SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST

MAKEDONSKA NACIONALNA MANJINA

STUDENT: Katarina Tušek

AKADEMSKA GODINA: 2014./2015.
KOLEGIJ: Nacionalne manjine:pristup istraživanju
NOSITELJ KOLEGIJA: prof. dr. sc. Darko Dukovski
SURADNIK NA KOLEGIJU: dr.sc. Barbara Riman

Rijeka, 24. svibnja 2015.

1. UVOD
Ovaj seminarski rad temeljit će se pretežno na kronološkom aspektu Makedonaca i
njihove države, od najranijih začetaka, stvaranja nacionalnog imena, do njihovog često
teškog položaja u odnosu s drugim narodima. Prikazat će se njihova veza s Hrvatima,
od rane povijesti sve do danas, a za kraj vidjet ćemo sliku o Makedoncima u Hrvatskoj
danas, te na koji način Republika Hrvatska njeguje kulturne aspekte makedonke
nacionalne manjine. Kao što sam autor navodi u predgovoru knjige, putovanje je kroz
vrijeme i prostor oduvijek bila velika zagonetka za svakog čovjeka. Makedonija i
Makedonci u tome nisu nikakav izuzetak – oni s manje ili više slabosti ili vrlina dijele
opći tijek povijesnog, unoseći u njega svoje posebnosti obogaćujući tako čitavu kulturu.
No, u njihovom slučaju, tu je velik doprinos Makedonije, te Makedonaca u slavnoj
svjetskoj prošlosti, bez obzira na to što su stoljećima bili izloženi brojnim pokušajima
da izgube pamćenje o svom velikom povijesnom značaju.

2. O MAKEDONCIMA KROZ POVIJEST

Kao što nitko sam ne odabire mjesto ni vrijeme rođenja, tako ni narodi nemaju
mogućnost izbora. Makedonija i Makedonci, ne samo danas, već stoljećima
predstavljaju jednu od eruptivnijih točaka u svom dijelu Europe, a možda i šire. Na tom
se prostoru već tisućljećima sudaraju svjetovi, ostavljajući naoko neizbrisive tragove i
dajući pouke. Kroz povijest nadjevana su im različita imena, uništavana su im naselja,
a oni su preseljeni u daleke krajeve. No sami su sebe uvijek i zauvijek nazivali jednim
imenom – imenom Makedonci.

2.1. O MAKEDONSKOM IMENU

Legende i mitovi predantičkog razdoblja govore da je Prometej svom prvom sinu dao
ime Devkalion. Pjesnik Hesiod nadalje navodi, kako je Devkalionova kćer vrhovnom
bogu Zeusu rodila dva sina: Magneta i Makedona – vojnika. Druga je Devkalionova
kćer rodila sinove Greyka i Latina – u čemu se očituje povezanost Makedonaca s Grcima
i Rimljanima, te njihov velik značaj još od mitološkog doba. Car Konstantin
Porfirogenet u djelu O tematima govori da je zemlja Makedonija upravo nazvana po
netom spomenutom Makedonu, no postoji i teorija da je Makedonija ime dobila po
Eolovom sinu Makedonu. Grčki arheolog Fotis Pecas obrazlaže kako je ime Makedonac
 najprije bilo etničko, a tek potom geografsko, odnosno povijesno, čemu u prilog govori
nastanak antičke Makedonije. Makedonska država svoj vrhunac doživljava u vrijeme
vladavine Filipa II, te njegova sina Aleksandra Velikog. Time je stvoreno najveće
antičko carstvo koje se prostiralo od obala Mediterana, preko Egipta do Indije.

2.2. RANA POVIJEST MAKEDONIJE I NJENOG NARODA

Iako se Aleksandrov imperij nije održao, sjeme helenizma koje je rašireno po Europi i
Aziji, izaziva divljenje do današnjih dana. Makedonci s povijesnog zemljovida Europe
nisu nestali nakon Aleksandrova carstva, a njihova snaga nije bila poljuljana ni ranim
prodorom Skita, Anta i Slavena na Ilirski poluotok. Već je u najranije doba Bizanta
uspostavljen temat Makedonija, te je makedonska dinastija bila jedna od najmoćnijih
unutar te državne tvorevine. Prema tome, Bizant je kao i sav antički svijet bio
multietnička zajednica, te je ime i sam geografski pojam Makedonije imao dvostruko
značenje – s jedne strane u kontekstu njene svjetske slave, a s druge obnovljena i
priznata tema Makedonije. Često se uz ime Makedonac stavljao i predmetak Arm- što
je ukazivalo na njihovo nasljedstvo pripadnika Romanum Vlahorum, uz koje se
spominju još i Histri, Delmati, Ilirci. Makedonija kao jedna od zemalja ranog
kršćanstva, upravo zahvaljujući Bizantu postaje ugledna krščanska zajednica s dvije
biskupije u Solunu i Ohridu. Uloga Ohridske nadbiskupije neotuđivi je dio ukupne i
posebne kršćanske baštine ilirskog polutoka, a posebno Makedonije. Odigrala je
izuzetnu ulogu u širenju glagoljaštva te kasnije ćirilićnog pisma. Škola sv. Klimenta,
svjedočanstvo je jedne izuzetno razvijene kulture srednjeg vijeka slavenske i kršćanske
Makedonije i makedonskog naroda, Njezinih osam stoljeća vrlo važne aktivnosti,
osobito tijekom Otomanskog carstva, govore sami za sebe, te govore o jednoj
duhovnosti i promišljenosti kojoj u datom vremenu i prostoru nema premca.

