NAVIKA

Kristijan Krkač

Zagreb, 2018
[radni tekst]
kristian.krkac@gmail.com

Sažetak. U tekstu autor nastoji pružiti pregledni prikaz navike. U prvom dijelu opisuje se navika i
njezina paradoksalnost. Sam opis navike pokazuje ambivalentnost navike koja potpuno dolazi do
izražaja u nizu parova međusobno nespojivih svojstava koja su redovito uzeta pojedinačno nužna
za naviku, a uzeta zajedno i dovoljna. To pak vodi istraživanju paradoksalnosti navike. U drugom
dijelu istražuje su paradoksalnost navike na tri razine: na unutarnjoj razini same navike tj. na način
da je sam pojam navike proturječan u sebi, na razini odnosa navike prema drugim vrstama ljudskih
čina i na izvanjskoj razini, tj. u odnosu navike prema nečemu izvan nje kao načina djelovanja,
ovdje konkretno u odnosu prema smislu života. U zaključku se iznose prigovori paradoksalnosti
navike i nastoji se odgovoriti na njih.
Ključne riječi: besmislenost, instinkt, korisnost, ljudsko djelovanje, navika, paradoks,
ponavljanje, ritmičnost, teorije djelovanja.

„Einer Regel folgen, eine Mitteilung machen, einen Befehl

geben, eine Schachpartie spielen sind Gepflogenheiten
(Gebräuche, Institutionen).“ Ludwig Wittgenstein1

1. Navika i njezin paradoks

1.1. Što je navika?

Svi ljudi po naravi teže navikavanju. I navikavaju se na razne stvari, i dobre i loše. Navike na neki način
konstituiraju njihove osobnosti. Na koncu ljudi uglavnom razumiju što je navika. Na spomen tog pojma većina
počne nabrajati razne, tipične, a ponekad i vlastite dobre ili loše navike. No, ti čini nisu navike, jer navike nisu
određena skupina čina koju bi tada nazvali navikama. Ne postoji posebna skupina čina koja je tako reći
predodređena za to da postanu navike. Primjerice može nam izgledati kao da je pranje ruku prije jela
predodređeno da postane navika. No nema ničeg proturječnog u tome da primjerice ljudi peru ruke u mnogim
situacijama, ali da im, zamislimo, prije jela ruke na neki način postanu čiste bez da ih operu. Tako bi proizašlo da
ljudi i razumiju i ne razumiju što je navika.
Za veliku većinu čina vrijedi da ih činitelji, ako im se pruži prilika ili ako se ukaže potreba, mogu
ponavljati puno puta u kontinuitetu, u određenom ritmu i tempu, potpuno se automatizirati u njihovom
izvođenju, izvoditi ih nesvjesno, vrlo uspješno i postići visok stupanj rutiniranosti. Iako svi čini ne postaju
navike, oni koji to postaju ne postaju to zbog svojih unutarnjih svojstava nego prije zbog svoje funkcije u
cjelinama ljudskog djelovanja i oblika života. Neke čine je potrebno ponavljati. Primjerice pranje ruku prije jela.
S obzirom da je korisno svaki dan nešto pojesti i da je korisno biti zdrav i održavati higijenu, ljudi svakodnevno
peru ruke prije jela. Tako pravo pitanje nije – što je navika, nego – pod kojim uvjetima neki čin postaje navika, a
neki drugi ne pod istim uvjetima, ali i pitanje – kako usvojena navika mijenja činitelja. No, pokušajmo s nekim
radnim opisom navike.2
1
Prijevod: „Slijediti neko pravilo, učiniti neko priopćenje, dati neku naredbu, igrati partiju šaha su navike
(običaji, institucije“)“. Vidi: Ludwig Wittgenstein „Filozofijska istraživanja“, Nakladni zavod Globus, 1998, str.
81, paragraf 199.
2
Temeljni motiv ovog teksta jest nepostojanje preglednog prikaza navike u hrvatskoj filozofiji. Doduše, valja
istaći postojanje nekoliko članaka koji se bave konkretnim autorima pod vidikom navike. Vidi: Ž. Senković
„Aristotelov odgoj za vrline“, Metodički ogledi, 13 (2006), 2, str. 43-61, autor raspravlja navike u kontekstu
njihove važnosti za odgoj i vrline kod Aristotela; M. Protrka „Tijelo-habitus-hexis“, Filozofska istraživanja 104,
God. 26 (2006), Sv. 4, str. 941-51, autorica raspravlja pojam habitusa/hexisa u sociologiji P. Bourdieua; V.
Roščić „Pojam navike kod Aristotela“, Filozofska istraživanja, 107, God. 27 (2007), Sv. 3, str. 559-70, autorica
detaljno izlaže i raspravlja pojam navike kod Aristotela. Dodatni motiv teksta je određena pragmatistička obrana
navike (napose u kontekstu nasljeđa filozofija C. S. Peircea, W. Jamesa, J. Deweya i L. Wittgensteina) nasuprot
posvemašnjoj „intelektualističkoj“ teoriji djelovanja danas. U tom svjetlu ovaj tekst može se čitati kao legitimni
nastavak mog teksta na temu ljudskog djelovanja, vidi K. Krkač „Čin. Uvod u problem djelovanja u analitičkoj
filozofiji“, Obnovljeni život, 2009, 64, 4, str. 495-512.

