You are on page 1of 410

Naslov izvornika

Fires of Winter

Copyright © 1980 by Johanna Lindsey


Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Glavni urednik
Zoran Maljković

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice
Eva Vidmar

Ilustracija na naslovnici
Shutterstock

Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2018.

ISBN 978–953–14–2288–8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000980426.
Johanna Lindsey

Zimske vatre
S engleskoga preveo
MARIN POPOVIĆ
Suprugu Ralphu
i sinovima Alfredu, Josephu i Garretu.
1

aleni se zaselak smjestio na sićušnoj čistini u unutrašnjosti kopna, tek


M nekoliko kilometara od zapadne obale Walesa, netom pokraj otoka
Angleseyja. Na strmom brežuljku koji se izdizao nad selom, stajala je
impozantna palača. Sivo kameno zdanje nadvilo se nad selom, uvelike nalik
majci koja opreznim okom pazi na svoju djecu.
Selo je bilo okupano raskošnom toplinom ljetnoga sunca. Isto se nije
moglo reći i za palaču na brijegu koja je, iako je sunce dotaknulo njezine
grube sive zidove, ostala hladna i zloslutna. Putnici koji bi prolazili krajem
često su odlazili s istim dojmom hladnoće. Ni danas nije bilo drugačije.
Stranac je, malo–pomalo, pronašao put do središta sela, pritom oprezno
držeći palaču na oku. Međutim, nije trebalo dugo da vreva događanja oko
njega skrene pozornost visokog stranca sa zaštitnički nastrojene majke na
brijegu. Nelagodu je polagano zamijenio osjećaj da mu predstoji nekoliko
trenutaka sreće koja mu je već dulje vrijeme izmicala. Već se više puta
osvrnuo oko sebe, napasajući oči na tihom spokoju, na desetak usko zbijenih
koliba, na djeci koja su, jurcajući uokolo, igrala svoje nevine igrice, te
ženama – ah, ženama! Za tren oka zamijetio ih je pet ili šest koje su mu bile
po volji. One, zabavljene svojim svakodnevnim poslovima, nisu obraćale
pozornost na njega.
Stranac, odjeven u podvezane, ali bijedne i pohabane hlače, zaogrnut
prljavom vučjom kožom koja mu je služila kao ogrtač, nije mogao vjerovati
svojim očima. Na vidiku nije bilo muškaraca, ni jednoga jedinog. A žena je
bilo puno, svih godišta! Je li možda kojim slučajem nabasao na drevno selo
Amazonki? Ne, bilo je tu i djece, dječaka i djevojčica podjednako. Muškarci
mora da su radili u poljima negdje na istoku, jer nije vidio polja na svojemu
putu ovamo.
– Mogu li vam pomoći, dobri čovječe?
Stranac se iznenađeno prenuo, hitro se okrenuvši i suočivši s djevojkom
čije je ozareno lice krasio znatiželjan osmijeh i koja je, procijenio je,
doživjela barem šesnaest zima. Savršeno je odgovarala njegovu ukusu sa
svojom uredno isprepletenom svilenkastom kosom i velikim zelenim očima
usađenim u nevino, anđeosko lice. Oči su mu se spustile niže, samo na
trenutak kako djevojka ne bi nazrela njegove namjere, ali bujne su joj grudi
baš u tom trenu zategnule smeđu podsuknju, a njezini mu široki i jedri
bokovi prouzročili zatezanje u preponama.
Kada stranac nije odgovorio, djevojka je nastavila. – Prošli su mjeseci
otkako je putnik naišao u naše selo... nitko nije dolazio otkako je, u potrazi
za novim domom, selom prošla posljednja skupina s Angleseyja. Dolazite li
i vi s Angleseyja?
– Da, stvari tamo više nisu iste – naposljetku je odgovorio. Mogao joj je
zboriti o svojim nevoljama da je bio raspoložen za takvo što, ali ako bude po
njegovu, ona će uskoro imati pregršt vlastitih problema, a istini za volju,
rame za plakanje nije bilo ono što mu je trebalo. – Gdje su seoski muškarci?
Ne vidim čak ni starca koji broji svoje posljednje dane na zemlji.
Djevojka se na trenutak žalobno osmjehnula. – Starci su oboljeli od
groznice prije dvije zime i nema ih više. Mnogi su umrli te godine, i mladi i
stari. – Potom joj se osmijeh razvedrio. – Jutros je opažen divlji vepar, a
preostali su se muškarci dali u potjeru. Večeras ćemo imati gozbu,
dobrodošli ste pridružiti nam se.
Njegova ga je znatiželja natjerala da upita: – Ali zar nemate polja koja
treba obrađivati? Ili je divlji vepar važniji?
Djevojka se grohotom nasmijala. – Mora da ste uistinu čovjek mora,
inače biste znali da se usjevi siju o proljeću i žanju o jeseni te da nema puno
posla između.
Njegovo se iznureno lice naboralo. – Tada očekujete skori povratak
muškaraca?
– Oh, ne, ne ako se njih pita – nasmijala se. – Razvući će potjeru kako
bi što duže uživali u njoj. Ne događa se često da se vepar ovoliko približi
selu.
Napetost je iščezla s muškarčeva lica, a tanke su mu se usne izvile u
zloslutan smiješak. – Kako se zoveš, djevojko?
– Enid – odgovorila je veselo.
– A imaš li muža, Enid?
Zarumenjela se, spustivši pogled. – Ne, gospodine, još uvijek živim pod
očevim krovom.
– A on je s ostalima?
Zelene joj je oči ponovno obasjao smiješak. – On nizašto ne bi
propustio potjeru!
Predobro da bi bilo istinito, pomislio je muškarac ozareno prije negoli je
ponovno progovorio. – Doputovao sam izdaleka, a jutarnje je sunce već
vrelo, Enid. Smijem li se odmoriti u tvojem domu?
Prvi se puta doimala nervoznom. – Ja... Ne znam...
– Samo nekoliko minuta, Enid – dometnuo je hitro.
Razmišljala je nekoliko trenutaka. – Sigurna sam kako moj otac ne bi
imao ništa protiv – odgovorila je pa se okrenula kako bi ga povela do kolibe.
Nastamba u koju je ušla bila je uistinu malena, a sklepani zid dijelio je
dvije prostirke za spavanje rasprostrte na zemljanom podu u kutu. Čađavo
kameno ognjište zauzimalo je cijeli jedan zid, a ispred njega su se nalazile
dvije jednostavne stolice i stol. Na stolu su stajala dva prekrasno izrađena
pehara, optočena poludragim kamenjem. Muškarčev je pogled zapeo upravo
za njih. Ti su pehari mogli vrijediti pravo malo bogatstvo i nije mu bilo
jasno kako su se našli u tako skromnoj kolibi.
Enid je promatrala muškarca kako znatiželjno odmjerava darove koje je
dobila od gospodara palače kao zahvalu za pružene usluge. Visoki stranac
nije bio naočit, ali nije bio ni odbojan. Iako je bilo jasno da ne posjeduje
ništa vrijedna, imao je snažna leđa i mogao se skrbiti o njoj kao suprug.
Izgledi da će među svojim narodom pronaći muža bili su slabi jer su svi
slobodni muškarci već isprobali njezine čari, a iako su je svi odreda smatrali
umješnom, nijedan je nije htio uzeti za ženu, znajući kako su i njegovi
prijatelji lijegali s njome.
Lice joj je ozario smiješak dok je u glavi kovala plan. Razgovarat će s
ocem po njegovu povratku i izložit mu svoju namjeru. On je suosjećao s
njezinom nevoljom i priželjkivao zeta koji bi mu pomagao u polju. Zajedno
će privoljeti stranca da ostane neko vrijeme. Potom će Enid iskoristiti svoje
čari kako bi od čovjeka iznudila prošnju. Stvari će ovoga puta biti drugačije;
da, ovog će puta čekati brak prije negoli se prepusti zadovoljstvu. Neće
dodati još jednu pogrešku na svoj već podugačak popis.
– Biste li htjeli malo piva da njime utažite žeđ, dobri čovječe? – upitala
je umiljato, ponovno privukavši muškarčevu pozornost na sebe.
– Da, i te kako bi mi prijalo – odgovorio je, strpljivo sačekavši da mu
ona stavi pehar u ruke.
Muškarac je nervozno promatrao otvoren ulaz, a ugledavši slamnata
vrata, izglavljena iz šarka i naslonjena na zid pokraj ulaza, hitro je iskapio
pivo do kraja. Prišao je vratima bez riječi pa ih uglavio na njihovo mjesto,
zapriječivši tako jutarnje sunce. Bilo mu je jasno da vrata nisu načinjena za
zaštitu, nego kako bi čuvala toplinu ili svježinu izbe i kako bi se, što mu je
savršeno odgovaralo, ispriječila znatiželjnim pogledima.
– Jutro postaje sve toplije – ponudio je objašnjenje koje je djevojka
prihvatila, bez trunke straha.
– Želite li pojesti štogod, dobri čovječe? Neće mi trebati dulje od
trenutka da vam nešto spravim.
– Da, jako si ljubazna – odgovorio je, razvukavši tanke usnice u osmijeh
zahvalnosti. Međutim, u sebi je pomislio kako hrana može čekati, dok
njegove prepone ne mogu.
Djevojka mu je okrenula leđa kako bi prišla ognjištu. U tom je trenutku
izvukao nož ispod tunike pa joj se nečujno prikrao iza leđa. Enidino se nisko
tijelo ukočilo kada joj je oštrica dodirnula vrat, a muškarčeva joj se prsa
privinula uz leđa. Nije se, poput većine djevojaka njezine dobi, bojala za
svoje tijelo, nego za svoj život.
– Nemoj vikati, Enid, ili ću biti prisiljen ozlijediti te – izgovorio je
muškarac usporeno, jednim joj dlanom obujmivši zaobljene grudi. – I bilo
koga tko bi ti priskočio u pomoć. Želim se malo proveseliti, ništa povrh
toga.
Čuvši riječi koje su rasplinule njezine tek skovane planove, Enid je
prigušila jecaj. San koji je uspjela sanjati samo kratak trenutak – konačno
imati muža – bio je mrtav.
*
Nešto južnije od sela, usamljena figura hramala je šumom, mrmljajući sebi u
bradu pri svakom koraku. Konja koji je već odavno zbacio jahača nije bilo
nigdje na vidiku, no mladić se još uvijek osvrtao i glasno proklinjao, dižući
malenu šaku u zrak.
– Prije će na vrbi roditi grožđe nego što ću te ja primiti natrag, ti
razmaženo kljuse!
Mladićev je ponos bio povrijeđen snažnije nego stražnjica na koju se
dočekao prilikom pada, ali mladac je, unatoč tome, dlanom čvrsto
pridržavao bolno mjesto, grabeći prema selu. Očekujući skorašnji zaslužen
odmor, ponosno uzdigavši glavu, izdržao je znatiželjne poglede seljana.
Jedna mu je žena prišla pa, prešutjevši očito pitanje – što se dogodilo s
mladićevim konjem? – umjesto toga rekla: – Imamo posjetitelja, Bren. Enid
mu je iskazala gostoprimstvo.
Hladne, sive oči pogledale su prema Enidinoj kolibi pa se potom vratile
na ženu. – Radi čega su htjeli privatnost?
Žena se značajno osmjehnula. – Znate kakva je Enid.
– Istina, ali nikad dosad nije bila tako blagonaklona prema strancima.
Mladić je bez ijedne riječi, držeći u ruci isukani mač, prevalio kratku
udaljenost do Enidine kolibe pa odgurnuo zatvorena vrata. Njegovim je
srebrnosivim očima trebalo nekoliko trenutaka da se priviknu na tminu
kolibe, ali potom su se spustile na par u kutu, potpuno nesvjestan
novopridošlice. Stranac se nadvio nad Enid, silovito se zarivajući svojim
slabašnim bokovima u nju poput kakva uspaljena vepra.
Isprva su sive oči bili opčinjene prizorom parenja dvaju stvorenja,
dubokim zarivanjem muškarca između ženinih razmaknutih bedara te
uzdasima i hroptanjem koji su dopirali iz kuta. Ali potom su se, spazivši
srebrnkast bljesak, mladićeve sive oči zatamnile poput oblaka koji
najavljuju predstojeću oluju, usredotočivši se na nož u strančevoj ruci.
Mladac je bez premišljanja žustrim koracima prešao izbu pa podigao
mač, potom vješto zarežavši strančevu stražnjicu. Vrisak iznenađenja
prolomio se kolibom, a muškarac je skočio s Enid i uzmaknuo pred
napadačem.
Enid je iznenađeno uzdahnula vidjevši razlog zbog kojeg je stranac
uzmaknuo. – Bren, otkud vi ovdje?
Mladac je stajao razmaknutih nogu, odgovorivši bez ikakvih emocija u
glasu. – Pretpostavljam kako je dobra kob što me ona nesreća koju zovem
Willow zbacila, jer inače ne bi bilo nikoga tko bi istjerao pravdu u tvoje
ime. Nametnuo ti se, nije li?
– Da – odgovorila je Enid, ne uspjevši nakon toga suspregnuti jecaje
olakšanja koji su joj protresli tijelo.
– Djevojka nije djevica! – Stranac je gnjevno ispljunuo riječi, objema
rukama štiteći svoju okrvavljenu stražnjicu.
Ovo nije bio djevojčin otac, zaključio je muškarac, nego samo dječak, i
to izrazito mlađahan dječak, ako je bilo suditi po njegovu glasu. Bilo je
očito kako mladić nije seljanin, njegovo je bogatstvo dokazivao obrubljen
plašt prebačen preko sive tunike koja je bila u skladu s bojom očiju ljutitog
dječarca. Mač kojim je strancu izrazio dobrodošlicu nije bi nalik ičemu što
je dosad vidio, bio je to bez sumnje široki mač, ali izrazito tanak i lagan,
balčaka optočenog blistavim plavim i crvenim draguljima.
– To ti ne daje pravo da joj se nametneš. Da, i te kako je poznato da je
Enid velikodušna sa svojom putenošću – dometnuo je mladić nešto tiše – ali
samo s onima koje sama odabere. Pružila ti je gostoprimstvo, a ti si uzvratio
na ovaj, nečuven način. Kako ćemo ga kazniti, Enid? Da mu odsiječem
glavu pa je položim pred tvoje noge ili možda da to učinim s onim
smežuranim organom koji je maločas tako ponosno stajao?
Muškarac je ispljunuo odgovor prožet mržnjom. – Iščupat ću ti srce
zbog tih riječi, dječače!
Hihotanje žena koje su se, čuvši vrisak, okupile na ulazu u kolibu
ispunilo je prostoriju. Lice obnaženog muškarca problijedjelo je u naletu
bijesa. Poniženje je bilo utoliko veće što se i mladićev zvonki smijeh
pridružio zboru žena.
Tada je, na sveopće iznenađenje, Enid progovorila srditim tonom. – Ne
biste ga smjeli ismijavati, Bren!
Smijeh je zamro, a mladić joj je uputio pogled pun prijezira. – Zašto,
Enid? Stranac je očito uvjeren kako se može nositi sa mnom čije je koplje
oborilo svojega prvog vepra kad mi je bilo tek devet ljeta. Pet ništarija palo
je od moje ruke kada su zaprijetili tvojemu selu. Vitlam mačem otkako
učinih prve korake i otada se marljivo pripremam za sve što rat može
donijeti. A ovaj obeščastitelj žena uvjeren je kako mi može izrezati srce
svojom igračkom koju drži u ruci. Pogledaj ga! Unatoč visini, on je obična
bijedna kukavica.
Posljednja je uvreda iz muškarca izmamila bijesan urlik, pa je pohrlio
naprijed, podigavši ruku u kojoj je držao nož, odlučan u namjeri da ispuni
svoju prijetnju. Međutim, mladićevo hvalisanje nije bilo lažno i on se s
lakoćom izmaknuo u stranu. Jedva primjetan pomak ruke ostavio je na
muškarčevim prsima dugačku, krvavu porezotinu. Završio je svoj manevar
udarcem čizmom u već grimiznu muškarčevu stražnjicu.
– Možda i nije kukavica, ali svakako je nespretna budala – dražio je
mladac muškarca koji se zabio u suprotni zid. – Je li ti bilo dosta,
silovatelju?
Muškarac je prilikom udara o zid ispustio nož iz ruke, ali ga je hitro
zgrabio pa ponovno nasrnuo. Mladićeva je oštrica ovog puta vješto zarezala
slijeva, a muškarac je srdito pogledao savršeno slovo X na svojim grudima.
Rane nisu bile duboke, ali posve dostatne da bi mu prsa i trbuh prekrile
ljepljivom krvlju.
– Uspijevaš mi nanijeti samo ogrebotine, dječače! – zarežao je
muškarac. – Moja će oštrica, iako mala, pronaći svoj cilj i zadati smrtonosan
udarac!
Kako su suparnici sada bili udaljeni jedan od drugoga samo korak,
muškarac je uočio priliku, hitro nasrnuvši na protivnikov vitki, bijeli vrat.
On se, međutim, izmaknuo u stranu lakoćom matadora koji se izmiče s puta
razjarenom biku. Muškarčev je nož zarezao prazan zrak, a sekundu poslije
primio je gadan udarac koji mu je izbio oštricu iz dlana i poslao je na drugi
kraj prostorije, daleko izvan njegova dohvata.
Stranac se našao oči u oči s Enid koja je zurila u njega pogledom
nemilosrdne srdžbe. – Bijedna budalo! Bren se samo poigrava tobom.
Uvidio je istinitost njezinih riječi i problijedio. Iako ga je boljela
spoznaja da ga je svladao običan dječarac, sada je stao strahovati za vlastiti
život. Okrenuo se prema dječaku moleći se da mu završni udarac donese
brzu smrt.
U hladnim, sivim očima koje su ga promatrale nije se nazirala milost, a
smijeh koji se prolomio preko mekanih, senzualnih usnica zaledio je krv u
njegovim žilama.
– Pod kojim te imenom znaju?
– Donald... Donald Gillie – odgovorio je hitro.
– A otkud si došao?
– Anglesey.
Na sam spomen imena, sive su se oči sumnjičavo skupile. – Jesi li bio
tamo prošle godine, kada je prokleti vikinški brod napao otok Holyhead?
– Da, bilo je užasno svjedočiti takvom krvoproliću i...
– Dosta! Nitko nije tražio da prepričaš što su gadovi učinili. Znaj ovo,
Donalde Gillie! Tvoj život počiva u rukama ove djevojke. – Mladac se
okrenuo Enid. – Što ćemo s njime? Da svršim s njegovim bijednim životom
ovdje i sada?
– Ne! – uzdahnula je Enid zaprepašteno.
– Hoću li ga onda osakatiti zbog onoga što ti je učinio? Odsjeći mu
nogu? Ruku?
– Ne! Ne, Bren!
– Pravda mora biti zadovoljena, Enid! – Mladac se nestrpljivo otresao. –
Moja je pravda blaža od one mojega oca. Da ga je lord Angus zatekao
između tvojih bedara, nataknuo bi ga na kolac i ostavio vukovima. Bilo je
zabavno poigravati se njime, ali moje su oči svjedočile njegovu zločinu i on
će platiti zbog toga.
Enid se prestrašeno osvrnula, širom razrogačenih očiju. Donald Gillie
stajao je klonulih ramena, iščekujući svoj usud. Mladić se pogubio u
mislima, njegovo inače glatko čelo naboralo se, a potom su njegove sive oči
živnule kad mu je sinulo rješenje.
– Znam. Hoćeš li prihvatiti ovog čovjeka kao muža, Enid?
Na jedva čujni šapat, nije trebalo dugo čekati. – Hoću.
– Pristaješ li na to, Donalde Gillie? – Sive oči prostrijelile su ga
prijetećim pogledom.
Muškarac je trznuo glavom. – Da, pristajem! – riječi su nahrupile iz
njegovih usta.
– Tada neka tako i bude, bit ćete združeni u braku – rekao je mladić
tonom koji nije ostavljao mjesta raspravi. – Mudro si odabrao, Donalde
Gillie. Ali imaj na umu ovo. Ne možeš danas pristati pa se sutra
predomisliti. Nemoj da požalim što ti dopuštam da se tako olako izvučeš.
Ako se djevojci nešto dogodi ili ako je namjeravaš napustiti, nećeš moći
pronaći rupu dovoljnu duboku da te sakrije, jer ću te pronaći i ispraviti
krivicu tvojim životom.
Muškarac nije uspio suspregnuti sreću jer se uspio izvući s tako blagom
kaznom. – Neću joj nauditi.
– Dobro – odsječno je odgovorio mladić pa se okrenuo prema vratima i
dometnuo: – Odlazite, žene. Dosta je bilo zabave za danas. – Potom se
okrenuo prema Enid i rekao: – Operi ga prije nego ti se otac vrati. Štošta ćeš
morati objasniti tom dobrom čovjeku.
– Vaš je otac uistinu odgojio milostiva sina, gospodaru – uzvratio je
Donald Gillie.
Mladić se zdušno nasmijao. – Moj otac nema sinova.
Donald Gillie ostao je gledati za mladićem koji se udaljavao, zatraživši
potom objašnjenje od Enid. – Što je time htio reći?
– To nije bio on. – Nasmijala se primijetivši njegovu zbunjenost. –
Život ti je poštedjela gospa Brenna.
2

renna je otvorila teška hrastova vrata, dopustivši podnevnom suncu da


B se razlije mračnim hodnikom palače. Hodnik je bio prazan, ali kroz
dvostruka vrata velike prijemne dvorane dopirali su glasovi. Razaznala je
glasove svoje polusestre Cordelle i kuharice, čuvši kako dvije žene
raspravljaju o hrani koja će biti poslužena za večernji objed.
Cordella je bila posljednja osoba koju je željela sresti u tom trenutku.
Zapravo, u bilo kojem trenutku, ali posebice sada kada je još uvijek bila
natučena poslije pada – prokleta bila, Willow – i ni izbliza u svojemu
najboljem izdanju.
Običavala je jednostavno projuriti hodnikom pa ju je ljutila činjenica da
je prisiljena vući se puževim korakom. Činilo joj se da je svaki mišić ispod
pojasa boli, a kratak okršaj s Donaldom Gilliejem nije nimalo pomogao.
Morala se svojski potruditi kako ne bi napravila bolnu grimasu prilikom
svakog pokreta u Enidinoj kolibi, ali čelična joj je volja pomogla ne otkriti
ni trunku bola na nježnim crtama svojega lica.
Ha! Stranac je bio uvjeren da se bori s dječakom. To joj je i te kako
godilo egu. Na kraju krajeva, nije li to bio dojam koji se trudila ostaviti?
Tijekom tih nekoliko trenutaka, uistinu je bila sin svojega oca, a ne samo
neiskusan dječak u nezgrapnom ženskom tijelu. Angus bi se ponosio njome
gotovo koliko i ona sama.
Teškom je mukom svladala nekoliko prvih stuba na dnu široka stubišta
pa naglo skrenula kako bi se popela ostatkom stubišta koje je vodilo do
labirinta hodnika na drugom katu. Stranac bi se zasigurno izgubio u tim
hodnicima jer se doimalo kao da su palaču započela graditi dva različita
graditelja, svaki na svojemu kraju, bezuspješno se trudeći sastati u sredini.
Angusov je otac podigao palaču na ovaj način jer mu je odgovaralo
zbunjivati goste. Angus je već dosegao mladenačku dob kada je palača
naposljetku dovršena, jer je trebalo dvadeset godina da se izgradi takav splet
hodnika.
Prizemlje palače bilo je nalik bilo kojem drugom takvom zdanju, ali
drugi je kat imao devet zasebnih odaja, svaka sa svojim zasebnim
hodnikom. Brenna je skrenula desno kod prvog hodnika i prošla pokraj
jednostrukih vrata koja su vodila u očevu sobu. Znala je da će biti tamo, u
krevetu, jer se proteklog tjedna razbolio i tek se trebao oporaviti. Pomislila
je kako bi mu mogla prepričati detalje svojega susreta sa strancem.
Kasnije, odlučila je, shvativši da joj je prijeko potrebna kupka.
Skrenula je na kraju očeva kratkog hodnika, ušavši u onaj Cordelle i
njezina muža. Njezine odaje nalazile su se s lijeve strane, smještene odmah
iza pročelja kuće. Soba joj je bila u kutu palače, pružajući joj tako dovoljno
svjetla koje je dolazilo iz dvaju prozora na vanjskim zidovima. Kako je
doživjela tek sedamnaest zima, nije joj smetala dugačka šetnja do svojih
odaja, osim za ovakvih dana kada je svaki korak predstavljao muku.
Poželjela je vrisnuti zbog olakšanja kada je naposljetku otvorila vrata
svoje sobe, zaustavivši se samo kako bi dozvala Alane, svoju osobnu
sluškinju. Zatvorila je vrata pa se dovukla do kreveta, zbacivši plašt s
kapuljačom koja je skrivala njezinu veličanstvenu dugačku kosu dok je
hodala. Njezina dugačka kosa. Bila je to jedina stvar koja je odudarala od
slike koju je željela prikazati svijetu. Otac joj je izričito zabranio da je
odreže pa ju je držala skrivenom. Mrzila je taj očiti simbol svoje
ženstvenosti.
Prije negoli joj je glava uzmogla dotaknuti jastuk, Alane je dohrlila u
odaju iz svoje sobe koja se nalazila iza ugla. Alane više nije bila u cvijetu
mladosti, iako se takvo što jedva primjećivalo. Služavkina crvena kosa
svjedočila je o njezinu škotskom podrijetlu. Nekoć je bila boje mrkve, ali
tijekom godina prometnula se u beživotnu žućkasto–narančastu. Ženine
tamnoplave oči još su uvijek bile mladolike. Međutim, nije više bila vesela
kao nekoć, a postala je sklona i dugačkim boljkama tijekom zimskih
mjeseci, kada bi se Brenna prometnula u služavku i dvorila Alane.
– Oh, Brenno, djevojčice moja! – izgovorila je Alane osupnuto,
prinijevši mršave prste svojega dlana grudima. – Drago mi je vidjeti da ste
se vratili na vrijeme. Otac vam ne bi bio sretan da ste propustili poduku s
Wyndhamom. Gotovo je s odijevanjem u mušku odjeću, vrijeme je da se
odjenete poput djevojke, barem za sada. Kada je Boyd došao, noseći vijesti
o vepru, strahovala sam da se možda nećete vratiti na vrijeme.
– Proklet bio Wyndham i cio njegov rod! – otresla se Brenna umorno. –
I taj prokleti vepar skupa s njima!
– Čini se da smo danas izvrsno raspoloženi – zahihotala se Alane.
– Mi? Nismo! Ja jesam.
– A što bi mogao biti uzrok toj zlovolji?
Brenna se pokušala uspraviti u postelji, ali uz bolnu je grimasu ponovno
legla na krevet. – Willow, ta skotna kravetina! Toliki sam trud uložila u
obuku tog kljuseta, a ona se uplaši običnog zeca! Zeca! Nikad joj to neću
oprostiti!
Alane se nasmijala. – Dakle, ako dobro shvaćam, svojeglava vas je
ždrebica zbacila i time vam malčice povrijedila ponos?
– Tišina, ženo! Ne treba mi tvoje brbljanje. Potrebna mi je kupka, vruća
kupka da namoči ove natučene kosti.
– Morat će to biti brza kupka, draga moja – Alane je odgovorila ne
uvrijedivši se. Bila je navikla na gospodaričinu naprasitost. – Wyndham
očekuje da mu se uskoro pridržite.
– Wyndham može čekati!
*
Prostrana prijemna dvorana u prizemlju bila je mjesto gdje se Brenna
svakog poslijepodneva sastajala s Wyndhamom. Tomu je bilo tako već
gotovo cijelu godinu, sve otkako su se krvožedni pogani spustili sa sjevera i
opustošili otok Holyhead, godine Gospodnje 850. Brenna je trpjela
omražene poduke jer nije imala drugog izbora. Pamtila je sve čemu ju je
Wyndham poučavao, ali činila je to iz vlastitih pobuda, a ne zbog toga što
joj je Angus tako naredio.
Wyndham je ustao u trenutku kada je zakoračila u prostoriju, dopustivši
da mu nezadovoljstvo izobliči inače privlačno lice. – Kasnite, gospo
Brenno.
Odjevena u svilenu haljinu morski zelene boje, koja je savršeno
pristajala uz njezinu crnu raspuštenu kosu što joj se razlijevala niz leđa,
Brenna se umiljato osmjehnula. – Morate mi oprostiti, Wyndhame. Žao mi
je što sam vas ostavila da me čekate, kada sigurno postoje važnije stvari
kojima se morate pozabaviti.
Crte lica visokog muškarca omekšale su, a oči su mu počele vrludati
posvuda po prostoriji, gledajući u bilo što samo kako ne bi morao pogledati
u Brennu. – Gluposti. Ništa nije važnije od toga da vas pripremimo za vaš
novi život i dom.
– Tada moramo smjesta početi, kako bismo nadoknadili izgubljeno
vrijeme.
Sebi na čast, Brenna je znala biti damom kad je situacija to zahtijevala.
Bila je to zasluga njezine tetke Linnet. Znala je biti graciozna, šarmantna i
naglasiti svoje ženske čari kad bi joj to odgovaralo. Nije često pribjegavala
tim ženskim smicalicama, ali kada bi to učinila, muškarci su bili potpuno
bespomoćni.
Kupka je pomogla, ali ne dovoljno da bi joj pružila potpunu slobodu
pokreta. Polako je prišla jednoj od četiriju stolica nalik prijestoljima koje su
bile okrenute prema velikom kaminu, pridruživši se tako Wyndhamu.
Započeo je s podukom točno ondje gdje su prethodnoga dana stali, na
nordijskoj mitologiji. Sada je govorio norveškim koji je Brenna savršeno
razumjela, pošto je jezik bio prvo čemu ju je Wyndham podučio.
Zar je uistinu prošlo manje od godine otkako su primili vijesti o otoku
Holyheadu? Činilo se kao da je prošlo znatno duže. Vijest je došla
nenadano, sve ih odreda nasmrt preplašivši. Dva dana poslije, Angus je
poslao po Brennu kako bi joj obznanio rješenje njihova problema. Brenna
do tog trenutka nije bila ni svjesna da problem postoji.
Sjećala se tog susreta savršenom jasnoćom. Radilo se o prizoru koji ju
je progonio u mnogim snovima otada. Sjedila je nasuprot ocu, upravo u ovoj
prostoriji, a on je bio prikladno odjeven u crno. Crno, boju usuda. Crna
tunika, tamna poput kose koja mu je padala do ramena i turobna poput
njegovih plavih očiju. Oči Angusa Carmarhama obično su bile bistre i
vedre, neuobičajeno vesele za čovjeka koji je vidio već pedeset zima. Toga
su se dana te plave oči doimale zamagljenima, poput očiju kakva starca.
Brenna se upravo vratila s jutarnjeg jahanja Willow, svoje srebrnosive
kobile, kada su joj rekli da je otac treba. Bila je odjevena u najbolju
dječačku odjeću: mišje sivu tuniku i kratak plašt protkan srebrnim nitima,
otmjene podvezane hlače od meke jelenje kože i čizme načinjene od
najbolje španjolske kože. O boku joj je visio mač koji je otpasala prije nego
je sjela nasuprot ocu, na stolicu visoka naslona, obloženu baršunom.
– Udat ćeš se za poglavara Sjevernjaka, kćeri – bile su prve riječi lorda
Angusa.
– I izroditi dvadeset vrsnih sinova koji će se vratiti kako bi pustošili
naše obale – odgovorila je Brenna.
Angus se nije nasmijao pošalici, a ozbiljnost njegova lica bila je
dovoljna da joj zaledi krv u žilama. Čvrsto je zgrabila rukohvate stolice,
napeto čekajući da on zaniječe izrečeno.
Umorno je uzdahnuo, kao da je iznenada osjetio sav teret svojih godina
i još pokoje povrh toga. – Možda će harati našim obalama, ali nas će ostaviti
na miru.
Brenna nije uspjela prikriti bojazan u svojemu glasu. – Što si učinio,
oče?
– Posrednik je odaslan jučer. Otići će u Norvešku i sklopiti savez s
Vikinzima...
Brenna je skočila na noge. – Vikinzima koji su poharali otok Holyhead?
– Ne, ne nužno s njima. Izaslanik će potražiti poglavara koji je voljan
uzeti te za ženu. Nekoga moćnog.
– Voljan si nuditi me od vrata do vrata? – optužila je Brenna, svisoka
gledajući oca krupnim sivim očima, prvi puta u životu osjetivši kako ne
poznaje čovjeka od kojeg je potekla.
– Nitko ti neće nuditi, Brenno! – odlučno je uzvratio lord Angus,
spreman zakleti se svime što mu je sveto da postupa ispravno, bez obzira na
bol koju mu je vlastita odluka prouzročila. – Glasnik će biti razuman. Poslao
sam Fergusa. On je vičan diplomaciji. Raspitat će se. Pronaći će moćna
čovjeka koji još nije oženjen i iznijeti mu ponudu. Nitko te neće pokušati
trampiti. Fergusu je rečeno da pokuša samo jednom. Ako ne bude imao
sreće, ima se vratiti, a od cijele ćemo zamisli odustati. Ali neka nam nebesa
pomognu ako se vrati bez imena tvojega budućeg muža.
Ljutnja je cijeli Brennin svijet obojila u crveno. Sve pred njezinim
očima počelo je poprimati krvavo–crvene tonove. – Kako mi možeš ovo
učiniti?
– To je jedini način, Brenno.
– Ne, nije! – bijesno je viknula. – Kilometrima smo udaljeni od obale.
Nemamo se čega bojati!
– Vikinzi su svake godine sve hrabriji – pokušao je objasniti Angus. –
Prve vijesti o njihovim pothvatima došle su do nas prije mojega rođenja.
Zemlja nasuprot nama već je u njihovim rukama, izgubljena. Na sjeveru im
naša braća služe, a već su se naselili i na istoku Bretanje. Samo je pitanje
trenutka kada će se okrenuti prema unutrašnjosti, možda to učine već
naredne godine. Zar želiš vidjeti naše selo opustošeno njihovom rukom?
Naše muškarce pobijene, a žene odvedene u roblje?
– Ne bi bilo tako! – usprotivila se. – Ti si vitez vičan umijeću ratovanja.
I mene si podučio ratnim vještinama. Možemo se boriti protiv njih, oče... ti i
ja!
– Ah, Brenno, moja Brenno – uzdahnuo je. – Prestar sam za borbu.
Uspjela bi pobiti mnoge, ali ne i dovoljno. Sjevernjaci su rasa divova. Ne da
ih se usporediti ni s kim. Svirepi su i nemilosrdni. Želim da preživiš, ne
želim svjedočiti tvojoj smrti. Također želim zaštititi svoje ljude.
– Žrtvujući mene! – prosiktala je, izvan sebe od bijesa. – Dajući me
nekom starom plemenskom poglavaru koji će, prema tvojim riječima, biti
svirep i nemilosrdan!
– Ne bojim se za tebe što se toga tiče. Znam da se možeš nositi s bilo
kime.
– Neću morati – usprotivila se Brenna. – Neću pristati na takav brak!
– Angusovo se čelo prijeteći namrštilo. – Hoćeš! Fergus će dati moju
časnu riječ.
– Zašto mi sve ovo nisi rekao jučer? Znao si da bih zaustavila Fergusa,
nije li tako?
– Da, i te kako jesam, kćeri. Međutim, ono što je učinjeno više ne može
biti raščinjeno. A dijelom si i sama kriva. Neudana si. Cordella nije, a tvoja
je teta, iako još uvijek pristala izgleda, prestara. Vikinzi će očekivati mladu
nevjestu.
– Nemoj kriviti mene, oče! Ovo je u potpunosti tvojih ruku djelo.
– Doveo sam desetine muškaraca pred tebe, muškarce blagoslovljene
bogatstvom, naslovima i pristalim izgledom, ali nisi htjela nijednog od njih!
– podsjetio ju je lord Angus osorno. – Mogla si već odavna biti udana, ali
tada bi nam, na nesreću, dani bili odbrojeni.
– Doveo si pred mene isključivo neotesane hvalisavce i ljepuškaste
kicoše. Zar si doista očekivao da ću birati među tom šačicom bijednika?
– Poznajem te, Brenno. Ne bi odabrala koga god ja doveo pred tebe.
Muči te već i pomisao na brak, iako ne znam zašto je tome tako.
– Tu ste u pravu, gospodaru – uzvratila je cinično.
– Stoga sam odabrao umjesto tebe. Poći ćeš za čovjeka kojeg Fergus
pronađe za tebe. To je sada već gotova stvar.
Brenna se okrenula i zagledala u plamen. Um joj se bunio protiv
spoznaje, ali istodobno se osjetila potpuno bespomoćnom. Ona, uvježbana
za borbu, nije uspijevala iznaći načina kojim bi se borila protiv ovoga.
Pokušala se hvatati za slamke prije nego što je konačno pristala na ustupak.
– Netko drugi mogao bi me zamijeniti – rekla je bezizražajno. – Nitko
ne bi morao znati.
– Želiš da se sluškinja izdaje za djevojku plemenita roda? – upitao je
Angus u nevjerici. – Takvo bi nam što na vrat navuklo najužasniju odmazdu
Vikinga. Fergus će veličati tvoje vrline, Brenno. Tvoje! Koja sluškinja ovdje
ili bilo gdje drugdje posjeduje tvoju ljepotu, tvoje manire ili tvoju hrabrost?
Trebale bi nam godine da sluškinju podučimo svemu što ti umiješ.
Plemenita si roda i dama u svakom pogledu, zahvaljujući nježnom uplivu
tvoje tetke. Zahvaljujem nebesima na danu kada je Linnet došla i uzela te
pod svoje, inače ne bi bila podobna za brak s bilo kime, a ponajmanje sa
Sjevernjakom.
– A ja proklinjem taj dan zbog onoga što mi je donio! – uzviknula je.
– Brenno!
Smjesta je požalila svoje riječi. Voljela je tetku svim srcem. Ostavši bez
majke pri rođenju, Brenna se brzo vezala za ljupku Linnet čim je ona došla
prije četiri godine, neposredno po muževoj smrti. Linnet je bila Angusova
mlađa sestra, a izgledala je i ponašala se kao da je dvostruko mlađa od
četrdeset ljeta koliko je brojila. Preuzela je brigu o Brenni, iako je bilo
prekasno da u potpunosti iskorijeni njezine dječačke navade. Brenni je bila
poput druge majke, dok se njezina pomajka, koja je više–manje svima bila
trn u oku, pastorci obraćala samo kako bi je kudila. Čak je i Angus gorko
požalio što se oženio njome. Ali barem nisu bili prisiljeni trpjeti njezinu
nazočnost dulje od tri ljeta, pošto je umrla godinu nakon Linnetina dolaska.
Međutim, za sobom je ostavila kćer, Cordellu, koja je naslijedila majčinu
nimalo ljupku osobnost.
– Žao mi je, oče – uzvratila je Brenna tiho, uperivši svoje srebrnosive
oči u pod i pogrbivši ramena, priznajući time poraz. – Samo me užasava
odluka koju si donio.
– Znao sam da ćeš biti uznemirena, Brenno, ali ne ovoliko – odgovorio
je Angus pa ustao kako bi omotao ruke oko kćerinih ramena. – Nije sve tako
crno, djevojko. Ti cijeniš hrabrost i snagu povrh svega, a nema naroda koji
posjeduje to dvoje više od Sjevernjaka. Tko zna, možda ćeš mi jednog dana
zahvaljivati na braku koji sam za tebe dogovorio.
Izgubivši volju za prepiranjem, Brenna se umorno osmjehnula. Dva
tjedna poslije upoznali su je s Wyndhamom, sjevernjačkim trgovcem koji se
nastanio na otoku Emeraldu, a kojeg je Angus pronašao u Angleseyju.
Izdašno je nagrađen za poduku norveškoga jezika i običaja koju je pružao
Brenni, kako ne bi "nespremna ušla u lavlju jazbinu", običavao je reći njezin
otac.
Fergus se vratio o žetvi, donijevši ime njezina vjerenika i zapečativši joj
time sudbinu za sva vremena. Brennin budući muž nije bio poglavar svojega
klana, čemu se Angus nadao, jer nije bilo moguće pronaći nikoga tako
moćnog, a da je još uvijek neoženjen. Radilo se o imućnu trgovcu, sinu
moćnoga plemenskog poglavara – mladiću koji je već odslužio svoje
ratničke godine i koji je sada pokušavao izboriti mjesto u svijetu. Zvao se
Garrick Haardrad.
Ne, Fergus nije imao prilike vidjeti ga jer je mladić trgovao negdje na
istoku. Da, Garrick će se vratiti prije narednog ljeta i doći po svoju nevjestu
prije jeseni. Uvjeti su ugovoreni i sve je utanačeno. Prilike za uzmak nije
bilo!
Brenna je nakon toga sa sjetom i bojazni brojila dane, a njezin joj je
mladenački polet pomagao da svaku pomisao na omraženu budućnost
potisne iz misli. Jedini i neprestani podsjetnik na nju bile su upravo
svakodnevne poduke koje je bila primorana pohađati. Međutim, kako je
vrijeme prolazilo, odlučila je izvući najbolje iz svoje situacije. Suočit će se s
neprijateljem na njegovu terenu, ali to ne znači da će mu dopustiti da je drži
u šaci. Nametnut će svoju volju budućem suprugu i činit će kako joj drago.
Da, živjet će u novoj zemlji, ali će i dalje ostati ona stara Brenna.
Brenna je svoju pozornost ponovno usredotočila na Wyndhama koji se
spremao sažeti današnju poduku.
– Dakle, Odin, Gospodar Nebesa, poglavar je svih bogova, zaštitnik
kulture, bog svega znanja i vidjelac budućnosti. On je i bog rata. Odin sa
svojom vojskom mrtvih ratnika, koje su za njega okupile valkire, jaše kroz
oblake na svojem neumornom pastuhu Sleipniru. San je svakog Vikinga
pridružiti se Odinu u Valhali, vječnoj dvorani mrtvih junaka gdje se cijelog
dana bori, a cijele noći gosti svetim veprom kojeg ratnicima poslužuju
valkire, Odinove posvojene kćeri.
– Loki je Odinov brat. Da ga se usporediti s kršćanskim Luciferom.
Lukav je i podmukao, spletkari ne bi li svrgnuo bogove. S druge strane,
crvenobradi je Thor omiljeni bog veseljak, lišen čak i najmanje natruhe
zlobe, ali krajnje temperamentan. On je bog grmljavine i oluje, a njegov
moćni čekić šalje na zemlju munje. Čekić istovjetan Thorovu letećem
čekiću može se naći u svakom sjevernjačkom domu.
– Tyr, također bog rata i krotitelj divovskoga vuka Fenrira, i Hel,
Lokijeva kći i božica podzemlja, manja su božanstva, baš kao i Frey, božica
plodnosti. Sutra ćemo više govoriti o tim manjim božanstvima, Brenno.
– Oh, Wyndhame – uzdahnula je Brenna. – Kada će ovim podukama
doći kraj?
– Zar sam vam dosadio? – upitao je nježno, potpuno nesvojstveno tako
krupnu čovjeku.
– Naravno da niste – hitro je uzvratila. – I te kako ste mi dragi. Kada bi
svi vaši sunarodnjaci bili poput vas, ne bih se imala čega bojati.
Osmjehnuo se, gotovo tugaljivo. – Kad bi barem bilo tako, Brenno. No,
istina je da ja više nisam Viking. Prošlo je dvadeset godina otkako sam
posljednji put vidio svoju domovinu. Vi kršćani ste me ukrotili. Izvrsna ste
učenica, draga moja. Sada već znate o mojemu narodu gotovo jednako
koliko i o svojim keltskim precima. Od sada pa do dolaska vašega vjerenika
samo ćemo ponavljati već naučeno.
– Zar mi ne možete reći još štogod o klanu u koji ću se udati? – upitala
je.
– Ne znam puno više od onog što sam vam već ispripovijedao.
Poznavao sam samo djeda vašega vjerenika, Ulrica Lukavog. Bio je izrazito
hrabar čovjek. Ulric je vladao željeznom pesti i borio se s bozima na svojoj
strani. Ali bio je čudan svat. Umjesto da se bori sa svojim sinom, Ulric je
napustio obitelj, ostavivši većinu posjeda sinu Anselmu Revnom. Anselm je
ostao vjeran svojemu nadimku. Bio je i te kako nestrpljiv postati
poglavarom svojega klana. Ulric se nije previše udaljio od domaje. Otišao je
nekoliko kilometara uz fjord, do djelića zemlje koji nitko nije zaposjeo.
Tamo je, uz pomoć konja, dvadesetak grla stoke i šačice slugu, podigao
kuću kakvoj nije bilo ravne u Norveškoj. Izgradio ju je na liticama fjorda
Horten, kamenom koji je kupio od Frizijaca. Zdanje je veliko, iako ni
približno poput vaše palače ovdje, a ima i ognjište u svakoj prostoriji.
– Ali to nije tako različito od onoga što imamo ovdje, Wyndhame –
istaknula je Brenna.
– Osim što drvene kuće u Norveškoj nemaju ognjišta kakva poznajete.
Radi se o velikim ognjevima zapaljenim nasred prostorije, a dim nema gdje
pobjeći osim kroz otvorena vrata.
– Zvuči užasno!
– Da, i prilično neugodno za oči i nos.
– Hoću li i ja biti prisiljena živjeti u drvenoj kući poput ovih koje ste
opisali?
– Najvjerojatnije. Ali to nije nešto na što se nećete vrlo brzo priviknuti.
3

elika je dvorana u vrijeme večere bila najosvjetljenija prostorija palače.


V Devet plamičaka svjetlucalo je na urešenom svijećnjaku koji se nalazio
na središtu dugačkog stola, a zidne svjetiljke, kojima je bio okićen svaki zid,
pridonosile su izobilju svjetla u prostoriji.
Zidove su pokrivale tapiserije čije su boje dim i čađa s godinama učinili
zagasitijima, a među njima bila je i poludovršena tapiserija krajobraza
Brennine majke, koja je umrla pri porodu prije nego što je uzmogla dovršiti
svoj rad. Tapiserija koju je izvezla Linnet prikazivala je zamak uz more, a
pokraj nje stajao je Cordellin prikaz rata. Posljednja tapiserija u prostoriji
bila je neusporedivo ljepša od ostalih. Radilo se o daru vojvode iz
susjednoga kraljevstva, a sama ja tapiserija potjecala s Dalekog istoka.
Nije bilo iznenađujuće da zid nije krasila tapiserija izvezena Brenninom
rukom, jer djevojka nije posjedovala strpljenje potrebno za tu pitomu
umjetnost. Istini za volju, nije podnosila ni jednu vještinu koja se smatrala
isključivo ženskom.
Njezine prve, najosjetljivije godine ostavile su traga, jer se tijekom tog
razdoblja otac prema njoj odnosio kao prema sinu kojeg se nadao dobiti. Za
njega je ona bila dječak, sve dok joj tijelo nije razvilo obline koje su
svjedočile o laži u kojoj su živjeli. Ljeto kad joj se linija prometnula iz
dječačke u ženstvenu Brenni je predstavljalo noćnu moru, jer su njezino sve
ženstvenije tijelo i posve muški um zaratili. Um je na koncu izvojevao
pobjedu. Brenna je uspijevala ignorirati svoje izmijenjeno tijelo, osim kada
bi je netko podsjetio na njegovo značenje. Cordella je najviše uživala mučiti
Brennu neprestanim podsjetnicima na njezin spol.
Vatrenocrvene kose, očiju zelenih poput riječne vode i pristale pojave
koju se uvijek trudila istaknuti smjelim prorezima na haljinama, Cordella je
predstavljala Brenninu suštu suprotnost. Čovjek se lako mogao zabuniti i
pomisliti da se radi o pristaloj djevojci, sve dok bi držala usta zatvorenima.
Brenna je razumjela razloge njezine ozlojeđenosti i svojski se trudila biti
strpljivom kada se radilo o Cordelli.
Znala je da Cordella nije sretna. Brojila je tek dvadeset ljeta, a za
Dunstana se udala mlada, i to svojom voljom. Ispočetka je voljela Dunstana
i tijekom tog vremena bila je drugačija žena. Međutim, iz nekog razloga,
koji je bio poznat možda samo Dunstanu, Cordella ga je sada mrzila. Mržnja
ju je pretvorila u otrovno stvorenje.
Cordella je ušla u dvoranu i pridružila se Brenni za dugim stolom.
Trenutak poslije, služavke su pred njih iznijele gust zečji gulaš. Odjevena u
žuti baršun koji joj je dodatno isticao kosu, čineći da se doima svjetlijom
negoli je uistinu bila, Cordella je pričekala da ostanu same prije nego što je
progovorila.
– Gdje je večeras tvoja tetka?
– Linnet je odlučila večeras poslužiti oca – odgovorila je Brenna,
umočivši zaimaču u veliki lonac gulaša pa napunivši tanjur.
– To je tvoja dužnost, a ne tvoje tetke – uzvratila je Cordella. Brenna je
slegnula ramenima. – Bio je to njezin izbor.
– Kako je moj očuh?
– Kad bi odvojila vremena i posjetila ga, znala bi da mu se stanje nije
poboljšalo.
– Hoće – lakonski je odgovorila Cordella. – Taj će nas starac sve
nadživjeti. Tebe, međutim, nisam očekivala vidjeti na večeri. Čula sam da
su seljani danas ubili vepra i da će u selu biti velika gozba. Bila sam sigurna
kako ćeš biti dolje sa svojim prijateljima seljacima, poput Wyndhama i
Fergusa.
– Čini se kako i Dunstan selo smatra puno privlačnijim – odgovorila je
Brenna hladno, prisjetivši se svojega pada u potjeri za veprom. – Nimalo me
ne zanima krvavo truplo vepra.
– No, no, večeras si jako osjetljiva – odgovorila je Cordella, razvukavši
pune usnice u vragolast osmijeh. Hotimice je zanemarila Brenninu
primjedbu o Dunstanu. – Je li to možda zbog toga što se Willow danas
vratila u staju dugo nakon tebe? Ili stoga što se bliži trenutak dolaska
tvojega vjerenika?
– Pripazi, Della – odgovorila je Brenna, a oči su joj se smrknule. –
Večeras nemam strpljenja za tvoju lajavu jezičinu.
Cordella je ostala zuriti u Brennu širom raširenih očiju, hineći nevinost,
ali dopustivši da tema zamre, barem u tom trenutku. Bila je silno
ljubomorna na svoju mlađu sestru i nije se nimalo ustručavala to priznati
samoj sebi. Tome nije oduvijek bilo tako. Kada su Cordella i njezina mati
došle živjeti u ovu velebnu palaču prije osam zima, Brenna je bila tek
žgoljava devetogodišnjakinja. Cordelli je zapravo trebalo mjesec dana da
shvati kako ima sestru, a ne brata, kako je ispočetka pretpostavljala.
Naravno, nisu se voljele od samoga početka jer je s obje strane bilo
kivnosti, a jaz je produbila i činjenica da nisu imale baš ništa zajedničko.
Brenna je zbog svojih dječačkih navada bila nepovjerljiva prema Cordelli,
koja je čak i u nježnoj dobi od dvanaest ljeta bila oličenje ženstvenosti.
Cordella je Brennu smatrala budalom jer joj je mač draži od šivanja, a briga
o konjima zanimljivija od brige o kućanstvu. Međutim, ipak su nekako
uspijevale živjeti jedna uz drugu bez otvorenih izljeva neprijateljstva, a
godine su prolazile.
Tada je Cordella upoznala Dunstana, krupnog, kršnog muškarca radi
kojeg joj je zatitralo srce. Vjenčali su se, a Cordelia je na trenutak bila
uistinu sretna. Ali njihova je idila potrajala samo godinu. Završila je kada je
Linnet ustrajala da se Brenna, u posebnim prilikama, počne odijevati u
žensku odjeću, a Dunstan konačno primijetio o kakvoj se ljepotici radi.
Brenna, prokletnica, nije bila ni svjesna koliko Dunstan žudi za njome niti je
Dunstan bio svjestan da njegova žena zna. Jedino što je znao bilo je da je
njezina ljubav prema njemu umrla te zime.
Cordellina je ljubomora bila isprepletena s mržnjom – prema Dunstanu i
prema Brenni. Nije mogla otvoreno napasti Brennu, iako je bilo puno
trenutaka u kojima joj je poželjela noktima iskopati oči. Brenna je,
zahvaljujući ocu, bila umješan borac, a prizor ljutite Brenne ledio je krv u
Cordellinim žilama. Bila je u stanju ubiti muškarca bez imalo krzmanja.
Dokazala se u borbi mnogo puta, učinivši time Angusa ponosnim.
Kako se nije mogla u borbi ravnopravno nositi s Brennom, jedino što je
Cordelli preostalo bilo je zastrašivanje mlađe sestre onim što Brenna još nije
iskusila – lijeganjem s muškarcem. Cordella je uvelike uživala ispredajući u
tančine sve užase općenja s muškarcem, izostavljajući pritom ugodnije
aspekte. Dražila je Brennu svakom prilikom koja bi joj se pružila, ozarivši
se kada bi ugledala kako u tim sivim očima jača osjećaj užasa. Bila je to
jedina osveta koju je Cordella uspijevala iskamčiti. Kada bi barem i
Dunstanu mogla vratiti istom mjerom...
Brenna će uskoro otići, a Cordella je znala da sama pomisao na to u
mlađoj ženi budi osjećaj užasa. Tada u blizini više neće preostati nitko s
kime bi se njezinu ljepotu dalo usporediti, a Dunstan će dopuzati natrag
poput pseta.
Cordella je odgurnula tanjur pa se podmuklim pogledom zapiljila u
Brennu. – Jesi li svjesna, sestro, da bi brod sa sjevera mogao doći svakoga
dana. ljeto je već poodmaklo. Jesi li spremna upoznati svojega budućeg
muža?
– Nikada neću biti spremna – turobno je odgovorila Brenna, odgurnuvši
svoj tanjur u stranu.
– Da, poput princeze bačene lavovima. Šteta što ti nije dana mogućnost
da sama krojiš svoju sudbinu. Nisam očekivala da bi ti tvoj otac mogao
prirediti takvo što. Na kraju krajeva, meni je ostavljena sloboda izbora.
– Znaš dobro zašto je to učinio! – Brenna se otresla.
– Da, naravno. Kako bi nas sve spasio – odgovorila je Cordella
sarkastično. – Barem znaš što očekivati. Da sam znala kako brak izgleda,
bila bih poput tebe i izbjegavala brak koliko god bih uzmogla. Milostivi
Gospode, kako samo strepim od svake noći, znajući kakvu ću bol biti
prisiljena podnijeti!
Brenna ju je prostrijelila ledenim pogledom. – Della, danas sam
svjedočila činu općenja u selu.
– Uistinu? Kako to?
– Nije važno kako. Ono što sam vidjela nije se doimalo tako
zastrašujućim kakvim ga ti pokušavaš prikazati.
– Nećeš znati dok i sama ne iskusiš – oštro je uzvratila Cordella. –
Naučit ćeš da moraš podnijeti bol u tišini, inače će te muškarac istući. Pravo
je čudo da nema više žena koje odluče prerezati vlastiti vrat kako ne bi
trpjele takvu agoniju svake noći.
– Dosta, Della! Ne želim više slušati o tome.
– Budi zahvalna što znaš. Barem nećeš posve neupućena otići u bračnu
postelju. – Cordella je završila pa se udaljila od stola, izvivši usnice u
osmijeh čim je izašla iz Brennina vidokruga.
4

ulgar, smješten na istočnom zavoju rijeke Volge, bio je velika


B pretovarna luka u kojoj su se susretali Istok i Zapad. Ovdje su vikinški
dugi brodovi trgovali s karavanama sa srednjoazijskih stepa i arapskim
teretnjacima iz istočnih provincija. Istočno od Bulgara vodio je legendarni
Put svile koji se protezao sve do Kine.
U Bulgaru se okupljalo mnoštvo raznolika svijeta, od lopova i ubojica
do trgovaca i kraljeva. Početkom ljeta, Garrick Haardrad usidrio je svoj
veličanstveni dugi brod pa kročio na obalu ne bi li pridodao bogatstvu koje
je sakupio na svojim putovanjima. U njegovu se slučaju trgovina pokazala
iznimnom djelatnošću.
Neočekivano provevši zimu s plemenom slavenskih nomada, Garrick se
nije želio predugo zadržavati u Bulgaru. Žudio je za povratkom u domovinu.
Morat će se, prije toga, zaustaviti u Hedebyju, gdje se namjeravao riješiti
dvadeset robova koje mu je podario Aleksandar Stasov, kako bi time ubrzao
svoj povratak kući. Njegovo prvo putovanje na istok obilovalo je
iznenađenjima, ali u konačnici, bilo je zadovoljavajuće.
Napustivši Norvešku prethodne godine s teretom koji se sastojao od
krzna i robova koje je naumio prodati, Garrick je s devetočlanom posadom
otplovio do Hedebyja, velikoga trgovačkoga grada na rijeci Schlei, gdje je
prodao pola robova kako bi kupio rukotvorine tamošnjih zanatlija. Ukrcao je
češljeve, kopče, kocke i igraće figure, sve načinjeno od kostiju, te perle i
privjeske načinjene od jantara kupljenog na Baltičkim otocima.
Iz Hedebyja su zaplovili prema Birki, otočnom trgovačkom središtu na
jezeru Malar, koje se smjestilo u srcu Švedske, nasuprot slavenskom gradu
Jumni. Birka je bila naširoko poznata kao tržnica, a u njezinoj su se luci
mogli naći danski, slavenski, norveški i skitski brodovi. Tu je Garrick
pribavio rajnsko staklo i frizijsko sukno, izrazito cijenjeno radi svoje fine
teksture, te draguljima optočeno stremenje i rajnsko vino, većinu kojeg je
zadržao za sebe.
Potom je Garrick sa svojom posadom otplovio do Uppalanda, nastavivši
prema Finskom zaljevu pa, prešavši granicu na Nevi, nastavio prema jezeru
Ladogo. Trgovačko središte Stari Ladogo nalazilo se na ušću rijeke
Volkhor, a tu su se zaustavili kako bi se opskrbili namirnicama. Do tog je
trenutka ljeto već bilo poodmaklo, a pred njima je još uvijek bio dalek put.
Otuda su se zaputili istočno, u zemlje Zapadnih Slavena, rijekom Svir do
jezera Onege pa preko nekoliko manjih rijeka i jezera do jezera Beloja, sve
dok se naposljetku nisu dokopali velike rijeke Volge i njezina sjevernog
zavoja.
Na pola puta između zavoja i svojega odredišta Bulgara naišli su na
brod koji je napala skupina Slavena što su obitavali na obalama rijeke.
Vriskovi muškaraca i žena prolamali su se inače spokojnom tišinom.
Garrick je naložio ljudima da prionu uz vesla pa su doplovili do broda prije
nego što je krvavi napad minuo. Sa svojim je ljudima napao omanje plovilo
bez jedara i pobio sve pljačkaše koji nisu uzmogli dovoljno hitro uzmaknuti
kada su spazili njegov veliki vikinški brod.
Na životu su ostali samo mlada žena i njezino dijete, i to samo zato jer
su se sakrili u veliku praznu bačvu. Haakron, jedan od Garrickovih ljudi i
najiskusnijih mornara, govorio je slavenski jezik. Doznao je od žene kako je
kći moćnog poglavice jednog od slavenskih plemena. Muž joj je poginuo, a
ona im je priču u pokolju ispripovijedala plačući pokraj njegova unakažena
tijela.
Napadači su bili pripadnici neprijateljskog plemena, odlučni ubiti nju i
dijete kako bi se osvetili zbog postupaka njezina oca. Današnji napad nije
bio prvi koji su pretrpjeli.
Garrick je odmah održao vijeće sa svojim ljudima kako bi odlučili što
učiniti sa ženom. Prevagu u raspravi donio je svojim mudrim savjetom
Perrin, Garrickov najbliži prijatelj koji mu je bio poput rođenoga brata.
Kako su već stekli neprijatelje u plemenu kojemu su pripadali odbjegli
napadači, odlučili su da ne bi bilo mudro steći nove neprijatelje tražeći od
djevojčina plemena otkupninu za njezin povratak. Na kraju krajeva,
namjeravali su ovim putem ploviti i u budućnosti pa bi im i te kako bilo od
koristi imati saveznike.
Stoga su djevojku i njezino dijete vratili djevojčinu ocu ne tražeći
nagradu. Pleme je u njihovu čast organiziralo gozbe, jednu za drugom, a
dani su se prometnuli u tjedne. Potom su došle i kiše, pruživši im još jednu
izliku da se zadrže, jer je Aleksandar Stasov bio vrstan domaćin, a oni nisu
oskudijevali ni u čemu. A tada je jednostavno bilo prekasno za odlazak u
Bulgar i povratak kući, jer se više ne bi uspjeli vratiti prije studeni, pa su i
prezimili sa Slavenima.
U proljeće ih je zahvalni poglavar poslao njihovim putem, podarivši im
dvadeset robova i vreću srebra za svakog člana posade. Sve u svemu,
izgubljeno im se vrijeme i te kako isplatilo.
U Bulgaru su prodali ostatke svojega tereta. Samo su im krzna priskrbila
pravo malo bogatstvo, a posebice bijela krzna polarnog medvjeda kakva je
Garrick imao čak četiri. Svaki je muškarac prodavao vlastita dobra, jer se
radilo o zajedničkoj avanturi dobrih prijatelja, iako ih je Garrickov brod
doveo na odredište.
Kako je mladićima to bilo prvo putovanje na istok (jer je jedino
Haakorn već prije putovao ovako daleko), zadržali su se tu što su dulje
mogli, uživajući u svemu novom i neobičnom. Garrick je kupio mnoge
darove za svoju obitelj. Neke će im dati odmah po povratku, a ostale će
sačuvati za posebne prigode i ceremonije. Za svoju je majku dao načiniti
ogrlice i narukvice od dragocjenih dragulja koje je povoljno kupio od
Arapa, a pribavio je i kinesku svilu. Ocu je pribavio divan mač nalik
njegovu, davši držak cijenjene rajnske oštrice bogato uresiti gravurama i
obložiti srebrom i zlatom. Bratu Hughu kupio je zlatnu kacigu, simbol
prvenstva i vodstva.
Kupio je darove za prijatelje i tričarije za Yarmille, ženu koja mu je
vodila kućanstvo i zapovijedala robovima u njegovoj odsutnosti. Stvari koje
je kupio sebi bile su još raskošnije – bizantska svila i brokat od kojih će dati
načiniti finu odjeću, tapiserije s Orijenta za svoj dom i bačva željeznih
pomagala koja će oduševiti njegove robove. Svakoga dana provedenog u
Bulgaru, Garrick bi pronašao nešto novo što bi pridodao kolekciji. Kupovao
je toliko da su se njegovi prijatelji počeli kladiti s koliko će se točno srebra
oprostiti prije nego što dan dođe kraju.
Jednoga ljetnog dana, kada je nebo bilo bez ijednog oblačka, a sunce
tako snažno da se nebesko plavetnilo gotovo prometnulo u bjelinu, Garrick
je s prijateljem Perrinom ušao u graversku radionicu čiji je vlasnik bio
Bolsky.
Oniži je muškarac podigao škiljav pogled sa svojega radnog stola
smještenog nasred prostorije i zadržao ga na dvojici mladih Nordijaca
odjevenih u kratke tunike bez rukava i duge hlače pripijenih nogavica.
Obojica su bili visoki i širokih ramena, a na golim su im se rukama isticali
napeti mišići. Tijela su im bila zategnuta i snažna, bez trunke suvišnoga
mesa. Jedan je imao kestenjastu kosu i podšišanu bradu, a drugi je bio
plavokos i svježe obrijan. Oči plavokosog muškarca bile su prilično hladne i
sumnjičave za nekoga tako mladog. Bile su svijetloplave, poput vode
plićaka za sunčana dana. Drugi je imao vesele oči boje smaragda.
Bolsky je očekivao plavokosog Vikinga jer je mladić naložio graveru da
mu načini otmjen, srebrni medaljon s prikazom prekrasne djevojke
ugraviranim na poleđini. Dao je zanatliji crtež djevojke, a stariji je muškarac
bio ponosan na rezultat svoje rabote. Prednju stranu krasio je impozantan
vikinški brod s devet vesala, a iznad broda smjestio se čekić s prekriženim
krilima i širokim mačem. Na poleđini medaljona nalazio se prikaz djevojke,
izrađen do najsitnijih detalja i u potpunosti vjeran crtežu. Mladićeva draga
ili možda žena?
– Je li gotov? – upitao je Garrick.
Bolsky se osmjehnuo pa, otvorivši krznom podstavljenu vreću, izvukao
medaljon koji je visio na dugačkom srebrnom lancu. – Gotov je.
Garrick je bacio vrećicu srebra na stol pa uzeo medaljon i prebacio
lančić preko glave, a da nije čak ni pogledao medaljon. Međutim, Perrin nije
mogao odoljeti svojoj urođenoj znatiželji pa je podigao teški srebrni disk s
Garrickovih prsa i pomno ga proučio. Divio se simbolima bogatstva, moći i
snage, ali kada je okrenuo medaljon na drugu stranu, njegove su se smeđe
obrve razočarano namrštile.
– Zašto?
Garrick je slegnuo ramenima i zaputio se prema vratima, ali Perrin ga je
pratio u stopu, smjesta ga zaustavivši. – Zašto se ovako mučiš? – upitao je
Perrin. – Nije vrijedna toga.
Garrickova se obrva iznenađeno podigla. – Ti od svih ljudi da to kažeš?
Perrinovo se lice prometnulo u grimasu. – Da, ja. Sestra mi je, ali ne
mogu odobriti njezine postupke.
– Pa, ne brini se, dragi prijatelju. Ono što sam osjećao prema Morni
umrlo je... već odavna.
– Radi čega onda ovo? – upitao je Perrin pokazavši prema medaljonu.
– Podsjetnik – odgovorio je Garrick glasom u kojem nije bilo emocija. –
Podsjetnik da nijednoj ženi nije vjerovati.
– Bojim se da su postupci moje sestre ostavili traga na tebi. Jednostavno
nisi isti otkako se udala za onoga debelog trgovca.
Sjena se spustila na plavozelene oči mlađeg muškarca, ali na usnama
mu je zaigrao ciničan osmijeh. – Samo sam mudriji. Nikada više neću
podleći ženskim čarima. Jednom sam otvorio srce i ne namjeravam to
učiniti ponovno. Sada vidim istinu o tome kakve su zapravo.
– Nisu sve žene iste. Tvoja je majka drugačija. Nikada nisam upoznao
topliju i velikodušniju ženu.
Garrickovim se licem razlila nježnost. – Moja je majka jedina iznimka.
Ali dosta o tome. Danas je zadnja noć koju provodimo ovdje i namjeravam
popiti bačvu piva, a ti ćeš me, prijatelju, morati nositi natrag na brod kada
ostvarim zamišljeno.
5

renna je sjedila nasred svojega prostranog kreveta, lašteći mač s


B pozornošću kakvu je predmet koji je smatrala najvrjednijom svojinom i
zasluživao. Prekrasne izrade i podešeno upravo za njezinu ruku, oružje je
bilo lagano, ali oštro poput britve. Darovao joj ga je otac, onoga dana kada
je navršila deset ljeta. Na srebrnoj je ručki bilo ugravirano njezino ime,
okruženo rubinima i svjetlucavim safirima veličine pozamašnih zrna graška.
Brenna je pazila na taj mač više nego na bilo što drugo što je posjedovala,
ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što se radila o simbolu očeva
ponosa njezinim postignućima.
Sada ga je podigla pa prislonila uz čelo, a um su joj preplavile tmurne
misli. Hoće li joj njezino žensko tijelo postati uzničarom u zemlji njezina
muža? Hoće li ikada više imati priliku vitlati ovim mačem, boriti se za ono
što je sljeduje, onako kako bi to učinio bilo koji muškarac? Ili će se od nje
očekivati da se u svakom pogledu ponaša poput žene, da više nikada ne rabi
naučene vještine te da bude žena i čini isključivo ono što se od žene
očekuje?
Prokleti bili muškarci i njihova tvrdoglavost! Neće pristati na to! Neće
pristati na podložnost i pokornost, nikada! Neće biti poslušna! Ona je
Brenna Carmarham, a ne neka cendrava, prestrašena djevojčura!
Obuzeta srdžbom pravednice, Brenna nije čula da joj je u sobu ušla
tetka, tiho za sobom zatvorivši vrata. Linnet se, umornim pogledom
prepunim boli, zapiljila u nećakinju.
Njegovala je muža tijekom mjeseci patnje, svakoga dana gubeći novi
djelić snage. Kada je umro, s njime je otišao i dio nje, jer ga je istinski
voljela. Sada je činila isto za svojega brata Angusa. Milostivi Gospode na
nebesima, sačuvaj nas od novih smrti.
Brenna se prenula kada je krajičkom oka zapazila iznurenu figuru.
Okrenula se prema Linnet, gotovo je ne prepoznavši. Kosa joj je bila
neuredna, a haljina zamrljana, ali zapravo joj je promjena na ženinu licu
uzrokovala najveći nemir. Bilo je bijelo poput snijega, usnice su joj bile
napete, a tamni koluti uokvirili su joj krvave oči.
Brenna je sišla s kreveta pa povela tetu prema dugačkom zlatnom kauču
podno prozora. – Linnet, plakali ste. To nije nalik na vas – primijetila je
zabrinuto. – Što nije u redu?
– Oh, Brenno, draga djevojko. Pred tobom je tako puno mijena. Nije
pravedno da se sve događaju istodobno.
Brenna se slabašno osmjehnula. – Plakali ste zbog mene? Nema potrebe
za time.
– Ne, najdraža, ne zbog tebe, iako zasigurno hoću. Radi se o tvojemu
ocu, Brenno. Angusa više nema.
Brenna je ustuknula, a lice joj je problijedjelo kao da je ugledala utvaru.
– Kako se možete šaliti time? – grubo je optužila tetku. – To ne može biti!
– Brenno – uzdahnula je Linnet pa posegnula dlanom kako bi
pomilovala nećakinjin obraz – ne bih ti lagala. Angus je preminuo, prije
manje od sata.
Brenna je počela usporeno odmahivati glavom, kao da želi zanijekati
riječi. – Nije bio tako bolestan. On ne smije umrijeti!
– Angusa je snašla ista bolest kao i mojega muža, ali on barem nije
previše patio.
Brenna je razrogačila oči preplavljene užasom. – Znali ste da će
umrijeti?
– Da, jesam.
– Zašto mi, za ime Božje, niste rekli? Zašto ste mi dopustili da vjerujem
da će se oporaviti?
– To je bila njegova želja, Brenno. Zabranio mi je da kažem ikome, a
posebice tebi. Nije te želio gledati kako naričeš uz njegovo uzglavlje. Angus
nikada nije dobro podnosio suze, a bilo mu je i više nego dovoljno što je
morao trpjeti moje.
Suze su sada stale navirati i iz Brenninih očiju. Bilo je to nešto posve
novo za nju, jer ih dotada nikada nije prolila. – Ali ja sam trebala biti ta koja
će ga njegovati, a umjesto toga išla sam za svojim poslom kao da je sve u
redu.
– Nije želio da previše tuguješ, Brenno. A upravo bi tako bilo da si
znala. Ovako ćeš ga neko vrijeme oplakivati, a potom ćeš sve to ostaviti za
sobom. Tvoje će ti nadolazeće vjenčanje pomoći.
– Ne! Sada više neće biti vjenčanja!
– Tvoj je otac dao riječ, Brenno! – usprotivila se Linnet pomalo
nervozno. – Moraš održati riječ, bez obzira na to što je on mrtav.
Brenna više nije mogla suspregnuti bolne jecaje. – Zašto je morao
umrijeti, teta? Zašto?
*
Lord Angus Carmarham položen je na svoje posljednje počivalište tijekom
vedra jutra. Ptice su netom počele pozdravljati novi dan, a miomirisi
poljskoga cvijeća širili su se prohladnim jutarnjim zrakom.
Brenna, čije su oči sada već presahnule, bila je od glave do pete
odjevena u crno. Nosila je tuniku i hlače podvezane kožom, a povrh toga
kratak lepršav plašt ruba izvezenog srebrnim koncem. Njezini crni
pramenovi bili su spleteni u pletenice i, kao i inače, skriveni ispod plašta.
Jedine boje koje su se na njoj isticale bile su bjelina ispijena lica i blještavilo
srebrnoga mača.
Tetka je izrazila negodovanje zbog izbora odjeće, ali Brenna je ostala
nepokolebljiva. Otac ju je odgojio poput sina, a tako se i odnosio prema
njoj, pa će se ona za njihov posljednji oproštaj i odjenuti poput sina.
Pogrebu su prisustvovali i seljani, a mnogi od njih glasno su naricali.
Linnet je stajala zdesna Brenni, obavivši ruku oko djevojčina ramena ne bi li
joj tako pružila utjehu i potporu. Cordella i Dunstan stajali su joj slijeva.
Dunstan je izgovorio riječi hvale i zborio o staroj slavi, ali Brenna nije čula
njegove riječi. Tijekom tih nekoliko trenutaka proživljavala je stare
uspomene. Ponovno je bila malena djevojčica koja sjedi na očevu koljenu, a
prisjetila se i čovjeka koji ponosno hrabri kćer dok ona prvi put jaše konja.
Prisjećala se svih lijepih, dragocjenih trenutaka.
Brenna se bez njega osjećala izgubljenom, preplavljenom užasnim
osjećajem praznine. Međutim, stajala je ponosno radi svojih ljudi. Samo su
joj oči, beživotne i zamagljene, svjedočile o snazi boli.
Po Dunstanovu govoru zavladao je trenutak svečane i dostojanstvene
tišine. Svi prisutni ostali su iznenađeni kada je iz šumarka dojurio jahač pa
se spustio među mnoštvo. Skočio je s konja i žurno se počeo probijati kroz
svjetinu prema Brenni.
– Vaš je vjerenik stigao. – Mladić je zadihano izgovorio riječi. – Vraćao
sam se iz Angleseyja i putem naišao na njegovu družinu.
– Kako znaš da je među njima bio moj vjerenik? – upitala je Brenna
zabrinuto. Nije bila spremna za ovakve vijesti, ne u trenutku kada je upravo
položila oca u grob.
– O kome bi se drugome moglo raditi? – odgovorio je muškarac. –
Radilo se o družini krupnih, svjetlokosih muškaraca. Nema sumnje da su to
Vikinzi.
Mnoštvom se počela širiti zabrinutost, ali Brenna je u tom trenutku
mogla misliti jedino na svoje nevolje. – Dobri Gospode na nebesima, zašto
baš sada? – zavapila je.
Mladić joj nije mogao odgovoriti na to pitanje. Linnet je prišla bliže,
rekavši: – Ne zamaraj se takvim pitanjima, draga moja. Što je, tu je. –
Potom se obratila glasniku. – Koliko su udaljeni?
– Nalaze se s druge strane onog šumarka. – Pokazao je prema
sjeverozapadu. – Kilometar i pol, malo više.
– U redu – odgovorila je Linnet. – Moramo ih primiti u palači. Dobri
ljudi, vratite se u selo. Nemate se čega bojati. Vikinzi dolaze u miru.
Vrativši se u palaču, Brenna je počela nervozno koračati prostranom
prijemnom dvoranom. Nervozni je Fergus sjedio s ostatkom obitelji. On je
bio odgovoran za neminovni posjet Vikinga pa je žarko želio da se osjete
dobrodošlima. Mnogo je vremena proveo u negostoljubivoj zemlji, tražeći
klan Haardrad. Primio ga je sam poglavar klana pa u ime svojega sina
sklopio pogodbu, davši časnu riječ kako će sve biti baš onako kako su
utanačili. Smrću lorda Angusa, mladenka je postala mnogo vrjednija, jer su
sada njegovi posjedi i palača pripali njoj, a time i njezinu budućem mužu.
Vikinzi će biti i te kako zadovoljni.
– Brenno, ljubavi, bilo bi znatno priličnije kada bi se preodjenula u
haljinu.
– Ne.
– Brenno, ne možeš ovakva primiti svojega budućeg supruga. Što li će
pomisliti?
– Rekla sam ne! – odbrusila je Brenna, nastavivši nervozno koračati.
Cordella je samodopadno promatrala polusestru. Sve joj je to bilo
zabavno jer je pretpostavljala koji je izvor Brennine nervoze. Mlada žena
bila je zabrinuta da će se njezin vjerenik poželjeti oženiti njome prije negoli
isplove. Vjenčanje bi se moglo dogoditi već večeras ili sutra, a nakon njega
uslijedila bi prva bračna noć – i užas koji je išao s njome. Cordella se
gotovo počela naglas smijati.
Ta će prva noć zasigurno biti bolna, a zahvaljujući njoj, Brenna će biti
uvjerena kako će uvijek biti tako. Kakva slatka osveta. Kad bi barem mogla
biti tamo kako bi svemu svjedočila.
Brenna je razmišljala upravo o tome. Nije bila spremna za brak i nikada
neće biti. Nije bila sposobna trpjeti bol, a da ne poželi uzvratiti odmazdom.
Borit će se! Milostivi Gospode na nebesima, što ako ubije muža jer je
položio pravo na ono što mu pripada? Time bi potpisala vlastitu smrtnu
presudu.
Misli su se još uvijek divlje kovitlale njezinom glavom kada je prvi
kamen udario o dveri palače. Povici iznenađenja oteli su se iz usta svih
prisutnih. Zbunjeni pogledi susreli su se s drugim zbunjenim pogledima, ali
kada su začuli prigušen vrisak iz dvorišta, nakon kojega je uslijedio još
jedan udarac kamenom o vrata, Brenna je pohitala prema prozoru pa s
nevjericom pogledom obuhvatila prizor ispod sebe.
– Dobri Bože, napadaju nas!
Pokraj puteljka koji je vodio od staja ležao je obezglavljeni sluga, a
dvorište je vrvjelo Vikinzima, svi isukanih mačeva, spremnih sjekira i
kopalja. Malenim, grubo sklepanim katapultom rukovala su dva muškarca.
Dveri je pogodio i treći kamen. Iz podnožja brežuljka, uvis se kovitlao crni
dim – selo je gorjelo.
Brenna se okrenula skupini iza sebe. Među njima nalazio se i
Wyndham, a pogled joj je bio pun optužbe kada ga je uperila prema njemu.
– Zar ovako vaši sunarodnjaci dolaze po mladenku?
Wyndham nije imao odgovora, ali Fergus je nesigurno progovorio: –
Ovo ne mogu biti oni Vikinzi s kojima sam pregovarao.
– Tada pogledaj i vidi prepoznaješ li ikoga od njih! – zapovjedila je
grubo.
– Brenno, smiri se – rekla je Linnet, iako se u njezinu glasu dalo oćutjeti
strah.
Fergus je prišao prozoru i trebao mu je samo trenutak da prepozna
visokog poglavara klana Haardrad. Anselm Revni predvodio je napad,
izvikujući svojim ljudima naredbe.
– To nije moguće! – kriknuo je Fergus, okrenuvši se prema maloj
skupini preplašenih ljudi u prostoriji. – Dao mi je svoju riječ!
Novi udarac kamena o dveri potaknuo je Brennu na djelovanje. –
Wyndhame, jeste li uz nas ili uz svoje izdajničke sunarodnjake? Hoću znati
prije negoli vam okrenem leđa.
Činio se duboko uvrijeđenim. – S vama sam, moja gospo. Ne priznajem
nikakvo srodstvo s ovim vjerolomnim Sjevernjacima.
– U redu – odgovorila je. – Te su nam budale dale vremena da se
pripremimo gađajući nezakračanute dveri kamenjem. Dunstane, pođi ih
zakračunati prije negoli uspiju nanijeti još više štete.
Dunstan je ustuknuo od nje, očiju ispunjenih užasom. – Brenno, njih je
trideset ili više, a nas samo troje!
– Četvero, proklet bio! – otresla se. – Zar misliš da ću ja sjediti ovdje
prekriženih ruku i samo promatrati?
– Brenno, budi razumna. Nemamo izgleda!
– Predlažeš li da se predamo? Maloumniče, zar si zaboravio otok
Holyhead? Od sjekire su skončali i oni koje se nisu borili, jednako kao i oni
koji jesu. A sada pođi zakračunati dveri! Ferguse, okupi sluge i naoružaj ih.
Wyndhame, osigurajte stražnji dio palače pa mi se pridružite u hodniku. Bit
ćemo spremni za prokletu kopilad kada dveri naposljetku padnu.
Svi su bez ikakva propitkivanja pošli izvršiti ono što im je naloženo.
Cordella je sjela u kut, šćućurivši se i histerično naričući. Linnet je također
bila na rubu suza kada je uhvatila Brennu za ruku kako bi je zaustavila.
– Ne možeš se boriti protiv njih, Brenno! Ubit će te jednako kako bi
ubili i bilo kojeg muškarca!
– Ubit će me i ovako i onako, teta. Otac me obučavao za ovakvo što.
Umrijet ću časno se boreći. Bolje tako nego dočekati sudbinu plačući i
sažalijevajući samu sebe poput Delle.
– Neće te ubiti, Brenno, neće ako im se ne budeš opirala – bila je uporna
Linnet. – Žene uzimaju...
– Nikada! – Brenna ju je ušutkala jednom riječju. – Radije ću umrijeti
nego biti vikinškom zarobljenicom!
Uz te je riječi Brenna napustila prostoriju, ostavivši Linnet i Cordellu da
se mole u samoći. Ali dveri su pale prije negoli su uzmogli okupiti i
naoružati sve sluge, a ratni poklič od kojeg se ledila krv u žilama prolomio
se dvorištem. Trenutak poslije, desetak krvožednih muškaraca nahrupilo je
kroz polomljene dveri i uletjelo u hodnik.
Brenna je stajala u podnožju stubišta, raširenih nogu i isukana mača.
Sjekira ju je promašila za dlaku. Na pola puta između nje i neprijatelja pao
je Dunstan, prva žrtva. Skupina Vikinga raspršila se po palači. Trojica su se
zaputila na kraj hodnika, a trojica u prijamnu dvoranu, čvrsto zatvorivši
vrata za sobom. Wyndham je dojurio iz stražnjeg dijela palače pa se sukobio
s dvojicom svojih sunarodnjaka. Borio se hrabro, ali bio je star pa se brzo
umorio. Uspio je oboriti jednoga prije nego što mu je mač onoga drugog
rasporio tijelo i okončao život.
Petorica su pohrlila prema Brenni. Četvorica su jurnula pokraj nje,
nahrupivši na stube, samo kako bi se izgubili u labirintu na katu.
Neustrašivo je dočekala preostalog muškarca. Njegov je široki mač bio teži
od njezina, a u svaki je zamah kojemu je parirala bila uložena ogromna
snaga. Ruka i leđa boljeli su je od napora, ali vrisci koji su dopirali iza
zatvorenih vrata prijemne dvorane ulijevali su joj dodatnu odlučnost.
Snagom za koju nije ni znala da je posjeduje, izbila je muškarcu mač iz ruku
pa ga s lakoćom probola svojim. Odgurnula ga je, ali smjesta ga je
zamijenio drugi, stariji čovjek. Brenna se nastavila boriti, iako ju je snaga
pomalo napuštala, sve do trenutka kada je snažan udarac muškarčeva
moćnog mača raskolio njezin na dva dijela.
Ostala je zbunjeno zuriti u slomljeno oružje u ruci. Nije vidjela kako se
prema njoj spušta smrtonosni udarac niti je čula Fergusov bolju protkan
uzvik: – Stanite! To je gospa Brenna!
Fergus se našao između nje i blistavog mača, odgurnuvši je natrag.
Moćna mu je oštrica odsjekla ruku koja je pala na pod uz potmuo udarac.
Fergus se stropoštao pred Brennine noge, a život ga je, malo–pomalo, stao
napuštati.
Anselm Revni znatiželjno je pogledao djevojku. Tko bi rekao da se
borio protiv nje i gotovo je ubio. Nije to bila ona vrsta postignuća kakvom
bi se muškarac htio pohvaliti po povratku kući. Poruge na njegov račun
nikada ne bi prestale. Dakle, to je bila djevojka koju su htjeli udati za
njegova sina. Sada kada je znao istinu o njoj, uvidio je da se radi o
zapanjujuće lijepoj djevi. A krasili su je i karakter i hrabrost na kakve još
nije naišao u žene. Čak je uspjela raniti jednoga od njegovih ljudi. On će se
kući vratiti posramljen. Žena ga je svladala – ha!
Šteta što je bila neprijateljica. Ta crnokosa ljepotica bila bi snaha i pol.
Rodila bi sinove čijoj snazi i hrabrosti ne bi bilo premca. Uistinu, šteta.
Sluge, koji su se prekasno pridružili boju, padali su mrtvi posvuda oko
Brenne. Krv je tekla u potocima. Zamrli su vriskovi iz prijamne odaje. Dva
su Vikinga izašla odande, smijući se i tapšajući jedan drugog po leđima,
prije negoli su se pridružili ostalima kako bi zajedno opljačkali palaču.
Brenna se zapitala jesu li i Linnet i Cordella mrtve.
S vrha stubišta dopro je još jedan bolan vrisak, a Brenna se u tišini
okrenula kako bi vidjela njegov izvor. Ugledala je Alanu i kratki bodež u
sluškinjinoj ruci. Užasnuto je promatrala kako ga žena ispušta iz svojih
prstiju. Potom se njezina stara sluškinja, blijeda, pepeljasta lica i
razrogačenih očiju, sunovratila niz stubište, zaustavivši se u lokvi vlastite
krvi. Iz leđa joj je stršala groteskno uglavljena sjekira oko koje je navirao
grimiz.
Bio je to posljednji užas, zadnji čin ludila koji je gurnuo Brennu preko
ruba izdržljivog. U njezinu se umu nešto slomilo, a nju je obavila tmina koja
ipak nije uspjela sve potisnuti, jer je još uvijek uspijevala čuti glasove i
stajati na nogama. Još je netko vrištao, neumoljivo vrištao. Zvuk je dolazio
izbliza i znala je da bi, kad bi samo ispružila ruku, uzmogla dodirnuti osobu
od koje je taj bolni zvuk dolazio, tko god ona bila. Ali, nije uspijevala
pomaknuti ruke. Koliko god se trudila pokrenuti ih, ostajale su
nepomičnima.
– Anselme, zar ne možeš zaustaviti vrištanje te djevojčure? Njezino
ludilo počinje plašiti ljude. Radije će je poslati k Hel nego slušati to i dalje.
– Poznat mi je samo jedan način kako to učiniti – umorno je uzvratio
Anselm Revni.
Brenna nije osjetila udarac, ali tmina je konačno bila potpuna. Više nije
čula užasne vriske one koja je izgubila razum.
6

ovratak na obalu bio je spor. Trebala su im dva sata više nego prilikom
P dolaska. Konji, marva, svinje i kola nakrcana opljačkanim plijenom
usporavali su im napredovanje. Unatoč tome, uspjeli su se vratiti na brod
prije sumraka.
Vikinški je dugi brod užasavao zarobljenike, odreda žene. Radilo se o
devet metara dugom, elegantnom plovilu, barem četiri i pol metra širokom
na sredini. Na pramcu se nalazilo detaljno izrezbareno, gnusno čudovište iz
pakla. Brod će ih odvesti iz njihove zemlje i presjeći sve veze s jedinim
svijetom koji su poznavale.
Ponosni vikinški brod ležao je nasukan u malenoj uvali, skriven visokim
drvećem. Napadači su bili ostavili dva muškarca da ga čuvaju. Imali su
upute otisnuti brod na pučinu u slučaju bilo kakvih nevolja. Ali nevolja nije
bilo, a dva su muškarca dočekala povratak ratnika veselim poklicima.
Vikinzi su običavali provoditi noći na kopnu, ali kako je velik broj
neprijateljskih ljudi tijekom napada umaknuo u šumu (možda kako bi doveli
pomoć) i kako je trag koji je ostao za tako velikim brojem grla koja su vodili
sa sobom bio i više nego očit, Anselm Revni podigao je četvrtasto ljubičasto
jedro pa isplovio već te večeri.
Šačica muškaraca prinijela je žrtvu Thoru ne bi li im osigurao siguran
povratak, dok su ostali ukrcavali teret. Žene su smjestili na krmu, gdje su za
njih podigli grubo sklepan šator. Potom su ih ostavili na miru. Muškarci su
zadovoljili i svoju krvožednost i požudu pa će ostati namirenima sve dok
brod ponovno ne pristane na kopno.
Sve su žene bile silovane, neke i više puta, sve osim Brenne koja je od
Anselmova udarca ostala u nesvijesti dok brod nije isplovio. Napadači su
poveli ukupno sedam zarobljenica; bile su tu Linnet i Cordella, skupa s Enid
i još tri djevojke iz sela. Većina muškaraca bila je pobijena, svi osim onih
koji su uspjeli umaknuti u šumu i onih koje su ostavili tako teško ranjenima,
pa bi bilo pravo čudo da požive do jutra.
Brenna je sve to znala, a spoznaja joj je donijela dodatne muke. Nije
uspjela zaštititi svoje ljude, a nije uspjela zaštititi ni sebe. Poraz od ruke
vikinškog poglavara, muškarca koji odavno već nije u naponu snage,
predstavljao je sramotan udarac koji nije mogla podnijeti. Mržnja koju je
osjećala prema tom čovjeku nadilazila je sve granice razuma. On ju je
učinio bespomoćnom, on ju je razoružao. Svima je pokazao da je ona ipak
samo žena. Platit će za to, i za sve ostalo.
Brod je klizio preko valova poput skliskoga morskog čudovišta,
ostavljajući Wales za njima. Žene su hranili dvaput dnevno, sušenim
bakalarom, šunkom ili usoljenim mesom, beskvasnim kruhom i maslacem.
Bila je to suha, hladna hrana koju mnoge od njih nisu uspijevale zadržati u
sebi. Cordella je često hitala do ograde broda kako bi ispraznila želudac.
Muškarcima je to bilo smiješno, a njihov je smijeh činio da se žene osjećaju
još posramljenijima.
Brenna je jela isključivo kako bi očuvala snagu za cilj koji je stavila
pred sebe, a taj je cilj bio ubiti Anselma Revnog. Nije željela razgovarati sa
svojim supatnicama ni slušati njihove jadikovke protkane strahom. Linnet ju
je pokušala utješiti, ali djevojka nije mogla podnijeti ni trunku ljubaznosti i
nije htjela razgovarati čak ni s njom. Njezin je sram bio prevelik, a
ogorčenje koje ju je obuzelo nešto što nije iskusila nikada prije. Linnet je
mudro odlučila odustati i pričekati bolji trenutak.
Anselm Revni povremeno je dolazio provjeriti Brennu. Radilo se o
ogromnom muškarcu, širokom poput medvjeda. Kosa mu je bila
žućkastosmeđe boje, baš kao i brada koja mu je prekrivala lice, a oči su mu
bile prodorne i plave. Sam pogled na tog muškarca tjerao je strah u kosti
njegovim neprijateljima – ali u Brenninu srcu nije bilo mjesta za strah. Kada
bi je pogledao znatiželjno – činilo se gotovo s divljenjem – ona bi njegov
pogled dočekala sipajući otrov iz očiju, časteći ga takvom mržnjom i
neprijateljstvom u pogledu da bi on uvijek otišao razočaran.
Anselm je gotovo žalio zbog onoga što je učinio, ali nikada takvo što ne
bi otvoreno priznao. Dao je svoju časnu riječ neprijatelju. Međutim, nije
bilo nimalo nečasno pogaziti riječ danu neprijatelju – prijatelju da, ali ne i
neprijatelju.
Čovjek koji je ugovarao brak obećao je veliko bogatstvo koje će ići uz
mladu, naivno im tako otkrivši i gdje ga mogu pronaći. Neće biti mlade za
Anselmova sina, ali zlato je bilo tamo, čekalo je da ga netko uzme.
Plemenski poglavar vraćao se kući kao bogatiji čovjek, a njegovi su ljudi
također opljačkali svoj dio i to ih je činilo sretnima.
Kada bi svrnuo pogled na mladu ljepoticu, zabavljali bi ga njezin prkos
i inat. Bila je ponosita, gotovo jednako kao i on, ali pitao se koliko će dugo
njezin prkos potrajati. Pomisao da bi netko mogao takvu srčanost uskoro
slomiti ostavljala mu je gorak okus u ustima.
Prisjećao se kako ju je promatrao dok se borila protiv muškarca kojeg je
ranila. Mislio je da se radi o vitkom mladiću i bio je zadivljen vještinom
kojom se borila protiv takve brutalne snage. Bilo je zadovoljstvo gledati
takvu hrabrost, odliku koja je bila na iznimnoj cijeni u njegovu narodu. Nije
ju želio ubiti, čak ni dok je mislio da je muškarac, ali nije htio izgubiti još
nekog od svojih ljudi od njezine ruke. Potom je otkrio da je mladi muškarac
zapravo djevojka čija je ruka ponuđena njegovu sinu, a usto se radilo i o
tako veličanstvenoj ljepotici...
Nakon hrabre borbe i prikaza iznimne hrabrosti, Anselm je ostao
razočaran osvjedočivši se njezinu slomu. Kada je vidjela kako starija
crvenokosa žena umire, izgubila je razum i stala vrištati, pritisnuvši svoje
male šake o sljepoočnice. Je li svjedočila smrti svojega oca? Je li joj žena
možda bila majka? Ali ne, starija crnokosa žena koja se sada zadržavala u
njezinoj blizini bila joj je više nalik. Kada bi barem govorili istim jezikom,
brzo bi doznao sve što ga zanima. No, morat će se strpjeti do povratka kući,
kada će Heloise moći razgovarati s njima.
Trenutačno mu je preostalo samo nagađati o ovoj keltskoj ljepotici. Ona
je posve sigurno bila glavna nagrada ovoga pohoda, a on je odlučio svoje
ljude držati podalje od nje. Njezino joj je djevičanstvo davalo dodatnu
vrijednost. Bio je siguran kako će se svidjeti njegovu sinu Garricku.
Nastavili su ploviti Irskim morem, zaustavivši se na otoku Man kako bi
prenoćili i pojeli kuhano jelo. Muškarci, koji su toga bili željni, ponovno su
silovali žene, ali nijedan se još uvijek nije usudio približiti Brenni i divljoj
mržnji koja joj je sukljala iz očiju. Neki su bili uvjereni da je luda. Uskoro
su se dokopali Sjevernog kanala, ploveći uz škotsku obalu, gdje su proveli
još jednu noć koje su se žene sad već užasavale. Potom su se zaustavili na
Hebridima, gdje su se mnogi njihovi sunarodnjaci naselili. Tamo su se
zadržali dva dana. Potom su prošli otočje Orkney. Posljednju noć na kopnu
proveli su na Shetlandskom otočju.
Nakon toga zašli su u nepoznate, duboke vode, gdje nigdje u blizini nije
bilo kopna i gdje su čudovišta i zmajevi nevjerojatne veličine mogli u bilo
kojem trenutku izroniti i progutati ih žive – ili su barem tako mislile
prestravljene žene. Radije bi se suočile s bilo čime nego s nečim
nepoznatim. Neočekivana, divlja oluja nije pomogla odagnati njihove
strepnje. Šibali su ih ogromni valovi, a ocean je raširio svoje ruke. Tamo su
ih čekale zmije i njihovi vatreni jezici. Čak se i Cordella, čije je snishodljivo
izrugivanje Brenninoj šutnji doseglo vrhunac, pretvorila u plačljivicu koja je
preklinjala za goli život dok oluja nije popustila.
Linnet se svojski trudila smiriti žene, iako su i njezini živci bili napeti.
Preklinjala je Brennu da joj pomogne, ali odgovora nije bilo. Donekle je
razumjela ono kroz što Brenna prolazi i uzroke njezine turobne tišine, ali
smatrala je kako ovo nije trenutak kada je imala pravo lišiti ostale svojega
vodstva. Nekoliko Brenninih riječi ohrabrenja ostalima ublažilo bi strahove.
Ni Cordella nije bila od pomoći sa svojim plakanjem i vrištanjem da je
svijetu došao kraj.
Da Linnet i sama nije bila toliko zabrinuta, možda bi čak i uživala
promatrajući bijedno stvorenje u koje se Cordella pretvorila. Spoznaja da
mlada žena nije pustila nijednu suzu zbog gubitka muža bila je užasavajuća.
Samo nekoliko sati prije, vatrena žena hvalisala se neustrašivošću pred
onime što im nosi budućnost; bila je toliko sigurna da je svaki muškarac na
brodu, uključujući i poglavara, priželjkuje više od ostalih – osobito sada
kada je postalo jasno da će Brennu ostaviti na miru. Cordella je bila
uvjerena da će pronaći zadovoljavajuće mjesto za sebe u novoj zemlji.
Možda Cordellino hvalisanje i nije bilo bezrazložno. Mnogi su muškarci
odlazili upravo njoj onih noći koje su provodili na kopnu. A ona se više nije
borila protiv njih kao što je ispočetka običavala. Čak je i vođa potražio
njezino društvo.
Linnet je zadrhtala, prisjetivši se vlastitog oskvrnuća od ruke dvojice
grubijana koji su tog sudbonosnog dana provalili u prijemnu dvoranu. Od
tada su joj dodijavali samo jednom, i to nitko drugi doli njihov vođa, koji
barem nije bio grub poput mlađih muškaraca. Radilo se zapravo o podosta
nježnom susretu, jer je ona izgubila volju za borbom, a on je bio blag na
svoj način. Bila je udovom jako dugo, a sve te godine nije osjetila muški
dodir. Unatoč tome, Linnet se molila da se njezino iskustvo ne ponovi. Nije
se imala čemu nadati od Anselma Haardrada iz Norveške. Fergus im je
otkrio da je čovjek već oženjen. Zapravo, nije bilo ničega čemu se Linnet
imala radovati.
Oluja nije trajala predugo, ali sve ih je ostavila klonulima i iscrpljenima.
Dan poslije dogodilo se čudo, ugledali su kopno. Dugačka norveška obala
protezala se koliko je god sezao pogled. Više se nisu zaustavljali kako bi
obnovili zalihe, nego su, željni doma, plovili dan i noć, sve dalje na sjever,
sve dok naposljetku nisu promijenili smjer i prodrli u kopno, prema fjordu
Hortenu.
Bila je sredina ljeta, a blistavo zelenilo drveća i trave godilo je oku.
Nebo je bilo tamnoplavo, prošarano paperjastim bijelim oblacima. Na nebu
pred njima ukazala se osamljena nakupina paperja u obliku moćnoga malja
– Thorov leteći čekić.
Žene su vidjele oblak, ne uzbuđujući se previše zbog njega. Muškarci su
ga, međutim, pozdravili zaglušujućim klicanjem. Bio je to dobar znamen,
jer je značio da im je Thor dao svoj blagoslov.
Nazubljene litice izdizale su se s obje strane broda poput strmih zidova.
Kada su riječne obale ponovno postale ravnima, muškarci su doveslali do
obale. Njihovo je putovanje došlo svojemu kraju.
7

