You are on page 1of 65

Ante Vranković Općinski kazneni sud u Zagrebu

Domjanićeva 15 Posl. br. 33 K : K-20/2017


10380 Sveti Ivan Zelina Ilica 207
10 000 Zagreb
3. srpnja 2018. Na znanje: Udruga za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa Veronika Vere
Udruga Korektiv
Slobodna Hrvatska

2* OBRANA
Poštovani,
premda sam svoju obranu na sve 3 tužbe objedinjene u ovom predmetu već vrlo detaljno iznio u odgovorima
na tužbe i u podnescima tijekom samog postupka, ovdje ću nastojati na pregledan način rekapitulirati sve ono glavno,
što sam do sada iznio, kako bih time sudu olakšao uvid u opsežnu predmetnu dokumentaciju (oko 900 strana)!
Izvorne, tijekom postupka već iznesene navode moje obrane, nastojat ću stavljati u rimsku kapitalu (font Times
New Roman) a novija pojašnjenja (temeljem već predanih dokaza) nastojat ću staviti u običan font, kojim i ovo pišem.

UVOD
I. 3 PREDMETNE TUŽBE SU EKLATANTAN PRIMJER PRAVNOG ŠARLATANSTVA
Već na samome početku valja istači činjenicu da su tužiteljica (Dijana Zoričić) i njezin punomoćnik (Marko
Sinovčić), premda oboje profesionalni odvjetnici, u svojem postupanju u ovom predmetu pokazali šokantnu količinu
pravnog neznanja i šarlatanstva, na što je implicite upozorio i sam ovaj sud. Naime, od tri tužbe objedinjene u ovaj
predmet (K-20/2017, K-439/17 i K-1218/17), prva i treća tužba su tužiteljici i njezinom punomoćniku vraćeni na
ispravku; druga je pak predana u očiglednoj zastari od 20 dana, koju sam argumentirao u mom podnesku od 29. lipnja
2017. (dostupno u spisu i na Internetu, na linku na kraju ove Obrane). Razvidno je dakle da odvjetnici Zoričić i Sinovčić
od 3 tužbe, niti 1 nisu bili sposobni napisati i predati „kako Bog zapovijeda“, što pokazuje da je njihovo poznavanje
prava lošije od čak neuke stranke.
Dalje, u 3. tužbi, koja je formalno adresirana na mene, tužiteljica je de facto zapravo tužila moju i svoju pok.
majka Anicu, koja je umrla još 1. 3. 1982.!
Naime, svo dokazivanje koje je bilo provedeno po toj tužbi (sudska pribava dokumentacije iz KB „Sestre milosrdnice“) i
ono koje je traženo, te na kojem traženju se dugo inzistiralo (na način da je tužiteljica Dijana Zoričić na ročištu 20. travnja 2018.
odrješito tražila da 88 godina stara svjedokinja Marija Šokman koja je 28. ožujka 2018. tj. samo 1 dan nakon pisanja odgovora ovome sudu (spis,
str. 307) da nije u stanju doći svjedočiti, doživjela infarkt (spis, str. 432), usprkos tom infarktu doživljenom očito radi tužiteljice ipak bude saslušana
da bi na kraju od tog sadističkog
(o tome: Zapisnik od 20. travnja 2018., str. 2 i Podnesak od 17. svibnja 2018., str. 5, zadnji odlomak))
traženja saslušanja tužiteljica ipak odustala jer je shvatila da je razotkrila svoj sadistički mehanizam pa je to
odustajanjem pokušala zataškati, bilo je u svrhu tužiteljičinog dokazivanja protiv moje i njezine majke, a ne protiv mene.
Kako sam to već upozorio u podnescima od 5. travnja i od 20. travnja 2018. (str. 2), riječ je ne samo o pravnom
šarlatanstvu i bezakonju, nego i o očitoj psihopatologiji navoda i intencija tužiteljice (koja kako ćemo vidjeti kasnije tj.
kako je sama navela u jednoj tužbi 2013. ima psiholoških problema, te koja posjećuje psihijatra preko 30 godina), kakva
je zadnji puta na jednom sudu zabilježena 897. godine, i smatra se vrhuncem srednjevjekovnog ludila i divljaštva: tada
je papa Stjepan VI. iz groba izvukao papu Formoza i organizirao mu suđenje (vidjeti sliku ovdje na str. 27)), baš kao što
je svojom 3. tužbom od 8. 8. 2017. učinila tužiteljica, izvukavši iz groba vlastitu i moju mrtvu majku, koju je ona sama
navela na samoubojstvo 1. 3. 1982. kako bi sudu podvalila da je mama bila luđakinja (tj. „dugogodišnji duševni bolesnik“
kako je to tužiteljica u 3. tužbi, str. 2. pismeno izrijekom tvrdila) implicirajući svime time da je ona, tužiteljica, i dobro
napravila što ju je navela na samoubojstvo, a što se tužiteljici pribavom dokaza koje je sama tražila („Otpusno pismo“
od 14. 12. 1981. – spis, str. 280), radikalno obilo o glavu jer se iz tog Otpusnog pisma i dodatno pokazalo (kao već iz
majčina kartona – Dokaz 91-92) da je mama bila psihički zdrava (vidjeti Podnesak od 6. ožujka 2018. – link također na
kraju ove Obrane), te da medicinska dokumentacija dokazuje je jedina osoba koja je u cijeloj priči bila i jest psihički
bolesna jest - isključivo tužiteljica, što je ona u prethodnom sudskom postupku i sama priznala, smatrajući svoju psihičku

1
bolest na koju se pozvala (Podnesak od 20. travnja 2018., str. 13 i Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji navod)),
dokazom u svoju korist, što Prekršajni sud u Hvaru međutim nije baš tako uzeo, pa je taj postupak i prvostupanjski i
drugostupanjski izgubila (Dokaz 4 i 5).

II. TUŽBE SU TAKOĐER PRIMJER OBIJESNOG PARNIČENJA, JER SU TUŽITELJICI 4 SUDA VEĆ DALA ZA KRIVO!
Da se u ovom predmetu zapravo radi obijesnom parničenju, upozorio sam još u svojem odgovoru na 2. tužbu
od 12. svibnja 2018. (zadnji odlomak).
Istu sam činjenicu detaljno argumentirao u podnesku od 16. travnja 2018., str. 1, objasnivši da su navedene 3
tužbe primjer obijesnog parničenja jer su: „„očekivanja podnositelja u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim
predmetima“, obzirom da su tužiteljici zadnja 4 suda u njezinim ovdje ponovljenim optužbama već dala za krivo, a što
je razvidno iz njihovih četiriju presuda: 1) Prekršajnog suda u Hvaru od 26. 05. 2014.; 2) Visokog prekršajnog suda u
Zagrebu od 5. ožujka 2015.; 3) Općinskog suda u Novom Zagrebu od 5. listopada 2015.; te 4) Županijskog suda u Velikoj
Gorici od 12. listopada 2016., a koje presude su sve priložene već u odgovoru na 1. tužbu, dana 1. ožujka 2017., i to kao
Dokazi: 4, 5, 8-9 te 10 (2 lista!), a što sam, prilažući iste presude, istakao i u mom Odgovoru na 2. tužbu od 12. svibnja
2017. Uostalom, te se presude u moju korist i korist moje svjedokinje, izrijekom spominju i u mojem tekstu u knjizi
„Pravosudna i policijska mafija“, i to na str. 73 (3, 4. i 5. odlomak)1!“ (Knjigu je tužiteljica priložila u spis 3. 11. 2017.)

Osim toga, tužiteljici je za krivo dao i HHO (Slobodna Dalmacija, 31. 3. 2012.: „HHO: Ante Vranković je u pravu“,
vidjeti u: Podnesak od 16. travnja 2018., str. 6.

III. TUŽITELJICA RAČUNA NA „KOLEGIJALNU“ POMOĆ tj. KORUPCIJU, ALI I NA GLUPOST NAŠIH SUDOVA,
IAKO SE TO 2013.-2018. POKAZALO KAO „RAČUN BEZ KRČMARA“, JER JE IZGUBILA NA 4 SUDA
Na ročištu 23. studenog 2017.2 punomoćnik tužiteljice Marko Sinovčić je zatražio da ovaj sud odbaci sve moje
dokaze, uključujući čak i 4 pravomoćne sudske presude(!), i da čak ide toliko daleko da ne uzme u obzir prvu stranu
(Dokaz 91) liječničkog kartona moje majke, pok. Anice nego samo drugu (Dokaz 92), što je ovaj sud naravno odbio,
unijevši to krajnje moguće nakaradno traženje odvjetnika Sinovčića: da sud uzme u obzir drugu stranu jednog lista
kartona, a ne i prvu (sic!), i u zapisnik s tog ročišta na str. 2, spriječivši time Sinovčićev svjesni drski javni pokušaj
redikulizacije i ovog postupka i ovoga suda tj. njegovih djelatnika. Iz navedenog traženja međutim neosporno proizlazi
da tužiteljica očekuje da ovaj sud postupa karikaturalno i radikalno nezakonito u njezinu korist, i to do mjere koja je
psihopatološka i nakaradna, što je ovaj sud u tom času bio odbio, no ostaje da se vidi da li će u tome i ustrajati.

Obzirom da smo gore pod: UVOD/II. vidjeli da su tužiteljici dala za krivo čak 4 različita suda i HHO, logično se
nameće pitanje zbog čega ona i od ovog, 5. suda traži da sudi u njezinu korist, kada je potpuno nevjerojatno da će on
suditi drukčije nego li prethodna 4?
Na to je pitanje odgovorila sama tužiteljica još 1994. godine, i taj sam njezin odgovor ja citirao još u mojem
podnesku od 13. ožujka 2017.:
„Da bi ovaj sud shvatio razloge takvog postupanja tužiteljice, potrebno je navesti razgovor koji se vodio
u lipnju 1994. na terasi očeva stana u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini. Otac je tada već bio teško bolestan
(umro je 1. 3. 1996.) i privatna tužiteljica (inače moja biološka sestra Dijana Zoričić (tada: Diana Vranković))
mi je kazala: „Znaš, tata će jednog dana umrijeti i tada ću te ja uništiti.“ Ja sam joj odgovorio: „Nećeš uspjeti.“
Ona je nastavila: „Oću, oću, ja sam u pravosuđu, to će ići preko suda, i svi iz pravosuđa će biti na mojoj strani“.
Ja sam joj odgovorio: „Neće oni moć biti na tvojoj strani TOLKO kolko će tebi trebati.“, na što je ona kazala:

1Tekst je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/334948743/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-svjesno-%C5%A1titi-


pravosudnu-mafiju
2 Zapisnik je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017

2
„Nećeš izdržati!“, da bi je ja na ti o pitao: „A što ako izdržim?“, na što se ona smrknula, pokunjila i otišla bez
odgovora.“
Iz ovog razgovora postaje jasno zašto sam u ovom kaznenom postupku sve svoje navode mogao dokazati s
izrazito detaljnim materijalnim dokazima, njih ukupno 226 na ukupno 330 strana: znao sam da će me tužiteljica, uz
pomoć svojih kolega iz hrvatskog pravosuđa (koje je ove godina palo na evropsko dno sada je najgore u EU, čak iza zloglasnog
bugarskog, kako to pokazuju najnovija europska nezavisna istraživanja objavljena pred dvadesetak dana
https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=2000769) jednog dana pokušati uništiti, kako mi je to kazala
u lipnju 1994., te ponovno u lipnju 1996. kada mi je izrijekom - vičući, držeći me za gušu i tresući me – kazala da će me
„ubit, zaklat i uništit“ i da nek ja „odem po nož da me ona njime zakolje“, što sam opisao u knjizi „Pravosudna i policijska
mafija“ na str. 63, temeljem koje knjige me tužiteljica ovdje u 2. tužbi tužila, no ne za tu moju tvrdnju, koju tvrdnju je
time što me za nju nije tužila, implicite priznala istinitom i nespornom.
Problem koji tužiteljica ima je međutim u tome, da oni hrvatski suci koji su korumpirani, tj. koji sude radikalno
nezakonito3, vrlo često nisu ujedno i glupi, svakako, ne u mjeri u kojoj u kojoj tužiteljica očito prezrivo smatra da jesu.
O tome sam već govorio u mom Podnesku od 27. ožujka 2017., 3-5 odlomak, na primjeru hvarske prekršajne
sutkinje Maje Matković, čiju je presudu, kojom sam 2011. osuđen za u zakonu nepostojeći prekršaj „verbalni napad
preko tiska“ (Dokaz 143), svega 2 dana nakon što je 8. lipnja 2012. ta presuda postala pravomoćna, dana 10. lipnja
2012. javno ismijao ugledni „Večernji list“, i to sama bivša urednica Ružica Cigler, riječima: „…a sestra se očigledno
poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali i sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora.“ (Dokaz 142
- o tome kako sam tada osuđen temeljem svega 1 lista tužbe, bez ikakvih priloga i dokaza, iako sam u svoju obranu
priložio 375 dokaza vidjeti ovdje Dokaze 145-147).
Sutkinja Matković me očito krivo procijenila, misleći da će me svojom nezakonitom, a prema mišljenju
„Večernjaka“ i redikuloznom presudom zaplašiti, no ja sam tu sramnu presudu umjesto toga, zajedno s cijelim spisom
17. 3. 2012. stavio na Internet kao sutkinjinu sramotu4, i to je – izravni javni uvid preko Interneta u cijeli spis – tri mjeseca
kasnije olakšalo „Večernjaku“ da tu presudu 10. 6. 2012. bez imalo pardona, s lakoćom javno ismije. Poučen time, od
tada nadalje svu dokumentaciju predmeta u kojima sudjelujem, stavljam na Internet (vidjeti ovdje str. 64).

Uzgred napominjem da je upravo „Večernji list“ prvi, doslovno prvoga dana 2009. shvatio značaj moje „priče“
tj. bitke, te je „Večernjak“, iako je moja bitka počela na Hvaru, čak i prije „Slobodne Dalmacije“ o mojim problemima s
radikalnom korupcijom u pravosuđu objavio tekst preko pola stranice još 5. 11. 2009. (Dokaz 100), te nakon toga još
desetak opsežnih tekstova i priloga, uključujući i najnoviji video, iz kojeg sam snimke (screenshotove) priložio uz moj
podnesak od 8. lipnja 2018. kao Dokaze 219-221.
O tome sam već govorio na primjeru hvarske prekršajne sutkinje Maje Matković, čiju je presudu, kojom sam
2011. osuđen na 45 dana zatvora za u zakonu nepostojeći prekršaj „verbalni napad preko tiska“ (Dokaz 143-144), javno
ismijao „Večernji list“ (Dokaz 142).
Usprkos tome, tužiteljica Dijana Zoričić je istoj toj sutkinji (jedina sutkinja na tom malom prekršajnom sudu)
2013. poslala novu identičnu tužbu za „verbalni napad preko tiska“ (Dokaz 56, str. 3) očito ozbiljno misleći da je ta
sutkinja idiot, i da će ponovo „jesti …“ tj. da će se - radi nje - ponovo sramotiti po „Večernjaku“ kao 2012. godine.
To se, međutim, NIJE dogodilo, i sutkinja Matković je, kao i sva 3 kasnija suda, presudila u skladu s dokazima i
zakonom, u moju korist (Dokazi 4, 5, 8-10), što sam istakao još u svojem odgovoru na 1. tužbu, poslanom svega 1 dan
po primitku te tužbe, što je, ako ne jedinstven slučaj, onda svakako raritet u radu naslovnoga Kaznenoga suda.

3 Detaljno znanstveno istraživanje koje sam proveo i koje u ovom času čeka na publikaciju, i o kojem sam govorio na 2 pune novinske strane
za „7dnevno“ pokazuje na reprezentativnom uzorku od 14 mojih sudskih rješenja i presuda da je čak 10 radikalno nezakonito tj. 71,5%. Članak
je dostupan i na portali 7dnavno na linku: http://www.7dnevno.hr/vijesti/kriminal-i-korupcija-na-hrvatskim-sudovima-su-sustavni-i-
odlucuju-u-cak-715-posto-postupaka
4 Sadržaj cijelog spisa se i danas nalazi svima dostupan na linku:

https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija

3
ODGOVOR NA 1. TUŽBU
(Sažetak kojim su obuhvaćeni: Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017. i Podnesci od 13., 15. i 27. 3. 2017.)
Prva tužba protiv mene, ujedno je i najznačajnija, jer sam za iste navode tužen i u 2. i 3. tužbi, pa ću ovdje svoju
obranu iznijeti „in extenso“ tj. prenoseći sadržaj mog Odgovora na tužbu od 1. 3. 2017. i Podnesaka od 13. 3. i 15. 3.
2017. gotovo u cijelosti.
Odgovor na tužbu
Uvod
Privatna tužba odvjetnice Dijane Zoričić (Dokaz 1-2), zastupana po odvjetniku Marku
Sinovčiću iz Zagreba, kojom ona tvrdi da sam ja počinio kazneno djelo klevete, jer da sam u podnesku
„Primjedba na nalaz vještaka“ od 26. kolovoza 2016.5, u predmetu R1-278/15 Općinskog suda u
Sesvetama – Stalna služba u Sv. Ivanu Zelini naveo da ona – privatna tužiteljica:
- „majci nije pružila nužnu pomoć te jer je odgovorna za njezinu smrt“
- „…kao i pokojnu majku navede na samoubojstvo“
tj. „…da me navede kao i našu pokojnu majku na samoubojstvo“
…nema zakonskoga temelja, jer u tim mojim pisanim navodima (navedenim uzgredno u
spomenutom podnesku) nije ostvareno ključno obilježje kaznenog djela klevete: neistinitost!
Navedene izjave nažalost su posve činjenično točne i istinite, i to je vrlo lako nepobitno
dokazati.

Odvjetnica Dijana Zoričić sudu je zatajila iskaz svjedokinje Marice Gagić


kao i čak 4 pravomoćne presude koje izravno dokazuju istinitost tog iskaza
Ono što u ovoj privatnoj tužbi prvo pada u oči je da privatna tužiteljica Zoričić uopće ne navodi
temeljem čega sam ja to naveo da je ona odgovorna za majčinu smrt, iako joj je taj podatak vrlo dobro
poznat!
Radi se naime o iskazu svjedokinje, medicinske sestre u mirovini, Marice Gagić, danom pred
Prekršajnim sudom u Vrbovcu, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, dana 10. listopada 2013. (Dokaz
3).
Ključni pasus iz tog iskaza glasi:
„Poznata mi je situacija kada se Dijana Vranković uputila na Centar za socijalnu skrb u
Zagrebu, Peščenica i pred socijalnom radnicom dala izjavu da se „odriče majke Anice Vranković, jer
da se nije dobro brinula za nju, da ju je hranila na silu i slično“. Pok. Anica Vranković za života mi je
pokazala originalno rješenje Centra u kojem je stajala ta izjava i ja sam je pročitala da bi 3 dana nakon
toga počinila suicid, a prije tog čina me izvijestila da više nema smisla njezin život, jer se njezina kćer
nje odrekla.“
Taj iskaz svjedokinja Gagić je dala u prekršajnom postupku Pp 1 J-34/2013 koji se vodio pred
Prekršajnim sudom u Starom Gradu sa Privremenim sjedištem u Hvaru, i koji je presudom od 26. 5.
2014. okončan u moju korist (Dokaz 4)!
Tu je presudu potvrdio i Visoki prekršajni sud u Zagrebu, čime je ona 19. 10. 2015. postala
pravomoćnom (Dokaz 5)!

5 Dokument je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/323419170/Primjedba-na-nalaz-vje%C5%A1taka-26-8-2016

4
Kada privatna tužiteljica nije uspjela spriječiti iskaz svjedokinje Marice Gagić, a što je
nezakonito pokušala učiniti (Dokaz 3/B) odlučila je kazniti svjedokinju Gagić za to što je na sudu rekla
istinu, tužbom od 29. svibnja 2015., kojom je navedenu svjedokinju svjesnim lažima i izmišljotinama
optužila za krivokletstvo, tražeći da ju sud kazni na „kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina“(sic!).
Svoju tužbu ovdje privatna tužiteljica odvjetnica Zoričić je „argumentirala“ lažju da kod Centra
za socijalnu skrb Peščenica, glede postupanja u predmetu Vranković-Markušić, postoje samo podaci
nakon smrti naše majke Anice (Markušić) Vranković, 1. ožujka 1982., te da je stoga iskaz svjedokinje
Gagić lažan, jer ona tvrdi da je prije majčine smrti vidjela izjavu Dijane Zoričić kojom se ona pred
Centrom za socijalnu skrb Peščenica odrekla majke kao „loše majke“, jer da ju je hranila na silu (dok je
bila mala).
Svjedokinja Gagić je tu sirovu i drsku, svjesnu laž odvjetnice Dijane Zoričić pobila službenim
očitovanjem Centra za Socijalnu skrb Peščenica od 19. 5. 2015. iz kojeg je jasno da u predmetu
Vranković-Markušić, protivno tvrdnjama odvjetnice Zoričić, postoje i 2 ranija podatka: od 29. 9. 1981.
i 11. 11. 1981. (Dokaz 6/a,b).
Isto takvo stanje predmeta Markušić-Vranković potvrdilo je i očitovanje Centra za socijalnu
skrb Sveti Ivan Zelina od 2. 6. 2015. (Dokaz 7) iz kojeg je razvidno da se ovdje privatna tužiteljica
odvjetnica Dijana Zoričić naše majke odrekla kao „loše majke“ u sklopu postupka „odluka o
povjeravanju na čuvanje i odgoj“ (Dokaz 7/A).
Prvostupanjski sud je uvažio ovu na pisanim očitovanjima mjerodavnih tijela (ovdje: Dokaz 6,
7) zasnovanu obranu od strane odvjetnice Zoričić dakle svjesno lažno okrivljene medicinske sestre u
mirovini Marice Gagić, te je je Rješenjem od 5. listopada 2015. odbacio optužnicu tužiteljice u tom
predmetu i ovdje tužiteljice Dijane Zoričić (Dokaz 8), „jer su“ - kako to izrijekom stoji u obrazloženju
presude (Rješenja) – „u Centrima Sv. Ivan Zelina i Pešćenica, a protivno navodima u optužnici,
postojali spisi koji su se odnosili na obitelj Vranković i to i prije i poslije smrti Anice Vranković.“
(Dokaz 9 – podcrtano).
Ove 3 presude (1.: Dokaz 4; 2.: Dokaz 5; 3.: Dokaz 8), su „pravomoćne presude Prekršajnog
suda u Hvaru, Višeg prekršajnog suda u Zagrebu, kao i Općinskog suda u Novom Zagrebu“ koje
spominjem u svojem inkriminiranom podnesku od 26. kolovoza 2016. Iz ovdje priloženih izrijeka tih
presuda i iz njihova obrazloženja (Dokazi 4, 5, 8-9) posve je jasno da sve te 3 presude, obzirom da se
odnose:
- na predmet u kojem je svjedokinja Gagić dala iskaz - prekršajni postupak Pp 1 J-34/2013 koji se vodio
pred Prekršajnim sudom u Starom gradu sa Privremenim sjedištem u Hvaru - a koji je pravomoćno
zaključen u moju korist (Dokazi 4, 5)
- na predmet u kojem je navedena svjedokinja Gagić lažno optužena za krivokletstvo, što je sud temeljem
priložene dokazne dokumentacije uočio (lažnost optužbe) i stoga ju oslobodio optužbe

...dakle te 3 presude jasno dokazuju da su tvrdnje zbog kojih sam ovdje optužen za klevetu bile i jesu
činjenično posve točne tj. istinite.
Tome valja dodati još jednu važnu okolnost koju je privatna tužiteljica – pokušavajući tu
prevariti i ovaj sud kao što je to pokušala učiniti (bezuspješno) i s Općinskim sudom u Novom Zagrebu
- u svojoj tužbi od 17. 2. 2017. perfidno prikrila, a to je da je u međuvremenu, a prije podnošenja njezine
prve kaznene tužbe protiv mene, pa je ona za tu činjenicu dakle u času podnošenja te tužbe znala, dana
7. 11. 2016. Županijski sud u Velikoj Gorici i pravomoćno oslobodio svjedokinju Maricu Gagić, i to iz
razloga što je odvjetnica Dijana Zoričić, zastupana po odvjetnici Andrijani Kalić Boroje, na presudu
Općinskog suda u Novom Zagrebu uložila žalbu koja je bila – neargumentirana (Dokaz 10 – podcrtano).

