You are on page 1of 208

2

BUDUĆA NEVJESTA

Emily Crane miljenica je visokoga društva — što joj je veoma zamorno. No


tada susreće mračno senzualnoga neznanca čiji je život jednom spasila i
londonska sezona postaje daleko uzbudljivija. Lord Richard Sheldon prezire
naporne londonske mlađahne djevojke, ali ga nevjerojatno intrigira
neustrašiva Emily Crane. Kad se njih dvoje nađu usred skandala i primorani
su na zaruke, otkrivaju opasnu strast...

3
Jedan

mily Crane žustro je hodala stazom koja je vijugala imanjem iza njezine

E kuće. Trava se s obje strane polegla pod svjetlucavom jutarnjom rosom.


Niz drevnih vrba uz potok šuštao je pod kristalno plavim nebom. Čula je
kako voda žubori po kamenju. Istinski je uživala u idiličnoj proljetnoj sceni,
kao i u svojoj samoći. Njezina je pratnja otišla naprijed. Može uživati u
kratkotrajnom predahu od neprestanih prevrata kod kuće.
Jutros je konačno shvatila da njezini roditelji vole kaos. Doista, kao da im
godi. Kad bi im šerifovi pomoćnici kucali na vrata, ili ih je neki kućevlasnik
opet izbacio, ili bi zbog napola odjevena modela u ateljeu kuharica i sluškinja
dale otkaz, bješnjeli su i prigovarali, žaleći se na svoju sudbinu. No to su radili
s oduševljenjem, mislila je Emily. Zašto to nikad ranije nije opazila?
Kad je imala petnaest godina, jednom je pitala majku kako može podnijeti
beskonačne uzbune i poremećaje. Njezina je majka s vedrim zanimanjem
razmislila o pitanju, zaključivši da je to zasigurno reakcija na njezin odgoj.
Emilyini su roditelji rođeni u plemenitim obiteljima — »u zagušljivoj
atmosferi konvencionalne više klase«, kako je majka rekla. Emily se pitala
kako bi bilo da je okružena velikom obitelju, da se nikad ne mora pitati gdje će
živjeti sljedeće godine u ovo doba, hoće li parni kotao eksplodirati, ili će
zloglasnoga prijatelja njezina oca usred večere odvući u zatvor.
Veoma je voljela svoje roditelje, ali nije dijelila njihov umjetnički
temperament. Boje i platno nisu joj bili utjeha za svaki poraz. I lutalački ju je
život počeo zamarati. Imala je gotovo dvadeset godina. Gdje će biti kad navrši
dvadeset pet ili trideset? Hoće li i tada svojoj obitelji pomagati da se nosi sa
svakodnevnim katastrofama? U posljednje je vrijeme sanjarila o stabilnijoj
egzistenciji — o miru, te možda čak i malo konvencionalnosti.
Kako bi njezina oca ogorčile takve misli! Smiješeći se, Emily je razmaknula
zastor od visećih vrbinih grana i prošla na drugu stranu. Zar ne bi bilo lijepo
da se kao dijete igrala na ovome mjestu? Da ima obilje ugodnih sjećanja na
ovo tajno skrovište? Zapravo, zaboravila je većinu mjesta gdje je živjela kao
dijete. Bilo ih je tako mnogo.
Za oko joj je zapela kretnja na drugoj strani potoka. Dva su grubijana trećeg
čovjeka vukla po tlu prema mjestu gdje se potok širio u jezerce. Kad se jedan
od grubijana malo odmaknuo, vidjela je da su žrtvine ruke vezane.

4
Emily je iskrivila lice. Željela je samo brzu šetnju. U životu ispunjenom
neobičnim i neočekivanim, tražila je samo nekoliko minuta mira. Zar je to
previše? Očito jest, odgovorio je suhi mentalni glas. Hoće li dopustiti da utope
bespomoćnog čovjeka? Očito je to bila namjera dvojice napadača.
Uzdahnula je. Zacijelo joj je suđeno da rješava tuđe probleme. Tako dugo to
radi za svoje roditelje da je počela privlačiti i druge žrtve. Malodušna misao.
Izišavši između vrbinih grana, Emily se po velikom plosnatom kamenju
zaputila preko potoka. — David! Jonathan! — zazvala je.
Njezina je pratnja dotrčala.
— Što radite ondje? — viknula je grubijanima. Uopće nije osjećala strah. Od
svoje se trinaeste godine suočavala s raznim protivnicima. Doista, rulja u
Essexu koja je njezina oca željela namazati katranom i perjem izgledala je
daleko opasnije od te dvojice neurednih ljudi.
Iznenađeni, pustili su svoj teret i uspravili se. Tada su vidjeli da David i
Jonathan jure prema njima te dali petama vjetra.
Vidjela je da su se zaputili do ceste koja prolazi duž stražnje strane imanja.
Uvjerena da se neće vratiti, prišla je čovjeku koji je ležao na obali jezerca. Osim
zapešća, vezali su mu i gležnjeve, a dobio je i udarac u glavu. Na sljepoočnici je
imao modricu i oteklinu. Emily je opet uzdahnula. Zar i druge mlade dame
koje iziđu u mirnu šetnju nailaze na takve poteškoće? Nije to vjerovala. Možda
njezini roditelji nekako privlače nevolje.
Promatrala je vezanog čovjeka. Bio je impresivno građen. Nikakvo čudo da
su trebala dvojica nitkova da ga svladaju. Koža mu je preplanula, a smeđa
kosa dobila zlaćane pramenove od sunca. Imao je žuljevite ruke, ali se ni po
odjeći ni po izgledu ne bi reklo da je nadničar. Čak i dok je bio bez svijesti,
njegove ravne obrve i pravilne crte lica ukazivale su na vatreni ponos. Njezin
bi ga otac naslikao kao rimskog legionara, mislila je Emily. Ili, ne, kao
gladijatora. Bilo je neobično lako tog čovjeka zamisliti u kratkoj tunici, ruku i
nogu blistavih od ulja, njegov... Emily je odmahnula glavom, iznenađena
brzinom pojavljivanja te slike i njoj nimalo svojstvene bujne mašte.
David i Jonathan dotrčali su natrag. — Jeste li ih otjerali? — upita Emily. —
Dobro.
Nakon što je pomno razmislila, Emily je odvezala nepoznatog čovjeka.
Namočila je rupčić u jezercu i njime mu pritisnula ozlijeđenu sljepoočnicu.
Zastenjao je kad je osjetio hladnu tkaninu. Kad je čovjek dublje udahnuo,
Emily se odmaknula izvan dohvata.
Otvorio je oči i trepnuo kad je na nekoliko centimetara od lica ugledao par
impresivnih očnjaka. Zapanjujućom se brzinom trgnuo unatrag i istodobno
posegnuo za Jonathanovim vratom.
— Jonathan! — vikne Emily.

5
Psa nije trebalo upozoravati. Već je ustuknuo pred izrazom čovjekovih
očiju. — Mjesto — reče Emily.
Čovjek ju je tupo gledao. Polako je sjeo, tiho zastenjavši. Rukama je
dotaknuo glavu. Kad je naišao na njezin vezeni rupčić, maknuo ga je i zurio
kao da nikad u životu nije vidio nešto slično. Tada je pogledao jezerce, livade i
vrbe, dezorijentirano se svemu čudeći.
Je li mu napad djelovao na um? Emily se sjetila kad je njezin otac vazom, što
ju je koristio za slikanje mrtve prirode, tresnuo po glavi lokalnog vlastelina.
Siroti je čovjek pola sata bio nesuvisao. Naravno, kod vlastelina je to
uglavnom bio bijes. Morali su opet odseliti i...
Čovjek je okrenuo glavu i zatim se nesigurno zanjihao. Škiljio je prema
suncu, pogledao Emily i trepnuo.
— Je li vam dobro? — upita Emily. — Dobili ste udarac u glavu.
Dotaknuo je sljepoočnicu i lecnuo se.
— Mislim da su vas napali na cesti — susretljivo doda. — No mi smo ih
otjerali.
Opustivši se, čovjek je opet trepnuo, kao da mu je vid zamućen. Pozornije ju
je odmjerio. — Vi?
Emily je pucnula prstima. Kraj nje su odmah stala dva divovska irska
vučjaka, do ramena visoki gotovo devedeset centimetara i posve pripravni.
Otac joj nije dopuštao da ide u šetnju bez njih. Pomalo se zabavljajući, gledala
je kako promatraju čovjeka i tiho reže.. — David — reče i pokaže lijevo, a
potom desno. — I Jonathan.
— Shvaćam. — Očito je shvatio da bi te čeljusti mogle smrskati kost.
— Zašto su vas ti ljudi pokušavali baciti u jezerce?
Pogledao je vodu iza sebe. — Što?
— Vezali su vas. — Pokazala je konopce bačene kraj njega. — I vukli su vas
do jezerca. Mislim da su vas kanili utopiti.
Obujmio je glavu rukama kao da ga boli. — To su sigurno bili drumski
razbojnici. Jahao sam u London kad su... — Namrštio se. — Jedan je iskočio iz
živice i počeo me vući s konja. Borio sam se s njim kad se niotkuda pojavio
drugi i udario me. — Opipavao je oteklinu na glavi. — Sigurno je imao toljagu.
— Obični vas lopovi ne bi vezali i vukli preko polja — primijetila je.
Čovjek je slegnuo ramenima. — Možda su se naljutili jer mi nisu imali što
ukrasti. — Opet se namrštio. — Osim moga konja. Zacijelo je nestao. —
Pogledao je naokolo kao da će se životinja nekakvom čarolijom pojaviti.
— Možda bi vas za to izudarali, ili vam uzeli odjeću, ali ništa više.
— Vi ste stručnjakinja za drumske razbojnike? — Očito uloživši golem
napor, čovjek je ustao.

6
Emily je opazila da mu njezino tjeme dopire jedva do ramena. Stvarno je
jako velik. I nekako impresivan unatoč stanju u kojem se nalazi.
— Ostajem vaš dužnik — dodao je. — Zahvaljujem vam. Više vas neću
gnjaviti. — Okrenuo se i stao, zanjihavši se i ispruživši ruku da uspostavi
ravnotežu.
Emily je kliznula ispod njegove ruke da ga pridrži. — Zacijelo se ne biste
trebali micati.
— Neću ostati ležati na travi. Moram naći svoga konja.
— Ne možete čak ni hodati.
— Jasno da mogu. — No kad ju je pokušao odgurnuti, umalo je opet pao na
tlo.
Emily ga je promatrala, najnoviju u naoko beskonačnom nizu dilema s
kojima se suočila. — Bolje da dođete u kuću. Poslat ćemo po liječnika.
— Ne treba mi liječnik.
— Treba, sigurno.
Čovjek ju je nekako uspio pogledati, iskrivivši vrat nadolje. — Vi ste veoma
čudna mlada žena.
Uvijek se svodilo na to, čeznutljivo je mislila Emily. Svi koje je upoznala —
osobito svi mladići koje je upoznala — smatraju je zastrašujuće
ekscentričnom. To je krivnja njezinih roditelja i života kakav su joj priuštili.
— Čini se da vas pljačka drumskih razbojnika uopće ne uzrujava — dodao je.
Ni njega ne bi uzrujavala da je gotovo cijeli život upadao iz jedne krize u
drugu. Njezin je otac slab na pokvarenjake. Tijekom godina sprijateljio se s
nizom simpatičnih prevaranata od kojih najmanje jedan zarađuje kao
drumski razbojnik.
— No ipak imate lice Botticellieva anđela.
Emily je podigla glavu i iz neposredne se blizine zagledala u njegove
inteligentne svijetlo-smeđe oči. Iskreno rečeno, bile su joj uznemirujuće blizu.
Njezin uzbudljiv život nije uključivao mnogo komplimenata ili udvaranje
privlačnih mladića. Nesputan život njezina oca nikako ne obuhvaća njegovu
jedinu kćer. Nikad joj nije dopustio da bude sama s muškarcem, a kamoli da
bude priljubljena uz nekoga i drži ga na nogama. Tata bi dobio napadaj kad bi
saznao. Morala ga je odvesti kući i maknuti podalje od sebe. — Dođite — rekla
je i lagano ga gurnula.
Napravio je korak i spotaknuo se. Obavila mu je ruku oko tijela da ga lakše
podupre. Iznenadila se kako joj je prirodno prebacio ruku oko ramena.
Uznemirivala ju je toplina njegova tijela. — Krenite — rekla je i opet ga
gurnula.
— Mogu hodati — ustvrdio je i odmaknuo se od nje. No vrtoglavica se
vratila pa je zateturao, što ga je očito frustriralo.
7
— Zašto ne možete biti razumni?
— Razuman? U ovoj situaciji nema ničeg razumnog. Svaka bi razumna
mlada žena sad već imala histeričan napadaj, kršila bi ruke i molila se za
pomoć.
— Doista? — Emily je spustila ruke niz tijelo i namrštila se. Zar bi se
otmjeno odgojena djevojka uistinu tako ponašala? — To baš ne bi bilo osobito
korisno — morala je reći.
— Ne — složio se i fiksirao je fasciniranim pogledom. — Tko ste vi?
Emily je pomislila da je to jako dobro pitanje. Često se i sama to pitala. —
Zovem se Emily Crane. — Čekala je i kad on ništa nije rekao, pitala: — A vi?
— Ispričavam se. Ja sam Richard Sheldon.
— Pa, gospodine Sheldon, ako doista želite da dobijem histeričan napadaj...
— Ne želim — žurno ju je prekinuo.
— Dobro. Bit ćete pošteđeni razočaranja. — Opet mu je prišla. — Moramo do
moje kuće.
Obavila ga je rukom oko struka. On je svoju ponovno prebacio oko njezinih
ramena. — Idemo — rekla je Emily i stisnula se bliže kako bi ga pokrenula.
Richard se ukočio i umalo ih oboje srušio na tlo. — Zar ćete se onesvijestiti?
— Ne — obrecnuo se.
Priljubljeni jedno uz drugo, polako su se zaputili preko livade. Golemi su psi
poput štenaca poskakivali za Emily. Srećom, kamenje za prelaženje potoka
bilo je veliko i ravno pa su bez problema stigli na drugu stranu. Richard se
povremeno neočekivano zanosio kad bi ga zahvatila vrtoglavica. Svaki ga je
put poduprla, a on je svaki put prigušeno opsovao.
Put se počeo doimati beskonačnim kad je rekao: — Idemo u kuću...?
— Mojih roditelja. Uskoro ćemo stići.
Uz malo sreće, izbjeći će njezina oca, mislila je dok je neočekivanom gostu
pomagala da prijeđe zadnji dio livade. Plemeniti Alasdair Crane može biti
skandalozan. Možda je odjenuo tursku halju i bos stoji ispred štafelaja. Možda
cvjetačom prijeti lokalnom vikaru. Možda je svoje irske vučjake poslao u
poštu s paketom. No njegova bi kći trebala biti uzor doličnosti. A to ne
uključuje dovođenje krupnih, muževnih neznanaca kući sa šetnje.
Emily mu je kroz trepavice krišom pogledala lice. Činilo se da zrači toplinu.
Možda je od udarca dobio vrućicu? No to ne objašnjava zašto je tako
uznemirujuće ugodno držati glavu u udubljenju njegova ramena. Niti zašto je
tako naglašeno svjesna njegovih prstiju na svojoj nadlaktici.
Mada je Emily po pitanju čovječanstva imala mnogo šire iskustvo od većine
mladih dama, nikad nije srela nekoga poput Richarda Sheldona. Njegov glas i
držanje bili su aristokratski uglađeni, ali šake i odjeća nisu ukazivali čak ni na

8
džentlmena. Malo je nedostajalo da zadavi Jonathana i u tom je trenutku bio
— divljak. Ipak je s njom uljudno razgovarao.
Sve to nije imalo smisla. Nije ga uspijevala odgonetnuti. Emily je
odmahnula glavom kad su zakoračili na popločenu terasu na stražnjoj strani
kuće u kojoj trenutno žive.
Možda će biti lakše kad ga više ne bude držala oko struka. Smućivala ju je
njegova blizina. Bio je tako krupan, mnogo viši od nje, a od mirisa kože i
sapuna i... muškarca, vrtjelo joj se u glavi.
Francuska vrata na terasi bila su pričvršćena, što je sreća zato što jedno
krilo labavo stoji na šarkama i svakog trena može pasti. Samo kad bi
gospodina Sheldona uspjela smjestiti u njihov otrcani salon prije nego otac
sazna za njegov dolazak...
No tu je Emily iznevjerila sreća. Čim su ušli, njezin se otac pojavio ispod
nadsvođena prolaza na suprotnoj strani.
— Što je ovo, dovraga? — vikne. — Miči ruke s moje kćeri, nitkove!
Jurnuo je naprijed i podigao ruku da ga udari, očito zaboravivši da drži
mokar kist. — Oče! — krikne Emily. — Čovjek je. napadnut na cesti. Ozlijeđen
je.
Svjesna da mu te riječi neće odmah doprijeti do mozga, pomalo se
nespretno okrenula i Richarda Sheldona spustila u naslonjač.
— Drumski razbojnici — glasno doda. — Usred bijela dana.
— Eh? — Njezin se otac naglo zaustavio pred njima. — Što? Razbojnici?
— Da — reče Emily. — Udarili su ga po glavi i ukrali mu konja. Našla sam ga
na livadi, hm, ovaj, kako puzi prema kući da nađe pomoć.
Richard je prigušeno uzviknuo i Emily mu je očima naredila neka šuti. Kad
je riječ o njezinu ocu, najbolje djeluju jednostavna objašnjenja.
— Puzi? — ponovio je.
Emily je kimnula, bezazleno ga gledajući.
Spustio je ruku kojom je držao kist, ostavivši tamnocrveni trag na nogavici.
— To nije bilo... — počne Richard.
— Nije li to strašno? — brzo će Emily. — Misliš li da trebamo obavijestiti
suca?
— Onog umišljenog seoskog vlastelina? — prasne otac. — Ne bi razlikovao
razbojnika od vlastite stražnjice. Kakva li tupava, nepristojna, primitivna
hvalisavca...
Zadovoljna takvim skretanjem pozornosti, Emily je pustila oca da kaže
svoje. Oštro je pogledala Richarda Sheldona, pokazujući mu da mora šutjeti.
— Trebali bismo poslati po liječnika — reče Emily kad je otac napokon
ušutio. — Gospodin Sheldon dobio je jak udarac u glavu.

9
Njezin je otac sumnjičavo zurio u gosta. Stisnuo je oči i skupio tamne obrve.
— Olivia! — zaurla.
Gdje god živjeli, oba njezina roditelja uvijek imaju zasebne radne sobe. U
ovoj su kući na suprotnim krajevima, što je Emily više odgovaralo od nečega
što je ranije morala trpjeti. No u ovom je slučaju to značilo da otac mora vikati
iz petnih žila da bi privukao majčinu pozornost.
— Slikala sam laticu kalifornijskog maka — prijekorno je rekla kad je ušla u
salon. — Trgnula sam se i pokvarila je kad si se onako derao, Alasdair.
— Emily je sa sobom dovela ovog čovjeka — objasnio je ojađenim tonom što
ga koristi kad jedan od pasa dovuče napola mrtvog zeca. — Kaže da mu treba
liječnik.
Plemenita Olivia Crane uzdigla je tanke crvenkasto-zlatne obrve i odmjerila
neočekivanog gosta. Jasno je od koga je njezina kći naslijedila izgled, mislio je
Richard. Obje su sitne žene s crveno-zlatnom kosom, isturenom bradom,
izvijenim obrvama, širokim vedrim čelom i nebesko plavim očima. Nikakvo
čudo da je pomislio na Botticellia.
Dok je Emily majci ponavljala izmišljenu priču, Richard je pogledao
naokolo. Obitelj je svakako neobična. Govore i kreću se kao pripadnici
plemstva, no njihova odjeća i okruženje doimaju se boemskima. Gospodarica
kuće ima mrlju žute boje na obrazu. Gospodar nosi kist kao da je dio šake.
Richard se pitao je li u rodu s grofom od Radforda, također Craneom. Kad je na
to pomislio, uočio je sličnost. Doista, njegov domaćin veoma nalikuje dvojici
sinova staroga grofa. Richard ih je često viđao u londonskim salonima.
Nečega se sjetio. Zapravo su bila tri sina, ali je treći nekakva crna ovca. Čuo
je priču — kako je ono glasila? — nešto o slikarskom ateljeu gdje su kćer nekog
plemića našli kako pozira naga.
— Nebesa! — uzvikne Richard zagledavši se u Emilyinu majku. — Vi ste
Shelburyeva izgubljena kći. — Plamena je kosa karakteristična za lozu
markiza Shelburya. Ovaj je ekscentričan par izazvao jedan od velikih
društvenih skandala u 1790-ima.
Olivia Crane opet uzdigne obrve. — Moj otac dobro zna gdje sam — reče bez
imalo nelagode. — Uopće nisam †izgubljena‡.
Njezin muž ispusti nešto slično režanju.
Richard porumeni. Za čovjeka poznata po konverzacijskim vještinama, bio
je nevjerojatno trapav. Još jedan pokazatelj koliko je toga ostavio za sobom u
proteklih jedanaest mjeseci.
— Upravo suprotno — potvrdi Alasdair Crane.
— Našla sam se u mojoj umjetnosti — složi se njegova žena. — I jasno, našla
sam Alasdaira. — Razmijenili su osmijehe koji bi bolje odgovarali mladim

10
odbjeglim ljubavnicima nego sredovječnom bračnom paru koji ima odraslu
kćer.
— Trebali bismo poslati po liječnika — reče Emily.
Richard je pogleda. Ostala je mirna. Očito joj je poznata skandalozna priča
njezinih roditelja i navikla je na njihovo ponašanje. Sigurno je bilo
fascinantno odrastati u takvom kućanstvu. — Mnogo mi je bolje. Ne treba mi
liječnik.
— Ne možete čak ni hodati — pobuni se Emily.
— Mogu. — Ustao je da to dokaže. Još je osjećao vrtoglavicu, ali se smirivala.
Oprezno je koraknuo. — Vidite? — Podigao je pogled i vidio da svi troje zure u
njega.
Emily je izgledala pomalo smeteno. Njezina se majka odjednom zamislila.
Plemeniti se Alasdair doimao ushićenim. — Samson — sanjarski promrmlja.
— Lancima vezan za stupove pokušava srušiti hram.
— Kako molim? — reče Richard.
— Tunika? — glasio je nerazumljiv odgovor. — Ne, ne. Tkanina oko bokova.
Dvije su žene trepnule. Emilyini su obrazi delikatno porumenjeli.
— Mogao bih dodati kosu — nastavi njezin otac. — Tjednima ne bi narasla.
— Zgrabio je Richardovu podlakticu. — Samo dođite sa mnom. Moram
napraviti skice...
— Oče! — vikne Emily.
— Alasdair — istodobno ga ukori njezina majka.
Okrenuo se i pogledao ih kao da je zaboravio da su ondje. Nije pustio
Richardovu podlakticu.
— Ne možeš ga slikati, oče — doda Emily. — On je neznanac, putnik. Ne
možeš samo...
— Veoma će mi rado pozirati — Alasdair odgovori tonom koji je pokazivao
da je navikao provesti svoju volju.
— Ne, neće!
Emily je izgledala uzrujano, a njezina majka razdraženo. Sve je bilo veoma
čudno. I uopće nije želio postati umjetnikov model. — Kad biste mi samo
posudili konja... — počne.
— Ako mi budete pozirali — prepredeno će Alasdair.
— Besmislice — reče njegova žena.
»Živahno« nije riječ kojom bi se mogla opisati rasprava koja je uslijedila.
Varirala je od bijesa do slomljenog patosa i natrag. Richard je uskoro shvatio
da se Craneovi predobro zabavljaju da bi došli do ikakva zaključka. Ovo je
bolje od mnogih predstava koje sam gledao, mislio je Richard, potisnuvši
smiješak na jednu osobito duhovitu razmjenu.

11
Emily ga je povukla za rukav. Nju svađa očito nije zabavljala. — Dođite —
reče i povede ga do hodnika.
Richard je zaključio da ju je uzrujala prepirka roditelja. Zaključio je da je
najljubaznije ignorirati viku. — Kad bih mogao posuditi konja — reče.
Emily se namrštila. — Jeste li sigurni da možete jahati?
— Posve siguran. Sasvim sam se oporavio.
Mada je izgledala sumnjičavo, odvela ga je do konjušnice i momku naredila
neka osedla konja.
— Pobrinut ću se da ga dobijete natrag. I opet vam moram zahvaliti za...
— Zar morate?
Richard je zaključio da ga se želi riješiti. Sramila se zato što je bio svjedokom
obiteljske svađe.
Konjušar je doveo lijepog riđana i Richard se pripremio da uzjaše. Zapravo je
šteta da je više nikad neće vidjeti. Nakon neželjene prošlogodišnje
pustolovine, jasno je da ništa iz njegova starog života neće biti kako treba,
uključujući žene koje su bile dio toga. Emily Crane može biti vrsta djevojke
kakva bi mu se sad sviđala — slobodna i otvorena, misli svojom glavom, ne
sputavaju je besmislena pravila ponašanja. Zagrijalo ga je sjećanje na njezino
vitko tijelo uza svoje.
Potisnuo je tu uspomenu. Očekuje ga mnogo posla. Već je izgubio jedanaest
mjeseci — ili dvadeset devet godina, rekao bi netko — svoga života. Mora
dalje. — Zbogom — reče. — Još jednom, hvala.
Emily je podigla ruku na pozdrav i okrenula se natrag prema kući. Richard
je još trenutak oklijevao prije nego je potjerao konja kroz kapiju.
Nikakvo čudo što je jedva čekao da ode, mislila je Emily dok je hodala do
svoje sobe. Iz salona su još uvijek odzvanjali glasovi njezinih roditelja. On
sigurno misli da su svi oni ludi. Ljudi to uglavnom misle.
To joj je istinski dojadilo. Ne toliko selidbe, ispadi i svađe, koliko samoća.
Njezini roditelji imaju jedno drugo i njima će to uvijek biti dovoljno. Ona ima
roditelje, ali to nije isto. Željela je ono što oni imaju — žarku ljubav, brak s
muškarcem koji joj po svemu odgovara, partnera s kojim će podijeliti ostatak
života. Bit će drukčiji od života njezinih roditelja, naravno, malo stabilniji, čak
konvencionalan. Emily se osmjehnula. No čeznula je za istom snažnom
vezom.
Nemoguće. Ona se nikad neće zaljubiti. Nema se u koga zaljubiti. Prilikom
rijetkih susreta s nekim mladićem, on bi se zgrozio nad njezinim bizarnim
kućanstvom, baš kao Richard Sheldon danas. Svi bi jednostavno zaključili da
je ona ista kao njezini roditelji.
Ne, osuđena je na samotan život. Morat će naći neko korisno zanimanje,
stvoriti svoj put. No kao obično, zastala bi kad bi stigla do ove točke u procesu
12
rezoniranja. Njezino je obrazovanje bilo nesustavno pa ne može biti učiteljica
ili guvernanta. Mrzi šivanje i ručni rad. Nema dara za glumu, čak ni kad bi joj
otac dopustio da ide na pozornicu. Možda će postati drumski razbojnik. To je
jedino na što ju je njezin život pripremio. Otac ju je naučio pucati iz pištolja.
Izvrsna je jahačica. I tko bi posumnjao da žena pljačka na cestama? Nema
drugog rješenja. Izdržavat će se pljačkanjem putnika.

***
U salonu je svađa završila kao uvijek, zagrljajem. — Dođi gore — promrmlja
Alasdair milujući bojom umrljan obraz svoje žene.
— Uskoro. — Olivia ga pogleda bistrim plavim očima. — Moramo
razgovarati o Emily.
— Što? Čovječe! — Pogledom je preletio sobu. — Kamo ju je nitkov odveo?
— Rekla bih da je ona odvela njega u konjušnicu i posudila mu konja. Emily
je tako praktična djevojka. Ali nije u tome stvar.
— Nije u tome stvar! Uđe ovamo s rukom oko struka nekog lutalice,
praktički zalijepljena za njega, i...
— U tome je stvar. Emily mora dobiti priliku za upoznavanje prikladnih
mladića. Ne može zauvijek ostati s nama.
Alasdair se mrštio i crne su mu se obrve nakostriješile. — Prikladnih?
— Emily ne dijeli našu strast za umjetnost — istakne Olivia. — Ne želi svoj
život posvetiti tome.
Ramena su mu se malo pogrbila jer je znao da je to točno.
— Moram priznati da ne znam bih li ja to mogla da nemam tebe s kim
dijelim taj život.
Time je zaslužila još jedan zagrljaj pa je tek kasnije nastavila.
— Moja bi sestra uvela Emily u društvo — tada reče. — Kad bih je to
zamolila.
— Moju kćer želiš poslati u kuću jedne vojvotkinje? Što bi, dovraga, ondje
radila?
Olivia se odjednom bahato uspravila. — Zar misliš da se ne bi uklopila?
— Mislim da je predobra za njih. — Alasdair odmahne glavom. — I Julia će
joj napuniti glavu svakojakim glupostima.
— Emily je veoma razumna djevojka. Dali smo sve od sebe da je naučimo
uspješno procijeniti što je u životu važno.
— Ti si to uspjela — s divljenjem će njezin muž.

13
— Ti si divan primjer čovjeka koji slijedi svoje prave strasti.
Pogled što su ga tada razmijenili bio je zapaljiv. Povukli su se u svoju sobu i
razgovor više nije dolazio u obzir, ali je Olivia znala da je problem riješen.
Naučila je upravljati Alasdairom tri tjedna nakon što ga je davno upoznala
kao strastvena mlada slikara. Naučila je još mnogo toga, pomislila je tren prije
nego je bujica odnijela sve misli.

14
Dva

ichard je uz vrč piva sjedio u točionici Blue Dragona i slušao kako dva

R trgovca za susjednim stolom ogovaraju vojvodu od Wellingtona.


Londonci su prevrtljivi ljudi. Nedavno su tog čovjeka obožavali kao
heroja, ali sad kad je rat završio i vojvoda se bavi politikom, postao je lak
plijen.
Ne bi trebao ovdje sjediti. Morao bi otići u drugi dio grada, preuzeti obveze i
odgovornosti koje su ga dovele kući. Napad na cesti bio je najmanja prepreka
od svih što ih je svladao da stigne u London. Sad kad je ovdje, počeo je
odgađati. Od trenutka kad uspostavi kontakt sa svojom majkom, neće biti
povratka.
Neoprostivo je ostaviti majku u uvjerenju da je mrtav, ustvrdio je strog
nutarnji glas.
Kimnuo je na tu istinu. Ali nije ustao da požuri do njezine kuće u središtu
otmjenog Mayfaira. Problem je u tome što on više nije onaj sin koji je krenuo
na putovanje do Karipskog otočja. Onaj Richard Sheldon, barun Warrington,
bio je kicoš visokoga društva, duhovit čovjek, stalan gost White’sa i Almack’sa.
Nestao je tijekom prvih dana nakon što je brod potonuo u blizini Južne
Amerike i čamac ga je odveo na neistraženu obalu. Barun nije bio pripravan
na traženje ličinki da bi preživio, cinično je mislio Richard, ili na izradu koplja
da ubije hranu za sebe. U pravom se smislu prilagodio teškom životu u
divljini. Čovjek koji se vratio posve je druga osoba.
Ali koja?
Nije znao odgovor na to pitanje. Više se osjećao kao hrpa fragmenata nego
kao cjelovita osoba. Stari je Warrington bio nemaran, rastrošan, ciničan.
Gledajući unatrag, Richardu se nije osobito sviđao. Sad je shvaćao da ga je
obudovjela majka previše razmazila. Zatim je živio od očuhove darežljivosti,
ali nije pokazivao ni mrvu zahvalnosti ili poštovanja spram starijega čovjeka.
Zapravo ga je smatrao uštogljenim starim blebetalom. Kad je sir Walter
Fielding iznenada umro, nekadašnji je Warrington najprije pomislio na
novac, te kako će i dalje živjeti u visokom stilu. Richard se sjećao, sad se tome
čudeći, da se doista iznenadio kad mu je očuh ostavio samo simbolično
nasljedstvo koje je pripojio uništenoj očevoj ostavštini. Što je drugo očekivao?
Sir Walter je dovoljno jasno pokazao da ne odobrava njegov način života.

15
Tada je uvrijeđeno i bijesno otišao, mislio je Richard, ostavivši majku
njezinoj patnji, postupivši najgore što je mogao. Taj Richard nikome neće
nedostajati — najmanje njemu samome.
No u Engleskoj nisu potrebne vještine divljaka iz džungle. Richardu koji se
rodio iz potrebe za preživljavanjem nema mjesta u ovome gradu, u ovoj
krčmi. Može ubijati golim rukama, trpjeti najezdu pijavica, nestati u
krošnjama. Osmjehnuo se i popio gutljaj piva. Ne, taj je Richard poslužio
svojoj svrsi i sad mora nestati.
Zatim je tu šutljiv, odlučan čovjek koji je putovanje kući platio radom na
trgovačkom brodu. Imao je samo jedan cilj — stići u Englesku — i sad ga je
ostvario. Čini se da nema nikakvih ideja za budućnost.
U luci Cartagene bilo je brodova koji su plovili u Barcelonu, Šangaj i Boston.
Taj se Richard poigravao idejom o zapošljavanju na jednom od njih tako da
zauvijek nestane. Kaotičan zbor nutarnjih glasova naveo ga je da se
predomisli. Imao je dužnosti. Warrington je mrzio bijedan život običnog
mornara. Čovjek koji se borbom izvukao iz džungle opirao se takvim
ograničenjima.
Stoga se vratio kući.
Iskrivio je lice u grimasu kad je ponovno podigao vrč. Neka je proklet ako
zna tko je došao kući. U Southamptonu je sreo brodarskog agenta koji je
rezervirao njegovo prvo putovanje. Čovjek se zapanjio kad ga je vidio,
naravno. Jedva i sam sebe prepoznajem, mislio je Richard. Hoće li se njegova
majka obradovati sinu koji se vratio? Odgojila ga je da bude miljenik visokoga
društva i silno se ponosila njegovim uspjehom. Što će misliti o čovjeku
žuljevitih šaka koji se vratio iz mrtvih?
Očekivat će da što brže obnovi svoje prijašnje izdanje. Upravo ga je to
zadržavalo u ovoj krčmi. Mada joj ne bi udovoljio. Više ga uopće ne zanima
kroj kaputića ili najnoviji tračevi. Ali što će napraviti?
Pred njim se protezao život kao prazna ploča. Nakon što se javi majci, morat
će naći neko zanimanje, nekakav zadatak u kojemu će koristiti svoje vještine.
Nešto što ga neće izluđivati kao ono čime se ranije bavio.
Mogao bi pokušati otkriti može li se spasiti išta od propalih Warringtonovih
imanja koja je njegov otac prije smrti umalo uspio potratiti. Richard je
naslijedio titulu kad je imao samo šest godina i rijetko je kad razmišljao o
svojoj očevini. Nova majčina udaja osigurala mu je udoban život i drugo ga
nije zanimalo.
Doista je bio grozan. Nikad nije prstom maknuo da nekome pomogne i živo
mu se fućkalo za nasljedstvo ili buduće naraštaje. Morat će se potruditi ako
želi spasiti svoja imanja, premda ga ne privlači upravljanje posjedom. No to je
korak prema pronalaženju Richarda Sheldona kojega bi mogao tolerirati. Bio

16
je sveden na golu suštinu ljudskosti, i preživio. Na tome će graditi, korak po
korak. Možda će putem naći nešto što će ga posve zaokupiti.
Pomislio je da Alasdair Crane to ima. Čovjekova strast za slikanjem, i prema
svojoj ženi, doista je posebna. Crane je znao što želi i to je uzeo. Nisu ga
zaustavile nikakve oštre kritike visokoga društva. To je želio — tu sigurnost,
taj začin. I možda nekoga s kim će to dijeliti... srodnu dušu.
Trepnuo je, iznenađen tijekom vlastitih misli. Čak se ni u svojoj samotnoj
borbi da pobjegne iz džungle nije prepuštao takvim filozofskim
razmišljanjima. Uzdahnuo je. Sve osobe koje poznaje mislit će da je poludio.
Nitko neće razumjeti takve ambicije.
Emily Crane bi mogla, ustvrdio je taj novi, prilično uznemirujući nutarnji
glas. Odgojili su je roditelji koji su ono što su izabrali stavljali iznad društva.
Ona bi točno znala o čemu je riječ. Zadržala su se sjećanja na crvenozlatnu
kosu, na profinjeno lice i tijelo priljubljeno uz njegovo. Čak su ga pratila u
snovima. Što kad bi sad odjahao natrag onamo? Bi li ga rado primila?
Odbacivši takva razmišljanja, ispio je pivo i odložio vrč. Najprije mora
posjetiti majku i uvjeriti je da je živ i zdrav. Nakon toga... vidjet će.

Dok je u suton lijepog proljetnog dana hodao do majčine kuće, Richard nije
bio dobro raspoložen. Naljutio ga je posjet bankarima. Ophodili su se prema
njemu kao da je idiot. Mada je priznavao da se u prošlosti obično ponašao kao
arogantna mlada budala, njihova ga je snishodljivost ispunila bijesom što ga
je jedva obuzdavao. Previše je navikao nasilno uklanjati svaku smetnju.
London nije ta vrsta džungle.
To ga je zapravo uznemirilo. Zar je izgubio svoju sposobnost interakcije s
ljudima? Tada ga je obuzela nepoznata emocija — nepovjerenje prema njemu
samome i njegovim porivima.
Stigao je do vrata majčine kuće. To je neprihvatljivo. On je civiliziran čovjek
— čak previše, rekli su mnogi prije njegova odlaska. Proteklih jedanaest
mjeseci to nije posve nestalo. Možda više ne zna tko je on točno, ali nije sasvim
izgubio kontrolu nad sobom. Može vladati konfliktnim silama koje ga
opsjedaju. Nakon kratke nutarnje borbe, Richard je navukao masku svoje
prijašnje osobnosti, podigao ruku i pokucao na hrastova vrata.
Otvorio ih je nepoznat lakaj. Čovjek je drsko odmjerio Richardovu odjeću i
rekao: — Da?
Richard se progurao kraj njega u predvorje. Pomalo se iznenadio lakoći
kojom je to izveo, unatoč impresivnoj građi sluge. Tada reče: — Dovedite
Henleya. — Nema smisla neznanca pitati za majku.
— Gospodin Henley nije dostupan — odgovori lakaj, očito spreman silom ga
izbaciti.
17
— Besmislice. U ovo doba sigurno sjedi u spremnici srebrnine i zacijelo čita
neku dosadnu knjigu o vojnoj povijesti. Požalit ćete ako ga smjesta ne
pozovete.
Lakaj je koraknuo unatrag, očito impresioniran načinom na koji je Richard
govorio, kao i njegovim poznavanjem kućanstva.
— Poznajem Henleya otkako sam bio dječak — doda Richard. — Dovedite
ga.
Sluga je još malo ustuknuo pred njegovim očima, a zatim očito zaključio da
je to stvar za batlera. Nestao je kroz stražnja vrata.
Kuća izgleda posve isto, mislio je Richard promatrajući pozlaćene zidne
svijećnjake i zavojito stubište, namještaj u salonu lijevo. Što je bilo čudno.
Njegova je majka sklona preuređivanju, osobito prostorija kamo zalaze gosti.
Odozgo nije čuo zvukove razgovora ili glazbe. Mogao bi otrčati gore do sobe
za primanje. No nije to učinio, još malo odgađajući taj trenutak. Henley će
znati što se događa u kući, te kako će majka primiti njegov povratak. S
grimasom na licu zamišljao je predstojeću scenu.
Otvorila su se vrata u stražnjem dijelu predvorja i pojavila se visoka mršava
Henleyeva figura. — Kako vam mogu...? — počeo je ledenim tonom i tada
stao. Škiljio je u Richarda, zatim se približio. — Milorde?
— Zdravo, Henley. Vratio sam se.
Stari se batler prenerazio.
— Preživio sam brodolom — reče Richard kako bi mu dao vremena da se
pribere. — Ali sam izbačen na obalu usred džungle. Trebalo mi je sve ovo
vrijeme da stignem kući.
— Jeste li to stvarno vi? — Henley mu je prišao i uhvatio ga za podlakticu,
što je bilo veoma čudno za njega, kao da se želi uvjeriti da je riječ o živom
stvoru.
— Živ i zdrav.
Batler ga je pustio i zabrinuto pogledao uza stube.
— Moja je majka dobro, zar ne?
— Njezino gospodstvo upravo sad održava seansu kako bi kontaktirala vaš
duh, milorde — glasio je bezizražajan odgovor.
— Što?
— Započela je s tim tri mjeseca nakon što su vas proglasili nestalim.
Richard je krenuo uza stube.
— Milorde, ako se pojavite usred... — Njegovo gospodstvo očito nije slušalo.
To doista jest mladi Richard, uvjeravao se Henley. Prepoznao ga je, mada je
potrajalo trenutak dok u snažnom muškarcu nije prepoznao razmažena
kicoša.

18
U sobi za primanje bilo je mračno pa Richard isprva ništa nije vidio. Iz
sredine odaje čuo se čudan zvuk pjevušenja. Postupno je razabrao skupinu
ljudi koji su sjedili za okruglim stolom osvijetljenim jednom lelujavom
svijećom. S gnušanjem je shvatio da se drže za ruke. Prilično uznemirujući
zvuk dolazio je od nekoga tko mu je bio okrenut leđima. Vidio je samo krupnu
siluetu s prevelikom glavom, zacijelo nekakvim turbanom.
— Obraćamo se drugom svijetu s onu stranu velikoga ponora — pjevušio je
visok, nazalan glas. — Posežemo kroz magle i tminu koji ga skrivaju. Tražimo
sina ove žene, Richarda, u cvijetu mladosti tragično izgubljenog na moru.
Richard je tiho puhnuo kroz nos.
— Dovedite ga ovamo, glasnici moji — naredi glas. — Azrael. Phileto.
Dovedite ga!
Richard ih je kanio prekinuti kad ga je iznenadio glasan fijuk, kao da je
zapuhao jak vjetar. Kako su to uspjeli, dovraga?
— Dolazi! — ustvrdi glas. — Blizu je. Duše, daj nam znak. Pokaži se.
Richard to više nije mogao trpjeti. Krenuo je naprijed. — Majko, koga vraga
radiš?
Zrak je proparao prodoran krik, a zatim kaos drugih povika i uzvika. Ljudi
su se naglo dizali u polumraku, prevrtali stolice, udarali jedni u druge, opet
vikali. Netko je počeo jecati. Shvativši da nije izabrao idealan trenutak za
obraćanje majci, Richard je uhvatio svijeću kako je netko ne bi srušio. Njome
je počeo paliti ostale u zidnim držačima po cijeloj sobi.
— Eno ga! — vikne muški glas. — Zaboga!
Richard je nastavio paliti svijeće. Kad se soba osvijetlila, vidio je svoju
majku i još osam ljudi. Nikoga nije poznavao, mada se odmah vidjelo tko je
organizirao navodnu seansu — krupni, plećati muškarac s golemim
turbanom ukrašenim draguljima i perom. Ignorirajući sve njih, prišao je
stolici na kojoj je sjedila njegova majka i kleknuo. — Ispričavam se što sam
uletio u ovakvom trenutku — reče.
— Uspjeli ste, herr Schelling. Doveli ste ga natrag! — ošamućeno je rekla.
Na Richardovo gnušanje, krupni čovjek s turbanom stavio je ruku na prsa i
naklonio se, kao da to priznaje.
— Majko, nisam bio mrtav. — Smiješno se osjećao dok je to govorio. —
Izbačen sam na obalu u Južnoj Americi i morao sam se pješice vratiti u
civilizaciju. Žao mi je što ti se nisam mogao javiti.
Njegova je majka samo zurila u njega kao da je uistinu duh.
Bila je malo mršavija, ali je ipak nosila modernu haljinu, imala lijepu frizuru
i ukrase. Izgledala je isto kao ranije — predana pripadnica visokoga društva.
Uhvatio ju je za ruku, da je utješi i pokaže da je od krvi i mesa. — Brod je počeo
tonuti u oluji — dodao je, nadajući se da će je pojedinosti uvjeriti da je stvaran.
19
— Mornari su me ukrcali u čamac. More ga je odnijelo prije nego su mi se
uspjeli pridružiti. Izišao sam na obalu u džungli.
Majka mu je slobodnom rukom dotaknula obraz. Njezine su svijetlosmeđe
oči, tako slične njegovima, zablistale od suza.
Kako je uopće mogao pomišljati da se ne vrati, pitao se Richard. To bi bilo
okrutno, neoprostivo.
— Mislila sam da te više nema — šapnula je, previše tiho da bi je ostali čuli.
— Bože. — Tako mu je čvrsto stisnula ruku da su joj zglavci pobijeljeli.
— Vratio sam se — uvjeravao ju je — živ i zdrav.
— Više nećeš otići!
Richard je shvatio da neće moći. Barem ne neko vrijeme. Odmahnuo je
glavom.
— Vratio ga je iz mrtvih — zadivljeno je promrmljao netko u sobi. Richarda
je ljutilo kad je opazio kako se čovjek s turbanom kočoperi. Morao se riješiti tih
ljudi. — Majko...
Suza joj se spustila niz obraz.
Richard je ustao i suočio se s fasciniranim pogledima neobične skupine
neznanaca. — Možda biste sad svi otišli. Želio bih razgovarati s majkom.
Nekoliko ih je odmah otišlo. Ostali su se kratko zadržali da se formalno
oproste. Na koncu je ostao samo čovjek s turbanom.
— Richarde, ovo je herr Schelling — drhtavim glasom reče majka.
Schelling se opet duboko naklonio. — Imao sam čast učiti s istočnjačkim
mudracima — reče s jedva zamjetljivim njemačkim naglaskom.
— Je li? — reče Richard.
— Mnogo možemo naučiti od Majstora Skrivenog svijeta.
— Doista? Ali možda ne večeras. Ako biste nas ispričali? — Čovjek je bio
pompozni šarlatan, ali se Richard nije želio svađati.
— Ni u snu ne bih ometao ovaj nježni susret — odgovorio je Schelling, ali
nije ni pokušao otići. — Draga ledi Fielding, jeste li spokojni? U ravnoteži?
— Ne — reče Richardova majka. — Veoma sam uznemirena.
— Sasvim prirodno — Schelling je praktički pjevušio. — To se teško može
izbjeći u ovim okolnostima. Morate vizualizirati Veliko svjetlo, pustiti da vaša
neravnoteža uđe onamo i nestane.
Richard se zgranuo kad je njegova majka doista zatvorila oči i duboko
udahnula. Njegov ju je nestanak pogodio daleko teže no što je zamišljao.
I Schelling je zatvorio oči. Podigao je ruke i njima mahao kao kad morska
trava leluja pod utjecajem oceanske struje. — Da, osjećam uspostavljanje
ravnoteže, povratak spokoja. — Otvorio je oči. — Možda biste nam se
pridružili, Richarde?

20
Nije mogao vjerovati u takvu drskost. Ošinuo ga je pogledom i rekao: — Ne,
hvala. Ja sam u savršenoj ravnoteži.
Schelling ga je sažalno pogledao i odmahnuo glavom.
Richard se odlučio pobrinuti da ovaj prevarant više nikad ne prijeđe prag
majčine kuće. Zapravo, bio bi užitak poslati ga natrag u Njemačku, ako je
doista odande. — Ispratit ću vas — rekao je herr Schellingu i tako ga čvrsto
stisnuo za lakat da je čovjek naglo udahnuo.
Međutim, nije se dao zastrašiti. Preko ramena je rekao: — Vidjet ćemo se u
srijedu, draga ledi Fielding.
— Oh — reče Richardova majka. — Da, valjda... zašto ne?
Iz niza razloga, mislio je Richard vodeći čovjeka van i predavši ga Henleyu.
Kad se vratio u sobu, njegova je majka još sjedila usred prevrnutih stolica. —
Izgledaš posve drukčije — rekla je.
Samo je kimnuo. Nije se činilo da je ovo pravi trenutak da se pozabavi tako
važnim pitanjem.
— Nije važno. Kod kuće si. — Promatrala ga je kao da u čovjeku pred sobom
pokušava vidjeti starog Richarda. — Hvala Bogu, kod kuće si.
— Da, majko. — Opet je uzeo njezinu ruku. Držala se za njega kao da je pojas
za spašavanje.

21
Tri

mily je sjedila kraj svoje tete i gledala kako se plesači poput cvjetova vrte

E po parketu. Glazbenici su na ovom, njezinom prvom balu, zasvirali


valcer. Ona nije smjela plesati valcer zato što još nije dobila odobrenje
jedne od moćnih pokroviteljica Almack’sa. Pravilo joj je odjekivalo glavom
zajedno s ostalima što ih je njezina teta nabrojila. Otkrila je da londonska
sezona ima kompliciran kodeks ponašanja. Nije znala da na svijetu postoji
toliko pravila. To je glavna razlika između njezina prijašnjeg života i ovoga
novoga u kojemu se neočekivano našla. Emily se osjećala kao da je doputovala
u stranu zemlju čija je kultura posve nepoznata. No u tome je bilo i nečega
primamljivoga. Ta je nova zemlja puna jasnih očekivanja, mirnih rutina koje
djeluju veoma umirujuće nakon svih njezinih godina kaosa.
Teta Julia njezin je domorodački vodič, uz osmijeh je mislila Emily. Također
je vojvotkinja, naravno, i mrvicu zastrašujuća. To je čudno zato što su teta i
majka veoma slične — ista crvenozlatna kosa i krupne plave oči. Tetina je
brada malo četvrtastija, a nos više zaobljen. No svatko bi pogodio da su ta
žena i njezina majka sestre. Iz tog je razloga dodatno zbunjivalo to što se činilo
da nemaju baš ništa zajedničko. Teta Julia živi u veličanstvenoj kući na
Grosvenor Squareu. Otmjenost svega toga ostavila ju je bez daha — visoki
lakaj i batler koji su je dočekali na širokim vratima, raskošan namještaj i
formalnost svakog detalja. Tetino ponašanje i držanje posve se razlikuje od
onoga Emilyine nehajne majke. Ona je staložena, smirena i prijazna, ali ne
nauštrb dostojanstva. Emily ju nije mogla zamisliti kako viče ili baca komad
suđa. Za njezinim stolom nijedan gost neće stajati na stolici ili pijano s nje
pasti. Veoma opuštajuće.
Osim toga, teta Julia se s entuzijazmom pozabavila uvođenjem Emily u
društvo, ustvrdivši da je oduvijek veoma razočarana činjenicom da nema
kćeri. Bila je učinkovita, odlučna, uvijek posve jasna — poput generala koji
planira bitku, prikuplja zalihe i streljivo, priprema se za ofenzivu. Emily je
bila impresionirana i zahvalna, mada se osjećala pomalo neugodno kad se,
nakon nesputane mladosti, našla usred toliko pozornosti.
Cilj tetinih nastojanja kao da je bio promijeniti je od glave do pete. Nije li to
dobro? Željela je drukčiji život. Logično je da se treba promijeniti.
Povrh ostaloga, teta je kani predstaviti mnogim »podobnim mladićima«. To
je cilj svih njihovih aktivnosti, svih upozorenja i savjeta. Emily se pitala kakvi

22
će biti ti mladići. Koliko je ona znala, nikad nije srela takvo stvorenje. Podoban
mladić, ponavljala je u sebi dok je gledala plesače. Pokušala je zamisliti
jednoga takvoga. Visok, atletski građen, s licem koje ukazuje na inteligenciju,
snagu i velikodušnost. Ne mora biti posebno lijep, ali imat će nečega
privlačnoga što... Emily je šokirano shvatila da zamišlja Richarda Sheldona.
Nešto se kod njega činilo veoma podobnim, priznala je sebi. Dok su zajedno
hodali livadom, osjećala se tako... živo. Pod rukom je osjećala otkucaje njegova
srca.
Emily odmahne glavom. Što je s njom? Više ga nikad neće vidjeti. Zašto je
uopće pomislila na njega?
— Sjedi kao kraljica — reče teta Julia. — Jako je važno kako se držiš.
Osjetivši se krivom, Emily se uspravi. Navikla je zavaliti se i sanjariti. Samo
je zbog toga bila zabrinuta — svoje neobuzdane mašte i primjedbi koje
slijedom toga izlaze iz njezinih usta. Ima stvari o kojima treba razgovarati, ali
ih ima mnogo više koje se ne smiju spominjati. Tisuće pitanja koja zuje
Emilyinom glavom nisu prihvatljiva tema razgovora. Zapravo, svoju je naoko
ravnodušnu tetu već više puta šokirala stvarima koje zna — i onima koje ne
zna.
Visoko podigavši glavu, iskosa ju je pogledala. Majka ju je uvjeravala da teta
Julia zna sve što se može znati o visokome društvu, te da ne bi mogla naći
bolju savjetnicu za snalaženje u tim zamršenim situacijama. Emily je bila
duboko zahvalna na takvoj pomoći.
U kući njezine tete sve je teklo tako glatko da su njezine potrebe
ispunjavane gotovo prije nego je shvatila da ih ima. Posve drukčije nego kod
kuće, kao da je prebačena u bajku gdje začarani sluge predviđaju svaku želju. I
tada sirota heroina pogriješi i nađe se usred katastrofe, pomislila je Emily.
Shvativši da se opet zavalila, sjela je uspravno. Londonska sezona ne može
biti teža od dosadašnjih peripetija njezina života. Zapravo, posve je uvježbana
nositi se s neočekivanim. Zaboga, njezin je otac jednom na večeru pozvao
džepara da ga upozna s kanonikom lokalne katedrale. Može li u visokome
društvu naići na nezgodniju situaciju? Nije baš vjerojatno.
— Ono je Elsmere — promrmlja njezina teta, diskretno pokazavši mladog
čovjeka koji je plesao kraj njih. — Veoma podoban.
Emily je opet pogledala plesni podij. Valcer je graciozan ples. Zacijelo je
prilično zanimljivo kad si tako blizu muškarcu kojeg jedva poznaješ. Plesači
su se pomaknuli i Emily je nesvjesno dahnula.
— Što je? — upita teta.
— Onaj džentlmen koji pleše sa ženom u žutom.
Vojvotkinja je tražila pogledom.
— Nije li to... gospodin Sheldon?

23
Njezina ga je teta trenutak proučavala. — Izgleda malo... drukčije. Ali da,
prezime mu je Sheldon. Ali ne gospodin. On je barun Warrington. —
Namrštila se. — Netko mi je rekao da je nestao na moru.
— Barun — ponovi Emily. To nije spomenuo.
— Poznaješ ga?
— On... imao je nesreću na cesti i stigao do naše kuće.
— Doista?
Tetin je ton izazvao Emilyinu nelagodu. — Zadržao se samo nekoliko
minuta.
— Nemoj mi reći da si razvila simpatije prema njemu?
Zastrašena žestinom na tetinu licu, Emily odmahne glavom. — Jedva smo
izmijenili koju riječ. — Što je bilo točno. Ne treba spominjati hodanje livadom.
— Posve je neprikladan, znaš. Nema ni prebijene pare. Ta se obitelj raspada
još od vremena mojega oca.
Emily je primijetila da gospodin Sheldon, ili barun Warrington, veoma
vješto pleše valcer. — Znači on nije †podoban‡? — pomalo čeznutljivo upita.
— Emily! Ne smiješ govoriti takve stvari! — Teta Julia pogleda naokolo,
provjeravajući je li netko čuo.
Mlada dama ne pokazuje zanimanje za pitanje braka, sjetila se Emily.
Takvim se stvarima bave stariji članovi njezine obitelji. Što je sjajno, osobito
nakon što je godinama sve morala sama rješavati. — Ispričavam se —
promrmlja.
Zadovoljna, teta se opet okrene mnoštvu. — Ne, nije — veoma tiho potvrdi.
— Ne samo što nema ni prebijene pare, već ni njegovo ponašanje nije...
ugodno.
To je iznenadilo Emily. — Bio je savršeno uljudan prema tati, čak i kad ga je
želio naslikati kao Samsona.
— Emily!
Porumenjela je. — Ispričavam se. Zaboravih.
Teta Julia ju je upozorila da su neobičan brak njezinih roditelja i njihova
skandalozna prošlost društveni teret. Tračerice bi uživale u obnavljanju priče
o njihovu bijegu i tajnom vjenčanju, što bi bilo veoma nezgodno.
— Upoznao je Alasdaira? — Vojvotkinja se uzrujala.
Kad je Emily kimnula, njezina je teta izgledala očajno.
— Sve će uništiti.
— Kako?
— Poznat je po duhovitosti — gorko će vojvotkinja. — Smislit će dobru priču
o Alasdairu. Zaboga, i o Olivii. Da sam znala...
— Nije se doimao poput osobe koja bi...
24
— Upropastio je malu Stanleyevu. Zbog njega se povukla u neku zabit u
Škotskoj gdje uzgaja terijere. Samo zato što je njezin nos malo... prevelik. Što
će reći o Alasdairu... — Nastojala je uspostaviti kontrolu nad sobom. — To je
bilo davno, jasno. Možda nije ni čuo tu priču.
— Za mamu je rekao da je †izgubljena kći markiza Shelburya‡. — Emily je
osjećala da joj to mora reći.
Vojvotkinja je zastenjala.
— Mami uopće nije bilo neugodno.
— Ona nikad ne dolazi u London — glasio je zajedljiv odgovor. — Lako je
zanemariti mišljenje društva kad si stotinjak kilometara daleko.
Emily je morala priznati da je to istina. No još nije uspjela povezati Richarda
Sheldona kojeg je upoznala s onim kojega teta opisuje. — B-barun Warrington
bio je veoma uljudan prema svima nama.
Vojvotkinja se okrenula i pogledom fiksirala Emily. — Zašto?
— Molim?
— Je li trebao vašu pomoć?
— On... želio je posuditi konja.
— Ha. — Teta Julia izgledala je trijumfalno. — Vidiš.
— Ali, teta...
Vojvotkinja je već razmišljala o drugome. — Dugo je izbivao — promrmlja.
— Pitam se gdje je bio. Ako je u tome bilo nečega sramotnoga...
— Teta!
— Warrington nema skrupula. Zato ih ni mi ne možemo imati.
Valcer je završio. Barun je otpratio partnericu s plesnoga podija. Emily je
opazila da je sad odjeven po posljednjoj modi, i da izgleda razdraženo.
— Najbolja obrana je frontalni napad — progunđa teta Julia. Kao da je nešto
računala u glavi. — Dođi. Morat ćeš obnoviti vaše poznanstvo. Upoznala sam
njegovu majku — reče normalnijim tonom.
— Možda kasnije — pokuša Emily čiji su osjećaji divljali. — Zacijelo je već...
— Besmislice. Dođi.
Nije imala izbora i morala je slijediti tetu. Richard Sheldon stajao je kraj
starije žene koja mu je donekle sličila. Bio je veoma naočit, ali u krcatoj je
plesnoj dvorani bilo dosta veoma naočitih muškaraca. Isticao se kao jastreb
među pijetlovima. Što ga čini toliko drukčijim? Nešto u njegovu držanju,
zaključila je Emily, u načinu kako je spustio ruke niz tijelo i općenito
kretnjama.
— Ledi Fielding — reče njezina teta, posve vojvodski. — Kako ste?

25
Žena koja je stajala kraj Richarda najprije je izgledala iznenađeno, a zatim
veoma zadovoljno tim obraćanjem. — Jako dobro, hvala na pitanju,
vojvotkinjo. Poznajete moga sina, Richarda?
— Warrington, zar ne? — reče Emilyina teta. — Vjerujem da poznajete
moga sina Philipa. — Emily je opazila da u tetinu tonu ili izrazu lica nema
zabrinutosti.
Richard je kimnuo. Emily je shvatila da je netremice promatra. Zuri u nju
kao da je doista jastreb. Teta ju je uvjeravala da ljupko izgleda. Nikad ranije
nije imala nešto slično ovoj plesnoj haljini od svijetloplavog satena.
Prekrivena je bijelom koprenom i ukrašena plavim vrpcama. Ista je vrpca
isprepletena s njezinom kosom složenom u kompliciranu masu uvojaka.
Otmjena ih je frizerka slagala gotovo sat vremena. Škakljali su je pramenovi i
uvojci što ih je izvukla oko njezina čela i obraza pa ih je željela odmaknuti, što
joj je strogo zabranjeno.
— Smijem li vam predstaviti svoju nećakinju, Emily Crane —
dostojanstveno će teta Julia. — Uvodim je u društvo ove sezone.
— Doista? — Ledi Fielding uljudno se nasmiješi Emily. — Nadam se da se
lijepo zabavljate.
Prije nego je Emily uspjela progovoriti, njezina teta reče: — Ovo je njezin
prvi bal. Zasad poznaje veoma malo ljudi u Londonu.
Ledi Fielding pogledala je svoga sina. Vojvotkinja je učinila isto.
Richard se lagano naklonio. — Želite li plesati? — reče.
Emily je naglo pogledala tetu, očekujući neku izliku ili odbijanje. Ne može je
samu poslati s gospodinom Sheldonom nakon onoga što je o njemu rekla.
No vojvotkinja se samo dobrodušno smiješila.
Što li smjera? Što od nje očekuje? Svi su je gledali. Promucala je pristanak.
Richard ju je posjednički uhvatio za ruku i poveo u skupinu za narodni ples.
Preobrazba je čudesna, mislio je Richard kad su počeli prvu figuru. Zgodna
mlada žena koju je upoznao na selu za nevjerojatno je kratko vrijeme
pretvorena u otmjenu ljepoticu.
Kretali su se između niza plesača i okrenuli se na kraju, podigavši ruke da
sljedeći par prođe ispod.
Emily je zasjenila većinu drugih žena u dvorani — što zapravo ne čudi ako
ju je pod svoje uzela vojvotkinja od Welforda.
— Nisam znao da dolazite u London — rekao je dok su se okretali.
— Kasnije je odlučeno.
Možda ovdje u gradu ipak neće biti tako loše. Dosad je očajavao pod
pritiskom majčine tjeskobe kad god bi bio izvan njezina vidokruga.
Jednostavan čin obnavljanja garderobe — zadatak koji je nekoć zaokupljao
svu njegovu pozornost — uništio mu je živce. Činjenica da mu je sva stara
26
odjeća bila preuska na prsima i nadlakticama, koju bi nekoć smatrao sjajnom
prilikom za opremanje po najnovijoj modi, sad je bila samo gnjavaža. Emily
Crane obećavala je osvježavajući odmor od iritantnoga društva.
Gledao ju je odozgo, sjećajući se dodira njezina vitkog tijela, smirena
prihvaćanja najneobičnijih zbivanja. To je sjećanje bilo življe od svega što mu
se ikada dogodilo u ovakvim prostorijama. Oborila je pogled. Richard je
shvatio da bi trebao nešto reći. — Vaša je majka ostala u kontaktu sa sestrom?
Hitro ga je pogledala, doimajući se gotovo prestrašeno, te kimnula.
— Ne bih očekivao da će se slagati. Teško je zamisliti različitije osobe.
Time je zaslužio još jedan pogled, ali ne i odgovor.
— Jedna od vodećih domaćica u visokome društvu i žena koju uopće nije
briga za to isto društvo — objasnio je, pomislivši da nije bio jasan. —
Nevjerojatna je pomisao da su odrasle u istoj obitelji.
Očekivao je da će Emily nastaviti razgovor o toj zanimljivoj zagonetki, ali je
samo kimnula, ukočena izraza lica.
— Nikad ne bih pomislio da će vas otac poslati da boravite kod vojvotkinje
— dodao je, smiješeći se kako bi pokazao da se šali.
Emily se zagrcnula.
Što je s njom? Uopće nije bila sramežljiva kad su se upoznali. Sigurno nije
bila mutava niti je afektirala. — Što mislite o Londonu? — upita, uvjeren da će
ona imati originalno stajalište.
— Veoma je zanimljiv. Teta me odvela u Royal Academy, pogledati slike.
— Doista? Čudan izbor zabave.
Promatrala ga je opreznim plavim očima.
— Umjetničke slike nisu nešto novo u vašem životu, ako se uzme u obzir da
ste odrasli sa slikarima. Vaša je teta mogla izabrati nešto što vam je manje
poznato. — Ponašala se kao da govori njoj jedva razumljivim jezikom, i kao da
nije osobito sretna što s njim pleše.
— Što mislite o njima? — pomalo je otresito pitao.
— O...?
— Slikama u Royal Academy. Djela vašeg oca zacijelo su... temperamentnija
od onoga što je izloženo u akademiji?
Emily se ugrizla za usnu.
Što joj se dogodilo? Ili je možda njegov prvi dojam bio pogrešan. Tada je bio
prilično ošamućen. Večeras je ona dosadna kao i sve druge debitantice, još i
više. — Koje su vam se slike sviđale? — Čuo je sarkazam u svome glasu.
— Portret vojvode od Wellingtona veoma je dobar.
— To svi govore.
— D, pa, kažu da je sličnost...