2.3. RANI DODIRI HRVATA I MAKEDONACA

Kompleksnost obrade i prezentacije zadane teme proizlazi iz činjenice da je ona
nedovoljno obrađivana, istraživana i prezentirana javnosti od znanstvenika kako u
hrvatskoj tako i u makedoniji. Zbog niza povijesnih okolnosti do današnjeg dana nema
kvalitetnijih radova o makedonsko-hrvatskim odnosima. O njima saznajemo jedino iz
djela Stjepana Antoljaka i Gorana Kalogjere. Prisutnost Makedonaca na tlu Hrvatske,
na teritoriju Republike Hrvatske nije moguće povijesno točno i kronološki kontinuirano
pratiti, budući da Makedonci kao etnos nisu imali onu snagu identiteta s kojim se on
 obično determinira. O mogućem preseljavanju stanovništva tj. o intenzitetu i
konkretnim obiteljima te o lokacijama novog naseljavanja teško je govoriti jer nedostaju
arhivska građa i verificirana istraživanja. Neovisno od crkvenog raskola 1054. dodiri i
veze između Makedonije, Ulcinja, Kotora, Dubrovnika, Splita i cijele Dalmacije
nastavljeni su kao i veze sa Slavonijom, te današnjom južnom Italijom (Sicilija,
Kalabrija).

3. EGZODUSI I MAKEDONSKO NACIONALNO PITANJE

Prisilna islamizacija tijekom 16. i 17. st. izazvala je kod kršćanskog stanovništva,
osobito na području Makedonije, Epira, Albanije i Srbije, snažan val iseljavanja koji se
kretao u smjeru preko Otranta u Italiju, a njihov će izbjeglički val tijekom 17.st.
prodrijeti sve do Budimpešte i Varaždina. Otvaranjem Istočnog pitanja 1856., a osobito
carigradske konferencije i San Stefanskog mira 1878., “makedonsko pitanje“ dobiva
izuzetnu važnost za državne interese Bugarske, Srbije i Grčke, ali i za Makedonce.
Balkanski ratovi (1912-1913) i Prvi svjetski rat (1914-1918) izazvali su najveći egzodus
Makedonaca iz Makedonije, a dio te iseljeničke rijeke doplovio je i do jadranskog dijela
Hrvatske. (tijekom balkanskih ratova oko 140.000 ljudi, a nakon Prvog svjetskog rata
još je oko 350.000 ljudi promijenilo mjesto svoga stalnog boravka.) Stvaranjem
kraljevine SHS u Makedoniji dolazi do još jednog vala izbjeglica - ovoga puta iz
političkih razloga. U doba kraljevine Jugoslavije zbog vjerskog, ekonomskog i
političkog, a osobito nacionalnog terora, veliki je broj Makedonaca odlazio izvan
domovine, pogotovo u Hrvatsku i sloveniju, gdje su prilike bile nešto povoljnije.
Makedonci su u savezu sa svojim sugrađanima Albancima, Turcima, Romima, Vlasima
i drugima, sanjajući demokratsku republiku, još iz razdoblja Ilindenskog ustanka i
stvaranja Kruševske Republike, uplovili u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju i
zajedno s njom putovali do njezina nestanka. Slabo je poznato jer je to bila gotovo tabu
tema, koliko je Makedonaca, pretežno iz zapadne Makedonije gdje se oduvijek živjelo
u susjedskim odnosima s albancima, od 1952. do 1990. trajno napustilo domovinu.
Prema statističkim podacima iz 1981. iz tog je dijela Makedonije svoje domove
napustilo 280.000 Makedonaca.
4. TURBULENTAN POLOŽAJ MAKEDONACA U HRVATSKOJ NEKAD
Makedonci u Hrvatskoj već 1922. osnivaju u Zagrebu ogranak VMRO-a pod imenom
„Makedonska Mladinska Organizacija“ koja je uskoro zabranjena. Tek je 1935. niklo
građansko-studentsko društvo „Vardar“, čijim je zborom ravnao Jakov Gotovac.
Najznačajnija nacionalna asocijacija Makedonaca u Kraljevini Jugoslaviji u
međuratnom razdoblju je Kulturno-prosvjetno društvo „Vardar“ utemeljeno 1935. u
Zagrebu. Iz bogate djelatnosti „Vardara“ svakako treba posebno istaći „Rezoluciju“/
„Političku deklaraciju o Makedoniji“ u kojoj se po prvi puta javno, zahtjeva otvaranje
pučkih škola u makedoniji na makedonskom jeziku. Najteži udarac koji je dao negativan
predznak Makedoncima u Hrvatskoj zbio se Rujanskom deklaracijom iz 1941. kada su
se oni, temeljem sporazuma između Nezavisne Države Hrvatske i Bugarske morali
prisilno izjašnjavati kao Bugari, a mnogi Makedonci koji se nisu htjeli izjasniti morali
su napustiti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Povijesne okolnosti i političke nesuglasice u
razdoblju Drugoga svjetskog rata nisu mimoišla Makedonce i Hrvate. Između 1945. i
1990. u tadašnjoj Jugoslaviji Makedonci nisu imali mogućnost vlastitog organiziranja u
bilo kakve asocijacije izvan Republike Makedonije, niti na zavičajnom niti na etničkom
načelu. Stvari počinju teći nabolje tek sedamdesetih godina, kad se broj makedonskih
studenata u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu popeo na više od 120. 1962. na FFZG u
okviru katedre za jugoslavistiku organiziraju se predavanja o makedonskom jeziku.
Nekoliko godina kasnije utemeljena je i posebna katedra za makedonski jezik i
književnost koju preuzima prof. Petar Kepeski. Njegovo najimpozantnije djelo svakako
je rad na prvom makedonsko-hrvatskom i hrvatsko-makedonskom rječniku, koje nije
dovršeno. U razdoblju od 1969. do 1985. Zagreb je bio svojevrsna meka za Makedonce,
o čemu svjedoče brojni makedonski studenti te građani Zagreba i Hrvatske koji su svoj
život i rad vezali uz mjesto studija i okruženju koje im je postalo druga domovina, a još
su i danas mnogi od njih živi i aktivni u svojim sredinama.