aselje je, blago rečeno, bilo primitivno. Udaljena samo četiristotinjak


N metara od fjorda, nalazila se velika drvena kuća bez prozora, okružena
mnogim manjim kućama i stajama. Na poljima koja su se prostirala iza
naselja dalo se vidjeti još grubo sklepanih, raštrkanih kućica.
Nekolicina žena i djece, praćena mnoštvom pasa, potrčala je do
pristaništa kako bi pozdravili muškarce; ostali su ih odlučili dočekati kod
glavne kuće. Brenni i ostalim ženama svezali su zapešća prije nego što su ih
iskrcali poput tereta, nakon čega su ih dva muškarca otpratila do jedne od
manjih kuća.
Sve su oči bile uprte u vitku figuru odjevenu u crno koja je kročila
ponosnim korakom, obavijena aurom neustrašivosti. Ostale su se
zarobljenice sporo vukle. Ugurali su ih u kućicu pa treskom zatvorili vrata
za njima. Obavila ih je tmina.
– Što sada? – zavapila je Enid.
– Kad bih znala, ne bih bila ovako uplašena – odgovorila je jedna od
djevojaka. – Neznanje je ono što je tako užasavajuće.
– Posve sigurno ćemo uskoro doznati – nestrpljivo se otresla Cordella. –
Ova je tmina nepodnošljiva. Jeste li primijetile da nijedna od ovih kuća
nema prozore? Zar se hrabri Vikinzi boje svjetla?
– Daleko smo na sjeveru, Della – odgovorila je Linnet. – Rekla bih da
ovdje zna biti hladnije od bilo kakve zimske studeni koju si iskusila. Prozori
bi, koliko god dobro zabrtvljeni, pustili hladnoću unutra.
– Imate odgovor na sve – sarkastično je prosiktala Cordella. – Recite
nam onda, Linnet, koja je naša sudbina? Što će biti s nama?
Linnet je umorno uzdahnula. Stajala je nasred prostorije, pokraj Brenne,
ali nije uspijevala vidjeti išta u crnome mraku. Nije mogla dokučiti čega se
točno bojala; možda spoznaje da su sada ropkinje i ništa više od toga. Nije
bilo razloga dodatno plašiti mlađe žene, pošto njezine sumnje još uvijek
nisu bile potvrđene.
– Kao što si i sama rekla, Della, uskoro ćemo doznati – naposljetku je
odgovorila Linnet.
Brenna je ostala šutke, ne mogavši pružiti riječi utjehe. I ona je nagađala
kakav ih usud očekuje, ali njezin se um povukao pred izvjesnošću takve
sudbine. Frustracija vlastitom nesposobnošću da ih zaštiti kada im je to bilo
prijeko potrebno držala joj je usnice čvrsto zatvorenima. Istini za volju, nije
ni mogla ništa učiniti bez svojega oružja i ruku sputanih u zapešćima.
Silovali su ih i zlostavljali, a ona to nije mogla nikako spriječiti.
Činjenica da i sama nije obeščašćena na isti način nije joj pružala
preveliku utjehu. Jedini razlog koji joj je padao na pamet bio je taj da je
pošteđena za predstojeći ugovoreni brak. Taj brak neće zaživjeti, jer će
radije umrijeti nego nakon svega što se zbilo postati vikinškom mladom.
Osveta je bila jedino za čime je žudjela, a osvetu će, ovako ili onako, i
dobiti.
*
Teret je iskrcan s broda, plijen pohranjen u riznicu, a životinje puštene na
pašnjake. U glavnoj je kući u tijeku bila gozba. Veliki vepar okretao se na
ražnju u središtu prostorije. Robovi ili sužnji bili su zauzeti pripremom
beskvasnog kruha i ribljih jela u dijelu kuće predviđenom za kuhanje.
Muškarci zbijeni oko dugih stolova u glavnoj prostoriji nisu gubili
vrijeme, uronivši pehare u veliki kotao medovine. Neki su se međusobno
natjecali u ispijanju, a drugi bodrili natjecatelje i kladili se tko će odnijeti
pobjedu. Velika stolica nalik prijestolju na čelu jednog stola bila je prazna,
ali Anselmovo društvo još uvijek nikome nije nedostajalo.
U jednoj od kućica, nad vatrom je krčkala voda u kotlovima. Para se
miješala s dimom koji je peckao oči. Ogromna kada, dovoljno velika da se u
nju smjesti četvero ili petero muškarca, stajala je nasred prostorije. U kadi
se, uronjen u vodu do pasa i s vrčem medovine u ruci, opuštao Anselm.
Lijepa mlada ropkinja nagnula se u stranu kako bi mu oprala leđa. Njegov
prvorođenac Hugh sjedio je na klupi, naslonivši se leđima o zid.
– Sigurno mi se ne želiš pridružiti? – upitao je Anselm čangrizavo pa
nastavio: – Prokleta gnjavaža, ova ritualna kupka na kojoj tvoja majka
ustraje. Ne bi mi smetalo u bilo kojem drugom trenutku, ali ona zna koliko
se žarko želim pridružiti gozbi i, unatoč tomu, tjera me da prvo učinim ovo.
– Nisi usamljen u tome, oče – odgovorio je Hugh osmjehnuvši se. –
Čini to i meni i Garricku kad god se vratimo s pohoda. Čini se kako misli da
nam krv neprijatelja još uvijek prianja uz kožu i da je moramo isprati čim
prije.
– Kakvi god bili njezini razlozi – progunđao je Anselm – Loki se s
užitkom smješka mojoj neugodi. Ne znam zašto to podnosim.
Hugh se grohotom nasmijao, a plave su mu oči zaiskrile. – Već si
mnogo puta rekao da tvoja žena vlada domom, a ti morem.
– Istina, osim što ta žena zlorabi moć koju joj dobrodušno dajem. Ali
dosta o tome. Je li se Garrick već vratio?
– Nije.
Anselm se namrštio. Kada je njegov drugorođeni sin posljednji put
izbivao cijelu zimu, ispostavilo se da je pao u ruke kršćanima. Ali tada je
bio u pljačkaškom pohodu. Garrick je pretposljednjeg proljeća otplovio ne
bi li okušao sreću u trgovini pa se Anselm zasad još neće brinuti, barem dok
se hladnoća ponovno ne vrati.
– A moje kopile, Fairfax? Gdje je on?
– U kitolovu uz obalu – Hugh je lakonski sažeo odgovor.
– Koliko dugo?
– Prošao je tjedan.
– Dakle, uskoro će se vratiti.
Ukočena tijela, Hugh je ustao. Kršan muškarac koji je brojio trideset
ljeta, bio je slika i prilika svojega oca. Prezirao je polubrata i svaku trunku
pažnje koju mu je otac poklanjao.
– Zašto se zamaraš njime? Istina, majka mu je slobodna žena, ali on je
ipak kopile, nimalo drugačiji od onih koje si začeo sa svojim ropkinjama.
Anselmove plave oči skupile su se u ljutnji. – Sva su ostala djeca koju
sam začeo kćeri. Imam samo dva zakonita sina i Fairfaxa. Nemoj mi
zamjerati brigu o njemu.
– Neka ga Loki uzme! On nije Viking. Slabašan je!
– Moja krv, koliko je god malo bilo, kola njegovim venama. Neću opet
načinjati tu temu. Reci mi što se događalo u mojoj odsutnosti. Je li bilo
problema s klanom Borgsen?
Hugh je slegnuo širokim ramenima pa ponovno sjeo. – Dvije krave
pronađene su mrtve pokraj oranica, ali nije bilo ničega što bi upućivalo na
Borgsene. Moglo bi se raditi o djelu nezadovoljna roba.
– Ali ti ne vjeruješ da je tako, sine?
– Tako je. Najvjerojatnije je to djelo Gervaisovih ili Cedricovih ruku, ili
možda nekog od njihovih rođaka. Oni žele, ne, oni preklinju da uzvratimo
odmazdom! Kad ćeš nam dopustiti da napadnemo?
– U ovoj ćemo se zavadi boriti pošteno – uzvratio je Anselm nervozno.
– Mi smo bili ti koji su posljednji otvoreno napali.
– Dakle, sada je njihov red? – nastavio je Hugh glasom protkanim
sarkazmom. – Tako mi Thora! Samo zato što ste ti i Latham Borgsen nekoć
bili prijatelji ne znači da se u ovoj bitki moramo voditi čašću. Prošle su već
godine bez kapi prolivene krvi.
– Previše si ogrezao u borbe protiv naših stranih neprijatelja, Hugh.
Nikada se nisi borio protiv nekoga od naših. Postupit ćemo časno. Latham
nije odgovoran za ono što se zbilo, ali morao je podržati sinove i stati na
njihovu stranu.
– Jesi li zaboravio da si zbog njegovih sinova izgubio jedinu zakonitu
kćer? – prosiktao je Hugh.
– Nisam zaboravio. Odin mi je svjedok da će i ostali jednoga dana
platiti kako je platio i Edgar. Ali nećemo ih napasti iz zasjede, nećemo
postupiti podmuklo. Vodit ćemo se čašću. – Anselm je ustao iz kade, a
lijepa ga je ropkinja hitro ogrnula vunenim ogrtačem. – Nadam se da su i
oni pronašli dvije svoje krave mrtvima?
Hugh se iscerio i opustio. – Jesu.
– Izvrsno – uzvratio je Anselm. – Dakle, oni su ponovno na potezu. A
sada, kada mi Heloise više ne može naći nikakvu zamjerku, odjenut ću se pa
ti se pridružiti u dvorani.
– Rekoše mi da si se vratio sa zarobljenicima.
– Istina. Sedam njih.
– Mori me znatiželja – nastavio je Hugh. – Govorka se da je među
njima bio i oniži muškarac duge, crne kose. Imaš dovoljno muških robova.
Zašto si odlučio dovesti i ovoga?
Anselm se stao hihotati, a kožu oko očiju namreškale su mu bore. –
Onaj o kojem zboriš također je žena. Zapravo je to ona koju su željeli udati
za tvojega brata.
– Ha? Gospa Brenna? I te kako bih volio vidjeti kako izgleda.
– Borila se hrabrošću kakvoj nikada nisam svjedočio u žene.
Suprotstavila nam se s mačem u ruci, uspjevši čak raniti Thornea. Bila je
milina svjedočiti njezinoj srčanosti.
– Želim je.
– Molim?
– Rekao sam da je želim – uzvratio je Hugh. – Garrick mrzi žene, a ti
imaš Heloise. Moja je žena plaha, baš kao i moje robinje. Želim hrabru i
vatrenu ženu.
– Nisi je još ni vidio, Hugh – primijetio je Anselm, a usnice su mu se
razvukle u blag smiješak. – U toj je malenoj ljepotici više srčanosti nego bi
tebi bilo po ukusu. Izrazito je prkosna, ispunjena gorkom mržnjom.
– Njezinu se ćud može ukrotiti – rekao je Hugh, a oči su mu zasjale u
iščekivanju. – Svejedno je želim.
– Njezinu ćud nije potrebno krotiti – odgovorio je Anselm prijekorno. –
Odlučio sam je dati Garricku. Ona je baš ono što mu treba kako bih izašao
na kraj s vlastitom ogorčenošću. – Nije otkrio da je još uvijek djevica, jer bi
je tada Hugh poželio još više, a kao prvorođenac bi imao pravo na nju. –
Među njima je i djevojčura plamene kose, također srčana, ali više po
tvojemu ukusu. Zaobljenija je i podatnija, baš onakva kakve ti voliš.
– A ako odaberem gospu Brennu?
– Bilo bi mi drago kada ne bi, Hugh – upozorio je Anselm.
– Vidjet ćemo – odgovorio je Hugh, ne obećavši ništa dok su napuštali
kupelj.
*
Vrata su se iznenada otvorila. Prašina se uskovitlala, nastavivši potom
nježno plutati na zraci sunčeva svjetla koja je obasjala zemljani pod male
kolibe. Dok su zarobljenice izvodili u dvorište, sve su odreda dlanovima
zaštitile oči od zasljepljujućeg sunca. Otpratili su ih do glavne kuće,
nagurali kroz otvorena vrata koja su dopuštala dimu da iziđe iz unutrašnjosti
pa ih ostavili da stoje nasred prostorije prepune muškaraca.
Linnet je prepoznala muškarce koji su sjedili za dva dugačka stola i na
klupama uza zidove. Bili su to ljudi s broda. Mnogi od njih okupili su se oko
polovice jednoga stola gdje su igrali neku igru na ploči. Krupan muškarac
kojega nikada prije nije vidjela pregledavao je vrsnoga sivog konja kojeg su
uveli u prostoriju skupa sa ženama. Iznenađeno je uzdahnula prepoznavši
Brenninu kobilu Willow. Da ju je Brenna prepoznala, tko zna kako bi
reagirala. Na sreću, tome nije bilo tako. Zurila je u Anselma Revnog s
neprikrivenim prijezirom i nije ni pogledala prema konjima dok su ih
uvodili u prostoriju.
Anselm je sjeo za čelo jednoga od stolova. Poslužile su ga mlade
djevojke odjevene u grubu, neobojanu vunu – ropkinje, bez ikakve sumnje.
Pokraj njega, odjevena u žutu svilu, sjedila je žena kraljevskog držanja, ne
puno starija od Linnet. S njezine druge strane bila je još jedna žena, mlada i
punašna, iste plave kose kakvu su ovdje imali mnogi.
Visoki muškarac koji je pregledavao Willow sada je prišao
zarobljenicama. Gurnuvši Linnet u stranu, zaustavio se pred Brennom.
Podigao je Brennino lice kako bi ga proučio, baš kao što je maločas učinio i
s kobilom, ali ona je svojim vezanim šakama odgurnula njegov dlan,
prkoseći mu srdžbom koja joj je sijevala iz očiju, izazivajući ga da je
dodirne ponovno.
Brenna je ćutila njegov muški vonj; miris znoja i konja. Toliko ju je
podsjećao na Anselma Revnog da bi mu vrlo rado rasporila grlo da je pri
ruci imala nož, bez obzira na posljedice koje bi nakon toga bila prisiljena
snositi. Čeznutljivo je promatrala bodež zataknut za njegov široki pojas, ali
njegov dubok smijeh privukao joj je pogled natrag njegovim očima.
– Thora mi, uistinu je ljepotica!
– Baš kako sam ti i rekao – odgovorio je Anselm sa svojega mjesta na
čelu stola.
Hugh se osmjehnuo kružeći oko nje slijeva nadesno kako bi je
promotrio iz različitih kutova. U očima joj nije bilo straha, iako je bila
svjesna da je potpuno bespomoćna ruku ispred sebe – osim ako bi se
dokopala noža koji bi bila primorana držati obama dlanovima. Brennu je
pomisao toliko zaokupila da nije primijetila kako joj se Hugh primaknuo.
Prišavši joj tako blizu da nitko tko je razumio njegov jezik nije mogao
čuti njegove riječi, prošaptao joj je u uho: – Izbrisat ću taj krvožedni pogled
s tvojega lica, gospo. Ukrotit ću taj duh kojemu se moj otac tako divi.
Nije mogao znati da je razumjela svaku riječ. Osjećala je isključivo
prijezir prema njegovim riječima do trenutka kada ju je jedna ruka privukla
k njemu i njegovim usnama koje su bile spremne silovito se nametnuti
njezinima. Drugom joj je rukom zgrabio grudi, okrutno ih stišćući što je
snažnije mogao. Ruke su joj bile beskorisne, stisnute između njihovih tijela,
ali zubi su joj se zatvorili oko jezika koji joj je nepozvan prodro u usta.
Povukao se u zadnji tren pa je odgurnuo od sebe, tako snažno da je odletjela
među ostale žene.
– Prokleti Helin okotu! – opsovao je Hugh glasno, krenuvši naprijed
kako bi je ošamario, ali Anselm ga je zaustavio, zaurlavši njegovo ime.
Hugh je spustio ruku i okrenuo se prema ocu, uputivši mu pogled pun
optužbe. – Namjeravala mi je proliti krv dobro znajući da bi zbog toga
skončala!
– Upozorio sam te da je puna mržnje – odgovorio je Anselm.
– Mržnje zbog koje bi skončala! Bah! Prije bih rekao da je sišla s uma.
Daj je mojemu bratu Garricku kako si i namjeravao. On prezire žene, pa će
uživati mučeći ovu. Neka na njezinu tijelu iskaljuje svoju mržnju, pa ćemo
vidjeti hoće li se međusobno poubijati. Ja ću za sebe uzeti djevojčuru
vatrene kose.
– Dosta je bilo, Hugh – prekorila ga je žena odjevena u žutu svilu. – Zar
si smetnuo s uma da su ti majka i žena također prisutne ovdje?
– Moje isprike gospodarici kuće – odgovorio je Hugh ne trepnuvši. –
Uistinu sam smetnuo s uma. Neću reći ni riječi više. Možete učiniti kako
moj otac želi i ispitati zarobljenice.
– Nisam znala da trebam tražiti sinovo dopuštenje da to učinim –
uzvratila je žena hladnim, autoritativnim glasom.
Glasan smijeh prolomio se od onih koji su slušali razmjenu riječi,
razljutivši Hugha. Pogled upozorenja koji mu je uputio otac zaustavio je
njegov žučljiv odgovor. – Ispričavam se još jednom, gospodarice. Trebao
bih biti mudriji i znati s kime nije uputno upuštati se u rasprave.
Brenna je ključala iznutra. Jasno je čula sve što je to kopile zvano Hugh
reklo o njoj, baš kao što su ga čuli i svi ostali koji su razumjeli njegove
riječi. Dati je Garricku? Dati mu da je zlostavlja svojom mržnjom prema
ženama? Pa, uskoro će postati svjesni kako ona ne namjerava trpjeti nikakvo
zlostavljanje. Muškarac za kojeg se trebala udati umrijet će ako se usudi
dodirnuti je. Dobri Bože, kako ih je samo sve mrzila!
Linnet je tjeskobno promatrala situaciju. Natjerala se ostati mirnom i ne
umiješati se kada je Viking stao mrcvariti Brennu, nadajući se da će njegov
okrutni postupak barem prenuti djevojku iz njezine ogorčene tišine. Ali to se
nije zbilo. Više od svega željela je znati o čemu su zborili. Da se barem
pridružila Brenni tijekom njezinih poduka s Wyndhamom. Kako su samo
loše onomad procijenili budućnost. Kako će sada, ako Brenna ne bude
voljna govoriti u njihovo ime, komunicirati sa svojim uznicima ili doznati
kakva ih sudbina čeka. Samo je ona znala njihov jezik.
Njezina se tjeskoba raspršila trenutak poslije kada je vikinška dama,
odjevena u prozračnu žutu svilu, ustala od stola pa im prišla i zaustavila se.
Radilo se o nižoj, gracioznoj ženi kestenjaste kose i tamnosmeđih očiju u
oblika badema.
Ja sam Heloise Haardrad. Supruga sam Anselma Haardrada, poglavara
našeg klana i čovjeka koji vas je ovamo doveo.
Linnet je žurno predstavila sebe i sve ostale pa upitala: – Kako to da
govorite naš jezik?
– Poput vas, i mene su doveli u ovu zemlju prije mnogo godina, iako
sam ja dovedena pod drugačijim okolnostima. Bila sam zaručena za
Anselma pa smo se i uzeli. Ja sam kršćanka, a pretpostavljam da ste i vi.
– Da, naravno!
Heloise se osmjehnula. – Ali također štujem i muževe bogove, kako bih
mu ugodila. Pomoći ću vam koliko mogu, ali budite svjesne da sam odana
isključivo njemu.
Linnet se ohrabrila postaviti pitanje koje je najviše morilo njezine misli.
– Što će biti s nama?
– Zasad ste zarobljenice mojega muža. On će odlučiti što učiniti s vama.
– Znači li to da smo ropkinje? – upitala je Cordella nadmenim tonom,
iako je njezina arogancija zapravo počivala na tankim nogama.
Heloise je podigla obrvu, usmjerivši pogled prema Cordelli. – Izgubili
ste sva prava kada su vas zarobili. Iznenađena sam što uopće smatraš
potrebnim postaviti to pitanje. Zar si mislila da će te dovesti ovamo i
osloboditi, dati ti dom i vlastitu imovinu? Ne, sada si ti imovina. Pripadat
ćeš mojem mužu ili kome god te on odluči podariti. Ne volim osobito riječ
rob. Više volim izraz sluga, što je, vjerujem, riječ koju ste upotrebljavali i u
svojoj zemlji.
– Naše su sluge uživali slobodu! – obrecnula se Cordella.
– Možda ih niste nazivali sužnjima, ali istini za volju, u stvarnosti im
nije bilo nimalo bolje nego robovima. A ti, djevojko, bolje nauči gdje ti je
mjesto, i to vrlo brzo, inače se stvari neće dobro odvijati po tebe.
– U pravu je, Cordella – ubacila je Linnet tiho. – Zauzdaj jezik, barem
jednom u životu.
Cordella se bijesno okrenula od njih, odlučivši ih ignorirati. Heloise se
tiho nasmijala. – Mislim da bismo nas dvije mogle postati prijateljicama,
Linnet.
– Bilo bi mi drago – Linnet je odgovorila posve iskreno. U tom joj je
trenutku prijateljica bila potrebnija od bilo čega drugoga.
– Žalosno je to što vas je zadesilo i što ste dospjele ovamo – nastavila je
Heloise sućutno. – Nadam se da ćete se sve brzo prilagoditi životu ovdje. Ne
odobravam pljačkaške pohode svojega muža i činjenicu da se vraća sa
zarobljenicima, ali nemam previše utjecaja na taj dio njegova života. Rečeno
mi je da su vas i vašu obitelj prevarom uvjerili u namjeru sklapanja saveza.
Žao mi je zbog toga.
– Vaš je muž dao riječ! – ponovno ih je prekinula Cordella. – Zar
Vikinzi nemaju nimalo časti?
– Della!
– Ne krivim je što osjeća da joj je učinjena nepravda. Da, moj je muž
častan čovjek, ali ne i prema onima koje smatra neprijateljima. Dao je lažnu
riječ vašem posredniku, muškarcu kojeg ste poslali ovamo. Vidite, vaši su
ljudi nekoć davno mojega najmlađeg sina, Garricka, zarobili i postupali s
njime kao što bi postupali sa životinjom. Moj muž otada mrzi vas Kelte.
Nije imao namjeru održati riječ. Nikada ne bi dopustio našem sinu da oženi
Keltkinju.
– Je li onaj muškarac Garrick? – Linnet je upitala znatiželjno, kimnuvši
prema visokom muškarcu. – Onaj koji je proučavao moju nećakinju?
– Ne, to je bio moj prvorođenac, Hugh. Garrick nije ovdje, iako ne bi
činilo razliku ni da jest. Jasno vam je da vjenčanja neće biti.
– Da.
Garrick ne zna ništa o ovome. Otplovio je o proljeću, prije nego što ste
nam poslali svojega izaslanika. Uistinu mi je žao zbog svega što se zbilo, a
posebice zbog prijevare. Da sam mogla promijeniti vaš usud, učinila bih to.
– Zar vas nije strah izgovoriti to pred njima?
Heloise se nasmijala. – Ne razumiju nas. Nisam svojega muža poučila
našem jeziku, ja sam naučila njegov. Moj muž zna što mislim o držanju
robova, zna da ne odobravam takvu rabotu. Ali kao što možete vidjeti po
broju sluga ovdje, a koji su svi, prije ili poslije, dovedeni odnekuda, ne
mogu ga zaustaviti. To je neizostavan dio vikinškoga života.
– Što će biti s mojom nećakinjom? – zabrinuto je upitala Linnet.
– Bit će primorana služiti, baš kao i svi vi ostali – odgovorila je Heloise
pa se okrenula prema Brenni. – Razumiješ li, dijete?
Brenna nije odgovorila, a Linnet je uzdahnula. – Tvrdoglava je i puna
gorčine. Neće prihvatiti svoju sudbinu.
– Neće imati izbora – odgovorila je Heloise turobno. – Neću ti lagati.
Pokaže li se neposlušnom, mogli bi je prodati na nekom udaljenom trgovištu
ili čak smaknuti.
– Ne! – zavapila je Linnet.
Brenna je svoj prijezir prema Heloise iskazala počastivši je srditim
pogledom prije negoli se povukla iza ostalih žena u grupi.
– Nemoj se sada brinuti o tome. Djevojka će imati vremena za
prilagodbu. Moj je muž zadivljen njezinom hrabrošću i sigurno neće htjeti
da je snađe kakvo zlo.
Linnet je zabrinuto pogledala u Brenninu smjeru. – Bojim se da bi
mogla sama sebi nauditi.
– Lišiti samu sebe života?
– Ne, iskati odmazdu. Nikada nisam svjedočila takvoj mržnji. Duri se u
tišini otkako smo zarobljene. Odbija progovoriti čak i sa mnom.
– Njezina je ogorčenost razumljiva, ali naše će razumijevanje i
strpljenje biti kratka vijeka.
– Ne razumijete zašto je ispunjena jačom gorčinom od nas ostalih – brzo
je nastavila Linnet. – Otac joj je umro dan prije napada, a ona se još nije
oporavila od šoka. Nikada nije bila suglasna s udajom za vašega sina, ali
njezin je otac dao svoju riječ pa ju je namjeravala ispuniti. Stoga je bila
spremna izraziti dobrodošlicu vjereniku, a umjesto njega došao je vaš muž
pa nas napao bez upozorenja. Tog je dana vidjela previše smrti. Njezin
šogor, njezine sluge, svi su pali pred njezinim očima. Bila je prisiljena
slušati moje i Cordelline vriske kada su... kada...
– Razumijem. Nastavi.
– A potom je poražena u borbi. Da biste shvatili što joj to znači, morate
znati kako je nikada nitko nije pobijedio u srazu. Bila je očeva jedinica,
odgajana bez ženske ruke nakon što joj je majka umrla pri porodu. Angusu,
svojemu ocu, bila je poput sina kojeg nikada nije imao. Podučio ju je svemu
čemu bi podučio sina. Pretpostavljam da vjeruje kako je, doživjevši poraz
toga dana, iznevjerila oca. Naposljetku joj je osobna služavka, žena koja joj
je bila poput majke, brutalno ubijena pred očima. Brenna je tada stala
histerično vrištati prvi puta u životu. Vjerojatno se sada osjeća
posramljenom zbog toga, ali ne samo zbog toga nego i zbog spoznaje da
nije mogla pomoći svojim ljudima. Od tog trenutka nije prozborila ni riječi.
– Uistinu strašno – složila se Heloise zamišljena pogleda. – Ali ona je
bistra djevojka, nije li? Shvatit će kako nema izbora doli prihvatiti sudbinu
koja ju je zadesila.
– Zašto bi morala? – upitala je Cordella, ne mogavši više samo slušati u
tišini. – Postoji li ovdje išta čemu bi se ona ili bilo koja od nas mogla
nadati? Ali Brenna? Ha! Niste vidjeli ponos dok se niste osvjedočili njezinu.
Nikada neće prihvatiti ovo nametnuto sužanjstvo. Pogledajte je samo.
Odbija čak i razgovarati s vama, a kamoli vam služiti. Nećete imati izbora
doli usmrtiti je.
Heloise se osmjehnula, prostrijelivši Cordellu nemilosrdnim, hladnim
pogledom. – Nije moja briga hoće li služiti ili ne. Moj muž podario ju je
Garricku, pa će ona poći u njegov dom. Ti ćeš, pak, ostati pod mojom
paskom, jer te Hugh odabrao za sebe, a on i njegova žena žive u mojem
domu. Hugh te sada posjeduje, ali ja upravljam ovim kućanstvom pa ćeš
odgovarati meni.
Cordellino je lice problijedjelo, a riječi presahnule. Nije joj se sviđala
pomisao da će joj zapovijedati ova žena, ali zamijetila je pogled koji joj je
uputio moćni Hugh. Možda ipak nije sve izgubljeno.
– Hoće li mi biti dopušteno poći s Brennom? – upitala je Linnet
tjeskobno.
– Ne. Moj te muž želi zadržati za sebe. I ti ćeš ostati ovdje.
Linnetini su obrazi stali gorjeti. – Ja... ja sam... – Nije uzmogla završiti.
– Ne brini se, Linnet. Nisam ljubomorna žena. Ovdje je uobičajeno da
muškarci taže svoju požudu s ropkinjama. Vjerujem da nismo u tome
usamljeni i da se isto događa diljem svijeta. Neke žene ne trpe muževe
priležnice u svojem domu, ali ja nisam takva. Stoga se opusti. Još uvijek
mislim da možemo biti prijateljice.
– Hvala vam.
– Što se vas ostalih tiče – Heloise se zapovjednim tonom obratila
ostalim ženama – neko ćete vrijeme ostati u mojoj kući, ali ne zadugo. Kada
moj muž tako odluči, podarit će vas nekome od svojih prijatelja, ljudima
koji su mu dobro služili. Vjerujem kako vam sudbina neće biti tako teška
kako sada sigurno zamišljate. S vremenom ćete se priviknuti.
8

rennu su stavili u omanji čamac nalik kanuu pa je poveli dublje u


B unutrašnjost. Pratio ju je samo jedan čovjek, imena Ogden, kojemu je
Anselmova žena dala vrlo konkretne upute. Put nije trajao dugo. Visoke su
se litice ponovno stale propinjati na obalama fjorda, bacajući sumorne
sjenke na vodu i cijelu dolinu. A tada ju je ugledala, kamenu kuću Ulrica
Haardrada koja se, ponosito uzdignuta na litici, doimala poput prirodnog
nastavka stijene.
Viking koji je pratio Brennu nije bio nimalo sretan što mu je povjeren
taj zadatak. Kako su se približavali drvenom pristaništu, stao je veslati sve
brže i brže. Radije bi, a na trenutak je ozbiljno razmišljao to i učiniti,
prerezao djevojčino grlo pa je bacio s malog plovila u neznane dubine
fjorda, jer nije li upravo ona ranila njegova brata i tako mu nanijela
neopisivu sramotu? Ali tada bi Ogden morao odgovarati Anselmu, a potom i
Garricku koji je sada posjedovao djevojku. A istini za volju, nije bilo časti u
ubijanju žena, poglavito ne dok su bile sputane i bespomoćne. Sada nije bila
nimalo poput crne lisice koja se takvom lukavošću borila protiv njegova
brata. Ogden ju je svejedno mrzio, tu ženu koja se odijevala poput muškarca
i koja ga je promatrala očima tigrice, očima punim vatre i otrova.
Pristanište se nije nalazilo netom podno kamene kuće, nego dalje uz
obalu, na mjestu gdje je stijena započela svoji krševiti pad. Tu je Ogden
grubo izvukao Brennu iz čamca pa je odvukao strmom, kamenitom stazom.
Puteljak je bio uzak, a usjekli su ga robovi vukući veliko kamenje do mjesta
koje je Ulric odabrao za svoj dom. Na vrhu staze nalazio se veliki kamen
odgurnut u stranu. U slučaju nužde, kamen se moglo iskoristiti kako bi se
prepriječio put od fjorda. Ogden je primijetio da bi Ulricova kuća u slučaju
rata poslužila kao savršena tvrđava.
Kuća je nalikovala drvenim norveškim nastambama samo u jednom
pogledu: nije imala prozora. U svemu je drugom bila poput ogromnih
kamenih palača koje je Ogden viđao na škotskim obalama: imala je
dimnjake kroz koje je dim mogao izaći i drugi kat na kojemu se moglo
stanovati. Ulaz u kuću nije gledao prema moru ili poljima kako je bilo
uobičajeno, nego prema strani na kojoj se raslo prastaro, čvornato drveće.
Skladište, obori i staja, svi načinjeni od drva, nalazili su se iza kuće.
Prije smrti, Ulric je kuću i nekoliko jutara plodne zemlje ostavio
Garricku, sve u Anselmovoj prisutnosti kako kasnije ne bi bilo nesuglasica.
Anselm ionako nije želio kuću jer su je njezini kameni zidovi zimi činili
iznimno hladnom. Garricku je ona pak predstavljala prijeko potrebno
nasljedstvo. Nije bilo bogzna kakvo, ali bilo je to jedino nasljedstvo koje će
dobiti, jer je prema tradiciji sve što Anselm posjeduje trebalo pripasti
njegovu prvorođencu, Hughu.
Garrick nije bio poljodjelac poput Ogdena i ostalih slobodnih
muškaraca koji su posjedovali plodnu zemlju u ovom kraju niti je, poput
većine, bio ribar. Bio je lovac, vješt sa strijelom i kopljem, a njegovo je
lovište bila gusta šuma s kojom mu je graničio posjed. Volio je zalaziti
duboko u unutrašnjost, u nenaseljena prostranstva koja su obilovala
risovima i jelenima. Zimi mu nije bilo strano zaputiti se toplim obalnim
vodama prema sjeveru, sve do Sjevernog rta. Ondje je običavao loviti
polarne medvjede, a dokaz njegove lovačke vještine bio je pozamašan teret
krzana sakupljenih tijekom dviju zima, koja je odnio sa sobom kako bi
njima trgovao na istoku.
Iako Garrick nije bio poljodjelac, dopuštao je svojim robovima da
uzgajaju manje količine usjeva; otuda luk i grašak na njegovom stolu, raž od
koje se mijesio kruh i ječam za medovinu koju se ispijalo svake večeri.
Ogden je proveo tjedan u Garrickovu domu zimu prije nego što je
mladić isplovio prema istoku. Njegovo se gostoprimstvo moglo usporediti s
onime njegova oca. Bio je darežljiv s hranom i pićem a Ogdenu je čak
ustupio i lijepu ropkinju da mu grije postelju, što je bilo prijeko potrebno u
tom hladnom zdanju.
Garrick je Ogdenu bio drag pa je muškarac zamišljeno zaključio kako
mladiću uistinu nije potreban ovaj dar koji mu je udijelio njegov otac. Ova
će djevojka biti ništa doli trn u Garrickovoj peti, pravi demon u ženskom
tijelu koji bi mu vrlo lako mogao jedne noći prerezati grlo u snu. Međutim,
bio je to Garrickov problem, a do njegova povratka tim će se problemom
morati pozabaviti njegova domaćica.
Ulaz u kuću bio je otvoren kako bi u nutrinu zdanja pustio dašak
ljetnoga zraka. Vrijeme je već postajalo studenijim, što je bio siguran znak
da se razdoblje ponoćnog sunca bliži svojemu završetku i da im se primiče
duga zimska noć, tijekom koje je sunce običavalo u potpunosti napustiti
sjeverne narode.
– Zdravo, gospodarice Yarmille! – Ogden je zagrmio ušavši u dvoranu,
dovukavši Brennu za sobom onako kako bi dovukao i tvrdoglavo govedo
vezano konopcem.
– Ogdene! – odzdravio je iznenađeni glas iz otvora na kraju dvorane.
Prostor iz kojeg je glas dopro godinama je ranije odijeljen
improviziranim zidom jer Ulric pod stare dane nije podnosio dim vatri na
kojima se kuhalo pa je naložio da se kuha isključivo iza zida. I drugi su
pokušali slijediti njegov primjer, ali nisu dugo ustrajali u tome, jer im je
toplina vatre bila milija od odsutnosti dima.
Yarmille je stajala pokraj ulaza u improviziranu kuhinju, odjevena u
svijetloplavu lanenu tkaninu, a zlatna vrpca pridržavala joj je kosu boje
slame u punđi na zatiljku. – Nisam znala da se Anselm vratio.
– Vratio se danas – ogovorio je Ogden. – Gozba je upravo u tijeku.
– Doista? – Yarmille je upitno podigla žućkastosmeđu obrvu.
Žena je nekoć očito bila krasotica, ali od njezine ljepote nije ostalo ni
traga sada kada se bližila pedesetom ljetu. Bilo je neobično da je tome tako,
pošto joj život nije bio odveć tegoban. – Vjerujem da je pohod bio uspješan?
Ogden je progunđao i oslobodio Brennu svojega stiska. – I te kako
uspješan, kao i obično. Bilo je dovoljno plijena za sve, a doveli smo i sedam
zarobljenica. Jednom se muškarcu osmjehnula sreća pa je otišao u Valhalu!
Moj je brat ranjen, iako ne teško. – Ogden je prešutio kako. – Vjerujem da
će mu Anselm dati jednu od zarobljenica, a jedna će poći udovici
poginuloga ratnika.
– A ova? – Yarmille je pokazala glavom prema Brenni koja je stajala
ponosito dok su joj uvojci crne kose neuredno padali na ramena. – Podario
ju je tebi?
Ogden je odmahnuo glavom. – Garricku. Ovo je ona koju su mu
ponudili za nevjestu.
Priča se očito daleko pročula. – To je gospa Brenna? Tko bi rekao?
Dakle, Anselm je održao svoju riječ. – Ugledavši Vikingov zbunjen pogled,
objasnila je: – Bila sam prisutna kad je ona budala od posrednika otišla. Ako
se dobro sjećam, Anselm je rekao da su ponudili nevjestu pa će Garrick i
dobiti nevjestu, samo što vjenčanja neće biti.
Ogden se nasmijao jer mu je Anselmova mržnja prema Keltima bila
dobro poznata, baš kao i činjenica da nikada ne bi dao blagoslov takvom
savezu. – Nevjesta bez bračnih zavjeta. Sviđa mi se ta pomisao. Ali
sumnjam da će i Garrick dijeliti mišljenje.
– Zašto? Čini se prilično lijepom. Kad je izvučemo iz tih gnjusnih uskih
hlača i odjenemo u nešto prilično, mogla bi se pokazati pravom ljepoticom.
– Možda ste u pravu, gospodarice. Ali njezina ljepota ne može prikriti
njezin prijezir.
Yarmille se primaknula djevojci, okrenuvši joj lice prema vratima kako
bi je bolje promotrila na svjetlu, ali Brenna je drsko trznula glavom, ne
udostojavši se čak ni pogledati ženu u oči.
Yarmille se namrštila s negodovanjem. – Jogunasta je, zar ne?
– U potpunosti – odgovorio je Ogden osorno. – Ima pogled bjegunice i
bez sumnje će pokušati umaknuti prvom prilikom. Također se umije i boriti,
zapravo je vična ratničkim vještinama, pa budite oprezni s njome,
gospodarice.
– Što bih ja trebala učiniti s njome?
Ogden je slegnuo ramenima. – Učinio sam kako mi je naložila
gospodarica Heloise. Doveo sam vam djevojku. Sada je u vašim rukama,
pošto vi upravljate Garrickovim domaćinstvom u njegovoj odsutnosti.
– Samo mi je to trebalo – otresla se Yarmille nervozno. – Kada je
Garrick otišao, poveo je sa sobom gotovo sve robove kako bi ih prodao,
ostavivši mi ih samo nekolicinu da održavaju ovu palaču koja je studena
poput ledenjaka. A sada sam evo na brigu dobila i ovu koju je potrebno
pozorno čuvati.
– Gospodarica Heloise savjetovala je da ostavite djevojku na miru do
Garrickova povratka i da njemu prepustite odluku o tome kako će se s
njome dalje postupati. Namjerava osobno doći za tjedan dana provjeriti je li
gospa prihvatila svoju sudbu.
– Heloise namjerava doći ovamo? Ha! – Yarmille se nasmijala. – Mora
da je i te kako zabrinuta za djevojku ako se namjerava zaputiti ovamo prije
Garrickova povratka kući.
Ogden je dobro znao za netrpeljivost koja je vladala između dviju žena.
Obje su Anselmu podarile sinove. – Moj je zadatak izvršen. Hoćete li se
vratiti sa mnom na gozbu, gospodarice? Anselm mi je naložio da vam
uputim poziv.
Yarmilleine plave oči zabljesnule su zadovoljstvom. – Hoću. – Zaputila
se prema otvoru koji je vodio u kuhinjsku izbu. – Janie, dođi ovamo.
Trenutak poslije pojavila se sićušna mlada žena, odjevena u grubu
vunenu halju. – Gospodarice?
– Janie, povedi ovu djevojku. Okupaj je, nahrani pa je potom odvedi u
gospodarov krevet u glavnoj spavaćoj sobi... barem za sada. Kasnije ću
odlučiti kamo je trajno smjestiti.
– U redu, gospodarice – odgovorila je žena, znatiželjno promotrivši
Brennu.
– Ogdene, bila bih ti zahvalna kada bi odveo djevojku u Garrickove
odaje i pripazio na nju dok te rob ne dođe zamijeniti.
*
Brenni se činilo da dani u tjednu lete poput leptira – vrlo, vrlo sporo. Nije
bila svjesna protoka vremena. Zatvorili su je u veliku hladnu sobu bez
prozora, koja je imala samo dvoja uvijek zatvorena vrata. Njezina je srdžba
poprimila grešne razmjere kada su je nakon prvoga dana vezali za krevet u
sobi jer je nadmena Yarmille odlučila da si ne može priuštiti gubitak roba
koji bi je čuvao.
Brennu su odvezivali i puštali s kreveta samo kako bi jela, okupala se i
olakšala, ali u tim je prilikama Janie pratio rob, iako bi muškarac uvijek
ostajao izvan prostorije. Prva je dva dana Brenna odbijala jesti, svaki put
prevrnuvši poslužavnik na pod u naletu bijesa. Naposljetku je progovorila,
ali samo kako bi na Janie sasula kišu kletvi od kojih bi djevojka
problijedjela i pobjegla iz prostorije. ostavivši za sobom roba da ponovno
sveže Brennu za krevet. Nastavivši proklinjati i njega, Brenna bi se pokušala
boriti, ali nije mogla učiniti puno još uvijek vezanih zapešća.
Nakon trećega dana, Brenna je osjetila slabost zbog višednevnog
gladovanja pa je počela jesti, iako nevoljko. Nastavila se povlačiti u sebe,
ignorirajući Janie kada bi djevojka došla obići je Vrijeme između dvaju
obroka, koja su joj svakoga dana posluživali. provodila je u samoći. Prvo je
jelo dobivala prije nego što bi Jame otpočela sa svojim dužnostima, a drugo
kada bi završila sa svim dnevnim zaduženjima. Tijekom dugog razdoblja
između dvaju jela. Brennu bi frustracije dovele na rub suza. Pokušavala bi
se pomaknuti, ali nije mogla, a njezin je bijes dodatno rasplamsavala glad
koja je jačala kako je dan odmicao.
Ispočetka je osjećala krivnju, a potom i ljutnju jer je jadnoj Janie, koja
je bila prisiljena dvoriti je, predstavljala isključivo dodatni teret. Znala je
kako djevojka mukotrpno radi cijeloga dana, a od Brennina dolaska njezin
život postao je još tegobnijim. Izjutra je Jame za nju imala lijepe i ljubazne
riječi, ali o večeri je bila iscrpljena i jednako šutljiva kao i Brenna. Nije
mogla kriviti djevojku za njezinu otresitost na kraju dana. Iako još nijednom
nije razgovarala s njom. Brenna je za Janie osjećala sažaljenje, što je za nju
bila neuobičajena emocija.
Janie je govorila Brenninim jezikom, ali također je, nužde radi. naučila i
norveški. Još nije u potpunosti ovladala njime, ali znala je dovoljno da bi
razumjela zapovijedi i tako poštedjela sebe batina. Brenna je pretpostavljala
kako i Janie dijeli njezinu sudbinu zarobljenice. Iako joj je bilo teško
procijeniti prije koliko je vremena zarobljena, a nije ju željela upitati jer je
zamjerala djevojci što je drži vezanom, iako je bila svjesna kako Janie samo
slijedi Yarmillene zapovijedi. Bila je sigurna da je čeka ista sudbina koja je
zadesila i Janie. Nikada se neće moći prilagoditi životu u podložnosti –
toliko je znala. Bio je to problem koji će morati riješiti kada za to dođe
vrijeme. Kada bi barem taj trenutak došao i kada bi je barem oslobodili
stiska uzlova!
Njezine su se misli okrenule Garricku Haardradu – nekoć njezinu
vjereniku, a sada gospodaru. U prošlosti je često znala razmišljati o njemu.
Znala je da je mlad i da je proživio tek dvadeset pet zima. Činjenica da se
još nije oženio dovela je do njezine propasti, jer je upravo radi toga Fergus
pristupio njegovu klanu, kako bi ugovorio vjenčanje koje je od početka bilo
osuđeno na propast. Sada je također znala, čuvši to iz usta njegova brata
Hugha, kako iz nekog razloga mrzi žene. To bi za nju trebao biti blagoslov,
ili se barem tako nadala. Možda je to značilo kako će je ostaviti na miru, a
možda će se, pak, odnositi prema njoj iznimno svirepo. Molila se da bude
ono prvo, da je zbog svoje mržnje prezre.
Ali što ako ne bude tako, što ako se ostvari druga slutnja? Ovako
vezana, bit će mu u potpunosti prepuštena na milost i nemilost. Neće se
moći braniti. Možda će je pretući, možda čak i usmrtiti. Prokleta Yarmille i
njezina pretjerana revnost!
Nakon što je prošao tjedan, Heloise je došla u posjet, baš kako je i
obećala. Brenna joj je prepoznala glas dok je, razgovarajući s Yarmille,
prilazila sobi. Ušavši, Heloise se na trenutak zaustavila, ugledavši Brennu
vezanu za krevet, ali Yarmille je bez zaustavljanja ušla u sobu.
– Vidite – započela je Yarmille nadmeno. – Kao što sam vam i rekla,
samo nam stvara neprilike.
Heloise je prišla bliže, njezine oči bile su ledeno hladne. – Zar se ovako
odnosiš prema imovini mojega sina, vežući je za krevet kao da je životinja?
– ljutito je upitala.
– Ogden je rekao da bi mogla pobjeći – objasnila je Yarmille. – Samo
sam se htjela pobrinuti da još uvijek bude tu kada se Garrick vrati.
– Pobjeći? – Heloise je odmahnula glavom u nevjerici. – Kamo bi
otišla? Nema kamo. Uostalom, ne znamo kada će se Garrick vratiti. Mogli
bi proći mjeseci. Hoćeš li je držati ovako vezanu unedogled?
– Ja…
– Pogledaj je! – rekla je Heloise oštro. – Blijeda je i smršavjela je u
samo tjedan dana. Zar nemaš ni trunke zdravog razuma, ženo? Ova će žena
mojemu sinu predstavljati vrijednu imovinu. Moći će je prodati na trgovištu
za visoku cijenu ili je može zadržati za vlastito zadovoljstvo, ali sigurno mu
se neće svidjeti način na koji si se skrbila o njoj u njegovu odsustvu.
Uvidjevši istinitost njezinih riječi, Yarmille je neznatno problijedjela.
Ne bi bilo dobro da djevojka nastavi kopnjeti tijekom sužanjstva. U tom ju
je trenu obuzela srditost prema djevojci jer ju je dovela u ovakvu nepriliku,
ali svoje osjećaje vješto je skrila ispod smiješka koji je uputila Heloise.
– U pravu ste. Odsad ću se sama skrbiti o djevojci. Ova će Garricku
donijeti veliko zadovoljstvo. Tko zna, možda uz nju čak uspije zaboraviti
Mornu. Slažete li se?
– Mali su izgledi za takvo što, stara prijateljice – odgovorila je Heloise
ukočeno, prije negoli se okrenula Brenni. – Odvezat ćemo te, dijete, ali ne
smiješ pokušavati pobjeći odavde. Razumiješ li? – upitala je nježno. –
Nemaš kamo otići.
Brenna nije smogla snage uzvratiti na ljubazne riječi jer joj nisu pružale
puno nade, poglavito nakon što se upravo osvjedočila kako dvije žene
govore o njoj kao o dijelu nečije imovine. Okrenula je glavu od starije žene.
Heloise je sjela na krevet. – Od ove tvrdoglave šutljivosti nema nikakve
koristi, Brenno. Nadala sam se da ćeš se do sada barem djelomice pomiriti
sa sudbinom i prihvatiti svoj novi dom. Anselm misli da bi mogla biti
Garricku po volji. Kada bi se malo potrudila, stvari bi mogle dobro ispasti
po tebe.
Brenna je i dalje odbijala pogledati je, ali Heloise se nije predavala. –
Ako te mori strah, zbori mi o svojim bojaznima. Možda ih mogu odagnati.
Brenno? – Oklijevajući je dodala: – Neće ti biti teško služiti mojemu sinu.
Nije ni zahtijevan ni okrutan. Možda ti se čak i svidi, možda upravo ovdje
pronađeš sreću.
Brennina se glava silovito trznula, a njezine su oči, prodorne poput
ulaštena srebra, prostrijelile Heloise. – Nikad! – prosiktala je, iznenadivši
obje žene silinom svojega glasa i spoznajom da djevojka ipak ima jezik. –
Ne more me nikakvi strahovi, gospodarice. Vi ste ta koja će imati razloga za
strah, jer ćete požaliti dan kada ste od mene pokušali učiniti robinju! Vaša
će ludost rezultirati prolijevanjem krvi, a krv koja će poteći bit će, bez
sumnje, ona vašega ljubljenog Garricka!
– Što je rekla? – zahtijevala je Yarmille.
Heloise je odmahnula glavom i uzdahnula. – Još je uvijek nevjerojatno
ogorčena, ali to neće potrajati. Uskoro će uvidjeti kako nema izbora doli
pokoriti se... barem malo.
– A do tada? – upitala je Yarmille.
Heloise je Brenni uputila brižan pogled, suočivši se s prkosom koji je
djevojci sukljao iz očiju. – Hoćeš li se ponašati primjereno ako ti damo
slobodu unutar ove prostorije?
– Ništa ne obećavam! – odgovorila je Brenna svojeglavo, ponovno
okrenuvši glavu od njih.
– Zar ne umiješ biti barem malo razumna?
Brenna je odbijala reći išta više pa je Heloise naposljetku odustala i
napustila sobu. Yarmille je, međutim, ostala.
– Pa, Brenno Carmarham, sada kada nas je njezino visočanstvo
napustilo, nema potrebe da te smjesta odvežem. Strpjet ćeš se do večeras –
obavijestila je Yarmille hladno, iako je zapravo govorila radi sebe, ni na
trenutak ne pomislivši kako je Brenna savršeno razumije. – Sutra ćeš dobiti
dodatnu hranu ne bi li nabacila malo mesa na te kosti, a izvest ćemo te i na
zrak. Zapravo, moglo bi se reći da ćemo te iznijeti... kao što bismo učinili s
pokrivačem. – Nasmijala se vlastitoj šali prije nego što je išetala iz sobe.
Da je imala mač i da nije bila sputana prokletom užadi, Brenna bi ubila
prokletnicu. Tako licemjerno, zlobno, prijezira vrijedno stvorenje! Ali.
barem će je poslije osloboditi užadi, a sutra će početi kovati planove za
bijeg. Bili su naivne budale jer su joj odlučili ukazati povjerenje!
9

oćni vikinški brod klizio je fjordom poput golemog zmaja s veslima


M umjesto krila, naposljetku mirno doplutavši do svojega doma. Ljudi
su, prolazeći pokraj Anselmova pristaništa, poželjeli klicanjem i grajom
obznaniti svoj dolazak, ali Garrick ih je zaustavio. Iako je ponoćno sunce
lebdjelo na obzorju poput velike vatrene kugle, još je uvijek bilo gluho doba
noći te su gotovo svi na obali čvrsto spavali. Sutra će biti prilike i dovoljno
vremena za bučnu pijanku i susrete starih prijatelja. Međutim, sve što je
Garrick u tom trenutku želio bilo je vratiti se svojoj kući pa prespavati
ostatak noći u vlastitom krevetu.
Ljudi će prenoćiti u njegovu domu. Ujutro će poći svojim kućama pa se
skupa s obiteljima vratiti Garrickovu domu i velebnoj proslavi. Oluja s
kojom su bili prisiljeni boriti se do prije samo nekoliko sati iscrtala je na
njihovim licima tragove iscrpljenosti.
Dva su čovjeka odabrala ostati na brodu jer su odlučili ne iskrcavati
teret do jutra. Ostali su se za Garrickom zaputili uskom kamenitom stazom
koja se od pristaništa uspinjala prema kući, noseći samo najnužnije. Kuća je
bila tamna i tiha, pošto još nije bilo tako studeno da bi se moralo ostavljati
vatre upaljenima tijekom cijele noći. Sunčeva svjetlost nahrupila je kroz
otvorena vrata, osiguravši im dovoljno svjetla da se mogu orijentirati bez
sudaranja s dugim stolovima i klupama razmještenim po dvorani.
Garrick je s lakoćom pronašao put do mračnog stubišta koje je vodilo na
gornji kat, jer je kuću poznavao dobro. Ipak je u njoj proveo velik dio svoje
mladosti dok mu je djed još bio živ. Na drugom katu nalazile su se četiri
sobe. Prostrana, glavna spavaća odaja, u kojoj je on noćio, nalazila se s
jedne strane stubišta, a s druge je strane bila mala šivaća soba. Na drugoj
strani širokog hodnika nalazila se gostinska soba u kojoj su bila dva velika
kreveta i soba u kojoj je spavala Yarmille, njegova domaćica. Na kraju
hodnika, sa stražnje strane kuće, nalazila su se vrata od kojih se spuštalo
vanjsko kameno stubište. Glavna svrha tih vrata bila je pustiti svjež ljetni
zrak u kuću, iako je Garrick u to doba godine rijetko bio prisutan pa nije
imao prilike previše uživati u toj blagodati.
Otvorio je vrata kako bi pustio svjetlo u hodnik, vrativši se potom u
dvoranu po nekolicinu svojih ljudi, među njima i Perrina, kako bi im
pokazao put do gostinske sobe. Ostali će noćiti na klupama u dvorani, jer su
im ionako takvi tvrđi kreveti bili draži.
Garrick je naposljetku ušao u vlastitu odaju. Ovamo će donijeti kauč bez
naslona koji je navodno načinjen negdje na Orijentu i dvije stolice nalik
prijestolju koje je kupio u Hedebyju. Trenutačno su se u prostranoj sobi,
siromašnoj namještajem, nalazili samo njegov krevet, stolica visoka naslona
te velika škrinja. Izuzev medvjeđe kože, nije bilo sagova koji bi grijali
hladni pod, a nije bilo ni tapiserija koje bi pokrivale gole zidove. Sve će se
to promijeniti kada s broda iskrcaju teret, jer Garrick nije štedio pri kupnji
stvari za svoje kućanstvo, odlučan u namjeri da hladne kamene odaje
pretvori u nešto što bi davalo barem privid udobnosti.
Oskudne sunčeve zrake koje su se probile s hodnika osvijetlile su sobu.
Garrick se zaputio prema velikim vratima nasuprot ulaznima, koja su vodila
na mali kameni balkon. Dočekao ga je veličanstven prizor. Ispod njega
prostirao se veličanstveni fjord obavijen koprenom sjena. Duboko plavetnilo
oceana širilo se na zapadu, a sivi i tamnoljubičasti tonovi planina izdizali su
se na istoku. Zasigurno najveličanstveniji prizor bila je narančasta vatrena
kugla koja se spustila nisko na obzorje.
Garrick je dugo ostao stajati, upijajući prizor, prije nego što je nanovo
osjetio iscrpljenost vlastitoga tijela. Ostavivši vrata balkona otvorenima i
dopustivši tako svjetlu da preplavi sobu, vratio se do ulaznih vrata, kako bi
ih zatvorio prije nego što se okrenuo prema krevetu. Ondje je, na bijelom
prekrivaču koji mu je mati načinila od koža zerdava što ih je sam ulovio,
ležalo maleno ženstveno tijelo sklupčano u loptu, doimljući se još manjim
na ogromnom krevetu.
Garrick se kao ošinut zaustavio na mjestu. Djevojčina crna kosa
razasula se po bijelom prekrivaču, sakrivši joj lice. Pogled na tijelo priječila
je glomazna vunena spavaćica koja ga je omotavala pa nije mogao čak ni
nagađati koliko bi moglo biti staro to usnulo stvorenje.
A ipak, nije bio nimalo znatiželjan, nego ljutit jer mu krevet nije bio
dostupan u trenutku kada je očajnički čeznuo za njegovom udobnošću.
Okrenuo se i bijesno izjurio iz sobe. Zaputio se ravno do Yarmilleine odaje,
ušavši bez kucanja, pa probudio ženu iz sna grubo je protresavši.
– Domaćice, budi se!
Yarmille je otvorila snom zamagljene oči pa se zapiljila u visoku figuru
nadvijenu nad njezinim malim krevetom. Lice mu je bilo obavijeno
sjenkama, ali unatoč tome, smjesta ga je prepoznala. – Garriče! Vratili ste
se!
– Očito jesam – odgovorio je hladno, a prizvuk ljutnje bio je vrlo jasan
u njegovu glasu – samo kako bih otkrio da si se ozbiljno ogriješila o svoje
dužnosti.
– Ja... O čemu zborite? – upitala je ozlojeđeno, privukavši izvezeni
prekrivao do vrata. – Nema istine u vašim optužbama.
Garrickovo se čelo namrštilo u ljutnji. – Kojim si pravom dopustila
gošći da noći u mojoj odaji dok gostinska soba zjapi prazna?
– Gošću? – Prošao je trenutak prije negoli je shvatila o čemu govori,
slabašno se potom nasmijavši. – Ne, nije ona nikakva gošća.
Garrickovo je strpljenje sad već bilo pri kraju. – Hoću objašnjenje,
Yarmille. I ne dulji. Tko je ta žena?
– Ona je vaša. Vaša mi je majka naložila da je držim pod svojom
paskom pa je nisam smjestila s ostalim ženama. A znala sam da ćete, kad se
vratite, trebati gostinsku sobu za svoje ljude. Nisam mislila da će vam
pretjerano smetati ako je smjestim u vašu odaju.
Frustracija je ukrutila Garrickovo tijelo. – Prvo, i te kako mi smeta! –
rekao je oštro i glasno, ne obazirući se više na to tko bi ga mogao čuti. –
Drugo, kako misliš da je ona moja?
Yarmille nije bila navikla vidjeti Garricka ovako srditog. Trebala je
imati na umu njegov skorašnji prijezir prema ženama i djevojku smjestiti
negdje drugdje.
– Vaš je otac ljetos pošao na pljačkaški pohod na Britansko otočje,
vrativši se sa sedam zarobljenica. Ova je djevojka jedna od njih, a vas ju je
otac podario vama. Bila je lordova kći, a vjerovala je da će postati vašom
nevjestom.
– Mojom nevjestom! – eksplodirao je.
– Bila je to samo varka u koju su ona i njezini ljudi povjerovali,
Garriče! – hitro je dometnula Yarmille. – Anselm im je dao lažno obećanje
kako bi nespremni dočekali napad. Duga je to priča, a sigurna sam da će
vam je Anselm rado prepričati.
– Što ne valja s djevojkom? Zašto je Hugh nije htio uzeti? – upitao je
Garrick, znajući kako je njegov brat uvijek probirao nabolje žene za sebe,
sada kada Anselm više nije zadržavao sve one koje su bile mlade i lijepe.
– Ta je djevojka paklena rospija. Mora da ste u očevoj nemilosti kada
vas je opteretio takvim darom. Rečeno mi je da je ratnica i da žeđa za krvi.
Zasigurno nije bila ni oku ugodna, zato je Hugh nije ni htio. Zašto bi mu
otac podario takvu djevojku?
Garrick je uzdahnuo, preumoran da bi dalje razmišljao o tome.
– Spava, pa je zasad možeš ostaviti ondje. Međutim, sutra ćeš je
premjestiti gdje god znaš i umiješ, nije me briga kamo.
– Pokušat će pobjeći, Garriče! Ne mogu je ostaviti u ženskoj nastambi
dok se one bave svojim poslovima. Išuljat će se odande bez ikakve muke!
– Tako ti Thora, ženo! Rekao sam da mi nije stalo što ćeš učiniti s
njome, ali ne može ostati u mojoj odaji!
Rekavši to, odjurio je natrag u svoju sobu.
*
Svjež povjetarac stao je mrsiti kosu na Brenninu obrazu, prenuvši je tako iz
sna. Sunčevo svjetlo koje joj se razlilo po licu natjeralo ju je da pospano
zatrepće očima dok se, glasno zijevajući, rastezala na krevetu. Zar je već
jutro? Činilo joj se kao da je prošlo samo nekoliko sati otkako su je
odvezali, priprijetivši joj da ne napušta sobu. Pretpostavljala je kako su pred
vrata postavili stražara, ali to i tako nije bilo važno. Još nije bila spremna za
odlazak. Tijelo joj je još uvijek bilo kruto nakon mnogih dana koje je
provela ležeći sputana na krevetu te je bila svjesna da nije u stanju suočiti se
s nepoznatim svijetom. Morala je najprije povratiti snagu pa tek tada
istražiti mogućnosti bijega. Bilo bi glupo pobjeći, a da najprije ne dozna
nešto o zemlji u kojoj se nalazila.
Ustala je kako bi zatvorila oboja vrata, dopustivši tmini da ponovno
ovlada prostorijom, pa se opet uvukla u krevet. Gotovo je ponovno usnula
kada je začula ljutit glas koji je bivao sve glasniji. Prošlo je nekoliko
trenutaka prije negoli su se vrata otvorila, a u sobu je ušao visok mladić.
Brenna se smjesta razbudila, um joj je bio bistar, a svaki živac njezina
tijela svjestan opasnosti. Nepomično je promatrala Vikinga, oprezno škiljeći
poluzatvorenim očima, spremna jurnuti i isukati njegov mač ako se ukaže
potreba za time.
Stranac nije pogledavao u njezinu smjeru niti se zaputio prema njoj,
pošavši umjesto toga prema stolici naslonjenoj na zid, gdje je ljutitim
pokretima stao svlačiti odjeću sa sebe. Najprije je otpasao mač pa kratak
nož, a potom je na stolicu sletjela i tunika bez rukava. Potom je podigao
nogu na stolicu kako bi odvezao kožnate podvezice i skinuo čizmu
načinjenu od meke kože.
Brenna je stala gotovo očarano proučavati muškarčeve crte lica. Nikada
prije nije vidjela muškarca tako ugodna oku. Dugačka valovita kosa
kovrčala se oko iznimno širokih ramena. Nos mu je bio dugačak i ravan,
brada čvrsta i glatka. Snažne, obnažene ruke bile su mišićave, baš kao i
široka ramena i leđa, koja kao da su plesala prilikom svakoga njegova
pokreta. Plave kovrče prekrivale su i prsa, završavajući na čvrstom ravnom
trbuhu. Uski bokovi nastavljali su se u snažna bedra koja su se sužavala
prema koljenima. Cijelo tijelo svjedočilo je o snazi i moći. Bilo je
veličanstveno, nagrđeno s nekoliko manjih ožiljaka na donjem dijelu torza.
Takvo je tijelo samo po sebi predstavljalo opasno oružje. Brenna je oćutjela
kako njome struji neobičan, nepoznat osjećaj.
Muškarac je počeo otpasivati svoje hlače, a Brenna se ukočila. Dio nje
želio je vidjeti ostatak njegova prekrasna tijela, ali praktični dio njezina uma
znao je kako ništa dobro ne može proizaći iz ovoga. Na sreću, muškarac je
bacio pogled prema krevetu pa se predomislio.
Brenna je zadržala dah. Tek je morala dokučiti što Vikingova prisutnost
ovdje znači. Nije imala predodžbu o tome zašto bi došao ovamo i naizgled
se spremao za noćenje. Nije joj ni palo na pamet da bi muškarac mogao biti
Garrick Haardrad.
Muškarac se sada okrenuo, doimljući se zbunjenim, pa se zapiljio prema
balkonu. Prišao je balkonskim vratima kako bi ih ponovno otvorio. Potom je
zatvorio druga vrata, odsjekavši ih tako od ostatka svijeta, pa se ponovno
zaputio prema krevetu.
Brenna se prestala pretvarati da spava jer je imala osjećaj kako on zna
da je budna. Otkotrljala se na donji rub krevet koji je ležao u kutu, jednom
stranom naslonjenom uza zid, jer si je očajnički željela osigurati prostor za
bijeg. Šćućurila se tamo, napeta tijela spremna za skok, dok su joj se
dugački pramenovi kose razlijevali po vunenoj spavaćici.
Oboje su se ukočili kada su im se pogledi susreli, ostavši zapiljeni jedno
u drugo tijekom trenutka koji se činio poput vječnosti. Brenni se činilo da su
te svijetle, vodenaste oči, čija je boja bila nježan spoj plave i zelene, bacile
čini na nju. Shvatila je da zadržava dah, pa je, ozlojeđena tom spoznajom,
izdahnula.
– Čini se da si sve vrijeme igrala lukavu igru, djevojčuro. – Glas mu je
bio dubok, ni ljutit, ni nježan. – Ne doimaš se poput divlje zvjerke koja je
naumila pobjeći, nego poput uplašena djeteta... doduše, možda ipak
prepredena djeteta, jer si svojom igricom uspjela sebi priskrbiti udobnu
sobu.
Prkosno se nasmijala. – Uplašena? Koga da se bojim? Tebe, Vikinže?
Tvoje su prvotne riječi točne.
– Još uvijek si tu – istaknuo je.
– Samo stoga jer su me držali svezanom za ovaj krevet do sinoć –
odgovorila je.
Na usnama mu je zaplesao ukočen smiješak. – Zanimljiva priča, ali neće
biti teško dokazati njezinu neistinitost.
Brennine tamne obrve skupile su se u ljutnji. Nije bila navikla da je itko
optužuje za laž. Skočila je s kreveta poput mačke, dočekavši se na noge tik
pred njime. Uspravila se i podbočila, našavši se s muškarcem lice u lice,
udaljena samo tridesetak centimetara od njega.
– Znaj ovo, Vikinže! – rekla je obuzeta bijesom, uperivši svoje tamne
oči u njega. – Ja sam Brenna Carmarham i ja ne lažem. Da nije bilo onako
kako sam rekla, ne bi me zatekao ovdje, u to možeš biti siguran!
Garrickove su oči zasvjetlucale natruhom humora dok je promatrao
ponositu ljepoticu. Zanemario je implikaciju njezinih riječi, shvativši ih kao
praznu prijetnju.
– Čini se kako Yarmille ne zna što bi s tobom, pa je prava sreća da sam
se vratio kako bih te uzeo pod svoju pasku – rekao je nonšalantno.
– O čemu zboriš? – upitala je, zbunjeno podigavši obrve. Prije negoli je
uzmogao odgovoriti, sumnjičavo je dometnula: – Tko si ti, Vikinže?
– Tvoj gospodar, ili mi je barem tako rečeno.
Brenna je iznenađeno uzdahnula. – Ne, nitko me neće posjedovati!
Garrick je slegnuo ramenima. Robinja koju je dobio bila je sve samo ne
krotka, toliko je bilo jasno. – Nemaš puno izbora.
– Rekla... sam... ne! – Brenna je podigla glas, usporeno naglasivši svaku
riječ dok joj se cijelo biće borilo protiv same pomisli. Unezvijerene oči
otkrivale su njezinu srdžbu. – Nikada!
U njegov se glas uvuklo nestrpljenje. – Neću s tobom raspravljati o
tome.
Iznenadila ga je odgovorivši nadmeno. – Neću ni ja.
Garrick se nasmijao, iako to nije namjeravao. Nikada prije nije
posjedovao robinju poput ove. Takva sjajna crna kosa koja se gotovo
presijavala u nijansu plave, tako besprijekorna bijela put – i lice koje je bilo
poput priviđenja. Gotovo je bio u iskušenju doznati što se još skriva ispod
nezgrapne spavaćice.
Brenna ga je oprezno promatrala dok je sjedao na krevet pa prstima
prošao svojom valovitom kosom. Dakle, to je Garrick Haardrad, čovjek za
kojeg je trebala poći i koji je sada umislio da je posjeduje. Govorio je
njezinim jezikom, što ju je iznenadilo.
Međutim, govorila ga je i njegova mati pa mora da ga je ona podučila.
Poželjela je da se nije tako brzo vratio i time joj uskratio vrijeme
potrebno za procjenu vlastite situacije. Nije bila sigurna bi li se trebala
bojati ovog čovjeka ili ne. Bio je ugodan oku te je gotovo poželjela da su
stvari ispale drugačije, da je ovdje kako bi postala njegovom nevjestom, a
ne robinjom. Anselm je upropastio taj san, što joj je samo dalo dodatni
razlog da još više mrzi.
– Kako misliš da ćeš me uzeti pod svoju pasku? – upitala je.
– Ne trpim beskorisno vlasništvo. Moji robovi na ovaj ili onaj način
zarade svoje izdržavanje, inače ih se riješim.
Hladnoća njegova glasa, popraćena bešćutnim riječima, potjerala je
trnce užasa njezinim tijelom. – Pokušao bi me prodati?
– Pokušao? Govoriš kao da nemam prava na to.
– Nemaš! – otresla se, uznemirena njegovom bezosjećajnošću. – Rekla
sam ti da me nitko neće posjedovati.
– Odine, izbavi me! – Garrick je ozlojeđeno zazvao, a potom ljutnju
usmjerio prema njoj. – Okanit ćeš se rasprave, djevojko, inače bili mogao
doći u iskušenje da dokažem svoju tvrdnju!
Zaustila je upitati kako, ali istog je trenutka odlučila da uistinu ne želi
znati. Neće popustiti, no kako do sada nije pred nju postavio nikakve
zahtjeve, bila je spremna odustati od rasprave, barem za sada.
– U redu, Garriče Haardrade – odgovorila je hladno.
Uputio joj je sumnjičav pogled, nesiguran je li popustila zbog njegove
prijetnje ili jer mu je pripadala. Da nije bio toliko iscrpljen, ne bi tako dugo
trpio takvu nadmenost. Ovu će ropkinju posve očigledno morati ukrotiti.
Shvatio je da će možda čak i uživati u tome. To ga je iznenadilo. Prošlo je
puno vremena otkako je posljednji put osjetio trenutnu privlačnost prema
ženi. Pitao se je li ga više zaintrigirala njezina ljepota ili ponosit prkos.
Poželio je da u tom trenutku nije iscrpljen do krajnjih granica. Međutim nije
bilo važno. Mogao se strpjeti. Ona će i dalje biti tu kada bude spreman za
nju.
– Možeš nastaviti spavati, djevojko – rekao je umorno. – Možemo
raspraviti tvoju sudbinu ujutro.
Zbunjeno je pogledala prema balkonu. – Jutro je već tu.
– Nije, sredina je noći, djevojčuro, a meni je prijeko potreban san.
– Nisam slijepa, Vikinže – uzvratila je zajedljivo. – Jasno vidim sunce.
Nije više imao volje za raspravu. Podigao je prekrivao pa se zavukao
ispod njega. – Daleko smo na sjeveru. Naše ljeto nema noći kakvom je ti
poznaješ, a zima nema dana.
U tom se trenutku prisjetila svojih poduka s Wyndhamom. Rekao joj je
da sunce ovdje ne zalazi tijekom ljeta, kao i da zimi izlazi samo nekoliko
sati, a neko vrijeme ne izlazi uopće. Tada je mislila kako izmišlja sulude
priče samo kako bi joj poduku učinio zanimljivijom.
Pogledala je Garricka koji je već sklopio oči u krevetu. – Gdje bih ja
trebala spavati?
Nije otvorio oči kako bi odgovorio. – Nikada prije nisam dijelio
postelju, ali valjda ovoga puta mogu učiniti iznimku.
– Tvoja je velikodušnost uzalud potraćena! – uzvratila je. – Neću
spavati s tobom.
– Kako želiš, djevojko. Okladio bih se, međutim, da pod nećeš naći
ugodnim.
Zauzdala je usta, uspjevši zatomiti kletvu koja joj je poigravala navrh
jezika, pa se zaputila prema vratima. Njegov ju je odlučni glas zaustavio
prije nego je došla do njih.
– Nemaš moje dopuštenje napustiti sobu, gospo Brenno!
Okrenula se prema njemu u hipu, prijeteće razrogačivši oči. – Tvoje
dopuštenje? Nisam ga ni tražila!
Pridigao se, poduprijevši se jednim laktom. – Nisi, ali odsada hoćeš.
– Ti nesnosna budalo! – otresla se srdito. – Zar ni jedna riječ koju sam
izgovorila nije doprla do tvojega usporenog uma? Neće mi naređivati
jedan...
– Prestani kokodakati, djevojko! – naredio je. – Loki mora da se smije
suđenicama koje su te dovele u moje ruke. Gadno se varaš ako misliš da
želim dijeliti postelju s tobom, ali ne vidim drugog načina ako ove noći
želim barem malo odspavati.
Odlučila je ne reagirati na izrečenu uvredu. – Zar nemaš drugih soba u
ovoj kući?
– Imam, ali su zauzete. Moja je kuća puna muškaraca, djevojko, istih
onih koji su se vratili sa mnom. Siguran sam da neće imati ništa protiv da u
mraku nabasaš na njih, ali tvoji vrisci i preklinjanja da te puste ne bi nimalo
pomogli mojemu mirnom snu.
– Vrisci tvojih ljudi, Vikinže, ne moji – odgovorila je.
Glasno je uzdahnuo. – Uvelike se precjenjuješ, djevojčuro. A sad mi već
jednom daj mira i vrati se u krevet.
Brenna je još jednom pregrizla riječi koje su joj bile navrh jezika pa se
oprezno približila krevetu. Uistinu se doimao privlačnijim od poda, priznala
je sama sebi. Popela se na postelju i priljubila uza zid, dobrih pola metra
udaljena od Vikinga. Prekrivač od hermelina kojim se on pokrio, a na kojem
je ona ležala, bio je poput zida između njih.
Trenutak poslije začula je njegovo duboko, jednoliko disanje. Brenni se
san još dugo nije vratio na oči.
10

rennino buđenje bilo je nadasve neugodno. Yarmille je uletjela u sobu


B vičući: – Probudi se! Budi se, djevojko, prije nego što se vrati i zatekne
te još usnulu u postelji.
Podigavši glavu, shvatila je da Garrick više nije pokraj nje. Potom je
pogledala prema neumoljivoj ženi stroga lica koja je stajala pokraj kreveta,
prostrijelivši je prijezirnim pogledom. Zapitala se što bi Yarmille učinila
kada bi je napala. Vjerojatno bi vrišteći pobjegla gospodaru, čovjeku o
kojem je tek trebala donijeti sudi dokučiti bi li ga se trebala čuvati ili ne.
– Požuri, djevojko, i odjeni se – nastavila je Yarmille gurnuvši Brenni u
ruke grubu vunenu halju. – Garrick te više ne želi trpjeti u svojoj sobi.
Dapače, nije nimalo zadovoljan tobom. Nimalo iznenađujuće uza svu tu
zlobu u tvojim očima.
Brenna ju je prostrijelila pogledom, ipak ostavši šutke. Odlučila je
nastaviti se pretvarati da ne razumije njihov jezik. Ako nastave razgovarati u
njezinoj nazočnosti, ne znajući da ih razumije, mogla bi doznati neke
korisne informacije. Nije bilo lako pretvarati se, jer su joj usnice već gorjele
od želje da ženi pred sobom otkine glavu, ali morala je pokušati.
Yarmille je krenula prema vratima pa Brenni pokazala rukom da pođe
za njom. Dok su, na putu prema malenoj sobi koja se nalazila nasuprot
Garrickovoj odaji, prolazile pokraj stubišta, iz prizemlja su do njih doprli
zvuci bučne pijanke. Ušavši u sobicu, Yarmille je upalila nekoliko posudica
s kitovim uljem kako bi osvijetlila prostoriju, a Brenna je shvatila da se
nalaze u šivaćoj sobi, prostoriji gdje su se izrađivale svakojake stvari.
Odaja se nije posebno razlikovala od šivaće sobe kod kuće, iako Brenna
u njoj nikada nije provodila puno vremena. Njezine znatiželjne oči smjesta
su primijetile pređu namotanu na vretena otežana kamenim utezima,
tkalački stan za izradu sagova, drvene ploče za tkanje vrpci, češljeve s
dugačkim zupcima i škare. U jednom je kutu bila naslagana gomila
životinjskih koža, a na polici su bile poslagane boje. Bila je to ženska soba,
a Brenna se osjetila potpuno izgubljenom.
– Garrick je otišao po oca, no izričito je zapovjedio da ostaneš u ovoj
sobi i ne napuštaš je – rekla je Yarmille pokušavajući rukama objasniti riječi
dok ih je izgovarala. – Imam puno posla s pripremom gozbe u prizemlju pa
ne mogu ostati ovdje kako bih pazila na tebe. Dođi ovamo. – Prišla je
velikom tkalačkom stanu u kutu na kojem se nalazio grubi, napola završen
sag. Posve je jasno pokazala Brenni kako se od nje očekuje da nastavi raditi
na njemu. – Ovo bi te trebalo zaokupiti.
– Prije će se upljesniviti i raspasti nego što ću ga ja dotaknuti –
odgovorila je Brenna na svojem jeziku, zaoblivši meke usnice u osmijeh.
– Izvrsno, izvrsno – odgovorila je Yarmille, uzvrativši joj kiseo
osmijeh. – Garrick je bio uvjeren da ćeš mi zagorčavati život, ali ja ne
mislim tako. Učinit ćeš kako ti se kaže i biti korisna, i sve će biti u redu. –
Okrenula se, naumivši otići, pa strogo dometnula: – Ostani ovdje... ostani...
ovdje. – Potom je otišla, zatvorivši vrata za sobom.
Brenna je prijeteći pogledala prema tkalačkom stanu sa sagom, potom
prijezirno izgovorivši sama za sebe: – Hm! Ako misli da će me primorati da
obavljam ženske poslove, toj staroj vještici predstoji više muke nego će
moći podnijeti.
Počela je nezainteresirano prekapati po sobi. Pronašla je nekoliko uskih
kožnatih traka pa ih ispreplela kako bi si načinila svojevrstan remen. Potom
je ispreplela kosu u pletenicu koja joj je dosezala do bokova pa je zaplela u
tanku kožnatu traku koja će je pridržavati na mjestu.
Zvuci koji su dopirali iz prizemlja podsjećali su je na dom i trenutke
kada je njezin otac ugošćavao ljude. Uspomene su sa sobom donijele bol.
Prisjećanja na očevu smrt i krvoproliće kojem je svjedočila u svojemu domu
samo su osnažila njezinu srdžbu.
– Ah, oče, bio si budala – prošaptala je. – Svojom si ih ponudom doveo
k nama. Htio si nas zaštititi, ali u tom si nas nastojanju uspio uništiti.
Brenna je bila odlučna ne zaplakati ponovno. Čuvat će svoju bol duboko
u sebi, ali neće jecati i naricati, jer su postojale druge stvari kojima je mogla
zaokupiti vlastite misli.
Čvrsto je odlučila da ne može ostati ovdje. Mora nekako iznaći načina
da pobjegne iz ove zaostale, bezbožne zemlje i vrati se svojemu domu.
Trebat će vremena da nauči njihove običaje i otkrije kako pobjeći. Također
se nadala i osveti te bi bila najsretnija kad bi uspjela ostvariti oba svoja cilja.
Njezine su se misli nehotice okrenule Vikingu. Garrick Haardrad
predstavljao je zagonetku. Nije sudjelovao u obmani kojom je prevaren
njezin narod, a ipak, upravo joj je on predstavljao najveću prijetnju.
Vjerovao je da je posjeduje i da može s njom činiti što mu se prohtije. S
vremenom će doznati kako mu ona nema namjeru dopustiti takvu slobodu.
Taj visoki, muževni muškarac nije ju gledao požudno, a to je, iako
pomalo zabrinjavajuće, bio blagoslov. Znala je kako očekuje od nje da se
pokaže korisnom. Kada bi barem mogla smisliti nešto što bi mogla raditi, a
što joj ne bi bilo odveć odbojno. Tada bi mogla ostati ovdje dok joj bude
odgovaralo i tako si kupiti vrijeme koje joj je bilo potrebno. Međutim, što bi
ovdje mogla raditi?
Brenna je tiho otvorila vrata. Pretpostavila je kako će napuštanjem
šivaće sobe navući Yarmillein gnjev. Doduše, mogla je hiniti neznanje i
pretvarati se kako nije razumjela njezine zapovijedi.
Zvuci iz prizemlja bivali su sve glasniji. Pitala se je li se Garrick već
vratio. Ako jest, tada je i Anselm bio tu. Uništit će tog čovjeka, jednako
kako je on uništio njezine ljude, i pritom će uživati u svakom trenutku.
Nesretni Fergus i Wyndham, i Dunstan koji je bio nesklon borbi, i draga,
mila Alana, koja je Brenni bila poput majke – svi su bili mrtvi. Istini za
volju, nisu pali od Anselmove ruke, jer je on stajao na ulazu u dvoranu i
promatrao krvavi boj, ali svejedno je bio odgovoran za sve. Uostalom, on je
rascijepio njezin voljeni mač na dva dijela, učinivši je bespomoćnom prvi
put u njezinu mladom životu. Da, Anselm mora umrijeti i ona će pronaći
načina da mu život privede kraju.
Zakoračila je u širok hodnik pa zatvorila vrata kako nitko ne bi znao da
je napustila sobu. Krenula je prema kraju hodnika i vratima koja su vodila
vani. Pogledom je prešla preko građevina podno kuće, ali nije primijetila
nikoga u blizini. U daljini je ugledala briljantno plavetnilo oceana, na čijoj
je površini, činilo se, svjetlucao pokrov sjajnih dijamanata. S lijeve joj je
strane bio fjord i livada koja se prostirala na suprotnoj obali. Na padini s
desne strane smjestila su se polja i šumarci, a prirodni su pejzaž tu i tamo
narušavali prizori malih koliba.
Brenna se bavila mišlju da se spusti do obale fjorda kako bi vidjela je li
tamo kojim slučajem nasukan brod. Brod će joj sasvim sigurno trebati kada
bude spremna za bijeg, ali kako će njime upravljati sama? Možda bi se
mogla sakriti na nekom od brodova kada Vikinzi ponovno krenu pljačkati
njezinu domovinu. To se neće dogoditi prije proljeća. Hoće li moći tako
dugo čekati?
Spustila se niz stubište pa se jedrim korakom zaputila prema manjim
građevinama iza velike kamene kuće. Dočekali su je zvuci životinjskih
glasova. Ušla je u jednu od građevina čija su vrata bila otvorena. Bila je to
staja u kojoj je zatekla četiri vrsna konja.
Bila je oduševljena. Za oko joj je zapeo veličanstveni crni pastuh pa je
pošla prema njemu, iznenađeno uzdahnuvši kada je ugledala starca kako
četka životinju.
Starac se uspravio, zastenjavši i dlanom pritisnuvši križa. Lice mu je
pokrivala dugačka brada kojom su dominirale sijede vlasi, baš kao i
njegovom kosom boje pijeska. Dobroćudne smeđe oči promatrale su je sa
zanimanjem.
– A tko bi ti mogla biti, djevojče? – upitao je na njezinu jeziku.
– Brenna, Brenna Carmarham. Radite li ovdje? – upitala je, nježno
položivši dlan na konjsku gubicu kako bi ga životinja mogla onjušiti.
– Da, već je gotovo četrdeset godina kako se brinem za konje –
odgovorio je.
– Zar vam nitko ne pomaže?
Odmahnuo je glavom. – Ne otkako je gospodar većinu naših ljudi odveo
na istok kako bi ih prodao. Mene je ostavio jer sam prestar da bi postigao
dobru cijenu.
– Govorite o Garricku, Vikingu? – upitala je. – Je li on taj kojeg
nazivate gospodarom?
– Tako je. Dobar je on mladić. Služio sam njegovu djedu prije njega –
uzvratio je starac ponosno.
– Kako možete tako blagonaklono zboriti o čovjeku koji vas posjeduje?
– zahtijevala je.
– Dobro postupa sa mnom, djevojče. Garrick je mladac koji pokušava
sebi preko noći stvoriti ime, ali dobar je gospodar svima nama.
Brenna je odlučila ne ulaziti u prepirku. – Jesu li ovo jedini konji?
– Ne, još ih je šest na pašnjaku, a Garrickovi prijatelji, oni isti koji su
plovili s njime, posudili su tri kako bi doveli obitelji na gozbu. Ovi ovdje –
pokazao je prema ostalim konjima u staji – pripadaju Anselmu Haardradu
koji je upravo pristigao sa svojom obitelji. – Potapšao je pastuha po boku. –
Nikada ne vidjeh ljepšeg konja od ovog.
– Istina, prekrasan je – Brenna se svesrdno složila. Promatrala je
mišićavu životinju s čežnjom. Muškarac je nježno obrisao pastuhova leđa.
Znojni se pastuh očito upravo vratio s rastrčavanja.
– Gospodar ga je doveo s putovanja. Kaže kako ga je pronašao u
Hedebyju. Mora da ga je koštao pravo bogatstvo.
Brenna je kimnula glavom, ali njezine misli više nisu bile na rasnom
konju. Dakle, Garrick je bio u kući, a Anselm je bio tamo s njime. I njegov
brat, Hugh, ta vulgarna životinja koja se drznula mrcvariti je pred svima,
zasigurno je bio tamo.
Namrštena čela, Brenna se zaputila prema vratima staje pa stala
zabrinuto piljiti prema kamenoj kući. Koliko joj je vremena preostalo? Traži
li je već i hoće li je uopće tražiti ako je uvjeren da je na sigurnom, zatvorena
u šivaću sobu? I zašto bi se uopće trudio? Već je pokazao kako ga ni
najmanje ne zanima i da mu predstavlja isključivo trn u peti. Čak je i
Yarmille rekla da mu nije nimalo po volji.
To joj je odgovaralo. Najbolje da ga se kloni i ne privlači pozornost.
Vratila se muškarcu. – Kako vas zovu? – upitala je starca koji je još
timario pastuha, posvećujući mu posvemašnju brigu.
– Erin McCay.
– Erine, poznajete li djevojku imena Janie? – upitala je, nasmiješivši mu
se ljubazno.
– I te kako poznajem. Prekrasna djevojka, ta Janie.
– Gdje bih je mogla pronaći? Skrbila se o meni dok sam bila pritvorena,
ali ja sam bila neljubazna prema njoj pa bih se sada htjela iskupiti.
– Bila si pritvorena? – Pogledao ju je znatiželjno. – Tako dakle! Ti si
ona o kojoj se govorka, Garrickova nova...
– Da! – prekinula ga je prije nego što je uspio izgovoriti riječ koju je
prezirala.
– I sada su te pustili iz pritvora?
Kimnula je glavom. – Jesu. Dakle, gdje bih mogla pronaći Janie?
– Djevojka je u velikoj kući, poslužuje na gozbi. Bit će zauzeta cijeli
dan i veći dio noći.
Brenna se namrštila. – Koliko će gozba potrajati?
Erin se ljubazno osmjehnuo. – Mogla bi potrajati danima.
– Molim?
Nasmijao se. – Da. Puno je razloga za slavlje. Gospodar se vratio kao
bogat čovjek, a obitelj je ponovno na okupu. Uistinu, puno razloga za
slavlje.
Izraz gađenja nagrdio joj je lice. Zar su je namjeravali držati skrivenom
od pogleda sve to vrijeme? Zašto Garrick nije želio da je itko vidi?
– Mogu li vam pomoći s konjima, Erine? – iznenada ga je molećivo
upitala.
– Ne, to je muški posao.
Brenna se suzdržala od prepirke, upitavši ga umjesto toga: – Ako
dobijem Garrickovo dopuštenje, hoćete li mi dopustiti da radim s vama
ovdje u staji?
Upitno je podigao obrvu. – Razumiješ se u konje?
– Da – osmjehnula se – jednako dobro kao i vi, okladila bih se. – Na
trenutak je ostala tiho, nastavivši potom sjetnim glasom. – Jahala sam
svakoga dana dok sam živjela u očevu domu... poljima, preko potoka i
kamenih zidova, u šumu... Kakvu sam samo slobodu tada osjećala... –
Utihnula je, a licem joj se razlio izraz goleme žalosti. Potisnula je tugu pa
ponovno pogledala Erina. – Ako mi bude dopušteno raditi s vama u staji,
hoćete li mi dopustiti jahati konje?
– Da, djevojče. Ništa mi ne bi pričinilo veće zadovoljstvo. Ali prvo
moram dobiti gospodarov blagoslov. Bez toga ne mogu ništa.
– Tada ću razgovarati s njime.
– Najbolje pričekaj dok gozba ne dođe kraju. Gospodar je dosad previše
puta zavirio u dno čaše pa se možda ne bi sjećao ni tvoje molbe ni svojeg
odgovora.
Bilo bi joj draže dobiti odgovor smjesta, ali Erin je možda bio u pravu.
– U redu, onda. Čekat ću.
– I, djevojče, preporučujem ti da se kloniš dvorane dok gosti ne odu.
Neće biti dobro po tebe ako te vide.
Oči su joj zaiskrile znatiželjom. Prvo je Garrick ostavio upute da ostane
u skučenom sobičku. Sada ju je ovaj starac upozorio da se kloni gostiju i
pripazi da je ne ugledaju.
– Što ne valja sa mnom da me ne smiju vidjeti?
– Brenno, djevojče, moraš znati da si pristala djevojka. Ovi Vikinzi
pohotan su narod, lakom na lijepe djeve poput tebe. Gospodar velikodušno
dijeli svoje robinje. Njegovi prijatelji čak ne moraju ni iskati dopuštenje da
legnu s nekom od njegovih djevojaka jer je njegovo gostoprimstvo nadaleko
poznato.
– Mora da se šalite? – Brenna je zabezeknuto uzdahnula.
– Istina je, djevojče. Prilikom jedne prilično živahne zabave, jednu su
nesretnica oborili na pod dvorane, uzevši je svima pred očima.
Brennine su se oči širom razrogačile i ispunile gađenjem. – I Garrick je
to dopustio?
– Zaustavio bi takav oblik zabave, ali ležao je na stolu pijan, u
nesvijesti... ili su barem tako govorili.
– I to se uistinu zbilo?
– Da, stoga se pazi, djevojče. Ne bih htio da i ti doživiš takvu sudbinu.
– Ne bojte se, Erine. Ja takvo što ne bih dopustila.
Starac je sumnjičavo odmahnuo glavom gledajući kako odlazi.
11

arrick je sjedio na čelu dugačka stola. Otac mu je sjedio slijeva, odakle


G mu se pružao pogled na dvoranu, a mati zdesna.
I Hugh je bio ondje, u pratnji svoje punašne žene. Ostali uzvanici oko
stola bili su njegovi najbolji prijatelji, muškarci koji su plovili s njime. Za
drugim krajem stola sjedio je njegov polubrat Fairfax.
Garrick je zamišljeno promatrao braću. Iako je visinom i građom
nalikovao starijem bratu, s mlađim je dijelio oči koje su podsjećale na one
njihova djeda Ulrica. Fairfax je bio mlađi od Garricka manje od godinu
dana, ali bio je za glavu niži, nešto što je naslijedio od svoje majke
Yarmille.
Između Garricka i Hugha vladalo je uobičajeno bratsko suparništvo koje
je, istini za volju, povremeno znalo dosegnuti nezdrave razmjere. Unatoč
tome, bratska veza između njih bila je snažna. Garrick je s Fairfaxom uživao
u drugačijem prijateljstvu, onom ugodna drugovanja, poput onoga kakvo je
dijelio s Perrinom, svojim najbližim prijateljem.
Između Hugha i Fairfaxa, međutim, vladala je otvorena netrpeljivost, a
kada su obojica bili u istoj prostoriji, napetost se obično mogla rezati
nožem. Hugh je zamjerao Fairfaxu ljubav kojom ga je obasipao njihov otac,
a Fairfax je na tu netrpeljivost odgovarao kao i bilo koji drugi muškarac,
jednakim neprijateljstvom.
Za razliku od Fairfaxa, Garrick je stekao Ulricovo poštovanje, a s njime
i njegovu kuću i okolno zemljište. Fairfax nije posjedovao ništa doli
majčinu kućicu i ribarski čamac. Bilo je pravo čudo da mlađi brat nije bio
ogorčen. Život mu je bio tegoban, a svakodnevno je mukotrpno radio ne bi
li preživio još koji dan duže. A ipak, Garrick je znao kako njemu takav život
savršeno odgovara. Fairfax je uživao u jednostavnosti života ribara.
Skald je dovršio svoju šaljivu pjesmu o Lokijevim dogodovštinama,
začinivši izvedbu prenemaganjem, zavrijedivši grohot publike. Čak su i
Anselmove oči zasuzile koliko se snažno smijao.
Heloise se nagnula prema svojemu sinu kada je smijeh donekle zamro
pa zadirkujući šapnula: – Znaš, Garriče, tvoja priča o slavenskome plemenu
na koje si nabasao bila je gotovo jednako zabavna poput ove. Jesi li siguran
da nisi malčice uljepšao istinu?
– Srami se, ženo! – zagrmio je Anselm načuvši njezino pitanje. – Moj
sin ne mora uljepšavati svoje priče poput mene. – Potom se stao smijati
vlastitoj pošalici.
– Ne, kod tebe se ne zna gdje istina prestaje, a priča počinje – odvratila
je Heloise pa potom zamišljeno dometnula: – Uzmimo za primjer tvoju
pripovijest o mladoj Keltkinji. Sada se pitam koliko je u njoj istine.
Anselm se s druge strane stola namrštio. – Svaka je riječ istinita, ženo.
Tu priču nije bilo potrebno uljepšavati.
Garrick je sa zanimanjem promatrao razmjenu riječi. Prepričao im je
sve detalje svojih pustolovina, ali još nije imao priliku upitati o tvrdoglavoj
djevojčuri koju je noć prije zatekao u svojoj postelji.
– Kako je djevojka, Garriče? – upitala je njegova majka. – Vidjela sam
je jučer i još je uvijek bila silno ogorčena. Gotovo da nije ni progovorila sa
mnom.
– Pa, jezik joj se razvezao, na moju žalost.
Anselm se nasmijao čuvši te riječi. – Dakle, iskusio si njezinu srčanost,
ha?
Garrick se okrenuo ocu. – Srčanost? Nije to srčanost. Tvrdoglavost je
bolji opis. Daješ je meni?
– Da, tvoja je i samo tvoja.
Garrick je progunđao. – Ona odbija priznati tu činjenicu.
– Nisam ni mislio da hoće – zahihotao se Anselm, a njegov se sin
namrštio čuvši očev smijeh.
Ispripovijedao je Garricku o njezinu zarobljavanju, istu onu priču koju
je sa zadovoljstvom prepričao već mnogo puta. Ostale više nije zanimala, ali
Garrick je pripovijest slušao sa zanimanjem.
– Zašto si je, dakle, dao meni? – upitao je Garrick na kraju pripovijesti.
Napunio je vrč iz velikog kotla medovine na stolu.
– Ta me djevojka sasvim sigurno mrzi jer me drži odgovornim za svoje
nevolje. Osvjedočio sam se kako vješto barata oružjem i ne želim je blizu
sebe, kako ne bih neprestano morao biti na oprezu. A ni tvojoj majci u
njezinim godinama ne treba netko čije će izljeve zlovolje biti primorana
trpjeti. Hugh ju je htio za sebe, ali predomislio se kada mu je pokazala svoje
pandže. Znao je da je želim podariti tebi pa je umjesto nje za sebe odabrao
njezinu polusestru. Ti ćeš je, vjerujem, uspjeti ukrotiti ako se samo malo
potrudiš.
Garrick se namrštio. – Ako je takva kakva tvrdiš da jest, zašto bih se
uopće trudio? Zadat će mi više glavobolja nego što ću od nje imati koristi pa
mi je isplativije prodati je.
Sada se Anselm namrštio. – Dakle, nije ti po volji? Bilo kojem drugom
muškarcu bila bi.
– Znaš moje mišljenje o ženama – odvratio je Garrick kiselo. – Ova nije
nimalo drugačija. Da, vrijedna je kao dio moje imovine. Ali za moje
zadovoljstvo? – Usporeno je odmahnuo glavom, zanijekavši time
privlačnost koju je osjećao. – Ne, nije mi potrebna.
*
Brenna se netom vratila u malu šivaću sobu kada su se vrata otvorila, a
mlada žena ušla noseći pladanj s hranom. Beživotna, neuredna narančasta
kosa visjela joj je oko ramena, a plave oči koje su se susrele s Brenninima
bile su umorne.
– Dakle, konačno si spremna progovoriti sa mnom? – upitala je žena
pomalo iznenađeno. – Počela sam vjerovati da nikada nećeš.
– Žao mi je – uzvratila je Brenna glasom punim krivnje. – Nije mi bila
namjera iskaljivati ljutnju na tebi. Svjesna sam da sam ti samo otežala život.
Janie je umorno slegnula ramenima. – Nije bilo u redu što te Yarmille
dala vezati. Imala si svako pravo biti ozlojeđena. Čini se da sam još
primorana skrbiti se o tebi, unatoč tome što su te oslobodili uzlova.
Brenna je osjetila teret dodatne krivnje jer se mala žena doimala posve
iscrpljenom. – Pobrinula bih se sama za sebe, ali rečeno mi je da se ne
mičem odavde.
– Znam – Janie se pokušala osmjehnuti. – Djevojka tvoje ljepote
izazvala bi pomutnju dolje. Mora da si već pregladnjela. Yarmille je
zaboravila na tebe, a i ja sam te smetnula s uma do prije kojeg trenutka.
Izvoli – dometnula je, pruživši Brenni pladanj s hranom. – Ovo bi te trebalo
zasititi dok ti ne donesem večernji obrok.
– Možeš li ostati na trenutak i razgovarati sa mnom? Htjela bih ti
zahvaliti na svemu što si učinila za mene.
– Ne moraš mi zahvaljivati. Dobila sam zapovijed da se skrbim o tebi,
ali učinila bih to da i nije bilo tako. Ipak smo iz istog naroda, zar ne?
– Ostani tada, na trenutak.
– Ne, ne mogu, Brenno. Smijem li te zvati imenom? – Kad je kimnula
glavom, Janie je nastavila. – Previše je posla u prizemlju. Već sam pola
prijepodneva potratila u gostinjskoj sobi – rekla je s izrazom gađenja na
licu. – Ovi muškarci ne mare koje je doba dana kada požele upražnjavati
zadovoljstvo.
Brenna je promatrala kako odlazi. Jesu li i Linnet, Cordella i ostale bile
prisiljene trpjeti takve patnje? Hoće li i ona biti primorana na isto?
– Ne! Nikada! – rekla je naglas prije nego što je sjela na pod s pladnjem
hrane, iznenada svjesna gladi. – Neka samo pokušaju! – Navalila je na hranu
bez ustezanja, u mislima zahvalivši Janie jer je se sjetila, dok nitko drugi
nije. Na tanjuru su se nalazila dva bataka ugojena fazana, pola hljeba kruha
namazanog zasitnim maslacem i malena zdjela lukovica u vrhnju. Hrana je
bila ukusna, a sveukupni dojam pokvario je vrč mlijeka koji su joj dali da
njime zalije obrok. Mlijeko, bah! Zar ju je Janie smatrala djetetom? Žudjela
je za pivom – ili barem vinom – no nipošto za mlijekom.
Prije negoli je Brenna uspjela dovršiti objed, vrata su se ponovno
otvorila, a ona je, podigavši pogled, ugledala Garricka Haardrada koji se
nehajno naslonio na okvir vrata. Bio je lijepo odjeven u tuniku koja mu je
slijedila oblik tijela i hlače načinjene od plavoga lana, obrubljene
samurovinom. Široki zlatni pojas s velikom kopčom, optočenom plavim
draguljima, opasavao mu je struk, pokrivši donji dio ravnog trbuha. Na
širokim mu je prsima počivao ogromni srebrni medaljon.
Brennine su oči nesvjesno odlutale na njegove gole ruke. Zamijetila je
golemu snagu u napetim mišićima skrivenim ispod brončane kože.
Zamislila je te ogromne ruke kako je privlače k njemu, a od same joj je
pomisli puls podivljao. Pomisao je vrlo brzo nadjačala strah od onoga čime
ju je Cordella tako često plašila.
Naposljetku mu je uzvratila pogled, a zbog samozadovoljstva koje je
tamo spazila, lice joj se zajapurilo od bijesa. Promatrao ju je kako ga
odmjerava, a nekako je znala da joj je uspio pročitati misli.
– Što želiš, Vikinže? – upitala je grubo kako bi prikrila nelagodu.
– Vidjeti je li ti se popravilo raspoloženje.
– Nije, niti će! – uzvratila je naprasito, prisjetivši se svih ogavnih stvari
koje je čula o ovom muškarcu. – Stoga ne moraš ponovno pitati.
Unatoč njezinoj britkosti, Garrick se osmjehnuo otkrivši bijele, pravilne
zube i dvije jamice u obrazima. – Drago mi je vidjeti da si poslušala
Yarmilleine zapovijedi i provela vrijeme radeći nešto korisno. Je li to tvojih
ruku djelo? – Pokazao je glavom prema tkalačkom stanu.
Pogledom mu je slijedila oči i sasvim bi sigurno prasnula u smijeh da
nije bila uvjerena kako je on posve ozbiljan. – Ne, ne bih ni dotaknula tu
stvar.
Njegov je smijeh zamro. – Zašto?
– To je ženska rabota – slegnula je ramenima pa nastavila s objedom.
– Hoćeš li mi sada reći kako nisi žena?
Dobacila mu je pogled kojim kao da je željela pitati je li malouman.
– Naravno da sam žena. Ali nikada nisam radila ženske poslove.
– Pretpostavljam da ti je takvo što ispod časti? – upitao je sarkastičnim
tonom.
– Tako je – odgovorila je nepokolebljivo.
Garrick je stao gunđati i odmahivati glavom. – Rekli su mi da si mi
trebala postati nevjestom. Zar si namjeravala doći ovamo ne znajući ni kako
voditi kućanstvo ni kako preuzeti ulogu žene?
– Znam kako voditi kućanstvo, Vikinže – otresla se prostrijelivši ga
bijesnim pogledom. – Teta me podučila svemu što valja znati o ženskim
poslovima. Ali nikada nisam imala potrebe primijeniti naučeno. Što se tiče
našega dogovorenog braka, istina je. No znaj da mi je sama pomisao na to
bila mrska i da sam pristala samo stoga jer je moj otac dao riječ da će
poštovati sklopljeni savez. Ako ništa drugo, mi barem uvijek održimo
zadanu riječ.
Shvatio je neizrečenu implikaciju njezinih riječi. – Nisam ni sudjelovao
u varci o kojoj zboriš. Možeš li me uistinu kriviti za to?
– Ne, svjesna sam na kome leži krivnja! – ispljunula je. – Platit će
jednoga dana!
Garrick se osmjehnuo čuvši prijetnju. Dakle, otac mu je imao pravo kad
je rekao da ga mrzi, a radi djevojčina je prkosa bio spreman povjerovati
kako je Anselm bio u pravu i u ostalome. Dopustio je svojim očima da
kliznu cijelom njezinom linijom, od glave do pete. Je li moguće da je ovako
malena djevojka uspjela raniti Vikinga? Ne, takvo što nije bilo izgledno. Ta
je krhka figura bila stvorena za užitak, a ne za vitlanje mačem. Ponovno je
osjetio snažnu privlačnost prema njoj, a to mu se nije sviđalo. Uistinu je bila
opasna – ne zbog svojih prijetnji, nego zbog ljepote. Nije vjerovao ženama,
a uzimao ih je samo kada bi potreba postala presnažnom. Osim toga, klonio
ih se, a sada je bio odlučan da će i s ovom ženom postupati jednako.
– Ako me ne kriviš zbog toga što si ovdje, zašto svoju ljutnju iskaljuješ
na meni?
– Budala si, Vikinže, ako moraš pitati takvo što! Doveli su me ovamo, a
onda si došao ti i rekao kako me posjeduješ. Nijedan me muškarac ne
posjeduje! Nijedan muškarac!
– Dakle, ponovno smo na toj temi? – uzdahnuo je prekriživši ruke na
prsima. – Nisam ti još spreman dokazati kako stvari stoje, djevojko, ali kada
budem, s posvemašnjom ćeš sigurnošću znati tko je ovdje gospodar.
Nasmijala se, ocijenivši njegovo oklijevanje svojom pobjedom. – Znam
da si ovdje ti gospodar, Vikinže. Ne mislim drugačije.
Iskra u njezinim očima natjerala mu je osmijeh na lice. – Ako si mi
spremna priznati barem toliko, djevojko, tada bismo se, vjerujem, mogli
posve dobro slagati. – Izrekavši to, napustio je sobu.
12