5
Dakle, ovom kaznenom tužbom privatna tužiteljica zapravo traži da ovaj prvostupanjski sud
pobije i 4. u nizu presudu kojom su joj sudovi dali za krivo - pravomoćnu presudu Županijskog suda u
Velikoj Gorici od 7. 11. 2016. godine, a čije postojanje je privatna tužiteljica ovom sudu namjerno
zatajila!
Laž je dakle tvrdnja tužiteljice u tužbi od 17. 2. 2017. da „godinama privatna tužiteljica putem raznih sredstava
komuniciranja trpi uvrede i klevete svoga brata i na to ne reagira…“, jer je tužiteljica protiv mene i moje svjedokinje
reagirala tužbama i žalbama na čak 4 suda (2013. – 2016.) i svi ti sudovi su joj dali za krivo, (Dokazi 4, 5, 8-9, 10), dok je
presudu koju je tužiteljicu jedinu dobila još 2012., kao očitu presudu po vezi, jer sam njome kažnjen za u zakonu
nepostojeći prekršaj „verbalni napad putem tiska“ (prvostupanjska presuda: Dokaz 143-144 i drugostupanjska presuda
priložena u spis od tužiteljice na ročištu 6. 3. 2018.) javno ismijao Večernji list kao presude „očito po vezi“ i dva suda
koji su tu „presudu po vezi“ donijeli: Prekršajni sud u Hvaru i Visoki prekršajni sud u Zagrebu, kasnije su po istovjetnoj
tužbi presudili u moju korist (Dokazi 4 i 5).

Inače, izrazito degutantno je da osoba koja mi je učinila čudesno mnogo krajnjeg zla, od navođenja moje majke
na suicid do potpunog uništenja privatnog i javnog života, i osporavanja prava na život (ukratko o tome: Dokaz 19, str.
62-64), pa čak i poručivanja po mojoj odvjetnici da umrem (2012.) ima drskosti paranoidno posesivno mene navoditi
kao „svog brata“, jer ja nisam ništa njezino, te je ona nakon svih njezinih navedenih zvjerstava meni „biološka sestra“
što sam i javno naveo u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ (Dokaz 19, str. 62).

Kada nije uspjela s lažju da u Centru za socijalnu skrb Peščenica, glede postupanja u predmetu
Vranković-Markušić, postoje samo podaci nakon majčine smrti, 1. ožujka 1982., a što je svjedokinja
Gagić relevantnim očitovanjima Centara za socijalnu skrb Peščenica i Sveti Ivan Zelina (Dokaz 6 i 7)
dokazala kao lažnu tvrdnju, te je zato pravomoćno oslobođena krivnje (Dokaz 8-9 i 10), sada se tj. u
ovoj kaznenoj tužbu (prvoj od njih čak 3 protiv mene!) privatna tužiteljica Zoričić odlučila poslužiti
jednako neutemeljenom „argumentacijom“ da ona nije mogla navesti svoju i moju majku Anicu na
samoubojstvo, „jer je privatna tužiteljica u vrijeme smrti njezine majke imala samo šesnaest godina“
(Dokaz 2).
Uvodno valja reći da privatna tužiteljica u času navođenja naše majke na samoubojstvo, 1.
ožujka 1982. nije imala „samo 16 godina“, nego 16. godina i 8 mjeseci, jer je rođena 25. 6. 1965.
Postoje čak 2 nepobitna dokaza da je ovakva argumentacija privatne tužiteljice neutemeljena:
1) to je izjava same tužiteljičine i moje majke Anice Vranković (tada: Markušić) iznesena od strane
svjedokinje Marice Gagić tijekom njezinog gore navedenog iskaza pred sudom 10. 10. 2013., a koji
iskaz glasi: „Poznata mi je situacija kada se Dijana Vranković uputila na Centar za socijalnu skrb u
Zagrebu, Peščenica i pred socijalnom radnicom dala izjavu da se „odriče majke Anice Vranković, jer
da se nije dobro brinula za nju, da ju je hranila na silu i slično“. Pok. Anica Vranković za života mi je
pokazala originalno rješenje Centra u kojem je stajala ta izjava i ja sam je pročitala da bi 3 dana nakon
toga počinila suicid, a prije tog čina me izvijestila da više nema smisla njezin život, jer se njezina kćer
nje odrekla.“ (Dokaz 3).
Taj je iskaz kao istinit potvrđen čak četirima pravomoćnim presudama: onima Prekršajnog
suda u Hvaru, Visokog prekršajnog suda u Zagrebu, Općinskog suda u Novom Zagrebu i Županijskog
suda u Velikoj Gorici (Dokaz 4, 5, 8-9, 10).

2) To je članak „Sve više djevojčica tuče svoje roditelje“ objavljen u Jutarnjem listu od 28. prosinca
2014., str. 48-49 (Dokaz 11-12), u kojem specijalistica prof. dr. Jasminka Zloković navodi da „agresivno
ponašanje djece može se uočiti već u četvrtoj godini života, a već s deset do dvanaest godina nasilje
prema roditeljima može eskalirati. … Najčešći su ipak primjeri nasilja u 16. ili 17. godini života“ (Dokaz
12 - podcrtano) – dakle upravo u dobi u kojoj se nalazila ovdje privatna tužiteljica Zoričić (16 godina i

6
8 mjeseci) koja očito neutemeljeno implicite tvrdi – računajući pri tome uvredljivo na konformizam,
malograđanštinu i neznanje naših ljudi – da je nasilje malodobnih osoba prema roditeljima kojim drskim
nasiljem je ona svoju i moju majku navela na samoubojstvo - nemoguće.
Stručnjaci međutim, temeljem 25-godišnjeg iskustva, dokazuju suprotno (Dokaz 11-12)!

Važno je reći da je u dva navrata (još u lipnju 1989. godine) privatna tužiteljica meni
samoinicijativno kazala da je ona odgovorna za majčinu smrt, jer da je se ona službeno odrekla, što sam
naglasio već u Odgovoru na tužbu od 1. 3. 2017., str. 3!
Radi tog i takvoga postupanja privatne tužiteljice sam ja u mojoj 9. godini, 1. 3. 1982. ostao bez
majke, koja je tada, u času smrti, imala 43 godine i 2 tjedna (rođena je 14. 2. 1939.).
Ovdje želim obrazložiti zašto je privatna tužiteljica, koju radi ove odgovornosti za smrt naše
majke, ali i nešto neizravnije odgovornosti za smrt oca (Dokaz 19, str. 63) nazivam samo biološkom
sestrom, to učinila.
Razlog (ali ne jedini – vidjeti ovdje str 63, prvi odlomak) je koristoljublje. „Slijedite trag novca.“
– na to se u pravilu mnogo toga svodi.
Naime, nakon smrti naše majke, moja biološka sestra, ovdje privatna tužiteljica, odvjetnica
Dijana Zoričić, prisvojila je CJELOKUPNE iznose majčinih penzija (vidjeti sačuvane odreske koji to
dokazuju – Dokaz 13), iako sam u to vrijeme i ja bio na školovanju (Dokaz 14-15) kupujući tim novcem,
u olovnim 1980-tima primjerice, 2 bunde u 4 godine (Dokaz 16/gore), pohađajući 8 semestara
francuskog jezika (Dokaz 114) kojeg na koncu uopće ne govori (kako se vidi na njezinoj
stranici na portalu Hrvatske odvjetničke komore), putujući u London (Dokaz 113), te kupujući
knjige o masaži na otplatu (Dokaz 115/A) i t. sl. dok je obitelj zapravo živjela skromno u
montažnoj baraki (Dokaz 115/B) što sam napisao u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“.
Inače, sestra je mogla znati (računala je) da će nakon njezina javnog odricanja mama počiniti
samoubojstvo, jer bila tankoćutna duha (umjetnica – slikarica: Dokaz 16/dolje) te je bila u teškom
materijalnom (krediti) i zdravstvenom stanju (fizička bolest), pa je nakon jednog sestrina tj. kćerina
nasrtaja, par mjeseci ranije, prerezala žile, kako bi okolinu time upozorila da joj je teško, o čemu će još
biti riječi (vidjeti ovdje npr. str. 37).

Valja reći da je zbog svojega bogatstva (Dokaz 17 – samo inventar svojeg stana osigurava na
40.000 eura), stečenog velikim dijelom kriminalom (Dokaz 19, str. 65) odvjetnica Zoričić zadnjih
desetljeća, osobito nakon očeve smrti 1996., ponaša izrazito rabijatno, prijeteći da će me uništiti (Dokaz
19, str. 63), i čak mi i javno, pred svjedocima, prijeteći smrću (Dokaz 18)!
U tom smislu valja shvatiti i ovu njezinu na očitim lažima i manipulacijama utemeljenu privatnu
tužbu, kojom me nastoji, kao i našu majku, javnim klevetama navesti na samoubojstvo, pokušavajući to
izvesti na način da drugi – konkretno ovaj sud - za nju svjesno obave taj zvjerski prljavi posao!
Slijedom svega navedenog, temeljem ovdje priložene dokazne dokumentacije koja jasno
dokazuje potpunu neutemeljenost navoda privatne tužbe, molim, tj. tražim da me ovaj sud odmah
oslobodi od optužbe.

Podnesak od 15. ožujka 2017.


Potrebno je naglasiti da je činjenica da je ovdje tužiteljica, moja biološka sestra Dijana Zoričić
navela našu majku Anicu na samoubojstvo u dobi kada sam ja imao svega 9 godina, meni poznata od
prvoga časa, tj. od 1981. - 1982. godine, jer je tom prigodom i od mene u sklopu „odlučivanja o
povjeravanju na čuvanje i odgoj“ (Dokaz 7/A) bilo traženo da, nakon što je to učinila ovdje tužiteljica,
i ja o majci dam negativan iskaz, ali ja to nisam učinio (Dokaz 3). Navod ovdje tužiteljice iz lipnja 1989.

7
(„Odgovor na tužbu“, str. 3) da je ona odgovorna za majčinu smrt, pokazuje da nije uvijek bila toliko
rabijatna kao danas i da je ona (bila) svjesna što je učinila.

Iz svega ovog je razvidno da privatna tužiteljica Dijana Zoričić želi da ovaj sud mene kazni za
to što je ona moju i svoju majku navela na samoubojstvo, i za to što sam ja radi nje, s 9 godina ostao
bez majke!
Molim ovaj sud da me, cijeneći sve priložene dokaze koji nepobitno dokazuju da sam rekao
istinu, kao i enorman psihički pritisak pod kojim se radi ove tužbe nalazim, odmah osloboditi optužbe!

Podnesak od 27. ožujka 2017.


Što se ovdje (u ovom podnesku) priloženih dokaza tiče, oni samo dodatno potvrđuju točnost
mojih ranije u ovom postupku već iznesenih navoda: Dokazi 21 A i B – tekstovi razglednica koje sam
poslao majci Anici dana 4. 1. 1982. i 14. 1. 1982. dokazuju da je točna tvrdnja da sam majku volio i da
sam zato odbio dati protiv nje lažni - negativan iskaz (vidjeti gore navod iz podneska od 15. ožujka
2017.), nakon što je to učinila ovdje tužiteljica, čime je mamu navela na samoubojstvo (Dokaz 3, 8-10)
iz razloga koristoljublja (Dokaz 13-16).
Iz majčinog zapisa od 29. siječnja 1982. (Dokaz 22) vidi se njezina ljubav prema životu (riječ
„život“ pojavljuje se u tom zapisu više nego bilo koja druga riječ, čak 5 puta!).
S druge pak strane, pismo ovdje tužiteljice od 1. veljače 1982. (Dokaz 23) pokazuje njenu
aroganciju i drskost prema majci, čime ju je i navela na samoubojstvo (Dokaz 3, usporediti i Dokaz 25),
pokušavajući sada to na sličan način učiniti i ovim postupkom, što, kako je to već istaknuto, ona uopće
i ne negira!
Nakon majčine smrti moja je ljubav prema njoj ostala, što se vidi iz mojih tekstova o njoj i
izložaba koje sam organizirao (Dokaz 26-30), a koje je neposudbom majčinih radova koji su kod nje
(ključna djela!) i nedolascima na otvorenja majčinih izložbi ovdje tužiteljica svjesno minirala (Dokaz
56, 1. stupac)
Kako je to već spomenuto u uvodu ove Obrane, tužiteljica i dan danas (kao i za majčina života i u međuvremenu)
ima izrazito negativan, rabijatan i krajnje zlonamjeran - klevetnički stav prema pok. majci koju je obijesno navela na
suicid, implicirajući u 3. tužbi čak da je i dobro da ju je navela na suicid, jer da je mama bila „dugogodišnji duševni
bolesnik“, a što se temeljem oko 50 materijalnih dokaza, te čak 2 nalaza specijalista, pokazalo kao ogavna, krajnje drska
i radikalno zlonamjerna laž (vidjeti o tome ovdje str. 22-30).

8
ODGOVOR NA 2. TUŽBU
(Sažetak kojim su obuhvaćeni: Odgovor na tužbu od 12. svibnja 2017.
i Podnesci od 29. lipnja, 8. kolovoza i 4. rujna 2017., te 16. travnja 2018.)

Moj odgovor na 2. tužbu iznesen je u više navrata no najkompletnije tek u podnesku od 16. travnja 2018., nakon
što je tužiteljica Dijana Zoričić u svojem iskazu na ročištu u ovom predmetu održanom 6. ožujka 2018. lagala u vezi s
tom njezinom tužbom da ona „nije mogla biti nigdje drugdje prijavljena“ [osim stana u Sv. I. Zelini u Domjanićevoj 15,
op. a.] „obzirom da ona u to vrijeme nije imala niti jednu drugu nekretninu u vlasništvu“, a što sam kao drsku svjesnu
laž dokazao u navedenom podnesku od 16. travnja 2018., na str. 4, pod: 2.

Obzirom da je u navedenom podnesku od 16. travnja 2018. dan moj glavni odgovor na 2. tužbu, a kako bi sva
moja ključna argumentacija radi lakšeg snalaženja ovom sudu bila na jednom mjestu, ovdje ću u cijelosti citirati taj
podnesak, uz tek manja pojašnjenja:

A) OBIJESNO PARNIČENJE
Moj odgovor na 2. tužbu poslan je 12. svibnja 2017.6 tj. čak isti dan po njezinu primitku(!), jer
je bilo očito da se radi o obijesnom parničenju, jer su u toj tužbi, kao uostalom i u ostale 2 tužbe spojene
u ovaj predmet (tj. 1. i 3.) „očekivanja podnositelja u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u
sličnim predmetima“, obzirom da su tužiteljici zadnja 4 suda u njezinim ovdje ponovljenim optužbama
već dala za krivo, a što je razvidno iz njihovih četiriju presuda:
1) Prekršajnog suda u Hvaru od 26. 05. 2014.;
2) Visokog prekršajnog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2015.;
3) Općinskog suda u Novom Zagrebu od 5. listopada 2015.; te
4) Županijskog suda u Velikoj Gorici od 12. listopada 2016.,
a koje presude su sve priložene već u odgovoru na 1. tužbu, dana 1. ožujka 2017., i to kao
Dokazi: 4, 5, 8-9 te 10 (2 lista!), a što sam, prilažući iste presude, istakao i u mom Odgovoru na 2. tužbu
od 12. svibnja 2017.
Uostalom, te se presude u moju korist i korist moje svjedokinje, izrijekom spominju i u samom
predmetu 2. tužbe, tj. u mojem tekstu u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, i to na str. 73 (3, 4. i 5.
odlomak)7!

B) ZASTARA
U mojem podnesku od 29. lipnja 2017.8 upozorio sam ovaj sud da je tužiteljica za sadržaj mojeg
teksta u navedenoj knjizi saznala čak 2 i pol mjeseca ranije nego što je to navela u tužbi („22. veljače
2017.“), jer sam tiskopisnu inačicu tog teksta (tj. inačicu predanu uredniku knjige mr. sc. Darku
Petričiću) ja priložio sudu u Sv. Ivanu Zelini u dokaznom prilogu mog podneska primljenog u tom sudu
dana 30. kolovoza 2016. (Dokaz 32, 34/A, 35-36 i 37), a koji podnesak je tužiteljici uručen, kako je to
sama navela u svojoj 1. tužbi: „2. 12. 2016.“ (Dokaz 1).

6
Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/376402329/Odgovor-na-2-kaznenu-tu%C5%BEbu
7
Tekst je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/334948743/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-svjesno-%C5%A1titi-pravosudnu-mafiju
8
Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/355187281/Podnesak-29-6-17

9
Naime sadržaj tog podneska bio je predmetom tužiteljičine ovdje 1. tužbe, ali me u toj tužbi ona
nije tužila za moj tekst za knjigu „Pravosudna i policijska mafija“ iako je taj tekst (relevantni navodi)
bio priložen istom tom podnesku kao Dokaz 24-25 tj. ovdje Dokaz 35-36.
Stoga je jasno da je navedena tužba predana 20 dana nakon što je za tu pravnu stvar već nastupio
zastarni rok, obzirom da je za te moje navode tužiteljica doznala još 2. 12. 2016., a ne 22. veljače 2017.,
kako je to krivo navela u svojoj 2. tužbi.

C) DRSKO LAŽNO CITIRANJE MOJIH NAVODA U 2. TUŽBI


No gornje okolnosti obijesnog parničenja i zastare zapravo i nisu bitne (te ja zapravo čak i želim
da se ovaj sud na njih ne obazire, jer smatram nužnim dokazati istinu), jer sam ja istinitost svojih ovdje
tuženih navoda u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ vrlo detaljno dokazao dokumentacijom
navedenom u fusnotama u samom tekstu knjige, a u glavnim crtama i dodatno u mom podnesku ovome
sudu od 8. kolovoza 2017. s priloženim Dokazima 39 i 40.9
Ponajprije sam u 3. odlomku tog podneska upozorio na drsko lažno citiranje drugog od dva
moja navoda iz te knjige, onog koji se tiče tužiteljičinog nepružanja nužne pomoći ocu Dinku, iz kojeg
navoda su tendenciozno ispuštene riječi „zagrebački gradski prirez“, iako se nalaze u mom tekstu, na
str. 63: ispuštene riječi „zagrebački gradski“ trebale su biti citirane u tužbi K 439/17 prije riječi „prirez“
na str. 2 iste tužbe10, ali nisu, pa je očito da je riječ o krivotvorini, ali i o odvjetniku i stranci (tužiteljici)
koji nemaju vjerodostojnost kada naočigled krivotvore sam predmet tužbe!

D) ODVJETNIČKI TANDEM SINOVČIĆ – ZORIČIĆ BEZOČNO LAŽE, KLEVEČUĆI


TUŽITELJIČINU I MOJU MAJKU POK. ANICU, I NEMA NIKAKAV KREDIBILITET
Uostalom, to da i odvjetnik Sinovčić i njegova stranka odvjetnica Dijana Zoričić vulgarno i
drsko, javno svjesno lažu i da nemaju ni elementarnu vjerodostojnost tj. kredibilitet, uzdajući se očito
da će ih njihovi kolege pravnici – suci – pomagati u njihovom rabijatnom, sirovom zlu i rušilaštvu, tj. i
da će ih štititi u mogućim tužbama za ovom postupku u mnogo navrata iznesene klevete i krivokletstva
(što je sve do 2012. kada ih je za takvo postupanje „po vezi“ izrijekom javno prozvao „Večernji list“ (Dokaz 142) u slučaju tužiteljice doista i
bio slučaj, a o čemu sam temeljem na Internetu već objavljenih sadržaja čitavih spisa i krajnje nakaradnih presuda pisao u mom drugom
znanstvenom radu na temu radikalne korupcije u našem pravosuđu koji čeka objavu),
vidjelo se mnogo puta u ovom predmetu,
od samog mog odgovora na 1. tužbu, poslanog 1. 3. 2017. iz čije se dokazne dokumentacije vidjelo da
tužiteljica ovome sudu svjesno prešućuje sve što je relevantno za predmet: npr. iskaz svjedokinje Marice
Gagić i činjenicu da su joj (tužiteljici) zadnja 4 suda u njezinim neosnovnim tužbama izravno dala za
krivo, presudivši protiv nje (presude=Dokazi: 4, 5, 8-9, 10)!
Ovdje bi bilo suvišno prepričavati sve ostale nepobitne materijalne dokaze o drskim svjesnim
lažima odvjetničkoga tandema Sinovčić-Zoričić u njihove 3 tužbe objedinjene u ovom predmetu, a koje
su već kao laži dokazane u mojim odgovorima na te 3 tužbe, kao i o svjesnim lažima tj. krivokletstvima
ovdje tužiteljice u njezina 2 iskaza pred ovim sudom (23. studenog 2017. i 6. ožujka 2018.), a koje iskaze
sam kao hrpe nesuvislih laži detaljno dokazao u podnescima od 20. travnja i 17. svibnja 2018. (premda to
i nije bilo nužno, jer tužiteljica u prilog dokazivanja istinitosti tih svojih navoda nije dala nikakve stvarne dokaze, i jer se time
ovaj predmet naočigled maliciozno širio i pretvarao u svađu koja nema veze s njegovim meritumom) a kojima svak tko
ovo čita, može pristupiti pomoću linkova, navedenih ovdje na str. 64.
Stoga ću ovdje navesti samo jednu doista krajnje zlonamjernu i agresivnu, uistinu svakom
normalnom izrazito znakovitu namjernu laž ovdje tužiteljice, a koja je specijalističkom medicinskom
dokumentacijom, pribavu koje je čak sama tužiteljica zatražila od ovoga suda(!), već dokazana kao drska
laž!
Radi se o navodu tužiteljice u njezinoj 3. tužbi, primljenoj u ovom sudu 12. 9. 2017., da je – čak
drsko očito lažući da je ta „činjenica“ meni „jako dobro poznata“(!!!) – njezina i moja majka Anica bila

9
Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/357131841/Podnesak-8-8-17
10
2. tužba je priložena kao Dokaz 123-125, dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi (vidjeti Dokaz 124).

10
„dugogodišnji duševni bolesnik“ (3. tužba, str. 2 = Dokaz 61/A11), a što sam ja – kako je to ovom sudu
poznato – izravno nepobitno raskrinkao kao tužiteljičinu svjesnu laž već u samom mom odgovoru na 3.
tužbu12 ne samo temeljem više desetaka neizravnih dokaza koji dokazuju da je takvo što apsolutno
nemoguće (Dokazi 22, 28 i 64-97), nego i samim liječničkim kartonom pribavu kojega je na ročištu 3.
studenog 2017. punomoćnik tužiteljice Marko Sinovčić zatražio (Zapisnik13, str. 3) a kojeg sam ja na
istome ročištu priložio u spis kao Dokaz 91-92, pa je, nezadovoljan sadržajem tog kartona kojeg on je
sam tražio (jer se pokazalo da moja i tužiteljičina majka nije imala nikakvu dijagnozu, da je psihijatra
posjećivala svega dva mjeseca, da nije imala propisane nikakve lijekove i da je istodobno radila u
osnovnoj školi) pretvarajući time ovo suđenje u četvrtorazrednu balkansku farsu, odvjetnik Sinovčić
zatražio na ročištu 23. studenog 2017.14 da ovaj sud ne uzme u obzir prvu stranu tog kartona (Dokaz
91) nego samo drugu (Dokaz 92), što je sud naravno odbio (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 2),
spriječivši time Sinovčićev nakaradni pokušaj javne redikulizacije i ovog postupka, i ovoga suda tj.
njegovih djelatnika.
Isti punomoćnik Sinovčić je u svojem drskom sadističkom klevetničkom iživljavanju na mojoj
pok. majci, a u korist svoje stranke, na istom ročištu zatražio i pribavu majčina kartona iz KB Sestre
Milosrdnice, a s čime se ovaj sud začudo složio, iako to nije morao, pa ni trebao, jer se radilo o
irelevantnom dokazivanju, jer sam majčin karton iz iste bolnice ja već priložio u spis kao Dokaz 91-92.
KB Sestara Milosrdnica međutim nije imao traženi karton, i umjesto da se tako očituje prema
ovome sudu, sudu je suprotno njegovu traženju(!) i suprotno traženju odvjetnika Sinovčića(!), misleći
valjda da time pogoduje „kolegama“ „doktorima“ odvjetnicima, neosnovano poslao majčino Otpusno
pismo od 14. 12. 1981., koje je svojim sadržajem međutim potpuno raskrinkalo i uništilo patološke,
zvjerske laži o mojoj pok. majci kao o „dugogodišnjem duševnom bolesniku“ - jer ništa takvog ne stoji
u navedenom Otpusnom pismu.
Dapače, u tom pismu (vidjeti: spis, str. 289, i moj Podnesak od 6. ožujka 2018., Dokument I)
izrijekom stoji mišljenje specijalista psihijatra da kod moje pok. majke ne postoje nikakvi sigurni znaci
duševne bolest (a iz istog dokumenta vidljivo je da ona uopće nikada nije bila duševno bolesna, a kamoli
„dugi niz godina“ kako su to tužiteljica i njezin punomoćnik to zlonamjerno lažno tvrdili) – a što su –
krajnje zlonamjerno izmišljenu „duševni bolest“ - kao „istinu“ ovome sudu uporno arogantno servirali
odvjetnici Marko Sinovčić (punomoćnik) i odvjetnica Dijana Zoričić (stranka), a što sam ja temeljem
navedenih specijalističkih nalaza (majčin karton i Otpusno pismo), te još gotovo 50 neizravnih dokaza,
već nepobitno dokazao kao laž u mom Odgovoru na 3. tužbu, te u podnescima od 6. ožujka 2018. i od
5. travnja 2018.
Zanimljivo je napomenuti da je ovaj sud, doduše zakonski na to obavezan, bio dobrohotno
upozorio tužiteljicu na zakonsku blagodat koja joj omogućuje da ne svjedoči protiv vlastite majke,
ali je tužiteljica s kapricioznim prijezirom tu mogućnost lakonski odbila (Zapisnik od 23. studenog
2017., str. 3) doslovno ne mogavši dočekati da pok. majku u svojem rijetko viđenom psihopatološkom
krivokletničkom zanosu i iskrenom užitku rušilačkog uništavanja, pokuša i ponovno duhovno usmrtiti
svojim klevetama, opetovano je klevečući kao luđakinju, posve se međutim raskrinkavši tim
iživljavanjem na mrtvoj majci napokon pred svima, i to upravo dokumentom pribavu kojeg je ona sama
tražila!

