Knjiga Đorđa Nastića: ULOGA "CRNE RUKE" U ZAVJERI PROTIV KRALJA

NIKOLE

Knjiga "Finale" Đorđa Nastića, jednog od glavnih svjedoka na suđenju zavjerenicima u

"bombaškoj aferi" protiv crnogorskog dvora i kralja Nikole, koja je objavljena 1908. u
Budimpešti i Zagrebu, je najcjelovitije svjedočanstvo do danas objavljeno o srpskoj
zavjereničkoj organizaciji "Crna ruka".

Za organizaciju anticrnogorske akcije znali su i na nju pristali članovi Narodne stranke

Ime Đorđa Nastića (1884-1919) najčešće se vezuje za tzv. bombašku aferu iz 1907/8. godine,
odnosno na njegovu ulogu jednog od glavnih svjedoka na suđenju zavjerenicima protiv
crnogorskog dvora i kralja Nikole. Ovaj Srbin iz Mostara bio je aktivni član nacionalnih srpskih
organizacija u Sarajevu, da bi potom otišao u Beograd gdje se povezao sa tada brojnim
nacionalnim, revolucionarnim i zavjereničkim organizacijama koje su djelovale u Srbiji i van nje
sa ciljem srpskog ujedinjenja. Oficijelna istoriografija ga uglavnom tretira kao ubačenog austro -
ugarskog agenta, a u enciklopedijama je najčešće označen kao izdajnik srpskog naroda, jer je u
svojoj brošuri objavljenoj 1908. raskrinkao čitav niz tajnih i zavjereničkih aktivnosti koje su
provodili beogradski režim i brojne nacionalne organizacije u Srbiji.
Poslije majskog prevrata 1903, kada je grupa "crnorukaca" likvidirala kralja Aleksandra
Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin, u Srbiji je na vlast došla dinastija Karađorđevića i
radikali koji su razvili živu revolucionarnu aktivnost kroz tajne i javne nacionalne organizacije.
Recept majskog prevrata mogao je biti inspirativan za zavjerenike, posebno u njihovoj
djelatnosti prema Crnoj Gori i dinastiji Petrovića, odnosno knjazu Nikoli koji je označavan kao
najveća prepreka velikosrpskom nacionalnom konceptu i ujedinjenju srpstva.
U borbi protiv apsolutizma crnogorskog gospodara (koji se, istina, ne može osporiti, ali ni
smetnuti sa uma da ni u okolnim zemljama u to vrijeme nije cvjetala engleska demokratija), čija
je suština bila u stalnom kompromitovanju Crne Gore i dinastije Petrovića, uključila se snažna
propaganda preko štampe koja je direktno finansirana iz srbijanske državne kase, štampanjem
raznih falsifikata poput onog iz 1907. o navodnoj tajnoj konvenciji Crne Gore sa Austro-
Ugarskom na štetu srpstva i pravoslavlja, a u korist katoličanstva. Taj lažni dokument koji je
sačinio Radovan Perović - Tunguz trebalo je da bude aluzija na obrenovićevsku tajnu konvenciju
sa Austro-Ugarskom iz 1881. i pokušaj kompromitovanja Crne Gore na ruskom dvoru.
Zanimljivo je da su se u burnom političkom životu u Crnoj Gori, između 1905. i 1910. godine,
javile brojne "demokratske" snage, kao da je Crna Gora imala tradiciju engleske parlamentarne
demokratije, a ne države u kojoj su se tek začinjale klice građanskog društva i zemlje koja je svoj
prvi Ustav dobila 1905. Kao najradikalnija opozicija cr-nogorskom režimu tih godina se javlja
tzv. Crnogorska univerzitetska omladina, odnosno studenti iz Beograda. Prema zapisima Nikole
Đonovića, brata Jovana Đonovića, jednog od vođa ove grupacije kojoj su pripadali i Marko
Daković, neformalni šef, Todor Božović i drugi, oni su bili vezani za javne i tajne srpske
nacionalne organizacije. Jovan Đonović je bio ovlašćen za vezu sa "crnorukcima". S "Narodnom
odbranom" preko Ljuba Davidovića i dr Gođevca održavali su vezu sva trojica, a sa "Srpskom
braćom" održavao je vezu Todor Božović, preko svog strica Lazara Božovića, člana Komiteta za
makedonske i srbijanske stvari, čije je sjedište bilo u Vranju. Ministar spoljnih poslova Srbije
Milovan Đ. Milovanović ih je držao na vezi i u sporazumu sa njim su neki "mladocrnogorci"
otišli prvo u Tursku, a potom u SAD i Švajcarsku.
Za razumijevanje teksta u brošuri Đorđa Nastića bitno je sljedeće: 1907. godine upućeno je 16
bombi u Crnu Goru iz Srbije u dva pravca - preko novopazarskog Sandžaka bombe je nosio Vaso
Ćulafić, dok je preko Boke Kotorske bombe unio Stevan Rajković, tipografski radnik. Iz
Beograda su u Boku došli Jovan Đonović i Todor Božović (na čiju su inicijativu bombe
nabavljene u Kragujevcu), Đuro Vojvodić i Petar Novaković, dok ih je Marko Daković čekao u
Kotoru. Bombe su u ono vrijeme bile najefikasnije "revolucionarno sredstvo", za neupućeni
svijet one su bile strašno oružje koje su koristili ruski revolucionari, a posebno srpski komiti na
turskoj teritoriji. Sa "mladocrnogorcima", po Raj-kovićevom priznanju, sastajao se i Andrija
Radović koji je smatran neformalnim šefom tzv. "klubaša", odnosno Narodne stranke. Zavjera je
otkr-ivena zahvaljujući Stevanu Rajkoviću, koji je bombe umjesto zavjerenicima predao
crnogorskim vlastima, koje su u međuvremenu uhapsile i drugog nosioca bombi Vasa Ćulafića.
Počela je obimna istraga i otkrivena čitava zavjera za koju je Rajković na prvom saslušanju
izjavio da je na zahtjev crnogorskih studenata donio bombe sa "namjerom da njima rasprše
crnogorski Dvor i njegove članove, kao i Narodnu skupštinu". Glavni akteri organizacije, po
Rajkoviću, bili su Marko Daković, Todor Božović, Jovan Đonović i Petar Novaković, a za
organizaciju su znali i na nju pristali članovi Narodne stranke Mihailo Ivanović, Milosav
Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavrilo Cerović i drugi. U Crnoj Gori su uhapšeni
brojni prvaci Narodne stranke, a od Srbije je tražena ekstradikcija Božovića, Đonovića,
Dakovića, Sima Šobajića, Milije Pavićevića, Lazara Božovića, Ljuba Pavića. Srpska vlada je
odbila takav zahtjev, sa izgovorom da između Crne Gore i Srbije nije postojao ugovor o
izručenju, odnosno srpskim Ustavom (čl. 31) je bilo zabranjeno izdavanje političkih krivaca.
Presuda je izrečena juna 1908. godine. Od 53 optužena, osuđeno ih je 50, od kojih šest na smrt,
koje je knjaz Nikola pomilovao.
Jedan od glavnih svjedoka na ovom suđenju je bio Đorđe Nastić. U svom svjedočenju Nastić je
optužio kralja Petra Karađorđevića, prestolonasljednika Đorđa i "Slovenski jug" kao glavne
podstrekače zavjere pr-otiv kralja Nikole i režima u Crnoj Gori. Nastićevo svjedočenje je
izazvalo revolt srpskih oficijenih krugova i štampe koja je bila pod njenim nadzorom, jer je
razotkrivalo zavjereničku politiku koja je u evropskim diplomatskim krugovima izazivala
podozrenje još od krvavog majskog prevrata 1903.
Nastićeva brošura je otkrila niz tada nepoznatih informacija o Crnoj ruci, tajnoj zavjereničkoj
organizaciji koju je 29. maja 1903. stvorila grupa oficira, među kojima je bio najpoznatiji
Dragutin Dimitrijević-Apis. Organizacija je imala svoj Program i Statut. Program je objavljen u
"Pijemontu" , glasilu organizacije Ujedinjenje ili smrt, kako se zvanično nazivala od 1911, čiji je
cilj bio "ujedinjenje srpstva". Članovi "Crne ruke" su djelovali i preko društva Slovenski jug koje
je osnovano 1903. godine, čiji su članovi bili i neki ugledni srpski intelektualci, i preko Narodne
odbrane osnovane 1908. Predsjednik Slovenskog juga bio je Ljuba Nešić, visoki činovnik u
Ministarstvu za spoljne poslove Srbije, a pokrovitelj kluba je bio knez Đorđe. Prema navodima
Čedomira Popovića, objavljenim u "Novoj Evropi", Vrhovna centralna uprava, najviši organ
Crne ruke, često se sastajala i raspravljala o planovima da se ubiju bugarski kralj Ferdinad i
crnogorski knjaz Nikola, kao glavni protivnici ujedinjenja Srba. Inače, Vrhovna centralna uprava
kao najviši organ organizacije sa sjedištem u Beogradu u svom sastavu, pored članova iz
Kraljevine Srbije, imala je i po jednog delegata iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije,
Makedonije, Hrvatske, Slavonije i Srema, Vojvodine i Primorja.
Knjiga "Finale" Đorđa Nastića, koja je objavljena 1908. u Budimpešti (prvo izdanje), a zatim iste
godine u Zagrebu, je najcjelovitije svjedočanstvo do danas objavljeno o srpskoj zavjereničkoj
organizaciji Crna ruka.
Terazijski krugovi su sveli revolucionarnu akciju samo na teroristički rad u Crnoj Gori

Politički položaj srpskog naroda u ove zadnje nekolike godine nije baš zavidan. Mnoge neprilike
kod kuće i na strani uzrok su, što najnoviju eru našeg političkog života neće obilježiti istorija kao
eru nacionalnog napredovanja. Ne treba velike političke mudrosti pa da se ovo zapazi, niti treba
puno okretnosti i opširnosti pa da se gornja konstatacija i utvrdi! Ubistvo zadnjega Obrenovića;
krvava svađa s jačim i spremnijim Bugarima radi t. zv. posrbljivanja i kultivisanja Maćedonije i
St. Srbije; novi kurs u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, od koga niko do danas nije vidio koristi;
krvna svađa i zavada srpskog naroda u Mađarskoj; vratolomna i apsurdna politika većine naroda
našeg u Bosni i Hercegovini; a povrh svega toga pokušaj službenih, poluslužbenih i t. zv.
patriotskih krugova biogradskih, da se terorističkom akcijom u Crnoj Gori domognu glave kneza
Nikole - uzrok su današnjem rđavom političkom položaju srpskog naroda, uzrok su potpunoj
osamljenosti našoj u borbi oko nacionalnog napredovanja.
Možda će se ponekom našem sentimentalnom političaru ovakovo svaćanje situacije učiniti odveć
pesimističko, ali je ono na žalost istinito, a ja ga ovdje ističem, što hoću da dokažem, kako je
velika odgovornost onih ljudi, koji su zadnjim svojim nepromišljenim aktom, šiljanjem bombi u
Crnu Goru, još otežali i onako teški položaj srpskog naroda.
Kako je crnogorska afera s bombama umanjila ugled srpskog naroda na strani a u domaćoj
politici proizvela strašnu zabunu, i kako se još do današnjeg dana nije staložila uznemirenost i
uzbuđenost, koja je nastala onog časa, kada se na našoj političkoj pozornici počela odigravati
sramna tragedija s cetinjskim bombama, sročena na biogradskim Terazijama - ja ću i opet
govoriti o toj aferi. I neću prestati o njoj pisati i govoriti, dok mi ne pođe za rukom, da na osnovu
onih fakata, koje sam iznio pred crnogorskim sudom i na osnovu do sad nepoznatih argumenata,
koje ću iznijeti u ovoj knjižici, rasvijetlim i najtamnije momente ovog nemilog događaja.
Tajanstvena koprena, koja je pokrivala do danas crnogorsku aferu s bombama pružala je
mogućnost i neprijateljskoj a često i indiferentnoj štampi, da aferu tumače i eksploatišu na štetu
onih, protiv kojih je bila uperena (na štetu mjerodavnih krugova na Cetinju). Od danas će to biti
nemoguće! Ja ću u ovoj knjižici na osnovu nepobitnih argumenata dokazati, da se crnogorska
afera s bombama izlegla iz priprema za veliku opću revoluciju svih južnih Slovena. Te su
pripreme činjene u Biogradu, odnosno u Kragujevcu, tokom cijele prošle godine, činjene su uz
asistenciju mnogih istaknutijih političara iz raznih srpskih krajeva a sa znanjem terazijskih
mjerodavnih krugova, koji su, rukovođeni mračnim političkim spekulacijama, u zadnjem času
sveli pripremanu južnoslovensku revolucionarnu akciju na teroristički rad u Crnoj Gori.
Ja sam živeći prošle godine u Biogradu sudjelovao živo kao špijun u svim pripremama za veliku
južnoslovensku revoluciju, jer sam bio uvjeren, da se naše nekulturno društvo može zatalasati
samo fizičkim ekstremima, bio sam uvjeren, da je naš narod sposoban samo za dvoje; ili da
robuje ili da se buni, pa sam stoga držao da je bolje da se buni, nego da vječito robuje, kad već ne
može da ide putem zlatne sredine: progresivne evolucije. Ja sam držao, da je dužnost
inteligentnijih elemenata našeg naroda, da što prije u gornjem pravcu porade, stoga sam i uzimao
živog učešća u namjeravanoj akciji, što je trajalo sve do onog časa, kad sam se, na žalost,
uvjerio, da baš ti inteligentniji elementi našeg društva, te uzdanice našeg naroda, robuju
spekulativnim instinktima u istoj mjeri kao i naša starija filistarska generacija. Ja moram priznati,
da mi je bilo potrebno sedamnaest mjeseci trzavica, lutanja i razočaranja, pa da steknem današnje
iskustvo, da se odreknem i otresem saveza sa ljudima, koji, na žalost, još i danas gospodare
našim javnim mišljenjem, i ako im tobožnja ljubav prema "napaćenom" srpskom narodu služi
samo za lakše podmirivanje fizičkih potreba!...
Ja sam mogao i prije nekoliko mjeseci rasvijetliti i najtamnije momente crnogorske afere s
bombama, ali nijesam to učinio! Bombe su uhvaćene na Cetinju, ja sam ćutao. Sva naša
"patriotska" štampa dokazivala je uporno, da je afera s bombama komedija crnogorske vlade, ja
sam ćutao. Došlo je do javne rasprave na Cetinju. Devet dana se vodila rasprava, ja sam ćutao.
Zašto? Zato, što sam vjerovao, da inspiratori crnogorskog zločina nijesu beskrajno bezočni i
pokvareni, vjerovao sam da neće svoju prljavu igru tjerati do vrhunca. Ali sam se upravo u toku
javne rasprave na Cetinju uvjerio o protivnom!

