Uvod usocijalnu i kulturnu antropologiju

Forme kulture : Magija

Do sada smo navikli da čovjeka definišemo kao racionalno biće i da ga time najviše razlikujemo od
životinja. Međutim najstarije manifestacije njegovog duha nam izgledaju potpuno nerazumne.
U svim “primitivnim” društvima postojale su vradžbine i magija.
To su ustvari prve manifestacije ljudskog uma iz kojih su proistekle sve druge kulturne forme i
aktivnosti: religija, tehnika, nauka i umjetnost
Mnogi autori su iznosili tvrdnju da je magija karakterističan oblik vjerovanja čovjeka primitivne
zajednice, koji još ne raspolaže pravim, apstraktnim ili logičkim mišljenjem.
vjeruje se da njegovu svjest odlikuje tzv. opažajno mišljenje ili mišljenje u slikama.
1. Za tzv. primitivnog čovjeka cijeli svijet, vidljiv i nevidljiv, naseljen je duhovima, među kojima je dosta
duhova umrlih, od kojih su jedni dobre, a drugi zle prirode i moći.
Vidljiv i nevidljiv svijet su na jednom istom kontinuumu.
Mrtvi ne mogu bez živih, kao ni živi bez mrtvih.
Prirodno i natprirodno se prepliću i prožimaju.
Magija pretpostavlja postojanje tajne, nevidljive, životne, nadlične sile koja povezuje sve predmete i
bića u prirodi.
Magija je način na koji se stiče i upravlja tom silom
Univjerzalan pojam ili arhetip : u takvu silu vjeruju svi narodi, međusobno veoma udaljeni.
Ta sila se zove mana, tapu (plemena pacifičkih ostrva – Melanezija, Polinezija, Mikronezija), maban
(Aboridžini), vakanda, manitu (sevjernoamerički Indijanci), orenda (Afrikanci), vakan (stari Sloveni) itd.
«Prana» (sanskrit - dah) u hinduističkoj filozofiji označava kosmičku životnu energiju.
«Ka» (životna sila) u Egiptu.
«Či» (ili «Ki») je osnova tradicionalne kineske kulture. Uglavnom se definiše kao "vazduh" ili "dah" i
predstavlja "životnu silu" ili "duhovnu energiju" koja je dio svega što postoji
Antropologija je usvojila termin “mana” kao opšti pojam.
2. Primitivan čovjek nema potrebe da sazna kako je smrt nastupila kod drugog čovjeka, jer on već
apriori zna zašto je nastupila (smrt nastupa kada duša napusti tijelo, mada fiziološke funkcije života još
nisu prestale).
Bolesti kao i smrt uvijek imaju duhovne razloge. Slučaj, kao takav, ne postoji, ni u prirodi niti u
ljudskim zbivanjima.
3. Kolektivne predstave (zakon participacije) jače su od iskustvenih činjenica. Primitivni čovjek se često
uzbuđuje (kolektivne predstave su velikim djelom emocionalne prirode), ali se ne čudi. Ništa nije
nevjerovatno ili nemoguće!
4. Uzročnost primitivan čovjek sebi predočava, bez vidljivog je dodira sa bićima i događajima ovog
svijeta koje zapažamo čulima. Ona je predlogična i mistička.
Mistička praveza spaja direktno tajnu silu sa proizašlom posljedicom.
5. U snu čovjekova duša se odvaja od tijela, odlazi u jedan drugi svijet i opet se vraća natrag, a da to i
ne primećuje. Snovi se dijele na istinite i neistinite.
6. čovjek ima dvije duše: sudbina jedne povodi se za sudbinom tijela, dok druga stanuje za života u
tijelu, ali ga napušta u trenutku smrti i živi posle njegove propasti.
7. Sve što se u ljudskom životu odigra posljedica je čovjekove “sudbine” koja je odlučena već pri
rođenju dijeteta (priče o usudu, suđaje), pa je tzv. slobodna odluka čovjekova samo njegova iluzija.
8. Pomoću raznovrsnih tehnika gatanja može se saznati volja nevidljivih duhova, kao što se može
sprovesti i uticaj čovjekov na njih. U tu svrhu koristi se sve što sačinjava sastavni dio ličnosti: dlaka,
pljuvačka, nokti, ostaci hrane, razni predmeti koji su u dodiru sa čovjekom itd.
Do željenog cilja se dolazi neposredno, intuitivno, vidovito, a ne putem mentalnih operacija koje
prim.čovjek poznaje, istina nedovoljno konceptualno, ali su mu dosadne, prema njima je nepovjerljiv,
jer mu mogu sprečiti neposredna viđenja.
9. Nesreća koja nekog čovjeka zadesi, naročito ponovljena nesreća, moralno srozava ovakvog čovjeka u
očima primitivca, on ga izbegava i potcjenjuje. Takav čovjek pati od zla, jer je pao u vlast
neprijatijeljskih sila, pa može biti opasan za okolinu (zaraznost zla, baksuza i nesreće).

1
10. Misao čovjeka, njegova jaka želja, dovoljna je da može da ubije drugog čovjeka.
11. Postoji strah, nepovjerenje i mržnja prema svemu novom i nepoznatom u većini primitivnih
zajednica.