rennu je iz sna prenuo svirep ugriz noćne more, natjeravši je da se


B uspravi u krevetu, spremna za borbu. Promotrivši
prigušenom svjetlu koje se probijalo kroz poluotvorena
svoje okruženje na
vrata, opustila se u
improviziranom krevetu načinjenom od krzna pa stala zamišljeno zuriti u
tamne zidove.
Je li već bilo jutro ili je još noć? Kako su ti Vikinzi uspijevali piti cijele
noći i još biti na nogama?
Kruljenje u želucu natjeralo ju je da ustane. Je li trebala gladovati dok se
netko od njih ne sjeti da je tu? Dovraga sa svima njima! Sama će pronaći
hranu. Oči su joj zaiskrile ljutnjom dok je odlučno grabila iz svoje sužanjske
odaje. Nije bila toliko nepromišljena da se u prizemlje spusti unutarnjim
stubištem, pošto je njegovo dno završavalo u vidokrugu velike dvorane.
Umjesto toga, poslužila se istim putem kojim je išla i ranije, sišavši
kamenim stubama koje su vodile van pa do otvorenih vrata sa stražnje
strane kuće, otkuda je dopirao mirisima prožet dim.
Nervozno je povirila unutra. Ugledala je dvije žene kako okreću prase
nad jamom za pečenje. Jedna je bila stara, a druga ne puno mlađa od nje. Iza
njih stajala je Janie. Djevojka je upravo uzela dva hljeba beskvasnog kruha
sa željeznog pladnja na dugoj dršci pa ih stavila povrh još nekoliko hljebova
u veliku košaru koja se nalazila na stolu. Yarmille nije bilo nigdje na vidiku
pa je Brenna oprezno zakoračila u dugačku, usku prostoriju.
Janie je širom razrogačila oči kada ju je spazila. – Brenno! O, Gospode,
ponovno sam zaboravila na tebe! Imala sam toliko posla – stala se pravdati
– otkako me Yarmille probudila.
– U redu je, Janie. Ionako sam se tek probudila. Koje je doba dana?
– Poslijepodne je, a mnogi se drugi također tek sada bude – uzvratila je
Janie umorno, uklonivši nekoliko neposlušnih vlati kose s lica.
– Nije ni čudo da sam tako pregladnjela – odgovorila je Brenna,
iznenađena što je tako dugo spavala. – Jesu li slavili cijele noći? – priupitala
je pokazavši prema dvorani i potmuloj buci koja je dopirala odande.
Janie je uzdahnula. – Da, nisu stali. Neki su se onesvijestili od previše
pića, ali većina je bila dovoljno mudra povući se na vrijeme kako bi mogli
kasnije nastaviti sa slavljem. A ima i onih koji još uvijek zamućena pogleda
pjevaju i vire u dno čaše.
– Kada će slavlje doći kraju?
Janie je slegnula ramenima. – Možda sutra, barem se tako nadam. Ali
najbolje bi bilo da se vratiš gore, Brenna. Muškarci povremeno svrate
ovamo kako bi nas gnjavili. Neće završiti dobro po tebe ako te ugledaju.
Zasitili su se i mene i Maudye, koja je čak i sad u gostinskoj sobi. Obuzme
ih ludilo kada spaze novu djevojku koju još nisu kušali.
– Razumijem – odvratila je Brenna, posve sigurna kako Janie pretjeruje.
Na kraju krajeva, Garrick je nijednom nije pogledao na taj način.
– Smjesta ću složiti pladanj pa ti ga donijeti.
– U redu. – Brenna se okrenula namjeravajući otići.
No, zadržala se predugo. Iza leđa joj je odjeknuo urlik nalik onome
divlje zvijeri. Uzbunjeno se osvrnula preko ramena i ugledala kršna
muškarca kako uz bat koraka hrli prema njoj. Pokraj ulaza u dvoranu stajala
su još dvojica, smijući se i bodreći ga.
– Bježi, Brenno! – vrisnula je Janie.
Iako je bijeg pred ičim bio protivan Brenninoj prirodi, zdravi joj je
razum govorio kako ovo nije dobar trenutak za junačenje, jer nije imala
oružja, a neprijatelj je na svojoj strani imao i brojčanu prevagu. Jurnula je
prema vratima, ali već je bila potratila previše vremena odvagujući
mogućnosti. Viking ju je zgrabio za dugačku pletenicu pa snažno povukao,
privukavši jek sebi.
– Pusti me, ti prokleti bezbožniče! – bjesnjela je.
On se samo nasmijao njezinoj srdžbi i uzaludnom opiranju; na kraju
krajeva, nije razumio ni riječi njezina jezika. Morala se ugristi za usnicu
kako ga ne bi ošinula riječima na jeziku koji poznaje. Takvo bi što samo
odmoglo njezinim planovima pa je, dok ju je nosio unutra, nastavila siktati
na njega na svojem jeziku, iako je od toga bilo malo koristi. Nosio ju je pod
jednom rukom poput kakve vreće, napredujući ograđenom kuhinjskom
izbom prema svojim pajdašima koji su stajali na ulazu u dvoranu, pokraj
dna stubišta. Primijetila je da je Janie nestala iz kuhinje, ali ona joj i tako
nije mogla pomoći.
– Pa, Gorme, lijepu si nagradu uhvatio. Danas te uistinu prati sreća
kakvu samo bogovi mogu podariti.
– To je sigurno Garrickova nova robinja. Pitam se zašto ju je skrivao do
sada – rekao je drugi.
Muškarac koji je držao Brennu grohotom se nasmijao. – Pogledaj je
samo. Zar uistinu možeš postaviti takvo pitanje?
– Ne, Garricku više nije stalo do žena, ne otkako ga je Morna nečasno
obmanula.
– Istina, ali ova je drugačija.
– Slažem se, Gorme. Ipak, Garrick ne bi iskoristio ovu djevojčuru onako
kako bih ja to učinio. A nije ni sebičan. Zašto bi je, dakle, skrivao?
– Mislim da je to bilo njezino djelo. Po načinu na koji se borila protiv
mene, rekao bih kako nije željela da je pronađemo.
– Anselm kaže da se ova bori poput muškarca.
– S oružjem u ruci, da, ali sada ga nema... jao! – Gorm je vrisnuo i
ispustio Brennu na tlo, uhvativši se za mjesto na bedru gdje ga je ugrizla.
– Možda se s mačem u ruci bori poput muškarca, ali bez njega se bori
poput žene! – drugi je muškarac zagrmio kroz smijeh.
Brenna se za tren oka osovila na noge, no našla se okružena trojicom
muškaraca, a jedini se uzmak nalazio iza nje, u dvorani. Krupni muškarac
koji ju je maločas držao mrkim je pogledom iskazao nezadovoljstvo,
ponovno posegnuvši prema njoj. Brenna je već jednom osjetila njegovu
sirovu snagu i nije mu namjeravala dopustiti da je ponovno zgrabi. Hineći
strah, umaknula je Gormovoj ispruženoj ruci, zabivši se u jednog od
preostala dva muškarca. Pritom mu je iz remena isukala nož pa se
izmigoljila iz njegova prilično nježna stiska i zakoračila unatrag, pobrinuvši
se da svi dobro vide svjetlucanje metala u njezinoj ruci.
– Thorovih mi zuba! Lukava te djevojčura nasamarila, Bayarde!
Muškarac čiji je nož držala prostrijelio je prijatelja ubojitim pogledom.
– Valja je poučiti poštovanju!
– Pouči je onda. Ja pak nemam želje vraćati se svojoj ženi s ranom koju
ne mogu tako lako objasniti.
– Gorme?
– Da, Bayarde, uz tebe sam. Bit će to najživahnije valjanje mojega
života.
– Tada ću ja zgrabiti ruku kojom drži nož. a ti uhvati nju.
Brenna je podijelila pozornost između njih dvojice. Budale, pomislila je
prijezirno. Nesputano blebećući pred njom, dali su joj oružje moćnije od
noža koji je držala u ruci. Bila je spremna kada su nasrnuli na nju. Držala je
nož pred sobom, a kada je Bayard skočio prema njezinoj ruci, hitro ju je
spustila i zarezala ga po trbuhu, rasjekavši tuniku koja se smjesta natopila
grimizom.
– Tvoja nagrada, svinjo – ispljunula je prema Bayardu, istodobno
uperivši nož prema Gormu kako bi ga zadržala podalje.
Izraz neprijateljstva na njihovim licima natjerao ju je na dodatni oprez
pa se počela, malo–pomalo, povlačiti od njih. Međutim, zaustavila se kada
se sudarila s još jednim čvrstim vikinškim tijelom. Svoju je pogrešku
prekasno shvatila. Nalazila se u dvorani, a okruživalo ju je nekoliko
muškaraca. Munjevito se okrenula prije nego što je Viking iza njezinih leđa
uzmogao položiti dlanove na nju pa hitro uzmaknula na otvoren prostor.
Dvorana je bila obavijena velom tišine. Brennine su oči divlje vrludale
uokolo, susrećući se sa zapanjenim licima. Svi su bili nepomični osim
Gorma i Bayarda kojima su se zlobne namjere i dalje ocrtavale na licima.
Bila je svjesna da bi, kad bi svi jurnuli na nju istodobno, sve bilo izgubljeno.
Ipak, nekolicinu bi uspjela povući za sobom u smrt pa bi barem dobila
kakvu–takvu zadovoljštinu.
Barem je još uvijek imala kontrolu nad vlastitim postupcima. Nije se
prepustila panici kao što bi učinila većina u situaciji kada je neprijatelj tako
brojčano nadmoćan. Prikrao joj se jedan posve pijan uzvanik pa je
nonšalantno potapšao po stražnjici, počastivši je s nekoliko lascivnih riječi,
a ona se munjevito okrenula, ne upotrijebivši nož. Umjesto toga, zadigla je
suknju pa ga udarila nogom tako snažno da je pao na leđa. Ponovno se
suočila sa svojom dvojicom suparnika, koji su iskoristili trenutak da joj se
primaknu.
Prostorijom se iznenada zaorio grohotan smijeh izazvan posvemašnjim
poniženjem koje je pretrpio pijanac. Napetost je malo splasnula, a uzvanici
su stali međusobno komentirati Brennu. Mnogi su je poznavali i bili su
iznenađeni vidjevši da je ponovno spremna boriti se. Sve su oči sa
znatiželjom pratile nju i dvojicu muškaraca koji su joj prijetili, a primijetili
su i krv koja je natopila Bayardovu tuniku.
– Pozdravljam tvoje htijenje da nas zabaviš, Bayarde – Anselmov
duboki glas zaorio se s druge strane prostorije. – Ali, zar uistinu misliš kako
je mudro ropkinji dati oružje?
Bayardovo se lice zajapurilo na tu i više nego očitu porugu. Kako nije
imao želje suprotstaviti se čovjeku Anselmova položaja i moći, prihvatio je
šalu. – Ne, ali to je bilo najmanje što sam mogao učiniti kako bi ova
proslava malo živnula. Previše je već onih koji bi radije spavali nego pili.
Uslijedila je nova provala glasna smijeha, a Brenna je s oprezom ostala
promatrati kako njezina dva progonitelja odustaju od svojega nauma i
nestaju u mnoštvu. Okrenula se u smjeru iz kojeg je dopirao glas koji je i
predobro poznavala, potraživši Anselma svojim ljutitim, sivim očima u
kojima su plamtjeli ognjevi mržnje. Smjesta ga je spazila uz kut jednoga od
dvaju dugačkih stolova. Pogledi su im se susreli, a Brenni je bila potrebna
sva snaga kako bi se suzdržala da ne zaurla i napadne ga poput divlje
životinje koja se namjerila na svoj plijen.
– Spusti nož, Brenno.
Ukočila se čuvši glas. – Ne, zadržat ću ga!
– Što ćeš time dobiti? – upitala je Heloise.
– Pružit će mi zaštitu ako mi one nesposobne budale ponovno naume
dodijavati – otresla se, ogledavši se još jednom oko sebe prije nego što je
zadjenula nož za pojas.
– Istina, pretpostavljam da hoće. No, Garrick ti neće dopustiti da ga
zadržiš.
Brennine su se oči skupile u ljutnji, a dlan joj se spustio na držak noža.
– Požalit će ako mi ga pokuša oduzeti – odvratila je kiselo pa kimnula
glavom prema Anselmu. – Govorite u moje ime i recite mužu da ga
izazivam na dvoboj. Može odabrati oružje jer sam vična svakom.
Heloise je uzdahnula i odmahnula glavom. – Ne, Brenno. Neću mu
prenijeti te riječi.
– Zašto? – namrštila se Brenna. – Prenosit ćete moje riječi, ne svoje.
– Viking se neće boriti sa ženom. U tome nema časti – Heloise je
odvratila nježno.
– Ali želim ga vidjeti mrtvog! – Brenna je frustrirano protestirala. – Nije
mi u prirodi dočekati neprijatelja u zasjedi, stoga se moram boriti protiv
njega časno. Mora se suočiti sa mnom!
– Neće se boriti s tobom, djevojko. Možeš biti mirna, uvjeravam te da je
i te kako svjestan što osjećaš prema njemu.
– To nije dovoljno! Zar ne možete razumjeti da me bol razdire iznutra i
da je vaš muž odgovoran za to? Moji su ljudi mrtvi zbog njega, ljudi s
kojima sam odrasla i s kojima sam dijelila kruh, ljudi do kojih mi je bilo
stalo. Muž moje sestre... mrtav! Čak i jedan od vaših ljudi koji je bio tamo...
– Zauzdala je jezik prije nego što je otkrila previše. – ... Koji je bio prijatelj.
I njega su sasjekli. I moja sluškinja, starica koju sam voljela iznad svega. –
Brennin je glas dobivao na snazi kako je sve dublje i dublje ponirala u svijet
uspomena. – Život joj je okončala sjekira u leđima! Zašto ona? Nije
predstavljala nikakvu prijetnju. Ako se Vikinzi ne bore sa ženama, zašto je
ona mrtva?
– Muškarci znaju izgubiti kontrolu u pljačkaškim pohodima –
odgovorila je Heloise sjetno. – Umiru mnogi koji ne bi trebali. Žalosno je da
se to događa. Kasnije se mnogi kaju. I Anselm se kaje zbog nekih stvari.
Brenna ju je pogledala očima punim nevjerice. – Kakvo je to kajanje
ako je zadržao moju tetu i polusestru kao sluškinje?
– I tebe?
– Ne, ja neću služiti.
– Hoćeš, Brenno, s vremenom.
– Radije ću umrijeti.
Brennin je izljev emocija ponovno utišao dvoranu. Nisu razumjeli
njezine riječi, no muškarci oko nje jasno su prepoznali njezin bijes. Hugh
Haardrad primaknuo se bliže, pobojavši se za majčinu sigurnost.
– Prijeti li ti, majko?
– Ne, njezina je srdžba usmjerena spram tvojeg oca.
– Ne vjerujem robinji s nožem, posebice ne ovoj – odgovorio je Hugh
osorno. – Zaokupi joj pozornost, a ja ću je zgrabiti straga.
– Ne, Hugh, ostavi je na miru – zapovjedila je Heloise. – Spremna je
boriti se. Dapače, želi to.
Hugh se nasmijao. – Pa što? Kakve bi izglede imala?
Brenna ga je prostrijelila ubojitim pogledom. Bio je to muškarac koji se
drznuo intimno je dodirivati dok je bila vezana i bespomoćna.
– Svinjo! – prosiktala je pa mu pljunula pred noge.
Hugh ju je prostrijelio pakosnim pogledom pa instinktivno podigao ruku
kako bi je ošamario. – Ti prokleta...
– Hugh, prestani! – odlučno je zapovjedila Heloise.
Brenna je istodobno isukala nož iz pojasa, suočivši se s njime ispruženih
ruku. Iscerila mu se u lice, dražeći ga da je napadne.
– Kujo! – zarežao je Hugh. – Sreća da nisam izabrao ovu paklenu zvijer,
inače bi sada bila mrtva! A prema izrazu njegova lica, čini se da i on misli
isto – dometnuo je, kimnuvši prema stražnjem kraju prostorije.
Brenna se osvrnula i ugledala Garricka kako stoji na istom onom
dovratku kroz koji je maločas i sama ušla. Lice mu je bilo smrknuto, a oči
su mu zrcalile bijes koji je kuljao u njemu. Koliko je dugo stajao tamo?
Koliko je čuo?
Janie je stajala iza Garricka, tjeskobna izraza lica. Bilo je očito da ga je
ona dovela. – Oh, Janie, Janie, željela si mi pomoći, ali bojim se da si mi
natovarila dodatne nevolje – promrmlja je Brenna sebi u bradu.
Garrick im je prišao sporim, odmjerenim koracima, a nezadovoljstvo
mu se jasno ocrtavalo na licu. Zaustavivši se pokraj njih, u potpunosti je
ignorirao Brenninu nazočnost, obrativši se majci, ali ne na svojemu
materinskom, norveškom jeziku.
– Što će ona ovdje?
– Pitaj mene, Vikinže! – otresla se Brenna. Uputio joj je hladan pogled.
– Pobjegla je ovamo od tvojih prijatelja Gorma i Bayarda – Heloise je
hitro sažela situaciju.
– A nož?
– Oduzela ga je Bayardu.
– Mogu i sama govoriti u svoje ime – ljutito se ubacila Brenna.
– Siguran sam da možeš, djevojčuro – uzvratio je Garrick glasom koji je
otkrivao kako suspreže srdžbu. – Zato mi odgovori. Kako su te pronašli?
Teško mi je povjerovati da su moji prijatelji ušli u šivaću sobu.
– Sišla sam sama.
– Rečeno ti je da se nikamo ne mičeš! – grubo ju je podsjetio.
– Jesi li me namjeravao izgladnjeti do smrti? – upitala je ljutito,
osjetivši klupko nervoze u grlu. – Nitko mi nije donio hrane pa sam je pošla
sama potražiti.
Izraz njegova lica neznatno se ublažio. – U redu! Dakle, pronašli su te
zbog nečije zaboravnosti. No, to ti nije dalo za pravo da ukradeš oružje,
ženo!
– Učinila sam to isključivo kako bih se obranila!
– Od čega? – upitao je osorno. – Nitko ti ovdje ne bi naudio.
– Možda mi ne bi naudili, ali ono što su mi namjeravali učiniti bilo je
jednako neprihvatljivo! – uzvratila je Brenna.
– Ono što su namjeravali učiniti dopušteno je u ovoj kući, djevojko –
odgovorio je Garrick ljutito skupivši obrve.
– Dakle, dopustio bi im da me uzmu?
– Naravno. Nikad prije nisam svojim prijateljima uskraćivao užitke, a
ne namjeravam početi ni sada.
Brenna je razrogačila oči, vidno zbunjena. – Zašto si me onda skrivao
od njih?
– Htio sam ti dati vremena da se privikneš na svoj novi život –
odgovorio je spremno, kao da je njegova obazrivost nešto što bi ona trebala
znati cijeniti. – I dalje ti namjeravam dati vremena.
Stala je prijezirno zuriti u njega sivim očima u kojima je bjesnjela oluja.
– Još jednom pokazuješ kakva si budala, Vikinže, jer se ja nikada neću
priviknuti na ovaj život koji mi želite nametnuti! Neću biti kurva tvojim
prijateljima!
Oči su mu zabljesnule ljutnjom koju je jedva uspijevao zadržati pod
kontrolom. – Mislim kako je došlo vrijeme da ti pokažem tko je ovdje
gospodar, djevojčuro.
Heloise se naposljetku uplela. – Garriče, ne ovdje. Ne pred svima. –
Ponovno je govorila njihovim jezikom, pretpostavljajući kako ih Brenna ne
razumije.
– Potrebno je očitati joj lekciju!
– Istina, sine, ali u privatnosti. S njome moraš postupati drugačije nego
sa svojim ostalim robovima jer je odveć ponosita duha.
– Taj se duh da slomiti, majko.
– Učinio bi to tako prekrasnom stvorenju?
Pogledao ju je naherivši glavu. – Zašto zauzimaš njezinu stranu? Zar
očekuješ da trpim njezine ispade?
– Ne, ali osjećam svojevrsnu povezanost s njome – priznala je Heloise.
– Nekoć davno uvelike sam se osjećala poput nje sada. Međutim, osvojili su
me ljubavlju.
– Što, dakle, predlažeš?
– Mogao bi pokušati nježnošću, sine – predložila je blago.
– Ne, to nije moj način.
– Postojalo je vrijeme kada nisi bio tako bešćutan, Garriče. Zar te
Morna do te mjere uništila? – Vidjevši da su mu se oči skupile u ljutnji,
hitro je dometnula: – Oprosti mi. Nisam te namjeravala podsjećati na nju.
No ova djevojka nije Morna. Zar ne možeš biti malo snošljiviji poradi nje?
– Nije li ona moja?
– Jest – odgovorila je oklijevajući.
– Tada me pusti da s njom postupam kako držim prikladnim.
Brennina je nutrina ključala ljutnjom. Htjela je da misle kako ih ne
razumije, ali bivalo je sve teže i teže ne uključiti se u razgovor kojemu je
ona tema. Garrick se pokazao hladnim, bezdušnim suparnikom, baš
onakvim kakvim je i očekivala da će biti. Sada su joj barem sumnje
potvrđene.
Primijetila je da je promatra ledenim pogledom. – Daj mi nož, djevojko.
Njegov ton nije ostavljao mjesta neposlušnosti, ali ona je ipak energično
odmahnula glavom. – Ne, morat ćeš mi ga oteti.
– Garriče, pobogu, dopusti joj da ga zasad zadrži! – Heloise je rekla
ozbiljnim tonom. – Zar ćeš riskirati ranjavanje ovdje?
– Tako mi Thora! – zagrmio je. – Jaka je na riječima, ali uvelike je
precjenjuješ, majko, baš kao što i ona precjenjuje samu sebe. Nije dorasla
muškarcu.
– Molim te, Garriče!
Njegova nutarnja borba bila je brza, a u konačnici je majčino
preklinjanje odnijelo prevagu nad vlastitim porivima. Okrenuo se Brenni
koja se prkosno suočila s njime.
– Hoćeš li svojom voljom poći sa mnom?
– Hoću – spremno je prihvatila, znajući da je izvojevala pobjedu. –
Drage ću volje napustiti ovu dvoranu.
Pokazao joj je da krene pred njime, a ona ga je ponosno poslušala, ne
osvrnuvši se ni lijevo ni desno. Zadjenula je nož o remen dok je hodala,
sigurna kako joj sada nitko neće dodijavati.
Na vrhu stubišta, Garrick ju je zaustavio kada je namjeravala skrenuti
lijevo, pogurnuvši je prema svojoj umjesto prema šivaćoj sobi. Nije se
opirala. Njegova je odaja barem imala mekan krevet. Međutim, čim je
zakoračila kroz vrata, iznenadio ju je podigavši je s poda jednom rukom dok
joj je drugom oduzeo nož. Potom ju je bezobzirno zavitlao preko sobe, a ona
je gadno pala na hladni pod.
– Trebao sam to učiniti dolje – zarežao je Garrick okrutno – kako bih ti
utuvio u glavu gdje ti je mjesto.
– Lažljivče! – prosiktala je dok se osovljavala na noge. – Bojao si se
suočiti sa mnom dok sam bila spremna za boj. Nisi imao izbora doli me
napasti s leđa, poput kukavičke svinje, što i jesi!
– Pripazi, djevojčuro – upozorio ju je prijetećim tonom. – Ili ćeš dobiti
batine koje su ti prijeko potrebne.
– Dakle, nije ti ispod časti tući bespomoćne žene? Ima li kraja tvojim
prijezira vrijednim navadama?
– Ne tučem bespomoćne žene, djevojčuro, ali nepokorne ropkinje da! –
uzvratio je bijesno.
– Ohhh! – vrisnula je i krenula prema njemu.
– Zaustavi se, djevojko, ako ti je život mio!
Nije se obazirala na njegove riječi, odlučna u namjeri da mu nanese bol.
Međutim, zaustavila se kao ukopana kada je začula zlokobno režanje koje je
dolazilo s kreveta. Očiju ispunjenih strahom, okrenula se u smjeru iz kojeg
je dolazio zvuk i tamo ugledala ogromnoga bijelog ovčara kako čuči na
krevetu, keseći svoje oštre zube prema njoj.
– Da si samo položila dlan na mene, djevojko, nasrnuo bi ti na vrat u
tren oka.
– Zapovjedi mu da se povuče – Brenna je prestrašeno prošaptala dok joj
je lice poprimalo sve bijede nijanse.
– Ne, mislim da neću. Pas je upravo savršen da te spriječi u daljnjim
nepodopštinama – odgovorio je Garrick, izvivši jedan kutak svojih usnica u
podrugljiv osmijeh.
Okrenula se i pogledala ga izbezumljenim pogledom. – Ne možeš me
ostaviti ovdje s njime!
– Neće ti nauditi, dok god se ne pokušaš iskrasti.
Garrick se zaustavio na vratima dopustivši da mu se licem razlije
samozadovoljan smiješak. – Nismo još isprepleli tijela, Brenno Carmarham.
Ali kada dođe vrijeme za to, mislim da ću i te kako uživati.
Na trenutak je zaboravila na psa pa se otresla: – I ja također, Vikinže!
Garrick se od srca nasmijao pa pogledao prema životinji na krevetu. –
Dobro je pazi, psu. – Osmjehnuo se i zatvorio vrata, ostavivši djevojku i psa
same.
13

P rohladan vjetar koji je nadirao kroz balkonska vrata probudio je Brennu.


Zadrhtala je pa hitro uvukla bosa stopala pod halju. Sklupčavši se tako,
kako bi sačuvala toplinu, nastavila je ležati sve dok se vrata nisu otvorila.
Podigla je pogled i ugledala Garricka kako stoji na vratima s povećim
pladnjem hrane. Zapovjedio je ovčaru da napusti sobu pa petom zatvorio
vrata i spustio pladanj na stol.
– Što imaš protiv malo svježeg zraka, djevojko? – upitao je osorno, čak
je ni ne pogledavši, pa otvorio balkonska vrata.
– Što ti imaš protiv malo topline? – uzvratila je bez razmišljanja.
Iznenada joj se osmjehnuo. – Bojim se da ćeš skončati kada dođe zima,
djevojko, ako misliš da je ovo lijepo vrijeme prohladno.
Zadrhtala je čuvši te riječi. Kako će podnijeti zimu? Tako daleko na
sjeveru, svi ti dugi, hladni mjeseci neće biti nimalo nalik onima u kojim je
uživala kod kuće. A ako je ono što su joj i Wyndham i Garrick rekli istina,
tijekom tog vremena neće biti sunca koje bi pomoglo otopiti snijeg.
– Dođi i jedi, djevojko – rekao je Garrick privukavši dvije nove stolice
nalik prijestoljima k stolu.
– Jesu li tvoji gosti naposljetku otišli? – upitala je Brenna, pretočivši sve
svoje gađenje i prijezir u tu jednu riječ.
– Da, moje se kućanstvo vratilo u kolotečinu. Najprije ćemo jesti pa
razgovarati.
Pogledala ga je sumnjičavo. – O čemu?
– O tebi i tvojem novom životu ovdje... o onome što će se od tebe
očekivati. Vrijeme je da postavimo stvari na njihovo mjesto.
Oh, Gospode! Osjećala je kako joj predstoji još jedna borba, a istini za
volju, nije imala snage za nju. Hoće li se neprestano morati sukobljavati s
ovim muškarcem? Nije imala ni dana mira otkako joj je otac preminuo, a i
te kako je čeznula za nekoliko trenutaka mira.
Brenna je uzdahnula pa se pridružila Garricku za malim stolom. Donio
je dvije velike zdjele pune zobene kaše, jela uobičajenog za prvi objed dana.
Bili su tu i podgrijani ostaci fazana i cio hljeb tvrdog ječmenog kruha za
njih dvoje. Kada je posegnula za vrčem i zatekla u njemu mlijeko kao i
ranije, Brenna se namrštila.
Prostrijelila je Garricka pogledom punim optužbe. – Zašto me smatrate
kada mi donosite mlijeko kao da sam dijete?
– I ja pijem mlijeko, ženo – odgovorio je podigavši vrč istovjetan
njezinu. – Kažu da se radi o zdravom napitku.
– Mrzim mlijeko – otresla se. – Zar ženama ovdje nije dopušteno piti
vino ili medovinu?
Zavalio se na naslon svoje stolice, neznatno se osmjehnuvši. – Ženama
jest, ali robovima nije.
Obuzeo ju je snažan poriv da mu toplo mlijeko izlije u lice ne bi li mu
izbrisala podsmijeh s usana. Na trenutak se zapitala kako bi reagirao na to,
odlučivši potom kako takvo što ne bi dobro završilo po nju. Ponovno je
proklela sudbinu pa prionula na jelo, želeći sa svime završiti što je prije
moguće.
Garrick ju je u tišini promatrao kako jede, primijetivši rumenilo njezinih
obraza. Nije bilo potrebno mnogo da čovjek u njoj probudi neobuzdanu ćud.
Sam spomen njezina novog statusa bio je potpuno dostatan. Nikada nije
upoznao ženu obdarenu s toliko uzaludnog ponosa i arogancije, pa je tek
trebao odlučiti je li činjenica da je upravo on posjeduje dobra ili nije.
Prisjetio se kako je izgledala kada se kasno noću vratio i zatekao je u
svojemu krevetu, sklupčanu u malu loptu. Lice joj je bilo tako nevino,
ljepota tako nestvarna. Ali potom se prisjetio kako je izgledala kada ju je
zatekao u prizemlju – puna inata i vatre, divlja i prkosna. Čak je i tada bio
primoran diviti se njezinoj ljepoti – vatrenim iskrama koje su joj frcale iz
sivih očiju i rumenilu lica rođenom iz srdžbe. Bio je potpuno bijesan kada ju
je zatekao kako se prepire s njegovom majkom. Ali tada se zaustavio kako
bi poslušao riječi kojima je opisala muke što ih je pretrpjela i što je sve
izgubila od ruke njegova oca. Dio njegove srdžbe tada je zamro, ali plamen
se vrlo brzo ponovno rasplamsao kada je zaprijetila njegovu bratu.
Tko bi pomislio da bi se njegova robinja usudila zaprijetiti njegovoj
obitelji! Potom ju je njegova majka stala braniti i nagovarati ga da je poštedi
batinanja koje je zavrijedila. Ipak, bilo mu je drago što mu se majka našla
ondje, jer bi inače, onako bijesan, sasvim sigurno ozbiljno ozlijedilo
djevojčuru, a to bi poslije požalio.
– Dakle, hoćeš li me sada upoznati sa svojim pravilima?
Njezino mu je drsko pitanje izmamilo na usne smiješak koji mu je
istaknuo jamice. – Hoćeš li prihvatiti moja pravila?
– Najprije ću te saslušati pa ti odgovoriti – odvratila je jednoličnim
tonom.
– U redu – rekao je, ponovno se zavalivši u stolicu. – Za početak, više
neće biti izljeva bijesa kakve si dosad imala.
– Nisu to izljevi bijesa, Vikinže. Jednostavno zborim ono što mi je na
umu – mirno je uzvratila.
– Riječ Viking s tvojih usana zvuči poput kletve, djevojko. Ne želim je
više čuti.
– Neću te zvati gospodarom! – prosiktala je, izgovorivši riječ prijezirno.
– Dopustit ću ti to – odgovorio je. – Imam ime. Možeš me zvati njime.
– I ja imam ime, iako te nisam čula da ga izgovaraš.
– U redu... Brenno – osmjehnuo se.
Dopustila je osmijehu da joj izmigolji na usnice. – Nije tako teško
dogovoriti se s tobom.
– Oh? Trebala bi se suzdržati od suda dok ne privedemo razgovor kraju
– odgovorio je, primijetivši kako njezin osmijeh, tako rijetko viđen prizor,
iščezava. – Dakle – nastavio je autoritativnim tonom – Yarmille je
predložila da te smjestimo s drugim djevojkama. Janie i Maudya dijele
kućicu smještenu nedaleko iza staje. Stanovat ćeš s njima. Tamo ćeš spavati
i provoditi slobodno vrijeme. Je li ti to prihvatljivo?
– Jest.
– Izvrsno. Tvoje se dužnosti neće razlikovati od onih koje imaju ostale
žene. Pomagat ćeš kuhati, čistiti i prati, must ćeš krave i mljeti žito. Posla
uistinu nema puno jer je ovo malo kućanstvo, a ja sam jedini kojeg treba
opsluživati. Yarmille će ti pokazati što činiti kada bude ovdje. Janie će te
podučiti u njezinoj odsutnosti. Kako nemam ženu, također ćeš povremeno
pomagati u šivaćoj sobi, u popravcima i izradi nove odjeće.
– Je li to sve? – upitala je Brenna hladno.
– Da. Neće biti gospodarice ili djece koje ćeš morati dvoriti jer se ne
namjeravam oženiti. Morat ćeš namiriti samo moje potrebe – Garrick je
dometnuo brzo, pretpostavivši iz njezina pitanja kako mu neće proturječiti.
– Sve te dužnosti koje si naveo ženski su poslovi.
– Naravno.
Zurila je u njega ukočeno, pokušavajući ostati mirnom. – Bio si u pravu
kada si rekao da bih trebala pričekati sa sudom do kraja našega razgovora,
jer ako je ovo jedino što mi nudiš, nikada se nećemo usuglasiti.
Garrick se namrštio pa joj uputio oštar pogled. – Odbijaš li raditi?
– Rekla sam ti kako neću raditi ženske poslove! – odgovorila je
nabusito. – Nikada nisam i nikada neću!
Nagnuo se naprijed, ljutito skupivši oči, dok je u njegovoj nutrini jačala
srdžba. – I te kako hoćeš!
– Ne, Vikinže – otresla se, okončavši time tek rođeno primirje između
njih. – Neću!
– Hrana koju jedeš, odjeća koja ti pokriva tijelo, sve to dobivaš od
mene! Kuća u kojoj prebivaš moja je! – zagrmio je skočivši na noge. – Ako
nećeš zaraditi svoje izdržavanje, djevojko, tada si mi beskorisna!
– Namjeravam odraditi svoje izdržavanje – rekla je tonom koji je
iznenada ponovno bio smiren, što ga je zateklo.
– Kako? Zasigurno ne u mojoj postelji, ako ti je to bilo na umu.
– To se, sasvim sigurno, nikada neće dogoditi. Erin se složio da mu
mogu pomagati s konjima ako ti daš svoj blagoslov.
Garrick se namrštio čuvši njezine riječi. – Kada si razgovarala s
Erinom?
– Onog dana kada si se vratio.
– Rečeno ti je da ostaneš u šivaćoj sobi cijeli dan!
– Nisam navikla na mirovanje, Vikinže – odgovorila je energično. – Ni
na slušanje zapovijedi!
– E pa, morat ćeš se priviknuti na to, djevojčuro – odvratio je Garrick
osorno. – A što se tiče pomaganja Erinu, takvo što ne dolazi u obzir.
– Zašto? – zahtijevala je. – Rekao si da moram zaraditi svoje
izdržavanje. Ja sam ti rekla što bi mi bilo prihvatljivo. Razumijem se u
konje jednako dobro kao i u oružje i nemam ništa protiv čišćenja staje;
dapače, već sam radila takvo što. Ako to nije dovoljno, također mogu i
loviti. Kod kuće sam ja bila ta koja je donosila meso na stol, pa mogu to
nastaviti činiti i ovdje.
– Je li to cijeli raspon tvojih talenata? – upitao je Garrick sarkastično.
Brenna se iznenada osmjehnula. – Nije. Ako imaš neprijatelje, mogu ih
ubiti za tebe.
Garrick je prasnuo u smijeh. – Nevjerojatna si, djevojčuro. Uistinu se
trudiš biti muškarcem?
Njegovu je porugu nagradila ljutitim pogledom pa drhtavim glasom
odgovorila: – Ne mogu si pomoći. Takva sam. Tako su me odgojili.
– Pa, morat ćeš promijeniti svoje navade, djevojko.
– Nećeš popustiti?
– Ne, radit ćeš u kući.
Ukočenih ramena, Brenna se podigla na noge, ponosno isturivši bradu.
– Tada mi ne ostavljaš izbora doli odlaska.
– Molim? – Pogledao ju je s nevjericom.
– Čuo si me, Vikinže. Kako neću raditi ono što očekuješ od mene, a ti
mi odbijaš dopustiti da radim ono što želim, tada sam ti, kako si i sam rekao,
beskorisna. Stoga ću otići.
Garrick je usporeno odmahnuo glavom, prekriživši ruke na prsima. –
Ne, djevojčuro, to nije moguće. Zaboravljaš da više nisi slobodna dolaziti i
odlaziti kako ti se prohtije. Sada pripadaš meni.
– Ti nepodnošljiva magarčino! – zagrmjela je Brenna, a bijes je bio
bjelodan u zacakljenom srebru njezinih očiju. – Zar misliš da ćeš me moći
zaustaviti ako poželim otići?
Srdžba je ukrutila Garrickovo tijelo. Začudila ga je spoznaja da je
ovoliko dugo trpio njezinu tvrdoglavost.
– Ako napustiš moj posjed, djevojko, pozvat ću svakog Vikinga u
okolici da pođe u potjeru za tobom. Potom ću te zbog tvojega prijestupa
zaključati u zatvorsku ćeliju... koliko god dugo mi se prohtije.
Prijezirno se nasmijala. – Jednom kad odem, nećete me više pronaći,
stoga nimalo ne strepim od tvojih prijetnji, Vikinže.
– I previše sam toga otrpio od tebe – rekao je Garrick glasom koji je bio
hladan poput leda. – Ali sada je dosta. Vrijeme je da naučiš što točno znači
biti tuđom svojinom.
Brenna je svrnula pogled prema zatvorenim vratima, odbivši pobjeći –
ne dok je mogla ugrabiti nož za Garrickovim pojasom i tako odnijeti
prevagu.
– Što mi namjeravaš učiniti, Vikinže?
– Za početak, dobro te izdevetati – rekao je pa joj se stao približavati.
Garrick je očekivao da će pobjeći, pa ga je iznenadilo kada se bacila
prema njemu i s lakoćom mu kliznula ispod ruke. Opsovao je pa se okrenuo
ne bi li je ugrabio, zaustavivši se kad je spazio svjetlucanje oštrice u
njezinoj ruci.
Nasmijala se spazivši apsurdan izraz njegova lica. – Nešto si govorio?
– Daj mi nož, djevojčuro! – zarežao je prijeteće.
– Dođi i uzmi ga, proklet bio! – uzvratila je, uputivši mu pogled jednako
odlučan koliko su to bile i njezine riječi.
– Zbog ovoga ćeš i te kako patiti!
– Pazi što govoriš, Vikinže – dražila ga je, smješkajući se. – Sada uza
sebe nemaš psa koji bi te zaštitio.
Tiho režanje pobjeglo mu je s usana kad je krenuo prema njoj. Brenna je
držala nož pred sobom, odlučna u namjeri da ga zadrži podalje. Nije ga
željela ubiti. Bio je arogantna životinja, ali dosad joj nije naudio. Žeđala je
za krvlju njegova oca, ne za njegovom.
Međutim, taktika se pokazala pogrešnom jer je Garrick nasrnuo na nju i
zgrabio je za zapešće šake koja je držala oružje. Stisak kojim ju je pokušao
natjerati da ispusti nož bio je nepodnošljivo bolan, ali ona je otrpjela bol
zagrizavši usnicu, istodobno umješno pomičući nož u svojem dlanu sve dok
mu se vršak oštrice nije zabio u ruku, a on pustio. Na trenutak se zagledala u
krv, zaključivši kako je u pitanju samo mala posjekotina. Međutim, taj je
trenutak bio dovoljan da je Garrickova moćna šaka udari po zapešću, a nož
zazvekeće, završivši na podu. Potom ju je nemilosrdno ošamario
nadlanicom, a ona je od udarca gotovo izgubila ravnotežu.
Iz usnice joj je potekla krv. Obrisala ju je nadlanicom, sporim i
odmjerenim pokretom, istodobno ga prkosno gledajući. Stajala je pred njim,
ponosna i nimalo ustrašena.
– Učini najgore što možeš, Vikinže.
Nije rekao ni riječi, ostavši je gledati jedan dugi trenutak. Srdžba koju je
osjećao djelomično je jenjala. Nije pokušala pobjeći kada je otpasao svoj
remen i zadržao ga u ruci, ali oči su joj zabljesnule mržnjom kada su im se
pogledi sreli.
Potom je neočekivano ispustio široki remen na pod. Brennino
namršteno lice poprimilo je zbunjen izraz koji je postao još zbunjenijim
kada je počeo svlačiti tuniku. Nakon što se sagnuo kako bi odvezao kožnate
podvezice koje su mu pridržavale hlače priljubljenima uz noge, ona je
osupnuto uzdahnula.
– Što to činiš?
Okrutan osmijeh zaigrao mu je na usnicama. – Razodijevam se.
Širom je raširila oči. – Namjeravaš me tući razodjeven? – upitala je u
nevjerici.
– Ne, djevojko – rekao je hladno, razvezavši podvezice i izuvši meke
kožnate čizme. – Odlučio sam ti očitati lekciju na drugi način.
– Kako?
Pogledao je podigavši obrvu. – Rekao bih da je to očito. Zagospodarit
ću tobom na jedini način kojim muškarac u potpunosti može ovladati
ženom. Uzet ću te.
Ostala je piljiti u njega prije negoli joj je značenje njegovih riječi
postalo jasno. U očima joj se prvi puta rodio istinski strah. $ lica joj je
iščezla boja, a ona je zakoračila unatrag.
Zastrašujuća panika stisnula je Brennu u čvrst stisak. Ovo se nije trebalo
dogoditi. Svi su rekli da mrzi žene. Bayard je rekao da mu neće biti od
koristi u tom pogledu. Dosada je nijednom nije pogledao požudno, onako
kako su to običavali činiti drugi muškarci. Kako će prebroditi agoniju koja
je, prema Cordellinim riječima, išla ruku pod ruku s tim činom? Hoće li se
osramotiti vrišteći naglas zbog boli? Nije imala predodžbe koliko bi snažna
bol mogla biti.
Garrick ju je promatrao zbunjenim pogledom. Zamijetio je oprečne
emocije i nutarnju borbu na njezinu licu. Ali, najviše ga je iznenadio strah u
njezinim očima – strah žene koja je dosada pokazivala samo iznimnu
hrabrost. Stajala je pred njim, ponosna i prkosna u iščekivanju batina, no
sada ju je uplašila samo pomisao na lijeganje s njime.
Takva dramatična promjena bila je posve zbunjujuća. Pretpostavio je iz
njezina buntovna stava kako mu sva bol ovoga svijeta neće pomoći da
postigne svoj naum. Ali nije očekivao da će joj slomiti odlučnost sredstvom
koje je odabrao kako bi je učinio skrušenijom, barem ne dok sam čin ne
privede kraju. Takvo se što jednostavno nije uklapalo u djevojčinu osobnost.
– Je li moguće da sam našao načina da te ukrotim? – upitao je potiho,
glasom protkanim znatiželjom.
Njegove su riječi zapalile iskru ljutnje, unatoč još uvijek posvemašnjem
strahu. – Nisam životinja da bi me trebalo krotiti!
– Ali si robinja čiju se bahatost više ne da trpjeti – odgovorio je tiho.
– Ali ti me ne želiš, Vikinže. Čemu onda ovo? – uzvratila je krotkijim
tonom.
Garrick ju je zamišljeno pogledao. – Točno je da od žena nemam
koristi. Ne uzimam ih često, samo kada moje tijelo to zahtijeva. Moje se oči
više ne okreću za djevojčurama onako kako su nekoć činile. No čini se kako
je ovo jedini način da stanem na kraj tvojoj nadmenosti.
Zakoračio je prema njoj, a njezino je lice dodatno problijedjelo. Na
trenutak je ostala skamenjeno stajati, a potom je sumanuto jurnula prema
nožu koji je ležao na podu. Međutim, Garrick je pročitao što smjera pa ju je
zgrabio i privukao k sebi prije nego što se približila oružju.
Borila se poput divlje zvijeri uhvaćene u stupicu, svjesne da će uskoro
skončati. Svojim je oštrim pandžama nasrnula na njegova poput kamena
tvrda prsa, ali jedino stoje time uspjela bilo je potaknuti njegov razdragan
smijeh.
– Sada nemaš oružje, djevojčuro. Pokušavaš svoju snagu suprotstaviti
mojoj, ali svjesna si da nemaš izgleda.
Odgovorila je zarivši mu zube u ruku. Brzo se oslobodila kad je vrisnuo.
Pokušala je pojuriti prema vratima, ali on je rukom zgrabio stražnji dio
njezine halje. Kada se nastavila batrgati ne bi li umaknula, odjevni se
predmet poderao do struka. Tu je remen zaustavio daljnje trganje, a on ju je
privukao natrag k sebi. Okrenula se i skupljenom pesnicom zamahnula
prema njegovu licu. Uhvatio joj je ruku pa je, stisnuvši je snažno poput
škripa, zavrnuo iza njezinih leđa, pogurnuvši je tako prema sebi i natjeravši
je da grudi nasloni na njegova prsa.
– Pusti me! – vrisnula je glasom prožetim histerijom.
– Ne, mislim da neću.
Pomislila je kako bi ga mogla ponovno preklinjati, ali tada ga je
pogledala u oči, naposljetku ugledavši žudnju u njima. Cijelim je tijelom
bila pripijena uz njegovo te je mogla osjetiti naticanje njegove muškosti na
svojemu trbuhu. Strah koji ju je obuzeo učinio ju je slabom pa je, kada se
nagnuo kako bi je poljubio, jedino za što je smogla snage bilo sumanuto
batrganje glavom. Naposljetku joj je uhvatio i pridržao glavu svojim
moćnim dlanom pa spustio usta na njezina. Umjesto da uzvrati poljupcem,
zgrabila je dlanom rukovet njegove zlatne grive pa mu silovito povukla
glavu natrag.
– Tako mi Thora, djevojčuro! – zarežao je. – Opireš mi se kao da si još
uvijek djevica, a dobro znamo da nisi!
– Jesam – prozborila je šapatom u njegova prsa, a lice joj se pretvorilo u
masku boli jer joj je još uvijek držao ruku zavrnutu za leđima.
Spustio je pogled na djevojčino tjeme, zagledavši se u gustu crnu
pletenicu koja joj se spuštala niz gola leđa i preko njihovih ruku. Malo je
popustio stisak, još uvijek je zadržavši pripijenom uza se.
– Teško mi je povjerovati da očevi ljudi nisu žudjeli za tobom onako
kako su to činili moji.
– Nisu se usudili približiti mi se – rekla je tiho, u nadi da će mu ta nova
spoznaja promijeniti namjere. – Tvoj ih je otac držao podalje.
Sobom se iznenada prolomio njegov smijeh. – Dakle, zato me se sada
bojiš?
– Ne bojim se tebe, Vikinže!
– Bojiš – uzvratio je glasom koji je sada bio daleko nježniji – jer sam ja
taj s kojim ćeš leći. Bit ću nježan, Brenno, jer ću dokazati ono što želim
kako te god uzeo.
Uz te ju je riječi podigao u naručje, ali ona se ponovno počela bacakati i
udarati pa se nekoliko koraka, koji su ih dijelili od postelje, pokazalo
izazovom. Došavši do kreveta, bacio ju je na njega, skočivši potom na nju i
prikovavši je tako ispod sebe. Borila se i izvijala ne bi li zbacila njegovu
pozamašnu težinu sa sebe, grebući ga po leđima sve dok joj nije priljubio
ruke uz bokove.
– Zašto ustraješ, djevojčuro? Rekao sam da ću biti nježan. Prvi će te
puta boljeti, ali ne odveć.
– Lažeš! – vrisnula je, uzalud pokušavši osloboditi ruke. – Još jedna
prijezira vrijedna osobina u već dugačkom nizu!
– Miruj! – oštro je zapovjedio kada je koljeno prinijela opasno blizu
njegovim preponama. – Rado bi trpjela bič koji nanosi snažan bol, a odbijaš
ono što nosi samo užitak. Ili te samo strah poniženja, jer jednom kad čin
bude gotov, neće više biti ni trunke sumnje da pripadaš meni?
– Tvoj me varljivi jezik neće uvjeriti da ti se podam! – viknula je
frustrirano. – Znam sve o agoniji koju mi namjeravaš nanijeti.
– Agoniji? – spustio je pogled na njezine prestravljene oči, zapitavši se
kakvi joj se to demoni roje po glavi. – Spoznat ćeš istinu tijekom čina,
djevojko.
Izgovorivši to, odmaknuo se od nje, a ona je na trenutak pomislila kako
se uistinu predomislio. Bila je to lažna nada jer joj je u sljedećem trenutku
strgnuo remen pa joj povukao halju s ramena niz bokove i bacio je na pod.
Tiho je zastenjala zbog poniženja jer je njezino razgolićeno mlado tijelo
ostalo izloženo požudnim očima jednog muškarca. Njegove gladne oči stale
su se napasati njezinom golotinjom, natjeravši je da zatvori svoje, potpuno
posramljena.
– Dakle, ovo je tijelo koje bi mi zanijekala – promrmljao je hrapavim
glasom. – Bio sam uvjeren da ću zateći dječačko tijelo, a ne ove savršene
obline i humke. Da, ponosita si žena. Rasna žena ljepote kakvoj nikad nisam
svjedočio... i u potpunosti si moja.
Riječi su je prenule iz obamrlosti pa je otvorila oči. – Prestani sa svojim
besmislicama, Vikinže! Nisam tvoja i tek moraš dokazati da je drugačije!
Osmjehnuo se i zagledao u te ljutite, sive oči i sjajne, grimizne obraze. –
Učinit ću to sa zadovoljstvom, Brenno. – Ime joj je izgovorio s nježnošću,
kao da je miluje. – Tako je, uistinu će mi biti zadovoljstvo.
Nagnuo se nad nju, svojim joj dlanovima pritisnuvši ruke uz bokove i
jednom nogom obujmivši obje njezine, učinivši je time nepomičnom. Potom
je usne spustio na čvrste humke njezinih grudi koji su se ponosno uzdizali
pred njime. Primio je jedan od njih duboko u usta pa mu stao nježno sisati
vršak dok se isti nije bezočno uzdigao pod njegovim jezikom. Njegov je
napad Brenninim tijelom poslao trnce. Nikada nije ni pomišljala da bi
muške usne mogle biti tako vrele. Činilo joj se da joj prže kožu gdje god bi
je dodirnule. Je li tako snažna vrućina bila dijelom agonije za koju je znala
da će uslijediti?
Spustila je svoj začuđeni pogled na njega, na zlatnu glavu koja joj je
počivala na prsima, na valovite vlasi koje su joj škakljale kožu. Oči su joj se
zaustavile na ogromnom ramenu na kojem je ugledala mnoštvo kapljica
krvi, isteklih iz ogrebotina koje mu je nanijela. Promatrala je kako mu se na
leđima napinju čelični mišići, a kada je pokušala pomaknuti ruke, on ih je
zaustavio. Brenna je oduvijek cijenila snagu i hrabrost ponad svega, no
snaga ovoga muškarca bila je nevjerojatna. Držao ju je s takvom lakoćom,
čak i kad ga je pokušala pomaknuti uprijevši sve svoje snage. Iako je tako
moćno tijelo predstavljalo veličanstven prizor, ležati prepuštena mu na
milost i nemilost bilo je nepodnošljivo.
– Garriče... Garriče...
Podigao je pogled prema njoj, očigledno zbunjen. – Ovo je prvi put da
si zaustila moje ime. Sviđa mi se kako zvuči na tvojim usnama.
Brenna je skupila svu snagu za svoje sljedeće riječi. – Garriče, pusti me.
– Ton njezina glasa bio je najbliže preklinjanju.
Osmjehnuo se nježno, njegove oči bile su prožete plamenom strasti. –
Ne, ljepotice moja. Prekasno je za to.
Rekavši to, pomaknuo se kako bi je poljubio, ali ona je okrenula glavu u
stranu. Pustio je jednu njezinu ruku kako bi joj pridržao glavu. Smjesta je
požalio tu odluku kada mu je svoje oštre nokte zarila u nježnu kožu prsa.
Zaurlao je zbog bola pa joj ponovno zgrabio ruke. – Čini se da ipak
imaš oružje, moja krvožedna djevojčuro!
– Imam, i jedino što žalim jest da njime ne mogu doprijeti do tvojega
srca, jer bih ti ga rado iščupala pa njime nahranila vukove!
– Pa, lajavice, postoji nešto što ću ti dati u zamjenu, iako neće ići
vukovima, nego između tvojih bedara – zarežao je ljutito pa joj spojio šake
kako bi ih mogao pridržavati jednom rukom dok je drugom svlačio svoje
hlače.
Kad su joj se noge na trenutak našle slobodnima, počela je njima divlje
udarati, ali nije uspjela počiniti nikakvu štetu. A tada je uz svoje bedro
osjetila njegov nabrekli, kruti ud. Ležao joj je uz bok, pruživši joj neometan
pogled na njegov ponos, a ona je uzdahnula, iznenađena njegovom
pozamašnom veličinom, sada posve sigurna da Cordella nije lagala. Ta će je
ponosita zvijer zasigurno rastrgati na komade i primorati da vrišti, da
preklinje za milost. Međutim, unatoč užasnom strahu koji joj je paralizirao
tijelo, nije uspijevala izreći riječi kojima bi ga još jednom pokušala izmoliti
da je pusti.
Panika koja je bubrila u njoj, gotovo ju je ugušila, a ona se počela
meškoljiti i bacakati tako divlje da nije primijetila da joj je gurnuo koljeno
između nogu i da se sada nadvio nad njome. Kada je polako spustio tijelo na
nju, ugušivši tako njezin beskoristan otpor jednom za svagda, znala je da je
u zamci iz koje nema izlaza.
– Ponašaš se kao da ću te zaklati, djevojko – rekao je, još uvijek
začuđen srčanošću kojom se opire. – Nemaš se čega bojati. Nećeš skončati u
mojoj postelji.
– Riječi lukavog lisca njegovu sljedećem obroku! – prosiktala je kroz
stisnute zube. – Ali upozorit ću te, Vikinže. Ako ustraješ u ovoj namjeri,
požalit ćeš. Nepravdu ne shvaćam olako!
Ignorirao je prijetnju pa zario usne u njezin vrat, prošaptavši joj blizu
uha: – Opusti se, Brenno, pa ću biti nježan s tobom.
– Kako nespretna budala može biti nježna? – obrecnula se.
Nije mogla vidjeti kako mu lice poprima ljutit izraz, ali ton njegova
glasa svjedočio je njegovu nezadovoljstvu. – Tada ćemo to učiniti na tvoj
način!
Bokovima joj je raširio noge. Njegov ogromni ud bio je poput debele
čelične motke koja svom silom želi prodrijeti u nju. Naišao je na snažan
otpor njezina djevičanstva, taj čvrsti zid kojemu je svrha bila uljeze zadržati
podalje. Ali poput udarnog ovna, probio se kroz bedem tvrđe, razdirući
meso i učinivši da osjeti oštru, žareću bol. Tijelo joj se ukočilo u iščekivanju
nastavka užasne agonije. Osjećala je nepozvano oružje duboko u svojoj
nutrini, a potom ju je napustilo, samo kako bi se ponovno zarilo u nju, ovog
puta još dublje. Dražilo ju je, opet i iznova, napuštajući je pa se smjesta
vraćajući kako bi se ponovno zakopalo u nju. Gdje je bila bol koje se bojala
više od ičega? I kakav je to neobičan osjet koji joj se postupno stao širiti
slabinama i zbog kojega joj se činilo da pluta na čarobnom oblaku, dižući se
sve više i više – i koja mu je bila svrha?
Nije bila svjesna da joj Garrick proučava lice i zbunjenost koja joj se
ocrtavala na licu. Naposljetku je sklopio oči pa se zario tako duboko da se
činilo da će ih združiti za cijelu vječnost. A potom se smirio, lako se želio
opustiti i uživati u bliskosti, izvući još malo zadovoljstva iz situacije, nije joj
mogao vjerovati, čak ni sada.
Namrštena lica, Brenna je bila duboko uronjena u vlastite misli kada ju
je pogledao. Nakratko se zapitao kakvog je raspoloženja, jer je u tom
trenutku bila posve mirna i više nije zahtijevala da je oslobodi. Pružila mu je
veće zadovoljstvo nego što je vjerovao da je moguće, a shvatio je, nemalo
iznenađen, da se djelić njega već veseli sljedećoj prilici kada će leći s
njome.
– Zašto si stao? – upitala ga je nadmenim tonom.
Pogledao je u njezine zbunjene oči pa se nasmijao. – Jer sam ti predao
svoje sjeme, a proći će neko vrijeme prije nego što ti uzmognem dati još.
– Ali još uvijek si ukrućen u mojoj nutrini – uzvratila je bez imalo
srama. – Osjećam te. Ne bi li mogao nastaviti?
Garrick se zapiljio u nju, potpuno zapanjen. – Želiš li da nastavim?
Razmislila je na trenutak pa odgovorila hladno: – Ne, trenutak je
prošao.
Stao je ljutito gunđati čuvši njezin odgovor, zapitavši se je li uistinu
dobio bitku. – Rekao bih da ti cijelo iskustvo i nije bilo tako zastrašujuće,
zar ne? – upitao je, posegnuvši za svojim hlačama pokraj njezina boka.
– Ne, ni najmanje – odgovorila je, lijeno se protegnuvši pred njime.
Iznenada joj je izraz ljutnje nagrdio lice. – Ali netko će skupo platiti zbog
onoga u što su me uvjerili!
– Tko?
– To nije tvoja briga, nego moja – odgovorila je, a potom je njezin
smijeh odjeknuo sobom, potpuno ga iznenadivši. – Puno sam danas naučila,
Vikinže. Hvala ti.
14

igurna u spoznaji da je ni Garrick ni Yarmille neće osujetiti u namjeri,


S Brenna je dan provela u besposličarenju, upoznajući se sa slugama u
kući. Garrick je odjurio iz sobe čim se odjenuo, mračna raspoloženja. Vratio
se tek toliko da joj baci novu halju, otišavši potom bez riječi. Bila je svjesna
da ga je njihovo vođenje ljubavi u potpunosti uzrujalo. Očekivao je da će je
poniziti, a u zbilji je ona izašla kao pobjednica. Nije to dobro primio. Možda
je čak i sad smišljao nove načine kojima će je pokušati pokoriti, ali bila je
uvjerena kako će se i s njima znati nositi.
Kada je, po njegovu odlasku, oduševljenje novim iskustvom splasnulo,
Brenna je stala razmišljati o svojoj polusestri. Gotovo je došla u iskušenje
uzeti jednog od Garrickovih konja pa poći potražiti Cordellu. Postupci te
kuje bili su neoprostivi. Bilo je dovoljno loše što je podlegla strahu i panici,
ali ono što je Brennu najviše mučilo bila je spoznaja da je svoj strah
pokazala pred Vikingom. Um joj je odlutao na osjećaj naslade koji se
proširio njome u trenutku kada je prodro u nju. Brzo je potisnula misao iz
uma. Nije joj bilo jasno zašto joj je Cordella napunila glavu lažima – ali
jednog će dana doznati, i to uskoro.
Sjela je za stol u dugačkoj, uskoj kuhinji gdje je promatrala kako Janie
spravlja hljebove kruha za Garrickov večernji objed. Maudya je stajala
pokraj vatre, miješajući gustu juhu punu velikih komada piletine. Bila je to
žena žućkastosmeđe kose, stara četrdesetak ljeta, niska i punašna, uvijek
spremna osmijeha i rumene puti.
Obje su žene prepričale Brenni kako su se našle ovdje, Iznenađujuće,
obje su svoje priče iznijele bez imalo gnjeva. Bile su susjede u svojoj
domovini, u selu koje je napadnuto i opljačkano prije četiri godine. Upravo
ih je Garrick, glavom i bradom, zarobio i doveo ovamo. Tada je još služio
svojem ocu te je sudjelovao u mnoštvu takvih pohoda. Dvije žene nisu imale
zamjerki na svoj život tu, jer im život kod kuće ne bi bio nimalo drugačiji, a
ovdje su im sve potrebe bivale namirene. Za razliku od Brenne, Mandyi nije
smetala činjenica da ih bilo koji Garrickov gost može odvesti u postelju
kada god to poželi, samo stoga jer su ropkinje bez ikakvih prava. To je bio
jedini vid života ovdje na koji se Janie žalila. Barem se to nije događalo tako
često.
Obje su pozorno slušale dok je Brenna prepričavala svoju priču, ostavši
prilično zaprepaštene načinom na koji je odgojena. Brenna je, u tom
trenutku, bila dvostruko zahvalna ocu što nije ni najmanje mario za običaje
ili tradiciju, jer bi možda i ona završila poput ovih žena, bespomoćna i
podjarmljena. Ona se nikada neće pokoriti, a Garrick Haardrad s vremenom
će spoznati tu istinu, čak i ako je ne uspije prihvatiti.
– Pripovijedajte mi o Garricku – ponukala ih je Brenna grickajući divlje
orašaste plodove koje im je Erin tog jutra donio. – Je li pravedan čovjek?
– Uistinu jest – odgovorila je Maudya bez razmišljanja.
– Osim kad nas podvodi svojim prijateljima – dometnula je Janie.
Uspomene na nedavne dane slavlja još su bile svježe u njezinu umu.
– Ja mislim da previše jadikuješ – nasmijala se Maudya. – čula sam te
kako se hihoćeš jednako kao i ja dok se s nekim valjam u sijenu.
– Nemam ništa protiv jednog muškarca svako malo, ali ne i jednog za
drugim kao što biva tijekom slavlja – odgovorila je Janie ozlojeđena – Zar
uistinu možeš tvrditi da uživaš u bolu i osjetljivosti iznađu nogu narednog
dana?
Brana je pokušala brzo promijeniti temu jer je njezino iskustvo s
muškarcem još uvijek bilo odveć svježe i nije željela razmišljati o tome. – A
što je s robovima koje je prodao? Zar ne mari što će biti s njima?
– Morao ih je prodati, Brenno – objasnila je Janie. – Previše ih je bilo
ovdje... onih koje je sam zarobio, onih koje je naslijedio od Ulrica i onih
koje je dobio od oca. Prodao je samo snažne i izdržljive, one koji će dobro
proći, te, naravno, one koji su bili buntovni.
Brenna je problijedjela čuvši to, ali Janie i Maudya nisu to primijetile.
Brzo se pribrala. – Koliko mu ih je ostalo?
– Dvanaestak, rekla bih. Tu smo mi i dvije starice koje si jučer vidjela
ovdje. Potom su tu Erin i stari Duncan te pet mlađih muškaraca. Naravno, tu
su i djeca.
– Djeca?
Na Janienu licu zablistao je osmijeh ponosa. – Ja imam jedno, Sheldona.
Dvije su mu godine. Maudya ima troje, od čega su dvoje blizanci.
– Starci ih čuvaju tijekom dana – dometnula je Maudya. – Upoznat ćeš
ih kasnije kada pođeš kući s nama. Nadam se da voliš djecu.
– Volim – osmjehnula se Brenna. – Običavala sam malene iz našeg sela
voditi u lov dok su im očevi radili u polju. Možda mogu povesti i vaše kada
malo odrastu.
Brenna je užasnuto shvatila kako govori o budućnosti ovdje, iako nije
imala namjere zadržati se tu toliko dugo. Trebala bi zaštititi svoje srce i ne
vezati se previše za te ljude, inače bi mogla zažaliti kada dođe vrijeme za
odlazak.
Nastavila je izvlačiti informacije o Vikingu. – Jesu li djeca Garrickova?
– Gospodar me nikada nije dodirnuo – namrštila se Maudya – iako sam
se zdušno trudila privući mu pozornost.
– Mene je odveo u postelju nekoliko puta kad nas je tek doveo ovamo –
odgovorila je Janie. – No, potom je izgubio zanimanje za mene. Radije
odlazi u očevu kuću kako bi kušao njegove robinje. Perrin je Sheldonov
otac, u to sam sigurna.
– Perrin?
– Garrickov najbliži prijatelj. Postali su krvni pobratimi kako bi dodatno
učvrstili prijateljstvo. Izmiješali su krv polijevajući njome tlo u obredu
plodnosti. Bilo je to prije šest godina kada je Garricku bilo tek devetnaest
ljeta, a Perrinu dvadeset tri.
– To si čula od Perrina?
– Da, često dolazi vidjeti me i govori mi puno toga.
– Zna li Perrin da je Sheldon njegovo dijete? – upitala je Brenna.
– Naravno.
– Zašto se onda ne oženi tobom?
Obje su djevojke pogledale Brennu kao da nije najbistrija. Maudya je
odgovorila: – Viking ne može oženiti robinju. Takvo što nije dopušteno.
– A što ako ropkinja ponovno stekne slobodu?
– Ja više neću steći slobodu, Brenno. Postoji samo jedan način kako rob
može steći slobodu za koji ja znam, a to je da u obiteljskoj zavadi ubije
neprijatelja klana. Čak i tada, sloboda mu može biti zanijekana. Slobodu će
dati samo velikodušan gospodar. Perrin me želi otkupiti od Garricka i samo
čeka povoljan trenutak da mu iznese ponudu. Učinit će to kada Garrickova
srdžba malo omekša.
– Garrick je bio veseo mladić kada smo tek došle, ljubazan i
dobroćudan prema svima. Perrinova je sestra to promijenila prije tri godine.
Sada prezire sve žene, pa bi ismijao Perrina zbog onoga što osjeća prema
meni. Perrinova nam je sestra prouzročila puno patnje, ponajviše Garricku.
Priča je pobudila Brennino zanimanje. – Je li to Morna koju spominju s
prijezirom?
Janie je pogledala prema vratima kako bi bila sigurna da su same prije
negoli je odgovorila. – Da, to je ona. Hladna kuja ako mene pitaš... nimalo
nalik Perrinu. Garrick se zaljubio u Mornu i bio je uvjeren da mu je ljubav
uzvraćena. Čak su se trebali i vjenčati. Ali tada je bogati trgovac prošao
ovuda, a Morna je pobjegla s njime. Čini se da joj je bogatstvo bilo milije od
ljubavi. Garrick otada jednostavno nije isti. Zakleo se prezreti sve žene i
nikada se ne oženiti. Prigovara i zanovijeta oko svake sitnice. Postao je
bešćutan i okrutan. Zapodjenuo je mnoge borbe i izgubio mnoge prijatelje.
– Dvije se zime povlačio u šumu i odlazio na sjever kako bi lovio,
tjerajući sebe do iznemoglosti kako bi skupio stotine krzana. Prodao ih je
skupa s robovima kada je prije dva proljeća otplovio na istok. Gonio ga je
snažan poriv za bogaćenjem. Barem je to uspio postići. Perrin kaže da je
sada imućan. Također nije s nama onako nasilno grub kakav je bio prije
odlaska. Ali još je uvijek hladan i nepovjerljiv.
– Mislite li da namjerava vratiti Mornu tim novostečenim bogatstvom?
– upitala je Brenna.
– Može biti – uzvratila je Janie. – Neću se pretvarati da mu razumijem
um. Znam samo ono što mi Perrin kaže, a to je da Garrick više nikada neće
otvoriti svoje srce nekoj ženi. Sada ga pomno štiti. Jedina žena za koju gaji
ljubav njegova je majka. Smatra tu ženu bezgrešnom.
– Istina, primijetila sam poštovanje koje joj iskazuje u dvorani – kazala
je Brenna. – Reci mi, zašto je Garricka podučila našem jeziku, ali ne i
svojega drugog sina?
– Hugh je prvorođenac i nasljednik pa stoga mora biti istinski Viking.
Nije mu smjela iskazivati ljubav u javnosti jer se na to gleda s
negodovanjem, a oči klana bile su neprestano uprte u njega. Prepustila im ga
je. Garrick je njezin drugorođenac, a njega je obasula ljubavlju kako samo
majka zna. Govori naš jezik i poznaje našega Boga jednako kao i svoje.
Njegova milostivost i plemenitost proizlazile su iz ljubavi kojom ga je
obasipala, sve dok ih Morna nije zatrla.
– Teško mi je povjerovati da slomljeno srce može načiniti toliko štete –
odvratila je Brenna zamišljeno.
– Posve je bjelodano da nikada nisi podarila svoje srce nekome, Brenno,
inače bi poznavala zloduhe koji se iskaljuju nad tužnim i bolnim umom.
Garricka su njegovi demoni učinili pakosnim. Ne zovu ga zabadava Garrick
Kamena Srca.
15

spinjući se puteljkom koji je vodio do staje, Brenna je sapletala kosu


U u pletenicu. Ušavši u staju, zatekla je Erina kako stavlja topao oblog
na nogu ozlijeđene kobile.
– Počeo sam se pitati jesi li izgubila zanimanje za staje, djevojče – rekao
je kad mu je prišla. – Jutros bi mi dobro došla tvoja pomoć. Valjalo je
smiriti ovu ždrebicu nakon što ju je onaj jogunasti pastuh udario kopitom u
htijenju da što brže odjuri odavde.
Brenna je nježno pogladila kobilju njušku. – Mislila sam da nećete
prihvatiti moju pomoć ako Garrick ne da svoj blagoslov za to.
– Učinio je to, sinoć.
– Uistinu? – iznenađeno je upitala Brenna, nasmijavši se potom
razdragano. – Dakle, izvojevala sam pobjedu!
– Ne znam bih li to nazvao pobjedom – osmjehnuo se Erin. – Rekao je
da te upregnem dok od umora ne mogneš stajati na nogama.
– Pa, nisam ni očekivala da će dostojanstveno podnijeti poraz –
Brennino lice ozario je veseo osmijeh, a u nutrini je osjetila posvemašnje
zadovoljstvo sobom. – Kako god, voljna sam naporno raditi. Dopustite da
završim s time umjesto vas.
Erin je polako ustao, a ona se spustila na koljena kako bi ga odmijenila.
Pozorno ju je promatrao dok je završavala ono što je započeo, ali njoj to nije
smetalo. Znala je da će proći puno vremena prije nego što uspije starcu
dokazati svoje umijeće.
– Zima se primiče hitrim korakom – započela je Brenna razgovor –
Vjetar mi je hladnoćom šibao golu kožu ruku dok sam se uspinjala prema
staji.
Erin se zahihotao. – Čeznut ćeš za ovako lijepim vremenom, djevojče,
kada osjetiš ovdašnju zimu. Ali u pravu si, uskoro će biti ovdje. Ljetina je
počela prije dva tjedna, a sunce tone sve niže na obzorju. Uskoro ćeš
priželjkivati da te oganj pakleni ogrije.
– To nikada – prekorila ga je Brenna. – Možda mogu noćiti ovdje, s
konjima, kada zapadne snijeg.
– Hm! – promrmljao je. – Kakve ti samo ideje padaju na pamet,
djevojče. Gospodar Garrick nikada ne bi dopustio takvo što.
Brenna se prepredeno osmjehnula. – Mislili ste da mi neće dopustiti ni
da radim ovdje, a ipak jest. Garricka nije tako teško uvjeriti. – Znatiželjno je
dometnula: – Čime se bavi zimi, čime si krati dane?
– Nema puno posla ni za koga kada padne snijeg. Gospodar većinu
vremena lovi ili se sastaje s prijateljima pa banči. Obično se pridruži bratu
Hughu na mjesec dana pa plovi dalje na sjever u potrazi za polarnim
medvjedima.
– Gdje je sada?
– Otišao je na jutarnje jahanje.
– Jaše li svakog jutra?
Erin ju je sumnjičavo pogledao. – Čemu tolika pitanja, djevojče? Zar si
bacila oko na gospodara?
– Nipošto! – odvratila je Brenna. – Ali ako već moram ostati ovdje,
želim doznati sve što mogu o čovjeku koji je ovdje gospodar.
– Ako? – Naherio je obrvu. – Nemaš izbora, djevojče.
Završivši zadatak, Brenna je ustala pa otresla slamu sa svoje halje. – I te
kako imam izbora, Erine. Nikada nemojte sumnjati u to – odgovorila je
odlučno.
Namrštio se, dodatno naglasivši brazde na svojem izboranom čelu. –
Kakve su ti ludosti na pameti, djevojko? Upozoravam te za vlastito dobro,
gospodar se oštro obračunava s onima koji pokušaju pobjeći.
– Ako ih uspije pronaći. Zar se nitko drugi odavde nije pokušao domoći
slobode?
– Da, dvoje. Žena imena Hope pokušala je pobjeći u brda usred zime,
ali gospodar ju je brzo pronašao i vratio. Provela je dva dana zatvorena u
ćeliju te se gotovo smrznula prije negoli je konačno puštena. Gospodar ju je
odveo skupa s ostalim robovima koje je naumio prodati.
– Rekli ste da ih je bilo dvoje.
– Jedan je mladić pobjegao prošle godine. Hugh se pozabavio njime u
Garrickovoj odsutnosti. Mladića su bičevali do smrti pred svima nama.
Hugh je sklon upečatljivim kaznama koje je teško zaboraviti.
Brenna je zadrhtala. – Ta zatvorska ćelija? To mjesto uistinu postoji?
Erin je kimnuo glavom, sumorna lica. – Nalazi se podno kuće, okrenuta
prema fjordu. Ulric ju je izgradio kako bi kažnjavao robove, jer nije volio
vitlati bičem. Radi se o malenoj prostoriji izdubljenoj u stijeni, sa snažnim
vratima na ulazu. Na vratima je mali kvadratni otvor na koji su pričvršćene
željezne rešetke i koji je jedini izvor svježeg zraka, ali koji zimi sa zrakom
propušta i studen. Nije to ugodna odaja, ali gospodar se tu i tamo znao
koristiti njome.
– Ne bojte se, Erine. Neću upoznati unutrašnjost te sobe. Kada i ako
odem, napustit ću zemlju i neće me pronaći.
– Brodom? – nasmijao se na trenutak. – Kako, djevojče? Samo su tri
broda u ovom fjordu. Gospodarov, onaj njegova oca i brod klana s druge
obale fjorda. Nijedan od njih neće zaploviti prije proljeća, a i tako ne možeš
sama upravljati brodom.
– Nisam ni mislila da mogu – Brenna je procijedila odgovor, osjetivši
kako je obuzima očaj.
U tom su trenutku začuli približavanje jahača. Trenutak poslije u staju je
kočoperno ušetao prekrasni crni pastuh. Garrick, ponosit i uspravan, sjedio
je na pastuhovim leđima, odjeven u tamnosmeđu tuniku i hlače, razbarušene
plave kose nakon jahanja.
Brennine su oči odmjerile konja i jahača, zadovoljne viđenim.
Veličanstveni je pastuh bio elegantan i moćan, a takav je bio i njegov jahač,
priznala je sama sebi bez imalo srama, iznimna snaga njegova tijela bila je
očita iz ispupčenih mišića golih mu ruku, a bila je milina gledati samo tijelo.
Imao je lice koje bi mnoge djevojke smatrale očaravajućim, tako dječačko
kad god bi se osmjehnuo, a ujedno grubo i muževno kada bi bio ozbiljan.
Shvatila je da nikada nije upoznala muškarca poput njega. Mogla bi ga
gledati satima, a da joj ne dosadi ono što vidi, pomislila je, a ta ju je
spoznaja pomalo uznemirila.
Garrick je sjedio nepomično, pitajući se zašto ga Brenna tako pomno i
smjelo proučava. Brzo je primijetio kako se doima i te kako zadovoljnom
samom sobom, možda čak i trunku previše. Bila je, bez sumnje, uvjerena
kako je izvojevala pobjedu nad njime. Je li uistinu bilo tako?
Malo–pomalo, osmijeh je izmigoljio na Garrickove usne, a on je sjahao
i dobacio uzde Brenni. Uhvatila ih je pa, ne čekajući zapovijed, povela
pastuha do obora u kojem ga je već vidjela. Erin je krenuo prema konju
kako bi s njega skinuo teško sedlo, ali Garrick je podigao dlan kako bi ga
zaustavio. Starac se povukao u stražnji kraj staje, mrmljajući kako će
njegovim starim kostima dobro doći odmor.
– Konja treba istimariti, djevojko – Garrick joj se naposljetku obratio
snishodljivim mnom. – Pobrini se za njega.
– Misliš da ne umijem? – odvratila je, pomalo razdražena. – Je li ovo
nekakva kušnja?
– Ne, to je zapovijed, djevojčuro. Dobila si zadatak, sada ga izvrši.
– Ti…oh!
Zauzdala je jezik, uputivši mu ubojit pogled umjesto riječi, prije nego
što se pozabavila sedlom. Bila je primorana energično potegnuti nekoliko
puta prije negoli je sedlo popustilo, a potom je pod njegovom velikom
težinom zateturala natraške, gotovo se srušivši na tlo. Zatim je svom
snagom zamahnula sedlom kako bi ga prebacila preko ograde obora.
Zadihana zbog napora, uputila mu je pobjedonosan pogled.
– Eto!
Prekriživši ruke na prsima, Garrick se oslonio o jednu od stajskih greda.
– Eto što? Još nisi gotova. Moram li ti reći što učiniti sljedeće?
– Umijem se brinuti o konjima bolje od tebe, Vikinže! Kladim se da
umijem njima bolje i upravljati! – otresla se, zgrabivši krpu kako bi njome
obrisala znoj koji je oblio pastuha. – Da sam mu ja jutros bila na leđima, ne
bi udario kobilu!
– Rabiš svaku priliku da se ponašaš poput muškarca – iskesio se
podrugljivo prema njoj. – Ali ja sam vidio i tvoju drugu stranu, djevojčuro.
– Gubi se! – viknula je Brenna silovito. – Ne trebaju mi tvoje
znatiželjne oči da mi vire preko ramena na svakom koraku!
Garrick se grohotom nasmijao. – Sada već misliš kako mi možeš
zapovjediti i da napustim vlastitu staju. Zar tvoja drskost ne poznaje
nikakvih granica?
Pogledala ga je pa se, ne mogavši si pomoći, osmjehnula. Znala je da je
ovog puta uistinu pretjerala i prekoračila granice dobra ukusa.
– U pravu si – rekla je glasom iz kojeg je iščeznuo svaki trag ljutnje. –
Ostani ako želiš, iako ne znam zašto bi to htio.
Poželio je istaknuti da mu nije potrebno njezino dopuštenje, ali suzdržao
se. Umjesto toga, stao ju je promatrati u tišini, uočivši uskoro kako uistinu
zna što čini Kada je konju donijela zob, Garrick je ponovno progovorio.
– Kako si spavala protekle noći?
Pogledala ga je krajičkom oka, pitajući se što se krije iza njegove brige.
– Dobro.
– Nije ti nedostajala udobnost moje postelje? – upitao je s vragolastim
sjajem u očima.
Osmjehnula se čuvši njegovo pitanje. – Moja mi nova postelja puno više
odgovara, jer nisam prisiljena ni s kim je dijeliti.
Prišao joj je bliže pa joj, iskoristivši njezino dobro raspoloženje, uhvatio
bradu dlanom i podigao je. – Zašto misliš da je nećeš dijeliti?
Prije nego što je uzmogla odgovoriti, obavio ju je rukama pa spustio
usne na njezine. Poljubac je predstavljao šok za sva njezina osjetila. Bio je
to njezin prvi cjelov, jer se onaj koji joj je utisnuo Hugh nije mogao računati
kao takav. Garrickove su usne nježno dodirivale njezine, sporo se pomičući.
Potom joj je jezikom razdvojio usne pa joj s užitkom stao istraživati usta,
poslavši još jedan potres niz njezino tijelo.
Brenna je s iznenađenjem shvatila da je ova nježna bliskost iznimno
ugodna. Činilo joj se da joj krv juri venama i da joj se zbog toga vrti.
Također je shvatila kako želi biti još bliže tom muškarcu pa mu je obavila
ruke oko vrata i svojim mu tijelom prionula uz čvrste mišiće. – Osjetila je
kako se iznenađeno trgnuo, a potom je privinuo tako čvrsto da joj se učinilo
kako rukama istiskuje život iz nje, a poljubac mu je postao zahtjevniji, kao
da je želi cijelu proždrijeti.
Je li ga taj beznačajan pokret potaknuo na tako silovit napad? Svidjelo
joj se i nije željela da stane. Osjetila je buktinju strasti u svojoj nutrini. On je
bio neprijatelj, ali činilo se kako to ne smeta njezinu izdajničkom tijelu.
Dodir mu je bio poput droge, čineći je slijepom za sve drugo.
Ovo nije bilo ispravno, ponavljala je samoj sebi, čak i dok je uživala u
vrtlogu osjeta. Mora ga zaustaviti, jednostavno mora. Konačno je smogla
dovoljno snage da otrgne usne od njegovih i time dobije vrijeme koje joj je
trebalo da se pribere, što je uskoro i učinila.
– Zar ćeš me uzeti ovdje, oboriti me na sijeno, dok nas Erin promatra?
Pustio ju je tako brzo da je zateturala korak unatrag. Ostao je zuriti u nju
jedan tren, zakrabuljivši lice u masku ljutnje. Potom se okrenuo na peti i
udaljio dok je ona susprezala smijeh kako je ne bi čuo, jer bi se tada njegova
ljutnja dodatno rasplamsala. Izvojevala je još jednu pobjedu, iako je ova
došla uz visoku cijenu.
16