"Lako im je bilo udarati na malu Crnu Goru, ali bi se teško uhvatili u koštac sa snažnom
Monarhijom"

Devet dana vodila se javna rasprava na Cetinju, iskazi svih okrivljenika jasno su dokazivali, da
pokušaj terorističke akcije nijesu inscenirali današnji crnogorski vlasnici, nego da je cijela stvar
potekla iz Beograda, a naša "patriotska" štampa pjevala je staru pjesmu. Ovaj beskrajni
bezobrazluk vrijeđao me, stoga sam i zamolio za riječ na raspravi i iskazao ono,što sam znao,
čuvajući se opet, da ne pomenem ni jednom riječi namjeravanu južnoslovensku revolucionarnu
akciju. Umjesto da demantuju činjenice, koje sam ja u svom iskazu pred sudom utvrdio,
biogradski presbiro i sva naša "patriotska" štampa ispletoše bajku, kako sam ja austrijski agent,
najmljen i plaćen od balhausplaca, da rastavim i zavadim dvije bratske, srpske, slobodne zemlje.
Ja sam prošlog mjeseca napisao u svoju obranu "Moje afere", i ni tu u svojoj obrani nijesam ni
jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu. I ako je za
svakog nepartajičnog čovjeka, koji je god pročitao pomenutu moju odbranu, moralo biti jasno, da
ja nijesam u austrijskoj službi, - nije bilo jasno našoj "patrotskoj" štampi i onim bogaljima, koji
svu svoju duševnu hranu crpe iz umnih produkata nekolicine plaćenih piskarala. Kampanja se
protiv mene produžila i dokazuje se uporno iz dana u dan, da sam ja kao austrijski najamnik
istupio na crnogorskom sudu, da zavadim Srbiju i Crnu Goru. Pa ja ipak ni do danas nijesam
nigdje ni jednom riječi pomenuo namjeravanu revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu, a da
sam to učinio, rasplinule bi se, kao mjehurići od sapuna, sve one grube klevete, koje mi je
natovarila naša "patriotska" javnost. Ali što nijesam učinio do danas čuvajući se da ne pogazim
svoju riječ, da ću pred nepozvanim i neprijateljima čuvati najveću diskreciju o revolucionarnoj
akciji na Slovenskom Jugu - činim danas, jer se smatram lišenim svih obaveza i obzira prema
ljudima, koji su u svojoj najamničkoj službi povrijedili moje najintimnije osjećaje...
Možda će neka izlaganja u ovoj knjižici dati povoda austrijskim vlastima da zakuče teškim
paragrafom kaznenog zakona mene i još neke ličnosti, koje ću morati spomenuti, jer su u
direktnoj vezi s argumentima, kojima ću dokazati istinitost izlaganja, odnosno imena se tih
ličnosti spominju u pismima, kojima ću se služiti pri dokazivanju istinitosti navoda ove knjige.
Možda će materijal izložen u ovoj knjizi momentano dobro doći onim političkim krugovima u
Austriji, koji su tradicionalno rđavo raspoloženi prema Srbima, odnosno prema Južnim
Slovenima, a možda će moje izlaganje dati povoda austrijskim vlastima, da privremeno
upotrijebe represivne mjere na Slovenskom Jugu... Sve ove eventualnosti lebde mi pred očima,
dok pišem ove retke, pa ipak nastavljam, jer mi viši razlozi, humani i patriotski, diktuju da
reknem sve, da ne pritajim ništa o namjeravanoj revolucionarnoj akciji na Slovenskom Jugu!
Znam, da moji lični a danas i načelni neprijatelji, neće htjeti razumjeti one uzvišene motive, koji
meni, dok se smatram lišenim obaveza diskrecije, imperativno nalažu da budem otvoren; ali to
mi ništa ne smeta, da ovdje obrazložim te motive radi poštenih i nepristranih čitača ovih redaka,
kao i radi sebe samoga.
Ja se smatram dvostruko obvezanim prema srpskom, odnosno južnoslovenskom narodu: moralno
kao čovjek, a politički kao Srbin, odnosno kao Jugosloven. Stoga ja i kao čovjek i kao Srbin,
odnosno kao Jugosloven, smatram svojom dužnosti, da dalje ne sakrivam podzemne mahinacije
srpskog Pijemonta. Ja sam doduše kao mladi i oduševljen čovjek još prije nekoliko mjeseci
slijepo vjerovao u iskrenost i dobre namjere naših Pijemonteza, ali su mi crnogorska afera s
bombama i njene posljedice otvorile oči, te ja danas držim, da bi dvostruko griješio (i kao čovjek
i kao Srbin), kad bi svojim ćutanjem ostavio i dalje nevezane ruke "rodoljubivim" Pijemontezima
našim... - Velika bi nesreća bila, da se zlom sudbom uhvati kakova ekspedicija bombi u
Sarajevu, Zagrebu, Trstu ili Ljubljani! Lako je bilo bezočnicima udarati na malu i slabu Crnu
Goru, ali bi se bilo teško uhvatiti u koštac sa dobro organizovanom, disciplinovanom i snažnom
Monarhijom! - Mnoga bi naša majka zakukala, mnogi bi nevini ljudi platili životima svojim
bezočnosti i mračne političke spekulacije srpskog Pijemonta, a Pijemontezi bi zadovoljno trljali
ruke, topeći svu svoju političku mudrost u onom beskrajnom ludom radikalskom aksiomu:"čim
gore, tim bolje!". Da se zapriječe eventualne pošiljke eksplozivnog materijala po Slovenskom
Jugu, da se zapriječi svaka buduća vratolomija u politici našeg naroda, da se zapriječi
eksploatisanje naše narodne energije za račun tuđih prljavih spekulacija - dužnost je sinovlja,
dužnost je čovječanska svakog člana našeg naroda, da govori, ako je uvjeren, da će svojim
govorom, svojim izlaganjem, onemogućiti ubuduće slične vratolomne pokušaje! To je na prvom
mjestu uplivisalo na mene, da uzmem riječ u ovoj delikatnoj stvari i da po mogućnosti stanem u
kraj podzemnim mahinacijama srpskog Pijemonta i nekolicine nešto zavedenih, a nešto i
bezočnih političara naših!
Kad bi u našem narodu bilo svijesti, bilo dovoljno kulture i progresa, onda bi se moglo može biti
i govoriti o revolucionarnoj akciji. Danas je to nemoguće! Velika većina našeg naroda živi u
grubom neznanju, neorganizovana je, nedisciplinovana, neprosvijećena, apatična prema svim
pojavama kulturnog života - u takoj masi ne smiju se raspirivati životinjski instinkti, ne smije se
takva masa tjerati u fizičke ekstreme. Tko to čini griješi i kao čovjek i kao političar. Snaga našeg
južnoslovenskog naroda gubi se pod današnjim okolnostima pred snagom habsburške monarhije.
Nikakovo sredstvo u fizičkoj borbi Južnih Slovena protiv snage austro-ugarske države ne bi
moglo izvojevati narodu pobjedu, a pogotovo kad je činjenica, da mi, Južni Sloveni, nemamo
danas ni kulturnog jedinstva, pa kako bi mogli stvoriti jedinstvo u fizičkoj borbi?! I ako je ovo
sve jasno kao dan, ipak su se cijele prošle godine činile u Biogradu zamašne pripreme za skoru
opću revoluciju svih Južnih Slovena. Iz tih se priprema izlegla na žalost crnogorska afera s
bombama, pa nije isključena mogućnost, da će se isčauriti danas ili sjutra kakova hrvatska,
slovenačka ili bosanska afera s bombama, stoga ja smatram da je srpski, da je politički, spriječiti
slične trzavice u političkom životu našeg naroda.

Južnim Slovenima prijetili su nemili događaji zbog bezočnosti nekolicine srpskih političara

Politički je pred cijelim svijetom pokazati na bezočnost takvog "patriotskog" rada i bez
ustručavanja priznati pogrešku, pa makar i svoju, kao što ja evo činim. Eto, to je onaj veliki
politički motiv, radi koga ja govorim!
Sad nastaje pitanje: kome ja govorim? Većina onih, koji danas gospodare našim javnim
mišljenjem, upleteni su bilo direktno bilo indirektno u namjeravanu revolucionarnu akciju. Oni
su bezočni i slijepi i danas, nemaju snage da otvoreno priznaju svoju pogrešku i nastaviće
ubuduće svoj "patriotski" rad, ako ne osjete nad sobom oštriji Damoklov mač, nego li je moje
pero! Moja želja nije, da se represivnim mjerama uguše revolucionarni pokušaji, kada ima
zgodniji i kulturniji način za to: evropsko javno mišljenje, humana štampa velikih i kulturnih
naroda! Nevinom srpskom, odnosno južnoslovenskom, narodu prijete nemili događaji radi
bezočnosti nekolicine njegovih političara, koji stoje u službi mračnih spekulacija službenih i
poluslužbenih krugova kraljevine Srbije. Crnogorska afera s bombama otvorila je seriju tih
nemilih događaja a kod kuće nema načina da se vodi kontrola nad radom pomenutih podzemnih
političara, stoga je potreba, da se dozove u pomoć javnost strana, javnost velikih humanih i
kulturnih naroda, da se njoj povjeri kontrola, zaštita i obrana nad nezaštićenim i nevinim
narodom južnoslovenskim. Radi toga ja ovu knjigu ujedno pišem i na njemačkom jeziku, u
namjeri da zainteresujem i neslovenske kulturne i političke krugove za ovu stvar, u namjeri da
predam sudbinu južnoslovenskog nevinog naroda u ruku evropskog kulturnog javnog mišljenja.

Nadam se da će ova moja knjižica učiniti kraj pripremama i eventualnim pokušajima

revolucionarnog rada na Slovenskom Jugu; nadam se, da ću ovom publikacijom učiniti kraj
izopačenom komentarisanju crnogorske afere s bombama; nadam se, da ću učiniti kraj svima
budućim ludim političkim planovima i bezočnim spekulacijama srpskog Pijemonta i stoga sam i
krstio ovu knjižicu imenom: finale. Jest, i biće ova knjižica finale mnogih bajki, koje danas
nalaze vrlo dobru prođu u našem političkom životu: biće finale bajke, da je Austrija najmila
mene da zavadim Crnu Goru i Srbiju; biće finale bajke, da sam ja austrijski agent, jer kad bi to
bilo istina, već bi odavno u rukama austrijskih vlasti bili dokumenti, koje ja tek danas
svojevoljno publikujem u interesu srpskog odnosno južnoslovenskog naroda!!

I.

