„Život nije ono što se događa, nego kako mi gledamo na to“ – reče mi i stojički nastavi.

„Iako
me je sudbina vezala za invalidska kolica, još kao dvadesetogodišnjakinju, želja za životom i
pozitivna energija me nisu napuštali. Završila sam srednju školu i stekla zvanje mašinskog
tehničara, objavila tri knjige, a bavim se i sportom. Zaposlena sam u centru osoba sa
invaliditetom „Librag“, i okružena divnim ljudima kako na radnom mjestu, tako i inače u životu.
Što je najvažnije, imam pored sebe osobu koju sam samo mogla poželjeti. On je prihvatio svaki
moj „nedostatak“ i pretvorio ga u nešto lijepo. Moj životni put nije bio nimalo lahak, ali na tom
putu volja i vjera u život nisu me napuštali. Još kao mala, iako osoba sa invaliditetom, maštala
sam o tome da ću jednog dana imati život kao i svi moji vršnjaci. Sve je počelo kada sam imala
18 mjeseci, zbog nemara doktora. Uslijedila je oduzetnost desne strane. Kao djetetu bilo mi je
teško gledati s prozora ostalu djecu kako se igraju, a ne moći im se pridružiti. Ipak, svaki put kad
bi se npr. trebala popeti u kabinet na spratu, u sebi sam osjetila taj „jaz“ između mene i njih.
Stisnula bih zube, zažmirila i zamislila da je već prošlo. Ponavljajući u sebi, ko zna koji put
„Proći će, uči, dokaži se znanjem, jednom će biti vrijedno svega ovoga.“ Tokom svih godina
mog školovanja, mnogo toga se promijenilo. Kako sam rasla tako se i krug prijatelja proširivao.
Imam stvarno tako divne ljude uz sebe, osobe koje su, kako se to kaže, za cijeli život. Zapravo,
cijeli život radim u inat sebi i onima koji su mi pričali da ja ne mogu. E pa, ja mogu. Volim svoj
život, volim sebe, volim sve ljude i ono najbitnije, volim ove moje „točkove“. U ovom trenu
mislim da nijedne druge „noge“ ne bih prihvatila. Ima još samo jedna stvar koju bih voljela i na
samom kraju ponoviti a to je da život nije ono što se događa, nego kako mi gledamo na to što se
događa.