LETARGIJA MLADIH

Ikre. Prva objavljena riječ od strane Svevišnjeg. Osnova vjerovanja, osnova svega. Pa zašto smo
onda pasivni? Da li nas je strah? Da li se bojimo da ćemo biti kažnjeni, mi muslimani, mi
vjernici? Zapitamo li se ikada da će On reći: ”Vodite ga u Vatru jer je mladost iskoristio na
pogrešan način, jer nije doprinio napredovanju muslimana?” Pogotovo u današnjem vremenu,
kada je škola svugdje oko nas, kad nam se znanje samo nudi, kada do znanja ne moramo tragati
miljama i miljama, nego je tu zuri i gleda u nas. Mi pasivni, površni i statični. Sve nam je važnije
od školovanja. A školovanje je ključ koji otključava sva vrata današnjice. Zašto nam država
propada? Zašto smo zadnji u svemu? Zato što nam fale mladi, bistri, razboriti i pošteni umovi,
zato što nam se laž servira, a mi je prihvatamo olahko. I oni mladi intelektualci koje posjedujemo
grle i ljube tuđe zemlje, bježe, hrle Zapadu. Mi smo najveći krivci, svako posebno i svi zajedno.

Možda zato mladi bježe, a letargične ostavljaju nama, jer mišljenje mladih je : ”Zašto da
završim fakultet kada će na moje poslovno mjesto doći “štela”?” A ljudi pričaju, onako bezveze,
bez nekog značaja, a ništa ne poduzimaju. Siti smo mi lažnih obećanja!

Letargija i pasivnost su grozne, opake bolesti, koje izjedaju društvo, polahko ali vrlo efikasno.
Zahvatile su nas, nažalost, baš kao kuga, nekad. Od kuge se bar umiralo, a sa ovim se patiš.
Neznanje je najgore, a nikad mu kraja. Niko nikad ne radi ništa po tom pitanju.

Svi, baš kao i ja pišu, i pišu, i pišu, misleći da će tim osvjestiti današnjicu. Postoji li način da se
probude ljepotice i ljepotani? Postoji li neki princ koji će poljubiti sreću i znanje, neki koji će
pomoći omladini? Nada nam je tanka, vrlo tanka, ali postoji što je najbitnije. Postoji nada da će
uspavanost nestati, da će je vjetar odnijeti nekom drugom, ako ljudi budu radili po Kur`anu i
Sunnetu, postoji svjetlo na kraju tunela. Nije bitno samo reći: ”Ja vjerujem”, bitno je činiti ono
šta nam Svetost nalaže, ustrajati…

Zaokupirala nas tehnika, zaokupirale nas posve nebitne stvari, sitnicama se zamaramo. Učimo od
ulice, a profesore zanemarujemo, a zaboravljamo riječi Alije r.a. : ”Ko me nauči jednom harfu,
učinio me je svojim robom”. A koliko su nas naši profesori naučili? Koliko su strpljenja uložili
da bi nama prenijeli znanje koje je njima neko prenio da bismo mi nekom prenijeli? Znanje je
lepeza, šarena raznolika lepeza, koja pomaže svima koji je žele upotrijebiti. Zaboravljamo da su
ljudi bili oslobođeni ropstva naučivši određenu skupinu ljudi harfovima. Zaboravljamo da nas
naša vjera islam uči dobru, uči da učimo i da razmišljamo, a šta mi radimo od naše vjere?

Koliko smo zapravo dobri vjernici ako ne uvažavamo i ne činimo prvu zapovijed? Koliko će
nam trebati da se opravdamo, da li ćemo moći, da li ćemo uspjeti? Kako ćemo stati pred Allaha
koji nam je sve ovo omogućio i podario? Koji nam je dao čast da budemo muslimani, da ne
ratujemo, i ne brinemo se za krov nad glavom, koji nam je dao da živimo u Bosni gdje su svi
osnovni uslovi za život ispunjeni?

Svi mi dobro znamo uvjete i stanje u Africi, ali njihova djeca se opet trude i pokušavaju da uče,
da nauče bilo šta. Treba da se ujednimo i zajedničkim snagama učimo o slozi i jednstvu, da
uvažavamo mišljenja jedni drugih, da se volimo, a mi činimo sve za bolje sutra… Ali mi
olakšanje nećemo dobiti ako samo sjedimo, žalimo se i bojimo se. Treba nam više! Treba nam
dobar predstavnik, neko ko će u Ime Božije zaštiti naš narod u našoj zemlji. Treba ustati, dići
glas i što glasnije i ponosnije reći: ”Musliman sam, učim i učit ću do Sudnjega dana!”

LATIĆ DŽEMILA IIIc