12. Milost “božanstava” se može zadobiti ili njihov gnev prema ljudima ublažiti jedino žrtvom.
Već prema vremenu starosti, težini nekog ljudskog prekršaja prema “božanstvima” kolektivnoj strogosti
odnošenja prema natprirodnim silama, ova žrtva može, ili mora da bude ljudska, životinjska, biljna ili u
skupocjenim predmetima.
Magija
Grč. magos (μάγος), “mag", mageia (μαγεία), ili magikos (μαγικός), “magično”
– sistem vjerovanja i praktičnih postupaka čiji je osnov u ideji da se određenim ritualima, ako su
izvedeni na propisan način , uspostavlja kontrola nad natrprirodnim silama koje omogućavaju
ostvarenje konkretnih ciljeva.
Postupci koji pripadaju magiji: Vrač koji buši figure (lutke) da bi ubio neprijatijelja sa daljine; ili koji
škropi zemlju sa nekoliko kapi obredne vodice da bi izazvao kišu; ili pravi ljubavne napitke, i tome slično
su tipični primjeri magije.

MAGIJA- Tehnike iznuđivanja zasnovane na onom što bismo mogl inazvati pogrešne premise,
pomoću kojih lica, obično iz epohe rpije pismenosti, pokušavaju da postignu željene praktične ciljeve.
Imitativna (mimetička) magija zasniva se na vjerovanju da se željeno dejstvo može postići kroz
djelovanje na simbole nekog predmeta il ilica, teško da će radnja izvršena prema simbolu imati sličan
efekt an stvarni predfmet magije. Npr. Sterilna žena nosi sa sobom sliku dijeteta da bi postala trudna.
Kontagiozna magija je vjerovanje da će predmet ili lica koja su nekada bial u vezi dtalno uticati
jedna na druga i da će biti povezana i u budućnosti.
Simpatetička magija zasniva se na principu da jeda npedmet može uticati na druge predmete koji su
mu slični.
Homeopatska magija djejstvuje na predspostavci da “slično proizvodi slično”.
(VAŽNO Bronislav Malinowski, Naučna teorija kulture, 1970: 186)

• Jedan Indijanac iz Hopi plemena opisuje u svojim memoarima komplikovani niz rituala kojem su
njegovi roditijelji morali da se podvrgnu pre njegovog rođenja.
– “Vrač je najavio blizance. Pošto je moja majka želela samo jedno dijete, vrač je nastojao
da dvoje sjedini u jedno. Izneo je kukuruzno brašno ispred vrata i prosuo ga na suncu.
Upleo je bijelu i crnu vunu u narukvicu koju je stavio na majčin lijevi zglavak. Naredio
joj je da ne gleda više slike zmija izložene na ceremonijama da se dijete koje nosi u
utrobi ne bi pretvorilo u vodenu zmiju i podiglo glavu kad krene porođaj umesto da je
spusti dole da bi izašlo. Otac je morao da vodi računa o tome da ne povredi nijednu
životinju, jer bi to moglo da povredi i ošteti moje tijelo; ako bi ko odjsekao stopalo neke
žive životinje, mogao bih da se rodim bez stopala ili šake. Moj otac je hranio majku
mesom od lasice da bih bio hitar i okretan i da bih izašao iz majčine utrobe spretno i
lako kao što lasica izlazi iz svoje jazbine.” (Don Talavesva, Sunce Hopija, predgovor Levi-
Stros)
U opisanom primjeru vidimo u čemu se sastoji magijski ritual: vrač utiče na prirodu psihološkim
sredstvima. Pokušava da se dodvori, da umilostivi ili čak da impresionira sile koje utiču na život
zajednice (npr., vetar i kišu) precizno razrađenim metodama.
svijet je satkan od sila koje se mogu pripitomiti, zavesti, kojima se može upravljati rečima; svijet je pun
duša, a magija je “strategija animizma”.
Vrač je kao “dirigent na velikom koncertu duhova koji bruje u njegovim ušima” (Salomon Rajnah)
Animizam (lat. animus, prvobitno duh, a potom duša) je vjerovanje u to da je sve što postoji, živa bića,
prirodne pojave (npr., vetar, voda) i elementi (npr.,list), ali i “nežive” stvari ( kamijenje, stijene,
pijesak) prožeto dušom, odnosno dušama ili vitalnom silom.

2
Izvorni termini u Bibliji (hebr: nefeš ,“disanje” i grč. psihe, “dah” koji asocira na san, nesvjest i smrt, jer
je to senka koja silazi u Had) označavaju čovjeka, životinju ili život kojim je obdaren čovjek ili životinja.
Ali duše mogu da uđu u bilo koji element prirode, npr. u planine.
Te duše, koje su manifestacije umrlih predaka ili životinjskih božanstav , djeluju blagotvorno ili štetno
na materijalni, vidljiv, opipljiv svijet. Zbog toga im treba posvećivati kultove i rituale.