U prošlom dijelu ove knjižice dovoljno sam obrazložio motive, koji su me pokrenuli da pišem o
delikatnim stvarima, da objavim urbi et orbi činjenice, koje mogu skupo stati i mene i one ljude,
čija imena moram spomenuti radi potpunosti izlaganja. Mislim, da će pomenuto obrazloženje u
uvodu ove knjige biti dovoljno svima onim, koji budu čitali ove retke bez prethodnog rđavog
raspoloženja prema njihovom piscu, stoga se i neću više povraćati na ovu stvar, nego ću odmah
preći na suho izlaganje događaja, koji su prethodili i koji su pratili prošlogodišnje i ovogodišnje
pripreme za opštu revoluciju svih Južnih Slovena.
S materijalom, koji meni stoji pri ruci dok pišem ove retke, mogao bih ovu knjižicu učiniti
najinteresantnijom svoje vrste, da se samo upustim u komentarisanje pojedinih činjenica. Ali ja
to neću učiniti pa makar i na štetu interesantnosti ovih redaka, neću se upuštati u nepotrebno i
suvišno komentarisanje, čuvajući se, da svojim ličnim neprijateljima ne pružim mogućnost, da
ponovo okušaju moć svoje fantazije stvarajući bajke o mojoj političkoj nekorektnosti. Moje će
izlaganje biti hladno, suho, bez smoka i začina; svaka riječ biće i dokazana, ni jedno slovo neće
biti previše rečeno, ni jedan slog neće biti dodan ili premaknut sa svog pravog mjesta... Iz ove
hladne zbilje moga izlaganja padaće strašni udarci na naše patentovane patriotske lažce i
klevetnike, na lažne demokrate i lažne prijatelje srpskog naroda, na njegove zlosretne vođe i
zastupnike! Neće doduše biti svi bezočnici poimenice spomenuti, jer se njihovo učešće u
namjeravanoj južno-slovenskoj revolucionarnoj akciji ne može dokazati konkretnim
činjenicama, ali će moje izlaganje dozvati pameti i te bezočnike, i oni će se valjda okaniti svoga
lukrativnog "patriotskog" rada, kad se pogledaju oči u oči sa ledenom zbiljom"...
Kako sam ja od dolaska u Biograd pa sve do nazad četiri mjeseca uzimao živog udjela u
revolucionarnim pripremama, to ću svoje izlaganje početi od onog dana, kada sam prešao u
Srbiju, pa ću opisujući vjerno svoje učešće u namjeravanoj revolucionarnoj akciji pružiti potpunu
sliku svih događaja, koji su pratili pripreme za opštu južnoslovensku revoluciju. Ja ću biti malo
opširniji, govoriću i o onim događajima, koji ne stoje na prvi pogled u vezi sa namjeravanom
južnoslovenskom revolucijom, stoga molim svoje čitače, da budu malo strpljivi...
U decembru mjesecu 1906. godine prešao sam iz Bosne u Srbiju. Neprestani progoni od strane
bosanskih vlasti prisilili su me, da se bar za neko vrijeme uklonim ispred domašaja rasrđenih
vlasnika. Moram priznati, da me odavno vukla želja da vidim srpsku kraljevinu Srbiju, da se
ogrijem na suncu srpskog Pijemonta... Ali mi se, na žalost, nije nikad do tada pružila prilika, da
rashladim svoje vruće patriotske osjećaje na njedrima slobodne srpske kraljevine. Tada, gonjen
od bosanskih vlasti, sudskih i političkih, stavljen pod najstrožiji policijski nadzor, - jedva sam
čekao da se isčupam iz čeljusti rasrđenih silnika. Pored toga sam bio dobio od nadbiskupskog
sekretara u Sarajevu, g. Grge Lesića, dragocjene podatke o djelovanju katoličke propagande u
Bosni i Hercegovini, pa sam nestrpljivo očekivao, da mi se pruži prilika, da mognem pomenuti
materijal predati javnosti. U Bosni to nijesam mogao učiniti, s toga sam se na brzu ruku spremio
i prešao u Srbiju.

Nijesam pomišljao da su se u Biogradu mogle događati stvari kao što su "crnogorske bombe"

Teškom mukom, bez putnih isprava, prešao sam iz Bosne u Srbiju. Neprestani progoni od strane
bosanskih vlasti prisilili su me, da se bar za neko vrijeme uklonim ispred domašaja rasrđenih
vlasnika. Moram priznati, da me odavno vukla želja da vidim srpsku kraljevinu Srbiju, da se
ogrijem na suncu srpskog Pijemonta... Ali mi se, na žalost, nije nikad do tada pružila prilika, da
rashladim svoje vruće patriotske osjećaje na njedrima slobodne srpske kraljevine. Tada, gonjen
od bosanskih vlasti, sudskih i političkih, stavljen pod najstrožiji policijski nadzor - jedva sam
čekao da se isčupam iz čeljusti rasrđenih silnika. Pored toga bio sam dobio od nadbiskupskog
sekretara u Sarajevu, g. Grge Lesića, dragocjene podatke o djelovanju katoličke propagande u
Bosni i Hercegovini, pa sam nestrpljivo očekivao, da mi se pruži prilika, da mognem pomenuti
materijal predati javnosti. U Bosni to nijesam mogao učiniti, s toga sam se na brzu ruku spremiio
i prešao u Srbiju.
Teškom mukom, bez putnih isprava, prešao sam srpsku granicu u Mitrovici i nastanio se u
Biogradu. Ja nijesam imao tada mnogo poznanika među biogradskim političkim svijetom, ali
sam ja bio svima političkim krugovima dobro poznat radi učešća u radničkim štrajkovima u maju
1906. godine. Stoga su mi se svagdje vrata otvarala, gdje god sam zakucao, svagdje su me lijepo
primali, dočekivali i dalje preporučivali.
Prva mi je briga bila, da što prije štampam pomenuti materijal o katoličkoj propagandi u Bosni i
Hercegovini. Sve podatke o tom zlu našeg naroda bio sam složio u knjižici pod naslovom:
Jezuite u Bosni. Do nekoliko dana po dolasku u Biograd otišao sam g. Ljubi Jovanoviću,
profesoru univerziteta i predsjedniku Narodne skupštine. Za g.Jovanovića bio sam odavno čuo,
da je Mecena neoslobođenih Srba, pa stoga sam ga i potražio bez ustručavanja, pročitao mu
rukopis i zamolio ga, da se pobrine za izdavača. Moram priznati da nijesam očekivao da će mi se
ubrzo pružiti prilika da zađem u t.zv. više političke krugove u Biogradu. Ali ono, o čem ja
nijesam ni pomišljao, dogodilo se toga dana. Čim me g. Jovanović saslušao, odmah me uputio
tad. ministru predsjedniku Nikoli Pašiću, dao mi propratno pismo uvjeravajući me, da su
dokumenti koje kanim objaviti, vrlo interesantni i korisni po Srbiju i njenu politiku, pa da će
stoga uvelike interesovati i g.Pašića. I zbilja je tako bilo! Bio sam primljen od g.Pašića najprije u
ministarstvu pa onda 7. januara u 7 i po sati kod kuće g.Pašića, gdje sam tad. ministru
predsjedniku i pročitao dokumente o katoličkoj propagandi. Stvar se osobito svidila g.Pašiću, bio
je, valjda stoga, prema meni vrlo ljubazan i razgovarao dugo, što inače nije običaj ovog
orijentalnog političara! G.Pašić naredio je odmah da se knjiga štampa a posrednik sa
štamparijom bio je g.Ljubo Jovanović. I štampao sam odmah "Jezuite u Bosni" u više hiljada
primjeraka. Ja nijesam imao novca, pa nijesam mogao naravno ni podmiriti trošak g. Ljubi
Davidoviću, kod koga se knjiga štampala, sve je podmirila srpska državna kasa. Knjiga je bila
dogotovljena polovicom januara. Suvišno je ovdje i govoriti o uspjehu, koji je imala ova knjiga.
Za nekoliko dana nije se u biogradskom političkom svijetu ni o čem drugom ni govorilo nego o
mojim "Jezuitima u Bosni". Uspjeh knjige značio je uspjeh pisca. Ja sam poslije te publikacije
bio još rađe i još simpatičnije priman i dočekivan u svim biogradskim političkim krugovima.
Ovo ne može demantovati ni presbiro, koji raspolaže s mnogo većom dozom laži, nego li je to
slučaj kod biogradskog presbiroa...
Ja sam se može biti, malo udaljio od stvari, o kojoj želim govoriti, ali to činim iz nužde, jer znam
da će se mnogi neobaviješteni čitači ovih redaka u čudu pitati: "Kako je došlo do toga, da se ovaj
mladi čovjek u Biogradu primi otvorenih ruku i da mu se povjere teške stvari?". Poslije ovog
obrazloženja biće valjda svakom jasno, kako sam ja dospio u najdelikatnije političke krugove u
Biogradu. Gornjem izlaganju moram još dodati, da sam došao u Biograd vrlo mlad i neiskusan,
da nijesam tada mogao ni pomišljati, da se u srpskom Pijemontu mogu događati stvari, koje sam,
na žalost, sam kasnije doživio (ubijstvo Novakovića i crnogorske bombe!), - pa će onda biti
potpuna slika moja kao i okolice, u kojoj sam se tada kretao.
Kako sam se u uvodu istaknuo, ja sam se tada slijepo zanosio idejom, da se naš narod mora što
prije zatalasati fizičkim ekstremima, da mora što prije koncentrisati sve svoje snage na polju
nelegalne borbe, ako se uopće misli na njegovo oslobođenje, odnosno ujedinjenje!...

Srbobran" je klevetama i podvalama pokrivao podzemne mahinacije Beograda protiv Cetinja

Ja sam te svoje ideje isticao u Biogradu svagdje, gdje sam mislio da govorim među rodoljubima i
iskrenim prijateljima svojim i svoga naroda, pa moram priznati, da sam bio ugodno iznenađen,
kad sam u klubu "Slovenski Jug" naišao na grupu ljudi, koji su dijelili moje mišljenje.
Unišao sam u društvo tih ljudi, koje se sastojalo od nekolicine oduševljenih članova kluba
"Slovenski Jug" i nekolicine oficira zavjerenika. Ubrzo smo se sprijateljili i postali intimni. Vođa
tog društva bio je Jašo Nenadović, artiljerijski kapetan I klase. Ovaj čovjek, iako se ne može
podičiti visokim vojničkim činom, ipak uživa veliki ugled u Biogradu, jer je rođak kralja Petra i
jer je vrlo dobro primljen i kod kralja i kod prestolonasljednika. Kapetan Nenadović bio je uopšte
duša "Slovenskog Juga", on je dirigovao pravac lista istog imena, on je nabavljao u oskudici
novce, on je dostavljao klubu želje viših političkih krugova itd. Pored njega najviše se isticao od
oficira artiljerijski poručnik Aleksandar Srb, poznati intimni prijatelj i drug prestolonasljednika
Đorđa, pješadijski potpukovnik Mirko Naumović i artiljerijski kapetan Dušan Optrkić. Od
biogradskih građana bio je aktivniji Rade Mihajlović, trgovac, a najviše se zauzimao oko
organizovanja revolucionarnog rada tadašnji urednik "Slovenskog Juga", a sada pitomac
srbijanske vlade u Brislu, Ljubo Jovanović i predsjednik kluba, Ljubo Nešić, bivši činovnik
ministarstva inostranih djela u Biogradu, a sada ataše srbijanskog poslanstva u Parizu.
U ovo društvo unišao sam oko 20. januara prošle godine. Oni su me poslije mojih uspjeha u
Biogradu dočekivali otvorenih ruku a pogotovu kad su razabrali, da se ja oduševljavam idejom
nelegalne borbe. Bez ustezanja su mi povjerili, da oni već od osnutka kluba "Slovenski Jug"
(1903. godine) rade na organizovanju revolucionarnog rada na Slovenskom Jugu. Na moje veliko
iznenađenje saznao sam, da su ovi ljudi već i zadobili mnoge revolucionarne veze sa istaknutijim
političarima na Slovenskom Jugu. "Jugoslovenska izložba" i razni skupovi, koje je taj klub
organizovao u ove zadnje nekolike godine samo su zgodna koprena njihovog pravog rada!
Meni su se sviđali ovi ljudi, rad njihov oduševljavao me, pa sam stoga i unišao u njihovo
društvo, radio i oduševljavao se s njima zajedno, ne razbijajući glavu mislima, ko stoji za leđima
ovih ljudi? Opažao sam, da ti ljudi imaju oslona, i moralnog i materijalnog, u ljudima velikog
autoriteta u državi, ali to im nijesam uzimao za zlo, čak sam se tome i veselio, jer mi je to
pružalo garanciju, da je rad ovih terazijskih Jugoslovena ne samo oduševljen, nego i ozbiljan.
Slušao sam često o velikoj naklonosti kralja Petra prema klubu, slušao sam o oduševljenju
prestolonasljednika Đorđa za revolucionarni rad ovih ljudi, slušao sam da i profesor dr. Jovan
Cvijić odobrava ideju revolucije na Slovenskom Jugu itd., ali to nije mene vezalo i intimno
spajalo sa klubom, nego moje uvjerenje, da je rad kluba iskren i ozbiljan, kao i činjenica, da se
moje političko "vjeruju" slagalo s njihovim.
Kako sam gore spomenuo, imali su ovi ljudi prije mog ulaska u klub izvjesnih revolucionarnih
veza sa istaknutim političarima na Slovenskom Jugu. Ja neću ovdje spominjati sve te veze, jer ih
ne mogu sve dokazati, i jer nijesu sve jednako opasne po miran politički razvoj našeg naroda. Ali
ću morati spomenuti veze kluba sa nekolicinom istaknutijih članova srpske samostalne stranke u
Hrvatskoj, što ću i dokazati autentičnim pismima dotične gospode. Meni je žao što ću ovom
knjižicom, može biti, napraviti neprilike nekim inače simpatičnim članovima srpske samostalne
stranke, ali zub za zub! Izvrtanjem istine, klevetama, podvalama, i uopće najnemoralnijim
sredstvima služio se "Srbobran", organ samostalne stranke, da pokrije podzemne mahinacije
Biograda protiv Cetinja. Ja sam pokušao najpre sva blaža sredstva, ali pomoglo nije, stoga sam
prisiljen, da se latim ovog najradikalnijeg puta, pa da se jedanput dođe do materijalne istine u
mnogim stvarima, koje su u ovo zadnje vrijeme drmale našim javnim životom, a do danas ostale
neraspletene. Kako sam već prije spomenuo, ja neću u svom delikatnom izlaganju dometnuti ni
jedno slovo, a na svršetku ove knjižice nastupiću dokaz istine s nepobitnim argumentima, dotle
molim da se pažljivo prati moje izlaganje i da se ad hoc uzme kao istinito!
Ja sam unišao u društvo revolucionarnih terazijskih Jugoslovena oko 20. januara pr. g. i odmah
smo otpočeli življe raditi oko organizovanja revolucionarnog rada. Nastala su silna prepisivanja,
savjetovanja i dogovaranja. Neku vrstu tajničke dužnosti obavljali smo ja i urednik "Slovenskog
Juga" Ljubo Jovanović.
Ubrzo smo uspjeli da uz odobrenje svih jednomišljenika fiksiramo ad hoc pravac
revolucionarnog rada. Poslije dogovaranja i savjetovanja sa jednomišljenicima u Biogradu i u
unutrašnjosti Srbije poslije dopisivanja i prepisivanja sa jednomišljenicima u Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini. Dalmaciji i Dubrovniku izdali smo mi u Biogradu od prilike ovakav kominike: u
načelu se angažujemo za veliku, opću revoluciju masa na Slovenskom Jugu i savjetujemo, da se
što življe priprema teren za takovu revolucionarnu borbu, ali se mora odmah početi s
terorističkom akcijom pojedinaca u Bosni i Hercegovini, Novom Pazaru i Hrvatskoj, pošto su
političke prilike u tim zemljama zaoštravaju svaki dan, pa se bojati, da nas spontana erupcija
narodnog nezadovoljstva ne zateče nepripravne i da nas ne omete u pripremanju terena za opću
revoluciju masa na našem Jugu.