1
 (1) Navika je svako rutinsko izvršavanje istog čina u dugim nizovima, određenim ritmom i tempom
ponavljanja, s malim varijacijama u okolnostima izvođenja čina, a koje značajno utječe na činitelja čina.
Opis (1) na neki način iskazuje što je navika na strog ili statičan način. S obzirom da navike nisu
urođene (ili bi možda neke reflekse i instinkte mogli nazvati „urođenim navikama“), moguć je i drugačiji opis
navike. Taj bi opis, nazovimo ga slobodnim i dinamičnim opisom navike, uključivao proces navikavanja, samo
djelovanje po navici, te na koncu odvikavanje ili promjenu navike. U strogom smislu riječi navikavanje,
odvikavanje i promjena navike nije navika jer u tim slučajevima čovjek tek dostiže dostatan stupanj rutine u
izvođenju čina. Tek kada postigne dostatan stupanj možemo govoriti o navici.
S druge strane, ako želimo razumjeti primjerice odvikavanje ili promjenu navike, često nam samo
razumijevanje navike nije dostatno. Potrebno je razumjeti i tako reći početak i povijest navikavanja, pa čak i
cjelinu tog procesa od početka navikavanja, postizanja rutine, pa do odvikavanja i zamjene navike. Tako
dinamičan pogled na naviku dodaje razumijevanju navike nešto praktično korisno što statičan pogled ne pruža.
Moglo bi se kazati da statičan pogled opisuje „naviku“ kao pojavu, stanje i pojam, a dinamičan „navikavanje“
kao proces, događaj i radnju. Opet, ta se dva opisa razlikuju kao uži i širi, prvi je doslovan a drugi kontekstualan,
prvi omogućuje identifikaciju i mjerilo namjere, a drugi razumijevanje i pregledni prikaz navike. Moguće je ta
dva opisa promatrati i kao suprotstavljene, pa čak i proturječne.
No, nije sasvim jasno što je suprotno navici. Dijelom je tome tako jer je sam pojam navike dvo-
aspektan, tj. ima aspekt navike ili statičan aspekt i aspekt navikavanja ili dinamičan aspekt. S jedne strane,
navika je tako nešto što čovjek ima kao dio sebe u smislu da ima sposobnost opetovanog, čestog, uspješnog, bez
naprezanja tj. s lakoćom izvođenja neke radnje. S druge strane, naviknutost je dio dinamičnog procesa, nešto
poput rezultata navikavanja, postizanje određenog stupnja uspješnosti ponavljanja neke radnje u dugim
nizovima koji za učinak može imati održavanje navike, odvikavanje, ili zamjenu navike nekom drugom. Navika
kao suprotnost ima ne-naviku, a navikavanje za suprotnost ima odvikavanje. Također se može reći da je
navikavanje na neki način navikavanje čovjeka, a primjerice privikavanje na neki način privikavanje na samu
radnju i/ili njezine okolnosti.
Stvarna ambivalentnost naviknutosti sastoji se, s jedne strane, u tome da čovjek potpuno nesvjesno,
naprosto ponavljanjem neke radnje dovoljno puta u određenom ritmu postane naviknut izvršavati tu radnju bez
obraćanja pažnje, dok, s druge strane, tek kada se pokuša primjerice odviknuti od izvršavanja te radnje na koju se
navikao i koju čini bez da je toga svjestan, postane svjestan da je to vrlo teško, jer ima osjećaj da ga sama navika
na neki način konstituira i kao da je dio njega i kada se pokušava odviknuti ima osjećaj kao da otkida dio sebe,
dio za koji vjeruje da ga čini onime što jest, istovremeno nesposoban ili nevoljan sjetiti se vremena kada nije
imao tu naviku.

1.1.1. Morfologija navike: ne dualizam, nego pluralizam

Navika s jedne strane djeluje kao vrlo određen način izvođenja čina očito različit od više ili manje sličnih načina
i pojava. No, s druge strane nije jasno zašto bi bilo nužno tvrditi razlikovanje navike u vrsti a ne samo u stupnju s
obzirom na te načine izvođenja čina. Ako promotrimo načine na koje izvodimo čine vidjeti ćemo mnoge veće ili
manje sličnosti među tim načinima (vidi Sliku 1).

Slika 1. Temeljna morfologija navike. Slova su kratice za navedene načine djelovanja, dok međusobno
„zaokruženi“ načini djelovanja predstavljaju temeljne sličnosti među njima.

U daljnjem tekstu velikim slovima (A, B, C, ...) označavati ćemo načine djelovanja kako su označeni na
Slici 1, slovom f s brojem (f1, f2, f3, ...) označavati ćemo svojstva, slovo r značiti će „u odnosu na“, slovima σ
sličnost, (tj. veću , ili manju  sličnost), α analogiju, π uzorak i ν mrežu. Tako bismo „Navika je slična običaju s
obzirom na učestalost, ritmičnost i automatizam“ ako bi ta svojstva bila svojstva 1, 2 i 3, simbolički pisali
AσBrf1-3.
Svojstva načina djelovanja koja valja promatrati jesu sva ona koja zamjećujemo pri motrenju pojava.
Tako su primjerice navikama, običajima i ovisnostima zajednička svojstva ponavljanja (1), dugih nizova (2),
ritmičnosti i tempa (3) i automatizma pri izvođenju (4). Formalno pišući to bi glasilo ovako.