rošla su dva tjedna otkako je Brenna počela raditi u staji. Otada se


P zbližila s Erinom jer se starac prema njoj odnosio kao prema kćeri, a
ona je uživala radeći s njime.
Brenna je završila s četkanjem bijele kobile pa potapšala životinju po
butinama. Kada bi završila poslove u staji, Erin bi joj povremeno dopustio
da izvede jednog od konja na sat ili dva. Ovoga se puta odlučila za smeđeg
pastuha. Mahnuvši Erinu, uzjahala je konja i napustila dvorište. Natjerala je
životinju u kas, a kada su se dokopali ravne livade, nagnala ga je u galop.
Prvi se puta toga dana osjetila slobodnom. Crne kose čvrsto svezane na
leđima, labavo je primila uzde jednom rukom i projurila pokraj drvoreda sa
svoje lijeve strane, zaputivši se prema čistini koja se prostirala između litica
i fjorda. Potpuno je zaboravila na svoje sužanjstvo i sve teškoće koje su je
pratile u ovoj čudnoj i stranoj zemlji. Obuzelo ju je uzbuđenje kakvo nije
osjetila mjesecima.
Nebo je bilo plavo, a u daljini je vidjela kako se vode fjorda presijavaju
na suncu dok je na leđima pastuha s lakoćom jurila po tvrđem tlu. Na
usnama joj je igrao osmijeh, a osjećala je i kako joj je djelo tijelo živnulo
zbog novopronađene slobode i radosti.
Izgubila je svaki pojam o vremenu. Činilo joj se da jaše već satima, već
danima, ali unatoč tome, nije osjećala umor, a i konj se činio jednako
svježim i poletnim kao i u trenutku kad su napustili staju. Osmjeh joj je
iščeznuo s lica otprilike sat poslije kada je u daljini spazila dva jahača kako
joj se brzo primiču. Još su uvijek bili predaleko da bi ih mogla prepoznati.
Tko bi to mogao biti? Zasigurno ne Garrick koji se vratio s jutarnjeg jahanja
nedugo prije negoli je ona pošla na izlet. Možda su to bili Hugh i Anselm?
Lice joj se smrknulo kada je pomislila da bi se mogla suočiti sa svojim
zakletim neprijateljem. Sustigli su je, a kada su ugledali ženu tamne kose,
pogledali su se i osmjehnuli jedan drugome, zauzdavši potom svoje konje.
Bili su visoki i plavokosi. Brenni je nešto na njima izazivalo nelagodu.
Jedan je imao vrludave oči kojima jednostavno nije vjerovala, a drugome je
dugačak, nepravilan ožiljak nagrđivao obraz, zbog kojeg se muškarac
doimao zlokobnim.
– Nisi vikinška djeva s tom kosom – rekao je onaj s ožiljkom. –
Vjerojatno robinja uhvaćena u nekoj dalekoj zemlji.
Brenna ih je ošinula srditim pogledom. Posegnula je za nožem kojeg je
držala skrivenog u čizmi, zadržavši ga nisko, čekajući pravi trenutak za
napad. Spazivši svjetlucanje oštrice noža, kimnuli su jedan drugome pa je
hitro okružili tako što je svaki odjahao sa svoje strane. Jedan je zgrabio
pastuhove uzde, a drugi joj je pokušao oteti nož iz ruke. Zamahnula je
nožem, a muškarac na kojeg je nasrnula ustuknuo je kada ga je oštrica
zarezala. Opsovao je kada je iz rane potekla krv.
Lice njegova prijatelja nagrdila je ružna, ljutita grimasa. Brenna se
pokušala okrenuti, ali muškarac ju je povukao s konja. Udarila je o tlo i
ostala omamljeno ležati jedan trenutak, a on joj je za to vrijeme oteo nož iz
ruku pa ih pritisnuo o tlo iznad njezine glave. Drugi je omotao komad
tkanine oko svojeg dlana pa joj čvrsto i nimalo nježno svezao ruke iznad
glave. Lice mu je bilo izobličeno izrazom krajnje okrutnosti.
– Usudila bi se izazivati me, djevojčuro – zarežao je ranjeni muškarac
dok se spuštao na nju, prikliještivši joj noge svojima i privinuvši se uz nju.
Osjetila je dodir njegove muškosti pa se stala divlje otimati, ali njegova ju je
težina prikovala uz tlo te ga nije uspijevala pomaknuti. Silovito je povukao
vrh njezine košulje, rasparavši je i ogoljevši je do struka, otkrivajući tako
bijele, savršeno oblikovane grudi. Ritala se i grizla, ali time je samo
dolijevala ulje na vatru njegove strasti. Stao je petljati s hlačama kako bi
oslobodio svoj nabrekli ud. U trenu kad je namjeravao prodrijeti u nju,
začuo je topot kopita u blizini pa uzbunjeno podigao pogled.
Molim te, Gospode, neka bude saveznik, a ne neprijatelj, molila se u
sebi Brenna. Iskoristila je muškarčevo oklijevanje kako bi ga pokušala
zbaciti, ali i dalje nije uspijevala pomaknuti njegovo teško tijelo. Trenutak
poslije, na njezino iznenađenje, našla se oslobođena tereta. Čula gaje kako,
sa strahom u glasu, govori sudrugu: – Bježimo odavde. – Zgrabio je svoje
hlače, navukavši ih na sebe dok je trčao prema konju. Podboli su konje u
galop i uskoro se izgubili iz vidokruga.
Brenna je okrenula glavu i ugledala Garricka kako zaustavlja pastuha
nekoliko metara od nje. Ležala je nepomično, crvena zbog poniženja,
potpuno zaboravivši netom pretrpljen strah. Zašto ju je baš on morao spasiti
kao da je jedna od onih slabašnih, bespomoćnih žena kakve je prezirala.
Činjenica da je svezana poput purice nije nimalo olakšavala situaciju.
Trenutak je posramljeno sklopila oči. Kada ih je otvorila, ugledala je
Garricka nadvijena nad njome i ostala iznenađena zabrinutošću u njegovim
očima.
– Jesu li ti naudili, Brenno? – upitao je nježno, posegnuvši dlanom kako
bi joj dotaknuo lice.
– Ostavi me na miru! – vrisnula je, zajapurivši se od bijesa.
Ustuknuo je kao da ga je upravo ošamarila, a na lice mu se vratio
hladan, ozbiljan izraz. – Diži se – rekao je, povukavši je na noge. Pružio joj
je poderanu košulju da se njome pokrije pa je gurnuo prema njezinu
pastuhu. – Ovo je posljednji put da ideš jahati sama – procijedio je. – Tko ti
je uopće dao dopuštenje da se udaljiš iz dvorišta?
Nije odgovorila.
Zaredao se u daljinu. – Nisam dobro vidio tvoje napadače. Poslat ću
ljude za njima čim se vratimo, ali vjerojatno se radi o lutajućim trgovcima
ili razbojnicima. Sigurno će do tada već nestati iz fjorda i nikad ih nećemo
pronaći. Mogla si poginuti – rekao je ljutito, okrenuvši joj leđa. – A sada se
penji na konja – kazao je pa je gurnuo prema pastuhu. – Sve mi se čini kako
bi možda bilo najmudrije prodati te kada se sljedeći put zaputim u Hedeby.
Na povratku joj se nije obraćao, ne davši ni najmanjeg znaka da
primjećuje njezinu nazočnost, a kada su ujahali u dvorište, dobacio joj je
uzde svojega konja pa se krupnim koracima udaljio.
*
Brenna je sada viđala Garricka svakoga dana, ujutro kada bi odlazio na
uobičajeno jahanje, a većinu dana i poslijepodne. Pri povratku bi joj svaki
put predao u ruke znojnog pastuha. Nisu razgovarali. Zapravo joj nije uputio
nijednu riječ od dana kada ju je spasio. Čak nije ničime ni dao do znanja da
primjećuje njezino postojanje, osim što bi joj dobacio pastuhove uzde,
nakon čega bi se ukočeno udaljio.
Često je znala razmišljati zašto je tako smjerno ignorira, pitajući se jesu
li istinite njegove riječi da se ne zamara ženama osim u trenucima kada to
njegovo tijelo traži od njega. Pomalo ju je mučilo što je bio imun na njezin
utjecaj, jer su se njezina razmišljanja počela mijenjati. On je, s druge strane,
imao moć učiniti je i te kako svjesnom svoje prisutnosti. Uhvatila bi se kako
razmišlja o njemu u najneobičnijim trenucima, a ta joj se spoznaja nije
sviđala. Najnesnosnija od svega bila je činjenica da nije uspijevala
zaboraviti onaj dan kada ju je pokušao podčiniti, ne uspjevši u svojem
naumu. Garrick je očito cio događaj u potpunosti potisnuo iz svojega uma.
*
Brenna se namakala u malenoj kadi. Glava joj je počivala na rubu, a crna
gusta kosa plutala je oko nje u toploj vodi. Bila je opuštena, a glavom su joj
prolazile ugodne misli.
Na ognjištu malene kolibe, nedaleko od kade, plamtjela je vatra. Bila je
sama u kućici, Janie i Maudya još su bile u velikoj kući gdje su
najvjerojatnije Garricku posluživale večernje jelo.
Brenna nije čula tiho otvaranje vrata, ali osjetila je nečiju prisutnost
kada joj je hladan zrak pogladio lice, natjeravši je da zadrhti. Podigla je
pogled i ugledala izrazito visoka Vikinga kako stoji na vratima, iznenađeno
je promatrajući svojim smaragdnim očima.
– Vrati se otkuda si došao, Vikinže, i zatvori vrata prije nego što se
prehladim.
Zatvorio je vrata, ali iznutra, približivši joj se potom. Spustila je pogled,
kako bi se uvjerila da joj kosa zaklanja pogled na tijelo, prije nego što je
ponovno sumnjičavo pogledala prema uljezu. Nikada ga prije nije vidjela,
ali njegova visina i građa podsjećale su je na Garricka, a njezine su ga oči
promatrale s tihim divljenjem. Lice mu je bilo ugodno i pristalo, a u očima
mu je zamijetila humor, pa čak i natruhu dobrote. Smiješak na njegovim
usnama dosezao je do očiju koje su se u svojim kutovima namreškale.
Očito nije razumio njezinu zapovijed. Jezična barijera koju je samoj
sebi nametnula postajala je sve većom smetnjom. Mogla je svoje želje jasno
izraziti, ali odlučila je to ne učiniti. Umjesto tega, rukom mu je pokazala da
ode, ali on je samo odmahnuo glavom, a osmijeh na njegovu licu postao je
veselijim.
– Odlazi, proklet bio! – viknula je frustrirano.
– Nema potrebe za razdražljivošću, djevojko.
Razrogačila je oči. – Ti govoriš mojim jezikom.
– Da, Garrick me podučio dok smo bili mladi – odgovorio je, očito
uživajući u njezinoj zbunjenosti.
– Tko si ti? – naposljetku je upitala.
– Perrin.
Izraz razumijevanja obasjao joj je lice. – Ako si došao vidjeti Janie,
nećeš je ovdje naći.
– Vidim to – odgovorio je i primaknuo se bliže. – Dakle, ti si
Garrickova nova robinja. – Izgovorio je riječi kako činjenicu, ne zamijetivši
žar srdžbe koji joj je zasjao u očima dok je govorio. – Čuo sam puno o tebi.
– I ja o tebi – uzvratila je Brenna ljutito. – Nemam poštovanja za
čovjeka koji ne uzme k sebi svojega sina i ne oženi majku tog djeteta.
Perrin se na trenutak doimao zabezeknutim, ali potom se namrštio. –
Dakle, Janie ima dugu jezičinu.
– Nemoj kriviti Janie – uzvratila je Brenna hladno. – Govorila je o tebi
isključivo s ljubavlju i ponosom. Ne zamjera ti tvoj kukavičluk. Zar ti ne
smeta što drugi muškarci liježu s majkom tvojega sina?
Izraz duboke patnje iznenada je zamijenio ljutnju. – Smeta mi. Ali u
ovom trenu ne mogu ništa poduzeti u vezi s tim. Ona pripada Garricku.
– A tebe je strah pitati ga da ti je proda – uzvratila je Brenna s
neprikrivenim gađenjem.
– Odbijanje je ono od čega strahujem, djevojčuro, jer ako me odbije,
tada neću smjeti ponovno zaiskati.
– Da sam na tvojemu mjestu, uzela bih ono što želim. Nije li to nešto što
vi Vikinzi i inače činite bez suzdržavanja?
Perrin se nenadano nasmijao, potpuno je iznenadivši. – Dakle, istina je
što govore, bahata si i bez dlake na jeziku. Vidim da te Garrick još nije
ukrotio.
Brenna se, unatoč svojoj prijašnjoj ljutnji, nasmijala čuvši te riječi. –
Ako se malo pomnije zagledaš, shvatit ćeš da je Garrick pitomiji. Netko
poput njega ne može se nositi s nekim poput mene.
– Pitam se bi li se Garrick složio s time – odgovorio je, naposljetku se
približivši kadi.
Brenna se vragolasto zapiljila u njega. Sviđa ti se što vidiš, Vikinže? –
dražila ga je, zadovoljna sobom zbog toga.
– I te kako – uzvratio je.
– Ako si naumio vidjeti više, možeš si to izbiti iz glave. Ja ću birati
svoje ljubavnike, a ne oni mene. A ti, sasvim sigurno, nećeš biti jedan od
njih.
Nasmijao se od srca, a u zelenim mu je očima zaigrala iskra. – Hrabre
su to riječi za djevojčuru koja mi je prepuštena na milost i nemilost. –
Prstom je načinio brazdu na površini vode, smješkajući joj se svisoka.
– Oprezno, Vikinže. – Glas joj je postao prijetećim. – Janie mi nikada
ne bi oprostila kad bih bila prisiljena ozlijediti te.
– Ha! – zahihotao se. – A ti bi joj bez sumnje sve prepričala, zar ne?
– I te kako.
Odmaknuo se od kade. – Pa, mene se ne moraš bojati, djevojčuro. Ne
namjeravam te ni dodirnuti.
Osmjehnula me se. – Ne bojim te se, Perrine. Nije me strah nijednog
muškarca.
Naherio je obrvu. – Čak ni Garricka?
– Osobito ne Garricka.
– Nije ti to mudro, djevojko – uzvratio je ozbiljnim tonom. – Ne bi ga
smjela shvaćati tako olako kako sada činiš.
Rekavši to, okrenuo se i otišao, ostavivši je da razmišlja o značenju
njegova nenadanog upozorenja.
*
Garrick je sjedio sam za dugačkim stolom, gutajući posljednje zalogaje
krepkoga gulaša i razmišljajući o svojem samovanju. Pas mu je ležao pokraj
nogu, bučno repom udarajući po hladnom podu dok je strpljivo čekao
komadiće mesa. Garrick je uglavnom uživao u tišini osame, ali postojali su i
trenuci poput ovoga kada bi gotovo poželio da je ostao u roditeljskom domu
umjesto što je otišao u ovu hladnu, praznu kuću. Nedostajali su mu toplina
obitelji, ugodan razgovori drugovanje. Čak mu ni Yarmille nije činila
društvo, jer je obitavala u velikoj kući isključivo u njegovoj odsutnosti.
Kada bi bio kod kuće, živjela je u jednoj od koliba sa svojim sinom. A sada
kada je imao manje robova koji su bili pod njezinom paskom, dolazila je
samo dvaput tjedno kako bi im dala upute.
Garrick je odsutno nabo komad srnetine pa ga dao ovčaru. Uskoro će
sluge završiti svoje poslove u kući i vratiti se u svoja konačišta. Tada će
ponovno biti sam u ovoj velikoj kući, a samo će ga pas slijediti do postelje.
Tri godine prije vjerovao je da će stvari biti drugačijima. Kako li se
samo prevario. Snivao je o obitelji koja bi mu unijela zadovoljstvo u život.
O sinovima koje bi gledao kako rastu, o ljubljenoj ženi koja bi mu grijala
postelju. Nikada ne življaše veća budala od čovjeka koji je te večeri sjedio
za stolom! Sada nikada neće imati ženu s kojom bi podijelio život. Nijednoj
više neće dovoljno vjerovati da bi joj dao svoju ljubav. Nikada se više neće
tako otvoriti i izložiti takvoj boli.
Pas je živnuo, začuvši Janieno prodorno hihotanje u kuhinji. Trenutak
poslije, u dvoranu je ušao Perrin, zadovoljno se smješkajući. Pozdravio je
Garricka pa mu se pridružio za stolom.
– Kunem se da prilikom posjeta više vremena provodiš s tom
djevojčurom nego sa mnom – primijetio je Garrick dobronamjerno, sretan
što mu je prijatelj odagnao teške misli.
– Priznajem da mi je njezino društvo ugodnije od tvojega. Tvoje je
raspoloženje obično odveć jetko, dok je njezino i te kako slatko – nasmijao
se Perrin
– Hm! Trebao sam znati da je ona jedini razlog zbog kojeg dolaziš –
odgovorio je Garrick hineći povrijeđenost. – Pođite tada. Oslobađam je
njezinih dužnosti kako bi se mogla posvetiti tvojem užitku.
– Tvoje su riječi okrutne, Garriče – rekao je Perrin pritisnuvši dlan o
prsa kako bi naglasio emociju iza riječi. – Tužan je dan kada je muškarcu
milije društvo žene od onog vjerna druga.
– Istina – uzvratio je Garrick, sada ozbiljan. Potom se osmjehnuo. –
Dakle, što te zadržalo podalje od ove kuće tako dugo? Nedostajao si mi na
gozbi i nisam te vidio otkako smo se vratili?
– Morao sam požeti ono malo polja što imam. Za razliku od tebe,
nemam toliko robova da se ne bih i sam morao baviti usjevima.
– Trebao si tražiti pomoć, Perrine. Moja su polja požeta prije mjesec
dana. Robovi nemaju nekog prečeg posla, a nemam ni ja.
– Možda dogodine i hoću, ali uz cijenu.
– Bah! Drznuo bi se staviti cijenu na naše prijateljstvo? Sada su tvoje
riječi okrutne!
– Tada ću te držati za riječ, Garriče, ako se vratiš s istoka na vrijeme.
Iznenađenje na Garrickovu licu bilo je i više nego očito. – Ne
namjeravaš isploviti sa mnom o proljeću?
– Nisam još odlučio – odgovorio je Perrin suzdržano. – Majka nije
dobro podnijela moje izbivanje prošle zime.
– Naš prvi trgovački izlet donio nam je puno dobroga – odgovorio je
Garrick. – Možda smo se predugo zadržali kod Slavena pa smo morali
prezimiti, ali takvo se što ne bi trebalo ponovno zbiti.
– Takvo što samo Odin može znati sa sigurnošću – uzvratio je Perrin. –
Vidjet ćemo.
Janie je ušla u dvoranu noseći vrčeve piva, a oba su muškarca utihnula.
Garrick je primijetio pogled koji su Perrin i djevojka razmijenili pa im je
gotovo zavidio na njihovoj povezanosti.
Poželio je da i sam može s takvom lakoćom uzeti djevojčuru, a da joj se
pritom ne preda.
Kada je Janie otišla, Perrin se iscerio i nagnuo bliže Garricku. –
Nabasao sam na tvoju novu robinju na putu ovamo.
– Oh?
– Da. Svratio sam do kolibe u kojoj prebivaju žene, misleći da bi Janie
mogla biti ondje, ali umjesto nje zatekao sam crnokosu ljepoticu u kadi.
– Garrickove su oči potamnjele zbog ljutnje. – Da?
– Pitam se zašto je odbijaš od sebe kada je tvoja postelja dovoljno
velika za dvoje.
– Hm! – progunđao je Garrick. – Mora da nisi s njome prozborio ni
riječi, inače ne bi pitao takvo što. Uistinu je lijepa poput ruže, ali njezino je
trnje preoštro za moj ukus.
– Oh, razmijenili smo nekoliko riječi... zapravo, podosta – osmjehnuo se
Perrin. – Prvo me vrlo smjelo dražila, a onda mi zaprijetila da će mi nanijeti
tjelesni bol ako je dodirnem.
– Jesi li? – Garrick se namrštio.
– Nisam, ali dao bih se okladiti da idući muškarac koji nabasa na nju
hoće. Smeta li ti dijeliti je s drugima?
– Zašto bi mi smetalo? Možda tako nauči gdje joj je mjesto – odvrati
Garrick osorno.
Perrin se nasmijao. – Dakle, tek moraš ispuniti obećanje dano na gozbi?
Djevojčura još nije ukroćena, ha?
– Ne moraš me podsjećati na obećanje dano u pijanstvu – namrštio se
Garrick. Jasno ga se sjećao jer i nije bio tako pijan, nego više razdražen
bratovim neprestanim zanovijetanjem kako se ne može nositi s
goropadnicom poput Brenne. Položivši dlan na kožu vepra posvećenog
božici Freyji i otpivši iz posvećenog pehara, zakleo se pred svima da će je
ukrotiti.
Nije imao pojma koliko je težak zadatak koji je time postavio pred sebe.
Plan kojim je pokušao ostvariti obećano propao je. Cijelo je iskustvo nije
ponizilo, nego joj je pružilo zadovoljstvo, a kako mu to nije bio cilj, sve ga
je skupa i te kako ljutilo. A ipak, ne bi imalo smisla nagrditi njezinu ljepotu
bičem. Znao je da takvo što ne bi urodilo plodom, a i tako se ne bi mogao
primorati da to učini. Iako je odbijala pokoriti se njegovoj volji, barem mu
je pristala služiti. Doduše, ne onako kako je on to ispočetka zamislio.
– Dakle, odbija raditi za tebe? – upitao je Perrin.
– Ne, radi u staji.
– I dopustio si joj to? – Perrin je izgledao iznenađeno.
– To je jedina stvar na koju je pristala – Garrick je nevoljko priznao, sve
namrgođeniji.
Perrinov smijeh zaorio se dvoranom. – Dakle, djevojčura je imala
pravo! Ona je ukrotila tebe, a ne ti nju.
– Usudila se to izgovoriti?
Perrinov je smijeh zamro, a on se namrštio ugledavši zlokoban bijes koji
mu je obuzeo prijatelja. – Smiri se, Garriče. Ne želim svojim riječima
navući djevojci na vrat tvoj bijes i batine.
– Neću joj nauditi, ali tako mi Thora, sutra neće biti tako sretna i
zadovoljna sobom.
Garricka je, činilo se, obavio oblak tmine. Perrin ga je promatrao,
nemoćno uzdišući u sebi. Gorko je požalio svoje ishitrene riječi, nadajući se
da djevojka neće pretjerano patiti zbog njih.
17

arrick se zaputio do robovskih nastambi, a ljutnja koja je ključala u


G njemu izjedala ga je pri svakom koraku. Nečujno je otvorio vrata kuće
u kojoj su živjele žene pa ušao unutra. Slabašni crvenkasti odsjaj plamena
na izdisaju pomogao mu je pronaći plijen. Prikrao joj se.
Brenna je čvrsto snivala na prostirci pokraj ognjišta, sklupčana ispod
staroga vunenog pokrivača. Svilena, raspuštena kosa razlijevala joj se iza
leđa, a doimalo se kao da je urešena rubinima rođenim iz plamena vatre.
Dugačke, crne trepavice bacale su joj sjenke na obraze, a otvorene su joj
usnice bile vlažne poput orošenih ružinih latica.
Od prizora takve usnule ljepote i nevinosti Garrickova je krv stala brže
kolati, natjeravši ga da posve zaboravi činjenicu da je djevojka đavolica dok
je budna. Sagnuo se i nježno povukao pokrivač s nje. Kada joj je studeni
zrak, koji je nadirao kroz otvorena vrata, dotaknuo gola stopala, lice joj se
namrštilo, a ona je privukla noge bliže prsima kako bi ponovno našla
izgubljenu toplinu. Maleno joj je tijelo bilo sakriveno unutar grube,
voluminozne spavaćice, koju joj je bez sumnje dala Maudya, punašna žena
koja je snivala na dragom kraju sobe.
Garrick se jasno sjećao svilenkastih udova koji su sada bih zataškani
pod tkaninom, mekanih ruku i dugačkih, vitkih stegna, dvaju čvrstih
brežuljaka koji su joj činili grudi i napetosti njezina ravna trbuha. Prisjetio
se i profinjene krivulje njezina struka te nježnih, zaobljenih polutki njezine
stražnjice koje su jednostavno preklinjale da ih se potapša, a bila je tu i
satenska koža vrata koju je cjelivao.
Hitro je rastjerao prizore iz svojeg uma prije negoli su ga uzmogli
pokolebati u njegovoj nakani, postupivši poput uspaljena pastuha kojeg nije
nimalo briga za privatnost. Umješnim je pokretom ruke zatvorio Brennina
usta kako bi prigušio prestrašeni vrisak koji bi zasigurno probudio ostale.
Oči su joj se otvorile u trenu, ali prije nego što je uzmogla vidjeti tko je
otima, prislonio ju je uz svoja poput stijene čvrsta prsa pa je onako
ratobornu iznio u noć.
Kada je došao do staje, spustio ju je na tlo. Okrenula se i suočila s njime
posve bijesna, a vrana joj je kosa pala preko ramena, pokrivši je do pojasa.
Tada ga je prepoznala, a njezin se bijes u potpunosti povukao.
– Oh, ti si – rekla je tonom koji je davao naslutiti kako ga nije smatrala
vrijednim brige.
– A tko bi drugi mogao biti?
– Netko od tvojih prijatelja – odvratila je. – Okladila bih se da bi mi
onaj imena Bayard volio vratiti istom mjerom za ono što sam mu učinila. I
tvoj bi me brat vjerojatno volio oboriti na tlo.
– A ti ih se bojiš?
– Ne bojim, ali nisam toliko blesava da bih ih olako shvatila –
odgovorila je.
– Dakle, samo mene shvaćaš olako, ha? – zarežao je.
Pogledala ga je iznenađeno. – Zašto bih se tebe bojala, Vikinže?
Pokazao si mi najgore od sebe, ali, istini za volju, tvoje najgore nije bilo
tako loše.
Prišao joj je bliže dok je bijes stao ponovno ključati u njemu. – Moram
li te nositi i ostatak puta, ženo, ili ćeš hodati?
– Ne, neću poći s tobom. Nećeš me buditi iz sna kako bi zadovoljio
svoje porive.
– Nismo tu radi mojih poriva, djevojčuro.
– Oh? Radi čega onda?
– Hoćeš li poći?
Iako su je njegove riječi zaintrigirale, nije imala priliku odgovoriti
potvrdno jer ju je uhvatio za lakat i grubo gurnuo pred sebe. Otrgnula se iz
njegovih ruku kad ju je kamenje na tlu podsjetilo na bosa stopala.
– Zašto zastajkuješ? – upitao je s nestrpljenjem u glasu.
– Zar želiš da raskrvarim stopala? Čini se kako ćeš me ipak morati
nositi – rekla je, vragolasto se osmjehnuvši.
Oklijevao je trenutak koji se činio poput vječnosti, mrgodno zureći u nju
prije nego što ju je povukao k sebi i podigao s tla. Smjesta mu je čvrsto
omotala ruke oko vrata, čuvši ga kako s negodovanjem gunđa kada je to
učinila. Brzim ju je koracima ponio do stražnjeg dijela kuće pa se stubama
popeo na drugi kat. Brennina se težina u njegovim rukama činila neznatnom
poput one vreće perja.
Ušavši u kuću, spustio ju je na pod, ali Brenna mu je hotimice zadržala
ruke obavljene oko vrata, trenutak duže negoli je to bilo potrebno. Lice mu
se doimalo ravnodušnim u trenu kada ju je gurnuo pred sebe.
Nije kročila u kuću od dana kada joj je oduzeo djevičanstvo, pa je
smjesta zamijetila promjene koje su se otada dogodile. Nakićeni zlatni
svijećnjaci bili su pričvršćeni na zidove u pravilnim razmacima, a među
njima visjele su male tapiserije koje su krasile jarke boje i zlatni obrubi. Na
podu se preko cijelog hodnika prostirao uski tepih na kojem su se
izmjenjivale crna i srebrna boja, a zlatna je spirala uokvirila njegove rubove.
Atmosfera je bila uvelike ugodnija od sumornog ugođaja koji je ranije
vladao.
Brenna je stala oklijevati, shvativši da se približavaju Garrickovim
odajama, ali on ju je ugurao unutra pa zatvorio vrata za njima. Okrenula se
prema njemu poput vihora, podbočivši se i prostrijelivši ga pogledom koji je
obećavao oluju.
– Zar si me prevario, Vikinže? Koja je svrha našeg dolaska ovamo?
– Pretpostavljam da će naša svrha, kako je nazivaš, potrajati do dugo u
noć. Znajući za tvoju nesklonost propuhu, odabrao sam ovu sobu pošto je
trenutačno najtoplija u kući.
– Kako uviđajno – promrmljala je sarkastično.
Soba je uistinu bila ugodna. Vatra je plamtjela u ognjištu, grijući svaki
zakutak velike prostorije. Brenna je i ovdje primijetila poboljšanja. Dva
jednaka, velika tepiha plavih i zelenih uzoraka prekrivala su hladan pod,
gotovo se spajajući u sredini. Dvije velike tapiserije visjele su na zidovima.
Jedna je prikazivala seljaka koji mukotrpno radi u polju pod blistavo vedrim
nebom, a druga je pričala detaljnu priču izvezenu u minijaturi na žutoj
pozadini. U sobi je sada bio i divan bez naslona. Bio je presvučen raskošnim
plavim i bijelim brokatom, a noge su mu bile izrezbarene lavlje šape.
Brenna je iznenađeno upila sve detalje prije nego što je opet svrnula
pogled na Garricka. – Dakle, hoćeš li mi sada otkriti zašto sam ovdje? I
zašto si došao po mene ovako kako jesi, u potaji?
Slegnuo je ramenima pa se zaputio do malenog stola gdje je ležao mijeh
s vinom i tanjur pun sira. – Nisam znao kako ćeš reagirati pa sam odlučio ne
riskirati da svojom grajom uzbuniš ostale žene. Nema smisla njima
uskraćivati san jer nas dvoje moramo raščistiti stvari.
Brenna se ukočila. – Sve smo već utvrdili. O čemu još imamo
razgovarati?
– Nismo utvrdili ništa, ženo.
– Nismo li? Ne radim li za tebe? – upitala je podigavši glas. –
Zarađujem kruh kojim me hraniš! Što još hoćeš od mene?
Prišao je velikoj škrinji naslonjenoj na zid pa iz nje izvukao sivi svileni
ogrtač elegantno obrubljen bijelim krznom. Potom joj prišao, zaustavivši se
tek nekoliko centimetara pred njom, toliko blizu da je morala nakriviti glavu
i podići pogled kako bi ga mogla gledati u oči dok je govorio.
– Istina, drage si volje pristala raditi, ali ne ono što sam htio. Popustio
sam jer tada nisam vidio drugog načina. Nije na robovima da uživaju u
svojim zadacima, djevojko, a ti ipak uživaš u toj povlastici – Zaustavio se. –
Ali više nećeš.
– Oh?
Okrutan osmijeh uresio mu je usne. – Počet ćemo iznova. Radit ćeš ono
što si otpočetka trebala raditi, a počet ćeš s ovime – rekao je dodavši ogrtač.
– Ispod jednog od rukava nalazi se mala rupa koju treba zakrpati.
Zurila je u njega, potpuno osupnuta. – Gospode na nebesima! –
zavapila je ozlojeđeno.
– Tvoj ti bog ne može pomoću djevojčuro, a moj sigurno neće. Tu sam
jedino ja i moje zapovijedi koje moraš slijediti.
– Neću to učiniti, Garriče! – uzvratila je srdito, bacivši ogrtač – Znaš da
neću!
Slegnuo je ramenima pa se potpuno smireno vratio do stola. – Tada ćeš
ostati u ovoj sobi dok se ne predomisliš – dobacio joj je preko ramena.
– Ne, samo dok ne usneš, Vikinže.
– Tada ću, čini se, ponovno biti prisiljen staviti te pod stražu. Psu –
pozvao je, a bijeli je ovčar skočio s kreveta. Brenna ga nije ni primijetila
tamo jer mu se krzno tako dobro stopilo s hermelinom.
– Legni pokraj vrata i pobrini se da djevojka ne napusti sobu –
zapovjedio je Garrick.
Činilo se da životinja razumije svaku riječ. Okrenuo je glavu dobacivši
Brenni nehajan pogled prije nego što se udaljio prema vratima gdje je
ponovno legao nastavivši se odmarati. Brenna je psu dobacila ubojit pogled,
udijelivši potom još jedan i njegovu gospodaru.
– Trudila sam se ne mrziti te, Vikinže, posto nisi osobno odgovoran za
to što sam dovedena ovamo, ali uistinu mi otežavaš to nastojanje.
Usne su mu se razvukle u ciničan osmijeh. – Mrzi me koliko god želiš,
djevojko. To neće promijeniti stvari. Ni moji se osjećaji prema tebi ne
razlikuju puno. Zlovoljna si otkako si došla i stvaraš mi samo probleme,
poput trna u peti bez kojeg bi mi život bio kudikamo ugodniji. Sada barem
znamo na čemu smo. – Potegnuo je obilat gutljaj vina pa stao svlačiti odjeću
sa sebe.
– Što činiš?
– Naši su pregovori zapeli na mrtvoj točki, stoga večeras nećemo
nastaviti s raspravama. U postelju, djevojko.
– Nisam više umorna – rekla je kiselo.
– Pa?
– Možeš me primorati da ostanem u ovoj sobi, ali odbijam noćiti u istoj
postelji s tobom! – otresla se.
– Oh?– naherio je obrvu pogledavši je. – Sudeći po igri koji si igrala
kada si posljednji put ležala ovdje, bio sam uvjeren kako ćeš biti i više nego
voljna ponovno je zaigrati.
– Krivo si mislio! – otresla se, a obrazi su joj, zbog srdžbe, porumenjeli.
– Nije važno. Kako mi ne smeta dijeliti postelju, spavat ćeš ovdje. Ali
ne boj se, djevojko. Neću te iskoristiti jer ne želim da u ovoj sobi iskusiš
zadovoljstvo. A sada pođi u postelju. Ako već ne kako bi snivala, tada kako
bi promišljala o svojoj tvrdoglavosti.
*
Njezino ju je tijelo vratilo u stanje svijesti. Kao da je vrištalo, pozivajući je
da se probudi i vidi kakvi je sve užici očekuju. San ju je napustio, a oči se
polagano otvorile, iznenađene neobičnim osjećajem koji ju je obuzeo.
Potom su se širom otvorile kada je u potpunosti shvatila što se događa.
Ležala je na boku, okrenuta zidu. Dlanovi su joj počivali na jastuku pod
vlastitim licem, jedna, noga bila joj je podignuta i savijena u koljenu, a
druga ispružena. Ležala je na mekom hermelinu, kao i kad je ranije spavala
uz Garricka. No sada joj je spavaćica bila zadignuta i nabrana oko pojasa,
ostavivši joj bokove i noge potpuno golima.
Ležala je potpuno nepomično, uspjevši zadržati dah jednoličnim kao da
još uvijek sniva. Garrickova su joj prsa bila privinuta uz leđa, grijući je kroz
tkaninu spavaćice. Jedan mu je dlan počivao na njezinu boku, a drugi je
zavukao ispod spavaćice, zaustavivši ga između dojki, gdje se nježno
poigravao jednom od njih. Na vratu je osjećala njegov dah, vruć i ljepljiv.
Dlan mu je centimetar po centimetar kliznuo niže, prateći krivulju njezina
čvrsta trbuha, potom preko boka pa sve od bedra. Svojim joj je dodirom slao
trnce niz nogu. Potom je umješno kliznuo dlanom na unutrašnjost njezinih
bedara, spuštajući se prema mekom brežuljku tamnih kovrča između nogu,
sporošću koja ju je tjerala u ludilo. Ondje mu se dlan zadržao, a prsti su
nježno razmakli kovrče, pomalo prodirući u vlažno, uzavrelo meso koje je
već bridjelo poradi užitka.
Iznenađena i začuđena, začula je kako joj s usana bježi prigušen uzdah.
Znala je da bi trebala pobjeći, umaknuti, ali umjesto toga polako se okrenula
na leđa kako bi otvorila put njegovim znatiželjnim prstima. Usne su joj se
razvukle u zavodnički osmjeh kada je spazila buktinju strasti u Garrickovim
tirkiznim očima.
– Dugo ti je trebalo da se probudiš, djevojčuro – promrmljao je, dražeći
je.
Bila je zapanjena da umije biti tako topao i nježan, pošto je obično bio
izrazito nagao i grub. Međutim, nije joj smetalo, a također je bilo
začuđujuće; spoznaja da se zapravo radovala ovom trenutku. Kada su
posljednji put tako legli, iskusila je iskonski užitak, ali je također naslutila
kako bi mogla doživjeti i još snažniju strast.
– Mogla bih se zakleti, gospodaru Vikinže, da ste rekli kako u ovoj
postelji neću doživjeti zadovoljstva – rekla je, ispreplevši prste sa zlatnim
kovrčama njegovih prsa. – Zar ne možete održati riječ ni tijekom jedne
jedine noći?
– Čini se, mlada damo – uzvratio je potmulo, spustivši svoje otvorene
usnice na njezine pa joj utisnuvši nježan cjelov – da sam zborio ishitreno.
No, krivnja leži na vama, jer vaše muškobanjaste navade jednostavno
iščeznu kada legnete u postelju. – Pogledao ju je ozarena lica. – Zašto je
tome tako?
Slegnula je ramenima pa se vragolasto osmjehnula. – Shvatila sam da
ženstvenost povremeno ima svojih prednosti. 1 ne bojim se to priznati.
– Ha! Plahost posve sigurno nije tvoj grijeh – nasmijao se. – To nipošto.
– Dobro da si svjestan toga, Vikinže – uzvratila je posegnuvši dlanom
prema njegovu vratu kako bi ga privukla k sebi – Sada te moji postupci više
neće iznenađivati.
Poljubila ga je nesputano, a unatoč njezinim riječima, ostao je i te kako
iznenađen. Bilo je neosporno da njezina blizina u njemu budi nekontrolirano
iskušenje. Još je izvjesnije bilo da ga je izluđivala svojom strašću. Pozivala
ga je da je uzme, a on je to i učinio, bez imalo oklijevanja. Raširila se pred
njime, pa je duboko zaronio u njezine dubine. Zgrabio ju je za stražnjicu
kako bi je privukao bliže k sebi, zajahavši je onako kako pastuh jaše na
vjetru. Prije nego što se posljednji put zanjihao i zario u nju, osjetio je kako
mu obavija noge oko bokova, izgubivši se nakon toga u bjelini vatre i užitka
koji su ga primorali da pogazi zadanu riječ i učini je svojom.
Teško dišući, sručio se svom svojom težinom na Brennino sitno tijelo,
uglavivši lice u utor njezina vrata. Naposljetku je pokušao ustati, ali njezini
su mu se prsti isprepleli iza glave, čvrsto ga držeći, a noge su joj još uvijek
bile obavljene oko njegovih bokova. Zbunjeno je spustio pogled, zamijetivši
izazovnu maglovitost djevojčinih očiju i senzualnu zakrivljenost njezinih
usana.
– Pokaži mi svoju snagu, Vikinže – dahtala je, izazovno meškoljeći
tijelo pod njime. – Nastavi.
– Tako ti bogova, ženo, zar nemaš srama? – upitao je s nevjericom.
– Čega se imam sramiti? – upitala je nepokolebljivo. – Zar je sramotno
što uživam u ovome? Bih li se trebala pretvarati da je drugačije?
– Ne, ali nijedna žena nikada nije tražila da nastavim.
– Ne uspoređuj me sa svojim djevojčurama, Vikinže! – otresla se,
pustivši mu tijelo iz stiska. – Odlazi ako nemaš snage zadovoljiti me!
Zgrabio ju je za zapešća kada mu je, u nastojanju da ga odgurne sa sebe,
položila dlanove na prsa pa joj spustio ruke uz bokove. – Služiš se
nedoličnim varkama, lukavice – podrugljivo se nasmijao.
Odlučno se stao nanovo gibati u njezinoj nutrini, istodobno joj zdrobivši
usne bolnim poljupcem. Dovoljan je bio samo trenutak da se iskra strasti
nanovo zapali Garrick je ponirao u nju odmjerenim, svrhovitim ritmom, u
jednom joj trenutku oslobodivši ruke pa joj svojim dlanovima uokvirivši
lice. Poljupci su mu postali intenzivniji, zahtjevniji. Osjećao je kako joj
dlanovi klize čvrstim mišićima njegovih leđa. Počela je tiho stenjati, a ruke
je ponovo obavila oko njegova vrata, stišćući sve čvršće i čvršće kao da joj
život ovisi o tome. Čak i kroz buktinju strasti koja se rasplamsala u njemu,
uspio je primijetiti njezinu nekontroliranu strast, a onda je konačno ostala
bez daha koji joj je zapeo u grlu. Tijelo joj se ukrutilo, a nokti su joj se
poput pandža divlje mačke zarili u njegova ramena. S usana joj je pobjegao
grlen šapat. U tom joj se trenu pridružio u toliko željenom carstvu
eksplozivnih užitaka.
Ovog puta nije negodovala kad se stropoštao pokraj nje. Oboje su ležali
iscrpljeni, teško dišući. Kada mu je nježno dodirnula rame, um mu se
pobunio jer se pobojao da će zahtijevati još od njega.
– Jutro je još daleko, djevojko – rekao je umorno sklopljenih očiju. –
Pođi na počinak.
– Samo sam ti htjela zahvaliti, Garriče. To je sve.
Otvorio je oči, ugledavši joj na licu izraz blagosti prije negoli se
okrenula od njega pa spustila spavaćicu niz noge. Ostao je piljiti joj u
zatiljak, iznova se pitajući koliko raznih lica ova žena zapravo ima. Ovo mu
se zasad najviše sviđalo.
Izraz lica smekšao mu se. – Dođi ovamo, djevojčuro – rekao je
potmulim glasom pa je privukao natrag u zagrljaj.
Znao je da se neće opirati, a to mu je budilo najveće zadovoljstvo.
Privinula se uz njega, a on je bez imalo sumnje znao kako bi se vrlo lako
mogao naviknuti na ovu ženu.
– Ugodno je ne prepirati se s tobom, Garriče – nježno je izgovorila u
njegova prsa, već napola usnula.
Nasmiješio se samome sebi, nesvjesno je privinuvši još bliže. Učinak
koji je imala na njega bio je zapanjujući. Ako nastavi ovako, ponovno će je
poželjeti.
– Da, Brenno, uistinu je ugodno.
18

Brenna je jedila a malim stolom nasuprot Garricku, a pred njom je bio


njezin jutarnji objed. Bezvoljno zavaljena u stolicu, neraspoloženo je
prebirala po hrani, svako malo bijesno pogledavajući Garricka. On je bio
previše usredotočen na hranu da bi zamijetio.
Prošlo je tjedan dana otkako ju je zatvorio u ovu sobu, a društvo joj je
činio jedino prokleti bijeli ovčar. Garrick joj je osobno donosio hranu, ali
ostavljao bi je samu tijekom dana, vraćajući se samo noću. Nije ju dodirnuo
od noći kada ju je donio ovamo, popustivši čak i kad je odlučno zahtijevala
da joj dopusti spavati na divanu umjesto pokraj njega u prostranu krevetu.
Probudivši se jutro nakon prve noći provedene zajedno, bila je užasnuta
sjećanjem na ono što je učinila. Nije se osjećala odgovornom za postupke
koji nisu bili nisu bolji od onih raskalašene bludnice, pripisavši krivnju
svojemu ženskom tijelu. Izdajnička je ljuštura bila odlučna spoznati svoje
buđenje u njegovoj punini, drznuvši se čak dražiti Garricka i privoljeti ga da
joj pokaže sve. Probudio je vatru u njoj za koju nije ni sanjala da postoji, ali
tome je sada došao kraj. Bila je spremna odreći se slasne ugode koju je
iskusila. Tako je, nije joj bila potrebna ta vrsta zanosa, jer bi bila primorana
odreći se previše toga kako bi ga ponovno doživjela...
Iako više nije mogla promijeniti ono što se zbilo, bit će prokleta ako
dopasti da se to ponovi. Bila je luda jer je mislila da će se Garrick
predomisliti zbog toga; on je i dalje bio odlučan u namjeri da je podredi
svojoj volji. Nije mu mogla to oprostiti, ne nakon nježnosti koju su
razmijenili
Pas je ležao ispod stola, između njihovih nogu, a Brenna mu je odsutno
pružila komadić mesa, naviknuta činiti to isto kod kuće gdje su očevi psi
lutali palačom. Kada joj je bijeli ovčar njuškam stao gurkati ruku, tražeći
još, shvatila je što je učinila. Podigavši pogled, ugledala je Garrickovo
ljutito lice. Izvrsno, pomislila je pakosno. Sve je bilo bolje od
samozadovoljnog podsmjeha koji mu je u posljednje vrijeme često krasio
lice.
– Što te oneraspoložilo, Vikinže? – upitala je nevino, iako joj se
nestašluk ocrtavao u očima. – Zar te strah da sam pridobila psa i njegovu
odanost za sebe? – Kada mu je pogled postao još tmurniji, njezino se lice
dodatno ozarilo, a ona je nastavila izazivati. – Nisi znao da smo postali
prijatelji, zar ne? Ali što si očekivao kad nas zatvaraš skupa? Neće proći još
dugo, a on neće ni podići glavu kada odlučim izaći iz ove sobe.
Garrick je bez riječi zurio u nju neko vrijeme prije nego što je konačno
odgovorio: – Ako je ono što govoriš istina, djevojko, vrijeme je da stavim
lokot na vrata.
Brennino je lice problijedjelo. – Ne bi to učinio.
– I te kako bih – odgovorio je hladno – Zapravo, učinit ću to večeras. I
tako nemam pametnijeg posla.
– Samo sam se šalila, Garriče – rekla je Brenna, pokušavajaći odagnati
iznenadnu napetost. – Tvoj pas i dalje sluša samo tebe.
– Ti si ta kojoj ne vjerujem – izjavio je zajedljivo pa se ljutim koracima
zaputio prema vratima.
– Koliko me dugo namjeravaš držati ovdje? – zahtijevala je srdito.
Okrenuo se na vratima, a na usne mu se vratio dobro poznat podsmijeh.
– Ne držim te ovdje ja, djevojčuro. Sama to činiš. Sve što tražim jest da mi
počneš služiti kako ja želim pa možeš uživati iste povlastice kao i ostale
sluškinje.
– Ti bahata, nadmena magarčino – eksplodirala je skočivši na noge i
stisnuvši šake u pesnice. – Prije ćeš trunuti u paklu!
– Tvrdoglava si, djevojčuro – prezrivo se podsmjehnuo. – No, shvatit
ćeš da ja umijem biti tvrdoglaviji.
Rekavši to, napustio je sobu, ostavivši Brennu tako bijesnom da je
zgrabila vrč pun mlijeka i zavitlala ga prema zatvorenim vratima. Nije se
zaustavila vidjevši štetu koju je načinila. U očima joj je zaiskrio rušilački
bijes koji ju je nagnao da prevrne mali stol. Pladanj s hranom završio je na
podu, natjeravši psa u paničan bijeg. Odlučno se zaputila prema krevetu pa
povukla prekrivače s njega, a onda se okrenula prema Garrickovoj škrinji.
Razbacala je njezin sadržaj po sobi, pronalazeći u tome neko pakosno
zadovoljstvo.
Brenna je bila toliko usredotočena na svoju rabotu da nije čula
Garrickov povratak. Ugrabio ju je straga i bacio na krevet.
– Tvoji su ispadi djetinjasti, nimalo prilični ženi kakvu sam upoznao! –
viknuo je pa krenuo prema krevetu i njoj.
Kada se Brenna okrenula kako bi se suočila s njime, on se već spustio
koljenima na krevet, nadvivši se nad njome i podigavši jednu ruku kako bi
je ošamario. Nepokolebljivo je zurila u njegov dlan, izazivajući ga da joj
učini najgore što može. Ali Garrick je oklijevao trenutak predugo, a poriv je
jenjao. Spustio je ruku, opsovavši, pa sišao s kreveta, pogledavši je potom s
bešćutnom hladnoćom.
– Sama si prostrla svoju postelju, djevojčuro. Vratit ćeš ovu sobu u
prvobitno stanje prije kraja dana ili ćeš na konak poći gladna. I nemoj si
utvarati da ti jedan obrok neće puno značiti, jer hrane nećeš vidjeti dok ne
ispuniš svoju zadaću. – Izrekavši prijetnju, napustio je sobu, zalupivši
vratima za sobom.
– Što mi je sada činiti, psu? – upitala je Brenna potiho kao da bi moćna
životinja mogla znati rješenje njezinih problema. – Da se izgladnjujem iz
inata? Ne sviđa mi se ta pomisao, ali tako bih pokazala tom nadmenom
šakalu da mi ne može zapovijedati. Proklet bio!– rekla je. – Zašto mi to
čini? Naumio mi je skršiti ponos i samljeti ga u prah!
Sve je bilo tako dobro prije ovoga, pomislila je. A sada me namjerava
izgladnjeti. Da, izrekao je riječi pa sada ne smije popustiti. – Ovog ću puta
ja biti primorana učiniti ustupak.
19

arrick se uspeo na vrh nižeg brežuljka pa zaustavio pastuha. Sjahao je


G pa prstima prošao razbarušenom kosom. Uspravivši ramena, zagledao
se u sjeverna svjetla koja su se isticala na inače mračnom nebu, u te mistične
boje koje su obasjavale zemlju neobičnim svjetlom.
Neumorno je jahao veći dio dana, povremeno potpuno nesvjestan
svojega okruženja, dopustivši moćnom pastuhu da ga nosi kamo god se
životinji prohtjelo. A ipak, to nije nimalo pomoglo smiriti kovitlac u koji su
mu se pretvorile misli, iste one koje su ga morile otkako je ostavio nadmenu
Brennu u sobi. Njezina se sudbina, ona koju joj je on nametnuo, nadvila nad
njime poput tamnog, olujnog oblaka.
Stoput je već sama sebe prokleo zbog riječi izgovorenih u ljutnji, riječi
koje bi lako mogle okončati djevojčin život. Zar bi uistinu mogla biti tako
tvrdoglava? I to u vezi s takvom sitnicom? Trebao je slijediti svoj prvotni
poriv i izdevetati je. Međutim, užasnula ga je pomisao da bi morao udariti to
prekrasno lice. Ako se vrati u sobu i zatekne je u neredu, što tada? Ako
popusti ovaj put, nikada je više neće uspjeti zauzdati. Ako nijedno ne
popusti, djevojka će umrijeti... Kada bi je barem bolje poznavao, možda bi
tada mogao predvidjeti kako će se ponijeti. No tko bi ga mogao prosvijetliti?
– Budalo! – prekorio je samoga sebe naglas. – Postoji netko tko ti može
dati uvid u um tvrdoglave žene za koju si silom prilika vezan.
Garrick je okrenuo konja prema očevoj kući. Nakon kraćeg jahanja,
ušao je u Anselmovu zadimljenu dvoranu, zatekavši oca i brata kako
zadubljeno kockaju. Majka mu je bila zabavljena šivanjem.
– Gle, gle! Što dovodi princa među trgovcima u naš skromni dom ovako
kasno noću? – stao je zadirkivati Hugh kada im se Garrick pridružio. –
Čovjek bi pomislio da ćeš sve svoje slobodno vrijeme provoditi brojeći
bogatstvo koje si namaknuo.
– Ne, na to trošim samo polovicu svojega dana – Garrick je prihvatio
šalu, iako mu zapravo nije bilo do takvih tričarija. – Došao sam razgovarati
s jednom od novih robinja.
– Samo razgovor želiš od nje? – upitao je Hugh pa se pljesnuo po
koljenu i grohotom nasmijao vlastitoj domišljatosti.
– Dosta, Hugh – prekinuo ga je Anselm, ozbiljna lica. Znatiželjno se
okrenuo Garricku. – O kojoj robinji zboriš?
– O jednoj od onih koje su Brennin rod – odgovorio je, – Nije važno
kojoj.
– Oh?
Garrick se namrštio. – Oče, vidim ti znatiželju iscrtanu na licu, ali ne
postavljaj pitanje koje ti je na umu. Ja sam taj koji dolazim s pitanjima na
koja išćem odgovore, i to smjesta.
– Od Brennina roda? – odgovorio je Anselm smješkajući se. – Želiš
doznati više o njoj, zar ne?
– Da, htio bih doznati dokle je spremna ići radi svojega budalastog
ponosa – priznao je.
– Tvoje riječi nemaju smisla, Garriče. Zar ti djevojka uzrokuje nevolje?
– Zanimljivo da me baš ti to pitaš, ti koji si se tako divio njezinoj
srčanosti – uzvratio je Garrick. – Zar si uistinu mislio da će se podčiniti i
prilagoditi novom životu ovdje?
Anselm je uzdahnuo. – Dakle, nisi zadovoljan djevojkom?
– Tek trebam odlučiti jesu li zadovoljstva koja mi pruža u postelji
vrijedna nevolja koje mi stvara izvan nje.
– Prepusti je meni – ubacio se Hugh. – Ja bih znao kako postupiti s
takvom goropadnicom.
– Ti bi joj skršio i duh i volju – odgovorio je Anselm starijem sinu. –
Užitak je imati ženu jaka duha, ali valja je pripitomiti nježno, a nipošto ne
lomiti njezinu odlučnost. Ah, Garriče, ako ti ikada podari svoju odanost,
ništa se na ovome svijetu neće moći mjeriti s time.
– Govoriš iz iskustva? – upitao je Garrick, bacivši pogled pun nježnosti
prema svojoj majci.
– Tako je – nasmijao se Anselm – iako dobro znam da ne zaslužujem
odanost koju sam stekao. Idi i pronađi odgovore na svoja pitanja, sine. Žene
su u kolibi iza kuće.
Kada je Garrick napustio dvoranu, Anselm je odmahnuo glavom pa se
obratio Hughu. – Tvojega brata more teške brige.
– Volio bih da su moje brige poput njegovih – osmjehnuo se Hugh, ali
Anselmu ništa u njegovim riječima nije bilo smiješno.
*
Cordella je pohitala otvoriti vrata prije negoli buka snažnog kucanja probudi
ostale žene koje su mirno snivale. Pretpostavila je da je na vratima Hugh, jer
ga je očekivala. Nije ju posjetio već nekoliko dana. Tijekom kratkog
vremena provedenog u ovoj zemlji, dobro je upoznala Vikingove ljubavne
navade. Znala je što se očekuje od nje – otpor na svakome koraku – te je
svoju ulogu igrala s lakoćom. Nije si mogla dopustiti da Viking izgubi
zanimanje za nju, ne ako je namjeravala provesti u djelo svoje planove.
Hugh Haardrad mora vjerovati da je otac djeteta koje je, bila je prilično
sigurna, nosila. Rodit će mu sina i time osigurati vlastitu budućnost. Za
Hughovu se bojažljivu ženu vjerovalo da je jalova; barem je Cordella tako
načula od Heloise, koja je također rekla kako joj sin još nema ni kopiladi.
Možda će si svojom varkom jednoga dana uspjeti osigurati i brak. Znala je
da dijete ne može biti Hughovo, ali zaklet će se da jest, a njegova će je
majka podržati jer se promućurna Cordella gorko požalila starijoj ženi na
nedaće putovanja oceanom i kako su joj mjesečni grčevi samo otežali cijelo
iskustvo. Da, mudro je spletkarila i planirala budućnost, a sve kako bi sebi
osigurala lagodan život u novoj zemlji.
Potrudila se ne izgledati odveć nestrpljivo kada je otvorila vrata. Pred
njom, na hladnom zraku, nije stajao Hugh, nego njegov brat Garrick.
Povremeno ga je ranije znala viđati kada bi dolazio vidjeti oca i bila je
očarana njegovom pristalošću. Bio je zanosit muškarac, znatno privlačniji
od Hugha. Međutim, Hugh će jednog dana postati poglavarom klana, onaj u
čijim će rukama biti sva moć i bogatstvo pa joj je stoga više odgovaralo biti
njegovom.
– Ti si Brennina sestra? – upitao ju je Garrick. Kada je zbunjeno
kimnula glavom, nastavio je osorno: – Tada želim razgovarati s tobom,
ženo. Hoćeš li prošetati sa mnom?
Cordella se obgrlila rukama drhtureći na studenom vjetru koji joj se
uvlačio pod grubu suknju. – Uzet ću ogrtač.
– Ne – odgovorio je. Svukavši sa sebe teški krzneni ogrtač, prebacio joj
ga je preko ramena. – Nestrpljiv sam.
Pošavši za njime dalje od kuće koju je dijelila s ostalim robinjama,
počela je gristi usnicu. Dio nje bojao se da je možda ovaj kršni Viking želi
uzeti pa je odvodi od drugih kako bi zadovoljio svoje porive. Iako bi istinski
uživala u tom iskustvu, takvo što nikako ne bi bilo dobro za njezine planove.
Otkako je došla ovamo, nitko osim Hugha, koji je položio svoje pravo na
nju, nije legao s njome.
– Imam problem, ženo – rekao je Garrick dok su polagano šetali
naseljem. – Tražim pomoć, ako mi je možeš pružiti. – Nastavio je
prepričavati probleme koje je imao s Brennom, opisujući njezino tvrdoglavo
odbijanje da mu služi pa završivši s posljednjim sukobom koji se odigrao
tog jutra. – Želim znati hoće li se toliko inatiti i vezi s ovim. Zar joj je tako
malo stalo do vlastitog života?
Cordella je poželjela nasmijati se, ali nije se usudila. Dakle, Brenna je
ostala vjerna sebi, baš kako je Cordella i pretpostavljala da hoće, Viking je
pokazivao istinsku zabrinutost, nešto što Brenna uistinu nije zavređivala.
Možda postoji način da zasladi svoju osvetu, pomislila je zlurado.
– Tako svojstveno Brenni – odgovorila je Cordella. – Ali nikada ne bi
učinila nešto čime bi ugrozila vlastiti život – dometnula je odlučno.
– Ipak se borila protiv mojega oca kad je napao vaš dom. Tada je stavila
život na kocku.
– Brenna nije istinski vjerovala da će je tog dana snaći ikakvo zlo –
objasnila je Cordella, trudeći se zvučati uvjerljivo. – Pretpostavila je da vi
Vikinzi ne biste ubili ženu. Što se tiče njezine tvrdoglavosti, to je samo
varka kojom pokušava utvrditi koliko daleko može ići. Uvjerena je da je
predobra za priproste poslove, a zapravo je lijena i bila bi najsretnija da ne
mora pomaknuti ni mali prst. Cijeli je život provela okružena slugama koji
su je dvorili.
– Radila je u mojoj staji – usprotivio se Garrick. – Kaže da odbija raditi
ženske poslove.
– Jeste li je uistinu vidjeli kako radi? – upitala je Cordella. – Ili je
privoljela nekoga da obavi posao umjesto nje? Da, tako je bilo i kod kuće.
Brenna je očekivala da joj svi služe, čak i članovi vlastite obitelji, dok je ona
provodila vrijeme zabavljajući se sa seoskim muškarcima i odvlačeći ih od
njihovih žena.
– Zvuči kao neka potpuno druga Brenna, nimalo nalik onoj koju ja
poznajem, onoj koja odbija muškarce od sebe.
To je ono što želi da povjerujete – odgovorila je Cordella lukavo, –
Istina je da je prava Brenna zavodnica kurvinskog srca. Svjesna je svoje
ljepote i najradije bi da svaki muškarac poklekne pred njezinim šarmom.
Priželjkivala je čak i mojeg muža, koji je također bio očaran njome.
– Ali bila je djevica!
Cordella se podsmjehnula. – Je li još uvijek? – Primijetila je njegov
pogled nezadovoljstva, ali to je nije spriječilo da nastavi: – Ako je želite
isključivo za sebe, Vikinže, tada je pomno pazite jer ona nikada neće biti
zadovoljna samo jednim muškarcem. Poznajem svoju sestru vrlo dobro.
– Nisam rekao da je želim samo za sebe, ženo – uzvratio je otresito.
Garrick je napustio očevu kuću osjećajući se ljućim i zbunjenijim nego
kada je došao. Nisu mu se svidjele Cordelline riječi pa se kući vratio
potpuno smrknut.
Nekoliko minuta poslije, Garrick je stajao pred vratima svoje odaje.
Oklijevao je na trenutak, ponovno se zapitavši što će zateći unutra. Jednom
je rukom nespretno pridržao pladanj s hranom, a drugom podigao zasun pa
ušao unutra. Pas mu je smjesta pritrčao, mašući repom. – Odlazi, psu –
rekao je – dolje te čeka hrana. – Pričekao je dok ovčar ne izađe iz sobe pa
nogom zatvorio vrata. Na okviru kamina gorjela je samo jedna svijeća, ali
čak je i na oskudnom svjetlu mogao vidjeti da je soba uredna. Iznenađeno je
nastavio tražiti pogledom dok nije spazio Brennu koja je sjedila na stolici i
odsutno zurila u vatru. Spustio je pladanj pa joj prišao. Pogledao ju je,
iznova se zapitavši je li ono što mu je rekla njezina sestra istinito. Poigrava
li se Brenna njime? I zašto bi njezina sestra lagala?
– Gdje si tako dugo? – upitala je Brenna. – Pregladnjela sam.
Ogorčeno se zapitao je li pospremila sobu tek nakon što je glad postala
neumoljiva.
– Da, kasno je – odgovorio je.
Dodao je cjepanice na vatru pa se uspravio iščekujući oluju od nje.
Kada je bujica riječi neko vrijeme izostala Garrick ju je stao sumnjičavo
promatrati pa se približio stolu kako bi joj se pridružio, naposljetku i sam
oćutjevši vlastitu glad. Brenna je tijekom jela bila duboko zamišljena, a čelo
joj se naboralo od mrgođenja.
– Dakle, zadržali su te? – konačno je upitala.
– Ne, jednostavno sam smetnuo s uma da ćeš iščekivati moj povratak –
odvratio je poprilično grubo.
Počela se smijati, prouzročivši zbunjenost u njegovu umu. – Izvrsno,
drago mi je da me možeš tako lako zaboraviti, Vikinže.
– Zašto?
– Zašto ne? – uzvratila je pitanjem, smiješeći se. – Zar misliš da ti želim
biti u mislima? Nipošto, jer ne znam kamo ti misli lete. Bile te misli dobre
ili zle, ne želim da razmišljaš o meni.
Progunđao je. – Na čudne načine to pokazuješ, djevojko. Tvoje
dosadašnje ponašanje dalo bi naslutiti drugačije.
– Dakle, ipak si razmišljao o meni? – upitala je s podsmijehom u glasu,
hineći naivnost. – Oprosti, Garriče. Čini se da ću ipak morati promijeniti
svoje ponašanje.
Na trenutak je zaboravio hranu, prostrijelivši je prijetećim pogledom. –
Kakvu to igru igraš, djevojčuro?
– Nije to igra.
– Znači li to da ćeš odsada biti poslušna? – upitao je, zbunjen ovom
iznenadnom promjenom.
– Hoću. Nije li to ono što si htio? Podčinit ću se tvojoj volji, Garriče.
Kakav je osjećaj izvojevati ovakvu pobjedu?
Iz nekog se razloga osjetio poput gubitnika, ali nije bio spreman priznati
joj to. – Drago mi je da je konačno prevagnuo tvoj zdrav razum.
– Zar si mi ostavio izbora, Garriče? – odgovorila je s natruhom
ogorčenosti koja joj se sada uvukla u glas.
Nastavila je jesti odvrativši pogled od njegovih očiju, a on ju je nastavio
promatrati. I dalje nije uspijevao pojmiti ovu promjenu. Nakon tako odlučna
otpora, nakon što se tako prkosno suočila s mogućnošću batinanja, očekivao
je da će izdržati barem nekoliko dana bez okrepe prije nego što konačno
popusti. Je li njezina sestra zborila istinu, je li ga uistinu sve vrijeme samo
iskušavala kako bi ustanovila koliko daleko može ići?
– Tvoja je odaja uredna, Garriče – rekla je Brenna, prenuvši ga iz
razmišljanja. – A tvoj je ogrtač zakrpan. – Odgurnula je prazan pladanj i
ustala. – Ako me ne trebaš više ove noći, povukla bih se u ženske odaje, s
tvojim dopuštenjem, naravno.
Prikovao je svoje bistre, vodenaste oči za njezine, oklijevajući prije
nego što je odgovorio. – Ne.
– Oh? Kakav onda još zadatak imaš za mene?
– Nema nikakvih zadataka, ah nećeš više stanovati s ostalima. Odsad
ćeš spavati u sobi kojom se Yarmille koristi kad sam odsutan. Onoj nasuprot
šivaćoj sobi.
– Zašto? – upitala je odsječno, spustivši ruke na bokove, a oči su joj
zbog ljutnje poprimile nijansu sivog kamena.
Iznenađeno je podigao obrve, a u glas mu se uvukla natruha poruge:. –
Mislio sam da ćeš se podčiniti mojoj volji, djevojko. Zar su tvoje riječi bile
neistina?
Primijetio je da se ukočila i da joj je u očima zabljesnula srdžba, ali glas
joj je bio iznenađujuće smiren kada je odgovorila: – Kako želiš.
Potom je staloženo i dostojanstveno napustila sobu, ostavivši ga da se
pita zašto je želi imati blizu sebe.
20

renna je u kuhinjsku izbu ušla snenih očiju i posve umorna jer


B prethodne noći nije mnogo spavala. Janie je za stolom rezala goveđi
but na komadiće, pripremajući ga za gulaš. Mlada se žena doimala izrazito
ljupkom u čistoj sivoj halji, njezina bakrena kosa bila je uredno svezana na
zatiljku. Činila se spokojnom i odmornom, zbog čega se Brenna osjetila još
iscrpljenijom. Ugledavši je, pas je živnuo pa ustao sa svojega ležaja pokraj
jame za pečenje. Prišao joj je i njuškom joj počeo gurati ruku sve dok ga
nije pomilovala. Tada se, mašući repom, velika životinja vratila na svoj
ležaj.
– Dobro jutro – rekla je Brenna naposljetku, ne bi li privukla Janienu
pozornost.
– Oh, Brenno! – uskliknula je Janie kada joj se djevojka pridružila za
stolom. – Slava milostivom Gospodu, bile smo tako zabrinute za tebe. Kada
te gospodar zaključao, nismo znale što bismo mislile. A nismo ga se usudile
upitati jer je u posljednje vrijeme bio tako neugodan.
– Garricku, čini se, nije odgovaralo da radim s Erinom. A ni moji mu
dugi izleti na konjskim leđima nisu bili po volji – dometnula je. – Htio je da
umjesto toga radim ovdje. Sama sam kriva što me zatočio u svoju odaju jer
sam odbila postupiti kako je htio.
– Ali sada si pristala – zaključila je Janie. – Gospodar Garrick jutros je
rekao da ćeš nam odsada pomagati.
– Tako je, hoću.
– Ne zvučiš sretnom zbog toga – odgovorila je Jame, – Posla uistinu
nema puno, Brenno.
– Ne protivim se radu, Janie, nego tome što Garrick želi da mu služim
kao robinja, a bila sam spremna služiti mu kao žena. Mori me spoznaja da
mu se moram pokoriti bez blagoslova braka.
– Pretvaraj se da on nije onaj za kojeg si trebala poći – predložila je
Janie.
Brenna se osmjehnula. – Sumnjam da će to biti od velike koristi –
Napunila je zdjelu zobenom kašom iz maloga lonca nad vatrom pa se vratila
stolu. – Rekla si da posla nema puno. Zašto si onda neprestano bila
iscrpljena kada sam tek došla ovamo?
Janieno se lice snuždilo. – To je bilo dok je Yarmille noćila ovdje, kao
što i inače biva kad je Garrick odsutan. Nema svojih robova pa uživa u
vlasti koju ima nad nama. Ta žena ne podnosi besposlenost. Tjera nas da
čistimo sobe koje su već besprijekorne, samo kako bi nas neprestano držala
podjarmljenima. Pravi je blagoslov što dolazi samo jednom ih dvaput tjedno
dok je Garrick kod kuće.
– Zna li Garrick koliko je stroga i bešćutna?
– Ne zna, ali ne bi bilo mudro govoriti mu o tome. Ona je, na neki
način, dio njegove obitelji. Njezino je kopile Garrickov polubrat.
– Razumijem.
– Ona je također jedina osoba koja nema vlastitu obitelj ili imanje oko
kojeg bi vodila brigu pa je stoga potrebna gospodaru Garricku. Ostali imaju
zakonite žene kojima za izbivanja povjeravaju brigu o svojim kućanstvima,
a Garrick ima Yarmille.
– Dakle, dvaput bi promislio prije nego što bi je ukorio zbog njezine
strogosti.
– Da, rekla bih da je tako.
– Ali to je užasno – odgovorila je Brenna zgranuto. – Netko bi mu
uistinu trebao sve to ispripovijedati.
– Nije tako loše, Brenno. Kod kuće je češće nego što je odsutan. Osim
protekle zime, naravno. Međutim, takvo se što ne bi trebalo ponoviti. Osim
toga, ne zahtijeva puno od nas kada je tu, samo da mu služimo onako kako
on to želi i da se, kad ima goste, odnosimo prema njima s poštovanjem.
– I ispunimo svaku njihovu želju – dometnula je Brenna s gnušanjem.
Janie se osmjehnula. – Ah, istina, Vikinzi uistinu vole užitak.
– Pohotni gadovi, svi do jednoga! – Brenna je ispljunula riječi, a sive su
joj oči zaiskrile prijezirom. – Služit ću mu, ali ne na njegov način. Može me
izgladnjeti ako mu se prohtije, ali neću biti njegovom kurvom!
– Je li to učinio?
– Nije, ali zaprijetio je da hoće – priznala je Brenna. – Zaigrao je krajnje
podlu igru.
– Može biti da nemaš povoda za brigu – nastavila je Janie. – Kada gosti
navrate, možeš se skrivati kao i prije. Dolaze nas tražiti u našu nastambu, ali
ti bi se mogla ponovno sakriti u šivaću sobu.
– Neću se vraćati u našu kolibu – uzvratila je Brenna, iako joj još uvijek
nije bilo jasno zašto. – Garrick mi je naložio da ostanem u Yarmilleinoj
sobi.
Janie se vragolasto osmjehnula. – Može biti da se uistinu nemaš zašto
brinuti. Čini se da te Garrick želi zadržati za sebe.
– Ne, da je tome tako, tjedan koji sam provela u njegovoj sobi bio bi
puno tegobniji za mene, ali nije bilo tako. Ne zanimam ga na taj način.
– Još uvijek te nije uzeo? – upitala je Janie iznenađeno.
Brennino je lice znatno porumenjelo. – Jest, ali samo dvaput –
procijedila je posramljeno. – I zasigurno će požaliti ako to pokuša učiniti
opet!
– Nema sumnje da će proći puno vremena prije nego što ponovno
pokuša takvo što – odgovorila je Janie. – Svojski se trudi živjeti bez žena jer
im ne vjeruje. A kad se čovjek prisjeti zašto je tako, njegovo raspoloženje
zadnjih dana počinje poprimati smisao. Morna se vratila.
– Vratila?
– Da, prije nekoliko dana. Perrin mi je rekao, čini se da je njezin bogati
muž skončao od previše pića. Vratila se svojeg obitelji kao bogata udovica.
To može značiti samo nevolju.
– Zašto?
Janie se namrštila. – Perrin je uvjeren kako namjerava ponovno
pridobiti Garricka.
Brenna se uspravila. – A on bi je primio natrag?
– Bila mu je prva ljubav, a takvo se što ne zaboravlja lako. No, istini za
volju, jako ga je povrijedila – rekla je Janie pa slegnula ramenima. – Ja
mislim da bi je samo budala ponovno poželjela nakon onoga što mu je
priredila. Ali tko će znati što se krije u muškom srcu.
– Takvo što može znati samo taj muškarac, ali većini slučajeva čak ni
on – promrmljala je Brenna s daškom gorčine u glasu. Sve bi dala da može
pročitati Garrickove misli.
Janie i Brenna provele su ostatak jutra i poslijepodneva perući rublje.
Brenna je prala, a Janie grijala vodu koju je uzimala iz velike bačve pune
kišnice pokraj kuće pa je, nakon što bi Brenna završila s pranjem, vješala
odjeću da se suši. Brenna je Garrickovu odjeću trljala o dasku za ribanje
osobitom žestinom, trgajući šavove koje bi potom bila primorana zakrpati.
Kako su dani već bili kratki, sunce nije moglo osušiti odjeću, nego je bilo
potrebno temeljito je iscijediti i ostaviti da se suši na hladnom vjetru. Bio je
gotovo sumrak kada su unijele odjeću, a Brenna je tada prvi put ugledala
sjeverna svjetla. Isprva ju je neobična, bezoblična svjetlost uplašila, ali Janie
joj je objasnila kako se zelenkastožuta svjetlost često ukazuje na nebu.
Također ju je upozorila da svjetlost poprima različite nijanse i da je ponekad
čak i bijela. Najljepša su svjetla bila plava, crvena ili čak ljubičasta.
Potpuno očarana, Brenna se radovala novim prilikama kada će ugledati
svjetla. Ova tajnovita zemlja, tako različita od njezine, doimala se poput
posve drugoga svijeta.
Noć je već bila poodmakla kada se Garrick vratio kako bi pojeo svoj
večernji objed. Brennin su pogled smjesta privukle njegove krvlju umrljane
hlače, čije se grimizno crvenilo isticalo na uštavljenoj jelenjoj koži, a oči su
joj se znatiželjno zagledale u njegovo lice.
– Nisam znala da imaš neprijatelje i u vlastitoj zemlji – izgovorila je
upitnim tonom, promukla glasa.
– Uistinu imam, ali danas nisam naišao ni na jednoga – odgovorio je, a
usnice su mu se razvukle u lijen osmijeh kad joj je prišao bliže. – Morat ću
te razočarati, djevojko, kad ti kažem da krv nije moja, nego da pripada
košuti koju se Avery upravo sprema oderati.
– Avery?
– Jedan od mojih robova.
Njegov očit podsjetnik na njezin ropski status nije promakao Brenni.
Boja joj je nahrupila u obraze, a sive su joj oči sijevnule, uputivši mu
nezadovoljan pogled.
– Čini se da si zabrljao u lovu – primijetila je podrugljivo, ponovno
spustivši pogled na krvave mrlje. – Ne znaš li da strijela kroz glavu čini ranu
čišćom, a krzno ljepšim?
Nasmijao se. – Najprije tvrdiš da o konjima znaš više od mene, a sada bi
me podučavala finesama lova. Kada namjeravaš prestati iznenađivati me,
Brenno?
Na trenutak je ostala smetena. Nije joj se sviđalo što je zove imenom.
Dosada je to činio samo u trenucima razmjene nježnosti.
– Tvoje jelo spremno je – rekla je tupo, nestrpljiva u htijenju da se što
prije makne od njega. – Gdje ćeš objedovati?
– Znači li to da ćeš me poslužiti? – upitao je odmjeravajući joj tijelo,
malo odveć smjelo za njezin ukus. – Gdje su ostale žene?
– Možda nisi svjestan toga, Vikinže, ali kasno je – uzvratila je uzrujano.
– Svi ostali povukli su se na počinak.
– A ti si strpljivo iščekivala moj povratak? – Našao se iza nje pa stao
svlačiti svoj teški krzneni ogrtač. – Uistinu si se promijenila, Brenno.
Iznenađen sam da se nisi povukla u postelju i prepustila ostalima da se
pobrinu za moje potrebe. Je li moguće da čezneš za mojim društvom?
– Ohhh! – uzdahnula je i skočila na noge kako bi se suočila s njime. –
Ti uobraženi psu! Radije bih trpjela magareće revanje nego provodila
vrijeme s tobom!
Odlučnim je korakom krenula iz sobe, ali njegova ju je oštra zapovijed
zaustavila već nakon prvoga koraka. – Nisam ti dopustio da se povučeš,
djevojko!
Okrenula se pa, ljutito skupivši oči i srdito škrgućući zubima, pričekala
da nastavi. Pogled na podrugljiv smiješak koji mu je krasio usnice dolijevao
je ulje na vatru njezina bijesa. Bilo je posve jasno kako on i te kako uživa u
trenutku!
– Poslužit ćeš mi jelo – rekao je bezličnim tonom. – Ali prvo ćeš mi
pripraviti vodu za kupku.
– Kupku? U ovo doba? – upitala je s nevjericom.
Kada je kimnuo glavom, nezadovoljno je uzdahnula. Ruke su joj još
bile ukočene i bolne od ribanja odjeće jer nije bila navikla na takvu rabotu,
vrelu vodu i sapun koji nagriza kožu. A sada će biti prisiljena tegliti vjedra
vode u njegove odaje! Opirala se samoj pomisli.
– Zašto oklijevaš? – upitao je Garrick primijetivši joj na licu naznake
onoga što je osjećala. – Kupka nije nešto odveć komplicirano.
– Tada je sam priredi! – prosiktala je. – Neću vući vodu do tvoje sobe!
– Nisam to ni tražio od tebe – odgovorio je. – Okupat ću se ovdje. Hoće
li ti to biti po volji?
I te kako hoće, gotovo je odgovorila s olakšanjem. Umjesto toga,
procijedila je: – Kako želiš.
Podigla je dva velika vjedra vode pa se zaputila vani do velike bačve s
kišnicom koja je stajala uz kuću. Hladan joj je vjetar zadigao suknju,
podigavši joj se uz leđa i učinivši da joj se koža naježi. Napunila je vjedra
pa ih gotovo ispustila kada su joj se njihove ručke zarile u bolne prste dok ih
je vukla natrag u kuću.
Garrick je kadu nalik bačvi, koja se nalazila ispod stubišta, donio pred
ognjište. Povukao se malo pa u tišini promatrao kako izlijeva studenu vodu
u kadu. Grimasa nelagode koju je nesvjesno imala na licu nestala je kada su
vjedra ponovno bila prazna. Nevoljko je napustila toplinu kuhinje kako bi ih
ponovno napunila.
Ovog ju je puta na povratku Garrick dočekao na vratima. – Pripravi mi
jelo! – zapovjedio je nestrpljivo, uzevši joj vjedra iz ruku. – Budem li čekao
da ti napuniš kadu, trebat će cijela noć za to!
Brenna je požurila dvoranom do ognjišta, zahvalna na njegovoj
nestrpljivosti, iako to nikada ne bi priznala. Trebalo je još puno vjedara
vode kako bi se kadu napunilo do polovice. Garrick je donio i više vode
nego što je bilo potrebno za kupku, ali Brenna je držala jezik za zubima.
Okrenuvši mu leđa, napunila je plitku zdjelu gulašom koji je Janie
skuhala. Hljeb kruha i vrč piva stavila je na pladanj pokraj gulaša jer još
uvijek nije znala gdje namjerava večerati. Vjerojatno ovdje pošto je plamen
u glavnoj dvorani bio slab, čineći je negostoljubivom, a ona se nije sjetila
zapaliti vatru u njegovoj odaji – a ni u svojoj, što se toga tiče.
Stavivši kotlove nad vatru kako bi proključali, Garrick je prišao stolu
pa sjeo na dugačku klupu, na mjesto gdje mu je Brenna ostavila pladanj s
večerom. Sada je stajala iza njega, zureći u široko prostranstvo njegovih
ramena, svijetlu, zlaćanu kosu koja se mu se kovrčala na vratu, ogromne,
moćne ruke čiju su kožu napinjali ispupčeni mišići. Bila je primorana otresti
glavom kako bi uzmogla odvratiti pogled prije negoli je u potpunosti opčini.
Sam pogled na ovog muškarca budio je u njoj nešto što nije umjela
objasniti, a to je bilo zastrašujuće.
– Jesi li večerala? – upitao je Garrick preko ramena.
– Da, već odavno – promrmljala je.
Ugrizla se za usnicu kad je nastavio jesti. Poslužila mu je večeru, a
kupka je bila gotovo spremna, ali dio nje nije htio napustiti toplinu
prostorije. Drugi dio nje, međutim, nije htio ostati ovdje i razmišljati o
čudnom utjecaju koji je Garrickova prisutnost imala na nju te noći.
Zaobišla je stol kako bi ga pogledala u lice. – Smijem li se sada povući,
Garriče? Naložit ću vatru u tvojoj odaji prije negoli odem na počinak.
Garrick je ostao zuriti u nju jedan dugačak trenutak prije nego što je
odgovorio. Oči su mu se spustile s njezina lica, zaustavivši joj se na mekim
brežuljcima grudi što su se svakim udahom nježno dizale ispod grubog
materijala halje koja ih je prekrivala. Oči su mu se potom spustile na obline
bokova koje je naglašavao grubi remen svezan oko struka. Halja je bila
gruba i neugledna, ali ni to nije moglo umanjiti ljepotu njezine vitke figure.
– No? – upitala je ukočeno, pokušavši dobiti odgovor, rumena zbog
prodornosti pogleda kojim ju je proučavao.
Pogledi su im se ponovno susreli, a on se veselo osmjehnuo. – Smiješ
naložiti vatru u mojoj sobi, djevojko, ali potom se vrati ovamo.
– Zašto?
Osmijeh koji mu je krasio lice postao je širim kad je spazio koliko su je
njegove riječi zbunile. – Nije tvoje da propituješ moje zapovijedi, nego da ih
izvršavaš bez pogovora, Brenno.
Potisnula je ljutit odgovor koji joj je smjesta pao na um, udaljivši se iz
prostorije odlučnim korakom. Pretpostavljala je kako će odgovor na svoje
pitanje ionako uskoro doznati. Zapalila je vatre u Garrickovoj odaji i svojoj
sobi pa se sporim korakom vratila u kuhinju u prizemlju, obgrlivši se
rukama dok se spuštala studenim stubištem.
Namjerno je odugovlačila s povratkom, pa je Garrick, kada se
naposljetku vratila, već bio dovršio objed i ulio kipuću vodu u kadu. Stajao
je leđima okrenut vatri i svlačio tuniku. Sa sobom je ponijela ogrtač kojim
će se on ogrnuti nakon kupke, ogrtač koji joj je sada visio preko ramena.
Kada ju je ugledao, Garrick se iscerio pa joj bacio svoju tuniku. –
Namoči je prije nego što bude nepovratno uništena. Za koji ćeš trenutak
dobiti i ostatak odjeće – rekao je, sagnuvši se kako bi odvezao prekrižene
podvezice koje su mu hlače držale pripijenima uz noge.
Uputila mu je ubojit pogled koji nije primijetio pa ispustila tuniku u
jedno od vjedara u kojem je ostavio nešto vode. Kada je počeo svlačiti
hlače, hitro mu je okrenula leđa, a obrazi su joj stali gorjeti. Pretpostavila je
kako će kupku željeti obaviti u osami. Kako se usuđuje tako razgolititi pred
njome dok je ona u potpunosti odjevena? Nema li nimalo srama?
– Izvoli – rekao je iza njezinih leđa, ali ona se nije htjela okrenuti. –
Potom je dometnuo: – Što te muči, ženo?
Kada se i dalje nije htjela okrenuti, nasmijao se pa joj bacio hlače pokraj
nogu. Čula je zapljuskivanje vode kada je ušao u kadu i tek je tada pokupila
njegove hlače pa ih stavila u vjedro. Kada se naposljetku oprezno okrenula
kako bi ga pogledala, oči joj je privukao njegov brončani torzo, nabrekli,
žilavi mišići ispod pokrova plavih kovrča na njegovim prsima i moćne ruke
koje bi sasvim sigurno bile u stanju istisnuti život iz medvjeda kad bi bile
primorane.
– Želiš li mi se pridružiti, Brenno?
Oči su joj poletjele prema njegovu licu pa je s užasom shvatila da ju je
promatrao kako ga proučava. Lice joj je postalo rumenije za tri nijanse, a
ona je panično odgovorila: – Ne! Kupala sam se jutros.
Nije lagala, čak je upotrijebila istu kadu, koju je Coran, rob koji je
pomagao ženama obavljati teže poslove, napunio za nju. Ali Garrick ju je
samo dražio – mora da je tako.
– Ako mi se nećeš pridružiti, hoćeš li mi barem oprati leđa?
Oči su mu otkrivale koliko se zabavlja, a to ju je izluđivalo. – Ne, neću!
– A ako ti zapovjedim?
– Tada ćeš na leđima osjetiti moje nokte, a ne spužvu! – upozorila ga je,
nastavivši drskim tonom. – Služim ti na sve uobičajene načine. Ne traži od
mene više, Vikinže. Ako pretjeraš s onim što si stekao, mogao bi ostati bez
svega!
– A sada mi ponovno prijeti – rekao je Garrick podrugljivo, hineći
uznemirenost. – Ipak se nisi promijenila onoliko koliko bi htjela da
vjerujem.
– Pristala sam služiti u tvojoj kući, ali nisam pristala na ovakvu
intimnost – uzvratila je smirenim tonom, iako su joj oči otkrivale oluju koja
je bjesnjela u njoj. – Smijem li se sada povući?
Uzdahnuo je. – U redu, idi. Coran će isprazniti kadu ujutro.
Žurno je napustila prostoriju pa pobjegla uza stube. Uletjela je u svoju
malu odaju i glasno zalupila vratima. Smjesta je požalila svoj čin jer će
Garrick zasigurno čuti zvuk pa se bez sumnje nasmijati jer ju je tako
uznemirio. Zašto je ustrajao u tim malenim odmjeravanjima snaga među
njima? Hoće li ustrajati dok mu ne bude spremna ispuniti sve želje? Ne, taj
dan nikada neće osvanuti!
Svukla je halju pa je uredno položila preko jedine stolice u prostoriji.
Podno uskog kreveta nalazila se mala škrinja, ali bila je prazna, a ona i tako
nije posjedovala ništa svoje što bi mogla staviti u nju. Spavaćica i halja koje
je dobila došle su iz skladišta i bile su robovska odjeća. Također je dobila i
češalj koštane drške te cipele od meke kože koje su bile prevelike za njezina
nježna stopala. Prekrasna zbirka predmeta, imetak za poželjeti, pomislila je
sarkastično, prisjetivši se sa sjetom kako je prezirala prekrasne haljine koje
je nekoć posjedovala.
Odjenula je spavaćicu koja je ležala na krevetu, smjesta požalivši što ju
je ranije oprala, jer je tkanina sada bila grublja nego ikada. Potom je sjela na
krevet kako bi rasplela svoju dugu, svilenu kosu pa je stala češljati dok se
svjetlost vatre odražavala od njezine blistave mekoće. Naposljetku se
zavukla ispod izvezenog prekrivača i pokušala usnuti.
Ali san joj nije dolazio na oči, a znala je i zašto. Nije se mogla opustiti,
ne dok ne bude sigurna da je Garrick u postelji. Pokušala je dopustiti
pucketanju vatre da je uljuljka u san, ali ni od toga nije bilo koristi. Tijelo
joj je bilo ukočeno, kruto poput daske. Čekala je i čekala ne bi li čula zvuk
otvaranja i zatvaranja vrata niže u hodniku, a činilo joj se da se čekanje
protegnulo u sate. Zašto joj je bilo tako važno da se i Garrick povuče na
spavanje prije nego što si dopusti usnuti?
Kada su se vrata njezine odaje otvorila, Brenna je dobila odgovor na
svoje pitanje. Kako je znala da će doći? Je li svojim drskim pogledom ranije
te večeri nekako upozorio njezinu podsvijest?
Stajao je pokraj vrata odjeven samo u kratki svileni ogrtač koji mu je
donijela. Vezan oko struka, odjevni se predmet širio u oblik slova V,
otkrivajući mu kovrče na prsima. Svjetlost vatre poigravala mu se po
obnaženim nogama, snažnim bedrima i mišićavim listovima. Dugačke,
snažne noge koje će uskoro počivati između njezinih.
Brenna je odmahnula glavom, zapanjena vlastitim mislima. Neće
dopustiti da dođe do toga. Garrick je imao snagu na svojoj strani, ali ona ga
je mogla nadmudriti.
– Što želiš, Garriče? – upitala je grlenim šapatom.
– Tebe – bila je njegova jedina riječ.
Oslonila se na lakat, a kosa joj se razlila preko ramena. – Pretpostavljam
da je ovo jedan od onih trenutaka koje si ranije spominjao, kada ti tijelo žudi
za ženom?
Progunđao je odgovor, nimalo zadovoljan njezinim pitanjem.
– Sjećanje te dobro služi.
Zašto ne bi? Uostalom, ne želi me muškarac Garrick, nego njegovo
tijelo – rekla je posprdno. – Hoćeš li me uzeti ovdje ili ti je milija vlastita
postelja?
Čelo mu se namrštilo dok je pokušavao razumjeti što se krije iza njezine
poslušnosti. Brenna nije ni izbliza bila onako smirena kakvom se
pokušavala prikazati, ali njegovo oklijevanje pomoglo joj je.
– Vidim da si neodlučan, Garriče. Ali ovaj je krevet premalen za tako
krupna muškarca pa ću poći s tobom.
Graciozno se izvukla iz kreveta i zaputila se prema vratima, a na ustima
joj je poigravao zavodljiv osmijeh. Zaustavila se pokraj njega, nježno mu
položivši dlan na prsa.
– Zar si se predomislio, Garriče? Reci mi sada, prije nego što odem i
korak dalje.
Zbunjen njezinim pristankom, stao se mrgodno duriti. – Ne, nisam se
predomislio.
– Pođimo onda – rekla je i napustila sobu.
Srce joj je divlje udaralo u grudima, poput kakva pulsirajućeg bola. Bit
će bijesan jer ga je prevarila, ali nije namjeravala snositi posljedice njegova
gnjeva: ne ako je ne uhvati, a bila je odlučna u namjeri da to ne dopusti.
Kada je došla do vrha stubišta, mahnito je pojurila niza stube, potrčavši
potom prema stražnjim vratima. Vani, u tmini noći, pronaći će kutak u
kojem će se skrivati dok se Garrickove srdžba i požuda ne ohlade.
Ali Garrick je zakračunao vrata, na što nije mislila, a prije negoli je
uzmogla zbaciti teški zasun, našao se iza nje. Viknula je kad ju je podigao u
naručje pa prebacio preko ramena, ostavivši je bez daha, iako samo na
trenutak. Ritala se i izvijala dok je gotovo nije ispustio, krećući se natrag
uza stube. Snažan udarac dlanom po stražnjici nije spriječio njezina
nastojanja, nego ju je samo učinio odlučnijom.
U svojoj je odaji nogom udario vrata kako bi ih zatvorio, zaputivši se
potom prema krevetu na koji je bacio svoj teret. Ostao je stajati i promatrati
kako se mahnito pokušava udaljiti od njega, otkotrljavši se prema podnožju
kreveta, spremna za skok ako se odluči krenuti za njom. Na ustima mu je
zaigrao ciničan podsmijeh, ali nije učinio ni pokreta.
– Iz jedne krajnosti u drugu, ha? – primijetio je položivši dlanove na
svoje bokove. – A ja sam naivno pomislio kako si konačno pronašla
kompromis među njima.
– Zboriš u zagonetkama – uzvratila je Brenna oprezno, s olakšanjem
shvativši kako ne kipti bijesom.
– Uistinu? Objasni mi tada svoju predstavu maločas. O čemu se tu
radilo, djevojko?
– Ne znam o čemu zboriš – rekla je obrambenim tonom, prkosno
podigavši bradu.
Odmahnuo je glavom, dopustivši da mu ruke padnu niz bokove. –
Trebao sam biti pametniji i ne očekivati poštenje od žene. Trebao sam znati
da me pokušavaš prevariti. Bila si jednostavno prepokorna, što me
zbunjivalo, ali ipak nisam očekivao varke od tebe niti sam očekivao da ćeš
ponovno pobjeći od mene poput prestrašene djevice. Kakvu to igru igraš,
Brenno? Objasni mi pravila.
– Ne igram nikakve igre. Zar uistinu očekuješ da te pokorno dočekam
raširenih ruku?
– Da, naš me posljednji susret naveo upravo na tu pomisao. – Lascivno
se iskesio prema njoj.
– Uobraženo pseto! – otresla se, ponovno odnekud smogavši hrabrosti.
– Jesi li zaboravio da si mi lagao posljednjeg puta? Rekao si da me nećeš
iskoristiti, ali svejedno si to učinio. A samo si zbog moje znatiželje uspio u
tome.
Nasmijao se podrugljivo. – Dakle, znatiželja te natjerala da mi se predaš
onako strastveno?
– Lažeš! – uzviknula je. – Ti si probudio mene, Vikinže, ne ja tebe!
– Ali nisi pokušala umaći. Tako mi Thora, ti si bila ta koja je odbijala
pustiti me i koja me tako drsko vabila da nastavim. Poričeš li to?
Slegnula je ramenima pa se vragolasto osmjehnula. – Nisi shvatio, zar
ne? Vidiš, za tebe je čin bio svršen, ali ne i za mene. Nešto je nedostajalo. –
Opazivši njegov mrgodan pogled, hitro je dometnula: – Nije to bila tvoja
krivnja. Jednostavno mi je bilo potrebno duže da dokučim misterij.
– Misterij?
– Tako je, da dosegnem vrhunac, kao što si ti učinio. Da shvatim zašto
je čin tako omiljen. Eto ti poštenja i iskrenosti koje si tražio, Vikinže.
– I jesi li uživala?
– Priznajem da jesam.
Namrštio se pa upitao: – Zašto si tada, tako ti bogova, pobjegla od
mene?
– Samo stoga što sam jednom uživala, Vikinže, ne znači da žudim za
time ponovno kao što vi muškarci navijek žudite. Moja je znatiželja
zadovoljena pa stoga mogu nastaviti živjeti bez ponavljanja čina.
– Čina? – progunđao je, u potpunosti razdražen. – Postoji bolja riječ za
to.
– Koja? – prezrivo se iskesila. – Zasigurno ne vođenje ljubavi, jer u
onome što smo činili nije bilo ljubavi. Ni s moje, a posebice ne s tvoje
strane. Spremno si priznao da samo tvoje tijelo žudi za olakšanjem. Stoga
mi nemoj dolaziti radi te vrste olakšanja kada ti za to može poslužiti bilo
koja žena.
– Ali došao sam k tebi – odgovorio je s neupitno grešnim smiješkom
koji mu je iskrivio usne.
Brennine je oči zamaglila srdžba. – Odbijam! Neću biti sredstvo za
zadovoljavanje žudnji tvojega tijela!
– Dakle, odbijaš – nastavio je dok mu je onaj vragolasti smiješak još
uvijek poigravao na usnicama. – To me neće spriječiti da te uzmem.
U očima joj je zasjala iskra spasonosne prepredenosti. – Valjda je prava
sreća da ti takve žudnje ne obuzimaju tijelo češće. Nego, reci mi, traži li
ikada muškarac poput tebe ženu?
– Zašto bih to činio?
– Čak ni Mornu?
Očekivala je da će svojim pitanjem u njemu pobuditi srdžbu i da će joj
ta srdžba možda čak osigurati i privremenu poštedu. Ali nije očekivala
ledeni bijes koji mu je izobličio lice i poslao joj trnce niz leđa.
– Kako si doznala za Mornu? – upitao je ubojito hladnim tonom.
– Nisi li naučio da nikada ne smiješ ulaziti u boj s neprijateljem dok nisi
naučio o njemu sve što se naučiti da? Pobrinula sam se doznati sve o tebi.
– Smatraš me neprijateljem?
– Zasigurno mi nisi ni prijatelj ni saveznik. Dakle, u pravu si,
neprijatelji smo.
– Ne – odvratio je hladno. – Mi smo tek robinja i gospodar. Ratujemo
riječima, a ne oružjem. A riječi su mi već pomalo dojadile.
– Dakle, nećeš me pustiti na miru? – upitala je puna nade.
– Da, pustit ću te da odeš... nakon što svršimo s činom, kako ga ti
nazivaš.
Garrickov iznenadni skok preko sobe dočekala je nespremna pa je u
panici pokušala i sama skočiti dalje od njega. Međutim, nije bila dovoljno
brza pa ju je ugrabio za stopalo, čvrsto ga držeći i učinivši da joj se ostatak
tijela surva s kreveta na tvrdi pod. Udarac ju je ostavio bez daha, a laktovi,
kojima je snažno udarila pri padu, toliko su je zaboljeli da su joj oči
zasuzile. U tišini je proklela samu sebe jer je dopustila blistavim kapljicama
da nabujaju i učine joj oči staklenima. Suze su bile žensko oružje, a ona se
neće koristiti njima kako bi ostvarila svoj cilj.
– Jesi li ozlijeđena?
– Bi li to učinilo razliku?
– Jesi li? – strogo je ponovio.
– Jedinu mi bol nanosi tvoj stisak na mojemu stopalu – lagala je, hitro
dlanovima obrisavši oči. – Pusti me, proklet bio.
– Ne, Brenno – uzvratio je nježno. – Još ne.
Pridržavajući joj gležanj jednim dlanom, drugim joj je kliznuo uz list i
zadigao joj spavaćicu. Kada se drugim stopalom ritnula prema njemu,
nasmijao se pa ščepao i njega te ih stao okretati sve dok nije bila primorana
okrenuti se na leđa. Bio je šćućuren u podnožju kreveta, držeći joj
gležnjeve, po jedan u svakoj ruci. Zurila je u nevjerici kad se pomalo počeo
uspravljati, podižući joj noge kako se dizao.
– Dosta, Garriče! Kažem ti, prestani!
Međutim, nastavio ju je dizati s poda, više i više, sve dok se nije
klatarila u zraku iznad kreveta. Brennu je razdirala dvojba treba li se rukama
oduprijeti o krevet ili pokušati vratiti i pridržati na mjestu svoju spavaćicu
koja joj je pala oko glave, ogolivši je pred njegovim pogledom. Prije nego
što je uzmogla odlučiti, nježno ju je položio leđima na krevet, zadržavši joj
noge podignutima te ih širom razmaknuvši.
Kada se spustio na koljena, pokušala se povući pred njime, ali on ju je
povukao natrag. Potom joj je hitrim potezom prebacio noge preko svojih
ramena pa se sručio na nju, prikliještivši joj noge rukama u položaj iz kojeg
ih nije mogla spustiti. Nije čak bio primoran ni svući kratki ogrtač jer se on
rastvorio tijekom njegova nastojanja da je svlada, a njegov se nabrekli ud
oslonio o nju, tražeći vlažnu spilju njezine ženstvenosti.
– Ti si izopačena zvijer! – uzdahnula je.
– Ne, samo sam odlučan uzeti te, Brenno, to je sve – promrmljao je.
Prostrijelila ga je ubojitim pogledom. – Zasad si navukao samo moju
ljutnju, ali ako mi se sada nametneš silom, Garriče, zaslužit ćeš i moju
mržnju. Nije to ugodna stvar, moja mržnja. Nikada više nećeš spoznati mir.
Umjesto odgovora, zarinuo se duboko u nju, natjeravši joj suze na oči
svojim brutalnim nasrtajem. Uzeo ju je bez milosti, žurno, dok mu je ona u
uho šaputala riječi prijezira. Kada je završio, pustio joj je noge pa se, u
istom pokretu, srušio na postelju pokraj nje. Sjurila se s kreveta čim ju je
pustio, kao da joj postelja prži kožu, pa pobjegla iz sobe i zalupila vratima, a
koji trenutak poslije i vratima svoje sobe niže u hodniku.
Garrick je pesnicom udario o krevet. – Loki je uzeo! – zarežao je.
Ono što je trebalo biti ugodan susret pretvorilo se u istinski gorku
pobjedu.
21