Animizam se, zajedno sa totemizmom, smatra prvobitnom fazom religijske svjesti, što ne znači da je
historijski prevaziđen, jer i dalje postoji uporedo sa poznijim religijskim oblicima, u veoma različitim
društvima na svim kontinentima (najprisutniji je ipak u Africi)
Totemizam: klanska ili plemenska organizacija zasnovana na principu totema. Ubeđenje da ljudski klan
vodi porijeklo od određene vrste životinja, biljaka ili prirodnih sila i da postoji krvno srodstvo svih
članova roda sa svim predstavnicima datoga totema - rodonačelnika. Pleme se često naziva prema tom
svom “pretku”
Totem je svetinja : ne sme se ubijati, jesti, postoji strahopoštovanje prema njemu, jer se oseća da je on
temelj društvene organizacije, institucija i modjela ponašanja.
Totem je izrađeni, izvajani, obojeni ritualni predmet koji predstavlja prirodnu vrstu od koje pleme
potiče i kojoj pripada ili s kojom je u srodstvu ili prijatijeljstvu
Srodnički odnosi i egzogamija : po načelu totema se organizuju srodničke strukture i sistemi u smislu
obaveze biranja bračnog partnera izvan klana koji ima isti totem; totemska egzogamija zahtijeva da
žene pripadaju jednom klanu (npr., Medvjed) a muževi obavezno drugom (npr. Lasica).
Egzogamija je institucija sklapanja braka isključivo sa pripadnikom izvan sopstvenog lokaliteta, etničke
ili rodbinske grupe.
Endogamija je institucija obaveznog sklapanja braka između članova iste rodbinske ili društvene grupe
(porodica, bratstvo, pleme).
Ovaj običaj postojao je unutar nekih povlašćenih slojeva ili kasti kako bi se očuvale privilegije i da ne bi
došlo do mešanja sa „nižim” slojevima.
Zbog negativnih genetskih posljedica nastao je jedan od najstarijih tabua – zabrana endogamije i
uvođenje obavezne institucije egzogamije.
Britanski antropolog Tajlor je prvi uveo termin i teoriju o animizmu krajem XIX stoljeća da bi označio
religiju tzv. “primitivnih” društava (Primitive Culture, 1871).
Svoju analizu je zasnovao na tome što su primitivni ljudi smatrali da je duša odvojena od tijela jer u snu
snivač ulazi u svijet drugačiji od onog u kome se nalazi njegovo tijelo.
Po njemu se pojam “duše” temelji na iskustvu sna.
Analogijom i proširenjem duša je pridata svim elementima prirode.
• Animizam kao i totemizam potvrđuju vjerovanje da u prirodi nema diskontinuiteta
između različitih elemenata i vrsta.
• I kad se fizički razlikuju i razdvajaju, ujedinjeni su dušom i duhom
Pojam animizma je imao veliki uspjeh sve do prvih decjenija XX stoljeća, i bio je referentni termin
religijske etnologije.
Međutim ovaj ambiciozni pokušaj globalnog objašnjenja religijskih vjerovanja kao “doktrina o duši” je
izgubio veliki dio svoje validnosti danas: savremeni antropolozi ne tumače više animizam kao religiju
već prije kao “pogled na svijet i način da se on organizuje.”
Smatra se da sam termin animizam sadrži kolonijalističke konotacije koje se mogu shvatiti pežorativno.
Zato se radije koriste izrazi “narodna vjerovanja”, “domorodačka vjerovanja” ili “tradicionalne religije”.
Termin animizam je opstao by default ili iz komoditeta u svakodnevnom jeziku ili u statistikama gde
izigrava vreću u koju se trpa sve i svašta, a uglavnom sve što ne pripada velikim religijama (judaizam,
hrišćanstvo, budizam...) i što se prenosi usmenim predanjem.
Psiholog Žan Pijaže je proširio termin animizam na decu i identifikovao je “infantilni animizam”, jer
dijete dugo posmatra predmete kao živa bića, obdarena namjerama, emocijama i sviješću.
Neki autori su uočili jednu formu animizma i kod mladih ljudi (Vejn Denis « Animističko mišljenje među
gimnazijalcima i studentima”, Scientific Monthly, 1957) ili kod mistika (Vilijam Džejms, Mnogostruki
oblici religioznog iskustva, 1952), kao i kod mentalno poremećenih osoba, naročito šizofreničara.
Dječji animizam: u predškolskom uzrastu (3-7) igra je simbolična, imaginativna, prepuna fantazije.

3
Zadovoljava sa jedne strane dečju individuu, a u isto vreme preobražava realnost prema vlastitoj želji.
Prema stvarima se dijete postavlja kao prema živim bićima (animizam/antropomorfizam)
Antropomorfizam (ili čovjekolikost) je težnja da se ponašanje životinja objašnjava psihološkim
terminima dobijenim proučavanjem čovjeka.
Takođe, tumačenje božanskih, prirodnih i socijalno-pokretačkih sila po analogiji sa individualnim
ljudskim osobinama.
Dječje uvjerenje je da se sve što postoji u prirodi i oko nas nalazi tu zbog čovjeka/dijeteta.
dijete izjednačava djelovanje prirodnih tj. Natrprirodnih sila sa djelovanjem čovjeka (artificijelizam)
Uzrok objašnjava posljedicom (finalizam)
Lat. finis kraj : učenje da je svako zbivanje, i psihičko i biološko, određeno njegovim ciljem, svrhom.