2
 (AσB)  (BσC)  (CσA) r f1-4

No postoje i manje sličnosti ili čak ne-sličnosti između A, B i C. Primjerice navike i običaji imaju manje razlika
nego navike i ovisnosti ili običaji i ovisnosti. Drugim riječima, navike su sličnije običajima (i obrnuto), nego
ovisnostima. Navike se tiču pojedinih ljudi, pojedinih načina ili stilova života, dok se običaji tiču cijelih društava
i kultura i to je djelomična sličnost (5). Ovisnosti se pak ne tiču niti pojedinaca, ni cijelih društava nego
određenih skupina koje imaju određena svojstva koja su takva da pogoduju nastanku ovisnosti (iako nema
uzročne sveze). S druge strane, loše navike dijele mnoge karakteristike sa ovisnostima. No, loše navike
uvjetovane su nedostatkom „dobrog odgoja“ ili „kulture“, a ne čimbenika koji značajno povećavaju vjerojatnost
pojave ovisnosti (6). Navike su tako sličnije običajima nego ovisnostima, ali se ipak razlikuju iako manje od
običaja a više od ovisnosti. Navike dakle dijele više sličnosti i manje ne-sličnosti s običajima nego s ovisnostima.
Formalno pišući to bi glasilo ovako.

(AσB)  (AσC) r f5

Točno ta razlika je u skladu sa sličnostima koje navika (A) dijeli sa potpuno slobodnim i namjeravanim
ljudskim činima (D). Neke navike se usvajaju (6) a od većine se ljudi i odvikavaju svjesno (7). Pod tim vidikom
navika je slična slobodnom i namjeravanom ljudskom činu. No, pod vidikom. Formalno pišući to bi glasilo
ovako.

(AσD) r f6-7

Nadalje, navika (A) dijeli i neka svojstva s prisilnim radnjama. Za razliku od usvajanja navike ili odvikavanja, za
većinu navika stoji da ih se de facto izvodi automatski, nesvjesno i bez prethodne eksplicitne ili implicitne
namjere. Svojstvo automatizma (4) navika ne dijeli samo s običajima i ovisnostima, nego i s prisilnim radnjama
(E).

(AσE) r f4

Ovako bismo pri morfološkom istraživanju trebali proći kroz sve karakteristike koje navike posjeduju u
odnosu na sve ostale slične načine izvođenja čina. Tamo gdje postoji i najmanja sličnost radi se u stvari o granici
uzorka. No, ta je granica mutna jer se nerijetko radi o prostoru preklapanja s drugim uzorkom. Opći rezultat
ovakvog istraživanja bila bi neka vrsta uviđanja uzorka navike i srodnih pojava. Tako nešto može se čak i
grafički prikazati, kao primjerice na sljedeći način (vidi Tablicu 1 gdje „kvačica“  znači postojanje
karakteristike, a „minus“ – znači izostanak iste).

Tablica 1: Preliminarni prikaz morfologije navike (područja sličnosti su zatamnjena).

Ovakav bi morfološki pregledni prikaz, ovdje samo pretpostavljamo, vjerojatno prikazivao spomenutu
ambivalentnost navike, tj. njezinu dvostruku narav. S jedne strane kao navikavanje a zasigurno kao odvikavanje
ili promjena navike ona je sličnija slobodnom namjeravanom činu, a s druge strane kao samo izvođenje usvojene
navike ona je sličnija običajima, ovisnostima i prisilnim radnjama. Štoviše, čini se da bi ovakvu ambivalentnost
valjalo istražiti s obzirom na:
 razne vidike navike (samo izvođenje usvojene navike, navikavanje, promjena navike i odvikavanje),
 razne vrste navika (primjerice tjelesne navike, mentalne navike, govorne navike, i sl.),

3
 pa čak i s obzirom na neku vrijednosnu podjelu navika (npr. dobre, neutralne i loše navike).
Tada bismo mogli razumjeti da kao prvo to da taj unutarnji dinamizam navike nije jednostavni dualizam nego
cijela složena mreža razlih karakteristika.