Gospodi u Biogradu poručujem, da sam prešao preko mnogih dokaza njihovog zlikovačkog rada

Čim je izdan i usvojen ovaj kominike odmah smo pozvali istaknutije jednomišljenike, iz
unutrašnjosti i sa strane, na konferenciju u Biograd, gdje se imalo riješavati o daljnjem radu.
Mnogi su se odazvali. Iz Hrvatske su delegirali kao zastupnike profesora karlovačke bogoslovije,
Valerijana (Vasu) Pribićevića i poručnika u Kruševcu Milana Pribićevića, braću narodnog
poslanika Svetozara Pribićevića. Dvojica Pribićevića došli su tada sa agitacionog putovanja po
Hrvatskoj i referisali klubu o uspjehu. Valerijan Pribićević referisao je, da mu je pošlo za rukom
pridobiti za stvar narodnog poslanika Budu Budisavljevića i još neke druge, a Milan Pribićević
saopštio je, da je zadobio svoga brata Adama Pribićevića, političkog činovnika u Hrvatskoj (tada
u Vrginmostu a danas u Pregradi?), da je i sam razgovarao sa Budom Budisavljevićem, narodnim
poslanikom, i da ga je upravo iznenadio Budisavljević svojim oduševljenim pristankom na
revolucionarni rad. Poslije referata braće Pribićevića, koji su u klubu s oduševljenjem primljeni i
usvojeni, saslušani su referati i ostalih članova pa se prešlo na debatu o biogradskom kominikeu.
Stanovište izloženo u kominikeu usvojeno je u cjelosti s dodatkom, da se što prije pripremi
eksplozivni materijal za početak terorističke akcije u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Novom
Pazaru i da se pribave novci za akciju. Kad je došao u pitanje eksplozivni materijal i novci, ustao
je kapetan Nenadović i zamolio nas, da njemu prepustimo brigu oko nabavljanja eksploziva i
novaca. Razjasnio nam je, kako će otputovati u Kragujevac, ako to odobri konferencija, kako će
preporukom prestolonasljednika Đorđa uzeti iz vojne fabrike u Kragujevcu potreban broj
eksplozivnog materijala, odnosno bombi, za početak terorističke akcije. Isto je tako kapetan
Nenadović držao kao u ruci da će prestolonasljednik dati i novce za početak akcije. Otvorila se
debata o predlogu Nenadovićevom. Niko nije imao ništa protiv toga da se preporukom
prestolonasljednika Đorđa nabave bombe, ali smo ja i Milan Pribićević bili protivni, da se od
mladog prestolonasljednika uzmu novci, bojeći se, da bi tako naša akcija, koju smo htjeli očuvati
suverenu i nezavisnu, postala ovisna od biogradskog dvora. Na koncu bi zaključeno, da kapetan
Nenadović pribavi preporuku od prestolonasljenika, da otputuje odmah u Kragujevac i da skloni
upravitelja fabrike da dozvoli, da jedan od članova kluba prisustvuje fabrikovanju bombi u
vojnoj fabrici. Glasanjem budem izabrat ja, da odem odmah u Kragujevac po povratku kapetana
Nenadovića. Što se tiče novaca bi riješeno, da se po mogućnosti nađe kakav Mecena, a ne pođe li
to diskretnim putem za rukom, da se onda obrati na prestonasljednika Đorđa.
Vaso i Milan Pribićević povratili su se odmah na svoja mjesta, kapetan Nenadović otputovao je
već drugi dan (čini mi se 15.februara) u Kragujevac, klub u Biogradu javio je litografisanim
okružnicama na diskretne adrese zaključak biogradske konferencije svim jednomišljenicima na
Slovenskom Jugu a ja sam čekao povratak kapetana Nenadovića pa da i sam otputujem u
Kragujevac.

II

Govoreći na cetinjskom sudu o pohodu u Kragujevac prećutao sam sve činjenice, koje sam u
prošlom odsjeku ove knjige izložio. Ali sam i u svom iskazu na cetinjskom sudu rekao, da sam
mnoge stvari prećutao i to ovim riječima: "... gospodi u Biogradu poručujem odavde javno, da
sam prešao ćutke preko mnogih dokumenata njihovog zlikovačkog rada... Za danas iz patriotskih
obzira dosta!". Ovdje konstatujem ove činjenice, da unaprijed onemogućim podvale, kako bi ja
sve ovo bio rekao i na cetinjskom sudu, ne štedeći nikoga, da sam imao pozitivnih dokaza u
rukama.
Da su se inspiratori crnogorskog zločina opametili, da su se okanili uzaludnog negiranja
činjenica, nego priznali pogrešku i povukli konzekvencije od takvog priznanja, ne bi došlo do
današnjih mojih otkrića, jer bi ja još živio u uvjerenju, da biogradska gospoda i njihovi saveznici
po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji i Novom Pazaru nijesu izgubili potpuno
glave. Pošto se to nije dogodilo, što su očekivali svi pametni ljudi, ja se smatram dužnim, da
istupim javno još jedanput i da reknem i ono, što sam na cetinjskom sudu iz patriotskih obzira
prećutao. Danas me baš ti patriotski obziri gone da govorim, stoga nastavljam mirne duše svoje
izlaganje.
Kapetan Nenadović povratio se iz Kragujevca 18. februara, a 19. februara referisao nam je u
klubu o ishodu svoje misije konstatujući potpun uspjeh. Nenadović je referisao, kako je
prestolonasljednik s velikom gotovošću dao naredbu da se izdaju bombe i da je, kako mu se čini,
o svemu izviješten i sam kralj Petar. Upravitelj fabrike, artiljerijsko-tehnički pukovnik Mihajlo
Vukićević, nije naravno ni jednog časa oklijevao da izda naredbu za fabrikovanje bombi
upravitelju pirotehnike, artiljerijsko-tehničkom majoru, Miodragu Vasiću. Referat kapetana
Nenadovića saslušan je s velikim oduševljenjem i odmah je stvoren zaključak, da ja krenem
sjutradan, 20. februara, večernjim vozom za Kragujevac i da mi kapetan Nenadović dade
preporučna pisma na upravitelja fabrike i pirotehnike.

Beograd do danas nije demantovao moje detaljno svjedočenje o bombama, kazano na cetinjskom
sudu

Meni bi stavljeno u dužnost, da nastojim, da donesem što više bombi i da na svaki način
pridobijem za revolucionarnu akciju na Slovenskom Jugu i majora Vasića, kako bi kasnije bez
preporuke i bez znanja prestolonasljednka Đorđa mogli dobivati potrebni eksplozivni materijal.
Izgledalo mi je tada, da svi nastoje iskreno, da očuvaju revolucionarnu akciju nezavisnu i
suverenu. Barem su i kapetan Nenadović i drugi biogradski članovi kluba uvijek pokazivali
težnju da budu neovisni od vlade i dvora. Tokom vremena razjasnilo mi se sve. Biogradski
mjerodavni krugovi nijesu mogli drugačije, nego fingirajući apsolutnu samostalnost
revolucionarne akcije uspješno najmiti u svoju službu nekolicinu oduševljenih mladih Srba.
Ja sam na cetinjskom sudu izložio do detalja svoj boravak u Kragujevcu, odnosno fabrikaciju
bombi a do danas nije pokušao Biograd da to demantuje, stoga ću i ovdje djelimično citirati
stenografski zapisnik dotičnog dijela moga govora. To će biti potrebno koliko za bolje
razumijevanje stvari, toliko i da se utvrdi autentičnost mog izlaganja. Dakle.
"... 20. februara, u veče u 11 1/2 sati, krenuo sam brzim vozom za Kragujevac. Na stanicu me
ispratio Ljubo Jovanović, urednik "Slov. Juga" i donio mi od kapet. Nenadovića dva pisma.
Jedno je bilo adresirano na Mihajla Vukičevića, upravitelja vojne fabrike, a drugo na Miodraga
Vasića, upravitelja vojne pirotehnike. Pisma nijesu bila zapečaćena pa sam pročitao sadržaj. U
oba pisma preporučuje kapetan donosioca pisma, t. j. mene, a u pismu na Miodraga Vasića,
opominjaše majora neka sa mnom preduzme stvar što ozbiljnije i detaljnije, neka me dobro uputi
u rukovanje s bombama i neka ih što prije pošalje po meni u Biograd. 21. februara, u 5 sati
izjutra, stigao sam u Kragujevac i odsio u hotelu "Takovo". Tu sam se zapisao u knjigu stranaca
pod pseudonimom: dr. Kraus, inženjer, iz Beča. U hotelu sam se pravio da ne znam srpski
govoriti, nego samo njemački. Ovo sam smatrao potrebnim iz dva razloga: prvo, što sam živio u
uvjerenju, da srpska vlada nema pojma o mom dolasku u Kragujevac, a drugo, što sam se bojao,
da mi ne bi austrijske vlasti pravile neprilika čak i u Srbiji. Uzeo sam slugu iz hotela za vođu i
potražio upravitelja pirotehnike Miodraga Vasića. On je mlađi čovjek, simpatičan (kako mi
rekoše u Biogradu), stoga sam htio njega prvo naći nego li pukovnika Vukičevića. Od prilike u
jedan i po sat popodne našao sam majora Vasića u pirotehnici zaposlena. Moram ovdje istaknuti,
da je ovaj čovjek učinio odmah na mene dobar utisak, što je trajalo sve do u najnovije vrijeme
kako ću kanije razjasniti!
To poslijepodne razgovarali smo podugo o svemu i svačemu, razgovarali smo se o političkim
prilikama u Bosni i Hercegovini i o političkim prilikama u drugim krajevima neoslobođenog
srpstva. Na koncu smo odlučili, da sjutradan, 22. februara, počnemo naš posao teoretski, pa onda
za nekoliko dana praktički. Major je bio mišljenja, da ćemo kroz nedjelju dana sav posao svršiti.
Još mi je savjetovao, da se odmah preselim iz hotela u privatan stan kod njegovog kuma,
majstora Milića, koji je nadglednik radionice za pravljenje kapisla. Ja sam ga poslušao i preselio
se još isto poslijepodne kod majstora Milića. Osim toga ustanovili smo, da sjutradan prije nego
pođem majoru u pirotehniku posjetim pukovnika Mihajla Vukičevića, upravitelja fabrike.
Sjutradan 22. februara, bio sam već u 8 i 30 sati u koncelariji upravitelja fabrike. Ja sam mu
ukratko ispričao moju misiju. Iza toga dao je pukovnik nalog jednom poslužitelju, da me kroz
fabriku provede u pirotehniku. U pirotehnici me očekivao major Vasić i odmah smo otpočeli
posao. Sa velikom spretnosti i s očitim zadovoljstvom razložio mi je major toga dana razne
eksplozivne smjese i njihovo djelovanje, njihove koeficijente rušenja itd. Sve eksplozive, počevši
od baruta pa do srebrenog fulminata (Knallsilber), prešli smo za tri dana. Moglo je biti 26.
februara u jutro, kad mi je major počeo tumačiti najobičniju konstrukciju bombi i odveo me u
tzv. "vatrometno" odjeljenje pirotehnike, gdje sam prvi put vidio čaure ovih istih bombi, gospodo
sudije, koje danas leže pred Vama kao corpora delicti. Vatrometno odjeljenje pirotehnike leži
podaleko od ostalih zgrada i upalo mi je u oči, da je s vrlo malo pažnje građeno i udešeno. Tu, u
vatrometnom odjeljenju bio je zaposlen Miloje Gojaković, koji je sada izvan granica Srbije i živi
u Novom Pazaru, kao ekonom manastira Banje kraj Priboja, pa se može preslušati putem
rekvizicije na sve okolnosti, koje ću navesti u vezi s njegovim imenom. Pored njega bio je tu i
majstor Miloje Stefanović, nadglednik toga odjeljenja, čovjek povjerljiv i dugogodišnji radenik u
fabrici. Ja sam bio počeo s Vasićem i tu govoriti njemački, jer sam u fabriku bio uveden kao
strani inženjer, koji ne zna ni riječi srpski, ali me major opomenu, da govorim slobodno srpski;
jer su i Gojaković i Stefanović njegovi povjerljivi ljudi.
Na jednom podugačkom stolu ležalo je od prilike 30 komada tek salivenih željeznih čaura ovih
istih četvrtastih bombi, koje stoje pred Vama, gospodo sudije.

