starenja kao posljedice, prisjećajući se Eliotova Tiresije i ozračja Puste zemlje. U tim vrsno
napisanim pjesmama Šoljan pod hladnim nordijskim podnebljima iskušava objektivne korelative odgađanja
nekoga pravog života kojega nema. To su teme o kojima usporedno piše i Slavko Mihalić, opuštenijom
slikovnošću, na način prilagođeniji mijenama povijesne osjetljivosti. Hladni rat političkih mozgova poprima
oblik ekspresionistički potenciranih ustrajnih prisjećanja na minuli rat: »...svake noći po pustim ulicama / iz
mraka dođe, za mnom ide, i prijeti, / za mnom ide zeleni mrtvac i prijeti« (Uspavanka). Kao što nam se to
već često događalo, paranoidno se obnavlja osjećaj krivnje za tuđa nedjela, da bi se iz kolektivne savjesti
pokušao roditi neopterećeni pojedinac.

Na kraju zbirke Izvan fokusa probija napokon u prvi plan tema mora kao prostora otvorene egzistencije,
kojom Šoljan napokon napušta eliotovski modernistički projekt za volju postmodernističkog okretanja
repertoaru, valerijevski rečeno, uvijek ponovo započetih tema. U antologijskoj pjesmi Sjedim u restoranu,
dovršio sam ručak more se javlja kao neodgodiva ekstaza trenutnog; u pjesmi Sjeti se mornaru da si more
ono je istodobno i ujevićevska mudrosna stilizacija, gdje se o osobnom iskustvu govori samo putem
generičkog, koje se sažima sentencijama. U uvodu zbirke Gartlic za čas kratiti Šoljan ne dodiruje samo
asocijacijom Frankopana, Bunića, Ujevića, nego izlaže cijeli književni program nasljedovanja hrvatske
književnosti metaforom gartlica, koji ga osvaja ljepotom, ali i osljepljuje vremenitim pojmom ljepote. To je vrt
koji opaja, ali i zarobljuje onoga koji posvećuje novim zadaćama borbe protiv gospodarâ vremenitog, oni
koji isisavaju životnu srž pjesnikova života prije nego što bude prisiljen mrtav leći pod svoju ružu. Videći
mnogo više, izgubio sam cvijet — samo je jedan od zaključaka pjesnika koji se definira kao slobodnjak,
mozgaš (razumije se krivovirna pravca). Stoga se i odlučuje oteti se pukom služenju trubadurskom kultu
gospojine ljepote kako bi se pridružio burnom ružičnjaku egzistencije.

U vrlo nijansiranu programu, koji se koleba između simbolične razine i stilskog pastiša, Šoljan ispituje
mogućnost nadindividualnog angažmana, šireg od onog koji mu pruža pripadnost književnoj klapi. S više
humora i autoironije Šoljan će u pjesmu Testament staviti i vlastiti slučaj, a mnoge od pjesama koje će i
nakon toga napisati imat će sličnu testamentarnu poruku ili ton životnog obračuna — sve do biofilnog
manifesta pjesme Ekspres preporučeno. U Prilogu za kolektivnu biografiju Šoljan u modelu skupine
istomišljenika krugovaša vidi jedini način preživljenja u neprijateljskom ideološkom okružju s ishodom koji
razočarava: »Trideset godina njihova života s knjigama / urodilo je uglavnom samo figama.../ Generali su
htjeli od njih da ne žive, / nego da žive za ovo ili ono / Oni ne prestajahu svemu da se dive, / iako im fantomi
šaptahu, da nema ništa novo...« Šoljan govori o ozračju jednoumlja, političkih cenzura i pritisaka govori tek
naznakom opreka dan–noć, san–java, gašenjem svjetla. »Mrak navire odnekud odozgo, / niz Mesničku, niz
Dugu, / i redom gasi svjetla. Zatvara / trgovine, kakve su da su, kavane i kina« (U Ilici, osamdesete). Neće
se više doznati u naoko programskoj pjesmi Mnoge smo i mnogo voljeli, gdje imenujući kolege Šoljan
navodi:

Za razliku od svjetla tama je bila prava,

Najgore su vijesti bile najtočnije.

Dubok je san, Prokope, a plitka je java.

Mirno spavaj, Slobodane! Sve je noćnije.

I prije nas, doduše, mnogi su se tješili

Da je vrijeme na njih bilo suviše kivno.

Ne postavljajuć pitanje, Slavko, divno smo ga riješili,

Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno.

Najbolji dio oporbenoga nadahnuća Šoljan je ostvario u svom dramskom opusu pa se od pokušaja
određenja skupne sudbine obraća klasicističkim varijacijama, kao primjerice o nemogućnosti razdvajanja
mašte i zbilje u Rustichellu. U posljednjoj zbirci, Prigovori, pjesnik okuplja stihove nastale na pravcu život —
plovidba — poezija, osobitu pozornost posvećujući onima u kojima se vraća zavičajnom otoku Hvaru.
Upravo na motivu plovidbe kao da se u Šoljanu, koji kao da se prisjeća Rimbaudova Pijanog broda, budi
osjećaj umora i nesvjesna težnja za brodolomom kao opiranje svijesti o bolesti koja ga stalno podsjeća na
sebi bizarnim predodžbama tjelesnosti (u pjesmi Čovjek s rupom). Jedna od novosti posljednje zbirke
znatan je udio lakog stiha, u čemu se Šoljan, ne samo stihom nego i crnim humorom, približuje pobratimu
Slamnigu. Cjelina Šoljanova pjesništva ovlašćuje nas na zaključak kako njegov pjesnički opus ne proizlazi
toliko iz energije i prijetvorbi nekoga koncepta pisanja, koliko je ishod, kao što duhovito kaže Tonko
Maroević, učestalih odazivanja Muze na pjesnikova ne tako česta obraćanja. Šoljanova zaokupljenost
sudbinom pisca u olovnim vremenima govori i putem njegova uživljavanja u sudbinu svojih suvremenika
uopće. Sedamdesetih godina šoljanovski koncept poezije, koji je u svojim stihovima punim akcenatskog
nemira spajao opreke sjevernjačkog i južnjačkog, diskurzivnog i lirskog, objektivnog korelativa i
pojmovnosti, privatnog i općeg, suhoće i patetičnosti, kao i općenita sklonost mijenjanju očišta, činili su nam
se gdjekada privlačnijim od Gotovčeve ljubavi prema pojmu, Mihalićeve stalne euforičnosti, Slavičekove
obuzetosti banalnim, štoviše i od slamnigovske persiflaže; drugim riječima, kao da nam je u svih drugih
nedostajao udio Šoljana. Ovo u pravi čas objavljeno najnovije izdanje Šoljanovih sabranih pjesama i danas
osnažuje u nama taj isti dojam.