1.2. Načelni paradoks navike

Svi razumijemo što je navika čim se od nas zatraži da navedemo neku svoju lošu naviku. No, ako bi tada počeli
dalje govoriti o pokušajima navikavanja ili odvikavanja to bi u stvari vodilo nerazumijevanju i zbrci. Primjerice,
moglo bi se pokazati da je navika istovremeno i pod istim vidikom: i statična i dinamična, i pasivna i aktivna, i
automatska i svjesna, i razložna i bezrazložna, i voljna i bez-voljna, i važna i nevažna i sve su to izvori
paradoksalnosti navike. Čak je moguće da je situacija kompliciranija nego što se čini. Moguće je da je navika
aktivna kako bi postala pasivna, te da je pasivna kako bi omogućila nešto drugo što je aktivno, ali i to aktivno
može postati navika kako bi omogućila, itd. Situacija se može i krajnje zakomplicirati. Nekome se primjerice
životi umjetnika, inovatora i izumitelja mogu činiti potpuno ne-rutinskim, ali tim ljudima njihove su aktivnosti u
stvari rutine. I ne-rutina može postati navika. Nekome tko 15. put leti u svemir taj 15. odlazak može biti rutina
dok je drugima nešto egzemplarno i čudnovato. Štoviše, iz te perspektive neka obična navika može se činiti kao
nešto čudnovato, neponovljivo i jedinstveno. Vratimo se i zadržimo se stoga na prvotnom razumijevanju navike.
Od takvog razumijevanja započinju većina povijesno relevantnih napomena o navici.3
Do sada opisano razumijevanje navike sasvim je dostatno za trenutne prilike, ili bolje reći – neprilike, a
to ćemo i nastojati pokazati.4 Filozofi vole pojmove i često se bave pojmovnim razglabanjima ili pojašnjenjima
pojmova, pa tako i pojmom navike. Filozofi su skloni pod navikom podrazumijevati samo one čine koji
predstavljaju potpuno usvojene i prakticirane navike kao rutine. No, kao što ćemo ovdje pokazati, izbacivanje iz
pojma navike usvajanje navike, mijenjanje navike i odvikavanje rezultira iskrivljenom analizom i ako jasnim,
ipak praktično neupotrebljivim pojmom navike. No, čak i ako prihvatimo pojam navike u statičnom smislu,
moglo bi se pokazati da razumijevanje pojma navike nije rutinsko niti pregledno.
Ono što „razumijevanje navike“ s početka ovog odjeljka znači u stvari je samo „prepoznavanje navike“,
a prepoznavanje je iako nužan, ipak ne i dovoljan uvjet razumijevanja. Naviku treba znati usvojiti, primijeniti,
promijeniti, itd. Na koncu ju treba znati prakticirati. Ovo posljednje je u stvari najjednostavnije jer se navike
usvajaju oponašanjem i ponavljanjem sve dok se ne postigne automatizam i rutiniranost u izvođenju neke prakse.
(2) Ponavljanje je čini se u srži navike. Ponavljanje određenog čina često ima razlog u svakodnevnoj
važnosti čina i rezultira lakoćom i ekonomičnošću izvođenja tog istog čina. Važan čin se s lakoćom
uspješno ponavlja. Tako ponavljanje važnog čina proizvodi osjećaj stabilnosti, stalnosti i sigurnosti kod
činitelja. No to ponavljanje treba biti često, ritmično, dugotrajno i u dovoljno sličnom okolnostima. I
tako se činitelj navikne na izvođenje čina. No, tada ponavljanje proizvodi i osjećaj dosade i osjećaj da je
to samo ponavljanje tako reći nevažno, da je na koncu i sam čin koji se ponavlja bezvrijedan. No, ne
postaje svako ponavljanje čina navika.
Čini se da su navike ljudima toliko bliske da nije potrebno posebno dodatno pojašnjenje tog pojma. Kao
da razumiju vlastite navike i njihovu važnost iako djelovanje po navici ne uključuje skoro nikakvo razumijevanje
i iako se ljudima čini uglavnom nevažnim. Navika zasigurno, ali čak i navikavanje kao usvajanje navike
ponavljanjem ne uključuje da čovjek koji se navikava tako reći automatski (ili po navici) a još manje svjesno
razumije naviku koju usvaja ili koju ima. Štoviše, ako se tu nešto i razumije, onda je to potreba za navikom, ali
čak niti to se ne čini nužnim jer bi tada bilo nemoguće nekoga naviknuti bez razumijevanja što je pak moguće.
Takav je slučaj pri navikavanju kod djece. Djeca naviku usvajaju ponavljanjem kao i odrasli i to često
ponavljanjem bez ikakvog razumijevanja.
(3) Oponašanje je čini se u srži ponavljanja kao elementa navikavanja. Ponavljanje se često, napose kod
djece, svodi na najjednostavniji oblik oponašanja odraslih bez ikakvog razumijevanja svrhe čina i
načina izvođenja čina. Taj vidik oponašanja bez razumijevanja dio je, iako možda u manjoj mjeri, i kod
navika koje stječu odrasli ljudi.

3
Tako primjerice Aristotel u „Nikomahovoj etici“, Zagreb, Globus, 1988., W. James u „Principles of
Psychology“, 1890, Vol. I, Ch. 4, URL: http://psychclassics.asu.edu/James/Principles/index.htm, pristupljeno 26.
5. 2012., J. Dewey u djelu „Human Nature and Conduct“, 1922., New York, Henry Holt & Co., L. Wittgenstein u
djelu „Filozofska istraživanja“, 1998., Nakladni zavod Globus, Zagreb, G. E. M. Anscombe u djelu „Intention“,
Cambridge, Harvard University Press, 1963., N. Brett u članku „Human Habits“, Canadian Journal of
Philosophy, 1981, 11, 357-376, C. Carlisle u članku „Cretaures of habit“, Continental Philosophy Review, 2006,
38, str. 19-39, i mnogi drugi klasici filozofije.
4
Za noviji pregledni prikaz problema navike vidi Bill Pollard, „Habitual Actions“, u T. O’Connor and C. Sandis
(eds.) „A Companion to the Philosophy of Action“, Oxford, Wiley-Blackwell, 2010, str. 74-81. Vidi još i: Bill
Pollard, “Can virtuous actions be both habitual and rational?“, Ethical Theory and Moral Practice, 6, 411-425 i
Bill Pollard, „Explaining actions with habits“, American Philosophical Quarterly, 43, 57-68.