rve su snježne pahulje dugo izbivale, ne došavši do kasne jeseni. S


P njima je pristigla i oluja koja je trajala cijeli tjedan, smrznuvši jezera i
lokve, ostavivši za sobom humke snijega visoke metar i pol. Zemlju je
obavila turobna bjelina, a malo je bilo onih koji su željeli prkositi ledenom
vjetru i zapusima snijega. Garrick je bio jedan od rijetkih. Bio je odsutan
dva tjedna prije nego što je oluja počela, a kada je završila, još ga uvijek nije
bilo.
Čim se vjetar smirio, Anselm je došao u Garrickov dom, dovevši sa
sobom još jednoga konja, rasnu kobilu srebrne dlake. Supruga mu je otkrila
(a ona je to čula od Linnet) da je ta životinja nekoć pripadala gospi Brenni.
Tri je duga mjeseca razmišljao o djevojci vrane, crne kose. Sinovljevo
nezadovoljstvo njome nije mu pružalo nimalo utjehe. Požalio je svoju
odluku da je podari Garricku jer, iako je nije osobno vidio već mjesecima,
bojao se da joj život uz Garrickova mračna raspoloženja nije mogao biti
lagodan.
Anselm je djevojku podario Garricku u nadi da će mu njezina srčanost i
ljepota skrenuti misli s kuje koja ga je iz veselog mladića pretvorila u
hladnog cinika. Kada je Garrick došao tražiti djevojčinu sestru, a mjesec
poslije dugo razgovarao s njezinom tetkom, Anselm je počeo vjerovati kako
je njegova želja da dozna više o toj djevojci obećavajući početak i da će im
se onaj stari Garrick uskoro vratiti. Ali Garrickovo se turobno raspoloženje
nakon toga nije popravilo, dapače, postalo je još gorim. Sada je Garrick
običavao tjednima nestati u brdima, a Anselm ga je rijetko viđao.
Mladićeva su odsustva bivala sve duljima, a posljednje se putovanje na
sjever već odužilo na tri tjedna. Iako se Anselm počeo pomalo brinuti za
Garrickovu dobrobit, odlučio je pričekati joj nekoliko dana prije negoli ga
pođe tražiti, iako ga je Heloise gnjavila da to učini otkako je počelo sniježiti.
– Budi pozdravljan, starče, gdje si?
Erin je izronio iz unutrašnjosti štale, omotan od glave do pete u ogrtač
šarenih krzana. – Čujem te – progunđao je svojim hrapavim glasom.
Anselm ga je odmjerio s očitim nezadovoljstvom. – Vidim da Garrick
još uvijek trati krzna na vas sluge.
– Da, bolje smo odjeveni od sirotih duša koje ti posjeduješ – odvratio je
Erin cerekajući se.
Anselm ne bi takvu primjedbu dopustio nikome drugome, ali stari mu je
Erin istinski bio drag. Starac je služio Anselmovu ocu, a sada i njegovu
sinu, pa su dva muškarca već godinama uživala u dobronamjernom
podbadanju kada god bi se susreli.
Anselm je progunđao, suspregnuvši duhovitu dosjetku. – Doveo sam
novu ždrebicu za tvoju staju. Ima li mjesta za nju?
– Ima li mjesta? – promrmljao je Erin, dohvativši uzde obaju konja. –
Naravno da ima mjesta.
– Ali, nisam je doveo Garricku.
– Oh?
– Ne, kobila je dar za keltsku djevojku – rekao je Anselm grubo. – I
svakako to prenesi mojemu sinu kada se vrati.
– Tako mi svih svetaca! – nasmijao se Erin. – Otkada obasipaš robove
tako lijepim darovima?
– To se tebe ne tiče, stari jazavče. Gdje je djevojka? U kolibama podno
staje?
– Ne, obitava u kući.
Anselma su vijesti isprva iznenadile, a potom se zahihotao. – Možda
ipak nisam bio tako budalast.
– Tražiš li moje mišljenje u vezi s tim? – uzvratio je Erin čije su stare
oči zaiskrile smijehom.
– Vrati se na posao! – progunđao je Anselm dobrohotno pa se zaputio
prema kući.
*
Brenna je bila u izbi za kuhanje gdje je provodila većinu vremena jer se
radilo o najtoplijem, pa stoga i najugodnijem mjestu u kući Ostaci njezina
jutrošnjeg doručka još su uvijek bili na stolu. Pokraj njih nalazio se zec
kojeg je počela sjeći, namjeravajući ga pripraviti za večeru, ali kojeg je
ostavila na dasci za rezanje.
Kako je Garrick opet otišao u lov, Yarmille je ponovno uselila u kuću.
Izluđivala je Brennu svojim neprekidnim zahtjevima. Međutim, prošlog se
tjedna starija žena vratila svojoj kući, a otkako je pao snijeg, nije se više
vraćala. U njezinu odsustvu, Janie i Maudya nisu napuštale svoju kolibu, a
Brenna nije bila pretjerano sklona pomisli izlaska iz kuće kako bi ih
potražila. Čak joj ni Erin nije dolazio praviti društvo, donijevši joj iz ostave
dovoljno namirnica da joj potraju dva tjedna te mu je bilo milije držati se
svoje tople staje.
Brenna je dosegnula raspoloženje u kojem bi s dobrodošlicom dočekala
Yarmillein povratak. Iako nisu razgovarale u pravom smisli te riječi, Brennu
je zabavljalo slušati Yarmille kako neprestano razgovara sama sa sobom, a
povremeno su ti monolozi donosili i vrijedne spoznaje.
Jednom je prilikom Brenna doznala da Yarmille gaji duboku i snažnu
mržnju prema Heloise i da je ta mržnja tako sveobuhvatna da se granala i na
oba njezina sina. Kako je Yarmille radila za Garricka, Brenni je ta spoznaja
bila zbunjujuća. Pitala se je li i Garrick bio svjestan ženinih istinskih
osjećaja.
Bacila je još jednu cjepanicu na vatru pa se zavalila u stolicu i stala
promatrati igru svjetlucavih vatrenih jezičaca. Nije joj to bilo lako priznati,
ali Garrick joj je zapravo nedostajao. Kada je bio tu, živjela je u
neprestanom strahovanju od onoga što bi mogao zatražiti od nje, posve
nesigurna hoće li ga moći poslušati ili neće. Kada je bio tu, nije joj se činilo
da se sati vuku. Neprestano je bila na oprezu, življa nego ikada prije. A noću
bi se, milostivi Gospode, pretvarala u klupko živaca, iščekujući i strahujući
da će je Garrick ponovno pohoditi. Ali nije to više učinio nijednom, ne
nakon one noći kada ju je silovao.
Njegov ju je postupak duboko povrijedio. Možda mu je i mogla oprostiti
da je bio nježan kao ranije. One jedne noći kad je bio nježan i kad se i ona
raznježila prema njemu, sve je bilo prekrasno. Nije mogla zaboraviti ljepotu
te večeri ni užitak koji joj je pružio, užitak koji se nije dalo usporediti i s
čim drugim. Nakon toga, posjednički ju je zagrlio, kao da mu je uistinu
stalo, a ona je uživala u bliskosti između njih.
Međutim, zadnji je put bio tako okrutan – Gospode, kako ga je samo
mrzila zbog toga. Pobjegla je iz kuće sljedećeg dana, pokušavši odagnati
ljutnju žustrim jahanjem na najbržem grlu koje joj je Erin bio voljan
ustupiti. Donekle je pomoglo. Zapravo se osjećala malo bolje kada je pri
povratku nabasala na Corana pa mu ponudila da jaše s njom natrag. Licem
joj se ozario smiješak dok se prisjećala tog dana.
Odlučno je odmahnuo glavom, promatrajući njezina konja sa strahom. –
Hodat ću, gospo Brenno – rekao joj je.
– Što uopće radiš ovdje na poljima? – upitala je jašući mladiću uz bok.
– Averyja i mene poslali su da pronađemo kravu koja je odlutala s
pašnjaka.
– I jeste li?
– Jesmo, Avery je vodi natrag.
– Hajde, Corane – pokušala ga je privoljeti. – Ne mogu te gledati kako
hodaš kada nema potrebe za time. Do kuće je još daleko.
– Ne – ponovno je odbio.
Konačno je naslutila razlog njegova oklijevanja. – Nikada prije nisi
jahao, zar ne?
Odmahnuo je glavom, oborivši pogled. Coran je bio samo godinu ili
dvije stariji od Brenne. Visok mladac ugodna lica nikada nije prigovarao
zbog nametnuta mu sužanjstva. Coran joj se sviđao i nije se mogla suzdržati
a da se ne nasmije njegovu oprezu.
– Vrijeme je da naučiš, Corane. Hajde. Pomislit ću da ti se ne sviđa
moje društvo ako me još jednom odbiješ.
Naposljetku je popustio, zbunjeno se osmjehnuvši i dopustivši joj da mu
pomogne uzjahati na konja iza nje. Brenna se već dugo nije osjećala tako
bezbrižnom pa je s vragolastim sjajem u očima zabila pete u konja koji je
jurnuo naprijed. Coran se uhvatio za nju kao da mu goli život ovisi o tome,
mrmljajući joj molitve u uho. Ali Brenna se nesputano nasmijala, potjeravši
životinju još brže i tako primoravši Corana da se još čvršće uhvati za nju.
Nije primijetila jahača koji je, obavljen tamnim oblakom srdžbe, stajao na
brežuljku, promatrajući njezino ludovanje s Coranom. Ništa joj nije bilo
važno, samo spoznaja da joj se raspoloženje na trenutak popravilo. Ali, sve
je skupa bilo kratka vijeka. Čim je primijetila Garrickovo srdito držanje i
kada je shvatila da neće dobiti ispriku za ono što je učinio prošle noći, i
sama je ponovno osjetila čelični stisak srdžbe.
Sjetno je uzdahnula. Dva ju je dugačka mjeseca ignorirao. Potom je
počeo odlaziti u lov i izbivati danima. Kada bi bio kod kuće, vraćao bi se
jako kasno. Tada bi se pitala provodi li vrijeme s Mornom. Ili je možda
odlazio k Janie ili Maudyi u njihovu kolibu. Možda su mu žene njegova oca
– robinje, možda čak i Cordella – bile više po volji! Brenna bi u tim
trenucima počela besciljno koračati kućom, sve dok se ne bi pošteno
zadihala. Govorila bi sama sebi kako ima svako pravo biti uzrujana. Mogla
bi spavati umjesto da čeka gospodarov povratak kući.
Jedne je noći, kada je Garrick treću noć zaredom ostao dokasna vani,
pošla u postelju njemu u inat. Kada se naposljetku vratio, pijan i mahnit, i
unatoč činjenici da mu se jelo krčkalo nad žeravicom, probudio ju je,
izvukao iz postelje i dovukao niza stube kako bi ga poslužila.
Bio je ratoboran i bilo je jasno da neće prihvatiti odbijanje, ali Brenna je
bila previše bijesna da bi ga se bojala. Napunila je veliku drvenu zdjelu
vrelom juhom, ispustivši je potom na stol i prolivši polovicu njezina
sadržaja po njemu. Znala je da mu je nanijela bol, ali činjenica da je nije
pokazivao pomogla joj je da se smiri. Tada joj je dopustio da se vrati na
spavanje, a ona se hitro povukla. Sljedećeg dana nisu ni spomenuli događaje
prethodne večeri.
Prenulo ju je glasno lupanje po vratima. Osjetila je kako joj se bilo
ubrzava jer je samo Garrick tako kucao. Pitat će zašto su vrata zakračunata.
Zapravo su sva vrata bila zakračunata, sve otkako je, jednoga jutra, izašla po
vodu i našla psa lutalicu, ubijenog i ostavljenog na pragu kuće. Yarmille je
problijedjela ugledavši lešinu, ali nije ništa rekla, ostavivši Brennu da se pita
tko je mogao učiniti takvo što.
Širom je otvorila vrata, spremna Garricku ispripovijedati zašto ih je
zakračunala. Ali našla se licem u lice s Anselmom. Bio je zamotan u debeo
krzneni ogrtač u kojem se doimao dvostruko većim nego inače. Prizor ju je
iznenadio, no bio je potreban samo trenutak da joj u očima bljesne uzavrela
srdžba.
Nije dvojila ni trenutka kada je jurnula prema stolu i zgrabila dugačku
oštricu kojom je maločas rasjekla zeca. Zasljepljujući bijes učinio ju je
neopreznom. Okrenula se kako bi napala, shvativši iznenada da se Anselm
nekako našao iza nje. Zgrabio ju je za zapešće pa joj drugom rukom stao
otvarati prste koji su grčevito stiskali držak, sve dok nož nije pao na pod.
Potom ju je odgurnuo, a ona je pala na stolicu pokraj ognjišta, gotovo je
prevrnuvši.
Ostala je ondje, dašćući i promatrajući ga kako podiže oštricu s poda pa
se okreće, pogledom tražeći drugo oružje, prije nego što je konačno zatvorio
vrata. Kada se okrenuo prema njoj, olujno sivilo njezinih očiju susrelo se sa
smirenim plavetnilom njegovih, a činilo se kao da su prošli sati prije negoli
se konačno ponovno pomaknuo. Nimalo pokoleban, prišao je stolu i izvukao
dugačku klupu pa je opkoračio.
– Ne namjeravam ti nauditi, djevojko – zazvučao je grubo pa je
pročistio grlo prije nego što je nastavio nježnijim tonom. – Razumiješ li me?
Jesi li već naučila govoriti mojim jezikom?
Brenna nije ni trepnula u odgovor na njegovo pitanje, ostavši potpuno
mirnom. Sumnjičavo ga je promatrala. Kakve je razloge imao za dolazak u
trenutku kada Garricka nije bilo tu?
Anselm se pognute glave poigravao nožem, premećući ga po dlanovima
i promatrajući kako se dugačka oštrica presijava na svjetlu vatre. – Nisam
ništa manje ni očekivao od tebe – nastavio je tiho.
Brenna se namrštila. O čemu je govorio? Bila je primorana dobrano
naćuliti uši kako bi ga čula kad je nastavio. – Nisam trebao dolaziti. Valjda.
Prerano je da bi mogla zaboraviti što sam učinio ili da bi shvatila zašto sam
to učinio. Mrzio sam tvoje ljude, djevojko, zbog onoga što su učinili
mojemu sinu. Shvatit ćeš kada budeš imala sinove. Garrick im je oprostio
jer se naučio samilosti od svoje majke, ali ja nisam mogao. Mi smo ponosit i
osvetoljubiv narod, ali pogriješio sam jer sam odmazdu izvršio nad tobom i
tvojom obitelji, koji ste u svemu bili nedužni. Krivnju su snosili Sjeverni
Kelti koji su mi sina držali zatočenog u mračnoj tamnici gotovo godinu
dana, kada mu je bilo jedva sedamnaest ljeta.
Uskraćivali su mu okrepu, hraneći ga splačinama kakve čovjek ni psu
ne bi dao. Mučili su ga iz zabave, ali bili su oprezni jer ga nisu željeli ubiti;
namjeravali su ga iskoristiti protiv drugih Vikinga koji bi došli pljačkati u
njihovu zemlju. Kada je Garrick pobjegao i vratio nam se, bio je puka
sjenka dječaka kakav je nekoć bio. Trebala je cijela godina da mu se povrati
snaga, a rane zacijele.
Anselm je naposljetku pogledao Brennu. – Znam da ne znaš o čemu ti
zborim, djevojko. Čuješ mi glas, ali ne razumiješ riječi. Možda i bolje da je
tako – uzdahnuo je. – Sviđaš mi se, djevojko. Divim se tvojoj srčanosti i
žalim što sam te odveo iz tvoje zemlje. Nikada ti to, međutim, neću priznati,
jer sam ja muškarac budalasta ponosa kakvim se malo tko može podičiti.
Nikada ti ne bih mogao izgovoriti ove riječi da ih umiješ razumjeti. No,
mogu ti se barem pokušati iskupiti u nadi da me jednog dana nećeš mrziti
onoliko koliko me mrziš sada.
Brenna je bila u iskušenju da mu odgovori na njegovu jeziku, kako bi
znao da je razumjela svaku riječ. Poniženje koje bi mu tako priuštila i te
kako bi joj pružilo zadovoljstvo, ali oklijevala je, ne želeći se odreći tajne
koja bi joj mogla pomoći kada bude spremna za bijeg. Osim toga,
uznemirilo ju je ono što je čula o postupku svojeg naroda prema Garricku i
shvaćala je zašto bi Anselm želio odmazdu, iako mu nije mogla oprostiti
zbog onoga što su on i njegovi ljudi učinili njezinoj domovini. Na kraju
krajeva, Garrick je svojevoljno riskirao zarobljavanje kad se drznuo napasti
njezin narod. A ipak, s druge strane, trebali su ga ubiti na licu mjesta, a ne
držati ga zatočena i mučiti iz zabave.
Anselm je ustao pa ispustio dugačak nož na stol. Brenna je opčinjeno
promatrala kako oštrica pada, hitro potom vrativši pogled na krupnog
Vikinga.
– Da, znam da bi me rado probola kad bi imala prilike. – Anselm je
ponovno progovorio svojom uobičajenom grubošću. – Ali nemoj ni
pokušavati. Nemam želju umrijeti, ne dok je preda mnom još toliko godina
borbe, računa koje moram izravnati i unuka koje želim primiti u ruke prije
negoli se pridružim Odinu u Valhali.
Anselm se zaputio prema ognjištu kako bi ugrijao ruke uz vatru. Činilo
se kao da draži Brennu da potrči prema nožu na stolu. Ili joj je možda htio
poručiti da je voljan vjerovati joj. Mudro je ostala na mjestu.
On je i dalje nastavio govoriti, možda kako bi si olakšao savjest. –
Otkako sam te ugledao, djevojko, sa strepnjom razmišljam o tebi. Ali vidim
da si se dobro snašla ovdje, u domu mojega sina. – Uputio joj je prepreden
pogled. – Da, i te kako si se snašla, a Garrickovo je raspoloženje postalo
tmurnijim. Jesi li možda ti uzrok? – Iznenada je progunđao. – Bah! Kao da
bi mi odgovorila i da možeš. Kakva sam ja budala što razgovaram s
djevojčurom koja ne razumije ni riječi onoga što joj zborim. A čak i veća
budala jer običnoj robinji poklanjam vrsna konja. Što li me samo ponukalo
da to učinim? Ali, što je, tu je. Garricku se to neće svidjeti, ali možda ti
dopusti da jašeš na srebrnoj kobili kada dozna da ti je pripadala u tvojoj
domovini.
Brenna je bila primorana oboriti pogled kako ne bi primijetio iznenadnu
radost koja je u njima zaigrala. Nije mogla vjerovati. Willow je bila tu? I
bila je njezina – ne Garrickova, nego njezina?
Anselm je prišao vratima, spremajući se otići. Brenna je znatiželjno
zurila u njegova leđa. Zašto bi učinio takvo što? Nakon svega što joj je
priuštio, bilo joj je potpuno nezamislivo da bi mogao biti milostiv.
Kao da je načuo njezino neizgovoreno pitanje, Anselm se okrenuo na
vratima. – Erin će ti reći za konja. Ne očekujem da će se zbog toga tvoji
osjećaji prema meni promijeniti, ali i to je nekakav početak. – Zahihotao se.
– Moji će te postupci zasigurno zbuniti.
Kakvi god njegovi razlozi bili, Willow je bila tu i ponovno je bila
njezina. Sada je imala razloga izložiti se ledenom dahu zime. Trebat će joj
hlače kako bi je zaštitile od studeni i kako bi mogla udobno jahati.
Brenna se iznenada pretvorila u vihor koji je neobuzdano stao vrludati
po sobi. Odavna već nije osjetila takvu sreću. Čak ni spoznaja da
novostečenu sreću može zahvaliti Anselmu nije joj pokvarila veselje.
Garrick bi joj pak mogao zabraniti da izvodi Willow na jahanje nakon
njezina susreta s dvojicom muškaraca. Namrštila se, ali samo na trenutak.
Nije ju mogao zaustaviti ako nije bio tu. A kada se vrati... pa... neka ga nosi
vrag. Neka je samo pokuša zaustaviti!
22

renna je ušla u staju pa hitro zatvorila velika vrata kako bi zadržala


B studen vani. Bila je zamotana u debeo ogrtač načinjen od medvjeđe
kože koji joj je Garrick bacio jednoga dana kad su posljednji tračci ljeta
iščeznuli. Svi su robovi ovdje imali vlastite ogrtače ili prsluke, sašivene od
starih krzna koja se smatralo bezvrijednima za trgovanje.
Brenna nije bila nimalo zadovoljna svojim ogrtačem. Iako je krzno bilo
čisto, koža je bila gruba i nevjerojatno teška. Bila je uvjerena kako joj je
Garrick dao najteži ogrtač koji je uspio pronaći, samo kako bi joj
napakostio. Međutim, bilo je to jedino što će dobiti, osim ako se ne odvaži
opljačkati zakračunato skladište u kojem je Garrick čuvao odjeću, namirnice
i svoje ostale dragocjenosti. Bila je odlučna jednog dana to i učiniti, uz
Erinovu pomoć. Kada se odluči na bijeg, trebat će joj i oružja koja su
također bila pohranjena ondje.
Staja je bila topla, a opori miris konja i stajskoga gnojiva ispunio ju je
nostalgijom za domom. Kao dijete, većinu je vremena provodila u očevoj
staji – kada god nije vježbala borbu oružjem ili nekamo pratila Angusa.
Erina nije bilo nigdje na vidiku. Vjerojatno je spavao u stražnjem dijelu
staje, ali Brenna nije žurila probuditi ga, barem ne još. Jedva je uspijevala
obuzdati uzbuđenje dok je pogledom pretraživala staju, tražeći Willow.
Kada je ugledala srebrnu kobilu, jurnula je prema njoj sa suzama u očima.
– Oh, Willow, prekrasna moja Willow. Bila sam uvjerena kako te više
nikada neću vidjeti! – zavapila je Brenna.
Istini za volju, već je počela sumnjati da će ikada više vidjeti bilo što iz
domovine, uključujući i tetu i polusestru. Jednom je zamolila Garricka da je
povede kako bi ih obišla, ali on je odbio bez ikakva objašnjenja, a ona je
bila odveć ponosna da bi ponovno upitala.
Čvrsto je obgrlila kobilji vrat, a životinja je stala frktati i tresti glavom.
– Tako mi je drago vidjeti te – rekla je nježno – toliko da ću ti čak oprostiti
što si me zbacila kad sam te posljednji put jahala. Ovdašnji je život paklen,
ali ti ćeš stvari učiniti podnošljivima.
– Tko je to? – začula je Erinov glas iz stražnjeg dijela staje prije nego
što je starac došao naprijed. – Oh, ti si, djevojče. Što te dovodi ovamo?
Brenna se nervozno ugrizla za usnicu. Nije joj bilo drago lagati Erinu,
ali nije se usudila svoju tajnu povjeriti ikome, čak ni ovom starcu kojeg je
smatrala prijateljem.
– Anselm je jučer došao u kuću – odgovorila je naposljetku. – Dugo je
govorio, ali nisam razumjela ništa što je rekao. Došla sam vas priupitati što
je htio. – Brenna se ponovno okrenula Willow, a radost koja joj je prožela
glas bila je nepatvorena. – Zatekla sam svoju kobilu došavši ovamo, Erine!
Što će ona ovdje?
Erin se nasmijao, posve nesvjestan njezine varke. – Ždrebica je ponovno
tvoja, djevojče. Anselm je osobno došao kako bi ti je podario.
– Je li rekao zašto?
– Ne, samo da se pobrinem da Garricku bude jasno kako konj pripada
tebi, a ne njemu.
Brenna nije uspjela suspregnuti smijeh. – Mislite li da će Garrick biti
ljutit?
– Naravno da hoće, baš kao što je ljutit zbog svega u posljednje vrijeme.
Nije mi jasno što je tom dečku. Gori je sada nego prije nekoliko godina kada
se ta zla narav prvi put ispoljila.
– Hoćete reći kada ga je Morna napustila?
– Da.
– Mislite li da je loše raspoložen jer se Morna vratila? – upitala je.
– Uistinu ne bih znao.
Brenna nije uspijevala proniknuti u Garrickovu otresitost ništa
uspješnije od bilo koga drugoga. Nije bio tako odbojan kad ga je tek
upoznala. Tada je bio duhovit i često se šalio s njome. Sada se više nije
smijao, a kada bi progovorio, riječi su mu bile grube. A opet, gotovo da
uopće nije razgovarao s njome prije nego što je posljednji put otišao. Činilo
se kao da su otpočeli tihi rat, govoreći samo pogledima.
Brenna se ispočetka nadala da je ona uzrokom njegova tmurnoga
raspoloženja, ali nije joj padao na pamet nijedan dobar razlog zašto bi bilo
tako. Ne, Morna je bila uzrok, bila je sigurna u to. Morna je postala dijelom
Garricka, iako ju je sada mrzio. Ali jedini razlog zbog kojeg ju je mrzio bio
je taj što ju je tako duboko volio. Ta je pomisao uznemiravala Brennu pa ju
je potisnula kako ne bi o njoj razmišljala.
– Izvest ću kobilu na jahanje – rekla je odlučno. – Imate li što protiv?
– Ne, ali...
Kada nije nastavio, osmjehnula se. – Hoću li se vratiti? – Kimnuo je
glavom posramljeno, a ona je dometnula: – Još uvijek nemam razloga
napustiti Garrickovu kuću.
– Ali sada imaš svoju kobilu, i to snažnu kobilu koju poznaješ i kojoj
vjeruješ. Može te odnijeti kamo god poželiš.
– Ne može me odnijeti kući, Erine – promrmljala je Brenna, a dio
radosti na trenutak joj je iščeznuo iz očiju. – Hajde, pomozite mi da je
osedlam. Prošli su mjeseci otkako sam posljednji put jahala, a čak i duže
otkako sam posljednji put jahala Willow. Neću dugo, jer sam sigurna kako
će me studen potjerati natrag kući.
– Barem priznaješ da je ovo sada tvoj dom – uzvratio je Erin, prebacivši
sedlo Willow preko leđa.
– Dom je ondje gdje je srce, a moje srce ostalo je s druge strane onog
crnog mora.
– Za tvoje se dobro nadam da će te i tvoje srce jednoga dana slijediti
ovamo, djevojče.
*
Dolazeći s istoka, Garrick se probio kroz šumarak gustih borova, zaustavivši
konja na rubu gaja kada je ugledao jahača kako galopira otvorenim poljem
visoke trave, mjestimično prekrivenim snijegom. Jasno je vidio jahača jer su
mračno nebo prošarale plave zrake, pruživši mu dovoljno svjetla da jasno
vidi daleko pred sobom, čak i bez sunčeva sjaja.
Garrick je ostao sjediti u sedlu, diveći se gracioznosti srebrno–sivog
konja koji je jurio poljem, ali nije prepoznao životinju kao svoju ih nekog
od svojih susjeda. Međutim, prisjetio se da je vidio takva konja u očevoj
staji.
Jahač je bio malen. Posve sigurno nije se radilo o njegovu ocu ili
Hughu. Možda njegova mati? Garricka je obuzela znatiželja, sve dok
jahačeva krznena kapa nije pala na tlo, otkrivši crnu kosu koja se skrivala
ispod nje. Potom je osjetio kako mu nutrinom ključa bijes.
Brenna je ukrala očeva konja. Nije postojalo nijedno drugo razumno
objašnjenje – odlučila je pobjeći. Prvi mu je poriv bio dati se u potjeru za
njom i smjesta joj dati do znanja da nije uspjela. Ali, meškoljenje vlastitoga
konja podsjetilo ga je da je njegovo kljuse umorno i da nije u stanju izdržati
žustru potjeru.
Prije nego što je Garrick uzmogao donijeti odluku, Brenna je zauzdala
svojega konja pa se u širokom luku vratila prema izgubljenom pokrivalu za
glavu, ali nije se zaustavila kako bi ga pokupila. Umjesto toga, čvrsto se
držeći za konjsku grivu, zanjihala se prema tlu kako bi ga pokupila u
prolazu.
Garrick se ukočio. Mogla je slomiti svoj budalasti vrat da je izgubila
uporište na životinji! Ljutnja je nanovo proključala dok je promatrao kako
okreće konja ne bi li pokušala ponovno. Ovoga je puta uspjela. Sada je
povukla uzde kako bi zaustavila konja, bacivši kapu u zrak pa je uhvativši
poput djeteta koje je osvojilo vrijednu nagradu. Unatoč ogromnoj
udaljenosti koja se ispriječila između njih, mogao je čuti njezin nesputan
smijeh, nešto što je iz Brenninih usta dotada čuo samo jednom.
Prije negoli je uzmogao u svojemu umu posložiti sve zbunjujuće misli i
osjećaje, Brenna ga je dodatno iznenadila okrenuvši konja i davši se u galop
natrag u smjeru iz kojeg je došla. Garrick se opustio, a ljutnja se smirila.
Zaboravio je i na sumnje da je ukrala očeva konja. Najvažnija spoznaja u
njegovu umu bila je ta da nije namjeravala pobjeći kako je isprva vjerovao.
Neće je morati kazniti kao odbjeglu robinju. Bilo mu je drago jer joj uistinu
nije imao želje učiniti nešto nažao.
Više je nije mogao vidjeti jer je zamakla iza brežuljaka koji su vodili ka
njegovu domu. Zvuk njezina razdragana smijeha još mu je odjekivao u
mislima, baš onako kao što je to bilo i onog dana kada ju je gledao kako
nudi Coranu poduku iz jahanja. Još ga je mučilo što je više uživala u društvu
običnog roba nego u njegovu.
U mnogome je Brenna još uvijek bila dijete. Njezini ispadi i
posvemašnji inat bili su dokaz toga, kao i ludost kojoj se upravo osvjedočio
na polju. Još se uvijek tvrdoglavo i grčevito držala prošlosti, tih godina
svojega djetinjstva kada je uživala potpunu slobodu živjeti nesputano i
ostvariti svoju želju da postane sinom lorda Angusa, umjesto njegovom
kćeri. Linnet mu je otkrila puno o Brenni, stvari koje su bile sušta suprotnost
većini onog što mu je ispripovijedala Cordella. Nije znao kojoj od dviju
žena vjerovati. Bio je sklon vjerovati Cordellinu opisu Brenne jer je on
uvelike odgovarao njegovu viđenju žena općenito. Ali uvidio je istinu i u
riječima Brennine tetke da djevojka tek treba do kraja odrasti.
Tako mu bogova, opčinila ga je! Nije malu zavodnicu uspijevao istjerati
iz vlastitih misli ni kada bi se svojski potrudio. Nadao se da će duga
odsutnost od doma pomoći, ali čak i dok je vrebao plijen, Brenna i njezina
tvrdoglavost nisu mu napuštali misli. Činjenica da je Brenna rasplinula
njegovo tugovanje za Mornom predstavljala je malu utjehu jer su mu misli i
dalje bile jednako mračne. Od plavokose kuje do goropadnice vrane kose –
obje su bile iste, nijednoj se nije dalo vjerovati.
Garrick je potjerao konja prema kući. Vraćao se s mnoštvom krzana
koje je trebalo nasoliti i staviti na sušenje kako bi bila spremna za proljeće,
kada će ponovno isploviti prema trgovačkim središtima na istoku. Probudio
je dva crna medvjeda iz zimskoga sna i oborio jednog od njih.
Bila je to savršena izlika da pozove susjede na gozbu pa da skupa
proslave. Brenni se to neće svidjeti, ali dovraga i s njom. Medvjeđu će kožu
prodati na proljeće, a možda i Brennu skupa s njome. Bio je to dobar način
da zaboravi na postojanje keltske djevojčure. Samo što nije bio siguran da bi
to pomoglo.
23

B renna je stajala ispred vatre u kuhinjskoj izbi, omotana toplim vunenim


pokrivačem, žustro trljajući ruke kako bi odagnala hladnoćom izazvanu
obamrlost. Sumnjala je da će se ikada uspjeti naviknuti na tako studeno
vrijeme, ali kad idući put odluči izaći, bolje će se pripremiti.
Tiho kucanje privuklo joj je pozornost pa se oprezno udaljila od vatre
kako bi otvorila stražnja vrata, još čvršće omotavši pokrivač oko sebe.
Sakrila se iza vrata kako bi izbjegla iznenadan nalet studenog vjetra pa ih
hitro zatvorila čim su Janie, Maudya i Rayna ušle.
Starica je negodujući svukla ogrtač pa ga objesila pokraj vrata. – Zašto
zakračunavaš kuću, djevojko? Gospodaru se to neće svidjeti.
– Zar nisi čula za zaklano pseto koje sam našla na pragu? – uzvratila je
Brenna kiselo.
– Svi smo čuli za mrtvog mješanca, ali to nije razlog da se vrata
zakračunaju – uzvratila je Rayna, udaljivši se prema ognjištu kako bi dodala
još drva na vatru. – Da, nema sumnje da je to bilo djelo klana Borgsen –
nastavila je. – Zavada između njih i Haardrada dugo nije dovela do
krvoprolića. Sada samo jedni drugima kolju stoku.
– Kakva zavada?
– Nemamo ovog trenutka vremena za tu pripovijest – ubacila se Janie
skinuvši ogrtač. – Gospodar se vratio i zapovjedio nam da pripremimo sve
za gozbu.
– Brennino se srce ubrzalo čuvši da je Garrick kod kuće, ali pomisao na
gozbu poput one posljednje istodobno ju je natjerala da se namršti. – Gdje je
on?
– Otišao je okupiti susjede kako bi donijeli medvjeda kojeg je oborio –
veselo je odgovorila Maudya, očito se radujući ponovnom okupljanju
muškaraca. – Erin nas je poslao ovamo da pristavimo lonce i pripremimo
dvoranu. Coran donosi bačve piva iz skladišta.
– A koliko će gozba ovog puta trajati?
– Teško je reći. Kako je zima, nitko nema pametnijeg posla pa bi se
mogla razvući tjednima.
Kako se Garrick mogao tako ponašati nakon što je bio odsutan tri
tjedna? Pitala se hoće li biti sretan što je ponovno vidi. Uštipnula se zbog
svojih luckastih promišljanja pa stala žustro mesti dvoranu. Ne smije
zaboraviti da je samoj sebi obećala mrziti Garricka. Neće mu učiniti nikakve
ustupke, neće mu podariti čak ni smiješak dobrodošlice.
Do trenutka kada je Garrick ušao u dvoranu, Brennu su vlastita
promišljanja već dovela u stanje poprilične ljutnje. A ipak, ugledavši ga
kako stoji pokraj sklepanog zida koji je odvajao kuhinjsku izbu od hladne
dvorane, srce joj je zaigralo, a ljutnju je na trenutak smetnula s uma. Stajao
je s Perrinom, smijući se nečemu što je drugi muškarac rekao. Tada ju je
ugledao, a pogledi su im se susreli u trenutku koji se doimao poput nježnog
milovanja.
Izgubila se u tim vodenasto plavim očima, još uvijek ozarenima
smijehom, ali ne zadugo. Neki ju je strogi glas u glavi prekorio, a ona je
teška srca odvratila pogled.
Prošlo je samo nekoliko sekundi prije nego što je osjetila Garrickovu
prisutnost neposredno iza sebe. Uhvatio ju je za lakat i bez riječi ispratio iz
dvorane. Prošli su pokraj Perrina, koji se nasmiješio, i pokraj Gorma, koji je
s još dvojicom muškaraca upravo ulazio na stražnja vrata. Garrick ih je sve
ignorirao, pa je odvukao za sobom uza stube. Kada su se popeli na vrh
stubišta, konačno se otrgnula iz njegova stiska.
– Kamo me vodiš, Vikinže? – zahtijevala je strogim šapatom.
– U postelju – odgovorio je, zgrabivši je i podigavši s tla prije negoli je
uzmogla umaći.
– Ali dolje te čekaju gosti! – protestirala je.
Garrick se od srca nasmijao. Bio je to zvuk koji je tako rijetko čula od
njega. – Oni mogu čekati, ja ne mogu.
Unio ju je u sobu, a Brenna je ostala osupnuta žudnjom koja joj je
preplavila sva osjetila. Sklopila je oči, boreći se protiv poriva da se prepusti
njemu i njegovim željama.
– Spusti me!
Vragolasto se osmjehnuo. – Kako želiš.
Ispustio ju je iznad kreveta, uspevši se potom i sam na njega, pa joj
koljenima obujmio bokove. Boreći se svom snagom, uspjela se uspraviti u
sjedeći položaj i gurnuti ga objema rukama što je snažnije mogla. Ali, uza
sva svoja nastojanja, nije ga uspjela pomaknuti ni milimetra.
– Je li moguće da ti nisam nedostajao, djevojčuro? – dražio ju je dok je
otpasavao remen, bacivši ga potom u stranu. Naslonila se na laktove i stala
nadmeno piljiti u njega.
– Zašto bi mi nedostajao? Nisi jedini muškarac ovdje, Vikinže.
Zaprepastila ju je hladnoća koja mu je trenutno obojila pogled.
– Nećeš ljubovati ni s kim drugim.
Sada je ljutnja prokuljala iz Brenne, a njezine su sive oči postale nijansu
tamnijima. – A što je s tvojim prijateljima? Rečeno mi je da im dopuštaš da
liježu s bilo kojom ropkinjom koju posjeduješ.
Osmjehnuo se čuvši riječi. – Znači li to da barem priznaješ da te
posjedujem, Brenno?
– Ne, ali tvoji ogavni prijatelji vjeruju da je tako – uzvratila je smjelo.
– Pa, njih se ne moraš bojati, djevojko. Neće ti dodijavati.
– Dakle, reći ćeš im da me ostave na miru? – upitala je iznenađeno.
– Da.
– Zašto? – upitala je sumnjičavo – Zasigurno ne poradi mene.
– Dovoljno je reći da te još uvijek ne želim dijeliti – priznao je pomalo
nehajnim tonom.
Brennin je pogled postao još ubojitijim. – Još... još! Uistinu si prijezira
vrijedan! Kada me se zasitiš, jednostavno ćeš me baciti pred vukove, ha? E
pa, kazat ću ti nešto. Upozorio si me da ne ljubujem s drugima. A sada ja
upozoravam tebe. Ako upoznam muškarca kojeg poželim, leći ću s njime,
bio on rob ili slobodan čovjek. A ti me nećeš zaustaviti!
– Dat ću te bičevati, ženo – rekao je hladno.
– Tada to učini smjesta, proklet bio, Vikinže! – zagrmila je. – Nećeš mi
prijetiti!
– Voljela bi to, zar ne? – Uhvatio ju je za zapešća pa joj raširio ruke,
prikovavši ih za postelju. – Vrlo si vješta kad mi treba odvratiti pozornost
od mojih nakana, djevojčuro.
– To mi nije bila namjera! – viknula je, frustrirano se meškoljeći pod
njim.
– Tada miruj.
Brenna je osjetila kako joj naviru suze kada joj je pustio jedno zapešće
kako bi joj zadignuo suknju pa spustio hlače. Osjećala se poput kurve.
Osjećala se prljavo, ali on to ne bi razumio.
– Mrzim te, Garriče! – prosiktala je, očajnički pokušavajući zaustaviti
suze, taj znak slabosti.
Nije odgovorio, nego joj je raširio koljena pa uronio između njih. Ali
kad je naposljetku spustio pogled na njezino lice i tamo ugledao suze,
skamenio se.
– Zašto plačeš? – upitao je iznenađujuće nježnim glasom. – Jesam li ti
nanio bol?
– Nisi. Mogu podnijeti bol koju nanosiš.
– Zašto onda plačeš?
– Ja nikada ne plačem! – otresla se djetinjasto.
– Niječeš li suze koje ti naviru na oči, Brenno? – Odmahnuo je glavom.
– Padaju li jer namjeravam ponovo s tobom voditi ljubav?
– To nije vođenje ljubavi, Vikinže. Silom se namećeš nesklonoj žrtvi.
– Bi li mi dopustila da vodim ljubav s tobom?
– Ja... ne, ne bih.
Sagnuo se i poljubio suze koje su joj se skotrljale niz sljepoočnice. –
Zašto onda to spominješ? – upitao je nježno.
– Ne bi to razumio.
– Ah, ali i te kako razumijem – rekao je obrubivši joj lice dlanovima pa
je nježno poljubivši. – Radije bi da vodim ljubav s tobom nježno nego
silovito. – Spustio je usne do njezina vrata. – Ali najradije bi da te uopće ne
uzmem. – Vratio se do usnica, ovog joj puta utisnuvši strastven cjelov, a
ona mu je rukama nesvjesno obgrlila vrat. – Nije li tako, Brenno?
Osjećala se poput lutke u njegovim rukama pa je odgovorila mehanički:
– Da, u pravu si.
– Tada idi.
Brenna je širom otvorila oči, a čarolija koja joj je obuzela osjetila
potpuno se rasplinula. – Molim?
Otkotrljao se pokraj nje pa zakopčao hlače. – Možeš ići. Nije li to ono
što si htjela?
– Ali, ne razumijem – odgovorila je, zamjetno iznenađena. Ustala je s
kreveta pa se okrenula prema njemu. – Više me ne želiš?
Nasmijao se. – Govoriš mi da me mrziš i da ne želiš moju pažnju, a
kada ti ostvarim želju, raspravljaš sa mnom. Odluči se, Brenno. Jesi li se
možda predomislila?
Njezine su se sive oči još više raširile. – Oh! – uzdahnula je ljutito pa
odjurila iz sobe.
Požurila je niz stube i nabasala na Janie koja je upravo krenula u
dvoranu, noseći mnoštvo praznih vrčeva. Čuvši kako Garrick izlazi iz sobe,
zaustavila je Janie i ponudila: – Ja ću ih ponijeti. – Hitro je uzela vrčeve
prije negoli je Janie uspjela odbiti.
Ušavši u dvoranu, progunđala je u sebi kada je vidjela za koga su vrčevi
bili. Stigli su Anselm i Hugh, skupa s Bayardom i još dvojicom muškaraca.
Brenna je zaškrgutala zubima pa nastavila prema dugom stolu oko kojeg su
se muškarci okupili.
Perrin joj je namignuo kada je prošla pokraj njega, natjeravši je da se,
unatoč samoj sebi, osmjehne. Pružila je vrčeve dvojici muškaraca koje nije
poznavala. Uronili su ih u ogroman kotao pjenušave medovine koji je stajao
na stolu. Potom je spustila jedan vrč pokraj Bayarda koji je, na sreću, bio
zaokupljen raspravom s Gormom pa je nije primijetio. Naposljetku je prišla
Anselmu i Hughu. Lice joj bilo prožeto prijezirom dok je stavljala vrčeve na
stol pokraj njih, ali prijezir se brzo prometnuo u nategnuti osmijeh kada joj
se pogled susreo s Garrickovim dok je on zauzimao mjesto na čelu stola.
U sljedećem je trenutku iznenađeno uzdahnula kada ju je Hugh zgrabio
oko struka pa privukao k sebi u krilo. – Dakle, ipak si uspio pripitomiti ovu
divlju zvjerčicu, brate – obratio se Hugh Garricku, hihoćući se. – Nisam
vjerovao da ćeš uspjeti.
– Nisam li rekao da hoću? – uzvratio je Garrick.
Brenna se prisilila ostati šutke. Da ju je držao bilo tko osim nesnosnog
Hugha, možda bi čak i razmotrila mogućnost očijukanja s njime. Ali ne i s
Hughom kojeg je prezirala.
– Tvoja je već tri mjeseca, a tako si rijetko kod kuće kako bi uživao u
njezinim čarima. Zašto je ne bi prodao meni? – ponudio je Hugh. – Dat ću ti
tri svoja najbolja konja... četiri ako se nećkaš.
Brennine su se oči prikovale na Garricka u iščekivanju njegova
odgovora. Obrve su mu se skupile i bilo je očito da mu se glavom roje misli.
Dlanove je sklopio pred sobom, a leđima se oslonio o naslon svoje stolice.
Kada nije smjesta odgovorio, Brenna je osjetila kako u njoj raste panika.
Nikada joj nije palo na pamet da bi je mogao prodati. S užasom je shvatila
da je uistinu posjeduje. Imao je pravo prodati je, a ona nije imala prava
odbiti njegovu odluku, kakva god ona bila.
U panici je gotovo odala svoju tajnu, da je shvatila Hughove riječi i da
zna što je ponudio, nakon čega bi stala preklinjati Garricka da odbije
ponudu. Međutim, zaustavio ju je Hughov nestrpljiv glas. – Dakle, što
kažeš, brate?
– Mogao si djevojku dobiti besplatno, ali odlučio si se za njezinu sestru
umjesto nje – podsjetio ga je Garrick.
– Istini za volju, nisam mislio da će ikada biti podložna. Htio sam
vatrenu djevojčuru, ali ova mi je gotovo odgrizla jezik kada sam je kušao.
Čini se da si je ipak uspio pripitomiti.
– Pa si se predomislio, ha? Čini mi se kako namjeravaš osnovati harem
poput onih kalifa na istoku. Sva sreća da imaš bojažljivu ženu kojoj ne
smetaju tvoji ljubavni pothvati, Hugh.
Stolom je odjeknuo smijeh svih koji su slušali, a pridružio im se čak i
Anselm. Jedini koji se nije smijao bio je Hugh, a Brenna se namrgodila kada
je stisak oko njezina struka postao snažniji.
– Nisi mi odgovorio, Garriče – uzvratio je Hugh hladno.
– Zašto želiš djevojku? – upitao je Garrick ozbiljnim tonom. – Nije
toliko umiljata koliko misliš. Jezik joj je oštar poput oštrice tvojega mača,
ali ti je, naravno, ne bi razumio. Tvrdoglava je, prkosna i svojeglava do
nepodnošljivosti, a usto je i nagle naravi. Pristao izgled jedina je kvaliteta
koja je iskupljuje.
– Odlike koje si upravo naveo razlog su zbog kojeg je želim. Divim se
njezinoj srčanosti.
– Osakatio bi je, Hugh, jer ne bi imao strpljenja za njezinu tvrdoglavost
– odgovorio je Garrick grubo, ublaživši potom ton i dometnuvši: – Kako
god, nije ni važno, jer je još ne namjeravam prodati.
– U tom ću se slučaju sada zabaviti sa zvjerčicom – rekao je Hugh pa
ustao od stola, ne ispuštajući pritom Brennin struk iz zagrljaja.
I Garrick se također osovio na noge, prostrijelivši brata ubojitim
pogledom. – Ne, brate, neću je ni prodati ni dijeliti.
Hugh je na trenutak oklijevao. Potom se nervozno osmjehnuo pa,
pustivši Brennu, ponovno sjeo za stol. Brenna je ostala ukočeno stajati,
osjećajući napetost koja se proširila prostorijom kao težinu koja joj pritišće
vrat.
Anselm je šutio dok su mu se sinovi prepirali, ali sada se nakašljao pa se
obratio Hughu strogim glasom. – Zadovolji se djevojčurom vatrene kose
koju imaš kod kuće i zaboravi ovu. Ona je mojom odlukom pripala
Garricku, a ako je ikada odluči prodati, prodat će je meni jer mu mogu
ponuditi više nego što bi ti bio voljan dati.
Oba su sina u nevjerici pogledala oca.
– Nisi li rekao da je ne želiš u svojem kućanstvu jer joj ne vjeruješ i
bojiš se da bi te pokušala ubiti? – podsjetio je Garrick oca. – Zašto bi je htio
otkupiti natrag?
– Darovao sam ti je u nadi da ćeš je htjeti zadržati, ali ako to ne želiš,
radije ću je osloboditi nego znati da pripada nekome drugome.
– Platio bi mi bogatstvo, koje bih zasigurno tražio, samo kako bi je
oslobodio? – upitao je Garrick.
– Tako je, bih.
– Takvo je što nečuveno, oče – pobunio se Hugh.
– Učinio bih to, unatoč tome.
Brenna se zapanjeno zapiljila u Anselma. Već je drugi put bila prisiljena
osjetiti zahvalnost prema njemu. Proklet bio! Kako ga sada, znajući sve ovo,
može ubiti?
– Idi pobrinuti se za hranu, djevojko – zapovjedio je Garrick nepotrebno
oštrim tonom.
Okrenula se prema njemu, a dočekao ju je njegov mrgodan pogled,
ostavivši je u uvjerenju kako ga očeve riječi nisu odveć usrećile.
– Ne moraš vikati, Vikinže. Sve je u redu s mojim sluhom – nadmeno
ga je prekorila pa se okrenula kako bi otišla. Međutim, prvo se zaustavila
pokraj Perrina pa se sagnula kako bi mu nešto šapnula u uho. – Čini se kako
ćeš čekati dovijeka da ga zatekneš u dobru raspoloženju. Jadna Janie.
– Jadan ja – odgovorio je šapatom, lica prožetog tugom. Potom se
vragolasto osmjehnuo. – Puno bi pomoglo kad bi mu se ti nasmiješila.
Brenna se uspravila glasno se nasmijavši. – Srami se, Perrine, što si se
drznuo čak i predložiti takvo što.
Potom je napustila dvoranu, povukavši se u kuhinjsku izbu, potpuno
nesvjesna da ju je Garrick ispratio očima čija je boja sada potamnila u onu
olujnih voda dubokog mora.
24

renna se pitala hoće li do kraja svojih dana ugledati nešto tako lijepo
B poput sjevernih svjetala. Zadivljeno je zurila u kovitlac ljubičaste
izmaglice na nebu. Tlo, zgrade i sve oko nje bilo je okupano jarkim,
ljubičastim sjajem. Komu bi uopće trebalo sunce da mu obasja put ako bi
mogao imati ovako veličanstven izljev boja namjesto njega. Da barem nije
bilo tako studeno, Brenna bi ostala i promatrala svjetlucavu izmaglicu do
beskonačnosti. Ali bilo je hladno, iznimno hladno.
– Pođimo, Corane, prije nego što mi se noge pretvore u led, a s njima i
ostatak mene.
Ubrzala je korak kako bi ostala uz bok mladom muškarcu. I on je bio
okupan ljubičastom svjetlošću i izgledao kao da mu je mjesto na nekakvoj
tapiseriji.
Posrećilo joj se kad je Coran upitao je li im potrebno još štogod iz
ostave prije negoli se povuče na počinak. Istini za volju, nije im bilo
potrebno ništa što nije moglo čekati do jutra, ali Brenna se hitro snašla pa
mu rekla da su im zalihe raži za kruh pri kraju i da bi, ako odu donijeti raž
sada, Coran mogao ostati dulje spavati ujutro.
Coran je pričekao dok Brenna nije izvukla dvije prazne vreće iz malog
spremišta ispod stuba gdje su čuvali hranu i začine. Sakrila je jednu od
vreća ispod ogrtača pa rekla Coranu da će poći s njime za slučaj da primijeti
još štogod što bi im moglo ustrebati.
Bila je to prilika kojoj se nadala. Mogla bi pribaviti oružja koja će
potom sakriti dok joj ne zatrebaju. A ako uspije pronaći lakši ogrtač, mogla
bi ga zamijeniti za svoj, iako je sada morala priznati kako teški ogrtač dobro
čuva toplinu.
Brenna je bila zahvalna jer je kasno i jer su ostale žene bile zaposlene
čišćenjem ostataka pečenog medvjeda koji je ranije poslužen u dvorani.
Coran je otključao čvrsta vrata skladišta pa hitro užegao svijeću koja se
nalazila pokraj ulaza. Brenna je s razočaranjem primijetila da se u prostoriji
nalazi isključivo hrana, ali i da je poprilično popunjena. Velika bačva poput
one koje se nalazila pokraj kuće i u kojoj se, tijekom toplijih dana, skupljala
kišnica, bila je gotovo do vrha ispunjena ječmom, a druga je bila puna zobi.
Usoljeno meso divljači koju je Garrick ulovio visjelo je s krovnih greda.
Bilo je tu i nekoliko bačvi raži te jedna bačva puna planinskih jabuka i
drugog suhog voća. Velike vreće napunjene graškom, lukovicama i
orašastim plodovima, kao i manje vreće ispunjene travama i začinima, bile
su naslagane na policama postavljenim na zidove. Ono što je Brenna tražila
očito se nalazilo iza drugih zaključanih vrata sa stražnje strane skladišta,
gdje je nadograđena manja prostorija.
– Što se nalazi tamo, Corane? – upitala je Brenna, vješto hineći nevinost
dok je pokazivala prema zatvorenim vratima.
– Tamo gospodar Garrick čuva svoje bogatstvo.
– Imaš li ključ?
– Da – odgovorio je Coran. – Ali dopušteno ga je upotrijebiti isključivo
ako gospodar tako naredi.
– Nikada ga nisi upotrijebio?
– Naravno da jesam – uzvratio je ponosito. – Četiri puta godišnje kada
čistim i laštim oružje koje se tamo čuva. A tamo odlažem i krzna po
štavljenju.
– Bi li mogao na trenutak otključati vrata, Corane? Htjela bih samo
poviriti.
– Ne, ne smijem.
– Molim te, Corane – Brenna se stala umiljavati. – Gospodar ne mora
znati. Mogla bih malo razgledavati dok ti napuniš vreću žitom.
Coran je sporo odmahnuo glavom. Bilo je očito kako ga užasava sama
pomisao na ono što ga Brenna moli. Međutim, ona je bila odlučna ući u tu
prostoriju.
– Ne smijem, gospo Brenno. Bičevali bi me da gospodar dozna, možda
čak i gore od toga.
– Ali on neće doznati, dajem ti svoju riječ – ustrajala je Brenna. –
Zabavlja se u dvorani i čak ne zna da smo ovdje. Molim te, Corane... za
mene.
Oklijevao je samo još nekoliko sekundi pa se plaho osmjehnuo. – U
redu. Ali samo onoliko dugo koliko mi bude trebalo da napunim vreću. –
Prišao je vratima pa ih otključao. – I ne smiješ ništa dirati.
Razdragano se nagnula prema njemu i poljubila ga u obraz. – Hvala ti,
Corane. Neću ti ovo zaboraviti.
Obrazi su mu porumenjeli, a on je sramežljivo pognuo glavu pa pošao
puniti vreću.
Brenna je širom otvorila vrata kako bi pustila svjetlost svijeće u manju
prostoriju. Očekivala je pronaći blago, ali nipošto u onim količinama koje je
uspijevala nazreti čak i na prigušenom svjetlu. Bila je tu mala gomila krzana
koja će do proljeća narasti, a pokraj nje nalazila se otvorena škrinja sa
skupocjenim materijalima: svilom, brokatom i baršunom načinjenima od
najfinijih tkanina. Na polici na zidu bili su poslagani prekasni pehari od
mjedi, srebra, pa čak i od zlata, optočeni draguljima. Pokraj njih nalazile su
se izrezbarene i ugravirane srebrne plitice i vrčevi.
Na dugom su se stolu nalazili mnogi neobični i vrijedni predmeti: figure
načinjene od mramora i bjelokosti, zlatni svijećnjaci, malene mjedene
kadionice za tamjan, križ optočen draguljima, šahovske figurice od
bjelokosti i mnoga druga blaga. U izrezbarenoj škrinji od tikovine,
obloženoj baršunom, koja se nalazila u jednom kutu stola, Brenna je
ugledala nakit koji joj je opio sva čula: ogrlice s rubinima i dijamantima te
zlatne i srebrne narukvice, neke optočene dragim kamenjem, a druge
profinjeno izrezbarene. Druga je škrinja, ispunjena zlatnim i srebrnim
kovanicama, ležala otvorena na podu.
Naposljetku joj je pogled zapeo za oružje. Na dva bočna zida visjela su
najraznovrsnija oružja: samostrijeli i strijele, koplja raznih duljina, sjekire i
široki mačevi, toljage sa šiljcima, a na zasebnoj polici ležali su bodeži
optočeni dragim kamenjem. Brenna im je prišla pa uzela onaj optočen
jantarom. Možda će je jantar, koji je navodno bio Thorov omiljeni kamen,
štititi. Doduše, nije da joj je bila potrebna Thorova pomoć.
Pogled joj se zaustavio na samostrijelima kojima je također vrlo vješto
rukovala. Uzela je jedan, a s njime i poveću zalihu strijela. Sve je skupa
stavila u vreću vezanu o pojas pa zadjenula i mač. Nije bio onako lagan kao
njezin stari mač, ali njezino ljubljeno oružje bilo je zauvijek izgubljeno.
Napunivši vreću, zaputila se prema vratima, ali za oko su joj zapele crne
kožnate čizme. Njezine! Na polici pokraj njih našla je svoju odjeću, istu onu
koju je nosila na očevu ukopu. Još uvijek je bila odjevena u nju kada je
izgubila najvažniju bitku svojega života, onu u kojoj ju je porazio Anselm
Haardrad.
Hitro je zgrabila ono što joj je nekoć pripadalo, omotala ogrtač oko sebe
pa napustila prostoriju baš u trenutku kada ju je Coran pošao tražiti.
– Nisam znala da je Garrick ovako bogat – primijetila je Brenna
nelagodno. Molila se Bogu da Garrick ne primijeti krađu.
– Da, nema ih puno koji to znaju.
– Ali kada je tako mlad uzmogao nagomilati takvo bogatstvo? Mora da
je mnogo pljačkao u mladosti.
Coran se osmjehnuo. – Ne. Većinu onog što posjeduje donio je sa
sobom, s istoka. Naš je gospodar umješan trgovac.
Nakon što je Coran zaključao vrata, zajedno su se vratili u kuću. Čuvši
zvuke veselja iz dvorane, Brenna je Coranu poželjela laku noć pa se hitro
povukla u šivaću sobu.
*
Iako je prošla ponoć, Brenna je još uvijek bila budna. Okretala se u postelji,
pokušavajući se zavući dublje pod krzna. U sobi se nalazio mali kamin, ali
nije se potrudila zapaliti vatru u njemu. Sada je požalila zbog toga. Čudno,
ali nije se sjećala da joj je kod kuće ikada bilo hladno. A ipak, i tamo je bilo
ledenih zima.
Dom – tako daleko. Tamo nije ostao nitko uz koga bi se mogla osjećati
kao kod kuće. Otac joj je jako nedostajao. Da je živ, prevrnuo bi nebo i
zemlju tražeći je. Utješna pomisao, ali bez ikakva doticaja sa stvarnošću.
Nedostajala joj je i Linnet koja je bila tako blizu, a opet tako nedostupna. I
tako joj Bog pomogao, nedostajala joj je čak i njezina polusestra.
Ako se ne prestaneš samosažalijevati, uskoro ćeš zaplakati, prekorila je
samu sebe. Trenutak poslije, čula je škripanje stuba koje su se povijale pod
velikom težinom i začula kako je Garrick urlikom doziva niže niz hodnik.
– Brenno! – viknuo je ponovo.
– Tako ti svetaca, Vikinže, želiš li vikanjem sravniti kuću s tlom? –
promrmljala je sebi u bradu dok je hodala prema vratima kako bi ih otvorila.
Tiho mu se odazvala: – Ovdje sam! Svojom si vikom sasvim sigurno
probudio svoju majku iz sna – dometnula je kada je došao pred nju. – Je li ti
ona uopće pala na pamet?
– Ta je izvrsna žena navikla na gruba buđenja tijekom proslava –
odgovorio je Garrick glasno, natjeravši Brennu da se namršti.
– Navikla je da je budi muž, da, ali ne i pijani sin – tiho ga je prekorila.
– Što si htio od mene?
– Nisam pijan, djevojko – odgovorio je prilično razgovijetno, a licem
mu se razlio smiješak, izmamivši mu jamice na obrazima. – A da
odgovorim na tvoje pitanje, želim te – dometnuo je sa smijehom,
obuhvativši je oko struka pa je podigavši i unijevši u svoju sobu. Ušavši u
odaju, spustio ju je na pod. Iskoristila je vrijeme koje mu je trebalo da
zatvori vrata kako bi mu umaknula, pobjegavši prema divanu. Kada se
okrenuo prema njoj, osmjehnuo se, ali nije joj prišao.
– Hoćeš li kušati vino sa mnom? – upitao je vrlo učtivo.
Oklijevala je, zbunjena njegovim raspoloženjem. Bio je to prvi put da
joj nudi vino. Prisjetila se da joj je jednom prilikom rekao kako robovima
nije dopušteno piti vino.
– Da, pit ću s tobom.
Sklupčala se na divanu, naslonivši se na naslon za ruke, dok je on iz
mješine punio dva pehara. Usamljena svijeća osvjetljavala je sobu
treperavim, slabašnim svjetlom, ali Brenna je unatoč tome jasno vidjela
Garricka. Nije se činio pijanim kako je ispočetka mislila. Presvukao se iz
odjeće koju je ranije nosio u tamnozelene hlače i čizme od meke kože, na
vrhu obrubljene bijelim krznom. Kratak kućni haljetak koji je nosio bio je
načinjen od bijele svile, čiji su rubovi i dugi rukavi bih prošiveni zelenom
niti. Na prsima mu je počivao zlatni medaljon s velikim smaragdom
uglavljenim u sredinu, zamijenivši ugravirani srebrni medaljon koji je inače
nosio. Izgledao je izrazito privlačno te noći, a Brenni je bilo teško odvratiti
pogled od njega.
Garrick joj je donio pehar. Otpila je samo maleni gutljaj gorko–slatke
tekućine, uživajući u okusu, pa potom uglavila pehar u svoje krilo dok ga je
promatrala kako odlazi zapaliti vatru na ognjištu. Potpuno je smetnula s uma
koliko je hladno; zapravo je zaboravila na sve osim na spoznaju o
Garrickovoj nazočnosti.
Vatra se rasplamsala, obasjavši sobu dodatnom svjetlošću. Garrick je
uzeo pehar pa joj se pridružio na divanu. Oslonio se leđima o zid i podigao
jednu nogu na divan, položivši potom ruku na tu nogu i otpivši pozamašan
gutljaj vina.
Brennu je iščekivanje da Garrick nešto pokuša činilo toliko nervoznom
da bi joj se ruke sasvim sigurno tresle da nije njima grčevito pridržavala
pehar u krilu.
– Vino ti nije po ukusu?
Prenula se kad je progovorio, pogledavši ga potom pogledom punim
krivnje. – Ne... hoću reći, dobro je.
Osmjehnuo se, uputivši joj znakovit pogled. – Ako me namjeravaš
zavlačiti pod izlikom da još nisi do kraja ispila vino, neće ti uspjeti. Ali ne
brini se, nisam u žurbi, stoga se opusti i uživaj u vinu. Možeš dobiti još kada
popiješ do kraja.
Brenna je poslušala njegov savjet pa iskapila opojnu tekućinu u nadi da
će joj smiriti živce. Međutim, nije se uspijevala opustiti, čak ni kada joj je
vino stalo grijati krv.
Naposljetku se naslonila na zid, počevši osjećati učinke vina. – Garriče,
što bi se zbilo sa mnom kada bi ti skončao?
Pogledao ju je sa smiješkom. – Smišljaš kakvu podlu izdaju?
– Nipošto. Borim se pošteno. Ali recimo da se ne vratiš s jednog od
svojih lovačkih izleta?
Garrick je uzdahnuo pa se zamišljeno zapiljio u pehar u svojoj ruci. –
Kako nemam ni kopiladi ni žene, sve što posjedujem pripalo bi mojemu
ocu. To bi te trebalo veseliti, Brenno – dometnuo je cinično.
Brenna je znala što time želi reći, ali nije mu to mogla otkriti. – Zašto bi
me to veselilo? Tvojega oca mrzim više i od tebe.
– Bi li ga i dalje mrzila kad bi te oslobodio? To je njegova želja – rekao
je Garrick uzrujano. – Požalio je svoju odluku da mi te podari.
Brenna je ispila vino do kraja pa uputila Garricku ozbiljan pogled. –
Tada me vrati ili prodaj svojem ocu.
Garrick je posegnuo za uvojkom kose koji joj je pao preko ramena,
počevši ga polako vrtjeti oko prsta. – A što bi učinila za mene, slatka
Brenno, da pristanem na takvo što?
Iznenađeno mu se zagledala u lice. Koju bi cijenu platila za slobodu? –
Bilo što – izgovorila je u jednom dahu.
– Vodila bi ljubav sa mnom?
Nije oklijevala. – Da, čak i to.
Garrick je odložio pehar pa je privukao u krilo, pridržavši joj leđa
dlanovima. Gledao ju je, cerekajući se, prije nego što joj je zario lice u vrat.
Usne su mu bile poput užarena željeza, a ona je počela tiho stenjati sve dok
mu usta nisu položila pravo na njezina, poljupcem koji je zahtijevao puno
više od puke reakcije.
Brenna je svoj prazni pehar ispustila na pod i primila njegovu glavu,
privukavši ga još bliže. Potpuno je izgubila prisebnost. Nije znala je li to
bilo zbog nagovještaja slobode ili radi nje same, ali nije joj bilo ni stalo.
Željela ga je.
Pobunila se kad ju je udaljio od sebe kako bi ustao, ali ponovno se
osmjehnula kada je vidjela da svlači odjeću sa sebe. Protegnula se, tromo i
zadovoljno, prije nego što je i sama prionula istom zadatku. Osovivši se na
noge, pijano se zaljuljala, počevši se hihotati.
– Malo odveć tvojega vrsnog vina, čini mi se.
Garrick nije ništa rekao, samo se osmjehnuo pa joj pomogao da se
izvuče iz halje, podigavši je potom u naručje i odnijevši je do kreveta.
Spustio ju je nježno i legao pokraj nje. Potom je na sebi osjetila njegove
dlanove, iznenađujuće nježne za nekoga tako brutalno snažnog. Milovao ju
je intimno, čineći joj nezamislive i divne stvari svojim prstima.
– Umiješ biti slatka poput meda kada to želiš – rekao je Garrick
hrapavim, potmulim glasom, očešavši usnama njezine.
– Kao i ti – promrmljala je, prstima mu promrsivši valovitu kosu.
– Moja keltska ljepotice – gugutao je, klizeći joj dlanom po trbuhu.
Usne su mu se spustile na njezine grudi. Trnci koji su joj prostrujali tijelom
učinili su je slabom, ali svejedno mu se pokušala oduprijeti, iako ne odveć
odlučno. Kada je podigla koljena, smirio ih je jednom nogom. Kada mu je
nokte zarila u ramena, izdržao je bol pa je, umjesto da joj prikliješti ruke,
poljubio poljupcem divlje strasti kojim ju je, naizgled, lišio posljednjih
tračaka snage volje i izbrisao joj sve drugo iz uma.
Sada je samo Garrick bio važan, njegovi cjelovi i ruke koje su je
milovale, njegovo tijelo koje se tijesno privinulo uz nju i koje se iznenada
našlo na njoj, njegov nabrekli ud koji je tražio ulaz u nju, te prvi slasni
prodor kada ga je konačno pronašao, dovevši je do ludila.
Ponavljala mu je ime, opet i iznova, dok se gibao u njoj, čvrsto ga
držeći privijenim uza se kao da mu rukama želi tijelo zauvijek stopiti sa
svojim. Ljubila mu je vrat, obraz, usne, predajući mu se nesputano. Potom
su joj se svi osjeti skupili u donjem dijelu tijela, omotavši se oko njegova
nabrekla uda tijekom posljednjeg prodora. Trenutak poslije, osjetila je
vlastito božanstveno pulsiranje.
Dosegnuvši vrhunac užitka, smjesta je podlegla učincima vina i vođenja
ljubavi. Zaspala je, ne pomaknuvši se kada se Garrick otkotrljao s nje kako
bi dohvatio pokrivače. Potom se potrbuške ispružio pokraj nje. Oslonivši se
na laktove, dugo ju je promatrao kako spava, pogledom koji je bio oličenje
nježnosti, tako neuobičajene za njega. Naposljetku je prebacio ruku preko
nje, posjednički je zagrlivši, pa i sam uskoro usnuo.
25

vuk borbe prenuo ju je iz čvrsta sna. Vidjevši da je sama, skočila je iz


Z kreveta zgrabivši prvu stvar koja joj je došla pod ruku, Garrickov bijeli
svileni haljetak, pa se odjenula dok je hitala iz sobe. Haljetak joj je jedva
dosezao do koljena, ali vlastiti je izgled nije previše zabrinjavao.
Na dnu stubišta sakrila se u sjene pa promatrala prizor u dvorani s
osjećajem sve snažnije brige. Oba su dugačka stola bila prevrnuta, a klupe
polomljene u triješće. Sadržaj velikog kotla medovine razlio se po podu
pokraj ostataka jutarnjeg objeda.
Brennine su oči panično pretraživale sobu. Nekoliko je mrtvih ili pijanih
muškaraca ležalo na podu. Neki su se borili šakama, drugi sjekirama ili
mačevima. Kako se, zaboga, ovakva kavga mogla zametnuti rano ujutro? I
gdje je, milostivi Gospode, bio Garrick?
Oči su joj nastavile sumanuto tražiti dalje, sve dok joj se pogled nije
spustio na Hugha koji je sjedio na klupi, naslonjen na zid. Jednom je rukom
pridržavao otečenu vilicu, ali ipak se hihotao razgovarajući sa suborcem na
podu. Brenna je spustila pogled pa uzdahnula. Na podu je ležao Garrick,
položivši jednu ruku na klupu. Oči joj više nisu vidjele ništa osim svježe
krvi razlivene po njegovim žutosmeđim hlačama i tunici.
Potpuno obuzeta brigom, zaboravila je na sve i potrčala prema njemu.
Smijao se nečemu što je Hugh rekao, ali kad je Brenna dojurila i kleknula
pokraj njega, smijeh je zamro. Okrenuo se prema njoj, u potpunosti
zapanjen, a potom mu je lice izobličila srdžba koja ju je natjerala da ustukne
pred njegovim ljutitim pogledom.
– Nemaš li nimalo srama, ženo? – upitao je grubo, zgrabivši joj ruku u
čvrst i bolan stisak. – Što te spopalo?
Nije joj bilo jasno o čemu govori. – Ozlijeđen si.
– Nisam! – zarežao je. – Ali čak i da umirem, to ne bi opravdalo tvoj
silazak među ove muškarce tako odjevena. Odlazi prije nego što se njihova
žeđ za krvlju prometne u žeđ za nečim drugim.
Nervozno se osvrnula i primijetila da su se mnogi muškarci prestali
boriti i da sada sa zanimanjem pilje u nju. Raspuštene kose koja joj je
neuredno padala preko ramena i duboka izreza na haljetku koji joj je gotovo
u potpunosti ogolio grudi, predstavljala je i te kako zamaman prizor.
– Nisam razmišljala, Garriče – promrmljala je dok joj je lice poprimalo
rumenije tonove. – Sve što sam htjela bilo je pomoći ti.
– Nikada ne razmišljaš, djevojko! – odgovorio je grubo, gurnuvši je od
sebe. – Sada se gubi iz dvorane!
Brenna se ugrizla za usnicu kako bi zaustavila njezino podrhtavanje.
Osjetila je kako joj u grlu raste čvor koji ju je stao gušiti, a u očima su joj
zablistale suze. Pojurila je iz dvorane prije nego što suze poteku i tako je
dodatno posrame.
Ponavljala je samoj sebi kako neće razmišljati o protekloj noći. Utrčala
je u šivaću sobu i zalupila vratima pa se sručila na gomilu krzana i popustila
pred bujicom suza. Ali samo nekoliko trenutaka poslije, odlučno je otrla oči.
– Nikada nisam plakala – prosiktala je – ne dok nisam upoznala njega!
Više neću proliti ni suze, ni iz kojeg razloga. Ako me može tako poniziti u
trenutku kad sam mu samo željela pomoći, neka ga nosi vrag! Neću ostati
ovdje tako dugo da ponovno padnem u takvo iskušenje.
Zarila je ruku u hrpu krzana pa izvukla vreću koju je večer prije sakrila
ondje. Nije ni sanjala da će joj ukradene stvari zatrebati ovako brzo, ali nije
mislila ni da bi Garrick mogao biti tako bešćutan.
Polako se preodjenula u svoju finu odjeću, uživajući u dodiru crnog
baršuna na svojoj koži. Njezina joj je muška odjeća donekle zaliječila
ranjeni ponos. Samopouzdanje joj se ponovno vratilo pa je imala osjećaj
kako može postići što god joj padne na um. Zadjenula je mač za pojas i
nagurala još krzana i kožnatog remenja u vreću kako bi poslije od njih
načinila gležnjake i navlake za ruke. Potom se vratila u Garrickovu sobu pa
uzela jedan od pokrivača s njegova kreveta.
Zagrnuvši se ogrtačem kako bi sakrila svoju odjeću, zaputila se prema
vratima na katu, gotovo se spotaknuvši o psa koji je ondje spavao. Kleknula
je i podragala ovčara po ušima.
– Je li i tebe protjerao iz dvorane? – Životinja joj je liznula dlan. – Nije
važno, stari prijatelju. Jesi li već bio vani jutros?
Otvorila je vrata, a pas ju je slijedio na svjež, kasnojutarnji zrak. U
posljednjih je nekoliko mjeseci prilično dobro naučila odrediti doba dana
prema položaju zvijezda. Bilo je čudno govoriti o jutru dok je sve bilo
obavijeno velom tmine. Možda je na južnom vršku Norveške sunce
obasjavalo tlo, ali ovdje, dalje na sjeveru, sunce bi se ukazalo na obzoru
samo oko podneva, obojivši tada nebo u zagasito plavetnilo.
Brenna se oprezno približila otvorenim vratima kuhinje, ali pas je
jurnuo unutra kako bi potražio ostatke hrane. Kada je vidjela da je za stolom
samo Maudya koja je rezala luk za juhu, ušla je i zaustavila se nasred
prostorije.
– Imaš li hljeb kruha koji bih mogla uzeti?
Maudya je iznenađeno podigla pogled. – Imam, ali kamo ćeš? Imamo
puno posla. Maloprije su načinili ogroman nered, netko to mora počistiti.
Brenna je čula smijeh iz dvorane. – Dakle, tučnjava je gotova? Znaš li
možda koji je bio povod?
– Garrick ju je započeo – odgovorila je Maudya kimnuvši glavom. –
Janie je bila tamo. Kaže da je Bayard izrekao neke stvari koje se Garricku
nisu svidjele. Gospodar ga je napao poput pobješnjela vepra, a to je
poslužilo kao izlika ostalima da potpuno izgube glavu.
– Jesu li Bayard i Garrick sada neprijatelji?
– Ne, Garrick se iskupio. Tako je to s prijateljskim tučnjavama.
– Hm! A što je to Bayard rekao Garricku? Je li Janie rekla?
– Ne – Maudya je uzdahnula, nadlanicom zagladivši pramen kose koji
joj je neprestano smetao.
– Teška noć? – upitala je Brenna sućutno.
Maudya se vragolasto osmjehnula. – Nije bilo tako loše.
– A Janie?
– Ovog joj se puta posrećilo. Perrin ju je odveo, a nitko nije ni
primijetio.
Perrin je za Brennu predstavljao zagonetku. Navodno je bio Garrickov
najbliži prijatelj, a ipak mu se bojao obratiti u vezi s Janie, koja mu je očito
bila i te kako važna. Je li Garrick uistinu bio tako zastrašujući, čak i među
svojim prijateljima?
– Dakle, imaš li hljeb kruha koji bi mi mogla udijeliti, Maudya?
Pregladnjela sam, ali prvo namjeravam poći na dugo jahanje kako bih
otupila oštricu boli.
– Kakve boli?
– Zar nisi čula kako me Garrick okrutno prekorio pred svim svojim
prijateljima?
Maudya se doimala preneraženo. – Učinio ti je to?
– Jest.
Izrazivši negodovanje, Maudya je uzela svježe ispečen hljeb kruha s
ognjišta pa ga zamotala u čistu krpu. – Pođi, djevojče.
– Ako me Garrick bude tražio, nemoj mu reći kako su me njegove riječi
povrijedile. Reci mu samo da sam poželjela poći jahati i da ću se uskoro
vratiti.
– Kako želiš, Brenno. Ali ako mene pitaš, trebala bi mu reći.
Brennine su se usne razvukle u širok osmijeh dok je hodala prema staji.
Maudya će Garricku prenijeti njezine riječi jer je jednostavno bila takva. On
će pretpostaviti da se zbog povrijeđena ponosa drži podalje od dvorane tako
dugo. Kasnije, kada naposljetku shvati da je pobjegla, mislit će da je to
učinila zbog njegovih grubih riječi.
Međutim, to je bila samo polovična istina, priznala je Brenna samoj
sebi. Više nije mogla vjerovati sebi kada je Garrick bio u pitanju, ne nakon
prošle noći. U njegovim se rukama pretvarala u podatnu glinu koju je on
oblikovao po svojoj volji. Svojim je poljupcima lomio njezin otpor, njezinu
volju. Takvo što nije mogla dopustiti. Bila je žena koja je navikla imati
potpunu kontrolu nad sobom. A ipak, kad bi je Garrick dodirnuo, pretvarala
se u lutku. Morala je pobjeći od njega, što je dalje moguće.
Erin nije bio u prednjem dijelu staje kada je ušla pa se zaputila ravno
prema Willow. Hitro je osedlala kobilu, moleći se da Erin spava ili da je
odsutan. Nije joj bilo drago lagati Maudyi, a lagati Erinu bilo bi čak i gore,
jer joj je starac uvelike prirastao srcu. Na sreću, nije ga bilo nigdje na
vidiku.
Uzela je dvije velike vreće zobi za Willow pa ih privezala jednu za
drugu i prebacila kobili preko slabina. Potom je iz vjedra s vodom napunila
četiri mijeha. Bila je spremna.
Ponukala je Willow niz puteljak iza staje, ali zaustavila se kada je pas
dotrčao za njom, cvileći i privlačeći neželjenu pozornost.
– Vrati se! – otresla se na životinju, bojeći se da je netko već primijetio
pomutnju. – Odlazi, psu.
Nastavila je jahati, ali pas ju je i dalje slijedio. – Odlazi, rekoh! Ne
možeš poći sa mnom. – Znatiželjno je naherio glavu i počeo mahati repom.
Brenna je uzdahnula. – U redu, ako toliko čezneš za uzbuđenjem, pođi sa
mnom. Nas ćemo troje biti neobična družina. Pas, kobila i odbjegla robinja.
Pojurila je na otvoreno polje, a pas ju je pratio u stopu. Nije imala
nikakve predodžbe o tome kamo ide, ali bila je slobodna i više nije
odgovarala nikome.
Zaustavila se na rubu šume pa se osvrnula prema kamenoj kući na litici.
– Zbogom, Garriče Haardrade od Norveške... zbogom, Garriče Kamena
Srca. Nimalo ne sumnjam da ću te se sjećati do kraja svojih dana.
Ponovno je u grlu osjetila grumen koji ju je gušio. – Trebala bi biti
sretna, Brenno – prekorila je samu sebe naglas. – Sada si slobodna.
Obala je bila siromašna divljači, a o ribarenju nije znala ništa. Na jugu,
koji se doimao najprimamljivijim odredištem, put joj je prepriječio fjord.
Činilo se najmudrijim zaputiti se prema istoku, ali Garrick će je tamo
najprije tražiti, ne sluteći da bi se usudila poći na sjever, gdje su zavijali
vjetrovi čak i studeniji od ovdašnjih. Poći će, dakle, na sjever.
– Možemo li preživjeti tamo do proljeća, psu? Do tada ću imati puno
krzana pa možemo pronaći neko naselje uz vodu. Kupit ćemo mjesto na
brodu koji plovi prema domu ili barem nekamo daleko od tvoje domovine.
Što kažeš?
Promatrao ju je u tišini.
– Da, mislim da možemo uspjeti. Ili to ili ćemo umrijeti pokušavajući...
trećeg izlaza nema – odgovorila je samoj sebi.
Garrick se netom uspeo na vrh stubišta kada se Maudya naumila
spustiti. – Gdje je Brenna? – zarežao je na nju. – Ako se opet duri zbog
onoga što se zbilo jutros, izdevetat ću je.
Maudya je problijedjela shvativši razmjere njegove ljutnje. – Upravo
sam vas pošla tražiti, gospodaru Garriče. Još se nije vratila. Nema je cijelo
poslijepodne i bojim se kako joj...
– Kamo je otišla? – prekinuo ju je, a oči su mu se ljutito skupile u dva
proreza.
Maudya se uzrujala i počela jecati: – Rekla je da ide jahati... kako bi
odagnala bol... jer ste je prekorili jutros.
– To ti je rekla?
– Rekla mi je da vam ne kažem, nego da vam samo kažem kako je
poželjela jahati i da će se uskoro vratiti. Ali, još uvijek je nema i bojim se da
ju je snašlo nekakvo zlo.
– Kakvo zlo?
– Borgseni su zaklali psa dok vas nije bilo. Neki od nas mislimo da će
im uskoro dodijati iživljavanje na životinjama pa će preći na robove.
– Što se zbiva, Garriče? – upitao ja Anselm podno stubišta.
Garrick mu se pridružio, zabrinuto se namrštivši. – Djevojka kaže da
Brenne nema od jutros i da je gotovo sigurno odjahala na onom konju kojim
si je podario.
– Dakle, svidio joj se dar?
– I te kako. Dovoljno da se više ne vrati. Maudya je uvjerena da su joj
Borgseni naudili.
– Nemoguće. Predobro poznajem Lathama Borgsena. Ne bi pribjegao
tako prljavim trikovima. Mogao bih se okladiti u vlastiti život.
– Slažem se, a to može značiti samo da je Brenna pobjegla – složio se
Garrick ogorčeno. – Prvo mi je daruješ, a onda njoj podariš sve što joj treba
za bijeg.
– Ne možeš krivnju za ovo svaliti na mene, Garriče – uzvratio je
Anselm ljutito. – Zaboravljaš da sam bio prisutan u dvorani jutros. Ne znam
što si rekao djevojci, ali prepoznao sam tvoj ton. Bio si nepotrebno okrutan.
Garrick je ostao bijesno zuriti u oca. – Vidio si kako je bila odjenuta!
Ušla je u dvoranu gotovo naga. I to ne slučajno, okladio bih se. Ona je
zavodnica, baš kao što joj tvrdi sestra. Želi svakog muškarca zavesti svojim
čarima.
– Nisam primijetio ništa od toga o čemu zboriš, samo brigu za tebe u
njezinim očima. A kako si je ti pozdravio? Isključivo srdžbom. Imaš još
puno toga naučiti o ženama, sine. Nije ni čudo da je pobjegla od tebe.
Garrick se ukočio čuvši očeve riječi. – Govoriš kao da ti je više stalo do
djevojke nego do mene? Je li tome tako?
– Nije, ali razumijem je bolje nego ti.
– U to nimalo ne sumnjam, jer je ja uopće ne razumijem.
Anselm se nasmijao. – Pomoći ću ti da je pronađeš.
– Ne, sam ću to učiniti – odgovorio je Garrick odlučno. – Valja je
podučiti lekciji koju neće tako skoro zaboraviti.
– Garriče!
– Ne miješaj se, oče. Oprao si ruke od Brenne kada si mi je podario.
Anselm je uzdahnuo, zureći u Garrickova leđa dok se ovaj udaljavao.
Tog je jutra bio zadovoljan kada se Garrick uvrijedio na Bayardovu
primjedbu o Brenni koja se, prema njegovim riječima, previše brzo
preobrazila iz divlje zvjerke u pitomo mače i da se, po svemu sudeći, radi o
varci. Bilo je očito da se Garricku nije nimalo svidjelo to što je čuo, iako su
riječi bile izgovorene u šali.
Mladićeva je reakcija dala Anselmu povoda vjerovati da je Garricku
uistinu stalo do djevojke. Samo dan prije svima je glasno rekao kako je ne
namjerava dijeliti. A sada ovo. Ah, hoće li to dvoje mladih ljudi dovijeka
ostati u ratu jedno s drugim?
26

renna je potaknula malenu vatru pa dodala još nekoliko grančica prije


B nego što je legla ne bi li odspavala nekoliko sati Bila je ugodno sita
nakon što je podijelila tustog, pečenog zeca sa psom. Willow je bila
pokrivena i spremna za noć, a pas joj je ležao pokraj nogu, na ležaju
načinjenom od starih krzana.
Zasad je sve išlo kao po loju. Divljači je u šumarcima bilo u izobilju, a
pronašla je i nekoliko izvora koji se nisu smrznuli i na kojima je mogla
nadomjestiti zalihe vode. Jedinu nelagodu uzrokovao joj je ledeni, sjeverni
vjetar koji je šibao njezin mali logor. Nije se uspijevala pošteno ugrijati čak
ni kada bi se šćućurila tik uz vatru. Barem nije pao novi snijeg povrh onog
koji je već prekrio tlo nakon posljednje oluje. Ovdje u šumi, bilo je mnogo
mjesta na kojima snijega nije bilo, baš poput ovoga na kojem se utaborila.
Prošla su četiri dana otkako je otišla od Garricka. Nakon tri dana jahanja
naišla je na još jedan fjord koji joj je prepriječio put prema sjeveru. Tako je
u konačnici ipak bila prisiljena skrenuti na istok, ali bila je uvjerena kako to
više nije važno. Dva je dana zametala Willowine tragove pa je Garrick
nikada neće pronaći.
Još dva dana jahanja trebala bi biti dovoljna. Tada će potražiti relativno
zaštićen kutak – možda gust šumarak ih zaštićenu guduru. Tamo će sagraditi
kolibu u kojoj će dočekati kraj zime. Sve se čini tako jednostavnim,
pomislila je Brenna dok ju je san pomalo svladavao. Trebala je napustiti
Garricka mjesecima prije.
*
Garrick je nabasao na logor usred noći, ali bio je toliko iscrpljen da nije
mogao osjetiti ništa osim neznatnog zadovoljstva jer je potragu konačno
priveo kraju. Njegov je pastuh bio na rubu iznemoglosti jer se Garrick
odmarao samo dvaput otkako je krenuo, a potratio je i cio dan pretražujući
brda na istoku.
Očekivao je pronaći Brennu na granici života i smrti, izgladnjelu i
promrzlu. Laknulo mu je kad je vidio da joj ide prilično dobro, ali nije mu
se pretjerano svidio samozadovoljan izraz koji joj je krasio lice dok je
spavala.
Sjahao je i svezao pastuha pokraj sive kobile pa se primaknuo vatri.
Legao je pokraj Brenne ne probudivši je. Sve što je namjeravao reći i učiniti
moglo je čekati jutro. Usnuo je.
*
Brenna se prenula iz sna kada joj je težina, koja joj se sručila na prsa,
ograničila kretanje. Pomalo dolazeći k svijesti, shvatila je da težinu koju je
osjećala na sebi nije sanjala, a oči su joj se u trenu otvorile i ugledale ruku
prebačenu preko njezinih prsa koja ju je prikovala uz tlo.
Oduprla se porivu da vrisne pa se polako i prestrašeno okrenula kako bi
vidjela ostatak dugačkog tijela pokraj sebe. Gotovo je počela vikati zbog
ogorčenja. Bilo je to previše, znatno više nego što je mogla podnijeti!
– Ti! – zagrmjela je, zbacivši njegovu ruku sa sebe, pa se žustro
osovivši na noge.
Garrick se prenuo iz sna i instinktivno posegnuo za drškom svojega
mača. Osvrnuvši se oko sebe i shvativši gdje se nalazi, vidno se opustio,
namrgodivši se potom kada mu je pogled zastao na Brenni koja je stajala u
raskoraku, dlanova položenih na bokove i očiju prepunih srdžbe i bijesa.
– Dakle, probudila si se.
Kako si me pronašao? – zahtijevala je dok joj je tijelo gotovo drhtalo od
siline bijesa. – Kako?
Ignorirao ju je trenutak, koliko mu je trebalo da zbaci sa sebe teški
ogrtač i otrese prašinu s odjeće. Nakon toga je odabrao ne odgovoriti joj na
pitanje, umjesto toga prijezirno odvrativši: – Vrlo si zorno potvrdila moje
mišljenje o ženskom rodu. Ne postoji nijedna među vama kojoj se može
vjerovati.
– Donosiš sudove prerano. Nikada nisam rekla da ću ostati s tobom. Da
jesam, ne bih pobjegla. A sada mi reci kako si me pronašao?
– Zaboravljaš da sam lovac, Brenno – rekao je iznenađujuće smirenim
tonom. – Dobar sam u onome što radim. – Ni divlje zvijeri – zaustavio se
pogledavši je prijetećim pogledom – ni odbjegli robovi ne mogu mi umaći.
– Ali zamela sam tragove! Trebao si tražiti južnije. Što te dovelo ovako
daleko na sjever?
– Priznajem da sam potratio cijeli dan jašući prema planinama, ali kako
tamo nisam pronašao tragova tvojega prolaska, vratio sam se. – Uputio je
ubojit pogled psu koji je, pun krivnje, pognuo glavu. – Kako nisam nigdje
mogao pronaći izdajničkog mješanca, znao sam da je pošao s tobom. Jako si
umješno zamela kobiline tragove, ali smetnula si s uma psa.
Bilo je prekasno za jadikovanje nad vlastitim propustima. Brenna je
jasno vidjela da je Garrick bijesan na psa, ali nije htjela da životinja pati
zbog nje.
– Nemoj ga kriviti jer je pošao sa mnom. Navabila sam ga da me slijedi
– lagala je – kako ga ne bi iskoristio da me pronađe.
Garrick se na trenutak nasmijao. – A na kraju me ipak odveo k tebi.
Prkosno ga je pogledala u oči, gotovo ga izazivajući. – I što sada,
Vikinže?
– Sada ću te odvesti kući.
– Kako bi me kaznio?
– Upozorio sam te što će se zbiti ako se odlučiš učiniti ovakvo što. Zar
si mislila da ću stoga što si mi povremeno grijala krevet biti popustljiviji
prema tebi?
Ponovno je osjetila onu bolnu grudu u grlu. – Ne, nisam očekivala takvo
što od tebe – rekla je tiho, a donja joj je usnica gotovo počela podrhtavati. –
Bila sam uvjerena da me nećeš pronaći. Traže li me i svi tvoji susjedi?
– Došao sam sam – odgovorio je nježno, gotovo šapatom.
– Pa, ne namjeravam se ni vratiti ni suočiti s tvojom kaznom, Vikinže –
odgovorila je varljivo tihim glasom.
Slegnuo je ramenima pa pokupio ogrtač s tla, spreman za polazak. –
Nemaš puno izbora.
– U krivu si.
Riječi je izgovorila sporo jer joj se srce slamalo dok ih je izgovarala, ali
nje joj ostavio drugog izbora. Zbacila je sa sebe teški krzneni ogrtač koji je
skrivao ukradeno oružje pa položila dlan na držak mača.
– Imam izbora, Garriče.
Ostao je zuriti u nju, istinski iznenađen, odmjeravajući je pogledom od
glave do pete, naposljetku se zaustavivši na oružju. – Otkuda ti to?
– Ukrala sam ih.
– Tko ti je pomogao?
– Nitko – lagala je. – Uzela sam ključeve skladišta od Erina dok je
spavao pa ih vratila nakon što sam uzela što mi je trebalo.
– A ta odjeća, tvoja je? No, naravno da jest – podrugljivo se
podsmjehnuo. – Izvrsno ti pristaje. Nije baš zavodljiva haljina, ali izgledaš
privlačno, unatoč tome.
– Prestani! viknula je, ugledavši mu u očima žudnju izmiješanu s
ljutnjom.
– Dakle, ponovno želiš zaigrati ulogu muškarca, Brenno – nagađao je
tonom koji je nagoviještao da mu je cijela situacija zabavna. – Želiš se boriti
za svoju slobodu?
– Pusti me pa se ne moramo boriti.
– Ne – iscerio se i izvukao mač. – Prihvaćam izazov.
Brenna je razdraženo uzdahnula i izvukla mač kada je Garrick nasrnuo
na nju. Nije se borila srčano. U njoj više nije bilo srdžbe, samo žal što je
došlo do ovoga.
Napao je hitro, pokušavši joj izbiti mač iz ruke, ali Brenna se izmakla u
stranu. Bok mu je ostao izložen za napad, ali nije smogla snage probosti ga.
Ponovno je napao. Bio je vičan maču, a u udarce je ulagao golemu snagu,
no nije posjedovao njezinu umješnost, a ni lukavost. A ipak, nije uspijevala
primorati se da iskoristi svoju prednost nad njime. Nije se mogla natjerati da
mu prolije krv, iako joj je pružio mnoštvo prilika za to dok ju je nastojao
razoružati.
Ubiti ga, vidjeti Garricka mrtvog – sama joj je pomisao izazivala
mučninu. Samo će ga razoružati, baš kao što je on priželjkivao razoružati
nju pa će potom otići svojim putem.
Nova joj se prilika nije pružila jer se u tom trenutku ogroman medvjed,
kakvog Brenna nikad prije nije vidjela, uspravio iza Garrickovih leđa.
Vrisnula je, ali bilo je prekasno. Medvjed im se prikrao, potpuno ih
iznenadivši, te se nalazio centimetre udaljen od Garricka u trenutku kada se
on okrenuo kako bi vidio što je tako uplašilo Brennu. Snažnim zamahom
moćne šape, medvjed je Garricka zavitlao postrance. Let mu je zaustavilo
deblo drveta o koje je udario glavom.
Ostao je nepomično ležati. Brenna je u nevjerici gledala kako medvjed
prilazi Garricku, pobjedonosno ričući. Vrisnula je pa, obuzeta srdžbom,
bjesomučno napala medvjeda. Stisnula je mač objema rukama, podigavši ga
iznad glave, pa ga potom svom snagom zarinula u medvjeđa leđa. Ali zvijer
nije pala mrtva, nije čak ni zateturala. Umjesto toga, bijesno je zaurlala pa se
okrenula prema Brenni koja je problijedjela zbog straha kakav u životu
dotada nije oćutjela.
Njezin je bodež bio beskoristan pa je u panici potrčala prema Willow ne
bi li dograbila samostrel iz vreće. Medvjed joj se približavao prebrzo.
Potrčala je ulijevo, dalje od konja, napinjući samostrel u trku. Naposljetku je
čučnula i naciljala. Strijela se zarila zvijeri u grlo, a nekoliko trenutaka
poslije ispunjenih agonijom, životinja se konačno srušila na tlo.
Preplavilo ju je takvo olakšanje da je pala na koljena i bez riječi
zahvalila Stvoritelju. Iako joj je cijelo tijelo drhtalo, nesigurnim se koracima
vratila Garricku, zadržavši dah dok se nije uvjerila da je još uvijek živ.
Rame mu je krvarilo na mjestu gdje ga je medvjed dohvatio šapom,
ostavivši duboke brazde u koži. Udarac u glavu nije oštetio kožu, iako je
počeo naticati.
Brenna se vratila konjima pa otrgnula usku traku s pokrivača kojim je
pokrila Willow, natopila ga vodom i vratila se Garricku. Navlažila mu je
lice pa stala čistiti krv s ramena.
Zastenjao je, uhvativši se za zatiljak, pa sumnjičavo pogledao Brennu. –
Vidaš li uvijek rane svojim neprijateljima?
Zanemarila je pitanje pa mu pomnije pregledala posjekotine. – Boli li?
– Ne, obamrlo je. Je li medvjed pobjegao?
Brenna je odmahnula glavom. – Bila sam primorana ubiti ga.
Garrickove oči razrogačile su se. – Zvijer te napala?
– Ne, namjerio se na tebe – uzvratila je smireno, izbjegavajući njegov
pogled.
Garrick je vijesti primio s nezadovoljstvom. – Prvo me pokušaš ubiti, a
potom mi spasiš život. Zašto?
Da sam te htjela ubiti, Garriče, sada bi bio mrtav. Nisam to mogla
učiniti.
– Zašto? – upitao je grubo dok mu je ona previjala rame. – Ponovno bi
stekla slobodu.
Brenna ga je pogledala sivim očima koje su sada bile blage. – Ne znam
zašto. Jednostavno se nisam mogla natjerati da te usmrtim.
Zgrabio ju je za zapešće i privukao k sebi pa joj hitro izvukao bodež iz
pojasa. – Zadržat ću ovo, za slučaj da se predomisliš u vezi s tim.
Ostala je šutke, a on se osovio na noge, svladavši vrtoglavicu.
Još je uvijek držeći za zapešće, odvukao ju je za sobom do medvjeda.
Prepoznao ga je kao životinju koju je prije nekoliko dana probudio iz
zimskoga sna.
– Čini se da sam te podcijenio, Brenno – rekao je nevoljko, promatrajući
lešinu pred sobom. – Sposobna si koliko tvrdiš da jesi.
– Prostrijelio ju je strogim pogledom. – Šteta što ti ne vjerujem dovoljno
da bih te opet ispustio iz vida.
– Da sam ti odana, mogao bi mi vjerovati, Vikinže – rekla je gotovo
ogorčeno.
Pogledao ju je, upitno naherivši obrvu. – Hoćeš li mi dati svoju
odanost? – Potom ju je privukao k sebi, bolno je zgrabivši za ramena. – Što
želiš od mene, Brenno?
– Slobodu!
Ljutito je odmahnuo glavom. – Slobodna žena ima mnoga prava, među
njima i ono da odbije ljubavnika.
– Nezakonito je silovati slobodnu ženu?
– Da.
Brenna se ukočila. – To je sve do čega ti je stalo, pravo da me uzimaš
silom. Zašto ti je tako važno da me imaš samo za sebe? Ne mariš za mene
kao za ženu. Nije ti stalo do mojih osjećaja. Dokazao si to puno puta. Zašto
onda ja moram biti ta?
– Tvoje mi tijelo pričinja najveće zadovoljstvo, Brenno. Dovoljno mi je
uživati u tebi kada god to poželim.
– Možda bi i meni bilo dovoljno da si čovjek meka srca, Garriče – rekla
je tiho. – Ali, često si grub i okrutan.
Izraz koji mu se tada pojavio na licu bio je zastrašujući. Čvrsto ju je
privinuo uza se, gotovo je zdrobivši snažnim rukama koje su joj nanosile
nezamislivu bol.
– Takav sam kakav jesam, djevojko. Dat ćeš mi svoju riječ da više
nećeš bježati.
– Ne možeš me prisiliti da ti dam riječ, Garriče, jer ako to učiniš, riječ
nije dana svojevoljno i ja neću biti dužna poštivati je.
– Tada si sama odredila svoj usud – rekao je. Odvukao ju je do konja i
posjeo na Willow. Tamo je poslušno pričekala dok je skupio njihove ogrtače
i oružje.
Kada je uzjahao, uhvatio je njezine uzde, ne vjerujući joj čak ni da će ga
slijediti. Kakvu si je to sudbinu odredila svojim tvrdoglavim ponosom?
Zadrhtala je zureći u Garrickova leđa.
Uskoro će doznati.
27

elika kamena kuća izdigla se pred njima, okupana mekim plavim


V tonovima sjevernih svjetala. Bila je noć u trenutku kada ih je Garrick
uveo u staju. Erin je hitro izronio iz stražnjeg dijela staje, a njegovo staro,
izborano lice obasjali su radost i olakšanje. Izraz se uskoro pretvorio u onaj
očinske ozbiljnosti.
– Srami se, djevojče, što si tako pobjegla od nas! – rekao je grubo, iako
mu se u očima još dala iščitati dobrodošlica.
– Nisam pobjegla od vas, Erine, nego od njega – uzvratila je Brenna
potpuno ignorirajući Garrickovu nazočnost.
– Pa, i te kako si me prestrašila – nastavio je Erin. – Mogla si barem
pričekati do proljeća kad bi izgledi da ćeš se smrznuti u divljini bili manji.
– Dosta, Erine! – zapovjedio je Garrick pa grubo uhvatio Brennu za
ruku.
Nije dobila priliku ni pozdraviti se s Erinom prije nego što ju je
odvukao u smjeru kuće. Kad su se približili stražnjem ulazu, skrenuo je
desno, prema bočnoj strani kuće, a Brenna se smjesta zaustavila.
– Kamo me vodiš?
Nije odgovorio, nego ju je povukao za sobom. Brenna se opirala,
otežavajući mu tako da provede svoj naum u djelo. Znala je kamo je vodi, a
ipak nije mogla vjerovati.
Na strani kuće koja je gledala prema fjordu nalazila su se mala drvena
vrata. Garrick ih je otvorio. U vratima se nalazio maleni kvadratni otvor na
koji su bile pričvršćene željezne šipke. Unutrašnjost prostorije bila je, zbog
blizine fjorda, mračna i vlažna poput kakve ledene, vlažne spilje.
Garrick se maknuo u stranu. – Vaše odaje, gospo.
Pogledala ga je s užasom u očima. – Uistinu ćeš me staviti unutra?
– Radi se o jednoj od najblažih kazni za bijeg – uzvratio je nestrpljivim
tonom.
– Kako mi možeš to učiniti nakon što sam ti spasila život? Zar ti to ne
znači baš ništa?
– Znači. I te kako sam ti zahvalan.
– Pokazuješ to na poseban način, Vikinže – uzvratila je sarkastično.
Uzdahnuo je. – Kad bih te poštedio kazne, Brenno, bilo bi to kao da
ostalim robovima dajem dopuštenje da i sami pobjegnu. Ne mogu dopustiti
takvo što.
Nije ga namjeravala preklinjati. – Koliko ćeš me dugo držati unutra?
– Tri ili četiri dana, dok ne naučiš lekciju.
Dobacila mu je prezriv pogled. – Zar uistinu misliš da će me ovo naučiti
ičemu, Vikinže? U zabludi si. Moja će mržnja ovdje bujati, a ja ću biti samo
odlučnija u namjeri da pobjegnem od tebe.
Povukao ju je k sebi pa usnama posjednički zarobio njezine. Uzvratila je
poljubac, ali isključivo iz inata. Mora požaliti ono što namjerava učiniti.
Natjerat će ga da požali.
– Ne moraš ostati ovdje, Brenno – izdahnuo je riječi u njezin vrat – ako
mi daš riječ da me nećeš ponovno napustiti.
Obavila mu je ruke oko vrata pa zavodljivim tonom rekla: – Ali drugi bi
robovi tada mogli pomisliti da sam ti posebna.
– Ti jesi posebna.
– Posebna, a ipak me ostavljaš zatvorenom u ovoj hladnoj ćeliji.
– Hoćeš li se zakleti, Brenno?
Ovlaš mu je poljubila usne, dražeći ga, pa ga potom odgurnula. – Idi
dovraga, Vikinže. Neću biti tvojom najdragocjenijom igračkom.
Izgovorivši to, ponosno je podigla bradu pa ušla u vlažnu ćeliju,
škrgućući zubima dok je on za njome zatvarao vrata. Odmah je počela
drhtati. Gotovo je vrisnula za njime i zavapila da se vrati po nju, ali prekrila
je usta dlanom. Neće preklinjati za oslobođenjem.
Bilo je hladno – točnije, ledeno hladno. Na sreću, imala je ogrtač,
gležnjake i navlake za ruke. Bio je tu i stari vuneni pokrivač prebačen preko
uske klupe, jedinog komada namještaja koji je krasio prostoriju. Ali vatre
nije bilo, a nepotpuno zatvorena prostorija nije mogla zadržati ledenu studen
vani.
Nije joj ostavio ni hrane. Iznenada je osjetila neutaživu glad, iako je s
Garrickom podijelila komad sočne srnetine samo nekoliko sati ranije. Vratit
će se. Neće je moći tek tako ostaviti da se ovdje smrzne.
Sjela je na klupu pa pokrila noge prekrivačem. Prva su tri dana povratka
protekla u ledenoj tišini između njih. Ali tijekom posljednja dva dana
njegovo se raspoloženje popravilo, a ona je počela vjerovati kako je po
povratku neće kazniti. Još uvijek nije vjerovala da će je uistinu primorati da
ostane u toj prostoriji.
Prošao je sat, pa još jedan. Plava je izmaglica iščezla s neba, ostavivši
samo depresivnu crnu tminu. Brenna je zadrhtala, osjetivši prve znakove
groznice. Nešto poslije postalo joj je vruće pa je zbacila sa sebe ogrtač i
svukla gležnjake i navlake s ruku.
Neće se vratiti. U grlu joj se ponovno pojavila ona neželjena gruda, a
suze su joj briznule na oči. Nakon svega što se zbilo između njih, čak i
nakon što mu je spasila život, uspijevao je biti toliko bešćutan i zaključati je.
Umrijet će, smrznut će se. Tada će mu biti žao. Krasna će to biti osveta,
kada ne mogne uživati u njezinim plodovima.
Ponovno se počela tresti pa je legla na tvrdu klupu. Zaspala je nemirnim
snom, budeći se svako malo kako bi ili zbacila ogrtač i prekrivač ili kako bi
ih ponovno navukla na sebe.
– Bolesna sam, a on to i ne zna – buncala je u polusnu. – Trebala sam
mu reći. Ali njemu to ne bi ništa značilo. On je životinja. Nije mu stalo. –
Okrenula se, a suze su joj zacaklile oči. – Bit će ti žao, Garriče, žao... žao...
28