27
— Nevjerojatna. Čuo sam. Mnogo puta.
Porumenjela je na tako posprdan odgovor.
Richard je požalio, ali je nestrpljivost odmah zamijenila kajanje. Silno je
želio otići. Morao je uložiti golem napor da nastavi plesati.
— Vi... niste vidjeli izložbu?
— Ne. Bio sam prilično zauzet. — Richardov se um vratio njegovim
vlastitim brigama. Zaokupljala su ga nastojanja da umiri svoju majku i odvoji
je od herr Schellinga. Također se borio protiv očekivanja svojih prijatelja da će
nastaviti sa starim životom kao da uopće nije izbivao. Svi su oni budale,
mislio je dok je gledao naokolo. Što bi učinili kad bi im netko odjednom oteo
raskošan život?
Shvatio je da je Emily nešto rekla. — Što?
Lagano se lecnula. — Pitala sam se hoćete li cijelu sezonu provesti u gradu?
— Nadam se da neću.
Iznenadila ju je njegova žestina.
— Vi zacijelo hoćete?
Emily je kimnula.
— Čestitam.
Na to je uzdigla bradu, ali je to bila tek blijeda sjenka životne snage kakvu je
vidio na selu. Ili je barem tako mislio.
— Moja je teta veoma velikodušna prema meni — ustvrdi Emily.
— Je li?
Zbunjeno je trepnula.
— Kakvog drugog posla ima? Ogovarati?
To je izazvalo tako plah pogled da je posve izgubio želju s njom razgovarati.
Očito je pogrešno protumačio njezin karakter.
U tišini su završili figuru plesa.
— Nadam se da ste se sasvim oporavili? — tada reče Emily.
— Oporavio? — ponovi Richard.
— Od... incidenta na cesti.
— Ah. — Zar se ne usuđuje reći napad? — Naravno.
— Niste imali nikakvih daljnjih...?
Richard je čekao, ali nije dovršila rečenicu. — Što? — na koncu je pitao.
— Ništa.
Ništa je prava riječ, zaključio je Richard. U glavi nema ništa više od bilo koje
druge mlade debitantice krupnih očiju. Takva ga stvorenja nikad nisu osobito
zanimala, a sad ga uopće ne zanimaju. Glazba je utihnula. Richard je s
olakšanjem vratio Emily vojvotkinji i ondje je ostavio.

28
***
Osjećajući se prilično potišteno, Emily je gledala kako se udaljava. Barun
Warrington posve je drukčiji od čovjeka kojeg je upoznala kod kuće. Hladan je
i sarkastičan. Govori kao da postavlja zamke. Pokušala se ponašati u skladu s
tetinim uputama, pokazati mu da u društvu, kamo se on očito savršeno
uklapa, može biti opuštena. No sputavao ju je strah da će on svim svojim
londonskim znancima ogovarati njezine roditelje. Hoće li pojedinosti njezina
doma pretvoriti u anegdote i njima nasmijavati visoko društvo? Često je u
životu doživjela takvo izrugivanje i uopće joj se nije sviđalo.
— Jesi li uživala u plesu? — oštro upita vojvotkinja.
— Ne naročito.
— Emily.
Mlada se dama tako ne izražava, sjetila se Emily, osobito ne negativno. —
Ja... mislim, da, teta, bilo je veoma ugodno.
Njezina je teta kimnula kao guvernanta zadovoljna točnim odgovorom. —
Je li bio nepristojan prema tebi?
— Ne. Ne baš.
— Kako to misliš?
— Samo je bio... nekako sarkastičan.
— Po tome je dobro poznat.
Prilikom njihovog kratkog prvog susreta posve je pogrešno procijenila
njegov karakter. Doista se čini da teta najbolje zna kakva su ta nepoznata
stvorenja — stupovi društva.
— Sutra ćemo posjetiti ledi Fielding — reče vojvotkinja.
Emily ju je zabezeknuto gledala.
— Ne smijemo gubiti vrijeme kad je riječ o njegovanju tog poznanstva.
— Ali teta, zapravo ne želim... — Ne trebaju joj nova poniženja od Sheldona.
Teta Julia se na to nije obazirala. — Ako Warringtona vide s tobom, bude li
te pratio ovamo i onamo, daleko će teže širiti skandalozne priče o tvojoj
obitelji.
— Ne vjerujem da će me ikamo željeti pratiti.
— Nije važno što on želi.
— Ali...
Teta ju je gestom ušutkala. — Ne moraš se time opterećivati. Zato djevojka
ima pokroviteljicu u društvu, da se bavi takvim stvarima.
Pridružio im se njezin bratić George, drugi sin tete Julie. Večeras je dobio
ulogu Emilyina službenog pratitelja. Krupan, plavokos i dobroćudan, jako
29
sličan svom ocu vojvodi, koji je rastresenom uljudnošću pozdravio Emilyin
dolazak u njihovu kuću. Imala je snažan osjećaj da vojvoda, i sva tri sina u
obitelji, na nju uglavnom gledaju kao na zabavu za tetu Juliu, kao da se
odjednom počela baviti hortikulturom ili pletenjem.
— Ona je Anne krajnje čudno stvorenje — reče George. Plesao je s kćeri
domaćina za koju je priređen ovaj bal.
— Pazi kako se izražavaš, George — ukori ga majka.
— Ispričavam se, gospo. Ali doista je previše.
Anne, kći grofice od Holburna, visoka je i jedra djevojka tamne kose i
pomalo izbočenih zelenih očiju. Gotovo drskog držanja, posve se
koncentrirala na Georgea kad su ih upoznali, jedva pogledavši Emily ili
njezinu tetu.
— Sigurno ćeš je zasjeniti — rekla je vojvotkinja i kritičkim pogledom
promatrala dvoranu. — Maundseleyevu kćer nisam vidjela otkako je imala
deset godina. A ti, George? Poznaješ njezina brata.
— Loša koža — odgovori njezin sin.
— Ah — s očitim zadovoljstvom reče vojvotkinja. — A mala Wetherby kao
da se boji vlastite sjene. Tu nema prijetnje.
— Govoriš kao da je sezona neka vrsta natjecanja, teta — primijeti Emily.
— Nikako — nehajno je odgovorila i nastavila promatrati mnoštvo.
George je uhvatio pogled jednog sluge i sve ih opskrbio šampanjcem.
Sjetivši se uputa, Emily je samo srknula.
Kad je neki znanac uskoro zaokupio tetinu pozornost, Emily je pogledala
Georgea. Činilo se da se u ovom okruženju sasvim dobro osjeća. — Poznaješ li
lorda Warringtona? — upita bratića.
— Eh? — Trgnuo se kao da mu se obratio jedan od pozlaćenih stolaca. —
Warringtona? Naravno. — Kao da se uvrijedio na pomisao da nekoga ne
poznaje.
— Kakav je on čovjek?
George je buljio u nju.
Vjerojatno ne bi smjela postavljati takva pitanja, ali bilo joj je svejedno.
Fiksirala je bratića mirnim pogledom i čekala.
— Ovaj... on... — George se mrštio od koncentracije na koju nije navikao. —
Ima prokleto oštar jezik. Prati modu, uvijek je u središtu zbivanja. — Pogled
mu se odjednom izoštrio. — Nisi valjda na njega bacila oko, je li, zato što...
— Ne. — Pogledala ga je tako da je naglo zatvorio usta. — Je li lord
Warrington sklon ogovaranju?

30
— Muškarci ne ogovaraju — pobuni se George. Kad je uzdigla obrve, doda:
— Zna sve glasine, naravno. Warrington zna vraški dobro pričati. Duhovit je,
znaš. Sjećam se kad je jednom... — Porumenio je i naglo ušutio.
— Na tuđi račun?
George kao da ju nije razumio, ali joj je zapravo rekao isto što i njegova
majka. Emily je obuzela malodušnost.
— Ah, evo Beatrice s partnerom za tebe — reče vojvotkinja. — Mislim da je
to mladi Hanford. Jako dobro.
Grofica se zaustavila pred njima, gledajući vojvotkinju. Emily je odjednom
zamislila borce u dvoboju kako namještaju pištolje i pripremaju se za pucanje.
Zrak kao da je podrhtavao kad su se dvije žene nasmiješile jedna drugoj.
Emily je prihvatila ruku nasmiješenog mladića i uključila se u ples. Taj je
proces trajao do sitnih jutarnjih sati. Prišle bi joj grofica ili teta Julia i s njima
neki džentlmen. Predstavile bi ga i zatim ih poslale na plesni podij. Njihov je
izgled varirao, ali svi su bili plemeniti ovaj ili onaj, i svi kao da su joj govorili
iste stvari. I očekivali su iste odgovore. Jedini put kad je pokušala skrenuti s
prihvatljive teme, partner ju je tako iznenađeno pogledao da se Emily
pokunjila, bojeći se da je napravila strašan gaf.
Kako se Pepeljuga doista osjećala na balu, pitala se putem kući. Kako bi joj se
sviđali sati proba za novu odjeću, umjesto da je vilinska kuma sve stvorila
čarolijom? I o čemu bi razgovarala s princem?

31
Četiri

jedanaest imaš probu za novo jahaće odijelo — vojvotkinja reče idućeg

U jutra za doručkom. — Henry ti je izabrao konja. — Stavila je kvačicu


kraj dvije stavke na dugom popisu što ga je imala pred sobom. —
Večeras je zabava kod Wetherbya. Poslijepodne idemo posjetiti ledi Fielding.
— Možda bi neki drugi dan bio bolji — pokuša Emily.
Njezina teta odmahne glavom. — Naprotiv. Od vitalne je važnosti da
budemo brze, prije nego on stigne... — Mahnula je rukom, kao da tjera
katastrofu.
— Ne mislim... To jest, zar ne bismo mogle pričekati...?
Teta uzdigne obrve i pogleda Emily. — Mislila sam da si odlučila ući u
društvo?
Emily zbunjeno kimne.
— Sama si odlučila?
Što je time mislila?
— Ulazak u društvo delikatan je proces. Osobito ako imaš određene...
smetnje.
Emily ju je namršteno gledala.
— To nije kritika, već samo iznošenje činjenice. Intimno poznajem sustav i
u njemu se sjajno snalazim. Mislila sam da si prihvatila moje vodstvo.
— Da, ali...
— Dobro. Doista vodim računa o onome što je najbolje za tebe, znaš.
Istina, mislila je Emily. Otvorila joj je svoj dom i na nju potrošila mnogo
novca, s očitim zadovoljstvom. Posve se posvetila promicanju nećakinjinih
interesa. Njoj je ovo poznati teritorij, mada se Emily čini stranim. Podsjetila se
da doista želi stabilniji život. Julia joj to pokušava pribaviti.

Takvo rezoniranje nije smirilo Emilyine živce dok su se vozile do kuće ledi
Fielding. Richard vjerojatno neće ni biti ondje. Naravno da neće biti ondje.
Nesumnjivo negdje drugdje ima vlastiti stan. Smirila se i opustila.
Međutim, kad su se zaustavili pred kućom, ondje je čekala druga kočija. Tek
su izišle iz vozila kad su se Richard i njegova majka pojavili na vratima.
— Čini se da smo došle u nezgodan čas — primijeti vojvotkinja.

32
— Ne, ne. Samo smo kanili u park — reče ledi Fielding. — Odvedi kočiju
natrag u konjušnicu, Ben. Molim vas, uđite, vojvotkinjo.
Emily se činilo da Richard izgleda razdraženo.
— Zašto svi ne odemo u park? — reče njezina teta. — Možemo mojom
kočijom.
Kratkim je razgovorom sve dogovoreno. Richard je trima damama
pomogao da se uspnu u kočiju i ušao za njima. Kočijaš je pucnuo uzdama te su
krenuli.
— Divan dan za vožnju — mirno reče vojvotkinja. Ledi Fielding se složila i
dvije su starije žene razmjenjivale banalnosti kako bi ispunile tišinu. Emily je
krišom pogledala Richarda koji je sjedio kraj nje. Izgledao je kao da se silno
dosađuje. Emily je shvatila da teta zuri u nju. Odmah se uspravila na sjedalu i
nasmiješila. Teta je neznatno kimnula i pogledala na drugu stranu.
Doista je bio krasan proljetni dan i u parku je vladala gužva. Vojvotkinja i
ledi Fielding odgovarale su na pozdrave poznanika. Emily je baš zaključila da
ovaj izlazak ipak neće biti tako naporan kad je vojvotkinja rekla: — Možda bi
željela malo prošetati, Emily?
Umalo se trgnula kad ju je tako naglo izvukla iz razmišljanja. — Oh... da.
Kočija se zaustavila i lakaj je skočio dolje da otvori vrata. Emily je sišla na
šljunčanu stazu i oklijevala. Hoće li teta sići? No obje su starije žene
promatrale Richarda. On je reagirao tako da joj se pridružio i ponudio joj ruku.
Nimalo radosno, opazila je Emily.
— Želite li vidjeti grčki hram? — bezbojnim glasom upita Richard.
Emily ga pogleda. Izgledao je poput nekoga tko samo ispunjava dužnost.
Nije vidjela ni traga od čovjeka kome je pomogla kraj potoka, onoga koji je
govorio tako otvoreno i bez prenavljanja. Zato što ga je takvim zamišljala,
oštro si je rekla Emily. — Da, hvala.
Poveo ju je uređenim puteljkom do malene građevine ukrašene stupovima i
rezbarijama. Svuda oko nje posađeno je cvijeće, kao i u urnama duž zabata. —
Lijepo je — reče Emily.
— Ako vam se sviđaju krivotvorine.
To ju je ušutkalo. Šetali su prema hramu, ostavši u vidokrugu vojvotkinje i
ledi Fielding koje su sjedile u kočiji i čavrljale.
Podlaktica mu je bila tvrda i nepopustljiva pod njezinim prstima. Lice
jednako ukočeno. Nitko neće vjerovati da uživa u njezinu društvu. Tetin je
plan osuđen na propast. Pogledala je naokolo, očajnički tražeći neku
prikladnu, zanimljivu temu. Za oko joj je zapela mrlja jarke boje. — Gledajte.
Richard se okrenuo i s njegova je lica nestala dosada. — To je balon.
— Što? — Emily je gledala kako kugla veselih boja lebdi uvis. Već se nalazila
visoko iznad krovova.
33
— Balon. Svilena vreća napunjena plinom lakšim od zraka. Zato se diže.
— Lakšim od zraka? Kako išta može biti lakše?
— Razni plinovi što ih sadrži imaju drukčija svojstva. Ako se izdvoji rjeđi
element, podići će čak i teške predmete. — Pogledom je fiksirao balon u zraku.
— Omogućuje nam letenje.
— Nama? — upita Emily.
— Čovječanstvu. Zrakoplovci su u košari ispod vreće. Jedva se vidi.
Škiljila je. Ispod balona jarkih boja doista je nešto visjelo.
— Napokon se ostvaruje drevni san — promrmlja Richard.
— Zelja za krilima, mislite?
Zurio je u nju tako žarkim očima da se Emily smutila. — Kako će se spustiti?
— pitala je da mu skrene pozornost.
Još ju je trenutak promatrao. — Za spuštanje ispuštaju plin, a za penjanje
izbacuju teret.
— Mnogo znate o tome — reče Emily, impresionirana.
Odjednom je izgledao smeteno. Okrenuvši se od balona, poveo ju je duž
prednje strane hrama. — Čitao sam o tim stvarima — reče, opet bezizražajnim
glasom. — Hoćemo li se vratiti u kočiju?
Emily je zaustila da će još nešto pitati, ali je krajičkom oka opazila kretnju.
Iznenađeno se okrenula. Urna na krovu hrama polako se prevrnula preko
ruba zabata. U idućem se trenutku Emily našla u zagrljaju Richarda Sheldona
i oboje su pali na tlo. Urna je tresnula na mjesto gdje su stajali, smrskavši se u
masu zemlje i stabljika.
Emily je osjećala kako leteće krhotine udaraju Richarda po leđima. Omotao
je tijelo oko njezina, gotovo je posve zaštitivši od projektila, kao i od udarca o
tlo. Mirovala je u njegovu zagrljaju, zadihana i pomalo ošamućena. Reagirao je
tako brzo i odlučno. Nije imao vremena za razmišljanje. Nekako je
jednostavno znao. Isto je bilo kad je na polju iza njezine kuće krenuo na
Jonathana, sjetila se Emily. Taj se veoma krupan muškarac opasno brzo kreće.
Neki je čovjek viknuo iza njih. Iz smjera kočije čuli su se krici.
Richardovo je tijelo bilo izrazito mišićavo, kao od čelika. Činilo se da bi je
mogao zauvijek držati, bez ikakva napora. Emily se počela čudno osjećati,
istodobno puna energije i sasvim troma.
— Je li vam dobro? — upita Richard.
Usne su mu se našle na nekoliko centimetara od njezina uha pa se pitanje
doimalo intimnim i veoma osobnim. Emily je zapljusnuo val vrućine. Tiho je
potvrdila, iznenadivši samu sebe.
Richard se izvukao iz čudnoga položaja i ustao, povukavši je za sobom. Malo
se zanjihala na nogama.

34
U idućem se trenutku ledi Fielding bacila na Richarda, glasno naričući.
Uhvatio ju je i privinuo na prsa. — U redu je, majko. Nema nikakve štete.
— Umalo si poginuo!
— Nikako. Maknuli smo se s puta. Majko, smiri se.
Maknuli se s puta? To baš nije točan opis. No dok je gledala kako ledi
Fielding jeca i krši ruke, Emily je shvatila zašto je umanjio incident. Duboko je
udahnula. Bilo je nečega tren prije nego je urna pala, neka jedva zamjetljiva
kretnja. Opet je udahnula, nastojeći uspostaviti ravnotežu. Emily se zaputila
oko hrama da potraži nešto što bi joj otkrilo o čemu se radilo.
— Jesi li dobro? — upita njezina teta.
— Da, samo ću...
— Veoma mučna nesreća.
— Nisam sigurna...
— Mislim da moramo odvesti kući ledi Fielding. Posve je... izvan sebe. —
Vojvotkinjino je lice pokazivalo kako loše mišljenje ima o takvim
emocionalnim ispadima. Također je pokazivalo i mrvicu zadovoljstva.
— Želim pogledati iza hrama.
— Iza? Zašto, zaboga?
Emily nije vjerovala da bi teta dobro reagirala na njezine sumnje. —
Nekome bismo trebali reći za ovu... nesreću — stoga je rekla.
— Možeš biti sigurna da hoću. Sramotni nemar.
Emily je vidjela da se ledi Fielding prepustila histeriji. Morali su je odvesti
kući. Veoma nevoljko, više puta pogledavši preko ramena, vratila se u kočiju.
Tijekom vožnje natrag svim se silama nastojala sjetiti trenutka kad je vidjela
— što? Kretnju? Samu urnu, ili nekoga tko ju je gurnuo?
Vojvotkinja je smirivala ledi Fielding koja je sad glasno jecala.
U kući je vojvotkinja preuzela kontrolu. Poslala je po liječnika ledi Fielding,
te pozvala niz njezinih sluškinja. Sve su zajedno pridržavale Richardovu
majku dok se penjala stubama. Richard i Emily ostali su u predvorju i gledali
za njima.
— Lako se uzruja nakon mojeg... izbivanja — reče Richard, kao samom sebi.
Emily je, naravno, čula priču o njegovoj havariji. To je u visokom društvu
bio omiljeni trač. — Sigurna sam da će biti dobro.
Kimnuo je, i dalje gledajući stube, a potom se okrenuo k njoj. — Trebali biste
sjesti. Želite li nešto? Nesumnjivo ste potreseni nakon...
— Mislim da je netko gurnuo urnu. Možda sam vidjela... pa, nisam sigurna.
Richard se doimao skeptičnim.
— Bilo je nečega — insistirala je. — Pokret. Zašto bi urna inače pala?
— Napukla baza — nagađao je. — Nakrivljen zid ispod nje.
35
— Ali nakon načina na koji su vas oni ljudi napali na cesti...
— Drumski razbojnici.
— Nisu se ponašali kao drumski razbojnici. Nije li vam sumnjivo da su...?
— Draga gospođice Crane, čitate previše romana.
— Uopće ih ne čitam.
— Tu glupost nećete spomenuti mojoj majci.
Emily se uspravila. — Nikad to ne bih učinila.
— Ili ikome drugome. — Odmahnuo je glavom. — Kakav bi to trač bio.
Warrington misli da ga netko progoni. Valjda su me također namjerno
iskrcali u divljini?
Emily je promislila. — Je li se to moglo organizirati?
Richard se promuklo nasmijao. — Svakako. Netko tko ima izravnu vezu sa
Svevišnjim. Ili možda čarobnjak koji zaziva oluje? Preklinjem vas da obuzdate
tu idiotski bujnu maštu, gospođice Crane.
— Morate priznati...
— Prestanite! — Glas mu je bio poput biča. — Ne trpim takve ludosti.
Odmah ćete prekinuti.
Prije nego je Emily uspjela odgovoriti, njezina se teta pojavila na vrhu
stubišta i počela silaziti.
— Kako joj je? — upita Richard.
— Bolje. Pita za vas.
Richard je krenuo gore i potom zastao. — Treba li vam...?
Vojvotkinja mu je mahnula neka ide. — Ne treba nas ispratiti.
Zahvalno je kimnuo i nastavio uza stube. Emily se okrenula i izišla s tetom.
Nije vidjela da je Richard zastao na odmorištu i napeto zurio za njome.
— Hirovita žena — primijetila je vojvotkinja kad su se vratile u kočiju. —
Prošla je kroz teško razdoblje, jasno. No malo više unutrašnje snage... —
Odmahnula je glavom kad je vozilo krenulo.
Emily se pitala što stoji iza napada. Ako ima pravo, lorda Warringtona
progoni odlučan ubojica. Ugrizla se za usnu. Ima li pravo? Priviđaju li joj se
stvari? Namrštila se. Muškarci kraj jezerca bili su veoma stvarni. Ali danas...
nije bila sigurna. Možda je ta kretnja bio balon? Nikako nije mogla znati. U
svakom slučaju, to se nje ne tiče. Lorda Warringtona očito ne zanima njezino
mišljenje. Trebala bi na to zaboraviti. Ali nije mogla.

Kad je na Grosvenor Squareu izišla iz kočije, Emily je opazila da od susjeda


odlazi neki gost, a prate ga sve kćeri obitelji. To je bilo čudno. Samo je
najstarija ušla u društvo. Mlađe sestre ne bi primale posjetitelje. Oklijevala je
dok je njezina teta ulazila u kuću. Gost se još jednom pozdravio i potom
36
polako krenuo pločnikom prema njoj. — Daniel Fitzgibbon — izlanula je
Emily.
Čovjek je stao, zurio u nju i zatim polako nastavio naprijed. Činilo se da nije
zadovoljan što ga je prepoznala. Nije ni čudo — kad ga je Emily zadnji put
vidjela, bio je vođa trupe putujućih glumaca, na rubu zakona.
Prišao joj je i gotovo se otmjeno naklonio. — Gospođice Crane.
— Kako... kako ste?
— Jako dobro, hvala. A vi? — Pogledao je impozantno zdanje iza njih.
— Boravim kod tete.
— Ah.
— Što vi...? — Emily je opet oklijevala. Njezin se otac sprijateljio s ovim
čovjekom, a i njoj je bio prilično simpatičan. No ipak je imao neke sumnjive
navike. Poznato je da su nestajale stvari iz gradića gdje je njegova glumačka
trupa nastupala. Ako te trikove izvodi kod tetinih susjeda... Nelagodno je
pogledala prema kući. Teta Julia ne bi odobravala to poznanstvo.
Fitzgibbon se nasmiješio kao da joj čita misli. — Ja sam veoma otmjen
učitelj plesa za mlade dame iz visokoga društva — reče.
Emily je samo zurila.
Čovjek je uzdigao obrve i čekao.
— Učitelj plesa?
Lagano se naklonio. — Jako dobro plešem.
Emily se sjetila kompliciranih plesova u nekim njegovim nastupima. — Da,
ali... kako ste počeli poučavati?
Lakaj koji je držao ulazna vrata diskretno se nakašljao. Emily je iznutra čula
tetin upitni glas.
— Komplicirana priča — reče Fitzgibbon. Gestom je pokazao da to ne želi
pričati na javnome mjestu. — Hoćete li me razotkriti? — žurno doda.
— Ne. To jest... Ja ne...
— Emily? — teta reče s ulaznih vrata.
Opet se naklonivši, Fitzgibbon joj je pružio posjetnicu, dotaknuo šešir i brzo
se udaljio.
— S kim si to razgovarala?
Emily je gurnula posjetnicu u torbicu. — Talboti su ga angažirali kao
učitelja plesa za djevojke. — Hitro se popela stubama i ušla u kuću.
— Plesa? Je li to čovjek o kojemu svi govore? Maria Talbot mi je pričala da je
čak i Margaret naučio da se kreće s malo gracioznosti. — Namrštila se. — Ali
ne razumijem zašto si s njim razgovarala.
— Ja... mislila sam da bi mi koristilo nekoliko satova — žurno će Emily. —
Imam veoma malo iskustva u plesu.
37
— Hmm. Možda. — Vojvotkinja se okrenula i počela se penjati stubama. —
Drago mi je da se zanimaš za svoje društvene vještine — toplije je dodala.
Emily je držala oborenu glavu dok je tetu Juliu slijedila na kat. Nije joj baš
lagala. Ne, samo joj nije rekla istinu, podrugljivo će drugi unutarnji glas.
U svojoj je sobi izvadila Fitzgibbonovu posjetnicu i vidjela da na njoj piše
ime Edwin Gerrity. Što bi bilo da je spomenula njegovo ime? Naglo je sjela u
naslonjač kraj prozora. Odjednom se pitala koliko se ekscentrika iz očeve
zbirke sad nalazi u Londonu. Među njima ima mnogo zloglasnih figura, kao i
nekoliko pravih nitkova. Ako Daniel Fitzgibbon, kradljivi glumac, tako lako
može postati Edwin Gerrity i ulaziti u kuće pripadnika visokoga društva, što
se još može dogoditi? Mogućnosti su je prestrašile. Teta Julia bi se razbjesnila.
Emily je prišla malenom pisaćem stolu u kutu i spremila posjetnicu na
sigurno. Svoja dva života mora strogo odvojiti. U ovom kućanstvu nema
mjesta za likove kakav je Fitzgibbon/Gerrity. Jednako ga je teško zamisliti
ovdje kao tetu Juliu među tatinim slikama. Progutala je slinu. Posve ih
odvojiti, mislila je. To je jedino rješenje. Sve će biti u redu bude li se držala toga
pravila.

Richard je prekrižio ruke na prsima kad je kočija njegove majke krenula.


Mrko je gledao unutrašnjost obloženu plavim baršunom s resama. Pokušao je
zabraniti ovaj izlazak. No njegova se majka prepustila suzama i jadikovkama
o incidentu u parku, pa je morao popustiti. Također ju je morao pratiti, gubeći
vrijeme i živce. No nije ju kanio samu pustiti u herr Schellingove kandže.
Radosno je sjedila kraj njega i gledala kroz prozor. Kad će se oporaviti? Kad
će moći prihvatiti njegov odlazak iz Londona a da je ne zahvati očaj? Ova
plašljiva, nesamostalna žena uvelike se razlikuje od majke koje se sjećao.
Preplavilo ga je suosjećanje. Promijenio se i majku zacijelo zbunjuje sin koji
joj se vratio. Dugo je oplakivala njegovu smrt. Može joj dati više od jednog ili
dva tjedna da se oporavi. — Je li ti dovoljno toplo, majko?
Nasmiješeno se okrenula. — Da, hvala, dragi.
Dirnuo ga je izraz njezina lica. Tijekom protekle joj je godine priuštio mnogo
patnje. Kao i u godinama prije toga. Veoma je lako vratiti se u prijašnju ulogu,
ali to neće napraviti.
— Divno je što si opet kod kuće — dodala je. — Ništa nije bilo isto dok si...
Prije godinu dana to bi zanemario kao cmizdravu sentimentalnost, mislio je
Richard. No vidio je emocije u njezinim očima.
— Čak se i sezona doimala kao mnogo budalastoga prenemaganja. —
Izgledala je smeteno i kratko se nasmijala. — Kako bi se ljudi zgranuli kad bi
me čuli. Naravno, sve je u redu sad kad si se vratio.

38
Richard je jasno vidio kako se okružuje elementima svoga društvenoga bića.
Shvatio je da obiteljske veze imaju dublje značenje od uloga što ih pojedinci
igraju u svijetu. No čovjek to često spozna tek kad se nađe u krizi.
— Bojim se da herr Schelling živi sasvim izvan ruke. U Kensingtonu —
majka reče posve drukčijim tonom. — Kaže da su ondje dobre vibracije za
njegov rad.
— Doista?
Kimnula je. — Postoji napuklina u eteričnoj ovojnici koja mu omogućuje da
dopre do drugoga svijeta.
— Što?
Ledi Fielding nehajno je mahnula rukom. — Napuklina. Ne razumijem
točno, naravno.
— Naravno. — Zato što su to budalaštine, u sebi je dodao Richard.
— Ali herr Schellingu doista pomaže da izvede najčudesnije stvari.
— Kao na primjer?
Sumnjičavo ga je pogledala kad je čula njegov izrazito suh ton.
— Osim komuniciranja s mojim navodnim duhom — dodao je.
— To je bila greška — priznala je. — Ali herr Schelling se pitao... Ne misliš li,
Richarde, da si u onoj groznoj džungli primao vrstu duhovne komunikacije?
— Ne, majko, ne mislim.
— Možda to nisi zapazio, znaš, jer su veoma suptilne...
— Posve neuhvatljive.
— Richard.
Popustio je. Obećao je da će tijekom ovog izlaska svoje misli zadržati za sebe.
Bit će još teže no što je zamišljao.
Herr Schelling živio je u sasvim pristojnoj kući u mirnoj ulici nepopularnog
predgrađa. Sluškinja koja im je otvorila izgledala je posve obično, kao i
namještaj, mada se doimao raskošnim za čovjeka njegova položaja. Herr
Schelling očito vodi računa i o fizičkoj strani, ne samo o duhovnoj.
Soba na katu u koju ih je odvela bila je drukčija. Jedini namještaj činio je
veliki okrugli stol u sredini, postavljen na okrugli sag ukrašen zvijezdama i
okružen ravnim stolicama. Sve su zidove prekrivale teške tamne draperije.
Jedinu svjetlost davao je svijećnjak na stolu.
Nekoliko je ljudi stajalo naokolo, tiho razgovarajući. Među njima i herr
Schelling koji je ispruženih ruku požurio k njima. — Draga moja ledi Fielding.
Divno je opet vas vidjeti u mojoj skromnoj nastambi.
Richard se umalo posprdno nasmijao. Kakav je čovjek koji doista izgovara
riječi »skromna nastamba«?
— Lorde Warrington — reče domaćin. — Vi ste također veoma dobrodošli.

39
Obuzdavši se, Richard je samo kimnuo.
— Vjerujem da smo spremni. — Schelling se gestikulirajući okrenuo.
Richard je slijedio majku do dvije stolice i sjeo kraj nje. Kad su se svi smjestili,
uveli su krupnu uplakanu ženu i smjestili je za stol. Kraj nje se materijalizirao
herr Schelling, sad s onim svojim turbanom. Kad ga je stavio? Gdje ga je uzeo?
Richard je gledao naokolo, opazivši da se u mračnim kutovima gotovo ništa
ne vidi. Čovjek je ljigav kao bačva puna jegulja.
Schelling je ugasio svijeće, ostavivši upaljenu samo jednu, i potom sjeo na
posljednju slobodnu stolicu. Pružio je ruke onima koji su sjedili kraj njega i
zatim su se svi oko stola uhvatili za ruke. Richard je dopustio majci da ga
uhvati za ruku, ali se umalo usprotivio kad je na drugoj strani osjetio mlitav
vlažan stisak. Okrenuvši se da se pobuni, ugledao je mršavu plašljivu ženu
koja je izbjegavala njegov pogled kao da se boji da će je udariti. Mlitavi su prsti
drhtali u njegovima. Richard je napravio grimasu i opet se okrenuo. Trebao je
primorati majku da ostane kod kuće. Trebao se žešće prepirati.
Njihov je domaćin zastenjao i krug je zadrhtao od iščekivanja. Plamen
svijeće treperio je na povremenom povjetarcu.
— Obraćamo se drugom svijetu s onu stranu velikoga ponora — Schelling je
pjevušio visokim, nazalnim glasom. — Posežemo kroz magle i tminu koji ga
skrivaju. Tražimo Wendela, nedavno preminulog u najboljim godinama
života.
Neki rođak uplakane žene, zaključio je Richard. Jedva je potisnuo svoje
gnušanje spram ove farse.
— Dovedite ga ovamo, glasnici moji — nastavi Schelling. — Azrael. Phileto.
Dovedite ga!
Draperije su se pomaknule. Svijeća se dimila. Začulo se škripanje.
— Dolazi! — pjevušio je domaćin. — Blizu je.
Negdje je zalajao pas. Richard se umalo glasno nasmijao na tu prozaičnu
smetnju. Zar herr Schelling ima mopsa?
— Wendel? — viknuo je drhtav glas. — Jesi li to ti, Wendel?
Lajanje se ubrzalo.
— Wendel!
Richardu je pobjegao mukli uzvik, kombinacija gnjeva i smijeha koju je
prigušio iz obzira prema majčinim osjećajima. Cijela ova ceremonija zbog
uginula psa? Sad zna gdje mu je mjesto — za ovu su skupinu preminuli sinovi
i kućni ljubimci očito u istom rangu.
— Ne može govoriti — reče herr Schelling, na Richardovo razočaranje. — No
osjećam da je dobro.
— Ima... ima li dovoljno za jesti? — drhtavo će krupna žena.

40
Ovo je podlo, mislio je Richard — iskorištavati tugu te žene, kao i bol
njegove majke. Pobrinut će se da Schellinga izgnaju iz Engleske.
To je još kratko trajalo. Schelling je još malo stenjao i zatim se »vratio sebi«.
Opet su upaljene svijeće. Ljudi su se prestali držati za ruke. Pojavila se
sluškinja i pozvala ih dolje da se okrijepe. Schelling se pretvarao da je previše
iscrpljen pa ne može preuzeti ulogu domaćina. Richard se malo zadržao i
pustio da ostali odu naprijed, a zatim je čvrsto uhvatio majčinu nadlakticu. —
Odlazimo — reče.
— Ali večer nije...
— Odmah — insistirao je. Vodio ju je dolje u predsoblje i van na ulicu. —
Kako možeš trpjeti toga čovjeka? — upita majku.
— Ima sposobnosti.
— Za uspostavljanje kontakta s uginulim psom?
Ledi Fielding izgledala je nesigurno. — Bilo je malo čudno, zar ne? Još nikad
nismo imali psa.
— Mislim da bi trebala odustati od susreta s njim.
— Bio mi je od velike pomoći.
— On je šarlatan. Zar vjeruješ da su one besmislice večeras bile stvarne?
Zamislila se. — Doista se čini čudnim da u duhovnom svijetu ima pasa.
Richard je jednom rukom protrljao oči.
— To je možda bila prevara — dodala je.
Trepnuo je od iznenađenja i zadovoljstva. — Naravno da je bila...
— Myra mu je dala mnogo darova, znaš. Možda joj je nekako želio uzvratiti.
— Darova?
Ledi Fielding je kimnula. — On ništa ne traži, prirodno.
— Ne traži?
— O, ne. Previše je ponosan. Ali njegova nam pomoćnica ukazuje na
poteškoće što ih ima u obavljanju svoga posla.
— Doista. Kako se zove? — To bi bio dobar početak, mislio je.
— Hmm. Sarah, mislim. — Kimnula je. — Kanila sam ga zamoliti da
kontaktira Waltera.
Richard se naglo uspravio.
— Nedostaje mi, znaš.
Kimnuo je. Sad je mogao priznati da je njegov očuh bio dobar i velikodušan
čovjek. Mogao je zamisliti kako se majka osjeća.
Namrštila se. — Možda misliš da bih trebala potražiti tvoga oca.
Richard se jedva sjećao oca. Čak i da je vjerovao u Schellingove moći, ne bi
mu palo na pamet da potraži oca.

41
— Ali prošlo je tako mnogo...
— Ne možeš doprijeti ni do jednoga od njih, majko. Schellingove su tvrdnje
posve lažne.
— Bilo bi divno još jednom čuti Walterov glas — odgovorila je kao da ga
uopće nije čula. — Uvijek je točno znao što treba reći. Znao je... utješiti.
— Bio je dobar čovjek. Ali, žao mi je, majko, njega više nema.
— Pa, to znam.
Promijenila je ton i Richard se nakratko ponadao.
— Samo bih željela s njim razgovarati, znaš — nastavila je, uništivši njegovu
nadu. — Sutra ću poslati pisamce herr Schellingu. On će točno znati što treba.
Mrko zureći u noć, Richard nije odgovorio.

42
Pet

ojvotkinja je ušla u Emilyinu sobu i odmjerila je od glave do pete. Emily

V se meškoljila pod kritičnim pogledom, govoreći sebi da je njezina


haljina od zelenog muslina besprijekorna i kosa joj je počešljana u
privlačnu masu uvojaka. — Veoma lijepo — reče vojvotkinja.
Za tetu Juliu to je bila velika pohvala. Emily je uzela tamnozeleni ogrtač i
slijedila je do stuba.
— Mislim da će ti se sviđati Vauxhall Gardens — reče vojvotkinja. —
Vatromet je veoma privlačan. — Emily je mrmljanjem izrazila svoje slaganje.
— Primile smo nevjerojatno mnogo pozivnica. Vjerujem da postaješ veoma
popularna. I nakon onako sramotnoga ponašanja u parku, više se sigurno ne
moramo opterećivati Warringtonom.
— Sramotnoga?
— Onako te odvratno bacio dolje i još te zakotrljao po tlu. Svi o tome pričaju.
— Podigla je ruku. — Nitko tebe ne okrivljuje, naravno. Za sve je Warrington
kriv. Bio je... divlji. — Na licu joj se vidjelo koliko ju je taj incident šokirao.
— Spasio me od one urne — pobuni se Emily.
— Džentlmen bi to učinio na posve drukčiji način.
— Kako?
Vojvotkinja ju je ukorila pogledom. — Ne znam, draga, ali sigurno te ne bi
zgrabio onako... agresivno i bacio u blato. — Odmahnula je glavom. —
Zlosretno je iskustvo na moru zacijelo poremetilo ravnotežu Warringtonova
uma.
— Postupio je smiono da nas oboje spasi od ozljeda. Ne znam što očekuješ...
— Zvučiš gotovo zadivljeno. Emily, ne smiješ, nikako se ne smiješ, prepustiti
nekakvim romantičnim idejama koje...
— Nije ništa tome slično.
Vojvotkinja se mrštila na nju, slika i prilika ljutite gardedame.
Potrajalo je trenutak dok Emily nije shvatila svoj prijestup. — Oprosti što
sam te prekinula, teta.
— Moraš paziti na svoj jezik, Emily. Razgovarale smo o tome. Mlada
djevojka nema stavove, osobito ne tako... čvrste.
Emily je kimnula. Nakon što su je dvadeset godina poticali da stvori vlastite
stavove i mišljenja, bilo je teško čuti da to uopće nije poželjno.
43
U predvorju su ih čekala dva njezina bratića, George i Philip. Visoki i
plavokosi, izgledali su otmjeno i staloženo u večernjim odijelima. Smeta li im
što je moraju voditi po Londonu? Nije uspijevala procijeniti što muškarci
ovoga kućanstva osjećaju po bilo kojem pitanju. Njezin otac, jedini muškarac
kojega dobro poznaje, posve je drukčije stvorenje. Njegovi su osjećaji uvijek
jasni.
Takva su razmišljanja nestala kad su stigli do rijeke i ukrcali se za Vauxhall.
Vrtovi su svjetlucali na drugoj strani i glazba je lebdjela blagim proljetnim
zrakom. Emily je ushićeno gledala šarene lampione na stablima. Puteljci su
vodili kroz vegetaciju. Na kraju jednoga vidjela je svjetlucavi vodoskok, a na
kraju drugoga manju građevinu na stupovima. — Prekrasno — reče.
Philip ju je pogledao. — Majka je mislila da će ti se sviđati.
Tu i tamo šetale su skupine moderno odjevenih ljudi, čavrljajući poput
egzotičnih likova iz bajke. Njezina se teta istinski trudi priuštiti joj lijepu
londonsku sezonu i na tome joj je veoma zahvalna.
Hodali su najširom stazom, a George i vojvotkinja bili su na čelu. Emily je
nastojala sve odjednom vidjeti. Sve su je staze intrigirale. Obojena su svjetla u
krošnjama djelovala ljupko. Glazba se jače čula. Čaroban krajolik. — Možemo li
ići onamo? — pitala je bratića, pokazujući posebno privlačnu šetnicu.
Philip je odmahnuo glavom. — Ondje nema ničega osim stabala. Majka voli
sjediti u Paviljonu. George će naručiti šunku i punč — ljubazno je obećao.
— Ne bismo li najprije mogli malo prošetati?
Philip je zaustio da će odbiti. Emily je pogledom potražila tetu koja je već
dobrano poodmakla. Tada je velika raskalašena skupina nahrupila sa staze
lijevo i pijano ih okružila. — Hej, pazite — ogorčeno će Philip, ali nitko se nije
obazirao. Skupina se gurala oko njih, smijući se i gestikulirajući, krećući se
prema kapiji. Izgledaju kao službenici ili prodavači, mislila je Emily, i sjajno se
zabavljaju.
Jedan od mladića naletio je na Philipa i uhvatio se za njegove revere da
ostane na nogama. Philip je zaurlao od bijesa i opsovao ga. Neki od ostalih
počeli su podrugljivo dovikivati, još se jače smijući kad je Philip podigao štap i
zaprijetio momku.
Emily je uzmaknula korak, zatim još jedan. Philip je pocrvenio i vikao, ali joj
se nije činilo da mu doista prijeti opasnost. Vidjela je rulje sklone nasilju, a ovo
nije bio takav slučaj.
Uzmaknula je još korak. Iskušenje je bilo neodoljivo. Prijeći će samo dio
staze koja ju je tako privlačila i naći Philipa kad završi njegov sukob.
Šetnja je bila čarobna kako je očekivala. Staza je vijugala između stabala s
obješenim lampionima, kao da se kreće kroz čarobnu šumu. Emily je stalno
nešto mamilo dalje, najprije otvoreni paviljon izrađen od kovanoga željeza i

44
stakla, zatim niz skulptura koje su zacijelo prikazivali grčke bogove i božice.
Kad se sjetila da se mora vratiti teti, zaboravila je koliko je puta skrenula i iz
kojeg je smjera došla.
Teta Julia bit će izvan sebe od bijesa. Nije se kanila tako dugo zadržati.
Bratići je vjerojatno traže, čime sigurno nisu oduševljeni.
Brzo je krenula natrag. Stigla je do mjesta gdje se dvije staze križaju i
pokušala se sjetiti kojom je stigla ovamo. No bila je zaokupljena prizorima i
puštala da je noge nose. Uopće se nije sjećala ovog raskrižja.
Udahnula je i izabrala jednu stazu, uvjeravajući se da izgleda poznato.
Deset minuta kasnije morala je priznati da većina staza izgleda slično. Više
nije naišla na otvoreni paviljon ili na skulpture. Izgubila se i nikoga nije
vidjela. Očito je zalutala u pusti dio vrtova i nitko joj nije trebao reći da to nije
bio mudar potez. Kad bi samo uspjela naći prometnu stazu, netko bi je uputio
do Paviljona. Podigla se na prste i preko grmlja pokušala vidjeti gdje ima
najviše svjetla. Nije uspjela procijeniti. Jednostavno će morati hodati.
Odlučna izraza lica, brzo se kretala stazama.
Međutim, kao da nije mogla pronaći mjesto gdje ima više ljudi. Emily je
počela obuzimati panika kad je prošla ispod luka od grana i izišla na čistinu.
Ondje su dva muškarca sjedila na rubu suhe fontane i gledala dolje. — Lorde
Warrington? — zapanjeno je izustila.
Ustao je, kao i drugi čovjek. — Što, dovraga, radite ovdje?
Emily je požurila naprijed, od olakšanja ne opazivši njegovu namrgođenost.
— Izgubila sam se. Možete li mi, molim vas, reći kako ću naći Paviljon? Moja će
se teta jako zabrinuti.
Pozornost joj je privukao uzvik nepoznatog čovjeka. Izgledao je kao nekakav
nadzornik. Ruke mu je prekrivalo nešto zeleno i ljigavo.
— Zašto sami lutate Vauxhallom, dovraga? — upita Richard.
— Ja... samo sam razgledavala stazu i tada sam skrenula...
— Ovdje se čovjek lako izgubi — reče neznanac.
Richard mu je dobacio pogled što ga Emily nije razumjela. — Otpratit ću vas
do Paviljona — ukočeno reče.
— Kad biste mi samo pokazali put...
— Jasno da vas neću poslati samu — prekinuo ju je, kao da je sve ovo
osmislila samo da bude njemu na smetnju. Koraknuo je naprijed i ponudio joj
ruku. Doista nije željela ići sama pa ju je prihvatila, progutavši protest.
Zaputili su se stazom za koju je mislila da vodi u posve pogrešnom smjeru.
Nesumnjivo je u tome problem, kiselo je pomislila. Bilo je veoma ugodno
držati se za Richardovu ruku i gledati ga kako posve samouvjereno bira put.
— Što ste radili s onim čovjekom? — pitala je kad se opet probudila njezina
znatiželja.
45
— Ništa što se vas tiče.
Opazila je mrlju one zelene tvari na njegovu kaputu. Izgledala je poput
onoga što raste u jezercima. — Je li radio na fontani?
Richard kimne.
— Ali zašto vi...
— To se vas nimalo ne tiče — gotovo ju je divlje prekinuo.
Emily uzdigne bradu. — Iskreno se ispričavam.
Zavladala je napeta tišina. On je doista nepodnošljiv čovjek.
— Zanimaju me vodoskoci što ih ovdje imaju — odjednom će Richard. —
Veoma su komplicirani i zakučasti.
— Oh.
— Što nije prikladno zanimanje za otmjenog čovjeka — cinično doda. — To
će biti silno zabavno vašim novim prijateljima iz visokoga društva.
Pogledala ga je, vidjevši da je stisnuo usta i napola okrenuo glavu. Doimao
se ljutitim i poniženim. — Zašto bi im to bilo zabavno?
Činilo se da nije razumio pitanje.
— Zašto vas ne bi trebalo zanimati kako stvari funkcioniraju?
Richard se zaustavio. Stajao je i gledao je odozgo. — To se... ne radi. Plemića
ne zanimaju strojevi ili novi izumi. — Usne su mu se okrenule nadolje. — Ili
budućnost.
— Vi ste plemić, i vas zanimaju.
— Mene zanimaju... — Zastao je, doimajući se zbunjenim. — Nikad nisam
dopustio da to itko vidi. Čak ni...
Emily je čekala da nastavi. Nije nastavio, pa ona reče: — Ono o balonu bilo je
veoma zanimljivo. Daleko zanimljivije od lova i konjskih utrka ili glupih
oklada u klubovima.
Kratko se nasmijao. — Razgovarali ste s nadobudnim mladićima.
— Samo o tome govore. Što je tako zakučasto u vodoskocima ovdje?
Richard je oklijevao.
— Moja je teta rekla da ovdje imaju mnogo fontana.
Na Richardovu su se licu borili entuzijazam i sumnjičavost. — Veoma
mnogo. Crpe vodu iz rijeke i pumpaju je kroz cijevi postavljene ispod cijeloga
vrta. Postoji sjajan sustav ventila koji vodu usmjeravaju od jednog do drugog
mjesta. Finch sve to nadzire.
— Čovjek s kojim ste maločas razgovarali?
Kimnuo je. — Jako mnogo zna o cijeloj mašineriji.
— Kako ste ga upoznali? — Činilo joj se razumnim da Richarda zanima ta
tema, ali nije razumjela kako je upoznao nekoga poput gospodina Fincha.

46
— Potražio sam ga — glasio je prkosan odgovor. — Otkako sam se vratio u
London... — Prekinuo se i čvrsto stisnuo čeljust. Emily je čekala da još nešto
kaže, ali nije dočekala.
— To je bilo pametno s vaše strane — na koncu je rekla.
— Pametno? — Izgledao je zbunjeno. Zagledao joj se u oči. Kao da je nešto
tražio na njezinu licu. Emily nije mogla skrenuti pogled. Shvatila je da želi da
on nađe ono što traži.
Lampioni, lišće i glazba kao da su nestajali. Bila je svjesna samo Richarda i
opreznoga čuđenja koje mu je preletjelo licem. Odjednom je postala naglašeno
svjesna njegove visine, snage što ju je osjećala pod prstima. Čula je lupanje
vlastita srca.
Nastavio ju je promatrati kao da je neko fantastično stvorenje u koje on ne
vjeruje. Emily je željela da vjeruje. Izgubljena u trenutku, nagnula se bliže.
Richard je sagnuo glavu. Usnama je dotaknuo njezine i nešto se predivno
rasplamsalo. Dodir je odaslao drhtaj u svaki djelić njezina tijela. Zapalio ju je
pa je zapanjeno shvatila da se želi stopiti s njegovom snagom.
Poljubac se produbio. Richardove su ruke kliznule oko nje i čvrsto je
stisnule. Pomicao je prste, uzbudljive i opasne, duž njezinih leđa. Sve na
njemu mamilo ju je prema potpunoj predaji.
Emily nikad nije zamišljala nešto takvo. Nije znala da se može zapaliti,
uzdići se u požaru osjeta koji obećavaju čuda. Prepustila se tome, dopuštajući
da je njegov dodir vodi u tom predivnom, nepoznatom svijetu.
Richard se odmaknuo pa je umalo kriknula od razočaranja. Spustio je ruke
niz tijelo. Teško je disao i oči su mu izgledale divlje. — Ispričavam se — muklo
reče. — Ja... — Stisnuo je šaku i ušutio.
Emily se odjednom sjetila svih tetinih restrikcija. Što Richard misli o njoj?
Zar vjeruje da ima običaj ljubiti muškarce koje jedva poznaje? Odmaknula se,
nastojeći pokazati da to nema veze s istinom.
On je također koraknuo unatrag.
Željela je reći nešto čime bi umanjila napetost koja je vibrirala među njima,
ali nije pronalazila prave riječi.
Richard se okrenuo. Nesvjesno je ispružila ruku i potom je opet spustila.
— Ovuda — rekao je i krenuo. Više joj nije ponudio ruku. Emily ga je slijedila
pa su za nekoliko minuta stigli do široke, jarko osvijetljene staze pune
otmjenih šetača. Richardovo se lice dodatno distanciralo. — Paviljon je ondje.
Hodali su jedno uz drugo krcatom stazom. Emily se pitala izgleda li i ona
smeteno kao on. Trudila se ne bi li našla prikladne riječi. Njezina teta griješi
po pitanju Richarda. On nije drzak i zloban čovjek kakvog je opisala. On je... ne
bi znala točno reći kakav, ali znala je da želi priliku da to otkrije.

47
Pred njima se pojavio Paviljon. Kad će ga opet vidjeti? Malo je vjerojatno da
će njezina teta organizirati još jedan izlazak s lordom Warringtonom. Palo joj
je na pamet nešto što je čula na jednoj zabavi. — Jeste li vidjeli parnu
lokomotivu u Hampstead Heathu? — izlane.
Richard se iznenadio. — Još nisam.
— Ja bih je rado vidjela. Zacijelo je čudesna.
Promatrao ju je. Nije znala je li zabrinut ili zbunjen.
— Možda biste me pratili? — zadihano doda Emily.
— Ja... ako želite.
— Hvala vam. U četvrtak?
Kimnuo je baš kad se malo dalje začuo oštar uzvik. U idućem se trenutku
teta okomila na nju, ispitivala je i grdila zbog nepromišljenosti. Richard se
nekako izgubio usred objašnjenja. Slušajući primjedbe u kočiji na povratku
kući, Emily je bilo veoma drago što je sama nešto organizirala.

***
Emily je hodala prometnom londonskom ulicom, svjesna svoje moderne
odjeće, živahne sluškinje koja je hodala uz nju i visokoga lakaja koji ih je obje
pratio. Sve je bilo itekako drukčije od svega u njezinu životu prije dolaska u
London, a ipak je krenula u posjet jednom od očevih starih, zloglasnih
prijatelja.
Teta Julia raspitala se o Gerrityu, učitelju plesa, i složila se da će Emily
koristiti malo stručne pomoći. No stvar je u tome da danas poslijepodne nema
plesnog tečaja. Posjetit će Daniela Fitzgibbona — Gerritya, podsjetila se — iz
sasvim drugog razloga.
Emily su primili uz dolične ceremonije. Sluge su ostavili u prostorijama za
služinčad, a nju je batler uveo u salon. Tek kad su se vrata zatvorila, njezin se
domaćin nasmiješio i rekao: — I Mary je ovdje, znate.
Emily se nasmiješila gospođi Fitzgibbon, punašnoj ženici nepomućene
vedrine. Uzvratila joj je smiješak i podigla čajnik. — Limuna ili vrhnja, draga?
Kad joj je Emily sjela sučelice i prihvatila šalicu, opustila se napetost za koju
nije ni znala da postoji. Ovdje se ne mora bojati da će nešto pogrešno reći ili
napraviti, ili izlanuti neki zabranjeni podatak o svojoj obitelji.
— Vaši su roditelji dobro? — upita Fitzgibbon.
— Da. Baš sam jučer primila pismo. Tata je nabavio pitomu vreticu.
Mary Fitzgibbon tiho se nasmijala. — Za lov na štakore? — upita njezin muž.

48
Emily odmahne glavom. — Mislio je da će mu pozirati za sliku na kojoj radi.
Ukrala je jabuku iz mrtve prirode i popela se na zavjesu da je pojede. Vikao je
na nju sve dok nije došla mama i predložila drugu temu.
— Što je bilo sa sirotom životinjom? — upita Mary.
— Živi na vrhu velike ure u predvorju i krade hranu iz kuhinje.
Svi su se nasmiješili, zabavljeni dobro znanim ekscentričnostima
plemenitog Alasdaira Cranea.
— Kako to da ste u Londonu? — tada upita Emily.
— Mary je željela stabilniji život. Dojadila su joj putovanja. I Sarah je željela
vidjeti grad.
— Ona je ovdje? — Kći bračnoga para Fitzgibbon, Sarah, Emilyina je
vršnjakinja. Zajedno su se igrale kao djeca. Umjesto odgovora, samo su
kimnuli. Osjetivši da tu postoji neki problem, dodala je: — Tako je lijepo
vidjeti stare prijatelje. Kuća moje tete veoma je... formalna.
— Poznata je kao veoma uštogljena — reče Daniel.
— No je li dobra prema vama? — upita Mary.
— O, da. Ima li u Londonu i drugih znanaca?
— Jack Townsend je ovdje — odgovori Daniel. — Peruša mlade kicoše u
kockarnicama. — Nakrivio je glavu. — Mada ne vara, pazite. Nije ni potrebno.
Vraški je dobar u kartanju.
Emily kimne. Sjećala se tog žustrog pustolova koji je običavao dolaziti na
večeru k njezinim roditeljima. »Džentlmen Jack« spasio je njezina oca kad ga
je razdraženi susjed pokušao bičevati nakon što su se njegovi lovački psi
sukobili s Davidom i Jonathanom.
— Flora je dospjela na pozornicu u Covent Gardenu — nastavi njezin
domaćin. — Čini se da je uhvatila bogatuna. Osigurao joj je otmjen smještaj
u...
— Daniel — prijekorno će njegova žena.
— Eh? Oh. — Nelagodno je pogledavao Emily. — Gospođa Taylor ima
pansion u Kensingtonu. Sobe za izbačene plemenitašice.
— I posao za njih?
Slegnuo je ramenima.
Emily je to shvatila kao potvrdu. Gospođa Taylor neobična je vrsta križara.
Prezire način na koji se društvo ophodi prema određenim ženama, iskorištava
ih kao guvernante, družbenice ili siromašne rođakinje, a kad ostare, izbacuje
ih s milostinjom od koje jedva preživljavaju. Ona im pruža utočište i poučava
ih nizu sumnjivih vještina, od profinjene krađe do sofisticiranih prevara.
— Ima i ostalih. Tu i tamo.
— Čudno je znati da su u blizini, a ja ih zacijelo neću vidjeti.

49
— Ima više Londona — primijeti Daniel. — Čovjek može cijeli život provesti
ovdje i nikad ne prijeći iz jednoga u drugi. — Mudro kimne. — Jedva itko
prijeđe.
— Mislite li da bi mi tatini... prijatelji pomogli u nečemu? — upita Emily.
— Naravno da bi, draga — reče Mary Fitzgibbon. Kad se činilo da će njezin
muž prigovoriti, ušutkala ga je pogledom. — Njezin se otac izložio za većinu.
— Znam, ali ne mogu govoriti u ime Jacka ili Eddiea. Osim toga, što oni
mogu za nju učiniti? — Pogledao je Emily. — Ispričavam se, ali vi živite kod
vojvotkinje i krećete se u krugovima koji su posve izvan njihova dohvata.
— Samo želim da paze na nekoga. Moga... poznanika. I tata ga poznaje.
— Što je napravio?
— Ništa. To jest... mislim da nije. Ali netko ga pokušava ubiti.
Fitzgibbona je to veoma iznenadilo.
Emily je znala da to čudno zvuči. Posljednjih je dana mnogo razmišljala i
došla do nekih jasnih zaključaka. Lordu Warringtonu prijeti opasnost koju on
ne želi vidjeti. Netko mora nešto poduzeti.
I to je daleko zanimljivije od odlazaka na balove i večernje zabave. Sezona je
zabavna i zanimljiva, ali donekle ograničavajuća, priznala je Emily. Zbivanja
koja ne iziskuju sve njezine sposobnosti postat će fascinantnija bude li pazila
na lorda Warringtona. Navikla je paziti na svoje roditelje. Je li moguće da joj to
nedostaje? Ne, naravno. Drago joj je da se riješila beskonačnih alarma i debata
te sad živi u udobnosti i raskoši.
No ne može dopustiti da netko naudi drugom ljudskom biću, pravdala se.
Njezina bi se savjest pobunila. Obvezna je pomoći. Može napraviti dobro djelo
i istodobno vježbati svoj um. Sjajno. Čak vrijedno pohvale. Samo je o tome
riječ.
— Dok sam bila kod kuće, pokušali su ga utopiti. Ovdje u Londonu netko
mu je urnom želio razbiti glavu. Doživio je i havariju, ali nisam sigurna... On
misli da su sve to slučajnosti. Nisam ga uspjela uvjeriti u suprotno. Zato nije
oprezan, razumijete. Ja ne mogu cijelo vrijeme paziti na njega zato što nemam
potpunu slobodu kretanja.
— Zašto biste pazili na njega? — upita Mary očiju svjetlucavih od znatiželje.
— Ne želim da ga ubiju — malo prebrzo odgovori Emily. — Što su pokušali
baš blizu naše kuće. Osjećam se... odgovornom.
— Besmislice. — Daniel se zbunio. — Zašto biste se osjećali odgovornom?
— Pa, ja... bila sam tamo, znate. Odvezala sam ga. I kad je u parku pala urna.
On se na to uopće ne obazire. To je... to je kao da gledaš odbjeglu konjsku
zapreku koja će uskoro nekoga pregaziti. Moraš ga pokušati spasiti.
Njezin domaćin kao da je to želio osporiti, ali je Mary prva progovorila. —
Tko je on?
50
— Prezime mu je Sheldon. To jest, lord Warrington.
— Lord? — Daniel frkne nosom. — Mi nemamo nikakve veze s lordovima.
— Vi zalazite u visoko društvo — reče Emily. — Jack je u kockarnicama,
Flora u kazalištu. Sigurna sam da svi svašta čujete. — Posljednje je riječi
odlučno izgovorila, svjesna da skupljaju informacije kao i drugu dragocjenu
robu.
— Možemo to prenijeti — reče Mary. Ignorirala je mužev iznenađen pogled.
— Kako izgleda taj lord?
— Oh. — Emily trepne, nesvjesna Maryina proučavanja. — Visok je — počne
— i, i veoma... mišićav. Ima preplanulu kožu zato što je bio na Karipskom
otočju. Smeđu kosu i svijetlosmeđe oči koje su izrazito... prodorne.
— Ugodne manire, vjerujem?
Daniel je blenuo u svoju ženu. Emily se ugrizla za usnu dok je nastojala
oblikovati odgovor. Richard je otresit i sarkastičan. No kad se nasmiješi,
doista je privlačan. Odlučno je djelovao u krizi. U njegovim se rukama osjećala
posve sigurno. Brzo je potisnula tu misao. — Njegove se manire... ne može
opisati.
Mary je kimnula kao da je dobila važne informacije. — Vidjet ćemo što se
može napraviti. — Njezin muž slegne ramenima i potom kimne.
— Hvala vam.
— Vaš nas je tata zaštitio od sudaca — glasio je miran odgovor.
Emily se nasmiješila i pripremila se za odlazak. — Javit ćete mi ako nešto
čujete?
Fitzgibboni su rekli da hoće i ustali da je isprate.
— Smijem li opet doći da vidim Saru? Volim s njom razgovarati.
Prijašnja se nelagoda vratila. Daniel je prebacivao težinu s jedne noge na
drugu.
— Ona je dobro?
Uslijedila je stanka i tada je Mary odgovorila. — Nije bolesna ili slično. No
nismo baš u najboljim odnosima.
— Zašto?
— Otišla je raditi za nekog Nijemca koji gata — izlane Daniel.
— Nije riječ o gatanju — ispravi ga Mary. — Kontaktira pokojnike.
Daniel prezirno frkne nosom.
— Mrtvace? — reče Emily.
— Održava, kako se ono zove, seanse. Prodire kroz veo i prima poruke od
onih koji su preminuli.
Daniel posprdno reče: — Navodno je nekog bogatuna vratio iz mrtvih.

51
— Ljudi mu daju darove, uglavnom žene — objasni Mary. — Dobro plaća
Sari, i dobro se odnosi prema njoj.
— Tako ona kaže — progunđa njezin muž.
— Znam da je tako — glasio je samouvjeren odgovor.
— Ne želite da ondje radi? — upita Emily.
— Nemam ništa protiv uzimanju novca od naivčina — ustvrdi Daniel, kao
da je to već mnogo puta rekao. — Ali povlačim crtu kad je riječ o smrti i
zagrobnom životu. To nije igra, znate? S nekim se stvarima ne valja petljati.
— Reći ću Sari da ste pitali za nju — reče Mary.
Emily se zahvalno nasmiješi i pođe k vratima.
— Ništa dobroga iz toga neće proizaći — progunđa Daniel. — Trebala bi se
držati poštenog lopovskog posla.
Pomalo zbunjena njegovom neočekivanom filozofijom, Emily je otišla.

52
Šest

iše se nikakvi prihodi ne mogu iscijediti iz vaših posjeda u Somersetu

V — ustvrdi Elijah Taft.


Richard je gledao starca grubih crta lica koji mu je sjedio sučelice u
majčinoj knjižnici. Cijeli život poznaje Tafta, mrka čovjeka s jugozapada
Engleske koji veoma mnogo zna o upravljanju imanjima. Njihova povijest
posve opravdava Taftovu ratobornost. Richard se u prošlosti udostojao viđati
Tafta samo kad je želio novac i grdio bi ga ako novca nije bilo. Ipak mu je
zasmetao čovjekov stav. — U lošem su stanju, zar ne?
Taft se narogušio. — Kad ništa ne dajete svojoj zemlji, milorde, kad izvlačite
svaki novčić, dopuštate da se zgrade ruše i polja...
Richard je podigao ruku. Sve je to bilo točno. Nikad nije ni pokušao
upravljati svojom očevinom, niti nešto naučiti o tome. Ruševna ga je kuća
deprimirala. Čak i da je pokušao, nije bilo novca za popravke i spašavanje
dugo zanemarivanih jutara. — Zacijelo treba popraviti kuće i staje. I druge
stvari.
— Tisuću drugih stvari, milorde. I više nema prihoda od...
— Znam — oštro će Richard. Čovjek možda ima pravo, ali zbog toga se nije
lakše suočiti sa situacijom. — Problem je u tome da nema novca. To je uvijek
bio problem, nije li?
— Postojao je pristojan dohodak... nekoć.
— Ali moj otac nije bio razuman čovjek.
Taft ništa nije rekao. Nije ni trebao. Sve mu se vidjelo na licu.
— Koliko sam shvatio, ni moj djed nije bio mnogo razumniji.
— Davao je sve od sebe — glasio je otresit odgovor.
Richard je znao da su Taft i njegov djed zajedno odrasli. Od ranog su
djetinjstva bili dobri prijatelji i Taft je preuzeo upravljanje imanjima tog lorda
Warringtona kao misiju, ne samo kao posao. To je postalo njegovo životno
djelo. Nitko bolje ne poznaje niti mu je više stalo do svakog centimetra
posjeda. — Nemam tisuće funti koliko je nesumnjivo potrebno za ispravljanje
situacije — reče.
— Kad bi se svaka zarada opet ulagala — počne Taft.
— Želite da živim od zraka? — Ovisit će o majci više nego ikad.
Taftov mu je mrki pogled bio poznat iz davnih dana.