4
 No, iako je razumijevanje navike nenužno za navikavanje i naviku, to ne znači da je i nepotrebno.
Zamislimo da nekom pripadniku neljudske ali još uvijek dostatno slične vrste koja nema navike trebamo
objasniti što je navika. Čini se da bi se mogli zateći u ozbiljnim poteškoćama. Tako bi se u pokušaju pojašnjenja
navike nekakvim Marsovcima koji nemaju navike, što nam je vrlo teško zamisliti, mogli zateći u problemima.
Oni bi primjerice mogli tvrditi da je ljudsko djelovanje uglavnom automatizirano i to u presudnim slučajevima.
Naša tijela ravnaju prema zakonima bio-mehanike. Naši organi funkcioniraju bez našeg nadzora po zakonima
biokemije. Na koncu i naše navike su vrsta automatizma koji se ravna prema raznim možda društvenim,
pedagoškim, pa čak i kulturnim pravilnostima. Tako bi ono što mi ljudi nazivamo izvornim, slobodnim i
namjeravanim ljudskim činima u stvari bili vrlo rijetki slučajevi, a i nerijetko manje važni. Ova zamišljena
situacija možda razotkriva temelju poteškoću ako ne i paradoksalnost navike.
(4) Navike su, s jedne strane, nešto što ljude čini ljudima, utječu pa čak i konstituira njihov identitet,
njihov jezik, kulturu, društvo, itd. i kristalno su im transparente, a, s druge strane, one su takve da pri
njihovom izvođenju koje je ne-refleksivno, bez-voljno, automatsko, rutinsko, habitualno i nekako
slijepo ljudi, sami sebi i drugima, više nalikuju na strojeve koji automatski izvršavaju svoje radnje, nego
na bića koja imaju osjećaje, volju, misli i svoj osobni privatni svijet. Navike dakle, čini se jesu navike
jedino ako imaju jedan ili više parova međusobno proturječnih svojstava. Navika bez primjerice
aktivnog elementa nije navika kao niti bez pasivnog elementa.
Ovakvu temeljnu napetost u samom pojmu i pojavi navike, tj. u samim činima koje činimo po navici najjasnije je
istaknuo Bill Pollard u nizu svojih članaka na temu navike. 5 Prihvaćajući njegovu analizu ovdje ćemo istu
nastojati malo produbiti i zaoštriti. Zaoštravanje će se sastojati u tome da se Pollardova međuovisnost
proturječnih svojstava navike jasno iskaže kao niz paradoksa, produbljivanje će se sastojati u tome da se
razlikuju tri razine paradoksalnosti navike, iako je moguće da ih ima i više.6

2. Tri razine paradoksalnosti navike

Navika je kako se čini paradoksalna pojava. Paradoksalnost ovdje razumijemo na način da X ima dva svojstva S 1
i S2 koja su oba nužna za X i istovremeno su takva da se međusobno isključuju. Do sada smo ukazali na to da
navika ima oba svojstva, aktivni i pasivni vidik, tj. dinamičnost i statičnost i da su oba svojstva nužna za naviku.
No, paradoksalno je da je navika i aktivna i pasivna. Moguća rješenja paradoksa uključuju ili odbacivanje jednog
od ta dva svojstva, ili njihovo razumijevanje na način da su nužna za naviku ali ne pod istim vidikom.
Ta paradoksalnost navike (1-4), pojavljuje se, kako se čini, na tri razine: na unutarnjoj razini same
navike (5), na nekoj nazovimo među-razini tj. odnosu navike prema drugim ljudskim činima (6) i na izvanjskoj
razini na kojoj se navika odnosi prema nečem različitom i često važnijem od nje same (7).

2.1. Prva razina: unutarnji paradoks navike

Unutarnji paradoks navike tiče se morfologije navike. Navika ima takoreći dvo-aspektnu morfologiju.
(5) Unutarnji paradoks navike jest jednostavan iako apstraktan i podosta nerazumljiv bez pozadine koju
čini neki pregledni prikaz ljudskog djelovanja. Sastoji se u tome da je navika, barem pod uvjetom nekih
pojašnjenja ljudskog djelovanja, na neki način racionalna, svjesna i voljna a istovremeno a-racionalna,
nesvjesna i tako reći bez-voljna (ili slijepa).
(5.1) Za početak niza ponavljanja nekog čina, tj. za tako reći „prvi čin“ u nizu ponavljanja, pa bilo to i
najjednostavnije oponašanje, potrebna je neka odluka, razlog, motiv, pa na koncu i sposobnost. Nakon
određenog broja ponavljanja u određenom ritmu i tempu osoba postigne automatizam i više joj nije
potrebna nikakva odluka, razlog niti motiv. Taj prijelaz iz racionalnog u a-racionalno u stvari je mutan
jer nije lako ukazati na određeni čin ponavljanja u nizu i tvrditi da se pri izvođenju baš tog čina samo
činjenje pretvorilo u naviku. Racionalni i voljni vidik u stvari se gube postepeno a namjesto njih sve
više se pojavljuje vidik automatizma i tako reći „dosade“ s obzirom na sam čin. To vrijedi, čini se, za
sve navike, pa čak i za naviku, primjerice, racionalnog mišljenja, tj. obrazlaganja, pružanja prigovora i
odgovora na prigovore s obzirom na nečija vjerovanja. To vrijedi čak i za naviku racionalnog
djelovanja.
(5.2) Unutarnji paradoks navike ima još jednu moguću formulaciju. Naime, kako se osoba navikava
tako s jedne strane sama radnja pa čak i cijela navika osobi postaje potpuno strana, a s druge strane baš
naviknutost činiti nešto u određenim okolnostima čini situacije, stvari i osobe tih okolnosti samom
činitelju vrlo bliskima, čak nekom vrstom „prirodnog“ psihosocijalno-kulturnog okoliša osobe. To se
5
Bill Pollard, nav. dj.
6
Bill Pollard, „Habitual Actions“, u T. O’Connor and C. Sandis (eds.) „A Companion to the Philosophy of
Action“, Oxford, Wiley-Blackwell, 2010, str. 74-81. Na stranici 78 Pollard piše o suprotstavljenosti aktivnog I
pasivnog svojstva navike i tvrdi “What is striking about the above two features of habituation is the
inseparability of active from passive aspects.” (nav. dj. str. 78).