KONZEKVENTNO JE OVDJE KLJUČNO UOČITI DA JE U SLUČAJU TUŽITELJICE


RIJEČ O OSOBI KOJA SE U SAMOJ SUDNICI NAOČIGLED BAVI KRIMINALOM (klevete i
krivokletstva) AROGANTNO I BEZOČNO ZVJERSKI BLATEĆI VLASTITU MRTVU MAJKU, TJ.
UOČITI DA JE RIJEČ O OSOBI KOJA NEMA (kao uostalom kako smo vidjeli, ni njezin odvjetnik
Sinovčić, što sve ovdje tvrdim pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću!) APSOLUTNO

11
Dokaz je dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi
12
Odgovor je s pripadajućim dokazima dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi
13
Zapisnik je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/365017254/Zapisnik-od-3-11-2017
14
Zapisnik je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017

11
NIKAKVIH MORALNIH SKRUPULA, TE STOGA NJEZINE IZJAVE SAME PO SEBI NE MOGU
IMATI PRED OVIM SUDOM APSOLUTNO NIKAKVU VJERODOSTOJNOST TJ.
KREDIBILITET.

E) TUŽITELJICA I NJEN PUNOMOĆNIK DOSADNO PONAVLJAJU SVOJE RANIJE U


OVOM POSTUPKU IZNESENE TVRDNJE KOJE SU VEĆ DOKAZANE KAO LAŽI
Što se tiče prvog navoda 2. tužbe koji glasi:
„oba naša roditelja nepružanjem nužne pomoći poslala u smrt, što je 2015. utvrdio i sud:
Majku Anicu odrekavši je se pismeno kao „loše majke“, s obrazloženjem da ju je ona „kao dijete hranila na silu“, nakon
čega se mama ubila……“ Odmah nakon majčine smrti, moja biološka sestra je, kako to dokazuju sačuvani mirovinski
odresci, prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina, kupujući tim novcem, u svojim ranim dvadesetima – primjerice
- 2 bunde u 4 godine, putujući po svijetu i sl., iako je obitelj (otac, sestra i ja) nakon majčine smrti zapravo živjela izrazito
skromno, od očeve prosvjetarske plaće.“, točnost svega što sam tu napisao, već sam vrlo detaljno dokazao:
1) ne samo u relevantnom dokumentacijom priloženom u sudskom sporu kojeg sam pravomoćno dobio, a koja je
svim čitateljima navedenog teksta bila i jest dostupna u fusnoti 7 moga članka - na inkrimiranoj stranici 63, nego i
2) u mom odgovoru na 1. kaznenu tužbu, ovdje na str. 4-8. U tom smislu osobito su značajni priloženi Dokazi 3, 4 i 5,
6-10, 13-16,koji izrazito detaljno i nepobitno, obzirom da se radi o javnim ispravama i sudskim presudama u moju
korist, detaljno dokazuju da je sve što sam naveo (na moju veliku žalost i krajnju životnu tragediju) potpuno i do
detalja točno.
Obzirom da sam ja te dokaze i moj Odgovor na (1.) tužbu poslao ovome sudu još 1. 3. 2017., a da je (2.) tužba
u kojoj sam ponovno tužen za iste te tvrdnje koje sam dakle već 1. 3. 2017. nepobitno dokazao kao istinite, primljena u
ovome sudu 24. 3. 2017. (Dokaz 38/A), jasno je da se u slučaju gore navedenog prvog dijela te 2. tužbe naprosto radi o
svjesnom, dosadnom ponavljanju ranijih laži od strane tužiteljskog odvjetničkog dvojca Zoričić – Sinovčić, a za koje laži
su isti odvjetnici već jako dobro znali da su temeljem neoborivih dokaza – javnih isprava i presuda na ovome sudu već
dokazane kao laži.

F) VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM


Sve gore navedeno, a osobito ono pod: C i D je važno uočiti općenito, ali i u kontekstu točnosti
mojeg navoda o tužiteljičinu odbijanju prodaje svoje polovice u nedovršenoj kući naslijeđenoj iza majke
(koje se pismeno odrekla uzrokujući time njezinu smrt), a kako bi se ocu spasio život, čime mu tužiteljica
nije pružila nužnu pomoć (2. tužba, str. 1, zadnja rečenica na stranici), a što je bilo predmetom drugog
dijela iste 2. kaznene tužbe od 24. 3. 2017.:
„Što se tiče pok. oca Dinka (1939.-1996.) sestra tj. kći mu nije pružila nužnu pomoć, odbivši za spas
njegova života prodati svoju polovicu u nedovršenoj kući naslijeđenoj iza majke (koje se pismeno
odrekla!), radi čega je on godinu i pol kasnio na hitnu operaciju srca, na koju je stoga došao u znatno
lošijem stanju, pa ga je na samoj operaciji pogodio infarkt od kojeg je i umro. I iz očeve smrti sestra je
izvukla veliku materijalnu korist, prijavivši se 1996.–2002. na očevu adresu u Sv. Ivanu Zelini
(ruševna montažna baraka od 41 m2 u kojoj ja u vrlo teškim okolnostima živim, i iz koje me sestra
sada pokušava deložirati) kako na prihode od svoje zagrebačke odvjetničke kancelarije s 5 zaposlenih
pripravnika ne bi plaćala [zagrebački gradski] prirez.“
Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu
činjenicu (odbijanja tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio
još u „Zelinskom glasniku“ od prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str.
42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od
čak 5 navrata kasnije taksativno nabrojanih temeljem priloženih dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu
od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
1) moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
2) moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)

12
3) moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
4) moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
5) moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)
6) moj članak u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 63

Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila,
nego me tužila tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio
kupiti kuću za 100.000 DEM (o tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116)
u međuvremenu umro, pa takvo postupanje ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE
CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom
Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći sve prigode u kojima
tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši me tek
sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj
manipulaciji i zloporabi, tj. o obijesnom parničenju (vidjeti ovdje str. 9, pod: A)!
Važno je istaći da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog
2017. priložila sama tužiteljica (firme Impatex i Brzo) dodatno dokazuju točnost mog navoda jer se iz
ugovora s firmom Impatex, kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu
kuću tražila 180.000 DEM. Ona od te cijene nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno
(za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca na operaciju srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM,
kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine (vidjeti Dokaz 55, str. 42/c), i o tome sam
detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III. već tamo sam istakao da
mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo kazao, rekla
da se u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim i svi ostali
pravnici s kojima sam kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.

G) HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA UOPĆE NIJE NEGIRALA DA JE OVDJE


TUŽITELJICA DIJANA ZORIČIĆ BILA LAŽNO PRIJAVLJENA U SV. IVANU ZELINI
KAKO BI IZBJEGLA PLAĆANJE ZAGREBAČKOG GRADSKOG PRIREZA, VEĆ JE
NAVELA DA NEPLAĆANJEM PRIREZA NJIHOVA ČLANICA NIJE PREKRŠILA
DUŽNOSTI ODVJETNIŠTVA

Kalo bi tužiteljski odvjetnički dvojac Zoričić-Sinovčić zataškao važnu činjenicu, da moju tvrdnju da je ovdje
tužiteljica lažno prijavila prebivalište u Zelini, kako ne bi plaćala zagrebački gradski prirez, Hrvatska odvjetnička komora
uopće nije sporila, jer sam toj Komori navedenu tvrdnju dokazao s oko 100 dokaza, isti je dvojac Zoričić-Sinovčić u svojoj
tužbi preskočio sljedeći pasus iz istog teksta radi kojeg sam od njih tužen („Pravosudna i policijska mafija“, str. 64-66):

„Obzirom da mi je lišavanjem sredstava za život osporeno pravo na život, koncem 2009. sam
pred sudom u Starom Gradu na Hvaru, na kojem je to nezakonito učinjeno, stupio u štrajk glađu, u kojem
sam tada bio izgubio preko 20 kg, ali sam shvatio da situacija nije dovoljno jasna, te sam stoga odlučio
poslušati savjet odvjetnika i sudaca koje poznajem, te sam svoju biološku sestru u siječnju 2010. prijavio
HOK-u radi spomenute utaje prireza - prijavila se na očev ruševan stan u Zelini, iako je stanovala u
luksuznom stanu u Zagrebu čiji je inventar osigurala na 40.000 eura. Tom prijavom htio sam doći do
dogovora, jer u tom času, svega 5 mjeseci nakon ljetne sezone iznajmljivanja još nisam imao dovoljno
nepobitnih dokaza da mi je biološka sestra doista oduzela sredstva za život i da ubuduće nemam od čega
živjeti, što se na mojim potvrdama o imovnom stanju vidjelo tek od sredine 2010. godine, sve do danas.
Međutim, Disciplinsko tužiteljstvo Hrvatske odvjetničke komore je odbacilo moju prijavu sa šokantnim
obrazloženjem da neplaćanje poreza i davanja - koje HOK uopće nije negirao, jer je to bilo detaljno

13
dokazano s 95 dokaza - ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva, što je HOK-u službeno pismeno
ustvrdio čak 2 puta: 10. i 12. svibnja 2010.15
Tu svoju šokantnu drskost i aroganciju HOK je 2013. platio muklim povlačenjem njihova
zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o fiskalizaciji, što su iz HOK-a učinili kada su shvatili da sam
njihove službene isprave od 10. i 12. 5. 2010. - u kojima dvaput implicite tvrde da neplaćanje prireza
koje nisu negirali ne predstavlja povredu dužnosti odvjetništva iz čega jasno proizlazi da odvjetnici, po
mišljenju HOK-a, nisu dužni plaćati poreze i davanja - poslao tadašnjem ministru financija Slavku
Liniću16 kao i ravnateljici Porezne uprave koja mi je dala za pravo, te kada su shvatili da im za takav
drzak i arogantan stav baš nitko, pa čak ni već tada javno kompromitirani, zloglasni Ustavni sud RH, ne
može i neće dati za pravo.“

H) TUŽITELJICA JE 6. 3. 2018. LAGALA DA JE MORALA BITI LAŽNO PRIJAVLJENA U


SV. IVANU ZELINI, JER DA NIJE IMALA NIJEDNU DRUGU NEKRETNINU U
VLASNIŠTVU
Što se tiče onog dijela moje tužene tvrdnje, koji se odnosi na veliku materijalnu korist koju je
tužiteljica izvukla iz očeve smrti (što, vidjeli smo gore pod: F, Hrvatska odvjetnička komora uopće nije
negirala), tj. iz činjenice da ocu nije pružila nužnu pomoć, tu sam činjenicu, temeljem oko 100 javnih
isprava priloženih kao Dokaz 39 obrazložio još u mom Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017.!
Navedeni Dokaz 39, koji broji 48 strana je zapravo moj Upit poslan Poreznoj upravi još 2.
siječnja 2013., u kojem službeno pitam Poreznu upravu postoji li neki zakonski temelj za stav Hrvatske
odvjetničke komore da plaćanje prireza ne spada u dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, str. 1), a na koji mi
je Porezna uprava odgovorila (Dokaz 40) davši mi za pravo!
No ta je stvar sada manje bitna, obzirom da je u svojem iskazu na ročištu u ovom kaznenom
postupku održanom 6. ožujka 2018. tužiteljica sama priznala kako je točno da je nakon očeve smrti
1996. do 2002. godine imala (lažno) prijavljeno prebivalište na adresi Domjanićeva 15, 10380 Sv. Ivan
Zelina, lažno međutim pred ovim sudom iskazujući:
„ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu
drugu nekretninu u vlasništvu.“ (Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 4).
Iz ovog navoda tužiteljice koji je lažan i načelno, i konkretno, razvidno je da ona doista svoje
slušatelje, uključujući i ovdje predmetnog suca Blažekovića, iskreno smatra potpunim idijotima koji će
povjerovati u njezinu (implicitnu) laž, da je moguće biti prijavljen tj. imati prijavljeno prebivalište samo
na adresi nekretnine koju netko ima u vlasništvu.
Načelno to je laž, jer u tom slučaju preko milijun građana RH ne bi mogao biti prijavljen nigdje,
a prvenstveno mlađi punoljetnici koji u pravilu nemaju u vlasništvu nikakvu nekretninu, a svi znamo da
tome nije tako, i da oni jesu prijavljeni na adresama nekretnina koje oni nemaju u vlasništvu!
No i u konkretnom slučaju to je laž, jer je tužiteljica u periodu 1991. do 1996. bila prijavljena u
stanu u vlasništvu njezina (tada) prijatelja Irislava Drezge u Varšavskoj 2/III, Zagreb, u kojem je
kontinuirano prebivala, a što za period 1993. do 1996. nepobitno dokazuju čak 2 javne isprave koje sam
ja već priložio u prethodnim disciplinskim i sudskim postupcima:
1) izvadak iz zemljišne knjige KO Sv. Ivan Zelina od 23. 9. 1993. (Dokaz 127-128 – priložen uz Podnesak
od 16. travnja 2018.) u kojem su navedene adrese prebivališta i tužiteljice „Vranković Diane iz Zagreba,
Varšavska 2“ i moja adresa: „Vranković Ante-a iz Ivan Dolca, Jelsa, Otok Hvar“ (Dokaz 127), iz čega
je razvidno da je tužiteljica lagala, jer je od 1991. tj. od 1993. – 1996. bila prijavljena u nekretnini (stanu)
u Zagrebu - Varšavska 2, koju ona niti tada niti ikad prije ili kasnije nije imala u vlasništvu (taj stan je
bio vlasništvo Irislava Drezge), kao i ja koji sam bio prijavljen u vikendici u Ivan Dolcu, Jelsa, otok

15
Sve činjenice i dokumente o tome vidjeti u mom upitu Poreznoj upravi (link: https://www.scribd.com/doc/119374569/Upit-Poreznoj-upravi-glede-zakonske-osnovanosti-slu%C5%BEbenog-stava-
Hrvatske-odvjetni%C4%8Dke-komore-da-u-nepla%C4%87anja-poreza-i-davanja-nema-povrede-du%C5%BEnosti-od) koja mi je u toj stvari dala za pravo (link:
http://www.scribd.com/doc/126075200/Odgovor-Porezne-uprave-na-moj-upit-od-2-1-2013).
16
O HOK-ovu povlačenju Zahtjeva s Ustavnog suda vidjeti: http://www.scribd.com/doc/142172064/Zadnji-dopis-HOK-u-16-5-2013-markerom-su-ozna%C4%8Deni-najva%C5%BEniji-dijelovi (str. 1).

14
Hvar, koju ni ja tada nisam imao u vlasništvu, obzirom da sam joj suvlasnikom postao nakon smrti oca
Dinka 7. 3. 1996. (Dokaz 129), koji joj je bio vlasnik.

2) Drugi nepobitan dokaz da je tužiteljica u svojem gore citiranom iskazu na ročištu održanom 6. ožujka
2018. lagala jest Rješenje o nasljeđivanju od 11. 4. 1996. (Dokaz 129-131), čiju je kopiju dana 1. 7.
1996. ovjerio javni bilježnik Ante Ilić (Dokaz 131) inače prijatelj tužiteljice, koji je tom prigodom
legitimirao tužiteljicu i naveo adresu s njezine legitimacije tj. osobne iskaznice („Zagreb, Varšavska 2“),
pa je i iz te javne isprave izdane temeljem osobne iskaznice tužiteljice s adresom „Varšavska 2, Zagreb“
jasno da je tužiteljica lagala kada je na ročištu 6. ožujka 2018. kazala: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje
prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu nekretninu u vlasništvu.“, jer
navedenu nekretninu u Varšavskoj 2 u Zagrebu ona nikada nije imala u vlasništvu, a svejedno je u njoj
vidimo bila prijavljena (Dokaz 129-131).

Obzirom da je tužiteljici bila poznata moja tvrdnja iz ovome sudu s moje strane još uz podnesak
od 8. kolovoza 2017. priloženog Dokaza 39, str. 11, 1. odlomak odozgo, da je ona još 1989. odselila u
Zagreb u kojem je „do 1996. imala prijavljeno prebivalište u stanu kojeg je kao podstanar čuvala
prijateljima, u Varšavskoj 2 (Dokaz 251, 260, 261)“ jasno je da je tužiteljica točnost te moje tvrdnje
mogla pobiti isključivo javnom ispravom - potvrdom I. policijske postaje Zagreb – Centar da ona (tada:
Diana Vranković) na području nadležnosti te PP tj. općine Centar, pod koju Varšavska ulica br. 2 spada,
nikada nije imala prijavljeno prebivalište, a obzirom da ona takvu potvrdu sudu nije priložila, jasno je
da je svjesno lagala, jer moj navod iz Dokaza 39, str. 11, izvorno utemeljen na ovdje Dokazima 127,
128, 131, a koji su u Disciplinskoj prijavi (o toj prijavi pisao sam u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 64-
66, i za te me moje navode tužiteljica nije tužila, smatrajući ih očito istinitim) i u građanskoj parnici koja je u tijeku
imali brojeve 251, 260, 261, koji se i sada vide u dnu tih dokaza, uopće ni nije pokušala pobijati javnim
ispravama (obzirom da ih za tu očitu laž nije mogla probaviti) već samo „blebetanjem“, po principu
„ako prođe - prođe“.

I) MOJI NAVODI U KNJIZI „PRAVOSUDNA I POLICIJSKA MAFIJA“ ZA KOJE ME


TUŽITELJICA NIJE TUŽILA, IMPLICITE TIME POKAZUJUĆI DA SU ISTINITI
Ono što je u 2. tužbi tužiteljice Dijane Zoričić međutim osobito znakovito je da me tužiteljica
nije tužila za nekoliko mojih ključnih navoda iz iste knjige „Pravosudna i policijska mafija“ koji glase:

- „Svega 3 mjeseca nakon što je otac umro 1996. godine, moja me sestra, iako 20 cm niža, ščepala za
gušu, počela tresti i vikati mi u lice, da će me „ubit, zaklat i uništit“, i da nek`ja „odem po nož da me
ona njime zakolje“ (str. 63)
- „U vremenu koje je uslijedilo uistinu me raznim pravnim manipulacijama i uspjela uništiti: spriječiti u
pravodobnom završetku studija arheologije i povijesti umjetnosti na kojem mi je nakon dobitka
Rektorove nagrade bio obećan posao asistenta, radi čega je moj život postao ovisan o iznajmljivanju 2
apartmana (ukupno 9 kreveta) u vikendici u Ivan Dolcu na Hvaru, u čemu me onda također spriječila
podjelom vikendice, u kojoj je svojoj kolegici pravnici sutkinja Jadranka Jeličić dodijelila „polovicu“
sa 6 kreveta, a meni „polovicu“ s 3 kreveta. Time mi je ta sutkinja nezakonito, a na traženje moje sestre
odvjetnice, osporila pravo na život na način oduzimanja sredstava kojima sam zarađivao za život. No,
tim je svojim traženjem (da mi sud oduzme sredstva za život, što predstavlja osporavanje ljudskog prava
na život) sestra kao odvjetnica – članica Hrvatske odvjetničke komore, radikalno prekršila Kodeks
odvjetničke etike, čl. 6. i 7 što je službeno u novinama potvrdio i HHO.“ (str. 63-64).

15
Članak iz Slobodne Dalmacije od 31. 3. 2012., str. 6

Takvo postupanje tužiteljice (npr. to da ona uopće ne negira činjenicu da mi je osporila pravo
na život!) međutim ne čudi, jer sam u mom podnesku od 4. rujna 2017. ja priložio niz javnih isprava
koje su izdale Privredna Banka Zagreb, Porazna uprava – Ispostava Hvar i Porezna uprava – Ispostava
Sv. Ivan Zelina (Dokazi 41-54) koji nepobitno dokazuju istinitost tog mog, uostalom od HHO-a još
2012. službeno potvrđenog navoda da mi je ovdje tužiteljica osporila pravo na život, a čime je prekršila
čl. 6 i 7. Kodeksa odvjetničke etike: na moje disciplinske prijave od 13. 3. i 13. 9. 2012., kao ni na još
oko 60 dopisa, Hrvatska odvjetnička komora mi još nije, od 2012. do danas odgovorila (vidjeti o tome:
„Pravosudna i policijska mafija“, str. 66-86).

Da nije tragična, ova 2. tužba bila bi smiješna, jer je moj tekst u navedenoj knjizi, dijelovi kojeg
su predmetom ove 2. tužbe, zapravo znanstveni rad koji je prošao čak 2 recenzije, te su svi moji navodi
u njemu provjereni od kolega znanstvenika i od izdavača (mr. sc. Darko Petričić i „Šokrpion“), koji
sasvim sigurno ne bi riskirali eventualne tužbe tj. gubitke u tužbama, te su zato sve brižno provjerili (što
im je uzelo čak 8 mjeseci!), a što sam već istakao još u mojem podnesku u ovom kaznenom predmetu
od 8. kolovoza 2017.

Istu sam provjeru svega što sam u tom tekstu napisao, ja u knjizi čak ZATRAŽIO od svakog čitatelja riječima:

„Važno je naglasiti da je sve ovdje navedene činjenice svakom čitatelju ovih redaka vrlo lako detaljno
provjeriti, i vjerujem da će to svaki odgovorni čitatelj i učiniti, jer se čitava navedena korespondencija i
svi dokumenti nalaze na Internetu.“
(„Pravosudna i policijska mafija“, str. 68)

Ovdje je izrazito važno naglasiti je da sam na str. 84 iste knjige, u odlomku koji glasi:

„Na ovom konkretnom primjeru se vidi da kriminal u Hrvatskoj odvjetničkoj komori (traženje
mita: P. Laban), ima svoje zaštitnike u samoj Komori (L. Andreis i R. Travaš), ali i u USKOK-u (A.
Vrančić, I. Andrić), a da korupcija i kriminal u USKOK-u imaju pak svoje zaštitnike u Ministarstvu
pravosuđa (M. Grubišin).“

…za kriminal poimence prozvao 6 osoba iz Hrvatske odvjetničke komore, USKOK-a i Ministarstva pravosuđa, ali
me, iako sam svima dostavio preslik tog svojeg teksta, nitko od njih nije tužio, što pokazuje da baš nitko od osoba u
mojem tekstu javno prozvanih za kriminal (a na str. 70 sam prozvao i Tamaru Laptoš (USKOK), kojoj sam također
dostavio taj tekst), uopće ne spori da su moji navodi točni, što me ne čudi, obzirom da su bazirani na originalnim
dokumentima koje svatko može vidjeti, jer se nalaze skenirani na linkovima navedenim u fusnotama (bilješkama)
mojega teksta.