53
Richarda je zahvatila nepoznata gorčina. Lako je odlučiti se za promjene. No
okolnosti to često onemogućuju. — Kuća se raspada, puna je miševa i vlage.
Možda bismo je jednostavno trebali srušiti.
Plamsaj bijesa u Taftovim očima bio je gotovo zastrašujući.
Zapravo nije kanio srušiti kuću, mislio je Richard. Samo ga je deprimirala
šteta izazvana dugotrajnim zanemarivanjem. Zadatak spašavanja imanja
činio se golemim, kao i samotnim. Zaustio je da povuče svoje riječi.
— Beskorisna isprika za čovjeka — izlane Taft, očito obuzet snažnim
emocijama. — Ne zaslužujete to mjesto...
— Zaboravljate se! — prasne Richard.
Dok je Taft nastojao uspostaviti kontrolu nad sobom, Richard je potiskivao
bijes za koji je priznao da je nepravedan. No zato nije bio manje silovit. Jedno
je samog sebe kritizirati, a sasvim nešto drugo ako ti zaposlenik u lice
dobacuje optužbe. — Ako vam je moj karakter tako odvratan, možda biste
željeli okončati našu suradnju.
Osjetio je mrvicu zadovoljstva kad je vidio preneraženost na Taftovu licu. —
Ja... ispričavam se, milorde. Život sam posvetio održavanju...
Richard je zbog krivnje bio otresit. — Da, da. Kako god. — Oglasila se ura
iznad kamina. — Imam dogovor.
Taft je ustao. Donekle se pribrao i lice mu je opet otvrdnulo. Kratko je
kimnuo i izišao.
Morat će naći neki način da počne s popravcima, mislio je Richard. Možda će
Taftu dopustiti da neko vrijeme ulaže sav prihod. Ako ništa drugo, ostavit će
posjed u boljem stanju od onoga u kojemu ga je našao. No to je čak i novom
lordu Warringtonu zvučalo dugotrajno i teško. Nije mogao zamisliti da bude
kao Taft i cijeli život potrati na nešto beznadno.
Izbacivši te misli iz glave, Richard je naredio da mu dovedu kočiju. Parna
lokomotiva koju će danas popodne vidjeti daleko mu je intrigantnija od
vođenja posjeda. Uvijek će ga više zanimati novi mehanizmi i izumi nego
zemlja i usjevi. Po tome je također drukčiji od ostalih pripadnika društva.
Drukčiji. I meta ismijavanja i nerazumijevanja ako to pokaže — osim za
jednu osobu u Londonu. Prepustivši se razmišljanju o Emily Crane, uzeo je
šešir i rukavice od lakaja. Još je na usnama osjećao onaj poljubac, kao i njegov
učinak u svakom djeliću svoga tijela. Ta je žena vraški privlačna.
London postaje zanimljiviji no što je očekivao, razmišljao je Richard. Možda
će cijelu sezonu ostati u gradu.

Richard je spustio ruke i pustio konje da ubrzaju na ravnom dijelu ceste.


Poslijepodne je bilo neobično. Lokomotiva ga je fascinirala, ali Emily Crane...
nije znao kako bi je opisao. Drska? U razgovoru je mijenjala teme, od njegovih
54
rođaka preko položaja u društvu do opasnosti od kivnosti. Dosta je dugo
pričala o mogućnosti stjecanja neprijatelja u visokome društvu. Čini se da je
to doživljavala kao neku vrstu bojnog polja, prepunog verbalnih udaraca i
neumoljivih osveta. Što li je radila za ovo kratko vrijeme u gradu? Doista je
neobična djevojka.
Povrh svega ostaloga, konjušar koji je sjedio na povišenome mjestu iza njih
kao da je previše popio tijekom ručka u krčmi. Neprestano je drijemao i zatim
se trzao i mutnim očima gledao naokolo. Richard se pobojao da će pasti.
Emily je nervozno pročistila grlo. Richard se pripremio na još jednu čudnu
primjedbu. — Lorde Warrington?
— Da?
— Ja... željela sam s vama o nečemu razgovarati. — Duboko je udahnula i
zatim naglo nastavila. — Teta mi kaže da mi mogu veoma naškoditi tračevi o
mojim roditeljima. Zato sam vas željela zamoliti da ne spominjete da ste vi...
to jest, da su oni... da ste bili kod njih.
Molba je iznenadila i naljutila Richarda. — Zar mislite da vrijeme provodim
tračajući?
— Ja... nisam mislila...
— Mislite li da iz čiste zabave pričam zlobne priče?
Ugrizla se za usnu.
Richarda je zapljusnula posve neočekivana posramljenost. Zar je Emily
Crane čula sve o nekadašnjem lordu Warringtonu? Posramljenost je prerasla
u poniženost. Nesumnjivo jest, i zacijelo prezire tako opisanog čovjeka.
Zaprepastilo ga je ono što je osjećao. U svih svojih dvadeset devet godina
nikad se nije opterećivao time što neka žena misli o njegovu karakteru. Bilo
mu je svejedno. Nekadašnji je Warrington od žena želio samo jedno.
— Ne širim glasine, niti se upuštam u tračeve — ukočeno doda, pitajući se
hoće li mu vjerovati. — Imam pametnijeg posla.
— Na balu ste sa mnom razgovarali samo o mojim roditeljima — prasne
Emily. — Kako sam mogla znati da nećete...
— Nisam znao da pokušavate zatajiti njihov identitet. To vam neće uspjeti,
znate.
— Ne pokušavam...
— Što pokušavate?
Emily je oklijevala. — Moja teta mnogo zna o društvu.
— Nema sumnje.
— Ja ne znam.
Richarda je to zainteresiralo.
— Moram se pouzdati u njezine savjete.

55
— Zar morate?
Emily ga je pogledala. Ona je prava zagonetka, mislio je. Nije predvidiva kao
mnogi drugi ljudi. — Želite uspjeti u društvu?
— Zašto ne bih? — Pogledala ga je ravno u oči, kao da ga izaziva.
Richarda je iznenadio snažan drhtaj žudnje. Sjećao se da je pod njegovim
rukama njezino tijelo bilo zamamno zaobljeno na svim pravim mjestima.
Njezina je crvenozlatna kosa, kad mu je dodirivala bradu, bila poput plamenih
niti. Strogo se pozvao na red. To ne dolazi u obzir — u životu mu sigurno ne
trebaju dodatne komplikacije.
Iza njih se začuo topot kopita. Richard se malo maknuo ustranu da drugo
vozilo prođe. Stiglo je u ravninu s njima — lagana kočija s četveropregom u
punoj brzini. Vozač je podigao kapuljaču na glavu pa mu se nije vidjelo lice.
Kako je, dovraga, s tim na glavi vidio cestu? Ako je to neki nadobudni mladac
koji se utrkuje za okladu, vjerojatno je i smušen. I opasan.
Richard je počeo usporavati, ali se u tom trenutku drugo vozilo neznatno
zanijelo i udarilo u njih. Sve su se životinje prestrašile. Richard se, napevši sve
mišiće u tijelu, borio s uzdama.
Druga ih je kočija opet udarila. Vozač je zasigurno posve pijan, zaključio je
Richard. Snažno je povukao uzde, pokušavajući zaustaviti svoje prestravljene
konje. Vođa njegove zaprege izazovno je zabacio glavu i pokušao ugristi vođu
četveroprega.
Richard je jače povukao kad se druga kočija opet zaletjela u njih. Usred toga
kaosa opazio je sitnu šaku u rukavici kako se grčevito drži za sjedalo kraj
njega. S odobravanjem je opazio da Emily nije izustila ni riječi. Tada su mu
pozornost opet zaokupili jureći konji. Nešto nije bilo u redu. Micali su se lijevo
od njegove kočije. Hitro pogledavši dolje, vidio je da se remenje odvojilo od
ruda. Jedina veza između kočije i konja bile su uzde u njegovim rukama.
Konji su ubrzali, jedva čekajući da se maknu iz gužve sad kad su se
oslobodili. Richard je stezao uzde, ali uzalud. Više nisu vukli kočiju i mogli bi
ga povući sa sjedala ako ne pusti uzde. Jedva se na to primoravši, pustio je
konje. Odjurili su i za sobom odvukli pokidano remenje. Čuo je prigušen
Emilyin krik kad ih je druga kočija opet udarila pa su odletjeli nizbrdo prema
nekom šumarku. Pred očima su mu poskakivali nebo, grane, voda i zatim se
sve zacrnilo.

***
Richard se probudio u mraku i na kiši koja mu je padala po licu i prsima.
Kad je pokušao sjesti, cijelo mu se tijelo bolno pobunilo. Gdje je njegovo
56
koplje? Praćka? Pipajući naokolo u potrazi za oružjem, pogledom je tražio
predatore.
Našao je blato. Ležao je u mulju. Tada je rukom dotaknuo skut kaputa i
zatim košulju. Onjušio je zrak. Nije u džungli. Sjetio se da se vratio kući. Kod
kuće je i nije vjerojatno da će se na njega okomiti neka velika divlja mačka ili
golema zmija.
Podigao je ruku i protrljao bolnu glavu. Bila je kočija... i pad. S mukom je
ustao, izvukao čizme iz mulja i škiljio u mrak. Iza kišnih oblaka pomaljao se
pun mjesec. Razabrao je obrise kočije, napola potopljene u jezercu. Iza toga
nazirala su se stabla — zacijelo ona kroz koja su proletjeli. Sjećanje mu se
vraćalo. Izletio je iz kočije.
Pogledao je oko sebe. Kiša je malo popustila. Još je nešto čuo, ritmički zvuk.
Šljapkajući kroz blato, pronašao je svoga konjušara. Ležao je na leđima i
hrkao. Richard ga je prodrmao. Čovjek nije reagirao pa ga je povukao na noge i
snažno protresao. Konjušar je puhao kroz nos i grgljao, ali se nije probudio.
Kako taj idiot može spavati u ovim uvjetima? Sigurno je ispraznio bačvu piva.
Richard ga je pustio, odoljevši snažnom porivu da ga šutne. Morao je pronaći
Emily, mada se toga gotovo bojao. Onako krhka, leži li negdje slomljena?
Nešto je opazio krajičkom oka. Blijeda je figura nesigurno ustala i
zateturala. Hitro joj je prišao, na vrijeme da je uhvati kako ne bi pala.
Držala se za njega. Toplina njezina tijela prodrla je kroz njegovu mokru
košulju. Drhtala je od hladnoće i vjerojatno šoka. — Jeste li ozlijeđeni? — pitao
je.
— Natučena i isprebijana — odgovorila je, cvokoćući zubima.
Sve u svemu, to je rekla nevjerojatno mirno.
Kiša se opet pojačala, pljušteći po njima. Proljetna večer nije bila ledena, ali
ovako mokri na vjetru mogli bi se razboljeti. Morao je naći nekakav zaklon.
Držeći Emily stisnutu uza se, odveo ju je do pospanog konjušara. — Čekajte
ovdje. Naći ću neko mjesto da se maknemo s kiše.
Kimnula je i potom se spustila kraj konjušara. — Zar on s-spava?
— Očito. Brzo ću se vratiti.
Richard ih je ondje ostavio i pokušao se snaći. Cesta se nalazila iza stabala i
uz nagib, ako se točno sjećao. Mogao bi se popeti onamo i nadati se da će
zaustaviti neku kočiju, ali u ovakvoj će noći biti malo ili nimalo putnika.
Treba mu neka kuća. Škiljeći kroz kišu, tražio je svjetlo. Nije ga vidio. Popeo se
uz nisku obalu jezerca. Kiša mu je pljuštala po licu i ramenima te kapala s
njegovih prstiju. Radije bi bio u džungli, ironično je pomislio. Ondje bi barem
mogao napraviti sklonište. No ovdje nema biljaka s velikim širokim
listovima.

57
Još je malo hodao, škiljeći kroz gustu kišu. Kao da je nešto vidio... tamnu
masu ispred svjetlijih oblaka na nebu. Ubrzao je i uskoro stigao onamo. Nije
bila kuća, čak ni staja, već trostrana šupa za čuvanje krme. No krov je barem
štitio od kiše. Unutra je vidio hrpe suhe slame. To će odgovarati.
Vrativši se ostalima, rekao je Emily za sklonište i pomogao joj da ustane. —
Mogu hodati — rekla je kad ju je pokušao pridržati. — Pomozite vašem
jadnom konjušaru.
— Jadnom!
— S njim sigurno nešto nije u redu kad tako spava.
— Pijan je — odbrusio je Richard. No zgrabio je čovjeka za ramena i počeo ga
vući po blatu.
Polako su stigli do šupe. — Oh — rekla je Emily kad je ušla. — Tako je dobro
maknuti se s kiše.
Richard je spustio konjušara na hrpu sijena i nešto progunđao. Emily se
obujmila rukama, i dalje vidljivo drhtureći. — Nemam čime zapaliti vatru.
Možda se u blizini nalazi kuća, ali naći je po ovom...
— Ne smijete opet izići — pobunila se.
— Ne kanim. Morat ćemo se pokriti sijenom.
Odmah se okrenula, iznenadivši Richarda zato što se nije prepirala. Prišla je
jednoj hrpi i počela stvarati gnijezdo za sebe. Uskoro se sagnuo i pomogao joj
da se pokrije sijenom. Nije joj vidio lice, ali je dotaknuo njezinu ruku i zastao.
— Smrzavate se — reče. Prsti su joj bili ledeni.
— Hladno mi je. Sijeno će pomoći. — Skutrila se u hrpi sijena.
Richard se okrenuo i bacio nešto sijena na konjušara, a potom je u skučenoj
šupi napravio mjesto za sebe. Kad je završio, bilo je na jedva petnaestak
centimetara od Emily, a malo više ga je odvajalo od sluge.
Ležao je u mraku i čekao da se zagrije. Kiša je udarala po kosom krovu.
Konjušar je hrkao. Čuo je da Emily cvokoće zubima. Sijeno je šuštalo od
njezina drhtanja. Nije se žalila. Nije plakala, stenjala ili optuživala. Samo je
ondje ležala, smrzavajući se u tišini, ne tražeći ničiju pomoć.
Richard je u prsima osjetio nepoznat pritisak. Nikad ništa slično nije
doživio. Ima li to nekakve veze s novim Richardom Sheldonom? Je li riječ o
nečemu što je stekao tijekom svoje kušnje?
Bilo je gotovo bolno. Nijemo ga je guralo da nešto poduzme.
Ispružio je ruke i povukao Emily u zagrljaj. Našla se ispod njegova kaputa.
Tiho se pobunila.
— Morate se ugrijati — reče Richard.

58
Nije odgovorila, ali se nije ni odmaknula. Sad je već jako drhtala. No kako se
među njima širila toplina, drhtanje se smanjilo i na koncu prestalo. Malo se
opustila u njegovu naručju, mada je osjećao da nije posve smirena.
Kako bi mogla biti? Situacija nije bezazlena. Na rebrima je osjećao blagu
oblinu njezine dojke, pritisak njezina bedra na svome. Njezin mu je dah
milovao obraz, a otkucaji srca podudarali su se s njegovim ubrzanim pulsom.
Sjećao se poljupca u Vauxhall Gardensu, njezine reakcije na njegov dodir,
nedužne gorljivosti koja ga je izludjela. Sve mu se to zadržalo na usnama, na
vrhovima prstiju. Sjećao se svake nijanse tih trenutaka — delikatne, podatne
teksture njezinih usta, vitke gipkosti koja je sad priljubljena uz njega. Bilo bi
veličanstveno voditi ljubav s Emily. Ona je tako očaravajuća mješavina
neiskustva i mudrosti.
Njezino se tijelo smekšalo uz njegovo i Richard je umalo glasno zastenjao.
Njegovo je tijelo zahtijevalo užitke što ih je njegov um tako jasno vizualizirao.
Jedva je obuzdavao svoje ruke, disciplinirao žudnju.
Emily je pravilnije disala. Očito je zaspala.
Richard je stisnuo čeljust. Imala je povjerenja u njega. Za to nije imala
osobita razloga, ali ipak mu je vjerovala. Priljubila se bliže pa je zadržavao dah.
Bio je nepodnošljivo uzbuđen. Želio ju je kao nikad nijednu drugu ženu. I ništa
neće poduzeti po tom pitanju.
Osmjehnuo se na tu misao. Kako bi se stari Richard Sheldon rugao tom
suzdržavanju. Ništa nije smjelo ometati njegove žudnje. Emilyina bi mu
otvorenost i povjerenje bili smiješni.
Naravno, tada mu nitko nije vjerovao, priznao je. Čini se da je drukčije kad
se čovjek mora nositi s takvim komplikacijama. Zato što se događa nešto više
od jednostavnog tjelesnog uzbuđenja, mada snažnoga. Čudno se osjećao. Kad
je razmišljao o Emily, osjećao je — sažaljenje, ili ne — nije to.
Impresionirala ga je njezina reakcija na njihovu nevolju. Bila je hrabra,
uopće se nije žalila. Tome se divio.
Malo se okrenula u njegovu zagrljaju pa je naglo udahnuo. Ruke mu je savila
na prsima. Samo bi se malo morale pomaknuti da pomiluju...
Prekinuo se. To je neprihvatljivo. Gubi kontrolu nad sobom. A to više neće
dopuštati. Ako je išta naučio tijekom borbe za opstanak, onda je to kontrola.
U nesreći je zadobio niz jakih udaraca, rekao je sebi. U tome je problem.
Možda je u laganom bunilu. Morat će pripaziti.
Pogledao je njihovo bijedno sklonište i potom Emily, s punim povjerenjem
sklupčanu uz njega. Slutio je posljedice koje će proizići iz ove noći, već daleko
izvan njegove kontrole. Trebao je nastaviti tražiti kuću ili... nešto.
Proturječio mu je zvuk kiše. Napravio je sve što je mogao. Sad će
jednostavno morati izdržati. Držat će je na toplom i sigurnom sve dok je ne

59
uspije odvesti kući. Odoljet će iskušenju da je dodiruje, da provjeri može li u
predivnom tijelu izazvati očajničku potrebu kakvu on osjeća. To ne može biti
teže od beskonačnih dana probijanja kroz sparnu močvaru. Mora biti lakše od
suočavanja s tropskom mačkom naoružan samo zubima i noktima.
Ali nije bilo. Žarila ga je toplina što su je stvarali i izluđivalo ga je nježno
milovanje njezina daha. Prošli su sati prije nego su ga ritam kiše i fijuk vjetra
konačno uspavali.
Konjušar se u zoru probudio. Sjeo je, držeći se za glavu kao da bi mogla
puknuti, te teturajući izišao na travu. Škiljio je na dnevnoj svjetlosti, pljunuo i
zanio se u smjeru jezerca poput pustinjskog lutalice koji je opazio pomoć.

Emily su probudili glasovi. Teta je zove, pospano je pomislila. Možda je


predugo spavala. Teta Julia smatra da je rano ustajanje vrlina i znak
staloženosti karaktera. Zašto joj sluškinja nije donijela čaj? Pomaknula se i
osjetila cijeli niz bolova i napetosti. Sijeno ju je bockalo po licu i odjednom je
postala svjesna drugog tijela stisnutog uza svoje. Trepnula je da razbistri vid i
shvatila da iz neposredne blizine gleda u lice Richarda Sheldona. Bila je
zamotana u njegov kaput. Na sebi je osjećala njegovu ruku. Kao i jednu
njegovu nogu. Mada joj je lice gorjelo, shvatila je da taj položaj nije neugodan.
Bio je bez presedana u njezinu životu, naravno, i veoma uznemirujući. No
lupanje njezina srca i ubrzano disanje bili su... stimulativni.
Prodoran je krik presjekao ta razmišljanja. Također je Richarda trgnuo iz
sna baš dok se Emily izvlačila iz njihove čahure. Kad je uspjela sjesti, suočila
se s tetom Juliom, bratićem Georgeom i dvojicom vojvotkinjinih lakaja. Svi su
izgledali krajnje šokirano.
— Emily — zgranuto će vojvotkinja. — Što...? — Otvarala je i zatvarala usta,
ali nije uspijevala naći riječi.
Emily se pokušavala izvući iz sijena. Lijepilo se za njezinu odjeću i kosu.
Sigurno izgleda kao... pa, nije željela o tome razmišljati.
Snažna joj je ruka pomogla da ustane. Richard se uspravio kraj nje. Emily se
nastojala pribrati.
— Što radite? — na koncu će njezina teta.
— Kočija se prevrnula — reče Richard.
Vojvotkinja ga je užasnuto gledala.
— Ja... svi smo izbačeni. Potrajalo je dok nismo došli k sebi i tada... kiša je
pljuštala i... morali smo potražiti zaklon. Moj je konjušar... ah... ozlijeđen.
— Koji konjušar? — ratoborno upita George. Štapom je lupkao po bedru.
Richard je pogledao po šupi.

60
— Ovo je strašno — zastenje vojvotkinja. — Ovo je katastrofalno. Olivia će...
— Još je malo problijedjela. — Alasdair! Udarit će ga kap. Ubit će nekoga. —
Pogledala je Richarda kao da je znala tko će biti žrtva.
— Ali, teta, samo smo...
— Nemoj mi govoriti što ste radili! — Počela je kršiti ruke. — Ledi Jersey će
iz ovoga napraviti krasnu priču.
— Neće ako je lord Warrington častan čovjek — reče George. Izgledao je
bijesno.
Richard izgleda gore, pomislila je Emily. Ubojito. Mišići su mu se trzali na
licu dok je ukočeno stajao. Oči su mu plamtjele. Odjednom se pobojala da će
zgrabiti Georgea za vrat.
— Posjetit ću vojvodu čim budem mogao — otresito reče.
George je kratko kimnuo. Njegova je majka još malo kršila ruke i potom ih
čvrsto stisnula.
— Gospođicu Crane treba odvesti kući — doda Richard.
Vojvotkinja je hitro prišla i zagrlila Emily. George ih je obje izveo iz šupe. —
Reći ću ocu da vas može očekivati — reče preko ramena.
— Računajte na to — glasio je odrješit odgovor.
Emily je teturala po neravnom terenu. Još je bila dezorijentirana. Kao da
nije mogla razmišljati. Činilo se da je tetina kočija beskrajno daleko.
— Hoće li to biti dovoljno? — vojvotkinja upita sina.
— Ostavio sam Neda da nađe toga konjušara. Mislim da ćemo sve uspjeti
zataškati.
— Ništa se... nedolično nije dogodilo — promuca Emily.
Njezina se teta zgrozila. — Ništa? Zar ti ležanje u muškarčevu...? Ne mogu to
čak ni izgovoriti. Što bi mi tvoji roditelji rekli kad bi saznali?
Njezin otac ništa ne bi rekao, mislila je Emily. Teta Julia je ranije imala
pravo. Nekoga bi ubio. Za majku nije bila sigurna. — Nitko neće znati.
Vojvotkinja odmahne glavom. — Dat ćemo sve od sebe. No takve se stvari
pročuju. Sluge će ogovarati. Ako Warrington ne bude...
— On nikad nikome ne bi rekao — prekine je Emily.
Teta i bratić zurili su u nju kao da je poremećena.
Sjetila se njihova mišljenja o Richardovu oštrom jeziku i zlobi. Ali to nije
istina. On uopće nije takav. Je li?
— Neće ako se mene pita — mrko će George.
Emily je zaključila da ne vjeruje u to. Na kraju krajeva, nikad nije ocrnio
njezine roditelje. Unatoč onome što kažu gotovo svi ostali, ona mu vjeruje.
Iscrpljena događajima, Emily se popela u kočiju i spustila na jastuke. Sve će
biti jasnije kad se odmori.
61
Emily je idućega dana sjedila u jutarnjem salonu kad je ušla njezina teta i za
njom Richard.
— Lord Warrington ti želi nešto reći. — Vojvotkinja je izgledala napeto, ali
odlučno. — Moj muž i ja dali smo mu svoj pristanak.
— Pristanak?
Njezina je teta samo bez riječi izišla.
Richard je prišao bliže. Pogled mu je bio hladan, lice mrko. — Došao sam
naravno, da vas zaprosim — reče bez uvoda.
Emily je to napola očekivala, a napola odbacivala ideju kao smiješnu. —
Naravno?
Richard je čekao u ledenoj tišini, odbojna lica. Kao da je isklesan od kamena.
Nije kanila surađivati. Njezina je teta osmislila prizor, ali nitko je ne može
primorati da se drži scenarija. — Ona nas je kočija napala.
Iznenađeno je trepnuo.
— To je bilo posve očito.
Zatečen, Richard više nije izgledao onako nepristupačno.
— I pitala sam se nisu li drogirali vašega konjušara. Zbog načina kako je
spavao — naglasi Emily. — Posve neprirodno.
Trznuo mu se kut usta.
— I remenje je prerezano, nije li? To sam vidjela.
— Je li?
Kimnula je, zadovoljna što je izazvala reakciju. — Morali su ošamutiti
konjušara da to izvedu.
— Oni?
— Tko god je to učinio — nestrpljivo je dodala.
— Ah.
Barem izgleda malo ljudskije, mislila je Emily, ne onako zastrašujuće. — Sad
morate priznati da vam netko pokušava nauditi.
— Ništa ne moram priznati. — Iskrivio je lice. — Osim bezgraničnu glupost.
Odlučila je to ignorirati. — Onaj tko je upravljao onom kočijom namjerno
vas je izgurao s ceste.
— Ako jest, to se vas ne tiče.
— Ipak priznajete!
Na to je samo odmahnuo.
— Urna, drumski razbojnici, sve je to...
— Neobičan niz... događaja.
— Događaja? To su očito bili ubojiti napadi!
— Ma što to bilo, tiče se samo mene. Ja ću se time pozabaviti.

62
— Ali morate...
— Ja ću procijeniti što moram — ljutito ju je prekinuo. — Zapravo, već jesam.
Kao što je dolazak ovamo da je zaprosi, mada se čini da je to posljednje što
želi. Njome je prostrujao drhtaj potištenosti, ali ga je potisnula. On ne kani
poslušati razuman savjet. Neće poduzeti korake da se zaštiti. Hoće li uopće
pokušati otkriti što stoji iza tih napada?
— Niste odgovorili na moje prvo pitanje.
Iz čiste će tvrdoglavosti dopustiti da ga ubiju.
— Ne vjerujem da ste ga zaboravili.
Treba mu pomoć. Ali to nikad ne bi priznao. Naprotiv, ponašat će se kao
budala kako bi dokazao da mu ne treba.
Richard je uzdigao obrve i ukočeno je gledao.
Bilo bi mnogo lakše paziti na njega da su zaručeni, shvatila je Emily. Kasnije
će razvrgnuti zaruke, jasno. Nikad ne bi namamila čovjeka u brak.
— Dakle?
Drhtavo je udahnula. Sve je to za njegovo dobro. Važno joj je... samo to da je
drugo ljudsko biće u opasnosti. Progutala je slinu. Srce joj je veoma brzo tuklo.
— Da — reče.
Richard se lecnuo. — Da?
— Ja... prihvaćam vašu ponudu.
Izgledao je kao čovjek koji je upravo primio lošu vijest pa tek sad uviđa
kakva ga je katastrofa snašla.
Ojađena, Emily je opet progutala slinu. To će biti samo nakratko i tada će
mu objasniti da ga zapravo nije kanila držati za riječ. Dotad će biti izvan
opasnosti, a ona će... ona će otkriti tko mu radi o glavi. Jedva je udahnula.
— Shvaćam. — Uspravio se. — Dakle, to je jasno.
Hladnoća njegova tona i gnjev na licu bili su previše. Emily je otvorila usta
da sve povuče.
Vrata su se otvorila i vojvotkinja je zavirila unutra. — Jeste li se dogovorili?
— Čini se da smo zaručeni — odgovori Richard.
Vojvotkinja je ušla i s nekom vrstom očaja promatrala Emily. Tada se
vidljivo pribrala. — Odmah ću poslati obavijest u Morning Post.
— Siguran sam da hoćete — prezirno će Richard.
Na to se teta Julia pretvorila u vojvotkinju od glave do pete. Ošinula ga je
tako bahatim pogledom da je Emily zadrhtala.
Ovo bi trebao biti jedan od najsretnijih trenutaka u životu, mislila je.
Prihvaćanje prosidbe trebalo bi značiti uzbuđeno iščekivanje budućnosti,
nježne emocije i mnogo čestitanja. Umjesto toga, obuzela ju je malodušnost i,
kad je pogledala Richarda, navrle su suze. Treba li povući svoj pristanak?
63
— Moju ste nećakinju izložili smrtnoj opasnosti — vojvotkinja procijedi
kroza zube. — Umalo ste uništili njezin položaj u društvu. Mislim da se
nemate zašto žaliti.
Richard je izgledao kao da bi mogao eksplodirati. Emily se pripremila, ali
nije znala na što. No kad je konačno progovorio, samo je rekao: — Kako se čini
da je sve sređeno, sad ću se oprostiti.
Njezina je teta počela protestirati, ali nije ju slušao. Nije izgovorila ni dvije
riječi, a on je već bio na vratima. — Dakle — reče teta. — Dakle.
Emily se podsjetila da će zaruke biti samo privremene. Naći će napadača i
zaustaviti ga, a zatim će Richardu pokazati da je ona iznad takvih stvari.
— To nije partija kakvoj sam se nadala — reče njezina teta. Zastala je,
nastojeći se pomiriti sa situacijom. — Ali u danim okolnostima... — Progutala
je slinu kao da joj je nešto zapelo u grlu. — O, zaboga — promrmlja.
Morat će biti brza, mislila je Emily. Mora pronaći rješenje prije nego sve ovo
izmakne kontroli.

64
Sedam

ichard je, ispruženih nogu, sjedio u knjižnici majčine kuće labavo držeći

R čašu konjaka u ruci. Prošla je ponoć. Svi su u kući spavali i na ulicama je


zavladala tišina. Kako je prije šest mjeseci u džungli sanjario da će baš
ovako sjediti, opet kod kuće. Sad je ovdje i gotovo bi želio da je opet u divljini.
Uhvaćen u brak. To je posljednje što bi očekivao. Zapravo, čak ni sada ne
može vjerovati. Otkako je ušao u društvo, imao je nastup — neki bi to nazvali
okrutnošću — kojim je obeshrabrivao spletkarice. Žena koja bi mu prišla a da
on to nije želio, brzo bi požalila. Mada ih nema mnogo koje žele čovjeka bez
imetka. Priznao je da se time ne treba ponositi, ali se barem nije uvalio u brak.
Ipak, sad se dogodilo. Sutra će se u novinama pojaviti obavijest. To je izvan
njegove kontrole. Bespomoćan je kao što je bio kad je oluja zahvatila brod i on
se našao tri tisuće kilometara od doma.
Mrzio je to.
Pijuckao je konjak i pitao se je li Emily Crane sve to nekako isplanirala, od
trenutka kad su se upoznali kraj njezine kuće. No uskoro je odmahnuo
glavom. Nemoguće. Emily je samo nevoljko pristala. Stisnuo je usta,
pomislivši da joj to ne oprašta. Nikad joj neće oprostiti.
Ispio je ostatak konjaka i opet napunio čašu. Zdravica za njegovo
predstojeće vjenčanje, gorko je pomislio. Namjeravao se oženiti, naravno,
jednoga dana. Duguje to svojem imenu. Očito je potrebna nasljednica da
oporavi njegov imetak. No to je u njegovu umu uvijek bilo daleko. Nikad nije
zamišljao ovako ponižavajući položaj. Napravivši grimasu, opet se posvetio
konjaku. Nije važno što on želi. Dobio je Emily Crane.
Dobio je ono za što se uvijek nadao da će izbjeći — jedan od onih brakova u
visokome društvu u kojemu muž i žena dijele malo više od rezidencije.
Dovoljno su česti. U prošlosti su ga čak zabavljale njihove peripetije. No
umišljeno je vjerovao da će on izbjeći tu sudbinu, čak i ako nađe nasljednicu.
Richard je puhnuo kroz nos, rugajući se samom sebi. Činilo se da je stari
Warrington imao neke sentimentalno romantične ideje, unatoč nemarnu
načinu ophođenja prema ženama. Možda je zaslužio ovaj prisilni brak.
S te je deprimirajuće teme prešao na drugu. Opet je u mislima vidio vozača s
kapuljačom, čuo kako kočijom udara o njegovu. Ma što rekao Emily Crane,
sebi je morao priznati da to nije bila nesreća. Čovjek ih je želio prevrnuti.

65
I netko je definitivno petljao oko remenja. Kad ga je pregledao, vidio je da je
presječeno. Konjušar je tvrdio da je popio samo vrč piva. Možda laže, naravno,
ali dosad je bio besprijekoran i batler je jamčio za njega. Činilo se da ga je netko
doista drogirao i prerezao remenje.
Richard se namjestio na stolici, svjestan bolova u cijelom tijelu. U onom je
prevrtanju lako mogao slomiti vrat. Je li to doista bio cilj?
Ako jest, možda i drugi incidenti, kojima je gospođica Crane opsjednuta,
ipak zaslužuju njegovu pozornost. Odbacio je njezine sumnje smatrajući ih
plodom mašte, ženskom histerijom. Mada Emily nikad nije pokazala nikakav
znak prekomjerne osjetljivosti, istaknuo je nutarnji glas.
Richard je protrljao čelo kao da će time ublažiti napetost. Nije razmišljao o
drugim incidentima. Možda je pogriješila po pitanju drumskih razbojnika i
urne. I doimali su se tako nevažnima nakon svega što je prošao. No ako ih se
uzme zajedno...
Popio je gutljaj konjaka. Zašto bi ga itko želio ubiti? Nema tako opasnih
neprijatelja. Nema novca koji bi doveo u iskušenje njegova nasljednika.
Pomisao da bi njegov bratić Donald, inače imućan čovjek, ubio da dobije titulu
baruna — apsurdno. Nema baš nikakva razloga da on bude žrtva ubojite
zavjere, a ipak sve na to ukazuje.
Škljocnula je kvaka na vratima. Richardovi su se mišići refleksno napeli. No
kad su se vrata otvorila, pojavila se njegova majka u dugoj bijeloj spavaćici, s
kapicom na glavi i zaogrnuta šalom. — Richard?
Ustao je i prišao joj. — Da, majko. Zašto ne spavaš?
— Samo sam se pitala jesi li dobro.
Kompleksno pitanje. — Jesam, naravno.
— Ta grozna nesreća. — Neodređeno je mahnula rukom. — Tako mučno.
— No dobro sam prošao. Trebala bi se vratiti u krevet. Izgledaš umorno. —
To je istina, mislio je. Umorno i starije od svojih pedeset godina.
Njegova je majka uzdahnula i pogledala naokolo. — Jedva ikada dolazim
ovamo otkako je Walter umro. Uvijek je ovdje sjedio.
Njegov je očuh obožavao knjige, sjećao se Richard. Doista je mnoge večeri
proveo u ovoj prostoriji uz omiljenu knjigu i čašu konjaka. Čudno da je izabrao
isto utočište, a za očuhova života jedva je ikad ulazio ovamo. Richarda je
iznenadilo žaljenje, jednako nepoznato kao većina osjećaja koji ga u posljednje
vrijeme muče.
Majka je prišla policama za knjige, proučavajući naslove kao da joj šalju
neku poruku.
— Želiš li malo konjaka? — upita Richard. — Možda će ti pomoći da zaspiš.
— I te zaruke — reče promatrajući knjige, kao da ga nije čula. — Tako naglo.

66
— Dođi sjesti, majko. — Poveo ju je do naslonjača, napunio još jednu čašu
konjaka i sjeo joj sučelice. Sve su to ranije prošli, ali očito nije bilo dovoljno.
Teško bi joj to mogao zamjeriti.
— Nisam čak ni znala da ti se ta mlada dama sviđa. Kratko je poznaješ.
— Takve se stvari katkad brzo događaju — odgovori Richard.
— I kažeš da nema nikakav imetak?
Odmahnuo je glavom.
— Ne želim se uplitati, Richarde, no misliš li da je to stvarno mudro?
Bilo je zapravo suprotno. Katastrofa od početka do kraja.
Majka je kušala konjak. S odobravanjem pogledavši jantarnu tekućinu,
popila je još gutljaj. — Ne može se živjeti od ljubavi, znaš. Mislila sam da je tvoj
otac najdivniji mladić na svijetu. Ali kad smo se vjenčali, bilo je... teško. — Još
je malo popila.
— Majko, ja...
— Moja se obitelj protivila braku, ali nisam slušala. — Pogledala je ravno u
Richarda, nimalo zbunjena.
Bio je zapanjen i zbunjen. Činilo se krajnje nepravednim da mora braniti
zaruke koje uopće nije želio. — Gospođica Crane je... — Iskrivio je lice jer nije
znao što bi rekao.
Majka je čekala. Tišina je postala neugodna. Na koncu je njegova majka
uzdahnula i popila još gutljaj. — To je dobra obitelj. Vojvotkinja je bila veoma
ljubazna.
Richard se suzdržao od komentara. Zamišljao je upoznavanje svoje majke i
Alasdaira Cranea.
— Ako ti treba pomoć oko osnivanja vlastitoga kućanstva...
— Neću uzeti tvoj novac — oštro je prekine Richard.
Doimala se iznenađenom. Što je sasvim razumljivo. Nikad ranije nije odbio
njezin novac.
— Ali kako ćeš...?
— Ne znam! Ali sam ću se snaći. — Možda će Emily odvesti da živi na
njegovu imanju u Somersetu, zlobno je pomislio. Nekoliko tjedana krovova
koji prokišnjavaju i trulih podnih dasaka — da i ne spominje ponekog štakora
— pokazat će joj kakvu je nagodbu sklopila. Pokazala je iznimnu snagu,
primijetio je izdajnički nutarnji glas. Ušutkao ga je iskapivši čašu i posegnuvši
za bocom.
Njegova je majka izgledala pomalo obeshrabreno. Kao da je tražila novu
temu. — Jesam li ti rekla da Lydia dolazi u posjet? Dugo je nisam vidjela. Ona
je Walterova nećakinja, znaš.

67
Lydia Farrell jedna je od članica obitelji njegova očuha koja je od njega
dobila nasljedstvo, sjetio se Richard. Tada je bio silno ogorčen na njih.
— Tako draga djevojka.
Lydia je zasigurno odavno zašla u tridesete, izračunao je Richard. Mislio je
da se udala i ima djecu. Zadnji ju je put vidio kad je bio momčić. Maglovito se
sjećao mršava, šutljiva stvorenja, posve nezanimljiva. — Živi u Walesu?
— Sigurno joj je itekako dojadila provincija. Pokazat ćemo joj gradski život.
Činilo se da joj se sviđa ta ideja, što je za Richarda bilo dovoljno. Njegovoj
majci hitno treba nekakva razbibriga.
— Pitam se mogu li joj pribaviti kupone za Almack’s. — Pogledala je svoju
čašu, vidjela da je prazna i pružila je sinu.
— Napit ćeš se, majko.
Zvonko se nasmijala. — Ne budali. Samo još gutljaj.
Dok je ulijevao piće, Richard je pomislio da se ne smije ni izbliza onako
mnogo kao nekoć. Bezglasno se zahvalio rođakinji Lydii. Mada ona to ne zna,
savršeno je izabrala trenutak.

Emily je veoma uspravno sjedila dok joj je jedan od lakaja stavljao filet lista
na tanjur. Potom se pomaknuo do njezina tetka koji je sjedio na čelu
dugačkoga stola. Još se nije posve navikla na formalnost večere u vojvodskom
kućanstvu. Iza svake stolice stajao je sluga u livreji. I uvijek su imali više jela
na meniju. Njezini teta i tetak, a večeras i bratić George, kao da to uzimaju
zdravo za gotovo. Stavljali su primjedbe samo ako nešto nije bilo u redu, ili
ako je neko jelo bilo posebno ukusno.
— Što si ti danas radila, Emily? — upita vojvoda.
Nasmiješila mu se. Znala je da nastoji biti ljubazan, ali joj se obraćao kao da
ima dvanaest godina umjesto gotovo dvadeset. — Jahala sam u parku.
Kimnuo je dok je kušao ribu. — Zadovoljna si konjem?
— Da, hvala. Niste mogli naći boljega za mene.
Dobrodušno je kimnuo.
— Ona je vraški brza jahačica — reče George.
— Izražavanje, George — automatski će vojvotkinja.
U drugim bi im okolnostima Emily pričala da ju je otac naučio jahati i da je
smiješno ponosan na njezino lijepo držanje. Ali ne smije spominjati svoje
roditelje. U drugim bi okolnostima možda čavrljali o svadbenoj odjeći i
pripremama za vjenčanje, ali ta je tema jednako nezgodna. Zapravo, nije se
mogla sjetiti nikakve teme, mada ju je deprimiralo zveckanje pribora za jelo u
tišini.

68
Srećom, gospoda su započela razgovor o vojvodinim trkaćim konjima, što
ih je očito zanimalo više od ičega što bi Emily mogla reći. Pojela je ribu i popila
malo vina. Željela je više stabilnosti i reda, sjetila se. Nije znala da će joj se želja
tako drastično ispuniti.
Iz prednjega dijela kuće čuli su se glasovi, a zatim udarac. Vrata su tresnula.
Emilyina se teta namrštila i nakrivila glavu na tu buku.
U predvorju je izbila prepirka. Začuo se još jedan mukli udarac. — Što,
zaboga? — reče vojvotkinja. — Johne, idi pogledati.
Jedan se lakaj naklonio i izišao. Prepirka se nastavila.
— Što je to? — upita vojvoda, očito tek opazivši pomutnju.
Njegova žena slegne ramenima. — Nemam pojma. Poslala sam...
— Vraški je točno da ću ih prekinuti — ustvrdi muški glas. — Miči mi se s
puta, idiote.
— Što je to, dovraga? — George je počeo ustajati, ali ga je Emily preduhitrila.
— Tata! — viknula je čovjeku koji je u tom trenutku ušao i bacila mu se na
prsa.
Alasdair Crane zagrlio ju je jednom rukom i pogledao naokolo mješavinom
prezira i ironije. — Zdravo, Julia — reče. — Vojvodo.
— Alasdair — slabašnim će glasom vojvotkinja. — Gdje je...?
— Ovdje sam — reče Olivia Crane i graciozno uđe u blagovaonicu. —
Ispričavamo se što smo došli ovako nenajavljeno.
Emily je zagrlila majku koja joj je srdačno uzvratila.
— Alasdairu se žurilo — dodala je, kao da se sjajno zabavlja.
— Žurilo? — zaurla Alasdair. — Itekako mi se žurilo. Što si, dovraga,
izvodila, Julia?
Vojvotkinja je uzdigla obrve i ošinula ga pogledom pod kojim bi se
trenutačno zaledio svaki pripadnik visokoga društva.
Uopće nije djelovao na njezina šogora. — Poslali smo Emily k tebi, mada
sam ja bio protiv, znaš. — Mrko je pogledao Oliviu koja mu se spokojno
nasmiješila. — U Londonu nije ni mjesec dana i mi čujemo da se zaručila.
Dok je gledala kako se njezina teta suzdržava, Emily je preplavilo olakšanje i
ljubav. Silno se obradovala svojim roditeljima. Nije ni znala da joj toliko
nedostaju, premda je prošlo tek nekoliko tjedana.
— Zaručena! — zaurla Alasdair. — Bez traženja suglasnosti. S nekim
čovjekom za kojega nikad nisam čuo. To je neprihvatljivo. — Približio se teti
Julii i nadvio se nad njome na način koji joj se očito nije sviđao. — Imaš li
nešto reći?
— Vidim da se tvoji maniri nisu popravili, Alasdair — hladno mu reče.
— Nikakvo čudo, budući da ih nemam.

69
— Istina — promrmlja vojvotkinja.
— Jesi li ti Philip ili George? — upita Emilyina majka.
Njezin se bratić zagrcnuo. — Ovaj, George.
— Ja sam tvoja teta. Tvoja druga teta.
— Znam.
Njegovo preneraženo lice kao da je uvelike zabavljalo Oliviu. — Zdravo,
Henry — reče vojvodi.
On je kimnuo. Od cijele obitelji samo njega nije uzrujao njihov dolazak.
— Istinski mi je žao što smo ovako nenadano stigli, Julia — doda Olivia. —
No čim smo čuli vijest, jasno da smo morali doći.
— Kako ste čuli vijest? — malaksalo upita njezina sestra.
Dobro pitanje, pomisli Emily. Sama nije stigla pisati i bila je sigurna da ni
teta to nije učinila.
— Ne od tebe — prasne Alasdair. — Ima li nečega mutnog u svemu tome?
Morate znati da neću trpjeti nikakve...
Vojvotkinja je problijedjela. George se opet zagrcnuo. Emilyina se majka
očito zabavljala. — Još imam nekoliko prijatelja u Londonu — reče. — Cynthia
mi je poslala obavijest.
Na to su se spustili kutovi usana njezine sestre. — Uvijek je bila podla. — Na
licu joj se vidjelo da je požalila tu primjedbu čim ju je izgovorila.
— Što je u tome podlo? — oštro će Alasdair. — Saznat ću cijelu priču, tako mi
svega. I ako u tome ima ičega sumnjivoga, netko će platiti. — Ratoborno je
pogledao naokolo. George je naglo progutao slinu.
— Bilo je prilično... rano za zaruke — reče Olivia.
Alasdair zareži.
— Emily je ljupka — reče vojvotkinja. — Zar se čudite da je očarala mladog...
Kratko je zastala kad je Alasdair opet zarežao.
— I poznaju se od ranije — doda. — Stoga to zapravo nije...
— Što? — gnjevno će Alasdair. — Emily nije upoznala nijednog mladog
kicoša.
— To je džentlmen koji je imao problema na cesti — reče mu Olivia, očito ne
prvi put.
— Eh?
— Onaj kojeg si želio naslikati kao Samsona — objasni Emily, odmah
požalivši kad je mahnit pogled njezina oca skrenuo u njezinu smjeru.
— Onaj skitnica? — Izgledao je zapanjeno, zatim bijesno. Opet se okomio na
vojvotkinju. — Zaručila si moju kćer s nekim lutajućim nitkovom koji čak ni
vlastita konja ne zna zadržati?
To se čak i Emily činilo nepravednim. — On je lord Warrington, tata.
70
Kao obično, ignorirao je sve što bi moglo oslabiti njegove argumente. — O
svemu će tome trebati podrobno raspraviti. Nisam dao svoj pristanak i ne
vjerujem da ću ga dati.
— Svakako ćemo razgovarati s mladim čovjekom — umirujućim tonom
reče Olivia. Potom se nasmiješi. — Kad smo već u gradu, možemo obnoviti
neka stara poznanstva. Možeš nas primiti na nekoliko dana, Julia?
Njezina se sestra užasnula.
— Ja... to jest... jesi li sigurna da vam ne bi bilo udobnije... tata...
— Pa, tata je rekao da se više ne smijem pojaviti pred njegovim vratima —
istakne Olivia. — On i Alasdair nikad se nisu slagali.
Po načinu na koji je njezina teta raširila oči, Emily je zaključila da je to
veoma blago rečeno.
— Budući da je Emily ovdje... — Olivia nije završila rečenicu, mirnim
pogledom fiksirajući svoju sestru.
Vojvotkinja je divlje gledala naokolo. Sin je izbjegavao njezin pogled. Njezin
je muž slegnuo ramenima, odričući se odgovornosti. Emily je gledala u pod.
Premda je donekle suosjećala s tetom, daleko je više željela biti sa svojim
roditeljima. — Naravno da ste... dobrodošli — na koncu je promrmljala.
Sestra joj se iskreno nasmiješila. — Hvala, Julia. Doista, uopće ti nećemo
smetati.
Kad bi vojvotkinja to vjerovala, mislila je Emily... Ali očito nije.

***
Kasnije te večeri priređen je ljepši doček kad je ledi Fielding pozdravila
nećakinju svoga pokojnoga muža. Richard se vratio s večere u klubu usred tih
izljeva ljubaznosti i na vrijeme da se divi elegantnom putnom kostimu Lydie
Farrell, te povoljnim promjenama što ih je vrijeme donijelo njegovoj
rođakinji.
Više nije bila mršava i plaha. Naprotiv. Godine su velikodušno zaoblile
njezino tijelo. Lice joj se također neznatno popunilo, što joj je pristajalo. Put joj
više nije bila blijeda, već rumena, a tamna je kosa blistala od vitalnosti. To je
zacijelo od seoskog zraka, zaključio je. — Kako ste, lorde Warrington?
— O, moraš ga zvati Richard i govoriti mu ti — uzvikne njegova majka. —
Ovdje smo svi obitelj.
— Mislim da to ne bih mogla — glasio je miran odgovor.
Pogled kojim je popratila te riječi rekao je Richardu da je, kad su se davno
upoznali, zacijelo bio još nepristojniji no što se sjećao. — Molim vas — reče.
71
Doimala se iznenađenom. Proučavala je njegovo lice prije nego je rekla: —
Onda ti mene moraš zvati Lydia.
— Dobro — rekla je ledi Fielding dok ih je vodila u salon. — Tako mi je drago
da si došla. Prošlo je mnogo vremena.
— Više od deset godina. — Lydia ga je iskosa pogledala. — Mislim da je
Richard još bio u školi kad smo se zadnji put sreli.
— Nepristojni školarac, zapravo. A ti si tek izišla iz škole.
Skrušeno se nasmiješila. — Davno je to bilo. Ali mislim da ti nikad nisam
rekla da si nepristojan.
— Mada sam to zaslužio.
Opet ju je iznenadio.
— Ti si bila izrazito uljudna — dodao je.
— Sigurno sam bila klupko živaca. Odgojena sam u zabiti, znaš. Nisam
znala kako se treba ponašati u društvu.
— Odrasla si u Walesu?
Kimnula je i okrenula se. — Kako lijepa soba. — Graciozno se spustila na
sofu. — I kako je divno da više ne poskakujem u kočiji.
Ledi Fielding natočila je čaj, a Richard se zavalio u naslonjaču i uzeo šalicu
koju mu je pružila. Lydia je uzdigla obrvu. Očito je očekivala da će se ispričati.
— Kako je tvoja obitelj? — upita njegova majka.
— Jako dobro, hvala. Jeremy i Thomas, moji sinovi, sad su u školi. William
je zauzet proljetnom sadnjom, kao svake godine. Pokušala sam ga nagovoriti
da pođe sa mnom, ali on mrzi visoko društvo. Rekao je da bi radije mjesec
dana bio zatvoren u podrumu nego jednu večer proveo u plesnoj dvorani.
Richard se nasmiješio nevjerici na majčinu licu.
— Ali morate... Valjda i u Walesu postoji nekakvo društvo? — reče.
— O, da. Večeramo s prijateljima, a nedaleko postoji i društvena prostorija.
— Odmahnula je rukom na tu temu. — Pričajte mi o Londonu. Samo sam
jednom ranije bila ovdje, kad sam davno uvedena u društvo.
Njegova je majka prepričavala najnovije tračeve, što je Lydiu zabavljalo i
zanimalo. Već dugo nije vidio majku tako živahnu. Ovaj je posjet uistinu
sretna slučajnost. Možda će riješiti jedan od niza problema koji ga muče.

***
Emily je zaustavila fijaker blizu vojvotkinjine kuće i hitro ušla. U kući je
jutros vladao kaos dok su se njezini roditelji smještali, a teta mrzovoljno

72
razmišljala o posljedicama njihova posjeta. Nitko nije opazio da je sama
šmugnula van i zacijelo sat ili dva nikome neće nedostajati.
Iskrcala se ispred kuće bračnoga para Fitzgibbon.
— Jeste li išta čuli? — pitala je kad su se smjestili u salonu.
Daniel se doimao ozbiljnim. — Šapće se, ništa više od toga, da neki nasilnici
progone vašeg lorda Warringtona.
— On nije moj...
— Vidjeli smo objavu u novinama — nasmiješeno će gospođa Fitzgibbon.
— Oh. — Sad je to općepoznato. Emilyino je srce zadrhtalo kad se sjetila
večernje zabave na koju će ići i pozornosti što će je privući. Njezini će roditelji
vjerojatno željeti ići s njima. Lagano se stresla.
— Želimo vam mnogo sreće — doda Mary Fitzgibbon.
— Oh. Ovaj, hvala vam. — Mary ju je sumnjičavo promatrala. Morat će
naučiti biti bolja u tome. Večeras će je obasuti čestitkama, iskrenima ili ne. —
Nasilnici? — reče.
Daniel slegne ramenima. — Od one vrste kojoj možete platiti da nekoga
tresnu toljagom ili ga bace u rijeku.
— Ubojice, mislite? — Glas joj se malo povisio.
Njezin domaćin kimne. — Nitko koga bismo mi poznavali, razumijete. Kao
ni naši prijatelji. Ne podržavam nasilje, pa ništa ne čujem izravno, recimo to
tako. Ne mogu jamčiti da je to istina.
— Ali on je napadnut.
— Pa, eto.
Emily je trenutak nepomično sjedila i pokušavala shvatiti. Jedno je
sumnjati, ali sasvim je nešto drugo dobiti potvrdu svojih sumnji. Suočena s
pravim ubojicama, osjetila je strah.
— Dakle, tako stoje stvari — doda Daniel. — Drago mi je da sam mogao...
— Možete li saznati nešto više o tim ljudima? Možda tko ih je angažirao?
Daniel odmahne glavom. — Ne bih se želio miješati s...
— Mogli bismo pitati Bruisera — predloži Mary.
Mrko ju je pogledao i napravio gestu kao da želi prekinuti razgovor.
Mary je to smireno podnijela. — To je njezin budući muž. Ne možemo tek
tako odustati.
— Bruiser ne bi bio od pomoći — glasio je odgovor. — I uopće mi se ne sviđa
imati posla s nekim takvim.
— Ne želim vas uvaliti u nevolje — počne Emily.
— Pretjeruješ, Daniel — ustvrdi gospođa Fitzgibbon. — I momak je bio od
velike pomoći kad je Jack imao svoj... mali problem.
— Momak!
73
— Dobro znaš da je malo više od toga.
Daniel je izgledao veoma nesretno. — Trebat će platiti.
— Rado ću platiti što god...
— Bude li tražio samo novac — zareži Daniel.
— Previše brineš — reče njegova žena. Nasmiješila se Emily. — Tako smo
ostali korak ispred... poteškoća. Ali ovo je sasvim u redu.
— Ako ste sigurni. — Emily se namrštila na nesretan izraz Danielova lica.
Njegova ga je žena strogo pogledala.
— Valjda će biti u redu — popustio je.
Odahnula je. — Hvala vam. Ne znam što bih bez vaše pomoći.
— Drago nam je da možemo pomoći, draga — reče gospođa Fitzgibbon.
Njezin je muž samo napravio grimasu.
Dok se fijakerom vraćala kući, Emily je razmišljala o onome što je čula.
Richarda očito progoni najgora vrsta zlikovaca. To mu odmah mora reći.
Morat će ga uhvatiti nasamo, natjerati ga da sluša.
Tada se sjetila da su zaručeni. Bit će im dopušteno, čak će se od njih
očekivati da nasamo razgovaraju. Malo se opustila. Dobro je postupila kad je
pristala na zaruke. Stvar je još opasnija no što je očekivala. No sad će doista
moći pomoći Richardu da to riješi. I tada će, naravno, razvrgnuti zaruke. To
nikome neće nauditi. Sve će dobro proći. Bit će poteškoća, ali ona će ih
svladati.
Bila je veoma optimistična kad je šmugnula natrag u vojvodinu kuću i
zaputila se na kat. Tek kad je čula kako njezin otac viče u nekoj sobi, sjetila se
da bi poteškoće ipak mogle biti veće.

74
Osam

, zaboga — izustila je Emily kad je stigla na zabavu i vidjela kako je

O domaćica zamislila događaj. Nazvala ga je »Odavanje priznanja


umjetnostima«. Duž rubova prostorija postavila je različite primjere.
Emily je u jednom kutu vidjela krupnog muškarca koji je dlijetom obrađivao
kamen. Na drugoj je strani nastupala skupina glumaca. Čula se glazba.
Nesumnjivo je u nekom drugom dijelu kuće smjestila i slikara. Ne bi se moglo
smisliti ništa gore da se razbjesni njezin otac, već ionako mrzovoljan od same
pomisli da ide na zabavu u visokome društvu. Hitro se umiješala u mnoštvo,
udaljivši se od neizbježne eksplozije i bešćutno napustivši svoju tetu čiji će se
najgori strahovi uskoro realizirati. Nekoliko joj je poznanika čestitalo dok je
prolazila sobama. Emily je to prihvaćala bez zastajkivanja, nastojeći se
skloniti od komplikacija.
Richard je stajao u udaljenom salonu i promatrao par plesača smješten u
kutu odvojenom baršunastim konopcem što su ga ukrasili cvijećem. U tom su
skučenom prostoru zauzimali baletne poze zato što nisu mogli izvoditi
korake. Taj ga je prizor istodobno zabavljao i gadio mu se.
Emily se zaustavila kraj njega baš kad je neki gizdelin plesačima ponudio
bocu šampanjca koju su oni zdušno prihvatili. — Sad bi im trebalo biti malo
lakše — reče Emily.
Richard ju je tek sad opazio.
— Možda bismo isto trebali učiniti za sve umjetnosti — doda Emily.
— Ne odobravate zamisao naše domaćice?
— Uvredljivo je.
Uzdigao je obrve.
— Izlaže umjetnike kao da su životinje u zoološkom vrtu. I svi ti ljudi... —
pokazala je mnoštvo oko njih — ...točno se tako prema njima ophode.
— Vi ste nedokučivo stvorenje.
Emily se iznenadila.
— Vaša je konverzacija zbrka brbljarija i drskosti. No tada iznesete
zanimljivo zapažanje, kao ovo maločas. Ne mogu vas shvatiti.
— Brbljarija? — Mrko ga je pogledala.
Kimnuo je baš kad se iz druge prostorije začuo urlik i zveket.
— Što je to bilo? — Richard je krenuo u smjeru zvukova.

75
Emily je uzdahnula. — Zacijelo moj otac.
— On je ovdje?
— On i mama jučer su stigli u grad.
— Ah. — Lice mu se ukočilo. — Došli su vidjeti budućega zeta, je li? —
Govorio je odrješito.
— Prije će biti da ga želi namlatiti — morala je reći. Kad je vidjela njegovo
iznenađeno lice, dodala je: — Moj otac je... On nije kao drugi ljudi, znate.
— To sam primijetio. Njegov je dolazak zasigurno veoma neugodan za vas.
— O, ja sam navikla na njega. — Morala se nasmiješiti. — Moja je teta u
nebranu grožđu. Kad je rekao da će večeras doći ovamo, mislila sam da će se
onesvijestiti.
— Mislio sam da želite sakriti svoje podrijetlo.
— Što? — Uspravila se do svoje pune visine.
— Zamolili ste me da ne govorim o njima, da ne tračam, ako se točno
sjećam. — U glasu mu se osjećalo da se sigurno sjeća.
Emily je shvatila da će se sad ostvariti svi tetini strahovi. Ako je teta Julia u
pravu, glasine bi mogle uništiti njezin ulazak u društvo. Pogledom je
preletjela blještavo mnoštvo. To bi bila šteta, ali zapravo je razmišljala o
mnogo važnijim stvarima. — Moja je teta bila zabrinuta. Uvjerila me da i ja
moram biti.
— No vi ste se predomislili?
Emily je nestrpljivo kimnula. — Moramo razgovarati o nečemu važnome.
— Sad kad ste uhvatili muža — doda Richard.
— Što?
— Ne morate se opterećivati mišljenjem društva sad kad ste dobili ono što
ste željeli?
Emily je nastojala obuzdati gnjev. Govorila je sebi da on ništa ne razumije.
Duboko je udahnula, nagnula se bliže k njemu i govorila tiše. — Imam neke
informacije koje morate čuti.
— Informacije?
— Da. Postoje...
— Vi ste masa kontradikcija.
— Morate me slušati.
— Ili ste najprepredenija bešćutna spletkarica koju sam ikad sreo...
Emily ga je ljutito gledala.
— Ili ste poremećeni. S obzirom na vaš odgoj, zacijelo bih trebao biti obziran
i izabrati ovo drugo. No čovjeku koji je uhvaćen u klopku teško je biti obziran.

76
Nepomično je stajala i opet si govorila da on ima pravo na ljutnju. No ipak
su je duboko povrijedile njegove riječi i preziran izraz lica. — Nisam kanila...
— Počela je i shvatila da ne može nastaviti.
— Poznato vam je da nisam bogat?
Emily se borila kako bi svoju uzrujanost sakrila pred ljudima oko njih.
Richard će na koncu razumjeti. Još je jednom duboko udahnula i žurno
govorila da je opet ne zaustavi. — Neki... moji prijatelji čuli su glasine o
napadima na vas. Moguće je da su angažirani zlikovci da vam naude.
Richard je zurio u nju.
— Pokušavaju otkriti tko su oni — žurno doda Emily. — Ako ih nađemo,
možemo otkriti tko stoji iza...
— Mi?
Emily je oklijevala pod njegovim pogledom. — Pa, to jest...
— Rekao sam vam da se to vas ne tiče — nastavio je, ali se po načinu na koji
je to rekao vidjelo da ga njezina ustrajnost zbunjuje.
— Znači, priznajete da vas netko progoni?
Namrštio se, ali činilo se da to nije namijenjeno izravno njoj. — Morao sam
priznati da se nešto čudno događa.
— Hvala Bogu — reče Emily osjetivši golemo olakšanje.
— Zašto bi to vama bilo važno?
Doista ima izrazito prodoran pogled, mislila je Emily. Potrajalo je trenutak
dok se nije pribrala. — Stalo mi je do svakoga tko je u nevolji.
To ga očito nije zadovoljilo.
— I bila sam nazočna kad je počelo, znate. Kad su vas ona dvojica pokušala
utopiti. Imam određenu... odgovornost zato što sam ih ja spriječila.
— Vi?
— Psi i ja.
Izgledao je smućeno.
— I to je zanimljivo — dovrši Emily.
— Što?
Odmah je požalila zbog posljednje rečenice. — To je... obveza.
Proučavao ju je kao da nikad ranije nije vidio takvo stvorenje. — Nakon što
ste mi, prema vašemu mišljenju, spasili život, sad osjećate obvezu da ga
čuvate?
— Točno. — Laknulo joj je pa mu se nasmiješila.
— Smiješno — reče Richard. — Ako postoji obveza, onda bi bila moja.
— Ali ako nešto spasite, ne možete to kasnije jednostavno napustiti.