Kroz fantaziju (razvoj različitih scenarija) deca bogate svoje iskustvo izvitopereno asimilirajući stvarnost
kroz vlastito “ja”
Artificijelizam je osobina dečjeg mišljenja koja se ogleda u težnji da se predmeti i bića prirode poimaju
kao vještački napravljeni.
Primjer: planine i mesec su sagradili zidari, more obojili i posolili ljudi a drveće raste iz sjemena koje su
napravili prodavci.
Ovakva shvatanja nastaju usljed imaginarne generalizacije iskustva dece da su gotovo sve stvari sa
kojima prvo dolaze u dodir zaista vještačke, ali i usljed prirodne čovjekove sklonosti da
antropomorfizuje.
Magija se zasniva na animizmu, ali to nisu dva identična pojma.
Magija je vjerovanje u mogućnost komunikacije (posredovanja) sa drugim svijetom i u postojanje
povlašćenih pojedinaca (vračeva, šamana) i specijalnih tehnika kojima oni mogu da utiču na taj svijet.
Taj svijet može da bude svijet duša i duhova, ali i mrtvih, životinja, natprirodnih bića ili mitološke
prošlosti ili bilo kog svijeta različitog od “stvarnog”, pojavnog koji je direktno dostupan čulima svim
pojedincima.
.
Međutim, u praksi, animizam podrazumjeva određeni nivo magije u smislu da bi vjerovanje u
postojanje jednog svijeta duša bez naziranja načina da se do njega dopre ili da se sa njim komunicira
bilo potpuno beskorisno i uzaludno.
Osnovni princip na kojem počiva magija: subjektivne sličnosti se shvataju kao instrumenti za objektivnu
akciju, tj. simbol je sama stvar i onaj ko se dočepa simbola dočepao se i same stvari.
S druge strane, primitivni ljudi nisu razlikovali prirodno i natprirodno: ova razlika će postati jasnija
ljudima tek kad ih nauka bude navikla na ideju o prirodnoj (imanentnoj) zakonitosti i mehaničkoj
uzročnosti.
Imanentno: lat. immanentem, koje je sadržano, leži (manere) u (in, en) nečemu.
Sinonimi “inherentno”: lat. inhaerentam, od inhaerens , ono što je čvrsto povezano sa nečim, što
prijanja za nešto i “intrinzično: unutar nečega, suštinsko unutrašnje svojstvo nečega.
Volter se pitao da li vrač stvarno vjeruje da posjeduje tajnu da uradi ono što priroda ne može da uradi?
Odgovor bi bio da je vračanje povezano sa vjerovanjem da postoje skrivene sile, nepoznate laicima,
kojima je vrač naučio da upravlja.
Misteriozan i tajnovit karakter magije potvrđuje se i time što vrač prenosi svoja znanja i formule samo
odabranim učenicima (inicijacija i ezoterično znanje)
Magija je vjerovanje u moć efikasnog djelovanja na neki materijalni ili mentalni predmet, rečju, gestom,
slikom ili mišlju, nezavisno od kategorija prostora, vremena i materijalne uzročnosti, ali u skladu sa
korijespondencijama, analogijama između pojava (kao npr., crveno = gvožđe ili uzbuđenje, strast,
sazrevanje; zlato leči žuticu itd.)
Rječnik Larus : magija je “okultna nauka koja omogućava postizanje čudesnih efekata pomoću
natprirodnih sredstava. ”
vjerovanje u postojanje natprirodnih i tajnih sila, u moć da se privole nebeske ili prirodne sile povlači
pribegavanje okultnim metodama sa čudotvornim dejstvom.
Oni koji posjeduju to znanje i moć imaju povlašćeni položaj u društvu.
Intrigantno je pitanje kako je magija tako dugo opstala s obzirom na redovan neuspjeh njenih “tehnika”.

4
Mnogi autori tvrde da je magiju održavao intenzitet želja i strasti koje je trebalo da zadovolji.
čovjekova želja da savlada sile koje rukovode životom i smrću, zdravljem i bolešću, srećom i nesrećom,
dovoljno je snažna da potisne gorke lekcije iskustva.
S druge strane, institucionalizacija magije, njena kolektivna organizacija, širenje obreda, moć i prestiž
njenih svještenika štitili su je od poraza i gubitka kredibiliteta.
Posmatrajući je sa visine naučnog znanja, magija nam izgleda kao fantazam, san, puko maštanje. Njeni
psihološki i simbolički postupci kao da potpuno ignorišu stvarne fizičke zakone.
Pa ipak je u primitivnoj magiji korijen cjelokupne ljudske kulture.
Prema Frejzeru, misaoni procesi na kojima se zasniva magija svode se na sljedeća dva:
1) Zakon sličnosti ili analogije: slično proizvodi slično, ili posljedica liči na svoj uzrok (imitativna magija)
2) Zakon dodira ili prenosa : stvari koje su jedanput bile u dodiru jedna s drugom produžuju da djeluju
jedna na drugu i na razdaljini, posle prestanka fizičkog dodira (kontaktna magija); ono što je jednom
spojeno ne može se razdvojiti nikada.
Primjeri imitativne magije:
Član australijskog plemena pre odlaska u lov na kengure, strelom gađa nacrtanog kengura. Primitivan
čovjek posmatra nacrtanu i stvarnu životinju kao jedno, kao isto.