16
Knjiga „Pravosudna i policijska mafija“ je imala dobar prijem u javnosti, i – kako sam to već naveo u podnesku
od 8. lipnja 2018. – podijeljena je svim saborskim zastupnicima, pa me jedan od njih, zastupnik saborske većine Marin
Škibola, zainteresirano detaljno ispitivao o toj „mojoj knjizi“ kako ju je nazvao zato jer je moj tekst najveći u njoj, a što
sam u navedenom podnesku dokazao temeljem čak 6 priloženih fotografija, priloženih kao Dokazi 219-221 (po dvije
fotografije na svakoj strani) od kojih ovdje prenosim fotografiju snimljenu kao screenshot s videa „Večernjeg lista“
ispred samog ulaska u Sabor (vidjeti dolje), a koji video spominjem i u ovoj mojoj Obrani na str. 3.

DOKAZ 221: Ispred ulaza u zgradu Sabora – zastupniku Škiboli gestikulacijom tumačim činjenice
iz knjige „Pravosudna i policijska mafija“ (screenshot „Večernji list“ 40/47 sek. videa)
https://www.vecernji.hr/vijesti/na-markovom-trgu-organizirali-sprovod-pravde-1250554

J) OSTALE OČITE SVJESNE LAŽI I MANIPULACIJE TUŽITELJICE ZORIČIĆ U 2. TUŽBI

U „Obrazloženju“ ove svoje 2. tužbe od 24. 3. 2017. odvjetnički tandem Dijana Zoričić (tužiteljica) i Marko
Sinovčić (punomoćnik) naveli su još hrpu sirovih, primitivnih, očitih laži, kaje nisu strogo predmet tužbe, pa ću se na njih
samo kratko osvrnuti:

1) „Liječenje“ koje tužiteljica smatra da treba meni, meni nije potrebno, jer sam ja prema nalazima specijalista
iznadprosječno psihički zdrav (Dokaz 95-96).
Liječenje međutim jest potrebno tužiteljici koja sama za sebe tvrdi – pozivajući se na specijalističke nalaze koje
je priložila - da je psihički bolesna, smatrajući to čak dokazom u svoju korist (Podnesak od 20. travnja 2018., str. 13 i
Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji navod)), a, što Prekršajni sud u Hvaru međutim nije baš tako uzeo, pa je
tužiteljica taj postupak i prvostupanjski i drugostupanjski izgubila (Dokaz 4 i 5), o čemu je ovdje već bilo govora na str.
1-2. Tužiteljica se zapravo i liječi tj. posjećuje psihijatra još od sredine 1980-tih, što u tijeku ovog postupka nije sporila
(vidjeti podnesak od 20. travnja 2018., str. 13)!
2) Laž je da su moji inkrimirani navodi laži, a da je tome tako, dokazao sam ovdje na str 9-14 temeljem preko
stotinu dokaza, pretežito javnih isprava.

17
3) Nije „naivno“ „pobijanje samog sebe“ moj navod da je tužiteljica živjela hoštaplerski (bunde i dr., detaljno
dokazano u ranijim postupcima – Dokaz 55, str. 12) dok je obitelj živjela vrlo skromno.
Ovdje kao Dokaz 16 priložene dvije gornje fotografije tužiteljice u dvjema različitim bundama dokazuju da je
tužiteljica doista živjela hoštaplerski, o čemu svjedoče i putovanja, npr. u London (Dokaz 113), a pod tim da je obitelj
živjela skromno, mislio sam na činjenicu da se npr. na zajedničkoj hrani krajnje štedjelo – otac ju je donosio iz menze
osnovne škole (tada se zvala: Miloje Pavlović) u kojoj je radio, te na činjenicu da se zajednički živjelo u montažnoj baraci
(Dokaz 115/B).
Dakle jasno je da je tužiteljica istodobno i neinteligentna, i da laže.
4) Laž je da je moja „konstrukcija“ da je tužiteljica odgovorna za smrt majke i oca. Da je ona za to odgovorna,
na način nepružanja nužne pomoći, vrlo sam detaljno dokazao ovdje na str. 4-8, i 12
5) Paranoidna je podvala da ja „nikako da počnem živjeti svoj život“: da je upravo obratno vidi se iz gomile tužbi
tužiteljice protiv mene (npr. dokazi Dokazi: 4, 5, 8-9 te 10 (2 lista!)), i lažne prijave: vidjeti ovu Obranu, str. 42 i 49, te
čak 3 kaznene tužbe koje su ovdje objedinjene u 1 predmet (izvorno su to bili predmeti: K-20/2017, K-439/17 i K-
1218/17). Takvo svoje obijesno, patološko i zvjersko postupanje je tužiteljica najavila još 1994. godine (vidjeti ovdje str.
2, zadnji odlomak)
6) Implicirajući da hrvatsko pravosuđe nije korumpirano, i da ja dakle krivo tvrdim da jest, tužiteljica se
raskrinkava kao lažac i manipulator čak i pred malom djecom, jer i mala djeca znaju da je naše pravosuđe najgore u EU.
Prema OVOGODIŠNJEM istraživanju Europske komisije hrvatsko pravosuđe je prvi puta u povijesti završilo na zadnjem
mjestu u EU, čak ispod i inače najnakaradnijeg bugarskog: vidjeti link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvati-od-
svih-u-eu-najmanje-vjeruju-pravosudju/2000769.aspx

O tome uostalom stalno govore i sami suci kao Mislav Kolakušić, Željko Rogić, Ivan Turudić. Turudić je npr. pred
par mjeseci rekao: „Na hrvatskim sudovima građani ne znaju što mogu očekivati – nevini mogu biti osuđeni, a krivi
oslobođeni, što je zapravo samo po sebi katastrofa.“ (Link: http://customtshirtstore.net/video2/XAdnzkq7_mM/Turudi%C4%87-priznao-U-
Hrvatskoj-nevini-mogu-biti-osu%C4%91eni-a-krivi-oslobo%C4%91eni
Da je hrvatsko pravosuđe općepoznato kao korumpirano, pokazuje i lakoća s kojom je Večernji list kao presudu
očito po vezi (Dokaz 142) ismijao presudu sutkinje Maje Matković u korist tužiteljice, a kojom sam ja osuđen na 45 dana
zatvora(!) za „verbalni napad preko tiska“ (Dokaz 144 - prvi red na stranici) prekršaj koji uopće u zakonu ne postoji kao
prekršaj, jer ga je nemoguće počiniti.
Da tužiteljica i dalje računa na korumpiranost, ali i na krajnju glupost djelatnika hrvatskoga pravosuđa, što je
uvredljivo ali i krajnje drsko, dokazao sam ovdje u Uvodu na str. 2, pod: III.!

18
7) Paranoidna je laž da svi mediji (novine, televizija i knjige) objavljuju moje „uvredljive i klevetničke“ navode o
tužiteljici za koje da „ne postoje ni najmanji dokazi“.
Kada stvarno dokazi ne bi postojali, ne bi bilo potrebe za nakaradno i u biti zvjersko traženje odvjetnika Marka Sinovčića
da sud odbaci sve moje dokaze, iako za to nije naveo nikakav razlog niti temelj (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 2).
Riječ je dakle o radikalno zlom i neprikriveno pokvarenom, destruktivnom zahtjevu kojim je morbidno drski Sinovčić
javno pokazao da uz dokaze koje sam dao shvaća da njegova stranka nema ni 0% šanse dobiti 3 tužbe koje je protiv
mene podnijela, te je tražio od ovog suda da ih tek tako, iz njegovog ćefa odbaci, čime je pokazao krajnji prijezir prema
ikakvom integritetu ovog suda.
Iz ovog navoda je očito da tužiteljica živi u nekom svojem svijetu u kojem postoji samo ono što ona kaže da
postoji, jer sam ja ovdje priložio oko 330 strana dokaza da je sve što sam naveo istinito, što su svojim presudama
uostalom verificirala već 4 suda, a i sama izjava da svi mediji kleveću tužiteljicu „bez dokaza“ podsjeća na vic (koji
spominjem i ovdje na str. 51) u kojem neki vozač vozi po autoputu u pogrešnom smjeru i kad na radiju čuje da jedan
luđak vozi po autoputu u pogrešnom smjeru uzvikne: „Ma što jedan, pa svi voze u pogrješnom smjeru!“. Da nije
psihopatološko, vulgarno-rušilačko, nezakonito, štetničko i vrlo opasno, takvi postupanje (tužiteljice) bi bilo dakle –
podsmjeha vrijedno.
8) Laž je i da privatna tužiteljica na moje izjave „godinama nije reagirala“: reagirala je tužbama koje je u početku
dobivala ali nakon što su te presude u njezinu korist (prvostupanjska 2011. (Dokaz 143-144) i drugostupanjska 2012.)
od uglednog „Večernjeg lista“ javno ismijane kao presude očito po vezi, (Dokaz 142), jer sam njima osuđen na 45 dana
zatvora(!) za u zakonu nepostojeći prekršaj „verbalni napad preko tiska“, sve tužbe od 2013. do danas, Dijana Zoričić je
pravomoćno izgubila (Dokazi: 4, 5, 8-9 te 10 (2 lista!)), što tijekom cijelog ovog postupka pokušava svojim autističnim
ponašanjem prikriti, a na što sam upozorio već u mom odgovoru na 1. tužbu (ovdje str. 4-7).

19
ODGOVOR NA 3. TUŽBU
(Sažetak kojim su obuhvaćeni: Odgovor na 3. tužbu od 3. studenog 2017. i Podnesci od 6. ožujka i 5. travnja 2018.)
(Ostali lažni navodi tužiteljice, koji su izneseni u iskazima na ročištima od 3. studenog 2017. nadalje, dokazani su
kao naočigled lažni u ovoj pisanoj obrani niže na str. 33-52)

3. tužba tužiteljice Dijane Zoričić protiv mene ujedno je i naj zlija tj. najzlonamjernija i najpodlija od sve 3, jer je
njome de facto tužena i krajnje pokvareno oklevetana tužiteljičina i moja majka Anica.
Tužiteljica naime nije uspjela u svojoj nakani iz 1. tužbe da ovome sudu „proda foru“ tj. da ga uvjeri da je ona
bila pre mlada da bi napravila takvo zlo majci koje je učinila: da ju dovede u tako veliki očaj da ona počini samoubojstvo!
U tome nije uspjela (iako je i u 3. tužbi, ignorirajući moje davno prije iznesene dokaze da je riječ o laži, u tu priču
pokušala uvjeriti ovaj sud), jer sam ja tu njezinu tvrdnju raskrinkao kao vulgarnu laž već u mom odgovoru na 1. tužbu
napisanom u samo 1 dan (Odgovor na 1. tužbu od 1. ožujka 2017., str. 2-3) i to s 3 neoborive činjenice:
1) tužiteljica tad nije imala „samo 16 godina“, nego 16 godina i 8 mjeseci, ali je još bitnije da:

2) svjedokinja Marica Gagić je potvrdila na sudu da je tužiteljica prije majčine smrti učinila upravo navedeno
(odrekla se pred CZSS majke i time ju navela na suicid – Dokaz 3), te je svjedokinja Gagić tužiteljicu koja ju je
radi tog iskaza tužila, tražeći maksimalnu kaznu od 5 godina zatvora, pravomoćno dobila na sudu (Dokaz 10),
koji je k tome ustanovio da je tužiteljica u svojoj tužbi vrlo sirovo i očito lagala (Dokaz 9)!

3) Člankom „Sve više djevojčica tuče svoje roditelje“ (Dokaz 11) u kojem specijalistica prof. dr. Jasminka Zloković
ističe da „agresivno ponašanje djece može se uočiti već u četvrtoj godini života, a već s deset do dvanaest
godina nasilje prema roditeljima može eskalirati. … Najčešći su ipak primjeri nasilja u 16. ili 17. godini života“
(Dokaz 12 – podcrtano) tj. upravo u dobi u kojoj je bila tužiteljica!

Vidjevši da joj podvala, „bila sam previše mlada da bih bila tako pokvarena“ (a na koju podvalu sutkinja sada
Županijskog suda u Zagrebu Jasna Galešić nije nasjela – vidjeti Podnesak od 13. 3. 2017., 3. odlomak odozdo) nije
uspjela, tužiteljica Dijana Zoričić je „promijenila ploču“ te je odjednom počela na sudu tvrditi da je njezina i moja majka
zapravo bila luda tj. dapače: „dugogodišnji duševni bolesnik“, a što je privatno tvrdila godinama, ali se tek sad tu svoju
drsku zvjersku klevetu napokon okuražila i javno iznijeti (3. tužba, str. 2/A), okitivši tu svoju tužbu s cijelim arsenalom
slično morbidnih, no za nju vrlo karakterističnih drskih, očitih laži (vidjeti Odgovor na 3. tužbu, str. 7-9).

Što se formalnih inkriminacija mojih izjava iz te tužbe tiče:


da je tužiteljica :

1) Glede pok. majke Anice: „našu majku navela na samoubojstvo ….“ i da je „… iz majčine … smrti za koj(u) je
na naveden način izravno odgovorna, izvukla veliku materijalnu korist…“ (Dokaz 60, tj. Tužba od 12. 9.
2017., str. 1) “ - tu sam činjenicu temeljem priloženih javnih isprava (iskaza svjedoka, zapisnika i
pravomoćnih presuda) i dr. dokazao kao nepobitnu istinu već u mom odgovoru na 1. tužbu, i sukcesivnim
podnescima, kako je to navedeno u ovoj Obrani na str. 4-8.

2) Glede pok. oca Dinka: „ocu iz razloga koristoljublja odbila pružiti nužnu pomoć“ i da je „iz …očeve smrti, za
koj(u) je na navedeni način izravno odgovorna, izvukla veliku materijalnu korist“ – tu sam činjenicu ovdje
dokazao već na str. 12-14 pod: E, F, G, H (tu je dokazano namjerno lažno prijavljivanje prebivališta), kao i u
Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017., u kratkom odlomku koji ovdje prenosim:

20
„O čemu je točno riječ glede tužiteljičine lažne prijave prebivališta u Zelini, čime je tužiteljica iz očeve
smrti izvukla veliku materijalnu korist, opisano je u Dokazu 39, str. 11-13. Ukratko, brojni priloženi dokazi
dokazuju da tužiteljica Dijana Zoričić nije prebivala u ruševnoj montažnoj baraki od 41 m2 (Dokaz 39, str. 27)
u isto vrijeme dok je vozila skupi Ford Mondeo (Dokaz 39, str. 29) i osiguravala inventar u svom stanu u
Zagrebu (u kojem je zapravo živjela) na 40.000,00 eura (Dokaz 39, str. 25), a da u stanu u Zelini nije prebivala
vidi se i iz nekoliko desetaka „Obavijesti o prispijeću pošiljke“, koje pošiljke nije podigla jer u tom stanu uopće
i nije prebivala (Dokaz 39, str. 30-34). Da tužiteljica u Zelini nije stanovala, ni prebivala, već da me tu došla
napasti, vidi se i iz tadašnje Izjave Policiji od 2. 9. 2002. (Dokaz 39, str. 15), te mnogobrojnih ostalih neospornih
dokaza (Dokaz 39, str. 1-48).“ (tu je dokazano namjerno lažno prijavljivanje prebivališta i da je iz toga tužiteljica
izvukla veliku materijalnu korist na način neplaćanja zagrebačkog gradskog prireza punih 7 godina, a što mi ja
još 1996. sama objasnila da je svrha te lažne prijave!).
Isto je uostalom sudski dokazano još u mom podnesku od 24. 2. 2014. (ovdje Dokaz 55, str. 5, 3. odlomak) u
predmetu kojeg sam pravomoćno sudski dobio (Dokazi 4-5) u odlomku koji glasi:

„Slično kao u majčinom, ovlaštena tužiteljica je nažalost postupila i u očevu slučaju, sada kao
profesionalna odvjetnica, odbivši za spas očeva života prodati svoj dio u nedovršenoj kući u Zelini (naslijeđen
iza majke koje se pismeno odrekla) čime je onemogućila čitavu prodaju a time i spas očeva života (nesuđeni
kupac g. Matura se takvom njezinom bešćutnom postupanju godinama kasnije čudio!). Tata je radi toga cca 18-
20 mjeseci kasnije nego da je ta nedovršena kuća prodana otišao na hitnu operaciju srca, u puno lošijem stanju
nego da je otišao 18 mjeseci ranije, te je na operaciji doživio infarkt i nedugo potom umro. Ovlaštena tužiteljica
je i iz takvog tragičnog slijeda događaja izvukla obimnu materijalnu korist, samo mjesec dana nakon očeve smrti
(umro u 57. godini – vidjeti sliku dolje, ja sam tada imao 23 godine) lažno prijavivši svoje prebivalište u Sv.
Ivanu Zelini, kako na svoju odvjetničku kancelariju u Zagrebu u kojoj je tada imala 5 zaposlenih ne bi plaćala
prirez (detaljno o tome ovdje: Dokaz 39 (str. 1-48) i Dokaz 40), a što joj pok. otac kao poštenjačina za života
nije odobravao.“
Da je tužiteljica doista utajivala zagrebački gradski prirez, potvrdila je čak i Hrvatska odvjetnička komora, koja
međutim u tome nije vidjela ništa sporno(!), što joj se toj Komori kasnije vrlo teško obilo o glavu!

Tu sam stvar detaljno iznio u mom tekstu u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, i to u poglavlju pod naslovom:
„HOK službeno iskazuje da odvjetnici nisu dužni plaćati poreze i davanja“, na str. 64-66 knjige, kako slijedi:

„Obzirom da mi je lišavanjem sredstava za život osporeno pravo na život, koncem 2009. sam pred sudom u
Starom Gradu na Hvaru, na kojem je to nezakonito učinjeno, stupio u štrajk glađu, u kojem sam tada bio izgubio
preko 20 kg, ali sam shvatio da situacija nije dovoljno jasna, te sam stoga odlučio poslušati savjet odvjetnika i
sudaca koje poznajem, te sam svoju biološku sestru u siječnju 2010. prijavio HOK-u radi spomenute utaje prireza
- prijavila se na očev ruševan stan u Zelini, iako je stanovala u luksuznom stanu u Zagrebu čiji je inventar
osigurala na 40.000 eura. Tom prijavom htio sam doći do dogovora, jer u tom času, svega 5 mjeseci nakon ljetne
sezone iznajmljivanja još nisam imao dovoljno nepobitnih dokaza da mi je biološka sestra doista oduzela
sredstva za život i da ubuduće nemam od čega živjeti, što se na mojim potvrdama o imovnom stanju vidjelo tek
od sredine 2010. godine, sve do danas. Međutim, Disciplinsko tužiteljstvo Hrvatske odvjetničke komore je
odbacilo moju prijavu sa šokantnim obrazloženjem da neplaćanje poreza i davanja - koje HOK uopće nije
negirao, jer je to bilo detaljno dokazano s 95 dokaza (ovdje: Dokaz 39, str. 15-35 (često po 4 dokaza na istoj
strani)) - ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva, što je HOK-u službeno pismeno ustvrdio čak 2 puta: 10. i
12. svibnja 2010. (ovdje Dokaz 39, str. 36 i 37).17
Tu svoju šokantnu drskost i aroganciju HOK je 2013. platio muklim povlačenjem njihova zahtjeva za ocjenom
ustavnosti Zakona o fiskalizaciji, što su iz HOK-a učinili kada su shvatili da sam njihove službene isprave od
10. i 12. 5. 2010. - u kojima dvaput implicite tvrde da neplaćanje prireza koje nisu negirali ne predstavlja povredu

17
Sve činjenice i dokumente o tome vidjeti u mom upitu Poreznoj upravi (link: https://www.scribd.com/doc/119374569/Upit-Poreznoj-upravi-glede-zakonske-osnovanosti-slu%C5%BEbenog-stava-
Hrvatske-odvjetni%C4%8Dke-komore-da-u-nepla%C4%87anja-poreza-i-davanja-nema-povrede-du%C5%BEnosti-od) koja mi je u toj stvari dala za pravo (link:
http://www.scribd.com/doc/126075200/Odgovor-Porezne-uprave-na-moj-upit-od-2-1-2013).

21
dužnosti odvjetništva iz čega jasno proizlazi da odvjetnici, po mišljenju HOK-a, nisu dužni plaćati poreze i
davanja - poslao tadašnjem ministru financija Slavku Liniću18 kao i ravnateljici Porezne uprave koja mi je dala
za pravo, te kada su shvatili da im za takav drzak i arogantan stav baš nitko, pa čak ni već tada javno
kompromitirani, zloglasni Ustavni sud RH, ne može i neće dati za pravo.“
Važno je istaknuti da iako me u svojoj 2. tužbi tužiteljica tužila za moje druge navode iz te knjige, nije me tužila
i za ovaj upravo navedeni koji se nalazi na str. 64-66 knjige „Pravosudna i policijska mafija“, pa samim time i njezina
tužba u dijelu od: „Što se tiče smrti oca Dinka“ (2. tužba, str. 1) do „ne bi plaćala [zagrebački gradski] prirez“ ulazi u
kontradikciju, jer me u tom dijelu tužila za moje navode da ocu nije pružila nužnu pomoć i da je iz toga izvukla korist,
no za nastavak gdje nepobitno dokazujem da tu stvar HOK nije uopće niti sporio, nije me tužila (jer nije htjela da se
otvori i to po nju krajnje štetno pitanje HOK-ova nesporenja njezine utaje prireza), pa je jasno da je riječ o manipulaciji,
i očitoj svjesnoj lažnoj optužbi.

SVOJOM 3. TUŽBOM FORMALNO PRDNJETOM PROTIV MENE, TUŽITELJICA JE ZAPRAVO


(OP)TUŽILA POKOJNU MAJKU ZA „DUGOGODIŠNJU DUŠEVNU BOLEST“, ALI 50
INDIREKTNIH DOKAZA I 2 IZVORNA NALAZA SPECIJALISTA POKAZUJU DA JE TO LAŽ!

No, kako sam to naveo već na početku ovog mog odgovora na 3. tužbu, tom tužbom sam samo formalno tužen
ja, a zapravo je tužena pok. mama Anica, koja je tom klevetničkom tužbom optužena da je bila „dugogodišnji duševni
bolesnik“.
Da je riječ o sotonističkoj izmišljotini tužiteljice protiv vlastite, ali i moje majke, vrlo sam detaljno dokazao još u
„Odgovoru na 3. tužbu“, predanom ovome sudu na ročištu 3. studenog 2017.
Obzirom da je međutim ovaj sud na traženje tužiteljice tražio pribavu dodatnih (zapravo nepotrebnih jer sam ja
specijalističku dokumentaciju – majčin karton (Dokaz 91-92) već priložio!) spisa iz bolnice Sestara Milosrdnica (prije: KB Dr.
Mladen Stojanović) i da su ti dokumenti dodatno potvrdili činjenicu da je pok. mama Anica bila psihički zdrava, tj. da
uopće nije bila duševni bolesnik, a kamoli „dugogodišnji“ kako je tužiteljica u svojem patološkom zanosu usmrćivanja
(kleveta je pravno gledajući duhovno usmrćivanje) vlastite majke koju je 1982. ionako navela na suicid(!), ovdje ću kao svoj
odgovor na tu lažnu optužbu protiv svoje pok. majke prenijeti sadržaj podneska od 6. ožujka 2018. u kojem sam se na
jednom mjestu osvrnuo na sve dokaze da je drska, sotonistička tvrdnja tužiteljice da je pok. mama Anica, bila
„dugogodišnji duševni bolesnik“, a kojom tvrdnjom tužiteljica na krajnje ogavan i nacistički zao način lažno pokazati da
je zapravo i dobro da je moju i svoju majku navela na samoubojstvo, jer da je mama, eto, kao, „bila dugogodišnji duševni
bolesnik“.
Dokazi da moja i tužiteljičina majka nije bila „dugogodišnji duševni bolesnik“ koje sam
priložio i predložio, krajnje su detaljni i sačinjavaju čak 3 veće skupine:

1) Indirektni materijalni dokazi iz perioda 1978.-1982. (Dokazi 22, 28 i 64-97) koji dokazuju da je moja
i tužiteljičina majka zadnjih 5 godina života bila puno prezaposlena da bi dospjela biti „duševni
bolesnik“:

1978. – Republička izložba Flora i fauna Jadrana, na kojoj je mama kao likovni pedagog dobila
3. nagradu (Dokaz 64-66)
- „Školske novine“ izvješćuju da je mama dobila nagradu (Dokaz 67)
- Likovno uređuje školski časopis „Mladost“ (Dokaz 68)
- Slike – popis iz dnevnika rada (Dokaz 55, str. 47 i Dokaz 28, br. 3)
1979. - Izlaže na 33. izložbi slikara i kipara Hrvatskog zagorja i Međimurja (Dokaz 69)

18
O HOK-ovu povlačenju Zahtjeva s Ustavnog suda vidjeti: http://www.scribd.com/doc/142172064/Zadnji-dopis-HOK-u-16-5-2013-markerom-su-ozna%C4%8Deni-najva%C5%BEniji-dijelovi (str. 1).