77
Doimao se uvrijeđenim. — Ne govorimo o polumrtvom mačiću, ili o
ranjenoj lisici. — Po njegovu se glasu činilo da se zabavlja, mada nije bila
sigurna.
— Dakle, trebala bih dopustiti da vas ubiju?
— Uvjeravam vas da me je izrazito teško ubiti.
— Ali sistematičan napad...
— Gdje ste čuli za takve stvari?
— Rekla sam vam. Moji prijatelji...
— Kakvi bi prijatelji mogli doći do takvih informacija? — Pogledao je
naokolo i prezirno izvio usnu. — Sigurno ne oni koje ste upoznali u Londonu?
— Stari prijatelji.
— Gospođice Crane, namjerno ne pomažete.
— Ne mogu vam reći tko su oni. Ne bi željeli da vi znate za njih. —
Fitzgibboni bi bili veoma nezadovoljni kad bi odala njihov pravi identitet, ili
njihovu vezu s nekima od mračnijih gradskih elemenata.
— Stvarno. No ja trebam vjerovati na riječ tim zagonetnim pojedincima...
— Pa, koje druge tragove imate?
Uzdigao je obrvu.
— Kako ćete drukčije otkriti tko vam radi o glavi?
— Imam i vlastite resurse.
— Zar ćete odbiti pomoć samo zato što dolazi od mene? — Emily se
užasnula kad je čula da joj se glas lomi.
Činilo se da pokušava formulirati odgovor kad se umiješao tih melodiozan
glas: — Ispričavam se.
Emily se okrenula i umalo sudarila s visokom privlačnom ženom koja im se
približavala. Emily se maknula s puta.
— Richarde, moraš me spasiti — reče žena. — Vjerujem da me tvoja majka
upoznala sa svima ovdje, a ja sam zaboravila sva imena.
Emily je gledala kako joj se Richard nasmiješio. Žena je bila tamnokosa i
veoma lijepa. Posjedovala je zavidnu ležernost i samopouzdanje.
— I neki je ludi grof razbio slikarov štafelaj — nastavi žena. — Zaprijetio je
da će domaćicu prekriti crvenom bojom zato što se †izruguje kreativnim
snagama‡. Nisam znala da su zabave visokoga društva tako... aktivne.
Emily je dahnula. To je sigurno bio njezin otac, mada je on samo sin grofa.
Žena ju je upitno gledala, kao da se pita zašto još nije otišla.
— Ovo je Emily Crane, Lydia — reče Richard. — Gospođice Crane, moja,
ovaj, sestrična Lydia Farrell.
— Ah. Gospođice Crane, oprostite što vas nisam prepoznala. Tek sam stigla
u London. Smijem li vam čestitati. — Gledala ju je radoznalo i procjenjivački.
78
— Hvala vam — slabašno će Emily.
Lydia je pogledavala nju i Richarda. — Prekidam li vas? Nisam željela
ometati vaš prisni razgovor.
Emily je silno željela reći da, ali je držala jezik za zubima dok je Richard
svoju rođakinju uvjeravao da uopće ne smeta. Doista se činilo da tako misli.
Razgovor je od početka do kraja bio fijasko. Teško je mogao biti gori.
— Sheldon — zaurla dubok glas iza nje.
Emily je očajnički zatvorila oči. Podsjetila se da uvijek može biti gore.
— Ili Warrington, kako god se zovete — nastavi njezin otac, okomivši se na
njih kao gnjev Božji. — Želim s vama razgovarati.
Richard je samo čekao. Uopće nije izgledao zastrašeno.
— Nisam dao svoj pristanak za ove zaruke.
Je li to bila iskra nade u Richardovim očima? Tako je izgledalo. Ljudi su se
počeli okretati i slušati. Nekoliko ih je prišlo bliže, kao da počinje predstava.
— I to mi se nimalo ne sviđa — nastavi njezin otac. — Objava u novinama
bez savjetovanja sa mnom. — Alasdair Crane pjenio se poput nahuškana bika.
— Nije baš u redu, eh? — Čekao je odgovor, ali mu ga nitko nije dao.
Emily je gledala kako se na Richardovu licu izmjenjuju izrazi. Njoj su
izgledali kao iskušenje, grižnja savjesti i žaljenje. Pitala se kako ih ostali
tumače. — Jeste li, ovaj, razgovarali s vojvotkinjom? — na koncu upita
Richard.
— Julia s tim nema nikakve veze. Govorimo o mojoj kćeri. — Bijesno je
gledao druge goste koji su ih okružili. — Jeste li me svi čuli? — upita. — Jesam
li govorio dovoljno glasno za vas šakale?
Emily je potresla luda želja da se nasmije. Istodobno se osjećala krajnje
poniženo i neobjašnjivo prestrašeno, pa je to više zvučalo kao blejanje.
— I ti, curo moja. Trebala si znati da ne smiješ pristati prije razgovora s
roditeljima.
U grlu je osjećala smijeh, rame uz rame s uzdisajem. Progutala je slinu i
kimnula.
Prišla im je njezina majka, stavila ruku na Alasdairovu i nešto mu šapnula.
— Rekao sam što sam mislio — glasno je odgovorio. — Dođite me posjetiti
— naredio je Richardu. — Imam neka pitanja za vas.
Emily je s nevjericom vidjela da se Richard zapravo smiješi. Kimnuo je
glavom.
— Dođi — Alasdair odlučno reče Emily. Dok je slijedila roditelje, Emily je
vidjela da je Lydia uhvatila Richarda pod ruku i toplo mu se nasmiješila.

79
Kad se Richard idućega dana pojavio u grandioznoj kući vojvotkinje od
Welforda, shvatio je da se s iznenađujućim iščekivanjem raduje tom susretu.
Na kraju krajeva, pozvao ga je Alasdair Crane i mogao je predvidjeti
neočekivano.
Batler ga je uveo u mali salon u stražnjem dijelu kuće. S osmijehom je
shvatio da je prilično daleko od glavnih prostorija. Vojvotkinja je zacijelo
naredila da se njezina nepredvidljiva šogora drži što dalje od nje.
Vrata su se otvorila i ušao je Alasdair Crane. No nestalo je razmetljivosti i
gnjeva od njihova prijašnjeg susreta. Čovjek izgleda gotovo izgubljeno, mislio
je Richard.
— Ovdje nemam atelje — rekao je, kao da bi to prirodno bila prva
Richardova briga. — Ne mogu slikati. I Olivia me tjera da kupujem novu
odjeću. — Opipavao je revere svoga kaputića, koji je doista izgledao nov, kao
da mu je muka samo ga pogledati.
— To je... to je šteta. — Richard je morao prikriti smiješak.
— Nepodnošljivo. Ona to zna.
Zar bi trebao ponuditi nekakvo rješenje? — Možda biste neku sobu na
gornjim katovima mogli koristiti kao atelje? — U kući sigurno ima trideset
soba.
Crane je odmahnuo glavom. — Julia tvrdi da joj je zlo od mirisa boje. —
Iskrivio je lice. — Nikad nisam vjerovao da su ona i Olivia prave sestre. Stari je
Shelbury tako suhoparan. Ne bih se čudio da ga je njihova majka prevarila. —
Kao da ga je razvedrila ta misao. — Oliviin je otac sigurno bio posve drukčiji,
možda čak umjetnik.
Richard nije uspio obuzdati kratak smijeh.
Time je privukao Craneovu punu pozornost. — Što vi radite ovdje?
— Vi ste me pozvali, gospodine.
— Jesam? O, da. — Opet je odmahnuo glavom. — Ne mogu jasno razmišljati
kad ne slikam. Riječ je o tim zarukama, je li?
— Mislim da jest — reče Richard nastojeći zadržati miran glas.
— Da, tako je. — Emilyin je otac teškim koracima prišao sofi kraj kamina. —
Baš možemo i sjesti.
Sjeo je, a Richard je slijedio njegov primjer. Zavladala je tišina.
— Pogledajte to svjetlo — odjednom će Crane.
Richard je slijedio njegov pogled i vidio snop sunčeve svjetlosti koja je
dopirala kroz prozor i rasipala se po žutom sagu.
— Kao maslac. Maslac ukrašen šljokicama, kao na balerini.
Pomalo iznenađen, Richard je kimnuo. Prašina koja je lebdjela u svjetlosti
doista je stvarala takav dojam.

80
— Nestat će za pola sata, a ja kistom neću ni dotaknuti platno.
— Žao mi je. — Richard je shvatio da mu je uistinu žao. Čovjekovi su osjećaji
bili tako stvarni, lice tako nesretno. Nošen iznenadnim porivom, Richard
reče: — Kad ste znali da želite slikati?
Pitanje kao da uopće nije iznenadilo Alasdaira. — Imao sam četiri godine.
Igrao sam se nekakvim kockama u dječjoj sobi kad je guvernanta moje sestre
počela predavanje o vodenim bojama. — Tamnim se očima zagledao u
Richardove. — Njezin je kist klizio po papiru kao krilo plavoga drozda i
odjednom više ništa drugo nisam vidio. Dopustila mi je da pokušam i... —
Gestom je pokazao da je otad sve išlo svojim tijekom.
— Dakle, to je bio dar, talent. Niste se morali mučiti pitanjem što je vaš cilj.
Alasdair Crane odmahnuo je glavom, posve usredotočen na Richarda,
možda prvi put u njihovom kratkom poznanstvu. — Vi ne želite slikati?
Richard se osmjehnuo. Čovjekova je opsesija bila gotovo simpatična. — Ne,
to nikad nisam želio. Ali želim... nešto slično — izlane Richard. Dio njega nije
mogao vjerovati da se povjerava neznancu, ali drugi ga je dio tjerao da zatraži
svaki mogući savjet. — Posao ili zanimanje koje me privlači.
Alasdair je kimnuo kao da je to najrazumnija tvrdnja na svijetu.
Richard je osjetio neobično olakšanje, ali i zadovoljstvo. Znao je da će
Alasdair Crane razumjeti tu želju.
— Što volite?
Richard se zbunjeno namrštio.
— Razmislite. Nađite ono što volite i time se bavite. To će vam biti dovoljno.
— Ali... — To se istodobno činilo jako jednostavnim i strašno
kompliciranim. — Kako će mi to otkriti što da radim?
— Rad nije problem. — Crane je odmahnuo rukom. — Ili jest. Ali ne glavni.
Kad imate strast, hrvanje s detaljima posla divna je borba.
Richard je razmišljao o njegovim riječima. Dobro su zvučale, ali nije se
nimalo približio pronalaženju sljedećega koraka.
Čeznutljivo pogledavši snop svjetlosti, Crane reče: — Vi želite oženiti Emily?
Richard se pribrao. Nema prikladnog odgovora na to pitanje. Ne bi bilo
pošteno složiti se, a niječan bi odgovor izazvao katastrofu. Razumio je
vojvotkinjinu odluku da Craneima ne otkrije okolnosti u kojima je došlo do
zaruka. Emilyin bi ga otac vjerojatno pokušao izazvati na dvoboj. Ili bi ga
ubio.
— Olivia me podsjetila kako je to kad se netko protivi nečijim željama. —
Crane se malo uspravio na sofi. — Bio bih ubio svakoga tko bi je pokušao
spriječiti da se uda za mene. I danas bih to učinio. — Kratko je kimnuo.
— Treba vam zavidjeti, gospodine.

81
— Znam. — Napravio je grimasu. — Bilo je prokleto neugodno kad sam se
našao na Shelburyevu mjestu i ponašao se baš kao on.
— Siguran sam da nikad ne biste mogli biti kao markiz.
— Čovjek bi to mislio, ali sad kad je riječ o mojoj kćeri... — Namrštio se. —
Sve se vraća, sve se plaća, tako kažu. A kad imaš samo to jedno dijete... —
Uzdahnuo je. — Najvažnije je da ona bude sretna. To kaže Olivia i ja se slažem.
Stoga, ako želi vas... — Proučavao je Richarda i kao da mu je našao nedostatke.
— Veoma ste mirni po pitanju ovoga.
Richard je pokušavao naći riječi.
— Na vašem bih mjestu dosad već jasno rekao da mi je svejedno što misle
njezini roditelji, ili ostali. — Gledao je Richarda. — Sve bih ih poslao dovraga.
— Možda imamo drukčije temperamente. — Čudno, ali Craneova ga je
optužba zapekla.
— Mene se ne bojite. To vidim.
— Ne.
— Nije vam osobito važno što ja mislim. — Namrštio se.
— Nadam se vašem dobrom mišljenju, naravno.
Alasdair frkne nosom. — Bombastične fraze.
— Nikako. Stvorili ste život kakav želite. Tome se divim.
— Pokušavate me smekšati?
Richard je slegnuo ramenima, puštajući ga da sam zaključi. No mislio je ono
što je rekao.
— Ne razumijem vas. — Crane se nagnuo naprijed kao da će smanjivanje
udaljenosti među njima pomoći. — U svemu ovome ništa niste rekli o Emily.
Vratili su se na škakljivi dio. Reći istinu značilo bi prekršiti danu riječ.
Richardu je palo na pamet da se sad prvi put doveo u težak položaj radi druge
osobe. Odjednom mu se zavrtjelo u glavi.
Crane se nagnuo unatrag i stavio ruke na koljena. — Dakle?
— Ne mogu se svi... izražavati jasno kao vi.
Strogo se proučavanje nastavilo.
— Nisam umjetnik. Nije mi lako reći što osjećam. — To je sigurno bila istina.
Stariji ga je čovjek nastavio promatrati, mada se njegov pogled činio manje
neprijateljskim.
— Zacijelo vas zanimaju moji izgledi — reče Richard pokušavajući
promijeniti temu. — Moram priznati da nisu dobri. Moja su imanja u
Somersetu teško opterećena, a jedno u Walesu koje sam naslijedio od očuha
uglavnom je kamen. Moj je dohodak... ograničen.
Crane je odmahnuo glavom kao da je zbunjen.

82
— Kuća u Morneu je elizabetinska. Ima krasnih vidika. Veoma slikovitih. —
Slikovitih? Čudio se sebi. Taj ga je ekscentrični čovjek pretvorio u idiota.
— Ne znam kako se to radi — odgovori Crane. Zvučao je patetično zbunjeno.
— Ne leži mi uloga glave obitelji. — Trepnuo je i potom ustao. — Treba mi
Olivia. Gdje je Olivia? — Zaputio se k vratima i ostavio Richarda samog u
salonu.
Mlađem je čovjeku laknulo. Osjećao se kao da je bio na ispitivanju, mada
nije. Bilo bi krasno govoriti o velikoj ljubavi, baciti svoju strast u lice svim
protivnicima, izazvati svakoga da mu pokuša osujetiti planove. Čeznuo je za
takvim osjećajima, takvom sigurnošću...
U stražnjem je dijelu kuće bilo veoma tiho. Tišina je obavijala Richarda.
Pitao se kani li se Crane vratiti ili bi trebao otići. Opustio se na sofi i čekao.

U svojoj sobi na katu Emily je bila na sličnoj kušnji. Otprilike u vrijeme


Richardova dolaska stigla je njezina majka i udobno se smjestila da popričaju.
— Čini se da već dugo nismo imale priliku razgovarati — počela je.
Ni kod kuće nisu često razgovarale, pomisli Emily, pripremivši se na
probleme.
— Nisam očekivala da ćeš se tako brzo zaručiti. Mislila sam da ćeš imati
barem jednu sezonu. — Odmahnula je rukom. — Naravno, takve se stvari ne
mogu kontrolirati. Kad se zaljubiš...
Zastala je, pružajući Emily priliku da izrazi svoju strast. Emily je progutala
slinu. Treba li joj reći istinu?
Doimajući se malo zabrinuto, njezina je majka nastavila. — Sjećam se kad
sam prvi put razgovarala s tvojim ocem. To je bilo na velikom večernjem
druženju. Njegova ga je majka natjerala da dođe i bio je silno bijesan. —
Nasmiješila se. — Pokušao je biti krajnje nepristojan sa mnom, kritizirao je
moju haljinu i sitničavu ispraznost društva. — Plave su joj oči zasjale. — Rekla
sam mu da je sve to vrsta umjetnosti. Čula sam za njega, znaš, i pobrinula se
da ga upoznam. Nisu prošla ni dva tjedna prije nego smo... — Prekinula se i
smeteno nasmijala. — Pa, ta drevna prošlost nije važna. Razgovarale smo o
tebi.
Emily joj je nešto morala reći. Kad sam ja upoznala Richarda Sheldona, dva
su ga čovjeka pokušavala ubiti, mahnito je mislila.
— Valjda ti se gospodin Sheldon, odnosno lord Warrington, činio
zanimljivim kad je bio u našoj kući? — na koncu upita Olivia.
— Da.
— I onda ste se opet sreli u Londonu.

83
— Na balu. Plesali smo. — Sjetila se da je to bilo veoma neugodno. — I šetali
parkom, i... — Odjednom u panici, pitala se nije li teta sve povjerila njezinoj
majci. Nije rekla tati, naravno. Nitko ne bi napravio takvu glupost.
— I ti si se zaljubila — reče njezina majka. — On je naočit čovjek.
Zabrinut pogled kojim je popratila svoje riječi pokrenuo je Emily. Žustro je
kimnula. — On je... doživio je brodolom i završio u džungli pa se morao boriti
da se izvuče. To je trajalo mjesecima. Bilo je golemih zmija i, ovaj, pantera.
— Stvarno? — Njezina se majka malo zbunila.
— Mislim da je to vrijedno divljenja — nastavi Emily. — Pokazuje istinsku
hrabrost i, ovaj, inicijativu, ne misliš li?
— Hmm.
— U društvu se također dobro snalazi. Poznaje sve i svakoga.
— Zar?
I netko ga pokušava ubiti, a ja želim saznati tko pa sam pristala na zaruke
kad me teta našla da spavam u njegovu naručju. Ne, to ne bi dobro zvučalo.
Emily je krišom pogledala majku. Nije se bojala da će se šokirati. Naprotiv.
Nesumnjivo bi smatrala da ništa ne opravdava prisilni brak i da bi sve trebalo
što prije otkazati. Unatoč svemu, Emily to nije željela.
— Ali, dušo...
— On je jednostavno sve što želim kod muškarca.
— Po tebi to zvuči kao recept — prigovori njezina majka.
— Ja nisam kao ti. Mene ne ponesu snažni osjećaji. — To je istina, pomalo je
sjetno pomislila Emily.
Majka se mrštila. — Uvijek si bila praktična, pribrana djevojka — zabrinuto
reče.
Emily se umalo nasmiješila. — Neki bi roditelji to smatrali umirujućim.
— Veoma te volimo, Emily. I želimo da budeš sretna, onako sretna kao mi.
— Možda to nije moguće — progunđa Emily.
— Što?
— Sigurna sam da ću biti jako sretna — ustvrdi.
— Ali način na koji govoriš o... — Prekinuo ih je glas njezina oca koji je
zaurlao Oliviino ime. — Zaboga.
Njezin je izraz lica zabrinuo Emily. — Što je tata radio?
— Razgovarao s lordom Warringtonom. Barem se nadam da je samo to
radio.
Emily je zabrinuto ustala. No prije nego se dospjela pomaknuti, njezin je
otac uletio u sobu. Izgledao je tugaljivo. — Ne mogu ga odgonetnuti — žalio
se. — Čini se da mu se živo fućka za...
— Što si mu učinio?
84
Žestina u njezinu glasu kao da je obradovala oba njezina roditelja.
Razmijenili su poglede.
— Ništa nisam učinio. Ti bi ga trebala primiti, Olivia. Mnogo bolje znaš
iščeprkati...
— Ja ću ga primiti. — Emily pođe k vratima. — Vi ostanite ovdje.
Skuti su lepršali oko nje kad je hitro izišla.
— Pa, to je već bolje — reče Alasdair.

Emily je zavirila u četiri prazne sobe prije nego je našla Richarda u


stražnjem salonu. Stajao je kraj prozora i doimao se neodlučnim kad je ona
uletjela i naglo se zaustavila kraj vrata. — O, tu ste. — Nakon što je ostvarila
svoj cilj, Emily nije znala što bi još rekla.
— Tu sam — složio se.
On uvijek izgleda tako opušteno. To je vrijedno divljenja, i prilično
iritantno. — Nadam se da moj otac nije... — Nije, što? Jasno da je bjesnio i
optuživao i radio sve ostalo zbog čega je svaki mladić kojeg je upoznala mislio
da su svi oni ludi.
— On je veoma zanimljiv čovjek — odgovori Richard. — Zavidim mu na
njegovoj strasti prema poslu kojim se bavi.
— Stvarno?
Kimnuo je. — To je dar, tako jasno znati što želiš raditi i posve se na to
usredotočiti.
Emily još nikad nije doživjela takvu reakciju. Nije mogla vjerovati. — Nije
vikao na vas?
Richard je slegnuo ramenima. — O, da, malo. Sinoć je više vikao, znate.
Doista je znala. — I vama... Zar vam to nije smetalo?
— Čini se da je to dio njegove osobnosti — glasio je neočekivan odgovor.
Emily je shvatila da su joj usta rastvorena pa ih je zatvorila.
— Možda zato što je umjetnik.
Možda je boravak u Londonu, u tetinoj kući, ublažio očevo uobičajeno
skandalozno ponašanje. Tada se sjetila razbijena štafelaja. Nije u tome stvar.
— Drago mi je da ste sišli. Želio sam s vama razgovarati — doda Richard.
Emilyin se puls iz nekog razloga ubrzao.
— O onome što ste sinoć rekli, onim glasinama što ste ih spomenuli.
Zacijelo bih se time trebao pozabaviti. — Iskrivio je lice. — Mada se i dalje čini
smiješnim.
— Napadnuti ste...

85
— Priznao sam to. Kad biste mi samo rekli gdje ću naći te vaše prijatelje. —
Otvorila je usta, ali ju je kretnjom ušutkao. — I nemojte mi opet tvrditi da to
ne možete.
— Ne mogu. — Daniel bi bio bijesan. — Raspitat ću se jesu li još nešto saznali
i odmah vam reći.
— Neprihvatljivo.
— Neću ih izdati vama.
— Izdati? Što sam ja, inkvizicija? — Namršteno ju je gledao. — Tko su točno
ti ljudi? Počinju zvučati prilično sumnjivo.
Emily je slegnula ramenima.
— Što bi vaš otac rekao kad bi znao da se družite sa sumnjivim ljudima?
Morala se nasmijati.
Richard je uzdigao obrvu. — Ah. Zacijelo su to njegovi prijatelji. — Odmjerio
ju je pogledom. — Možda bih trebao njega pitati o njima?
Nehotice je ispružila ruku. — Ne!
— Ah?
— Ne smijete mu reći za... išta od ovoga.
— Zato što bi vam onemogućio susrete s tim †prijateljima‡? — Nastavio ju je
promatrati. — Ne, vidim da nije o tome riječ.
— Ako sazna za napade, mogao bi saznati i za druge stvari.
— Koje druge...? — Richard kao da je odjednom shvatio. — Možda istinu o
našim zarukama?
Izbjegavala je njegov pogled. Tišina je potrajala. Podigla je glavu kada to više
nije mogla izdržati. Promatrao ju je kao da ga fascinira.
— Počinju me mučiti ozbiljne sumnje kad je riječ o vama.
— Što?
— Poznato vam je da nemam baš nikakav imetak. Zapravo, jedva mogu
izdržavati vlastito kućanstvo. Bit će veoma siromašno.
— Nije me briga... — počela je Emily, ali ju je zaustavio izraz njegova lica.
— Nisam poznat kao ugodan ili velikodušan čovjek. — Pozorno ju je gledao.
Nastojala je zadržati bezizražajno lice.
— Da, vidim da ste to čuli.
Gledao ju je kao jastreb zeca. Trebala bi reći nešto razumno, mislila je Emily,
da mu skrene pozornost. Ali ništa joj nije palo na pamet.
— Dakle, imamo muškarca nepouzdana temperamenta i bez sredstava.
Imamo i lijepu mladu ženu koja će zacijelo privući mnogo obožavatelja.
Pogledala ga je i brzo skrenula pogled. Izraz u njegovim očima oduzimao joj
je dah.

86
— Gospođice Crane, zašto ste se točno zaručili sa mnom?
Zagledala se u pod. — Ovaj... skandal. Moja je teta rekla...
— Da. Oboje nas je prestrašila svojom histerijom zbog skandala, nije li?
Emily ga je opet pogledala. Doimao se ushićenim, poput čovjeka na tragu
obećavajućega plijena.
— No je li tako? — Zurio je kao da želi vidjeti kroz nju. — Kad ste tek stigli u
London, slušali ste vojvotkinjine upute.
— Ona zna sve o visokome društvu — pobuni se Emily, shvativši kako se
zacijelo osjeća lisica.
Richard je kimao. — Istina. Zato ste slušali njezine savjete. — Izgledao je
trijumfalno. — I bilo je užasno dosadno, zar ne?
— Ne znam što želite reći.
— Ne? — Odmahnuo je glavom. — Nisam mogao dokučiti promjenu u
vama, od odlučne mlade žene koju sam upoznao na selu do praznoglave
budalice.
— Nisam bila takva!
— O, jeste. — Podrugljivo se smiješio. — Uvjeravam vas da jeste.
— Mlade otmjene dame...
— Su praznoglave budalice. To odlučno tvrdim. I vojvotkinja je prava osoba
da stvori jednu takvu. — Richard je izgledao kao da se sjajno zabavlja. — Vama
je bilo smrtno dosadno. Stoga ste se uhvatili za one... incidente.
— Napade — ispravi ga Emily.
Nehajno je odmahnuo rukom. — Počeli ste o njima razmišljati zato što su
daleko zanimljiviji od londonske sezone.
— Uživam u visokom društvu. Imam nove haljine i upoznajem nove ljude.
— Uživali ste neko vrijeme. — Nasmiješio se. — Kratko vrijeme.
Emily je zabacila glavu. — Ništa ne znate o tome.
— Ne? — Njegov se smiješak proširio. — Zamolili ste one tajanstvene
prijatelje za pomoć i bavili se drugim stvarima. I tada je došlo do nesreće s
kočijom.
— Napada — opet ga je ispravila. Njegovo ju je zadirkivanje počelo ljutiti.
Kimnuo je. — I noći u polju.
Na to se malo smeo. Emilyini su se obrazi zagrijali na to sjećanje.
Richard je pročistio grlo. — Vojvotkinja je predvidljivo reagirala. I vi ste
prihvatili moju ponudu. — Pogled mu se izoštrio. — Zašto?
— Rekla mi je da ću biti uništena ako...
— Da, da. — To je zanemario. — Ne vjerujem da bi se kći Alasdaira Cranea
time opterećivala.

87
— Dopustite da on za to sazna i vidjet ćete kako griješite!
Razmislio je o tome. — Pa, da. No nije bilo vjerojatno da će on saznati. Vaša
mu teta nikad ne bi rekla, a on ne viđa nikoga iz visokoga društva.
— Netko bi rekao mojoj majci — ustvrdi Emily. No znala je da je to slab
argument.
— Moguće. No vjerujem da bi ona bila sklona poslušati vašu stranu priče. I
doima se itekako sposobnom obuzdati vašeg oca.
To se nije moglo pobijati.
— Željeli ste slijediti tragove napada — zamišljeno je govorio. — Što bi bilo
gotovo nemoguće, osim... — Fascinirano ju je promatrao. — Želite li se uopće
udati za mene?
— Ne! — odlučno će Emily, izazvana do krajnjih granica. — I nemam
namjeru to učiniti.
Prvi se put tijekom razgovora zbunio. — Ipak ste pristali.
— Kanila sam to razvrgnuti čim...
— Riješite zagonetku. Znao sam!
— Ništa vi ne znate!
— Doista? Zar tvrdite da nisam u pravu?
Rado bi to ustvrdila. Još ju je više ljutila činjenica da ne može. Tako je
odvratno samodopadan.
— Znači, niste me pokušavali zgrabiti. Sad sve počinje imati smisla.
— Zgra...? — Bijes ju je gušio. — Nadam se da će vas doista ubiti!
— No, no, nakon što ste se toliko trudili oko mene?
— Vi to niste zaslužili. — Pjenila se od bijesa. — Trebala sam pustiti da vas
oni ljudi bace u jezerce.
— I propustiti sve što se otad zbivalo? Ne mislite ozbiljno.
Smijao joj se. Emily je prekrižila ruke i stiskala zube. — Ovog trenutka
razvrgavam zaruke.
Na to se trgnuo. — Tek tako?
— Baš tako.
Zamislio se.
Sad će pokazati svoje olakšanje. Unatoč gnjevu, ta ju je pomisao zapekla.
— Ne treba prenagliti — rekao je.
— Što?
— Na umu ste imali određeni plan — polako je nastavio. Kao da je nešto
smišljao. Kad ju je pogledao u oči, osjetila je čudan drhtaj. — Nećete me
upoznati s tim vašim korisnim prijateljima?
— Ne mogu.

88
Opet se zamislio. — Zašto ne bismo surađivali?
— Surađivali?
— Čini se da vi imate korisne... znance. Ja ću lakše djelovati na temelju
njihovih informacija.
Osjetila je uzbuđenje. Doista bi to željela istjerati na čistac — mada je on
najiritantniji čovjek na svijetu.
— Zaruke su samo za javnost — dodao je.
Emily je kimnula. — Svakako.
— Naći ćemo načina da ih razvrgnemo kad igra završi.
— Ja ću to sigurno učiniti.
Kimnuo je i trenutak kasnije pružio joj ruku. — Dakle, dogovoreno?
Oklijevala je. — Zajedno ćemo tražiti napadače?
— Svatko u svojemu krugu.
Nije bila sigurna da joj se to sviđa.
— Čini se da samo vi imate informacije na temelju kojih možemo početi —
dodao je.
Polako je prihvatila njegovu ruku. Bila je veoma krupna i topla.
Gotovo ju je zadivljeno promatrao. — Ipak ste veoma slični svom ocu.
— Ne budite smiješni. Uopće nisam slična ocu.
Richardov je smiješak bio iritantniji nego ikad.

89
Devet

dmah nakon doručka idućega jutra Emily je posjetila Fitzgibbone. Kod

O kuće je našla samo Mary. Daniel je držao sat plesanja u rezidenciji


jednog od svojih plemenitih pokrovitelja.
— Je li Daniel razgovarao s... Bruiserom? — upita Emily.
Njezina je domaćica mirno kimnula. Kao obično, njezine su ruke marljivo
plele. — Siroti je momak sad već pomalo smušen, ali je rekao da će se raspitati
među prijateljima.
— Smušen? — To nije zvučalo obećavajuće.
— To se događa i najboljima, a bojim se da Bruiser to nikad nije bio. Nitko ne
može vječno trpjeti tu vrstu ozljeda.
— Ozljeda?
Mary je kimnula i tada opazila Emilyinu zbunjenost. — On je borac, draga.
Tuče se šakama.
— Oh. — Emily je čula o borbama golim šakama koje su tako popularne
među onima koji se klade.
— Nije osobito uspješan. Zato bi mogao biti koristan.
— Ne razumijem.
— Upravo bi ljude kakav je Bruiser angažirali da nekome naude. Nemaju
drugog zanimanja, znate, i ako ne pobjeđuju u borbama... odbacuju ih pa se
moraju okrenuti drugim stvarima.
— Zvuči grozno. Možda vas nisam trebala zamoliti da s njim razgovarate.
— O, poznajemo Bruisera otkako je bio deran. Bit će on dobro. Ali neki
njegovi prijatelji... — ispustila je zvuk neodobravanja — ...njih izbjegavamo.
Emily je kimnula. — Ali ako je smušen...
— Ima još dovoljno pameti da postavi nekoliko jednostavnih pitanja. Bio je
bistar dječak. — Uzdahnula je. — Pokušali smo ga držati izvan ringa, ali
poludio je za boksom čim ga je vidio.
Potisnuvši svoje sumnje, Emily joj je zahvalila na pomoći. — Reći ćete mi
čim nešto sazna?
— Naravno, draga.
Emily je još kratko sjedila čavrljajući o Danielovu uspjehu u Londonu i
nekim starim prijateljima. Upravo je ustala da ode kad su se odozdo začuli

90
zvukovi. Čule su glasove ispred sobe i zatim je ušla sitna smeđokosa djevojka.
Nasmiješila se kad ih je ugledala.
— Sarah! — istodobno su uzviknule Emily i Mary.
— Nisam te jutros očekivala — doda Mary.
— Herr doktor se ne osjeća dobro. Ostao je u krevetu.
— Je li ozbiljno? — upita njezina majka.
Sarah odmahne glavom. — Prehlada s temperaturom, mada bi po njegovim
žalopojkama netko pomislio da ima koleru. Zdravo, Emily.
— Kako si? Nadala sam se da ću te vidjeti.
Sarah se opet nasmiješi. — Mogla si doći na jednu od naših †večeri‡. Moj bi
džentlmen mogao dozvati duha za tebe. Možda Rexa, eh?
— On je bio pas. — Gadne naravi i žutih očnjaka. Uopće ga ne želi opet
vidjeti.
Sarah nehajno odmahne rukom. — Schelling doziva pse, mačke, ljude, što
god želiš. Kad bolje promislim, jednom smo imali ponija. Neki ga je cmizdravi
tip volio kad je bio dječak.
— Pazi kako govoriš, Sarah — ukori je majka.
— Taj ga je †melankolični džentlmen‡ volio — ispravila se.
— Radiš za tog...?
— Učenika istočnjačkih mudraca — pomogne joj Sarah. — Da. Vodim brigu
o posjetiteljima. Pričam o njegovim moćima i onome što je napravio za druge
sirote duše. Uobičajeno klepetanje. I pazim da ne vide... ono što ne bi trebali.
— To ti se sviđa? — upita Emily. Sjećala se Sare kao entuzijastične dječje
glumice i veoma domišljate prijateljice za igru.
— Naučila sam neke nove lukavštine. Znam da se tati ne sviđa. Kaže da
iskorištavamo ožalošćene. No nekima je to veoma utješno.
— Kakvi ljudi dolaze?
— Različiti. — Sarah ju je iskosa pogledala. — Onaj tvoj zaručnik bio je kod
herr Schellinga.
— Što? — Emily se prenerazila.
— Warrington, zar ne? Tako piše u novinama.
— Da, ali...
— Dopratio je svoju majku. I doimao se veoma ozlojeđeno.
— Ledi Fielding je bila kod Schellinga?
— O, ona je jedna od stalnih. Herr doktor njezin slučaj koristi kao mamac.
— Njezin...?
— Sin joj je nestao na moru. Pa, sigurno znaš sve o tome. Ledi Fielding je
zbog toga bila slomljena. Schelling joj je priredio dobru predstavu i tada se,

91
usred seanse, pojavilo njegovo gospodstvo! Svima je ondje utjerao strah u
kosti i uvelike pridonio Schellingovu ugledu, vjeruj mi.
Richard je to sigurno mrzio, mislila je Emily.
— Dakle, stvarno se udaješ?
Emily je na trenutak pomislila da je Sarah nekako dokučila istinu. No tada
je shvatila da je to samo čuđenje prijateljice iz djetinjstva.
— Ja još dugo ne kanim staviti okove.
— Sarah! — uzvikne njezina majka koja je dotad mirno plela.
— Sklopiti prikladan savez — ispravi se Sarah. — Ono prvo je mnogo bolji
opis, mama.
— Ne želim da koristiš...
— Vulgarni način izražavanja. Niste me poslali u školu da bih govorila kao
nadničar. — Sarah se nasmiješila Emily, a ona joj je uzvratila na isti način.
— Pa, nismo.
— Tvoj je lord velik naočit čovjek — primijeti Sarah.
Emily nelagodno kimne. Nije joj se sviđalo zavaravanje prijatelja.
— Kad je vjenčanje?
— O... ne tako brzo. — Odjednom se sjetivši, doda: — Mama i tata su došli u
grad da ga upoznaju.
— Oni su u Londonu? — uzvikne gospođa Fitzgibbon.
Kimnula je. — Tata je već izazvao skandal na jednoj zabavi visokoga
društva.
Mary se nasmijala. — Gospodin Crane ima svoje načine. No prema nama je
uvijek bio veoma ljubazan.
— Reći ću mu da ste ovdje. Sigurno će vas htjeti vidjeti. — Bilo bi olakšanje
kad bi otac provodio malo vremena sa starim prijateljima. Tada se nečega
sjetila. — Voljela bih da mu ne spominjete naše raspitivanje. Možda ne bi... To
jest...
Uputile su joj identične pronicave poglede i Emily je shvatila da Sarah zna
sve o njezinu prijašnjem posjetu.
— Muškarci su mnogo sretniji ako ne znaju sve — reče gospođa Fitzgibbon.
— Njihovi su umovi ograničeni — složi se Sarah. — Ne treba ih opterećivati.
Emily s olakšanjem kimne.
— On i Daniel bit će previše zauzeti prisjećanjem da bi razmišljali o nečemu
drugome.
— Sjećaš li se kad su tata i tvoj otac dizali krigle u pubu? — Sarah zastane. —
Ne sjećam se koji je to gradić bio. Uvijek smo bili u pokretu.
— Kao i mi — reče Emily. Glumačka trupa Fitzgibbona uvijek ih je
pronalazila, ma kamo su selili iz godine u godinu.
92
— Mislim da je to bilo u Kentu. U svakom slučaju, ušao je lokalni vikar i
činilo se da je veoma zadrt.
Emily je kimnula kad se sjetila. — Počeo je s prodikama o zlu glume i
razuzdanim glumicama koje svoju †golotinju‡ paradiraju po pozornici.
— Mi sigurno nikad nismo imali nešto takvo — ljutito će gospođa
Fitzgibbon.
— To mu je tata rekao — dometne Sarah.
— Ali on nije slušao. Takve osobe nikad ne slušaju. — Emily se sad smiješila
od uha do uha.
— Ne čuju jer stalno blebeću — primijeti Sarina majka.
— Onda je tvoj otac ustao i dobacio mu jedan od svojih †grofovskih‡ pogleda
— nastavi Sarah. — Rekao mu je da je nepoželjan i neka ode.
— Što vikaru uopće nije dobro sjelo.
— Tvog je oca nazvao stvarateljem opasnih slika.
— I tata mu je na glavu izlio kriglu. Ne svoju.
— Sreća da se vikar ni mještanima nije sviđao — primijeti gospođa
Fitzgibbon. — Inače bi obojica završili u tamnici. — Smiješila se smijehu
djevojaka. — Da, imali smo dobrih trenutaka.
— Uskoro ću poslati tatu k vama — reče Emily i ustane. Počet će se pitati
kamo je nestala.
Oprostivši se, nasmiješeno je izišla iz kuće. Još je bila dobro raspoložena kad
je stigla u vojvotkinjinu rezidenciju i čula da je za tu večer organizirana
†obiteljska zabava‡. Richard će dovesti svoju majku da ih upozna. Kad se sjetila
što bi se sve moglo dogoditi u takvom druženju, odmah se uozbiljila.

***
Richard je jedva slušao kako njegova majka čavrlja s Lydiom Farrell. Dok su
se kočijom vozili do kuće vojvotkinje od Welforda, razmišljao je o Emily i
neobičnom slijedu događaja koji ih je doveo do ovoga trenutka. Nikad nije
poznavao takvu ženu. S obzirom na njezin odgoj, najvjerojatnije ne postoji
druga žena poput nje. Mogao ju je zamisliti uza se u Južnoj Americi, kako se
probija kroz vegetaciju džungle, jede ono što uspiju uhvatiti vlastitim
rukama.
Ta ga je mentalna slika veoma iznenadila. Zašto uopće o tome razmišlja? To
je prošlost i Emily Crane s tim nema nikakve veze. Ni s čim nema nikakve
veze. Mogla bi biti donekle korisna kad je riječ o tim navodnim napadima na
njega. Trebao bi samo o tome razmišljati.
93
— Veoma si zamišljen — primijeti Lydia.
Richard podigne glavu i shvati da ga ona promatra.
— Valjda je dovoljna isprika ovo prvo obiteljsko druženje — doda.
— Prvo...? O, da.
— Već si upoznao roditelje gospođice Crane?
Kimnuo je.
— Čula sam da su krajnje čudni — požali se njegova majka. — I naravno, tu
je i taj davni skandal. Ovo stvarno nije bio osobito mudar izbor, Richarde.
Potisnuo je grimasu.
— Borave kod vojvotkinje, a ona je najbolja u visokome društvu. Ali nakon
njegova ponašanja na Geraldineinoj umjetničkoj večeri, priznajem da se bojim
gospodina Cranea.
— Samo je razbio jedan štafelaj — podsjeti je Richard.
— Da — ironično se složi Lydia. — Samo je zaprijetio da će domaćicu
prekriti bojom i išćuškati je.
Richardova majka zastenje.
— Ne brini, strino. Richard će nas štititi.
Čini se da uživa kad mu se ruga, mislio je Richard. Očito ju nije uvjerio da je
stari nepoćudni Warrington stvar prošlosti. — Siguran sam da to neće biti
potrebno.
— Moraš ostati uz mene, Richarde — oštro će njegova majka. — Ne ostavljaj
me samu s njim.
— Priznajem da se s velikim iščekivanjem radujem ovoj večeri — reče Lydia.
— Ovo će biti posve konvencionalan posjet — ustvrdi Richard. — Vjerujem
da će ti biti prilično dosadno.
— Sigurno neće. Nikad nisam upoznala nekoga tko je pobjegao u Gretna
Green da se ondje tajno vjenča, a kamoli kći jednog markiza.
Richardova majka opet zastenje.

Odvedeni su na kat u veliku sobu za primanje u vojvotkinjinoj kući. Richard


je opazio da to nije glavni salon. Niti se igdje vidjela obitelj Welford. Emily im
je prišla da ih pozdravi i pomalo suzdržano obavila upoznavanja. Svi su sjeli.
Zavladala je kratka tišina.
— Dakle, vi ste umjetnik, gospodine Crane? — reče Lydia.
Namrštio se. — Kad mi to dopuštaju.
— Dopuštaju?
Richard je u sestričninu glasu čuo da se zabavlja. Nadao se da će se suzdržati
i neće izvesti neku vragoliju.

94
— Ovdje ne mogu slikati — ratoborno ustvrdi Crane.
— Londonski vas krajolici ne nadahnjuju...?
— Nadahnjuju? — Riječ je zvučala kao psovka. — Uvijek sam nadahnut.
Oliviina prokleta sestra ne želi miris boje u svojoj kući.
Richard je čuo majčin zgranut uzdah.
— Ne može biti u rodu s tobom — Alasdair se požali svojoj ženi. — Želim
reći... miris?
— Ali gospođa Crane i vojvotkinja veoma su slične — reče Lydia.
Richard joj je pokušao dati znak neka šuti.
— Sviđa li se vama u Londonu, gospođo Farrell?
— upita Emily.
— Silno. — Njezin je lijeni smiješak otkrivao da joj trenutni prizor pruža
veliki užitak.
— Meni je ovo prvi boravak u Londonu. — Emilyin ton i izraz lica pokazivali
su da je čvrsto odlučila izbjeći eksploziju.
— Da, znam.
— Ledi Fielding — reče Emilyina majka — čula sam da ste bili na nizu seansi
dozivanja duhova.
Richard ju je oštro pogledao. Gdje je to čula za ovako kratkog boravka u
gradu? Opazio je da Emily ozlojeđeno promatra svoju majku. Njegova je majka
kimnula s entuzijazmom što ga dosad nije pokazivala.
— Čine li vam se uvjerljivima? — doda Olivia.
— Kako molim?
— Vjerujem da ti ljudi koriste svakojake trikove.
Njegova se majka uspravila. — Herr Schelling je nadaren čovjek. Ne trebaju
mu trikovi.
— Besmislice — reče gospodin Crane. — Nemoguće je komunicirati s
mrtvima. Oni su... mrtvi.
— Upravo tako — promrmlja Lydia u čijem se glasu osjećao smijeh.
— Herr Schelling može doprijeti iza koprene — ustrajno će Richardova
majka. — Vratio je Richarda.
Svi su se okrenuli i pogledali Richarda. Čak i Emily, razdraženo je opazio. —
Nisam bio mrtav — otresito reče, osjećajući se smiješno.
— Gotovo kao da jesi — ustvrdi njegova majka. — U onoj groznoj džungli.
— Džungli? — reče Alasdair. — Uvijek sam želio vidjeti džunglu.
Nevjerojatno bogatstvo boja, čujem. — Zagledao se u Richarda.
— Veoma živopisno — progunđao je.

95
Vrata su se otvorila. Richard i Emily u istom su trenu rekli: — Ah, evo čaja.
— Ustali su i sudarili se kad su krenuli prema lakaju koji je nosio pladanj.
Lydia je prigušila smijeh. Olivia Crane ju je pogledala uzdignutih obrva.
Dok se nudio i točio čaj, prošlo je nekoliko mirnih minuta. No uskoro su se
opet svi smjestili. Richard je u mislima tražio neku bezopasnu temu kad se
njegova majka obratila Emilyinoj. — Čime se bavite na selu dok vaš muž slika,
gospođo Crane?
— I ja slikam.
— Vi slikate...?
— Slike — glasio je suh odgovor. — Žena je jednako sposobna, umjetnički,
kao muškarac.
Richard je po Emilyinu izrazu lica zaključio da je to česta tema, te da nije
zadovoljna što se sad otvorila. Preplavilo ga je suosjećanje.
— Premda je, naravno, ženi daleko teže.
— Je li? — promrmlja ledi Fielding.
— Ometaju je apsurdni običaji, nema pristup ateljeima. — Olivia Crane je s
pravedničkim gnjevom odmahnula glavom. — Kao da bi pogled na nago tijelo
ikoga mogao pokvariti.
Lydia i ledi Fielding zagrcnule su se čajem.
— Ali djevojku treba zaštititi... — nešto kasnije pokuša Richardova majka.
— Zaštititi od učenja? Od toga da se slobodno izražava? Kakva trulež!
Richard je kašljem prikrio smijeh. Nikad nije čuo da se dama društvenog
položaja Olivie Crane tako izražava, a bio je siguran da nije ni njegova majka.
Izgledala je kao da se skamenila. No njegova se sestrična doimala
fasciniranom.
— Ali morate priznati da ima i onih koji bi iskoristili... entuzijazam mlade
djevojke — reče Lydia.
— O, da. Čim navrše dvanaest godina, djevojčicama treba dati pištolje i
naučiti ih kako se puca. Da nisam našla Alasdaira...
Craneovi su razmijenili žarke poglede. Richard im je istodobno zavidio i
šokirao se. Opazio je da Emily izgleda očajno. Lydia je bila oduševljena.
Njegova je majka sumnjičavo pogledavala Emily, kao da se pita skriva li
pištolj u skutima. Bi li trebao prevrnuti šalicu? Simulirati napadaj?
— Zar ne možemo voditi normalan razgovor? — uzvikne Emily.
Svi su je pogledali. Malo je zadrhtala, ali se nije povukla.
— Što je normalan razgovor? — upita njezina majka.
— Meni se ovo čini posve normalnim — istodobno progunđa njezin otac.
— Sigurno ste ih vodili kad ste bili mladi? — očajnički će Emily. — Kad ste se
kretali u društvu.

96
— Misliš na ono o čemu Julia razgovara? — Njezina se majka doimala
istinski zbunjenom i zaintrigiranom.
— Tračevi i sport? — drekne Alasdair.
— Odakle bih ja znala? Nikad to nisam čula. Vi nikad ne razgovarate o
nečemu...
— Normalnom? — upita Lydia.
Richard ju je oštrim pogledom zamolio da šuti. Poslušno je stisnula usne,
mada su joj oči i dalje poigravale.
— Nije važno — reče Emily. Pogledala je Richardovu majku. — Molim vas,
oprostite mi moj ispad.
Njezina je oca naljutila ta isprika. Nešto bi rekao, ali mu je Olivia dotaknula
ruku. — Jeste li ove sezone bili u operi, ledi Fielding? — upita.
Idućih pola sata ispunio je besprijekoran, i smrtno dosadan, razgovor o
zbivanjima sezone, kazalištu i mogućim obiteljskim vezama za koje se —
nakon doista mučnog razglabanja — utvrdilo da ne postoje. Richard je
pretpostavio da je to normalan razgovor pripadnika visokoga društva u
takvoj prilici. Jedva je ostao budan.
— Trebali bismo ići — reče njegova majka. — Bilo je tako ugodno — dodala
je, ali nikoga nije zavarala.
Nisu se dugo opraštali. Richard je opazio da je Emily laknulo. No vidjelo se i
da je nesretna. Istina, susret nije dobro prošao. No je li to doista važno? Malo
se zadržao u predvorju, pustivši majku i sestričnu da se udalje. — Je li to vrsta
normalnog razgovora kakav si željela? — čuo je kako pita Olivia Crane.
— Kako bih ja mogla znati? — odgovori Emily. — Mogu se ravnati samo po
teti Julii, a...
— Već mi dvadeset pet godina nije bilo tako dosadno — žalio se njezin otac.
— I nemoj mi reći da se ti nisi dosađivala, curo. Vidio sam da ti se oči sklapaju.
— Ne, tata — umorno će Emily.

***
— Ne možeš oženiti tu djevojku — rekla je Richardova majka kad im se
pridružio u kočiji. — To je nemoguće, ne dolazi u obzir.
— Zašto to kažeš, strino?
Lydia lako može uživati u svemu tome, mislio je Richard. Nje se to ne tiče.
— Posve je neprikladna. Ona primjedba o †normalnom‡ razgovoru koja ne
dolikuje jednoj dami! Što ako to ponovi na javnome mjestu? I njezini
roditelji...
97
— Neobični su — počne Richard.
— Besramni su. Je li se ona šalila? O pištoljima? Valjda je to ipak bila šala,
mada nije izgledala kao da se šali, ali to je bilo krajnje neukusno.
— Mislim da se nije šalila — reče Lydia.
— Pištolji! — ponovi Richardova majka. — Možete li zamisliti? Mlade
djevojke trče naokolo mašući pištoljima? — Pogledavala je jedno pa drugo. —
Kako se možeš smiješiti?
— Pa, ipak je to poseban prizor — odgovori Lydia.
Ledi Fielding ozlojeđeno uzdahne. — Zabranjujem ti da je oženiš, Richarde.
To je bio neobičan zaokret. Nije ju kanio oženiti, ali to majci ne može reći a
da joj ne otkrije i ono što ne bi trebala znati. Ionako je shvatio da joj ne želi
reći.
— Čuješ li me?
— Imam dvadeset devet godina, majko.
— I ponašaš se kao zatreskani balavac. Kako si se mogao zaručiti s takvom
divljakušom?
— Nisi pravedna.
— Pravedna?
— Njezino je ponašanje posve... — Što, pitao se Richard. Razumljivo?
Prihvatljivo? Ugodno?
— Grozno — ustvrdi njegova majka. — Moraš to smjesta prekinuti.
— Čak i kad bih to želio, to ne bi bio džentlmenski čin. — A shvatio je da ne
želi. Previše se dobro zabavlja. Kad se zadnji put zabavljao?
— Moramo nešto smisliti. Nekakvu izliku. To ne bi smjelo biti teško s tom
djevojkom.
— Ne smiješ se uplitati, majko. — Maksimalno će uživati u situaciji i tada će
je, naravno, okončati. To su jasno dogovorili.
— Očekuješ da ću ti jednostavno dopustiti da uništiš svoj život...
— Ne radim ništa tome slično. I posve sam sposoban odlučivati o svojemu
životu, hvala lijepa.
— O, stvarno? — Majka se nagnula prema njemu. — Zaručio si se s
djevojkom koja nema ni prebijene pare. Što misliš, kako ćeš živjeti? Ja ti neću
pomoći, ne ako si s takvom djevojkom.
— Već sam rekao da ne želim tvoju pomoć — kroza zube procijedi Richard.
Lydia mu je dobacila zagonetan pogled.
— Njezini roditelji očito nemaju ni za...
— Razgovarat ću s Taftom o tome što bi se moglo učiniti...
— Više te uopće ne razumijem. Ovo je katastrofa. Reci mu, Lydia.

98
— Ne mislim, strino, da...
— Dosta. — Richard se izravno suočio s njihovim iznenađenim pogledima.
— To je moja stvar. Prepustit ćete je meni.
Shvatio je da je bio malo preoštar. Posebno je njegova majka izgledala
prestrašeno. Morat će biti oprezniji. No to je prokleto teško kad se čini da ga
opsjedaju sa svih strana.

99
Deset

mily je bila sama kad su idućeg jutra najavili Richarda. Njezin je otac za

E doručkom konačno puknuo i insistirao da nađu vlastiti smještaj ako


kane boraviti u gradu. Majka je brzo uvidjela da je to mudro pa su otišli
potražiti prikladan stan. Bolje je tako. Richard joj može reći, na onaj zaobilazni
način što ga ljudi koriste, da su nesputani Craneovi užasnuli njegovu majku te
da doista više ne može imati veze s njom. Nebrojeno je puta čula isto,
izgovoreno s više ili manje takta. Sve će biti brže i lakše ako nema njezinih
roditelja. Jasno, takve stvari nitko ne govori u lice Alasdairu Craneu.
No kad su Richarda uveli u mali salon što su ga Craneovi koristili, osjetila je
bol. Nije željela slušati kako joj obzirno objašnjava da je jučerašnji posjet bio...
stvarno... prilično... neobičan i... i sve ostalo. — Samo odmah otvoreno recite
— rekla je kad ju je pozdravio.
— Kako molim?
— Ono što ste došli reći. Ne morate imati obzira prema mojim osjećajima.
Zbunio se.
— Sve sam to već ranije čula. Više puta.
Richard se namrštio. — Došao sam reći da bismo trebali razraditi plan.
Nije odmah shvatila.
— Odlučiti što ćemo napraviti — dodao je — kako ćemo dalje.
— Dalje?
— Što ste mislili da ću reći?
Emily se previše iznenadila da bi izbjegla odgovor. — Da smo šokirali vašu
majku pa više ne možete u ovome sudjelovati.
Richard se najprije iznenadio i potom smeo.
Imala je pravo. Njegova je majka reagirala baš kao svi susjedi i poznanici
koji Craneove smatraju »nestabilnima« i »nepouzdanima«.
— Vjerujete da bih rekao nešto tako nepristojno?
— Mnogi drugi jesu. — Vidjevši njegovo lice, dodala je: — O, ne baš tim
riječima. No brzo sam shvatila što su zapravo mislili kad su mi govorili da
djeca s kojom sam se igrala ne mogu izići, ili da se djevojka s kojom sam šetala
razboljela, ili je mladić koji nas je posjetio zauzet poslovima na imanju.
— Smetalo im je...?
— Sve. Način na koji smo živjeli, očev temperament, majčine ideje.
100
— Shvaćam.
Emily je samu sebe korila. Ako doista nije kanio sve to reći, sad mu je sama
stavila bubu u uho.
— Zacijelo je bilo jako teško.
— Volim svoje roditelje. I divim se načinu na koji su napravili ono što su
željeli. — Iz gorkog je iskustva znala da je sažaljenje još gore od izbjegavanja.
— Da. Ali kad su birali za sebe, mogli su razmisliti o posljedicama za vas.
— Dali su mi ono što najviše cijene. — Nikad nije podnosila kritiku na
njihov račun.
— Što?
— Slobodu da sama nađem svoj put.
— To je uistinu pravi dar.
Emily se zagledala u njega. Ljudi njihova društvenog statusa nikad to tako
ne doživljavaju. Ostali — Sarah Fitzgibbon, na primjer — razumiju, ali ne i
takozvano plemstvo.
— I možda pomalo i teret?
Trepnula je.
— Na kraju krajeva, lako je slušati pravila. Ne treba razmišljati ili birati
između alternativa. A još manje zacrtati novi put.
Činilo se da više govori sebi nego njoj, ali Emily je točno razumjela što želi
reći. — Odakle početi? — promrmlja.
Iznenađeno ju je pogledao i počeo govoriti. No tada se predomislio ili nije
točno znao što bi rekao. Zavladala je tišina koja je na koncu postala neugodna.
Emily ju je kanila prekinuti kad on reče: — Jeste li ga našli?
— Što?
— Vlastiti put.
On je drukčiji od svih koje je dosad upoznala. I uopće nije osoba kakvu su
opisivali njezina teta i ostali. Sve ju je to zbunjivalo pa nije znala što bi
odgovorila. No nešto u njegovim očima poticalo je na iskrenost. — Još nisam.
Richard je kimnuo kao da i on traži ono pravo, način funkcioniranja u
svijetu. Emily je odbacila tu misao kao apsurdnu. On zauzima čvrst položaj u
društvu.
— Možda bismo trebali sjesti?
Trgnula se. — Ispričavam se. Naravno.
Sjeli su ispred kamina, sučelice jedno drugome.
— Imate li još kakvih vijesti od svojih tajanstvenih prijatelja?
— Našli su nekoga tko bi mogao otkriti identitet napadača.
— Nekoga?

101
Emily kimne.
— Ne kanite mi reći nešto o toj osobi?
— Ne mogu.
— Zato što su vam to zabranili vaši prijatelji?
— Naljutili bi se kad bih...
— Jeste li ih pitali?
— Ne moram ih pitati. Znam kako se osjećaju.
Richard je razdraženo razmišljao o tome. — Znate, bit će nemoguće
istraživati taj problem ako nema uzajamnoga povjerenja.
— Nije riječ o tome da ja...
— Možemo li vjerovati jedno drugome? Jedva se poznajemo. Ne možete biti
sigurni da nekako neću izdati vaše prijatelje. Ja ne znam što vam mogu
povjeriti.
Poželjela se pobuniti, ali nije.
— Možda je naša suradnja od samoga početka osuđena na propast.
— Ne bih...
Podigao je ruku da je ušutka. Stisnula je usne. — Osim ako oboje nismo
spremni riskirati.
Iz nekog je razloga ta jednostavna rečenica ostavila Emily bez daha. Mislio
je samo na to da će jedno drugome reći sve što saznaju. Nema baš nikakva
razloga da joj srce lupa, da osjeća kako on predlaže revoluciju u njezinu životu.
S iščekivanjem ju je promatrao. Činilo se da je jako opasno progovoriti, kao da
bi pogrešne riječi mogle nanijeti neshvatljivu štetu. — Pitat ću... moje
prijatelje smijem li vam reći — jedva je izustila.
Zadovoljno je kimnuo. — Dobro.
Emilyino je olakšanje bilo jednako pretjerano. Što je s njom?
— No, dakle. Plan.
Jedva se pribravši, ona upita: — Razgovarali ste s konjušarem, onim koji je
bio s nama kad... u kočiji? — Nadala se da joj obrazi neće porumenjeti.
— Da. Čini se da je pouzdan čovjek. Nekoliko godina radi kod moje majke.
Kad smo u White Hartu odmarali konje, neki mu je konjušar donio vrč piva.
Sigurno su nešto ubacili unutra i dok je on pio, prtljali su oko konjske orme.
Kad smo krenuli, već je bio previše smućen da bi opazio rez.
Emily se nagnula naprijed. — Ako nađemo toga konjušara...
— Raspitao sam se. Nitko nije znao o kome govorim.
Razočarano se vratila u prijašnji položaj.
— Slijepa ulica, mada nam otkriva da netko motri na mene.
— Netko nas je slijedio u Hampstead. I onoga dana u park. — Emily zadrhti.
Pomisao da te netko prati nije ugodna.
102
— Stvarno vjerujete da ste vidjeli kako netko gura onu urnu?
— Ne mogu biti sigurna. Bilo je veoma brzo, pokret što sam ga uhvatila
krajičkom oka. — Nešto joj je palo na pamet. — Mogli bismo unajmiti vlastite
ljude, da vide tko vas slijedi.
Richard se osmjehnuo. — Da slijede one koji me slijede?
— Da.
— Ne želim dospjeti na čelo cirkuske parade.
— Ali...
— Mogu paziti jednako kao i netko drugi. Ako me netko slijedi, opazit ću ih.
— Na Emilyinu je licu vidio sumnju. — Tri dana zaredom pratila me divlja
mačka. Mogu opaziti progonitelja. Ali zašto me netko progoni? — promrmlja.
— To je prava zagonetka.
— Neprijatelj? — pokuša Emily.
Namrštio se. Nekadašnji je lord Warrington imao neprijatelje. Vjerojatno je
ovom ili onom prilikom uvrijedio većinu pripadnika visokoga društva. Možda
su mu neki od njih željeli smrt zbog uvrede ili poniženja, ali to nisu ljudi koji
bi planirali takve napade. Osim toga, predugo je izbivao iz tog svijeta. — Nitko
mi ne pada na pamet.
— Svađa? — pitala se Emily. — Netko koga ste u nečemu... nadmašili?
— Sigurno je bilo nesuglasica i rivalstava. Ali ništa što opravdava
umorstvo.
— Vaš bratić Donald nasljeđuje titulu — istaknula je.
— Donald živi zadovoljno i daleko u Yorkshireu.
— Mogao je angažirati te nasilnike o kojima smo čuli.
— Priznajem da ga ne poznajem dobro. No prema svemu što sam čuo,
Donald je dobrodušan čovjek koji voli život na selu. — Odmahnuo je glavom.
— Ne, ne vjerujem da je on taj neprijatelj.
Emily je svoje mišljenje zadržala za sebe. — Tko bi vas želio ubiti?
Odmahnuo je glavom. — Ne smatram se uzorom vrlina, ali zarekao bih se
da nikad nikoga nisam tako duboko uvrijedio. U mojoj prošlosti nema
uništenih kockara, prezrenih ljubavnica ili ljubomornih muževa.
Emily se zagledala u svoje šake.
— Tričav život, zapravo. — Stari je Warrington bio tričav čovjek. — Bez
drame.
— Ipak imate neprijatelja.
— Da. Neobično. I malo ohrabrujuće? Možda ipak nisam bio tako nevažan.
Čudno ga je pogledala. — To nije šala.
Richard je udahnuo. — Nije. No London čini daleko zabavnijim no što sam
očekivao.
103
Pogled što joj ga je tada uputio ubrzao je Emilyin puls.
— Fascinirani ste kao i ja — dodao je, gotovo kao da je zadirkuje.
— Ja sam zabrinuta...
— Besmislice. Zašto bi vas bilo briga za mene? Jedva smo se poznavali,
zapravo se još nismo ni upoznali, kad je ovo počelo. Privlači vas zagonetka.
Ima pravo, pomislila je. Znatiželja i izazov uvukli su je u ovu potragu.
Čudno, bilo je tu još nečega. Nije točno znala čega.
— Priznajte — bio je uporan.
Emily je kimnula. Nije željela dublje čeprkati po toj škakljivoj temi.
Nasmiješio se. — U tome smo slični.
Zadovoljno je kimnuo i trenutak je gledao sa smiješkom u očima. Opčinile
su je njihove svijetlosmeđe dubine. Emily je osjetila neobičan trzaj u trbuhu,
vrsta drhtaja što ga osjeća kad s velike visine gleda dolje.
— Dakle. Vi ćete razgovarati s vašim prijateljima, a ja ću paziti tko me
slijedi.
— Možda biste trebali saznati je li se nešto događalo dok vas nije bilo —
predloži Emily.
— Događalo?
— Maknuli ste se s puta — polako je rezonirala. — I netko vas očito opet želi
maknuti s puta. Zašto?
— Kažete da možda nije osobno?
— Rekli ste da nemate neprijatelja. Ako je tako, onda mora biti nešto drugo.
— Što?
Slegnula je ramenima.
Richard je ustao. — Pitanje za drugi dan. Moram ići. Obećao sam sestrični
vožnju parkom, da promatra otmjeno društvo.
Emily je također ustala. — Gospođi Farrell?
Kimnuo je.
— Hoće li dugo ostati?
— Nadam se — gorljivo je odgovorio.
Oprostio se i Emily se vratila u naslonjač. Bila je veoma malodušna kad se
ranije bojala da je došao okončati njihovu vezu. Zašto se sad ne osjeća bolje?

