Riječi su moje nemirno more..

Šta je to čime bi se mogla otpočeti jedna priča o ničemu, a ipak svega ima. Kojim
riječima početi, kojim tempom, kojim intezitetom? Kako? Da li će zafaliti riječi, ili će ih
se ipak previše istresti iz kofera koji dugo nije otvaran.. ? E, ne znam, evo tražim način..

Nekada su riječi poput riba, pisac poput ribolovca, a papir poput rijeke, koja teče li teče,
ne staje nigdje, samo odvažno grabi naprijed. Ponekad je prave riječi teško upecati, teško
pronaći pravo mjesto gdje ih ima, kod koga ih ima. Ponekad se i lovac na riječi umori od
traganja za istim, pa ako ih nema, ne izmišlja ih, samo ih čeka da isplove na površinu, pa
da ih ugrabi, da ih upeca, ponese u duši, zapamti, i ono njemu najvrijednije, zapiše ih.
No, međutim, nekada to čekanju dugo traje. Šta ako se stvarno nema šta reći, šta onda ?
Opet čekati, ili sam stvarati sopstvene riječi? Pretvarati misli u riječi, koje lutaju dugim,
zamšenim hodnicima, koji više na labirinte liče. A može i suprotno biti, može riječi biti
na pretek, pa onda zbrka u glavi, tijesno na papiru. Takmiče se koja će prije ugledati
svjetlo dana. E pa upravo mi se to dešava, i upravo je veliki kolaps u glavi. Ali, vakat
takav da me ne boli ruka od držanja olovke, već pomalo od kuckanja o ove gumbiće. I
ne obilkujem ja slova kako hoću, sve samo.. Eh, Bože li dragi.. kad bi i u životu bilo sve
tako samo se slagalo, fino dešavalo.. Ali ne bi to onda bio život. Ovako kad se mučimo
bude bolje, valjda slađe bude. Možda u tome i jeste ključ ovih mojih zavrzlama u galvi..
Možda je put do uspjeha popločan, ustvari nije uopšte popločan, već je nejasan, i slabo
prohodan.. pa za svaki novi korak treba jedna vreća sabura. I ne, nikako ne treba žuriti,
tek tada neću nigdje stići, čak ću i zaboraviti gdje idem. A ja znam, gdje idem i gdje sam
krenula. U najobičnijoj stvarnosti taj je put zaista dug, i treba bezbroj puta stati,
udahnuti, trepnuti, pa ponovo krenuti. Ponekad se spotakne pa se padne, pa se ustane,
ali, da stvarnost je takva. Međutim, drugi dio stvarnosti, koji je manje vidljiv, jeste onaj
koliko sam ja zaista spremna ići ovim putem. Borila sam se za njega i rukama i nogama,
i more riječi potrošila dok ga nisam pronašla. I krenula sam, ali, sama. Kad sam u divno
obojenom oktobru, stala na raskrsnicu života, i dabrala put, u jednom trenu sam se
zapitala, „pa zar ću sama“.. Pa hoćeš ružo, hoćeš.. idi, napravi još koraka. Od ljudi ti
niko neće biti saputnik, ali imaš Boga uz sebe, uvijek, to nemoj zaboraviti. On te sigurno
ne zaboravlja, nemoj ni ti Njega. Kad se umoriš od hodanja, dođi k Njemu, odmori se
kod Njega, obrati se Njemu, pa nastavi dalje, opet Ga ne zaboravljajući. I kad padneš,
znaj da ti je On dao pad, da se trzneš, da se prisabereš, da vidiš dokle si. Kad ubrzaš, i
budeš nailazila kraj poljanja sve mirsnih tulipana, ljiljana, velikih crvenih ruža,
Gospodru svome se zahvali, jer te On tim putem poslao. Idi i ne plaši se, On te čuva.

