Amarcord (1973), Italija/Francuska, boja, 127 min, P.E.C.F./Franco Cristaldi, r.

:
Federico Fellini, sc.: F. Fellini, Tonino Guerra, df.: Giuseppe Rotunno, glazba: Nino
Rota, ul.: Magali Noël (Gradisca), Armando Brancia (Tittin otac), Bruno Zanin
(Titta), Pupella Maggio (Tittova majka), Ciccio Ingrassia (ujak Teo), Gianfilippo
Carcano (don Baravelli), Mauro Misul (profesor), Maria Antonietta Beluzzi
(trafikantica), Stefano Proietti (Oliva).

Radoznali dječak Titta odrasta u tal. provinciji okružen galerijom živopisnih likova te
pokazuje veliko zanimanje za suprotni spol. Premda se s vremenom polit. odnosi
radikalno mijenjaju, a fašisti počinju dominirati institucijama moći, zajednica ne
prestaje živjeti kroz rituale – smjena godišnjih doba, te prirodne, društv. i obiteljske
spektakle (snijeg, magla, prolazak velikog broda, bračne svađe, ispadi ludoga ujaka).

Jedan od najomiljenijih eur. filmova svih vremena, pozornost je privukao vještim

kombiniranjem intimnih motiva i društv. rituala te groteskom i komičnim epizodama
prožetim nostalgičnim tonom (prizor s korpulentnom trafikanticom lakog morala). Zlo
i nemoral ne mogu biti teme ovako nostalgična filma, istodobno intimna poput
prisjećanja te široka u tematskom zahvaćanju društv. slojeva i važnijih zanimanja u
malome mjestu, uključujući plemstvo, prostitutke i svećenika. Domišljata kompozicija
kadra, sugestivna fotografija, dinamičnost zbivanja i uvjerljiva gluma nadograđeni su
glazbom privlačne gl. teme. Fellini je navodno u film uklopio mnoge motive i
događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju, koje je iskoristio i u nekim drugim
ostvarenjima. Amarcord ne spada među redateljeva najuspjelija djela, no nezaobilazan
je i zbog odjeka u popularnoj kulturi, a među više međunar. nagrada osvojio je Oscara
za najbolji film na stranom jeziku.

N. Gilić