Svjedok Nastić je na sudu detaljno opisao kako su u Kragujevcu pravljene bombe za atak na
Crnu Goru

Sve čaure bile su četvrtasto-kockaste, ali nijesu bile isto veličine i jednakih rubova. Veliki dio
(24 komada) bile su ovog istog oblika, koji vidite pred sobom. Ostatak, od nekih šest komada,
bio je nešto manjeg oblika i slabije fiksiranih rubova. Za stolom su Gojaković i Stefanović
lakirali bombe iznutra sa rastopljenim šelakom. Na moje pitanje, zašto to čine, odgovorio mi je
major, da je lakiranje potrebno, da ne bi dugim stajanjem metal djelovao štetno po eksploziv.
I mene je major potjerao da ih lakiram a i on sam pristupio je poslu. Tako smo vrlo brzo lakirali
iznutra sve čaure i stavili ih kraj peći, da se suše. Po svršenom poslu vratismo se u kancelariju
majorovu, gdje mi on pokaza nekih 50 komada kapisla za detonaciju punjenih sa 2 grama živina
fulminata (Knallquecksilber) i oko 50 komada ovih istih upaljača, koji su privrnuti na te bombe,
što leže pred Vama, gospodo sudije.
Molim, gospodine predsjedniče, naredite da se donese školska tabla, da crtežima jasnije pokažem
konstrukciju bombi.
Predsjednik: Dobro, neka se donese jedna školska tabla: (Donosi se tabla).
Đ.Nastić: Kao što spomenuh, iz vatrometnog odjeljenja otišli smo u kancelariju majorovu, gdje
mi je pokazao oko 50 ovih istih upaljača, koji su privrgnuti na bombe, koje ovdje leže. Ovaj
upaljač izgleda ovako (crta). Dio, što proviruje iz bombe jeste vrh upaljača a u njemu se svršava
u četiri kraka ispod ove kapice fitilj (barutna smjesa), koji je utaknut u upaljač. Upaljač je
privrgnut u bombu a dug je 5 cm. Dio, koji se nalazi u unutrašnjosti bombe uzak je i na njega je
nataknuta kapisla za detonaciju, pričvršćena pomoću jedne udubine na upaljaču. U šupljini, kao
što rekoh, nalazi se jedna smjesa barutova, fitilj. Mi smo počeli pažljivo naticati kapisle na
upaljače i pričvršćavati kapisle na udubinu na upaljaču. Ovako opremljene upaljače sa
nataknutim kapislama odnijeli smo u vatrometno odjeljenje, gdje su ležale čaure ovih bombi i
počeli smo da punimo čaure sa eksplozivnim štofom, tzv. šnajderitom, kojim su punjene
srbijanske bojovne granate. Šnajderit je eksploziv sigurnosti, tj. ne eksplodira od udara, niti je
osjetljiv od vatre, a eksplodira samo ako se detonira kapislom. Šnajderit je major miješao s
barutom, da lakše prihvati eksploziju, pa je stoga nešto izgubio od svoje žute boje.
Ja predlažem, da se ovdje obrazuje komisija ad hoc od sudija, državnih tužioca i branioca, da ja
otvorim jednu bombu i da konstatujemo, da je unutrašnjost bombe, odnosno upaljač u
unutrašnjosti bombe da je onakav, kako sam ga ja opisao, te da konstatujemo, da je bomba
punjena gore opisanim eksplozivnim štofom. Veći dio čaura napunili smo šnajderitom, čini mi se
19 komada, a ostatak sa nekim eksplozivnim štofom zelene boje, koga je sastavio major Vasić i
po sebi nazvao "vasit". Vasit ima ista svojstva kao i šnajderit, a i njega smo miješali s malo
baruta. Meni se čini, da smo sa vasitom napunili jednu od ovih većih četvrtastih bombi i sve prije
opisane manje bombe, čini mi se 5 ili 6 komada. (Uopće smo napunili 25 čaura). Kako nijesu
uhvaćene te manje, tvrdim, da se u ovima ovdje nalazi šnajderit. Molim, g. predsjedniče, da li je
austrijska ekspertna komisija u Kotoru ustanovila unutrašnjost ovih bombi?
Predsjednik: Nije!
Đ.Nastić: Tim prije molim, da se odmah obrazuje komisija ad hoc, da se ustanovi unutrašnjost
bombe i da se konstatuje da li do detalja odgovara mome izlaganju.
Dakle, gospodo, pošto smo čaure napunili eksplozivom od prilike do vrha, počeli smo vrlo
pažljivo privrtati upaljač u čauru mažući ujedno šraf na otvoru čaure vrlo lahkom rastopinom
šelaka, da ne bi eksploziv prihvatio vlagu.
Kada je to sve bilo gotovo, onda smo upaljače zatvorili kapicama, a ispod kapica mazali voskom,
da ne ulazi vlaga na fitilj. Po tom smo bojadisali bombe sivkastom bojom, da bi pri bacanju
svraćale na se što manju pažnju. Ove bombe eksplodiraju ovako: Upali se fitilj i za nekoliko
sekunda (9-10) dogori fitilj u upaljaču do kapisle, kapisla eksplodira i detonira bombu. Vrijeme
od 9-10 sekunada dovoljno je, da pobjegne onaj, koji upali bombu. Moram još konstatovati, da
se ove bombe upotrebljavaju isključivo za žive ciljeve i da im je djejstvo strašno. Kad bi se
bacile u sobu, obične veličine, ne bi mogao niko živ glavu iznijeti.
Ali, gospodo, pored ovih četvrtastih bombi, koje služe isključivo za žive ciljeve, major je
fabrikovao i druge, i to bombe, koje eksplodiraju od udara.
27. februara 1907. ujutru uzeo je major tri stare topovske kugle, veličine srednje čovječije glave,
pa ih dao izbušiti. Ove su kugle od prilike, kako rekoh, veličine srednje čovječje glave, a teške su
6 kilograma. Na površini kugle dao je izbušiti 6 rupa sa 6 upaljača i jednu rupu za punjene
eksplozivom. Moram napomenuti, da su rupe za upaljače tako porazmještane, da kugla kad
padne na zemlju, mora pasti na jedan od tih upaljača. Ove sitne kapisle, zvonasta oblika, sastavni
su dio upaljača tih okruglih bombi.

Za terorističke akcije u Crnoj Gori pravljene su i razorne bombe od starih topovskih kugli

Sam je upaljač vrlo interesantno konstruisan, pa i ako nijesu uhvaćene kugle, ja ću pokazati
konstrukciju tih bombi, odnosno sastav upaljača, kako bi se stekao pojam, čemu služe ove
uhvaćene zvonaste kapisle, koje leže pred Vama, gospodo sudije. U udubinu upaljača, takođe
zvonasta oblika, metne se ova zvonasta kapisla, nad nju se uvrne poklopac, koji je u sredini
šupalj a o kapislu se opire jednim spiralnim perom. Kroz rupu na zaklopcu uvije se šiljak, koji
ide gotovo do kapisle, a treba da detonira kapislu. U momentu kada se baci bomba, usljed težine
bombe i težine kapisle (koja se može pomicati u prostoru upaljača) stegne se spiralno pero i
šiljak udari u kapislu. Toga časa prenese se eksplozija kapisle kroz rupu na donjem dijelu
upaljača u unutrašnjost bombe i eksplodira cijela mašina. Ove su bombe hermetički zatvorene, a
pune se jednom običnom eksplozivnom smjesom, koja se dobije kad se dva dijela calii chlorici
pomiješaju sa jednim dijelom vrlo sitno istucanog šećera, pa se ta smjesa pažljivo i dobro
izmiješa. Fabrikovano je tada tri komada ovih velikih bombi i 18 malih kapislica. Ja ne znam
koliko ih je uhvaćeno?
Predsjednik: Upravo 18 komada.
Đ.Nastić: U ove bombe staje 3/4 kilograma do jednog kilograma eksploziva. Djejstvo ovih
bombi mnogo je strašnije od djejstva, četvrtastih bombi, u koje staje samo 10 dekagrama
eksploziva. Kora ovih okruglih bombi vrlo je debela i jaka pa pruža jači otpor, usljed čega se
postizava i jače djelovanje eksplozivne smjese.
Dakle, 27. februara 1907. pokazao mi je major Vasić manipulaciju s ovim bombama. Istoga dana
poslije podne otišli smo iz pirotehnike izvan fabrike duž jednog potoka i udaljili se oko 500 m od
fabrike, pa smo eksplodirali ovu jednu četvrtastu bombu i jednu valjkastu, od kojih doduše ne
vidim nijednu ovdje, ali koje su takođe tada liferovane, kad sam bio u fabrici, pa mislim, da su i
one ekspedovane ovamo. Te bombe valjkasta su oblika, služe za rušenje, dva puta su više od
ovih malih, zidovi su im tanji i u njih staje oko jedna polovina kilograma eksploziva. Na vrhu je
jedna rupa za kapislu.
Sutradan je major donio iz ljevaonice 5 komada ovih bombi pa smo ih napunili šnajderitom. Ove
se bombe eksplodiraju na vrlo jednostavan način, naime; na kapislu se metne fitilj tzv. Bikfordov
štapin, štapin se zapali, kapisla eksplodira i detonira eksploziv bombe.
Pošto se ove valjkaste bombe mogu dovesti u vrlo interesantan spoj sa satom budilnikom, a pošto
su ti spojevi sa satom vrlo lagani, to mislim, da su i oni bili u onom paketu, pa ću i njihovu
konstrukciju rastumačiti...
Toga dana pokazivao mi je major konstrukciju tih spojeva sa satom. Na osovinu sata budilnika
pričvrsti se ova sprava, pošto se ukloni zvonce. Tučak na budilniku udara u malu kapislu od
srebrnog fulminata, koja je pričvršćena na toj spravi (spoju). Sprava se sastoji od jedne
iskrivljene tanke bakarne cijevi napunjene živinim fulminatom. Cijev je tako zgodno iskrivljena,
da se njen donji dio uklapa u rupu valjkaste bombe, koja se položi kraj budilnika. Na dnu cijevi
nalazi se poznata kapisla od 2 grama živina fulminata i utaknuta je u bombu. Tako opremljen
budilnik upakuje se u sanduk i reguliše se na satu čas eksplozije. Uzmimo, da navijemo sat u 10
sati izjutra, to se može eksplozija udesiti za 9 sati i 55 minuta u večer, dakle u razmaku čitavih
12 sati. Kad počne sat da zvrči, tučak umjesto u zvonce udari u kapislu srebrnog fulminata, upali
je, i kroz dvije male rupice prenese se vatra u unutrašnjost cijevi a odatle na kapislu za
detoniranje odnosno na bombu i dogodi se katastrofa. Ova je sprava vrlo opasna. Spominjem i
ove spojeve sa satom i ako nijesu uhvaćeni, jer hoću da do detalja analizujem događaje u
Kragujevcu!
28. februara pokazao mi je major Vasić rukovanje jednim vrlo interesantnim aparatom, od koga
ste također našli jedan dio, a to je ova velika kapisla. Ova kapisla punjena je sa 7-8 grama živina
fulminata, i valjda je najopasnija od svih stvari, koje kao corpus delicti leže na ovom stolu. Ovu
je kapislu major dao napraviti od čaure metka iz srbijanske puške "Kokinke", samo je dao
ostrugati firmu fabrike, koja je liferovala municiju, da se ne bi našao po njoj majstor kapisle. Ova
kapisla se pričvrsti na jedan vrlo interesantan aparat i pomalo zamršene konstrukcije, ali ću
gledati, da ga rastumačim, koliko mi bude moguće. Na četverouglastoj metalnoj ploči, veličine
jednog kvadratnog decimetra, koja se može na krajevima pomoću klinaca pričvrstiti na izvjesni
sanduk, sto ili šta drugo, od prilike u sredini ploče nalazi se rupa dovoljno široka, da ova kapisla
prođe kroz nju i da se ustavi na svom rubu.