A tako, insan, k'o insan, sve kao da nešto fali. I pored spoznaje, fali neko da na „dan D“
kaže „sretno danas, možeš ti to“, fali neko da bude prvi s kim ću podijeliti radost na koju
sam našila idući tim putem. Fali taj neko za još mnogo čega, ali, još imam sabura u onoj
vreći koju vučem za sobom. Pa onda se nešto desi. To bi možda moglo biti iznenada. Ali
nije. Kod Njega nije ništa iznenada, već onako kako treba. Pošalje ti nešto a ti ne znaš
čuvati, izgubiš, pa onda gledaš odakle se vedri i oblači. Pa, onda kažeš e da sam ovako, e
da sam možda. Ali nema od toga hajra. E onda nekad, dođe vrijeme kad se potajno
ponadam da sam vidjela mali znak, mali, neki odgovor na ruke dignute prema Njemu,
nekad kasno u noć, kad sve utihne, kad smo samo ja i On. Ali, šutim, ne pomišljam ni
slučajno naglas. Pojavi se tako neko ko dođe da poremti mir, da podsjeti šta je nekad
bilo i šta je moglo biti, probudi uspavano, postavi prepreke na prečacima. I kao u magli
nestane, pa kad jutro svane i magla nestane, on opet ozari kao prvo jutarnje sunce. Aman
Bože, pa šta li je to. Nije to brod koji sam tražila u mirnoj luci, nije ni veliko polje ruža,
svaku zoru rosom zaljevanih, ne, nije. Pojavio se on, pun misterija. Ko on ? Jako sam
nedefinisana, zar ne.. ? On je Božiji rob, koji doluta u moju baštu ljubavi, već drugi puta.
Daa, dobro ste pročitali. Već drugi puta je tu, negdje, oko srca se vrti, okreće, krene pa
se vrati, stane, nestane, zasija kao vrelo julsko sunce, pa onda sjaji kao mlad mjesec, ne
puno, ne premalo, već onako, lijepo, nekako, mladalački. Ovako mogu reći i zavodnički.
Ponovo je na kapiji srca, a ja se ponovo naoružala inatom, ponosom, prkosom,
odvažnošću, nekom hladnoćom.. ne znam čime više nisam. Ili ipak, znam,.. strah sve
ovo nadvladava. To dominira, cijela je bašta srca ograđena strahom. Od svačega. To je
teže objasniti. Tu se riječi već gube, tonu u dubinu iz koje se sporo vraćaju, samo da ne
odu u ponor. Šta ako on ovo pročita, smijat će mi se. Reći e koje je ovo ludo stvornje,
odakle joj ovolika mašta, zar je moguće da ovako može djetinjasto razmišljati. Pomislit
će i da ovo nisu riječi iz duše moje.. Reći da me ovakvu još ne zna. A šta ako sam ja
umislila da je on došao na kapiju srca mog ? Šta ako sam ja mlado priče poletjela za
kapljicom ljubavne vode, a on to ne vidi. A izvor nije uopšte taj koji ja mislim. A šta ako
sve nije kako ja mislim. E to je sve moguće, jer puno ja mislim a malo znam, još manje
pokazujem. I nije da se ja ne pitam šta li Bože ovaj simpatični insan traži kod mene.
Dragulje sgurno ne, ja ih nemam, ja nisam posebna. Možda bih ja to za njega mogla reći,
jer on me mijenja. Jer on postaje bitan. Jer on se uvukao u glavu i ne zna gospodin
odšetati. Aaaa, ne daj Bože, šta ako otrči, to ipak najbolje zna. Ali i ako se desi to, čeka
ga klupa u glavi mojoj, sa svježom dozom mojih par lijepih misli i pažljivo biranih
riječi, da se fino odmori. Kažem, to ga čeka, što ne znači i da zna kako to izgleda. Ali
znam ja kako je meni oko srca toplo kad on uputi par lijepih riječi. Rekla sam mu da sam
slatkiš, tada bih se rastopila, ali nisam, ja sam sve suprotno od toga. Stablo pelina sa
cvijetom ruže. Zna on kad će šta reći, vješto to radi. Dao mu je Bog sve predispozicije da
bude ono što se danas traži. Ima ljepotu na kojem mu sigurno zavide, jesam, i ja sam na
nju pala. Ima zavodljive riječi koje pravo do cilja putuju. Zna, on zna. E pitam se ja,
koji ga to put dovede do mene ? Gdje je čuo za mene, ovakvu komplikovanu, nejasnu