***
Emily se silno iznenadila kad je Daniel Fitzgibbon spremno pristao naći se s
Richardom. Zapravo je ponudio da će ga što je moguće prije upoznati s
104
Bruiserom. Shvatila je da doista ne želi ostati u kontaktu s boksačem i
njegovim krugom. Zbog toga je postala nesigurnija po pitanju svega toga.
Problem nije nastao zbog Richarda, već kad je Emily zahtijevala da pođe s
njim. — Vi ne biste smjeli poznavati nekoga poput Bruisera — tvrdio je Daniel.
— Ali poznajem džepare i prevarante i dame... sumnjiva morala...
— Oni nisu važni. Nikome neće nauditi. Ne istinski.
— Bruiser hoće?
Daniel je bio na mukama. — Nije toliko riječ o njemu. Želim reći, mlati
tipove u ringu, ali to je takva igra. Radi se o ljudima koje poznaje. Oni ne biraju
koga će udariti.
— Ali nećemo se s njima sastati.
— Ne. — Sumnjičavo je otezao tu riječ.
— Obećavam da nemam tu namjeru.
Odmahnuo je glavom.
— No nemate ništa protiv da se lord Warrington sastane s Bruiserom?
Zacijelo zato što je muškarac.
— Čini se da će se on znati čuvati — reče Daniel.
— Kako to možete znati?
— Kažu da se probio kroz džunglu punu tigrova.
— Čuli ste za to? — upita Emily, previše znatiželjna da bi ga ispravila po
pitanju zoologije.
— O tome se priča u pubovima.
— Oh. — Razmislila je o tome prije nego se vratila na pravu temu. — Ja idem
— rekla je Danielu. — Surađujem s lordom Warrington na tome i bez mene
uopće ne bi našao Bruisera. Neću dopustiti da me se potisne ustranu.
— On će vam zabraniti da idete — ustvrdio je stari prijatelj njezina oca.
— Zabraniti?
— Kakav bi čovjek dopustio da se njegova zaručnica nađe u takvoj
opasnosti?
— Onaj koji vjeruje u njezine sposobnosti — automatski je odgovorila. No
čim je to rekla, počela ju je mučiti sumnja. Kad bi se pitalo Richarda, bi li želio
da i ona ide? Ili bi se udružio s Danielom protiv nje?
Na koncu je Sarah uvjerila oca da bi bilo krajnje nepravedno isključiti Emily
iz plana što ga je sama osmislila. Sarah mu je prijetila raznim oblicima
odmazde dok nije nevoljko popustio. Pristao ih je oboje odvesti na sastanak s
boksačem.
Dok se vraćala kući, Emily je odlučila da Richardu neće reći za njegovu
nevoljkost. Zapravo, reći će da će mu Daniel napraviti tu uslugu samo ako i
ona pođe. Nema smisla ponovno se prepirati. Drugi bi put mogla izgubiti.
105
Richard je dva dana kasnije sjedio sučelice Danielu Fitzgibbonu u fijakeru
koji se kretao zapuštenijim londonskim ulicama. Kraj njega je šutke sjedila
Emily. Međutim, uopće se nije doimala prestrašenom dok je područje
postajalo sve mračnije i buka izvan vozila razuzdanija.
Richard je proučavao Fitzgibbona. Okladio bi se da čovjek nije uvijek bio
učitelj plesa, te da je njegova karijera uključivala i mutnije pothvate. Zašto bi
inače koristio lažno ime? Odakle ga Emily tako dobro poznaje? Njezin otac
sigurno ima nekakve veze s tim.
— Evo nas. — Fitzgibbon je udario po krovu kako bi kočijašu dao znak neka
stane. Zaustavili su se ispred visoke uske kuće koja je bila u malo boljem
stanju od ostalih u ulici.
Richard je otvorio vrata i izišao, okrenuvši se da pomogne Emily. Držala je
skute haljine dok je silazila.
— Bruiser ne voli odlaziti iz svoga dijela grada — ponovi Daniel.
— To ste već rekli. — Richard je proučavao područje. Usred bijela dana nije
se doimalo opasnim. Uvečer ne bi rado došao ovamo. Pozornost mu je
privukao podrugljiv smijeh. Dva su se krupna grubijana naslanjala na zid
prekoputa. Jedan je pokazivao Emily i smijuljio se. Richard je uhvatio njegov
pogled i zurio. Trenutak kasnije čovjek je okrenuo glavu i nagovorio prijatelja
da odu.
— Idemo — reče Daniel. — Nema smisla ovdje se zadržavati.
Richard je opazio da je nervozan. Nakratko se zapitao vodi li ih taj čovjek u
neku vrstu klopke. Hoće li ih opljačkati na ovome bijednome mjestu? Ali ne,
više se čini da ni sam Fitzgibbon ne želi biti ovdje.
— Ovo je pristojan pansion — rekao je, svojim tonom potvrdivši Richardove
sumnje. Zvučao je kao da umiruje samoga sebe.
Popeli su se na kat i Fitzgibbon je pokucao na vrata u stražnjem dijelu.
Odmah ih je otvorio jedan od najkrupnijih ljudi koje je Richard ikad vidio.
Visok gotovo dva metra i sav sazdan od mišića, osobito izraženih na rukama i
ramenima. Na njegovoj glavi, malenoj u odnosu na tijelo, vidjeli su se ožiljci
zadobiveni u ringu. Kvrgave i tvrde šake otkrivale su čime se bavi. Imao je
kosu boje mrkve, a kad se nasmiješio, iznenađujuće simpatično, vidjelo se da
je krezub. — Jutro, Daniel — rekao je i pozvao ih unutra.
Richard je pogledao Emily koja je lagano raširila oči. Očito se ekscentričan
krug prijatelja njezina oca nije proširio baš ovako daleko.
— Ovo je lord Warrington — govorio je Fitzgibbon. — I... i gospođica Crane.
Krajnja nevoljkost u njegovu tonu pri izgovaranju posljednjih riječi
pobudila je Richardovu sumnju. Tko je insistirao da Emily pođe u ovaj posjet?
Možda to ipak nije bio Fitzgibbon.

106
— Vaše gospodstvo. Gospođice. — Div se nelagodno meškoljio. — Imam
samo jednu stolicu.
Richard je vidio da je soba sirotinjska. Sadržavala je željezni krevet koji je
izgledao preslab za njegovu težinu, klimav stol i jednu stolicu ravna naslona.
U trošnom se ormaru zacijelo nalazilo sve što čovjek posjeduje. Ponudio je
stolicu Emily. — Znate zašto smo ovdje?
— Daniel kaže da vas netko progoni. Zamolio me da malo osluhnem i vidim
mogu li štogod saznati.
Richard kimne. — I jeste li uspjeli nešto saznati?
— O. Kao što sam Danielu rekao, dva su tipa pričala o poslu što su ga dobili, i
o novcu što će ga zaraditi kad ga obave.
— Poslu?
Bruiser se nacerio, ali se očito nije šalio. — Oni to tako zovu. Kad
namjeravaju nekome nauditi.
— Zašto mislite da to ima neke veze sa mnom? — upita Richard.
Boksač se zbunio.
— Jesu li spomenuli moje ime?
— O. Bez imena, vaše gospodstvo. Nisu tako glupi.
— Zašto onda mislite da su govorili o meni?
— Hvalisali su se kako će srediti nekoga iz otmjenoga društva.
To vjerojatno jest neobično, ali je veza ipak slaba. — Zacijelo nisu spomenuli
tko ih je angažirao.
Bruiser odmahne glavom.
— Ne, ne bi bili tako nemarni — reče Richard.
— Bojali su se da im netko ne preotme posao — razjasni boksač.
— Kao vi, na primjer? — Richard je bio pomalo nestrpljiv.
Boksač polako odmahne glavom. — Ja se ne bavim takvim stvarima —
odlučno reče.
Emily se nagnula naprijed. Richard je vidio da uopće ne izgleda prestrašeno.
— Kako se zovete? — upita.
Sva su trojica zurila u nju.
— Vaša vas majka nije nazvala Bruiser — blago doda uz osmijeh.
Golemi je čovjek sagnuo glavu. Richard je s nevjericom vidio da je
porumenio. — Ne, gospođice. Nazvala me Jerry. Zovem se Jerry Jenkins.
Emily je kimnula, i dalje se smiješeći.

107
Njezin ga je smiješak potaknuo da joj se povjeri. — Ali to ne zvuči dobro, za
borca, znate. Jerry Jenkins. Previše je... obično, kao, za ring. Tako sam se
prozvao Bruiser 1. — Podigao je svoje krupne šake i namrštio se.
— Veoma dojmljivo — ustvrdi Emily, čime je zavrijedila još jedan smiješak.
Boksač se opet okrene Richardu. — Jeste li član boksačkoga kluba, milorde?
Izgledate kao da biste se baš dobro uklopili.
— Ne. — Prije odlaska iz Londona boks ga uopće nije zanimao, a nakon
muka na putovanju zanima ga još manje. Boriti se samo radi novca i
popularnosti činilo mu se apsurdnim nakon što se mjesecima borio za život.
— Možete li nam još nešto reći?
Bruiser se namrštio.
Ili nikad nije bio osobito bistar, ili su mu udarci poremetili mozak, zaključio
je Richard. — Tko su ti ljudi o kojima ste govorili, oni koji su obavljali †posao‡?
— O. Bob Jones i Ralph Palac, milorde.
— Ralph Palac? — ponovi Emily.
Richard je pokušao zamisliti bilo koju drugu grofovsku unuku da vedro
postavlja takvo pitanje, ali nije uspio.
— U tučnjavi prije šest godina odgrizao je palac Ikeya Reynoldsa. Tako su ga
počeli zvati Ralph Palac. Ikey ga je stavio u bocu konjaka. Pokazuje ga za jedan
peni.
— Što? — upita Emily.
— Svoj palac.
Na ovo je konačno malo pozelenjela, zadovoljno pomisli Richard. — Možda
bismo trebali razgovarati s, ovaj, Bobom i Ralphom — predloži.
Daniel Fitzgibbon izgledao je zgranuto. Bruiser je polako odmahnuo
glavom. — Prije bi vas sasjekli nego pogledali. — Misli kao da su mu mučno
sporo prolazile glavom. — Ako vas progone, milorde, ne bi valjalo da se
sastanete s njima.
— Pa se lijepo pojavite da vas ubiju — kiselo doda Emily.
— Valjda ne bi — prizna Richard. — Ali vi možete s njima razgovarati — reče
Bruiseru. — Platite im malo džina da im razveže jezike i pogledajte možete li
još nešto saznati.
— Skloni su boci — složi se boksač.
— Platio bih vam za to — reče Richard nastojeći biti sasvim jasan.
— Dobro bi mi došlo malo novca. Ovih dana ne dobivam mečeve kao nekad.
— Dakle, pristajete?

1 Bruiser — boksač
108
— Dat ću sve od sebe, milorde. Bob je opak šutljiv tip. Ralphu bi nešto moglo
izletjeti, ako je dovoljno pijan.
— U tom slučaju, možda biste se trebali usredotočiti na njega.
Bruiser se s nerazumijevanjem namrštio.
— Možda biste Ralpha trebali uhvatiti nasamo i napuniti ga džinom —
objasni Richard.
— To je jako pametno. — Zadivljeno je kimnuo.
Richardove su slabe nade još malo potonule. — Važno je otkriti tko je
unajmio te ljude i tko je njihova meta.
— I morate biti veoma oprezni — reče Emily. — Zvuče jako opasno.
Fitzgibbon se iznenadio, ali Bruiser se posve zapanjio. — Zabrinuti ste za
mene, gospođice?
— Riskirate da pomognete nama. Naravno da sam zabrinuta.
Doista jest, pomislio je Richard. Gledao je Bruisera u novom svjetlu. Čovjek
kao da je posve izgubio dar govora. Zurio je u Emily kao da nikad nije vidio
takvo stvorenje. Što je zacijelo točno. Ni on sam nikad nije vidio takvu osobu.
— Dat ću sve od sebe za vas — Bruiser reče gorljivošću preobraćenika.
— Hvala vam, Jerry. — Emily je ustala i gorostasu pružila ruku. — Sigurna
sam da ćete biti izvrsni.
Bruiser je držao njezine prste kao da se boji da će ih polomiti. Richardu je
trebao trenutak da se oporavi od toga prizora. Zatim je izvadio novac za koji je
procijenio da je dovoljan i pružio ga boksaču, zajedno sa svojom posjetnicom.
— Poslat ćete poruku kad nešto budete saznali?
— Da, milorde.
— Doći ću čim mi pošaljete pisamce.
— Ne pišem osobito dobro. Poslat ću vam gazdaričina sina.
— Dobro.
Krenuli su k vratima, ali se Emily zaustavila prije nego su izišli. — Sviđa li
vam se biti boksač, Jerry?
Čovjek napravi grimasu. — Prije mi se sviđalo, gospođice. Ali više nisam
onako brz na nogama i šake me bole kad je vlažno. — Stisnuo ih je i ispružio
tako da su mu otečeni zglavci pucketali.
— Treba vam neki drugi posao.
— Nema posla za nekoga poput mene. — Namrštio se. Učinak je bio
zastrašujući. — Ili ne onaj koji bih prihvatio.
— Besmislice, sigurna sam da se nešto može naći.
Richarda je obuzela potištenost kad je vidio njezino zamišljeno lice. Nije se
iznenadio kad ga je upitno pogledala. — Moramo ići — brzo je rekao.
— Da, ali...
109
— Kasnije ćemo razgovarati.
Još je trenutak oklijevala i potom izišla. Richard ju je slijedio, uvjeren da je
samo odgodio neizbježno.

110
Jedanaest

raneovi nisu insistirali na kući u najotmjenijem dijelu Londona pa su

C prilično brzo našli smještaj. Kuća je imala prostor za atelje Emilyina


oca, što mu je znatno popravilo raspoloženje.
Majka je ušla u njezinu sobu. — Treba li ti nešto?
— Mislim da u škrinju neće stati sve moje stvari — prizna Emily. Nije ni
znala koliko joj je teta dopunila garderobu dok ju nije pokušala spakirati.
— Uzajmit ću još jednu od Julie. — Njezina je majka krenula van i tada
zastala. — Dogovorila sam s njom da te i dalje sponzorira. Obećana ti je cijela
sezona i to ćeš dobiti.
Emily je znala da majka nešto sumnja. Naslutila je nešto čudno u zarukama,
mada nije točno znala o čemu je riječ. — Čudi me da je pristala — reče Emily.
Majka se nasmiješila. — To je bila cijena našeg odlaska iz njezine kuće.
— Ali...
— Tvoj je otac insistirao da odemo, ali Julia to nije znala.
Emily se nasmijala. — Priredili smo joj prave muke.
— Koristit će joj malo šokova. Zaboravila sam koliko je samodopadna. —
Pronicavo je gledala Emily. — Jesam li pogriješila kad sam te poslala k njoj?
Mogli smo naći neki drugi način za...
— Veoma je dobra prema meni. Od nje sam mnogo naučila.
— Hm. — Majka nije izgledala posve zadovoljno. — Idem pogledati za
škrinju.
Kad je izišla, Emily je, s napola složenom potkošuljom u rukama, sjela na
krevet. Shvatila je da ona i njezini roditelji nikad nisu dobro komunicirali.
Razgovarali su, i uvijek su joj nastojali pomoći kad su opazili da ima problema.
No primjedbe s obje strane kao da su skretale u različitim smjerovima, nikad
ne pogađajući metu. Kako je ispala toliko drukčija od njih?

Emily je u novoj kući imala daleko više slobode nego ranije, pa je najprije
pozvala na čaj Saru Fitzgibbon. Veliko zadovoljstvo izazvano tim
jednostavnim činom otkrilo je koliko se sputano osjećala kod vojvotkinje.
— Cijelu vječnost nismo otvoreno razgovarale — rekla je Sarah kad su se
smjestile uz pladanj čaja. — Sad možemo reći što god želimo.

111
— Da.
— Dakle, zašto mi ne kažeš što se stvarno zbiva između tebe i tog lorda
Warringtona?
Emily se zatresla šalica u ruci, mada nije prolila čaj. — Kako to...?
— Sjećam se kad si bila luda za drugim pomoćnikom kapelana u katedrali u
Winchesteru. Uopće se tako ne ponašaš.
— To je bilo prije pet godina! Mladenačka ljubav. Ovo je posve drukčije.
— Zašto?
Emily se sjetila da Sarah nikad nije okolišala. — Sad sam starija — vrdala je,
pitajući se treba li joj reći istinu.
— I mudrija — podrugljivo će njezina stara prijateljica. — Pa? Ipak si
izabrala novac i položaj.
— On nema novca — bez razmišljanja odgovori Emily.
Sarah je zurila. — Nimalo?
— Nije me briga za novac.
Sarah ju je prodorno gledala. — Običavale smo zamišljati muškarce za koje
ćemo se udati. Sjećaš se naših popisa?
— Tvoj je bio veoma dugačak — nasmiješeno će Emily.
— Izbirljiva sam. Ti si uvijek govorila da želiš ljubav kakvu imaju tvoji
roditelji.
Kimnula je i njezin je smiješak nestao.
— Pa, oprosti, ali tvoja... veza s lordom Warrington meni tako ne izgleda.
— To ne možeš znati — malodušno je protestirala.
Sarah ju je samo nastavila promatrati.
Emily nije odoljela tom pogledu. Laknut će joj ako bude imala prijateljicu
koja će znati pravu situaciju. — Moraš prisegnuti da nikome nećeš reći.
— Nisam li uvijek čuvala tvoje tajne?
Kratko se pribravši, Emily joj je sve ispričala. Počela je od Richardova
pojavljivanja kraj njezine kuće na selu i ništa nije izostavila, čak ni noć
provedenu u sijenu. — Razvrgnut ćemo zaruke kad otkrijemo istinu —
dovršila je. — Mislim, ja ću ih razvrgnuti.
Sarah je tiho zazviždala. — Da mi to nisi ti ispričala, teško bih povjerovala u
takvo lupetanje. — Oči su joj zasjale. — Stvarno si upoznala Bruisera? Ja sam
to silno željela, ali mi otac nikad nije dopustio.
— Uopće nije izgledao opasno. Pravo ime mu je Jerry. — Zbog Sarina se
smiješka Emily osjećala kao da su opet djeca i kuju nekakvu zavjeru.
— Dakle, to nije ljubav, već pustolovina.
Mada je kimnula, Emily je osjetila nerazumnu tugu. No upravo je tako bilo.

112
— Međutim, on je naočit čovjek — doda Sarah. — I sigurno je hrabar kad se
onako izvukao iz džungle.
— Da. — Neki dio nje uživao je u tim komplimentima, mada to s njom nema
nikakve veze.
— Zabrinut je za svoju majku. Ne sviđa mu se što ide herr Schellingu. Ne
mogu reći da mu to zamjeram — nastavi Sarah. — Većina žena, a dolaze
gotovo samo žene, ostane na samo nekoliko seansi, dobiju što žele i idu dalje.
Ali nekoliko ih stalno dolazi, a one su, ne znam, nesigurne.
— Kako to misliš?
— Kao da su izgubile samopouzdanje ili nešto. Ne mogu se osloboditi.
— Želiš reći da herr Schelling iskorištava njihovu slabost?
— Ne. — Sarah je nabrala nos. — Pa, da. Ali nije riječ o tome. Kao da... nešto
im se dogodi, a one nikad ne idu dalje i opet budu kao prije. — Odmahnula je
glavom. — Najčudnije je to što on uopće nije umro.
— Lord Warrington?
— Da. Sva se raspala kad je mislila da je umro. Čovjek bi očekivao da će sve
biti u redu nakon što se vratio. Ali ona jednako kao ranije dolazi na
Schellingove predstave, i još uvijek se doima nesigurnom, kako sam rekla.
Njezin sin to vidi.
Emily se osjećala kao da je zavirila u Richardovo srce. To se činilo
nedopuštenim i stoga je bilo još uzbudljivije. Odjednom ju je ispunila želja da
učini nešto za njega, da pomogne. Shvatila je da mu se želi odužiti zato što je
prihvatio njezinu obitelj kao nitko ranije. Dok su joj ideje jurile glavom,
proučavala je Saru. — Zašto radiš za herr Schellinga?
— To živcira moga tatu — glasio je brz odgovor. Slegnula je ramenima kad
ju je Emily zapanjeno pogledala. — Pa, to je istina. On uvijek očekuje da ću ja
raditi ono što on misli da bih trebala.
— Sviđa li ti se Schelling?
— U redu je. Poslovan čovjek, znaš?
— Doista se čini da iskorištava patnju drugih ljudi.
— Vidjela sam da to rade i ljudi iz crkve. Od ožalošćenih rođaka uzimaju
novac za novi prozor ili lijepi spomenik.
— Valjda.
— Vjerojatno više neću dugo ostati s njim — reče. — Ali ono što me privuklo
je sličnost s predstavama tatine trupe, ali je stvarno. Ljudi dolaze i pričaju
svoje priče. Puni su emocija, znaš. Ono što im se dogodilo neobično je kao u
predstavama, ali stvarno se dogodilo.
Lice joj je bilo napeto i Emily ju nije prekidala.

113
— Nekoć sam osjećala da je sav moj život zacrtan. Pa, još uvijek to katkad
osjećam. Lutali smo naokolo i izvodili predstave. Nismo imali kuću ili išta...
stvarno. Kad gledam te ljude kod herr Schellinga, kao da je sve obrnuto. Ja sam
na drugoj strani.
— Ali i dalje...
— I dalje glumim — prizna Sarah. — Nisam dio toga. No bolje razumijem,
gotovo kao da bih se sama u tome mogla okušati.
— U tome?
— Stvarnom životu — objasni Sarah. — Običnom, kakav ima većina ljudi.
Emily je zurila u nju, u sebi osjećajući snažan odjek njezinih riječi. Gdje
čovjek pronalazi ono samopouzdanje, ono zadovoljstvo životom? Kako zna da
to radi kako treba?
— Uskoro ću krenuti dalje — reče Sarah.
— Kamo? — Čekajući odgovor, Emily se lagano nagnula naprijed.
— To pokušavam odgonetnuti. — Sarah nasmiješeno doda: — Možda će mi
herr Schelling dati odgovor s one strane.
Emily joj je uzvratila smiješak, ali je i dalje razmišljala. — Ako ćeš doista
prestati raditi za njega — počne.
Sarah uzdigne obrve.
— Hoćeš li pomoći da ledi Fielding maknemo odande?
Na Sarinu se licu pojavilo iznenađenje.
— Kad bismo našle neki način da je odvratimo od herr Schellinga...
— Ništa lakše. Znam kako izvodi sve svoje trikove.
— Onda ćeš to napraviti?
— Stvarno ti je stalo do toga, zar ne?
Emily se povukla. — Samo pokušavam pomoći... znancu.
— Ah, o tome je riječ, je li?
— O čemu drugome? — Emily je pazila da prijateljicu pogleda ravno u oči.
Trenutak kasnije Sarah se nasmiješila. — O čemu, doista? Naravno.
Napravit ću to. Lako. — Pucnula je prstima.
Emily je preplavila zahvalnost, previše intenzivna da bi se propitivala.

Richard se elegantno naklonio i ponudio Emily ruku da je povede na ples.


Donekle se iznenadio kad je stigla na bal u pratnji vojvotkinje, kao i prije. No
čim ju je ugledao, njegovo se raspoloženje popravilo. — Nisam očekivao da ću
vas vidjeti — rekao je kad su zaplesali valcer.
— Moja je majka insistirala i ucijenila je tetu Juliu da me dovede.
Emily je promatrala svoje noge pa joj nije vidio izraz lica. — Ucijenila?
114
Kimnula je, ali je i dalje vidio samo njezino tjeme. — Obećala je da će tatu
maknuti iz tetine kuće pod uvjetom da me i dalje vodi naokolo.
— Ah. — Malo ju je čvršće stisnuo kad su se zavrtjeli na kraju podija. Učinilo
mu se da je lagano zadrhtala. — Zar nešto nije u redu?
Napokon je podigla glavu. — Sve je u redu. — Opet je oborila pogled.
Richard ništa nije rekao i tišina je potrajala. — Ništa se drugo nije dogodilo?
— Ne.
Drugi im je par nespretno prepriječio put. Priljubivši Emily uza se, izbjegao
je sudar. Dahnula je na brzi pokret i on je odjednom postao svjestan
podatnosti njezina struka pod svojom rukom i gracioznosti kojom je plesala.
Plesna joj je haljina razotkrivala blijeda ramena, a uvojci kose milovali su joj
bijelu kožu kao da su nečije usne. Prizor ga je naelektrizirao. Ispunio je
njegova osjetila tako da uskoro više ničega drugoga nije bio svjestan. Ritam
njihova plesa nakratko se poremetio.
— Žao mi je — reče Emily. — Zapravo nikad nisam plesala valcer. Želim reći,
vježbala sam, ali nikad...
— Dakle, ja sam prvi?
— Da.
Pogledala ga je u oči pa mu se činilo da je ona svjesna njega kao i on nje.
Njihove spojene ruke kao da su pulsirale od vreline. U drugoj su mu se ruci
mišići nesvjesno stisnuli kao da je žele čvrsto privući. Sjetio se kako se osjećao
kad je bila priljubljena uz njega u sijenu. Sjenke su se pomicale u njezinim
očima, usne su joj se rastvorile. Njegovo ga je tijelo nagovaralo da ih prisvoji.
Ovo uopće neće valjati, mislio je. To nije bilo dio plana i žudnji nema mjesta
u njihovoj nagodbi. Stisnuo je čeljust. Hoće li ta glazba ikad utihnuti?
— Jesam li pogriješila? — upita Emily.
— Moguće — progunđa Richard.
— Jesam li vas nagazila? Nisam mislila da jesam...
— Krasno plešete, gospođice Crane. — Mogao bi je odvesti do ruba podija i
predložiti da stanu. No ipak nije. Nastavio ju je držati, vrtjeti se u plesu,
udisati njezin cvjetni miris koji mu je smućivao osjetila.
Kad je glazba konačno utihnula, oboje su ubrzano disali kao da valcer
iziskuje veliki fizički napor. Stajali su zajedno dok su parovi odlazili s plesnoga
podija, povezani groznicom što su je sami stvorili.
Richard je shvatio da privlače poglede. Ponudio joj je ruku i poveo je iz
plesne dvorane u susjednu odaju. — Čašu šampanjca? — upita.
Emily je rukom dotaknula rumeni obraz. — Hvala.

115
Kad se vratio s čašama, opet je bila pribrana. Zapravo, činilo se da je odlučila
ignorirati proteklih petnaest minuta. — Zacijelo vam se još nije javio naš
prijatelj Jerry?
— Nije. — Više nego ikad izgleda kao Botticelliev lik, mislio je Richard.
Sazdana od tako delikatnih linija, lice joj je mješavina senzualnog i eteričnog
pa čovjek poželi... — Nije baš bilo ni vremena.
Emily je kimnula i popila gutljaj. Oko njih su čavrljale skupine gostiju, ali se
nekako činilo kao da su oni negdje daleko. Duboko je udahnula. — Moramo
mu naći nekakav posao.
— Slutio sam da ćete to očekivati od mene. — Shvatio je da njegov glas zvuči
kao milovanje. Ovo mora smjesta prestati. — Ne vidim zašto — doda grubljim
tonom.
— Pomaže nam.
— I za to je plaćen.
— Ali tako je tužno kako se ophode prema njemu.
— Svijet je pun tužnih slučajeva.
Emily ga je pogledala kao da ju je razočarao. Richarda je to zaboljelo, ali
trebalo je prekinuti tu nepredviđenu privlačnost. Prokleto komplicira
situaciju i vuče ga u smjerovima kojima nije kanio krenuti.
— Možda negdje na vašim imanjima. Sigurno ima mnogo toga što bi Jerry
mogao raditi.
— Mislite da bi mu se sviđalo čuvati ovce? Ili kopati na farmi? —
podrugljivo će Richard. — Ili ga zamišljate kao lakaja? Valjda bi znao izbaciti
neželjene goste.
— Zadirkujete me, ali...
— Nemam namjeru zaposliti Bruisera. — Za to je dobio iznenađen,
povrijeđen pogled koji je brzo skrenula. Pokušao je iz toga izvući zadovoljstvo.
— Tu ste.
Prišla im je Lydia Farrell i Richard ju je s olakšanjem pozdravio. Ples je bio
bizarno zastranjenje. Nešto u zraku, ili glazbi. Neće se ponoviti. — Zdravo,
sestrično.
Lydia je govorila skrušeno. — Bojim se da me tvoja majka poslala po tebe.
— Da me odvojiš, želiš reći?
Razmijenili su osmijehe razumijevanja. — Pa, da.
— Idem s njom razgovarati. Ako biste me ispričali, gospođice Crane?
Emily je izgledala posramljeno. To je vjerojatno dobro, mislio je Richard dok
se udaljavao. Zapravo, sigurno jest. Situacija mora biti jasna.
— Oprostite mi što sam Richarda poslala odavde — reče Lydia.

116
Ležerno koristi njegovo ime, mislila je Emily, kao da to čini već godinama.
— Nije važno. — Kanila se udaljiti.
— Imale smo tako malo prilike za razgovor — primijeti Lydia. — A bit ćemo
ista obitelj. Više ili manje.
Emily je uzdigla obrve na ovo posljednje. No Lydia nije objasnila.
— Koliko sam shvatila, to je bila vrtoglava romansa. Bili ste u gradu tek
nekoliko tjedana kad su zaruke objavljene?
— Da.
— Dražesno. Kao bajka.
Nešto u njezinu glasu navelo je Emily da je pozornije pogleda. Bi li Richard
povjerio istinu ovoj prelijepoj sestrični? Emily se nadala da nije.
— Kad će biti vjenčanje?
— Nismo odlučili.
— O, morate odrediti datum. Nemate pojma što sve treba isplanirati. Vaša
majka... no zacijelo ni ona toga nije svjesna.
Emily je s mukom progutala slinu. Ovo spominjanje tajnog vjenčanja
njezinih roditelja bilo je krajnje neukusno.
— Draga moja — reče Lydia i spusti ruku na Emilyinu. — Obitelji nemaju
tajni.
Jasno da ledi Fielding zna sve o tome. Što je drugo očekivala?
— Rado ću pomoći oko planiranja vjenčanja. Bit će tako zabavno.
Ako bude vjenčanja. Richard joj očito nije rekao. Emilyino se raspoloženje
popravilo. — Lijepo od vas da ste se ponudili.
— Možete me pozvati kad god želite.
Izraz u njezinim tamnim očima bio je napet. Emily ga nije znala
protumačiti.
Da je doista zaručena, zamolila bi je da uvjeri ledi Fielding da Craneovi nisu
poremećeni. Ovako, samo se nasmiješila i zahvalila ženi. — Teta me zacijelo
traži — doda.
Lydia je izgledala kao da će nešto reći, ali se samo toplo nasmiješila i
kimnula. Kad ju je Emily vidjela malo kasnije te večeri, primaknutu Richardu
dok su se smijali nekoj nepoznatoj šali, pitala se je li mu Lydia spomenula
njihov razgovor. No činilo se da i bez toga imaju sasvim dovoljno tema za
razgovor.

117
Dvanaest

ok se Emily nekoliko dana kasnije vraćala kući iz posjeta

D Fitzgibbonima, još se smiješeći nakon čavrljanja sa Sarom, odjednom ju


je obuzela zla slutnja. Bila je tako nagla i neočekivana da se zaustavila
nasred pločnika. Nije bilo kasno. Premda je ponovno šmugnula van bez
sluškinje koju je trebala povesti, nije bila glupa. Pogledala je naokolo.
Sve je izgledalo sasvim normalno. Emily je nastavila hodati, ali se nije
uspjela riješiti nelagode pa je ostatak puta odlučila prijeći fijakerom. Lijepo je
malo se razgibati, ali roditelji su je naučili da poštuje intuiciju. Pogledala je niz
ulicu. Nije vidjela fijaker. Ubrzala je, sad mnogo opreznija.
Najneobičnije što je vidjela bila je mačka koja je s grane skočila na prozorsku
dasku. No osjećaj prijetnje nije nestao. Nikakav se fijaker nije pojavio pa je još
malo ubrzala. Zarekla se da više neće sama izlaziti. Nikada. Samo neka danas
stigne kući i više...
Odnekud iza nje začuo se glasan prasak. Prije nego je uspjela reagirati, čula
je zujanje i nešto se zabilo u kameni zid kuće kraj nje. Razletjele su se krhotine,
pogodivši njezine skute i posjekavši joj nadlakticu. Čula je krik i vikanje nekog
muškarca.
— Jeste li dobro? — upita netko.
— Jasno da nije dobro, Harolde — reče neka žena. — Vidiš da krvari. Gdje ti
je rupčić?
Stavili su krpu na Emilyinu ruku.
— Nađi fijaker — reče autoritativni drugi glas.
Začulo se nerazumljivo mrmljanje.
— Dobro sam — reče Emily i rukom dotakne čelo.
Netko ju je iznenađujuće nježno maknuo. — Ruka vam je prekrivena krvlju.
Rana je površinska. To vidim. Čudi me da ne osjećate vrtoglavicu.
Imala je vrtoglavicu, ali to nije kanila priznati.
— Gdje živite?
Dala je adresu. Gorljivo je željela da je sad ondje, ili da barem može sjesti.
Činilo se da je prošlo mnogo vremena prije nego se začuo topot kopita.
Emily su ukrcali u fijaker unatoč kočijaševim protestima zbog njezina stanja.
Impozantna ga je spasiteljica uvjerila da nije ni blizu smrti pa je konačno
potjerao konje. Za nekoliko minuta, za kojih se Emily osjećala omamljeno,

118
Harold joj je pomogao da iziđe iz vozila i glasno pokucao na vratima kuće što
su je njezini roditelji unajmili.
Sluškinja koja ih je otvorila glasno je vrisnula. Harold ju je odmah ostavio,
šmugnuo natrag u fijaker i otišao. Emily je pokušala umiriti i utišati djevojku,
ali već je bilo prekasno. Njezina je majka dotrčala s kata i otac je zaurlao iz
stražnjega dijela kuće. Možda bi se mogla onesvijestiti, pomislila je Emily.
Zatvorila je oči i nagnula glavu unatrag. No svijest je tvrdoglavo nije
napuštala.
— Šuti, Nan — njezina majka reče sluškinji. Uhvatila je Emilyinu
neozlijeđenu ruku i povela je u prednji salon, gurnuvši je na sofu. — Donesi
vode i mekane krpe — rekla je sluškinji koja je odmah potrčala. — Što se
dogodilo? — upita.
— Nešto je udarilo o zid kraj kojega sam prolazila. Razletjeli su se komadići
kamena i pogodili me. Stvarno nije...
— Udarilo? — Sluškinja se vratila i Olivia joj je počela čistiti ruku.
— Nisam vidjela što je to bilo. — Što je istina, ošamućeno je mislila Emily,
mada je mogla pogoditi.
Olivia se koncentrirala na ono što je radila, ali je ipak pronicavo pogledala
svoju kćer. — Zar si opet sama izišla?
— Da, ali...
— Rekla sam ti...
— Više to nikad neću ponoviti, mama.
Njezin ton kao da je uvjerio Oliviu. Očistila je ranu i stavila joj zavoj. — Još
ne razumijem kako se to dogodilo. — Kad je završila, Olivia se odmaknula. —
Trebali bismo pozvati liječnika da te pogleda.
— Ne treba mi...
— Ja ću o tome odlučiti.
Emily je trepnula na zapovjedni ton kakav je čula samo nekoliko puta u
životu. — Da, mama.
Olivia ju je nastavila promatrati. — Ne razumijem kako se mogla dogoditi
takva nesreća. A imam jako bogatu maštu.
— Trebala sam pitati ljude koji su mi pomogli. — Doista je trebala, mislila je
Emily. — Bila sam previše potresena.
Majka je reagirala na iskrenu skrušenost u njezinu glasu. — Sasvim
prirodno.
— Čak ne znam ni kako se zovu. — Nije mogla vjerovati da je bila tako
nemarna. — Čovjek se zove Harold, ali to nije baš korisno. Nikad ih neću naći.
Vidjela je da njezina očita gorčina zbunjuje majku.
— Ja... nisam imala priliku dolično im zahvaliti — doda.

119
— Nisam ni ja. — Olivia odmahne glavom. — Šteta.
Emily se uspravila, ali ju je majka gurnula natrag na sofu. — Mirno ćeš
ležati ostatak dana — naredi majka. — Zapravo, mislim da ćeš dobiti večeru
na pladnju. — Nije rekla razlog za to — spriječiti ispad njezina oca. No Emily je
odmah razumjela i pristala da joj pomogne popeti se do njezine sobe gdje će
leći.
Netko je pucao u nju, u to uopće nije sumnjala. Slijedili su je — osjetila je
njihovu nazočnost — i zatim pucali. Zadrhtala je kad se sjetila zujanja kraj
uha. Mali pomak, i bila bi mrtva. Na tu je pomisao osjetila hladnoću pa je
povukla pokrivače do brade.
To nema nikakva smisla. Richardu prijeti opasnost. Je li i on bio meta? Je li
dobro? Emily je naglo sjela u krevetu i posegnula za vrpcom zvona, ali se
predomislila. Skočila je s kreveta i uzela pribor za pisanje. Drhtavim je rukama
napisala pisamce i zapečatila ga prije nego je pozvonila.
Nan se odmah pojavila, doimajući se zabrinutom. — Hoćeš li ovo poslati u
kuću lorda Warringtona? I neka lakaj pričeka odgovor.
Emily se dva sata nemirno bacakala i vrtjela prije nego je stigao odgovor.
Lord Warrington je dobro i zahvaljuje joj na upitu. Emily se nasmiješila od
olakšanja, ali ju je to i zabavilo. Njezina ga je neodređena poruka očito uvelike
zbunila. Uživala je u toj misli. On misli da sve zna, ali nije tako.
Ujutro je tijekom doručka izbjegavala oca. Zatim je otrpjela pozornost
impozantnog liječnika kojeg je preporučila njezina teta. Nije se previše
iznenadila kad je sredinom jutra čula kucanje na vratima i dobila
Warringtonovu posjetnicu. Shvatila je da joj je veoma drago što je došao. Ni s
kim drugim ne može tako slobodno razgovarati.

Richard je s odobravanjem gledao uredno predvorje kuće što su je Craneovi


unajmili. Dobrih proporcija i kao da ima više prostora no što se čini s ulice.
Hodnik se protezao daleko u unutrašnjost. U zraku se osjećao slabašan miris
terpentina. Nema sumnje da je bračni par Crane već za svojim štafelajima.
Osmjehnuo se. To se čini kao veoma jednostavan način pronalaženja
zadovoljstva — komad platna i nekoliko kistova. No uopće nije jednostavno,
naravno. Znači odricanje od povlastica stečenih rođenjem, podrške obitelji,
zapravo svega. Trebao bi to zapamtiti.
Sluškinja se vratila i uvela ga u malen salon. Emily je ustala da ga pozdravi,
ali su mu se riječi zaledile na usnama kad je ugledao zavoj na njezinoj
nadlaktici. — Što vam se dogodilo?
Emily je nehajno odmahnula rukom. — Nešto veoma glupo. Ustvari, bilo je
prilično zabavno.

120
Richard je zurio u nju. Što može biti zabavno ako iziskuje zavoje? Zatim je
čuo kako se vrata salona zatvaraju za sluškinjom.
Emily je duboko udahnula. — Mama će doći za nekoliko minuta. Ništa joj
nisam rekla.
— Meni ćete reći.
— Nikome drugome ne mogu reći.
Richard je sjeo osjećajući čudnu uznemirenost zbog njezina očitog
oslanjanja na njega. Njemu može reći ono što nikome drugome nije rekla?
Zbunjeno je razmišljao o toj činjenici kad su ga šokirale njezine sljedeće riječi.
— Netko je pucao u mene.
Kao da mu je bič zapucketao nad glavom. Nije vjerovao da je točno čuo.
— Bila sam vani... pješice. Počela sam osjećati nelagodu i tada sam čula
hitac. — Prstima je dotaknula ozlijeđenu nadlakticu. — Okrhnuo je komadiće
kamena sa zida. To me porezalo.
Richarda je stezalo u grlu od iznenađenja i strepnje.
— Bila sam glupavo smušena i čak nisam pitala za imena ljude koji su mi
pomogli. — Odmahnula je glavom kao da je to bio budalast društveni propust.
— Ne znam zašto nisam mogla...
— Posve ste sigurni u to?
Trepnula je i opet dotaknula zavoj kao da ga pita sumnja li u stvarnost.
— Sigurni ste da je to bio hitac?
— Oh. Da. Zrno je prozujalo kraj mog uha.
— Kraj vašeg... Govorite o tome kao da je to bila loptica za badminton. Zar
ste posve poludjeli?
Emily se uvrijedila. — Ne. To je bio neugodan doživljaj, ali...
— Neugodan? Tako blizak susret sa smrću bio je neugodan?
— Pa, vi o tome govorite na gotovo isti način — optužila ga je Emily.
Kao da ju nije čuo. — Zašto bi, zaboga, itko pucao u vas?
Nagnula se malo naprijed. — To moramo saznati. Cijelo vrijeme razmišljam
o tome. Mislili smo da samo vas napadaju. No mislite li da je onaj incident s
kočijom bio namijenjen oboma...?
Richard se mogao koncentrirati samo na zavoj oko njezine nadlaktice. Ako
je čula metak, za dlaku je promašio. Lako ju je mogao ubiti.
— Mislila sam da smo Bruisera trebali pitati...
— Vi ste bili meta zbog mene. Zato što ste povezani sa mnom — rezonirao
je. — Možda zbog zaruka. Javno su objavljene.
— Zašto bi to bilo važno nekome tko želi ubiti vas?
— Da me prestraši? — pitao se, gotovo ne obraćajući pozornost na njezine
riječi. Ali što bi se time postiglo?
121
— Mislim da bismo trebali...
Richard je ustao jer više nije mogao mirno sjediti. — Ništa dalje nećemo
poduzimati. Ove navodne zaruke moraju se smjesta razvrgnuti. — Počeo je
hodati amo-tamo. Ta mu je ideja bila iznenađujuće mučna. Ali je nužno,
naravno. Njime je prostrujao drhtaj. Gotovo je čuo kako metak zuji kraj nje.
— Napuštate me sad kad su me napali? — upita Emily.
— Ne napuštam...
— Ne želite da nas viđaju zajedno?
Izgovorila je te riječi kao da su uvreda.
— Vaša veza sa mnom dovela vas je u opasnost. Ne mogu mirne savjesti...
— Tako vi mislite. Ali ne znate.
Richard nije razumio kako ju je tako razljutio.
— Možda zato što sam bila veoma korisna u traženju napadača. Gdje biste
bili bez mene?
— Ja...
— Pa, mrtvi — nastavi Emily. — Utopljeni u jezercu iza naše kuće. —
Gestom je to odbacila, kao da je on spomenuo. — Ali ne želim to reći.
— Ne mogu dopustiti da se nađete u opasnosti — ustvrdi Richard.
— Već jesam — istaknula je, kao da govori slaboumniku. — Pucali su u
mene.
— Ali ako više ne budete povezani sa mnom...
Emily se sasvim uspravila i podigla bradu. — Shvaćam. Ne želite se
opterećivati dodatnim problemima dok pokušavate spasiti sebe. Nije važno.
Mogu se i sama snaći.
— Nisam to mislio. — Poželio ju je prodrmati. — Namjerno me pogrešno
shvaćate. Ne želim da vam se dogodi nešto loše!
To ju je ušutkalo. Gotovo ga je plaho pogledala u oči, ili se barem tako činilo.
Nije izgledala prestrašeno, već oprezno, ali nije znao zbog čega. — Zar doista
mislite da ću sama biti sigurnija? — tiho upita.
— Da se niste spetljali sa mnom, ne biste...
— Možda imate pravo. Ali sad kad jesam... spetljana, zar mislite da bi onaj
tko stoji iza tih napada na mene jednostavno zaboravio?
Zurio je u njezino ljupko lice dok se njime širila potištenost.
— Doprinijela sam otkrivanju nekih stvari — nastavi Emily. — Ako plan
uspije i vas ubiju, mislite li da bi počinitelj želio da itko za to zna?
Govorila je tako smireno i razumno dok je objašnjavala tu zastrašujuću
činjenicu. Odmahnuo je glavom, polako i nevoljko.
Emily ustane. — Ako želite da razvrgnem zaruke, onda ću to napraviti.

122
Za tako sitno nježno stvorenje doimala se veoma dostojanstveno. To ga je
duboko pogodilo.
— Mogu sama paziti na sebe. Radim to cijeli život. — Izvila je usne u sjetan
osmijeh. — Ako mogu izaći na kraj s mojim roditeljima, mogu sa svime!
Richard se sjetio njihova prvog susreta. Svojim je psima prestrašila
napadače, napola ga odnijela kući i zatim vješto smirila svoga hirovitog oca.
Doista je iznenađujuće snalažljiva. — Cijeli život — promrmljao je,
pokušavajući to zamisliti.
— Pa, od malih nogu. — Nabrala je nos. — Sjećam se kako sam, kad sam
imala oko tri godine, ženi lokalnoga vikara ponudila maćuhicu. Time sam je
spriječila u namjeri da mog oca kišobranom udari po glavi. — Emily
zamišljeno kimne. — On bi joj uzvratio udarac, znate, što ona ne bi očekivala,
a tada... — Napravila je gestu kojom je njegovoj mašti prepustila kaos koji bi
uslijedio.
Richard se nasmiješio. No uživanje u zabavnoj priči potisnula je druga
emocija. — Velika odgovornost za dijete.
Pogledala ga je gotovo kao da ju je prestrašio, a zatim je brzo skrenula
pogled. Kad je opet progovorila, ton joj je bio odrješit. — Dakle, što ćemo?
— Čini se da zasad moramo ostaviti situaciju kakva jest.
— Žao mi je.
— Zašto?
— Zato što ste u tako... neugodnom položaju.
Richard slegne ramenima. — Za to je kriv taj naš zlikovac.
Zaustila je da će nešto reći, ali je odustala.
— Više ne smijete izlaziti u šetnju — dodao je. Zvučalo je kao naredba. —
Nikamo ne smijete ići ukoliko ja nisam s vama.
Na to je očito imala odgovor, ali nije ga dospjela izustiti jer je njezina majka
ušla u salon i pozdravila Richarda. — Nadam se da ste je uvjerili, lorde
Warrington. Ne razumijem kako je točno došlo do te... nesreće. — Pogledala
ga je kao da procjenjuje zna li on nešto više.
Richard je pokušao izgledati ljubazno i nedužno.
Pogledom je to odbacila. — Važno je spriječiti sličan incident.
— Točno. — Ovog ju je puta otvoreno pogledao. — Dat ću sve od sebe da to
spriječim.
Olivia kao da je odobravala njegov ton. — Rekla bih da će to biti dovoljno.
— I ja sam još ovdje — reče Emily.
— Naravno da jesi, dušo. Trebala bi sjesti. Vjerujem da si još slaba. — Olivia
je sjela i Richardu ponudila stolicu. — Nan će donijeti pladanj. Gostima moraš
ponuditi nešto za osvježenje, Emily.

123
Richard se umalo nasmijao na izraz Emilyina lica kad je to čula. Vidio je da
Emily nije navikla da joj majka drži lekcije o pristojnosti. — Veoma ste brzo
organizirali kućanstvo — primijeti.
Olivia se nestašno nasmiješila. — Julia je bila od velike pomoći. Čak mi je
posudila sluge i nekoliko komada namještaja.
— Dala bi ti svoje najbolje tanjure samo da se maknemo iz njezine kuće —
reče Emily.
— Draga moja, ne smiješ kod lorda Warringtona stvarati pogrešan dojam o
našoj obitelji.
Morao je potisnuti smijeh na izraz nevjerice na Emilyinu licu. Kad je sljedeći
put uhvatio Oliviin pogled, posumnjao je da ona zadirkuje svoju kćer. Na
svijetu ne postoji još jedna takva obitelj.

124
Trinaest

ichard je sjedio sučelice majci i Lydii Farrell u otmjenoj majčinoj kočiji i

R promatrao pripadnike visokoga društva kako paradiraju parkom. Niz


kočija, drečavih fijakera i pomno odjevenih šetača podsjećao ga je na
cirkus. Bilo je dresera opasnih životinja — gardedame koje prate grabežljive
mlade debitantice, lakrdijaša — apsurdno odjeveni i počešljani gizdelini,
žonglera — oni koji su sve uložili u neku nesigurnu društvenu spletku. Što je s
njim? Katkad se osjećao kao akrobat na užetu koji balansira između raznih
vrsta katastrofe.
— Ondje je Jane Townshend — reče njegova majka. — Gledaj, Richarde. U
kočiji s kotačima ukrašenima crvenom bojom.
Richard je automatski pogledao. Mršava tamnokosa djevojka sjedila je u
kočiji kraj starije krupnije verzije sebe.
— Ljupka djevojka. I kažu da ima najmanje četiri tisuće godišnje.
— Što je čini još ljupkijom — promrmlja Lydia i podrugljivo ga pogleda.
— Vozi onamo, Ben — ledi Fielding reče kočijašu. — Predstavit ću te,
Richarde.
— Ne, hvala, majko. Bene, ne skreći s puta.
Kočija se vratila u red i krenula dalje, iz daljine prošavši kočiju Townshend.
— Posve si nemoguć, Richarde — primijeti njegova majka. — Ako si se
odlučio oženiti, trebao bi malo razmišljati o...
— Ta je stvar riješena. — Već ga je zamarala ta prepirka. Bit će golemo
olakšanje kad se razvrgnu njegove zaruke s Emily. Majka će biti oduševljena.
No ta ga misao ipak nije utješila.
— Mi o vuku... — reče Lydia. Upitno su je pogledali pa je pokazala.
Richard se odmah oraspoložio. — Stani, Bene. Želim s nekim razgovarati.
— Richard! — prigovori njegova majka. No izišao je iz kočije bez odgovora.
Zadovoljno je vidio da Emily šeće sa svojom majkom. Nasmiješila se kad ga
je ugledala i njegovo se raspoloženje još malo popravilo.
— Vidite da slušam sve savjete — rekla je kad im se pridružio. — Već tri
dana nisam sama izišla iz kuće.
— Pohvalno. — Richard se naklonio Olivii Crane koja je pod rukom nosila
blok za skiciranje. — Nacrtat ćete modnu paradu.

125
Iskrivila je lice. — Ne. Mislila sam napraviti nekoliko skica cvijeća. Sve dok
Emily ne poludi od dosade.
— Mama! Jasno da ću rado sjediti dok ti crtaš.
— Znaš da ti je to grozno zamorno. — Okrenula se Richardu. — Nikad nisam
razumjela kako smo Alasdair i ja mogli dobiti dijete posve nezainteresirano za
slikanje. Kupili smo joj vodene boje kad je imala tri godine, znate, a ona je...
— Ne treba ponovno pričati tu priču, mama.
— Ali ja bih je rado čuo — reče Richard. Shvatio je da je to istina. Zanimalo
ga je Emilyino djetinjstvo.
— Pojela ih je.
— Nisam! — Emily je s nasmijanim ogorčenjem pogledala majku. Olivia je
uzdigla obrve. — Jednu — priznala je Emily. Potom se okrenula Richardu. —
Boje su izgledale baš kao slatkiši što sam ih vidjela u jednom izlogu. Tata nije
objasnio čemu služe kad mi je dao kutiju.
— Mislio je da ćeš instinktivno znati — dometne njezina majka.
— Imala je gadan okus. — Emily čeznutljivo reče: — Više bi me obradovali
oni slatkiši.
Richard se morao nasmijati.
— Naravno, vi nikad niste razočarali svoje roditelje — optuži ga Emily.
— Ja...
— Pa, dosad — doda. Njezin je pogled govorio da misli na njihovu vezu.
— Ti nas nisi razočarala — ustvrdi Olivia, proučavajući cvjetne gredice u
blizini. — Znaš da te tvoj otac obožava, kao i ja.
— Znam, mama. — U Emilyinu su se pogledu vidjeli ljubav i opraštanje.
— One su ruže veoma lijepe. Kakva boja! — Zaputila se puteljkom do
raskošnoga cvijeća.
— Možda bi gospođica Crane mogla malo šetati sa mnom dok vi crtate? —
reče Richard.
Olivia se složila kretnjom ruke. Raširila je šal na travi i sjela. Izvadila je
olovku iz torbice i zaboravila na ostatak svijeta.
— Providnost ih je spojila — reče Emily. — Možete li zamisliti kako bi neki
konvencionalni pripadnik visokoga društva bio nesretan s mojom majkom?
Richard je promatrao Oliviu na tlu kako marljivo crta, nesvjesna pogleda i
smijuljenja prolaznika. — I meni bi to bio priličan... izazov.
Pogled što mu ga je Emily uputila bio je užaren od emocija. Nije ih sve znao
pročitati. Činilo se da vidi zahvalnost, kao i olakšanje. No u tom trenu nije
uspio sve odgonetnuti. Ipak ga je potresao intenzitet toga pogleda. — I vaš
otac — reče da joj skrene pozornost.

126
Emily se nasmijala. — Teta Julia željela ga je ubiti nakon samo dva dana
boravka u istoj kući.
— Možda im je bilo suđeno.
Iznenadila se, što uopće nije bilo čudno. I sam se iznenadio. Odakle su stigle
te riječi? Ponudio joj je ruku. — Želite li prošetati?
— Ne do grčkoga hrama.
— Nikako. — Uzvratio joj je smiješak, osjećajući nešto veoma slično radosti.
Nekoliko su minuta bez riječi šetali šljunčanom stazom. Kosa joj plamti na
suncu, mislio je Richard. Koža joj blista poput bisera. Mora nešto reći prije
nego se izgubi u...
— Organizirala sam nešto za što se nadam da će vam se sviđati — reče
Emily. — Mislim da hoće.
Richard je jedva odvukao misli od njezinih čari.
— Riječ je o herr Schellingu.
— Što?
— Znam da to ne odobravate i... i željeli biste da vaša majka ne ide onamo.
Sad je imala svu njegovu pozornost.
— Vjerujem da imam način na koji se to može prekinuti.
— Vi? Kako?
— Sarah Fitzgibbon, Danielova kći, radi za Schellinga. Rekla je da će pomoći.
Richard je to teško mogao shvatiti.
— Mora s vama razgovarati o nekim... detaljima. — Emily je okolišala pod
njegovim prodornim pogledom. — Ako... ako želite — promuca.
— To je bila vaša zamisao?
Nesigurno je kimnula.
— Nagovorili ste gospođicu Fitzgibbon?
— Nije ju trebalo previše nagovarati.
Richarda je stezalo u prsima pa je šutio.
— Ja... opazila sam da vam smeta povezanost vaše majke sa Schellingom —
žurno nastavi Emily. — Pa, i Sarah je to primijetila. I tako, budući da je ona
ondje i zna sve njegove trikove, a ionako namjerava otići, ja sam samo...
— Smislili ste cijeli taj plan za mene.
Emily ga je pomalo zabrinuto promatrala.
— Vidjeli ste da se gnušam toga čovjeka i potrudili se nešto poduzeti po tom
pitanju — začuđeno je rekao.
— Zapravo nisam...
— Ništa vas na to nije obvezivalo.
Emily je lagano porumenjela. — To mi se činilo kao usluga... prijatelju.

127
Netremice ju je promatrao. Osjećao je uznemirujuću mješavinu
zahvalnosti, uzbuđenja i razočaranja. — Prijatelju? Naravno.
— Dakle, naći ćete se sa Sarom? Kako bi sve organizirala?
— Naravno — ponovio je.
— Dobro. Razgovarat ću s njom i reći vam koji dan. — Malo se pomaknula i
povukla mu ruku.
Richard je shvatio da su se zaustavili. Nepomično su stajali nasred staze
primoravajući ostale da ih zaobilaze i privlačeći cinične ili razdražene
poglede. Odmah je krenuo dalje. — Gdje li ste upoznali Fitzgibbone? —
Pokušao je unijeti vedrinu u razgovor.
Emily se kiselo nasmiješila. — Moj otac uvijek kući dovodi... neobične
znance.
— Ah. — Pitao se gdje bi Alasdair Crane povukao crtu. Kod zločina kažnjivih
smrću? Osuđenih kriminalaca?
Okrenuli su se i zaputili natrag stazom. — Zaboga — reče Emily.
— Što? — Slijedio je njezin pogled i vidio da je Olivia Crane privukla skupinu
promatrača. Dok je gledao, jedan je pokazao njezin crtež i nešto rekao.
Emily je ubrzala. — Ona to mrzi.
— Nema sumnje.
Kad su stigli do njezine majke, ona je skupljala svoje stvari. — Ne mogu
ovdje raditi. Ovi su ljudi nevjerojatno nepristojni i ne žele otići.
Richard se pitao očekuje li od njega da rastjera mnoštvo. Njezin bi se muž na
njih zacijelo okomio štapom za hodanje.
No Olivia samo reče: — Idemo.
— Prodajete li tu sliku ruža? — upita neki čovjek. — Jako je dobra. — Olivia
je izgledala manje razdraženo kad je dodao: — Moja bi je curica mogla obojati.
Olivia se uspravila. Manjak visine ne umanjuje dojam ledena dostojanstva,
pomislio je Richard. — Vi možda želite da vaša kći bude obična imitatorica —
reče — ali ja u tome neću sudjelovati.
Čovjek je blenuo. Pogledom pozvavši Emily, Olivia se udaljila, od glave do
pete aristokratkinja. Da je izabrala pozornicu umjesto kista, bila bi senzacija,
mislio je Richard. Ubrzao je da ih dostigne.
Malo su razgovarali do ulaza u park, a ondje ih je ukrcao u fijaker i
pozdravio. Kad su otišle, Richard je pogledom potražio majčinu kočiju, ali, kao
što je očekivao, ona je također otišla. Odlučio je pješačiti do kuće. U Londonu
se ionako premalo kreće.
Dok je šetao kroz uličnu vrevu, promatrajući užurbane službenike,
prodavačice i sluge, Richard je opazio izlog slastičarnice. Vidio je kutiju
raznobojnih slatkiša, otvorenu da namami prolaznike. Crveni, plavi i zeleni

128
bili su baš poput slikarskih boja. Dugo ih je promatrao i zatim ušao u dućan,
kupio kutiju i zatražio da se odnese na Emilyinu adresu. Smiješio se kad je
izišao.
Drukčiji, ali možda povezan poriv zaustavio ga je pred otmjenim dućanom
nešto dalje. Sad je malo dulje proučavao izloženu robu prije nego je nastavio
put.

Uskoro je dogovoren sastanak Richarda i Sare, ali kako se to približavalo,


Emily je neočekivano obuzela nervoza. Richard je tako čudno reagirao kad mu
je rekla za plan. I uopće nije bila sigurna kako će se njih dvoje slagati. Što ako
jedno drugome budu antipatični?
Prema dogovoru, Sarah je prva stigla.
— Je li sve pripremljeno? — upita Emily.
— Ledi Fielding trebala bi doći sutra uvečer — glasio je vedar odgovor. — Bit
ćemo spremni.
— Hvala ti — reče Emily i pogleda prijateljicu u oči.
— Ne možemo dopustiti da tvoj zaručnik bude nezadovoljan — zadirkivala
ju je Sarah. — Tko bi ti slao slatkiše?
Emily je osjetila da joj obrazi gore. Kutija slatkiša bila je neočekivano dirljiva
gesta.
— I to fine — doda Sarah.
Sluškinja je otvorila vrata salona i najavila: — Lord Warrington.
Emily i Sarah su ustale kad je ušao. — Dobar dan — reče i znatiželjno
odmjeri Saru.
— Ovo je Sarah Fitzgibbon, Danielova kći — brzo će Emily. — Sarah, lord
Warrington.
— Vidjela sam vas kod herr Schellinga — reče Sarah.
— Da. — Richard je pozornije proučavao Saru. I ona je proučavala njega.
Emily se opet spustila na sofu.
— Znam da vam dugujem zahvalnost — reče Richard. — Nadam se da
nećete ugroziti svoju... službu. — Njegov je ton jasno otkrivao što misli o
njezinu poslu.
— Ionako više neću dugo ostati kod Schellinga — odgovori Sarah. —
Naučila sam sve njegove trikove.
— Sami ćete krenuti u posao, je li?
Emily se narogušila na njegov ton. — Što vi znate o tome? Sarah je...
— Teško — prekine je Sarah. — Zacijelo ću se vratiti na pozornicu.
— Mislila sam da ti se to ne sviđa — iznenađeno će Emily.

129
— Ne sviđaju mi se putujući glumci. Nešto ovdje, u Londonu. — Sarah se
opet nasmiješila. — Možda ću se pridružiti Flori u Covent Gardenu i postati
zvijezda.
— Pohvalno.
Emily se namrštila na Richardov otegnut odgovor.
— Ali prije nego debitiraš...
— Točno. — Sarah je odjednom postala službena. — Ima nekoliko stvari koje
moram znati prije sutrašnje večeri.
Richarda je iznenadila njezina promjena.
— Taj sir Walter Fielding kojega bismo trebali kontaktirati, kakav je bio?
Richard se namršteno zagledao u sag. — Bio je dobar čovjek — na koncu
reče.
— Govorio je kao vi? Mislim na njegov naglasak.
— Da.
Richard ne izgleda kao da mu se ovo sviđa, pomislila je Emily.
— Ima li nekih izraza koje je često koristio? — upita Sarah. — Imena od
milja?
— Zašto to morate znati? — s gnušanjem upita Richard.
— Želimo da bude što uvjerljivije prije nego razotkrijemo varku — odgovori
Sarah.
Iskrivivši usta od gađenja, Richard reče: — Moju je majku zvao †drago srce‡. I
često je govorio †sto mu gromova‡.
Sarah kimne. — Dobro.
— Ovo je nepodnošljivo — prasnuo je. — Ta vrsta varanja i trikova...
— To će biti zadnji put — istakne Sarah. — Ako biste radije da herr Schelling
vuče konce...
— Ne. — Richard se mrgodio. — Što još?
— Meni je to dovoljno. — Sarah ustane. — Moram se vratiti prije nego opaze
da me nema. I pobrinuti se za neke stvari. — Zlobno se osmjehnula.
Richard također ustane. — Hvala vam — ukočeno reče.
Sarah mu je podrugljivo salutirala.
— Ispratit ću te — reče Emily.. Željela je nasamo razgovarati s prijateljicom.
— Ne, ne. Ne bih željela razdvajati zaručnike. — Sarah je izišla i za sobom
ostavila smetene zaručnike.
U sobi je zavladala tišina. Emilyin se puls ubrzao i usta su joj se osušila.
— Neobična mlada žena — na koncu će Richard.
— Ja mislim da je divna.

130
Podigao je ruku kao da se brani. — Sigurno imate pravo. Doista je ljubazno
od nje što se ponudila da moju majku oslobodi svojega... poslodavca.
— Ondje radi samo zato što... — Emily se prekinula jer nije željela odati ono
što joj je Sarah povjerila.
— Siguran sam da ima svoje razloge.
Opet je zavladala tišina. Krišom ga pogledavši, Emily nije znala protumačiti
izraz Richardova lica. Jutros je bio veoma pristao. Jednostavan plavi kaputić i
svijetložute hlače savršeno su isticali njegovu atletsku figuru. Preplanula
koža činila je kontrast bjelini šala. Najprije ga je zamišljala kao gladijatora,
odjednom se sjetila i porumenjela. — Hvala na slatkišima — reče kako bi se
riješila te slike.
Nasmiješio se. — Mislio sam da izgledaju kao vodene boje o kojima je vaša
majka govorila.
Nesvjesno mu je uzvratila smiješak. — Istina. Ali su daleko ukusniji.
— Drago mi je.
Nastavili su se gledati u oči dok su osmijesi polako nestajali. Emily je prva
skrenula pogled. — Sigurna sam da će Sarah to odlično izvesti.
— Doima se veoma sposobnom.
Ponavljaju se, pomislila je Emily. Zašto se on ne oprosti? Dobio je ono po što
je došao, nije li?
— Dugo je poznajete? — pitao je tonom nekoga tko vodi uljudan razgovor u
teškim uvjetima.
— Veći dio života. Viđale smo se svake godine kad bi u naš gradić stigla
glumačka trupa Fitzgibbona. — Sjetno se nasmiješila. — Uvijek su dolazili,
gdje god mi živjeli.
— Često ste se selili?
— Tata uvijek traži nova mjesta za slikanje. I bježali smo od razdraženih
susjeda. Rijetko smo kad više od godinu dana ostajali na jednome mjestu.
Namrštio se.
— Bilo je veoma zabavno — lagala je Emily. — Vidjela sam različita
područja.
Ništa nije rekao. Zavladala je još jedna tišina. Jednostavno će reći da ima
nekakav dogovor, odlučila je Emily. Ali nije se pomaknula.
— Imam još nešto za vas.
Lagano se trgnula.
Richard je iz džepa na prsluku izvadio kutijicu i dao je njoj. Bila je
prekrivena tamnoplavim baršunom. Emily ju je držala i promatrala ga.
— Otvorite je — naredio je, jednako otresito kao ranije.

131
Drhtavim ga je rukama poslušala. — Oh. — Unutra se nalazio predivan
prsten sa safirom između dva manja dijamanta. — Oh — ponovila je. — Ne
mogu... Ne biste trebali...
— To se očekuje — ukočeno je odgovorio. — Nekoliko me prijatelja pitalo
kakav vam prsten kanim dati.
— Ali vi... Mi nismo...
— Isprobajte ga.
Emily je znala da ne bi smjela, ali prsten je doista bio divan. Pomalo ga je
nespretno izvadila i stavila na prst.
— Preširok? — pitao je kao da u tome nema ničeg neobičnog.
— Ne. Baš je kako treba.
— Ah. — Zadovoljno je kimnuo. — Mislio sam da će vam pristajati plavi
dragulj.
Skinula je prsten. — Ne mogu ga uzeti.
— Zašto?
— Zasigurno shvaćate da je to nemoguće.
— Uklapa se u naš... plan.
— Pretvaramo se da smo zaručeni. To ne znači da morate mnogo trošiti na...
— Ništa nisam potrošio — prekinuo ju je gorkim tonom. — To je prsten što
ga je moj otac dao majci kad su se zaručili. Spremila ga je za moju buduću
ženu.
— Onda ga sigurno ne mogu prihvatiti. — Pokušala ga je vratiti.
— Ne sviđa vam se prsten?
— Krasan je, jedan od najljepših što sam ih ikad vidjela. Ali vaša će majka...
— Postupit će kako ja kažem. — Govorio je čeličnim glasom.
— Nema potrebe da toliko pretjerujemo s našom šaradom. — Emily je uzela
kutijicu i pružila mu prsten.
— Ne želim da ljudi počnu sumnjati — rekao je posve drukčijim glasom. —
Mogu vam pružati zaštitu jedino ako smo zaručeni. Ako itko posumnja...
Prekinuo se, ali je Emily u sebi završila njegovu misao. Kad bi se saznalo za
njezinu pravu ulogu, zagonetni bi se napadač potrudio da je ukloni.
— Stavite ga — reče.
Opet je stavila prsten. Doista je bio predivan. Kad je podigla pogled, Richard
ju je promatrao čudna izraza lica. Njegove su se svijetlosmeđe oči doimale
gotovo mekanima.
— Odgovara vam.
Progutala je slinu.