5. POLOŽAJ MAKEDONACA U HRVATSKOJ DANAS

1990. raspadom Jugoslavije i stvaranjem samostalne RH omogućeno je da se i
Makedonci u Hrvatskoj kao etnička i građanska udruga organiziraju i djeluju. Tako je
došlo do stvaranja MKD „Ilinden“-Rijeka, kao prvog društva Makedonaca. Zatim
slijede MKD „Braća Miladinov“-Osijek, društvo Makedonaca i prijatelja Makedonije-
Split, MKD „Krste Misirkov“- Zagreb i MKD „Kočo Racin“-Pula te njihove krovne
organizacije Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj. 1992. donosi se odluka da
 se tiska dvojezično glasilo Zajednice pod imenom „Makedonski glas“, a za prvog je
glavnog urednika izabran Ognen Bojadžiski, autor knjige Makedonci u Hrvatskoj –
temelj ovog seminarskog rada. 1992. upućen je javni apel Vladi RH da u duhu dobrih
hrvatsko-makedonskih odnosa prizna suverenu i neovisnu Republiku Makedoniju pod
njenim ustavnim imenom, te je krajem veljače iste godine RH bila među prvih pet
zemalja koja je priznala Republiku Makedoniju. U listopadu 1993. došlo je do
utemeljenja Hrvatsko-makedonskog društva prijateljstva u Zagrebu. Najveći dio
djelovanja Društva makedonaca i Zajednice u cjelini odvija se u njegovanju kulturnih i
duhovnih tradicija i vrednota - folklor, glazbeno-zborske aktivnosti, organiziranja Dana
Makedonske kulture, obilježavanje tradicionalnih makedonskih blagdana, gostovanja
hrvatskih i makedonskih kulturnih i javnih djelatnika, posjeti Makedoniji i njegovanje
uzajamnosti s matičnom sredinom kroz obilježavanja imena i stvaralaštva onih
Makedonaca koji su na tlu Hrvatske ostvarili značajna kulturna i umjetnička ostvarenja.
Svakako treba istaći tiskanje glasila Zajednice „Makedonski glas“, ali i tiskanje desetak
knjiga raznih autora, pretežno Makedonaca.

6. ZAKLJUČAK
Put Makedonaca kroz povijest nije bio lak, te su se morali snažno boriti da okažu svoju
važnost i sačuvaju sebe od svjetskog zaborava koji su im htjeli nametnuti neki drugi
narodi. Nasreću, Hrvatska i njen narod spoznali su prave makedonske vrednote, s njima
se povezali te stvorili neraskidivo prijateljstvo naroda koji traje godinama, a trajat će i
daleko u budućnost. Poticanjem njihova slobodnog izražavanja, promicanjem njihove
kulture i osebujnosti izražaja, sami su Hrvati oplemenili i sebe. Odnosi većina i manjina
uvijek su bili i bit će ovisni ne samo od stupnja razvoja demokracije već prije svega od
općeg i posebnog razumijevanja, uzajamnosti i tolerancije. Prag tolerancije se najviše
povećava podizanjem razine spoznaje i edukacije uvažavanjem i poštivanjem razlika i
različitosti.

LITERATURA:

 Ognen Bojadžiski, Makedonci u Hrvatskoj – kronološki aspekti, Zajednica

Makedonaca u RH, Zagreb, 2007.