Urođenik iz Sijuks plemena je optužio jednog naučnika da je „ukrao“ sve bizone crtajući ih u svjesci. Kao
posljedica toga, bizona za lov nije bilo.
Tabuirane reči: za stare Slovene vuk je opasno, demonsko biće. Izgovoriti ime vuka je isto što i dozvati
tog demona. Umesto termina vuk , korišćeni su nadimci : kamenik, pogan, onaj iz gore.
Mnoga narodna vjerovanja u ljekovita svojstva biljaka, voća i povrća, zasnivaju se na imitativnoj magiji.
Npr: žuti biljni sok leči žuticu, orah jača mozak, jabuka poboljšava ten.
• Homeopatija se zasniva na principu sličnosti.
• Primjer kontaktne magije ili magije po dodiru: uzimanje pramena kose ili komada
odjeće za vradžbine (da bi se izazvala ili povratila nečija ljubav ili da bi se nekome
naudilo iz osvijete, zavisti i td.)
Primjeri iz naše tradicionalne kulture i običaja.
Prema zakonu sličnosti: kada nailaze gradonosni oblaci, a on bi da ih spriječi, seljak postupa magijski
tako što izbacuje sjekiru u dvorište sa oštricom upravljenom prema nebu, jer vjeruje da će se oblak
“predvojiti”, presjeći i time sprečiti grad da padne na zemlju. Osim toga, npr. u srpskoj mitologiji se
vjeruje da oblake predvode utopljenici, samoubice – ljudi koji su umrli neprirodnom smrću i vanbračna
deca (“kopilad”).
Prema zakonu dodira: u našem graditijeljstvu, običaj “uziđivanja sjenke” (talason).
Dovoljno je da zidari nekog javnog objekta, škole, mosta i sl., nekom prolazniku kome nisu naklonjeni
“izmjere senku” crvenim koncem i, zatim, ovaj konac polože u temelj (kao mrtvaca u raku) da bi se,
prema magijskom vjerovanju postigla dva važna cilja: “izmjereni čovjek” će posle izvesnog vremena
izvjesno umreti, ali će se stoga zgrada trajno održati.
Vrač ili vračara vjeruje da može proizvesti koju god hoće posljedicu ako je samo imitira (princip
sličnosti) ili da što god radio materijalnom predmetu, to će podjednako uticati i na lice s kojim je
dotični predmet bio u dodiru, bez obzira da li to bilo dio njegovog tijela ili ne (princip dodira ili
prenosa)
Zarazna heuristika je psihološki termin za vjerovanje da su svojstva ili priroda nekog predmeta ili
čovjeka prenosni:
npr., izbegavanje kontakta sa ljudima ili predmetima za koje se misli da su “zaraženi” prethodnim
dodirom sa nekim ili nečim što se doživljava kao loše (sa osobom koja je bila u kontaktu sa drugom
osobom za koju se vjeruje da je bolesna bez obzira na to što ta bolest nije zarazna, da se ne prenosi
dodirom);
rjeđi slučaj, traženje kontakta sa predmetima koji su bili u dodiru sa “dobrim” , srećnim, uspešnim
ljudima.
Sadrži magijsko mišljenje.

5
npr, komad odjeće koji je oblačio Hitler je zaražen njegovom negativnom suštinom koja se prenosi na
svakog ko ga obuče. Rituali “pročišćenja” predmeta koji su “duhovno zaraženi”, kao npr. kad majka
Tereza nosi Hitlerov džemper da bi ga “očistila” od negativnosti.
Brojni savremeni primjeri ukazuju da magijski način mišljenja nije iščezao: „obožavaoci“ neke zvijezde
kupuju po basnoslovnim cjenama djelove njene odjeće (naročito ako je tragično nastradala) sa
vjerovanjem da će tako biti bliži svom idolu.
U romanu Muzej nevinosti (Orhan Pamuk): narator čuva čak i opuške svoje voljene!
Drevni magijski princip da kad se posjeduje slika drugog čovjeka, posjeduje se i njegovo biće (posteri,
slike idola)
U biranju imena za dijete takođe ima imitativne magije. Njegovim izgovaranjem pravi se mantra koja
priziva slično. Ako svoje dijete nazovem neobičnim imenom, onda će mu sigurno i život biti neobičan,
onakav da ga svi primete i pamte.
Sličnosti između primitivnog čovjeka koji prije nego što krene u borbu protiv neprijatelja uništava
njegov kip ili sliku i jednog od partnera koji, uvrijeđen i ljut posle raskida, magijski cijepa fotografiju
onog drugog, traži nazad svoja pisma (nažalost, ne može mejlove!) i ostale stvari (svoje “krpice”).
Magijsko vjerovanje (često nesvjesno) da bi partner posjedovanjem njegovih stvari bio u položaju da i
dalje posjeduje njegovu dušu, njega samog ali i da može da mu naudi (“namest”i bolest)
Frejzerovo (evolucionističko) shvatanje magije
Magija nastaje iz naivnog misaonog procesa čovjeka, još nemoćnog da shvati one dublje, unutrašnje
veze i odnose (prirodne zakonistosti) među pojavama svijeta.