5
 najbolje pokazuje u slučaju kada bilo što a što redovito okružuje naviku izostane ili ako se naviknuta
osoba nastoji odviknuti od neke navike. Tada osoba može osjećati kao da njoj samoj nešto nedostaje. 7
Čini se načelno da je usvojiti mnoge korisne i dobre navike racionalna stvar za učiniti, a istovremeno izvođenje
same navike isključuje svaku racionalnost. Uzmimo stoga primjer racionalnosti i iracionalnosti navike. 8
Usporedimo sljedeća dva opisa.
(a) „O je učinila Č iz navike.“
(b) „O je učinila Č temeljem tog i tog razloga.“
Opisi (a) i (b) očito se razlikuju. B. Pollard tvrdi da slučaj (a) objašnjava čin ali ne primjerice uzročno ili iz
namjere kao u slučaju (b) nego konstitutivno.9 No, poteškoća je u tome da pri usvajanju navike, tj. pri početku
navikavanja, kod zrelog djelatnika vrijedi (b) a kada je navika jednom usvojena vrijedi (a). Tako je jedna te ista
navika i racionalna i iracionalna. Ipak, često je teško izdvojiti konkretan čin u nizu ponavljanja koji bi označavao
da su se naviknuli izvoditi taj čin tj. da su usvojili naviku.
U odnosu (a) i (b) čini da navika možda jest i racionalna i iracionalna u istom smislu ali ne i u isto
vrijeme tako da se možda ne radi o paradoksu. Naime, ako se razlikuje navika u statičnom i aktivnom smislu,
onda možda paradoksalnost nestaje. Osoba koja tek počinje usvajati naviku, primjerice dijete koje usvaja naviku
pranja ruku prije jela, mora biti vrlo aktivna jer tek se navikava određenoj praksi. Također osoba koja mijenja
naviku ili se pak odvikava mora biti vrlo aktivna. Možda jedino osoba koja prilagođava naviku novonastalim
okolnostima ne treba biti previše ili uopće aktivna jer čini se da su navike nekako prilagodljive bez posebnog
truda, tj. osobe koje imaju određenu naviku vrlo lako, automatski i bez puno razmišljanja način izvođenja čina
prilagode novonastalim okolnostima činjenja (koje nisu previše različite od okolnosti prethodnih izvođenja čina).
Dakle, pri usvajanju i promjeni navike, a napose pri odvikavanju od navike koju osoba drži lošom
navikom očito je potrebna aktivna uloga činitelja čina. S druge strane, pri stabilnoj tako reći zreloj i punokrvnoj
navici koju osoba prakticira potpuno rutinski i habitualno pasivnost je ključno svojstvo. To pak znači da ako se
naviku promišlja statički onda ona na ovoj razini može djelovati paradoksalno, no ako ju se promatra dinamički
tj. procesualno, onda ta paradoksalnost iščezava. No, nije jasno koji je od ta dva pogleda na naviku točniji. Na
koncu, točniji u odnosu na što?
S jedne strane, statički je pogled koristan jer zaista samo tako vidimo naviku u njezinom punom sjaju,
kao potpuno usvojenu i rutinski izvođenu praksu. S druge strane, dinamički pogled je pragmatičan i time
koristan. Za mnoge navike e kako bismo ih razumjeli, napose ako se radi o odvikavanju, potrebno je znati kako
su usvojene i u kojem okružju se prakticiraju kako bi ih se moglo razumjeti, promijeniti ili se odviknuti od njih.

2.2. Druga razina: paradoks navike u odnosu na ljudsko djelovanje

Paradoks navike u odnosu na ljudsko djelovanje je složen jer ponovno ovisi o tome kakvo stajalište netko
zastupa o ljudskom djelovanju. Za neke poglede na ljudsko djelovanje navike ne predstavljaju poteškoću jer su s
njima konzistentne, dok za neke predstavljaju znatnu poteškoću jer su s njima inkonzistentne. No, načelno, ako
je ljudski čin svaki onaj čin čovjeka kojeg isti izvodi na način da ga fizički može izvesti, da nije relevantno
spriječen u odabiru tog čina do trenutka izvođenja čina i da namjerava izvesti baš taj čin a ne neki drugi, niti
namjerava štogod propustiti učiniti, onda navika predstavlja određenu poteškoću. Postavlja se pitanje – jesu li
navike u tom smislu ljudski čini.
(6) S jedne strane, navika u statičkom smislu, kao primjerice pranje ruku prije jela, je čini se po svojoj
strukturi sličnija postupku kojeg izvodi kakav stroj, ili radnji koju izvode unutarnji organi u ljudskom
tijelu, primjerice kontrakcije srčanog mišića, nego slobodnim i namjeravanim ljudskim činima,
primjerice odabiru i konzumaciji voća umjesto previše masne hrane. S druge strane, navika u
dinamičnom smislu, napose u slučajevima odvikavanja ili promjene navike, više je nalik slobodnim i
namjeravanim ljudskim činima.10
Ovdje se radi o drugoj vrsti suprotnosti u pojmu navike. Promotrimo sljedeća dva opisa.
(c) „O je učinila Č namjerno.“
7
Vidi Pollard, nav. dj. 2010, str. 79.
8
Slovo O koristiti ćemo kao kraticu za riječ osoba, a slovo Č kao kraticu za riječ čin.
9
Konstitutivnost znači, prema mišljenju Pollarda da se navođenjem navike u stvari samu konkretnu naviku
smješta u širi kontekst određene skupine ljudskih čina koje čini same navike konstituiraju, vidi Bill Pollard,
2006, nav. dj. str. 77.
10
Pojam navike je pojmovno i povijesno blizak pragmatističkoj filozofiji, a u mjeri u kojoj je blizak i filozofima
europskog pragmatističkog nasljeđa, primjerice L. Wittgensteinu, J. Habermasu i drugima) blizak je i autoru
ovog teksta. Naime, pragmatistička je strategija pojašnjenje primjerice ljudskog spoznavanja, moralnog
djelovanja i ljudskog djelovanja načelno korištenjem navike. To se često zbog takvog pristupa naziva protu-
racionalističkim pristupom ili anti-intelektualizmom, no ne radi se o poricanju važnosti razuma nego samo o
isticanju stava da je racionalnost (deduktivnost, inferencijalnost) samo sredstvo (doduše vrlo rijetko i vrlo
slabašno), ali ne i cilj.