Beogradski carinici su na mig propustili tovar od četrdeset bombi, ne dotaknuvši ga

Na jednom kraju ploče nalazi se jedna naprava, koja se može uklopiti nad kapislu. U toj napravi
nalazi se igla, koja je u vezi sa jednim perom. Za pero se veže žica ili konopac pa se tako
opravljeni aparat pričvrsti na zaklopcu sanduka, u kome se nalazi izvjesna množina eksploziva
dva, tri, četiri, pa i dvadeset kilograma, a konop se zapne recimo preko puta, kuda će proći kola,
koja želimo dignuti u vazduh, konji zapnu za konop, konop trgne pero, igla usljed toga udari u
kapislu, kapilsa detonira eksploziv i dogodi se katastrofa.
Ovaj aparat upotrebljava se u raznim zgodama, stavlja se pred vozove, zapinje se za kućna vrata
itd. Ova kapisla punjena je kao što rekoh sa 7 do 8 grama živina fulminata i to stoga, da se može
njome detonirati mnogo veća masa eksploziva. Tada je fabrikovano tri ovakva aparata.
Tako smo po prilici toga dana bili gotovi sa cijelim poslom, samo smo čekali da radenici gore
opisivane sprave priugotove, da ih spakujem i ponesem u Biograd. Kroz to vrijeme prodao je
major Vasić među svojim prijateljima nekoliko komada mojih knjiga "Jezuite u Bosni".
Spominjem i ovu, na prvi pogled beznačajnu stvar, jer hoću da se unaprijed ogradim od
eventualnih podvala, da sam išao u Kragujevac da preprodajem knjige. Drugog marta 1907,
počeli smo pakovati stvari. Uzeli smo jedno duguljasto sanduče, od prilike ovoga oblika
(pokazuje na jedan corpus delicti). U ovo sanduče spakovali smo 16 komada četvrtastih bombi,
ovih istih koje leže ovdje. Svaku smo bombu uvijali u papir, koji smo uzeli od nekih starih
fabričkih protokola. Pošto je bilo vlažno vrijeme, to se sivkasta masna boja na bombama nije
mogla do dana pakovanja isušiti, te se papir lijepio za bombu i na bombi ostajali otisci prsta -
možda i mojih. To se sve, gospodo, vidi i na ovim bombama, koje leže pred VAma kao corpus
delicti! Zatim smo spakovali u jedan poseban sanduk pet komada valjkastih bombi i tri aparata
za detonaciju ove velike kapisle. Tri okrugle bombe na veliku muku smjestili smo u moj kufer.
Sve finije stvari: šest komada ovih velikih kapisla, osamnajest komada ovih sitnih zvonastih
kapisla (sa tri velike okrugle bombe) i trideset komada kapisla od dva grama živina fulminata
smjestili smo u jednu malu kutiju, koju sam ja nosio uza se, da se ne bi dogodila kakva nesreća.
Pored toga bilo je i nekoliko metara barutnog Bikfordova štapina, te jedna prazna četvrtasta
bomba i jedan prazan upaljač radi obuke.
Tako snabdjeven krenuo sam sutradan jutarnjim vozom za Biograd. Stvari mi je na stanicu iznio
Miloje Gojaković i pažljivo smjestio u vagon. Bio sam se zabrinuo, kako ću bombe prenijeti kroz
carinarnicu na biogradskoj stanici, pa sam stoga brzojavio Jaši Nenadoviću i tražio od njega, da
me dočeka na stanici u Biogradu. U Biograd sam došao u 4 sata po podne. Na stanici su me
očekivali i Jašo Nenadović i Jovanović, urednik "Slov.Juga". Na Jašinu zapovjed iznio je jedan
financijski stražar bombe iz vagona i natovario ih na kolica. Stražar je gurao kolica pred nama a
mi smo išli za njim preko perona biogradske stanice. Kad smo došli na carinaricu, Jašo je dao
mig činovnicima i oni su propustili stvari ne dotaknuvši ih se. Pred stanicom dodijelio je kapetan
Jašo još jednog narednika da doprati stvari do "Slov.Juga", gdje su imale biti smještene. (Ovdje
moram spomenuti, da se prostorije "Slov.Juga" nalaze u kralja Milana ulici, nasprama hotelu
"Londonu" nekoliko koraka od kraljeva dvorca!) Mi smo otišli naprijed i stigli smo u "Slov.Jug"
na nekoliko minuti prije financijskih stražara. Kad su stražari donijeli bombe i udaljili se,
smjestili su ih Jašo i Ljubo u jednu malu sobicu, koja se nalazi u hodniku prostorija "Slov.Juga",
upravo do one velike, prazne sobe, koja često služi za južnoslovenske pijanke i terevenke, te je
po tom svom "dobrom" glasu poznata mnogom patentovanom Jugoslovenu. U pomenutoj sobici
držalo je uredništvo "Slov.Juga" stare brojeve lista, pa smo ih mi zgodno upotrijebili pokrivši
sanduke i bombe papirom, da ne bi upale u oči kakom radoznalom njuškalu, jer prozor iz te
sobice vodi u hodnik. Tu sam ja ukratko održao Jaši i Ljubi predavanje o rukovanju s bombama i
otišao u hotel "Balkan", gdje sam uostalom stanovao i prije odlaska u Kragujevac".
Kako se vidi, moja ekspedicija u Kragujevcu svršila se najpovoljnije što se dade zamisliti, pa kad
se tome doda još i to, da mi je pošlo za rukom pridobiti majora Vasića za našu akciju, kao i to, da
je moj odlazak iz Biograda ostao gotovo neopažen, onda se može misliti kako je ugodno
raspoloženje vladalo u svom društvu! - Odmah smo na sve strane javili preko diskretnih adresa a
na litografisanim okružnicama, da sam ja potpuno uspješno svršio povjerenu mi misiju i da leže
u "Slovenskom Jugu", već četrdeset komada bombi, najsavršenije konstrukcije.

Ubistvo knjaza Nikole I predloženo je na skupu terorista u Beogradu, aprila 1907.

Po mom povratku iz Kragujevca počelo se u biogradskom klubu raditi življe nego ikada. Održale
su se mnoge konferencije i doneseni važni zaključci. Odlučeno je da se s terorističkom akcijom u
Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Novom Pazaru mora početi najdalje do 18.avgusta. Odlučeno je,
da se dotle spremi sve, što je potrebno za početak revolucionarnog rada i dozvan je bio Milan
Pribićević iz Kruševca na dogovor u Biograd. M.Pribićević došao je odmah i na njegov predlog
bi još riješeno, da se u Biogradu napiše i adresuju pisma na sve evropske novine, na sve kabinete,
vlade i na sve uglednije ličnosti u Evropi, da se u tim pismima obrazlože uzroci početka
revolucionarne akcije na Slovenskom Jugu i da se ekspediraju neposredno prije početka akcije.
Osim toga bi određeno, da ja i urednik "Slovenskog Juga", Ljubo Jovanović, konceptujemo i
napišemo ta pisma, da se pobrinemo za diskretne prevodioce i da svršimo stvar do konca aprila,
za kada je bila zakazana šira konferencija jednomišljenika. Na tu konferenciju imali smo ja i
Ljubo Jovanović podnijeti gotova pomenuta pisma, a Pribićevići i Nenadović imali su referisati o
uspjehu pri nabavljanju novaca, jer im je bio ovaj dio rada stavljen u dužnost. Milan Pribićević
nije se tada vratio u Kruševac nego je otputovao u Hrvatsku, da konačno sondira revolucionarni
teren.
Cio mjesec april radili smo ja i Ljubo Jovanović na sastavljanju, pisanju, prevođanju,
litografisanju i adresovanju gore pomenutih pisama i bili smo priredili oko 1200 dugih i opširnih
poslanica. U poslu nam je pomagao i Miloje Gojaković, koji se međutim bio povratio iz
Kragujevca i odobrenjem ministarstva inostranih dijela, odnosno dra. M. Spalajkovića, odjeljnog
šefa istog ministarstva, ostao je u Biogradu i stavio nam se potpuno na raspoloženje. Ja sam tek
tada bio na čisto, da i ministarstvo inostranih djela zna i odobrava našu akciju, jer kad to ne bi
bio slučaj, kako bi onda dugogodišnji plaćenik ministarstva inostranih djela, sadašnji tobožnji
ekonom manastira Banje u Novom Pazaru, Miloje Gojaković - kako bi mogao nenagrađen
čitavih tri i pol mjeseca biti na raspoloženju meni i Ljubi Jovanoviću?!
Od važnijih događaja u mjesecu aprilu bio je jedan zaključak kluba, da se major Miodrag Vasić
upravitelj pirotehnike zamoli usmeno, da sukcesivno fabrikuje bombe i da ih šalje na čuvanje u
Sopot, narodnom poslaniku Aleksi Žujoviću, koga je bio kapetan Nenadović zadobio za našu
akciju. Ovo je i učinjeno! Major Vasić obećao je ispuniti molbu kluba i počevši od polovice
mjeseca aprila liferovao je u Sopot na vrlo diskretan način nove bombe.
Koncem aprila održata je zakazana šira konferencija u Biogradu. I ovu su konferenciju posjetili
mnogi naši jednomišljenici iz unutrašnjosti i sa strane. Iz Hrvatske su delegirani kao zastupnici
Valerijan i Adam Pribićević. Na konferenciju je došao i Milan Pribićević, koji se tek tada, nakon
mjesec dana, bio povratio sa agitacionog putovanja po Hvatskoj. Pred konferencijom sam ja
pokazao manipulaciju s bombama, koje su ležale u prostorijama "Slovenskog Juga" i pročitao
pisma upravljena na razne svjetske novine, vlade, kabinete i t.d. To se primilo k znanju i ujedno
se riješilo, da se što prije počne sa prenošenjem bombi na austrijski teritorij i sa razmiještanjem
pisama po kulturnim evropskim centrima, kako bi se po potrebi lakše i sigurnije ekspedovala.
Prešli smo na razgovor o nabavljanju novaca. Braća Pribićevići referisali su, da im nije pošlo za
rukom da dođu na diskretan način do novaca, a isto se dogodilo i nama u Srbiji, s toga bi
riješeno, da odu odmah kapetan Nenadović i poručnik Srb do prestolonasljednika Đorđa i da ga
zamole za 5000 dinara.
Na moje veliko iznenađenje iskrslo je na toj konferenciji i pitanje o eventualnoj terorističkoj
akciji u Crnoj Gori, potakao ga je sam glavom kapetan Nenadović, a podupirali su ga poručnik
Srb i Ljubo Jovanović. U debati, koja je nastala oko toga pitanja, učestvovali smo ja i Adam
Pribićević, zastupajući stanovište, da bi bilo beskrajno nepatriotski, nesrpski, ludo i donkižotski
pokušati teroristički rad u Crnoj Gori. Kapetan Nenadović i Ljubo Jovanović dokazivali su
uporno, da će knez Nikola i današnja crnogorska vlada biti na putu našoj akciji, jer su tobože
sklopili savez s Austrijom. Kapetan Nenadović uvjeravao nas je, da on zna sa najvišeg mjesta, da
je knez Nikola prodao Austriji planove Italije na Balkanu itd. Ja i Adam Pribićević ostali smo pri
svom uvjerenju i kako nijesu Nenadović i Jovanović mogli dobiti većinu, odbijen je i predlog o
ubijstvu kneza Nikole. Pošto se svršila debata o Crnoj Gori, primljen je predlog Milana
Pribićevića, koji nije u raspravi o Crnoj Gori ni jednom riječi učestvovao, da se generalštabni
kapetan u Biogradu Milan Vasić primi u organizaciju i bi preporučeno, da se njegova "stručna"
sprema u svakom pogledu respektuje!