U osnovi misaonog procesa koji tvori magijsku sliku svijeta nalazi se opažajno mišljenje koje odlikuje
primitivnu svjest nasuprot pojmovnom, apstraktnom mišljenju razvijenog, civilizovanog čovjeka.
Frejzeru nije bilo teško da ustanovi kako je “magija ne samo pogrešan način mišljenja, nego i pogrešan
sistem prirodnog zakona [...] besplodna vještina i lažna nauka.”
Frejzer je u pravu kad kaže da “primitivni vrač poznaje magiju samo sa njene praktične strane”, tj. da on
nikada ne “analizira duševne procese na kojima se zasniva njegova praksa i nikad ne razmišlja o
apstraktnim principima koje njegove radnje podrazumjevaju.”
Malinovski se suprotstavlja evolucionističkom shvatanju po kojem je magija niži oblik mišljenja.
“Magija je zasnovana na specifičnim iskustvima emotivnih stanja u kojima čovjek ne posmatra prirodu
već sebe, u kojima se istina ne otkriva razumom, već dejstvom emocija na ljudski organizam.”
(Malinovski, Magija, nauka i religija)
“Magija čovjeku omogućava da sa pouzdanjem izvršava značajne zadatke, da održi ravnotežu i mentalni
integritet u nastupima besa, u agoniji mržnje, neuzvraćene ljubavi, očajanja i strepnje. Funkcija magije
je da ritualizuje čovjekov optimizam, da pojačava njegovu vjeru u pobedu nad strahom. Magija izražava
da je povjerenje vrjednije od sumnje, postojanost od kolebljivosti, optimizam od pesimizma.” (isto)
“Magija, bilo riječi ili postupaka, jeste modus čovjekove zaštite i odbrane od nepoznatih sila u situaciji
egzistencijalne bespomoćnosti.” (Bojan Jovanović, Magija srpskih obreda)
Odvajanje afektivnog od kognitivnog domena (emocija od razuma) je novijeg datuma u dugoj historiji
čovječanstva.
Psihološki korijeni nauke: radoznalost, traganje za redom u haosu, prevazilaženje nesigurnosti, teskobe,
zadovoljavanje egzistencijalnih potreba.
Da li se to može odvojiti od traganja za istinom?
Magija je omogućila religiju, tehniku, nauku i umjetnost.
1. korijen tehnike nalazimo u magijskim “receptima” : vrač izražava čovjekovu želju da utiče na svijet,
da ga mijenja. čovjek nije pasivni, nemi i nemoćni posmatrač. On hoće da aktivno učestvuje, da bude
demijurg koji diktira svoj zakon svijetu umesto da bude njegova igračka.
Demijurg: grč. δημιουργός, bukvalno “narodni ili vješt zanatlija ",od demios “koji pripada narodu,
javni + ergon “rad. U filozofskom i religioznom jeziku stvaralačko božanstvo, ono koje stvara svijet ili
djelove svijeta.
U magijskom obredu je prisutna ideja uzročnosti, koja je u suštini naučna i tehnička.
Magijska uzročnost –ideja da se može na materiju djelovati sopstvenim željama i ciljevima - jeste
imaginarna, shvaćena po analogiji sa psihološkom uzročnošću.

6
Možemo da utičemo na psihu drugih ljudi, da ih ubedimo, zavedemo, umilostivimo, obmanemo,
prisilimo itd.
Kroz magijski zanos, i pored svih neuspjeha i promašaja, čovjek neprestano potvrđuje vjeru u sopstveni
aktivitet i moć.
“Magija je, kao i nauka, mogućnost modifikovanja okruženja služeći se postojećim energijama”.
2. Smatra se da i religija ima svoje pradavno porijeklo u magiji, jer je magija prvobitni izvor svih oblika
misticizma (mada za razliku od mistika, vračevi pretenduju na vladanje prirodnim pojavama).
Magija ipak jeste neka vrsta misticizma utoliko što vrač i njegovi sljedbenici ulaze (kroz obred,
ekstazu...) u stanje jedinstva sa silama koje prožimaju cjelokupnu prirodu. Te sile su shvaćene kao
prirodne, s obzirom da se u magiji ne pravi razlika između prirodnog i natprirodnog, samo što su
skrivene i tajnovite.
vjerovanjem u postojanje nevidljivog svijeta i povezanosti čovjeka sa tim svijetom (simpatetički zakon ),
magija priprema tle za religiju.
Tradicionalna antropološka i sociološka teorija, uglavnom inspirisana evolucionizmom, suprotstavlja
animizam i magiju, kao prirodne religije, religijama u pravom smislu u koje spadaju politeizam ,
hinduizam i objavljene religije, ili objavljene religije putem poslanika: judaizam, hrišćanstvo, islam.
Ali u stvarnosti sve religije priznaju postojanje okultnih sila koje neke nazivaju duhovi, demoni, anđeli i
sl. koje mogu biti dobre ili zle.
Tri velike monoteističke religije takođe imaju složene teorije o duhovnim bićima, a razlika je u tome što
su u animizmu ti pojmovi primitivniji jer se odnose na jednostavne, vidljive stvari (stijena, kamen, biljka
i sl.)