6
 (d) „O je učinila Č po navici.“
Opisi (c) i (d) očito su suprotstavljeni. Opis (d) očito ne znači da je čin učinjen slučajno, štoviše, učinjen je
prema nekoj strogoj pravilnosti i planski. Ipak, u opisu (c) „namjerno“ se odnosi na odlučivanje ili deliberaciju
koja kao svjesna (uz to slobodna i racionalna) na određen način prethodi samom izvršenju čina, dok u opisu (d)
„po navici“ znači ili da toga nema, ili da je vrlo udaljeno negdje u povijesti djelovanja te osobe, ili pak da su sva
ta svojstva nekako sadržana ili implicitna u samom činu koji se izvodi po navici. 11 Ovdje je navika povezana s
rutinskim izvođenjem čina. Naravno, nije svako rutinsko izvođenje čina navika ali može biti, iako su sve navike
rutine.
Možda se ovaj paradoks može razriješiti tako da se navike naprosto smjeste negdje između
neprisiljenih, slobodno odabranih i namjeravanih ljudskih čina kako smo ih opisali i onih čina koji su čini
čovjeka ali nad kojima čovjek nema nikakav nadzor (primjerice rad unutarnjih organa, refleksi i instinkti). To bi
pak moglo imati posljedice za opću teoriju ljudskog djelovanja na način da je vrlo teško jasno opisati ljudske
čine kao jasno izdvojive jer bi bili samo stvar stupnja a ne vrste. 12 Naime, radilo bi se samo o razlici u stupnju
između primjerice čina nekog stroja ili robota, ljudskog i životinjskog refleksa, instinkta, navike, neslobodnih i
slobodnih i namjeravanih ljudskih čina.

2.3. Treća razina: izvanjski paradoks navike

Izvanjski paradoks navike ima mnoge moguće formulacije, a ovdje ćemo navesti samo jednu, tj. pod vidikom
odnosa navike i smisla ljudskog života.
(7) Navike ili habitualni čini omogućuju ljudima postizanje jedinstvenih i izvanrednih stvari pa čak i
potragu za smislom vlastitih života, no u isto vrijeme, a čini se i u istom smislu, vrlo vjerojatno je da će
tijekom te potrage ti isti ljudi otkriti da su njihovi životi besmisleni zahvaljujući baš tome što se sastoje
uglavnom od tih istih habitualnih čina ili navika.
Osobe, stvari, pojave i sl. koje držimo najvažnijim u našim životima, tkogod i štogod one bile, često uključuju
radnje koje ponavljamo s obzirom na te osobe, stvari, pojave i sl. Ako je to ponavljanje tih radnji često,
dugotrajno, ritmično i u dovoljno sličnim okolnostima, onda se čini ne samo da naše ponavljanje tih čina, ne
samo da ti čini, nego i da te osobe, stvari, pojave i slično postaju dosadne, manje važne i manje vrijedne, a
ponekad i potpuno besmislene. Naprosto smo se naviknuli na sebe, svoje čine i ono na što se odnose. Te osobe,
stvari ili pojave, naše opetovano činjenje istog čina i mi sami sebi na koncu postanemo dosadni. Tako navika
potiče sukob između sigurnosti i stalnosti s jedne strane i dosade i nevažnosti s druge strane. Dosada i nevažnost
nuka čovjeka za potragom za zanimljivošću i važnošću tj. za odvikavanjem, a strah od nesigurnosti i nestalnosti
tjera ga za održavanjem navike. Čovjek nije samo naviknut na mnoge stvari, s obzirom da ljudi imaju mnoge
navike, također je naviknut imati navike. Čak i ljudi koji nastoje svakoga dana raditi nešto novo, čudnovato,
ekstremno i rizično također su naviknuti činiti takve stvari. Ovo je pak povezano s ovisnošću.
Štoviše, navike su čini se dvostruko i važne i nevažne. S jedne strane, važne su jer omogućuju druge ne-
navike, tako reći otvaraju prostor i vrijeme za njih, no nevažne su jer su čisto automatska ponavljanja koja u sebi
nemaju nikakvu važnost. S druge strane, navike su važne same u sebi jer omogućuju preživljavanje, korisne su,
ali su i nevažne jer je puko preživljavanje nevažno s obzirom na mogućnosti koje navike otvaraju, mogućnosti za
djelovanje na način različit od djelovanja po navici.13
Ovu poteškoću, ako je uopće ispravno formulirana, tj. na način paradoksa, možemo nazvati izvanjskim
paradoksom navike. No, iako je sadržaj ovog otkrića, tj. da se naši životi uglavnom sastoje od navika, nekako