samoj sebi..? E ne znam, nikako. Ne znam ja kako sebi da priznam, a kamoli njemu, da
je meni drago zbog toga. Da mi ovo srca iza ključa, poskače pri svakoj pomisli na njega,
da zalupa kao da će iskočiti kad pročitam njegovo ime na ekranu i tekst njegove poruke.
Ne zna da se topim, a još sam tu. Ne zna taj simpatični dječačić da je kupio srce jedne
nedodirljive. Ne zna ni da mu ona to neće nikad reći, možda čak ni pokušati. Ne zna da
joj je postao zanimacija, opservacija, mašta, ponekad i stvarnost. Da je postao dio nje,
još prvi puta,a tek sada. Ali, ne zna ni koliko je boli kad joj ne vjeruje. A ruža samo
vješto oklop drži, pa tako ponekad sa srca otputuje do riječi. Ne igoriše te, ne izbjegava
te. Čak naprotiv, čeka tvoju poruku, kao akšamski ezan za vrijeme ramazana, čeka kao
rezlultat najvažnijeg ispita, čeka, kao što uvehli cvijet čeka kišu, čeka kao što je Zulejha
čekala Jusufa. Čeka nestrpljivo, čeka jedva.Mora priznati da si je jutros prilično dobro
iznenadio, izvukao si joj osmijeh na lice, koji je ujedno bio i jedini u ovom danu,za koji
bi voljela da se nije nikako ni probudila u njemu.Kaže da dražu poruku u životu nije
pročitala. E večeras je sa suzama pogledala jednu.Prvo sa radosnicama, a onda onim
drugim. U stanju nemoći, i tempereture koja ju je dosita savladala, u stanju virusa koji
su joj napali organizam.Pisala ti je, brisala suze hladnom rukom, vadila maramice,
šmckala kao u pola zime, a ne skoro na početku ljeta.. trudila se obasniti ti, a ti je ne
htjede shvatiti. Ti odigra neku vrlo ofanzivnu igru i nestade, valjda. Ti, odvažan i
ponosan. Ti. Ti lijepi momče, dovede jednu djevojku do čudnog stanja. Koliko bježiš od
nje toliko joj se i približavaš. E pa nemoj. Nemoj je povrijediti, nemoj učiniti nešto zbog
čega će biti žao i tebi i njoj. Ne mora nikad biti tvoja, ni ti njen, ali nemoj se sa njom
igrati toplo hladno. Nemoj jer je slaba na to, jako slaba, i takve poraze koje ona tako
zove, teško podnosi. Ne moraš je ni voljeti, ne mora ti ni biti draga, niti joj moraš pisati,
ali moraš znati da si postao dio nje, i ne dozvoli da te potisne odatle, i budi džentlmen
kao i bezbroj puta do sada, crtaj joj osmijeh na licu, učini da se bar na tren osjeti
poželjnom, sretnom, i ne zaboravljenom, makar u danima koji su joj od velike važnosti
na putu kojiim ona ide. I čak ne moraš ni to, ali, makar za njenu utjehu budi čovjek,
prema njoj, budi muškarac, budi insan vijedan njene pažnje.Ispoštuj njeno vrijeme
posvećeno tebi, jer si definitivno jedan od rijetkih. Povjeruj joj makar jednu rečenicu u
napisanih nekoliko poruka. Daj joj do znanja da nije stvar. Pokušaj. Traži ona puno, ali,
sitnice pamti, i nosi u srcu, poput one predispitne poruke. To je pohranjeno u memoriju
i nema više brisanja. U memoriju srca, njenog, ledenog.

Ti, mladi momče saznao si dosta, ne moraš ništa ni povjerovati, ni primjeniti, zna ona
Ko zna istinu, tebe samo moli da pročitaš, da je između ostalog ispoštuješ. Spavaš sad,
pretpostavljam, dok neko o tebi uveliko razmišlja i priču ti poklanja, znaš li ti koliko to
nama „mladim piscima u pokušaju“ znači..? Svaku noć ti najljepše snove želim, i kad ne
budemo pričali i kad budemo, to ću ti uvijek sa dna duše željeti.I ne samo snove, i život
i sreću i uspijeh i sve najljepše što ti može biti dar od Boga.

I imam ja riječi još bezbroj koje čekaju u redu, ali neka sačekaju drugu priliku, baš kao i
ja. Biće vremena, ako Bog da, biće još prilika za igru riječima, iskrenu prepisku sa srcem
i mali rat sa razumom.

Hadžiabdić Mejra

31.05.2016.