3. Magija je i izvor nauke: deterministička ideja, da se ništa ne pojavljuje i ne događa samo od sebe ili
pukim slučajem već da zavisi od strogo određenih uzroka i uslova nastanka, prisutna nalazi se već u
magičnom vjerovanju.
Antropolozi u magijskom načinu razmišljanja vide začetak naučnog mišljenja.
Hiljadama godina vračevi su posmatrali uzročno - posljedične veze između svojih ritualnih radnji i
željenih efekata na neku osobu, objekat ili prirodnu pojavu.
Danas se naučnici služe istom empirijskom metodom, s tim što je ona sada obogaćena kritičkim stavom
koji omogućava suštinski važan kvalitativni pomak: odbacuju se pogrešne teorije, a prihvataju samo one
koje su potvrđene.
Kritički stav je dugo bio jedina nedostajuća “karika “ između magijskog i naučnog razmišljanja i tek je
njegovim usvajanjem omogućen razvoj naučnog pogleda na svijet.
Frejzer, jedan od najpronicljivijih historičara magije, primetio je da je vrač apsolutno ubijeđen, bez
trunke sumnje, da će isti uzroci uvijek i bez izuzetka proizvesti iste efekte; da će propisno obavljen
obred, sa pravilnom upotrebom odgovarajućih magičnih formula i vradžbina neizostavno dati željeni
rezultat...osim ako se ne umiješa neki spretniji ili moćniji kolega - vrač.
• Dešavalo se ipak da vrač koji napravi ozbiljnu profesionalnu grešku u okolnostima kad
je opstanak zajednice u pitanje (npr. dugi period suše, teška epidemija i sl.) dobije
definitivan otkaz bez opomene i upozorenja - u vidu pogubljenja!
4. Konačno, i umjetnost ima korijene u magiji: prvi crteži, kipovi, figurine bili su obredni predmeti
namijenjeni magijskim ritualima.
Prahistorijski pećinski crteži povezani sa magijskim obredima.
Scene lova na zidovima pećina prikazuju uvijek ranjene životinje ili uhvaćene u zamku: vjeruje se da je
time vrač hteo da obezbedi uspješan lov. Takođe je uočljivo da se ženke uvijek prikazuju kao skotne, što
ukazuje na obrede plodnosti - razmnožavanje plijena – tj. sigurnost da će uvijek biti dovoljno hrane.
Ljepota tih rukotvorina ukazuju na estetske potrebe nezavisne od obrednih ciljeva.
Homo ludens (lat. ludus – igra, čovjek koji se igra) : termin koji je prvi put upotrebio Johan Hujzinga
(holandski historičar i teoretičar kulture) u djelu Homo-ludens, esej o društvenoj funkciji igre (1938).
Prosvijetitijeljstvo je kvalifikovalo čovjeka kao Homo sapiens-a (čovjeka koji zna), 20. stoljeće je tome
dodao Homo faber-a (čovjeka koji proizvodi)
Homo ludens upotpunjuje definiciju čovjeka

7
Hujzingina glavna teza: igra je fundamentalna ljudska funkcija koja prožima sve kulture - kultura je izraz
nagona za igrom.
Hujzinga iznosi 5 glavnih karakteristika igre:
1. Igra je dobrovoljna, slobodna – igra je ustvari sloboda
2. Igra nije “običan”, “realan” život
3. Igra se razlikuje od svakodnevnog života i po mjestu i po trajanju.
4. Igra stvara red, ona jeste red. Igra zahtijeva apsolutni i vrhunski red.
5.Igra nije utilitarna, nije povezana sa materijalnim interesom ni profitom (bezinteresna aktivnost).
Igra je stvaralačka.
Stvarajući u odnosu na život zbilje jednu vrstu «sekundarne realnosti» igra se potvrđuje kao prisnost
unutrašnjeg života, kao napor koji mijenja zatečeno, oslobađa latentno, poriče naviknuto.
Čovjek je uvijek pravio razliku između pojavnog sloja i nevidljivih uzroka (prave stvarnosti)
Životinje su uvijek totalno u svijetu, nerazdvojni dio prirode, a čovjek se distancira da bi predstavio sebi
svijet (imaginacija; predstave o svijetu) i time bolje njime ovladao.
Magija je, baš kao i nauka, imala funkciju upravljanja stvarima koje nisu pod ljudskom kontrolom, koje
se ne mogu u potpunosti predvidjeti a predstavljaju prijetnju za opstanak : slučajnosti, neizvesnosti,
rizične, situacije, bolesti, budućnost itd.
Kao religija, magija zadovoljava emocionalne i duhovne potrebe
Kao umjetnost, zadovoljava maštu, potrebu za igrom, estetske potrebe.
Prvobitne predstave o svijetu (mitovi) i načini uticanja na svijet (magija) djeluju nam potpuno
iracionalno i imaginarno, ali upravo imaginarni karakter primitivnih ideja ističe dinamizam ljudskog
duha koji projektuje svoje predstave, potrebe, želje i ciljeve u svijet.
čovjek je jedino biće koje se ne zadovoljava time da bude trpni subjekt, već zamišlja, izmišlja, stvara,
otkriva tajne koje leže iza ili iznad vidljivih pojava.