arrick se nemirno prevrtao po krevetu, naposljetku zabivši stisnutu


G pesnicu u jastuk. Koliko ga god priželjkivao, san mu nije dolazio na
oči. Demoni u njegovu umu ludo su se zabavljali. Sat za satom, um mu je
vrvio samooptužbama koje mu nisu davale mira.
Naposljetku to više nije mogao podnijeti. Skočio je iz kreveta i prebacio
ogrtač preko sebe pa pohitao iz sobe. U dvorani je brzo zapalio baklju pa se
pripremio na studen koja će ga dočekati vani. Trebalo mu je samo nekoliko
sekundi da dođe do vrata male ćelije gdje je stao hitro petljati s ključevima
kako bi je otključao.
Vrata su zaškripala, a on se sagnuo kako bi ušao u vlažnu prostoriju,
uglavivši baklju u zidni držač prije nego što je prišao Brenni. Sklupčavši se
poput djeteta, spavala je na podu pokraj klupe, potpuno otkrivena, lišena čak
i svojega baršunastog plašta.
Garrick je ljutito zaškrgutao zubima. Ta mala budala! U takvim će
uvjetima bez pokrivača vrlo brzo skončati To joj je, bez sumnje, i bila
namjera.
Kleknuo je pokraj nje pa je grubo protresao, zaustavivši se kada je
osjetio vrelinu koja je isijavala iz njezine guste, baršunaste tunike. Spustio
joj je dlan na lice i iznenađeno uzdahnuo. Gorjela je. Vrućica.
– Bože, Brenno, što si učinila?
Otvorila je oči, zbunjeno se zapiljivši u njega. – Zašto se obraćaš
mojemu Bogu? Tvoji će poganski bogovi biti ljutiti.
– Je li važno kojem se bogu obraćam? – upitao je ljutito. – Jedan je
jednak drugome, ako mene pitaš. A ja pitam i njih i tebe: zašto si pokušala
okončati svoj život?
– Nisam mrtva – rekla je tihim šapatom prije nego što ju je san ponovno
svladao.
Garrickovo je lice poprimilo pepeljaste tonove. – Bit ćeš ako se ne
budeš borila, Brenno. Probudi se!
Kada se nije pomaknula, podigao ju je u naručje pa je žurno ponio
natrag u kuću, u svoju sobu. Ondje ju je položio na krevet i pokrio toplim
prekrivačem od hermelina. Potaknuo je vatru pa se vratio do kreveta.
– Brenno, Brenno!
Nije se budila. Protresao ju je, zgrabivši je za ramena, ali i dalje nije
otvarala oči. Počeo je paničariti. Nije znao ništa o groznici. Morat će pozvati
Yarmille. Ona je znala puno o travama i napitcima. Izliječila je Hugha kad
je bio dječarac, ukrotivši vrućicu koja je divljala danima.
Garrick je napustio sobu. Nakon što je probudio Erina i naložio mu da
pošalje žene u kuću, sam je odjahao po Yarmille. Vratili su se za manje od
sata, a Yarmille se zatvorila u sobu s Brennom, zabranivši ikom drugom da
ulazi.
Garrick je neumorno koračao pred ognjištem u dvorani. Maudya je ušla
tiho, donijevši mu okrjepu, ali on nije dotaknuo ni hranu ni piće.
Erin je sjedio za stolom promatrajući mladoga gospodara s dubokom
zabrinutošću. – Snažna je ona djevojka – rekao je utješno. – Preživio sam
mnoge groznice za svojega života. Treba je samo rashlađivati kada gori i
grijati kada zebe.
Garrick ga je tupo pogledao, kao da nije čuo ni jedne starčeve riječi.
Nastavio je koračati, a nedostatak sna nije ni osjetio. Sati su prolazili, a dan
se ponovno prometnuo u noć.
Yarmille je ušla u dvoranu, doimljući se umornom i iznurenom. Garrick
je zadržao dah kada je uperila pogled u njega, zadržavši ga tako bez riječi
tijekom trenutka koji se činio dugačkim poput vječnosti.
Naposljetku Garrick više nije mogao podnijeti napetost. – Je li vrućica
minula?
Yarmille je sporo odmahnula glavom. – Žao mi je, Garriče. Učinila sam
sve što sam mogla.
Zakoračio je prema njoj. – Što želiš reći? Da joj nije nimalo bolje?
– Na trenutak joj je bilo bolje. Vrućica se bila povukla. Popila je moje
napitke i pojela malo juhe. Ali onda se vrućica vratila, a ona je povratila sve
što sam joj dala. Ne uspijeva ništa zadržati u sebi i sada joj je gore nego
prije.
– Mora postojati nešto što možeš učiniti!
– Prinijet ću žrtvu za nju – predložila je Yarmille. – To je jedino što mi
je preostalo. Ako bogovi budu zadovoljni, možda joj poštede život.
Garrick je problijedio i izjurio iz prostorije, uza stubište pa prema
svojim odajama. Erin, koji je cio dan ostao s Garrickom, ustao je od stola, a
oči su mu se caklile od suza.
– Je li djevojka uistinu tako bolesna? – upitao je.
Yarmille gaje prezirno pogledala pa mu nadmeno odgovorila. – Jest. A
bogovi joj neće pomoći. Zašto bi? Umrijet će prije zore.
Rekavši to, Yarmille povukla kako bi se vratila svojemu domu. Jednom
kad je izašla vani, usne su joj se razvukle u zadovoljan osmijeh. Doista će
prinijeti žrtvu, ali učinit će to kako bi bila sigurna da će djevojka umrijeti –
iako je sumnjala da će joj pomoć bogova uistinu biti potrebna. Njezini
napitci i otvorena vrata Garrickova balkona osigurat će joj željen ishod.
Da je barem naslutila u kakvu će se prijetnju djevojka prometnuti,
riješila bi je se prije negoli je Garrick uopće imao priliku ugledati je. Bila je
sigurna da se djevojka neće svidjeti Garricku, da će je prezreti baš kao i
druge prije nje. Međutim, tko čeka, dočeka – a ona neće morati čekati još
dugo...
Erin je ušao u Garrickovu odaju i zatekao ga kako stoji pokraj kreveta
poput čovjeka kojemu su potonule sve lađe. Na ognjištu je gorjela vatra, ali
soba se unatoč tome doimala iznimno hladnom.
– Volio bih da možemo početi iznova. Tada bi sve bilo drugačije,
Brenno – govorio je Garrick izgubljeno. – Nikada si neću oprostiti zbog
ovoga.
Erin mu je prišao, lica izbrazdana brigom. – Ona te ne može čuti,
momče.
– Govorila je kada sam ušao u sobu – odgovorio mu je Garrick. –
Nekako djetinjasto.
– Da, bez sumnje proživljava svoju prošlost. Već sam vidio takav dubok
san, kada se demoni poigravaju umom. Neki ne prolaze tako loše, dok je
drugima to živi pakao, a smrt dolazi kao olakšanje.
– Ne smije umrijeti!
– Dakle, ipak je voliš, Garriče?
– Ljubav? ljubav je za budale – odgovorio je strastveno. – Nikada više
neću voljeti.
– Zašto ti je onda stalo hoće li djevojka umrijeti, ako ti je samo još jedna
od robinja? – upitao je Erin mudro.
– Stalo mi je! – odgovorio je Garrick silovito, a onda ga je iznenada sva
ljutnja napustila. – Osim toga, odveć je tvrdoglava da bi umrla.
– Nadam se da si u pravu, momče – uzvratio je Erin. – Ne bih se previše
pouzdao u Yarmilleino mišljenje. Uz Božju pomoć, uvijek postoji način.
*
Brenna je sjedila u očevu krilu, čvrsto stišćući svoj novi mač optočen
blještavim dragim kamenjem. – Jesam li ti zahvalila, oče? Oh, zahvaljujem
ti još jednom! Moj mač, načinjen baš za mene. Nisam mogla sanjati bolji
dar!
– Čak ni lijepu večernju haljinu ili kakvu otmjenu tričariju? Tvoja je
majka voljela takve stvari.
Brenna se namrštila. – Takve su stvari za djevojke. Djevojke su
budalaste i plaču. Ja nikada ne plačem!
Alane je gurnula Brennu u vruću kupku. Voda je bila gotovo uzavrela.
Para je ispunila sobu, stvorivši bijelu maglu koja je sakrila Alane od
Brennina pogleda.
– Što bi ti otac rekao da dozna kako si se tukla sa seoskim dječacima, i
to u blatu ni više ni manje?
– Otac bi se ponosio mnome. Pobijedila sam, nisam li? Ian ima plavicu
na oku, a Doyle natečenu usnicu.
– Dopustili su ti da pobijediš samo zato jer si kći lorda Angusa.
– Nisam mu kći! Nisam! I pobijedila sam pošteno. Sada me pusti iz ove
kade prije nego što se skuham do smrti!
– Moraš biti čista i pristala, gospo Brenno.
– Ali voda je odveć vruća. Zašto mora biti tako vruća?
Bestjelesno lice Brennine pomajke izronilo je iz maglovite pare. –
Brenno, sramotiš svojega oca, kada ćeš naučiti biti damom?
– Ne moram činiti ništa što mi ti kažeš. Nisi mi majka!
Alane je otpuhala paru. – Ona ti je sada majka, Brenno.
– Ne, ne, mrzim udovicu, Alane. Mrzim i njezinu kćer. Zašto se otac
morao oženiti njome? Cordella me neprestano zadirkuje. A ta je udovica
prava vještica.
– Moraš im iskazati poštovanje.
– Zašto bih to učinila? I one mrze mene. Obje su mi zavidne.
– Možda u njihovim srcima i nema nježnosti, djevojčice, ali u tvojem je
ima. Na tebi je pobrinuti se da se osjete dobrodošlima ovdje.
Brenna je popustila pod prijekorima. – Ako moram, učinit ću to, ali ne
mora mi se sviđati to što činim.
Počelo je sniježiti. Težak, gust sloj snijega prekrio je zemlju, okovavši
je ledom. Brenna je trčala zaleđenim jezerom, kližući se i posrćući. Mahnula
je Cordelli koja je stajala pokraj drveta, omotana srebrnim plaštem, dok joj
se vatreno crvena kosa isticala na bjelini snijega.
– Srami se, Brenno. Mlada žena poput tebe ne bi se smjela ponašati
poput djeteta. Led će popustiti, a ti ćeš propasti u jezero. Što ćeš tada
učiniti?
Led je puknuo uz zaglušujući zvuk, a Brenna se survala u studene,
tamne vode baš onako kako je Cordella i predvidjela. Počela se
nekontrolirano tresti. Ruke su joj izgubile osjet zbog hladnoće i nije se
uspijevala dokopati čvrstog tla.
– Pomozi mi, Cordella. Smrzavam se.
– Nisam li ti rekla da ćeš propasti?
– Della, molim te, pomozi mi. Voda je tako hladna. Boli, užasno me
boli.
– Boljet će i kada te suprug prvi put uzme. Tada ćeš spoznati pravi bol.
– Svjedočila sam tom činu u selu. Nije se doimalo tako strašnim kako
me nastojiš uvjeriti, Della.
– Samo čekaj i vidjet ćeš. Uskoro će tvoj budući muž doći po tebe. Tada
ćeš spoznati patnju.
– Neću poći za Vikinga. Neću se udati ni za jednog muškarca. Nisam li
već odbila dva tuceta imućnih udvarača?
– Udat ćeš se, Brenno. Tvoj je otac dao riječ.
Linnet se približavala s velike udaljenosti, sporo hodajući iz tmine
prema Brenni. Naposljetku joj se približila. Umorna i tužna lica, izvukla je
Brennu iz studene vode pa stala oko Brenninih ramena zamatati prekrivač
po prekrivač sve dok se djevojci nije činilo da će se ugušiti pod njihovom
toplinom.
– Angus je mrtav, Brenno.
– Ne! vrisnula je djevojka u agoniji. – Moj otac ne može umrijeti! Nije
istina!
Seljani su bili uplakani. Položili su Angusa na počinak. Sunce još nije
bilo izašlo, ali bilo je vruće, prevruće za tako rano jutro.
– Vikinzi dolaze, gospo Brenno.
– Wyndhame! Zar vaši sunarodnjaci ovako dolaze po mladenku?
Napadajući i ubijajući? Alane, ne! Ne smiješ i ti umrijeti! Ne mogu ti
pomoći, draga Linnet. Slomio mi je mač. Ne mogu pomoći nikome od vas.
Ubit ću ga zbog onoga što je učinio mojim ljudima, kunem se!
– Ja sam Heloise, Anselmova žena. Pripast ćeš mojemu sinu Garricku.
– Nitko me neće posjedovati!
– Jesam li konačno pronašao način da te pripitomim, djevojčuro?
– Silovat će me. Gospode Bože, kako ću izdržati agoniju na koju me
upozorila Cordella? Gdje je bol? Cordella je lagala! Zbog nje sam
nepotrebno pokazala strah pred Vikingom. Ali, bilo je divno. On je divan.
Tako veličanstveno tijelo, tako moćno i snažno. Uspijeva me natjerati da
zaboravim koliko ga mrzim. Uspijeva slomiti moju odlučnost.
Izdaleka se začuo smijeh. Cordella i Yarmille se smiju. Anselm i Hugh
se smiju.
– On je zvijer! Nije mu nimalo stalo do mene. Kako me može tako
poniziti pred svojim gostima? Sada sam slobodna od njegovih okova.
Nikada me neće pronaći. Nisam mogla i dalje ostati s njime, ne kada se od
njegova dodira topim.
Zveket mačeva. Buka je zaglušujuća, a uši je bole toliko da naposljetku
počne vrištati.
– Ne mogu te ubiti, Garriče, čak ni kako bih ponovno zadobila slobodu.
Ne znam zašto, ali pomisao na tvoju smrt silno je bolna.
Brenna je zadrhtala. – Hladno mi je. Još sam bolesna, a on i ne zna za
to. Bit će mu žao kad me pronađe mrtvu. Kako mi je mogao to učiniti nakon
što sam mu spasila život? Tako je hladno, ledeno. – Yarmille, zatvori vrata
prije... prije...
*
Brenna je sklopljenih očiju plutala površinom toplog jezera, uživajući u
suncu. Na čelu joj nije bilo nijedne bore, nije se nazirala nijedna briga.
Nikakve joj misli nisu ometale mir, a ona je nepomično plutala u toploj vodi
koja je djelovala poput prirodnog balzama.
Probudila se, a toplo jezero zamijenio je meki krevet koji se iz nekog
razloga doimao neuobičajeno tvrdim. Trepnula je nekoliko puta prije nego
što je prepoznala Garrickovu sobu, okrenuvši potom glavu i ugledavši ga
kako sjedi pokraj kreveta u jednoj od stolica nalik prijestolju, doimljući se
iscrpljenim i neurednim. Međutim, smiješio joj se, a pogled mu je prožela
toplina.
– Ne izgledaš dobro, Garriče. Jesi li bolestan?
Nasmijao se njezinoj brizi. – Ne, djevojko, dobro sam. Ali, kako si ti?
Pokušala se uspraviti, no samo je prostenjala. – Sve me boli, kao da me
netko izbatinao. – Uputila mu je sumnjičav pogled. – Jesi li me istukao dok
sam snivala?
Doimao se uvrijeđenim. – Kako možeš i pomisliti takvo što? Dva si
dana bila smrtno bolesna. Bolest te bez sumnje iscrpila i prouzročila bolove.
– Ustao je pa joj povukao prekrivače do vrata. – Žene su održavale juhu
toplom, da bude spremna kada se probudiš. Donijet ću ti malo.
Brenna se opustila u velikom krevetu kad je otišao. Je li mu žao?
Pokazao je zabrinutost, ali je li mu istinski stalo?
Nije uspjela dočekati hranu. San ju je ponovno svladao, povukavši je u
smiraj tmine prije nego što se on vratio.
29

osljednji mjesec godine bio je iznimno hladan, okovavši zemlju


P snijegom i ledom. Brenna je dobar dio mjeseca provela u krevetu, a
Janie i Maudya tetošile su je, brinući se za sve njezine potrebe. Čak joj je i
Rayna nevoljko donijela posebnu juhu, začinjenu mnoštvom trava poznatih
po svojim ljekovitim svojstvima.
Žene su drage volje služile Brenni. Bila je jedna od njih, netko tko je za
dlaku umaknuo smrti. Također, bila je i gospodarova miljenica, nešto što je
postajalo sve očitijim svakoga dana, iako Brenna to nije primjećivala.
Kada je Garrick konačno izjavio kako se dovoljno oporavila da bi se
mogla vratiti svojim dužnostima i noćenju u svojoj sobi, Brenna se morala
svojski potruditi da prikrije olakšanje. Međutim, najteža dužnost koju su joj
dodijelili i dopustili obavljati bilo je preliti stražnji kraj manjeg vepra
medom, a još joj je uvijek smetalo što su ostale sluškinje, po Garrickovu
nalogu, ustrajale u nakani da je tetoše.
Brenna je bez kucanja silovito otvorila vrata Garrickove odaje. Podigao
je pogled sa svoje večere, više iznenađen njezinom prisutnošću u sobi nego
glasnim lupanjem vrata. Zanemario je njezin krut stav i ljutnju u očima pa
nastavio jesti.
– Trebala bi biti u krevetu, djevojko – rekao je strogo, ni ne pogledavši
je. – Za tobom je bez sumnje naporan dan i potreban ti je odmor.
Zakoračila je u sobu. – Ono što trebam jest da prestaneš strahovati za
mene. Nisam bogalj, Garriče – rekla je napeto, pokušavajući kontrolirati
svoju ćud.
Znala je da nema smisla prepirati se s njime kada je bio tako prokleto
dobrohotan. Mrzila je njegov novi pristup. Bio je poput popustljivog oca
koji prašta nestašnom djetetu čak i kada mjesta za praštanje ne bi smjelo
biti.
– Zar ne vjeruješ da mi je dobro? – nastavila je.
Odmahnuo je glavom. – Vjerujem, ali ne smijem ti dopustiti da
pretjeraš, Brenno. Nakon što si umakla smrti za dlaku, dana ti je prilika za
novi život. Nije li razumno taj novi život započeti s malom dozom opreza?
– Ne, to je posve nerazumno! – oštro je odvratila. – Prvo si me držao
prikovanom za postelju dulje nego je bilo potrebno. Sada se odnosiš prema
meni kao prema krhkoj lutki koja će se slomiti ako se pomakne. Uvjeravam
te, dobro mi je! – Počela je ogorčeno mahati rukama. – Božje mi milosti!
Nisam netko tko može biti besposlen. Bila sam i te kako spremna raditi u
tvojoj staji, ali odbio si. Ako je rad u kući jedino što ćeš mi dopustiti, neka
bude tako. Ali moraš mi dopustiti da radim nešto.
– Tvoja me sestra pokušala uvjeriti u nešto posve suprotno.
Iznenađenje koje su joj njegove riječi priuštile trenutno je odagnalo svu
Brenninu ljutnju. – Razgovarao si s Cordellom?
– Da, bio je to podugačak razgovor.
Brenna je stisnula pesnice. Pomisao na to da Garrick i Cordella
razgovaraju, smiju se, vode ljubav, potisnula joj je sve drugo iz uma. Dakle,
bila je u pravu. Sve one noći kada se kasno vraćao kući, tjerajući je da ga
čeka, Garrick je provodio s Cordellom!
– Brenno, dođi ovamo.
– Što? – upitala je, ne čuvši njegove riječi.
– Dođi ovamo! – ponovio je.
I dalje se nije ni pomaknula niti je podigla pogled prema njemu.
Naposljetku je on prišao njoj i dodirnuo joj obraz.
Dodir njegovih prstiju na njezinoj koži prenuo ju je iz obamrlosti pa mu
je odgurnula dlan i ustuknula od njega.
– Da se nisi usudio dotaknuti me! – viknula je glasnom prožetim bolju i
ljutnjom. – Da me više nikada nisi dotaknuo!
Garrick je zbunjeno zurio u nju. – Thor mi pomogao! Što ti je, ženo?
– Ti... ti si lud ako misliš da ću te dijeliti sa svojom sestrom. Ako je
želiš, možeš je imati, ali nemoj ni pomisliti na to da mi se ikada više
približiš jer ću te ubiti!
U Garrickovu je oku zaigrala iskra, a on se zadovoljno nasmiješio. –
Zašto bih priželjkivao tvoju sestru kada imam tebe? I zašto bi ti takvo što
uopće palo na pamet, kada nisam rekao ništa drugo doli da smo razgovarali?
– Nisi vodio ljubav s njom?
– Ne, nisam. Ali i da jesam, zašto bi te to tako uznemirilo, Brenno?
Osjetila je kako joj je lice u trenutku poprimilo jarkocrvene tonove i
shvatila kako je budalasto morala zvučati, gotovo poput kakve ljubomorne
supruge. Okrenula se od njega, zbunjena vlastitom reakcijom.
– Brenno?
– Ne bi mi smetalo da uzmeš drugu ženu – odgovorila je tiho, osjetivši
kako joj se u grlu ponovno stvara ona neželjena gruda. – Bila bih sretna kad
bi neka druga mogla namiriti tvoje potrebe jer bi tada mene ostavio na miru.
Ali nije u redu da liježeš i sa mnom i s mojom sestrom. Zar ne vidiš koliko
je to pogrešno?
– Je li to jedino objašnjenje koje ćeš mi ponuditi?
Oči su joj se razrogačile. – Ne postoji drugo.
– U redu, neću te tjerati da objasniš.
Prostrijelila ga je ljutitim pogledom. – Kažem ti da ne postoji drugi
razlog!
Garrick joj se osmjehnuo, a rupice na obrazima produbile su mu se. –
Večeras je lako uznemiriti te – rekao je veselo pa se zaputio prema svojoj
škrinji. – Možda će te ovo oraspoložiti.
Zadržala je pogled na njemu, na trenutak očarana načinom na koji mu je
zlatna kosa padala preko čela, učinivši da se doima tako mladolikim i
bezazlenim, nimalo poput vikinškoga ratnika, obeščastitelja i hladnokrvnog
gospodara kakvog je poznavala. Nije htjela odlijepiti pogled od njegova
lica, ali naposljetku je nevoljko pogledala kutiju koju je izvukao iz škrinje, a
oči su joj zablistale znatiželjom. Dok joj je prilazio bliže, primijetila je da je
kutija bila minijaturna škrinja, izrezbarena po istočnjačkom ukusu i
obložena bjelokosti. Bila je uistinu divna.
Pogledi su im se susreli u trenutku kad joj je predao škrinju. – Što je
ovo?
– Otvori je.
Podigla je poklopac. Unutra su, na postelji od plavog baršuna, ležale
dvije zlatne narukvice u obliku sklupčanih zmija čije su oči činili sjajni
crveni rubini. Znala je da Vikinzi iznimno cijene takve prstene. Vidjela je da
Hughova žena nosi gizdave prstene oko golih ruku, a nosila ih je čak i
Heloise. Nosili su ih i muškarci. Što je čovjek bio bogatiji, to su prsteni bih
dragocjeniji.
Ovi koje joj je Garrick pokazao bili su prekrasne izrade. Podigla je
jedan kako bi se uvjerila koliko je težak – bih su načinjeni od čistoga zlata,
bez ikakve sumnje.
Ponovno je svrnula pogled na njegove oči koje su sada zasjale nježnim
vodenastim sjajem.
– Zašto mi ih pokazuješ? – upitala je, gurnuvši škrinju natrag prema
njemu.
Garrickove ruke nisu se pomaknule. – Ne pokazujem ti ih, Brenno.
Darujem ti ih. Tvoje su, škrinja također.
Ponovno je pogledala kolute pa se u nevjerici zapiljila u njega. – Zašto?
– Jer tako želim.
– Obdariti ropkinju tako skupocjenim nakitom? – Rasrdila se. Ovo je
bio njegov način ublažavanja krivnje jer ju je zaključao u onu užasnu ćeliju.
Ali, neće mu oprostiti. – Kad ću ih nositi, Garriče? Dok ti perem odjeću?
Dok metem dvoranu? Ne, neću nositi tvoj dar.
– Hoćeš – rekao je oštro, a u očima mu je sijevnula ljutnja. – A nosit ćeš
i haljinu koju ti moja majka upravo šije. Nosit ćeš ih kada pođeš sa mnom u
očevu kuću, na gozbu u čast proslave zimske ravnodnevnice.
Brenna je ostala potpuno osupnutom. – Tvoja majka šiva haljinu za
mene?
– Na moj zahtjev – odgovorio je kratko.
Brenna je bila osupnuta što je Heloise pristala načiniti haljinu za
ropkinju. Znala je da je Heloise kršćanka i dobrohotna žena, ali ipak,
provesti toliko vremena šivajući za običnu sluškinju bilo je nevjerojatno.
Gotovo jednako kao i činjenica da ju je Garrick želio povesti u Anselmovo
nasele, i to na gozbu, ni više ni manje.
– Ne razumijem, Garriče. Zašto me sada želiš povesti u očevu kuću, a
dosad si odbijao svaki put kad sam te zamolila da me povedeš vidjeti moju
obitelj?
– Trebalo ti je vremena bez ikakvih podsjetnika na dom kako bi se
priviknula na svoj novi život. Rekao bih da si se priviknula.
– Zar uistinu misliš da sam se priviknula, nakon što sam netom pokušala
pobjeći od tebe?
– Nisam rekao da si se priviknula na mene, djevojko, nego na svoj novi
život.
– Ali zašto želiš povesti ropkinju na gozbu? Je li takvo što i inače
običaj?
– Ne, ali ja se ni inače ne držim strogo običaja. Poći ćeš kako bi
zadovoljavala moje potrebe.
Osupnuto je uzdahnula shvativši značenje riječi. – A ako odbijem?
– Ne možeš odbiti, Brenno – nasmijao se. – Ići ćeš kamo god odlučim
povesti te.
– Možda i jest tako. Ali, mogu ti i te kako zagorčati život – primijetila je
lukavo. – Međutim, poći ću pod jednim uvjetom: da mi dopustiš naoružati
se bodežom.
– U redu.
Osmjehnula se i zaputila prema vratima, još uvijek držeći njegov dar u
dlanovima. Osjećala je da je ovoga puta izvojevala pobjedu. Garrick je
postajao sve popustljivijim, sve mekšim.
– Što se tiče tvoje želje da zadovoljavam tvoje potrebe, raspravit ćemo o
tome kada dođe trenutak.
– Neće biti rasprave.
– Možeš biti siguran da hoće – uzvratila je pa ga ostavila da razmišlja o
njezinim riječima.
30

roslava ravnodnevnice uslijedila je brže nego što je Brenni bilo po volji.


P Iako je žarko željela ponovno vidjeti tetu, iako je pripremila mnoštvo
pomno biranih riječi za Cordellu koja će požaliti dan kada se usudila lagati
Brenni, nije se nimalo veselila boravku u Anselmovoj kući, domu čovjeka
kojeg je žarko željela mrziti, a kojemu je ipak, bila je svjesna, dugovala tako
puno. Nije joj se svidjela ni pomisao da na proslavu neće ići s Garrickom
kao njegova žena, nego kao robinja, urešena njegovim darovima i izložena
pogledima svih prisutnih. Pitala se hoće li moći podnijeti takvo poniženje.
Očajnički je željela ne ići, ali znala je kako nema izbora. Garrick je bio
iznimno dobro raspoložen zbog predstojeće proslave. Bio je odlučan u
namjeri da Brenna pođe s njime, spreman odvući je onamo ako se drzne
odupirati.
Pogledom je prelazila preko prekrasne večernje haljine koja joj je
savršeno prianjala uz tijelo. Iznenađujuće lagana halja bila je satkana od
raskošnog crvenog baršuna i prošarana zlatnom niti. Radilo se o haljini
jednostavna kroja, sašivenoj po vikinškom ukusu, bez rukava i s dekolteom
koji je tek neznatno otkrivao put. Najupečatljiviji je bio široki zlatni remen
optočen rubinima što su savršeno pristajali uz narukvice koje je nosila.
Janie je pomogla Brenni ispreplesti kosu i crvene vrpce u guste
pletenice koje su joj potom obavile oko glave. Nije bila nimalo zavidna jer
će Brenna biti gošća u Anselmovu domu, čak štoviše, bila je razdragana
zbog svoje prijateljice, pa je neprestano brbljala o njezinoj dobroj sreći.
Brenna se nije osjećala nimalo sretnom, postavši još tjeskobnijom kada
ju je Garrick pozvao k sebi. Zatekla ga je u dvorani, ostavši osupnuta
njegovim izgledom. I on je bio odjeven u baršun, a skupocjeni, zlatni
materijal pripijao mu se uz mišiće poput druge kože. Crvena nit bila je u
kontrastu sa zlatnom podlogom, a crveni rubini nisu krasili samo njegov
remen, nego i zlatni medaljon koji mu je visio oko vrata. Zapitala se je li
isplanirao da izgledaju ovako, poput dobro usklađena para.
Kovrčava mu je kosa na svjetlu vatre svjetlucala zlatnim sjajem, ali oči
su mu se doimale zamagljenima dok ju je promatrao na neobičan način.
– Izgledaš poput dragulja u moru tmine, djevojko – rekao je Garrick
nježno, prišavši joj.
Osjetila je kako se počinje rumeniti zbog načina na koji ju je promatrao.
– Haljina je prekrasna – bilo je sve što je uzmogla izgovoriti.
– Istina, ali ne bi izgledala ni približno tako lijepo na nekoj drugoj ženi.
Sada joj je bilo u potpunosti nelagodno. – Laskanje ti nije svojstveno,
Garriče.
– Zborim isključivo istinu – osmjehnuo se. – Puno je toga što o meni još
ne znaš.
– Počinjem to uviđati.
Najednom je postao nestrpljiv. – Pođimo. Gozba je zasigurno već
počela.
Kimnula je glavom pa pošla za njim kroz kuhinjsku izbu do vrata pokraj
kojih su trebali visjeti njihovi ogrtači. Ali, njezina ogrtača tamo nije bilo.
Umjesto njega, čekao ju je prekrasan ogrtač od hermelina s bijelom
kapuljačom. Ostajala je mirno stajati dok joj ga on nije ogrnuo oko ramena
pa joj potom oprezno navukao kapuljaču preko kose.
Pogledala ga je, upitno podigavši obrve. – Još jedan dar?
Osmjehnuo se. – Da. Pristaje ti lijepa odjeća. Namjeravam te još
darivati.
– Ni darežljivost ti nije svojstvena, Garriče. Zašto si se toliko
promijenio?
– Odgovara mi – uzvratio je, slegnuvši ramenima, pa joj naposljetku
pružio bodež koji joj je obećao.
Zadjenula je draguljima optočenu oštricu za pojas pa ga razjareno
pogledala. – Tako mi Božje milosti! Bilo je bolje dok si bio namrgođen i
predvidljiv. Ne podnosim nedosljednost! – otresla se i izjurila iz kuće, ali ne
dovoljno brzo da ga ne bi čula kako se hihoće njezinoj iznenadnoj provali
emocija.
*
Gust oblak dima koji se dizao s vatri na kojima se spravljala hrana
ispunjavao je dvoranu, ali Brenni je bilo milije peckanje očiju od studeni s
koje su upravo ušli. Još je uvijek bila odveć promrzla da bi se rastala od
svojega ogrtača, a ta joj je izlika savršeno poslužila jer je, gledajući druge
žene u dvorani, primijetila kako nijedna nema haljinu koja bi se ljepotom
mogla mjeriti s njezinom.
Gotovo je porumenjela pomislivši na njihovu reakciju kada se Garrick
bude s njome šepirio pred njima. Obična ropkinja odjevena bolje od
slobodnih žena – bilo je to nečuveno. Osjećala se poput Garrickove tetošene
kurve, posve svjesna da će i svi ostali doći do istog zaključka.
Takve su je misli morile pa je ogorčenje u njoj bivalo sve snažnijim.
Nije rekla ni riječi kada ju je Garrick ostavio za jednim od stolova kako bi
otišao pozdraviti obitelj. Sjedila je nepomično i tiho, pogleda uprta u svoje
krilo, znajući da su mnoge oči uprte upravo u nju. Nastavila je mrgodno
premetati misli u glavi, iznenađeno se prenuvši kada joj se pridružila
Heloise.
– Jesi li zadovoljna haljinom, Brenno?
Brenna se opustila uočivši blagost i toplinu u ženinu pogledu. – Jesam,
zahvaljujem.
– Tada priđi i daj mi svoj ogrtač. Nisam provela toliko sati radeći na
tako divnoj haljini da bi je ti sada skrivala.
Brenna joj je nevoljko predala ogrtač od hermelina, ustanovivši da joj
ipak nije toliko nelagodno sada kada je Heloise uz nju. Bila je neizrecivo
zahvalna gospodarici kuće jer je odvojila vremena kako bi joj se posvetila i
smirila njezinu tjeskobu.
– Da, uistinu izgleda prekrasno na tebi, dijete – osmjehnula se Heloise.
– Iznimno ste ljubazni.
– Nisam, samo zborim istinu. I dugujem ti zahvalnost, Brenno.
– Nisam ništa učinila za vas.
Heloise je na trenutak skrenula pogled prema Garricku koji se stajao s
ocem i nekolicinom drugih muškaraca pa potom ponovno pogledala Brennu,
nježno joj položivši dlan na ruku. – Nisam svojeg sina vidjela ovako
opuštenog i dobro raspoloženog jako dugo. Zbog toga ti dugujem
zahvalnost.
Brenna je ponovno porumenjela. – Zasigurno griješite.
– Mislim da sam u pravu. Oh, sigurna sam kako nije želio podleći
tvojem šarmu i kako se borio rukama i nogama protiv toga, ali svejedno se
zbilo. Zar nisi i sama primijetila koliko je drugačiji?
Brenna je sporo kimnula glavom, izbjegavajući Heloisein pogled. Nije
se slagala s mišljenjem druge žene, a ipak, iznenađujuće, od te pomisli
srcem joj se razlila neobična toplina. Bi li ona uistinu mogla biti razlogom
Garrickove zapanjujuće promjene koja je uslijedila nakon njezine bolesti? Je
li moguće da se zaljubio u nju?
Brenna se bojala razmišljati ili govoriti o tome, stoga je hitro
promijenila temu. – Moja teta. Smijem li je vidjeti?
– Naravno. Ah, evo je, dolazi. Ostavit ću vas da možete porazgovarati
nasamo.
Brenna je ustala skupa s Heloise upravo u trenutku kada je Linnet došla
do njih, ali nije primijetila da Heloise odlazi. Pogled joj se čvrsto prikovao
za ljubljenu tetu, a oči su joj se ispunile suzama kada su se naposljetku
zagrlile. Sada kada se konačno imala kome povjeriti, umom joj je prošlo sve
što joj se dogodilo tijekom proteklih mjeseci, ali njezina joj se sudbina
iznenada nije činila ni upola tako lošom poput one njezine tete.
Sjele su, a Brenna nije ispuštala Linnetine ruke. Pomno je proučila
tetino lice, zaključivši kako se starija žena i dalje doima znatno mlađom.
Čak štoviše, u njezinim je plavim očima još uvijek svjetlucala snažna iskra
mladosti i vitalnosti.
– Kako živite, teta?
– Heloise se potrudila da se osjetim dijelom njezine obitelji – povjerila
joj se Linnet veselo. – Da, život je bio dobar prema meni.
– Drago mi je, tako sam često s brigom promišljala o vama, ali Garrick
me do sada nije puštao da vas dođem obići.
– Vrlo je posesivan, barem tako mislim, i želi te zadržati blizu sebe.
Čula sam puno o tebi, Brenno. Od Heloise. Znam da si bila izrazito
tvrdoglava ispočetka, ali i pretpostavljala sam da ćeš biti takva. Znam da si
pobjegla i da si bila smrtno bolesna. U to sam vrijeme ludjela od brige. No
evo te tu, zdrave i počašćene. Tako sam sretna.
– Počašćena?
– Ovdje si kao gošća, a ne kao Garrickova robinja. Da, time ti je iskazao
čast.
Brenna se cinično nasmijala. – Poznati su mi njegovi razlozi, teta. Ovdje
sam kako bih zadovoljila njegove potrebe.
– Ne budi djetinjasta, Brenno – Linnet je pokušala urazumiti nećakinju.
– Ovdje je mnoštvo onih koje bi mu mogle zadovoljiti potrebe. Uostalom,
nije te morao obasuti tako lijepim darovima ako mu je na pameti samo ono
o čemu zboriš. Bila sam s Heloise kada ju je Garrick molio da načini haljinu
za tebe. ‘Mora biti načinjena po vikinškom ukusu, rekao je, ‘jer je ona sada
jedna od nas.’
Brennine su se obrve skupile. – Nisam mu dala povoda vjerovati kako
sam sretna ovdje. Zna da ću ponovno pobjeći ako mi se pruži prilika. Zašto
bi rekao da sam jedna od njih?
– Morala si mu dati nekakvog povoda da u to povjeruje. Ali, Brenno,
doista ne smiješ ponovno pokušati pobjeći. Ako i uspiješ i Garrick te nikada
ne pronađe, ostavit ćeš me dovijeka zabrinutom za tebe.
– Kada pođem, teta, poći ću morem, a vas ću povesti – žurno je
izgovorila riječi, kao da ne vjeruje da će joj taj podvig ikada poći za rukom.
Iako joj je namjera bila riječima smiriti tetu, činilo se kako je njima uspjela
jedino ožalostiti stariju ženu.
– Ah, Brenno, kada sam te danas ugledala, pomislila sam kako si
zasigurno prerasla svoje buntovništvo. Zrela bi žena prigrlila sudbinu koja
nas je dovela ovamo. Bila bi zahvalna što je živa i prilagodila bi se svojemu
novom životu, svjesna kako život kojim je nekoć živjela više ne postoji i
kako se nema čemu vratiti.
– Kao što ste vi učinili?
– Da, upravo tako. To je jedini način, Brenno. Žal za izgubljenom
slobodom vodi isključivo do bespotrebne patnje. Moj se život zapravo
poboljšao i uistinu nemam razloga jadikovati. Heloise mi je postala dragom
prijateljicom. Ljubazna je i ne zamjera mi povremene Anselmove posjete pa
tako i ja imam muškarca koji je izrazito drag na svoj način.
– Prestanite! Ne želim slušati o tome.
– Budi razumna, Brenno. Garricku je stalo do tebe, i slijepci to vide.
Učini svoj život s njim nečim posebnim.
– Tako sto ću mu biti kurvom? – prosiktala je Brenna, dopustivši onome
sto joj je morilo srce da prokulja na površinu.
– Istina, ne može ti ponuditi brak, ali Garricku ćeš biti poput supruge u
svakom pogledu. Njegovi divni darovi dokaz su toga. Rekli su mi da i
kopile može naslijediti oca, ako nema zakonitih nasljednika. Možda se
Garrick nikada ne oženi, nego te odluči zadržati kao svoju jedinu ljubav.
Tvoja budućnost s njime bila bi jednako sigurna kao da i jeste izrekli
zavjete. Možda će djeca koju izrodiš i biti kopilad, ali njihovo će mjesto
ovdje biti zajamčeno.
– Ponos mi ne dopušta pristati na takvo što. Zaslužujem bolje. Nekoć
sam prezirala brak, ali to je jedini način na koji bih mogla u miru živjeti s
Garrickom.
– Ali zabranjeno je oženiti se robinjom.
– Znam – odgovorila je Brenna tiho.
Pogledala je prema Garricku koji je bio na drugom kraju prostorije,
osmjehnuvši se pritom. Izrekla je riječi na glas. Udala bi se za Garricka,
rado bih to učinila. Pomisao na brak s njime, bez neprestanog sukobljavanja
volja, ispunila ju je toplinom. Da, voljela ga je!
Brenna je spoznaju dočekala sa zvonkim i radosnim smijehom. Nagnula
se pa zagrlila tetu. – Volim ga. Nisam toga ni bila svjesna sve do sada, ali
istina je. Volim ga. Ako mu je stalo do mene onako kako tvrdite, kako i
njegova majka tvrdi, tada će se oženiti mnome. To je jedini način na koji
mogu ostati živjeti s njime.
– Brenno, uistinu si Angusova kći, obdarena tvrdoglavošću koja
nadilazi zdrav razum. Ako uistinu voliš Garricka, prihvatit ćeš ga onakvim
kakav jest i nećeš zahtijevati od njega više nego što može dati.
– A doličnost da pošaljem dovraga? Ne, teta. Bit će po mome ili nikako
– odgovorila je Brenna odlučno pa ustala. – Gdje je Della?
– Požalila se na bolest i pošla na počinak u našu kolibu.
– Je li znala da ću biti ovdje?
– Da, svi smo znali. Garrick je morao dobiti dopuštenje od svojega oca
da te dovede kao gošću kako ne bi time uvrijedio Anselma.
Brennina je ljutnja proključala kad je čula riječi. Ona je ta kojoj je bila
nanesena uvreda.
– Razgovarat ćemo poslije, teta – rekla je Brenna ukočeno. – Nadam se
da ćete tada imati više razumijevanja i potpore za mene nego za ove
bezbožne barbare.
31

ugh se pridružio Garricku, napunivši njihove vrčeve iz velikog kotla


H pjenušave medovine koja je stajala nasred velikog stola prije nego što
je sjeo. Muškarci lica skrivenih iza životinjskih glava plesali su i vrludali
prostorijom, izvodeći nepodopštine među sobom, ali i na račun gostiju.
Garrick se morao svojski potruditi kako bi zadržao stoički izraz lica
kada se muškarac skriven ispod ovnujske glave, a za kojeg je znao da je
njegov polubrat Fairfax, prikrao Hughu iza leđa pa mu ispraznio vjedro
snijega na glavu. Garrick je zapanjeno promatrao kako se Hugh samo
nasmijao i otresao snijeg s ramena, čak se ni ne osvrnuvši kako bi vidio tko
je krivac, iako se Fairfax nakon svojeg nedjela dao u bijeg kao da mu život
ovisi o tome.
Garrick se naposljetku zvonko nasmijao. – Omekšao si, brate. Znam da
nikada nisi volio veselje i budalaštine gozbe o zimskoj ravnodnevnici.
Očekivao sam da ćeš sada razjareno skočiti i isukati mač te da ću biti
prisiljen pribiti te o pod kako bih te zaustavio.
– Dakle, razočarao sam te – nasmijao se Hugh, a zlatna mu se griva
stala tresti. – Ne, nisam raspoložen za borbu.
– Ni ja. Dakle, obojica smo omekšali.
Garrick se naslonio pa sa zanimanjem pogledao brata. – Mislio sam da
sam ja dobra raspoloženja, ali ti si čak i raspoloženiji. Doimaš se poput
čovjeka koji je uspio zaviriti u Valhalu, našavši je baš onakvom kakvom je
očekivao. Prosvijetli me.
– Nazdravi sa mnom, brate – Hugh se široko osmjehnuo. – Konačno ću
dobiti dijete.
Garrick je uistinu ostao iznenađen. Veselo je lupio brata po leđima. – To
su izvrsne vijesti, Hugh! – podigao je svoj vrč. – Neka dijete bude muško i
blagoslovljeno snagom svojega... strica.
Iz Hughova grla zaorio se smijeh. – Pristat ću i na to.
– Tvoja žena mora da je ushićena do neba – primijetio je Garrick. –
Vašem dugom čekanju došao je kraj.
– Ne, bijesna je. Oduvijek je mene krivila za svoju jalovost, ali i dalje je
jalova. Cordella, nova robinja, nosi moje čedo.
Dio Garrickova veselja zamro je s novom spoznajom. – Jesi li siguran
da je sjeme tvoje?
– Jesam – odgovorio je Hugh ponosno. – Kao što si ti svoju divlju
zvjerčicu čuvao za sebe, tako sam i ja čuvao Cordellu.
Garrick se namrgodio na spomen Brennina imena, prisjetivši se kivnosti
koju je osjećala prema svojoj sestri. Prokleo je sam sebe jer joj je dao bodež,
nadajući se da ga ne namjerava iskoristiti na njoj.
Ogledao se po prostoriji ne bi li je ugledao, ali nije je bilo nigdje na
vidiku. Zasigurno je s Cordellom.
Garrick se hitro osovio na noge. – Ispričaj me, Hugh. Želim pronaći
Brennu prije nego što upropasti očevu proslavu. Posjeduje izniman dar za
izazivanje nevolja.
– Sjedni, Garriče. Bit će potrebno puno više od jedne divlje zvjerčice da
upropasti ovu gozbu. Želim s tobom razgovarati o tvojem putovanju na
proljeće.
– Ne može li to čekati neki bolji trenutak?
– Ako sada odeš, Morna će biti uvjerena da te strah suočiti se s njome.
– Morna?
Hugh je pokazao prema vratima, a Garrick se okrenuo i ugledao
poprilično smetenog Perrina i njegovu sestru Mornu pokraj njega. Izgledala
je jednako ljupko kao i nekoć. Svilena joj je kosa bila zategnuta na zatiljku,
naglasivši tako snažne kosti lica, a bujne obline njezina tijela isticale su se u
tamnozelenoj svili pripijene haljine. Pogledi su im se sreli, a Garrickove su
oči bile prijeteće poput divlje oluje zarobljene u maloj uvali.
Hugh je bio u pravu. Nije mogao otići. Svrnuo je pogled natrag na brata
i sjeo za stol. Jednostavno će morati vjerovati Brenni i nadati se kako neće
učiniti nešto što će svi požaliti.
*
Crvenkasta izmaglica skupljala se na nebu, začinivši bjelinu krajolika
bojom. Crveno – ta zloslutna i nasilna boja krvi i srdžbe.
Brenna je nekoliko trenutaka zurila u polarna svjetla, zamišljajući zrake
ljubičastocrvene svjetlosti kao krvave ruke koje posežu za nevidljivim
neprijateljem. Olujne misli i još uvijek jasno sjećanje na poniženje rođeno iz
Cordellinih laži prizvali su takve mračne prizore u njezin um. Jedva je
susprezala ljutnju dok je otvarala vrata kolibe u kojoj su noćile žene.
Prostoriju je obasjavalo mnoštvo uljanica, a na sredini kolibe plamtio je
oganj. Zidovi su bili obrubljeni ležajima, a na jednom od njih ležala je
Cordella. Jednom je rukom prekrila oči, a vatrena joj se kosa razlila po
jastuku ispod glave.
– Tko je to? – upitala je Cordella nezainteresirano. – Hugh? – Čekala je
odgovor kojeg nije bilo. – Linnet?
– Ne, to sam ja, Della.
Cordella se smjesta uspravila, malo–pomalo izgubivši svu boju iz lica. –
Brenno... meni je...
– Što ti je? – zahtijevala je Brenna oštro, zakoračivši naprijed. – Žao ti
je? Namjeravala si mi priznati svoje laži prije nego što sam se osramotila
zbog njih? – Brenna je stajala tik pred Cordellom, dlanova položenih na
bokove, promatrajući je očima iz kojih je sijevala srdžba. – Zašto si mi
lagala o onome što se zbiva između muškarca i žene?
Rumenilo ljutnje vratilo se u Cordelline obraze. – Jer si to zavrijedila.
– Zašto? Što sam ti to učinila da si tako željna osvete? Želim čuti
odgovor, Della, prije negoli ti se osvetim!
Cordella je ponovno problijedjela. Hitro se pokušala opravdati. –
Dunstan te priželjkivao, a ti nisi čak ni bila svjesna toga.
– Dunstan? – Brennine su se oči pretvorile u dva proreza ispunjena
ljutnjom. – To je besmislica. Bio je tvoj muž.
– Tako je, moj muž! – vrisnula je Cordella ogorčeno. – Ali ti si bila ta
za kojom je žudio. Da si znala, mogla si tome stati na kraj jednom za sve
vremena. Međutim, ti si bila previše zaokupljena pokušajima da se dokažeš
vrijednom očeva ponosa. Nikada nisi bila svjesna tuđih osjećaja.
– Ako je ono o čemu zboriš istinito, zašto mi ti nisi rekla? Znala si da ne
želim nijednog muškarca, a ponajmanje Dunstana.
– Nisam mogla priznati ni tebi ni ikome drugome da ne umijem zadržati
muževu ljubav.
– I zato si me uvjerila da me očekuje noćna mora? Mislila si da će to biti
s mojim mužem, ali činjenica da me prvi put uzeo neprijatelj učinila je stvari
gorima. Samo iskustvo nije bilo strašno, Della, nego spoznaja da me prvi
put u životu hrabrost u potpunosti napustila.
– Drago mi je ako si doživjela makar i trunku poniženja, jer sam ja
propatila i te kako puno zbog tebe!
Uzavrela srdžba bljesnula je u Brenninim očima, a dlan joj je poletio
prema Cordelli, spojivši se s njezinim obrazom. Druga joj je ruka poletjela
prema bodežu.
– Tvoj ponos nije povrijeđen mojom krivnjom, Della! Da imaš i trunku
zdrava razuma, bilo bi ti to jasno. Da sam te mogla dohvatiti one noći kada
me Viking prvi put uzeo, bila bih te ubila. Zapravo se još uvijek radi o
primamljivoj pomisli.
Cordella je s nevjericom zurila u oštricu u Brenninoj ruci. – Naudila bi
nosećoj ženi?
Osupnuta, Brenna se povukla. – Zboriš li istinu, Della?
– Linnet zna. Pitaj nju ako sumnjaš u moju riječ.
Brenna nije očekivala ovakvo što. Nije ju namjeravala ubiti, jer je
poradi novootkrivene ljubavi prema Garricku osjećala velikodušnost.
Namjeravala ju je pošteno unakaziti. Sada su joj, međutim, ostale samo
isprazne prijetnje.
– Previše si se poigravala i petljala u moj život, Della. Drzneš li se to
učiniti ponovno, zaboravit ću da sam kršćanka i zariti ti ovu oštricu u srce...
bila noseća ili ne!
Kad je Brenna zadjenula bodež o pojas, Cordella se podrugljivo
osmjehnula, pronašavši odnekud novu hrabrost. – Ne bojim te se, Brenno
Carmarham! Hugh će me zaštititi. A ti ćeš skupo platiti zbog onoga što si mi
danas učinila.
– Je li žudnja za osvetom uistinu vrijedna tvojeg života, sestro? –
uzvratila je Brenna prijetećim tonom prije nego što se okrenula i ljutitim
korakom napustila kolibu.
Bila je bijesna. Susret nije protekao onako kako je planirala. Cordellina
ju je drskost osupnula. Odlučila je oprati ruke od svoje polusestre i nikada
više ne vidjeti lažljivu vješticu. Jedan šamar nije bio ni izbliza dostatna
odmazda, ali odlučila se zadovoljiti i time.
Crvena se izmaglica nije zadržala dugo kako bi svojim svjetlom
obasjavala nebo. Ponovno je bilo turobno mračno dok je Brenna hitala
natrag prema dvorani. Sada joj je bilo žao zbog grubosti s kojom se ranije
ponijela prema teti pa ju je pogledom potražila po dvorani kako bi se
iskupila. Linnet nije bilo nigdje na vidiku, stoga se zaputila prema Garricku
koji je sjedio za stolom.
Kada je sjela pokraj njega, ponovno je osjetila prijašnju zbunjenost,
samo što je zbunjenost ovoga puta bila dvostruko snažnija. Mnoge su oči sa
zanimanjem zurile u nju, a Garrickove su bile najznatiželjnije.
– Vidjela si svoju sestru?
– Da, vidjela sam je.
– Vjerujem da si je ostavila živom i zdravom?
– Trudna je! – otresla se Brenna ljutito, smjesta požalivši svoju grubost.
– Ali dobro joj je? – bio je uporan Garrick.
– Ništa joj nije nedostajalo kada sam otišla od nje – popustila je Brenna.
Previše joj je toga bilo na pameti da bi propitkivala razloge njegove
zabrinutosti.
Uslijed svojih novootkrivenih osjećaja, gledala je Garricka u novom
svjetlu. Brzo je primijetila da nije u potpunosti opušten i zapitala se je li
možda ona uzrok njegove napetosti. Odlučila mu je otkriti svoje nove
osjećaje, ali činilo joj se kako to mora učiniti na suptilan način. Ne bi bilo
dobro da Garrick postane sumnjičav i krivo protumači njezine motive.
Osmjehnula mu se zavodnički. – Jesam li ti rekla kako izvrsno izgledaš
danas, Garriče?
Kao što je i očekivala, pogledao ju je sumnjičavo. – Sjećam se da si
imala mnoštvo prilika to učiniti, ali odreda si ih propustila.
Osmijeh joj je postao razdraganiji. – Tada ću to učiniti sada. Uistinu
izgledaš poput plemenita lorda. Sasvim priličan naslov, međutim, ne koristi
se u tvojoj zemlji, zar ne?
Odmahnuo je glavom. – Naša je zemlja feudalno kraljevstvo. Svaki klan
ima poglavara. On je gospodar, gotovo kralj, svojega naselja.
– Poput tvojega oca?
– Da – odgovorio je, još uvijek sumnjičava pogleda. – Zašto pitaš?
Odgovorila je novim pitanjem. – Ne misliš li da je vrijeme da počnem
iskazivati zanimanje za tvoje ljude... i tebe?
Razdragano se osmjehnuo. – Pa, pretpostavljam da je to razumno.
– Je li tvoja obitelj velika?
Garrick je slegnuo ramenima. – Imam ujake, tete i mnoštvo rođaka.
– Znam da imaš dva brata, ali ima li i drugih? Nemaš sestara?
Činilo se kao da se na Garricka spustio tmuran oblak. – Imao sam sestru
– odgovorio je glasom prožetim gorčinom. – Bila je najmlađe dijete moje
majke. Puno je godina prošlo od njezine smrti.
Brenna je osjećala njegovu ljutnju i tugu poput mača koji joj je
probadao srce pa je ostala iznenađena da su je tako dirnuli njegovi osjećaji.
– Žao mi je, Garriče.
– Nema potrebe – procijedio je. – Nisi je poznavala.
Nježno mu je dodirnula dlan. – Nisam, ali poznajem bol gubitka voljene
osobe.
Uhvatio je njezin dlan i stisnuo ga. Potom joj je uputio pogled pun
nježnosti, a njegova se ljutnja istopila. – Istina, pretpostavljam da poznaješ.
Brenna je osjetila neodoljivu želju da se privine uz njega, da osjeti
toplinu njegovih ruku koje bi je obavile. Čak i dok je samo razmišljala o
tome, činilo se kako oštrica snažne boli koja se rodila u njoj na dan očeve
smrti pomalo otupljuje i kako otvorena rana zarasta. Više se nije osjećala
tako usamljenom, tako izgubljenom.
Iako je Garrick sada predstavljao središte njezina života, još uvijek nije
bila spremna u potpunosti se ogoljeti pred njime. Povukla je dlan iz njegova.
Nikada prije nisu razgovarali na ovakav način i bila je zadovoljna novim
početkom. A ipak, osjetila je nelagodu i nervozu kada je između njih
nastupio trenutak tišine. Nastavila je ispitivati, sada promijenivši temu.
– Garriče, nikada ne govoriš o vremenu koje si proveo u zarobljeništvu
mojega naroda niti ih, čini se, mrziš zbog onoga što su ti učinili. Zašto je
tako?
Doimao se iznenađenim njezinim pitanjem. – Tko ti je pričao o tome?
– Tvoja mi je majka govorila o tome kada su me tek doveli ovamo, kako
bi objasnila zašto nas je Anselm napao.
Nije željela dodati kako je Anselm cijelu zgodu prepričao puno
detaljnije. – Bi li ti bilo draže ne govoriti o tome? – upitala je, primijetivši
da mu se raspoloženje nije pokvarilo kada je načela temu.
– Najradije bih zaboravio to vrijeme. Ali kako si danas iznimno
znatiželjna, ispričat ću ti. Kada Viking pođe u pljačku, svjestan je postojanja
mogućnosti ratničke smrti ili zarobljavanja i pogubljenja koji nisu tako
časni. Bili su to rizici koje sam prihvatio, a kada su me zarobili, očekivao
sam umrijeti nečasnom smrću.
– Je li to jako važno? – prekinula ga je Brenna. – Umrijeti ratničkom
smrću?
– To je jedini način da se dođe u Valhalu.
– Vikinški raj.
Slegnuo je ramenima. – Dobra usporedba. Ali samo ratnici mogu ući u
Valhalu.
Prisjetila se svojih poduka s Wyndhamom, odlučna više ne pitati
Garricka o stvarima koje je već znala. – Dakle, očekivao si umrijeti bez
časti?
Kimnuo je glavom pa nastavio. – Istina je da su se prema meni ponijeli
okrutno i mnogo je onih koje bih ubio da nam se putevi ponovno sretnu. Ali
također je istina i da danas ne bih bio živ da nije bilo jednog od tvojih ljudi,
starog stražara koji se sažalio nada mnom i pomogao mi pobjeći.
– I zbog toga nas ne mrziš sve? – Kada je ponovno kimnuo glavom,
dometnula je: – Ali tvoj otac, unatoč tome, ne dijeli tvoje mišljenje. Zna li
uopće da ti je u bijegu pomogao jedan Kelt?
– Zna. Međutim, moj je otac čovjek sklon prijekim sudovima. Odlučio
vas je sve kriviti za ono što se zbilo. Jednom kad se zainatio, nije odstupao
od svojega mišljenja... sve dok nije upoznao tebe. Požalio je što je napao
tvoje selo i doveo te ovamo. Svjesna si toga, Brenno? Zar ne?
– Da, znam. Tvoja mi je majka to spomenula.
– Mrziš li ga još uvijek?
Nije znala odgovoriti na to pitanje, a to ju je razdiralo. – Da se sve ovo
dogodilo tebi, Garriče, da je prijetvorni Kelt došao ovamo i pobio većinu
tvojega klana, a tebe odveo u roblje, ne bi li ga mrzio?
– Posve sigurno bih – priznao je, u potpunosti je iznenadivši. – I ne bih
mirovao dok ne bi bio mrtav.
– Kriviš li tada mene zbog mojih osjećaja?
– Ne. Pitao sam samo jesu li se tvoji osjećaji promijenili. Žene su
obično sklonije oprostu od muškaraca, a i ne razmišljaju na isti način kao
što to čine muškarci. A opet, s druge strane, ti si iznimka od tog pravila, nisi
li? – stao je zadirkivati.
Osmjehnula se, s nestrpljenjem poželjevši zaključiti temu koju je
nehotice sama načela. – Ne onoliko koliko to bijaše slučaj prije.
– Oh? A na koji si se to način promijenila, djevojko? Nisi li ustrajala na
tome da ti dopustim nositi oružje prije nego što si pristala doći ovamo? I
nećeš li iskoristiti to oružje protiv mene kada te poslije uzmem?
– Ne, ne protiv tebe, Garriče – odgovorila je nježno.
Naslonio se leđima na klupu i nasmijao. – Tada si se uistinu
promijenila.
Vragolasto se osmjehnula. – Ne onoliko koliko misliš, Garriče. Možda
neću upotrijebiti oružje, ali svejedno me nećeš uzeti bez borbe.
Pribrao se pa potom stao hiniti povrijeđenost. – Nije pošteno dati mi
tako kratak trenutak pobjede, djevojčuro.
U očima joj je zablistalo veselje. – Tko ti je rekao da žene igraju
pošteno, Vikinže?
Progunđao je nešto pa se hotimice okrenuo prema Hughu koji se
nekolicini drugih muškaraca hvalisao kako namjerava pobijediti u konjskoj
utrci zakazanoj za naredno jutro. Brennu nije zanimalo što Hugh ima za reći.
Osjećala se iznimno dobro. Bio je to prvi put da je razgovarala s Garrickom
bez imalo ljutnje koja bi se izrodila iz svakog njihova razgovora.
Sada kada je na trenutak zastala i porazmislila o svemu, shvatila je da
nije bilo nimalo iznenađujuće da se zaljubila u ovog Vikinga. Posjedovao je
sve čemu se divila u muškarcu: hrabrost, snagu i čeličnu volju. Znala je da
ponekad umije biti i nježan. A činjenica da je tako ugodan oku nije nimalo
odmagala.
Bila je posve svjesna činjenice da i on žudi za njome. Nekim joj je
sitnicama pokazao i da mu je stalo. I drugi su to zamijetili, pa je bila sigurna
da ne umišlja. Jedini je problem bio kako mu priznati da je i njoj stalo.
Oh, Garriče, nekako ću zadobiti tvoje povjerenje, pomislila je Brenna,
ispunjena novostečenom odlučnošću. Ponovno se osmjehnula, pomaknuvši
se u stranu kako bi sluge stavile na stol ogromne pladnjeve pečene
veprovine i govedine, skupa s kruhom i medom.
Ustala je i napunila vrč pjenušavom medovinom. Dok je to činila,
pogled joj se zaustavio na Anselmu koji je sjedio na čelu stola. Brzo je
odvratila pogled, propustivši tako topao smiješak koji joj je uputio. Potom je
ugledala Perrina, uzvrativši mu pomalo suzdržan pozdrav. Potom joj je
pozornost privukla žena koja je stajala pokraj njega, prekrasno stvorenje u
tamnozelenoj svili, nadmena držanja i živih plavih očiju. Bila bi uistinu
ljupka da nije bilo hladnog otrova u tim očima. Nešto ju je zadržalo na
mjestu, nepomičnom, neka tiha, neizrečena poruka između njih.
Ispočetka je bila iznenađena tako snažnom emocijom zbog nekoga tko
je bio potpuni neznanac. Ali tada je shvatila da poznaje to ženu, ili barem
zna za nju. Morna – to nije mogao biti nitko drugi.
Dakle, to je bila ambiciozna žena koja je povrijedila mlađeg, ranjivijeg
Garricka, ona koja je bila uzrokom njegova nepovjerenja prema svim
ženama. Morna je, na neki način, bila odgovorna za mnoge Brennine
nedaće. Bila je to žena bez skrupula, žena nevjerojatne drskosti.
Bilo je očito kako Morna ponovno želi Garricka za sebe. Zašto bi inače
gledala Brennu s takvim prijezirom i gnušanjem? Stekla je bogatstvo, a sada
je znala da se i Garrick obogatio pa ga je stoga željela. Zar je uistinu mislila
kako prošlost neće biti važna?
Uputila je Morni kiseo, proračunat smiješak. Plava ljepotica neće
položiti ruke na Garricka, ne dok Brenna živi i diše.
32

ozba se nastavila, a s njome i uobičajene, neobuzdane ludorije. Baš


G kako je to i inače bivalo na vikinškim gozbama, strasti su se
rasplamsavale, a neobuzdane ćudi vodile su do tučnjava koje su se, naizgled,
pretakale jedna u drugu. Garrick se upleo u razmiricu s Hughom, ali Anselm
je, na sreću, posredovao između njih pa je svađa uskoro zaboravljena. Hugh
i Fairfax također su se porječkali, ali Anselm je ponovno smirio strasti
između svojih sinova prije nego što se zametnula borba.
Međutim, nisu sve razmirice prekinute na vrijeme pa su mnoge završile
krvoprolićem. Jedan čovjek, kojega Brenna, na sreću, nije poznavala,
izgubio je život u borbi koja je počela kao prijateljsko odmjeravanje snaga.
Bilo je žalosno što su se takve stvari dopuštale, a još žalosnije što su
pobjedniku klicali poradi pobjede.
Brenna je sve više poimala važnost snage među ovim ljudima. Držali su
je najvećom vrlinom. Muškarca bez snage smatralo se gubitnikom, a obitelj
mu je bila osramoćena. Brenna je pretpostavljala da bi Viking radije umro
nego izgubio u odmjeravanju snaga.
Dvoranom su se prepričavale lovačke priče o svima prisutnima, a
slijedile su ih pošalice i gunđanje. Brenna je bila prisiljena obuzdati vlastite
osjećaje dok je slušala kako Anselm prepričava priču o njezinu
zarobljavanju. Uvelike ju je uljepšao, a ipak, bilo je nemoguće zanijekati
njezinu hrabrost. Brenna je promatrala kako Morna sluša priču s očitom
nevjericom. I te kako bi se voljela naći nasamo s tom plavom otrovnicom i
naučiti je ponešto.
Želja joj se gotovo ostvarila puno kasnije, kada je većina uzvanika u
kasni noćni sat bila potpuno pijana. Morna je uvjerila brata da je otprati kući
pa pričekala kod vrata da joj donese ogrtač. Primijetivši da je sam, Brenna je
hitro prišla Perrinu.
– Ne uživaš u gozbi, Perrine?
Doimao se kao da mu je nelagodno. – Ne. Svjestan sam da moja sestra
nije dobrodošla ovdje, ali svejedno je ustrajala da je povedem.
– Reci mi, Perrine, je li istina da ponovno priželjkuje Garricka?
– Istina je, priznala mi je – rekao je. – Ljuti li te to?
– Samo ako se Garrick pokaže budalom koja je voljna ponovo uskočiti u
plamen koji ga je jednom već opekao.
– Nadajmo se da nikada neće postati takvom budalom.
Brenna se osmjehnula. – Nisi oduševljen pomišlju na bračni savez
između njih?
– Morna mi je sestra i to je nesretna činjenica nad kojom nemam
utjecaja. Nikad joj nisam oprostio ono što je učinila Garricku, mojemu
najbližem prijatelju.
Brenna se doimala zamišljenom. – Nisi pozdravio domaćina. Učini to,
Perrine. Ja ću tvojoj sestri odnijeti ogrtač.
Perrin je protrnuo, a lice mu je izbrazdala zabrinutost. – Ne, djevojčuro.
Moja ti sestra zamjera pažnju kojom te Garrick obasipa. Bit će i više nego
voljna podsjetiti te na tvoj status.
– Strahuješ za mene?
Odmahnuo je glavom i veselo se osmjehnuo. – Poznajem te. Moja je
sestra ta koja bi se našla u opasnosti.
Brenna se nasmijala. – Smijem li te tada otpratiti do vrata? Zasigurno
neće biti nikakvih problema ako ti budeš tamo uz nas.
Činilo se kako oklijeva, ali Brennin ga je ljupki osmijeh naposljetku
osvojio pa je pristao. Morna ih je nestrpljivo dočekala kod vrata. Bila je već
u potpunosti uzrujana pa se otresla na brata.
– Ne mogu vjerovati da si voljan pustiti me da te čekam dok ti
razgovaraš s ovom robinjom! – prosiktala je Morna kroz stisnute zube, lica
pepeljasta od srdžbe. – Kako me možeš tako sramotiti, Perrine?
– Nisi dugo čekala, Morna – odgovorio je umorno.
– Da si razgovarao s bilo kime drugim, ne bi mi smetalo – nastavila je
Moma srdito. – Ali da me tjeraš da čekam... zbog nje! Nije li ti dovoljno
vrijeme koje provodiš s njome kada posjećuješ Garricka?
Perrin se zajapurio. – Stvari nisu onakvima kakvima ih smatraš, Morna.
Garrick ne dijeli ovu djevojku ni s kime. Čuva je samo za sebe – otkrio joj
je istinu s pakosnim užitkom.
Njegove su riječi dodatno razljutile plavokosu udovicu, a Brenna se
morala svojski potruditi kako bi suspregnula posprdan smiješak.
Morna joj je uputila pogled hladnog prijezira. – Ogrni me, robinjo! –
Kada ju je Brenna nastavila nepomično promatrati, ponovno se obratila
Perrinu: – Ti govoriš njezin jezik. Prenesi joj moj zahtjev.
Perrinove su se oči skupile u ljutnji. – Pretjeruješ, sestro. Brenna nije
tvoja da bi joj mogla zapovijedati.
Morna ga je ljutito gledala, sipajući otrov iz svojih plavih očiju. –
Robinja je, a sada joj reci!
– Zašto tvoja sestra tako viče? – upitala je Brenna nevino. Perrin je
uzdahnuo. – Odine, pomozi mi. Zahtijeva da je ogrneš. Odlučna je iskaliti
svoju ljutnju na tebi, Brenno.
Brenna se osmjehnula. – Nema nikakvih problema, Perrine.
Jednostavno joj reci da odbijam. Potom joj pruži ogrtač i otiđi. Rješenje je
zapravo vrlo jednostavno.
Perrin je sumnjičavo odmahnuo glavom, svejedno pruživši sestri ogrtač.
– Brenna ne želi poslušati tvoju zapovijed, Morna. Pođimo sada – rekao je
pa napustio dvoranu.
Morna je bila izvan sebe od bijesa. Uperila je prema Brenni svoje plave
oči u kojima je plamtjela buktinja srdžbe. – Dat ću te bičevati zbog ovoga!
– Mislim da nećeš – uzvratila je Brenna, iznenadivši Mornu riječima
koje je mogla razumjeti. – Za početak, Garrick to ne bi dopustio. Ali još
važnije od toga, i bilo bi ti bolje da me dobro poslušaš, Morna, drage bih ti
volje prerezala grkljan prije nego što bi uzmogla zatražiti da ti donesu bič.
Bila si nepozvan i neželjen gost na ovoj gozbi. Nitko od prisutnih ne bi se
pretrgnuo tražeći tvojega ubojicu.
– Ne bi se usudila dodirnuti me!
Brenna se zlurado osmjehnula. – Iskušaj istinitost mojih riječi. Zatraži
bičevanje.
Morna je oklijevala trenutak predugo. – Kada postanem Garrickovom
ženom, požalit ćeš dan kada si se usudila prijetiti mi.
– Taj dan nećeš doživjeti.
– Ne budi tako sigurna u to, robinjo! – otresla se Mona pa ljutito
napustila dvoranu.
Brenna se ugrizla za usnu. Nije trebala svoju tajnu otkriti Morni... Ali
što ako se Mornina predviđanja ostvare? U ovom je svijetu Garricku bilo
dopušteno imati ih obje, Mornu kao ženu koja će mu podariti zakonite
nasljednike, a Brennu kao priležnicu. Zadrhtala je pri toj pomisli. Ne, takvo
što neće se dogoditi, odlučila je. Ako nije bilo nade da mu sama postane
ženom, tada je za nju sva nada izgubljena. A ipak, imala je razloga vjerovati
da mu je stalo do nje.
Okrenula se i vidjela da joj je Garrick okrenut leđima. Nadala se da nije
svjedočio njezinu razgovoru s Mornom jer bi je tada ispitivao o svemu, a
ona mu ne bi mogla lagati. To bi moglo prizvati natrag njegov bijes, što je
bila posljednja stvar koju je sada željela.
Vratila se do stola pa mu se pridružila, nervozno čekajući da je
primijeti. Kada se naposljetku okrenuo prema njoj, zadržala je dah,
iščekujući pitanje.
– Nedostajala si mi – rekao je kratko, nagnuvši se prema njoj. – Gdje si
bila?
– Pošla sam pozdraviti Perrina na odlasku – rekla je nakon trenutka
oklijevanja. Kada joj je u odgovor progunđao, promijenila je temu. –
Hoćemo li poći uskoro?
– Jesi li umorna?
Kimnula je glavom. – Dan je bio dug, a ja sam previše popila.
Vragolasto se osmjehnuo. – Rado se prisjećam još jedne prilike kada si
previše popila. Tada si bila vrlo voljna i ugodna. Jesi li i sada?
Spustila je oči. – Ne, Garriče.
Zanemario je njezin odgovor i ustao. – Dođi. Pronašao sam nam mjesto
gdje ćemo provesti noć.
Brenna je ostala sjediti. – Nećemo li poći kući? Nije tako daleko? –
– Tako bismo samo tratili vrijeme, Brenno. Konjska utrka počinje ranim
jutrom, a ja želim biti ovdje na vrijeme za njezin početak. – Kada se
namrštila, dometnuo je: – Možda te povedem kući sutra navečer pa ćemo se
vratiti narednog dana.
– Vratiti?
– Tako je, gozba će potrajati gotovo dva tjedna. Pođimo sada.
Brenna je uzdahnula pa primila ispruženi dlan i slijedila ga kako bi uzeli
ogrtače. U dvorani je još uvijek bilo živahno. Samo je nekolicina uzvanika
odabrala otpočinuti na klupama i tako odagnati pijanstvo. Heloise se već
ranije povukla u postelju, baš kao i Linnet, ali ne prije nego što je Brenna
imala priliku ispričati joj se zbog svoje pretjerane drskosti. Anselm i Hugh,
još uvijek puni poleta, natjecali su se u ispijanju medovine, a mnogi su se
kladili na ishod njihova ogleda.
Garrick im je doviknuo pozdrav, ali nitko nije obraćao pozornost na
njega, pa se, uhvativši Brennu pod ruku, hitro iskrao preko praga. Pripijena
uz Garricka i okupana toplinom njegova tijela, Brenna gotovo da i nije
primijetila ledene prste vjetra. Obećala se kao da lebdi, kao da s lakoćom
klizi preko smrznuta tla da joj se u glavi počelo vrtjeti, naslonila ju je na
njegova prsa, osjetivši zadovoljstvo.
Kada ju je odveo do staje i praznog odjeljka u kojem je na slamnatoj
postelji bilo naslagano mnoštvo prekrivača, Brenna mu se, pomalo
razdraženo, otrgnula iz zagrljaja. Promatrala ga je kako ih velikim drvenim
vratima zatvara u odjeljak, učinivši od njega privatni sobičak.
– Ovo je mjesto o kojem si govorio?
– To je najtoplije mjesto koje sam uspio pronaći – odgovorio je ne
pogledavši je pa zbacivši ogrtač sa sebe.
– Uistinu očekuješ da ću noćiti ovdje?
Ignorirao je njezino zgražanje, osmjehnuvši joj se vragolasto. – Nećeš
biti sama.
– Ali...
– Budi tiho, djevojčuro – nježno ju je prekinuo pa stao pred nju.
– Ovo je uvelike bolje od tvrde klupe u dvorani. Ne misliš li tako?
Spustila je pogled na improvizirani krevet pa nevoljko kimnula glavom.
– Valjda si u pravu.
Toplim ju je prstima ovlaš dodirnuo po obrazu. – Uostalom, ovdje nam
nitko neće smetati.
Brenna je osjetila kako joj se nešto nalik boli ugnijezdilo u grudima.
Željela mu se baciti u naručje, ali to nije bio način kojim će postići svoj
krajnji cilj. Željela je doživjeti užitak, no koliko bi dugo to trajalo? Neće je
učiniti svojom ženom ako se pretvori u robinju koja će mu biti odana i
poslušna.
Nevoljko se udaljila od njega pa načela temu za koju je znala da će
barem odgoditi ono što će neminovno uslijediti. – Utrka koja će se održati
sutra... smije li se natjecati bilo tko?
– Da.
– Smijem li ja?
Garrick je prasnuo u smijeh, ali potom se mudro odlučio zaustaviti. –
Ne. Bilo koji muškarac ima pravo sudjelovanja, ali ne i žene.
– A, pretpostavljam, ni robovi? – upitala je poprilično razdraženo.
Zapitao se hoće li doživjeti dan kada ova žena neće iskoristi svaku
priliku da pokaže svoju ćud. – Tako je.
– Ali mogla bih prikriti svoj identitet, Garriče. Kod kuće su me oni koji
me nisu poznavali često znali zamijeniti za dječaka, a ništa mi ne bi pružilo
veće zadovoljstvo doli potući tvojega brata.
– Kako znaš da će se moj brat natjecati? – upitao ju je sumnjičavo.
Brenna je problijedjela, hitro se okrenuvši od njega. Kako je mogla
priznati da je načula njihov razgovor o utrci, a da ne prizna kako prilično
dobro razumije njihov jezik. – Neće li?
Garrick je, na sreću, njezino pitanje prihvatio kao odgovor. – Hoće, a i
ja se namjeravam okušati. Želiš li i mene tako žarko potući, djevojko?
Pogledala ga je osvrnuvši se. – Pretpostavljam da ne bi bilo umjesno
potući te naočigled svima. – Potom se vragolasto osmjehnula, dometnuvši: –
Dovoljno mi je da si svjestan kako sam sposobna to učiniti.
Garrick je prasnuo u smijeh. – Prihvatit ću taj izazov jednoga dana u
skoroj budućnosti, djevojčuro. Ali sada mi je na pameti zanimljivija
tjelovježba.
Posegnuo je prema njoj, ali Brenna se munjevito sagnula i provukla
ispod njegove ruke, uzmaknuvši prema ulazu u odjeljak, spremna odgurnuti
drvena vrata i pobjeći od njega.
– Znaš da neću svojevoljno leći s tobom, Garriče. Ako treba, spavat ću
vani.
Primaknuo se korak bliže, potom se zaustavivši. – Danas sam uživao u
tvojemu društvu, Brenno – rekao je jednoličnim tonom. – Nadao sam se još
većem užitku ove noći, ali neću te natjeravati uokolo kako bih ga dobio. –
Legao je na slamu pa joj pokazao da mu se pridruži. – Dođi. Bolje spavaj
dok još možeš. Sutra nas čeka dug dan.
Nije očekivala da će Garrick odustati, barem ne tako brzo. Opustila se i
gotovo uzdahnula, razočarana. Sumnjala je da će uspjeti uopće usnuti u
njegovoj blizini, ali bila je odlučna barem pokušati. Međutim, Garrick se
našao na njoj čak i prije nego što se uzmogla do kraja opružiti, prikovavši je
uz tlo svojom velikom težinom.
Smrkla se, a iz očiju joj je sijevnula srdžba kada mu je na licu spazila
samozadovoljan podsmijeh. – Prevario si me!
– Nisam, djevojčuro – nasmijao se. – Sve što sam rekao bilo je da te ne
namjeravam natjeravati uokolo. I nisam to učinio.
Spustio je usne na njezine kako bi utišao bilo kakve daljnje proteste.
Pokušala je okrenuti glavu u stranu, ali on joj je svojim velikim dlanovima
uokvirio lice dok je jezikom haračio unutrašnjošću njezinih usta. Puki
pritisak njegova tijela, njegova sirova snaga i žudnja – bili su poput opijata
koji su u njoj slomili otpor. Uskoro je zaboravila na sve kada se skotrljao
pokraj nje, uvukavši joj dlan pod remen.
Trenutak poslije remen joj je bio otkopčan i haljina zadignuta, a prije
negoli joj je pomisao o bezumlju cijele situacije stigla pasti na um, oboje su
se našli lišeni odjeće. Dlanovima joj je nježno istraživao tijelo, milujući je
vještim prstima koji su palili vatre gdje god bi je dotakli, tjerajući joj uzdahe
preko usana. Nije ju bilo briga. Ljubav prema njemu bilo je jedino što je
važno, kao i njezina želja, njezina snažna potreba da osjeti njegovo tvrdo,
pulsirajuće koplje u svojoj nutrini.
A kada se naposljetku zarinuo duboko u nju, Brenna je vrisnula u
ekstazi. Doimalo se prirodnim, kao da su stvoreni jedno za drugo. Iscijedila
je iz njega posljednju kap njegove snage, a on je u potpunosti prisvojio
njezinu volju. Čak su i trenuci po svršetku čina, dok su iscrpljeni ležali
privinuti jedno uz drugo, teško dašćući dok im se tijelima širio osjećaj
sladostrašća, bili prekrasni.
Prošlo je nekoliko minuta, a Garrick još nije sišao s nje. Naposljetku je
otvorila oči, ugledavši ga kako je promatra nježna, a ipak neobična izraza
lica. Na trenutak se zapitala koje je značenje tog pogleda, ali tada se
prisjetila riječi koje su joj u žaru strasti pobjegle s usana.
Panika joj je bila prva reakcija pa ga je odgurnula. Poželjela je pobjeći i
sakriti se. Nije mu planirala svoje osjećaje otkriti na ovakav način, a posve
sigurno ne ovako brzo. Još uvijek mu nije u potpunosti vjerovala.
Njezine ga ruke nisu uspjele pomaknuti, a on ih je naposljetku zarobio
pritisnuvši joj ih uz bokove. – Jesu li tvoje riječi bile istinite? Voliš li me,
Brenno?
Sklopila je oči pred njegovim prodornim pogledom. Mogla je lagati, ali
time ne bi zadobila njegovo povjerenje. A to joj je trebalo više od bilo čega
drugog ako je željela ikada biti istinski sretna s njime.
– Da, volim te – prošaptala je iste riječi koje je izgovorila maločas.
Učinila je to, izrekla je riječi i osjećala se dobro zbog toga. Otvorila je
oči i na licu mu ugledala nježan osmijeh. Bio je to pogled koji joj je pružio
utjehu i nadu.
– Jesi li sigurna, Brenno?
– Znam što osjećam, Garriče. I te kako sam sigurna.
– Hoćeš li mi tada dati svoju riječ da nikada više nećeš pobjeći od
mene?
Pitanje ju je poprilično iznenadilo, ali unatoč tomu, spremno je
odgovorila: – Dajem ti svoju riječ.
– Izvrsno. Bio je ovo izvanredan dan koji neću tako skoro zaboraviti.
Prevrnuo se na bok, a Brenna je ostala ležati, očiju razrogačenih u
potpunoj nevjerici. Kada od njega nije čula novih riječi, naslonila se na lakat
i suočila s njime.
– Je li to sve što mi imaš za reći, Garriče?
– Drago mi je što sam ti prirastao srcu, Brenno – odgovorio je pa joj
okrenuo leđa. – Kasno je i umoran sam. Pođi spavati.
Svaka je riječ bila poput udarca. Nijednom riječju nije dao naslutiti da
su njezini osjećaji uzvraćeni, samo da mu je drago što joj je prirastao srcu.
Ostala je tupim pogledom zuriti u njegova leđa. – Mislim da sam ti noćas
pružila više zadovoljstva nego što zavređuješ.
– Ha?
I dalje joj je ostao okrenut leđima, a njoj je pred očima iznenada
zaigrala zasljepljujuća srdžba. Snažno ga je gurnula, time ponovno
privukavši njegovu pozornost.
– Želim znati što namjeravaš sa mnom, Garriče. Hoćeš li se oženiti
mnome?
Namrgodio se. – Viking se ne može oženiti robinjom. Znaš to dobro i
sama.
– Tvoj je otac voljan osloboditi me! Ti me možeš osloboditi!
– Ne, djevojčuro. Takvo što ne bi poslužilo nikakvoj svrsi. Neću se
oženiti tobom. Kad bih te oslobodio, izgubio bih te. – Potom ju je pokušao
smiriti. – Ako ostaneš mojom robinjom, zadržat ću te zauvijek, Brenno. Bit
ćeš mi poput žene.
– Dok ne ostarim! – otresla se. – Tada ćeš me se riješiti kao što bi se
riješio i ostarjele kobile!
– Ne bih to učinio.
– Prazne riječi, Vikinže! – otresla se glasom punim boli koja je zatomila
sav razum u njoj. – Ako me imalo poznaješ, znaš da imam više ponosa od
većine drugih. Nikada ti neću moći slobodno prići ako ne razmijenimo svete
zavjete. Ti si jedini muškarac za kojeg sam voljna poći. Ako me odbiješ,
nikada neću biti zadovoljna.
– Hoćeš, s vremenom.
– S vremenom će ogorčenost ugušiti moju ljubav. Zar ti to nije jasno?
– Previše tražiš od mene, ženo! – odbrusio je. – Zakleo sam se da se
nikada neću oženiti!
– Zakleo si se i da nećeš voljeti!
– U meni nema ljubavi. Umrla je davno. – Uhvatio ju je za dlan i čvrsto
ga stisnuo. – Ali ti si ona kojoj dolazim, Brenno – rekao je glasom u koji se
ponovno uvukla nježnost. – Do tebe mi je stalo više nego do bilo koga
drugog. To je najviše što ti mogu dati.
– Ali možeš se promijeniti.
Sporo je odmahnuo glavom. – Žao mi je, Brenno.
– I meni je žao – promrmljala je pa dometnula za sebe – jer mi ne daješ
nikakvu nadu, Garriče.
Bol i žaljenje natjerali su joj suze na oči, a ona se okrenula kako bi
sakrila svoj čemer od njega i prolila suze u tišini.
33

anojutarnje su zvijezde bile razasute crnim nebom. Usamljena je žena


R kriomice hitala niz obalu fjorda prema mjestu gdje su za drveno
pristanište bila privezana dva mala kanua. Fjord je bio miran, obavljen
sumornim sjenama, a žena je drhtala, navlačeći ogrtač čvršće oko sebe.
Spretno je odvezala jedno od dvaju malih ribarskih plovila pa uskočila u
njega. Kanu je brzo otplutao dalje od pristaništa. Zgrabila je vesla i njima
zasjekla vodu. Prilika za predomišljanje sve je brže prolazila.
Plan koji je skovala protekle noći bio je izrazito smion i opasan.
Odredište joj je bila druga obala fjorda i naselje klana Borgsen. Kako je
živjela na sjevernoj strani fjorda, smatrat će je neprijateljem. Nadala se da će
poradi teške vrećice s novcem, koju je nosila o pojasu, Borgseni zaboraviti
na tu činjenicu. Nije poznavala nikoga s ove strane fjorda tko bi bio voljan
učiniti ono što je željela – ali Borgseni neće imati ništa protiv. Barem se
nadala da je tako.
Struja je ponijela kanu, ubrzavši njegov dolazak na suprotnu obalu.
Samo je jednom u životu kročila na ovu stranu fjorda. Bilo je to davno, još u
vremenima kada je dva velika klana vezalo prijateljstvo. Nazočila je
proslavi vjenčanja u kući Lathama Borgsena, kada se njegova kći udala za
daljnjeg rođaka. Velebna je gozba trajala gotovo mjesec dana, a pozvani su
svi ljudi miljama uokolo. Pitala se hoće li se sada moći sjetiti puta do
Lathamove kuće. Prošlo je puno godina.
Zaputila se prema unutrašnjosti. Ogrtač je omotala čvrsto oko sebe ne bi
li odagnala studen. Pahuljasta krznena kapuljača skrivala joj je lice, baš kao
što je i željela. Nije htjela otkriti svoj identitet za slučaj da njezina navrat–
nanos skovana spletka propadne, koliko god to bilo malo izgledno. Plan je
bio tako jednostavan, pomislila je. Kako bi mogao propasti?
Prema ženinim proračunima, preostalo joj je manje od dva i pol
kilometra pješačenja do naselja Borgsenovih. Međutim, nije bila primorana
prehodati punu udaljenost. U gustom šumarku presrela su je dva jahača,
pohrlivši joj u susret. Njihova su je moćna grla uplašila, prikovavši je za
deblo stabla.
Muškarci su se nasmijali njezinu kukavičluku. Strah i nizak rast odali su
im da se radi o ženi, iako su bili uvjereni da su nabasali na neku od žena iz
svojega plemena.
Mlađi od dvojice gorostasa sjahao je s konja. Bio je omotan u krzna
zbog kojih se doimao dvostruko kršnijim od svoje i inače impozantne
veličine.
– Djevojčura koja je vani ovako rano, i to sama, mora da se sastaje sa
svojim ljubavnikom. Ne moraš tražiti dalje, pronašla si dvojicu koji će te
zadovoljiti bolje od ljubavnika kojem si se zaputila.
Drugi je Viking još uvijek sjedio na pastuhu. Nije bio puno stariji od
prvog, ali bio je jednako kršan i zastrašujući. Izraz njegova lica otkrivao je
nezadovoljstvo neumjesnim primjedbama mlađeg muškarca.
– Prestani, Cedriče – rekao je, iako mu u glasu nije bilo ni trunke
zapovijedi. Potom se okrenuo ženi. – Vaše ime, gospo?
– Adosinda – odgovorila je.
– Ne poznajem nikoga tog imena – primijetio je Cedric. – A ti, Arno?
– Ne. Otkuda dolazite, gospo Adosinda?
Oklijevala je, a srce joj je stalo divlje udarati u grudima. – S... s druge
strane fjorda.
Oba su se muškarca smrtno uozbiljila. – Pripadaš klanu Haardrad?
– Daleki sam im rod. Krhke su spone koje me vežu s njima.
– Ako dolaziš s druge strane fjorda, tada zasigurno znaš da nisi
dobrodošla na ovoj strani! – zagrmio je Arno.
– To je zamka, Arno – nagađao je mlađi Viking. – Rekao sam ti da od
Haardrada predugo nismo čuli ni glasa. Poslali su ženu da nam se ušulja u
domove i zakolje nas na spavanju! Tko bi posumnjao na ženu?
– Nije istina, kunem se – zajecala je. – Nitko ne zna da sam došla
ovamo!
– Ne laži, ženo! Ja sam Cedric Borgsen, Lathamov trećerođeni sin.
Hugh Haardrad ubio je mojega najstarijeg brata Edgara. Ako namirišem
prijevaru, umrijet ćeš!
– Nemam namjeru nauditi vam! – Bila je ustrajna, unatoč strahu koji ju
je držao čvrstim stiskom. – Došla sam bez oružja.
– Zašto si onda zašla onamo gdje nisi dobrodošla?
– Došla sam tražiti vašu pomoć.
– Došla si nas prevariti! – optužio ju je Cedric.
– Ne... ne! Ne znam nikoga tko bi mi mogao pomoći jer mi je namjera
ići protiv Haardrada, a koji bi mi njihov vazal ili rođak pomogao u tome?
Ne, samo mi Borgseni mogu pomoći provesti moj plan u djelo.
– Tvoje riječi zvuče lažno. Koji bi Haardrad htio nauditi drugom
Haardradu? – zahtijevao je Arno.
– Žena... žena koja bi time dobila mnogo.
– Saslušajmo je, Arno. Znatiželjan sam.
– Ono što želim da učinite vrlo je jednostavno, a za vašu ću vas uslugu
izdašno nagraditi. Postoji robinja, nedavno zarobljena... keltska ljepotica
vrane kose i očiju boje dima. Stoji mi na putu i želim da nestane.
– Želiš da umre?
– Nije me briga što ćete učiniti s njome nakon što je ugrabite – nastavila
je žena. – Slobodno je zadržite za sebe dok god joj ne dopustite da
pobjegne, a vjerujte mi, pokušat će. Možete je i prodati negdje daleko
odavde i zaraditi još i više. Ili je možete i ubiti. Uistinu mi nije stalo.
– Kako će otmica robinje nauditi Haardradu? – zahtijevao je Amo.
– Djevojku je ovamo doveo Anselm Haardrad osobno pa je podario
svojemu drugorođenom sinu Garricku. Iako je ovdje tek kratko, djevojka je
uspjela opčiniti Garricka. Prirasla mu je srcu i bit će očajan kada pobjegne.
– Pobjegne?
Žena se nasmijala zluradim osmijehom. – Mora izgledati poput bijega.
Garrick će prevrnuti nebo i zemlju tražeći je, ali s vremenom će odustati.
Međutim, ako posumnja da nije otišla svojom voljom, nego je odvedena na
silu, neće mirovati dok je ne pronađe.
– Zvuči mi poput klopke – rekao je Arno. – Prijeći ćemo fjord, a
dočekat će nas zasjeda Haardradovih.
– Ako znaš išta o Haardradima, tada znaš da ne pribjegavaju varkama.
Bore se pošteno, Borgsene.
– To je istina – priznao je Cedric nevoljko. – Hugh je došao i izazvao
mojeg brata na dvoboj. Borba je bila poštena.
– Možda zbori istinu – uzvratio je Arno sumnjičavo – ali tvojem bi ocu
trebalo reći za plan, ipak poznaje neprijatelja bolje i od koga drugog. Bilo bi
budalasto pristati na spletke ove žene ne potraživši Lathamov mudar savjet.
Mladi se Cedric doimao uvrijeđenim. – Želiš li reći da ne umijem sam
donijeti odluku, Amo?
– Ne, samo da bi bilo mudro i tvojega oca uputiti u sve. Na kraju
krajeva, već godinama nije prolivena krv u ovoj zavadi, izuzev klanja
bezvrijedne stoke i kržljavih pasa. Spletke ove žene mogle bi donijeti
odmazdu druge prirode.
– A mogle bi nas i učiniti bogatijima, a nitko ne bi znao za to – uzvratio
je Cedric pohlepno.
– A robinja? – Amo je bio nepokolebljiv. – Kako ćeš objasniti njezinu
nazočnost ovdje?
– Prijatelju, tražiš oluju koja se još nije ni zametnula. Držat ćemo
robinju na tvojoj farmi dok ne odlučimo što učiniti s njome. Rješenje je vrlo
jednostavno.
Žena je prišla bliže, zadovoljno zaključivši kako je pohlepa muškaraca
nadvladala njihovu sumnjičavost. – Ne morate se bojati da će se iz ovoga
izroditi odmazda ili krvoproliće – pokušala ih je uvjeriti. – Mora se doimati
kao da je robinja pobjegla. Tako sumnja neće pasti na vas i vaš klan. Ovo će
biti vaša plaća – pokazala im je vrećicu sa zlatom. – To i spoznaja da ste
naudili Haardradu, a da on toga nije ni svjestan. Ako mi date svoju riječ da
ćete učiniti što od vas tražim, dobit ćete zlato i više me nikada nećete vidjeti.
Pristajete li?
Muškarac na tlu ovog se puta nije posavjetovao sa svojim prijateljem,
nego je spremno odgovorio: – Prvo ćeš nam ispripovijedati kako bismo tu
tvoju spletku mogli provesti u djelo, a potom ćeš dobiti našu časnu riječ.
Žena se osmjehnula, uvjerena kako će joj uskoro pripasti ono što
priželjkuje.
34

rennu su probudili bučni poklici i zvuk galopa konjskih kopita koji su


B se udaljavala iz naselja. Prva joj je spoznaja bila da je sama. Potom je
zvuk koji ju je probudio počeo poprimati smisao u njezinu još snenom umu.
Utrka je već započela.
Hitro je odjenula baršunastu haljinu, oprezno s nje stresavši slamu, pa
zgrabila ogrtač i napustila staju. Svjež jutarnji zrak pomogao joj je da se
razbudi do kraja pa se zapitala kako je uspjela prespavati metež koji je
morao vladati dok su muškarci sedlali konje za utrku.
Sjećanje na proteklu noć bilo je poput zloćudne rane koja se gnojila
unutar nje, a pomisao na još jedan dan proslave užasavala ju je.
U mnoštvu koje se okupilo kako bi svjedočilo početku utrke, Brenna je
primijetila tetu pa joj se bezvoljno pridružila. Linnet je izgledala svježe
nakon dobro prospavane noći i dočekala je Brennu toplim osmijehom.
– Mislila sam da ćeš biti ovdje kako bi svojemu Vikingu poželjela sreću
– rekla je Linnet veselo. – Tražio te pogledom.
– Ako je htio da mu poželim sreću, trebao me probuditi – uzvratila je
Brenna bezvoljno.
– Što nije u redu, Brenno? – upitala je Linnet. – Ne izgledaš nimalo
dobro.
– Samo sam umorna. Noć provedena u staji nije godila mojemu snu.
Linnetina briga bila je očita iz napetosti njezina lica. – Naša je koliba
prazna. Možeš tamo odspavati neko vrijeme ako želiš. Muškarci se i tako
neće vratiti do podneva.
– Ne, teta. Poći ću kući. Nemam nimalo želje danas vidjeti Garricka.
– Ali proslava...
– Proslava će se nastaviti i bez mene. Ne želim slaviti kada nemam na
čemu biti zahvalna.
– Što se zbilo, Brenno? Bila si tako sretna kad smo posljednji put
razgovarale.
– Bila sam budala.
– Zbog Garricka? Zar mu nije stalo do tebe onoliko koliko sam... koliko
smo vjerovali?
– Stalo mu je, teta, ali ne dovoljno – odgovorila je Brenna pa se zaputila
natrag prema staji. – Ni približno dovoljno.
– Brenno, čekaj! – viknula je Linnet za njom. – Pitat će za tebe. Što da
mu kažem?
Brenna se okrenula pa slegnula ramenima. – Istinu. Da sam otišla kući i
ne namjeravam se vraćati. Vidjet ćemo se kada mu dozlogrdi slavlje.
*
Udaljenost od Anselmova naselja do Garrickove kuće na litici nije bila
velika, ali Brenni se činila poput beskrajnog putovanja. Neko je vrijeme
besciljno jahala, turobno razmišljajući o Garrickovu nehajnom stavu.
Kad je naposljetku došla do staje, trebalo joj je nekoliko trenutaka da
shvati kako Erina nema nigdje na vidiku. Sreća joj se ipak osmjehnula. Neće
morati objašnjavati zašto je sama. Kuća je također bila prazna i hladna kao i
njezina okolina, ako ne i hladnija. Odlučila je ne paliti vatre u prizemlju,
zaputivši se umjesto toga ravno u svoju sobu. Ondje je sjela na krevet,
zapiljivši se žalobno u pukotinu na podu.
Naposljetku je ljutnja prokuljala na površinu, polako jačajući i
obuzimajući je, tražeći odušak. Bila je izvan sebe zbog te novonastale
ljutnje rođene iz boli. Kako Garrick nije bio tu da je iskali na njemu,
odlučila ju je iskaliti na sljedećoj najbližoj stvari – njegovim darovima.
Svukla je dvije zlatne narukvice pa ih zavitlala o zid. Međutim, pale su na
pod zvekećući, potpuno neoštećene. Razočarana, zapalila je vatru pa bacila
narukvice u plamen, ali topljenje zlata bilo je spor proces koji joj nije donio
nikakve zadovoljštine. Stoga je strgnula sa sebe prekrasnu haljinu,
nastavivši je trgati dok nije ležala u komadićima na podu.
Prizor koji je izrodio njezin destruktivni čin natjerao joj je suze na oči. –
Bila je predobra za robinju pa je robinja ne bi trebala ni posjedovati –
zaplakala je naglas. Potom ju je svladalo kajanje kada se sjetila ljubazne
žene koja je haljinu načinila za nju. – Heloise neće biti nimalo sretna. –
Potekle su nove suze. – Pogledaj što si me natjerao učiniti, Garriče! Ovo je
tvoja i samo tvoja krivnja – rekla je djetinjasto, bacivši se potom na postelju.
– Proklet bio, Vikinže! Ne prija mi ova bol koju osjećam!
San je došao neočekivano, potrajavši veći dio poslijepodneva. Bilo je
kasno kada ju je probudio zvuk ispred njezinih vrata. Smjesta je preko sebe
navukla prekrivač, odlučna da je nitko ne zatekne u ovakvu stanju. Sekundu
poslije, prije nego što je uspjela u potpunosti prikriti svoju golotinju, vrata
sobe silovito su se otvorila, a Garrick je poput vihora uletio u sobu.
Na licu mu se iščitavala srdžba. – Nisam ti dao dopuštenje da se vratiš
ovamo, djevojko.
– Svjesna sam toga.
– A svejedno si postupila kako si ti htjela! – viknuo je prije nego što mu
se pogled zaustavio na uništenoj haljini. Potom se okrenuo prema njoj s
obnovljenom srdžbom pa je izvukao iz kreveta. – Došao sam ovamo kako
bih te odvukao natrag ako to bude potrebno, ali vidim da si se pobrinula
osujetiti mi planove!
Obrazi su joj se zajapurili crvenilom dok ju je grubo držao pred sobom.
– Ne bi priličilo u očevu kuću dovesti gošću odjevenu u grubu vunu, nije li
tako, Vikinže? – stala se rugati kako bi prikrila vlastito poniženje.
– U pravu si, ne bi – odgovorio je hladno. – A pošto su ti milije ropske
halje, tada će one biti jedino što ćeš imati, jer od mene nećeš dobiti novih
darova!
– Nikada od tebe nisam ni tražila darove!
Zamahnuo je kao da će je ošamariti, ali umjesto toga odgurnuo ju je od
sebe, a ona je pala natrag na postelju. – Ostat ćeš u ovoj kući, pošto ionako
više voliš biti ovdje. Pronaći ću drugu koja će me zabavljati na proslavi.
Te su je riječi zaboljele jače nego bi zaboljelo da ju je udario.
– Zar misliš da mi je stalo?! – viknula je, iako joj se glas lomio pod
teretom emocija.
– Posve je nevažno je li ti stalo ili nije – odgovorio je, riječima joj
nanijevši novu bol. – I odsada ćeš se pokoravati mojim pravilima,
djevojčuro, jer je mojemu strpljenju s tobom došao kraj.
– Što ćeš učiniti, Vikinže? – riječi su joj nesmotreno izletjele iz usta. –
Hoćeš li mi oduzeti i život jednakom lakoćom kojom si uzeo moju ljubav?
Ostao je zuriti u nju jedan trenutak koji se doimao poput vječnosti. Oči
su mu klizile njezinim nježnim oblinama, zaustavivši se na zadihanim
grudima pa na licu na kojem su se ocrtavali ponos, ljepota, prkos i hrabrost.
Doimala se poput divljeg stvorenja koje se nije dalo pripitomiti, a ipak je
bilo tako ranjivo.
– Ne, neću ti oduzeti život, Brenno – rekao je u potpunosti prožet
strašću rođenom iz prizora pred svojim očima. – Ponovno ću uzeti tvoju
ljubav... upravo sada.
Prije nego što se uzmogla usprotiviti, našao se na njoj, zastavši samo
kako bi spustio jahaće hlače i oslobodio svoju muškost koja je žudjela za
njezinom nutrinom. Brenna je ostala iznenađena i ogađena napadom. Bila je
previše srdita da bi silovanje u njoj moglo pobuditi strast pa se počela divlje
boriti protiv njega, zarivši mu nokte u gole ruke sve dok krv nije stala
natapati krevet. On, međutim, nije posustajao niti je pokušao zauzdati
njezine nokte, nastavivši se njihati sve dok nije izlio svoj dar života u nju pa
se srušio od iznemoglosti.
Kada je ustao s malog kreveta i navukao hlače, Brenna je drhtala od
srdžbe zbog načina na koji ju je bešćutno uzeo, bez imalo obzira prema njoj,
vodeći se isključivo svojim životinjskim potrebama. Nikada mu neće ovo
oprostiti.
– Imaj na umu moje upozorenje, Brenno – rekao je izlazeći iz sobe. –
Ne napuštaj ovu kuću.
Čak joj je i sada pokušavao nametnuti svoju volju, podsjećajući je da
mu pripada, da smije činiti samo ono što joj on dopusti. Prezreo je ljubav
koju mu je dala, ali nastavio joj je kontrolirati život.
– Jesi li me čula, ženo?
Prostrijelila ga je ljutitim pogledom punim zlobe, očima čija je boja
sada bila pepeljasta. – Neka te vrag nosi, Vikinže! Nikada ne ugledao
Valhalu, nego trunuo u paklu s Lokijevom kćeri.
Garrick je problijedio. – To su užasne riječi, Brenno, čak i kada ih se
izgovori u ljutnji. Netko drugi ubio bi te zbog takve kletve.
– Učini tako! Ubij me! – vrisnula je. – Više mi nije stalo!
Garrick nije dogovorio, napustivši prostoriju kako ne bi svoj bijes još
jednom iskalio na njoj. Pošao je ravno do staje, ni ovaj put ne primijetivši da
Erin nije ondje. Uzjahao je ubogo grlo koje je tog jutra dalo sve od sebe u
utrci, iako je Garrick, unatoč tome, izgubio od Hugha. Poraz ga je znatno
oneraspoložio, ali spoznaja da je Brenna otišla bila je kap koja je prelila
čašu.
Izjurio je iz staje, potpuno obuzet ljutnjom. – Prokleta prevrtljiva žena!
– zarežao je u vjetar. – Prvo je tvrdoglavo vrištala o svojoj mržnji, potom se
predomislila i rekla da me voli, a sada me ponovno mrzi. Dao sam joj sve
što sam mogao, ali ne, njoj to nije dovoljno! Neka je Loki nosi! Ne trebaju
mi takve muke.
Garrick je nemilosrdno podbo konja. Noćas će utjehu potražiti u
medovini i zaboraviti svojeglavu goropadnicu u svojemu domu.
35