Bombe za atak na državu Crnu Goru donijeli su teroristi koji su rado primani na srpskom
dvoru

Konferencija se razišla naglasivši još jedanput potrebu skorog prenošenja bombi na austrijski
teritorij i preporučivši kapetanu Nenadoviću i poručniku Srbu, da što prije nabave novce od
prestolonasljednika, kako bi se moglo već jednom početi sa dislokacijom eksplozivnog
materijala i revolucionarnih pisama, Adam i Vaso Pribićević vratili su se u Hrvatsku, a Milan
Pribićević otišao je u unutrašnjost Srbije.
U to vrijeme bavili su se u Biogradu dvojica narednika financijske pogranične straže: Nešo
Šaulić s Mokre Gore i Drago Ćosović s Krajčinovice, karaule na srbijansko-novopazarskoj
granici. Obojica su bili vrlo intimni s kapetanom Nenadovićem, koji je kao upravitelj finansijske
pogranične straže bio i njihov komandant. Ja sam se s njima upoznao negdje sa polovicom aprila
kod kuće kapetana Nenadovića, pa smo se od tada viđali skoro svaki dan, i pri sastancima
zabavljao nas je ugodno Ćosović pričajući interesantne epizode iz svoje burne prošlosti, kako je
kao 28-godišnji hajduk prenosio u Srbiju za vrijeme vladavine Obrenovića revolucionarne
proklamacije tadanjeg kneza Petra Karađorđevića i t.d. Tada sam i doznao, da je Ćosović po
dolasku kralja Petra na srbijanski prijesto dobio mjesto financijskog narednika kao nagradu za
usluge učinjene knezu Petru Karađorđeviću. I ako mi je prošlost Ćosovićeva i njegova druga
Šaulića (koji kao crnogorski emigrant živi u Srbiji) bila poznata, ipak me iznenadilo, kad je ovu
dvojicu 25. aprila na večer odveo Jašo Nenadović u dvor. Poslije te misteriozne audiencije
obojica su dobili po 160 dinara putnog troška iz ministarstva inostranih dijela i čak njihov račun
u gostionici podmirivala je država. Sve mi je to bilo čudnovato i zagonetno, a pogotovo sam se
iznenadio, kad kapetan Nenadović sazva odmah sutradan po razlazu šire konferencije članove
biogradskog kluba i iznese predlog, da se u akciju donekle upute Ćosović i Šaulić i da im se
odmah povjeri izvjestan broj bombi da ih dislociraju na tromeđi, na srbijansko-turskoj, odnosno
srbijansko-bosanskoj granici. Predlog je bio dobro motivisan potrebom, da se eksplozivni
materijal nalazi što bliže operacionog terena, s toga je bio i prihvaćen. I ako je ovo bilo malo
iznenađenje ja sam ipak, po zaključku kluba, rado spakovao određeni broj bombi i uručio ih
Ćosoviću i Šauliću u prisustvu kapetana Nenadovića. Kasnije su te iste bombe uhvaćene na
Cetinju, gdje se i danas nalaze. Ja sam i na cetinjskom sudu do detalja opisao pojedinosti ovoga
slučaja sa Ćosovićem i Šaulićem, pa do danas nije službeni Biograd pokušao, da činjenicama
obori moj iskaz.
Odmah poslije odlaska Šaulićeva i Ćosovićeva opazio sam da je kapetan Nenadović jako
ohladnio od južnoslovenske revolucionarne akcije i bilo mi je jasno, da je tomu uzrok njegov
propali predlog u pogledu terorističkog rada u Crnoj Gori. Ljubo Jovanović dokazivao je dalje
svakom prilikom potrebu ubistva kneza Nikole i branio je energično stanovište kapetana
Nenadovića izjavljujući bojazan, da će nas knez Nikola i njegova vlada smetati u akciji. Ali
koliko je god Ljubo Jovanović bio kivan radi negativnog zaključka konferencije u pogledu
terorističke akcije u Crnoj Gori, ipak je s predanošću i energijom tjerao kapetana Nenadovića i
poručnika Srba, da što prije traže novce od prestolonasljednika, a svoju žučnu mržnju na vlasnike
crnogorske rashlađivao je u seriji bezobzirnih članaka uperenih protiv Gospodara Crne Gore,
koji su štampani u "Dnevnom listu", i koji su po svojoj bezočnosti jedinstveni u našoj
žurnalistici. I kapetan Nenadović i poručnik Srb otezali su, odugovlačili su, skanjivali su se da
izvrše misiju kod prestolonasljednika, naposljetku izjaviše u klubu, da im prestolonasljednik nije
tobože dao novce, jer nema na raspoloženju, pošto je tih dana izdao macedonskom komitetu 10.
000 dinara. Ova nas je vijest neugodno iznenadila, stoga smo odmah pisali svima
jednomišljenicima u unutrašnjosti i na strani i javili im o neuspjehu misije kod
prestolonasljednika s dodatkom, da će se radi toga morati cijela akcija odložiti i poslije 18.
augusta prošle godine.
Meni je počelo već tada bivati sumnjivo držanje biogradskih članova kluba, a pogotovu kapetana
Nenadovića i poručnika Srba, sumnjao sam, da ovi ljudi po nalogu svojih gospodara rade na
južnoslovenskoj akciji samo za to, kako bi je u zgodnom momentu mogli izvrgnuti u terorističku
akciju protiv Crne Gore i njenih gospodara. Ja neću ovdje da iznosim svoje mišljenje o tome, u
čijoj su se glavi porodile kobne misli o prevratnoj akciji u Crnoj Gori, neću da imenujem onog
Donkižota, koji je naredio kapetanu Nenadoviću, poručniku Srbu i ostaloj kompaniji terazijskih
Jugoslovena, da pošalju bombe protiv današnjeg prvog i najvećeg Jugoslovena, Nj.V Kneza
Nikole. Moji čitači odgonetnuće već ko je taj bezočnik, odgonetnuće da je to onaj isti, koji je
ubio kneza Mihajla, da je to onaj isti, koji je došao u Bosansku Krajinu sa 200 barjaka i samo
100 pušaka, da preko leševa srpskog naroda u Bosni liši tadašnjeg kneza Milana prijestola;
odgonetnuće moji čitači, da je to onaj isti, po čijem je nalogu pucao Knežević na kralja Milana,
onaj isti koji je ubio mučki kralja Aleksandra i kraljicu Dragu, i time udario sramnu ljagu na
pošteno i vedro čelo nevinog srpskog naroda.

Posumnjao sam da će bombe sakrivene na tromeđi kod Novog Pazara, biti upotrijebljene
protiv Crne Gore

Kako rekoh počeo sam sumnjati u patriotizam i iskrenost mojih biogradskih drugova, počeo sam
sumnjati u njihove dobre namjere od časa, kad su iznijeli predlog o ubijstvu kneza Nikole. Moja
je sumnja rasla svakim danom, nisam vjerovao da su u dobroj namjeri date bombe Ćosoviću i
Šauliću , strahovao sam pred pomišlju, da sam može biti besvjesno dao ruku zlikovcima u
nepatriotskoj akciji protiv Crne Gore. Moja je sumnja dostigla vrhunac kada polovicom maja
nenadano upade kapetan Nenadović u prostorije "Slovenskog Juga" i na oči usplahiren poče
pripovijedati, kako je ministar predsjednik Nikola Pašić tih dana bio u Užicama, kako je tamo
doznao o bombama sakrivenim na karauli Krajčinovici, kako su bombe po naredbi Pašićevoj
zaplijenjene i kako u ministarstvu inostranih djela zna i najniži činovnik, da je bombe poslao
kapetan Nenadović i da sam ja te iste bombe donio iz Kragujevca. Meni je ovaj intermeco bio
sumnjiv i odmah sam pomislio, da je ovo sve inscenirao kapetan Nenadović da odvrati moju
pažnju od bombi, koje su ležale na tromeđi, stoga odmah pisah o cijeloj stvari Milanu
Pribićeviću i zamolih ga, da što prije dođe u Biograd. Koncem maja došao je zbilja M. Pribićević
i pošto smo uzalud nekoliko puta dozivali na dogovor kapetana Nenadovića i poručnika Srba. Ja
sam tada otvoreno izjavio sumnju, da će kapetan Nenadović bez našeg znanja i privole, bombe sa
Krajčinovice upotrijebiti protiv Crne Gore. I Jovanović i Pribićević uvjeravali su me, da to ne
smije biti bez znanja i odobrenja našeg. Njihovo uvjeravanje nije me mnogo umirilo a i skora
budućnost pokazala je, da je moja sumnja bila opravdana! Kako je cijela naša akcija počela
ramati usljed indolencije kapetana Nenadovića odnosno poradi činjenice, da prestolonasljednik
nije tobože dao očekivane novce, to smo toga puta vijećali o novim eventualnim izvorima
materijalnih sredstava za akciju.
(Ja sam danas uvjeren, da smo mi mogli dobiti iz državne kase potrebna sredstva, jer država koja
trpi, da se ovakve stvari događaju s njenim znanjem a na njenom teritoriju, ne bi uskratila ni
eventualnu materijalnu pomoć, kao što nije uskratila ni liferovanje bombi iz državne vojne
fabrike. Ali ima jedan važan razlog radi koga su inspiratori ove akcije prividno izbjegavali
državnu subvenciju: trebalo je u akciju uvući Hrvate, Slovence i neke muslimanske elemente, pa
su se u Biogradu bojali, da ovi nesrpski elementi ne posumnjaju u iskrenost rada, kad službena
Srbija dadne materijalna sredstva. Eto stoga je bila sva ta trka oko nabavljanja novca, stoga je
teškom mukom pristala konferencija od konca aprila, da se od prestolonasljednika uzmu novci.)
Tu je Milan Pribićević iznio prvi put predlog, da se osnuje u Americi revolucionarna ekspozitura,
koja bi izdavanjem lista i kupljenjem priloga od američkih Srba opskrbljavala materijalnu stranu
akcije. (Ovaj je predlog i usvojen na konfernciji držanoj u Biogradu u decembru prošle godine,
pa je tada unišao i u privremeni štatut organizacije.) Po mišljenju M. Pribićevića našlo bi se u
Hrvtskoj dovoljno novaca za put u Ameriku i za etabliranje lista i redakcionog osoblja. Zaključili
smo, da M. Pribićević odmah otputuje u Hrvatsku i da konferiše s jednomišljenicima u pogledu
stanja nastalog usljed neimanja novaca, kao i u pogledu predloga o ekspozituri u Americi.
Pribićević je zbilja otputovao u Hrvatsku, bavio se nekoliko dana na putu pa se povratio u
Biograd i referisao nam u jednoj konferenciji, da se u Hrvatskoj potpuno slažu sa njegovim
predlogom o ekspozituri u Americi, da su obećali dati novce i da se njegov brat Adam Pribićević
odlučio da ide u Ameriku za urednika lista. Osim toga su preporučili jednomišljenici iz Hrvatske,
da se do jeseni ne preduzima ništa, jer nastupa ljeto, mrtva politička sezona, ali da je nužno, da se
što prije sazove velika konferencija jednomišljenika iz svih krajeva "Slovenskog Juga", da ta
konferencija pretrese sva dosadašnja sporna pitanja i sve zaključke i da prihvati i odobri
privremeni štatut revolucionarne južnoslovenske organizacije. Iz Hrvatske je stavljeno u izgled,
da će se ta konferencija održati bilo u Zagrebu, bilo u kojem drugom mjestu Hrvatske, ali
svakako u mjestu, gdje se bude održavala zemaljska konferencija samostalne stranke, kako bi što
manje upao u oči skup ljudi iz raznih naših krajeva. Referat M. Pribićevića primljen je na znanje
i prihvaćeni su predlozi iz Hrvatske. Rastali smo se razdijelivši dužnosti, koje smo imali vršiti
preko ljeta. M. Pribićević preuzeo je na se sastavljanje privremenog statuta organizacije, Ljubo
Jovanović otputovao je na novopazarsku granicu, da tamo s Milojem Gojakovićem sondira
revolucionarni teren a kasnije je otputovao u Prag tobože na svesokolski slet i vratio se u Beč, ne
bi li pridobio još koga omladinca za akciju. Ja sam ostao u Biogradu da primam eventualne
vijesti sa terena odnosno da šaljem potrebne informacije jednomišljenicima.