22
- Elaborirana ponuda za murale na temu Varaždina u poslovnici Ljubljanske banke u
Varaždinu (Dokaz 71-73)
- Novinski članak o majčinom radu na muralima u Ljubljanskoj banci Varaždinu (Dokaz
74)
- Slike – popis iz dnevnika rada (Dokaz 55, str. 47 i Dokaz 28, br. 3, 4)

1980. – Fantastična Radna karakteristika koja dokazuje da je mama bila izrazito uspješan
nastavnik (Dokaz 75)
- Izlaganje o izložbi „Šume, parkovi i voćnjaci“ (Dokaz 76-78)
- Isplata za likovno uređivanje prvog broja lista „Zdravo“ (Dokaz 79)
- Uređivani list „Zdravo“ - naslovnica (Dokaz 80)
- Zbirka pjesama „Gdje je zemlja i gdje je nebo“ koju je mama ilustrirala s 35 crteža i
akvarela (Dokaz 81-82)
- Izlaganje o radu na ilustracijama za zbirku pjesama „Gdje je zemlja i gdje je nebo“
(Dokaz 83-84)
- Prikaz zbirke pjesama koju je mama ilustrirala, u „Vjesniku“ koji je tada imao nakladu
oko 100.000 primjeraka, koji donosi krajnje pozitivno mišljenje glasovitog likovnog kritičara
Matka Peića: "U povijesti našeg modernog likovnog ilustriranja, ova bi knjiga mogla poslužiti
kao primjer dobre suradnje pjesnika i slikara." (Dokaz 85)
- Likovno uređuje školski časopis „Mladost“ (Dokaz 86)
– Slike - popis iz dnevnika rada (Dokaz 55, str. 47 i Dokaz 28, br. 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8 )
1981. - Ana Marija Markušić: Predavanje za II. stručni aktiv likovnog odgoja (Dokaz 87-89)
- Narudžba poznate povjesničarke umjetnosti Ivy Lentić Kugli (biografija na:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivy_Lenti%C4%87-Kugli) za ilustracije varaždinskih portala (Dokaz
90) Ova narudžba koja je u času smrti bila u procesu ispunjavanja (Dokaz 28, br. 2 – crtež iz
navedenog ciklusa o baroknim portalima) je jedan on krajnje neoborivih dokaza da mama Anica
nije bila „dugogodišnji duševni bolesnik, da se dugo liječila na psihijatrijskom odjelu KB
„Sestre Milosrdnice“ u Zagrebu“ i da je „prije suicida 7. ožujka 1982. godine čak tri puta isti
pokušala“ – kako to tvrdi ovdje tužiteljica. Da je bilo što od toga istina, sigurno je da ove
narudžbe (Dokaz 90) i fantastične radne karakteristike iz 1980. (Dokaz 75) ne bi bilo.
- Slike - (Dokaz 28, br. 9, 11, 13, 14)
- Dnevnički zapis od 9. 12. (Dokaz 55, str. 43)

1982. (siječanj-veljača)
- 29. siječnja 1982. – vrlo nadahnut dnevnički zapis o ljepoti života ali i tuzi i bolu (Dokaz
22)
- nedovršeni autoportret sa sinom Antom (Dokaz 97)

– tj. svime time je mama bila puno prezaposlena a da bi stigla biti luda tj. „dugogodišnji duševni
bolesnik“.
Uostalom, ona pred samu smrt ne bi dobivala narudžbe od najvećih stručnjaka i najeminentnijih
sugrađana (Ivy Lentić Kugli - Dokaz 90) da je bila luda tj. „dugogodišnji duševni bolesnik“ kako
tužiteljica to svjesno lažući, zlobno tvrdi. Već sami ovi indirektni dokazi posve su dovoljni da nepobitno
i bez imalo dvojbe dokažu da tužiteljica (i) u toj tvrdnji svjesno laže.

2) Tada (Odgovor na 3. tužbu, 3. studeni 2017., str. 1-2) od mene predloženi svjedoci: dr. Štefica Mašić,
sutkinja Višnja Lazarin, dr. Ivana Smoljanec Žužić, Sandra Litvić, odvjetnik Ivica Crnić, prof. Branimir
Besak, med. sestra Marica Gagić - o saslušanju kojih se sud 23. studenog 2017. nije očitovao, i 6. 3.

23
2018. predloženi svjedoci: prof. dr. Eduard Kušen, Vile Velebita 36, 10 000 Zagreb i dr. Marin
Rojnica, Burkovo bb, 21465 Jelsa – kojeg je predložila i tužiteljica, a po potrebi i prof. Damir Aljinović,
Remetinečka cesta 9, 10000 Zagreb [Sud nije prihvatio niti jedan od tih mojih prijedloga – Zapisnik od
6. ožujka 2018., str. 3-4 - a predloženu Šteficu Mašić je naknadno prihvatio, ali na prijedlog tužiteljice
Dijane Zoričić (Zapisnik od 20. travnja 2018., str. 2)].
Ovaj sud međutim nije istovjetno postupao u situaciji kada je tužiteljica odustala od svjedoka
dr. Marina Rojnice, a ja sam tada zatražio njegovo saslušanje (Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 3) i u
istovjetnoj situaciji u kakvoj je prihvatio tužiteljičinu svjedokinju dr. Mašić, mog svjedoka dr. Rojnicu
nije prihvatio, što pokazuje naočigled nejednak pristup ovoga suda, a u korist svoje kolegice pravnice
(odvjetnice), tužiteljice Dijane Zoričić i njezinog punomoćnika, odvjetnika Marka Sinovčića (tj.
„kolegijalnu“ sinergiju suca i dvoje odvjetnika) a protiv mene, Ante Vrankovića – neuke stranke, što je
primjer svega onog po čemu je hrvatsko pravosuđe i inače glasovito.
Time se pokazalo da je prijetnja koju mi je tužiteljica iznijela još u lipnju 1994.: da će me uništiti
putem suda i da će joj kolege iz pravosuđa u tome pomoći tj. biti na njezinoj strani, bila savršeno točna,
no vjerujem da su bile točne i riječi koje sam ja tada kazao: „Neće oni tebi moć biti na tvojoj strani
koliko će tebi trebat.“ (vidjeti o tome: Podnesak od 13. ožujka 2017.) i još uvijek vjerujem da sam tada
točno kazao, jer su i drugi sudovi na razne načine „kolegijalno“ pogodovali svojoj kolegici Dijani
Zoričić, ali su na kraju sudili protiv nje, čak simbolično poništavajući svoje ranije (od medija ismijane)
nezakonite nakaradne presude u njezinu korist, o čemu sam ovdje već govorio npr. na str 3, 6, 18.
Srećom, pokazalo se da svjedoci na okolnost duševnog zdravlja moje pok. majke nisu relevantni,
jer o tome postoje nepobitni izborni nalazi specijalista, kako slijedi dolje pod: 3) A-B.

3) Izravni materijalni dokazi – medicinski nalazi:


A) majčin zdravstveni karton iz bolnice dr. Mladen Stojanović koji pokazuje da moja i tužiteljičina
majka Anica UOPĆE NIJE IMALA NIKAKVU DIJAGNOZU (vidjeti ovdje u prilogu iznova
priloženi Dokaz 91 – vidi se da je polje „12. Dijagnoza“ iako ima 3 retka za ispunjavanje ostalo
POTPUNO PRAZNO!), da je prvi put u životu psihijatru došla 22.XII 1981. (Dokaz 91 – pod 14.), da
je psihijatra posjećivala ukupno 2 mjeseca (Dokaz 92), da nije imala pripisane nikakve lijekove
(Dokaz 92), te da je u času smrti predavala djeci u školi (Dokaz 92). Radi tih je činjenica koje na
najdirektniji uopće mogući način izravno pobijaju (svjesno lažne) navode tužiteljice o mojoj i njezinoj
mami kao o „dugogodišnjem duševnom bolesniku“, punomoćnik tužiteljice je na ročištu 23. studenog
2017. zatražio da se iz mojih dokaza izuzme (i) prva strana majčina kartona kod prim. dr. N. Laziča, a
ostavi druga stranica istoga kartona tj. istoga lista papira(!) jer prva stranica pokazuje da mama uopće
nije bila duševno bolesna a kamoli „dugogodišnji duševni bolesnik“ jer je psihijatra kao zdrava osoba
(bez dijagnoze) posjećivala svega 2 mjeseca.
Takvim neetičnim a i zakonski neutemeljenim traženjem odvjetnik Sinovčić je javno pokazao krajnji
prijezir prema inteligenciji i časti predmetnoga suca Blažekovića, zatraživši da taj sudac kao dokaz
prihvati drugu stranicu istog papira (kartona), ali ne i prvu (sic!).
Obzorom da je znao da se s moje strane sve javne isprave u ovom postupku objavljuju na
Scribdu (Internetu) i da se ondje dobro čitaju, odvjetnik Sinovčić je na opisani način od suca Blažekovića
- slikovito rečeno - zatražio da sebe polije benzinom i zapali šibicu (tj. da javno uzme kao dokaz drugu
stranu iste javne isprave (liječničkog kartona), a ne i prvu) pokazujući da je svjestan da bez toga da u
ovom postupku sudac javno napravi od njega traženu krajnje gnjusnu radnju (suludiju i od postupanja
„cirkusantice“ Maje Šupe), on ne može dobiti ovaj postupak.
No, sudac Blažeković je logično odbio tim „kolegijalnim samospaljivanjem“ spašavati
tužbu u kojoj odvjetnica u svojoj 3. kaznenoj, a ukupno 9. tužbi, preko brata kojem je osporila pravo na
život (Podnesak od 4. rujna 2017., str. 1 – članak HHO: Ante Vranković je u pravu i Dokazi 38-54)
zapravo tuži mrtvu majku, koju je - sudski dokazano - (iz koristoljublja) navela na samoubojstvo, a u
nadi da će tako vlastitu majku nakon 36 godina od smrti u koju ju je svjesno poslala, uspjeti uz pomoć

24
svojih kolega javno proglasiti luđakinjom, te tako uvjeriti javnost da je prirodno da joj se mama ubila tj.
da je u neku ruku i dobro, tj. „humano“ 19 da ju je ona navela na samoubojstvo.
Pametnomu dosta.

B) Majčino otpusno pismo iz bolnice dr. Mladen Stojanović od 14. 12. 1981. (ovdje: Dokument I, ovaj
spis str. 289) iz kojeg nepobitno proizlazi da je moja i tužiteljičina majka bila duševno posve zdrava
osoba:

„…mišljenja smo da još uvijek ne postoje sigurni znaci jednog endogenog procesa, pa je ovo stanje
shvaćeno kao psihotična epizoda u specifičnoj životnoj situaciji.“
Šef odjela socijalne psihijatrije
Prim. dr. N. Lazić

Dakle nije bilo uopće nikakve „duševne bolesti“, a kamoli „dugogodišnje“ kako je to tužiteljica
u svojoj. 3. tužbi lažno navela. Uostalom nakaradna je implicitna tvrdnja tužiteljice da bolnice puštaju
van „dugogodišnje duševne bolesnike“ da rade s osnovnoškolskom djecom (Dokaz 92) i tako nešto
može tvrditi samo zla i poremećena osoba.

Međutim ovdje svakako valja priložiti materijalni dokaz da navod prim. dr. Lazića o mojoj majci
koja je „primljena kao hitan slučaj u uzbuđenom stanju, uz produkciju paranoidnog trenda, naročito
prema suprugu“ faktografski nije točan a samim time niti uvodni navod Otpusnog pisma o
„paranoidnom trendu“.
Osoba koju je ovdje prim. dr. Lazić naveo kao supruga moje majke Anice, moj otac Dinko
Vranković, uopće nije bio suprug moje majke. Ona se od njega, na njeno dugo inzistiranje razvela još
1979. godine, tj. oko 2 i pol godine ranije(!), a što je uostalom i tužiteljica sama navela u svojem iskazu
od 23. studenog 2017. (Zapisnik, str. 3), riječima: „mama i tata su bili rastavljeni“. Tu činjenicu odražava
i Dokaz 7, tj. javna isprava CZSS Sv. Ivan Zelina od 2. 6. 2015. iz koje je razvidno da je mama (nakon
razvoda) vratila svoje djevojačko prezime – Markušić, te da je (nakon razvoda) donošena odluka o
povjeravanju na čuvanje i odgoj (tj. pučki rečeno – o podjeli djece), koja je 8. 3. 1982. tj. 7 dana nakon
mamine smrti 1. 3. 1982. (Dokaz 93) zbog tog tragičnog događaja izmijenjena.
Konkretan materijalni dokaz koji izravno pobija preciznost dijela tvrdnje prim. dr. Lazića: „…uz
produkciju paranoidnog trenda, naročito prema suprugu“ je majčin Izvod iz matične knjige umrlih,
ovdje priložen kao Dokument II, koji dokazuje da moj otac majci tada više uopće nije bio suprug – jer
je ona točno navedena kao „razvedena“ - te da je njegov pogled na njezino stanje bio faktografski a onda
i smisaono djelomice netočan.
Što se zapravo tada, koncem kolovoza i početkom rujna 1981. bilo dogodilo, opisao sam još u
svojem podnesku Prekršajnom sudu u Hvaru od 24. veljače 2014. (sud je u tom predmetu presudio u
moju korist = presuda je priložena u ovom predmetu kao Dokaz 4) priloženom u ovaj predmet 3.
studenog 2017. kao Dokaz 55, i to na str. 19-20:

„Ovdje je bitno pojasniti kako to da se dogodilo da je pok. mama uopće posjećivala psihijatra.
Ukratko, riječ je o tome da se ona zbog brojnih neslaganja, uzrokovanih razlikama u njihovom
dalmatinskom (tata) i kontinentalnom (mama) temperamentu i odgoju, rastala od oca 1979. godine. Tada
su podijelili imovinu na način da je ocu pripala vikendica u Ivan Dolcu na Hvaru, a mami kvadraturom
veća nedovršena kuća u Zelini i trošni montažni stan (Dokaz 2, str. 131) u kojem je obitelj do tada

19To je svakako „humanizam“ alla Marijan Hanžeković Link: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10213343872824904&set=pb.1640917153.-


2207520000.1519913637.&type=3&theater

25
živjela. Obzirom da je mama za kuću trebala plaćati kredit koji joj je uzimao velik dio plaće, te da je
stoga tata imao više novaca, ovlaštena tužiteljica se prigodom razvoda odlučila da će dalje živjeti s ocem
koji je planirao otići u Zagreb u kojem je radio, ali je to godinama odlagao, pa su se svađe kojima je
razvod trebao učinit kraj, nastavljale. Susjedi su mi kazali da je mama ocu rekla da nakon ljeta 1981.
potraži stan u Zagrebu, ali on to nije učinio, i tako je došlo do velike svađe ispred stana u kojoj je
ovlaštena tužiteljica stala na očevu stranu teško pred cijelim susjedstvom izvrijeđavši mamu, nakon čega
je ona u afektu prerezala žile i završila na psihijatriji (Dokaz 37). Ovlaštena tužiteljica je – kako sam to
već naveo ovdje na str. 11 - sve to znala, te je odmah po maminim povratku iz bolnice ponovo na nju
nasrnula – ovoga puta službenim odricanjem – znajući da je mama još slaba, i da će njezin nasrtaj tako
imati više efekta, tim prije što je nasrtaj (klevete da je bila loša majka) bio služben jer je bio izvršen
putem Centra za socijalnu skrb. Njezina računica se pokazala točnom, jer je mama počinila
samoubojstvo, odmah nakon kojeg je ov. tužiteljica prisvojila cjelokupne iznose maminih mirovina
(Dokaz 2, str. 122), kupujući od njih bunde i slično (Dokaz 2, str. 126).“
Važna napomena: ignorirati brojke dokaza u ovom citatu jer se odnose na prekršajni postupak na
Hvaru, isti dokazi koji su tamo bili priloženi, priloženi u i ovom predmetu (Posl. br. 33 K : K-20/2017)
pod brojevima: Dokazi 3-10 i 13-16.

Iz ovog mojeg navoda još pred 4 godine (!), u podnesku od 24. 2. 2014. (Dokaz 55, str. 19-20),
istinitost kojeg neizravno potvrđuje i javna isprava od 2. 6. 2015. (Dokaz 7), te sada priloženi majčin
Izvod iz matične knjige umrlih (ovdje priloženi Dokument II), jasno je da mama nije imala nikakav
„paranoidni trend prema suprugu“, jer joj on (moj otac Dinko Vranković) i nije bio suprug, nego
da je njezin bivši suprug naprosto nije htio pustiti na miru i odseliti u Zagreb kako je za razvoda bilo
dogovoreno, jer nije želio plaćati podstanarstvo, te je takvim svojim nametljivim i nezakonitim
postupanjem suprotno riječi koju je dao, mamu najprije doveo do toga da si je ona prerezala žile, a
kasnije kćer - ovdje tužiteljicu - nije spriječio da se na CZSS Peščenica odrekne majke i time svoju kćer,
ovdje tužiteljicu Dijanu Zoričić, nije spriječio da svoju i moju majku (a njegovu bivšu suprugu) navede
na suicid, nego je dapače i meni kao devetogodišnjaku bio govorio da ću i ja morati ići na CZSS
Pešćenica da dam o mami negativan iskaz (to sam naveo još u podnesku ovom sudu od 15. ožujka 2017.)
što se nije dogodilo. Mama je naime odmah po kćerinu odricanju tj. odricanju ovdje tužiteljice počinila
suicid (Dokaz 3 i 8-10), za koji suicid je moj otac na navedeni način – propuštanjem - (djelomice) su-
odgovoran, jer je morao znati da će nakon majčinog rezanja žila kod prvog nastaj njega i kćeri na nju
koncem kolovoza 1981. (koje je bilo zapravo upozorenje okolini) idući nasrtaj kćeri na majku biti koban,
što se i dogodilo.
Radilo se dakle o zdravoj osobi, mojoj majci, na koju su bivši suprug i kćer opetovano agresivno
vršili pritisak sve dok ju nisu naveli na suicid, a iz čega su njih oboje (bivši suprug i kćer) izvukli znatnu
materijalnu korist: kćer uzevši cjelokupne iznose njezinih mirovina i živjevši od njih vrlo rastrošno –
kupujući bunde itd. (vidjeti materijalne dokaze priložene uz odgovor na 1. tužbu od 1. 3. 2017.), a suprug
doselivši se iz podstanarstva u Zagrebu (u kojem je bio od rujna 1981. do proljeća 1982.) nazad u majčin
stan u Zelinu, ne moravši tako dalje plaćati podstanarstvo u Zagrebu, u kojem je inače radio u Oš Miloje
Pavlović.
Kasnije se moj otac – shvativši da je na opisani način (su)odgovoran za samoubojstvo moje
majke - radi tog svog arogantnog, nametljivog, energičnog i zlog postupanja iskreno pokajao, što sam
također opisao još u podnesku Prekršajnom sudu u Hvaru od 24. 2. 2014. – vidjeti ovdje Dokaz 55, str.
17, pod: d):
„U periodu pak nakon odlaska ovlaštene tužiteljice u Zagreb, tj. nakon 1989. godine, ona mi
nije ni na koji način mogla mijenjati majku -- kako je to cinično tvrdila obzirom da je za maminu smrt
svojim destruktivnim postupanjem odgovorna (vidjeti iskaz svjedokinje Gagić) -- već je to činio pok.
otac koji je sam kuhao, pa čak i pekao kolače, nastojeći mi tako nadoknaditi gubitak koji sam
pretrpio maminom smrću.“

26
TUŽITELJICA NASTAVLJA MO
RBIDNO SUĐENJE VLASTITOJ MRTVOJ MAJCI
IAKO JE TAJ SUD TEMELJEM DOKAZA KOJE JE SAMA TRAŽILA, VEĆ IZGUBILA
Ono što je mene u ovom postupku zapanjilo, bila je činjenica da je ovaj sud usvojio dokazne prijedlog tužiteljice
na okolnost duševnog zdravlja moje pok. majke, iako je:

- isto duševne zdravlje bilo prethodno dokazano čak dvjema izvornim javnim ispravama tj. majčinim zdravstvenim
kartonom (Dokaz 91-2) i otpusnim pismom KOJE JE TUŽITELJICA PREKO OVOG SUDA DAMA TRAŽILA (spis, list 289)
- iako duševno zdravlje moje majke uopće nije bilo predmet tužbe!

Na to sam ovaj sud upozorio u podnesku 5. travnja 2018. upozorivši sud da je simbolično izvukavši vlastitu i
moju maku Anicu iz groba, i postavivši je na optuženičku klupu, tužiteljica postupila psihopatološki, na način koji se na
sudovima nije vidio od srednjeg vijeka, točnije od 9. stoljeća kada je sličnu stvar učinio poremećeni papa Stjepan I., koji
ipak nije iz groba izvukao vlastitu majku, nego prethodnog papu Formoza (slika dolje).

Poremećeni papa Stjepan VI. optužuje mrtvog papu Formoza (kostur), kojeg je na sud izvukao iz groba

Sud se (i) na to moje traženje (kao i na moja traženja pribave dokaza i saslušanja svjedoka) – oglušio.

SUDEĆI MJESECIMA VLASTITOJ MRTVOJ MAJCI, TUŽITELJICA JE RAČUNALA NA


KRAJNJU NEINFORMIRANOST I KONFORMIZAM SVOJIH SLUŠATELJA

Tužiteljica je optužujući Vlastitu(!) i moju mrtvu majku za „duševnu bolest“ koju je


morbidno perfidno sama izmislila, očito računala na neznanje ljudi tj. na među pukom
rasprostranjenu zabludu da je osoba koja je počinila samoubojstvo nužno bila psihički tj.
bolesna.
Na stranici Zavoda za javno zdravstvo je takvo razmišljanje navedeno kao primjer
zablude.

27
U objašnjenju stoji: „Iako su osobe koje razmišljaju o samoubojstvu duboko
nesretne, nisu nužno i psihički bolesne. Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički
bolesne, ali to nije uvjet. (Dokaz 94).

Iz majčine medicinske dokumentacija je razvidno i da je navod tužiteljice u 3. tužbi:


„prije suicida 7. ožujka 1982. godine čak tri puta isti pokušala“ isto laž, kleveta.
Osoba koja je „čak tri puta“ pokušala suicid svakako bi imala prepisane lijekove,
dijagnozu i ne bi radila u školi s djecom (vidjeti o tome i ovu Obranu str. 36-37). No na ovaj
način – tom drskom klevetom – tužiteljica je, kako bi implicite opravdala činjenicu da je
odricanjem i klevetama mamu navela na samoubojstvo, mamino samoubojstvo prikazala kao
nešto što se moralo dogoditi, tj. nešto prirodno i dobro, pa je uzgred pokušala javno plasirati
još 2 uobičajene zablude koje često prate razmišljanja neupućenih ljudi o samoubojstvu (Dokaz
94):
a) „Osobe koje su počinile samoubojstvo željele su umrijeti.“
b) „Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo nemoguće ju je u tome spriječiti.“

Oboje te misli su – službeno tvrdi Zavod za javno zdravstvo – zablude (Dokaz 94):
a) „Činjenica: Većina ljudi koja pokuša ili počini samoubojstvo očajnički želi živjeti. Oni
samoubojstvo vide kao rješenje za njih nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol.“
Da je ovo u krajnjoj mjeri točno u slučaju moje majke, neosporno dokazuje mamin zapis s
nadnevkom 29. siječnja 1982. tj. niti 30 dana prije njezine smrti, priložen još 27. ožujka u ovaj
predmet kao Dokaz 22.
U njemu navodi „Tuga i bol“ ali i riječ „život“ čak 5 puta(!) - najviše od svih riječi u
tekstu!!!

b) „Činjenica: Samoubojstvo je u velikom broju slučajeva moguće spriječiti, jer većina osoba koje
počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije.“
U primjerima znakova upozorenja navode se čak 2 znaka koja je mama davala:
- Završavanje značajnih veza (brak – 1979.)
- Agresivnost usmjerena prema sebi (prerezane žile nakon napada kćeri i bivšeg muža koncem
ljeta 1981.)
Dakle, samoubojstvo se moglo spriječiti, no umjesto toga je ovdje tužiteljica na mamu
do maksimuma pojačala pritisak odrekavši je se za mamin rođendan (slično je postupala očito
s istom nakanom i za moje rođendane, vidjeti Dokaz 55, str. 11), kao „loše majke“ jer da ju je
„hranila na silu dok je bila mala“

Kako sam već bio istakao, glavni (ali ne i jedini! – vidjeti ovdje str 63, 1. odlomak)
razlog takvog zlonamjernog postupanja bilo je prisvajanje majčinih mirovina, a što nepobitno
dokazuju odresci majčinih mirovina na kojima je navedeno kao ime korisnika nalazi samo
tužiteljičino ime (Dokaz 13). Taj novac je tužiteljica koristila za kupnju 2 bunde u 4 godine
(Dokaz 16), 8 semestara francuskog jezika (Dokaz 114) kojeg na koncu uopće ne govori (kako
se vidi na njezinoj stranici na portalu Hrvatske odvjetničke komore), putovanje u London
(Dokaz 113), te na kupnju knjige o masaži na otplatu (Dokaz 115/A) i t. sl. dok je obitelj
zapravo živjela skromno u montažnoj baraki (Dokaz 115/B) što sam napisao u knjizi
„Pravosudna i policijska mafija“.