132
Kratko se nasmijao. — Nekoć sam bio pravi kicoš visokoga društva. Moji su
se savjeti tražili po pitanjima odijevanja i nakita.
Richard ustane. — Nosite ga — naredi. Potom bez riječi iziđe iz sobe.
Emily je ostala sjediti na sofi. Pogled joj je neprestano skretao na prsten. Na
koncu je ispružila ruku i raširila prste kako bi se divila njegovu raskošnom
sjaju na suncu. Nikad nije imala nešto tako lijepo. Suze su je pekle u grlu.
Pročistila ga je i spustila ruku u krilo.
Prsten joj je posuđen. Vratit će ga Richardu čim završe svoju potragu. Ne
smije ga smatrati svojim.
Opet je pročistila grlo. To je nešto dragocjeno što čuva za prijatelja. Itekako
će ga paziti za ovo kratko vrijeme koliko će kod nje ostati. Emily je nesvjesno
pomaknula desnu ruku i pokrila lijevu. Riječ je samo o tome, ponavljala je u
sebi. Doista ništa ne znači. Baš ništa.

133
Četrnaest

eki vas dječak traži — Henley je rekao Richardu rano idućega jutra.

N Batlerov je ton veoma jasno pokazivao da ne odobrava osobu o kojoj je


riječ. — Tvrdio je da ćete ga primiti. — Čekao je da Richard potvrdi
njegovu sumnju u to.
— Kamo ste ga odveli? — pitao je Richard. Odložio je pismo upravitelju
imanja i ustao iz naslonjača u knjižnici.
— Čeka u kuhinji. — Henley je bezizražajno primio tu uznemirujuću
reakciju.
Richard je kimnuo i krenuo u stražnji dio kuće.
— Reći ću da ga dovedu k vama, milorde!
— Nema potrebe.
Ostavivši Henleya da se oporavi od šoka, Richard je sišao stražnjim
stubama do kuhinje. Vjerujući da zna tko je posjetitelj, mislio je da će se dječak
ugodnije osjećati ondje nego u gornjim prostorijama.
Svojim je ulaskom izazvao mnogo uzvika i uzbuđena brzanja. Nasmiješivši
se kuharici, koju poznaje od djetinjstva, Richard je prišao neurednom dječaku
koji je kraj vanjskih vrata gužvao kapu. — Ja sam lord Warrington — reče.
Dječaku je očito laknulo. — Bruiser me poslao.
— Ima vijesti za mene?
— Je, milorde. Pitao je ako možete doći k njemu.
Richard je mislio tražiti još informacija, ali je shvatio da ih dječak vjerojatno
nema. — Reci mu da ću doći u dva.
Dječakovo se olakšanje povećalo. Kimnuo je i stavio platnenu kapu. Kad mu
je Richard pružio novčić, zabezeknuto ga je pogledao. Zatim je veoma
zahvalno šmugnuo van i popeo se stubama.
Morat će obavijestiti Emily, mislio je Richard dok se vraćao u knjižnicu. No
opet je odložio pismo kad mu je palo na pamet da možda ne bi trebao. Ona
doista ne bi smjela odlaziti u Bruiserovo susjedstvo.
Bit će bijesna ako ode a da joj ne kaže, mislio je Richard. Čudno, ali na tu se
misao nasmiješio. Prepirke s Emily bile su neobjašnjivo zabavne.
Ići će bez nje, odlučio je, i kasnije joj reći što je bilo.
Podigao je pero i pokušao sastaviti još nekoliko rečenica upravitelju imanja.
Bilo je užasno teško smisliti što će mu reći. Čak i kad bi Richard uspio uvjeriti
134
čovjeka da ozbiljno misli po pitanju oporavka imanja, što može ponuditi?
Ništa se ne može bez novca, a novca nema. Prokleto depresivno.
Mrštio se, još malo pisao, pa opet stao. Nešto mu nije dalo mira. Je li Taftu
zaboravio reći nešto važno?
Ne, nije o tome riječ.
Ponovno je pročitao pismo. Činilo se jasno i razumno. Taft će najvjerojatnije
sumnjati u njega, ali... ne radi se o pismu. Opet ga je odložio i namrgođeno se
zagledao u zid knjižnice.
Shvatio je da ne želi bez Emily posjetiti Bruisera. Izlasku bi nedostajala
vitalna... iskra. To bi postala dužnost umjesto uzbudljivog istraživanja. Emily
svakom izlasku daje nešto neodredivo.
Apsurdno, rekao je sebi. Cijeni Emilyinu pronicavost, to je sve. U svojem je
nekonvencionalnom životu nailazila na neobične ljude i okolnosti, pa je
njezin jedinstveni stav veoma koristan. Jednostavno bi to želio iskoristiti.
Izvadio je novi list papira i na brzinu napisao nekoliko rečenica. Mnogo se
bolje osjećao kad ga je poslao u kuću Craneovih.

Emily se uhvatila za sjedalo dok je kočija poskakivala po neravnom dijelu


ceste. Njezin je prsten svjetlucao na suncu pa se iznova trgnula kad ga je
vidjela na svojoj ruci. Krišom je pogledala Richarda koji je oprezno vodio konje
uskim ulicama. Šutio je otkako ju je pokupio i činilo se da ne dijeli njezino
iščekivanje po pitanju Bruiserovih vijesti. Željela ga je pitati što nije u redu, ali
nije mogla. To joj nije dopuštala nazočnost konjušara i kršnog lakaja koji su
stajali otraga.
— Čudno je da se Bruiser ne želi maknuti iz vlastita područja — na koncu
reče. — Izgleda kao da se ničega ne bi bojao.
— Poteškoće u Mayfairu rijetko se kad rješavaju šakama.
Trepnula je. Primjedba i otresiti ton bili su neočekivani. — Mislite da se
drugdje osjeća kao da onamo ne pripada?
— Nesumnjivo.
— Trebali smo ga pozvati u našu kuću. Tata bi mu pomogao da se opusti.
Richard se kratko nasmijao. — Vjerujem da bi.
— Sigurna sam da bi ga rado naslikao — zamišljeno će Emily. — Znate, to bi
moglo pomoći u pronalaženju posla za Jerrya. Zacijelo niste razmišljali...?
— Ne.
— Razgovarat ću s tatom — odlučila je.
— Kako ćete objasniti svoje poznanstvo s boksačem? — upita Richard.
Emily nije mogla odoljeti. — Reći ću mu da ste me vi upoznali.
— Doista? — Oštro ju je pogledao. — Je li vaš otac dobar strijelac?
135
— Prilično dobar. Zašto?
— Zato što se mogu očekivati pištolji u zoru ako mu to kažete. Samo se
pitam kakvi su mi izgledi.
Nasmijala se. — Mogao bi vas izazvati na dvoboj. No kad biste se sastali,
omela bi ga rosa na travi ili boja oblaka pa bi zaboravio na pucanje.
— Gotovo zvuči kao da se to već dogodilo. — Richarda je to zabavljalo pa je
nestalo napetosti što ju je ranije opazila.
— Jest. Jednom ga je izazvao neki naš susjed. No dok su sekundanti brojili
korake, tata je odlutao da bi promatrao lišće vrbe kako pluta u potoku. Kad je
pucao u to...
— U lišće? — s nevjericom upita Richard.
— Da. Stvarao je kompoziciju, znate, i zaboravio da u jednoj ruci ima
napunjen pištolj. Koliko sam shvatila, opale na najmanji dodir.
Richard se zagrcnuo.
— Dvoboj je otkazan. Naš je susjed zaključio da je tata lud.
— Čini se da mnogo znate o toj zgodi.
— Skrivala sam se u grmlju.
— Što?
— Imala sam samo devet godina i željela sam vidjeti dvoboj. — Zastala je
dok se prisjećala. — Isto tako, bila sam zabrinuta za tatu.
— To što je uopće dopustio da saznate...
— Pa, on viče. Jednostavno ga se mora čuti.
— Očekivao bih da će vaša majka...
— O, ona je bila...
— Što?
— Nije važno.
— Bila je ondje s vama, nije li?
Emily je oklijevala, ali on se doimao veoma sigurnim. — Željela je paziti da
bude dobro. Mislim da je kanila baciti kamen i obojici pokvariti gađanje.
Richard je prasnuo u smijeh. — Skandalozno.
— Rekla je da vlastelin nije imao pravo izazvati tatu na dvoboj. Tata ga nije
želio uvrijediti.
— Sumnjam.
— Nije. Tatine su uvrede veoma... otvorene.
Richard se opet kratko nasmijao.
— I samo je rekao da ne želi naslikati portret vlastelinove žene.
— To je sve?

136
Emily je nabrala nos. — Pa, rekao mu je da ne može zato što je njegova žena
opsjednuta ljepotom. Ali to nije mislio kao uvredu.
— Ne, stvarno.
— Nije. Više kao apstraktnu procjenu.
Richard je zaustavio konje ispred Bruiserova pansiona. — No može se
shvatiti zašto je vlastelin to osobno shvatio.
— Nije bio poznavalac umjetnosti.
Dok joj je pomagao da siđe, Richard se smiješio na način koji je kod Emily
izazvao euforiju.

Našli su Bruisera kako sjedi u svojoj sobi, kao prvi put. — Što se dogodilo s
vašim licem? — uzvikne Emily, uznemirena modricama i oteklinama duž
njegova obraza i na oku.
— Trenirao sam s nekoliko momaka — neodređeno je rekao. — Jedan
obećava.
Činilo se da nije ni svjestan svojih ozljeda, gotovo kao da ih odobrava,
zbunjeno je mislila.
— Imate vijesti za nas? — upita Richard.
— Da. Bob i Ralph Palac su otišli.
— Kamo su otišli?
Boksač slegne masivnim ramenima. — Nitko ne zna. Spakirali su se i otišli.
— Napustili su London? — oštro će Richard.
— Pa, nitko ne zna gdje su. Ralph je Samu Pierceu dužan deset funti. —
Njegov je izraz lica pokazivao da bi im to trebalo nešto važno reći.
— Sam naplaćuje svoje dugove? — pokuša Richard.
— Redovito — mrko odgovori Bruiser.
— Pitam se kamo su mogli otići. — Emily se mrštila. — Ako oni uistinu stoje
iza napada...
— Traže nekoga u stranim dijelovima — dometne Bruiser.
— Stranim...?
— Mislite, u drugom dijelu Londona? — upita Richard.
Boksač kimne i zamahne golemom rukom. — Daleko na zapadu.
— Ništa niste čuli o tome kamo su otišli kad su nestali?
— Nestali je prava riječ. Nitko ne zna gdje su. — Odmahnuo je glavom. —
Sam ima prijatelje u stranim dijelovima.
Richard pogleda Emily. — Zvuči kao da su otišli iz Londona.
— Ali zašto?
— Možda zato da ih nitko ne može ispitati.
137
— Netko je saznao da se raspitujemo o njima?
— Čini se mogućim. — Richard je iskosa pogledao Bruisera, kao da želi reći
da nije osobito suptilan istražitelj.
— Znači li to da će napadi prestati?
— Ti ljudi više neće sudjelovati — ispravi je Richard i potom se namršti. —
Sigurno znaju nešto korisno, inače ih ne bi trebalo maknuti. — Okrene se
Bruiseru. — Pokušajte saznati kamo su otišli.
— Dobro.
— I držite uši otvorene. Ako nekome drugome u †stranim dijelovima‡
ponude njihov posao, odmah mi pošaljite poruku. — Ustao je da ode.
— Molim vas, budite oprezniji — reče Emily koja nije slijedila njegov
primjer. — Imate li nešto što ćete staviti na te ozljede?
Boksač je zurio u nju. — Jučer sam čvrsto držao odrezak na oku.
— Što...?
— Uobičajeni lijek — dometne Richard. — Vjerujem da pomaže.
— Reći ću tati — doda Emily. — Biste li pozirali za sliku, Jerry?
Bruiser je izgledao nesigurno i zabrinuto. — Sliku?
— Naslikao bi vas. Zacijelo u odjeći u kojoj se... borite.
— Kao one Cribba i Molyneauxa? — upita boksač.
Emily je upitno pogledala Richarda.
— Dva slavna šampiona — objasnio je. — Njihova borba iz 1810. slavna je u
svijetu ljubitelja boksa. Vjerujem da je nekoliko puta naslikana.
— Tako nekako — reče Emily. — Ali morat ćete doći u tatin atelje u, ovaj,
†stranim dijelovima‡.
Boksač se namrgodio i na licu mu se vidjela unutarnja borba.
— Dobro bi se ophodio prema vama — uvjeravala ga je Emily. Njezin je otac
ljubazniji prema modelima nego prema svojoj aristokratskoj rodbini.
— Vaš tata? — reče Bruiser. Emily nije znala procijeniti smatra li tu vezu
umirujućom ili zastrašujućom. Samo je kimnula. — Ne znam.
— On je pravi — reče Richard. Emily i Bruiser su ga pogledali. — U njemu
nema bahatosti.
Kao da je gotovo uvjerio Bruisera. Emily su preplavile emocije na te riječi o
njezinu ocu.
— Možda — reče boksač.
Stala je na tome jer je željela razgovarati s ocem prije konačnoga dogovora.
— Trebali bismo ići — reče Richard.
Emily je ustala i pružila ruku Jerryu.
Dok su se ona i Richard vraćali stubama do kočije, morala je reći: — Hvala.

138
— Na čemu?
Činilo se da mu toliko mnogo treba reći. Zato što moju obitelj ne smatra
bizarnom, zato što ne osuđuje ekscentričnost mog oca ili majčinu
nesputanost. Zato što ih prihvaća onakve kakvi jesu i čini se da mu se sviđaju.
— Je li vam tako važno da Bruiser postane besmrtan? — pomalo je ironično
rekao.
— Željela bih mu pomoći — jedva je izustila.
— Mislite da je to pravi način?
— Tata će mu nešto platiti, a onda ćemo mu možda naći neki drugi posao.
— Zar je tako vaš otac stekao toliko neobičnih prijatelja? Slika ih i zatim im
nađe posao? — Njegova se ironija pretvorila u znatiželju.
— Katkad. Ne uvijek.
Ušli su u kočiju i krenuli. Richard je nekoliko minuta šutio, a Emily se pitala
o čemu razmišlja.
— Vidjet ću što mogu naći za B... za Jerrya — tada je rekao.
— Mislila sam da ne želite...
— Predomislio sam se.
Njegov ton nije dopuštao pitanja. Zacijelo je na njega djelovalo boksačevo
izudarano lice, zaključila je, kao i na nju. Muškarci ne vole priznavati takvo
suosjećanje. Što je budalasto, ali oni su takvi. Na trenutak je osjetila toplo
razumijevanje za cijeli muški spol. Trebaju im njihove sitne varke i izlike. —
Prilično je zagrijalo, nije li? — pitala je i zadovoljno gledala očekivano
olakšanje na njegovu licu.

***
Richard je manevrirao kočijom između dvoprega i kola s povrćem. Nije ni
opazio poglede odobravanja drugih vozača koji su se divili njegovoj vještini.
Bavio se zbrkom osjećaja što ih je izazvao izlazak s Emily.
Dao joj je prsten zato što je želio, priznao je sebi. To nije bilo nužno za ovu
šaradu. Shvatio je to čim se jutros smjestila uz njega u kočiji, s prstenom na
ruci, i prisno mu se nasmiješila. Odjednom mu se pred očima pojavilo njezino
lice kad je prvi put izvadila prsten iz kutijice. Oči su joj blistale, usta se
smekšala.
Stisnuo je čeljust. Ovo neće ići. Mora smjesta prekinuti. Richard je stisnuo
šaku i lice mu je pocrvenjelo. Zaručila se s njim zbog uzbuđenja potjere. Među
njima nema ničega drugoga, zbog čega mu je itekako laknulo. Laknulo mu je,

139
ponovio je u sebi. Mora razmišljati o važnim stvarima, preoblikovati cijeli svoj
život. Ne može dopustiti hirovite porive... suosjećanja.
U tome je stvar, zaključio je. Sažalio se nad njome zbog njezina nomadskog
života, nestabilnog djetinjstva, da i ne spominje njezine roditelje. Oni možda
jesu zabavni, ali se očito ne bave njezinim potrebama.
Želio joj je priuštiti neko veselje, kao djetetu. Slatkiši su jasan dokaz toga.
Prsten je samo produžetak istoga poriva. Pretjeran, priznao je, možda čak
budalast, ali ništa više od toga.
Umiren, Richard je uveo kočiju u majčino dvorište i predao uzde konjušaru.
Očito je tijekom boravka u džungli donekle razvio sklonost sentimentalnosti,
što je čudno. Možda su ga vlastite muke senzibilizirale za tuđe kušnje?
Odmahnuo je glavom. Morat će to obuzdati. Već se obvezao da će naći posao
za slomljenog boksača. Nema vremena za takve stvari.
Ušao je u knjižnicu i uzeo pismo što ga je sastavljao za upravitelja imanja
Tafta. Morao ga je poslati. Vrijeme je za akciju, za preuzimanje kontrole nad
zbivanjima. Ne može tratiti vrijeme u lovu na iluzornog neprijatelja ili
žaljenje pojedinaca koje sretne. Ima dovoljno posla sa samim sobom. No još
dok je uzimao pero da dovrši pismo, u očima mu se pojavio dalek izraz.
Zaboravio je na poslovne stvari kad se izgubio u sjećanju na Emilyino
prelijepo lice.

***
Sarah je stavila prst na usne, tražeći tišinu. Emily je kimnula i prijateljica ju
je odvela u uzak prostor između zida i baršunaste draperije. Čula je kako ljudi
tiho razgovaraju s druge strane zastora. Shvatila je da herr Schelling u toj
prostoriji doziva duhove. Sarah joj je objasnila da ima niz tajnih mjesta na
kojima se stvaraju različiti efekti.
Čovjek je običan prevarant, mislila je. Naravno, nije vjerovala da uistinu
kontaktira pokojnike, ali sve je bilo još odvratnije nakon što je čula objašnjenje
trikova. Istinski se radovala što će Richardovu majku maknuti od njega.
S druge strane draperije strugale su stolice. Sarah joj je dotaknula ruku i
povukla je nekoliko koraka da joj pokaže rupicu u tkanini. Emily je
primaknula oko i vidjela okrugli stol gdje je gorjela samo jedna svijeća. Herr
Schelling je bio okrenut prema njoj i činilo se da je gleda. Brzo se povukla.
Ništa ne može vidjeti, rekla je sebi, i opet provirila.
Richard je bio ondje. U prigušenom je svjetlu vidjela njegov ukočeni profil.
Kraj njega je sjedila njegova majka. Druge su stolice zauzimali neznanci. Opet

140
je pogledala Richarda. Izgledao je veoma strogo, i tako pristalo. Emily je
osjetila kako njome struji uzbuđenje.
Herr Schelling je podigao ruke i u krugu se osjetilo iščekivanje. Schelling je
uzdisao i pjevušio. — Tražimo Waltera, voljenoga muža jedne iz našega kruga
— na koncu je rekao.
Emily je vidjela kako su se Richardova usta trznula. Njegova je majka
izgledala tjeskobno, uznemireno i optimistično.
— Dovedite ga ovamo, glasnici moji — nastavi Schelling. — Azrael. Phileto.
Dovedite ga!
Sarah je kraj Emily gurala teške draperije tako da su se nadimale i njihale.
Visoko iz kuta sobe začuo se glasan zvuk. Emily je znala da to radi pomagač
smješten na drvenim ljestvama. Sarah je objasnila da će taj čovjek — glumac
koji se našao u problemima zbog sklonosti piću — biti glas sir Waltera
Fieldinga, a činit će se da dolazi odozgo.
— On dolazi! — intonirao je domaćin. — Blizu je.
Čovjek na stubama ispustio je dugi »ahhh«.
— Walter? — drhtavo će ledi Fielding.
Čovjek je izustio nešto između uzdaha i stenjanja.
— Jesi li to ti, Waltere?
Emily je promatrala Richardovo lice. Očito se jedva kontrolirao.
— Drago srce? — prigušenim glasom reče glumac, kao da dolazi izdaleka.
Ledi Fielding je tiho kriknula. Richard se namrgodio.
— Sto mu gromova, jesi li to ti? — doda glumac.
— Waltere. O, Waltere, silno mi nedostaješ.
Ovo je okrutno, mislila je Emily, uvjeriti ljude da mogu doprijeti do voljenih
koji su preminuli. Prijekorno se okrenula Sari, ali njezina je prijateljica
nestala. Krišom je izišla da plan provede u djelo.
Progutavši svoje ogorčenje, Emily je radila svoje. Micala je draperije kako
Schelling ne bi opazio Sarinu odsutnost.
— I ti meni, drago srce — nastavi glumac. — Uvijek si... — Čovjek se
prekinuo i iznenađeno uzviknuo.
— Što je, Walter? — uzvikne ledi Fielding. — Jesi li dobro? Jesi li... sretan
ondje gdje si sada?
— Spokojan sam. Ovdje na drugoj strani... — Opet se prekinuo, ali se jasno
čula psovka. Sarah radi svoje, nasmiješeno pomisli Emily. Jače je pomicala
draperije.
— Što se dogodilo? — uzvikne ledi Fielding. Počela je ustajati od stola.
— Ima nekih smetnji — počne glumac. Tada je uzviknuo i skotrljao se sa
stuba što ih je Sarah gurnula te između baršunastih zastora pao u sobu. —

141
Dovraga — gunđao je i pokušavao se uhvatiti za tkaninu. Glas je očito bio isti
kao »sir Walterov«, i čovjek je jednako očito bio napola pijan. Sarah je na to
računala.
— Ovo je prevara — ustvrdi Richard i ustane. — Sve je to bio trik, majko.
Ledi Fielding je zurila u glumca. Zbunjenost na njezinu licu ustupila je
mjesto spoznaji, zatim gnjevu. Uspravila se do svoje pune visine. — Kako se
usuđujete pretvarati da ste moj muž?
Čovjek ju je ravnodušno pogledao i slegnuo ramenima. Pokazao je herr
Schellinga kao da želi reći: »Sve je to njegova zamisao.«
Richardova se majka okrenula Nijemcu s turbanom na glavi.
Schelling je raširio ruke. — Draga gospođo, ovo je neka strašna greška.
Vjerujte mi, nikad nisam...
Ledi Fielding presjekla ga je pogledom. — Sve je laž. Što je još iza tih zastora?
— Zamahnula je rukom kao da će ih razmaknuti. Richard ju je zaustavio baš
kad je Emily osjetila dodir na ruci. Došla je Sarah i kretnjom joj pokazala da
moraju ići. Emily se morala složiti, mada je silno željela vidjeti ostatak.
Sarah ju je odvela do sobe u stražnjem dijelu kuće gdje su se uzele ogrtače i
izišle. Sarah je imala i putnu torbu. — To je to — rekla je dok su hodale ulicom
u potrazi za fijakerom.
— Nećeš se vratiti onamo?
— Ne, završila sam s herr Schellingom. — Kratko se nasmijala. — Vjerujem
da je i on završio s Londonom.
— Dobro da smo ga se riješili. Odvratno je to kako je varao ljude.
Mahnuvši fijakeru, Sarah se složila. — Mada je većina željela da ih prevari.
— Još gore.
Ušle su u fijaker i kočijašu dale Fitzgibbonovu adresu. — Tati će biti drago
da je Schelling izbačen iz posla — nastavi Sarah.
— A tebi?
— O, da. Ali ima i gorih ljudi, Emily. On je nekim svojim †klijentima‡ dao
malo utjehe.
— Lažne utjehe.
Sarah je slegnula ramenima.

142
Petnaest

e vjerujem — Emily odgovori na jedno od pitanja Lydie Farrell. Ta žena

N uvijek ima mnogo pitanja. I gotovo je uvijek nazočna kad se Emily i


Richard sretnu na zabavi visokoga društva. Zar ju je Richardova majka
zamolila da se upliće? Emily je proučavala lijepu stariju ženu. Doimala se
bezazlenom.
— Jasno, Richard o modi zna više nego ja — reče Lydia.
Emily nije mogla procijeniti je li namjerno zajedljiva, ali to zapravo nije bilo
važno jer Richard nije slušao. Fascinirao ga je posve drugi razgovor.
— Luđak — govorio je jedan od elegantno odjevenih džentlmena iza njega.
— Izgradio je nekakav mehanizam koji se kreće po tračnicama. Odande
sukljaju dim i para te stvara groznu buku. Misli da će se ljudi u tome htjeti
voziti!
— Ludilo — složi se drugi.
— Još gore, očekivao je da ću uložiti tri tisuće funti kako bi postavio tračnice
preko moje zemlje. Kao da bih prljao ruke takvom investicijom.
— Kakve li drskosti!
— Budale — progunđa Richard.
Lydia ga oštro pogleda. — Misliš?
Dva su se gizdelina udaljila odmahujući glavama.
— Govorili su o parnoj lokomotivi — reče Emily. — Vidjeli smo... —
Prekinula se kad je vidjela Richardov izraz lica.
— Lokomotiva? — otegnuto će Lydia. — Kako neobična riječ. — Odmjerila je
Emily od glave do pete. — Nemojte mi reći da vas zanimaju takve stvari,
gospođice Crane.
Emily je krajičkom oka vidjela kako se Richard lecnuo. Čini se da je imao
pravo po pitanju prezira visokoga društva prema novim izumima i
promjenama. Uzdigne bradu i reče: — Veoma. Smatram ih izuzetno
zanimljivima.
— Kako izrazito nepopularno s vaše strane — podrugljivo promrmlja Lydia.
Richard je prebacivao težinu s jedne na drugu nogu.
— Lokomotive će posve promijeniti prijevoz robe — odgovori Emily, sjetivši
se što je Richard govorio dok su razgledavali novi mehanizam.
Okrenuo se da je pogleda.
143
— Postavljanje tračnica veliki je trošak, naravno — doda.
— O, gospođice Crane, zvuči kao da ste proučavali tu temu — naruga se
Lydia.
— Ne. Samo sam zainteresirano slušala ljude koji doista znaju. Parna sila
mijenja razne vrste proizvodnje, koliko sam shvatila.
— I raspiruje pobune među tkalcima — odbrusi Lydia Farrell. — Zar vas
uopće nije briga od čega će živjeti siromasi?
— Upravo bi se zato imućni i utjecajni ljudi trebali zanimati za takve stvari.
Osobito oni kojima je stalo do njihovih zakupnika i radnika. Mogu se
pobrinuti da se novi izumi mudro koriste. — S nelagodom je opazila da
Richard zuri u nju. Vjerojatno je nešto pogrešno rekla. Zapravo gotovo ništa
ne zna o parnoj sili ili ičemu s tim povezanim.
— Kako čudnovata ideja — hladno će Lydia. Činilo se da joj cijeli razgovor
smeta.
— Svakodnevno čujem o nekom novom izumu koji će ljudima pomoći i
olakšati im posao — tiho dometne Richard.
— Ili će ih posve lišiti posla — primijeti Lydia.
Veoma je polako odgovorio: — Ne ako se obavi kako treba.
Izgleda zapanjeno, mislila je Emily, kao da mu je na pamet pala golema
zamisao koju jedva može shvatiti.
— Ne bih još očekivala Utopiju — kiselo će Lydia.
Richard se neočekivano nasmijao. Njegova sestrična kao da je to smatrala
uvredom. — Hoćete li me ispričati? — reče. — Mislim da me tvoja majka treba.
Emily je jedva opazila njezin odlazak. Opčinila ju je radost i uzbuđenje na
Richardovu licu. — Što je bilo?
— Vi. Vi ste doista čudesno stvorenje.
Potresao ju je sjaj u njegovim očima. Morala je progutati slinu prije nego je
rekla: — Zašto?
— Nekoliko riječi, izraz, i presjekli ste tjedne razmišljanja i zbunjenosti.
— Ja... ne razumijem. — Nije mogla misliti. Jedva je disala dok ju je tako
gledao.
Richard se opet nasmijao. — Znam. U tome je prava ljepota.
— Čega? — Morala se nasmiješiti, ali ga je također željela razumjeti.
— Pokazat ću vam — odgovorio je na isti izluđujuće neizravan način. —
Svima ću pokazati kada dođe vrijeme.
— Ne biste li mi sad mogli reći?
— Nisam još sve razradio. — Nježno se nasmiješio. — Možda biste vi meni
mogli reći.

144
— Lorde Warrington! — No njezino je protestiranje prekinuo dolazak
vojvotkinje spremne za odlazak.

Kad se pridružila teti u kočiji, Emily je bila ushićena i zbunjena. Što je


Richard mislio? Čime ga je tako usrećila? Shvatila je da to silno želi znati.
Doista to želi ponoviti, ma što to bilo.
Raširila je ruke i zagledala se u predivan prsten. Ne bi smjela željeti takve
stvari. Njihove su zaruke varka. Ovaj je prsten zavaravanje i uskoro će mu ga
vratiti. Ne bi trebala tako razmišljati.
— Jako je lijep — reče njezina teta.
Emily se trgnula iz razmišljanja. Teta Julia je također promatrala prsten.
— Savršeno odgovara tvojim bojama — doda. — I veoma je prikladan. —
Izgledala je kao da se kaje. — Emily, žao mi je, znaš.
— Žao?
— Kanila sam ti naći dobru partiju, čak sjajnu. Dala sam sve od sebe. —
Doimala se zbunjenom. — Stvari su nekako... izmakle kontroli.
— Nisi ti za to...
— Alasdair čak nije ni bio ovdje — promrmlja njezina teta. — Jednostavno
ne razumijem kako je sve pošlo naopako.
Ne uzimaš u obzir uplitanje ubojice, pomislila je Emily.
Vojvotkinja ju je zabrinuto promatrala. — Lord Warrington posve je
drukčiji otkako se vratio u grad. Ni izbliza onako arogantan. Naočit je,
također. — Iskrivila je lice. — Ali, Emily, kako ćete živjeti? — Posljednje je
riječi izgovorila gotovo plačnim tonom.
Emily je u tetinim očima vidjela istinsku zabrinutost. Na trenutak je bila u
iskušenju da joj kaže istinu. Ali nije mogla. — Navikla sam na... ciganski život
— reče, pokušavajući je utješiti. — Nikad nisam imala sve raskoši koje ti
uzimaš zdravo za gotovo. Meni neće biti teško ono što bi tebi možda bilo.
— Ali bez osiguranih prihoda... — Na tetinu se licu vidio strah.
— Pa, ja ih nikad nisam imala — reče Emily, odjednom osjećajući da bolje
razumije svoju tetu. — Barem ne neki veći iznos. Navikla sam na utjerivače
dugova.
— Uvijek sam znala da je Olivia luda — šapne njezina teta.
Emily se nije uvrijedila zato što je u njezinu glasu čula užas. — Ona je veoma
sretna, znaš.
— Na to i mislim. Ja bih neprestano brinula, užasavala se mogućnosti da...
da će sve nestati.
Emily je osjetila istinsko suosjećanje. I ona je imala takvih trenutaka, ali se
nosila sa strahovima. Kad su prošli, zbog toga je jačala. Potapšala je tetinu
145
ruku. — Ti si u posve drukčijem položaju. — U mislima je tražila nešto čime bi
joj skrenula pozornost. — Nikad mi nisi rekla je li ledi Sefton odobrila kupone
za djevojku koju si spomenula?
Vojvotkinja se pribrala. Na lice joj se vratila uobičajena mješavina
dostojanstva i rezerviranosti. — Sumnjam. Cura je nosila svilenu plesnu
haljinu s prorezom do njezine... hm.
Njezina je teta na trenutak izgledala mnogo sličnije svojoj sestri nego inače.
Emily joj se nasmiješila i zauzvrat dobila pomalo skrušen osmijeh. — Bila bi
sasvim dobro da je imala tebe za savjetnicu.
Teta Julia izgledala je iznenađeno i dirnuto. — Doista tako misliš, dušo?
— O, da.
Vojvotkinja pročisti grlo. — Hvala ti.

Richard je hodao od jednog do drugog kraja knjižnice, vibrirajući od


energije. Kao da se svaki njegov djelić probudio. On će biti jedan od onih ljudi
koje je Emily opisala, dio legije koja će doprinijeti rađanju novoga doba. Nije
bogat, istina. Ali je inteligentan, obrazovan. Može nagovoriti one koji imaju
novac da ga upotrijebe mudro i korisno. Izume koji ga tako fasciniraju može
uvesti u svijet na načine koji će imati smisla za sve ljude. To je ono što je tražio
— misiju koja će ga ispuniti.
Richarda je ispunjavala zahvalnost prema Emily. Nekako je to povezala za
njega. Sa svojim poštenjem i bez ikakve pretencioznosti, s nekoliko je riječi sve
razjasnila. Ona će točno razumjeti, kao što nitko drugi ne bi mogao, kako se
on sad osjeća. Razumjet će i planove koji se brzo razvijaju u njegovu umu.
Odlučio ju je posjetiti. Jedva je čekao da joj sve ispriča, da razmijene ideje i vide
kako se pred njima otvara uzbudljiva nova budućnost.
Stigao je na pola puta do vrata kad je shvatio da posve pogrešno zamišlja
njihov susret. Želio ju je zagrliti. Želio joj je zahvaliti na načine koji ne dolaze u
obzir. Zamišljao je budućnost kao nešto zajedničko, nešto što podrazumijeva
daleko intimnije stvari no što su izumi.
Richardovo je uzbuđenje donekle splasnulo. Još je kratko stajao nasred sobe,
a zatim je prišao pisaćem stolu i sjeo. Ovo neće valjati. Emily Crane nikad nije
kanila biti dio njegove budućnosti. Čak i da jest, ne može joj ponuditi ništa
osim siromašnog plemstva i prazne titule.
Tu je uzbuđenje svijeta koji se mijenja, uvjeravao je sebe. Ali to je njegova
vizija, ne njezina. Tražiti od nje da se svega odrekne radi ideje... Richard
odmahne glavom. To bi značilo ponuditi joj isti život kakav su joj dali njezini
roditelji. Zaslužuje mnogo više od toga.
Zaslužuje sve, mislio je Richard. Brige je više nikad ne bi smjele mučiti.

146
Stisnuo je šake i stegnuo čeljusne mišiće. Dopustio je da situacija izmakne
kontroli. Situacija? pitao je ciničan nutarnji glas. Richard je škrgutao zubima.
Dopustio je da on sam izmakne kontroli. Nekako se prepustio... zabranjenim
osjećajima i razmišljanju o nečemu što se ne može dogoditi.
Opustio se snagom volje i raširio ruke na površini stola. Mora izbaciti Emily
iz glave i svojih planova za budućnost. Pogled mu je pao na nedovršeno pismo
Elijahu Taftu. Mora donijeti nekakvu odluku po pitanju svojih imanja. Taft je
nešto slično natuknuo u svom pismu, predloživši da dođe u Somerset i sam
vidi.
Tako će postupiti, odlučio je Richard. Mada su njegovi pravi interesi negdje
drugdje, ne smije zanemariti naslijeđene obveze. I bit će veoma pametno da se
na neko vrijeme makne iz grada, da se malo udalji od žene koju ne može imati.
Žene koja nikad nije rekla da ga želi. Da, vrijeme je da ode.

— Somerset? — rekla je njegova majka kad ju je te večeri obavijestio. — Ne


podnosim onu kuću. Osim toga, već se zasigurno srušila.
Richard je stisnuo usne, potisnuvši gorku primjedbu.
— Ali ne možeš sad ići kad Lydia tako glupavo želi otići.
— Moj muž želi da se vratim kući — reče Lydia.
— Ne želim ostati sama — jadikovala je Richardova majka. — Nakon one
grozote kod herr Schellinga i... svega.
— Mogla bi nas posjetiti u Walesu — predloži Lydia.
— Wales? — Rekla je to kao da tu riječ nikad nije čula.
— Priroda je prekrasna u ovo doba godine — dometne Lydia.
— Ali tek je sredina sezone — pobuni se ledi Fielding.
— Ti svakako možeš ostati do kraja — spremno će Richard.
— Ali ti nećeš — optužujućim tonom reče njegova majka.
Odmahnuo je glavom.
— Ne znam što je s tobom. Otkako si se vratio, uopće nisi pokazao
zanimanje za društvo. — Majka je pogledavala njega pa Lydiu. Kutovi njezinih
usta okrenuli su se nadolje. — Mislim da ste oboje krajnje nesusretljivi.
Lydia joj se suosjećajno nasmiješila.
— Pa, onda ću ići u Wales. — To je rekla kao da joj se netko protivi. — Ali,
Richarde, moraš nas pratiti. Neću sama putovati kroz provinciju.
Mogao je spomenuti sluge koji će biti s njom, ili jahače u pratnji. No odlučio
je popustiti. Može pogledati svoje imanje u Walesu prije nego nastavi za
Somerset. Nije mu baš usput, ali ako kani uvesti reda, mora uključiti i to
imanje. — Neka bude. Kad želiš krenuti, majko?
Ledi Fielding je otvorila usta od čuda.
147
Lydia se iznenadila. Kao da ne može prihvatiti činjenicu da se promijenio.
— Ići ćeš? — upita majka.
— Otpratit ću vas do Walesa. Ondje se neću dugo zadržati.
— Ali ti...
— Imamo dovoljno mjesta — reče Lydia.
Richard se nije potrudio spomenuti da će boraviti na vlastitu imanju. Time
bi samo izazvao još jedan majčin protest.
— Kad ćemo otputovati? — pitala se majka. Kao da nije znala što bi sad kad
joj se želja ispunila.
— Morat ćeš se spakirati — reče Lydia. — Može li srijeda?
— Dva dana! Nikad neću uspjeti...
— Ja ću ti pomoći — umirujuće će Lydia. — Točno znam što će ti trebati.
Njegova je majka izgledala smućeno. Je li požalila svoju odluku da napusti
uzbuđenja sezone? — Dobro — rekla je. — U srijedu.
Vrativši se u radnu sobu, Richard je sastavio novo pismo Taftu. Opisao mu
je svoj plan putovanja i uvjeravao ga da će sve dogovoriti kada dođe u
Somerset. Nakon toga više nije imao što raditi, osim odlučno potiskivati svoje
žaljenje.

— Nije mislio ništa loše — Emily je govorila kuharici.


— Moj je goveđi ragu nazvao †glutinoznom kašom‡ — reče krupna starija
žena.
Emily je poželjela, možda po stoti put u životu, da sluge ne uživaju u
ponavljanju očevih neprimjerenih primjedbi. Da kuharici nisu rekli...
— Što je †glutinozna‡?
Na to nije kanila odgovoriti.
— I prevrnuo je zdjelu savršeno ukusnih školjki prženih u tijestu.
I zacijelo uživao dok su se kotrljale po stolnjaku, zaključila je Emily. — On je
umjetnik, vidite. Ima, ovaj, neobuzdane osjećaje. Ali ne misli...
— Nisam na to navikla.
Emily joj je vjerovala. Žena je vrsna kuharica koju je teta Julia zdušno
preporučila. Nesumnjivo je radila samo u mirnim kućanstvima gdje vlada
red. — Znam da moj otac misli da izvrsno kuhate. To je rekao. — Brzo je prešla
preko te sitne bezazlene laži. — Kad mu slikanje ne ide, znate, onda je
mrzovoljan. Mora... gunđati. Ali ništa od toga ne misli ozbiljno.
Kuharica je razmislila o tome.
Emily ju je promatrala nadajući se da neće dati otkaz. — Znate kakvi su
džentlmeni — oprezno reče.

148
Kuharica uzdahne.
Emily je vidjela da će ostati. Odlučila je majku nagovoriti da pohvali jela na
večeri.
— Valjda svi imaju svoje hirove.
Emily je kimnula, mada je bilo teško zamisliti druge džentlmene s
†hirovima‡ kakve ima njezin otac.
— Samo se moramo na njih naviknuti.
— Hvala vam.
— Najbolje da se vratim u kuhinju. — Kuharica se okrenula i uzviknula kad
je na vratima ugledala čovjeka.
— Nisu mi rekli da ste zauzeti — reče Richard i uđe u salon.
To je još jedan problem, pomislila je Emily kad je ustala, a kuharica je izišla.
Njihova je sluškinja pokupila očevo nehajno ponašanje i puštala u kuću
svakoga tko pokuca.
— Kriza u kućanstvu?
Koliko je dugo ondje stajao? — Samo nesporazum.
— Ah.
Dulje je ondje stajao, zaključila je. Ponudila mu je stolicu i opet sjela.
Richard je izgledao kao da će progovoriti, ali nije.
Emily je pokušala nešto smisliti. Mogla bi postaviti pitanje o tračnicama ili
parnim strojevima. No dok joj je tako sjedio sučelice, naočit u plavom
kaputiću, ništa joj nije palo na pamet.
— Došao sam vam reći da odlazim iz grada — reče Richard.
— Oh. — To nije očekivala.
— Moja je majka poželjela otputovati u Wales. Otpratit ću je onamo pa će
boraviti kod moje sestrične.
— Gospođe Farrell.
Kimnuo je. — Ondje imam i nekog posla. Imanje što mi ga je očuh ostavio.
Lijepa izlika da više vremena provede s rođakinjom koja ga očito fascinira,
mislila je Emily.
— Mislim da vam za moje odsutnosti neće prijetiti opasnost — doda
Richard. — Napadi su prestali i počinitelji su očito pobjegli. I dalje ćete se
čuvati, naravno.
— Čini se da jedva čekate da odete. — Ta joj je primjedba izletjela.
— Bit će ugodno vidjeti seoske krajolike — neutralno je odgovorio.
Emily se željela pobuniti, ali nije imala na temelju čega. Richard zapravo
nije njezin budući muž, unatoč prstenu što ga nosi. Nema nikakvo pravo na
njega. — Čula sam da je Wales veoma lijep.

149
— Tako kažu. — Ustao je prije nego je odgovorila. — Moram ići. Moja majka
za mene ima svakojake zadatke.
Emily je također ustala. — Koliko vas neće biti? — morala je pitati.
— Nisam siguran.
Drugim riječima, to se nje ne tiče, pomislila je Emily. Povrijeđena, nije mu
pružila ruku. — Nadam se da ćete imati ugodno putovanje.
— Hvala. — Trenutak je oklijevao, a zatim se naklonio i izišao.
Imat će obilje vremena za razgovore s Lydiom Farrell. Dok budu boravili u
istoj kući, još će se više zbližiti. Ona ima muža, mislila je Emily. No prema
onome što je shvatila za kratkotrajnog boravka u Londonu, to često ništa ne
znači.

***
Tijekom narednih nekoliko dana Emily je posve izgubila zanimanje za
London. Kad bi joj teta ponudila da će je pratiti na neki bal, jedva je skupila
dovoljno snage da to odbije. Ulice su se doimale prljavima, zabave
bezbojnima. Unatoč hordama ljudi, u gradu nije imala što raditi. Sjedila je
čekajući da se nešto dogodi, ali uzalud. Gotovo bi se obradovala nekom tragu
napadačima na lorda Warrington, ali nije ga bilo, naravno.
Je li prijetnja doista prošla? Zar je Richardov nepoznati neprijatelj odustao i
opozvao počinitelje? Tako se činilo. Danima se nije dogodilo baš ništa
sumnjivo. Kad opet dođe u grad, vratit će mu prsten i svijetu objaviti da su
njihove zaruke razvrgnute, odlučila je Emily. Nema razloga da se to odgađa. I
tada... tada će nastaviti sa svojim životom. Na tu je odluku lagano kimnula.
Izrazito je važno da odmah nastavi sa svojim životom.
— Jesi li dobro, Emily? — idućeg jutra za doručkom upita njezina majka.
— Da.
— Dobro se osjećaš?
— Savršeno.
— Čini mi se da si nekako tiha.
— Trenutno baš i nemam što reći, mama.
Oliviu Crane kao da je radovala ta mrzovolja, umjesto da je ne odobrava.
Pogled što ga je dobacila svojoj kćeri podjednako je sadržavao olakšanje,
zadovoljstvo i suosjećanje. — Kad se lord Warrington vraća u London?
— Nemam pojma.
Druga bi majka sigurno ukorila svoju kćer zbog drskosti. No Olivia je samo
prikrila smiješak.
150
Emily je ustala od stola i otišla u prednji salon gdje se smjestila za još jedan
dan dosade. Njezini roditelji zacijelo pripremaju svoje palete, mislila je.
Uskoro će biti posve zaokupljeni slikanjem. Što će ona raditi? Mora stvoriti
nekakav plan. Nikad nije imala pravi plan. U tome je problem.
No um joj je ostao prazan kad se pojavilo pitanje budućnosti.
Stoga se okrenula knjizi o novim izumima i industrijama što ju je posudila u
javnoj knjižnici. Tema je bila zanimljivija no što je očekivala. Možda bi uživala
u čitanju da je svaki odlomak nije podsjećao na Richarda. Odmah je odložila
knjigu kad je čula zvono i potom korake u predvorju.
Žurno je ušla Sarah Fitzgibbon. Sluškinji koja ju je kanila najaviti mahnula
je neka ode. — Moram s tobom razgovarati.
— Naravno. Tako mi je drago što vidim...
— Nešto nije u redu.
Emily je trepnula. — Tvoji roditelji? Što...?
— Ne. Oni su dobro. Radi se o Bruiseru. Poslao je poruku lordu
Warringtonu. Kad je saznao da je otišao, obratio se tati.
— Sjedni i pričaj — naredi Emily.
Njezina prijateljica sjedne. — Bruiser je čuo da su ona dva čovjeka, oni na
koje ste sumnjali da su napadači, otišli u Wales. Otputovali su u društvu
nekoga veoma zastrašujućeg.
Emily se potreseno uspravila. — Zastrašujućeg za londonske nasilnike?
— Veoma je čudno — složi se Sarah. — Ali to je čuo od jedne njihove, ovaj,
prijateljice. Doimao se posve sigurnim. — Oklijevala je grickajući usnu. —
Lord Warrington otputovao je u Wales, nije li?
Sva su se Emilyina osjetila bolno razbudila. Kimnula je. — Kad su otišli?
— To ne znam.
— Danas si čula tu vijest?
— Maločas — odgovori Sarah. — Odmah sam došla ovamo, mada tata to nije
želio.
Emily skoči na noge. — Što ako ga ubojice čekaju u zasjedi? — Krenula je k
vratima. — Moram smjesta javiti lordu Warringtonu. — Oklijevala je,
okrenula se i potom se opet okrenula. — Moram poći za njim.
— Što bi ti mogla...?
— Zajedno radimo na tome!
Sarah je iznenadila njezina žestina. Malo se odmaknula kad ju je Emily
uhvatila za obje ruke i dodala: — Hvala što si mi rekla. Samo da nije prekasno.
— Mislim da ti ne bi trebala...
— Oprosti mi, moram ići — prekine je Emily. — Imam mnogo posla.

151
Sarah je opet počela protestirati, no Emily je hitro izišla. Nekoliko je
trenutaka namršteno stajala. Tada se činilo da je nešto odlučila. Razmislila je,
kimnula i također izišla.

***
Emily je oca našla u njegovu ateljeu. Srećom, nije bio zaokupljen slikanjem,
već je na stolu namještao mrtvu prirodu. Pjevušio je, što je bio dobar znak. —
Tata — prilično je glasno rekla.
— Eh? O, da, draga moja? Što misliš o ovim smokvama? Podigao je jednu
držeći je vrhovima prstiju. — Taj purpurni sjaj zajedno s...
— Veoma lijepo, tata. Ali zar ti nije dojadilo slikati voće i cvijeće? I ovdje
imaš tako malo mjesta.
Priznao je to pogledavši po skučenoj prostoriji i potom stavio ruku na srce.
— Podnio bih svaku žrtvu za sreću svoje kćeri.
— Ali ja nisam sretna, tata.
Zapanjio se. — Nisi?
Emily je zapekla savjest. S tatom se tako lako može manipulirati. No ima
dobar razlog. — Ne sviđa mi se London.
— Ne?
Odmahnula je glavom.
— Ni meni se ne sviđa.
— Želim se vratiti na selo.
— Ali mislio sam... Olivia mi je rekla da bi trebala ići na sve te balove i druge
gluposti kako bi mogla...
— Tako su dosadni, tata.
Otac ju je s ponosom pogledao. — Upravo tako. Znao sam da si previše moja
kći da bi ti se sviđale takve stvari. Spakirat ćemo se i odmah otići kući.
Emily mu se blistavo nasmiješila. — O, hvala ti, tata. Ali razmišljala sam,
željela bih vidjeti neke doista dramatične krajolike. Želim iz glave izbaciti
prenapučene londonske ulice.
— Dramatične? — ponovio je, sad već posve uhvaćen.
— Čula sam da je Wales prekrasan. Planine i bujice. Drevna stabla i gudure.
Očeve su oči postale sanjarske. Gotovo se moglo vidjeti kako u glavi stvara
slike.
— Slapovi — reče Emily.

152
— Moramo ići u Wales — ustvrdi njezin otac. — Smjesta. Danas. Reći ću
Olivii...
— Ja ću joj reći. — Nije željela riskirati da mu nešto skrene pozornost. —
Idem odmah.
— Tako treba. — Počeo je u drvenu kutiju spremati tube boje. — Planine i
gudure — mrmljao je.
Ako je Emily očekivala majčino protivljenje, uskoro je shvatila da za to nije
imala razloga. Olivia Crane bila je oduševljena idejom da će spakirati sve svoje
stvari i odmah otputovati u divljine Walesa. Da je bila drukčije raspoložena,
Emily bi opazila majčine poglede i osmijehe razumijevanja. No posve se
usredotočila na jedan cilj — stići do Richarda i spasiti ga od zavjere što su je
ubojice smislili.

153
Šesnaest

ichard je promatrao plamsanje vatre na širokom kuhinjskom ognjištu

R Mornea. Kuhinja je jedna od tek nekoliko prostorija gdje se može


boraviti. Ima i podnošljivu spavaću sobu, ali u ostatku kuće gotovo
nema namještaja. Lydia je poslala nekoliko svojih slugu da očiste prašinu i
paučinu, cijelo ga vrijeme nagovarajući da se smjesti u njezinoj, daleko
udobnijoj kući.
Osluškivao je. Čulo se pucketanje vatre, šuštanje povjetarca, povremeno
škripanje starih dasaka. Ali nikakvih ljudskih glasova, nema brbljanja ili
traženja pozornosti. Ta je tišina dopustila da se nešto u Richardu opusti, da se
ublaži napetost koje nije bio ni svjestan. U džungli je navikao na samoću. Tada
je zbog toga gorko žalio, ali je pustila korijenje. Odsad nadalje trebat će mu
poneka doza samoće. Duboko je udahnuo osjećajući kako mu se duša posve
raširila. Ovdje, u kući što ju je zanemarivao i ignorirao, osjećao se donekle
zadovoljno.
To nešto govori o čovjeku kakav je postao. Jedna osobina koja pripada samo
njemu. Uživao je u tome.
Tada se nasmiješio i ustao da stavi drva u vatru. Ova filozofska razmišljanja
također su dio novog Richarda. Naravno, stari Richard ne bi ni pola sata
proveo na ovako primitivnomu mjestu. Teško je zamisliti koje bi ga okolnosti
uopće namamile u Wales.
Prošao je kroz druge prostorije. Zidovi i krov bili su čvrsti, a maleni prozori
još uvijek štite od vremenskih nepogoda. Vjerovao je da starac, koji živi malo
niže na brdu, pazi na kuću i obavlja popravke. Način na koji je govorio o
Morneu otkrivao je da voli tu kuću.
Otvorivši ulazna vrata, Richard se zagledao preko uske doline do planinskih
litica. Morne se nalazi na pregibu drugog takvog planinskog lanca i odande se
pruža pogled kilometrima daleko. Prekrasno je, ali prikladno samo za ovce.
Vijugavom stazom u dolini približavao se jahač. Škiljeći na popodnevnom
suncu, prepoznao je Lydiu. Mahnula je i on je podigao ruku kao odgovor,
nastojeći potisnuti nezadovoljstvo zbog njezina dolaska. Ona samo nastoji biti
dobra domaćica.
— Zdravo — rekla je kad je sjahala i omotala uzde oko stupa. — Samo sam
željela provjeriti jesi li se dobro smjestio.
— Jako dobro. Hoćeš li ući? Ako ništa drugo, mogu ti ponuditi jabukovaču.
154
Učvrstivši skute jahaćeg odijela, slijedila ga je u kuhinju. — Betty ti je
donijela namirnice? Ako ti išta treba...
— Jest, kao i ponudu da će svaki dan doći kuhati. Posve sam zadovoljan.
Lydia se osvrnula po gotovo praznoj prostoriji. — Siguran si?
— Posve.
Skrušeno mu se nasmiješila. — Rekao si da te više ne smijem gnjaviti da
budeš kod nas, pa neću. Ali znaš da ako ikad poželiš...
— Znam.
— Da. — Jahaći je bič spustila na dugi drveni stol u sredini kuhinje, a zatim
ga je opet podigla. Prešla je nekoliko koraka do ognjišta i tada se nemirno
okrenula. — Zapravo, došla sam o nečemu s tobom razgovarati.
Pokazao je jednu od tri drvene stolice, ali to nije opazila.
— William i ja već neko vrijeme o tome razmišljamo.
Znatiželjan, Richard je čekao. Lydiina je muža smatrao otvorenim,
srdačnim čovjekom koji veoma malo razmišlja.
— Pitali smo se bi li nam prodao ovo mjesto.
Zbog neočekivanosti ponude, Richard je šutio.
— Sad kad si imao priliku opet vidjeti posjed — nastavi Lydia — sigurno si
shvatio da nije osobito produktivan. Ali graniči s našom zemljom i dobro bi
nam došli pašnjaci. Ne treba nam druga kuća, naravno. — Pogledala je po
otrcanoj prostoriji. — Drugom bi kupcu trebalo mjesto za život. — Njezin je
ton govorio da Morne nikad neće biti prikladan za život.
— Nisam razmišljao o prodaji.
— Ne dolaziš ovamo, niti mariš za ovo mjesto.
— Dosad nisam — prizna Richard.
— Gotovina uvijek dobro dođe — plaho je dodala.
To se nije moglo osporiti. Dobro bi mu došao novac, mada nije očekivao
velik iznos, da ga uloži u svoja imanja u Somersetu. Ali očuh mu je ostavio
ovaj posjed. To je jedina ostavština čovjeka kojeg je trebao poštivati kao oca.
Sada to poštovanje može iskazati samo ako bude cijenio njegov dar. Tijekom
ovog obilaska privukli su ga divlji krajolik i tišine. — Mislim da ga ne želim
prodati.
Lydia se iznenadila, očito nezadovoljna. — Zašto ne?
— Ranije ga nisam dolično cijenio. Želim istraživati ovaj kraj.
— To možeš tijekom svakog posjeta Walesu. Ne moraš se zato opterećivati
posjedom.
— Istina. No kao što rekoh, ovo mi se mjesto počinje sviđati.
— Shvaćam.
— Ako ikad odlučim prodati...
155
— Nadam se da ćeš se sjetiti nas. — Govorila je otresitim tonom i krenula k
vratima, kao da jedva čeka da taj razgovor završi. Izišla je do svoga konja.
Odbila je Richardovu pomoć i sama uzjahala. Trenutak ga je gledala prije nego
je otišla. — Posve si siguran?
Kimnuo je.
Lydia je jahaćim bičem ošinula konja i brzo krenula nizbrdo. Gledajući kako
u daljini postaje sve manja, Richard se čudio tom posjetu. Prilično je dugo
jahala da ga pita ono što je mogla pitati bilo kada tijekom njihova putovanja.
Ali željela je da on vidi Morne. Mislila je da će ga oronulost kuće odbiti.
Što bi se, ne tako davno, i dogodilo. Lydia ga još uvijek doživljava kao lorda
Warringtona, kicoša iz visokoga društva i stalnu smetnju. Pitao se koliko će
joj trebati da shvati da tog čovjeka više nema.
Protegnuo se, udahnuvši svjež i čist zrak. Odlučio je i sam malo izjahati.
Zlaćana je svjetlost na stijenama djelovala primamljivo.

Emily je jahala krševitom stazom prema niskoj kući strmoga krova za koju
je bila gotovo sigurna da je Morne. Ovo je mjesto po svemu odgovaralo opisu
što ga je dobila. Kanila je stići rano popodne, ali su je gostioničareve upute
više puta zbunile, pa je lutala više od sat vremena. Pozornije je pogledala i nije
vidjela svjetlo u prozorima. Što ako Richard nije kod kuće?
Bila je veoma umorna. Izdržala je žurno pakiranje i poskakivanje u kočiji za
dugotrajna putovanja. Biranje konačišta bio je uobičajeno kaotičan proces.
Njezin je otac hodao gore-dolje stubama i kritizirao smještaj. Zatim je otišla do
kuće Lydie Farrell, ali joj je sluga rekao da Richard nije ondje. Barem je izbjegla
susret s Lydiom i Richardovom majkom, mislila je kad je stigla do malenog
dvorišta ispred kuće i sjahala.
Nije bilo svjetla. Predvečerje je ublažavalo rubove svega pa nije vidjela može
li nekamo smjestiti konja. Uvečer je u planinama svježe.
Protrljala je čelo. Njezin je otac dosad zasigurno otkrio da je nema i stvara
gužvu u selu. Nije imala pojma kako će naći put natrag po mraku.
Uzdahnuvši, prebacila je duge skute jahaćeg odijela preko ruke i prišla
ulaznim vratima. Kao što je očekivala, nitko nije odgovorio na njezino
kucanje. Pričekala je trenutak i opet pokucala. Jedini odgovor bilo je hukanje
sove. Pritisnula je kvaku. Vrata su se otvorila pa je ušla u maleno predsoblje.
— Lorde Warrington? — dovikne.
Nije bilo odgovora. No ipak je opazila malo svjetla iza vrata u stražnjem
dijelu. Zaputila se onamo i stigla u kuhinju gdje je svjetlucao žar vatre i vidjeli
su se znakovi da ondje netko obitava. Skinuvši rukavice, stavila je cjepanice u
vatru i upalila petrolejku. Prostorija se ispunila toplom svjetlošću.

156
Skinula je šešir i spustila ga na stol kraj rukavica. Mučila ju je glad jer, nakon
kruha i sira toga jutra u konačištu, ništa nije jela. Potraživši u smočnici, našla
je pola šunke, sušene jabuke, štrucu kruha i malo ukiseljena povrća. Vrč
jabukovače stajao je na stolu. Emily je stavila jabuke u posudu vode na
ognjištu da omekšaju i potom pripremila obrok od ostalih namirnica. Baš je
pomislila kako je šteta da nema šećera ili cimeta za jabuke kad je izvana čula
zvukove.
Muški je glas opsovao kad je nešto palo na tlo. Konj je zarzao. Mora naći
mjesto kamo će smjestiti konja, pomislila je Emily, osjetivši krivnju. I
životinja je zasigurno gladna.
Stare su šarke zaškripale i zatim su se začuli koraci iza kuće. Zvučali su
nekako ljutito. Stražnja su se vrata naglo otvorila. Ondje se pojavio Richard, a
svjetlost lampe pozlatila mu je lice i tijelo. Zurio je u nju kao da ne vjeruje
vlastitim očima. — Što vi ovdje radite, dovraga?
Emily je koraknula unatrag. — Nešto vam moram reći.
Richard se namrštio. — Pogriješio sam put dok sam se vraćao ovamo i
umalo se izgubio u planinama. Umoran sam i gladan. Moram se pobrinuti za
konja. Vi ćete morati pričekati.
Godine ophođenja s ocem naučile su Emily da ovo nije trenutak za prepirku.
Stoga je, kad je Richard upalio fenjer i vratio se van, otišla po konja i odvela ga
do šupe gdje je on skrbio za svojega. Mučila se da skine sedlo kad su je
odjednom obavile dvije snažne ruke i uzele joj ga. — Idite unutra — grubo je
rekao. — Odmah ću doći.
Ponovno je poslušala. U kuhinji je narezala šunku i kruh te natočila
jabukovaču. Provjerivši jabuke, zaključila je da su jestive i stavila ih u zdjelu.
Život s ocem također ju je naučio da gospoda mnogo bolje slušaju puna želuca.
Večera je protekla u tišini. Emily je pojela malo jabuka i čekala. Gotovo je
osjećala kako hrana i toplina vatre ublažavaju Richardovu razdraženost. Na
njegovu se licu čak pojavio izraz koji je često vidjela na očevu — mješavina
skrušenosti i tvrdoglavosti koja znači da mu je žao, ali se neće ispričati.
— Što radite ovdje? — na koncu je rekao.
— Došla sam vas upozoriti.
Richard se namrštio.
— Sarah je došla k meni nakon što ste otišli iz Londona i rekla da su oni
nasilnici krenuli u Wales.
Njegovo se mrštenje pojačalo.
— Ovdje niste sigurni — ustvrdila je.
— Došli ste čak iz Londona da mi to kažete?
— Nisam željela da vas uhvate nespremnoga.
— Niste došli sami?
157
— S mojim roditeljima. Jeste li razumjeli što sam...?
— Gdje su oni? — Pogledao je naokolo kao da bi se netko mogao skrivati u
kuhinji.
— Ubojice?
— Vaši roditelji.
— Oh. U selu, u jednom konačištu.
— Čak vam ni oni ne bi dopustili da sami iziđete kad padne mrak.
— Krenula sam za dana. Izgubila sam se. Kako to mislite, †čak ni oni‡?
Richard je ustao. — Odvest ću vas natrag.
— Zašto me ne slušate?
— Niste mi rekli ništa važno. Idemo.
— Sarah nije glupa. To je smatrala važnim.
— Je li vam rekla da odjurite ovamo umjesto da pošaljete poruku? —
Richard se nadvio nad njome. — Ako je opasnost ovdje, samo ste uspjeli i sebe
ugroziti. Zatim sami izjašete, izgubite se, općenito se ponašate idiotski.
Emily je vidjela da je doista ljutit. Oči su mu svjetlucale od gnjeva.
Dostojanstveno je ustala. Uzdizao se nad njome, veoma visok, i veoma blizu.
— Obećali ste da nećete sami lutati naokolo — optuži je Richard.
— To je bilo u Londonu.
— Vrijedilo je za sve!
— Mislila sam samo na to da vas moram upozoriti. Ja... zaboravila sam.
Richard ju je zgrabio za nadlaktice zarivši joj prste u meso. Lagano ju je
prodrmao. — Zaboravili?
— Napadi u Londonu su prestali.
— Pa ste došli ovamo jer mislite da će ovdje opet početi.
— Vi ste ovdje! — Riječi je izgovorila tako emotivno da je i samu sebe
iznenadila. Richarda je zapanjila. Zurio je u nju. Čula je njegovo disanje. Čvršće
joj je stisnuo nadlaktice. Tada ju je privukao bliže i silovito poljubio.
Emily se previše šokirala da bi reagirala. Vikao je na nju i sad su odjednom
njegove usne gnječile njezine. Pokušala se odmaknuti. No kad je pomislila da
bi se trebala otimati, poljubac se promijenio. Postao je nježniji. Njegova su se
usta pomicala na njezinima, mameći je, poučavajući. Još se osjećao zahtjev, ali
ju je očaravao i izazivao, mamio je da mu odgovori.
Richardove su ruke kliznule do njezina struka. Privukao ju je uza se pa se
svaki dio njegova tijela nekako uključio u poljubac koji je trajao i trajao,
smutivši sva njezina osjetila. Emilyine su ruke same od sebe kliznule ispod
njegova kaputića i milovale ga kroz finu tkaninu košulje. Prepustila se
njegovu zagrljaju, stapajući se s njegovim tijelom tako prirodno da ju je to
zapanjilo. Nije znala da poljubac može tako opojno djelovati.
158
Osjećala je kako mu srce lupa u skladu s njezinim. Vršcima je prstiju
istraživala mišiće njegovih leđa. Rastvorila je usne pod njegovima i njezina su
osjetila podivljala.
Richard je podigao glavu da je pogleda. Trepnuo je kao da je omamljen i
iskrivio lice. — Bože mili.
Emily je shvatila da želi da je opet poljubi. Priljubila se uz njega pa je
zastenjao. — Zaručeni smo — promrmljala je.
Kratko se nasmijao. Tada je, kao da si ne može pomoći, ponovno zarobio
njezine usne. Emily se posve prepustila poljupcu, slijedeći njegov primjer.
Usta su mu bila topla i sigurna. Njegove su ruke obećavale užitke o kakvima
nije ni sanjala. Malaksala je od čežnje i istodobno osjećala golemu energiju.
Razbudio je slatku potrebu koja bi je mogla odnijeti kao bujica.
Richard ih je silom razdvojio. — Ne — reče.
Emilyine su ruke posegnule za njim. Odmah ih je povukla.
— Ovo neće... valjati. — Uzbuđeno je disao.
Kao i ona, opazila je Emily. I koljena su joj klecala.
— Moram vas odvesti odavde.
Emily je nesvjesno koraknula prema njemu. Noge su joj se zaplele o dugu
jahaću suknju te se spotaknula. Richard ju je uhvatio, ali je izgubio ravnotežu
pa su oboje pali, zapetljani u tkaninu.
Pala je odozgo, grčevito se držeći za njega. Tada ju je opet ljubio, čvrsto je
stežući uza se kao da se boji da će pobjeći. Rado se predala njegovim usnama i
pomaknula se tako da je koljenima doticala pod s obje njegove strane. Kad je
kroz tkaninu osjetila kako njegove ruke klize po njezinim bedrima, zadrhtala
je od užitka.
No uhvatile su je oko struka da je podigne sa sebe. Postavio ju je na noge i
potom ustao. Zaobišao je kuhinjski stol tako da ih je odvajao. — Osedlat ću
konje.
— Po mraku nikad nećemo naći put do konačišta — zadihano je rekla.
— Hoćemo. — Naglo se pomaknuo.
Istodobno se smrskao prozor iza njega i između njih je prozujao metak,
zabivši se u zid. Richard se bacio i srušio je na pod baš kad je eksplodirao drugi
prozor i posuo ih staklenim krhotinama.
Richard je počeo puzati po podu i vući je za sobom. Tako su stigli do
hodnika bez prozora gdje je ustao i povukao je na noge.
Vani su se čuli glasovi. Emily ne bi znala reći koliko ih je bilo, mada se činilo
da su vani više od dva čovjeka. I činilo se da dopiru sa svih strana kuće.
Richard je potrčao do ulaznih vrata i spustio drveni zasun. — Iako ih to neće
zadržati — progunđa. Lice mu je izražavalo intenzivnu koncentraciju i možda
gnjev, ali ni traga strahu.
159
Zaškripale su šarke na kuhinjskim vratima i odmah utihnule. Richard je
rukom obujmio Emilyin struk i bešumno je vodio hodnikom do sobe u
suprotnom kutu kuće. Napeto je osluškivao kraj prozora prije nego ga je
otvorio. Emily je čula tiho struganje grana.
Richard je opet oslušnuo i zatim se nagnuo kroz prozor. U idućem se
trenutku progurao van, mada su mu ramena nakratko zapela u malenu
otvoru. Kad je izišao, okrenuo se i praktički podigao Emily kroz prozorčić.
Zatvorio ga je i čučnuo kraj nje.
Našli su se u nekakvoj guštari. Na mjesečini je vidjela da je grmlje gusto
sraslo, a uvele su se grane u sredini odlomile i stvorile neku vrstu špilje od
vegetacije.
Richard ju je uhvatio za rame i pokazao rukom. Emily je kimnula i počela
puzati u tom smjeru. Kratko je zastala da s puta makne duge skute. Richard joj
je prstima obavio gležanj, uzbudivši je usprkos opasnosti. Tada su oboje na
sve četiri krenuli kroz mračan tunel od raslinja, udaljavajući se od osvojene
kuće.
Iza sebe čuli su poneki povik. Jednom je Emily zastala kad su odjeknuli hici.
No zvukovi su postajali sve tiši kako su se oni udaljavali. Premda su je boljela
koljena i izgrebla je šake, nije ni pomislila na zaustavljanje. Očito je da su
ubojice opet napali i nema sumnje kakav će biti ishod ako ih nađu.