Polazeći od uvida u dinamizam ljudskog duha koji je na djelu u magijskom mišljenju ili praksi, mnogi
antropolozi su kritikovali njegovo evolucionističko potcjenjivanje.
Pričardova kritika Frejzerovog shvatanja magije (i antropološkog evolucionizma uopšte): neprihvatljiva
je Frejzerova oštra pojmovna i historijska diferencijacija magije i religije, u smislu da je magija obavezno
prethodni stupanj, a da religija obavezno dolazi kasnije
Evans-Pričard smatra da magija nije puki “sistem veza među predstavama, asocijacija ideja” već je
“magija sistem ritualnih postupaka” koji odražava bogatstvo ljudskog duha i vrši važnu društvenu
funkciju.”
Evans-Pričard je insistirao na potrebi razumjevanja posebnih “kulturnih asocijacija ideja”, a ne samo i
jedino opšteg, za sve ljude svijeta, jedinstvenog mehanizma mišljenja, kako su to shvatali evolucionisti.
Svaki sistem magije se temelji na specifičnim kulturnim i društvenim razlozima.
Potrebno je poznavati specifičan nacionalni i kulturni simbolizam (npr. mačke, njena mitološka
svojstva), da bi se shvatio i razumeo kontekst jednog magijskog obreda.
Pomenuti primjer sekire protiv grada: to mogu biti i drugi predmeti sa oštrim sečivom (da se zastraši
oblak), ali je bitno da budu gvozdeni, jer je gvožđe atribut boga gromovnika – kod Slovena, Peruna
Kod Grka se koristilo zlato u lečenju žutice magijskim obredom. Treba znati da na grčkom postoji jedna
ista reč za “zlato”, “žut”, “žuta boja” i “žutica”: hrisos. Izvan tog konteksta, nikome ne pada na pamet da
povezuje zlato sa žuticom.
S druge strane, Grci nisu povezivali “žumance” sa žuticom.
Dakle, magijsko mišljenje nije “apsurdno”, pogrešno, kao što je tvrdio Frejzer, već je funkcionalno u
određenom društvu i u tačno određenim kontekstima
Na primjeru pristupa magijskom mišljenju možemo da uočimo razliku između evolucionističkih
antropoloških shvatanja i drugih struja u antropologiji koje se protive ideji o jedinstvenom,
stupnjevitom i linearnom razvoju ljudske svjesti od inferiornih ka superiornim oblicima.
Pričard smatra da primitivac nije koristio magiju u zamenu za “efikasnu tehnologiju”, tj. zato što nije
poznavao nikakvu tehnologiju, jer inače primitivna društva ne bi nikad opstala.

8
Kao potvrdu tome, Malinovski primjećuje kako primitivac nikad u polju ne bi sijao kukuruz u kasnu
jesen, već u martu, kao što vrši magijske radnje samo da bi preduprijedio one sile kojima nije u stanju
racionalno da ovlada; kad pravi kano, koristi tehniku a ne magiju.
Funkcionalista Bronislav Malinovski i strukturalista Klod Levi-Stros dijele taj stav.
Oni smatraju da nema kvalitativne razlike između svjesti primitivnog i civilizovanog čovjeka.
Suprotno Frejzerovoj teoriji o stupnjevima razvitka ljudske svjesti, Malinovski smatra da ne postoji
nijedan narod, ma kako bio primitivan, bez magije, religije i naučnog stava ili nauke.
Magija, nauka i religija idu zajedno.
U svakoj zajednici mogu se uočiti dva jasno izražena domena: duhovni i svijetovni (ili sveti i profani)–
domen magije i religije (duhovni) i domen nauke (empirije).
Nijednu operaciju u lovu, ribolovu, pri sijanju žita, primitivan čovjek ne bi bio u stanju da obavi bez
pažljivog posmatranja procesa prirode i čvrstog vjerovanja u njegovu pravilnost, bez moći rasuđivanja i
bez vjere u moć razuma, tj. bez osnova nauke.
Moglo bi se reći da u čovjeku trajno žive svi ti oblici svijesti: magijski, religijski, naučni, jer magije ima
ne samo u primitivnim plemenima već i u velikim drevnim civilizacijama, a opstaje i u našem visoko
naučnom i tehnologizovanom društvu.
U odnos prema različitim oblicima čovjekove svijesti mogli bismo da ugradimo pragmatistički stav da se
istinitost i smisaonost određenih saznanja, pogleda na svijet i ponašanja određuju na osnovu njihove
društvene koristi, funkcionalnosti, a ne isključivo na osnovu racionalnosti ili čisto naučne provjerljivosti.
Pragmatizam u filozofiji (Vilijam Džejms, Džon Djui i Čarls Pirs) : pravac koji prihvata sva vjerovanja koja
imaju korisne društvene ili individualne posljedice kao valjana, bez obzira da li su metafizička ili nisu.
Odatle slijedi tolerantan odnos prema različitim naučnim, moralnim, religioznim i političkim pitanjima.
Magija crna i bijela
Magija – nevješt pokušaj da se zagospodari i sebi podvrgne priroda i u njoj skrivene sile.
Postoji crna i bijela magija. Crna čini zlo osobama, životinjama i stvarima, a bijela se usmjeruje
prema dobroćudnim ciljevima.