28
MAMA ANICA OVAKAV RADIKALNO DESTRUKTIVAN NAČIN POSTUPANJA TUŽITELJICE
NIČIM NIJE ZASLUŽILA, JER JE SVOJU KĆER UVIJEK STAVLJALA U PRVI PLAN
Odnos njezine kćeri (Dokaz 99) prema mami bio je nažalost izrazito drzak i destruktivan, i za
života, i nakon smrti:
O tome govore brojni neosporni dokazi:

- Navod medicinskih sestara u bolnici u Vinogradskoj ulici u Zagrebu u kojoj je krajem 1981. boravila
mama, da se boje da je hrana koju joj kći (ovdje tužiteljica) donosi otrovana, što mi je rekla svjedokinja
Marica Gagić, koja je mamu tad posjećivala. Ta tvrdnja mnogo govori o tome kako su medicinske sestre
vidjele odnos kćeri prema svojoj i mojoj majci.
- Drsko pismo tužiteljice majci od 1. 2. 1982. (Dokaz 23-24)
- Odricanje kćeri od majke temeljem suludih konstrukcija [=hranjenje na slilu] (Dokaz 3)
- Spaljivanje maminih crteža, opisano 21. 5. 2006. u Očitovanju sudu u Starom Gradu, predmet R1 22/06,
str. 5: „Koncem svibnja 1999. Diana Vranković Zoričić je u kući u Vinogradskoj ul. 7 provela veliko
čišćenje. Nakon par dana došao sam pogledati što je napravljeno i na smeću ispred kuće našao sam
nekoliko majčinih crteža tušem. Štoviše, bila je riječ o jednom od maminih zadnjih radova, nastalim u
siječnju 1982., pa su tim zanimljiviji. Radove sam eto našao i spasio, samo zato, jer srećom Diana V.
Z. nije imala šibice kojima bi zapalila hrpu smeća na koju ih je bacila! (Dokaz 6a – str. 7)“
- Odbijanje da pomogne oko realizacije mamine izložbe 2002. (Dokaz 105, usporediti i Dokaz 28)
- Lažno prikazivanje majke luđakinjom „dugogodišnjim psihičkim bolesnikom“ koja da je „tri puta
pokušala suicid“ (Dokaz 61/A)
- Branje trešanja sa stabala koje je mama zasadila na način da je ovdje tužiteljica polomila najrodnije
grane (Dokaz 106)
- Mijenjanje samog njezina osobnog imena iz „DIANA“, koje su joj dali roditelji (DInko+ANA(Anica))
u Dijana (Dokaz 55, str. 19, 1. odl.)
- Nepoznavanje elementarne činjenice da je mama – koju je ona navela na samoubojstvo (Dokaz 3) i to
iz koristoljublja (Dokazi 13, 16, 113-115) - umrla 1. 3. 1982. (Dokaz 93), a ne 7. 3. 1982. kako ona
tvrdi (Dokaz 61/A)

Uostalom kad čovjek vidi mamine fotografije (Dokaz 97-98) i onu njezine kćeri (Dokaz 99/A)
sve mu je jasno!
Ono što lako pada u oči je konzistentno neljudsko pa nažalost i rabijatno postupanje ovdje
tužiteljice prema majci, i za života i nakon smrti, a takvo postupanje i zapadna civilizacija (Dokaz 102)
i Istok (budizam - Dokaz 101) te i samo rimsko pravo (Dokaz 103) najoštrije osuđuju/sankcioniraju.

Ovdje vrijedi istaći da mama osim „hranjenjem na sliku dok je bila mala“ navedeni radikalno
destruktivni odnos svoje kćeri (ovdje tužiteljice) prema njoj doista ničim nije zaslužila. O tome sam već
pisao u podnesku sudu u Hvaru od 24. 2. 2014. (Dokaz 55, str. 18):

„Valja međutim istaći da pok. roditelji ni u kojem slučaju nisu npr. „više voljeli“ mene od
ovlaštene tužiteljice, a da je tome tako, dokazuje i činjenica da je pok. mama (koje se ovlaštena tužiteljica
javno odrekla kao „loše majke“), a kako to pokazuje mamin rukom pisani popis vlastitih slika (Dokaz
40-41) naslikala čak 2 portreta ovlaštene tužiteljice u zahtjevnoj tehnici ulja na platnu 1968. (Dokaz
40/a – br. 27) i 1980. (Dokaz 41-B), dok je istodobno jedini moj portret u ulju kojeg je mama slikala
ostao nedovršen.“ (vidjeti ovdje sliku dolje).
Dokazi koji se spominju u gornjem citatu (portreti u ulju na platnu ovdje tužiteljice tj. njezine
kćeri, koje je naslikala mama) su: ovdje priloženi Dokaz 55, str. 46 – A (broj 27) i str. 47 [=tamo Dokaz
40-41] a snimka mog nedovršenog dvostrukog portreta priložena je ovdje kao Dokaz 97. Isti nedovršeni
dvostruki portret, s adekvatnim opisom, objavljen je i u „Večernjem listu“ 5. 11. 2009. (Dokaz 100).
O tom dvostrukom portretu i njegovom značaju sam kao dipl. povjesničar umjetnosti u
Podnesku sudu u Hvaru 24. 2. 2014. (ovdje Dokaz 55, str. 4) napisao sljedeće:
„Da je mamina smrt nastupila na mah, dokazuje i njezin nedovršeni „Autoportret sa sinom
Antom“ (vidjeti sliku dolje - lik sina tj. mene s lijeve strane ostao je u skici olovkom i nikad nije naslikan
u ulju kao ostatak slike) iz 1982. godine: jasno je da je osoba koja naslika 2/3 neke slike u ulju na platnu

29
namjeravala tu sliku i dovršiti tj. naslikati čitavu sliku, te se očito nije namjeravala ubiti, ali da je to zbog
nekog iznenadnog događaja započeti posao tj. sliku bila spriječena dovršiti. Koji je to iznenadni događaj
bio, jasno je iz spomenutog iskaza svjedokinje Marice Gagić od 10. 10. 2013.“ (Iskaz svjedokinje Gagić
je priložen uz moj Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017. kao Dokaz 3).

Anica Vranković (Markušić): Autoportret sa sinom Antom, ulje na platnu, 1982., nedovršeno (Dokaz 93)

No ovdje treba dodati i još jedan jednako znakovit moment: u nedovršenoj kući u Zelini, jedina prostorija koja
je bila potpuno dovršena u cijeloj kući bila je soba predviđena za tužiteljicu (Dokaz 122 – 3. redak). Roditelji su na sve
načine pokušavali udobrovoljiti vlastitu kćer, ali im to nikada nije uspjelo i ona ih je prezrela ne pruživši im nužnu pomoć
(što sada spori ali što sam već višekrat dokazao kao istinito, npr. ovdje str. 1-14) kao što je prezrela i ismijala čak i dr.
Marina Rojnicu, koji joj je kada se pokušala otrovati, spasio život (Dokaz 55, str. 16, pod: b))! Ipak je od njega tražila da
ovdje lažno svjedoči, što je on odbio (Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 3).

OSTALE SVJESNE LAŽI U 3. TUŽBI DIJANE ZORIČIĆ

U istoj trećoj svojoj kaznenoj tubi, tužiteljica Dijana Zoričić navela je još čitav niz očitih
laži, kako slijedi:

1. laž: „…on (okrivljeni, ja Ante Vranković), privatnu tužiteljicu (Dijanu Zoričić) … iz samo njemu
poznatih razloga i pobuda optužuje de je odgovorna ili da je navela pokojnu majku na samoubojstvo,
iako je privatna tužiteljica u vrijeme tragične smrti njezine i majke okrivljenika imala samo šesnaest
godina i ni na koji način nije mogla biti odgovorna za njezinu smrt.“

30
ISTINA: Da je sve gore navedeno vulgarna laž dokazao sam još u Odgovoru na privatnu tužbu
napisanom u samo 1 dan i stoga znakovitom voljom Sudbine poslanom na samu 35. obljetnicu majčine
smrti, 1. 3. 2017. Sve je to preneseno i ovdje na str. 3-8!
Sve to pokazuje da je majku navela na samoubojstvo iz koristoljublja, a činjenica da to pokušava osporiti
time da ja tada imala „samo šesnaest godina“ (zapravo 16 i ¾) samo pokazuje da:
- ili ne čita ni odgovore na svoje tužbe, ni dokaze kojima su njezini navodi pobijeni (Odgovor na tužbu,
str. 3, ad: 2 i Dokazi 11-12) u kojima stručnjaci s dugogodišnjim iskustvom svjedoče da se znatan broj
djevojčica nasilno ponaša prema svojim roditeljima i to najčešće baš u dobi 16 ili 17 godina.
Da tužiteljica uopće ne čita moje podneske, znakovito smatrajući dokaze i moje navode nebitnim, pa i zakone, jer
se sudi po nečem drugome (što je doista u 71,5% slučajeva točno, što sam dokazao u vlastitu dugogodišnjem
istraživanju, koje je upravo u fazi tiska u zborniku znanstvenih radova na temu korupcije u pravosuđu, a povodom
čega je sa mnom objavljen veliki intervju u 7 dnevno 6. 10. 2017, na pune 2 strane) pokazuje i činjenica da uopće
ne zna kada je umrla mama koju je ona navela na samoubojstvo dana 1. 3. 1982. (Dokaz 93) a što bi znala da je
pročitala samo moj Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017. u kojem se taj podatak navodi čak 4 puta (3 puta na str. 2 i 1
put na str 3)! Usprkos tome ona u tužbi navodi kao datum smrti 7. 3. 1982. (Dokaz 61/A)
- ili ignorira sadržaj ne smatrajući da se realitet odnosi na njezine konstrukcije koje su nad-realne
- ili smatra da će joj predmetni sudac – iz kolegijalnosti ili konformizma ili materijalnih razloga dati za
pravo unatoč 250 strana dokaza, što temelji na nekim prethodnim iskustvima koja je međutim kao
„postupanje po vezi“ javno ismijao Večernji list (Dokaz 142)

2. laž: „Okrivljeni sada proširuje svoj arsenal kleveta na način da optužuje privatnu tužiteljicu da je kriva
i za smrt oca odnosno da mu je iz razloga koristoljublja odbila pomoći“ (Dokaz 61/C)
ISTINA: VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM je latinski naziv za ovu vrstu manipulacije, što
pokazuje da je riječ o vrlo staroj podvali.
Laž je, naime da je „sada proširujem“ svoje navode navođenjem činjenice da je „privatna
tužiteljica kriva i za smrt oca odnosno da mu je iz razloga koristoljublja odbila pomoći“ jer ja to tvrdim,
i to javno već 15 godina, o čemu svjedoče, među ostalim, i sljedeći dokazi:
Prvo: moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
Drugo: moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
Treće: moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
Četvrto: moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
Peto: moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)
Šesto: moj članak u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 63
Dakle, nakon što ja to javno svjedočim već 16 godina, tužiteljica se odjednom sjetila da je to što
ja govorim o njezinoj odgovornosti za očevu smrt i materijalnoj koristi koju ja iz iste izvukla – kleveta,
iako sam tu korist već dokazao u odgovoru na 2. tužbu (Podnesak i požurnica od 8. kolovoza 2017., 5.
odlomak), i to temeljem čak 48 strana dokaza (Dokaz 39), a sve je to i iznova ovdje obrazloženo na str.
9-15.

3. laž: ogavna je i drska laž da je „privatna tužiteljica o svojem trošku organizirala liječenje svoga oca u
SAD“ (Dokaz 61/C)

ISTINA: sredstva za to liječenje -- jer mu je prodajom kuće naslijeđene (zajedno samnom) po majci
koje se ona odrekla u tome odbila pomoći tužiteljica – otac je kao pas radi toga morao skupiti i skupio
sam, i to velikim aukcijama slika dobivenih od kolega slikara u Zagrebu i Varaždinu (katalozi aukcija:
Dokaz 104, 149-159) i Sv. Ivanu Zelini, a što sam sve odavno opisao u Zelinskom glasniku od prosinca
2002., str. 15 (Dokaz 55, str. 42)
Štoviše, na kraju je tužiteljica i na taj način – povratkom dijela sredstava liječenja - dobila novac, što
inače nisam spominjao, a što dokazuje sudsko rješenje od 19. ožujka 2001. (Dokaz 112), te se tu nije
žrtvovala niti je bila na gubitku. Štoviše, na očevoj je smrti, koju je nepružanjem nužne pomoći
uzrokovala kada sam ja imao 23 godina (mamu je navela na suicid kad sam imao 9), i zaradila, na način
opisan u Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017. i Dokazima 39 i 40 (50 strana dokaza)!

31
4. laž: degutantna je laž da ja u tome svemu (pomoći ocu) „nisam sudjelovao“ (Dokaz 61/C)
ISTINA: ja sam u navedeno vrijeme živio s ocem u istom stanu, dok je tužiteljica živjela u Zagrebu, te
sam svu fizičku logistiku oko navedenih aukcija slika s ocem obavio ja.
Također, upravo ja sam raznosio ugovore za prodaju kuće kako bi se na vrijeme pomoglo ocu, koje
ugovore je na ročištu 3. 11. 2017. priložila tužiteljica, a da je tako vidi se i iz mojih potpisa na istima
(Impatex i Brzo).
Tužiteljica je međutim odbila prodaju kuće za 100.000 DEM zainteresiranom poduzetniku g. Maturi
(Marečić Zvonko) o čemu sam već govorio u ovom Odgovoru na str. 13, pa je ova laž paranoidna
zamjena teza, tim više što sam se nakon smrti roditelja ja nastavio brinuti o uspomeni roditelja (npr. par
iz niza mojih objavljenih tekstova majci i ocu: Dokaz 55, str. 49-51), dok je ona to o čak i pismeno
odbila (njezino pismo takvog sadržaja kojim odbija posudbu slike za majčinu izložbu: Dokaz 105)
5. laž: da tužiteljica posve ozbiljno i predmetnog suca i ostale koji će doći u doticaj s ovim predmetom
smatra glupima, pokazuje i navod da je tužiteljica svoj prvi račun otvorila 24. 11. 1980., čime pokušava
pobiti (Dokaz 61/D) odavno dokazanu činjenicu da je i iz majčine smrti (Odgovor na privatnu tužbu, 1.
3. 2017., str. 3 i Dokaz 13) i iz očeve smrti (Podnesak i požurnica, 8. kolovoza 2017., Dokazi 39 i 40)
izvukla veliku materijalnu korist.

ISTINA: Navedena potvrda Zagrebačke banke ne dokazuje nikakve iole bitne prihode po tom računu,
jer bankovne račune imam i ja, pa ipak po njima godinama nemam prihoda (Podnesak i požurnica od 4.
rujna 2017., Dokazi 41-54) jer mi je tužiteljica osporila pravo na život, što je u „Slobodnoj Dalmaciji“
od 31. 3. 2012. potvrdio i HHO.

6. laž: Da tužiteljica posve ozbiljno sve koji znaju za ovaj predmet (pa svakako i mene) smatra idiotima
pokazuje i njezina tvrdnja da „godinama privatna tužiteljica … trpi uvrede i klevete svoga brata i na to
ne reagira…“ (Dokaz 61/D)

ISTINA: u nadi da će me tako kao i majku prisiliti tj. navesti na samoubojstvo što tužiteljica uopće ne
negira, tužiteljica nije ništa „trpila“ nego je pokušavajući ubrzati to moje samoubojstvo počinila brojna
zvjerstva u smislu fizičkih nasrtaja s mužem na mene (Dokaz 107 i Dokaz 55, str. 35) šikane na smrt
(Dokaz 55, str. 10-11, 35-41 i Dokaz 108-111) i to kao osobi kojoj je već osporila pravo na život i iz
puke obijesti uništila čitav život (Dokaz 55, str. 4-6, 13-17 i ovdje str. 59-64), a u tome joj je 2006.-
2012. otvoreno pomagalo i pravosuđe, što sam detaljno opisao u svojoj novoj znanstvenoj studiji o
korupciji u hrvatskom pravosuđu, a djelomice i u velikom intervjuu za „7dnevno“, od 6. 10. 2017., str.
26-27, ali je nakon što su pravosudni djelatnici koji su to činili raskrinkani od strane „Večernjeg lista“
(Dokaz 142), ta radikalno zlonamjerna svjesna praksa (kakva je u drugom slučaju, 10. 10. 2017. dovela
do samoubojstva čovjeka u Splitu, a što sam ja u navedenom intervjuu svega 4 dana ranije, 6. 10. 2017.
i prorekao) je prestala. No laž je da tužiteljica „nije reagirala“ i riječ je o još jednoj laži koja dokazuje
da ona dokumentaciju ovog predmeta uopće ne čita, jer 4 sudske presude priložene još 1. 3. 2017.
pokazuju da je tužiteljica reagirala tužbama na moje navode i navode svjedokinje Gagić, koje je
pravomoćno izgubila (Dokaz 4// Dokaz 5//Dokaz 8-9// Dokaz 10-11), pa su ove 3 kaznene tužbe za
„klevete“, objedinjene u predmet K-20/2017, dosita vrlo nerezonski potez.

7. laž: nakon što je malo ranije u zadnjoj rečenici na toj stranici [opet] svoju djecu (zapravo više nisu uopće
djeca) opet pokušala iskoristiti kao svoj živi štit (Dokaz 61/F), a što [koristi djecu kao živi štit] čini od
2002. godine (Dokaz 55, str. 42, 4. stupac) ustvrdila je - paranoidno tj. tipičnom zamjenom teza - da se
zapravo ja koristim taktikom „da će puno puta ponovljena laž postati istinom“ (Dokaz 61/F)
ISTINA: ja sam sve svoje tvrdnje detaljno dokazao s 330 strana dokaza.
Dakle, niti jedna od 3 ovim predmetom obuhvaćene tužbe Dijane Zoričić protiv mene
nema zakonskoga temelja, jer u mojim inkriminiranim pisanim navodima nije ostvareno
ključno obilježje kaznenog djela klevete: neistinitost! Stoga tražim da me ovaj sud odmah
oslobodi optužbe.
Navedene izjave nažalost su činjenično točne i istinite, i to sam ovdje na str. 1-32 i dokazao!
32
LAŽNI ISKAZI TUŽITELJICE NA ROČIŠTIMA
3. 11. i 23. 11. 2017., te 6. 3. i 20. 4. 2018.
(Sažetak kojim su obuhvaćeni: Zapisnici od 3. i 23. studenog 2017. te 6. ožujka i 20. travnja 2018.,
kao i moji Podnesci od 27. studenog 2017. te 20. travnja i 17. svibnja 2018.)

Nakon slanja ovome sudu triju tužbi protiv mene, u kojima je, kako je to u ovoj Obrani već temeljem opsežne
priložene dokazne dokumentacije dokazano, iznijela brojne laži, tužiteljica je i na samim ročištima, i kao stranka, i kao
sama sebi svjedokinja iznijela niz novih laži i/ili krivokletstava, koje sam ja već dokazao kao laži temeljem novih spisu
priloženih dokaza u podnescima od 27. studenog 2017. te 20. travnja i 17. svibnja 2018.
Ovdje ću stoga prenijeti sadržaje tih podnesaka, kako bi sud svu dokumentaciju moje obrane imao na jednom
mjestu, a moj osvrt na dokaze tužiteljice, koji jesu autentični ali očito ne dokazuju ono što tužiteljica tvrdi da dokazuju,
dati ću nakon toga.

PODNESAK OD 27. STUDENOG 2017.

OČITOVANJE NA ZAPISNIK I NAVODE TUŽITELJICE S ROČIŠTA 3. 11. 2017.

1. Nekretnine u mom su-vlasništvu, spomenute 3. 11. 2017. su neodržavane 35 godina


(Dokaz 115 B i 121-2)
Nekretnine koje sam naveo u svojem iskazu u ovom predmetu na ročištu dana 3. 11. o. g. su
ne samo u su-vlasništvu, već su i 35 godina neodržavane, a osobito zadnjih 8 godina od kada mi je
tužiteljica u ovom postupku osporila pravo na život, te nemam nikakvih prihoda, i koje osporavanje mog
prava na život tužiteljica ni ne spori, što sam sve dokazao u podnesku od 4. rujna 2017. ispisima s mog
žiro računa, te Potvrdama o mom imovnom stanju 2009. – 2017.

Stan u kojem živim – Dokaz 115 B


2. Netočno je da sam u 7. mjesecu dao ikakvu izjavu na televiziji
Točno je da sam ove godine dao nekoliko izjava za TV: HTV, Novatv, Tv-24 sata, i to 25. 4.
2017., a povodom traženja mene i kolega iz Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere od
premijera Plenkovića, da smijeni radikalno korumpiranog ministra Šprlju (Dokaz 126), što je premijer
Plenković svega 47 sati kasnije i učinio! Tom prigodom sam govorio i o kriminalu i korupciji u DORH-
u, HOK-u i Ministarstvu pravosuđa (smijenjena Maja Grubišin), za koju sam u knjizi „Pravosudan i
policijska mafija“ Zagreb, prosinac 2016., na str. 84 i 70 poimence prozvao 7 osoba. Sve njih sam
izvijestio o mojim navodima u knjizi tj. dokazima o njihovu kriminalu, i poslao im preslik mog s

33
njihovim imenima, no do dana današnjeg nitko od njih me nije tužio kazneno te je rok za takvu tužbu
sad već istekao. Dakle prozvani ne poriču svoju korumpiranost i kaznena djela, i o tome će mediji još
dosta pisati.
Svakako, to nema nikakve izravne veze s ovim predmetom i ovdje tužiteljicom, pa je taj navod
irelevantan.

3. Laž je da je tužiteljica „godinama trpila“ „objede“


Da je riječ o laži, već sam dokazao u Odgovoru na 3. tužbu od 3. 11. 2017, str. 9, pod: 6.
Naime, tužiteljica me od 2002. više puta prijavljivala i tužila: sve prijave (2: iz 2002. [Dokaz
55, str. 39] i 2010.[Dokaz 110]) su odbačene i sve postupke (4: iz 2013.-2016. [Dokazi 4-5 i 8-10]) je
izgubila, onim onog prekršajnog za „verbalni napad putem tiska“ (2011.-12.), u kojem sam osuđen na
45 dana zatvora za prekršaj koji u zakonu ne postoji, jer ga je nemoguće počiniti, a što je rečenicom „a
sestra se očito poslužila vezama među odvjetnicima i sucima i bratu osigurala 45 dana zatvora“ ismijao
„Večernji list“ od 10. 6. 2012., i to sama njegova negdašnja glavna urednica Ružica Cigler (Dokaz 142).
Inače, u tom predmetu sam osuđen na 45 dana zatvora (uvjetno) na način da je tužiteljica poslala tužbu
na 1 listu papira i nije poslala čak ni članke za koje me tužila. Ja sam poslao 375 dokaza ali sam osuđen s
obrazloženjem da na samom ročištu nisam priložio nikakve nove dokaze, dok da je tužiteljica dala „brojne dokaze“
koji se ne spominju jer je to laž – o svemu tome sam napisao tekst temeljem skeniranog sadržaja spisa i tekst bi
uskoro trebao biti objavljen u novoj knjizi o korupciji u pravosuđu, u poglavlju pod naslovom: „Osuda na 45 dana
zatvora koju je glatko ismijao Večernji list“ (Dokaz 145-147).