B renna je zapalila vatru u kuhinji pa zamijesila hljeb kruha onako kako


je vidjela da Janie čini. Sada je bila puno prisebnija. Po Garrickovu je
odlasku još neko vrijeme plakala, ali tada je shvatila koliko je budalasta
bila. Garrick je bio voljan provesti život s njome i pružiti joj ono što može.
Morat će to prihvatiti i biti zahvalna na svemu. Jednog će se dana možda
promijeniti i ponovno je zavoljeti. Na kraju krajeva, i ona se promijenila.
Kuća je bila tiha, a tišinu je remetilo samo povremeno pucketanje vatre.
Pas se ispružio ispod stola pa ga Brenna nije vidjela kada je iznenada
podigao glavu i naćulio uši. Međutim, čula je zvuk izvan kuće koji je
uzbunio bijelog ovčara.
Zar se Garrick tako brzo vratio? Ako jest, mora da mu je nedostajalo
njezino društvo. Brenna se nasmiješila pri toj pomisli pa pričekala da se
vrata otvore. I otvorila su se, iako začuđujuće sporo. Hladan je zrak
nahrupio u prostoriju i poslao hladne trnce Brenninim tijelom, ali ni
približno onoliko koliko iznenadna spoznaja da Garrick ne bi ušao u kuću
tako potajno niti bi to učinio itko drugi koga poznaje.
Iza poluotvorenih vrata oprezno je zakoračio visok muškarac – stasom
gotovo ravan Garricku, zlatnosmeđe kose i svijetloplavih očiju. Bio je toplo
odjeven u krzna raznih boja, a u ruci je čvrsto držao mač s jednom oštricom.
Brenna je zadržala dah. Nije poznavala tog Vikinga, a prema
iznenađenju na njegovu licu kada ju je spazio, ni on nije poznavao nju.
Pas joj je priskočio u pomoć, stavši joj uz bok, a njegovo potmulo
režanje donekle joj je vratilo hrabrost. Bodež koji joj je Garrick povjerio bio
joj je za pojasom, a ta je misao dodatno ublažila tjeskobu, unatoč spoznaji
da je njezino oružje bilo uvelike beskorisno protiv moćnog mača.
– Brenna?
Bila je zbunjena. Zar je ipak poznaje? Ali ne, ton njegova glasa bio je
upitan. Mora da je zna samo po čuvenju, što znači da vjerojatno poznaje i
Garricka. Možda ipak nema razloga za strah.
– Tko si ti? – upitala je, ali izraz muškarčeva lica jasno je otkrivao da je
ne razumije.
Brenna se neodlučno ugrizla za usnicu, pitajući se bi li trebala
progovoriti njegovim jezikom ili ne. Pas je nastavio prijeteće režati. Je li
možda osjećao opasnost?
– Djevojčura je sama, Cedriče.
Brenna je zadržala dah i okrenula se kako bi se suočila sa strancem koji
je došao iz drugog dijela kuće. Prije nego što je uopće uspjela do kraja
procijeniti situaciju u kojoj se našla, mlađi muškarac zgrabio ju je s leđa.
Preplašeno je vrisnula, a u tom je trenu pas napao Vikinga, zarivši mu zube
u nogu.
Iz rane je potekla krv, a Cedric je bolno vrisnuo podigavši mač kako bi
životinji odsjekao glavu.
– Ne! – vrisnula je Brenna zgrabivši Vikingovu ruku ne bi li ga
spriječila u naumu. Potisnula je strah i prizvala svu svoju snagu kako bi mač
zadržala podalje od njegove mete. Iako je pas spašen, nije to bilo zbog
njezinih nastojanja, jer je bila poput miša koji se suprotstavlja smrtonosnom
jastrebu. Drugi je Viking hitro djelovao, šutnuvši psa izvan dosega
podignutog mača.
– Ona ne bi ubila psa – rekao je trezveno – stoga ne smijemo ni mi.
– Ah! Takve sulude smicalice i tako neće nikoga prevariti! – ispljunuo
je Cedric, pustivši Brennu kako bi se pobrinuo za svoju nogu. – Imamo
djevojku, Arno. To je dovoljno.
– Učinit ćemo to onako kako je žena htjela da učinimo – uzvratio je
Arno. – To je jedini razlog zbog kojeg sam pristao, jer sumnja neće pasti na
nas.
Cedric je progunđao pa sarkastično uzvratio: – A vrećica sa zlatom nije
nimalo utjecala na tvoju odluku, ha?
Arno je zanemario pitanje, ljutito zureći u svojega prijatelja. – Je li
odmazda nad psom vrijedna gnjeva tvojega oca?
– Što time želiš reći?
Amo je ozlojeđeno podigao ruke u zrak, a namotano uže koje je visjelo
o njegovu laktu pritom mu je kliznulo na rame. – Moram li te podsjećati
koliko tvoj otac prezire zavadu koju ste ti i tvoja braća zametnuli? Mislim, a
siguran sam da to mišljenje dijelimo, da bi Latham s gnušanjem gledao na
ono što upravo činimo. Ako nas otkriju, mir u kojem uživamo nekoliko
posljednjih godina doći će vrlo krvavom kraju.
Brenna je u tišini stajala između dvojice muškaraca dok su se prepirali.
Nije joj bilo posve jasno zašto su došli, ali bila je sigurna da joj se ne piše
dobro. Iako će preživjeti, pas je bio ozlijeđen pa joj nije mogao ponovno
priskočiti u pomoć, a Garrick se zabavljao na proslavi.
Osjetila je trunku kivnosti prema Garricku jer ju je ostavio samu. Potom
je prekorila samu sebe. Krivnja što se nalazi tu, suočena s bogzna čime, nije
bila njegova, nego njezina.
Prije nego što je Arno izgovorio svoje posljednje riječi, Brenna je
polako izmigoljila između njih dvojice. Činilo joj se da je to jedina prilika
koja će joj se ukazati pa se hitro okrenula i dala u mahnit bijeg. Noge su joj
se iznenada zaplele u nešto pa se našla na podu, razderavši dlanove.
S užasom je shvatila svoju pogrešku dok su je grube ruke dizale s poda.
Ljutitim je pogledom prostrijelila Vikinga koji joj je bacio uže pod noge
kako bi je zaustavio. Oči su joj bi divlje poput oluje dok ga je promatrala
kako skuplja kratko uže i namata ga oko njezinih zapešća.
Nijednom nije podigao pogleda kako bi se suočio s prijezirom i
srdžbom koje je osjećala, okrenuvši se umjesto toga Cedricu nakon što joj je
svezao zapešća.
– Imamo i konja i djevojku. Pođimo prije nego što plan krene po zlu.
Nije čekao odgovor mlađeg muškarca, nego hitro zgrabio stari ogrtač
pokraj vrata pa ga prebacio preko Brenninih ramena. Potom je napustio
kuću, užetom povukavši Brennu za sobom. Osjećala se poniženom i
bespomoćnom, poput kakve sputane životinje. Kako se usuđuju odnositi se
prema njoj na ovakav način?
Poveli su je uz rub kuće, pokraj ćelije u kojoj je provela onu jednu
nesretnu noć, zaputivši se prema pročelju. Bila je zbunjenija nego ikada u
životu, a frustracije i ljutnja nisu joj dali da razmišlja trezveno. Počeli su se
spuštati stazom koja je vodila od strme litice prema pristaništu. Ondje je
ugledala Garrickov brod kako poput uspavanog zmaja ponosito pluta
mirnim vodama fjorda. Pokraj njega stajao je još jedan, jednako impresivan,
veliki vikinški brod.
Ukrcali su je na drugi brod, a samo koji trenutak poslije, počeli su se
polako udaljavati od pristaništa, dalje od mogućeg spasa, dalje od Garricka.
Brenna se borila protiv panike koja je prijetila obuzeti je u potpunosti.
Kamo su je vodili? I još važnije, zašto su to činili?
Stala je pomno promatrati Vikinge. Struja ih je nosila prema drugoj
obali, ali dva su se muškarca unatoč tome trsila na veslima. Ako su došli iz
smjera u kojem idu sada, pitala se kako su se uopće uspjeli boriti protiv
struje. Zašto su doplovili tako velikim brodom kako bi oteli jednu jedinu
ropkinju, kada bi mali brod mnogo bolje poslužio takvom nedjelu?
Brenna je shvatila zašto kada se osvrnula po praznom brodu i shvatila
da i nije tako prazan. U sjenkama iza sebe primijetila je obrise konja. Kako
nije bila vezana za nešto što bi joj ograničilo kretanje, primakla se bliže
životinji, prepoznavši Willow.
Spoznaja joj je gurnula um u novi vihor pomutnje. Garrick je
posjedovao mnoga vrsna grla. Ako su ovi Vikinzi bili gusari, lopovi u
vlastitoj zemlji, zašto su ukrali samo jednoga konja i samo jednu ropkinju?
U mislima su joj se smjenjivali svi mogući zaključci o vlastitoj nevolji
koje joj je um mogao dokučiti, a svaki ju je obeshrabrivao više od onog
prethodnog. Nestrpljivo je čekala da Vikinzi progovore i otkriju joj neke
nove podatke, ali muškarci su bili tihi i usredotočeni na svoj zadatak. Barem
nisu plovili prema pučini. Vodili su je u unutrašnjost, a naposljetku su došli
do pristaništa na suprotnoj strani fjorda.
Kada su je, skupa s Willow, iskrcali s broda, turobno se zapiljila u
duboke vode fjorda. Čak i ako uspije umaknuti ovim ljudima, kako će se
vratiti Garricku? Nije mogla sama upravljati ovim plovilom niti je mogla
otplivati u sigurnost jer plivati nije umjela.
U blizini pristaništa bila su privezana dva konja. Brennu su podigli na
Willowina gola leđa, a kada su muškarci uzjahali svoje konje, zaputili su se
u smjeru iz kojeg su i došli, natrag prema otvorenom moru. Uskoro su
skrenuli prema jugu, dalje od fjorda, dalje od Garricka.
Garrick. Što će učiniti kada dozna da je nestala? Hoće li misliti da je
ponovno pobjegla kada shvati da nema ni Willow? Ta će mu misao sigurno
pasti na um, ali zasigurno neće povjerovati u nju. Dala mu je riječ da neće
bježati pa će sigurno zaključiti da nije otišla svojom voljom. Tražit će je, ali
hoće li mu pasti na um prijeći na drugu stranu fjorda?
Činilo se kao da je noć omotana oblakom tmine. Na nebu nije treperila
ni jedna zvijezda. Nije bila noć tijekom koje bi čovjek tražio put, ali činilo
se kako dva muškarca koja su je otela točno znaju gdje se nalaze.
Jahali su manje od sata kada su se konji zaustavili Brenna je jedva
uspjela nazreti obrise kuće na ravnu tlu. Naprezala je oči ne bi li vidjela i
više, ali nisu joj dali priliku, povukavši je hitro s konja i odvukavši je u
kuću.
Unutra je vladala tmina, a jedak miris zarobljena dima prožimao je zrak.
Muškarci su zapalili vatru, a Brenna se osvrnula po oskudno namještenoj
prostoriji. Na podu se nalazio samo jedan slamnati ležaj te mali stol s
dvjema klupama i nekoliko posuda za kuhanje, poslaganih uz vatru.
Zidove i zemljani pod prekrivalo je mnoštvo krzana, dajući prostoriji
dašak raskoši. Pogledavši pomnije, uočila je i manje osobne predmete, iako
ih nije bilo puno. Mjedeni vrč stajao je na stolu, a četiri prekrasno oslikana
staklena tanjura bila su složena na zidne police. Dvije prekrasne sjekire s
jantarnim drškama bile su prekrižene nad vratima. U jednom kutu nalazila
se polica prepuna glinene grnčarije – krhke šalice, vaze i zdjele, sve
ugravirane poganskim znakovljem.
Brenna se naposljetku ponovno usredotočila na dva muškarca. Arno je
sa sebe uklanjao mnoštvo krzana kojima je bio omotan, dok je Cedric s
nemalim zanimanjem zurio u nju. Osjetila je kako joj se krv ledi u žilama.
– Možda ću ostati još malo – rekao je Cedric, očiju još uvijek
prikovanih za Brennu.
Amo je podigao pogled pa se namrštio. – Tvoj užitak može čekati.
Raspravili smo to dok smo čekali kako bi se uvjerili da je sama.
– Znam – odgovorio je Cedric pa dometnuo: – Ona žena, Adosinda,
rekla nam je da je ova robinja ljepotica, ali puno je ljepša nego što sam
očekivao.
– Cedriče.
– U redu! – odgovorio je nervozno. – Vratit ću se na očevu proslavu. Ali
doći ću ponovno sutra ujutro. A ona će najprije pripasti meni, Arno. Imaj to
na umu!
Arno je kimnuo glavom. – Ne želim je. Imam loš predosjećaj zbog ovog
što smo učinili.
Cedric se nasmijao. – Ne vjerujem svojim ušima.
– Pričaj što hoćeš. Pripadala je drugom muškarcu i nije željela napustiti
njegov dom, a bojim se da on neće mirovati dok je ne pronađe.
– Što želiš reći?
– Ovo će zlodjelo završiti krvoprolićem. Osjećam to... znam da će biti
tako.
– Ako tako dobro znaš što nam budućnost nosi, reci mi kako će je ikada
uspjeti pronaći? – upitao je Cedric sarkastično. – Ah, tako mi i treba kad za
prijatelje biram kukavice.
– Samo zato što smo prijatelji, neću ti zamjeriti na dugoj jezičini.
Cedric nije pokazao ni trunku kajanja dok je odlučnim korakom kročio
prema vratima. Posljednji je put pogledao Brennu, a ona se namrštila
pročitavši namjeru u njegovim hladnim očima.
– Dobro je čuvaj za mene, Arno – rekao je i napustio kuću. Brenna je
bila potresena. Uputila je Arnu pogled pun nade, ali on ju je ignorirao. Neće
joj pomoći. Povući će se u tišinu i osamu dok njegov prijatelj bude činio s
njom što ga je volja. Nije mogla dopustiti da se to dogodi, bila je odlučna!
Vratio joj se djelić one stare odlučnosti. Borila se protiv Garricka, a
donekle je bila i uspješna u tome. Uspjet će svladati i Cedrica. Očekivat će
pokornu žrtvu, a ne ljutita protivnika. Imat će element iznenađenja na svojoj
strani.
Tu je bio i njezin bodež. Iz nekog joj ga razloga nisu oduzeli.
Ili su bili uvjereni kako ga neće umjeti upotrijebiti protiv njih ili su
mislili da je balčak oštrice koji joj je svjetlucao o pojasu tek puki ukras. Koji
god razlog bio, bila je i te kako zahvalna na tome.
Arno je hodao po prostoriji pripremajući hranu. Stavivši veliki lonac
juhe da se krčka nad vatrom, skupio je pokrivače za Brennin krevet. Potom
je dovukao krznenu prostirku pokraj vatre i pokazao rukom prema njoj, tako
joj otkrivši na čemu će noćiti. Nakon toga je izašao kako bi se pobrinuo za
konje.
Brenna je sporim korakom prišla svojoj privremenoj postelji Tjeskoba
joj je izazivala mučninu u trbuhu. Sutra će ili ubiti čovjeka ili snositi
posljedice jer je to pokušala učiniti. Nije se nimalo radovala ishodu, kakav
god on bio.
Miris juhe bio je zavodljiv. Cijeli dan nije ništa stavila u usta. Međutim,
sada se bojala bilo što pojesti, posve sigurna kako ne bi uspjela hranu
zadržati u sebi.
Legla je na krznenu prostirku. Smetalo joj je uže omotano oko zapešća.
Poželjela ga je prerezati, ali brzo je odlučila kako ne želi time riskirati. Nije
željela upotrijebiti bodež samo kako bi si osigurala ugodu. Umjesto toga,
isukala je oružje pa ga gurnula ispod prostirke, tamo gdje ga je mogla s
lakoćom dohvatiti. Utonula je u san prije nego što se Arno vratio.
36

iking imena Cedric nije se vratio ni sljedećeg dana ni onog nakon


V njega. U konačnici je Brenna provela više od tjedna nasamo s Arnom.
Tijekom tih prvih nekoliko dana njezino se strpljenje našlo na krajnjoj
kušnji. Um joj je svaki, pa i najmanji šum tumačio kao Cedricov povratak,
čak i bezazleno zavijanje vjetra.
Tijekom tih prvih dana nije joj mogla pomoći ni nada da će je Garrick
pronaći, jer ju je nada u potpunosti napustila. Snijeg, koji je počeo padati
prve noći, nije prestao tri dana. Sada Garrick neće znati kako za sobom nije
ostavila tragove. Neće mu ni pasti na um da je odvedena brodom. Proklinjat
će snijeg jer je zameo tragove, ali to mu neće biti od pomoći jer će je tražiti
sjeverno od fjorda i nikada joj neće doći ni blizu.
Prokleti snijeg! Prokleti i Cedric i Arno! Prokleta i žena koju su
spominjali, a koja im je rekla za nju! Tko bi ona mogla biti? Je li Cordella
ostvarila svoju prijetnju? Ali Cordella nije govorila jezik ovih muškaraca
niti bi znala kako ih pronaći. Na um joj je pala ružna scena s Mornom. Samo
bi se ona drznula pokušati nešto tako podlo. S druge strane, bih su tu i oni
koji su smatrali kako s njom imaju neke neriješene račune: Bayard, Gorm,
čak i Hugh – a ponajviše Viking kojeg je osramotila ranivši ga u boju. Bilo
tko od tih muškaraca mogao je poslati ženu da obavi njihov prljavi posao i
skuje zavjeru sa Cedricom i Arnom.
Drugog se dana Arno sažalio nad njome pa joj odvezao uže sa zapešća.
Te se noći, kad je bila sigurna da je čvrsto usnuo, Brenna pokušala tiho
iskrasti. Međutim, Arno joj je, tik ispred vrata, lukavo postavio stupicu,
kolica puna drva na koja se spotaknula u tmini. Našao se pokraj nje prije
nego što je uzmogla osoviti se na noge, odvukavši je natrag u kuću.
Proklinjala ga je na svojem jeziku, suprotstavivši mu se svom svojom
snagom. Naposljetku ju je savladao, a nakon toga ju je tijekom noći držao
vezanom za željeznu šipku iznad kružnog ognjišta u središtu prostorije,
uskrativši joj tako mogućnost da posegne za bodežom ako se ukaže potreba
za time. Barem ju je puštao na slobodu tijekom dana.
Nakon što je prošao cijeli tjedan, i Arno je postao nestrpljiv. Bio je
nemiran i neprestano je gunđao, a Brenna se zbog toga malo opustila.
Možda se nešto dogodilo Cedricu, možda se nikad ne vrati. Arno je već
jasno dao do znanja kako nije htio dovesti Brennu ovamo, a nije ni sam htio
biti tu. Možda je čak pusti na slobodu.
Nakon što je prošlo devet dana, a od Cedrica nije bilo ni traga ni glasa,
Brenna je naposljetku prelomila odluku i progovorila s Arnom. Nije imala
što izgubiti jer kako Viking nije imao s kime razgovarati, nije bilo ni
mogućnosti da načuje nešto korisno.
Zaokupljen pripravom kruha za njihov jutarnji objed, bio je poprilično
nervozan u trenutku kada mu je Brenna prišla.
– Čini se kako je tvoj prijatelj zaboravio da smo ovdje – započela je
iznenadivši ga i smjesta zadobivši njegovu pozornost. – Koliko me dugo
namjeravaš držati zatočenom ovdje?
– Dobro govoriš moj jezik.
– Jednako dobro kao i ti – uzvratila je.
– Rečeno mi je da nisi ovdje dugo. Morala si imati dobra učitelja kada si
uspjela tako brzo naučiti novi jezik. Je li te tvoj gospodar podučavao?
– Podučio me mnogim stvarima – odgovorila je bezličnim tonom pa
prišla bliže. – Jedna od stvari kojima me podučio je da u ovoj zemlji ne
možeš zadržati što si drugome otuđio, a da ne platiš visoku cijenu za to.
Uspjela je u svojoj nakani, pogodivši ga upozorenjem u žicu. Arno se
nervozno uzvrpoljio pokraj stola kao da je Garrick već tu, pred vratima,
spreman uzeti natrag što je njegovo. – Mladi Haardrad nikada neće doznati
da si završila ovdje!
– Hoće, s vremenom – uzvratila je, pokušavajući i sebe i njega uvjeriti u
to. – Poznaje svoju zemlju i pretražit će svaki njezin pedalj. A kada me ne
pronađe tamo, naposljetku će svoj pogled svrnuti u ovom smjeru.
– Neće, odustat će od potrage prije nego što mu padne na um tražiti
ovdje.
– Uistinu vjeruješ u te riječi, Vikinže? Ono što nisi uzeo u obzir jest da
volim Garricka Haardrada i da mi je ljubav uzvraćena. – Uvjerljivo je
izgovorila poluistinu. – Veže nas ljubav, onakva kakva svladava sve
zapreke.
Amo je sjeo i zapiljio se u nju, učinivši da se osjeti nelagodno. – Možda,
djevojčuro. Ali odluka i tako nije u mojim rukama. Ja te samo čuvam ovdje.
– Pomogao si dovesti me ovamo! – optužila ga je, uperivši prst u njega.
– Zaustavio si me kada sam naumila pobjeći. Jednako si odgovoran kao i
tvoj prijatelj.
– Prestani sa zvocanjem, ženo! – zagrmio je. – Više si mi se sviđala
prije nego što si dobila dar govora.
– Znaš i sam da zborim istinu. Garrick neće oprostiti ovu uvredu, ne ako
me smjesta ne oslobodiš.
– Nije na meni da donesem tu odluku. Čuvaj svoje govore za Cedrica.
Sada pripadaš njemu.
– Prije ću umrijeti nego biti njegovom! – ispljunula je Brenna, osjetivši
krajnje gnušanje. Smirila se trenutak poslije. – Cedric nije tu. Možeš me
osloboditi prije njegova povratka.
– Prijatelj mi je, djevojčuro, jedini kojeg imam – odgovorio je. – Možda
se ne slažem sa svime što čini, ali svejedno sam mu odan.
– Tvoj će te prijatelj koštati života! – upozorila je Brenna hvatajući se
za svaku slamku, za bilo što imalo razumno.
– Nema puno istine u tvojim riječima jer te Garrick Haardrad neće
tražiti ovdje. A čak i ako se usudi, bit će prekasno jer ćeš do tada Cedricu
već dodijati pa će te prodati daleko odavde. Dobro upamti, djevojčuro. Odan
sam Cedricu i njegovoj obitelji. Moj je posjed na njihovoj zemlji. Vazal sam
Cedricova oca, Lathama Borgsena. Kad bih ti uslišao želju, završio bih
prerezana grkljana i prije nego što bi me tvoj gospodar pronašao.
– Tada me odvedi svojem gospodaru. Čula sam kako govoriš da on ne
bi s odobravanjem gledao na ovo što ste učinili.
– Dosta!
Brenna je bila odlučna pokušati posljednji put. – Molim te.
Njezina je molba pala na gluhe uši jer je Arno bijesno izletio iz
prostorije, ostavivši je iscrpljenom od pokušaja i razočaranom neuspjesima.
Kada se vratio, Brenna je ponovno utihnula. Nije ni pokušao to promijeniti.
Potom se i Cedric vratio, nedugo nakon podneva.
Od trenutka kad je kročio u prostoriju, Brenna se osjetila poput dugo
priželjkivana plijena što ga je izgladnjela zvijer konačno uspjela uhvatiti.
Cedric nije skidao pogled s nje. Njegove su požudne nakane bile toliko očite
da Arno nije bio voljan čak ni zaiskati objašnjenje za njegovo podulje
izbivanje, posramljeno skrenuvši pogled umjesto toga.
Cedric je svukao ogrtač, a Brennin su pogled privukle gole ruke
nabrekle mišićima i prekrivene ožiljcima. U njima je počivala snaga, a
Brenna je dobro znala moć muškarca odlučnog u namjeri da je učini
svojom, posebice tako snažna muškarca. Je li uopće imala ikakvih izgleda?
S druge strane, Garricka nikada nije poželjela ubiti, čak ni u početku. Ovog
muškarca? Da, bila je spremna ubiti ga bez imalo oklijevanja i žaljenja.
– Je li ti moja pristala nagrada stvarala neprilike? – Cedric je upitao
Ama, ne skinuvši pogled s Brenne.
– Do danas nije.
– Oh?
– Govori našim jezikom, Cedriče, i to prilično dobro.
– Je li to istina, djevojčuro?
Brenna nije odgovorila, pomaknuvši se umjesto toga bliže svojemu
improviziranom krevetu gdje je bila skrivena njezina jedina nada. Morat će
imati situaciju pod kontrolom kada dođe sudbonosni trenutak, koliko ga se
god užasavala.
– Također zna i naša imena – nastavio je Arno. – Ako je Haardrad ikada
pronađe, sve će mu ispripovijedati. Rekao sam ti da je nismo trebali oteti.
– Zvučiš zabrinuto, ali nemaš razloga za to. Nikada je neće pronaći.
– Namjeravaš li je uskoro prodati?
– Ne, mislim da neću. Ne brini se, ako je Haardrad i potraži ovdje, ubit
ćemo ga.
– Jesi li u potpunosti sišao s uma, Cedriče?
– Dosta! Otac me dovoljno dugo zadržao poslavši me da mu dovedem
rasnog konja kojeg je kupio od svojeg rođaka. Sve sam vrijeme mislio samo
na nju i neću čekati ni trenutka dulje kako bih je uzeo. – Iznenada se
nasmijao. – Hoćeš li ostati i gledati, Arno? Ili je možda vrijeme da pođeš
odati počast mojemu ocu?
Amo je pogledom prostrijelio Cedrica pa svrnuo pogled na Brennino
lice, spazivši nijemu molbu za pomoć zbog koje je hitro odvratio pogled.
Ozlojeđeno je izjurio iz prostorije, glasno zalupivši vratima za sobom.
Zvuk zatvaranja vrata nagoviještao je propast, ali Brenna nije ni
očekivala ništa bolje. Arno je bio čovjek rastrgan između odanosti i onog što
se njegovu srcu doimalo ispravnim. Na Brenninu nesreću, prednost je davao
odanosti. Bilo je to tako svojstveno svim Vikinzima.
I tako je kušnja započela. Brenna će ili napustiti ovo mjesto
okrvavljenih ruku ili će je mlado kopile oskvrnuti i time zauvijek zatrti nade
u Garrickovu ljubav. Garrick nije bio nimalo drugačiji od drugih muškaraca,
nimalo voljan dijeliti ono na što je položio pravo. Zorno je to dokazao kada
je ona bila u pitanju. Nikada joj ne bi oprostio, iako ni trunka krivnje ne bi
bilo na njoj. Kako je samo muški sud nepravedan.
Međutim, ništa se još nije zbilo, iako je trenutak istine nepobitno
nastupio. Cedric se počeo polako primicati, poput zmije spremne za napad.
– Dođi, ljepotice – stao je gugutati, pokušavajući je privoljeti. – Govoriš
mojim jezikom. Znaš što želim.
Nije rekla ni riječi, dopustivši svojim očima da govore umjesto nje.
Ljutite, mutne sive oči svjedočile su o gnušanju, prijeziru i posvemašnjem
gađenju koje je osjećala.
– Dakle, namjeravaš mi se opirati? – Podigao je obrvu, izvivši usne u
odbojan, podrugljiv smiješak. – Ne smeta mi, djevojčuro. Siguran sam da si
pružila dostojan otpor kada su te prvi put uzeli, ali sada se uistinu nemaš od
čega braniti. Ako ti je draže pretvarati se da si još uvijek netaknuta, nemam
ništa protiv.
Brenna više nije uspijevala zatomiti gnušanje. – Ogavna svinjo! –
prosiktala je. – Ako me dodirneš nećeš poživjeti dovoljno dugo da svoj čin
požališ!
Nasmijao se njezinu upozorenju. – Ne namjeravam ništa požaliti, nego
uživati u dodiru. Zar uistinu vjeruješ da će tvoj gospodar uletjeti kroz vrata
kako bi me spriječio da te uzmem? Ne, djevojčuro, ovdje nema nikoga tko
bi me zaustavio.
Brenna je mudro zauzdala svoj jezik. Neka vjeruje da je bespomoćna.
Neka nepromišljeno uleti u zamku koju je postavila. Bio joj je to jedini
izlaz.
Cedric je počeo polako odlagati svoja oružja. Najprije svoj mač pa
grubu sjekiru otkrhnute oštrice. Koliko li je samo lubanja zdrobila ta
sjekira? Koliko li je samo života uzeo ovaj mladi hvalisavac? Hoće li njezini
grijesi biti veći ako ga ubije? Nije li imala pravo na to?
Skočio je na nju u hipu, potpuno je iznenadivši. Vrisnula je, ne zbog
straha, nego zbog žaljenja jer su pali na tlo daleko od skrivenog oružja, a
ona nije vidjela načina da mu se približi.
– A sada će pobjednik položiti pravo na svoj plijen – promrmljao je pa
joj strgnuo halju do pojasa.
Potom joj je pokušao otkopčati remen, a ona se svim silama trudila
zaustaviti ga u naumu, udarajući ga šakama gdje god je stigla. Jedan joj je
udarac priskrbio kletvu nakon što mu je iz rasječene usnice briznula krv.
Ošamario ju je, gotovo je onesvijestivši. U stanju polusvijesti u kojem se
iznenada našla, učinilo joj se da joj se remen nekom čarolijom sam
otkopčao, a halja s lakoćom pocijepala do kraja, na dva dijela.
Zasljepljujući bol rasplinuo je maglu koja joj je obavijala um kada je
Cedric oba svoja dlana spustio na njezine ogoljele grudi pa ih stao okrutno
stiskati, mučeći je i uživajući u njezinim bolnim vriscima. Činilo se da
nemilosrdno mučenje traje dovijeka, sve dok ga Brenna naposljetku više
nije mogla podnijeti, onesvijestivši se kako bi umaknula bolu.
37

arrick je stajao u Brenninoj sobi, a svijeća na okviru kamina bila mu je


G jedino svjetlo. Iz očiju mu je sipio otrov prema hladnoj vatri i ostacima
dvaju zlatnih prstena. Prsteni su sada bili pougljeni, ali i dalje su zadržali
svoj prijašnji oblik. Ovako mu je zahvalila na njegovoj velikodušnosti. Ovo
je mislila o njegovim osjećajima.
Garrick je prestao držati svoj bijes pod kontrolom – već danima ga je
nesputano iskaljivao oko sebe. Zašto bi se pred drugima trebao pretvarati da
ga sve ovo nije pogodilo? Bio je gnjevan, toliko da bi ubio Brennu da ju je
mogao pronaći u tom trenutku. Ali izgledi da je pronađe nisu bih bogzna
kakvi, ovog je puta bijeg izvela puno bolje.
Nikada si više neće dopustiti vjerovati ženi. Kada mu je dala svoju
časnu riječ, uistinu je povjerovao da će je poštivati.
– Budala!
Do kraja je iskapio vrč koji je držao u ruci pa išetao iz sobe. Naložit će
da sve u sobi spale. Nije htio nikakve uspomene koje je lažljiva kuja
ostavila za sobom.
Garrick je ušao u dvoranu gdje je Maudya upravo stavljala njegovo jelo
na stol. – Gdje je Erin? – zarežao je na nju.
Maudya je nervozno skočila i sklonila mu se s puta. – Dolazi. – Potom
je, ne bi li ga smirila, dometnula: – Erin je star, gospodaru Garriče. Ovih mu
dana treba dulje da prevali put preko dvorišta nego što mu je nekoć trebalo.
– Nisam tražio tvoje izlike, ženo – zarežao je u odgovor, zalupivši
potom šakom po stolu. – Pomogli mi Odin i moćni Thor! Hoću li konačno
dobiti poslušnost robova pod mojom čizmom?
Zaziv bogovima prestrašio je Maudyu više nego njegov gnjev pa je
pobjegla iz dvorane kao da su poganska božanstva prisutna u sobi i
spremaju se proždrijeti je. U svojem je uzmaku projurila pokraj Erina.
Uznemirio se ugledavši ženino blijedo lice i oči ispunjene strahom.
– Nema potrebe da svoj bijes iskaljuješ na nedužnoj djevojčuri – Erin je
smjelo prekorio Garricka, svjestan da si da je više slobode nego što bi
trebao. – Nije ništa skrivila, dapače, dobro ti služi.
Garricka su riječi dodatno rasrdile. – Previše si dopuštaš, starče. Bilo bi
ti mudro da se sjetiš tko je ovdje gospodar.
– Dobro znam komu služim s ljubavlju... i strpljenjem, kada je to
potrebno.
Garrick je osjetio krivnju, ali sakrio ju je iza stroga pogleda pa
promijenio temu, prešavši na razlog zbog kojega je pozvao Erina u kuću. –
Reci mi još jednom čega se sjećaš o danu kada je Brenna otišla.
– Ponovno? Garriče, već smo četiri puta to pretresli. Rekao sam ti sve.
U tom je trenutku u dvoranu ušetao Perrin, a izraz iscrpljenosti na
njegovu licu jasno je otkrivao kako ne nosi ohrabrujuće vijesti. Garrick ga je
pogledao pa ga ignorirao, nastavivši svoje ispitivanje.
– Samo ponovi svoju priču, Erine.
Erin je uzdahnuo. – Nisam znao da se djevojče vratilo tog dana ni da si
ti došao i otišao. Proklinjem sebe zbog vlastite slabosti, jer sam se razbolio
baš onoga dana kada te snašla nesreća koja ti je otada bila uzrokom takve
bijede.
– Ne brini se za ono što mi je prouzročila, Erine! – uzvratio je Garrick
grubo. – Samo ponovi što se zbilo.
– Nisam očekivao da će me itko trebati tog dana pa sam ranije pošao
Rayni po njezine čudotvorne napitke. Ostavila me u postelji najveći dio
dana, a tako mi Stvoritelja, njezine su me biljne mješavine vratile u život. U
staju sam se vratio kasno i tada sam čuo ovčara kako zavija kao da je
pobjegao iz pakla. Oluja još nije počela, a u zraku je vladala tišina pa nije
bilo teško čuti životinju iz staje, čak ni mojim starim ušima. Zatekao sam ga
samoga u kući, ali to mi ispočetka nije bilo sumnjivo, sve dok mi nije palo
na um kako životinja nije mogla sama zapaliti vatru ni zamijesiti kruh koji
je tada već bio u potpunosti zagorio. Znao sam da druge žene nisu dolazile u
kuću, stoga sam poslao Corana da ti kaže što sam zatekao. Kako ni tvoj ni
Brennin konj nisu bili u staji, pretpostavio sam da je ona još uvijek s tobom
u kući tvojega oca. Oluja je počela prije negoli si se vratio s Coranom,
zamevši sve tragove koje si se nadao pronaći.
Garrick je počeo škrgutati zubima dok se prisjećao kako je proklinjao
nebesa zbog oluje koja mu je osujetila bilo kakve izglede da brzo pronađe
Brennu. Još je nije pronašao, a već je prošlo previše dana.
– Rekao si da je pas izjurio pred kuću kada si te večeri otvorio vrata?
– Bilo je kako sam rekao.
Garrick je udario skupljenom pesnicom u svoj dlan. – Pretražio sam
svaki pedalj zemlje na istoku, sve do podnožja planina, ali nije joj bilo ni
traga.
– A planine? – Perrin je naposljetku progovorio.
– Svaka bi budala znala da ne može preživjeti u planinama zimi, ali
svejedno sam pretražio niže brežuljke.
– A pas? S njime bi imao bolje izglede pronaći je – rekao je Perrin. –
Jesi li ga poveo?
– Nisam ga mogao pronaći kada sam prvoga dana krenuo u potragu.
Erin kaže da se vratio narednog dana, mokar i ozlijeđen. Uginuo je nekoliko
sati poslije.
– Žao mi je, Garriče. Znam da si ga odgajao otkako je bio štene.
Garrick je ostao šutke. Tek se morao pomiriti s tim gubitkom ili početi
razmišljati o bilo čemu drugom osim o pronalasku Brenne.
– Još uvijek tvrdim da nije pobjegla, Garriče – izjavio je Erin
nepokolebljivo. – Negdje je vani, ozlijeđena, možda čak...
– Da se nisi usudio reći mrtva, starče! – prekinuo ga je Garrick, tako
silovito da je Erin smjesta požalio riječi koje je gotovo izgovorio.
Perrin je pokušao odagnati napetost koja je iznenada ispunila zrak
između njih. – Ako se pas vratio mokar, najbliže je jezero na sjeveroistoku.
Jesi li tražio tamo, Garriče?
– Jesam, i na sjeveru. A moj otac još uvijek pretražuje zapad, sve do
obale.
– I ja sam bio na sjeveru i istoku, i mnogi drugi uz mene.
– Zahvaljujem ti, Perrine, na trudu, ali vrijeme je da odustanemo. Erin
mi nije rekao ništa novo. Nema nikakvih naznaka o smjeru u kojem je
pobjegla, ni jednoga jedinog traga.
– Odustao si?
– Ta je žena lukava poput muškarca. Zaklela se da je, jednom kada
pobjegne, nikada neću pronaći. Prvi sam put uspio samo zato što je
pogriješila povevši psa.
– Ali zar možeš tek tako odustati, kada bi, kao što je Erin rekao, mogla
biti ozlijeđena i nesposobna sama se vratiti?
– Da je uistinu tako, već bih je pronašao. Ne, moj otac neće odustati, ali
meni je dosta uzaludnog truda. Više je nema i ne želim da joj se ime
spominje u mojoj nazočnosti.
38

edena voda zapljusnula je Brennino lice, vrativši joj svijest. Počela se


L gušiti i kašljati, u potpunosti uvjerena da se utapa. Oči su joj se
munjevito otvorile. Bila je svjesna neposredne opasnosti, ali nije se
mogla prisjetiti što joj je točno prijetilo dok se nad njome nije nadvio obris
visoka muškarca.
Cedric je stajao podno njezinih nogu, u potpunosti razodjeven. Tada je
primijetila da joj je razderana halja rastvorena, a ona u potpunosti izložena
njegovu pogledu. Napasao je oči na njoj, pohotno se podsmjehujući, a ona je
u sebi uzdahnula. Je li bilo gotovo? Je li joj taj kurviš već oskvrnuo intimne
dijelove? Ne... ne! Nije mogla vjerovati da bi je prisebnost tako napustila i
ostavila bespomoćnom u trenutku kada se suočavala s takvom opasnošću.
– Dakle, vratila si se – rekao je Cedric glasom prožetim prijezirom. –
Nimalo se ne razlikuješ od drugih žena. Onesvijestite se na sam nagovještaj
bola. Nadao sam se da ćeš biti drugačija, djevojčuro, da ćeš izdržati ono
čime sam te namjeravao počastiti.
Užasno sjećanje na zasljepljujuću bol prostrujalo joj je mislima. Spustila
je pogled na grudi pa primijetila da su se na mjestima gdje joj je prste zario
u put već stvorile modrice. Hitro se pokušala ogrnuti razderanom haljom, ali
komadi tkanine odbijali su ostati na mjestu.
– Životinjo! – prosiktala je, a krv joj je proključala otrovnom mržnjom.
Cedric je njezin ispad počastio zloćudnim podsmjehom. – Ne sviđa ti se
način na koji postižem užitak? Svidjet će ti se, Brenno, hoće – rekao je
samopouzdano, postavši glasniji zbog uzbuđenja. – S vremenom ćeš
zavoljeti ono što ću ti činiti, kao i mnoge načine na koje ću te uzimati.
Pronaći ćeš užitak u slasnom bolu i preklinjat ćeš me da ti ga nanesem još.
Želudac joj se počeo okretati zbog gađenja. Bit će prisiljena ubiti ga, u
to više nije bilo sumnje. Ali kada će to uzmoći učiniti? Koliko će morati
propatiti prije negoli joj se ukaže prilika?
Bio je iskvareno čudovište izopačena uma. Zurila je njega morbidnom
opčinjenošću i s krajnjim gnušanjem, a ipak ne mogavši svratiti pogleda.
Ožiljci koji su mu prekrivali ruke i torzo izgledali su pitomo naspram
dugačke, grozomorne brazgotine na bedru.
A pokraj nje, isprsila se njegova muškost iz koje je zračila ljutnja –
koplje tako otečeno da je znala da će joj nanijeti veliku bol. Je li mu to već
pošlo za rukom? Je li sada stajao uspravan kako bi sve ponovio? Morala je
znati. Ako je šteta već počinjena, nikada se neće moći vratiti Garricku, ne
bez nesnosne sramote i spoznaje da je ono što su možda mogli imati sada
stvar prošlosti.
Ugrizla se za usnicu, a njezin jad bio je gotovo opipljiv. – Jesi li?... –
Nije mogla dovršiti pitanje, ali morala je to učiniti. Sklopila je oči i izbacila
riječi iz sebe. – Jesi li me već uzeo?
Nasmijao se pitanju. – Zar sumnjaš u to?
Nesnosna patnja natjerala ju je na vrisak, ali potom je čula da se on
smije još glasnije. – Ne, djevojčuro. Ne uzimam žene ako nisu u stanju
osjetiti svaki milimetar mojega bodeža. Moraju znati tko ih je pokorio, kao
što ćeš i ti sada spoznati.
Brenna je odahnula s olakšanjem koje je trajalo tek jedan trenutak.
Užasnuto je shvatila da se ponovno našla u istoj situaciji kao i prije, nimalo
bliže svojemu skrivenom bodežu. Kada se sagnuo prema njoj, pokušala je
hitro uzmaknuti, rabeći stopala i laktove kako bi se udaljila od njega.
Međutim, i dalje je bio preblizu da bi pokušala ustati i potrčati. Trenutak
poslije, uz gromoglasan ratnički poklik pobjede, skočio je na nju.
Ostala je bez daha kada mu se tijelo silovito spustilo na nju. Iznova je
bila primorana boriti se protiv crnih valova koji su joj zamaglili um. Osjetila
je stravu, sigurna da ne može više odugovlačiti. Umjesto da ga rukama
pokuša držati dalje od sebe, posegnula je njima iznad glave, u nadi da se
dovoljno približila svojemu oružju.
Isprava nije osjetila ništa osim glatkog tla ispod prostirke. Počela je
paničariti. Cedric joj je već pokušavao koljenom raširiti noge, a uskoro je i
uspio u naumu. U tom su trenutku Brennini prsti konačno napipali hladnu
oštricu bodeža, počevši ga privlačiti bliže sve dok nije uspjela zgrabiti
držak.
Brenna bi mu u tom trenu s lakoćom prerezala grkljan da nije postao
sumnjičav jer mu se ne opire. Međutim, primijetio je njezinu ruku ispod
debele krznene prostirke kao i oštricu koju ju je izvukla ispod nje. Uhvatio
ju je za zapešće i pritisnuo ga uz tlo pokraj njezine glave, stišćući je takvom
snagom da joj je stisak uskoro popustio. Držala je bodež kao da joj život
ovisi o tome, a ako se nju pitalo, uistinu je i bilo tako. Nije smjela podbaciti
sada, ne kad je bila tako blizu.
Osovio se na koljena pa drugu šaku stisnuo u pesnicu, namjeravajući je
udarcem ponovno lišiti svijesti. Bio je bijesan. U Brenninu su se umu
mijenjali prizori muka kojima će je izložiti ako podbaci u svojemu naumu.
Uprla je posljednje snage ne bi li ga zbacila sa sebe prije nego što on
odluči ponovno je onesvijestiti udarcem pesnice. Upotrijebivši ostatak
svojega tijela, silovito je zabila koljena u njega, a iako ga je udarila samo
jednom, Cedric je poletio naprijed, bolno vrisnuvši.
Brennu je ishod iznenadio, jer joj nije bilo jasno kako je samo jednim
pokretom uspjela skršiti otpor tako moćna protivnika.
Njezin je protivnik uistinu dočekao kraj jer je, poletjevši naprijed, pao
na uspravljen bodež i ostao nepomično ležati. Obuzelo ju je posvemašnje
olakšanje, tako snažno da gotovo nije mogla disati pod njegovim prsima
koja su joj pokrivala lice.
Bio je potreban ogroman napor da se naposljetku izvuče ispod njega. 1
dalje se nije micao. Ako već nije mrtav, uskoro će biti, a ona nije osjetila ni
trunke žaljenja. Njezin grijeh nije mogao biti tako težak, jer ako je i jedan
muškarac zaslužio smrt, bio je to ovaj. Pomislila je na sve one žene koje je,
kako se sam pohvalio, zlostavljao pa zahvalila Bogu što je uspjela umaći
gotovo neokrznuta. Nijedna od tih žena sigurno neće oplakivati njegovu
smrt, baš kao ni ona sama.
Iako ju je um pokušavao uvjeriti da je sve u redu, tijelo joj je krenulo u
posve drugom smjeru. Dok je piljila u lokvu krvi koja se polako širila tlom
ispod Cedrica, svladao ju je osjećaj mučnine. Okrenula se od trupla i
ispraznila sadrža želudca, nastavivši se potom bolno naprezati, iako nije
ostalo ništa što bi mogla izbaciti.
Naposljetku je ustala, iako joj se želudac i dalje kovitlao. Shvatila je da
joj je vrijeme postalo novi neprijatelj. Arno bi se mogao vratiti svakog
trenutka, a tada bi se našla u znatno gorem položaju nego što je bila ranije.
Ubila je Vikinga, slobodna čovjeka – i još gore od toga, sina klanskog
poglavara. Ako je sada zateknu, s njezinim je životom svršeno. Arno će
uzbuniti ostale, a ostatak klana dat će se u potjeru, ne posustajući dok im ne
dopadne šaka, ali kad bi se prije toga uspjela vratiti Garricku, on bi je
zaštitio.
Munjevitom je brzinom skupila sve što joj je moglo biti korisno: hranu,
krzna, Cedricovo oružje, uže kojim ju je Arno noću vezao i kronen, za svaki
slučaj. Sve je skupa bacila na veliki pokrivač pa ga svezala u zavežljaj.
Zgrabivši ogrtač, izjurila je iz kuće. Uskoro je našla grubo sklepano
sklonište ispod kojeg su muškarci ostavili Willow. Nije gubila vrijeme na
sedlanje kobile, prebacivši joj preko leđa samo težak prekrivač. Pronašla je
vreću zobi, dodavši i nju svojemu svežnju, pa uzjahala Willow i pojurila iz
skloništa.
Nebo je bilo zagasitoplavo i lišeno zvijezda. Molila se Bogu da je
Arnova kuća okrenuta prema fjordu jer se zaputila u tom smjeru. U daljini
je, sa svoje lijeve strane, ugledala Arna koji se jašući vraćao kući. I on je
spazio nju, a Brennu je iznenada preplavio osjećaj da je sve što je učinila
bilo uzalud. Međutim, nije se dao u potjeru za njom. Umjesto toga,
zaustavio je konja i stao je promatrati kako se udaljava.
Odlučila je ne tratiti dragocjeno vrijeme propitujući njegove motive.
Arno je, pojmivši što se zbilo, bez sumnje bio u šoku. Podbola je Willow,
natjeravši je da još ubrza. Nastavila je juriti prema šumarku, a prije nego što
je zamaknula za drveće, osvrnula se i ugledala Arna kako hita prema svojoj
kući.
Koliko joj je vremena sada preostalo? Arno će okupiti druge da mu
pomognu u potjeri, čime će barem malo dobiti na vremenu, jer će ih Arno
najprije morati uvjeriti da je Cedricovu smrt skrivila žena. Iako ga je
namjeravala usmrtiti, njegova je smrt zapravo bila nesreća, ali to joj neće
puno pomoći. Dobri Bože, umakla je od dima samo kako bi uletjela u
plamen!
Nastavila je jahati, činilo se bez kraja. Nije se zaustavljala niti je
usporavala dok naposljetku u daljini nije začula žuborenje vode fjorda.
Pobojala se da je umjesto na sjever pošla prema jugu. Nije se usudila ni
pomisliti kakvi su joj bili izgledi ako je počinila tu pogrešku. Još uvijek nije
znala kako će prijeći fjord i vratiti se u sigurnost. Trebat će joj Garrickova
pomoć. Prisjetila se njegove kuće na litici, zapitavši se bi li je čuli kad bi ih
pokušala dozvati sa suprotne litice. Bila je to mogućnost koja joj je davala
nadu.
Fjordu se približila oprezno. Izbila je na zaravan koja se spuštala do
samog ruba vode. S druge strane fjorda nalazila se gusta šuma. Nije spazila
nikakve naznake litice koje je stršila prema nebu, a koja bi je odvela kući.
Obuzeo ju je očaj. Nije znala koliko su daleko u unutrašnjost otplovili ni
koliko su se daleko vratili kopnom. Jahala je prema sjeveru, ili se barem
nadala da je to sjever.
– Milostivi Bože, pokaži mi kojim bih putem trebala krenuti! – zavapila
je Brenna glasno.
Kao da joj daje odgovor, Willow je skrenula lijevo, zaputivši se obalom
fjorda. Na Brennine su oči navrle suze.
– Molim te, budi u pravu, Willow. Preklinjem te!
Nije primjećivala studen, osim kada bi joj se ogrtač otvorio, a ledeni joj
vjetar ošinuo golu put. Zavežljaj je bio dovoljno labavo svezan da je visio s
obje strane kobilinih pleća. Brenna ga nije morala pridržavati na mjestu,
stoga se jednom rukom držala za Willowinu grivu, a drugom je pridržavala
ogrtač zatvorenim.
Nije znala koji je sat dok se zvijezde nisu konačno pojavile. Nije znala
ni koliko dugo jaše. Sat? Dva? Naposljetku je prepoznala krajolik nasuprot
sebi, a uskoro je ugledala i kamenu kuću na litici. Jedva je uspjela zatomiti
veselje. Duboke vode dijelile su je od njegove ljubavi, ali on će pokoriti sve
što ih dijeli, a ona će ponovno biti na sigurnom.
Dojahala je na vrh litice pa sjahala i smjesta stala iz svega glasa zazivati
Garrickovo ime. Kada nakon nekog vremena odgovora nije bilo, počela se
pitati je li kod kuće. Možda je upravo u tom trenutku negdje traži. Ipak,
netko je morao biti ondje, jer je iz dimnjaka sukljao dim. Jesu li uopće čuli
njezine vapaje za pomoć? Ipak su sva vrata bila zatvorena kako studen ne bi
ulazila u kuću.
Sva sreća koju je maločas osjetila iščeznula je. Njezini napori nisu
urodili plodom. Povici se sada zasigurno nisu mogli čuti do kuće jer joj je
glas bio promukao i slab, a grlo tako nadraženo da gotovo nije mogla
izdržati bol. Prevalila je dalek put i došla tako blizu cilju, a ipak je nitko ne
vidi i ne čuje. Čak i kad bi netko u ovom trenutku izašao iz kuće, sumnjala
je da bi uspjela pustiti glas dovoljno snažno da privuče njihovu pozornost na
sebe.
Potonula je na tlo, dopustivši očaju da je obuzme. Suze su neobuzdano
briznule, a potom su došli i isprekidani jecaji. Što bi sada trebala učiniti?
Nije mogla ostati tu i čekati jutro kada bi netko mogao izaći iz kuće – Arno
bi je pronašao prije toga. Ali, kako će se ikada vratiti kući bez pomoći? Nije
umjela plivati ni upravljati brodom, a prelazak fjorda manjim plovilom
značio bi da mora ostaviti Willow za sobom. A ipak, činilo se to jedinim
izlazom koji joj je preostao. Počela se miriti sa sudbinom i oplakivati
gubitak vjerne kobile, ali čamac je tek trebalo pronaći.
Uzjahala je pa se vratila putem kojim je došla.
*
Brenna te prve noći nije oka sklopila. Projahala je pokraj pristaništa u maloj
uvali gdje je plutao vikinški brod. Tamo nije našla manjih plovila pa je
nastavila uz obalu fjorda prema istoku, jašući dok je leđa nisu zaboljela, a
noge izgubile sav osjet. Želudac joj je već odavna prestao zahtijevati
okrepu.
Naposljetku se, u neko doba narednog jutra, Brenna zaustavila,
ponajviše zbog Willow. Brzo je nahranila i kobilu i sebe pa obrisala Willow.
Potom je izrezala tanke vrpce krznenog pokrivača prije nego što ga je
prebacila preko Willow. Cedricovim je mačem načinila rupe na rubovima
svoje halje pa vrpcama zavezala poderanu halju što je bolje umjela.
Sklupčavši se pokraj Willow, odspavala je nekoliko sati.
Tako su nastavile danima. Malo sna, žurni obroci i neprestan strah da će
ih otkriti. Uskoro je ostala bez hrane pa je bila prisiljena loviti. Zahvalila je
Bogu što je bila dovoljno prisebna uzeti kremen kojim je mogla zapaliti
vatru pa neće biti prisiljena jesti sirovo meso. Do tog im je trenutka noću
uskraćivala toplinu vatre, zbog straha da su oni koji je progone blizu. Sada
više nije imala izbora.
Šestog je dana odustala od nade da će pronaći čamac. Nije bila u
potpunosti očajna jer je to značilo da može ostati s Willow. Međutim, time
joj je preostala samo još jedna mogućnost, jahati do kraja fjorda i zaobići ga.
Taj će je podvig ili naposljetku dovesti kući ili će skončati u divljini
pokušavajući. Nije joj preostalo puno nade, a kako su dani prolazili, a fjordu
se nije nazirao kraja, čak je i to malo nade iščezlo.
Nastavila je jahati, ne razmišljajući, jednostavno zato jer drugog izbora
nije imala. Ponekad bi hodala uz Willow, derući vunene navlake koje je
načinila za svoja stopala. Lovila bi tek kad bi je glad toliko oslabila da nije
bila sposobna nastaviti dalje. Dvaput je odustala, srušivši se od iscrpljenosti,
ali Willow ju je oba puta gurkanjem prizvala natrag u život. Vjerna životinja
nije bila spremna pustiti je da umre. Kada njezino bolno tijelo naposljetku
više nije moglo dalje, Brenna je usnula snom koji je trajao cijeli jedan dan i
noć. Čak je ni nježno gurkanje Willowine njuške nije moglo probuditi.
Naposljetku se probudila, nimalo odmorna, ali sposobna nastaviti dalje,
toliko obeshrabrena da se nije mogla pomaknuti, poželjevši da je smrt
pronađe ondje gdje je ležala i konačno je uzme. I tako je ostala ležati,
omotana pokrivačima koji nisu uspijevali zadržati studen dalje od nje, udova
tako obamrlih da više nije osjećala bol.
Willow je činila sve što je mogla ne bi li joj privukla pozornost, ali
djevojka je čvrsto sklopila oči, poželjevši da kobila ode i ostavi je da umre u
miru. Kada se kobila naposljetku teškim korakom udaljila, Brenna je
otvorila oči i zagledala se za njom, tek tada osjetivši gubitak. U tom je trenu
prvi put spazila veličanstveno jezero koje se ugnijezdilo u podnožju planina.
Bio je to kraj fjorda.
39

rebao joj je cio dan da zaobiđe jezero. Bio je to najstrašniji i najopasniji


T dio njezina puta. Na mnogim je mjestima bila primorana gacati kroz
plićak jer su joj se oštre stijene podnožja planine prepriječile na putu. Tople
struje nisu prodirale ovako duboko u unutrašnjost pa su Brenni opasno
zaprijetile ozebline dok je čekala da joj se odjeća osuši.
Prešla je jalovu pustopoljinu gdje nije bilo divljači. Tlo je bilo
prekriveno snijegom koji se još zadržao nakon posljednje oluje. Bila je
primorana kopati po snijegu kako bi pronašla nešto čime bi nahranila
Willow jednom kad je nestalo zobi. Potom je bila prisiljena odstupiti od
zacrtanog smjera i zaputiti se prema sjeveru kako bi pronašla hranu za sebe.
Prolazila je pokraj potoka i smrznutih jezera, proklinjući niske brežuljke
koji su je usporavali. Kad je naposljetku pronašla divljač, putovanje se više
nije doimalo tako tegobnim jer je uže koje je ponijela rasplela u tanke
strune, iskoristivši ih kako bi načinila primitivni luk, a sjekiru je iskoristila
kako bi načinila primjerene strijele. Pronalaženje divljači bilo je zamorno.
Pitala se kako je Garrick uspijevao donijeti onoliko koža zimi.
Raspoloženje joj se popravljalo kako se približavala domu. Više se nije
osjećala beznadno i izgubljeno, nego je bila uvjerena da će uspjeti.
Porezotine, žuljevi, bolni zglobovi i slične tegobe u tolikoj su mjeri postali
dijelom nje da ih više nije ni primjećivala. Bit će vremena za vidanje rana i
prilike da povrati izgubljenu težinu.
Garrick će se skrbiti o njoj i njegovati je dok se ne oporavi. Uz njegovu
će ljubav brzo povratiti snagu. A volio ju je. Možda još uvijek nije bio
spreman to priznati, ali i to će se s vremenom promijeniti.
Takve su je mislili gonile naprijed svaki put kada bi počela očajavati.
Spoznaja da će je on čekati na kraju putovanja činila je sve muke
podnošljivima. Koliko je samo morao strepiti nad njezinom sudbinom i
pretraživati svaki pedalj zemlje kako bi je našao. Do sada je zasigurno već
izgubio nadu. To će njihov ponovni susret samo učiniti slađim.
Kada se naposljetku dokopala predjela koje je poznavala, olakšanje i
radost dali su joj potrebnu snagu. Da Willow nije bila u jednako lošem
stanju kao i ona, nagnala bi kobilu u galop ostatak puta. Ovako su joj bila
potrebna još dva sata dok konačno nije izbila na vrh posljednjeg brežuljka,
podno kojeg je ugledala Garrickovu kuću. Bio je to tako dobrodošao prizor,
posebice jer je bila uvjerena kako ga više nikada neće vidjeti.
Otvorivši vrata staje i dovukavši Willow unutra, ugledala je Erina.
Pogled koji joj je udijelio nije bio samo pogled iznenađenja, nego i
nevjerice.
– Vratila si se iz mrtvih – rekao je bojažljivo, izgubivši svu boju iz lica.
Brenna je smogla snage za slabašan osmijeh. – Ne, nisam umrla, iako
sam puno puta poželjela umrijeti.
Počeo je vrtjeti glavom, gledajući je pogledom koji je bio sličan
sažaljenju. – Nisi smjela pobjeći, djevojče.
– Molim?
– A kada si već pobjegla, nisi se smjela vraćati.
Osmjehnula se njegovoj zabludi. – Nisam pobjegla, Erine. Dva Vikinga
odvela su me na drugu stranu fjorda.
Želio joj je vjerovati, ali svi su dokazi upućivali na to da laže. Međutim,
nije htio biti onaj koji će je tako optužiti.
– Izgledaš ispijeno, djevojče. Pripremit ću ti okrjepu.
– Ne treba, jest ću u kući. Je li Garrick ondje? – Nastavila je govoriti
nakon što je on oklijevajući kimnuo glavom. – Znate, dozivala sam s druge
strane fjorda, ali nitko me nije čuo. Nisam mogla ostati ondje jer sam ubila
jednoga od svojih otmičara. Mislim da je bio poglavarov sin. – Izgledala je
omamljeno dok se pokušavala svega prisjetiti.
– Znaš li što govoriš, Brenno?
Činilo se da ga ne čuje. – Izgubila sam pojam o vremenu tijekom
putovanja oko fjorda. Koliko me dugo nije bilo, Erine?
– Gotovo šest tjedana.
– Tako dugo?
– Brenno...
– Pobrinite se za Willow, Erine. Propatila je jednako koliko i ja i
potrebna joj je nježna ruka. Sada moram poći vidjeti Garricka. Ne mogu
više izdržati.
– Brenno, djevojče, ne odlazi u kuću.
Zamijetila je njegovu zabrinutost, a to ju je zbunilo. – Zašto ne bih?
– Tamo te neće dočekati s dobrodošlicom.
– Ne budite smiješni, Erine. – Potom se namrgodila. – Zar Garrick
vjeruje da sam pobjegla?
– Da.
– Razlog više da što prije dođem pred njega. Mora doznati istinu.
– Brenno, preklinjem te...
– Sve će biti u redu, Erine – prekinula ga je pa se zaputila prema
vratima.
– Dopusti bar da pođem s tobom.
Kuću su grijale rasplamsale vatre iz kuhinjske izbe. Zrak su ispunjavale
arome koje su dražile osjetila, podsjetivši Brennu koliko je zapravo gladna.
Tijekom svih tjedana izbivanja nije pojela nijedan zasitan obrok, neprestano
bivajući prisiljena štedjeti na hrani jer nije znala kada će pronaći novu.
Janie ju je prva ugledala, ukopavši se na mjestu i prestavši s onime što
je radila. Oči su joj se, malo–pomalo, ispunile strahom, ali Brenna se
osmjehnula pa zagrlila staru prijateljicu. Nisu prozborile ni riječi jer je
Brenna štedjela snagu, a Janie je bila odveć prestrašena da bi progovorila.
Garrick je stajao nagnut nad vatrom u dvorani, nabadajući komad
gorućeg drva kao da napada neznana neprijatelja. Brenna je na trenutak
zastala kako bi uživala u pogledu na njega prije nego što se primaknula pa
stala iza njega. Hitro se okrenuo kada je oćutio njezinu nazočnost te su neko
vrijeme ostali zuriti jedno u drugo. Ugledala je iznenađenje u njegovim
očima, a potom i srdžbu, ali nije se mogla više suzdržati pa mu se bacila u
zagrljaj, prionuvši uz njega s ono malo snage što joj je preostalo.
Osjetila je kako mu se tijelo ukočilo, a njegove joj ruke nisu uzvratile
zagrljaj. Polako ju je odgurnuo od sebe.
– Dakle, vratila si se.
Nije mogla podnijeti njegov pogled ni ton njegova glasa. Nije bio samo
ljutit, u očima mu je ugledala i mržnju.
– Jesi li se izgubila? – nastavio je Garrick jednakim ogorčenim tonom. –
Ili si možda naposljetku shvatila da ne možeš sama preživjeti u divljini?
– Tvrdi da nije pobjegla, Garriče – rekao je Erin, ušavši u prostoriju. –
Kaže da su je silom odveli na drugu obalu fjorda.
– Je li to priča koju ti je ispripovjedila?
– Vjerujem joj – Erin je nepokolebljivo stao u njezinu obranu. – To bi
objasnilo zašto je ovčar bio mokar i ozlijeđen po povratku. Možda ju je
slijedio do vode.
– Ili je slučajno pao u jezero dok ju je pokušavao slijediti, što ga je
koštalo života!
– Pas je mrtav?
Garrick se prezrivo okrenuo od nje. Zbunjena, Brenna se okrenula
prema Erinu koji je tugaljivo kimnuo glavom. Milostivi Gospode, zar i ovo?
Nije li dovoljno propatila? Um su joj preplavile uspomene, natjeravši suze
na oči. Pridobila je ovčarovo povjerenje, a to ga je odvelo u smrt.
Bilo joj je jasno da i Garrick misli jednako, ali krivnja ipak nije bila u
potpunosti njezina. Morala je naći načina da ga uvjeri u to.
– Psa je ozlijedio Arno – rekla je Brenna žalobnim šapatom. – Šutnuo
ga je u stranu kada ga je Cedric htio ubiti.
– Cedric!
– Njih su me dvojica oteli, Garriče! – Primijetivši njegovu
sumnjičavost, počela je mahnito objašnjavati. – Moraš mi vjerovati. Došli su
brodom kako bi mogli odvesti i moju kobilu. Htjeli su da vjeruješ kako sam
pobjegla, kako nikada ne bi posumnjao na njih.
– Zašto? – bio je nepokolebljiv.
– Nisam uspjela doznati zašto, znam samo da im je pristupila neka žena
i rekla za mene. Držali su me na Arnovoj farmi, ali trebala sam pripasti
Cedricu. Kada je naposljetku došao i pokušao me na silu uzeti, ubila sam ga
i pobjegla. Isprva sam tražila tvoju pomoć i dozivala sa suprotne litice, ali
nitko me nije čuo. Ne znam plivati i nisam uspjela pronaći čamac pa sam
zaobišla fjord jer mi drugo nije preostalo.
– Vodi je odavde, Erine, prije nego što joj naudim!
Erin joj je položio dlanove na ramena, ah ona se izmaknula. – Govorim
istinu, Garriče! Sve je istina! Za ime Božje, zašto bih lagala?
– Jer se nadaš da ću ti oprostiti i primiti te natrag – rekao je bezdušno. –
Prekasno je za to.
Suze su joj nekontrolirano počele kliziti niz obraze i vrat. – Mogao bi
doznati istinu kad bi htio, Garriče. Pređi na drugu stranu fjorda. Uvjeri se da
je Cedric skončao od ženske ruke.
– Moj bi život došao kraju kad bi me zatekli na zemlji Borgsenovih. Ali
zasigurno to već znaš. Čula si to od žena, baš kao i imena pripadnika klana
Borgsen. Dobro znaju priču i često govorkaju.
– Nije tako! Pitaj ih! – Plač joj je sada već postao histeričan, ali on joj je
okrenuo leđa.
– Vlastitim si riječima razotkrila svoju laž jer nitko zimi ne bi mogao
preživjeti ono što opisuješ. Odvedi je u očevu kuću, Erine.
– Zašto onamo?
Garrick se ponovno suočio s njome, a iz očiju mu je sipao takav otrov
da je ustuknula. – Namjeravao sam te prodati na istok ako te pronađem,
onamo gdje se prema roblju odnose kao prema roblju i ne darivaju im
slobode koje sam ja budalasto omogućio tebi. Ali, dobio sam te kao dar pa
je jedino prilično da te vratim ocu.
– Dođi, Brenno – ponukao ju je Erin.
Osjećala se kao da je rascijepljena na dva dijela. Osjetila je kako joj u
grlo navire žuč, gotovo je ugušivši. Nije bila dovoljno snažna da se nosi s
ovakvim odbijanjem. Srušila bi se na pod da Erin nije bio ondje i uhvatio je.
Dopustila mu je da je povede do zida koji je dijelio dvoranu i kuhinjski izbu,
ali tu se zaustavila kako bi posljednji put pogledala Garricka.
– Sve što sam ti rekla istina je, Garriče. – Glas joj više nije nosio
nikakvih emocija, bila je mrtva iznutra. – Moja ljubav prema tebi i želja da
se vratim učinile su me dovoljno snažnom da preživim obilazak fjorda.
Preživjela sam bez hrane jer je nije bilo, a u mnogo sam se prilika gotovo
smrzla. Ali ustrajala sam jer sam bila uvjerena da ćeš me čekati na kraju
puta. Trebala sam umrijeti. To bi te učinilo najsretnijim.
Govorila je njegovim leđima, krutim i nepopustljivim. Potom je otišla s
bolom u grudima koji je graničio s agonijom. Izgubila ga je. Više ništa nije
bilo važno.
40

E rin se nije usudio prkositi Garrickovoj zapovijedi. Znao je da njegov


mladi gospodar griješi, dapače, sada je bio siguran u to, ali također je
bio svjestan da Garricka neće uspjeti uvjeriti u njegovu zabludu. Srce mu se
slamalo zbog Brenne. Nije zavrijedila takvu bešćutnost. Da nije bilo druge
žene koja je uništila Garricka, možda bi ovoga puta bio popustljiviji i
povjerovao Brenni. Međutim, Garrick je bio ogorčen mlad čovjek koji je u
potpunosti zatvorio svoje srce, a Brenna je snosila posljedice toga.
Nije rekla ni riječi na putu prema Anselmovu naselju. Erin je izveo kola
na kojima se mogla voziti, obećavši da će joj dovesti kobilu čim povrati
snagu. Brenna i dalje nije govorila ništa pa ju je teška srca ostavio u kući
svojega negdašnjega gospodara.
*
Zgranuta njezinim stanjem, Linnet je tetošila Brennu ponašajući se kao da je
bogalj. Nije joj dopuštala da napusti postelju, a Brenna nije ni pokušavala.
Linnet je bila spremna ispuniti svaki djevojčin hir, ali Brenna nije tražila
ništa. Jela je jako malo od izobilja hrane koju su donosili pred nju, unatoč
tome što ju je Linnet strogo prekoravala poradi toga. Umjesto da počne
vraćati snagu, Brenna je i dalje kopnjela. Nije željela ništa objašnjavati, nije
reagirala ni na što, sve do dana kada ju je posjetila Cordella.
– Linnet mi kaže da kopniš, Brenno – rekla je Cordella samodopadno,
sjevši na rub Brennina kreveta. – To me ispunjava velikim zadovoljstvom.
Brenna se pretvarala da ne čuje. Nastavila je tupo zuriti u polusestru
nepromijenjena izraza lica. To je Cordellu razjarilo znatno više nego
zajedljiv odgovor.
– Jesi li me čula, Brenno? Drago mi je što umireš. To znači da nećeš biti
tu kako bi Hugha odmamila od mene. A počeo je vrludati otkako mi je trbuh
narastao.
Brenna i dalje nije trepnula okom, a Cordella je ustala s postelje pa stala
koračati.
– Hugh se trudi udovoljiti mi, baš kao i njegov otac. – Cordella je stala
koračati brže, a njezin je veliki trbuh uvijek bio korak ispred nje. – Ali
nisam primila tako lijepih darova kakvima je tebe obasuo tvoj Viking.
Razmažena si, Brenno! Nikada nisi zadovoljna! Zašto si pobjegla od njega?
Sada si završila ovdje gdje nisi dobrodošla. Svaki put kada se nađeš u
blizini, ja izgubim ono što mi pripada. Ali ne i ovaj put. Neću ti dopustiti da
mi oduzmeš Hugha... prije ću te ubiti!
Brennine su se oči pomakle, zaustavivši se na Cordelli. – Budala si,
Della – rekla je slabašnim glasom. – Radije bih umrla nego ti preotela
Hugha. Gadi mi se.
– Lažeš! Želiš sve što je moje!
– Tvoji su suludi strahovi bezrazložni, a od tvoje mi je ljubomore
mučno. Ne želim ništa tvoje. Ne želim nijednog muškarca, nikada više.
– Čak ni svojega ljubljenog Vikinga koji te odbacio zbog druge? –
Cordella se nasmijala prodornim smijehom. – Da, znam za Mornu, njegovu
jedinu istinsku ljubav.
Brenna se uspravila u krevetu prvi put otkako je legla. – Gubi se
odavde, Della!
Cordella je prevalila udaljenost do vrata, iznenadivši potom Brennu
osmijehom prožetim iskrenom toplinom. – Dakle, vratio ti se žar. Možda
ćeš sada živjeti samo kako bi mi pakostila, ha?
Izrekavši to, napustila je prostoriju, ostavivši Brennu potpuno
zbunjenom. Je li je Cordella hotimice rasrdila? Je li uistinu željela da
Brenna poživi?
Linnet je ušla u sobu s olakšanjem na licu. – Jesi li konačno bolje?
Brenna je zanemarila njezino pitanje. – Što je spopalo Dellu?
– Uvelike se promijenila otkako u njoj raste novi život. Strepila je nad
tvojom sudbinom kada te nitko nije mogao naći. Rasplakala se preda mnom
rekavši mi kako ti je nanijela nepravdu i kako se boji da neće imati priliku
ikada se iskupiti za to.
– Teško mi je povjerovati u to.
– Svi smo se bojali da si mrtva, Brenno. Postupila si jako, jako
budalasto.
Brenna je uzdahnula pa opet legla u poštedu. – Jedina budalasta odluka
bila je vratiti se Garricku.
– Ne, dijete. Živa si, i sada se moraš potruditi kako bi povratila snagu.
– Toliko vam toga moram ispričati, teta.
– Prvo ćeš razgovarati s Heloise. Već danima iščekuje priliku da
porazgovara s tobom. Potražit ću je i donijeti ti hranu. A ovog ćeš puta –
dometnula je strogo – sve pojesti.
Brenna je ostala strpljivo čekati. Oporavit će se. Jedina osoba kojoj je
škodila, ogrezavši u samosažaljenju i tuzi, bila je ona sama. Tome je sada
došao kraj, više joj nije bilo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti.
Iznenada se prisjetila Anselmovih riječi: – Radije ću je osloboditi nego
znati da pripada nekome drugome. – Ponovno je pripadala Anselmu, a on će
biti prisiljen održati svoju riječ, čak i ako mu bude morala otkriti da ga je
čula i razumjela kad je te riječi izgovorio. Sloboda će značiti da sve što je
pretrpjela nije bilo uzaludno.
Heloise je ušla u sobu, a slijedila ju je Linnet s povećim pladnjem hrane.
Brenna je osjetila glad koja joj je razdirala utrobu, ali to je moglo pričekati
još nekoliko minuta.
– Ubila sam neprijatelja obitelji Haardrad pa stoga, u skladu s vikinškim
zakonima, zahtijevam svoju slobodu.
Izgovorene su riječi iznenadile obje žene, ostavivši ih bez teksta, a ona
je hitro stala prepričavati što joj se uistinu dogodilo. – Možda mi nećete
povjerovati – rekla je na kraju – baš kao što je Garrick odbio prihvatiti
istinu, ali kunem se, a Gospod mi je svjedok, da je sve što sam rekla istinito.
– Nevjerojatna je to priča, Brenno – rekla je Heloise naposljetku. –
Moraš priznati kako je teško povjerovati da si preživjela takvo putovanje u
ovo doba godine.
– Da, priznajem. Da nije bilo moje ljubavi prema Garricku, skončala
bih.
– Slažem se da ljubav može uliti nevjerojatnu snagu. Može svladati
nepremostive zapreke – rekla je Heloise pa zamišljeno dometnula: – Da,
vjerujem ti, Brenno. Ali drugi ti neće povjerovati.
– Nije mi stalo što ostali misle. Jedini koji mi mora povjerovati vaš je
muž. Ne bih podnijela da je sve što sam proživjela bilo uzalud. Moram
dobiti natrag svoju slobodu.
– Prenijet ću mu tvoju priču, Brenno, ali nije više važno hoće li on
povjerovati u nju ili neće. Već si slobodna žena. Povratila si slobodu onoga
dana kada te se moj sin odrekao.
41

renna nije u potpunosti postala svjesna težine Heloiseinih riječi i


B ozbiljnosti svoje situacije dok se nije posve oporavila. Bila je slobodna,
a ipak pod paskom Anselma Haardrada, gosteći se njegovom hranom i
spavajući pod njegovim krovom. Ta ju je ovisnost počela moriti, izjedajući
je iznutra. Nije željela tom čovjeku dugovati više nego što već jest.
Nova je godina duboko zašla u svoj drugi mjesec, a proljeće je bilo na
vidiku kada je Brenna odlučila razgovarati s Heloise. Zatekla ju je u glavnoj
dvorani gdje je nadgledala svoje mnogobrojne sluškinje, istodobno stojeći
pokraj tkalačkog stana čiji su kameni utezi držali na mjestu niti koje je ona
vješto tkala i upletala u prekrasan, gotovo dovršeni prekrivač za krevet.
Brenni je bilo mrsko preklinjati da joj se dodjele dužnosti kako bi se
osjećala manjim teretom, ali nije imala kamo otići u ovoj stranoj zemlji, pa
je stoga bila prisiljena ostati tu. S druge strane, nije mogla podnijeti pomisao
da ostane, a da se ne oduži za gostoprimstvo i uzdržavanje.
– Moja gospo – započela je Brenna oklijevajući – ne mogu nastaviti
uživati vaše gostoprimstvo, a da vam se nekako ne odužim.
– Nema potrebe za time, Brenno.
– Ne, osjećam kako je i te kako potrebno. Teret sam vašem kućanstvu.
– Slobodna si žena i gošća u ovoj kući, Brenno. Bilo bi nečuveno
primiti bilo kakvu naknadu od gosta.
– Tada nemam izbora doli otići odavde – uzvratila je Brenna odlučno,
znajući da je budalasti ponos ponovno vodi stazom s koje nije mogla
skrenuti.
Heloise se namrštila, otresavši glavom. – Moj je muž rekao da će se ovo
dogoditi.
Brenna je na trenutak ostala iznenađenom. – Kako bi on to mogao
znati?
– Ponosi se mišlju da može predvidjeti tvoje postupke. Smatra te
vikinškom djevom kod koje hrabrost i ponos vladaju nad svim ostalim
odlikama.
Zasmetala joj je spoznaja da je netko tako dobro poznaje, a još ju je više
razdražila činjenica da je Anselm njezine osobine pripisao svojim ljudima.
– Dakle, znao je kako neću ostati ovdje dugo?
– Tako mi je rekao – priznala je Heloise – ali ja nisam vjerovala da ćeš
biti tako nepromišljena i otići u trenutku kada zapravo nemaš kamo poći.
Riječi su Brennu žacnule. – Takva sam kakva jesam, ne mogu si
pomoći, gospo. Svatko ima svoj križ, a moj je ponos, koji mi kontrolira
život. Takva mi je sudbina.
– Znam, Brenno, i žao mi je što sam te pokudila. I ja sam nekoć bila
ponosita poput tebe, ali naučila sam obuzdati ponos, a nadam se da ćeš i ti
jednog dana uspjeti u tome.
– Otići ću sutra. Zahvaljujem vam na gostoprimstvu.
Heloise je polako odmahnula glavom, slabašno se osmjehnuvši.
– Ako si toliko odlučna u svojoj namjeri da nas napustiš, postoji kuća na
našoj zemlji u kojoj možeš živjeti do proljeća.
Brenna je istodobno osjetila olakšanje i očaj. – Samo do proljeća?
– Ne, koliko god želiš, Brenno. Ali Anselm mi je naložio da ti prenesem
kako će te o proljeću vratiti u tvoju zemlju, ako tako budeš htjela.
Brenna je vijest primila s oprečnim osjećajima. Odlazak iz ove studene
zemlje dugo joj je bila jedina želja, ali tada je izgubila srce podarivši ga
Garricku. A sada? Zar bi činilo razliku da se među njima ispriječi udaljenost
njihovih zemalja? Ocean dublji od bilo kojeg mora već je ležao između njih,
ocean ispunjen mržnjom i nepovjerenjem.
– Brenno, je li to ono što želiš?
– Da. – Odgovor je došao kao šapat.
– Ali nemaš se kome vratiti – zar ne? – upitala je Heloise tugaljivo.
– Ne – odgovorila je Brenna spustivši pogled. – A ipak, nemam ni radi
koga ostati.
– Tvoja je teta ovdje... i tvoja sestra. A i ja sam te zavoljela i počela
strepiti za tebe jer je moj sin...
– Ne spominjite mi ga! – otresla se Brenna, prekinuvši je. – On je tako
ispunjen mržnjom, tako okrutan i tako nepovjerljiv, više nego itko koga sam
upoznala! – Zaustavila se, ugrizavši se za donju usnicu. – Oprostite mi. Sin
vam je i pretpostavljam da je u vašim očima nepogrešiv.
– Ne, moj je sin učinio puno toga čime se ne ponosim – priznala je
Heloise.
Brenna se svim silama borila ne bi li Garricka izbacila iz misli. – Moja
teta? Biste li je oslobodili kako bi mogla poći kući sa mnom?
– Ne znam, dijete – namrštila se Heloise. – Ona i ja postale smo bliske
prijateljice. Razmislit ću o tome pa donijeti odluku prije nego isploviš.
– A moja sestra i ostale žene iz mojega sela? – ustrajala je Brenna.
– One su pronašle nove domove, Brenno. Prema onome što čujem,
sretne su.
– Kao robinje? – Nije uspjela prikriti sarkazam u svojemu glasu.
– Mogle bismo do kraja svijeta raspravljati o toj temi, Brenno –
osmjehnula se Heloise. – Znam tvoje mišljenje, a ti poznaješ moje stavove.
Tim ženama nije nimalo gore nego što im je nekoć bilo. – Brenna je zaustila
riječi prigovora, ali Heloise je podigla dlan kako bi mogla nastaviti. – A
tvoja sestra ne može poći s tobom jer nosi dijete mojega prvorođenca.
Uostalom, ne vjerujem da bi se htjela vratiti na upropašteno imanje.
Brenna se namrštila. To joj nije palo na pamet. Morat će izgraditi novi
dom kako bi joj zamijenio onaj koji je izgubila. Čak i da siva palača još
uvijek stoji ondje, neće smoći snage ponovno živjeti u njoj.
– Rekli ste kako postoji kuća u kojoj mogu živjeti do proljeća?
– Da, nedaleko odavde, pokraj malenog jezera. A u njezinoj je blizini
zdenac.
– Namjeravam vam platiti za noćenje u kući.
– Naravno – odgovorila je Heloise diplomatično, svjesna da nema
smisla prepirati se s tvrdoglavim ponosom. – Obitelj koja se posljednja
koristila kućom davala je udio svojega ljetnog uroda, ali kako ti ne možeš
platiti tako, mislim da će dva krzna tjedno biti dostatna daća. Rečeno mi je
da si od djetinjstva vična lovu pa ti takvo što ne bi trebalo predstavljati
problem.
– Ne, premalo je. Davat ću vam tri krzna tjedno – odvratila je Brenna
odlučno.
– Brenno! – prekorila je Heloise.
– Neću popustiti.
Starija je žena odmahnula glavom, nasmiješivši se samoj sebi. – Tada
mi barem dopusti da ti opremim dom solju, jer ćeš imati više mesa nego što
ga možeš pojesti pa ćeš biti primorana usoliti ga. Također ću ti dati i nešto
zobi, raži i suhog povrća, jer ne možeš živjeti samo od mesa.
Brenna je zadovoljno kimnula glavom. – U redu. A do proljeća ću
također imati i dovoljno krzna da platim svoj put natrag kući.
– Takvo što neće biti potrebno, Brenno. Anselm neće htjeti ni čuti za to.
– Htio ili ne htio, tako će biti. – Potom se okrenula i napustila dvoranu.
Heloise je bespomoćno podigla ruke prema nebu. – Budalasti ponos –
promrmljala je sebi u bradu prije nego što se ponovno posvetila prekrivaču
na tkalačkome stanu.
42

alena kuća, koju je zatekla potpuno očišćenom, savršeno je


M odgovarala Brenninim potrebama. Bila je dovoljno mala da zadrži
toplinu vatre i posve blizu šumi koja je obilovala divljači. U kući je našla
željezno posuđe za kuhanje, čiste vunene pokrivače, luk i omče za lov te čak
i odjeću načinjenu od finije vune i topliji ogrtač.
Jedino što je nedostajalo bila je kada u kojoj bi se mogla okupati, ali
Brenna je pretpostavljala da je to stoga jer je malo jezero bilo uistinu blizu.
Međutim, jezero je još bilo pokriveno ledom, a razbijanje leda kako bi se
okupala u studenoj vodi nije se činilo nimalo primamljivim. Izdržat će
perući tijelo spužvom dok ne zatopli.
Smjestila se u svoj novi dom, radosna i uzbuđenja poput malog djeteta.
Sada je bila neovisna, u potpunosti odgovorna sama za sebe. Uživala je u
novostečenoj slobodi, ali nije trebalo dugo da uzbuđenje novinom splasne, a
zamijeni ga usamljenost. Potpuno izolirana od svijeta, neprestano je
razmišljala o Garricku. Kada ga je jednoga dana ugledala u šumi pa su,
poput smrtnih neprijatelja, prošli jedno pokraj drugog bez riječi, njezino je
raspoloženje postalo još tmurnije.
Svakog se dana iscrpljivala lovom, a potom se dodatno umarala
usoljavanjem mesa i štavljenjem koža, a o večeri i spravljanjem jela prije
nego što bi se povukla na spavanje. Dani su joj postali jednolični, sastojeći
se isključivo od rada, tijekom kojega bi očajnički nastojala zadržati misli na
poslu kojim se trenutačno bavila.
Led je počeo pucati i topiti se kako su dani postajali dužima, ali vrijeme
se nije činilo nimalo toplijim. Stoga je Brenna odlučila kako se još uvijek
neće početi kupati u jezeru. Potom je proljetno cvijeće zamijenilo cvat
lijeske i drugih biljaka koje cvatu zimi, a snijeg se povukao s većeg dijela
tla. Proljeće se vratilo u Norvešku.
*
Brenna je bila presretna kad je ugledala kola kako se približavaju njezinoj
kućici. Nadala se da će u njima biti Heloise ili Linnet s vijestima o tome
kako Anselm uskoro planira isploviti. Međutim, toliko je žudjela za bilo
kakvim društvom da nije bila ni najmanje razočarana kada su Janie i
Maudya sišle s kola kojima ih je Erin dovezao.
Nakon što su izmijenile srdačne pozdrave, Brenna ih je povela u svoj
dom, zahvalna što je nad vatrom imala pristavljeno bogato i ukusno jelo
koje im je sada mogla ponuditi. Erin je ponio mijeh vina koji mu je Garrick
dao tijekom proslave zimske ravnodnevnice pa su svi nazdravili jedni
drugima. Erin je potom, unatoč njezinu negodovanju, pošao nacijepati drva
za Brennu, jer se osjećao nelagodno u društvu toliko brbljavih žena. Isprva
su Janie i Maudya bile suzdržane i zadivljene Brenninim novostečenim
statusom, ali opustile su se popivši još vina i osjetivši Brenninu iskrenu
toplinu, a njihova je nelagoda iščezla.
– Erin nam je ispripovijedao što ti se zbilo, Brenno – započela je
Maudya. – Pravo je čudo što si još među živima.
Brenna je samo kimnula glavom. Rijetko se prisjećala vremena tijekom
kojeg je gotovo skončala. Najbolje je bilo ne misliti o tome.
– Garrick je sada pravi Viking.
– Kako to misliš, Maudya? – upitala je Brenna. Žudjela je čuti bilo što o
njemu, bez obzira na to koliko beznačajna ta informacija bila.
– On je ona vrsta muškarca kojim me majka plašila kad bih kao dijete
bila neposlušna. Postao je izrazito ogorčen otkako si otišla, Brenno. Puno je
gore nego prije, kada ga je druga žena ostavila radi nekoga. Sada je njegova
srdžba neprikrivena i neprestano kulja na površinu. Tjera mi strah u kosti.
– Kako je inače?
– Ako pitaš za njegovo zdravlje, dobro je. Osim što sve više i više pije,
sve dok, na svačije olakšanje, ne zaspi.
– Zasigurno pretjeruješ?
– Da je barem tako.
– Barem malo?
– Ne, Brenno – Janie se ubacila tugaljivo. – Svojim je ponašanjem
uvrijedio sve prijatelje... čak i Perrina. Izrekao je riječi koje ne može povući.
Perrin više ne dolazi.
– Žao mi je – uzvratila je Brenna.
– I koliko god zvučalo nevjerojatno, gospodar Garrick postao je čak i
zlobniji otkako je prešao fjord – dometnula je Maudya.
– Kada se to zbilo? – upitala je Brenna uzbuđeno.
– Nedugo nakon tvojega povratka. Otišao je naoružan do zuba, kao da
se sprema za rat. Bio je odsutan manje od dana, a nikome nije htio reći zašto
je otišao ni zašto je nezadovoljan onime što je ondje zatekao.
Što je mogao pronaći, a da nije potvrđivalo njezinu priču? Ili je možda
doznao istinu pa je sada bijesan jer je bio u krivu... i previše tvrdoglav da bi
popravio štetu koju je prouzročio svojim nepovjerenjem.
– Pravo je čudo da se uopće vratio toga dana – nastavila je Maudya. –
Mogao je poginuti da su ga Borgseni zatekli ondje.
Brenni se vratio dio njezine negdašnje radoznalosti. – Ta zavada među
klanovima? Ispričajte mi o njoj.
– Zar ne znaš? – uzdahnula je Maudya iznenađeno. – Mislila sam da ti
je Janie ispripovjedila.
– Ja sam mislila da si ti to učinila – uzvratila je Janie.
– Hoće li mi jedna od vas konačno pojasniti? – prekinula ih je Brenna
nestrpljivo.
– Nema puno toga za ispripovijedati – odgovorila je Janie.
– Tada dopusti meni – ubacila se Maudya koja je živjela za ogovaranje.
– Prošlo je pet zima otkako se sve zbilo. Prije toga, poglavar klana Borgsen
i Garrickov otac bili su bliski prijatelji, čak štoviše, i krvni pobratimi.
Latham Borgsen imao je tri sina. Najmlađi, koji se upravo vratio sa svojega
prvog putovanja, zvao se Cedric, onaj za kojeg tvrdiš da si ga...
– Da, da, nastavi – Brenna ju je nestrpljivo prekinula.
– Bila je jesen, vrijeme kada se bozima prinosi danak kako bi žetva bila
dobra. Anselm je pripremio veliku gozbu, a oba su se klana sastala kako bi
proslavili. Pijančevanje i veselje trajali su tjednima... nikada prije nije se
ispilo toliko medovine.
– No, što se moglo zbiti da je tako snažno prijateljstvo došlo kraju? –
upitala je Brenna nestrpljivo.
– Smrt Thyre, Anselmove kćeri jedinice. Bila je pristala djeva, barem su
nam tako rekli, ali boležljiva i iznimno sramežljiva sa svima osim sa svojom
obitelji. Tada joj je bilo petnaest ljeta, ali nikada prije nije nazočila
proslavama, čak ni nakon što su joj dopustili. Stoga nije bilo neobično što
sinovi Lathama Borgsena nisu znali tko je ona, jer je nikada prije nisu
vidjeli.
– Kakve veze oni imaju s njome?
– Nitko ne zna točno kako se to zbilo, Brenno. Ljudi pretpostavljaju da
je Thyra pošla u šetnju kako bi pobjegla od buke kakva inače vlada na
proslavama. Narednog su je jutra pronašli iza skladišta, gadno pretučena
lica, haljine zadignute oko pojasa i bedara umrljanih djevičanskom krvlju. U
srce joj je bio zariven vlastiti bodež, a njezina ga je ruka još uvijek
pridržavala.
Brenna je bila užasnuta čuvši što je zadesilo tako mlado stvorenje. –
Podigla je ruku na sebe?
– Nitko ne zna sa sigurnošću, ali većina je uvjerena kako jest, jer nije
mogla živjeti s onim što joj je učinjeno na silu.
– Tko joj je mogao učiniti nešto tako čudovišno? – Brenna je već
naslutila odgovor iz ostalih stvari koje su joj ispričale.
– Lathamovi sinovi: Gervais, Edgar i Cedric... sva trojica.
– Kako su otkriveni?
– Sami su se odali narednog jutra kada su doznali tko je Thyra.
Uspaničili su se i pobjegli, sva trojica. Bilo je to užasno vrijeme za sve
Haardrade: obuzela ih je bol, a potom i krvožedna želja za odmazdom.
Gospodar Garrick iskreno je volio svoju sestricu, ali volio ju je i Hugh. Dva
su se brata borila za čast da osvete njezinu smrt. Hugh je izvojevao pobjedu.
Nije bilo važno što su braća Borgsen mislila da su se namjerila na
beznačajnu djevojčuru i što su vjerojatno pretpostavili kako se radi o pukoj
ropkinji. Počinjen je zločin protiv klana Haardrad, a prestupnici su morali
biti kažnjeni.
– Anselm, Garrick i mnogi drugi prešli su fjord skupa s Hughom.
Anselmu se srce slomilo zbog svega što se zbilo, a slično je bilo i njegovu
prijatelju Lathamu. Hugh je prvo izazvao Edgara pa ga ubio u poštenoj
borbi. Kada je poželio izazvati i ostalu dvojicu, Anselm ga je zaustavio,
unatoč Hughovu i Garrickovu negodovanju. Haardradi su se vratili kućama,
iščekujući odmazdu Borgsena koja nikada nije uslijedila, osim povremenog
klanja odlutalih životinja. Obje su obitelji pretrpjele gubitke i nijedan od
poglavara nije želio dodati nove žrtve na popis.
– Tragična priča. Zar se nitko nikada nije zapitao zašto Thyra nije vikala
kada je napadnuta? Ništa se od toga nije moralo dogoditi.
– Bila je tako plaha djevojčica, bojala se gotovo svega – odgovorila je
Janie. – Zasigurno je bila previše uplašena da bi vrištala ili su je možda
spriječili u toj nakani.
– Govorili su da je oduvijek bila slabašno dijete, još od rođenja –
dometnula je Maudya. – Pravo je čudo da su joj dopustili da poživi.
– Dopustili? Kakve to riječi zboriš?
– Istinite, Brenno – odgovorila je Janie s gnušanjem. – Da sam znala za
taj vikinški običaj dok mi je sin rastao u utrobi, bila bih prestravljena. Ali
moje je dijete bilo zdravo, hvala milostivom Gospodu.
Brenna je problijedjela poput duha. – O čemu zboriš? Kakav vikinški
običaj?
– Ritual rođenja – odgovorila je Maudya s istovjetnim gađenjem. –
Novorođenče mora prihvatiti njegov otac, bio on oženjen njegovom majkom
ili ne. Kao što već znaš, ovi ljudi cijene snagu i preziru slabost.
Pretpostavljaju da muškarac ili žena koji nisu snažni ne mogu preživjeti u
ovoj surovoj zemlji. Stoga očevi odbacuju djecu koja su rođena s kakvim
nedostatkom ili slaba, a takva se djeca potom izlažu prirodnim silama.
Djeca, naravno, umiru, ali očevi odrješuju sebe krivnje, vodeći se mišlju da
djeca ionako ne bi preživjela pa bi bilo rasipno trošiti na njih hranu ili im
poklanjati pažnju kada postoje mnogi drugi kojima je ta hrana potrebnija.
– To je takvo divljaštvo! – Brenna je osupnuto uzdahnula, boreći se
protiv mučnine koju je osjetila u trbuhu i koja joj se počela uspinjali prema
grlu.
– Što je divljaštvo? – upitao je Erin, ušavši s naramkom drva.
– Običaj odbacivanja i ostavljanja slabašne djece da umru od studeni ili
gladi prije nego što majka dobije priliku zagrliti ih – odgovorila je Janie.
– Zašto je to divljaštvo? – upitao je zlovoljno, ispustivši drva na vatru.
– Vi mislite da nije? – Brenna se otresla. – Bezbožni ste jednako koliko
i ovi Vikinzi, Erine, ako odobravate tako grozomoran običaj!
– Ne, nije tako. Samo mislim da se radi o milostivijem od dvaju zala.
Pitaj Janie, ona je majka. Pitaj je jača li njezina majčinska ljubav svakim
danom?
– To je istina – suglasila se Janie.
– Što želite reći, Erine?
– Spona između majke i djeteta je snažna, ali ona ne postoji dok majka
ne upozna svoje čedo.
Brenna je ostala zgrožena. – Dakle, mislite da je milostivije ubiti dijete
pri rođenju, prije nego što se spona stvori? A što je sa sponom koju majka
osjeća dok nosi plod? Nju ne držite važnom?
– Znam samo da sam izgubio sina pri porodu od prirodnih uzroka. Moja
žena i ja oplakivali smo dijete kraće vrijeme, a potom smo sina kojeg nikada
nismo upoznali zaboravili. Imao sam i drugog sina kojeg sam zavolio i
izgubio nakon deset kratkih ljeta. Tog sina oplakujem i dandanas, a
uspomene na njega još me progone.
– Žao mi je, Erine.
– Žao ti je, ali razumiješ li, Brenno? Razumiješ li da je milostivije
izgubiti dijete pri rođenju, prije negoli dijete spozna što život nudi, prije
nego što roditelji spoznaju kako je voljeti to dijete, nego ga izgubiti poslije,
kada gubitak gotovo uništi roditelja?
– Ne, to ne mogu razumjeti. Slabašno dijete može ojačati, a dijete koje
ima kakav nedostatak još uvijek se dade podučiti da čini stvari za sebe.
– Možda je u tvojoj zemlji tome tako, djevojče, ali ovo je sjever gdje
životom upravljaju snijeg i led. Proljeće je, a ti još ložiš vatru kako bi se
ogrijala. Pogledaj samo ovaj dim, Brenno. Slabašno bi dijete umrlo od
njega, a uskratiti mu toplinu vatre značilo bi osuditi ga na smrt od studeni.
– Nikada neću uvidjeti mudrost takva postupka, Erine, stoga prestanimo
razgovarati o tome – odgovorila je Brenna, okrenuvši se.
Ruke su joj se tresle dok je prijateljima posluživala jelo. Bila je tako
sretna što ih vidi, ali sada je poželjela da uopće nisu došli. Razgovor o
zavadi i ubijanju novorođenčadi zavio joj je misli u crno. Mučnina u trbuhu
nije joj dopuštala da okusi hranu koju je skuhala.
Ostali su nehajno razgovarali kao da prijašnji razgovor nije nimalo
utjecao na njih. Erin je zamišljeno zurio u Brennu. Pokušala je izbjeći
njegov pogled pa je naposljetku ustala kako bi počistila sobu. Nakon nekog
vremena shvatila je da i dalje zuri u nju, međutim, više nije mogla izdržati
njegov pogled.
– Zašto me tako gledate? – zahtijevala je.
Erina nije pokolebao njezin oštar ton. – Nosiš li, djevojče? Brenna je to
odbijala priznati i samoj sebi. Prokleta bila ako će priznati nekome
drugome.
– Ne, nisam u blaženom stanju!
– Namjeravala sam ti postaviti isto pitanje, Brenno – rekla je Maudya. –
Malo si se popunila.
– Rekla sam da nisam! – viknula je Brenna, nesvjesno pokrivši trbuh
dlanovima. – Nisam trudna, uvjeravam vas.
Umom joj se rojilo bezbroj užasnih mogućnosti. Da će Garrick odbaciti
dijete zbog svoje mržnje. Da će, kao i Cordella, biti primorana ostati ovdje.
To se neće dogoditi! Proljeće je došlo. Uskoro će poći kući. Vrlo skoro.
Ostali su otišli odmah nakon njezina ispada, nimalo razuvjereni
njezinim poricanjem.
43