160
Sedamnaest

ok je po mrklome mraku čučao u grmlju, Richard je osluškivao napeto

D kao u džungli. Čuo je sovu, povjetarac, kapanje vode u guduri. Čuo je


ubrzano disanje žene koja je klečala kraj njega. Neprestano su se
penjali, brzo koliko su okolnosti dopuštale, i bilo je naporno.
Osluškivao je, ali nije čuo glasove ili topot kopita. Činilo se da su zasad
pobjegli napadačima. Prije zore moraju se još udaljiti od kuće, i zatrti tragove.
Oprezno su krenuli duž padine. Emily se uopće ne buni, mislio je Richard,
nema suza ili straha što ga zasigurno osjeća. Nije ju pogrešno procijenio —
odvažna od glave do pete, netko na koga može računati.
Potresla ga je plima osjećaja koja mu nije dopuštala da ide dalje. Pokušao je
pobjeći. Ostavio je veliku razdaljinu među njima.. Pobjegao je kad je u
Londonu osjetio da se njihova veza produbljuje. Jedino je to bilo časno.
Njihove se lažne zaruke moraju okončati, odredio je njegov nutarnji sudac.
Morao ju je pustiti prije nego se situacija dodatno zakomplicira.
Ali ona je došla za njim, opravdavao se u sebi. Zabrinula se za njega. Jasno
da nije mogao odoljeti. Nitko ne bi odolio onom tonu njezina glasa,
delikatnom sjaju kose i očiju, zamamnom tijelu.
Čuo je odjek njezina tihog mrmljanja — oni su zaručeni. Povezuje ih lov na
ubojice, odgovorio je sudac, i ništa drugo. Iskorištavanje njihove nagodbe nije
bio džentlmenski čin, makar je njezina reakcija bila tako topla i gorljiva da ga
je izluđivalo samo sjećanje na to.
Emily je zastala i čekala. Sigurno gleda natrag u njega i pita se zašto je tako
nepomičan. Richard je krenuo za njom.
Poveo ju je nizbrdo tako da se greben nalazio između njih i kuće. Gudura je
pri dnu bila strmija pa joj je dao znak neka stane. Polako se pomicao naprijed i
stigao do izbočenja koje se okomito spuštalo do potočića na dnu. Mjesečina se
zrcalila u vodi te je vidio da je sve pusto. Morao je riskirati.
Prebacio se preko ruba i nakratko visio s izbočine. Kad se pustio, pao je
samo metar ili dva do pijeska. Emily ga je gledala odozgo. Dao joj je znak i
raširio ruke. Samo je trenutak oklijevala prije nego je skočila.
Kao da je uhvatio naramak čelika i baršuna. Trenutak ju je držao na prsima i
uživao u njezinoj vitkoj čvrstini. Zatim ju je spustio na pijesak i sagnuo se da
joj šapne u uho. — Moramo prikriti trag. Hodat ćemo kroz potok.

161
Kimnula je. Mjesečina joj je posvijetlila kosu i licu dala blijedi sjaj. Gledala ga
je s očitim povjerenjem. Oslanjala se na njega da je izvuče iz ovoga. Kao da
uopće nije sumnjala da će u tome uspjeti. To ga je plašilo daleko više nego kad
je spašavao samo sebe.
Prišla je potoku, a Richard je granom brisao njihove otiske dok je hodao za
njom. Srećom, voda je bila plitka, ali puna kamenja i oblutaka. Morat će hodati
u čizmama. Nikako se drukčije ne može hodati po tom skliskom dnu.
Kanio je zakoračiti u vodu kad je opazio da Emily jednom rukom drži duge
skute svoje jahaće odjeće. Budu li morali trčati, višak tkanine itekako će je
ometati. Kleknuo je kraj nje i džepnim nožićem počeo rezati rub, skrativši
skute podosta iznad njezinih gležnjeva. Uz tek jedan tihi zvuk, okrenula se da
on može dohvatiti i drugu stranu.
Kad je završio, čvrsto je savio tkaninu i gurnuo je u džep. Ne bi valjalo da je
ostavi pa da je njihovi progonitelji nađu. Zatim je uzeo granu, koja mu je
poslužila kao metla i također bi upozorila zlikovce, te zakoračio u potok.
Voda koja mu je prodirala kroz čizme bila je hladna, ali ne ledena.
Vjerojatno će dosta dugo izdržati. Čekajući da Emily pođe naprijed kako bi na
nju pripazio, ponovno je pogledom preletio stijene gudure. Ovdje su vidljivi, i
ranjivi. No i dalje je čuo samo prirodne zvukove. Kanio je biti daleko kad
svane, i neće ostaviti tragove za sobom.
Kretali su se kroz noć, što manje zapljuskujući, prateći vijuganje korita.
Richard je procijenio da su prošla dva sata kad se gudura počela sužavati. Čuo
je vodopad. Potok je malo dalje padao oko tri metra u jezerce i potom tekao
dalje.
Proučavao je ono što se vidjelo na mjesečini. Gudura se širila i pružala
manje zaštite. Mjesec se spuštao i bit će mračnije. Vrijeme je da iziđu na suho.
Ispružio je ruku. Emily ju je bez oklijevanja prihvatila. Prsti su joj bili sitni i
hladni. Da, mislio je, ona bi se u džungli borila uz njega. Ne bi prigovarala i ne
bi odustajala sve dok se ne bi srušila od umora. Umirujuće joj je stisnuo ruku.
Nasmiješila mu se pa mu je srce na trenutak zastalo i potom brže zakucalo.
Pustio joj je ruku.
Iskorištavajući preostalu mjesečinu, oprezno se penjao po kamenoj izbočini
koja je izazvala vodopad. Malo dalje bila je još strmija, što je ukazivalo na
mogućnost špilja kojih ovdje ima poprilično. Mjesec je gotovo zašao prije nego
je našao jednu, plitko udubljenje u stijeni malo više od njega. Nije idealno,
mislio je Richard, ali nemaju ništa bolje. Naokolo je mrkli mrak i Emily je
sigurno iscrpljena.
Podigao je ruke i uhvatio se za rub špilje. Potražio je uporište za noge i
podigao se gore. Tada je vidio da je špilja jedva tri metra duboka. No bila je
suha i ništa nije ukazivalo na to da ondje živi neka životinja. Isto tako,
okrenuta je na zapad. Kad sunce iziđe, neće je razotkriti. Kleknuo je na rub i
162
pružio ruke Emily. Napola ju je vukao, napola joj pomagao da zadrži
ravnotežu dok se penjala. — Ostat ćemo ovdje do zore — promrmlja Richard.
Kimnula je i spustila se na tlo špilje, pogrbljenih ramena i oborene glave.
Nešto kasnije pokušala je izuti mokru čizmu.
— Dopustite. — Kleknuo je i izuo joj jednu pa drugu čizmu. — Barem bismo
trebali osušiti vaše čarape — tiho je rekao.
Emily se napola okrenula od njega, zacijelo posramljena, i posegnula ispod
skuta da otkopča čarape. Brzo ih je izula, malo zadrhtavši kad je na bosim
nogama osjetila noćni zrak.
Richard je iz džepa izvadio tkaninu od njezinih skuta i počeo joj sušiti
stopala. Uz tihi protest, uzela mu je tkaninu i sama to učinila. Njezine je
mokre čarape objesio na izbočeni kamen, svjestan da se do zore neće osušiti.
— Hoću li vam pomoći s vašim čizmama? — promrmlja Emily.
Neobuzdan se smijeh širio Richardovim prsima i jedva ga je obuzdavao.
Zvučala je tako prozaično — kao da u gluho doba noći često jedno drugome
skidaju čizme. I to u nekakvoj zabiti dok na njih vrebaju ubojice.
— Je li vam dobro?
— Da — s mukom je izustio. Izuo je čizme i čarape, objesivši ih kraj njezinih.
Uzeo je odrezanu tkaninu i osušio svoja stopala. Vidio je da je podvila noge
ispod skuta, pomalo joj zavideći na tom izvoru topline.
— Što ćemo ujutro? — tiho je pitala.
— Otkriti gdje smo i zaputiti se do najbliže kuće ili sela, nekamo gdje ima
dovoljno ljudi da se onemogući napad. Ako mogu birati, u kuću moje
sestrične.
— Sad smo se izgubili, zar ne?
— Po mraku, da. No danju ću znati gdje smo. — Problem je u tome što se
nalaze kilometrima daleko od nekog sigurnog mjesta, a njihovi će progonitelji
sigurno imati konje. — Pokušajte malo odspavati.
— Hoćete li vi spavati?
— Ja ću čuvati stražu. Na to sam navikao.
Šutjela je. Nešto kasnije naslonila se na stijenu i kao da se opustila.
Richard je promatrao padinu i osluškivao. Više nije bilo mjeseca pa se malo
što vidjelo. No mogao je čuti noćne zvukove. Osjetiti mirise što ih donosi
povjetarac. Vjetar trenutno ne najavljuje opasnost. Mislio je da je Emily
zaspala i borio se protiv vlastite pospanosti kad je odjednom tiho progovorila.
— Jeste li se bojali kad ste se izgubili u Južnoj Americi?
Okrenuo se prema glasu, ali je u mraku nije vidio. Kratko je razmišljao o
odgovoru. Nije želio da se još gore osjeća. No Emily je mogao reći samo istinu.

163
— Bio sam prestravljen — odgovori. — Ranije sam se divljini najviše približio
tijekom lova na lisicu.
Nasmijala se, ali se brzo obuzdala.
— Čak nikad nisam sudjelovao u ubijanju — dodao je, gotovo se s
nevjericom sjetivši staroga Richarda. Taj se čovjek povukao tako daleko da se
sada doima kao manje od sjećanja.
— Jeste li bili mokri?
Pitanje mu je izmamilo smiješak. — Natopljen slanom vodom proklinjao
sam svoju sudbinu. Veći dio godine bio sam mokar. U džungli je svakih
nekoliko sati padala kiša. — Čuo je kako je zadrhtala. — No bilo je vruće, pa mi
to nije previše smetalo. Je li vam hladno?
— Malo.
Kao da su osuđeni da budu zajedno izvan granica civilizacije, kiselo pomisli
Richard. Najprije u šupi punoj sijena, a sad ovo. Nije da baš napreduju u
svijetu. Nije znao kako će izdržati njezinu blizinu, ali ne može dopustiti da
sama drhti. Premjestivši se, obujmio ju je rukom i privukao k sebi.
Emily se priljubila uz njega kao da je to učinila već tisuću puta. Unatoč
neugodnu okruženju i opasnosti, Richardovo je tijelo počelo zahtijevati ono
što mu nije kanio dati. Može se kontrolirati, uvjeravao je sebe.
Emily mu je spustila glavu na rame. Na rebrima je osjećao oblinu njezine
dojke, poput blagoga plamena. Povjerila mu je svoju čast i svoj život, mislio je.
Mješavina straha za nju, sumnje u sebe i odlučnosti koju je Richard tada
osjećao bila je intenzivnija od svake emocije koju je ikad imao. Više od svega
želio je zaslužiti to povjerenje. Pomisao na neuspjeh bila je nepodnošljiva.
Neuspjeh bi značio da će Emily Crane nestati s lica zemlje.
Malo se meškoljila, poput mačke koja traži udobnost. Pravilnije je disala.
Zaspala je u njegovu naručju. Posve se prepustila njegovoj zaštiti.
Odlučnost se pojačala, ispunila njegovu svijest, potisnula glas sumnje.
Pobrinut će se da ona dođe na sigurno. Napravit će sve što je potrebno. Svatko
tko mu stane na put... žalit će dok bude živ, što bi moglo biti veoma kratko.
Emily je uzdahnula u snu. Okrenula se pa mu je njezina ruka pala preko
prsa. Želi je, mislio je Richard. Nikad u životu ništa nije tako želio. Ali to nije
relevantno. Može obuzdati svoju žudnju. Stisnuo je desnu šaku na tlu špilje.
Barem spavanje ne dolazi u obzir, pomislio je malo kasnije. Neprestani
zahtjevi njegova tijela držali su ga budnim. Usudio se nježno dotaknuti
Emilyinu kosu. No to ga je zapalilo umjesto da ga smiri, pa je odmah povukao
ruku. Mora misliti na sutra, planirati što će dalje. Neće je spasiti samo
očajničkom žudnjom.
Golemom snagom volje, Richard je prebacio pozornost na budućnost.
Smišljao je kako bi mogli izbjeći napadače i naći put iz divljine.
164
Zora je stigla u neprimjetnim fazama, sporo rasprostranjivanje biserna
svjetla. Magla se skupljala na niskim mjestima i u velovima lebdjela među
liticama. Ometat će njihove progonitelje, mislio je Richard, ali je to i njima
smetnja. Mnogo će teže otkriti gdje su ili putovati u određenom smjeru.
Zvukovi će također zavaravati i bit će teško odrediti odakle dolaze.
Emily se probudila. Nakratko je bila dezorijentirana i tada mu se
nasmiješila na način koji mu je ubrzao puls. Dio njega želio je da je ostala u
Londonu, ali drugi je dio bio ushićen njezinom nazočnošću. — Jeste li dobro?
— tiho je pitao.
Smiješak je postao skrušen. — Gladna sam.
— Bojim se da su sluge zaboravile iznijeti doručak.
— Kako su nemarni. — Ispružila je ruku i uzela čarape s kamena, nabravši
nos kad ih je opipala. — Još su vlažne. No to se zacijelo može očekivati kad
nekoga progone ubojice.
Richard se nasmiješio. — Nema nikakvih luksuza. — Gledao ju je kako
provjerava svoje čizme. — Bojite li se ikad?
Njezine su plave oči pogledale ravno u njegove. — Sad sam prestravljena.
No znam da ne pomaže ako se čovjek prepusti emocijama u takvim prilikama.
— Zar su vas tako često progonile ubojice?
— Obično su ganjali tatu — prizna Emily. — No teško je odrediti razliku kad
ste dijete. Možda je nema.
Prije nekoliko bi se tjedana na to možda nasmijao. Jutros nije mogao.
Zapravo je u grlu osjećao neobično stezanje.
— Premda ga većina ne bi doista ubila — tiho doda Emily. — Pa, možda
jedan ili dvojica.
— Niste zaslužili život kakav ste imali. Trebali biste dobiti sve pogodnosti.
Za vas treba skrbiti i maziti vas tako da nikad ne budete zabrinuti.
Emily kao da nije znala što bi rekla. Obrazi su joj porumenjeli i sumnjičavo
ga je pogledala. — Zadovoljila bih se šalicom kave — na koncu reče.
Richard se pribrao. Okrenuvši se, navukao je čarape i čizme te se spustio u
maglu ispod špilje. Vrtložila mu se oko ramena, posve skrivajući tlo. — Morat
ćemo se popeti iznad ovoga — progunđa.
— Što? — Emilyina se glava pojavila u otvoru.
Kretnjom joj je pokazao neka bude tiho i zatim joj pomogao da siđe. Držeći
ruku na stijeni, Richard se udaljavao od zvuka vodopada.
U početku su teško napredovali. Nisu vidjeli svoje noge ili prepreke o koje su
se spoticali. No na koncu se tlo malo uzdiglo i magla se prorijedila. Richard je
procijenio da su hodali oko sat vremena kad su stigli na vrh grebena. Vidjeli
su more magle iz koje su stršale slične uzvisine. Svjestan da su tu izloženi,

165
poveo ju je malo niže gdje su uglavnom bili skriveni. Tada je u mislima
proučavao mentalnu mapu područja.
— Znate li gdje smo? — šapne Emily.
— Od kuće smo otišli na istok — tiho je rekao. — Potok teče na sjeveroistok.
Vjerujem da smo još na mojemu posjedu. Na sjeveru graniči s posjedom moje
sestrične, pa želimo ići u tom smjeru. Po ovom će vremenu to biti teško.
— Koliko daleko?
— Desetak kilometara. — Ako se ide ravno, dodao je u sebi, i zanemari se
brdovit krajolik.
— To nije daleko. — Pokušala se vedro nasmiješiti. — I njima će biti teško
naći nas u magli.
— Pod uvjetom da budemo tihi.
Kretali su se onoliko brzo koliko su mogli. Uskoro su se spuštali u uske
gudure i penjali se na drugoj strani. Povremeno bi jedno od njih gurnulo
kamenčić koji se bučno kotrljao nizbrdo, na što se svaki put lecnuo. Tješilo ga
je samo to da će i njihovi progonitelji imati isti problem. Katkad se zaustavljao
i napeto osluškivao, ali jutro je prolazilo bez ikakvih smetnji.
Magla se oko podneva počela razilaziti. Richard je ostavio Emily da počine
kraj potočića i popeo se da izvidi situaciju. Ovoga puta nije stao na vrh, već je
čučnuo među veliko kamenje da se orijentira.
Sad je vidio cijeli krajolik jer je magla pokrivala samo najniže dijelove. Neka
su brda zacijelo poznata mještanima, ali njemu gotovo ništa nisu govorila.
Mogli su jedino nastaviti na sjever. Kad procijeni da su stigli dovoljno daleko,
potražit će kuću obitelji Farrell. Oprezno se vratio dolje. No kad je stigao do
mjesta gdje je ostavio Emily, ona nije bila ondje.
Richard je morao progutati uzvik. Njegov je prvi poriv bio da jurne kroz
guduru i izvikuje njezino ime. Potrajalo je dok nije uspostavio kontrolu nad
sobom i obuzdao paniku. Stisnuo je šake i svladao svoj strah.
Kleknuo je i pregledao tlo. Bilo je kamenito pa nije vidio otiske stopala.
Međutim, raslinje je bilo netaknuto. Nisu se vidjeli znakovi borbe. Niti je išta
pokazivalo da se netko probijao kroz grmlje uzvodno. Stisnuvši čeljust i
napetih osjetila, zaputio se dolje.
Našao ju je desetak metara dalje. Skrivena iza izbočine u stijeni, stajala je
nepomično i tiho. Okrenula se kad joj je prišao i počela govoriti. — Pogledajte
ovo...
Richard ju je zgrabio za nadlaktice i protresao. — Da se više nikad niste
maknuli s mjesta gdje vas ostavim — prosikće.
Iznenađeno je trepnula. — Samo sam...
— I govorite tiše!

166
Emily je udahnula i gledala ga raširenim očima. — Udaljila sam se samo
nekoliko koraka — šapne.
Morao ju je još jednom prodrmati. — Morate ostati točno ondje gdje vas
ostavim.
— Ali bilo je...
Povukao ju je uzvodno. — Izabrao sam mjesto ispod izbočine i zaštićeno
grmljem. Da su mene gore uhvatili, vi ste mogli ostati skriveni.
Emily je izgledala nelagodno. Otimala se iz njegova stiska. — Žao mi je. Ali
opazila sam to čudno...
— Nije važno što ste opazili.
Istrgnula mu se i koraknula unatrag. — Moja su zapažanja bezvrijedna?
Richardov se gnjev smirivao kad se uvjerio da je ona dobro. — Ne. Ali ne
smijete sami lutati. Ne bih vas mogao štititi kad bismo se razdvojili...
Tvrdoglav izraz njezina lica nije posve nestao, ali se ublažio. — Dobro.
Sljedeći ću put čekati da se vratite.
Kimnuo je. Puls mu se vratio u normalu. — Trebali bismo dalje.
— Najprije pogledajte ovo. — Povela ga je natrag i pokazala stijenu gudure.
Richard je gledao, mrštio se i prišao bliže. Podigao je ruku, odlomio labav
komad i protrljao ga u ruci.
— Nije li to ugljen? — upita Emily. Nije uzalud sve ono pročitala.
— Doista tako izgleda.
— Sve se više širi prema dolje. — Pokazala je sve širu žilu tamnoga kamena.
Još je malo hodao i vidio da ona ima pravo. Dalje je veći dio stijene bio crn —
ovdje, na njegovu posjedu. Ugljen je neophodan za izume koji ga fasciniraju.
— Znate li...?
Iz daljine se začulo kotrljanje kamenja i potom njištanje prestrašena konja.
Richard se trenutno fokusirao. Procijenio je odakle dopire zvuk, teren, blizinu
prijetnje. Gestom zatraživši tišinu, pogledom je preletio kamenito tlo. Nisu
ostavili nikakav trag.
Brzo je krenuo nizvodno i povukao Emily sa sobom. Neki je čovjek nešto
viknuo, ali predaleko da bi Richard razabrao riječi. Koristeći se svim
vještinama što ih je stekao kao brodolomac, vodio ju je na sjever.

167
Osamnaest

E
mily se spotaknula o rasuto kamenje i zateturala. Richard ju je uhvatio
za nadlakticu i vodio dalje. Činilo se da se već satima brzo i tiho kreću
kroz niz gudura. Iza sebe više nisu čuli sumnjive zvukove. Čak ne znaju
ni jesu li ono ranije čuli progonitelje, mislila je Emily. No ne mogu si dopustiti
pretpostavku da nisu. Već je bila na izmaku snaga, ali se nije usudila zatražiti
odmor.
Gledala je Richarda kako se kreće ispred nje poput nekog divljeg stvorenja.
Nešto se u njemu promijenilo tijekom posljednjih sati.
Okrenuo se da provjeri kako je ona. Oči su mu se doimale ushićenima i
napetima, sjale su od nekakve trijumfalne odlučnosti. Malo ju je prestrašio.
Otkako su zajedno pobjegli iz one kuće, njegova nazočnost kao da je jamčila
sigurnost. Do sada.
— Ne smijemo stati — rekao je.
Kad je Emily kimnula, opet je krenuo grabeći laganim, dugim koracima koje
je bilo teško pratiti. Slijedila ga je što je bolje mogla. Sunce je bilo visoko na
nebu i zrak se zagrijao pa je magla posve nestala. Skinula je tijesnu jaknu
jahaćeg odijela i nosila je preko ruke, ali joj je ipak bilo vruće. Bluza joj se
lijepila za leđa, a još vlažne čizme bile su prava muka.
Richard se zaustavio. Vidjela je da opet osluškuje. Ona je čula samo zvukove
prirode — ptice, šuštanje lišća. Kad je stigla do njega, ponovno je krenuo. Tako
je bilo cijeli dan. Otišao bi naprijed, čekao da ga dostigne i opet krenuo. On se
ipak odmarao, kivno je mislila, a ona nije dobila ni trenutak predaha. Znoj joj
se cijedio niz vrat. Kao da je u njemu neka druga osobnost.
Opet se spotaknula, ovoga puta glasno šutnuvši dva kamena. Richard se
naglo okrenuo i čučnuo, spreman za bitku. Opažao je svaku sjenku. Usne su
mu se rastegnule kao u životinje. Emily se posve ukočila. Na trenutak je
vjerovala da joj straga prijeti neki užas.
Polako se uspravio i vratio se do mjesta gdje je stajala. — Ja... šutnula sam
kamen — priznala je kad se nadvio nad njome.
Sagnuo se prema njoj. Progutala je slinu. No stari je poznati Richard rekao:
— Umorni ste, znam. Tražim mjesto gdje bismo se mogli odmoriti. — Pokazao
je otvorenu dolinu oko njih. — Ovo je previše izloženo.
— Bit ću opreznija. — Opazila je suosjećanje na njegovu licu prije nego se
okrenuo.
168
Emily je klipsala dalje, gledajući kamo gazi i posebno pazeći na kamenčiće.
Sunce se spuštalo na zapad. Malo joj se vrtjelo od prazna želuca. Nikad u
životu nije bila tako gladna.
Na koncu je morala stati. Sjedit će samo par minuta. Pogledom je potražila
Richarda da mu pokaže što namjerava, ali vidjela je samo prazan krajolik.
Protrljala je oči. Dolina se sužavala. S obje je strane vidjela stijene, te
nekoliko stabala i grmova sprijeda. No nisu rasli tako gusto da ne bi vidjela do
kraja kosine. Richard je nestao!
Srce joj je lupalo. Usta su joj se osušila i noge drhtale. Shvatila je da dosad
nije znala što je pravi strah. Richardova ju je nazočnost držala na načine kojih
nije bila svjesna.
Kako ga je mogla izgubiti? Okretala se na sve strane. Nije vidjela sporedne
staze. Nije mogao skrenuti a da ona to ne opazi. Zar je pao? Je li ozlijeđen?
Mahnito je potrčala naprijed gledajući lijevo i desno, tražeći neku skrivenu
prepreku, nešto kamo je mogao pasti. Ništa nije našla. Jesu li ga uhvatili?
Čekaju li njihovi progonitelji da i nju zgrabe?
Stala je i osluškivala onako kako je vidjela da Richard radi. Nije čula ništa
korisno. Spojivši drhtave ruke, nastojala je smisliti što će sad. Nastavit će s
potragom, zaključila je. Mora ga naći.
Neki ju je zvuk naveo da pogleda gore. Richard je stajao ni pet metara od nje
i pozivao je kretnjom.
Blenula je u njega. Maločas je bila sama, a sad se on pojavio kao prikaza.
Sigurno gubi razum. Svladali su je olakšanje i smućenost. Noge je više nisu
držale pa se drhtavo spustila na kamenito tlo.
Richard joj je žurno prišao. — Zar ste se ozlijedili?
Uspjela je odmahnuti glavom.
— Našao sam mjesto za odmor. — Uhvatio ju je za ruku i povukao na noge.
Naslonivši se na njega, Emily je hodala. Ovako su se upoznali, pomislila je,
ali je tada ona njega pridržavala.
— Nije daleko — uvjeravao ju je Richard.
Njegova ju je ruka čvrsto držala. Osjetila je kako se opušta.
Hodali su ravno prema stijeni. Na tom se mjestu visoko uzdizala i bila je
gotovo okomita. Zar se popeo na tu liticu i zatim nekako skočio dolje kad ona
nije gledala?
— Ovuda. — Richard ju je vodio ravno do stijene, oko jedne izbočine i zatim
u liticu. — Okrenite se postrance. Veoma je usko.
Ugledala je pukotinu široku oko pola metra. Bila je nevidljiva ako čovjek ne
stoji na pravomu mjestu iza guštare. Činilo se da je pukotina veoma duboka.
Nije joj vidjela kraj.
— Kako ste to našli? — zapanjeno je promrmljala.
169
— Posve slučajno. Palčić je uletio baš kad sam gledao u tom smjeru — reče
joj Richard. — Ovdje nas nitko neće naći.
Otvor je bio tek toliko širok da se može ući.
Kamen je strugao po Emilyinim leđima.
— Ovo je najuži dio. Morate se provući.
Malo se meškoljila i prošla. Richardu je to išlo teže, ali se uskoro opet našao
iza nje. Emily je pred sobom vidjela svjetlo i ubrzala. Kad je izišla iz mraka
pukotine, zapanjeno je zastala pred prizorom što ga je ugledala.
Pukotina se proširila u oval veličine plesne dvorane. Stabla su rasla duž
rubova i bacala sjenke na jezerce u sredini. Vodom ga je punio izvor iza
kamene ploče. Sunčeve su zrake pozlatile lišće i sjale na vodi. Tlo je prekrivala
paprat.
— Pomozite mi da ovo pomaknem — reče Richard.
Okrenula se i vidjela da prema pukotini gura veliki kamen. Pomogla mu je
pa su ga otkotrljali onamo i zatvorili ulaz. Richard je uzeo manji kamen i
stavio ga na veliki. Pomogla mu je napraviti hrpicu i uskoro su posve zatvorili
prolaz.
— Stabla nas skrivaju odozgo — rekao je. — Ali moramo biti veoma tihi. Ako
nas čuju, naći će ulaz ovamo.
Kimnula je i već se zaputila ispod krošanja do vode. Spojivši ruke, pila je s
izvora. Zatim je bistrom tekućinom zapljusnula lice i vrat, uzdahnuvši od
užitka. Izula je čizme i čarape te sjela na kamen uz rub jezerca kako bi močila
noge. Bilo je božanstveno, ali nedovoljno. Okrenula se da vidi što Richard radi.
S osmijehom ju je promatrao. — Samo naprijed — reče. — Ja ću ovdje sjediti.
— Sjeo je na kamen i okrenuo joj leđa, zagledavši se u zatvoren ulaz.
Emily je oklijevala, ali voda ju je neodoljivo mamila. Još jednom pogledavši
Richardova leđa, počela je otkopčavati bluzu.
Brzo se razodjenula i kliznula u jezerce. Voda je poput svile klizila po
njezinoj koži. Isprala je prljavštinu putovanja te dio bolova i modrica.
Napunila ju je energijom pa joj se činilo da može plivati kilometrima, skakati
poput lososa ili se bacakati kao vidra.
Zaronila je i rastresla kosu ispod površine. Svježina joj je obavijala glavu.
Raširila je ruke i izronila na površinu, zasuvši je zlaćanim kapima. Pogled joj je
privukao sjaj Richardova prstena na prstu. Trenutno je samo to imala na sebi.
Brzo ga je pogledala. Sjedio je kao ranije, okrenut na drugu stranu. Emily je
osjetila čudno razočaranje, ali ga je odmah odbacila. Otplivala je do ruba
jezerca, okrenula se i plivala natrag. Bilo je kao da su kroz onu pukotinu u
stijeni ušli u drugi svijet.

170
Nešto joj je dotaknulo nogu. Iznenađeno je kriknula i skočila na kamen koji
se koso spuštao u jezerce. Pogledavši u vodu, opazila je sitnu ribu i osjetila se
budalasto.
— Što je bilo?
Podigla je glavu i vidjela da je Richard na nogama, okrenut prema njoj,
spreman za spašavanje.
Svijet kao da se zaustavio. Emily nije osjećala povjetarac na tijelu, niti vodu
koja joj se cijedila iz kose. Nije se mogla pomaknuti. Bila je svjesna samo
Richarda nekoliko metara dalje.
S njegova je lica i tijela polako nestalo napetosti. Spustio je ruke niz tijelo.
Zadržao je pogled na njoj kao da ga ne može skrenuti. Nije uspjela odgonetnuti
izraz u njegovim očima. Nikad ga ranije nije vidjela.
Ptica je zacvrkutala. Emily se trgnula i zgrabila suknju. Postavila ju je ispred
sebe kao zastor. — Ništa nije bilo — promuca. — Riba. Prestrašila me.
Richard joj je okrenuo leđa. Ukočeno je stajao, ne pokazujući što osjeća.
Emily je shvatila da je preglasno govorila, da i ne spominje to što je posve
naga nepomično stajala.
Richard je prekrižio ruke. Kao da je svu svoju pozornost usredotočio na
kamenje koje je zatvaralo ulaz. Njegova je poza govorila da drži stražu kako ih
neprijatelji ne bi zatekli nespremne.
Emily je hitro navukla zgužvanu i zaprljanu odjeću. To je bila glupa greška,
priznala je u sebi. Ali nije navikla vani se kupati. Nema razloga da se on drži
tako superiorno.
Prišla je Richardu. — Sad ste vi na redu — šapne. — Ja ću čuvati stražu. —
Pokazat će mu da može biti jednako odgovorna kao on.
Zurio je u nju vrelim očima.
Koraknula je bliže. On se brzo odmaknuo. — Idite — promrmlja Emily. Sjela
je na njegovo mjesto i zagledala se u stijenu.
Zavladala je tišina. Bila je naglašeno svjesna njegova pogleda na svojim
leđima. Na koncu je čula kako se udaljava. Opet je zavladala tišina, koja se
doimala veoma dugačkom, a zatim je čula tihi zvuk i znala da je ušao u
jezerce.
Nakratko je osjetila zadovoljstvo. Prepustio se tom sitnom užitku. Nije
imun. Čula je zapljuskivanje vode o kamen, plivanje. Njezina je mašta sama od
sebe počela stvarati sliku. Dobivala je sve više detalja i ispunjavala joj osjetila
pa je na koncu bila svjesna samo zvukova iza sebe i slika u svome umu. Obrazi
su joj porumenjeli. Je li on to radio dok je ona bila u vodi?
Nesvjesno se pomicala na kamenu. Sad je sjedila okomito u odnosu na
stijenu. Šokirana, počela se vraćati u prijašnji položaj. No zapljuskivanje ju je

171
zaustavilo. Sagnula je glavu tako da joj je mokra kosa visjela niz lice. Lagano
okrenuvši glavu, krišom je pogledala jezerce.
Richard je upravo izišao. Stajao je na rubu i s njega se cijedila voda. Tijelo su
mu išarale sjenke krošanja. Bio je veličanstveno građen — široka ramena,
mišićave ruke i noge, prsa koja se sužavaju do...
Podigao je glavu i uhvatio je kako ga gleda.
Vrelina je zapljusnula Emilyino lice, spustila se niz njezin vrat i zahvatila joj
cijelo tijelo. Opčinio ju je njegov nepomičan pogled. Čak ni kad bi se sad
okrenula, pretvarala se da je gledala nekamo drugamo, to ne bi bilo važno. On
zna. I nije se željela okrenuti. Željela je i dalje gledati. Željela je memorirati
konture njegova tijela. Sjetivši se njegovih poljubaca na početku ovoga
putovanja — sad se čini da je to bilo jako davno — shvatila je da želi još više.
Richard je samo ondje stajao. Nije posegnuo za svojom odjećom. Činilo se da
uopće ne diše, mada se Emilyino disanje ubrzalo. Bilo je kao da čeka neki znak.
Odjednom ju je obuzeo osjećaj da će postupiti točno kako ona hoće. Ovaj je
trenutak, veoma moćan, u njezinim rukama.
Ustala je i okrenula se k njemu, nesvjesna kako je do toga došlo. Njezino
tijelo kao da je samo donijelo odluku. Zaputila se na suprotnu stranu jezerca
od one gdje je Richard stajao i slijedio je pogledom. Brzo se opet razodjenula i
ušla u vodu. Srce joj je lupalo. Dio nje bezglasno se zgražao nad njezinom
smjelošću. Dok joj je voda blago milovala ramena, opet je pogledala Richarda.
Zadrhtala je od nervoze. Što ako on...?
Hitrim se pokretom vratio u jezerce. U idućem se trenutku našla u njegovu
zagrljaju i osjetila tople usne na svojima. Među njima je bila samo voda.
Bujica osjeta posve ju je smutila. Emily ga je osjećala duž svakog centimetra
svoje kože. Od njegova joj se poljupca vrtjelo u glavi dok su zajedno plutali.
Drhtala je od njegovih ruku na svojim leđima. Obavila mu je ruke oko vrata
dok je svojim ustima izazivao i palio njezina. Polako su potonuli ispod
površine, jedva opazivši da im je voda prekrila glave.
Poljubac je bio beskonačan. Oduzeo joj je dah. Činilo se da nikad ranije nije
doživjela takve fizičke osjete. Ništa što se dosad dogodilo njezinu tijelu nije
bilo tako intenzivno, ništa nije bilo tako zahtjevno.
Zamahnuvši snažnim nogama, Richard ih je odveo na površinu. Kad su
izronili, povukao je Emily prema stijenama uz rub jezerca. No kliznula mu je
iz ruku i zaronila, okrenula se iza njega i ovlaš mu dotaknula koljeno prije
nego se udaljila.
Odmah je zaplivao za njom. U jezercu su kružili i plesali. Jednom ju je
uhvatio straga. Ruke su mu kliznule do njezinih dojki. Povukao ju je unatrag k
sebi pa je jasno osjetila njegovo uzbuđenje. Prstima je izmamio njezin uzdah
prije nego ju je pustio i zaplivao na drugu stranu. Tada je ona lovila njega,
zaronivši da mu odozdo lagano miluje golu kožu, izbjegavajući njegove ruke.
172
No na koncu ju je ulovio i čvrsto stisnuo uza se, ponovno je poljubivši. Posve
mu se prepustila, stigavši do razine gdje je željela nešto više. Kao da je to znao,
Richard ju je podigao iz vode i odnio do skrovita ležaja od paprati. Spustio se
kraj nje i nježno joj je ljubio cijelo tijelo dok nije zadrhtala od čežnje.
Zavukla mu je prste u kosu i potom ih spustila na njegova široka ramena.
Povukla ga je za ruku i vratila poljupce na svoje usne. Priljubila se uz njega i
uživala u osjetima što ih je u njoj budio.
Zavukao je koljeno između njezinih i milovao joj nježnu kožu s unutrašnje
strane bedra. Zaustavio je ruku i produbio poljubac. Utapala se u njemu kad je
pomaknuo ruku još malo i opet stao. Emily je drhtala od iščekivanja koje je
bilo tako intenzivno da ju je zapanjilo. Richard je spustio usne na njezin vrat i
potom na grudi. Opet joj je oduzeo dah. Ruka mu se pomaknula gore i opet
stala.
Promeškoljila se kako bi ga ohrabrila. Tiho se nasmijao i opet joj zarobio
usne. Preklinjala ga je tijelom, obavila nogu oko njegove, stisnula se bliže.
Njegovi su prsti konačno stigli do središta njezine žudnje.
Napela se od užitka. Poljubac, njegovo snažno tijelo uz njezino, neopisivo
uzbuđenje što ga je osjećala, sve se to stopilo u potrebu kakvu nikad ranije nije
upoznala. Kriknula bi da joj je oslobodio usta. No posve ih je prisvojio dok je
ona mahnitala od žudnje.
Rasla je i rasla sve dok nije zaboravila sve osim njega. Uzdizali su se — nosio
ju je u područja kakva nije mogla ni zamisliti. Postalo je neizdržljivo. Potom je
eksplodiralo u veličanstvene djeliće zasljepljujuće poput munja.
Richard se pomaknuo i tada ga je osjetila u sebi. Grčevito se držala za njega i
pomicala se s njim, još uhvaćena u valovima strasti što ih je izazvao. Opet joj
je zarobio usne, ubrzavši ritam. Osjećala je njegovu silnu potrebu i u tome
uživala. Ona ima istu moć kao on. I ona može njega natjerati da zaboravi na
ostatak svijeta. Dosegao je vrhunac, na trenutak je još čvršće stisnuo uza se i
potom se opustio.
Slušala je kako hrapavo diše. Osjećala je lupanje njegova srca i znoj koji mu
je prekrivao tijelo. Puls joj je postupno usporavao i svijet se istodobno
smirivao. Sunce je zašlo iza klisure na zapadu i njihovo su utočište zastrle
sjenke.
Nebo je još bilo plavo, ali paprat je odjenula plašt večeri. Ptice su cvrkutale u
krošnjama. Opori miris raslinja širio se s paprati zgnječene pod njima.
Umorna od naporna dana, ugnijezdila se u Richardovu naručju i
zadrijemala.

***
173
Richard se podigao na lakat i promatrao Emily. Spavala je nedužno kao
šumska vila u sjenici od paprati. Koža joj je blistala na sve slabijem svjetlu.
Uživao je u pogledu na njezine noge, obline bokova, ljupke dojke i bijela
ramena. Na spokojnu su licu bakrene trepavice skrivale oči. Lagano je
rastvorila usne pa se jedva suzdržao da se ne sagne i u njima ponovno razbudi
strast.
No oprezno se odmaknuo i ustao. Pokupio je njezinu odjeću i stavio je kraj
nje prije nego je opet nakratko ušao u vodu. Tada se odjenuo. Ti su ga
svakodnevni postupci postupno vratili u stvarnost njihove situacije.
Nekako ju je zanemario. Kad je stojeći uz rub jezerca na sebi osjetio njezin
pogled, cijeli se ugođaj promijenio. Razmišljanje je ustupilo mjesto nečemu
primitivnijemu. Oprez nije nestao, ali se povukao u udaljenije dijelove
njegove svijesti, i samo je Emily ostala.
Kakva je vatra u njoj. Pogledao je njezino blijedo tijelo pod stablima. Priznao
je da je već tjednima želi. Odupiranje tome oduzimalo mu je snagu. Sad je
izgubio bitku. Osmjehnuo se u polumraku. Zacijelo bi se trebao kajati, ali
naprotiv, samo je to želio ponoviti.
Okrenuo se na drugu stranu. Moraju doći na sigurno, ali nakon toga, s
obzirom na promijenjene okolnosti... Šire se nasmiješio, pun iščekivanja.
Na koži je osjetio hladniji zrak. Emily bi se morala odjenuti prije nego se
prehladi. Richard je razmišljao o paljenju vatre, ali je zaključio da bi to bilo
izazivanje sudbine. Prišao joj je i dotaknuo njezino golo rame. Trgnula se pa je
rekao: — Postaje hladno.
Sjela je, smućeno pogledala naokolo i posegnula za svojom odjećom.
Richard je pokušavao razabrati izraz njezina lica, no mada je na nebu još bilo
svjetla, na ovom se skrovitome mjestu smračilo. Vidio je samo njezinu blijedu
kožu koju je upravo pokrivala tamna odjeća. Shvatio je da se ona možda ne
osjeća kao on. Unatoč strasti, opazio je njezino neiskustvo. — Jesi li dobro?
— Odlično. — Ustala je.
Izgovaranje pogrešnih riječi odjednom mu se činilo kao zastrašujuća
opasnost, ona s kojom se Richard nikad ranije nije suočio. Razmislio je o
cijelom nizu primjedbi. Ovo je smiješno, ustvrdio je jedan nutarnji glas.
Emily je koraknula bliže. — Zar nešto nije u redu?
Da, želio je reći. Pretvorio sam se u mutava idiota. — Sve je u redu.
— Zvučiš... čudno.
— Okolnosti su... neobične — izustio je i potom samog sebe proglasio
budalom. Nikad u životu nije zvučao tako ukočeno. Paralizirale su ga emocije
koje su ključale ispod površine.
Emily se zadihano nasmijala. — Kad bi moja teta znala za ovo — promrmlja.
U ovom se trenutku nije želio prisjećati vojvotkinje.
174
— Sad ćeš me morati oženiti, inače ću biti posve uništena.
Richarda je to naljutilo. Zar samo na to misli? — Kao što sam rekao tvom
bratiću, ja sam častan čovjek.
Emily je ustuknula. — Znam to. Ja...
— Zato se ne moraš zabrinjavati. — Okrenuo se. Najprije je pomislila na
pravila ponašanja, ne na osjećaje što ih je u njoj izazvao, niti na vezu što su je
njihova milovanja stvorila. Nije se zaručila zato što joj je stalo do njega,
podsjetio se Richard. Nikad nije rekla da joj je stalo. Složili su se da je njihova
veza čisto praktična. I tada je on prekršio nagodbu.
Emily je uživala u ljubavnom činu, u to je bio siguran. Ali tko zna bolje od
njega, lorda Warringtona, da takav fizički užitak možda ne znači ništa više?
Željela bi sigurnost nakon propusta do kojeg je došlo pod pritiskom
napetosti izazvane njihovim bijegom? Stisnuo je čeljust. — Trebali bismo se
malo odmoriti — dodao je grubim glasom. — Krenut ćemo u zoru. — Izvadio
je nožić i počeo rezati paprat da njome prekrije tlo.
Emily je šutjela. Osjećao je njezin pogled na sebi dok je radio, ali ništa nije
rekla. Kad je skupio lijepu hrpu listova, reče: — Možeš tu spavati. —
Odmaknuo se i nastavio rezati. Čuo je šuštanje paprati kad je legla. Zašto ne bi
mirno spavala, gorko je mislio. Dobila je njegovu riječ. Sigurno će odmah
usnuti, a on će još satima ostati budan, ako ne i cijelu noć.
Kad je dovršio svoj ležaj od paprati, Richard je sjeo kraj njega. Ujutro će se
popeti na najbliži vrh i pokušati se orijentirati. Kuća njegove sestrične više ne
može biti daleko.
Emily se pomaknula i njegova su se osjetila razbudila. No njezino se
ravnomjerno disanje nije promijenilo. Najgora sudbina koju može zamisliti,
mislio je Richard — tako je usklađen sa ženom koja želi samo zaštitu od
njegova imena.
Legao je, ali se nemirno vrtio. Progonila su ga sjećanja na Emily inu
svilenkastu kožu, na miris njezine kose. Ma koliko se trudio to potisnuti,
neprestano je čuo tihe uzvike užitka što ih je iz nje izmamio. Njegovo ga je
tijelo izdalo, žudjelo je za onim što mu je um uskraćivao.
Ona sad pripada njemu, tvrdio je oštar nutarnji glas. Jasno je rekla što
očekuje. On nema razloga lišavati se toga. Niti ga ona može odbiti.
Richard je hitro ustao i otišao do Emilyina ležaja. Lice joj je bilo nejasan
bijeli oval u tmini. Kleknuo je kraj nje, zavukao ruku ispod njezinih skuta i
prstima joj prešao duž noge.
— Richarde? — promrmljala je kad se probudila.
Vatreno joj je poljubio usne, ne želeći razgovarati. Grubo je potezao gumbe i
vrpce. Maknuo je njezinu odjeću i posesivno milovao nago tijelo.
Opet je promrmljala njegovo ime.
175
— Nemoj govoriti — naredio je.
Stisnuo joj je dojke, rukama harao po njezinoj koži. U mislima je jasno vidio
svaki centimetar njezina tijela, prošarana sjenkama lišća i odrazom svjetla s
vode. Dok ju je tako osjećao pod sobom, stigao je do grozničava vrhunca
žudnje.
Koljenima joj je razmaknuo noge i oslobodio se hlača. Bio je tvrd poput
kamena i čeznuo za oslobađanjem, što će i dobiti. Ona je njegova da je uzme
kad god želi, toplina i predaja u mraku.
Nepomično je ležala. Ništa nije rekla. Prošli je put njezino tijelo tražilo
njegov dodir.
Njime je prostrujalo nešto poput gnjeva. Nešto poput bola. Richarda je
obuzela divlja potreba da ona poželi njegov dodir.
Boreći se protiv vlastite potrebe, trudio se navesti je da žudi za njim.
Vršcima je prstiju lagano prešao uz njezina unutrašnja bedra, zastavši tek
toliko da je nadraži, a potom je prešao po njezinim bokovima i struku. Milovao
joj je dojke dok nije izmamio uzdah, a tada je opet spustio ruku da je uzbudi.
Dodirivao je i milovao dok se nije napela.
Kad je tiho kriknula, obuzelo ga je zadovoljstvo. Sebe je zadovoljio oštrim,
brzim ritmom koji je njegovim tijelom strujao poput olujnog vala. Tempo je
rastao i rastao, eksplodiravši u valu koji je svojim intenzitetom zahvatio svaki
njegov dio, ostavivši ga zadahtanog. Ona je njegova, ustvrdile su njegove
smušene misli. Njegova.
Emilyine su ga ruke nježno milovale po leđima. Odmaknuo se i ustao. U
mraku nije vidio izraz njezina lica, no ionako ga ne zanima, rekao je sebi.
Prišao je jezercu i razodjenuo se, osjetivši mrko zadovoljstvo zbog činjenice da
tijekom spolnog čina nije izuo čizme. Hladna je voda smirila njegovu
grozničavost i vukla ga prema snu. Spotaknuo se preko kamena dok se vraćao
do svog ležaja od lišća. Legao je i osjetio kako ga svladava iscrpljenost.
Zahvalno joj se prepustio i utonuo u bezdan crnila.
Sanjao je, posve nerazumno. Trčao je, ne od nečega, već prema nekoj
neuhvatljivoj nagradi koja mu je neprestano izmicala. Što je više tražio, to je
više nestajala. U snu je očajavao da nikad neće naći ono za što je osjećao da bi
upotpunilo njegov život.
Ptičji ga je pjev probudio čim je svanulo. Sunce se još nije uzdiglo nad liticu.
Zrak je bio hladan i vlažan od rose. Richard je sjeo i pogledao Emily koja je
spavala u klupku odjeće i blistave kose. Zaboljelo ga je u prsima, ali je to
potisnuo. Morao se koncentrirati na to kako će ih izvući odavde.
Ostavivši kaputić na paprati gdje je spavao, tiho se zaputio do stijene na
koju se kanio popeti.

176
Devetnaest

mily je otvorila oči usred zelenila i uz glasanje šojke. Sve se doimalo

E zlatnim. Ležala je u gnijezdu od svoje odjeće koja ju je uglavnom


pokrivala. Bila je sama.
Kako je to znala? Podigla je glavu i pogledala mjesto gdje je Richard spavao.
Ondje se nalazio samo njegov kaputić. Pogledom je preletjela tlo oko jezerca.
Nigdje ga nije vidjela.
Nije znala je li joj drago ili žao. Jučer je nastala takva zbrka. Nije znala kako s
njim razgovarati, a njezin je pokušaj da se našali očito pogrešno shvaćen.
Vrtjelo joj se u glavi od sjećanja na njegov dodir, ali i od brige da je počinila
fatalnu grešku.
Sjela je i s nje je kliznula zgužvana odjeća. Zgrabila ju je i potom pustila.
Nitko je ne vidi. Mada je jutro bilo svježe, zaputila se do jezerca da se okupa.
Voda joj je godila. Plutala je naprijed natrag, puštajući da joj umiri bolne
mišiće. Potrajalo je prije nego je izišla, osvježena, i zastala na rubu.
Čekajući da se osuši prije nego se odjene, imala je osjećaj da je netko
promatra. Brzo se okrenula. Skrovište je bilo prazno. Kamenje na ulazu ostalo
je netaknuto.
Ničega nije bilo, nikakva zvuka koji bi otkrio promatrača. Osjećaj je ipak
ostao i odjednom je bila sigurna da je to Richard koji se odnekud bešumno
vratio.
Srce joj je brže zakucalo. Drhtaj vreline prostrujao je njezinim tijelom.
Dijelom je to bila posramljenost, ali i nešto drugo što nije prepoznala. To nešto
upravljalo je njezinim rukama dok je polako uzimala donje rublje i navlačila
ga. Upućivalo je njezine prste dok je tromo zakopčavala gumbe, zadržavajući
ruke na vlastitoj koži. Izvilo joj je leđa kad je podigla suknju i spustila je preko
glave. Kad je završila s odijevanjem, brže je disala i čudila se samoj sebi.
Nigdje nije vidjela publiku za koju je bila uvjerena da je ondje pa joj je sad
laknulo od pomisli da je to samo umislila. Što je s njom? Zbivanja proteklih
nekoliko dana kao da su joj poremetila um.
Sjećanja na Richardov dodir navrla su kao oštra kontradikcija. Emily je sjela
na kamen kako bi normalizirala svoje disanje.
— Dobro jutro.
Trgnula se i umalo pala. Richard se stvorio niotkuda i sagnuo se da uzme
kaputić s ležaja od paprati.
177
— Bio sam gore da se orijentiram. — Govorio je kao da se ono jučer uopće
nije dogodilo, kao da su se vratili u prve sate njihova bijega. — Budemo li brzi,
večeras bismo mogli stići do kuće moje sestrične.
Emily je ustala i otresla skute da prikrije svoju nervozu. — To je dobro —
izusti. Jutros je djelovao zastrašujuće. Kao da to nije isti čovjek s kojim se u
mraku onako zbližila.
Otišao je do ulaza i počeo uklanjati kamenje što su ga onamo natrpali. Prišla
je da mu pomogne.
— Tiho — upozorio je.
Posegnula je za kamenom i njihove su se ruke dotaknule. Zadrhtala je i
pomislila da se njegova ruka trgnula. Uzeo je veći kamen i okrenuo se da ga
spusti. Kad je trebalo maknuti najveći, pa su morali zajedno gurati, ničim nije
pokazao da je svjestan njezine blizine. Emily je bila rastrzana između želje da
ga zagrli i želje da ga izgrdi na pasja kola. Izabrala je šutnju.
Neko su vrijeme stajali s vanjske strane ulaza dok je Richard promatrao i
osluškivao. Na koncu joj je dao znak da mogu ići. Sad je mnogo teže nego na
početku njihova putovanja, mislila je Emily. Bila je užasno umorna, gladna i
zbunjena. Noge su joj neprestano otkazivale poslušnost.
Richard ih je vodio do kraja doline i potom uzbrdo do grebena skrivenog
stablima. Veći dio jutra hodali su tim putem na sjever, a kad je skrenuo u
drugom smjeru, spustili su se u guduru i nastavili na sjever.
U podne su se počeli skupljati oblaci i uskoro je postalo jasno da će kiša.
Emily se koncentrirala na koračanje.
— Ondje — pokazao je Richard.
Podigla je pogled i vidjela vlastelinsku kuću uz obronak brda kraj potoka.
— Odsad nadalje moramo biti jako oprezni — dodao je. — Zacijelo sumnjaju
da ćemo doći ovamo.
Pucnjevi u noći doimali su se davnima. — To bi bilo razumno — složila se.
Hitro ju je pogledao. Vidjela mu je bljesak u očima i načas se činilo da će
nešto reći, ali nije.
Počela je kiša.
Poveo ju je iza vrha grebena tako da ih se iz kuće ne može vidjeti. Dok su
hodali tako skriveni, kiša je prigušivala njihove korake. Emily su se skuti
zaplitali o noge. Hladne su joj kapi udarale po tjemenu i ramenima. Jadno se
osjećajući, klipsala je dalje i šljapkala čizmama. Opterećivala ju je spoznaja da
ih netko lovi. No dok je gledala Richarda kroz kišu, znala je da nije samo to.
— Prići ćemo sa stražnje strane i odozgo — tiho će Richard. — To je dulji put,
ali ionako ne želim stići prije mraka. Tako nas nitko neće vidjeti.
— Znam. — Voda joj je kapala na lice s borovih grana. Obrisala ju je, podigla
teške skute i nastavila hodati.
178
— Emily.
Stala je i okrenula se k njemu. Sad ju je prvi put zazvao po imenu.
Gledao ju je kao da joj želi reći nešto važno. Učinilo joj se da na njegovu licu
vidi čeznutljivo pitanje. No brzo je nestalo. Duboko je udahnuo. — Ovuda —
reče.
Osjetila je golemo razočaranje i rekla sebi da je pogriješila. Vjerojatno je
hvata bunilo od gladi. Samo joj je želio reći da ide pogrešnim putem. Nije
kanio objasniti zašto je sad gotovo uopće ne gleda, nakon što ju je dodirivao
na način koji...
Emily je prognala te misli. Neće teturati ovim divljim područjem mokra,
gladna i cmizdrava. Nema rješenja za prvo dvoje, ali može... vraški dobro
može kontrolirati ovo treće, prkosno je mislila. — Vraški dobro — s užitkom je
progunđala.
Richard ju je čuo. Nije znala je li to željela ili ne, ali joj je godio izraz
zapanjenosti na njegovu licu. To ju je neko vrijeme nosilo dalje.
Posve je izgubila osjećaj o tome gdje se nalaze, ili koliko još moraju hodati.
Stoga je naletjela na Richarda kad je stao i rekao: — Ovo je dovoljno.
Ispružio je ruku i zadržao je da ne padne. Naslonila se na njega. Trenutak
kasnije rukom joj je obujmio struk i ondje je zadržao.
— Kuća je dolje — šapnuo je blizu njezina uha. Uzeo ju je za ruku i vodio je
kroz mračnu mokru šumu. Činilo se da zna kamo ide pa je pokušala uskladiti
korake s njegovima i izbjegavati prepreke.
Imala je osjećaj da su prošli sati prije nego je razabrala svjetlo u prozoru
visoko iznad njihovih glava. Stigli su do zida. Richard ga je dodirivao rukom i
hodao lijevo dok nisu stigli do kapije. Ondje je stao i osluškivao.
Emily je čula samo kapanje vode. Zatim tihi štropot.
— Zakračunato — Richard promrmlja u njezino uho.
Na svjetlu odozgo vidjela je kako se uhvatio za vrh drvene kapije, povukao
se gore i prebacio preko. Trenutak kasnije povukao je zasun i otvorio joj
kapiju. Ostavio ju je nezaključanu.
Prozori na ovoj strani kuće bili su mračni i čvrsto zatvoreni. Richard se
kretao uz kuću do vratašaca koja su vodila u povrtnjak. Tu se u kući vidjelo
više znakova života i stražnja vrata.
Richard im je prišao, osluhnuo i pritisnuo kvaku. Pozvao ju je oštrom
kretnjom. Kad je stigla do njega, naglo je otvorio vrata i uletio unutra. Emily
ga je žurno slijedila i našla se licem u lice s troje iznenađenih slugu koji su
sjedili oko vatre. — Smjesta dovedite gospodaricu — reče Richard.
Mladi je čovjek skočio na noge, spreman obraniti dvije sluškinje — jednu
stariju i drugu otprilike njegove dobi.

179
— Ja sam bratić gospođe Farrell — reče mu Richard. — Odmah je moram
vidjeti. Nasamo.
Mladić ga je sumnjičavo promatrao.
Sigurno izgledaju kao lutalice, mislila je Emily, mokri, iscrpljeni i prljavi.
— On je ovamo doveo svoju mamu — reče djevojka. — Onu ledi Fielding.
Richard kimne. No činilo se da nije uvjerio mladića.
— Nikome ne kanimo nauditi. Ali moram razgovarati s gospođom Farrell.
— Dovest ću je, Sam — reče djevojka. Uzela je svijećnjak i uzbuđeno izišla iz
kuhinje.
Preostalo dvoje zurilo je u njih. Richard je ponudio Emily stolicu i ona je
zahvalno sjela. Uspjeli su, mislila je. Stigli su na sigurno. Pozvat će
predstavnike zakona, pretražit će se krajolik. Konačno je gotovo.
Miris, veličanstveni opojni miris privukao joj je pozornost. Okrenuvši se,
ugledala je štrucu kruha na dasci i kolut zlatnoga sira na tanjuru.
Zanemarivši pristojnost, posegnula je za njima.
Opazivši njezin pokret, Richard se okrenuo. Uzeo je nož za rezanje kruha i
Emily ga je gnjevno pogledala prije nego je shvatila da je to za nju. Kad joj je
pružio debeli sendvič, navalila je prije nego je napravio jedan za sebe.
Nesvjesni zurenja slugu, pohlepno su jeli.
Začuli su se koraci. Vrata su se otvorila, zašuštala je svila i ušla je Lydia
Farrell. — Richarde! Gospođice Crane! — Doimala se zgranuto. — Ne smijete
biti ovdje. Dođite sa mnom. — Uzela je sluškinji svijeću i gestom ih pozvala da
je slijede. Emily je zgrabila kruh sa stola i pošla za njom.
— Ne prilazite prednjem prozoru — naredio je Richard dok su se kretali
hodnikom.
Lydia je izgledala uzrujano. — Dođite — ponovi. Otvorila je vrata i pojavilo
se stubište. — Ovdje dolje.
Brzo su sišli u veliki podrum sa zidovima od cigle. Svjetlost svijeće nije
dopirala do kutova. — Ovuda — reče Lydia. Kretala se dugim koracima.
Otvorila je debela drvena vrata i dodala: — Ovdje ćete biti sigurni.
Richard je ušao i Emily ga je slijedila. Vrata su tresnula za njima pa su ostali
u mraku. Čulo se okretanje ključa u bravi i potom tišina.
Emily je na prsima stezala štrucu kruha. — Što... zašto je ona...?
Richard je opsovao.
— Ne razumijem — reče Emily.
— Čini se da smo pogriješili.