11
Ovu posljednju mogućnost, tj. postojanje namjere u samom čini (engl. intention in action) sugerirali su mnogi
filozofi, primjerice spomenuti L. Wittgenstein u „Filozofskim istraživanjima“, zatim G. E. M. Anscombe u djelu
„Intention“ (Harvard, Harvard University Press, 2001.), ali i J. R. Searle u djelu „Minds, Brains, and Science“
(Penguin, London, 1984). Ovdje dakako ne možemo detaljnije ulaziti u ovu raspravu jer predstavlja posebnu i
složenu poteškoću u raspravi o ljudskom djelovanju.
12
Naime, moguće je da navika sa svojim supostojećim raznim i možda nespojivim ali ipak povezanim vidicima
(aktivnost-pasivnost, racionalnost-iracionalnost, voljnost-bezvoljnost, itd.) može pridonijeti općoj raspravi o
naravi ljudskog djelovanja, ali i raspravi o slobodi i determiniranosti ljudskog djelovanja. Ovaj kontekst postao
mi je razvidan u neformalnoj raspravi o problemu slobode i determiniranosti ljudskog djelovanja koje sam
tijekom proljeća 2012. godine vodio s Davorom Pećnjakom i Damirom Mladićem.
13
Ovdje je bez daljnjeg moguće predložiti svezu rasprave o navici kao dijela filozofije ljudskog djelovanja s
raspravom o lošim navikama kao dijelom filozofije o moralu ili etike. Preliminarno se može kazati da su loše
navike, pragmatistički govoreći, posljedica oponašanja i ponavljanja moralno neispravnih čina pod povoljnim
okolnostima. I loše i dobre navike su navike a da bi postale navike trebaju zadovoljiti opće uvjete djelovanja koje
vrijede i za ostale ljudske čine, tj. treba postojati znanje-kako se nešto čini, treba postojati motivacija za činjenje
i treba postojati prilika za činjenje. Nerijetko je samo postojanje prilike dostatno za početak navikavanja bez
obzira radi li se o dobroj ili lošoj navici.

7
poražavajući, možda je ipak sam čin tog otkrića nekako čudnovat i zanimljiv. Naime, nije rutinska stvar naslutiti
da ljudski život možda nema nikakvog smisla.

3. Umjesto zaključka: dvojbena rješenja paradoksa

Čini se da je pojam navike paradoksalan jer uključuje spoj međusobno proturječnih svojstava od kojih je svako
nužno a oba uzeta zajedno su i dostatna (1-4). Ta paradoksalnost izvire iz (5) općeg određenja navike i nejasnoće
oko izbora između statičnog i dinamičnog promišljanja navike, iz same unutarnje dinamike navike, zatim (6) iz
odnosa navike prema drugim ljudskim činima koji nisu navike i na koncu iz (7) odnosa navike prema stvarima
koje su potpuno različite od navike kao primjerice prema smislu života.
Možda odnos svojstava navike u stvari i nije proturječan i možda cijeli pojam navike nije paradoksalan.
Nekoliko je mogućih rješenja. Navedimo samo dva (8-9).
(8) Jedan mogući izlaz je tvrditi da to nisu „odvojena“ svojstva navike, primjerice aktivno i pasivno
svojstvo, automatizam i postojanje namjere, racionalnost i iracionalnost, smisao i besmisao, itd., nego,
iako „različiti“, ipak samo „aspekti“ navike (to bi bilo morfološko rješenje kojem je čini se B. Pollard
sklon). No, poteškoće s morfološkim pristupom pojmovima i pojavama (pristupom kojem je kronično
bio sklon L. Wittgenstein u svom kasnijim filozofskim djelima) također mogu generirati razna
proturječja na formalnoj razini, ali i na razini konkretnih primjera (primjerice problem tranzitivnosti
sličnosti).
(9) Drugi mogući izlaz je podjednako dvojben. Moguće je tvrditi da međusobno proturječna svojstva
navike čine skladnu cjelinu koja se sastoji od opreka (to bi bilo rješenje u duhu filozofije Heraklita iz
Efeza i njegove poznate slike o skladu suprotnosti). No, prema nekim tumačenjima, ova bi interpretacija
dalje generirala proturječje (počevši još od Aristotela).
No, čini se da oba moguća rješenja (8) i (9) vode u daljnja proturječja. Jedan od načina da se ovaj paradoks
pojasni/razriješi jest da se kaže da vrijede sljedeće dvije postavke (e) i (f):
(e) x  (x & x)
(f) x (x & x)
Postavka (e) kaže: Svaka stvar ima barem jedan par suprotnih svojstava, a postavka (f) kaže: Svaki par suprotnih
svojstava supostoji u barem jednoj stvari. Ovdje se radi o tvrđenju konjunkcije (e) i (f).
Tako su s jedne strane navike vrlo važne za ljudska bića jer omogućuju druge vrste djelovanja koja nisu
navike, a s druge strane to što ljudi čine po navici uopće ne vrednuju kao važno. Nadalje, s jedne strane ljudi
naravno razumiju što je navika i djeluju po navici, a s druge strane, čini se da to razumijevanje uključuje ozbiljnu
paradoksalnost unutar samog pojma navike, a možda i upućuje na opću paradoksalnost ljudskog djelovanja.
Ljudi žele preživjeti i razumiju da trebaju djelovati kako bi preživjeli što im je jako važno. Istovremeno većina
ljudskog djelovanja koje omogućuje preživljavanje koje je ljudima očito važno samo je po sebi rutinsko i
habitualno, dakle potpuno nevažno. Možda su ljudi u potpunosti samo bića navike.

Summary In the paper author tries to supply an overview of habit. In the first part habit is
described and some hints for its paradoxical nature are provided. The description itself shows
ambivalent nature of a habit, namely, that the concept and the very habitual action have to have
pairs of mutually contradictory features. These features taken solely are by all means necessary for
a habit but they are sufficient only if they are taken together and this is what gives raise to the
paradox. In the second part this principle paradox is described and researched on three levels: on
the level of the habit itself (an internal paradox), on the level of the relation of a habit to other
kinds of human action, and on the level of the relation of a habit to something loosely connected
with it, namely to meaning of life (an external paradox). In conclusion some objections and replies
concerning this paradoxical description of habit are provided.
Key words: meaningless, instinct, usefulness, human action, habit, paradox, repetition, rhythm,
theories of human action.