4. Nakaradan je prijedlog da sud odbaci priložene materijalne dokaze i da umjesto toga tužiteljica
svjedoči sama sebi
Što se tiče prijedloga punomoćnika tužiteljice da se odbace svi moji dokazi (uredujući sudac
je prokomentirao: „Pa niste ih ni pogledali.“), i da se umjesto toga u svojstvu svjedokinje samoj sebi
sasluša sama tužiteljica taj prijedlog je svojevrsni vrhunac nakarade, bespravnosti i zvjerskoga
postupanja.
Ta zvjerstva često idu u kontradikciju, pa je tako odvjetnik Marko Sinovčić najprije tražio da
se od bolnice KB Sestre Milosrdnice pribavi liječnički karton prof. Anice Vranković, kako bi je on drsko
javno proglasio luđakinjom (u samoj 3. tužbi ju naziva „dugogodišnjim duševnim bolesnikom“) a kada
sam niti minutu kasnije ja priložio u spis preslik izvornika tog kartona kojeg 35 godina čekam predati
ovome sudu (Dokaz 91-92) kao dokaz da moja majka uopće nije bila psihički bolesna a kamoli „dugi
niz godina“, on se, razotkriven u svojoj drskoj i krajnje zlonamjernoj laži (jer isti karton, str. 2 je već
godinama na Internetu!) suprotstavio tom dokazu (i ostalim mojim dokazima!) kojeg je samo minutu
ranije sam bio tražio, neuko previđajući da je novelom iz 2004. teret dokazivanja u materijalnom smislu
u ovom postupku leži na meni i da sam ga ja već podnio (Dokaz 91-92).
Sama situacija da tužiteljica, odvjetnica po struci ima odvjetnika, te dakle 2 odvjetnika
napadaju 1 neuku stranku (mene), i to neuku stranku kojoj je prethodno tužiteljica onemogućila stjecanje
sredstava za život, što uopće nije ni negirala, te da svime time tu neuku stranku pokušava navesti na
samoubojstvo (što ona također tijekom ovog postupka i inače uopće ne spori) i pokazuje krajnje
divljački, usmrčivaćki i zvjerski način postupanja kako tužiteljice Dijane Zoričić, tako i njezina
odvjetnika Marka Sinovčića koji ju u navedenom svjesno, znajući sve to iz spisa, već godinu i pol
pomaže, što sve odaje potpuno moralno rasulo u Hrvatskoj odvjetničkoj komori (HOK), koja ta i slična
postupanja (ukoliko im se ne platite reket) tolerira, što sam detaljno opisao u knjizi „Pravosudna mafija“
(str. 62-78). Sve navedeno navodim pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću.
To da tužiteljica i odvjetnik Sinovčić očekuju od suca Blažekovića da odbaci u tom času oko
200 stranica materijalnih dokaza, sasluša tužiteljicu kao svjedokinju samoj sebi, uvaži nekoliko njenih
za meritum stvari irelevantnih dokaza koji zapravo idu u korist okrivljenom a ne njoj (vidjeti niže) i sudi
protiv pravomoćnih presuda prethodna 4 suda (Dokazi 4-5 i 8-10) pokazuje, u svjetlu gore citiranog
komentara „Večernjeg lista“ temeljem jednog sličnog postupanja, da ovo dvoje odvjetnika predmetnog
suca smatraju (implicite) ne samo gadom, nego i idiotom. Pogrješno, nadam se.
Takav pristup tužiteljice prema sucima nije nov: tu se međutim zapravo ne računa na
neinteligenciju nego na podmitljivost pojedinog suca, kako sam to već u podnesku od 28. 6. 2017.
obrazložio. Neutemeljeno, nadam se.

34
PODNESAK OD 20. TRAVNJA 2018.

MATERIJALNI DOKAZI KOJI DOKAZUJU DA JE TUŽITELJICA DIJANA ZORIČIĆ


PRED OVIM SUDOM 23. STUD. 2017. I 6. OŽU. 2018. DALA VIŠESTRUKO LAŽAN ISKAZ

Kao što je to naznačeno već gore, u Predmetu ovog podneska, te kako sam to istakao još u mom
odgovoru na iskaz tužiteljice kao (same sebi) svjedokinje na ročištu u ovom predmetu održanom 23.
studenog 2017. (Zapisnik, str. 420), i na ročištu održanom 6. ožujka 2018. (Zapisnik, str. 521) njezin se
predmetni iskaz sastojao od oko 30 svjesnih laži, koje ne samo da predstavljaju kazneno djelo davanja
lažnog iskaza, nego i eklatantnu zloporabu procesnih ovlasti, jer se uglavnom radilo o za ovaj predmet
(koji se sastoji od 3 objedinjene tužbe = obijesno parničenje, objašnjeno u podnesku od 16. travnja
2018.) posve irelevantnim izlaganjima, kojima je tužiteljica ovaj sudski postupak (iako je po struci
odvjetnica, te je toga svjesna) pokušala pretvoriti u najobičniju svađu.
Iz navedenog razloga ja se neću uključivati u tu svađu (ono što je neobično, ali i znakovito je da
je tužiteljica lagala ne samo o svim bitnim stvarima ali i o mnogim sasvim nebitnim), nego ću dokazivati
lažnost samo ključnih navoda, jer bi tada ovdje trebalo priložiti još više stotina dokaza, te bi predmet
time bio razvodnjen i bez kraja i konca, što je tužiteljici u njezinom dugogodišnjem nezakonitom,
rabijatnom i poremećenom postupanju vjerojatno i cilj.
Iako temeljem načela o teretu dokazivanja ja nisam dužan pobijati ničim argumentirane tj. ničim
potkrijepljene, često kontradiktorne i naočigled lažne tvrdnje tužiteljice, jer bi po zakonu sud te tvrdnje
trebao automatski odbaciti, ja ću si ovdje dati vremena i truda da dokažem neistinitost tih brojnih
krivokletničkih navada u tužiteljičinim iskazima, a kako bi se temeljem priloženih javnih isprava koje
tu lažnost njezinih navoda jasno dokazuju, vidjelo da je riječ o osobi i svjedoku koji vrlo drsko, besramno
svjesno laže, i kojem bi na riječ, generalno, mogao vjerovati samo ili radikalno glup, ili potpuno mahnit
čovjek, jer je svakom normalnom vidljivo da tužiteljica rabijatno laže.

Uvodno valja istaći da ovo nije prvi put da ovdje tužiteljica Dijana Zoričić laže na sudu: njezino
je laganje tj. njezino lažno optuživanje moje svjedokinje medicinske sestre Marice Gagić (vidjeti Dokaz
3) sudski registrirano još pred 3 godine, u presudi Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. svibnja
2015., str. 3. (ovdje: Dokaz 9, priložen u ovaj predmet još 1. 3. 2017.), a u kojoj presudi izrijekom stoji:
„…jer su u Centrima Sv. Ivan Zelina i Pešćenica, a protivno navodima u optužnici, postojali spisi koji
su se odnosili na obitelj Vranković i to i prije i poslije smrti Anice Vranković.“
O zlonamjernosti i pokvarenosti tužiteljičinih postupaka zorno govori činjenica da je ona
temeljem svojih navedenih svjesnih laži u toj svojoj tužbi, tražila za umirovljenu medicinsku sestru
Maricu Gagić maksimalnu kaznu od 5 godina zatvora, što jasno govori da je u slučaju tužiteljice riječ o
krajnje, tj. radikalno zloj osobi. Navedenu je presudu (Dokaz 8-9) potvrdio i Županijski sud u Velikoj
Gorici (Dokaz 10-11).

Dalje, valja napomenuti da bi ovaj sud - kani li se držati prava i zakona, što se nadam, i bez
dokaza koje ću ovdje priložiti da je iskaz tužiteljice kao (same sebi) svjedokinje od 23. studenog 2017.
bio lažan - taj iskaz u cijelosti trebao odbaciti kao neutemeljen, jer, prema pravilu o teretu dokazivanja,
navedenom u izdanju Ministarstva pravosuđa pod naslovom „Izvođenje dokaza i dokazna sredstva“
izrijekom stoji načelo (tisućljećima staro!): da „pravilo o teretu dokazivanja … obvezuje sud da uzme
da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju
korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno dokaznih sredstava“. To se logično čini u logičnom i
opravdanom cilju „traženja materijalne istine“ (=Sonja Badrov: kaznena djela protiv časti i ugleda u
hrvatskom kaznenom pravu, Pravnik, 41, 1, 2007., str. 67).

20 Dostupno na: https://www.scribd.com/document/372816095/Zapisnik-23-11-17


21 Dostupno na: https://www.scribd.com/document/376412156/Zapisnik-6-3-2018?secret_password=QXVFXWrV0Su7JawiQ7X8

35
Ovdje tužiteljica Dijana Zoričić ne samo da uz svoje navode od 23. studenog 2017. i 6. ožujka
2018. nije priložila nikakve zaista relevantne materijalne dokaze (što se vidi i iz zapisnika i sadržaja
spisa, te će ovdje biti dodatno dokazano), već ONI DOKAZI PRIBAVU KOJIH JE ONA SAMA
PREDLOŽILA (mamino Otpusno pismo od 14.12.81., koje se nalazi u ovom spisu na str. 289)
HAMETICE POBIJAJU KLJUČNE NAVODE NJEZINE TUŽBE, što sam detaljno elaborirao u mom
podnesku s nadnevkom 6. ožujka 2018.22

TUŽITELJICA MALO TVRDI DA JE POK. MAJKA JEDNOM POKUŠALA


SAMOUBOJSTVO, MALO TVRDI DA JE POKUŠALA DVAPUT, A MALO TVRDI DA JE
POKUŠALA TRIPUT. SVE TRI TVRDNJE SU VRLO LAKO DOKAZIVE SIROVE LAŽI
Najprije valja kazati da je navod tužiteljice na početku dokaznoga postupka (Zapisnik od 23.
studenog 2017., str. 2) koji glasi: „želim napomenuti kako je okrivljenik u svojim navodima već ranije
priznao da je pokojna majka već ranije pokušala samoubojstvo“ SIROVO manipulativan i netočan, te
ciljano arogantno lažan.
Riječ je o netočnoj i zlonamjernoj tvrdnji koja je k tome kontradiktorna dvama drugim
iskazima tužiteljice(!), te je zato i važna i znakovita.
Naime, u toj tvrdnji se u kontekstu moje i njezine majke koristi termin „priznao“ što je u
kaznenom postupku po ZKP-u – a što je tužiteljici kao odvjetnici sigurno poznato – riječ koja se koristi
isključivo za okrivljenike! Ta formulacija tužiteljice dokazuje da je moja tvrdnja u „Odgovoru na 3.
tužbu“ od 3. studenog 2017.23 (str. 1) da se u toj tužbi formalno radi o tužbi protiv mene, no da je iz
sadržaja tužbe jasno da je zapravo riječ o tužbi protiv pok. mame Anice, koju je tužiteljica na taj način
simbolično izvukla iz groba i postavila na optuženičku klupu, lažno mamu u svojoj 3. tužbi
proglašavajući luđakinjom tj. „dugogodišnjim duševnim bolesnikom“ (Dokaz 61/A) (da je riječ o očitim
lažima vidjeti tvrdeći da je „suicid…čak tri puta isti pokušala“(!!) (Dokaz 61/A).
Slična mahnitost, ali manje patološka (jer on nije iz groba na suđenje dovukao vlastitu majku)
zadnji put se na jednom sudu, koliko je meni poznato, dogodila 897. godine, i smatra se vrhuncem
srednjevjekovnog ludila i divljaštva: tada je papa Stjepan VI. iz groba izvukao papu Formoza i
organizirao mu suđenje (slika na str. 27).

No ovakvo šokantno postupanje tužiteljice protiv vlastite majke i ne bi trebalo čuditi, jer
je tužiteljica odavno sama za sebe navela da je psihički bolesna, da ima nalaze o tome, i to je čak
navela kao dokaz u svoju korist (Dokaz 56, str. 4/f i 5/a) što sud nije baš shvatio kao dokaz u
njezinu korist (Dokaz 4)!

Međutim iz gornjeg navoda vidimo da tužiteljica implicira (Zapisnik od 23. studenog 2017., str.
2) da je njezina i moja majka jednom pokušala samoubojstvo, dok je tijekom svog iskaza kao svjedoka
istoga dana - 23. studenog 2017. kontradiktorno navela da je mama pokušala samoubojstvo dva puta
(Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 3: „…pa je tako jednom prilikom popila tablete dok smo bili na
Hvaru, a drugi puta ju je ujna našla svu izrezanu na livadi u Varaždinu“), dok je u 3. tužbi mamu
proglašavala luđakinjom tj. „dugogodišnjim duševnim bolesnikom“, tvrdeći da je „suicid…čak tri puta
isti pokušala“(!!) (Dokaz 61/A).
Ti ključni iskazi tužiteljice u ovom postupku su dakle krajnje kontradiktorni i bilo bi dobro da
se ona odluči da li tvrdi da je majka suicid pokušala jednom, dvaput ili triput, ili tužiteljica tvrdi sve
troje odjednom.
Inače, sve 3 tvrdnje su lažne.

22 Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/372826640/Podnesak-od-6-3-18?secret_password=XrzMGNQOXUZVBf5hIBs9


23 Dostupno na: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi

36
Netočno je dakle da sam ja „priznao“ to što tužiteljica navodi, nego sam u prekršajnom postupku
vođenom na sudu u Hvaru, koji je pravomoćno okončan u moju korist (presude: Dokaz 4 i Dokaz 5)
još u podnesku od 24. veljače 2014. (priloženom u ovaj predmet kao Dokaz 55) na str. 19-20 opisao
nasrtaj ovdje tužiteljice i pok. oca na mamu nakon čeg je ona prerezala žile – što je bilo upozorenje
okolini da je u teškom stanju, a ne pokušaj suicida, jer da se htjela ubiti to bi i učinila.
Uostalom, iz iskaza same tužiteljice 23. studenog 2017. je razvidno da je mamu ujna našla
„izrezanu“, jer je ona prerezala žile kraj kuće ujaka i ujne pa je očito da se radilo o upozorenju okolini
da joj je teško i da je mama željela da ju se nađe, tj. da nije željela smrt, jer da jest, ne bi ju ujna našla
kraj svoje kuće.
Također, u priloženim nalazima specijalista: kartonu (Dokaz 91-92) i Otpusnom pismu (spis,
list 289) nema ni riječi o nekakva „tri“, „dva“ ili „jednom“ „pokušaju samoubojstva“ pa je (i) iz tog
jasno da se radi o tužiteljičinoj zlonamjernoj izmišljotini!

Inače – „zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina“ pa su mene točno 21 godinu nakon nasrtaja
na majku, koncem kolovoza 2002. ovdje tužiteljica i njezin suprug, poput dvoje bijesnih pasa (prijava-
Dokaz 107) napali doslovce na identičnom mjestu (isti kvadratni metar!) kao pok. otac i tužiteljica
1981. majku (detaljnije o tome ovdje na str. 25 – zadnja 2 odlomka i str 26, 1. odlomak), tužiteljica
nadajući se očito istom rezultatu, mojem samoubojstvu, ali sam ja vidjevši što je mami učinjeno, 1981.-
2., - izdržao.

MNOGOBROJNI LAŽNI (KRIVOKLETNIČKI I KLEVETNIČKI)


JAVNI NAVODI TUŽITELJICE U ISKAZU od 23. STUDENOG 2017.
I.
Što se tiče iskaza tužiteljice danog u svojstvu svjedoka (samoj sebi) na ročištu 23. studenog
2017. valja ponoviti da većina tvrdnji u tom iskazu nema blage veze niti s jednom od čak 3 kaznene
tužbe tužiteljice protiv mene, niti s činjenicama, a niti sa zdravim razumom, te bi ovdje trebalo bar 50
stranica obrazlaganja da ih se sve detaljno pobije, što je besmisleno, jer se radi o lažima o stvarima koje
uopće nisu predmet ovog kaznenog postupka.
Stoga ću se ovdje ograničiti samo na dokazivanje lažnosti glavnih tvrdnji u tom drskom,
bezočnom i nečovječno - klevetničkom iskazu kojim je tužiteljica, na sebi svojstven i uvriježen način,
rabijatno i krajnje bezočno oklevetala i pok. majku Anicu i mene.

U prvom odlomku iskaza tužiteljica je bezočno (a u krajnje zlonamjernoj namjeri da majku


prikaže nekakvom luđakinjom koju je kao trebalo vezati samo da se ne bi ubila, i koja se ubila bez
povoda i razloga, te koju nije bilo moguće spriječiti u njezinoj navodnoj „silnoj“ želji za smrću) prikazala
svoj vlastiti pokušaj suicida na Hvaru 1978. ili 1979., a koji sam ja opisao još u podnesku Prekršajnom
sudu u Hvaru od 24. veljače 2014., na str. 16 (ovdje Dokaz 55, str. 16), i to na stranici koju sam u ovom
predmetu zasebno bio priložio još 15. ožujka 2017. kao Dokaz 20, pod: b24.
Taj opis njezina vlastita pokušaja suicida je tužiteljica „copy paste“ - metodom sada u svojem
iskazu lažno pripisala („napakirala“) svojoj i mojoj majci.
Evo skena odlomka u kojem je opisan tužiteljičin pokušaj suicida, kojeg je u svom iskazu pred
ovim sudom 23. studenog 2017. lažno pripisala majci:

24 Dostupno na: https://www.scribd.com/document/376491990/Podnesak-15-3-17

37
Da bi „ojačala“ tu svoju drsku laž, da je dr. Rojnica spašavao mamin život, a ne njezin, u
njezinom pokušaju suicida, tužiteljica je predložila za svjedoka dr. Marina Rojnicu, znajući da je malo
vjerojatno da će ga ovaj sud zvati da doputuje sa Hvara (Jelsa, Burkovo BB) u Zagreb. Rojnica je
međutim odbio lažno svjedočiti, pa je tužiteljica poslije taj prijedlog povukla.
Tužiteljica je izgleda pomislila da se ja tih događaja ne sjećam iako ih se sjećam odlično, pa sam
ja za svjedoka bio predložio prijatelja mojih pok. roditelja prof. dr. Eduarda Kušena, Vile Velebita
36, 10 000 Zagreb, a na okolnost da je kada je ovdje tužiteljica Dijana Zoričić (tada se zvala Diana
Vranković) pokušala počiniti samoubojstvo trovanjem (koje sada ona ovdje lažno pripisuje majci)
upravo on (jer su moj i njezini otac Dinko i majka Anica bili u šoku) vozio tužiteljicu u Jelsu na
ispumpavanje želuca, a koje je izveo dr. Marin Rojnica. Sud taj prijedlog do okončanja dokaznog
postupka nije prihvatio, ne dajući ta to obrazloženje.
Da je mama itekako željela živjeti dokazuje njezin zapis od 29. siječnja 1982. (Dokaz 22) tj. 30
dana prije smrti, u kojem se riječ „život“ spominje čak 5 puta (vidjeti o tome moj Odgovor na 3. tužbu,
str. 3), a da uopće nije planirala suicid pokazuje i slika koju je u času smrti ostavila manjim dijelom
nedovršenom (Dokaz 97, - u coloru priložen 27. 11. 2017.), a koju je kao takav dokaz objavio i ugledni
Večernji list dana 5. 11. 2009. na str. 12 (Dokaz 100)!
Što se tiče navoda tužiteljice o navodnoj majčinoj sklonosti samoubojstvu i potrebi „čuvanja
brata“ istu tvrdnju je kao radikalno zlu, drsku laž raskrinkalo majčino Otpusno pismo od 14. 12. 81. čiju
je pribavu zatražila sama tužiteljica, a koje se nalazi u ovom spisu na str. 289, a na čiji sadržaj sam se
osvrnuo u podnesku od 6. ožujka 2018.25 Ovdje tek navodim zadnji pasus tog otpusnog pisma koji glasi:
„…mišljenja smo da još uvijek ne postoje sigurni znaci jednog endogenog procesa, pa je ovo stanje
shvaćeno kao psihotična epizoda u specifičnoj životnoj situaciji.
Šef odjela socijalne psihijatrije
Prim. dr. N. Lazić“

Nadalje, laž je i navod tužiteljice da ja mama bila „jako rastrojena“ i to je kao laž dokazano još
u mom odgovoru na 3. tužbu, jer je svakom razumnom jasno da „jako rastrojena“ osoba ne može:
1) raditi u školi s djecom, i dobivati republičke (=sada državne) nagrade (Dokazi 64-67 i 75);
2) oslikavati javne prostore (Dokazi 71-74);
3) izlagati slike na skupnim izložbama (Dokaz 69-70);
4) ilustrirati knjige poezije (Dokazi 81-85);
5) uređivati 2 školska časopisa u Varaždinu i Zelini i pisati za iste (Dokazi 68,79, 80, 86);
6) pripremati predavanja za stručne aktive (Dokazi 76-78, 87-89);
7) slikati akvarel-ilustracije za knjigu o varaždinskim baroknim portalima za najeminentnijeg naručitelja
(Dokaz 90 i Dokaz 28, br. 2);
8) slikati ulja na platnu za sebe (Dokaz 28 – br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 11, 13, 14 i Dokaz 97 tj. 100 - o
kojem svakako vidjeti Odgovor na 3. tužbu, str. 5, odl. 1-4.)!

25 Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/372826640/Podnesak-od-6-3-18?secret_password=XrzMGNQOXUZVBf5hIBs9

38
II.
Dalje, u drugom odlomku iskaza tužiteljice (dio na str. 3 Zapisnika) tužiteljičino (meni koji
znam stanje smiješno) prikazivanje njezinog odnosa prema majci kao dobrog, pada u vodu, odmah kada
se pročita njezino hladno i drsko pismo, napisano majci samo mjesec dana prije smrti (Dokaz 23 –
vidjeti drsku rečenicu „To sam mogla i očekivati“!). Istodobno, moja je komunikacija s majkom bila
topla i puna ljubavi (Dokaz 21 A i B).

Laž je da se tužiteljica „nije nikada odrekla svoje majke“: da je to laž meni je poznato od prvoga
dana 1981.-1982. (vidjeti podnesak od 15. ožujka 2017., 6. odlomak, tj. ovu Obranu str. 7-zadnji
odlomak), te ponovno od lipnja 1989. (Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017., str. 326 tj. ovu Obranu str. 7 -
2. odlomak) a da je svojim zlonamjernim navodima odgovorna za majčinu smrt to je dokazao uostalom
i iskaz svjedokinje Gagić, koja je 10. 10. 2013. detaljno na prekršajnom sudu navela sve okolnosti i
„argumente“ tog odricanja ovdje tužiteljice (Dokaz 3), pa je tu tužbu ovdje tužiteljica pravomoćno
izgubila (Dokaz 4-5). Kasnije je tužiteljica tužila (i) svjedokinju Gagić, ali je ustanovljeno da je u tužbi
lagala (Dokaz 9: „..protivno navodima u optužnici postojali (su) spisi…“, te je i tu tužbu pravomoćno
izgubila (presude: Dokaz 8-10).

Navod da odricanje „nije pravno moguće“ predstavlja tužiteljičino prenemaganje tj. izigravanje
pravnog nevježe, tj. neuke stranke – iako je po struci odvjetnica i nije neuka stranka, te ju još ovdje
zastupa odvjetnik - jer kada bi prvostupanjska tijela (ovdje Centar za socijalnu skrb) sve radila pravno
korektno, tada ne bi postojali ni prvostupanjski, ni drugostupanjski, ni Vrhovni, ni Ustavni sudovi, a
činjenica je da - postoje.

Da tužiteljica svoje slušatelje u sudnici, pa i sam sud posve ozbiljno smatra potpunim idiotima,
dokazuje i njezin navod da je ona „odbila“ otići živjeti s tatom u Zagreb, ne objašnjavajući kako to da
je ipak otišla živjeti, kada je, kako tvrdi: „odbila“. (Da je s ocem otišla u Zagreb vidi se iz ovdje Dokaza
3 i indirektno iz Dokaza 6. Ono što se zaista zbilo, opisao sam još u podnesku sudu u Hvaru 24. 2. 2014.
- vidjeti Dokaz 55, str. 19 - zadnji odlomak, i početak strane 20, u ovoj Obrani na str. 25-26).
Tu se jasno vidi da tužiteljica „izvlači zeca iz šešira“ tj. stvara apsurdne mentalne konstrukcije,
i to se mirna srca može reći i za njezin cijeli predmetni iskaz od 23. studenog 2017. i 6. ožujka 2018.
Naime u navedenoj situaciji tužiteljica je s ocem (s kojim je nakon razvoda roditelja 1979. odlučila
živjeti) nakon njihova povratka sa Hvara, trebala otići u Zagreb kako je još davno prije nakon razvoda
bilo dogovoreno, ali je ona došla s ocem majci na vrata, i tu ju je s njime zajedno napala (vidjeti o tome
ovdje str. 25-26 = citat iz mojeg podneska Prekršajnom sudu u Hvaru od 24. veljače 2014. (ovdje: Dokaz
55, str. 19-20). Inače predmet iz kojeg je ovaj citat izvađen, pravomoćno sam dobio tj. presuđen je u
moju korist (presude: Dokaz 4 i Dokaz 5).