Richard je sjedio na kamenom podu prostorije za koju je zaključio da je


spremište. Cijelu je pretražio i našao samo zidove, bez prozora. Četiri
180
kvadratna metra, debela drvena vrata i, nažalost, čvrsta brava. U mrklom je
mraku vladala tišina, što ga je uvjerilo da se zvukovi odavde ne bi čuli dalje od
podruma.
— Ne bismo li mogli malo razgovarati? — reče Emily. — Ovdje je tako...
mučno.
Glas joj je zadrhtao i Richarda je zapekla savjest. Vikao je na nju kad su se
našli pod ključem, bijesan na sebe i na situaciju. — Izgleda da nemamo što
drugo raditi — reče.
— Nema izlaza?
Odmahnuo je glavom, shvatio da ona to ne vidi, te rekao: — Samo vrata.
Richard je osluškivao tišinu. Doimala se muklom, poput deke koja mu
oduzima zrak.
— Gospođa Farrell... Ne misliš da je ona...?
— Ona želi moj posjed — odgovori Richard. — Pokušala ga je kupiti.
— Radi ugljena?
— Zacijelo su ga davno otkrili. Nesumnjivo žila prolazi i njihovim posjedom.
— Pa sve žele za sebe.
— Da. — Osjećao se poput budale jer to nije shvatio.
— Zato misliš... da su oni angažirali one ljude u Londonu?
Richard uzdahne. — Angažirali su ih i kad nisu polučili uspjeh, Lydia je
osobno došla u grad da vidi što se može napraviti. — Gorko se nasmijao. —
Smjestila se u mojoj kući, sprijateljila s mojom majkom, koja je sad njezin
talac, i nagovorila me da dođem u Wales gdje će me se lakše riješiti.
— Ali ako si ti mrtav...
— Imanje bi dobila moja majka kao najbliži rod. Nisam sastavio drukčije
odredbe. Lydia sigurno misli da će nju lako prevariti i oduzeti joj posjed. —
Spoznaja da je tako izigran bila je gotovo nepodnošljiva. Nije shvatio što Lydia
zapravo misli i želi. Još nije mogao vjerovati. Mislio je da su mu se razvili
pronicaviji instinkti.
— To je... teško — Emily reče neobično opreznim glasom.
— To je za svaku osudu.
Opet je zavladala tišina. Richard je shvatio da je sad on ne može podnijeti.
Odjednom je poželio vidjeti Emilyino lice. — Jesi li dobro? — samo upita.
— Misliš, ako se zanemari to da sam mokra, hladno mi je i zatvorena sam u
mraku? I vjerojatno će me uskoro ubiti?
Unatoč okolnostima, Richard se nasmiješio. Ništa od onoga što su
pretrpjeli, čak ni zatočeništvo, nije slomilo njezin vedar duh.
— Ukrala sam štrucu kruha — dodala je.
— Veoma dalekovidno.
181
— Ne misliš da će privući štakore?
— Ne vjerujem da će imati vremena.
— Oh. — Po glasu joj se osjećalo da ju nije umirio. — Želiš li sad malo?
Jelo ga nije osobito zanimalo. No želio joj je prići bliže, osjetiti je uza se
umjesto da samo čuje glas iz tmine. — Da — reče i ustane.
Začulo se šuštanje Emilyine odjeće.
— Ostani gdje jesi. Samo nešto reci i ja ću doći k tebi.
— Uh... misliš li da možda nema štakora zato što je ova prostorija prazna?
Ravnajući se po njezinu glasu, našao ju je kako sjedi uz drugi zid. Nekako
mu je silno laknulo kad se spustio kraj nje i osjetio toplinu njezina ramena.
Kad mu je pružila komad kruha, shvatio je da je još gladan. Pojeo ga je i zatim
su podijelili ostatak.
Zadrhtala je i Richard ju je bez razmišljanja privukao k sebi. Udobno se
smjestila u njegovu zagrljaju. — Tako je mračno.
Ništa nije rekao. Na to nije imao vedar odgovor.
— Što će nam napraviti?
Richard je razmislio o raznim neodređenim odgovorima. No znao je da mu
Emily ne bi vjerovala. — Valjda je poslala po svoje plaćenike da nas preda
njima.
— One koji su pucali na nas?
— Da.
Razmišljala je o tome u tišini. Richard je pomislio da nikad nije upoznao
tako hrabru ženu. Ili muškarca, kad smo već kod toga. Svaku je katastrofu
doživljavala kao prepreku što je treba svladati. Nastavit će se boriti do izmaka
snaga. Njime je prostrujao žestoki zaštitnički gnjev. Mora naći neki način da je
izvuče iz ovoga.
— Koja je bila tvoja najdraža igra kad si bio dijete?
— Što?
— Moja je bila gradnja sela. Raščistila bih dio livade i gradila kućice od
grančica s krovovima od lišća.
Glas joj je bio zamišljen. Tražila je neku razbibrigu. To nije bila loša ideja.
— Bilo je ulica od kamenčića i obično malen trg. Kokotić je izvrstan kao
crkveni zvonik.
— Je li? — Richard ju je odjednom mogao zamisliti kao djevojčicu blistave
kose. Saginje se i stavlja plavi cvijet kao vrhunac svoje kreacije. Na tu mu se
viziju iz nekog razloga stegnulo grlo.
— Naravno, uvenuo bi za dan ili dva. Ali to mi nije smetalo zato što sam
željela raditi dalje, uljepšavati svoje selo. Jednom sam iskopala cijelu rječicu

182
koju je punila voda iz potoka. Tekla je kroz moje selo, imala je mostić i
vodopad. To mi je bilo najbolje selo.
Glas joj je postao pospan.
— Koja je bila tvoja najdraža igra? — opet je pitala.
Richard je razmislio. — Kad sam bio jako malen, živjeli smo u Somersetu.
Prije očeve smrti.
Nešto je suosjećajno promrmljala.
— Sviđale su mi se uobičajene igre. — Odjednom se sjetio nečega što mu
godinama nije palo na pamet. — I ja sam volio graditi, ali ne sela.
— Nego što? — promrmlja Emily.
Spustila mu je glavu na prsa pa je ondje osjećao njezin glas. — Strojeve. —
Pomalo se ironično nasmijao. — Tako sam ja o tome razmišljao. No zapravo to
nisu bili.
— Kako to misliš?
— Bili su mehanizmi napravljeni od stvari što sam ih pronalazio, komadića
žice, zupčanika pokvarene ure, ali ništa nisu radili.
— A stroj mora nešto raditi.
— Da. U tome je ljepota.
Emily je podigla glavu kao da će ga pogledati. No mrkli ju je mrak naveo da
je odmah spusti natrag. — Ljepota?
Tražio je misao. — Počinje kao ideja o tome kako ostvariti neki zadatak. Kad
se stroj proizvede, ideja oživi. Djeluje. Sigurno je jako uzbudljivo kad pokreneš
nešto što si zamislio i to radi, uspijeva.
Emily je šutjela. Richard se odjednom smeo. Nikad to nikome nije pričao.
— Zašto si prestao?
— Što?
— Zašto si prestao graditi svoje †mehanizme‡?
Nije samo prestao, već je na njih posve zaboravio. — Otac mi je nabavio
ponija — prisjećao se. — Učio me loviti ribe i... druge stvari kojima sam se
trebao baviti. Više nisam imao vremena.
— Trebao — ponovila je.
— Da. — Richard je iskrivio lice u tmini. — Strojevi ne zanimaju seoskog
džentlmena. A još manje otmjenoga kicoša.
— Tvoj je otac želio da budeš otmjeni kicoš?
— Ne. To je željela moja majka. Vjerujem da bi se on zadovoljio seoskim
džentlmenom.
— Kakav je i on bio?
Richard se pokušao sjetiti očeva lica. — Zapravo se ne sjećam. Bio sam dijete
kad je umro.
183
— To je sigurno bilo teško — tiho će Emily.
— Nedostajao mi je, ali bio sam malen. Znao sam samo da se selimo u
London, u kuću bake i djeda. Siguran sam da je majci bilo mnogo teže. —
Shvatio je da nikad ranije o tome nije razmišljao. Zacijelo je bila mahnita kad
je naglo izgubila mladoga muža, a imala je dugova i dijete.
— Sve se naglo promijenilo — reče Emily, kao da mu čita misli.
Gotovo onako kako se njegov život promijenio nakon brodoloma, mada u
djetinjstvu nije morao jesti ličinke, nasmiješeno je pomislio. — Ti znaš kako to
izgleda — rekao je, sjetivši se onoga što mu je pričala o vlastitu djetinjstvu.
— No oba su moja roditelja uvijek bila uz mene.
— Itekako — našalio se.
Kimnula je uz njegova prsa. Richard je osjetio bliskost među njima. Njihovi
životi nisu bili isti u pojedinostima, ali je rezultat sličan.
Richard je iznenada spoznao da je ona jedina žena kojoj bi se sad mogao
diviti. Nikad ne bi podnosio partnericu bez njezine jedinstvene mješavine
hrabrosti, senzibilnosti i humora.
U njegovu su se umu otvarale ideje, jedna za drugom, poput zastora koji se
razmiču da razotkriju prostrane vidike. Možda sve ono što ih je guralo prema
zarukama — a on je doista gurnut — nisu bile tek slučajnosti. Možda je to bilo
nešto veće, silovitije. — Suđeno nam je da budemo zajedno — promrmlja.
Nije odgovorila i Richarda je potresla strepnja da ona to ne osjeća, da su to
njegove tlapnje istkane od čežnje i umora. Pomisao je bila tako mučna da
načas nije mogao govoriti. Kad se pribrao, nije znao što bi rekao. Zašto mu nije
odgovorila?
Tišina se doimala teškom i mračnom. Prostorija kao da se zatvarala oko
njega, zidovi se sužavali da ga uguše.
— Emily? — na koncu je izustio.
Nije dobio odgovor, već je čuo samo ravnomjerno disanje i osjećao težinu
njezine glave na prsima. Prošlo je još nekoliko trenutaka dok nije shvatio da je
usnula.
Preplavilo ga je olakšanje. Nije znao je li razlog objašnjenje zašto mu nije
odgovorila, ili spoznaja da nije ni čula njegovo priznanje.
Promeškoljila se, još se malo priljubivši uz njega. Njegovo je tijelo reagiralo
naletom žudnje i zbrkom emocija. Osjećao je okus njezinih usana, dodir kože
pod prstima.
Zatvorio je oči i naslonio glavu na zid, boreći se protiv slika u svojem umu i
odjeka osjeta koji su željeli ponavljanje. Previše je opasno, na nekoliko načina,
tome se prepustiti.

184
Dvadeset

ichard se probudio i pri vrhu zida opazio prigušeno žućkasto-zeleno

R svjetlo. Blizu stropa nalaze se uski otvori pokriveni staklom i raslinjem.


Daleko su izvan dohvata.
Oprezno se odmaknuvši od usnule Emily, ustao je i proučio njihov zatvor.
Prostorija je gotovo savršena kocka i posve je prazna. Nema ni komadića
metala ili drva što bi ih mogao koristiti kao oružje. Zid se doima čvrstim. Dok
uspije izvući ciglu i razbiti prozorčić, sigurno će biti prekasno. Unatoč tome,
izvadio je džepni nožić i počeo strugati žbuku.
Emily je sjela. Podigla je ruke do kose, izvadila ukosnice i držala ih u ustima
dok je krotila neurednu masu vlasi. Richard nije uspijevao otrgnuti pogled s
nje dok ju je učvršćivala ukosnicama. Kad je zagladila kosu i podigla glavu,
brzo je skrenuo pogled.
— Voljela bih da nismo pojeli sav onaj kruh — reče.
Richard se nasmijao.
Oslonila se rukom na zid i ustala. — Barem smo suhi. — Otresla je skute. —
Mada prekriveni prašinom.
Promatrao ju je kako proučava prostoriju. Gotovo je čuo da je došla do istog
zaključka kao on. Prišla je vratima i tiho zatresla kvaku.
— Gospođa Farrell iritantno pazi na red u svojoj kući.
— Hvalevrijedna domaćica — suho je odgovorio.
Emily se okrene k njemu. — Hoće li jutros doći po nas?
— Valjda. Lydia je vjerojatno po brdima morala tražiti svoje plaćene ubojice.
— Nadam se da su cijelu noć proveli na kiši!
Opet se nasmijao. Njime se širila neka vrsta iracionalne radosti. Svim je
srcem želio da je ona negdje na sigurnom, ali ako se mora suočiti sa smrću,
nije mogao zamisliti bolje društvo.
— Kad ih čujemo da otključavaju vrata, možemo se sakriti iza i zgrabiti ih —
predloži Emily.
— Bojim se da se otvaraju prema van.
— Oh. — Opet ih je proučila. — Ako se priljubimo uza zid odmah kraj vrata...
— demonstrirala je to — ...ne bi nas odmah vidjeli. Možda ih možemo
iznenaditi.
— To ćemo sigurno pokušati.
185
— Ali ne vjeruješ da ćemo uspjeti.
— Zacijelo će imati pištolje. I Lydia im najvjerojatnije neće dopustiti da
naglo ulete.
— Kao članica obitelji ima mnogo manjkavosti — mrko ustvrdi Emily. — To
je dovoljno da čovjeku bude drago što nema previše veze sa svojom rodbinom.
— Zacijelo jest. Međutim, ja nemam previše veze s Lydiom.
Emily je zurila u njega. — Činilo se da ste veoma dobri prijatelji.
— Ona se pobrinula da tako izgleda — skrušeno je odgovorio. — Trebao sam
posumnjati zato što smo se ranije samo jednom sreli.
— Samo jednom?
— Kad sam imao petnaest godina — odgovori Richard pitajući se zašto je to
zanima.
Emily se okrene. — Pobjeći ćemo — nepokolebljivo reče. — Ljudi koje je
unajmila nevjerojatno su nespretni.
— Nisu bili osobito lukavi. — Razmišljao je o napadima. No ovog će puta
dobiti bolje upute.
— Nadmudrit ćemo ih.
Nije ju želio obeshrabriti.
— Odvući ćemo im pozornost — doda Emily i kimne. — Ja ću...
Nisu čuli korake kao upozorenje, već je samo ključ zaškripao u bravi.
Richard se brzo pridružio Emily uza zid kraj vrata, leđima se priljubivši uz
cigle.
— Gledaj mene — šapne Emily.
Prije nego je uspio pitati što je time mislila, vrata su se otvorila.
Ušla je Lydia Farrell. Sama i nenaoružana, s nevjericom je vidio Richard.
Vrisak sličan zvižduku parne lokomotive odzvanjao je prostorijom i Emily
se bacila na Lydiu. Zavijala je i vikala poput najhirovitije histerične žene. Sve
se odjednom ispunilo razmahanim rukama i vrtlogom skuta. Zapanjen,
Richard je ukočeno stajao.
Okršaj je završio tako da je Emily sjedila na njegovoj sestrični i objema joj
šakama prikliještila ruke na kameni pod.
— Što radite? — krikne Lydia. — Zar ste poludjeli?
— Mislite da bih vam jednostavno trebala dopustiti da nas ubijete? — oštro
će Emily. Uzrujano je pogledala Richarda, kao da se pita zašto joj ne pomogne.
— Ubijem vas? — zgranuto će Lydia.
Emocija je bila tako očito iskrena da je Emily olabavila stisak i malo se
opustila. — Zato da se domognete posjeda lorda Warringtona i ugljena na
njemu.

186
Lydia je izgledala posramljeno. — Saznali ste za to. — Pogledala je Richarda i
potom se okrenula.
— Unajmili ste zlikovce u Londonu da ga ubiju — optuži je Emily.
— Ne! — Lydia se namršti. — Zar su oni ubojice? Ali... — Izgledala je
zbunjeno.
— Mislim da bi je trebala pustiti — primijeti Richard.
Emily je polako pustila svoju zarobljenicu i ustala. Lydia je sjela, ali nije ni
pokušala pobjeći.
— Najprije nam reci o ugljenu — reče Richard.
Opet je izgledala posramljeno. — Otkrili smo ga prije otprilike godinu dana.
Nalazište je veoma veliko. Nisam shvaćala zašto bi ti... to jest, nisi imao
nikakve veze s ovim mjestom i nikad nisi...
— Mislila si da ne zaslužujem dio toga — zaključi Richard.
Lydia ga je gotovo prestrašeno pogledala. — Jako si se promijenio.
— Ali što je s napadima, s ljudima koji su pucali na nas? — upita Emily.
— Neki je luđak u ovom području — izlane Lydia. — Traži Richarda i s njim
su dva veoma opaka čovjeka.
Richard i Emily zurili su u nju.
— Baš je bio pred ulaznim vratima kad ste sinoć stigli. Prijetio je mojoj
obitelji, mojim sinovima!
Richard i Emily razmijenili su poglede.
— Morate otići — ustvrdi Lydia. — I tvoja majka. Žao mi je, ali ne mogu
ugroziti svoje sinove.
— Luđak? — reče Emily. — Ali tko...?
— Možeš li ga opisati? — upita Richard.
Lydia odmahne glavom. — Nosio je plašt s kapuljačom i omotao je šal oko
lica. Ali njegove oči... — Zadrhtala je.
— A ljude koji su bili s njim?
— Krupni — reče. — Lica i šake puni su im ožiljaka. Nisu sa sela.
— Bob Jones i Ralph Palac — reče Emily. — Sigurno.
Lydia je blenula u nju. — Jasno vam je zašto morate otići? — molećivo doda.
— Rekao je da će ubiti moje sinove ako vam pokušam pomoći.
— Morat ćeš mi posuditi konja — reče Richard.
Ugrizla se za usnu i čvrsto sklopila ruke.
— Zar ne možemo samo poslati po pomoć? — prigovori Emily.
Lydia odmahne rukom. — Sumnjam da bi se kurir probio — reče Richard
prije nego je uspjela protestirati. — Ja ću ih odvući i onda možete poslati po
pomoć.

187
Emily se okrenula, podbočila se i stala točno ispred njega. — Valjda ne kaniš
sam otići odavde?
— To je jedino rješenje. Ti i moja majka bit ćete na sigurnom dok ja...
— Dok pucaju na tebe čim izjašeš iz konjušnice!
— Mogu izbjeći...
— Ovo nije džungla — uzviknula je. — Ne govorimo o zmijama i panterama.
Čekaju te u zasjedi ondje vani.
— Nema drugog načina.
Emily ga je mrko gledala. — O da, ima.
— Svi morate otići — dometne Lydia.
Kad su se okrenuli i pogledali je, dizala se s poda. Pod njihovim je pogledima
koraknula unatrag. — Žao mi je. Ali neću ugroziti svoju obitelj.
— Ako ja odem — počne Richard.
Emily se okrene starijoj ženi. — Ne mogu biti sigurni da smo ovdje. Nitko
nije vidio da smo ušli. Osim ako vaši sluge...
— Ne bi pričali o tome.
— Morate nam posuditi kočiju. Lord Warrington i ja sakrit ćemo se u vozilu
dok je još u konjušnici.
Richard je počeo prigovarati, ali mu je mahnula neka šuti.
— Kad se zaustavi pred ulaznim vratima, samo će se njegova majka ukrcati.
Izgledat će da ona odlazi. Vjerojatno će je slijediti, ali...
— Ne — reče Richard.
— To je mnogo bolja ideja od tvoje — ustvrdi Emily.
— Reći ću ledi Fielding — reče Lydia i iziđe prije nego je itko progovorio.
— Ovo neće valjati — reče Richard.
— Morat će.
Hrabrost i snaga volje u njezinim plavim očima doprle su do najbolje
čuvanih kutaka njegove duše. — Ne smijem te dovesti u opasnost —
promrmlja. — Ne mogu to podnijeti.
— Zato od mene tražiš da ja to podnesem? — upita Emily. — Ja bih trebala
izdržati ono što ti ne možeš?
Richard nije mogao govoriti.
— Pa, neću — gotovo je drsko dodala. Nasmiješila se i Richarda su, valjda
prvi put u životu, suze zapekle u grlu.

Emily je tiho sjedila u putnoj kočiji obitelji Farrell dok su konjušari opremali
konje. Zavjese su spuštene na prozorima pa nitko ne može vidjeti
unutrašnjost vozila. Stiskala je ruke u polumraku i nije se micala. Drhtala je,
188
ali više od ushićenja nego od straha. Način na koji joj je Richard govorio i
gledao je — sigurno osjeća isto što i ona. Na licu su mu se jasno vidjele
emocije. Stalo mu je do nje. Čak ni opasnost s kojom se suočavaju ne može
nadmašiti to otkriće.
Vrata su se otvorila i Richard joj se pridružio. — Spremna? — tiho upita.
— Da.
Vozilo se trgnulo, izišlo iz konjušnice i stiglo do prednje strane kuće. Emily
se skutrila kad su se vrata otvorila pa su ušle ledi Fielding i njezina sluškinja.
Obje su izgledale razdraženo. — Tu si — reče ledi Fielding kad je sjela. Kad je
Richard oštrom kretnjom zatražio šutnju, mrko ga je pogledala.
Vrata su se zatvorila i kočija je krenula. — Uopće ovo ne razumijem —
glasnim šaptom nastavi ledi Fielding. — Čini se da su svi poludjeli. Najprije mi
Lydia kaže da moram otići, nimalo gostoljubivo! I zatim mi ispriča nekakve
budalaštine o zlikovcima koji prijete njezinoj obitelji. Posve besmisleno. A ti!
— Optužujućim je pogledom fiksirala Richarda. — Skrivaš se u konjušnici?
Doista!
— Bojim se da je to bilo nužno, majko. Situacija je prilično ozbiljna. — Brzo
joj je sve ispričao. Kad je završio, ledi Fielding je nepomično sjedila, blijeda i
tiha.
Kočija se zanjihala kad su konji ubrzali. Richard je podigao ruku do prozora i
potom je spustio, stisnuvši šaku na koljenu. Sa strane se čuo topot kopita. —
Majko, bi li pogledala što se vani događa? — upita strogo kontroliranim
tonom.
Ledi Fielding mu je udovoljila. — Neki jahač dolazi zdesna — reče. —
Pogledaj drugu stranu, Jevers.
Njezina je sluškinja pogledala i rekla da je na lijevoj strani još jedan jahač.
Richard je izgledao zastrašujuće. — Ako ozlijede kočijaša, ja ću...
— Gospođa Farrell mu je rekla neka se ne dovodi u opasnost — reče Emily.
Sprijeda je odjeknuo hitac. Konj je zanjištao. Kočija se zanjihala i usporila.
— Morat će otvoriti vrata da nas ubiju — reče Emily. Zadovoljno je shvatila
da joj je glas posve miran.
— To će biti trenutak za djelovanje — složi se Richard.
— Neće očekivati da ja nešto poduzmem, pa bih prva trebala reagirati.
— Kakva ste vi žena? — pitala se Richardova majka.
— Ona koja neće mirno sjediti i čekati da je ubiju — odgovori Emily.
Začudo, ledi Fielding je to primila bez histeriziranja.
— Dakle, skočit ću... — počne Emily.
— Nećeš — prekine je Richard.
— Ali ima smisla da ja...

189
— Ne dolazi u obzir.
— Najviše će paziti na tebe — ustvrdi Emily. — Ako ih želimo iznenaditi,
moramo...
— To bih ja trebala izvesti — dometne Richardova majka.
Svi su je zapanjeno pogledali.
— Od mene baš ništa neće očekivati.
Nitko to nije osporavao.
— Recite mi što da radim.
— Majko, ne mislim...
— Sposobna sam za više od onoga što ti zamišljaš.
— Opasnost...
— Kažeš da nas namjeravaju ubiti. Što je opasnije od toga?
— Ne — reče Richard. — Ja ću to riješiti.
— To i očekujem — odgovori njegova majka. — No možda bih ti mogla
pružiti priliku.
— Trebala bi pokušati — reče Emily.
— Hvala, draga.
— Možda me niste čule? — prasne Richard. — Rekao sam...
— Vjerojatno će se odmaknuti kad otvore vrata — reče Emily.
— Emily! Majko!
— Ako zateturate dok izlazite i počnete plakati...
— Smjesta prestanite!
— Možete se pretvarati da ste dezorijentirani i histerični pa se početi
udaljavati. Tada bi morali...
— Ustrijeliti je? — sarkastično dovrši Richard.
— Da, shvaćam. Veoma lukavo, draga.
— Zabranjujem — reče Richard.
Tišina koja je uslijedila nije zvučala kao poslušnost, mislila je Emily. — Koji
je tvoj plan? — upita Richarda.
— Čim se vrata otvore, izletjet ću van i svladati zlikovce.
— Sve njih?
— Da.
Emily je čula sumnju u njegovu glasu. — Ubit će te.
— Morate sjediti na njemu da ja prva iziđem — reče Richardova majka. —
Jevers vam može pomoći.
Sluškinja je ciknula.
— Dobro — pomalo smeteno reče Emily. Smutila ju je misao kako će sjediti
na njemu da ga zaustavi.
190
— Nećete izvesti ništa takvoga.
— Richarde, dogovoreno je — njegova majka reče tonom koji nije trpio
prigovora. — Ne budi naporan.
— Naporan? Predlažeš da sebe dovedeš u...
— Rekoh, sve je dogovoreno.
Kočija se zaustavila.
— Mogu braniti svoju obitelj — ledi Fielding doda s toliko dostojanstva i
ponosa da to nije bilo moguće osporiti.
Koraci su se začuli na cesti s obje strane kočije. Richard je posegnuo za
kvakom, ali su mu dvije malene ruke zgrabile podlakticu i povukle. Pogledao
je dolje i ono što je vidio na Emilyinu licu zadržalo ga je trenutak predugo.
— Zašto smo stali? — glasno upita njegova majka, otvori vrata i pokuša
izići.
Dočekala ju je cijev puške i gurnula natrag. Istodobno su se naglo otvorila
suprotna vrata i druga je puška uperena u Richarda. — Tu su — dovikne
krupan čovjek s puškom. — Baš kako ste rekli.
Pridružio mu se drugi čovjek, visok i zaogrnut plaštem. Richard je zurio u
mrak ispod kapuljače, ali je vidio samo nabore šala i svjetlucanje očiju.
Refleksi izoštreni u džungli preuzeli su kontrolu pa se bacio čovjeku za vrat.
Čuo je Emilyin vrisak kad je tresnuo u njega. Pao je pod njim na cestu.
Richard mu je stisnuo ruke oko vrata.
Nešto je snažno tresnulo Richarda po glavi. Zavrtjelo mu se, ali nije puštao.
Tada nečiji glas vikne: — Pusti ga ili ću ubiti djevojku.
Okrenuo se i vidio da jedan od zlikovaca drži Emily. Pred očima mu se
zacrvenjelo od bijesa i obuzeo ga je poriv da ubije. Ako se usudi nju ozlijediti...
Tresući se od bijesa, Richard je popustio stisak. Čovjek pod njim pokušao se
osloboditi. Barem će jedno saznati, pomislio je Richard. Kad je skočio na noge,
zgrabio je šal koji je skrivao napadačevo lice i odmaknuo mu kapuljaču. —
Taft?
Starac se s mukom podigao, ignorirajući Richardov pogled nevjerice. —
Vratite je u kočiju — reče svojim pomagačima. — I osigurajte druga vrata.
— Taft? — ponovi Richard.
— Sluškinju vežite s kočijašem — reče Elijah Taft ne obazirući se na
Richarda. Iz kočije su izvukli sluškinju ledi Fielding i nekamo je odveli.
— Zašto? — upita Richard.
Taft se konačno okrenuo k njemu, prezirno ga pogledavši. — Nećete srušiti
kuću koju sam cijeli život čuvao. Pripast će čovjeku koji ima novca i razuma.
Bit će spašena.

191
— Ali nisam... — Rekao je nešto o rušenju kuće u Somersetu, sjetio se, ali
nije mislio ozbiljno.
— Sad ćete reći bilo što samo da spasite svoju bezvrijednu kožu. — Taft se
okrene. — Nikad neću razumjeti zašto vas dobri Gospod nije utopio.
— Vi ste me poslali onom brodaru — uzvikne Richard. Taft je preporučio
tvrtku, rekao je da su oni prijatelji i dat će Richardu dobru cijenu za putovanje.
Taft se samo okrenuo razbojniku. — Uzmi uzde i riješi ih se jednom
zauvijek. Ovog se puta pobrini da izgleda kao nesreća. Neka padnu s klisure.
Bez pucanja.
— Samo smo ga pokušali izvući iz kuće — mrzovoljno promrmlja čovjek.
— Pa, sad sam vam ih ja predao. Nemojte opet uprskati.
Čovjek ga je ljutito pogledao, ali se okrenuo i popeo na kočijaševo mjesto.
Richarda su gurnuli natrag u kočiju. Kad je pokušao otvoriti vrata, otkrio je da
su učvršćena s vanjske strane.

***
Kočija je poskakivala neravnom stazom bacakajući putnike po
unutrašnjosti. Emily je pala na Richarda. Nakratko ju je zagrlio da je pridrži,
no trzaj kočije opet ju je odbacio na drugu stranu. Emily je stezalo u grlu i oči
su je pekle. Već su tako mnogo pretrpjeli. Još nije kanila odustati.
Kočija je usporila. Emily je čula uzvik. Odgovorio je jedan od dvojice na
kočijaškome sjedalu. Nije razabrala što je rekao. Udaljeniji je glas opet nešto
viknuo. Kočija je još malo usporila.
Opet je čula uzvik. Odjeknula su dva hica i njihovo se vozilo zaustavilo.
— Misliš li da to mogu biti drumski razbojnici? — Emily je obuzela luda želja
da se nasmije.
— Ma što bilo, moramo to pokušati iskoristiti. — Richard se pomaknuo na
sjedalu. — Odmakni se.
Okrenuo se ukoso i objema nogama udario vrata. Zatresla su se i kočija se
zanjihala.
— Prestani! — zaurla čovjek s kočijaševa sjedala.
Još je jedan hitac proparao noć. Emily se činilo da ga nisu ispalili njihovi
tamničari.
Richard je opet šutnuo vrata. Malo su popustila. Zlikovci su lupali po krovu.
Opet je svom snagom šutnuo, zasun se smrskao i vrata su se otvorila.
— Povuci se otraga — naredio je.
Upozorilo ih je struganje odozgo.
192
— Dolje — reče Richard.
Svi su čučnuli. U otvoru se pojavila cijev puške i potom iskrivljeno lice
jednog od londonskih nasilnika, okrenuto naopako. Richard je skočio, uhvatio
pušku i okrenuo je. Opalila je i metak je probio krov kočije. Odozgo se začuo
oštar krik.
Richard je divlje povukao, čovjek je pao s krova i tresnuo na tlo. Emily je
vidjela da je njegova puška ostala kod Richarda. Pripremio se na skok.
Uhvatila ga je za ruku. U tom se trenutku vani začuo bijesan urlik. Kočija se
uleknula kao da ju je udario golem teret i potom se zanjihala kad se teret
maknuo. — Zauvijek ću ti ugasiti svjetla, Bob Jones! — zaurla glas.
— Je li to...? — počne Emily.
— Ustrijelit ću te ako se makneš — reče netko drugi.
— Tata? — uzvikne Emily.
— Ako si taknuo jednu vlas na glavi moje kćeri, ipak ću te ustrijeliti — doda.
Čovjek na tlu, zacijelo Ralph Palac, stenjao je ispod vrata.
— Emily? Jesi li tu?
— Da, tata — dovikne Emily.
Richard je izišao iz kočije, pogledao naokolo i okrenuo se da podigne Ralpha.
Emilyin je otac izišao iz grmlja kraj ceste. Istodobno se pojavio i Bruiser koji je
pred sobom tjerao Boba Jonesa.
— Jerry! Kako ste stigli ovamo?
— Ja sam ga dovela — odgovori Sarah Fitzgibbon koja se stvorila kraj
Alasdaira. — Imala sam osjećaj da će vam trebati pomoć pa sam ga poslala da
pazi na kuću lorda Warringtona.
Zapanjena, Emily je pokušavala sve to shvatiti. Poštanska je kočija blokirala
cestu. Sarah je također držala pištolj. — Mama nije došla?
— Naravno da jesam — odgovori njezina majka, proguravši se između
grana na drugoj strani ceste. Zamahnula je puškom. — Ne budi smiješna.
Iz kočije je izišla ledi Fielding. Promatrala je Emilyine roditelje s daleko više
odobravanja nego ranije. — Sad razumijem ono što ste govorili o pištoljima —
reče Emilyinoj majci. — Zar ste doista naučili pucati kad ste imali dvanaest
godina?
Olivia je prišla skupini oko kočije. — O, ne. Moj otac to nikad ne bi dopustio.
Alasdair me naučio.
Ledi Fielding je razborito kimnula. — Richarde, možda bi mogao...
— Da, majko. O tome ćemo drugi put. Gdje je Taft?
— Taft? — zareži Alasdair Crane.
— Muškarac u plaštu odjahao je onim putem — reče Sarah pokazujući
natrag odakle su došli.

193
Richard je prišao konjima i jednome počeo skidati ormu.
— Što radiš? — upita Emily.
— Moram poći za njim. — Richard je odbacio posljednje remenje i uzjahao
nemirnoga konja bez sedla.
— Čekaj.
— Moram ga naći — samo je rekao. Podbovši konja, hitro je odjahao.
Emily je koraknula za njim.
— Ti si, mlada damo, još u velikoj nevolji — ustvrdi njezin otac. — Kako se
usuđuješ sama iskrasti iz konačišta, bez ijedne riječi? I provela si dane, dane, u
društvu... — Prekinuo se kad mu je Olivia dotaknula ruku.
— Nisam kanila danima izbivati, tata. — Gledala je kako Richard nestaje iza
zavoja.
— Trebali bismo se vratiti u selo — reče Olivia.
— Uzeo je jednoga konja — prigovori Alasdair. — Kako ćemo se voziti bez
cijele zaprege?
Olivia ga je smirila. Boba Jonesa i Ralpha smjestili su u kočiju s jednim
konjem, a Bruiser ih je čuvao. Ostali su se ukrcali u poštansku kočiju kojom je
upravljao Emilyin otac. Kad su krenuli, Olivia je uzela kćerinu ruku. — Jesi li
dobro?
Sad kad je kušnja izgleda završila, Emily je svladavala iscrpljenost. Jedva je
kimnula. — Umorna sam, puna modrica i prljava. Bit ću dobro kad se
odmorim.
— Sve je ovo veoma nezgodno — žalila se Richardova majka.
— Veoma uznemirujuće — reče Olivia. Emily je zaključila da raniji čudesni
preobražaj ledi Fielding neće potrajati.
— Želim se vratiti do Lydie. I netko mora otići po Jenvers.
— I kočijaša — sjetila se Emily.
Kad su to objasnile, Olivia je obećala da će po njih poslati nekoga iz
konačišta.
— Ne razumijem kako ste nas našli — tada reče Emily.
— Jerry je vidio napad na kuću lorda Warringtona — objasni Sarah. —
Pokušao ih je slijediti, ali se baš ne snalazi u ovom kraju. Stoga smo počeli
nadzirati kuću obitelji Farrell. Vidio je da su onamo došli Bob Jones i Ralph te
ih je otad slijedio.
— Sarah nam je sve objasnila pa smo uspjeli postaviti zasjedu — dovrši
Emilyina majka. Prijekorno pogleda kćer. — Doista si nam se trebala povjeriti,
znaš. Tvoj je otac veoma povrijeđen zato što ga nisi zamolila da ustrijeli te
ljude.

194
— Žao mi je — promrmlja Emily. Spustila je glavu na naslon i zatvorila oči.
Danima se nije odvajala od Richarda, a sad se čini da je on veoma daleko. Sve
se odvijalo veoma brzo od trenutka kad ga je našla vezanog u polju iza njihove
kuće. Brzo su je poslali u London gdje ju je teta uvela u društvo, a zatim se
našla usred ubojite zavjere. Nije imala vremena za razmišljanje.
Zagonetka je riješena, shvatila je. Otkrili su tko stoji iza napada na Richarda.
Njihova je nagodba završila.
No situacija se promijenila otkako su odredili pravila. Jednom je rukom
protrljala čelo. Nisu se promijenile okolnosti, već ona. Priznala je da ga voli.
Želi s njim provesti ostatak života.
A što on želi?
Katkad je bila sigurna da dijeli njezine osjećaje. U drugim ju je prilikama
gledao kao da je iritantan problem što ga mora riješiti. Je li tada mislio o
zarukama? Je li se pitao hoće li ona održati svoju riječ?
Progutala je slinu. Doći će i s njom razgovarati kad se situacija stabilizira. U
njegovim će očima vidjeti što osjeća i tada će znati kako postupiti.
— Emily.
Naglo se trgnula.
— Stigli smo do konačišta. — Njezina je majka zvučala zabrinuto. — Jesi li
posve iscrpljena? Idemo unutra da se odmoriš.
Polako je izišla iz kočije. Nigdje nije vidjela drugu kočiju, ni Richarda. Umor
ju je svladao. Noćas se više ništa ne može napraviti. Kad opet vidi Richarda,
znat će što treba reći.

195
Dvadeset jedan

arednih je nekoliko dana prošlo u mahnitim aktivnostima. Kuriri su

N dolazili i odlazili iz konačišta. Posjećivali su dostojanstvenog suca i on


je dolazio k njima. Richard se pojavljivao kad ga nitko nije očekivao,
uvijek rastresen i užurban, te opet odlazio uglavnom ništa ne govoreći. Ljudi
kao da su se vrtoglavom brzinom vrtjeli oko Emily, ali činilo se da nitko ne
želi njezino mišljenje ili pomoć.
Richard nije ni pokušao nasamo s njom razgovarati. Gotovo da nije ni
opažao njezinu nazočnost pa je Emily iz sata u sat bila sve zabrinutija. Možda
je pogriješila. Možda on čeka da ona ispuni svoje obećanje i oslobodi ga
zaruka.
— Warrington zna kako se stvari obavljaju — s odobravanjem reče njezin
otac dvije večeri kasnije. — Čak je uspio pokrenuti onog bijednika suca.
Vjerujem da će do kraja tjedna sve riješiti.
— Što će biti s onim čovjekom Taftom? — upita Emilyina majka.
Alasdair odmahne glavom. — Warrington ga nije želio tužiti. Rekao je da je
to bio nesporazum. Poslat će ga u mirovinu. — Činilo se da je rastrzan između
ogorčenja i divljenja.
— Još uvijek ne razumijem što je želio postići — reče Emily.
— Malo je poremećen — odgovori njezina majka. — Navodno je svoj život
posvetio očuvanju Warringtonovih imanja u Somersetu, a sad kad je ostario,
opsjednut je željom da ih ostavi u dobrim rukama. Valjda je mislio da je
rješenje nasljednik lorda Warringtona.
— Pa se odlučio riješiti R... lorda Warringtona?
Olivia kimne. — I onih koji su mu bliski. Koji bi mogli spriječiti nasljednika
da preuzme posjede.
Alasdair zareži.
Emily je pokušala zamisliti takvu povezanost s nekim mjestom da si za to
spreman ubiti.
— Čovjek je lud — reče njezin otac. Nešto mu je palo na pamet. — Ipak, bio
bi sjajan Mefisto. — Pomaknuo je ruku kao da drži kist.
— Prestar — ustvrdi Olivia.
— Ne mora biti.

196
Emilyine su misli odlutale dok su o tome raspravljali. Oni će se vratiti
svojem slikanju, tatinim prepirkama sa susjedima i ljubavi koja im pomaže
prevladati sve poteškoće. Mora vidjeti Richarda. Zašto on ne dolazi k njoj?
Upravo joj je tada njegovo ime privuklo pozornost.
— Warrington će biti ovdje sutra u tri — reče njezin otac.
Oba su je roditelja pogledala.
— Sve je dogovoreno — doda Alasdair.
Zar se dolazi oprostiti? — Dobro. Moram s njim razgovarati — reče Emily.
Alasdair uzdigne tamne obrve. — Za to ćeš imati dovoljno vremena.
Emily ustane od stola. — Idem malo prošetati.
— Emily — počne Olivia.
— Neću se dugo zadržati. Ostat ću u blizini konačišta. — Žurno je izišla prije
nego su uspjeli prigovoriti. Za sobom ja ostavila zabrinutu tišinu.
— Nadam se da ispravno postupamo — nešto kasnije reče Olivia.
— U to nema sumnje — odgovori njezin muž.
— Voljela bih da sam sigurna kao ti.
— Kako uopće možeš pomisliti na neku drugu mogućnost?
Olivia odmahne glavom. — Ne razumijem kako se Emily osjeća.
Alasdair kimne. Neko su vrijeme razmišljali o toj enigmi. — Nikad je nisam
razumio — na koncu će Alasdair.
— Znam. — Olivia uzdahne. — Oduvijek je šutljiva i zatvorena. Baš naporno.
Nakon još jedne stanke, Alasdair se razvedrio. — Takva je otkako je bila
sićušno stvorenje — istakne.
— To sam upravo rekla.
— Ne, želim reći, možda je jako sretna. Ni to ne bi pokazivala, zar ne?
Olivia je razmislila o tome.
— Warrington nije često ovdje — doda Alasdair. — Možda vene za njim.
— Misliš li...?
— Sve nas je dovukla ovamo da njega spasi.
— Istina — reče Olivia, malo se oraspoloživši.
— Otišla je s njim lutati u divljini. — Alasdair se namrštio. — Sama. Kad
pomislim da je moja kći...
— Da, da. Sigurno imaš pravo.
— Itekako imam pravo. Warrington to shvaća.
— Znam.
— Sve je dogovoreno. Nemojmo više o tome.
Potisnuvši svoje sumnje, Olivia kimne.

197
Emily je idućega jutra rano ustala i izišla dok su još svi spavali. Pronašla je
skrovito mjesto nedaleko konačišta, sjela na ljetnom suncu i pokušala se
pripremiti za poslijepodne. Pomicala je ruku pa je prsten blistao i po kamenju
stvarao dugine boje. Krasan prsten. No više od toga, to je simbol onoga što želi
više od ičega na svijetu. Skinula ga je i oprezno spremila u džep. Neće ga
ponovno staviti dok ne bude sigurna.
Tek se iza podneva vratila u konačište, a ondje su joj rekli da su njezini
roditelji izišli. — Rekli su da moraju nešto obaviti kako bi se pripremili za
poslijepodne, gospođice — rekla joj je gazdarica. Široko joj se smiješila kao da
imaju neku zajedničku tajnu.
Pomalo zbunjena, Emily je pojela ručak što su ga pred nju stavili. Potom se
popela do svoje sobe i legla. Nije dobro spavala, a hodanje ju je umorilo.
Uskoro je zadrijemala.
Činilo se da ju je odmah potom netko probudio. Pospano je trepnula i
ugledala majčino lice.
— Vrijeme je da se odjeneš. Kako možeš spavati?
Emily je sjela, iznenađena hitnošću u majčinu glasu.
— Našla sam nešto cvijeća. Jedan od lokalnih zemljoposjednika dopustio mi
je da ga uzmem iz njihova vrta.
Emily je protrljala oči. — Koliko je sati?
— Gotovo dva. Nemamo mnogo vremena.
Haljina joj se zgužvala i kosa raskuštrala. — Moram se preodjenuti.
— Pa, naravno. Mislila sam da će odgovarati ona od plavoga muslina.
Zamolila sam ih da je izglačaju.
Emily je pogledala haljinu obješenu na vratima ormara, a zatim majku.
Zašto bi nju toliko zanimalo što će Emily odjenuti za Richardov posjet?
Spustila je noge s kreveta i ustala. — Sići ću za nekoliko minuta.
— Zar ne želiš da ti pomognem oko odijevanja?
Emily je zurila u nju. Majka joj nije pomagala oko odijevanja otkako je
navršila četiri godine. — Mogu i sama.
Olivia je izgledala čudno razočarana. — Jesi li sigurna?
— Da, mama.
— Pa, dobro. — Očito nevoljko, zaputila se k vratima. — Tvoj otac i ja čekat
ćemo te dolje.
Morat će naći neki način da ih se riješi, mislila je Emily.
Umila se, odjenula i dovela kosu u red. Prsten iz džepa zgužvane haljine
premjestila je u onu od muslina. Sad je samo željela da ovo što prije završi.
Dotad nije mogla jasno razmišljati niti donositi razumne odluke.
Začulo se kucanje na vratima. — Emily?

198
— Da, mama?
Ušla je njezina majka. — Ovo sam ti napravila. — Pružila joj je vjenčić od
ljetnog cvijeća, plavog i žutog uz malo bijeloga. — Mislila sam da će ljupko
izgledati uz tvoju haljinu.
Nikad se nije navikla na umjetničke maštarije svojih roditelja, pomislila je
Emily. Odjednom bi se sjetili da sav porculan treba ukrasiti ekscentričnim
crtežima, skupljati morsku travu da naprave nekakvu egzotičnu boju — ili
izraditi vjenčić od cvijeća što bi ga njihova kći trebala nositi.
— Smijem li ga staviti? — upita Olivia. Majka joj je namjestila cvijeće na
glavi i potom se odmaknula. — Ljupko izgledaš — reče gotovo plačnim
glasom.
I to je nešto. Možda će i Richard tako misliti? — Hoćemo li sići?
— Mi nismo imali niti jednu tratinčicu kad smo se vjenčali — govorila je
Olivia dok su silazile. — Čak ni malo zelenila.
Emily ju je jedva slušala. Toliko je puta čula pojedinosti o njihovu bijegu i
tajnom vjenčanju da bi sve i sama mogla ispričati.
U privatnom salonu u prizemlju našle su Emilyina oca kako razgovara s
Richardom. — Warrington je došao ranije — veselo je rekao Alasdair kad su
ušle. — Nije uspio obuzdati svoju gorljivost.
Emily ga nije ni čula. Vidjela je samo Richarda, pristalog u tamnoplavom
kaputiću i svijetložutim hlačama. Ovlaš se pitala zašto je tako dotjeran. No
misao je isparila čim je stigla do njega.
— Divno izgledaš — rekao je i lagano se naklonio.
Doima se ukočenim i napetim, mislila je Emily. Možda ga zabrinjava pitanje
što ona namjerava. — Moramo razgovarati — tiho mu je rekla.
Uzdigao je kut usta. — Kasnije ćemo imati mnogo vremena za razgovore.
Emily se osvrnula. Zar su njezini roditelji isplanirali nekakav događaj?
— Gdje ti je prsten? — naglo upita Richard.
— U džepu. Ja...
— Smjesta ga stavi.
Izgledao je ljutito. Pogledavši ga u oči, Emily je progutala slinu. Plamtjele su
od nečega što uopće nije razumjela. Namrštio se. Dok joj je srce lupalo, vratila
je prsten na prst.
— Evo ga — reče njezin otac koji je gledao kroz prozor. Iz džepa je izvadio
presavijen list papira i izišao.
— Koga? — upita Emily.
— Vikara — odgovori njezina majka.
Emily je iskrivila lice. Zar se otac već zakačio s lokalnim svećenikom? Nije
znala kad je našao vremena.

199
Njezin se otac vratio u pratnji sitnog tamnokosog muškarca u svećeničkoj
odjeći. Emily je laknulo kad je vidjela da se čovjek smiješi. — Sve je u redu —
reče Alasdair trljajući ruke.
Emily se začudila kad su za njima ušle Sarah Fitzgibbon i Richardova majka.
— I svi su na broju — doda njezin otac. — Možemo početi.
Olivia je stisnula Emilyinu ruku. Emily ju je mahnito pogledala.
Odjednom je Richard stajao kraj nje. Vikar im je prišao i stao ispred njih.
Dobrodušno se nasmiješio i otvorio knjižicu koju je držao. — Okupili smo se
ovdje...
Emilyino se grlo zatvorilo od preneraženosti. Blenula je u Richarda. On je
promatrao svećenika. Zurila je u svoje roditelje. Izgledali su spokojno.
Okrenula se k Sari koja joj je namignula.
Vikar je izgovorio Richardovo ime i pitao ga uzima li ovu ženu za svoju
suprugu. Ozbiljna lica, Richard reče: — Uzimam. — Pogledao je Emily.
Njegove su svijetlosmeđe oči bile bistre, ali nečitljive. Svećenik se okrenuo k
njoj.
Kako se ovo dogodilo, panično se pitala Emily. Opet je pogledom preletjela
lica. Richardova je majka izgledala rezignirano. Svi oni misle da su zaruke
stvarne, sjetila se Emily. Nemaju razloga sumnjati u brak. Ali Richard...
Opet ga je pogledala u oči. Nije izgledao ljutito. Ništa nije otkrivao.
Svećenik ju je pitao hoće li ga uzeti za muža.
Emily su suze gušile u grlu. Željela je, i bojala se. Zar ga je njezin otac
primorao da je oženi?
— Gospođice Crane? — reče vikar. Počeo se mrštiti.
Emily proguta slinu. — Ja...
Richard je uzeo i zadržao njezinu ruku. Njegovi su prsti bili topli na
njezinima. Gledao ju je u oči — mirno, ozbiljno. Pokušala ga je izrazom lica
pitati što doista želi. No on je samo čekao.
— Emily? — reče njezina majka.
Nije mogla skrenuti pogled s Richarda. Osjetila su joj se smutila dok se
gubila u njegovu pogledu. Osjećala se gotovo kao da je u njegovu naručju. Ni o
čemu drugome nije mogla misliti. — Uzimam — reče.
Čulo se nekoliko uzdaha olakšanja. Vikar ju je trenutak promatrao i potom
nastavio obred koji je brzo završio. Richardove su usne ovlaš dotaknule
njezine, a tada su im prišli ostali i čestitali.
Emily je dotaknula cvijeće na kosi. Zar se doista udala?
Njezin je otac otvarao bocu šampanjca. Richard je otvarao drugu. Čaše su
napunjene. Održane su zdravice. Posve smućena, Emily je ipak shvatila da
Sarah i ledi Fielding sutradan zajedno putuju natrag u London. Njezini će se

200
roditelji uskoro potom vratiti kući. Ona će ostati ovdje sa svojim mužem koji
joj je zasad uputio samo ispriku zbog izostanka bračnoga putovanja zato što
»ovdje ima previše posla«.
Možda sanja, mislila je Emily dok se proslava nastavljala. Možda zapravo još
spava u svojoj sobi u konačištu i ima noćnu moru dok očekuje raskid s
Richardom.
Ali nije se probudila. Svećenik je otišao. Dovezli su kočiju ukrašenu
vrpcama. Straga su pričvrstili njezinu škrinju — koju ona nije spakirala. Prije
nego se snašla, Richard joj je pomogao da uđe, a ostali su mahali i zasipali ih
cvijećem. Ušao je za njom i konji su krenuli. Emily je gledala kroz prozor kako
njezini roditelji postaju sve manji i na koncu nestaju iza zavoja.
— Uspio sam nabaviti još nešto namještaja za Morne — reče Richard. —
Lydia je pomogla. I zaposlio sam nekoliko slugu. Mislim da će ti ondje biti
dovoljno udobno.
Govorio je posve normalnim tonom. Gledao ju je kao da u njihovoj situaciji
nema ničega čudnoga.
— Doći će neki ljudi da razgovaramo o iskorištavanju ugljena — doda.
Sad je zvučao kao da se ispričava. Emily nije razumjela zašto.
— Prilično je važno. Moja su druga imanja veoma opterećena.
U Emily je rasla napetost koju više nije mogla ignorirati. — Kanila sam
razvrgnuti zaruke — izlane.
Richardova se glava trgnula kao da je dobio udarac.
— Kanila sam održati riječ.
— To više nije bilo moguće — odsječnim je tonom odgovorio.
— Namjeravala sam ti to danas reći, ali nije bilo vremena. Nisam znala... Sve
se tako brzo dogodilo. — Emily je ušutjela. Zvučalo je jednako nestvarno
kakvim se i činilo.
— Tvoj ti je otac rekao da je nekoga poslao po posebnu dozvolu.
Richard je zvučao zbunjeno, a možda i nešto više. Emily nije bila sigurna.
Sjetila se da je njezin otac spomenuo biskupa i da joj je to bilo čudno. Ali nije
obraćala pozornost. — Nisam željela prisilni brak — promrmlja.
Kočija je poskočila preko rupe. Uhvatila se za jedan od kožnih remena,
boreći se sa sve jačom panikom. Silno ga je željela pitati je li ju oženio protiv
svoje volje, ali se bojala odgovora.

Richard je stajao na komadiću tratine ispred svoje kuće i promatrao kako


posljednji tračak svjetlosti nestaje na zapadu. Ovaj posjed što mu ga je očuh
ostavio, a on ga je nekoć smatrao bezvrijednim, spasit će sve ostale. Zaradom

201
od ugljena moći će otplatiti hipoteke i oporaviti svoja imanja. Shvaćao je
ironiju toga, mada je žalio zbog načina na koji je to otkrio.
Nebo je potamnjelo. Pojavile su se treperave zvijezde i čuli su se kukci. U
jednom od gornjih prozora pojavila se zlaćana svjetlost. Richard je zurio
onamo. Njegova je žena ondje, u njihovoj spavaćoj odaji. Ovo je njegova prva
bračna noć.
Trznuo mu se kut usta. Nikad nije pomislio da bi se Emily osjećala
primorana na brak. Bio je previše zaokupljen vlastitim nedoumicama, kao i
svime čime se trebalo pozabaviti. Odmahnuo je glavom, ne želeći se
opravdavati takvim izlikama. Mogao je naći vremena za razgovor s njom.
Kad je rekla da se moraju vjenčati, to mu je bilo mrsko. Zašto bi se sad čudio
ili ljutio ako ona osjeća isto? Znao je da nije kao druge žene. Opet su mu se
trznula usta. Nema nikoga poput nje. Da nije bio takva budala...
Nad njegovom se glavom otvorio prozor. Pogledao je gore i vidio da Emily
ondje sjedi okružena zlatnom aureolom svjetla. Spustila je kosu koja joj je
poput tekuće vatre padala po ramenima. Nosila je svijetlu spavaćicu bez
rukava i s izrezom oko vrata. U prsima ga je žarila mješavina žudnje i
nježnosti.
Gledala je gore. Odjednom je podigla ruku kao da se iznenadila. Slijedeći
njezin pogled, Richard je ugledao zvijezdu padalicu. Okrenuvši se, pomislio je
da se njezine usne miču. Što je zaželjela? Možda nešto što bi joj on mogao dati?
Zacijelo se pomaknuo zato što je Emily pogledala dolje. Spustila je ruku na
prsa. — Tko je ondje?
— U redu je — reče Richard. — Izišao sam malo na zrak.
— Jesi li vidio zvijezdu padalicu?
— Da.
— To je sretan znak.
Dobro bi im došlo malo sreće, pomislio je Richard.
Emily se nagnula van, figura sazdana od bakra, bjelokosti i zlata. Činilo se
da gleda u njega, ali joj u sjenkama nije vidio izraz lica.
Tišina je potrajala.
— Hoćeš li... doći gore? — na koncu reče.
Richard je morao zatvoriti oči od siline čežnje što ga je u njemu izazvalo to
pitanje. Nikakve strepnje ili sumnje neće ga večeras držati podalje od njezina
kreveta. Osjećao ju je u svakom djeliću svoga tijela. Od samog je sjećanja
zadrhtao od žudnje. — Uskoro — odgovori muklim glasom.
Emily je oklijevala i zatim se povukla s prozora. Richard je zurio u prazan
pravokutnik zlaćana svjetla, a tada se okrenuo i ušao u kuću.

202
Sjedila je na krevetu i čekala ga, podvivši noge ispod svilenkastih nabora
spavaćice. Svjetlost lampe zaslijepila ga je nakon tmine vani. Trepnuo je,
upijajući njezinu delikatnu ljepotu.
— Postaje... svježe — reče Emily.
— Zatvorit ću prozor. — Zaputio se onamo.
— Ne!
To ga je zaustavilo.
— Volim slušati zrikavce i vjetar.
Okrenuo se od prozora.
— Osim ako ga ti ne želiš zatvoriti — žurno doda Emily. — Ako bi radije...
— Radije bih da bude otvoren.
— Oh. — Osmijeh joj je podrhtavao na usnama. — Mi... morat ćemo
upoznati navike jedno drugoga.
Richard je teško disao. Danima su hodali kroz divljinu bez ovakve nelagode.
Zar je brak sve to uništio? Pomisao ga je neizdržljivo opterećivala. Skinuo je
kaputić i prebacio ga preko naslona stolice. Sjeo je i izuo čizme.
Kad je podigao glavu, vidio je da ga Emily gleda. Odmah je oborila pogled,
ali ga je opet podigla. Rumenilo se širilo od njezina lica do vrata i ispod
nabrana izreza oko vrata.
Richardom je prostrujala ushićena lakoumnost. Izvukao je košulju iz hlača,
skinuo je preko glave i pustio da padne na pod. Gledajući Emily u oči,
primaknuo se krevetu. Spustila je pogled, a zatim ga je brzo podigla natrag do
njegovih očiju. Obuzela ga je divlja želja da se nasmije.
Napravio je još jedan korak. Stavio je ruku na kopču svojih hlača i upitno
uzdigao obrvu. Emily u početku nije reagirala. Čekao je, gledajući kako spušta
pogled s njegova lica do ruke i opet natrag. Obrazi su joj gorjeli, ali se naginjala
naprijed, očito nestrpljivo.
Malo je pomaknuo ruku, ali je i dalje čekao. Emilyine su se usne rastvorile.
Richard je nakrivio glavu. Kimnula je, a potom izgledala kao da ju je
prestrašila vlastita smionost.
Otkopčao je hlače i skinuo ih pa je pred njom stajao u svjetlosti lampe.
Nikad, ni s jednom drugom ženom, nije učinio nešto takvo. Njime se opet širio
smijeh, ushićenje koje uopće nije razumio. Plamtjelo je u njemu pa mu se
činilo da blista u njegovim očima.
U dva je koraka stigao do kreveta, podigao Emily i priljubio je uza se.
Njezine su usne bile slatke i podatne, potičući ga. Obavila mu je ruke oko
vrata. Richard joj je milovao leđa. Njezino ga je tijelo opijalo, izluđivalo.
Obujmila ga je nogama. Rukama je prešao uz njezina bedra i uhvatio joj
bokove da je stisne bliže. Sad su njihovi poljupci žarili, dovodeći ga do
vrhunca kakav nikad ranije nije doživio.
203
Spavaćica je počela smetati. Zgrabio je svilenkasti materijal i povukao ga
gore. Emily je oslobodila svoje ruke, ali ne i noge. Malo se nagnula unatrag i
pomogla mu da je skine. Nasmijala se kad je spavaćicu bacio preko sobe.
Richard ju je gurnuo natrag na krevet. Više nije mogao izdržati. Želio je čuti
njezine uzdahe. Ljubio joj je ramena i potom usnama dražio jednu pa drugu
ružičastu bradavicu. Prstima je našao toplo vlažno mjesto koje mu je donijelo
željene uzdahe.
Stenjala je njegovo ime. Silno ju je želio. Njezini prsti koji su ga nježno
doticali bili su slatko mučenje.
Osjetivši kako su joj se mišići napeli, pomaknuo se i uronio u njezinu
toplinu, uskladivši pokrete s njezinima. Kad je kriknula, popustio je željeznu
kontrolu nad sobom i uzdigao se do ekstaze odmah nakon nje. Svijet je nestao.
Svaki je njegov djelić zadrhtao od oslobađanja. Srce mu je lupalo, hroptavo je
disao. Neobična, neobjašnjiva radost širila se njegovim prsima.
Držao je svoju ženu u zagrljaju dok su se osjeti smirivali. Pod rukom je
osjećao kucanje njezina srca. Poljubio joj je vrat, rame. Okrenuo se na leđa i
povukao je sa sobom, priljubivši je uza se.
Oko njih su se širili noćni zvukovi. Strujanje svježega zraka s prozora
milovalo im je vrelu kožu.
— Trebao sam... — počne Richard i stane. Emily je istodobno izgovorila iste
riječi.
— Samo reci — oboje rekoše.
Emily se nervozno nasmijala.
— Ti... — opet su istodobno počeli.
Richard je zatvorio oči i lagano odmahnuo glavom. — Nikad te nisam kanio
prisiliti na ovaj brak — izlane. Tada se podigao na lakat. Emily je ponovno
izgovorila gotovo iste riječi. — Nisi... — počeo je odgovarati. Kao i ona.
— Smjesta prestani — reče Richard.
Emily je stisnula usne. Izgledala je zabrinuto, ali i puna nade. Tiho je čekala.
Sad kad je dobio priliku, Richard nije znao što bi rekao. Prekrasno je
izgledala dok je ondje ležala s kosom raširenom na jastuku.
— Ti nisi primorao mene da se udam — na koncu je rekla. — To je učinila
moja teta i zatim tata koji su te natjerali...
— Ne.
Napeto ga je gledala nebesko plavim očima.
— Ja sam tvoga oca zamolio da pošalje po posebnu dozvolu.
— Jesi?
— Već neko vrijeme znam da si ti jedina žena za mene.
Zurila je u njega. — Ali nikad nisi rekao...

204
— Sve do naše zajedničke pustolovine, nisam imao na to pravo.
Na njezinu se licu opet pojavilo nježno rumenilo. — Ako misliš na ono što se
dogodilo kraj jezerca...
— Rekla si da te moram oženiti nakon toga — istaknuo je, sad već sigurniji.
— To je bila šala!
— Je li?
— Da.
— Mnoge žene ne bi tako mislile.
— Ja nisam †mnoge žene‡.
Richard se nasmiješio. — Znam. Ali nisam mislio na tu, ovaj, epizodu.
— Nego na što?
— Možda ne shvaćaš da sam bio gotovo bez prebijene pare sve dok nismo
otkrili ono nalazište ugljena?
Namrštila se kao da je rekao nešto zbunjujuće.
— Nisam imao pravo oženiti se.
— Zbog novca? — S nevjericom ga je gledala.
— Svakako.
— Želiš reći, da nismo našli ugljen...
— Nikad te ne bih taknuo. Tražio bih da poštuješ našu nagodbu i razvrgneš
lažne zaruke.
Emily je zadrhtala. Richard je povukao pokrivače preko njih.
— Premda ti je stalo do mene? — šapnula je.
— Premda sam već dugo znao da nikad neću voljeti drugu.
Tiho je dahnula na riječ voljeti. — Ostavio bi me... zbog novca?
— Časti — ovog ju je puta ispravio.
Sjela je i mrko ga pogledala. — Nikad ti to ne bih oprostila! Uopće me nije
briga za novac.
Kratko se nasmijao. — Znam da nije.
— Ali ti ipak...
— Mene je briga. Želio sam ti pružiti udobnost i sigurnost kakve nikad nisi
imala. Želio sam da imaš sve raskoši vojvotkinjina kućanstva i strast svojih
roditelja.
Emily ga je promatrala. Plave su joj se oči ispunile suzama. — Kako si...?
— Poznajem te. Kako bih te inače mogao voljeti?
Bacila mu se u zagrljaj. Mislio je da će zaplakati, ali nije. Neko ga je vrijeme
držala čvrsto i posesivno. Uživao je u tome.
— Ima nešto što nisi rekla — podsjetio ju je kad se malo opustila. — Prilično
je važno.
205
Uzdigla je obrve. U očima joj se pojavio izazovan bljesak.
— Ja sam tebi rekao da te volim — istaknuo je.
Kraljevski je kimnula dok su joj se kutovi usana trzali od obuzdavanog
smiješka.
— Nisi mi... uzvratila na isti način.
Emily je zabacila glavu. — Ne vjerujem da hoću. Mislim da ću te ostaviti u
nedoumici, hm, godinu ili dvije. Morat ćeš udovoljavati svim mojim hirovima
i mušicama...
Richard ju je povukao na sebe i polako ljubio. — Mogao bih te ovdje držati
dok ne priznaš.
— Mm — dahne Emily. — Oh — rekla je kad je pomaknuo ruku. — Da, zašto
ne?
Prolazile su omamljujuće, opojne minute. Richard je teško disao, a žudnja ga
je nosila dalje no što je ikad smatrao mogućim. Kao da ih je vreli val oboje
nosio od uobičajenih područja, u nadnaravno. Rastao je i jačao sve dok ga
zahtjevi strasti umalo nisu svladali.
— Richarde — mrmljala je Emily. — Molim te — preklinjala je. — O, molim.
— Reci mi — procijedio je kroza zube. Svom se snagom opirao valu.
— Volim te — dahne Emily. — Nikad nikoga neću tako silno voljeti.
Val se veličanstveno razbio.

Emily se udobno smjestila u udubljenju Richardova ramena i prebacila mu


ruku preko mišićavih prsa. Noću će do kraja života spavati jedno uz drugo,
pospano je mislila. Jedva je to mogla vjerovati. — Dakle, na koncu je sve ispalo
dobro — promrmljala je, više za sebe.
— Veoma dobro — složio se Richard.
— Kad će doći radi ugljena?
— Sutra, nažalost.
Emily se još nečega sjetila. Podigla se na lakat. — Što si mislio one večeri, na
onoj zabavi, kad si rekao da sam presjekla tjedne razmišljanja i zbunjenosti?
Richard ju je raznježeno pogledao. — Rekla si da bi se netko trebao pobrinuti
da se novi izumi mudro koriste.
Kimnula je.
— To je bilo ono što mi je trebalo. Svrha koju sam tražio u životu —
jednostavno je dodao.
Zadivljenost i poštovanje u njegovim očima nakratko su je ostavili bez
riječi.
— Zahvaljujući ovom nalazištu ugljena, imat ću i potrebna sredstva.

206
— I sve to duguješ meni — zadirkivala ga je. — Da nisam došla u Wales, ne
bi te progonili kroz divljinu i ne bi našao ugljen.
Richard se namrštio. — Takav način otkrivanja ne bi se smio ponoviti.
— Nadam se da neće.
Nešto joj je palo na pamet. — Znaš, imam prijatelja koji bi mogao itekako
pomoći oko novih izuma...
Zaustavio ju je Richardov izraz lica. — Još jednog prijatelja?
Kimnula je.
Oči su mu poigravale. — Džepar? Učitelj pjevanja koji je običavao
krijumčariti konjak iz Napoleonove Francuske?
— Ne. Veoma je ugledan. Osim...
— Da? — Smiješio se. — Osim?
Emily ga je značajno pogledala. — Ima žalosnu naviku izrađivati vlastite
novčanice.
Emilyin je novopečeni muž prasnuo u smijeh i privukao je k sebi.

207
Krećući se između svjetova investicijskog bankarstva Wall Streeta i Upper
West Sidea u New Yorku, Jane Ashford imala je obilje prilika za skupljanje
materijala za Priviđenje. Doktorirala je englesku književnost i mnogo putovala
u inozemstvo, što se odražava u trinaest romana iz razdoblja regentske
vladavine u Engleskoj, pa je njezin rad dobio novu dimenziju. Jane Ashford je
u srednjoj školi otkrila Georgette Heyer te ju je osvojio blještavi svijet i
duhoviti način izražavanja za engleske regentske vladavine. Upravo je zato
studirala englesku književnost i često putovala Britanijom i Europom. Njezini
su povijesni i suvremeni ljubavni romani, osim u SAD-u, objavljeni u
Švedskoj, Italiji, Engleskoj, Danskoj, Francuskoj, Rusiji, Latviji, Španjolskoj i
Hrvatskoj. Cachet, njezin prvi ljubavni triler, objavila je Nakladnička kuća
Fawcett 1984. godine. Časopis RT Book Reviews nominirao je Jane za nagradu
Career Achievement (Postignuća u karijeri). Rođena je u Ohiu i danas živi u
Cambridgeu, Massachusetts.

208