renna je provela besanu noć ispunjenu grozomornim prizorima nad


B kojima nije imala kontrole. Jutro je dočekala izrazito napeta i
iscrpljena, a ipak potpuno budna. Konačno je prihvatila istinu. U njoj je
bujao život.
– Dijete za dijete – izgovorila je naglas, osjetivši samosažaljenje. –
Možemo skupa igrati igre, skupa imati izljeve bijesa. Gospode, ne želim
postati majkom! Ne znam kako!
Rasplakala se, iako je plakala već cijelu noć. Anselm mora uskoro
isploviti, prije negoli netko uoči njezinu nevolju. Mora pobjeći daleko iz ove
bezbožničke zemlje i roditi dijete među svojim ljudima, gdje se neće morati
bojati za djetetov život.
Naumila je napustiti kuću. Otvorivši vrata, pomislila je da su se
poganski bogovi urotili protiv nje. Tlo je bilo prekriveno bijelim
pokrivačem svježe napadalog snijega. Kako se samo snijeg usudio padati
ovako kasno u proljeće, pomislila je posve nerazumno.
Obuzela je panika pa je, ne mareći za vlastitu sigurnost, žurno
dogalopirala do Anselmova naselja. Potražila je Heloise, a zatekla ju je s
Cordellom. Obje su šivale odjeću, sićušnu odjeću za novorođenče. Je li
Cordella znala kakva joj sudbina čeka dijete ako se ne rodi zdravo? Je li
Heloise znala? Brenna se zapiljila u male odjevne predmete, na trenutak
zaboravivši radi čega je došla.
– Doimaš se zajapurenom, Brenno – primijetila je Heloise, odloživši
tkaninu iz ruku.
– Mora da se svjetlo poigrava vašim očima, moja gospo – rekla je
Brenna, pokušavši prikriti krivnju. – Osjećam se dobro.
– Kad bismo se barem svi tako osjećali?
– Moja gospo?
– Oh, moj se muž razbolio. Ne radi se ni o čemu ozbiljnom, ali nije
navikao izležavati se u krevetu. – Kao da je želio dokazati istinitost njezinih
riječi, Anselm je zagrmio iz sobe. – Vidiš?
– Kada će se dovoljno oporaviti da bi mogao isploviti? – upitala je
Brenna tjeskobno.
– Ne tako skoro, Brenno, ali neće potrajati ni tako dugo. Brod su već
započeli priređivati za putovanje, prije nego što je snijeg neočekivano pao.
Sada su muškarci prisiljeni pričekati dok ponovno ne zatopli kako bi mogli
nastaviti. Do tada će se i moj muž oporaviti.
– Ali kada će to biti?
– Rekla bih početkom ljeta. To je prekrasno doba godine za plovidbu.
– Ljeto! Ne mogu čekati tako dugo, gospo! – Brenna je podigla glas,
iako toga nije bila svjesna.
– Što nije u redu, Brenno? – upitala je Cordella. – Bila sam sretna kada
sam doznala da nas nećeš tako skoro napustiti. Sada ćeš biti prisutna kada
rodim.
Kako li je samo predstojeće majčinstvo promijenilo Cordellu. Više nije
bila zlobna ni zatrovana mislima o odmazdi. Konačno je bila istinski sretna.
– Čini se da nemam izbora doli ostati, iako će mi, naravno, biti drago
vidjeti tvoje dijete prije nego što pođem, Della. Ako želiš, pošalji po mene
kada dođe vrijeme pa ću ti pomoći kako god mogu. – Pobrinut ću se da
nikakvo zlo ne zadesi tvoje dijete, dometnula je u sebi, pozdravivši ih
potom.
Kada je kročila iz kuće, namjeravajući otići, ugledala je Garricka koji je
upravo ujahao u dvorište. Ukopala se na mjestu. Pokraj njega, na
kratkonogoj kobili, jahala je Morna. Lice joj je bilo ozareno, a smijeh joj je
odzvanjao tišinom jutarnjeg zraka.
Brenna je pogledala Garricka u oči, protrnuvši od ledene studeni koju je
tamo zatekla. Okrenula se kako bi se vratila u dvoranu, kako bi se sakrila,
pobjegla, umaknula daleko od tog pogleda koji joj je nanosio više boli nego
što bi bilo kakav fizički udarac mogao. No zvuk Garrickova glasa ponovno
ju je zaustavio na mjestu, mučeći je nježnošću kojom je bio protkan.
– Dopusti mi da ti pomognem sjahati, ljubavi moja.
Brenna je osjetila kako je bol guši. Govorio je njezinim jezikom kako bi
razumjela svaku riječ. Hotimice se šepirio s Mornom pred njome. Kako je
mogao oprostiti njoj, ali ne i meni? Zavapila je u nutrini.
– Što si rekao, Garriče?
– Dopusti mi da ti pomognem sjahati, Morna – odgovorio je na svojem
jeziku.
– Znala sam da ćeš se predomisliti – rekla je Morna samouvjereno. –
Kada sam doznala da si se riješio one keltske vještice, znala sam da ću te
ponovno pridobiti.
– Uistinu?
Brenna više nije mogla slušati. Protrčala je kroz dvoranu, posve
nesvjesna Heloiseina i Cordellina dozivanja, pa isteturala iz kuće kroz
stražnja vrata. Grčevito je obrisala suze koje su joj zamaglile vid pa, bez
zaustavljanja, nastavila trčati do staje, gdje ju je čekala Willow.
Kada je Garrick vidio da je Brenna nestala, hitro je pustio Mornin struk
iz zagrljaja. Ubojitim je pogledom zurio prema otvorenim vratima na kojima
je trenutak prije stajala, još uvijek je zamišljajući tamo, očajnički poželjevši
staviti svoj dlan na njezinu ruku, ali isto tako vrlo dobro znajući da bi je
ubio kad bi joj se toliko približio.
– No, pomozi mi sjahati, ljubavi moja.
Garrick je svoj srditi pogled uperio prema Morni. – Pomoći ću ti da
osjetiš težinu mojega mača!
– Što... što nije u redu s tobom?
– Nikada mi više nemoj prilaziti na cesti i slijediti me, Morna! Ako
cijeniš svoj život, više mi nikada ne prilazi blizu!
– Ali... ali mislila sam da mi je sve oprošteno! – zaplakala je. –
Osmjehnuo si mi se. Nisi... nisi režao trenutak prije kad je ona bila... –
Morna je osupnuto uzdahnula, a plave su joj se oči raširile u trenutku
spoznaje. – Je li tvoj šarm bio sam predstava za njezine oči?
– Pripazi, Morna – upozorio ju je hladnim, prijetećim tonom. – Nemam
strpljenja kako bih otrpio tvoju blizinu.
– Garriče, molim te. Moraš mi oprostiti na onome što se zbilo u
prošlosti. Nekoć smo dijelili ljubav. Zar si zaboravio to?
– Ne, sjećam se tvojega zavjeta ljubavi. – Glas mu je postao tiši i
smireniji, poput zatišja pred oluju. – A sjećam se i da si se okrenula prvome
muškarcu koji ti je mahnuo vrećicom zlatnih kovanica pred nosom.
– Promijenila sam se, Garriče. Bogatstvo mi više nije važno.
– Lako je izreći te riječi sada kada imaš ono što si oduvijek htjela –
uzvratio je prijezirno.
– To nije istina, Garriče. Želim tebe. Oduvijek sam željela tebe.
– I ja sam želio tebe... nekoć. Sada bih radije trunuo u paklu nego ti se
ponovno vratio!
– Ne govori to, Garriče! – zavapila je.
– Odlazi, Moma!
– Ne želiš mi oprostiti zbog one tuđinske vještice. Kakvom te to
čarolijom zarobila?
– Nikakvom. Mrtva je za mene, baš kao i ti. Nijedna od mene neće
dobiti oprosta!
– Ti...
Prekinuo ju je snažnim udarcem po stražnjici njezina konja. Životinja je
jurnula iz dvorišta, primoravši Mornu da se svojski potrudi ne bi li zadržala
kontrolu, dok se istodobno pokušavala osvrnuti. Garrick se s gađenjem
okrenuo od nje.
Sada mu je bilo nezamislivo da je nekoć vjerovao kako voli tu ženu.
Privukli su ga njezina ljepota i ponos spoznajom da će oženiti najpoželjniju
djevojku u tom kraju. Međutim, nije to bila ljubav. Kada ju je izgubio,
ogorčenim su ga zapravo učinili povrijeđen ponos i spoznaja da ga je
ostavila zbog debelog trgovca.
Mornina je jedina istinska motivacija bila pohlepa. Brenna je trebala
slobodu i nije se mogla u potpunosti predati. Okrenula je nebo i zemlju ne bi
li stekla tu slobodu i povratila kontrolu nad vlastitim životom. Koristila se
lažima i varkama. Zaklela se u ljubav jednakom lakoćom kao i Morna
nekoć, govoreći riječi u kojima nije bilo istine. Pa, eto joj njezina sloboda,
neka se slobodno vrati u svoju zemlju i zauvijek napusti njegov život.
Garrick je ušao u dvoranu, suspregnuvši dio svojega bijesa prije nego
što je prišao majci. Međutim, prizor Brennine sestre, tako sretne i
zadovoljne svojim novim životom ovdje, dodao je novi žar vatri njegove
ogorčenosti. Zašto se jedino Brenna nije uspijevala prilagoditi?
– Gdje je Hugh? – upitao je Garrick hladno.
Heloise nije podigla pogleda s odjeće koju je šivala. – Moj je najmlađi
sin ovdje, ali kako bih ja to mogla znati kada on zaboravlja na najosnovniju
uljudnost koju sam mu se teškom mukom trudila usaditi.
Prihvativši riječi prijekora, Garrick se osmjehnuo usprkos svojemu
trulom raspoloženju pa se nagnuo i poljubio majku u čelo. – Lako je
zaboraviti takve stvari kada nijedan drugi vikinški sin ne iskazuje majci
dužno poštovanje na taj način.
– Istina je to koja, sigurna sam, mnogim majkama slama srca Ali ti si
napola kršćanin, Garriče, i iako je malo onih koji bi to primijetili, odgojila
sam te drugačije. – Odložila je tkaninu pa ga naposljetku pogledala, a u
očima joj je zasjala iskra. – Tražiš brata? Otjerao je stoku na pašnjak.
– Kada?
– Prije negoli nas je zameo snijeg.
– Tada će se zadržati – rekao je Garrick razdraženo. – Htio je da prodam
neka njegova dobra. Je li ti ih spominjao?
– Ne, rekao mi je da ti kažem da pričekaš njegov povratak. Želi otploviti
s tobom na sjever kako biste lovili velike bijele medvjede prije negoli se
zaputiš na istok.
– Prekasno je za plovidbu na sjever.
Heloise je negodujući odmahnula glavom. – Jedva čekaš otići, Garriče,
baš poput... – Zaustavila se, a on je upitno podigao obrvu, ali ona je još
jednom odmahnula glavom. – Dobro znaš da će ti se zbog samo jedne kože
bijelog medvjeda čekanje i te kako isplatiti. Vodi li te želja za zaradom ili
samo želiš pobjeći?
– Ako odem sredinom ljeta, neću se vratiti ove zime – odgovorio je.
– Ne moraš otploviti onako daleko na istok kao posljednji put, Garriče.
Hedeby je sasvim pristojno trgovačko središte.
– Bulgar je bolji – progunđao je. – Čekat ću koliko god treba da moj
brod bude spreman za isplovljavanje. – Zakoračio je namjeravajući poći, ali
iznenada se zaustavio i ogledao po dvorani.
– Otišla je, Garriče – rekla je Heloise.
Pogledao ju je preko ramena. – Tko?
– Ona koju si upravo tražio pogledom. Izjurila je iz dvorane sa suzama u
očima trenutak prije negoli si ušao. Zašto plače kad god te ugleda?
Garrick se ukočio. – Ne plače! Zaklela se da nikada ne plače!
– Zašto te to uznemiruje?
– Jer je sve u što se zaklinje laž! – odgovorio je strastveno.
– To je samo tvoje svojeglavo mišljenje. Ja vjerujem da su stvari koje je
Brenna ispripovijedala kako bi objasnila svoju odsutnost istinite... sve do
posljednje riječi.
– Je li tako, draga majko? – zarežao je podrugljivo. – Dopusti da te
prosvijetlim. Zaklela se da je ubila Cedrica Borgsena, ali ja sam ga vidio
svojim očima, živog i zdravog.
– Kako si ga mogao vidjeti? – Heloise je osupnuto uzdahnula. – Prešao
si na drugu stranu?
– Jesam. Morao sam se vlastitim očima uvjeriti u njezine tvrdnje. I
jesam... uvjerio sam se da laže.
Heloiseino čelo naboralo se dok je razmišljala o njegovim riječima. –
Pretpostavila je da je Cedric mrtav, to je sve.
– Previše si blagonaklona, majko – rekao je Garrick srdito. – Brenna ne
zavređuje tvoje povjerenje.
– Kada bi barem povjerovao njezinoj priči, Garriče, i kada bi barem
vjerovao u nju – rekla je Heloise s istinskom tugom. – Izgubit ćemo je, a
meni će biti žao kada se to dogodi.
– Nikada nije bila moja da bih je mogao izgubiti – odgovorio je
ogorčeno pa otišao.
44

arednih je tjedana Brenna provodila dane nimalo drugačije nego inače,


N osim što je imala više energije. Osjećala je poriv da svaki trenutak jave
ispuni nekom fizički zahtjevnom aktivnošću. Nastojala je ne misliti o
svojemu tijelu koje se mijenjalo i životu koji je nosila u sebi. Još se usrdnije
trudila ne misliti o Garricku i posljednjoj prigodi kada ga je vidjela s
Mornom. Sve što je željela bilo je iscrpiti se svakoga dana prije negoli se
navečer povuče u svoju osamljenu postelju.
S nestrpljenjem je iščekivala novosti o Anselmovu zdravlju, ali vijesti
nije bilo. Toplo je sunce brzo istopilo posljednje ostatke snijega pa je brod
koji ju je trebao povesti natrag kući morao biti spreman. Proljeće je došlo i
prošlo, međutim, nitko joj nije došao reći da se pripremi.
Naposljetku više nije mogla izdržati čekajući vijesti. Već je poprilično
zaostala sa svojim tjednim isplatama Anselmu jer se užasavala odlaska u
njegovo naselje i mogućnosti da ponovno nabasa na Garricka. Krzna koja
mu je dugovala pružila su joj izliku da razbije monotoniju svoje osame, ali
to je ujedno značilo i da će biti prisiljena riskirati da Garrickova obitelj
dozna za njezino stanje. Odlučila je staviti sve na kocku jer je morala
doznati zašto su je zaboravili.
Ljeto je zemlju odjenulo u zapanjujući paletu boja. Iako je proljeće,
kada se priroda naočigled budila iz svojega dugačkog zimskog sna, bilo
prekrasno, ljeto je jednostavno bilo opojno. Sunce je grijalo kožu, a bogate
cvjetne arome ispunjavale su zrak.
Uživala je u suncu, sve do dana kada je bila prisiljena prići Anselmovu
naselju. Prikrila je svoje stanje, koje je sada već bilo prilično vidljivo,
teškim krznenim ogrtačem, uvjerena da je dobro postupila. U trenutku kada
se konačno dokopala naselja, osjećala se kao da je samu sebe zatvorila u
peć. Našavši se u dvorištu pred Anselmovom kućom, poželjela se okrenuti i
vratiti kući, ali mladi je sužanj već odveo Willow prema staji.
Na Brenninu sreći, u velikoj dvorani nije zatekla nikoga osim svoje tete.
– Brenno! – Linnet je požurila prema njoj pa je uhvatila za ruke. –
Zadovoljstvo je vidjeti te.
– I vas, teta. Nadala sam se da ćete doći posjetiti me sada kada se
vrijeme proljepšalo.
– Oprosti mi, dijete. Namjeravala sam doći, ali ovdje je bilo tako puno
posla. Sjetva usjeva, prvo temeljito čišćenje nakon zime. Toliko toga da smo
svi neprestano bili zaposleni.
– Pomagali ste i pri sjetvi?
– Da, svi su pomagali. Anselm posjeduje mnoga polja. Većina još nije
zasijana do kraja.
– Viking i poljodjelac – podsmjehnula se Brenna.
– Ima mnoštvo robova i srodnike koje život nije mazio, za koje se mora
skrbiti. Osim toga, većina Vikinga obrađuje polja. Zasigurno si dosada i
sama došla do te spoznaje.
– Da, ili se bave trgovinom poput Garricka – uzvratila je Brenna tiho.
Linnet je brzo promijenila temu. – Vidim da si donijela ono što duguješ
Anselmu, a i malo više od toga, čini se. Izgleda da si i ti bila marljiva.
Brenna je kimnula pa spustila na tlo veliki svežanj krzna. Znoj joj se u
potocima slijevao niz tijelo, ali bila je odlučna u namjeri da ne skine ogrtač.
Nije se usudila nikome povjeriti tajnu koju je čuvala, čak ni vlastitoj teti.
– Jesi li došla samo otplatiti dug, Brenno, ili ćeš ostati u posjetu neko
vrijeme?
– Ne mogu ostati, teta. Samo bih voljela znati kada Anselm namjerava
isploviti. Znate li mi reći, teta?
Linnet se namrštila. – Ne znam.
– Je li još bolestan?
– Nije, njegova boljka nije bila ozbiljna pa je brzo minula. Nije ovdje.
– Kako mislite da nije ovdje? – upitala je Brenna podigavši glas. – Zar
je isplovio bez mene?
– Brod mu je ovdje, Brenno. Ali on je isplovio s Garrickom i Hughom
kako bi lovili velike medvjede na sjeveru.
– Kako je to mogao učiniti u ovom trenutku? – uzdahnula je Brenna. –
Obećao je odvesti me kući!
– I hoće. Odlazak na sjever bila je Hughova zamisao. Garrick je bio
nesklon odgađanju svojega trgovačkog putovanja, ali kako je Anselm
poželio loviti s oba svoja sina, onako kako su nekoć običavali činiti, Garrick
je pristao.
– Kada će se vratiti?
– Uskoro. Bliži se dan Cordellina poroda, a Hugh neće htjeti propustiti
rođenje svojega prvog djeteta.
– Naravno da neće – uzvratila je Brenna kiselo. – Na kraju krajeva,
mora se igrati Boga i odlučiti hoće li dijete živjeti ili umrijeti.
Linnet je osupnuto uzdahnula. – Tako ti milostivoga Gospoda, Brenno!
Kakve ti se to sulude misli roje glavom?
Brenna je ispod ogrtača počela u očaju kršiti ruke. – Oprostite mi, teta.
U posljednje sam vrijeme razdražljiva. Samo želim poći kući. Čeznem za
onim danima prije nego što sam upoznala Garricka, prije negoli sam
spoznala ljubav i mržnju!
Izletjela je iz dvorane, a suze su ponovno priprijetile, skupivši joj se u
očima. Također je čeznula i za danima kada su joj suze bile nepoznanica.
Činilo se kako su joj u posljednje vrijeme postale nerazdvojnim družicama.
*
Te je noći Brennu iz sna prenulo silovito lupanje po vratima. Još napola
usnula, izvukla se iz kreveta kako bi otvorila vrata, ali nije joj palo na um
pokriti se bilo čime osim pokrivačem koji je uzela s kreveta.
Na vratima je, na svoje iznenađenje, ugledala Heloise na čijem se licu
jasno ocrtavala briga. – Došla sam što sam hitrije mogla, Brenno. Cordella
te zaziva.
– Je li dijete ne putu?
– Da. Ne bih dolazila ovamo, ali nikada nisam pomagala pri porodu, a
prestara sam kako bih počela sada. Ipak, željela sam učiniti nešto. To je ipak
moje prvo unuče!
– Razumijem – odgovorila je Brenna smeteno. Bila je uvjerena kako je
ova neobična žena u stanju sa smiješkom se suočiti sa svakim izazovom koji
život odluči staviti pred nju. Stoga joj je bilo teško gledati je tako
izbezumljenu.
– Bolovi su počeli jutros – nastavila je Heloise nervozno – ali ona nije
nikome rekla do večeras. Sada vrišti i zaziva tvoje ime. Požuri, Brenno.
Još dok je Heloise izgovarala riječi, Brenna je bez razmišljanja zbacila
pokrivač sa sebe pa dohvatila ogrtač. U tom je trenutku Heloise vidjela cio
njezin stas. Trbuh, koji je bujao već pet mjeseci, bio je više nego očit.
– Za ime Božje, Brenno! – uzdahnula je Heloise iznenađeno. – Zašto
nam nisi rekla da i ti nosiš dijete?
Bilo je prekasno kajati se zbog trenutka neopreznosti, ali Brenna je
unatoč tome ojađeno uzdahnula. – Razgovarat ćemo o tome poslije. Dijete
se sprema doći na ovaj svijet. Moje neće ugledati svjetlo dana do zime.
– Čekaj, Brenno – Heloise ju je zaustavila, podigavši dlan. – Cordelli je
to prvo dijete. Možda ne bi trebala poći k njoj. Bolje je da ne znaš što ćeš i
sama morati pretrpjeti.
– Već sam nazočila porodima, gospo. U selu kod kuće. Znam da su
dugotrajni i bolni. Cordella me želi uza se. Nikada nismo bile bliske, ali to
je najmanje što mogu učiniti za nju.
*
Cordellin porod potrajao je cijelu noć – bili su to dugi, mučni sati koji su se
poigravali živcima svih prisutnih. Heloise je bila posebno uznemirena
vriscima koji su iz kolibe dopirali do dvorane, vriscima tako bolnim i
potmulim da se činilo kako ne dolaze iz ljudskoga grla.
Je li i ona tako grozomorno vrištala tijekom svojih pet poroda? To bi
objasnilo zašto je Anselm svaki put bio onako blijed kada bi ga nakon toga
vidjela, kao da je pretrpio i puno više od nje. A ipak, potkraj bi patnje
popustile, zahvaljujući napitku koji joj je pripravljala vjerna ropkinja s
Dalekog istoka. Da joj je barem ta ropkinja otkrila tajnu svoje magije prije
smrti, tada bi i Cordella bila nesvjesna svoje boli i lišena straha od budućih
poroda.
Brennu su u dvoranu dopratile zrake sunca. Izgledala je bijedno i
iznureno, kao da je i sama pretrpjela Cordellin bol. Noćna halja bila joj je
natopljena znojem, a prekrasna vrana kosa na mjestima raščupana i
slijepljena. Heloise je gotovo nije prepoznala.
– Nisam primijetila da su vrisci prestali. Je li… je li Cordella... dijete...
– Sve je u redu, gospo – odgovorila je Brenna pa se srušila u
Anselmovu veliku stolicu nalik prijestolju. Glas joj je bio slab, a oči mutne.
– Imate prekrasnog unuka, a Cordella sada mirno sniva. Moja teta i Uda
premataju dijete.
– Unuk! Hugh će biti jako sretan. A muž će mi puknuti od ponosa!
– Najvažnije od svega – dometnula je Brenna gorko – dijete je zdravo.
Neće se morati suočiti s očevim sudom. Živjet će.
Heloise je utihnula na trenutak koji je, činilo se, trajao poput vječnosti
pa šapatom upitala: – Ti znaš?
– Da, znam. Pitali ste me zašto čega nikome nisam rekla za dijete koje
nosim. Eto zašto. Ne želim biti prisiljena ostati ovdje i roditi dijete u ovoj
zemlji u kojoj mu život ovisi o vlastitoj snazi.
– Znam da je običaj okrutan, Brenno. Nisam znala za njega donedavno.
Izgubila sam dvoje djece pri porodu prije negoli sam rodila peto – rekla je
glasom koji je drhtao pod teretom uspomena.
– Jesu li umrli prirodnom smrću?
– Rečeno mi je da jesu. Kada sam doznala za običaj, u umu mi je
proklijalo sjeme sumnje. A ipak nikada nisam uspjela primorati se upitati
Anselma. Moje treće živorođeno dijete došlo je na svijet slabašno, ali
Anselm je znao koliko je želim, nakon što sam izgubila dvoje prije nje.
Djevojčica je poživjela mnoge godine prije nego što je umrla.
– Čula sam priču, moja gospo, žao mi je.
– Željela sam skončati kad mije kći umrla – rekla je Heloise potmulim
glasom. – Bilo bi bolje da je nikada nisam upoznala. Nije joj bilo suđeno
živjeti, nije trebala preživjeti rođenje.
– U krivu ste! – Brenna se otresla, pomalo pregrubo. – Oduzeo vam ju
je okrutni hir sudbine. Sigurno imate lijepe uspomene na nju. A ona je imala
pravo spoznati život, koliko god kratak bio. Ne mogu odobriti taj običaj.
Moje dijete neće se roditi ovdje!
– Poznajem svojega muža, Brenno. Sada te neće htjeti povesti kući,
barem ne dok se dijete ne rodi.
– To se neće dogoditi prije zime!
– Tada će to morati biti narednog proljeća.
– Ne! – viknula je Brenna, ustavši tako brzo da je gotovo prevrnula
stolicu. – Dao je riječ!
– Moraš misliti na dijete! Kada bi vas zadesila oluja na moru mogla bi
ga izgubiti.
– Upravo radi djeteta to i želim!
– Brenno, snažna si žena. Tvoje će dijete biti snažno. Nemaš razloga
strahovati.
– Možete li mi to zajamčiti? Možete li mi obećati da Garrick neće prići
blizu mojemu djetetu?
– Ovdašnji zakon kaže da otac mora prihvatiti dijete i nadjenuti mu ime.
Prestroga si prema Garricku. Odgojila sam ga u duhu kršćanske ljubavi.
– On je Viking i... sada me mrzi. Neće htjeti da moje dijete poživi.
– To je i njegovo dijete, Brenno. Međutim, dopusti da ti kažem ovo –
uzdahnula je Heloise. – Garrick će ovoga ljeta isploviti na istok, a kako će
poći kasnije nego što je naumio, možda se i ne vrati do sljedećeg proljeća.
To je bilo najbliže utjesi što je mogla pružiti djevojci.
45

A nselm i Hugh vratili su se sa sjevera, ali Garrick je nastavio ploviti


dalje, ne zaustavivši se. Brenna je imala razloga vjerovati da se neće
vratiti kući prije zime. Mogla je iznijeti trudnoću u miru.
Heloise je dobro predvidjela Anselmovu reakciju, ponosni je Viking
odbio odvesti Brennu kući. Sam joj je došao priopćiti vijest, povevši Heloise
da prevodi. Susret nije prošao dobro jer je Brenna bila ogorčena što mora
provesti još jednu godinu u tuđinskoj zemlji. Anselm je, pak, bio ushićen
nakon što je istodobno ugledao prvo unuče i doznao kako će uskoro dobiti
još jedno.
Pokušao je privoljeti Brennu da se vrati u njegovo naselje. Ona je
svojeglavo odbila, primivši njegovu ponudu kao uvredu.
– To je za tvoje dobro, Brenno – pokušala je objasniti Heloise. – Ne
možeš i dalje živjeti sama.
– Mogu i hoću! – odgovorila je Brenna tvrdoglavo. – Ništa se nije
promijenilo. Nikada više neću ovisiti o bilo kome!
– Razmisli malo, Brenno. Uskoro ćeš postati krupnija i nespretnija. Ne
možeš nastaviti živjeti kao prije.
– Ne!
– Zauzdaj svoj ponos, makar jednom u životu, djevojko. Tu je i dijete na
koje moraš misliti, više se ne radi samo o tebi.
– Ah, tvrdoglava je kao i inače – rekao je Anselm kiselo. – Ionako ne bi
bila sretna s nama. Da barem moj sin nije tako svojeglav, ne bismo imali
ovaj problem!
Heloise je nelagodno pročistila grlo. – Hoćeš li poslušati glas razuma,
Brenno?
– Ostat ću ovdje, gospo. Snaći ću se. Rast trbuha ne otežava mi
pronalazak hrane. I dalje umijem precizno ciljati. Neću biti budalasta pa i
dalje jahati, ali šuma je blizu i obiluje divljači. Skupljat ću grančice za vatru
umjesto da cijepam drva. Pripazit ću kako ne bih naudila svojem djetetu.
– Ne radi se o tome da mislimo kako se nećeš umjeti pobrinuti za sebe –
rekla je Heloise. – I te kako nam je jasno koliko si sposobna. Ali, nezgode
se događaju.
– Bit ću oprezna.
Starija žena bespomoćno je uzdahnula. – Ako već ne želiš živjeti s
nama, hoćeš li barem pristati da pošaljemo nekoga ovamo, da živi s tobom?
Tvoja je teta rekla da ćeš biti nepokolebljiva u svojemu stavu pa je upitala
smije li doći ovamo živjeti s tobom. Suglasila sam se. Ako pristaneš, neću
strahovati zbog tebe.
– Hoćete li mojoj teti podariti slobodu?
– Brenno, nerazumna si.
– Hoćete li?
Heloise se okrenula svojemu mužu. – Brenna će pristati da Linnet dođe
živjeti s njome ako joj vratimo slobodu.
– Ne! Nikada!
– Što ti je važnije? – upitala je Heloise, izgubivši strpljenje prvi put
otkako ju je Brenna upoznala. – Brenna bi mogla umrijeti ovdje sama, dijete
bi moglo umrijeti! Ona se neće urazumiti, stoga mi moramo biti razumni!
– Tako mi Thorovih zubi! – ispalio je Anselm. – Životi su nam bili
jednostavni prije negoli sam doveo tu djevojku ovamo!
– Dakle?
– Radi ono što misliš da je najbolje, ženo. Što god je potrebno da
zbrinemo djevojku usprkos njezinoj nerazumnosti.
– Linnet će doći sutra, Brenno... kao slobodna žena. Također ću poslati i
snažniju ženu da pomogne sa zahtjevnijim poslovima. Ne možeš očekivati
da ti teta u svojim godinama cijepa drva ili vuče vodu s bunara.
Brenna se osmjehnula. – U redu, gospo. Ali i dalje namjeravam plaćati
boravak u ovoj kući. Ne želim ovisiti o vašoj milostinji.
– Ti si najtvrdoglavija djevojka koju sam ikada upoznala, Brenno. Već
te vidim kako loviš zečeve po šumi iako ti se bliži dan poroda! Cijeli će kraj
govorkati o tebi.
Brenna se snažno nasmijala, prvi put nakon dugog vremena. – Neće to
biti nikakva novina, cijeli sam život bila predmetom govorkanja.
*
Brenna je čeznula za danom kada će sve biti gotovo i kada će moći primiti
svoje čedo u ruke. Željela je djevojčicu vrane kose i sivih očiju, kćer koja će
biti sve ono što ona nikada nije bila. Nije željela u djetetu vidjeti nikakve
podsjetnike na Garricka. Život je bio dovoljno okrutan i bez novih
razočaranja.
Kako se ljeto primicalo kraju, dani su postajali kraćima, ali Brenni, koja
je sada bila poprilično krupna, činilo se da ne prolaze dovoljno brzo. I dalje
je lovila u šumi, no ne tako često, jer je dvaput tjedno na pragu pronalazila
svježe meso ili ribu. Jednog je dana u dvorištu zatekla i kravu koja je mirno
pasla pa je u slobodno vrijeme, kojeg je sada imala napretek, pomagala
Linnet i Elaine, sluškinji koju je Heloise poslala, spravljati maslac i sir od
svježega mlijeka. Brenna je uživala u društvu, ali kad god bi joj Garrick
ušao u misli, bila joj je potrebna samoća kako bi se nosila s boli daleko od
tuđih očiju.
Jednoga takva dana, Brenna je pošla u lov, iako za time nije bilo
potrebe. Odmakla je duboko u šumu, zaokupljena tmurnim mislima i posve
nesvjesna udaljenosti koju je prevalila. Kada je naposljetku primijetila svoju
okolinu, shvatila je da je ne prepoznaje. Odlučila je vratiti se istim putem
kojim je došla.
Nije prevalila veliku udaljenost kada ju je obuzeo osjećaj da je netko
promatra. Nije se mogla osloboditi slutnje, čak ni kad se stala osvrtati ne bi
li pronašla uljeza, ne ugledavši pritom nikoga. Nastavila je hodati, ubrzavši
korak.
Potom je ugledala jahača, umotanog od glave do pete u debeo ogrtač,
neprimjeren tako toplu vremenu. Jahač je preko glave navukao kapuljaču pa
nije znala o kome se radi. Spokojno je sjedio na velikom konju, udaljen od
nje tek petnaestak metara. Obuzeo ju je nerazuman strah, a dlanovi su joj se
počeli preznojavati. Napela je samostrijel pa se stala oprezno udaljavati,
hineći potpunu smirenost. Udaljivši se na pristojnu udaljenost od jahača,
počela se opuštati, sve dok nije iza sebe začula konjski galop koji je
postajao sve glasnijim.
Okrenula se i u posljednji se trenutaka sklonila s puta galopirajućoj
životinji. Projurio je pokraj nje, izbjegavši je za dlaku. Brenna nije mogla
vjerovati da se to događa. Jahač ju je pokušao pregaziti! Kada ga je ugledala
kako se okreće pa ponovno usmjerava konja prema njoj, počela je bježati.
Bila je previše nezgrapna da bi mogla brzo trčati, a zvuk pastuha koji joj se
približavao postajao je sve glasnijim i glasnijim. Okrenula se kako bi
odapela strijelu, ali bilo je prekasno – životinja ju je već sustigla.
Snažan udarac u rame oborio ju je na tlo, ali uspjela je nekako ublažiti
pad. Ostala je ležati na tlu, teško dašćući, ali nije osjećala bol ozljede.
Nekoliko trenutaka poslije nanovo je osjetila poriv da potraži sigurnost. Ali
kada je pokušala ustati, utrobom joj je sijevnula bol koja je iz dubina njezina
bića izvukla snažan vrisak. Potom je začula zloban smijeh, ženski smijeh, i
galop konja koji nestaje u daljini.
Bol se vratila, a ona je opet vrisnula, ne mogavši se zaustaviti. Dok je
ležala na tlu, osjećajući kako je obavija tamni oblak nesvjestice, na pameti
joj je bila samo jedna stvar. Njezino je dijete na putu. Uskoro će ugledati
svjetlo dana, ali bilo je prerano za to, i više nego prerano.
*
Brenna je teškom mukom na trenutak otvorila oči. U izmaglici sunčeva
svjetla koje se probijalo kroz krošnje, ugledala je Garricka čija je plava kosa
bila duža nego inače, a lice mu je prekrivala neuredna brada. Zašto bi
izgledao tako u njezinim snovima kada ga nikada takvog nije vidjela na
javi? Držao ju je u naručju – ne, nosio ju je nekamo. Poželjela se smjesta
probuditi jer su joj čak i snovi o Garricku nanosili bol. Ali ovo je bila
drugačija bol, tupa bol koja nije jenjavala.
– Odlazi, Garriče – prošaptala je Brenna. – Nanosiš mi bol.
– Miruj – odvratio je.
Garrick je htio da pati. Opsjedat će joj snove dovijeka samo kako bi je
natjerao da pati. Milostivi Gospode, bol je tako stvarna! Vrisnula je,
ispustivši glas koji nije prepoznala kao svoj. A tada je san završio.
*
– Prvo groznica, potom gotovo skonča od izgladnjelosti, a sada i ovo!
Koliko se puta može suočiti sa smrću i preživjeti?
– Nije pitanje koliko puta, nego može li preživjeti ovo?
Brenna je čula tiho šaptanje oko sebe. Prvo svoju tetu, a potom i
Heloise. Zatim je čula još jedan, dublji, muški glas koji je dolazio izdaleka.
– Gdje je rodilja?
– Tko je to? – procijedila je Brenna slabašno.
Linnet joj je prišla pa je pogladila po kosi, uklonivši joj neposlušne
pramenove s lica. Bila je blijeda, a prvi se put doimala starijom nego što je
uistinu bila.
– Ne troši snagu na pitanja, Brenno. Popij ovo.
Linnet joj je usnama prinijela šalicu vina, a Brenna je sve iskapila.
Počela je zuriti u svoju tetu sa sve većim strahom, osjetivši kako joj se
cijelim tijelom širi bol.
– Jeste li maločas govorile o meni? Umirem li?
– Molim te, Brenno, moraš se odmarati.
– Umirem li?
– Molimo se da nije tako. – Heloise je prišla postelji. – Ali krvariš,
Brenno, a... a...
– A dijete dolazi, iako je prerano – dovršila je Brenna umjesto nje, a val
straha koji ju je preplavio učinio je da joj se koža naježi. – Hoće li
preživjeti?
– Ne znamo. I druga su se djeca rađala prije vremena, samo...
– Nastavite.
– Bila su premalena... preslaba.
– Moje će dijete živjeti! Možda će se i roditi slabašno, ali ja ću ga učiniti
snažnim!
– Naravno, Brenno – suglasila se Heloise kako bi je smirila. – Sada se,
molim te, odmaraj.
– Sumnjate u mene! – Brenna se razljutila pa pokušala ustati. – Ja ću...
Nije uspjela dovršiti rečenicu, srušivši se umjesto toga natrag na
postelju. Činilo joj se da joj utrobu paraju tupi noževi. Sklopila je oči kako
bi se borila protiv agonije, ali ne prije nego što se ogledala oko sebe. Kada
je bol popustila, prostrijelila je obje žene srditim pogledom punim optužbe.
– Zašto ste me dovele ovamo, u njegovu kuću. Zašto?
– Nismo te mi dovele ovamo, Brenno.
– Nego tko?
– On te pronašao u šumi. Bilo je bliže donijeti te ovamo nego nositi
tvojemu domu.
U tom je trenutku u prostoriju ušla Uda, žena koja je pomogla poroditi
Cordellu, smjesta počevši pregledavati Brennu. – Ovo nije dobro –
obznanila je, negodujući na svojemu materinskom jeziku. – Ne krvari puno,
no ne bi smjela uopće krvariti.
Brenna je u potpunosti ignorirala ženine riječi. – Tko me pronašao? –
zahtijevala je odgovor od Heloise. – Je li vidio ženu koja me pokušala
umoriti? Znam da je bila žena. Čula sam kako se smije.
– Netko te pokušao umoriti?
– Žena. Jahala je na krupnom crnom konju. Nasrnula je na mene,
oborivši me na tlo.
– Nitko ti ne želi nauditi, Brenno. Zasigurno ti se pričinilo. Snažna bol
zna čovjeka natjerati da umisli stvari koje ne postoje.
– Bol je nastala tek nakon pada!
– Ali Garrick kaže da si bila sama kada te pronašao – rekla je Heloise.
Brenna je problijedjela prisjetivši se sna u kojem je Garrick nosi. –
Garrick se vratio?
– Prije tjedan dana.
Svi nekadašnji strahovi nahrupili su natrag, ovog puta dvostruko
snažniji. – Morate me odvesti kući. Ne želim roditi svoje dijete ovdje!
– Sada te ne smijemo pomicati.
– Tada se morate zakleti da ga nećete pustiti ni blizu mojega djeteta! –
zavapila je Brenna.
– Prestani s tim budalaštinama, Brenno! – Heloise ju je oštro prekorila.
– Garrick želi da tvoje dijete živi, gotovo jednako koliko i ti.
– Lažete!
Ali tada ju je prožeo još jedan bolan grč, snažniji od onoga prethodnog,
pa nije ostalo vremena za preklinjanje, jer se pritisak pojačao, iziskujući svu
njezinu snagu kako bi potisnula dijete naprijed. Ponovno je, vrlo brzo,
osjetila poriv da tiska svom snagom.
Garrick je stajao na otvorenim vratima svoje sobe, osjećajući se
bespomoćnijim nego ikada u životu. Čuo je sve što je Brenna rekla, a njezini
su mu se strahovi usjekli u um poput čeličnih oštrica. A ipak je nije mogao
kriviti što ga smatra tako okrutnim. Zar joj je ikada pokazao da umije biti
drugačiji?
Vrisak agonije iz Brennina grla potresao mu je dušu. Prisjetio se kako je
namjeravao pobjeći što dalje od nje, otploviti na Daleki istok samo kako je
nikada više ne bi vidio. Uspio je doći do Birke prije negoli je shvatio da se
mora vratiti. Pretpostavio je da je Brenna već sa svojim ljudima, a on se
vratio kući samo kako bi rekao ocu da odlazi po nju, da je konačno shvatio
kako ne može živjeti bez nje, što god ona mislila o njemu.
Dočekale su ga vijesti da je još uvijek tu, a ostao je zaprepašten čuvši
razlog zbog kojeg je ostala. Iako je nije mogao posjetiti u tom trenutku,
zbog straha da će je uznemiriti u njezinu osjetljivu stanju, svakog je dana
jahao šumom blizu njezina doma, u nadi da će je ugledati. A danas, kada je
čuo njezin vrisak pa je našao u nesvijesti, obuzeo ga je posvemašnji užas.
– Muško dijete – izgovorila je Uda, primivši novorođenče za noge pa ga
podigavši u zrak.
Garrick je promatrao ispunjen strahopoštovanjem, očiju prikovanih za
maleno stvorenje. Uda je protresla dijete. Kada se nije pomaknulo, protresla
ga je opet. Garrick je zadržao dah, čekajući neki znak života.
– Žao mi je – rekla je Uda. – Dijete je mrtvo.
– Ne! – urliknuo je Garrick, jurnuvši u sobu. Uzeo je sina u svoje velike
ruke pa stao bespomoćno zuriti u Udu. – Ne smije umrijeti. Mislit će da sam
ga ja ubio.
– Dijete ne može disati. Vidjela sam to mnogo puta. Ne postoji ništa što
možemo učiniti.
Garrick je spustio pogled na nepokretno novorođenče u svojim rukama.
– Moraš živjeti! Moraš disati!
Heloise mu je prišla sa suzama u očima. – Garriče, molim te. Samo sebi
činiš gore.
Nije čuo majčine riječi. Nešto ga je razdiralo u nutrini, spoznaja o zraku
koji mu nadima grudi, ali ne čini isto i za njegova sina. Zurio je u malene
grudi, priželjkujući da se ispune zrakom. Ne razmišljajući, upuhao je vlastiti
dah u djetetova usta.
– Jao! – vrisnula je Uda. – Što to čini? – Pobjegla je iz sobe vrišteći. –
Sišao je s uma.
Garrickov očajnički pokušaj da oživi sina nije urodio plodom. Međutim,
on više nije bio sposoban trezveno razmišljati pa je pokušao ponovno,
ovoga puta ustima pokrivši djetetove nos i usta kako zrak ne bi imao kamo
pobjeći i kako bi morao napuhnuti djetetova pluća. Malene su se grudi
napuhnule, ručice su se stale batrgati, a potom je novorođenče halapljivo
udahnulo pa vrisnulo tako glasno da je njegov plač odjeknuo kućom.
– Hvala ti, Gospode, na ovom čudu! – zavapila je Linnet, spustivši se na
koljena kako bi se zahvalila.
– Uistinu je čudo na djelu, Garriče – rekla je Heloise nježno. – Ali čudo
koje je tvojih ruku djelo. Udahnuo si život svojemu sinu.
Dopustio joj je da mu uplakano dijete uzme iz ruku. Čudo ili ne,
preplavio ga je osjećaj olakšanja, tako snažan da nije mogao govoriti.
Oćutio je sveprožimajući ponos, kao da je ovo njegovo najveće životno
postignuće s kojim se više ništa neće moći mjeriti.
– Ne moram ni pitati prihvaćaš li ovo dijete – rekla je Heloise dok je
umotavala novorođenče u tkaninu pa ga potom stavila pred Garrickove noge
kako bi izveo ceremoniju simboličkog rođenja.
Sagnuo se i stavio dijete na svoje koljeno, poškropivši ga vodom iz
šalice koju mu je Heloise donijela. Gledao je kako mu otac to čini sa
sestrom, a znao je da je učinio isto i s njime i Hughom.
– Dijete će se zvati Selig, Blagoslovljeni.
– Prikladno ime, jer je uistinu blagoslovljen – suglasila se Heloise
ponosno pa ponovno pogledala dijete. – Sada pođi dolje i reci svojem ocu
da ima još jednog unuka. Njegovi će ponos i oduševljenje biti jednaki
tvojima.
Garrick nije pošao prema vratima, primaknuvši se umjesto toga krevetu.
Brennine su oči bile sklopljene. Uputio je Linnet pogled punim pitanja.
– Onesvijestila se čim se dijete rodilo – rekla mu je, brišući znoj s
Brennina čela. – Ne zna kako ste se borili da biste joj spasili sina, ali ja ću
joj ispripovijedati.
Garrick se zapitao hoće li povjerovati. – Znam da je izgubila mnogo
krvi. Hoće li preživjeti?
– Krvarenje je stalo. Bit će slabašna, poput djeteta. Možemo se samo
moliti da oboje brzo zadobiju snagu.
– Ne brini se, Garriče – rekla je Heloise s drugog kraja sobe gdje je u
toploj vodi kupala Seliga, unatoč djetetovim glasnim protestima. – Sve što si
učinio večeras ne može biti uzalud. I dijete i majka će preživjeti.
46

ijekom prvoga tjedna po djetetovu rođenju, Brennino je svako buđenje


T bilo ispunjeno strahom i nije uspijevala odagnati osjećaj posvemašnje
tjeskobe dok se osobno ne bi uvjerila da joj je dijete na sigurnom. Teta joj je
ispričala suludu priču o tome kako je Garrick spasio život njihova sina, ali
nije uspjela primorati se povjerovati u nju. Da je priča bila istinita, da mu je
bilo imalo stalo do djeteta, posjetio bi je. Ali on nije došao ni jednom.
Brenna se sporo oporavljala od poroda, ali Selig je brzo dobivao na
težini. Spoznaja da ona nije ta koja je odgovorna za njegovo izvrsno
zdravlje i munjevit napredak predstavljala je Brenni ozbiljno razočaranje.
Žarko je željela dati djetetu okrepu koja mu je bila prijeko potrebna i biti
jedinom osobom o kojoj će ovisiti. Ali, iz nekog razloga, možda zbog
fizičke slabosti ili činjenice da se nije najbolje brinula o sebi tijekom prvih
mjeseci blaženog stanja, mlijeko joj je presahnulo nakon samo dva tjedna.
Bila je prepuna krivnje i optužbi na vlastiti račun kada je Heloise
ustrajala u želji da dovede ženu koja je imala mlijeka napretek, izgubivši
vlastito dijete pri porodu. Brenna je brzo prihvatila situaciju, svjesna da
nema drugog načina. Svoj je nedostatak nadomještala dodatnom ljubavlju,
provodeći svaki slobodan trenutak tetošeći sinčića. Teta bi je u tim
trenucima prekorila zbog pretjerivanja. Počela je osjećati kako je svi
pokušavaju odvojiti od vlastitoga djeteta i kako nije sposobna ništa učiniti
kako valja.
Na sreću, njezina ogorčenost ne bi potrajala dugo pa bi brzo uvidjela
mudrost u riječima starijih žena. Počela se osjećati opuštenom u društvu
svojega sinčića, prestavši ga gušiti novootkrivenom ljubavlju koja je i dalje
bila snažna. Naposljetku je skrb o djetetu, njegovo odijevanje i kupanje,
postalo nešto što je činila samouvjereno i s lakoćom. Dopustila je da se
njihov odnos razvija polako. Kada joj se prvi put osmjehnuo, znala je da je
svjestan njezine ljubavi.
Brenna je također znala kako je vrijeme da pođu kući. Jedini razlog
zbog kojega je ostala tako dugo u Garrickovoj kući, gotovo tri mjeseca, bila
je činjenica da ga sve to vrijeme nije ni jednom vidjela. Nije znala gdje je
noćio nije li uopće obitavao u kući. Nije htjela nikoga pitati za njega, čak ni
Janie ili Maudyu.
Njezine stare prijateljice počele bi nježno gugutati djetetu kad god bi
Brenni donijele jelo, često primijetivši kako su im životi postali boljima po
njegovu rođenju. Brenna nikada nije tražila da joj objasne kako.
Pretpostavljala je da je to stoga što se Garrick toliko gnušao njezine blizine
da je otišao živjeti drugdje dok je ona obitavala u njegovoj kući. Bila je
uvjerena kako je otišao k Morni.
Kada je Brenna kazala teti da je spremna poći natrag kući, Linnet se nije
usprotivila. – Poći ćete živjeti sa mnom, nećete li? – Brenna je upitala puna
nade.
– Hoću, još neko vrijeme. Ali, potom ću se vratiti u Anselmovo naselje.
– Ali sada ste slobodna žena – protestirala je Brenna. – Ne morate se
više vraćati onamo.
– Imam puno prijatelja ondje.
Brenna je uzdahnula. – A nedostaje vam i Heloise?
– Da.
– I Garrickov otac?
– Nije me sram što povremeno dijelimo postelju, Brenno – odgovorila je
Linnet braneći se.
– Ne osuđujem vas, teta. Ako je to ono što želite, tko sam ja da vam
proturječim?
– Svjesna sam da je Anselmova istinska ljubav Heloise, ali na neki mu
je način stalo do mene. A i meni je stalo do Heloise. Doista mi je istinska i
vjerna prijateljica – nasmijala se Linnet. – Imamo uistinu neobičan odnos, a
ipak, zadovoljna sam njime.
– Zavređujete bolje.
– Ne, Brenno, sretna sam – odgovorila je Linnet. – Znam da mrziš
Anselma, ali...
– Ne mrzim ga više, teta – prekinula ju je Brenna. – Kada je Anselm
prvi put primio mojega sina u ruke, prisjetila sam se dana kada je napao
našu palaču i sve mržnje i krvožednosti na njegovu licu. Ali kad je uzeo
unuka u naručje, lice mu je obasjala takva ljubav. Učinio je za mene puno
toga na čemu sam mu zahvalna. Nisam sigurna hoću li mu ikada moći u
potpunosti oprostiti ono što je učinio, ali u meni više nema mržnje.
– Drago mi je – osmjehnula se Linnet. – Mislim da si konačno odrasla,
Brenno.
Brenna se vratila u svoju kućicu dan prije prve zimske oluje. Kada bi se
probijala kroz snijeg, tragajući za divljači, osjećala je da se nekim čudom
priviknula na ovu nemilosrdnu zemlju i njezinu nesmiljenu klimu.
Vrijeme je prolazilo. Garrick i dalje nije dolazio vidjeti sina. Po proslavi
zimske ravnodnevnice, kojoj je Linnet nazočila bez Brenne, iako su obje
bile pozvane, Linnet se vratila u Anselmovo naselje. Brenni je nedostajalo
njezino društvo, ali ipak nije bila usamljena. Leala, žena koju je Heloise
pronašla kako bi dojila Seliga, i dalje je živjela s njome, zamijenivši Elaine.
A i Cordella je često dolazila, dovodeći sa sobom malenog Athola.
*

Potrošivši sve strijele koje je ponijela, Brenna se iz lova vratila ranije nego
što je namjeravala. Bila je ljutita na sebe jer je promašila jednog jedinog
zeca toliko puta prije nego što joj je naposljetku umaknuo. Kada je izašla iz
šume i ugledala Garrickova konja u svojemu dvorištu, obuzela ju je čudna
mješavina osjećaja, ali, malo–pomalo, ljutnja je nadvladala sve ostalo. Kako
se usuđuje pojaviti sada, sedam mjeseci po rođenju svojega sina?

Uletjela je u kuću silovito, ukopavši se na mjestu pred prizorom koji je


zatekla. Selig je sjedio u očevu krilu, pokraj vatre, hihoćući se i igrajući
vezicama Garrickova ogrtača. Garrick je bio iznenađen što je vidi, ali
Brenna nije zamijetila njegovo iznenađenje. Sve što je vidjela bio je njezin
sin i sreća na njegovu licu. Ljutnja je ponovno prokuljala iz nje, osnažena
spoznajom da je Seligu uskraćeno zadovoljstvo očeva društva zbog
Garrickove mržnje prema njoj.
– Sviđa li ti se ime koje sam mu nadjenuo? – upitao je Garrick
nervozno.
– Prihvatila sam ga pošto je to bilo jedino što mu je otac bio voljan dati.
Garrick je spustio Seliga na tlo pa je dvoje roditelja promatralo kako
dijete sporo puzi preko šaša kojim je pod bio prekriven do igračke pod
stolom. Ondje se zaustavio kako bi je ispitao svojim sićušnim prstima,
potpuno nesvjestan napetosti koja je zavladala prostorijom.
Pogledi su im se sreli prvi put. – Žao mi je što si me zatekla ovdje,
Brenno. Neće se ponoviti.
– Zašto si došao?
– Kako bih vidio sina.
– Zašto sada, nakon toliko vremena? – zahtijevala je.
– Zar doista vjeruješ da ga nisam i prije viđao? Dolazim ovamo barem
jednom tjedno otkako si se vratila, kada god pođeš u lov. A dok si živjela u
mojem domu, viđao sam ga svakoga dana.
– Kako?
– Zibao bih ga u naručju nakon hranjenja, prije nego što bih bio
primoran vratiti ga tebi.
Brennine su se oči raširile, ispunjene bijesom. – Zašto mi je to zatajeno?
– Vjerovala si da ću mu nauditi, stoga sam ga viđao samo u potaji.
Nisam te želio uznemiriti.
Brenna se okrenula Leali koja se skutrila u kutu, pokušavajući se sakriti
od vike na jeziku koji nije razumjela. – Zašto mi nisi rekla da otac mojega
djeteta dolazi ovamo obilaziti dječaka?
– On ima pravo, gospodarice. Ne bi trebao biti primoran skrivati svoju
ljubav prema sinu.
Brenna je problijedjela poput snijega čim je postavila pitanje. Odgovor
nije ni čula. Povjerila je svoju dobro čuvanu tajnu Leali jer su živjele
zajedno i morale su se sporazumijevati radi Seligove dobrobiti. A sada se,
zbog svoje ljutnje, odala i Garricku.
– Poći ću, Brenno.
Ponovno ga je pogledala, potpuno osupnuta. Bio je spreman prešutjeti
njezinu omašku, ali ona nije mogla učiniti isto.
– Čuo si me kako govorim tvojim jezikom. Zašto nisi ljutit jer sam to
tajila od tebe?
Garrick je slegnuo ramenima. – Dovoljno si dugo u mojoj zemlji da bi
ga naučila, Brenno.
Bio je previše pomirljiv, a ona to nije mogla podnijeti. – Naučila sam
tvoj jezik prije negoli sam dovedena u ovu zemlju, Garriče. Bilo je to moje
jedino oružje koje sam mogla iskoristiti protiv tebe i koje mi nisi mogao
oduzeti, iako ga zapravo nikada nisam uporabila.
– Znam.
Oči su joj se razrogačile. – Znaš?
– Tvoja mi je teta odavno otkrila istinu. Htio sam doznati više o tebi, a
ona mi je otkrila puno toga korisnoga. Također si govorila obama jezicima
dok si buncala u groznici.
– Zašto mi nikada nisi rekao da znaš?
– Htio sam da mi sama priznaš – rekao je tiho. – Naposljetku si to i
učinila.
– Samo što sad više nije važno.
– I te kako jest.
Brennu je potresla nježnost u njegovu glasu. Prišao joj je bliže,
zaustavivši se neposredno pred njome. Pogledala ga je u oči, a u njima nije
vidjela ni ljutnje ni mržnje, samo meko plavetnilo pličine.
Potom su je njegove ruke privukle, a njezino je srce zaigralo. Poljubio
ju je, a oboje ih je preplavila snažna čežnja. Sve se vrijeme proteklih
mjeseci trudila ne misliti o njemu, jer su već dulje od godine bili razdvojeni.
A ipak, još je uvijek snažno žudjela za njime, iako se pokušavala pretvarati
da nije tako.
Držao ju je privijenom uza se, ne mogavši učiniti više zbog Lealine
nazočnosti. Brenna je poželjela da taj trenutak potraje zauvijek, ali
neumoljivi zloduh u njezinu umu nije joj dao mira, ne dopustivši joj da
zaboravi prošlost. Ono što se događalo sada bilo je poput sna. Prkosilo je
stvarnosti.
Podigla je pogled prema njemu, pogledavši ga svojim sivim, sada
zamagljenim očima, tražeći objašnjenje. – Što sve ovo znači?
– Proljeće se bliži, Brenno. Moj je otac dao riječ da će te odvesti kući. –
Oklijevao je, boreći se protiv vlastitog ponosa. – Ne želim da pođeš.
Brenna je ugledala tračak nade. – Što onda želiš?
– Želim da mi postaneš ženom. Želim zaboraviti prošlost i početi
ispočetka.
Te su riječi njezinim ušima zvučale poput najslađe glazbe. Nekoć je
očajnički željela postati mu ženom, ali bila je spremna zatomiti tu želju jer
se on toliko protivio zamisli braka. Zašto se sada tako promijenio?
– Želiš li me istinski, Garriče, ili govoriš to jer znaš da ću, kada pođem,
povesti i Seliga?
– Volim svojega sina. Ne mogu to poreći.
– A mene?
– Ne bih zatražio tvoju ruku samo kako bih te zadržao ovdje, Brenno.
Želim te više nego bilo koju drugu ženu. – Privinuo ju je bliže. – Tisuću sam
puta požalio svoju ishitrenu odluku da te se odreknem. Život mi je bio
bijedan bez tebe.
– Ali, voliš li me?
– Kako možeš sumnjati u to nakon svega što sam ti rekao?
U tom trenutku njezina sreća nije poznavala granica. – Tada konačno
vjeruješ da sam zborila istinu i da nisam pobjegla i drugi put?
– Voljan sam zaboraviti prošlost.
Brenna se ukočila pa ustuknula od njega. – Voljan zaboraviti? Dakle, i
dalje mi ne vjeruješ?
– Zaklela si se da si ubila Cedrica Borgsena, ali on i dalje živi, Brenno.
– Nemoguće!
– Vidio sam ga vlastitim očima.
– Ah... ali pao je na moj bodež, onaj isti koji si mi dao! Nije se micao.
Kako je mogao preživjeti?
– Prestani se pretvarati, Brenno! – rekao je Garrick oštro. – Rekao sam
da sam spreman ostaviti prošlost za nama.
– Ali mi i dalje ne vjeruješ! – zaplakala je.
– Znam zašto si otišla, Brenno, znam zašto si pogazila danu riječ.
Neoprostivo je ono što sam ti učinio onaj posljednji put, način na koji sam ti
se nametnuo silom. Iskalio sam svoju ljutnju na tebi, a to je bilo pogrešno.
Stoga si pobjegla pa se vratila, ne želeći priznati istinu. Ali to više nije
važno. Volim te dovoljno da mogu sve to zaboraviti.
– Ali ne i dovoljno da bi mi vjerovao?
Okrenuo se od nje, odgovorivši joj tako bez ijedne riječi. Selig je počeo
plakati, a Leala je pohitala k njemu. Brenna je nanovo pogledala sina s
prijašnjim očajem, pomislivši ponovno kako nikada neće upoznati oca.
Nade su joj se na trenutak bile vinule u visine, a sada su se strmoglavile na
tlo.
Osjetila se slomljenom kad ju je Garrick pogledao s čežnjom, unatoč
svemu što je izgovoreno. Kako joj je mogao učiniti takvo što? Zar je uistinu
mislio da ovaj jaz između njih neće biti važan?
– Odlazi, Garriče. – Glas joj je bio slabašan, a bol i više nego očita. –
Ne mogu poći za tebe znajući da mi nikada nećeš vjerovati.
– Možda s vremenom...
– Ne, ovo će se dovijeka priječiti između nas. Voljela bih da nije tako
jer ću te zauvijek voljeti, Garriče.
– Barem ostani ovdje, Brenno. – Pogledao je Seliga pa potom ponovno
vratio pogled na nju. – Nemoj ga odvesti tako daleko od mene.
Brennu su vlastite emocije počele gušiti. Gospode, bilo je tako bolno
svjedočiti njegovoj patnji. – Smatraš me bešćutnom i sebičnom, ali ne mogu
živjeti tako blizu tebe, Garriče. Odveć je bolno živjeti u tvojoj blizini i
voljeti te, a znati da za nas nema nade.
– Imaš vremena predomisliti se prije negoli isplovite, Brenno. Sve što
trebaš učiniti jest vratiti se u moj dom.
Otišao je, a Brenna je isplakala dušu na Lealinu ramenu. Ali, ni to nije
pomoglo. Jedini lijek bila je udaljenost, što veća udaljenost između njih.
47

roljeće je stiglo brzo, a Brenni je rečeno da se spremi za odlazak. Brod


P je trebao isploviti za manje od dva tjedna. Vijesti je primila teška srca,
ali unatoč tome, osjećala je kako je donijela pravu odluku. Nije mogla ostati
blizu Garricka i ne imati ga, a nije ga mogla imati sve dok joj ne bude
vjerovao. Da joj barem to povjerenje nije bilo tako važno, ali bila je posve
sigurna kako njihova ljubav neće potrajati bez njega.
Najviše je tugovala kada bi pogledala sina, potpuno nesvjesnog
previranja u njihovim životima. U svojoj će mu posvemašnjoj sebičnosti
oduzeti oca, djeda i baku. Na trenutak je pomislila da bi ga mogla ostaviti s
njima, ali taj je trenutak brzo minuo. Cijeli joj se život vrtio oko njega i ništa
na ovome svijetu nikada neće stati između njih.
Nikada neće zaboraviti kako je strahovala za njega prije nego što je
došao na ovaj svijet, pa ponovno kada se rodio onako slab, iako je sada bila
svjesna koliko je budalasta zapravo bila. Sada je bio snažan i ništa mu nije
moglo nauditi, ništa osim majčine odluke da ga odvede daleko. Na sreću, za
razliku od nje, neće se ničega sjećati.
Molila se za djevojčicu koja će joj nalikovati i koja je neće ni po čemu
podsjećati na Garricka. Selig je imao vrane kovrče i bistre sive oči, ali
svakim je danom sve više i više nalikovao ocu. Nikada neće moći zaboraviti
Garricka, jer će uspomena živjeti u njezinu sinu. Ali čak da nikada i nije
zanijela Seliga, ne bi uspjela zaboraviti Garricka.
Leala je, na Brennino iznenađenje, pristala otploviti s njome. Nije imala
obitelji u Norveškoj, izgubivši muža prije negoli je izgubila svoje
novorođenče. Tvrdila je da joj je Selig jedini razlog za život i da se ne može
odvojiti od njega. Brenna je osjetila olakšanje. Iako dječaku dojilja više nije
bila potrebna, Brenni je jedra Norvežanka prirasla srcu.
*
Brenna će sutra otploviti natrag kući. Leala je otišla oprostiti se od ono malo
prijatelja koje je imala, a Brenna se spremila posljednji put povesti Seliga
ocu. Bit će to i posljednji put što će ga ona vidjeti, a ta joj je spoznaja
slamala srce.
– Dođi, ljubavi majčina – rekla je podigavši Seliga. – Tvoj otac ne zna
da dolazimo, ali sigurna sam da će biti sretan. – Vidjevši dječakov upitan
pogled, dometnula je: – Hvala Gospodu da ne razumiješ. Tebi će naše
putovanje preko mora predstavljati avanturu, a meni...
Nije mogla dovršiti misao. Njezina bol nikada nije bila snažnija, ali još
je uvijek vjerovala kako je ispravno odlučila.
Krenula je prema vratima, ali ona su se otvorila prije nego što je došla
do njih. Na njima je stajao Garrick s mješavinom tuge i čežnje na licu, ali u
držanju mu se dalo iščitati i oklijevanje. Brenni je bilo žao zbog toga.
Poželjela ga je ponovno vidjeti onako snažnog i silovitog kao i mnogo puta
dotad. Očajnički je poželjela da je svojim rukama zagrli još jednom,
posljednji put. Ali između njih ispriječio se zid. Brenna mu nije zamjerala
jer joj ne vjeruje. Nakon što joj je rekao da je vidio Cedrica živog, i sama je
počela sumnjati u sebe.
– Trebala sam ti javiti, Garriče. Upravo sam pošla sa Seligom k tebi,
kako bi mogao provesti dan s njime.
– Spusti dječaka, Brenno.
Glas mu je zvučao neobično. Je li ponovno bio ljutit? Brenna je spustila
Seliga u njegov kutak za igranje.
– Možeš ostati ovdje s njime, ako želiš – rekla je Brenna, osjetivši
nelagodu. – Leala se neće vratiti do večeras, a ja ću svejedno poći tvojem
domu kako bih se oprostila od Erina i ostalih, tako da možeš neko vrijeme
ostati nasamo sa Seligom.
Nije joj odgovorio, a ona je prvi put primijetila mnoštvo oružja koje mu
je visjelo o pojasu i uže koje je držao u ruci.
– Zašto si došao ovamo, Garriče? Doimaš se spremnim za boj. –
Osjetila je kako joj hladnoća pomalo sipi u kosti. – Hoćeš li upotrijebiti ta
oružja na meni? Ako ga toliko voliš da si spreman ubiti me kako bi ga
zadržao, tada to učini, jer ja ne mogu živjeti bez njega.
Odmahnuo je glavom čuvši njezin suludi zaključak. – Koliko ga god
volio i želio, ne bih mogao ubiti njegovu majku, Brenno.
– Zašto onda...
– Mogao bih te silom zadržati ovdje. Palo mi je to na um tisuću puta.
Kada sam prošle godine isplovio na istok u nastojanju da pobjegnem od tebe
što je dalje moguće, shvatio sam da to nije ono što želim. Htio sam te uza se,
do kraja svojih dana. Bilo je kasno ljeto i pretpostavio sam da te moj otac
odavna već vratio tvojem narodu. Kako ti je vratio slobodu, bilo je prilično
da mu kažem kako ti namjeravam tu slobodu ponovno oduzeti. Stoga sam se
vratio ovamo kako bih mu rekao da odlazim po tebe i da ću te zadržati
ovdje, svidjelo se to tebi ili ne.
– Je li... je li to ono što sada namjeravaš učiniti?
Garrick je odmahnuo glavom. – Sloboda ti je odveć važna... sada sam
toga svjestan. Postoji samo jedno rješenje.
– Voljela bih da je tako, ali ja ga ne vidim.
– Istina... koja će dokrajčiti sve sumnje, to je naše jedino rješenje,
Brenno. Svim se srcem molim da sam bio u krivu jer ti nisam vjerovao. Ako
si lagala, uskoro ću doznati. A tada se mogu samo nadati da više nikada
nećeš imati potrebe lagati mi.
– Ne razumijem, Garriče. Nisi mi povjerovao na riječ ranije, a nemam
nikakve dokaze koje bih podastrla pred tebe.
– Vjerovat ću ti, Brenno, od danas nadalje, jer moram... jer te volim –
Garrick je otvorio dušu. – Ali unatoč tome, moram znati istinu.
Povukao je uže koje je držao u ruci, a unatoč svojoj zbunjenosti, Brenna
je ostala osupnuta njegovom namjerom da uvede konja u kuću. Međutim, u
kuću nije ušao veličanstveni pastuh, nego Cedric Borgsen, svezanih zapešća
i s krvavom porezotinom na glavi. Brenna je problijedjela poput duha
ugledavši čovjeka kojeg je smatrala mrtvim. I Cedric je na trenutak
problijedio, ali smjesta se snašao pa hitro izbrisao izraz iznenađenja s lica.
– Zašto si me doveo ovamo, Haardrade? – upitao je Cedric nadmenim
tonom. – Zasigurno znaš da ovakva uvreda ne može proći nekažnjeno.
– Istina, ali o kojoj uvredi zboriš, Cedriče?
– Zar si toliko dugo čekao kako bi izravnao stare račune? – nasmijao se
Cedric, ali potom je sav humor nestao iz njegovih riječi, a zamijenila ga je
otrovna mržnja. – Prošlost je ležala zakopana sve ove godine. Tvoj je brat
ubio mojega i to je bilo dovoljno našim očevima. A sada ti želiš proliti još
krvi!
– Prošlost nema veze s onime radi čega si ovdje! Moraš odgovarati za
drugi zločin koji se zbio u novije vrijeme.
– Uistinu?
Garrick je prišao bliže Brenni pa uperio prst prema njoj. – Poznaješ li
ovu ženu?
Cedric ju je pogledao kao da je vidi prvi puta. Vidno se opustio,
podrugljivo se podsmjehnuvši. – Pristala djevojčura, ali nikada je prije
nisam vidio.
Brenna je osjetila kovitlanje u utrobi. Pogledala je Garricka koji ih je
oboje promatrao s bjelodanim izrazom razočaranja na licu. Nije mogla
vjerovati da se ovo zbiva.
– Laže, Garriče! – Brenna je progovorila na norveškom kako bi i Cedric
razumio. Glas joj je bio protkan bolju i nevjericom. – Kunem ti se da zbori
neistine!
– Nije važno, Brenno.
– Ali jest... važno je! – Izbezumljeno se okrenula Cedricu. – Reci mu
istinu. Reci mu kako si me oteo!
Cedric je slegnuo ramenima, hineći iznenađenje. – Ova je djevojčura
posve luda. Ne znam o čemu bulazni.
– Lažove! – Brenna je zagrmjela, a tijelo joj je stalo podrhtavati zbog
srdžbe koja ju je preplavila. – Bila sam uvjerena da te moja oštrica
dokrajčila, ali trebala sam provjeriti i pobrinuti se da bude tako. – Isukala je
bodež koji je uvijek nosila za pojasom. – Ovog ću se puta pobrinuti da
dovršim posao!
Garrick joj je izbio bodež iz ruke prije nego što je uzmogla zakoračiti
prema Cedricu. – Vezan je i bespomoćan, Brenno. Ne ubijamo nenaoružane
ljude.
Njezina je frustracija bila tako snažna da je vrisnula. Sve se svelo na
njezinu riječ protiv Cedricove, ali njezina priča i sve kušnje kroz koje je
prošla prkosili su zdravu razumu. Bila je svjesna situacije i znala je da ništa
ne može poduzeti. Ali, tada se domislila rješenju, a oči su joj zasjale nadom.
– Moja mu je oštrica probola prsa, Garriče – rekla je uzbuđeno. –
Možda nije skončao od rane koju sam mu zadala, ali morao je ostati
ožiljak... to je dokaz koji tražiš.
Garrick je prišao Cedricu čiji se smiješak razvukao od uha do uha. –
Imam puno ožiljaka – rekao je samodopadno. – Koji biste htjeli vidjeti?
Garrick mu je svejedno rastrgao tuniku, otkrivši uistinu mnoštvo
ožiljaka. Pogrbivši se u ramenima, gurnuo je Cedrica natrga prema vratima.
– Vratit ću te onamo gdje sam te pronašao.
– Nemoj misliti da ću dopustiti da ova uvreda prođe nekažnjeno –
prosiktao je Cedric. – Napao si me i dovukao ovamo radi naklapanja
luđakinje, samo kako biste me ovdje dodatno uvrijedili.
Garrick je samo slegnuo ramenima, odveć razočaran da bi mu bilo stalo.
Sve je svoje nade položio u ovo suočavanje, zanemarivši zdrav razum i
moleći se da Brennina priča bude istinita. A sada...
– Želiš li me izazvati na dvoboj, Cedriče?
– Ne, nisam budala! – odbrusio je. – Ali, moj će otac čuti za ovo!
– Siguran sam da hoće.
– Garriče, čekaj – zavapila je Brenna. Nije mogla vjerovati da je Garrick
spreman tek tako odustati. Sad joj nikada više neće povjerovati, a čak i kad
bi se zakleo kako to nije važno, ona je znala da bi i te kako bilo.
– Brenno, nema smisla razvlačiti sve ovo.
– Ima još jedan ožiljak, Garriče, vrlo neobičan ožiljak! Dugačak je i
nepravilan, a nalazi se sprijeda, na njegovu bedru. Vidjela sam ga kada me
pokušao uzeti na silu.
Gledala je kako Garricku s lica otječe boja dok je govorila. I Cedric je
problijedio, ali prekasno je primijetila njegov sljedeći potez. Uspaničio se i
odlučio hitro djelovati, podigavši vezane pesnice kako bi udario Garricka u
zatiljak. Garrick je poletio naprijed i udario glavom o stol, potom kliznuvši
na pod i ostavši tamo nepomično ležati.
Brenna je ostala zuriti u nevjerici. Činilo joj se kako ponovno
proživljava onaj trenutak u šumi kada je Garricka napao medvjed. Ležao je
u nesvijesti ili mrtav, ali zvijer je još bila živa i još je uvijek predstavljala
prijetnju. Pogledom je potražila svoj bodež, ali bilo je prekasno. Cedric ga je
već imao u rukama, pokušavajući se njime osloboditi užeta koje ga je
sputavalo. Brenna je pohitala prema njemu, ali on ju je snažno odgurnuo.
Pala je na tlo, no hitro se osovila na noge pa jurnula prema svojemu drugom
oružju. I ovaj je put bila prespora. Cedric se oslobodio i našao iza nje prije
nego što je dohvatila samostrijel. Protresao ju je pa udarcem oborio na pod.
– Želim da znaš što te očekuje, djevojčuro – rekao je grozničavim
glasom. – Gotovo sam skončao zbog tebe, a da se Arno nije vratio i
zaustavio krvarenje, to bi se i zbilo. Tada nisam bio u stanju poći za tobom,
ali učinio sam to čim sam se dovoljno oporavio. Međutim, rob mi je rekao
da se nisi vratila i kako misle da si mrtva. Vidim da je rob lažno zborio.
– Nije – prošaptala je Brenna. – Zaobišla sam cijeli fjord, a to je
potrajalo mnoge tjedne.
Nasmijao se. – Nije ni čudo da ti nije vjerovao. Ako si uspjela to
prebroditi, onda ćeš izdržati dovoljno dugo za ono što sam naumio s tobom.
– Ne budi budala – odgovorila je Brenna, osjetivši kako joj tijelom
prolaze hladni trnci. – Garrick je samo htio čuti istinu, zato te doveo ovamo.
– I doznao je. Sve je bilo dobro dok nisi spomenula ožiljak koji mi je on
nanio u mladosti. Samo smo nas dvojica znali za njega. Radilo se o nezgodi
koju nikada nisam zaboravio, a nije ni on.
Pogledao je Garricka s gnušanjem, a Brenna je zadržala dah. – Ako
smjesta odeš, pobrinut ću se da sve ostane na ovome. Pobrinut ću se da više
nikada ne pođe za tobom.
– Da, pretpostavljam da bismo mogli tako. Tvoja ti ljepota daje moć nad
njime. Ali, nećeš biti ovdje kako bi se pobrinula za bilo što. Poći ćeš sa
mnom.
Cedric je krenuo prema Garricku, isukavši Brennin bodež koji je
prethodno zadjenuo o remen. Brenna je ciknula i skočila na noge. Uhvatila
je Cedrica za ruku pa je povukla, okrenuvši ga prema sebi.
– Ne možeš to učiniti! Spasio te kada sam te htjela ubiti. Spasio te!
– Mora umrijeti, a i ti s njime. Ali prvo ćeš pretrpjeti sve patnje svojega
kršćanskog pakla. Tvoja je sudbina zapečaćena kada si me pokušala umoriti.
– Ako ga ubiješ, tada ćeš i ti poginuti... ako ne od moje ruke, a dat ću
sve da bude tako, skončat ćeš od ruke njegova brata ili oca. Oni nisu budale.
Znaju što sam im ispričala, a ako nađu Garricka mrtva, a ja nestanem, znat
će da si ti odgovoran.
– Neće, djevojčuro, okrivit će tebe – nasmijao se.
– Ne bih ubila oca svojega djeteta, čovjeka kojeg volim svim srcem.
Uvidio je istinitost njezinih riječi, počevši oklijevati. Naposljetku je
primijetio Seliga, koji se u kutu i dalje spokojno igrao svojim drvenim
igračkama, potpuno nesvjestan tragedije koja se odigravala oko njega.
– Ako si toliko odlučan u namjeri da mi se osvetiš, tada me odvedi
daleko odavde, nekamo gdje me Garrick neće moći pronaći. Ali njega ostavi
na životu, za vlastito dobro.
Oklijevao je još nekoliko sekundi koje su se doimale poput vječnosti pa
je bez riječi uhvatio za ruku i povukao za sobom. Poželjela ga je preklinjati
da joj dopusti povesti i sina, ali nije htjela ugroziti dječakov život. Ostat će
sam dok se Garrick ne probudi i mogao bi zapasti u nevolje, ali zapravo mu
nije prijetila prava opasnost. A Garrick će preživjeti kako bi se mogao
starati o njemu.
Uzjahali su dva konja na kojima su Garrick i Cedric došli pa odjahali
prema Garrickovoj kući. Sada kada se više nije morala bojati za Garricka,
Brenna je počela strahovati za vlastiti život. Već je jednom umakla ovom
muškarcu pa će uspjeti to učiniti ponovno, uvjeravala je samu sebe. Nisu
dugo jahali kad ih je presreo treći jahač, nepoznata žena. Brenna se
iznenadila kada se Cedric zaustavio.
Yarmille se zabrinula ugledavši Cedrica i Brennu zajedno.
Nesposobnom je glupanu trebalo predugo da obavi zadatak za koji ga je
platila. Zašto je morao doći sada, dan prije nego što je Brenna trebala
isploviti i povesti sina sa sobom?
Toliko se puta pokušala riješiti keltske vještice koja joj je predstavljala
još jednu prepreku na putu. Kada je djevojka oboljela od groznice, Yarmille
je povjereno da je njeguje. Davala joj je napitke zbog kojih joj je tijelo
odbijalo bilo kakvu okrepu, a bila je sigurna kako će otvorena balkonska
vrata u Garrickovoj sobi pomoći dokrajčiti djevojku. Međutim, ona je
preživjela.
Šteta samo što se Garrick nije razbolio i što je nisu pozvali da njeguje
njega. Tada se ne bi trebala brinuti zbog njegovih budućih ljubavnih
pothvata i sve kopiladi koju bi mogao začeti. A upravo se to i dogodilo,
rodio se još jedan nasljednik koji joj je stajao na putu. Kada je Brenna pala u
šumi, bila je uvjerena kako Garrickov sin nikada neće ugledati svjetlo dana.
Međutim, njezin je dugo priželjkivani cilj još jednom osujećen.
Yarmille je tek trebala smisliti način kako ubiti Garricka i njegova brata,
ali s vremenom će uspjeti. Ubit će i njih i njihove sinove. Ako Cedric
odvede Brennu, barem više neće biti opasnosti od rađanja novih sinova koji
bi joj se našli na putu.
Kada je prepoznala Yarmille, u Brenni se rodila nada, ali plamičak nade
brzo se ugasio kada im se starija žena približila, a Brenna ugledala konja na
kojem je jahala, istog onog koji ju je oborio na šumsko tlo.
– Sjećaš li me se, Borgsene? To sam ja, Adosinda.
Cedric se nasmijao. – Mislio sam da si mlađa, gospo.
– Dugo ti je trebalo da dovršiš ono za što sam te platila – rekla je ljutito,
zanemarivši njegovu primjedbu.
– Vjerovao sam da je mrtva, sve dok me Garrick nije doveo ovamo kako
bi me suočio s njome, gospo.
– Garrick te doveo ovamo? Gdje je on? – upitala je Yarmille uzbuđeno.
– Jesi li ga ubio?
– Nisam, ostavio sam ga na životu. Nemam vremena za pitanja. Neće
još dugo biti bez svijesti.
– Ne boj se, Borgsene – nasmijala se Yarmille. – Ja ću se pobrinuti za
Garricka i njegova sina. Neće te progoniti.
– Ne, ženo. Mene će okriviti.
– Budalo! – uzviknula je Yarmille neobuzdano. – Okrivit će nju! Svi
jako dobro znaju da mrzi i oca i sina. Anselm Haardrad trebao ju je sutra
odvesti dalje od njihove obitelji, prije nego što ih sve pobije.
– Laže, Cedriče! – ubacila se Brenna. – Njezino je ime Yarmille. Sin joj
je Anselmovo kopile.
– Tako je, i mrzim ih jednako koliko i ona. Ali njezin sin neće postati
Anselmovim nasljednikom, nego moj!
– Hugh je nasljednik, a on ima sina. Hoćeš li i njih umoriti?
– Hugh nema sina niti će ga ikada imati. Kada je kao dijete obolio od
groznice, ostao je samo napola muškarcem. Tvoja je sestra lagala. Rekla
sam to Anselmu, ali on mi nije povjerovao. Stoga će i oni umrijeti. Svi će
Anselmovi sinovi i njihovi sinovi umrijeti. Svi osim mojega! – Izrekavši to,
Yarmille je odjahala prema Brenninoj kući.
– Moraš je zaustaviti! – zavapila je Brenna.
– Nema vremena za to, djevojčuro.
– Progonit će te zbog njezina zlodjela.
– Dopustio sam Garricku da poživi znajući da će poći za mnom. Ovo ne
čini razliku. Otplovit ću u Erin ili Finsku, nekamo daleko.
– Ubit će mi sina! – vrisnula je Brenna, potpuno izvan sebe od straha.
Pokušala je okrenuti konja, ali Cedric je zgrabio njezine uzde. Međutim,
ništa nije moglo zaustaviti Brennu, ništa osim smrti. Skočila je s konja,
jurnuvši natrag svojemu sinu i Garricku. Morala je zaustaviti Yarmille,
jednostavno je morala! Cedric je dojahao do nje pa je povukao na svojega
konja. Borila se poput tigrice uhvaćene u stupicu, sve dok joj udarac u glavu
nije donio smiraj i tminu, privevši njezinu borbu užasnom kraju.
48

V ode fjorda bile su uzburkane, a struje brze. Brennu je probudilo


ljuljuškanje malenog čamca. Strah je ni trenutka nije ispustio iz
svojega stiska pa se probudila mlatarajući rukama i pokušavajući se
osloboditi. Međutim, brzo je shvatila da nije vezana, a primijetila je i da joj
je Cedric bio okrenut leđima dok se trsio odmaknuti čamac od Garrickova
pristaništa.
Brennin je očaj prkosio zdravu razumu. Jedine misli koje su joj
zaokupljale um bile su kako se vratiti na pristanište i pronaći Yarmille dok
ne bude prekasno. Ne razmišljajući o tome da ne zna plivati, skočila je u
vodu prije nego što je Cedric shvatio da joj se vratila svijest. Smjesta je
potonula, ali grčevitom se borbom uspjela domoći površine. Čula je kako
Cedric viče na nju prije negoli je ponovno potonula.
Struja ju je vukla prema obali gdje se zabila u grede ispod pristaništa.
Uspjela se još jednom domoći površine, uhvativši se za dasku pa ugledavši
Cedrica kako joj se približava u čamcu. Zašto, pobogu, nije odustao i
pobjegao?
Pokušala se domoći dijela obale s kojeg se s lakoćom mogla dočepati
staze koja je vodila uz liticu. Međutim, Cedric je bio preblizu. Prepriječit će
joj put prije nego što se uspije iskoprcati iz vode. Lukavo je iskoristila
pristanište, krećući se ispod njega od daske do daske, pridržavajući se za
svaku od njih, sve dok nije došla do suprotne strane. Cedric je bio primoran
zaobići pristanište, čime si je kupila malo vremena. Put joj je prepriječila
oštra, nazubljena stijena koja se protezala sve do staze. Zaobišla ju je,
ozlijedivši prste pokušavajući se držati za nju. Naposljetku se dokopala
mjesta na kojem se uspjela izvući iz vode. Spoznaja da se iscrpila do
krajnjih granica nije bila važna jer se Cedric neumoljivo približavao,
veslajući u malenom čamcu poput čovjeka kojeg su opsjeli demoni.
Počela se uspinjati liticom što je brže mogla, pridržavajući se za grane,
oštre stijene i bilo kakav drugi oslonac koji su joj prsti uspijevali pronaći.
Pokušavala se dokopati pristaništa, uvjerena da Cedric ne može biti brži od
nje i da će imati prednost pred njime. Međutim, on se već iskrcao iz čamca i
počeo je sustizati, vičući iz petnih žila kako će je ubiti na licu mjesta. A
onda je iznenada pred njome ostala samo glatka stijena, više nije bilo ničega
za što bi se mogla uhvatiti. Nije se mogla dalje penjati ni kretati ulijevo.
Cedric joj je bio za petama.
Vrisnula je osjetivši njegove prste na svojemu gležnju, frustrirana
uzaludnošću truda koji je uložila. Ritnula se kako bi ga pokušala zadržati
podalje, ali on ju je unatoč tome pokušavao zgrabiti. Naposljetku ga je
uspjela udariti stopalom u glavu, a on je kliznuo metar niz stijenu, no brzo je
pronašao uporište pa se ponovno nastavio uspinjati. Koliko će mu dugo
ovako uspijevati odoljeti? Bila je tako blizu rubu staze, a ipak nije bilo
načina da je se dokopa.
Ponovno je vrisnula kada su Cedricovi prsti posegnuli prema njoj. A
tada je začula kako je netko doziva imenom, iako se zvuk činio dalekim,
prigušen žuborom vode i njezinim dahtanjem. Prvo je pomislila kako joj se
um poigrava njome, dajući joj nadu gdje nade zapravo nema, ali potom je
ponovno začula glas, ovoga puta snažniji, naposljetku ga prepoznavši.
– Garriče! Požuri... Požuri!
I Cedric ga je čuo pa odustao od pokušaja da je ugrabi. Promatrala ga je
kako se uspaničeno spušta niz stijenu i izbezumljeno skače u svoj čamac.
Udarac njegova tijela prevrnuo je maleno plovilo, a Cedric se survao u
vodu. Nemilosrdna ga je struja zgrabila u čvrst stisak i odvukla sa sobom.
Brenna je nastavila promatrati kako se bori protiv vode, pokušavajući ostati
na površini i plivati. Glava mu je potonula ispod površine jednom, a potom i
drugi put, nakon čega više nije izronio.
Garrick ju je zatekao kako tupo zuri u tamnu vodu fjorda. Posegnuo je
prema njoj, jedva uhvativši njezin ispruženi dlan, pa je povukavši oko glatke
stijene na stazu. Pala mu je u naručje i nije se bunila kada ju je ponio do
vrha staze i svoje kuće.
Spustio ju je pokraj vatre u dvorani i smjesta joj donio vina. – Moraš
svući tu mokru odjeću, Brenno.
– Ne, pusti da se prvo odmorim.
Nije se prepirao, nego je sjeo pokraj nje na krznenu prostirku. Gledao je
u pod, a njegova tjeskoba bila je očigledna. Brenna je znala zbog čega.
– Možeš li mi ikada oprostiti?
Dodirnula mu je obraz. – Budi tiho. Gotovo je.
– Nije. Uzrokovao sam ti beskrajan čemer. Gotovo si skončala jer sam
doveo Cedrica kako bih doznao istinu, a zapravo sam ti trebao vjerovati.
– Ne krivim te, Garriče. Jedino što je važno jest da mi sada vjeruješ.
Vjeruješ li mi?
– Da, i vjerovat ću ti dovijeka – prošaptao je, nježno je poljubivši. –
Hoćeš li poći za mene?
– Ako me još uvijek želiš.
– Ako te želim? – zapanjeno je podigao glas. – Ženo, kako možeš
sumnjati u to?
Nasmijala se, ugnijezdivši se u njegovu naručju. – Toliko je toga na
čemu imamo biti zahvalni, Garriče. Ti, ja, Selig... svi smo mogli skončati. –
Uspravila se. – Gdje je Selig?
– Na sigurnom je.
Ponovno se opustila. – Prođe me jeza kad pomislim što bi se zbilo da se
nisi pojavio onda kada jesi. Cedric je bio odlučan osvetiti mi se jer sam ga
gotovo ubila. Kad te čuo kako me dozivaš, pokušao je pobjeći, ali pao je u
vodu i utopio se. – Drhtala je dok mu je pripovijedala događaje.
– Sreća da je tvoj konj uistinu brži od mojega. Dojahao sam ovamo za
nekoliko minuta.
– Mora da te sam vjetar nosio – osmjehnula se. – Hvala Gospodu da si
se probudio na vrijeme.
Garrick se nasmijao. – Za to imaš zahvaliti svojemu sinu. Probudio me
lupajući mi po grudima, bez sumnje vjerujući kako je pronašao nov način
igranja sa mnom.
– Gdje si ga ostavio? S Erinom?
– Ne. U trenutku kad sam napuštao tvoj dom, pojavila se Yarmille.
Rekla je da je došla oprostiti se s tobom. Zamolio sam je da ga odvede
mojim roditeljima.
Brenni se krv zaledila u žilama. – Garriče... ne! Reci da se šališ!
– Što ne valja?
Brenna je skočila na noge. – Ubit će ga! Otišla je onamo kako bi vas
obojicu umorila!
Garrick ni na trenutak nije posumnjao u njezine riječi. Oboje su jurnuli
prema staji kako bi uzeli odmorne konje, odgalopiravši potom vratolomnom
brzinom prema Brenninoj kući. Garrick je iza kuće pronašao trag
Yarmilleina konja koji je vodio prema šumi, a ne prema kući njegovih
roditelja.
Nisu razgovarali dok su slijedili trag. Brenna je jedva uspijevala išta
vidjeti od bujice suza što joj je tekla iz očiju. Ipak je nekako uspijevala
držati korak, mrmljajući tiho molitve koje su joj ulijevale nadu. Kada je
Garrick izgubio trag u šipražju, Brenna je pomislila da će umrijeti od tuge.
Kakve je izglede njezin dječak imao protiv Yarmille? Previše je vremena
već proteklo.
Garrick je pokušao uvjeriti Brennu da ode po pomoć, ali ona se nije
mogla primorati napustiti šumu, znajući da bi Selig mogao biti blizu. Stoga
su nastavili tražiti naslijepo, pokušavajući ponovno pronaći Yarmillein trag.
Kada ju je Brenna ugledala kako im se polako približava, jurnula je
ispred Garricka i prva došla do Yarmille. Starija je žena bila sama.
– Gdje je dječak? – zavapila je Brenna.
Yarmille je odmahnula glavom, zureći u svoje prazne ruke. – Nisam to
mogla učiniti. Ne svojom rukom. I ja sam majka. Nisam mogla.
Brenna je kliznula sa svojega konja pa povukla Yarmille s njezina.
Grubo ju je protresla. – Gdje je on?
Yarmille je pokazala dublje u šumu. – Netom sam ga ostavila. Garrick
im se pridružio. Glas mu je bio potresno blag. – Gdje, Yarmille?
– Nedaleko. – Pogledala je prema nebu, a u očima joj je zasjala
neobična iskra. – Čujete li? Zar ne čujete njegov plač? Fairfax je oduvijek
plakao glasnije od ostale djece. Moram poći k njemu.
Garrick je usmjerio konja u smjeru u kojem je Yarmille pokazala, a
Brenna je uzjahala pa se zaputila za njime. Nije mrzila Yarmille zbog
njezine izdaje, jer je žena očito sišla s uma. Ali, nije ju mogla ni sažalijevati.
Pronašli su Seliga ispod visoka bora, uplakanog jer nije mogao puzati, a
da ga ne bodu otpale borove iglice. Kada ga je Garrick predao Brenni, suze
su joj se napokon prometnule u radosnice. Međutim, znala je da će proći
dugo vremena prije nego što joj majčinski strah i tjeskoba dopuste da
svojega dječačića ispusti iz vida dulje od jednoga trenutka. Na povratku su
prošli pokraj mjesta gdje su razgovarali s Yarmille, ali nje više nije bilo
ondje.
– Ona je sve isplanirala, Garriče – rekla je Brenna dok su polako jahali
kući. – Yarmille je platila Cedricu da me odvede. A prepoznala sam joj i
konja. Ona je žena koja me pokušala umoriti u šumi.
– Ali zašto tebe, Brenno? Taj dio ne mogu razumjeti.
– Bojala se mojega djeteta, ne mene. Selig je predstavljao još jednog
Anselmova nasljednika kojeg se morala riješiti kako bi njezin sin ostao
jedinim nasljednikom.
– Mora da je već dugi niz godina luda kada je mislila da će joj takvo što
poći za rukom.
– Trebala sam znati da je ona odgovorna za sve. Znala sam da mrzi
tvoju obitelj, ali zbog svoje sam ljubomore bila uvjerena da je Morna
upletena.
– Morna?
– Želi te za sebe. A... a ti si se okrenuo njoj kada smo se razišli.
– Dakle, povjerovala si u to – namrštio se Garrick. – Zbog svoje sam
ljutnje htio da vjeruješ da je tako. Ali u tome nema istine, Brenno. Razlozi iz
kojih smo se trebali vjenčati onih davnih godina bili su sve samo ne ljubav.
Želio sam je zbog njezine ljepote, a ona je mene željela samo zato jer sam
bio poglavarov sin. Danas sam toga svjestan.
– Više ti ništa ne znači?
– Ne. Ona je ništa doli podsjetnik na to kakva sam budala bio što sam
njezino odbijanje uzeo k srcu. Bio sam budala umnogome. Možeš li mi
oprostiti svu bol koju sam ti nanio?
– Naravno – osmjehnula se. – Od današnjega dana pružat ćeš mi samo
sreću.
*
Poslije je Yarmille izvedena pred sud i osuđena na progon iz zemlje. Njezin
sin, Fairfax, odabrao je poći s njome jer je bilo očito da ona više nije u
stanju starati se o sebi. Nije znao ništa o majčinim spletkama i bio je
jednako osupnut kao i ostali kada je doznao istinu. Brenna je ženinu kaznu
smatrala odveć okrutnom, ali njezina joj je obitelj bila na prvome mjestu, a
Yarmilleino progonstvo donijelo je kraj njezinih strepnji.
49

J e li Selig usnuo?
– Da, ljubavi – odgovorila je Brenna pa se uvukla u krevet i čvrsto
privinula uz Garricka. – Probudila ga je trbobolja, vjerojatno od svih
onih slatkiša koje mu je otac dao.
– Istina, otac mu previše ugađa.
– Ne mogu se prepirati oko istinitosti tih riječi – rekla je cerekajući se.
– A zašto bi se prepirala sa mnom oko bilo čega, djevojčuro? – rekao je
hineći zapanjenost.
Povukla se, hineći ljutnju. – Nemoj misliti da će, jer smo u braku, tvoja
volja biti i moja volja, Vikinže.
Nasmijao se pa je privukao bliže. – Odlučna si i tvrdoglava. Znam to i
predobro. Nisi li na dan našega vjenčanja ustrajala na tome da oslobodim
Janie kako bi je Perrin mogao učiniti svojom, onako kako sam ja učinio s
tobom? S takvom si me lakoćom podvrgnula svojoj volji.
– Bio si jednako zadovoljan prizorom njihove sreće koliko i ja –
osmjehnula mu se.
– Valjda jesam – nasmijao se. – Još uvijek mi nije jasno kako sam
mogao biti tako slijep na njihovu patnju. Zašto mi se Perrin nije obratio u
vezi s njom? Neko se vrijeme nismo slagali, ali to nije potrajalo tako dugo
nakon što se Selig rodio.
– Htio je otkupiti Janie, no oklijevao je pitati te iz straha da ga ne
odbiješ. Nikada nisi dulje vrijeme bio dobra raspoloženja.
– Istina. Nakon Seligova rođenja osjetio sam takav ponos i radost, ali i
dalje sam bio utučen zbog tebe. Mjesecima sam svakoga dana poželio doći
pred tebe, ali strahovao sam da ćeš me odbiti. Razumijem zašto mi se Perrin
nije usuđivao prići i porazgovarati sa mnom o tome.
– Dakle, svaljuješ krivnju na mene, ha?
– Pa, bila si nerazumno tvrdoglava, djevojčuro!
Brenna se nasmijala pa ga ovlaš poljubila, dražeći ga. – Pretpostavljam
da će dovijeka biti tako. Ali ti me voliš i takvu.
– Volim li?
– Garriče!
Nasmijao se pa se zakotrljao na nju. – Nikad ne sumnjaj u to, Brenno.
Nikada. Sada si moja, htjela ti to priznati ili ne.
– Oh, priznajem... draga srca.
Balkonska su vrata bila otvorena kako bi pustila u sobu sjaj ponoćnog
mjeseca. Njegove su narančaste zrake nježnom svjetlošću kupale par
isprepleten na postelji. Bili su u braku već četiri tjedna. Poganski je obred
bio prekrasan, ali Brenna je unatoč tome željela i Božji blagoslov, odlučna u
namjeri da se jednoga dana vežu i u kršćanskom obredu.
Više nije razmišljala o povratku u zemlju svoje mladosti. Ovo je sada
bio njezin dom, ovdje sa svojim mužem i sinom. Dječak kakvim se nekoć
trsila postati sada je bio mrtav. Pretvorio se u ženu, u svakom smislu te
riječi.

SVRŠETAK
Svaki roman Johanne Lindsey, jedne od najuspješnijih spisateljica
povijesnih ljubavnih romana, bio je nacionalni bestseler, a nekoliko njezinih
naslova probilo se i na prvo mjesto popisa bestselera New York Timesa.
Gospođa Lindsey sa svojom obitelji živi na Havajima.

TEMIDA
BALKANDOWNLOAD