Nakon zaplijene bombi na Cetinju, još sam manje vjerovao obećanjima terazijskih
Jugoslovena

Poručili su da u Hrvatskoj vrbuju što više aktivnih članova za organizaciju i da do velike

konferencije spreme potrebna materijalna sredstva za američku ekspozituru, kapetanu Milanu
Vasiću stavili smo u dužnost, da sastavi tačan plan dislokacije austrijskih trupa na našem Jugu.
(On je u tom svojstvu imao otputovati što prije na "liječenje" u Dalmaciju i zbilja probavio je
čitavih 6 mjeseci u Dalmaciji stanujući stalno u Dubrovniku.)
Svaki je od nas radio po zaključku ove konferencije, samo je kapetan Nenadović radio za račun
svoga sumantog gospodara a sekundirali su mu biogradski članovi kluba pa i sam Ljubo
Jovanović po svom povratku iz Praga. Ja sam u augustu mjesecu opazio, gdje ti ljudi rade svom
parom na akciji protiv Crne Gore stoga sam i otišao iz Srbije u Bosnu žaleći, što sam godinu
dana energije potrošio uzalud. Bio sam naime uvjeren, da više niko u Srbiji neće ni pomišljati na
južnoslovensku akciju, nego će se sva buka svršiti s jednom eksplozijom u Crnoj Gori. Ali tako
nije bilo, održala se i južnoslovenska akcija, a u Crnoj Gori umalo da nije došlo do katastrofe
kako ću pokazati u daljnjem izlaganju.
Ovo je od prilike sve ono, što je prethodilo crnogorskoj aferi s bombama, a što treba da znaju
čitači ove knjige, pa da bolje razumiju dokumenta "patriotskog" rada biogradskih i nekih srpskih
političara u Hrvatskoj, koja ću objaviti u sljedećem dijelu ove knjige. Ja sam doduše na
cetinjskom sudu iznio mnogo više intimnijih podataka o događajima, koji su prethodili aferi s
bombama ali sve to nema velikog interesa za čitače ove knjige, kojima će se sada pružiti
mogućnost, ne samo da se uvjere o istinitosti mojih iskaza na cetinjskom sudu i o istinitosti mog
izlaganja u ovoj knjizi, nego i da zavire u utrobu onih biogradskih mahinacija, koje prijete da
zatalasaju životinjskim instinktima masa na Slovenskom Jugu.

IV.

S mojim biogradskim jednomišljenicima rastao sam se hladno ali u ljubavi. Oni sa svoje strane
obećali su, da će najenergičnije poraditi da pospješe akciju, a ja sam opet zadao riječ, da ću
živeći u Sarajevu uvijek stajati njima na raspoloženju u radu, koji se bude kretao u granicima
namjeravane južnoslovenske revolucionarne akcije. Moram piznati, da sam vrlo malo vjerovao u
obećanja terazijskih Jugoslovena, s toga sam i pisao odmah s puta Milanu Pribićeviću i javio mu
da idem u Bosnu razočaran radom kapetana Nenadovića i drugova. Došavši u Sarajevo nijesam
preuzimao ništa u pravcu naše akcije nego sam čekao vijesti iz Biograda. U Sarajevu me zatekao
i 6. novembar, dan kad su uhvaćene biogradske bombe na Cetinju. Poslije ovoga događaja još
sam manje vjerovao u obećanja terazijskih Jugoslovena, da će svom energijom nastaviti započetu
akciju, s toga me jako iznenadilo pismo Milana Pribićevića od 6. novembra, u kome žali što sam
se ja razočarao u radu i dobrim namjerama kapetana Nenadovića i između ostalog veli ovo:
...Početak naših misli neka bude sa našom stvari, svršetak s njom. Sve što radimo neka služi njoj.
To je mišljenje i mojih prijatelja i Vaših prijatelja, treba mu se stoga pokoriti. To mišljenje
dijelite, uvjeren sam i Vi. Ja držim, Vi ste nestrpljivi, što se ništa ne radi, pa se stoga kolebate,
mučite i morite sa pitanjima nepotrebnim i planovima nepotrebnim. Krajnje je vrijeme stoga da
pređemo na posao naš. O tome sada pri kraju primite, konkretne neke stvarne odluke.
2. Postavljanje osnova. Riješili smo, da sve ono što smo prošle zime, proljetos i ljetos
razgovarali, ove zime izvedemo. Ja ću izraditi stvar, poslati je gdje treba. Obavijestili smo ljude
koji će se sakupiti, izabrali mjesto gdje će se to skupljanje izvršiti. Tamo će se primiti stvar,
pretresti i odrediti posao svakom od nas. Dotle se strpite. Radite koliko možete ovako. Ja ću vam
javiti u svoje vrijeme mjesto i doba sastanka. To će sve biti naskoro.
3. O mome predlogu, koji Vam je poznat riješavali smo i odlučili da se on podnese sastanku,
gdje će se pretresti. Tako je i pravo. Neka svi odluče i riješe, a ne samo dvojica, trojica.
4. Moj dolazak u "U" je prijeko potreban sada, kada su dvojica naših prijatelja otišli iz toga
mjesta na duže vrijeme. Preduzeto je sve što treba, da ja što prije dođem u "U". Čim se to izvrši,
javiću Vam. To bi bilo sve na brzu ruku, što treba da znadete. Odnosno Vašeg predloga o pisanju
o Bosni i listu? Rješavaćemo kad se sastanemo. Tamo ćemo utvrditi sve što se ima da radi,
koristi za našu stvar. Naš prijatelj, onaj slabi sa malom gospođom, sa kojim sam Vas ja upoznao,
otišao je na more na 3 mjeseca. On će biti u Dubrovniku. Ako možete da dobijete nekakovu vezu
s njim, bilo bi dobro. Javite mi se češće, vodite samo mnogo računa o sigurnosti pisma, ja se sve
bojim ovako, pišite stoga oprezno: Vi znadete u ostalom i sami kako je to potrebno. Pozdravljam
Vas mnogo i lijepo, Vaš prijatelj.
I ako će čitači ovih redaka razumjeti pismo Milana Pribićevića, ipak ću mu ja dodati
najpotrebniji komentar. Pribićević veli: "Početak naših misli neka bude sa našom stvari... Krajnje
je vrijeme već da pređemo na posao naš". Pod "naša stvar" i "naš posao" M.Pribićević misli
namjeravanu revolucionarnu akciju, on bodri mene da ne klonem duhom radi toga, što sam se
razočarao u radu terazijskih Jugoslovena pa mi javlja i "konkretne neke, stvarne odluke", koje su
stvorene po mome odlasku iz Biograda. Iz drugog dijela Pribićevićeva pisma - "2. Postavljanje
osnova" - vidi se jasno, da su u Biogradu poslije moga odlaska počeli energičnije raditi na akciji:
"Riješili smo da sve ono što smo prošle zime, proljetos i ljetos razgovarali, ove zime izvedemo"

Pismo M.Pribićevića najavljivalo je da će nakon cetinjske afere akcije terorista biti

nastavljene

Dalje se govori i o namjeravanoj velikoj konferenciji svih jednomišljenika sa Slovenskog Juga:

"Obavijestili smo ljude koji će se skupiti, izabrali mjesto gdje će se to skupljanje izvršiti... Ja ću
Vam javiti u svoje vrijeme i mjesto i doba sastanka". Kako sam u prošlom dijelu ove knjige
spomenuo, preuzeo je M.Pribićević bio na se dužnost, da sastavi nacrt privremenog štatuta
organizacije i o tome govori u pismu: "Ja ću izraditi stvar i poslati je gdje treba. U trećem dijelu
pisma - "3. O mom predlogu", govori Pribićević o svom predlogu glede osnivanja ekspoziture u
Americi, a u četvrtom dijelu: "4. Moj dolazak "U"", o potrebi svoga dolaska u Biograd. Odavne
smo osjećali nezgodu što M. Pribićević ne živi u Biogradu, stoga su bili preduzeti potrebni
koraci kod ministarstva vojnog još u junu mjesecu radi njegova premještaja u Biograd, ali kako
su se na vladi bojali, da ne bi stvar upala u oči Austriji, išlo je sporo sa rješenjem Pribićevićevog
premještaja. Kako su tada bili otišli iz Biograda, Lj.Jovanović i Lj.Nešić, prvi u Brisel a drugi u
Pariz, to je potreba premještaja M.Pribićevića u Biograd postala aktuelnija. Da dopunim
komentar ovog pisma moram protumačiti riječi: "Naš prijatelj, onaj slabi sa malom gospođom, sa
kojim sam Vas ja upoznao, otišao je na more na 3 mjeseca. On će biti u Dubrovniku. Ako
možete da dobijete nekakvu vezu s njim, bilo bi dobro". Ovdje misli Pribićević na
generalštabnog kapetana Milana Vasića, koji je bio s nama u akciji, kako je čitačima poznato, i
kome je palo u dužnost, da stvori plan dislokacije austrijskih trupa na našem Jugu. Kapetan
Vasić došao je zbilja početkom novembra pr.g. sa gospođom u Dubrovnik i ostao do polovice
aprila ove godine. On je stajao i sa mnom u vezi, kako će se vidjeti iz daljnjeg izlaganja.
Ovo pismo, koje je pisano na dan, kad su otkrivene i uhvaćene biogradske bombe na Cetinju a
koje je nagovještavalo nastavak južnoslovenske revolucionarne akcije, jako me iznenadilo. Stoga
sam pisao M. Pribićeviću i Lj.Jovanoviću i izrazio svoje čuđenje i negodovanje radi crnogorske
afere, u kojoj su upotrebljene naše bombe sa novopazarske granice, o čemu sam se bio uvjerio na
Cetinju, odmah po otkriću afere. Ta dva pisma poslao sam u Vrginmost Adamu Pribićeviću i
zamolio ga, da ih ekspeduje na siguran način, pošto sam se bojao otpremiti pisma iz Sarajeva.
Adam Pribićević otpremio je pisma i o tom mi javljaše, u pismu početkom decembra pr.g. ovo:
"Dragi moj prijatelju, pisma sam otpremio. Milanovo na poznatu mi adresu, koju mi je on dao, a
Ljubino onako "klot" kako ste ga vi adresirali, jer ja ne znam za Ljubu druge adrese.
Kako sam obaviješten skoro prije nekih 8-10 dana bili su u Biogradu: Milan, Vaso, Bude, a
sigurno i Ljuba, ako je u Biogradu bio u to doba. Kakav je povod bio sastanku ja ne znam.
Ne mogu da se maknem zbog službe nikud radi naše stvari. Gledaću da tobože radi zdravlja
dobijem dopust 2-3 dana i odem u Zagreb radi dogovora sa našim kaponjama, t.j. radi puta tamo
u novi svijet i sredstava zanj. Čekam samo odgovor od Milana.
Sad mi je moj šef Srbin otišao; bio je krasan čovjek, skroz pouzdan. Sad sam dobio Hrvata-
frankofurtimaša. Možete misliti kako mi je. Pozdravljam Vas mnogo
Vaš Ad.Pribićević,
Adresa za mene: Gdn Joco Oreščanin, ravn. učitelj
U Vrginmostu.
Pismo Adama Pribićevića treba također malo komentara! U prvom dijelu govori Adam
Pribićević kako je ekspedovao moje pismo bratu Milanu i Ljubi Jovanoviću. Više komentara
treba drugi dio pisma: "Kako sam obavješten, skoro prije nekih 8-10 dana bili su u Biogradu:
Milan, Vaso i Bude, a sigurno i Ljuba, ako je u Biogradu bio u to doba. Kakav je povod bio
sastanku to ja ne znam". Pod imenima: Milan, Vaso, Bude i Ljuba, misli Adam Pribićević:
Milana Pribićevića, Vasu (Valerijana) Pribićevića, narodnog poslanika Budu Budisavljevića i
Ljubu Jovanovića. Iz mog prijašnjeg izlaganja znaju čitači, da su ovi ljudi aktivno učestvovali u
revolucionarnim pripremama što evo potvrđuje i Adam Pribićević. Na konferenciji koja se
spominje u Adamovu pismu, a koju su tada, u početku decembra ili koncem novembra, održali
ovi ljudi u Biogradu, odobren je privremeni štatut južnoslovenske revolucionarne organizacije,
koji je i meni poslat, a doneseni su valjda i drugi zaključci u pogledu revolucionarnog rada, koji
su meni ostali nepoznati. I Ad. Pribićević govori o "našoj stvari", pod kojom razumijeva
namjeravanu revolucionarnu akciju. U pismu se dalje veli: "Gledaću da tobože radi zdravlja
dobijem dopust 2-3 dana i odem u Zagreb radi dogovora sa našim kaponjama, t.j. radi puta tamo
u novi svijet i sredstava zanj". Ja sam u prošlom dijelu ove knjige govorio o predlogu
M.Pribićevića da se osnuje revolucionarna ekspozitura u Americi i tom sam prilikom rekao, da
se Ad. Pribićević izjavio spremnim otputovati u Ameriku, ovo potvrđuje i sam Ad. Pribićević.
Kako su naši jednomišljenici u Zagrebu shvatili ozbiljno predlog ekspoziture u Americi vidi se
po ovom pismu, iz koga izbija nervoznost Adama Pribićevića da što prije otputuje "u novi
svijet", radi čega ide u Zagreb "radi dogovora sa našim kaponjama". Adam Pribićević ne veli
poimenice sa kojim, pa i ja ih neću imenovati, nego ostavljam radoznalog čitača da pogađa sam
ko su "kaponje". Kako smo imali međusobno diskretne adrese to mi Ad. Pribićević na kraju
pisma javlja svoju adresu. Pošto se bojim, da ne bi ovim retcima napravio neprilike i g. Joci
Oreščaninu, to ovdje rado izjavljujem, da mi nije poznato da je g. Oreščanin imao ikakova udjela
u našoj akciji!