Točno je da je Mirovinski fond odredio korisnike majčine mirovine i to smo u početku bili i
tužiteljica i ja. Međutim, kako je tužiteljica uzimala sav novac, ja sam jednom postavio pitanje zašto je
tome tako, na što je tužiteljica revoltirana otišla u Fond, i od tada se na odrescima majčine mirovine
nalazilo jedino njezino ime kako to očituje Dokaz 13!

Laž je i da se radilo o „vrlo malom iznosu“ majčinih mirovina, kao što je laž i da se isti trošio
za „pokriće troškova prijevoza mene i mog brata u Zagreb“ jer sam ja (brat) u Zagreb na školovanje
krenuo tek koncem 1987. (Dokaz 14). a mama je umrla početkom 1982. (Dokaz 93). Taj novac je
tužiteljica zapravo trošila npr. na 2 bunde u 4 godine: (Dokaz 16), putovanja u London (Dokaz 113),
knjige o masaži (Dokaz 115 A), višegodišnji tečaj francuskog kojeg ona na kraju ne govori (Dokaz 114)
i slične situaciji i okolnostima posve bonvivanske tj. hohštaplerske izdatke, dok smo istovremeno otac i
ja živjeli skromno, na rubu bijede.

26 Dostupno na: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017

39
Tužiteljičino izigravanje pravnog nevježe i ovdje je smiješno, jer je tužiteljica diplomirala
pravo (Dokaz 16). Ona bila dakle diplomirani pravnik i dobro je znala da javna isprava – odrezak
majčine mirovine (Dokaz 13), dokazuje da je ona JEDINI korisnik te mirovine, što je u stvarnosti i bila,
pa je njezino navedeno „izvlačenje“ na „odredbu Fonda“ prodaja magle tj., kako vidimo iz svega
navedenog - očita laž.

Uostalom, iz Dokaza 113 jasno je da je tužiteljica u Londonu boravila 27. 3. 1987., a iz Rješenja
o odobravanju domaće radinosti koje je na ročištu 3. 11. 2017. priložila u spis, a koje nosi nadnevak 1.
12. 1988. je jasno da je njezina priča o samofinanciranju svojeg hohštapleraja – npr. puta u London
(Dokaz 113), kojeg u iskazu uopće i ne spominje, jer je jasno da „udruge“ koje je spomenula (koje tada
nisu ni postojale) ni Pravni fakultet tako nešto ne bi plaćali – najobičnija prozirna laž, jer je na navedeni
put išla znatno prije nego što je počela zarađivati prodajom čestitaka. Otac se je konkretno za taj njezin
put zadužio na više strana, jer za takvu razmetljivost ni majčina mirovina (Dokaz 13), potrošena na
bunde (Dokaz 16), nije bila dovoljna.

Prikazivanje same sebe žrtvom radi dugova iza očeve smrti u visini od 184.000,00 dolara je
smiješno, jer niti dolar tog duga tužiteljica nikad nije platila, što je uostalom implicite jasno i iz njezina
iskaza, a što sam detaljnije obrazložio u svojem podnesku od 27. studenog 2017., str. 4, pod: IV., a više
o tome navodim i u ovom Obrani na str. 54.
Da tužiteljica glede svog angažmana oko očeva putovanja na operaciju i Houston nije bila na
gubitku dokazao sam temeljem Rješenja od 19. ožujka 2001. - Dokaza 112 već u mom Odgovoru na 3.
tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8 (pod: 3.) tj. u ovoj Obrani str. 31, te u podnesku od 27. studenog
2017. (str. 4: pod IV).

Što se otplate stana tiče (koja se mogla dogovoriti i na male rate 30 godina što su ostali i učinili!),
i tu se radi o manipulaciji, jer sam ja svoju polovicu novaca za taj otkup, tijekom 7 godina
VIŠESTRUKO PREPLATIO, na način opisan u podnesku od 27. studenog 2017., str. 4, pod: V.
Laž je i da kupaca za nekretnine – nedovršenu kuću u Zelini - nije bilo, jer je takav kupac, gdin
Matura (=Marečić Zvonko – Dokaz 55, str. 5) postojao, i to baš onda kada je bio potreban novac za
očevu operaciju srca, ali je tužiteljica tog kupca odbila, kako sam već 2014. (pa i 2002. – Dokaz 55, str.
42, 2-3. stupac) opisao zbog „preniske“ ponude, radi čega je otac godinu i pol kasnio na operaciju srca,
na kojoj je i umro, a što sam sve obrazložio u više navrata, a najdetaljnije u svojem podnesku od 27.
studenog 2017., str. 3-4, pod: III, te ovdje u ovoj Obrani na str 13 i 21.

III.
Dalje, u trećem odlomku iskaza tužiteljice (str. 4 Zapisnika), naveden je cijeli niz očitih laži,
koje također nemaju veze s predmetom ovog postupka, pa ću se na one glavne tek kratko osvrnuti:
Izjava „Smatram da je namjera mog brata isključivo u tome da me ocrni pred obitelji,
prijateljima, strankama i u javnosti.“ je vrlo očita laž, jer ja s njezinom obitelji nemam nikakvog kontakta
od 2002. kada me je njezin suprug napao i izudarao na pragu mog stana u Zelini (Dokaz 107; liječnička
potvrda o modricama – Dokaz 55, str. 35), ni s njezinim prijateljima – koji su, koliko ih znam, većinom
ljudi s kojima nitko normalan ni ne bi komunicirao.
Uglavnom je riječ o doista najgorem ljudskom ološu, što mogu i argumentirati. Tko su njezine
stranke ne znam, osim onih koje su mi se same požalile na njezino postupanje (Dokaz 55, str. 21, pod:
3-5). Štoviše, iz predmeta 2. tužbe same tužiteljice, tj. temeljem mog teksta u zborniku radova tj. knjizi
„Pravosudna i policijska mafija“ se vidi da ja zapravo i nemam problem s tužiteljicom (niti se dakle
bavim „ocrnjivanjem nje“) nego:
a) s pojedinim korumpiranim dužnosnicima Hrvatske odvjetničke komore /HOK/ (npr. Predrag Laban –
knjiga „Pravosudna i policijska mafija“, str. 66-68) koji odbijaju postupati po mojoj disciplinskoj prijavi
koju su mi savjetovali sami tužiteljičini kolege odvjetnici, a i neki suci (tužiteljica mi je osporila pravo

40
na život čime je radikalno prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 6 i 7), a koja disciplinska prijava se ne
rješava jer ja navedenom Predragu Labanu nisam dao traženi mito (knjiga, str. 66-68).

b) s korumpiranim pojedincima u USKOK-u i Ministarstvu pravosuđa osobito za ministra Ante Šprlje, koji
„kolegijalno“ štite kriminal u HOK-u, i koje sam sve poimence javno prozvao za njihov kriminal (knjiga,
str. 84), te me nitko od njih nije tužio niti kazneno, niti građanski, što je činjenica koja najbolje dokazuje
točnost mojih navoda o njihovu kriminalu i korupciji, a točnost kojih navoda je uostalom lako provjeriti
iz dokumenata na linkovima navedenim u fusnotama ispod mog teksta u knjizi.
Moj članak u toj knjizi nema naslov u kojem bi se tužiteljica uopće spominjala, niti se ona
spominje u ijednom od desetak podnaslova tog članka, a na njezina se zlodjela tj. nečovještva
(nepružanje nužne pomoći, tj. direktna odgovornost za majčinu smrt, indirektna za očevu i osporavanje
prava na život meni što de iure znači osudu na smrt na njeno traženje [a nakon što mi je prethodno
izminirala cijeli život: privatan i karijeru: Dokaz 55, str. 14, br. 3 i 4] te sadašnji njezin pokušaj da me
deložira, a što je potvrdila iskazom i na predzadnjem ročištu u ovom predmetu, te tako „uništi“ kako je
najavila još 1996. – Dokaz 55, str. 42, 3. stupac) se odnosi svega oko 10% mog teksta u toj knjizi.
Slično je i s ostalim mojim izjavama, jer moj problem nije uopće ovdje tužiteljica, nego povezani
korumpirani pojedinci u pravosuđu (koje je uostalom po njima svjetski glasovito, što potvrđuju sva
međunarodna istraživanja u zadnjih 20 godina27), kako sam to već obrazložio.
Osobito ovdje ističem da su tužiteljicu kao problem HOK-a prvi uočili sami dužnosnici HOK-a
i da su oni sami protiv nje pokrenuli disciplinski postupak sami, više od 2 mjeseca prije nego što su od
mene zaprimili ikakvu prijavu, a kako to očituje dopis HOK-a od 12. svibnja 2010. (ovdje priložen kao
Dokaz 132).

Nije točno niti da je prvo što se pojavi uz tužiteljičino ime na Googleu su pravomoćnim sudskim
presudama (vidjeti te presude: Dokaz 4, 5, 8-9, 10-11) ovjerene činjenice koje tužiteljica drsko
klevetnički opisuje kao „objede“. Inače, na Internetu postoje razni članci o njezinom sudjelovanju u
mutnim poslovima.

Laž je da sam ja „dio obitelji na Hvaru i u Varaždinu uspio okrenuti protiv tužiteljice“: to je
nemoguće naprosto zato jer ja na Hvaru (osim po par sati na 2 sudska ročišta, kada nisam dospio
kontaktirati s rodbinom) nisam bio 8-9 godina, od kad mi je tužiteljica oduzela sredstva za život čime
mi je osporila pravo na život, kako sam to detaljno dokazao još u mom Podnesku od 4. rujna 2017., a
temeljem Dokaza 38-54 (točnije, to je na traženje ovdje tužiteljice učinila starigradska sutkinja Jadranka
Jeličić, o čijoj konfliktnosti je na Internetu lako naći mnogo članaka a koja je po najnovijem pisanju
„Slobodne Dalmacije“ od 3. 3. 2018. u sukobu sa svim sucima svojega suda tj. ispostave kao i bivšom
zapisničarkom (Dokaz 133-134).
Nakon toga istoj sutkinji Jadranki Jeličić njezin je sud uzeo 50 spisa!!!), radi čega se – kako
pred 20 dana piše „Slobodna Dalmacija“ u broju od 8. lipnja 2018. pobunio lokalni politički ološ s kojim
je ta sutkinja koja vrlo često puni novinske stupca, pa i cijele stranice bila u dosluhu, pokazujući enormnu
premreženost naše pravosudne korupcije (link: https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split-
zupanija/clanak/id/550451/nezadovoljni-otocani-poslali-prosvjedno-pismo-zasto-moramo-u-split-to-
je-neprihvatljivo-i-nehumano).

Slično je i s dijelom familije/obitelji u Varaždinu u koji – jer zbog tužiteljičinog osporavanja


mog prava na život već 8 godina živim u krajnjoj zamislivoj bijedi od oko 400 kn mjesečno – odlazim
svega jednom godišnje, dok tužiteljica na oba mjesta dolazi po nekoliko puta godišnje, pa je očito da je
riječ o laži, jer ona ima veći upliv na rodbinu nego ja, iz niza razloga.

27 O tome npr.: Josip Kregar: Korupcija u pravosuđu, 2001., dostupno na: http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/korupcijasudstvo.cg%5B1%5D.doc
; Tomislav Krasnec: Hrvatsko pravosuđe i dalje pri dnu EU, 12. 4. 2016., dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatsko-pravosude-i-dalje-pri-dnu-eu-a-
imamo-dvostruko-vise-sudaca-od-austrije-1075505

41
Taj dio familije koji ona spominje, vjerojatno se okrenuo protiv tužiteljice, jer je doznao za
dokaze i za pravomoćne presude koje potvrđuju njezina brojna šokantna, nečovječna postupanja prema
članovima obitelji u kojoj je rođena (opisana odgovornost za majčinu smrt i to iz koristoljublja (ja san
tada imao 9 godina)), indirektna odgovornost za očevu smrt /nepružanje nužne pomoći - ja sam tada
imao 23 godine/ i osporavanje prava na život meni što de iure znači osudu na smrt na njeno traženje (što
tužiteljica uopće i ne spori), te sadašnji njezin pokušaj da me deložira, a što je ona pred 4 svjedoka
potvrdila i svojem iskazu u ovom kaznenom predmetu), ali i prema drugim ljudima koje ta familija
poznaje, pa i prema samim rođacima (vidjeti o tome detaljno Dokaz 55, str. 21, br. 3 i 5!).

Navod „dio obitelji i moja djeca pitaju me zbog čega ja do sada nisam ništa poduzela da bi sve
to prestalo“ pokazuje da tužiteljica ne laže samo (na) ovom sudu nego i „obitelji i djeci“ (koja po
godinama više uopće nisu djeca!).
Tužiteljica je naime od 2002. na ovamo poduzela tj. počinila mnogobrojne nezakonite, neetične
i neljudske postupke kako bi pokušala zaustaviti moje svjedočenje o radikalnom zlu koje je ona meni,
majci i ocu svojim opetovanim nečovječnim i/ili zvjerskim postupanjem učinila, te kako bi i mene, kao
i majku, navela na samoubojstvo, što ona nikada na sudu nije niti negirala da joj je cilj (vidjeti npr.
Podnesak od 27. ožujka 2017. i od 27. studenog 2017. – str. 2), iako sam to iskazivao na prekršajnim,
građanskim i kaznenim sudovima na kojima me tužila u mnogo navrata, pismeno i usmeno bezbroj puta!

Dokazi tih njezinih stalnih rušilačkih pokušaja su izuzetno broji, pa ću ih ovdje navesti
samo nekoliko:
- Fizički i verbalni napad s mužem na mene 27. kolovoza 2002. (Dokaz 107 i Dokaz 55, str. 35)
- Lažna prijava protiv mene 2002. (Dokaz 55, str. 10-11, pod: III i str. 36-39)
- Lažna prijava protiv mene dok sam bio u vrlo teškom stanju u bolnici u siječnju 2012. (Dokaz 55, str.
11 i 40-41 i Dokaz 108-111)
- Lažna tužba protiv mene (Dokaz 4-5)
- Lažna tužba protiv moje svjedokinje (Dokaz 8-10)
- Laganje na sudu (Dokaz 9 i Dokaz 122 – 6. odlomak)
- Sumanuto tj. obijesno parničenje s 3 tužbe protiv mene u ovom predmetu: K-20/17, K-439/17 i K-
1218/17

Nastavno treba ponovo upozoriti na krajnje podao i pokvaren, zao način postupanja tužiteljice
koji se očituje u tome da tužiteljica svoju „djecu“ od 17 godina(!) doslovno čitavo vrijeme, od početka
koristi kao „živi štit“ kao na prethodnom ročištu kada zbog navodnih „zdravstvenih poteškoća mlađeg
sina“ kasnila na ročište.
Tužiteljica tako postupa tj. svoju djecu koristi kao živi štit od početka, od 2002. godine, na što
sam upozorio ovaj sud još u mom odgovoru na 3. tužbu, 3. 11. 2017., str. 9, pod:7, a u što se ovaj sud i
sam može uvjeriti iz sadržaja mog novinskom članka u kojem sam to spomenuo, objavljenog još u
prosincu 2002. godine (vidjeti Dokaz 55, str. 42-4. stupac).
Tužiteljica na taj način ovom sudu implicira da bi mene, obzirom da za to ne postoje ni
činjenični, ni zakonski temelji, ovaj sud trebao uništiti i tako joj pomoći da me ona navede na
samoubojstvo (što je jedini cilj ovog postupka kako sam to u više naveo pismeno naveo, a što tužiteljica
nikad ni nije sporila, vidjeti npr. Odgovor na 3. tužbu, str. 1 i Odgovor na 3. tužbu str. 6-7, pod: IV) ne
iz pravnih razloga nego radi „kolegijalnosti“, i radi činjenice što ona ima „djecu“ (koja će naravno i za
70 godina biti njezina „djeca), a ja nemam, jer me ona (iz svoje iskrene mržnje i prokletosti tj. brojnih
neprikrivenih napora da me uništi, koje vidjeli smo u podnesku od 16. 4. 2018., str. 5, dno stranice,
uopće niti ne negira) proračunato spriječila u zasnivanju obitelji (Dokaz 55, str. 14, pod: 4).
Inače, kakav odnos stvarno tužiteljica ima prema svojoj djeci pokazuje činjenica da je njezin sin
DOSLOVNO skoro poginuo vozeći bicikl neposredno nakon što je ona pokrenula izvanparnični
postupak na sudu u Sv. Ivanu Zelini kojim me kako - je izvanraspravno priznala i na ovom sudu -
pokušava deložirati i tako uništiti na način koji mi je opisala još 1996. i 2002. i koji sam ja citirao u

42
novinskom članku 2002. (vidjeti Dokaz 55, str. 42-3. stupac). Iz navedenog je razvidno da je tužiteljica
svjesno ignorirala ovo nebesko upozorenje i da joj je važnije da mene uništi, nego život vlastitog djeteta!
Navod „Moj brat radi i pritisak na pravosuđe pa je tako u postupku diobe pred sudom u Zelini
nastojao dokazivati kako bi sva imovina trebala pripasti njemu i to iz razloga jer sam ja ubila svoje
roditelje“ je dijametralno suprotan istini, tj. to je još jedna tužiteljičina zvjerska laž, koja – kao i vidjeli
smo deseci sličnih - savršeno oslikava njen destruktivan karakter, kojem je cilj „uništavanje“ kako je
1996. sama rekla (što ona, vidjeli smo, – niti ne poriče) a u čemu se ona u ovom postupku od svojeg
kolege suca Blažekovića nada dobiti „kolegijalnu“ podršku, u čemu joj je od „zdanja nada“, jer su je
ostali kolege pa čak i kolegice - „izdali“ (Dokazi 4-5 i 8-10)!
Naime iako mi je na ročištu u izvanparničnom postupku na sudu u Zelini 22. veljače 2017.
predmetna sutkinja kao neukoj stranci navela tu mogućnost (da pokrenem postupak osporavanja suvlasničkih
udjela za nedovršenu kuću u Zelini i da tako spriječim ovdje tužiteljicu da me deložira, [što je pred svjedocima potvrdila da
kani učiniti na ročištu u ovom kaznenom postupku održanom 23. 11. 2017.]), te da me tako navede na samoubojstvo, čime mi
se (uništenjem na način deložiranja) prijeti već preko 20 godina, a što sam opisao u „Zelinskom glasniku“ 2002. godine (Dokaz
55, str. 42) te koju prijetnju deložacije ona sada nastoji u tom izvanparničnom postupku realizirati) ja sam tu mogućnost
sve do časa dok ovo pišem (srpanj, 2018.) godinama odbijao, a što nepobitno dokazuje Zapisnik iz
navedenog predmeta, ovdje priložen kao Dokument 136 i 137.
Sada međutim iz ovog iskaza gdje sam optužen da sam napravio stvar koju sam 20 godina
odbijao i koju nisam napravio iako sam mogao i trebao, vidim da sam čineći tako bio vrlo naivan i glup,
i da je to moje odbijanje bilo pogrješno, jer sam namjerno lažno optužen za stvar koju nisam učinio i
koju sam čak odbijao činiti.
Također, iz istog zapisnika je razvidno da je laž da sam na tom sudu kazao da je tužiteljica „ubila
roditelje“ već sam kazao činjenicu da je majku navela na samoubojstvo, što je i uneseno u zapisnik
(Dokument 136), i što ja znam od prvog časa (Podnesak od 15. ožujka 2017. – 6. odlomak), i što mi je
ovdje tužiteljica sama priznala dvaput u lipnju 1989. (Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017., str. 3), a da je
tome tako, dokazao je i iskaz svjedokinje Gagić (Dokaz 3). Tužbu protiv te svjedokinje je ovdje
tužiteljica pravomoćno izgubila (Dokaz 8-10)!

Paranoidna laž i zamjena teza je da je meni „interes u odvjetničkoj komori isposlovati


oduzimanje (tužiteljičine) licence“.
Razlozi mog postupanja prema HOK-u detaljno su opisani u mom tekstu knjizi „Pravosudna i
policijska mafija“, str. 64-67, a koji tekst je predmet ovdje 2. tužbe (bivši broj K-439/17) pa su tužiteljici
dakle ti razlozi dobro poznati te je dakle i ovdje je riječ o njezinoj svjesnoj laži.
Ukratko, riječ je o mojoj borbi za život, koji mi je njezinim osporavanjem mog prava na život
(koje osporavanje je potvrdio i HHO: knjiga, str. 62) na način oduzimanja sredstava za život ovdje
tužiteljica namjerno ugrozila, čime je rabijatno prekršila Kodeks odvjetničke etike čl. 6 i 7, a o čemu
sam detaljno pisao u mom članku toj knjizi, što pak svojom predmetnom 2. tužbom (Dokaz 123-125)
tužiteljica uopće niti ne spori da je učinila.
Osobito ponovno ističem da su tužiteljičino radikalno neetično postupanje prvi uočili sami
dužnosnici HOK-a i da su oni sami protiv nje pokrenuli disciplinski postupak, više od 2 mjeseca prije
nego što su od mene zaprimili prijavu, što dokazuje dopis HOK-a od 12. svibnja 2010. (Dokaz 132).
Da sam ja htio uništiti tužiteljicu, kao što ona jest uništila mene (v. Podnesak od 4. 9. 2017) ja
sam to lako mogao učiniti prijavivši je za lažnu prijavu prebivališta za što imam oko 100 dokaza (Dokaz
39 i 40) te bi ona završila u zatvoru još 2002., a time bi automatski izgubila i licencu, pa je jasno da i tu
sirovo laže.

Drska je paranoidna je laž da sam ja „uzurpirao nekretnine“: 66,7% vikendice na Hvaru ima
tužiteljica (vidjeti priloženi Dokaz 138 u kontekstu Dokaza 140 – razvidno je da je sudskom podjelom tužiteljica
od 2 apartmana u kući dobila onaj sa 6 kreveta a ja onaj sa 3, tj. da je u podjeli po pola ona dobila 66,6%(!), kako
sam naveo i u knjizi Pravosudna i policijska mafija, str. 64 ), a glede nedovršene kuće u Zelini, nju je bila
zapravo uzurpirala tužiteljica, što se vidi iz dokumenta Elektre, kada su Iz Elektre kao osobu koja ima
ključ ulaznih vrata potreban radi skidanja brojila, telefonom (naveden na dokumentu) kontaktirali nju
43
(tužiteljicu) u Zagreb, a ne mene u Zelinu, jer su znali da ja od te kuće nemam ključ (Dokaz 135). U
međuvremenu je u kuću provaljeno, ja sam stavio novi lokot i ključ dao na sudskom ročištu tužiteljičinoj
punomoćnici (Dokaz 122 – prvi odlomak).

Njezine teže bolesti koje tužiteljica spominje, ona je dobila još oko 1994. kada je zastupala ljude
povezane s mafijom (jedan je i ubijen), a što mogu dokazati starim nalazima koje je tužiteljica u stanu
u Zelini bacila u smeće, bude li potrebno, kao uostalom i uvidim u zdravstveni karton same tužiteljice,
a koji uvid putem ovog suda tražim bude li ona ovo što sam naveo negirala!
Te bolesti nemaju nikakve veze sa mnom i s događajima iz 2009. – 2016. kako tužiteljica lažno
implicira, jer je tužiteljica od tih bolesti obolila više od 20 godina (!) ranije, što je lako dokazati putem
njezina zdravstvenog kartona.
S druge strane, svojim kontinuiranim zvjerskim ponašanjem, tužiteljica je tijekom ovog
kaznenog postupka uzrokovala moj rast tlaka (Podnesak od 11. lipnja 2018.) na što sam ja kao
mogućnost intuitivno upozoravao od samoga početka (vidjeti primjerice pritisak koji spominjem u
zadnjoj rečenici podneska od 13. 3. 2017.)!

IV.
Dalje, u četvrtom odlomku iskaza tužiteljice dana 23. studenog 2017. (str. 4 Zapisnika), u
njezinom odgovoru na posebna pitanja punomoćnika stoji: „sve nekretnine koje je moj brat imao u
posjedu su zapuštene“. To je dijelom paranoidna laž, a u dijelu u kom je točno, je točno samo od godine
2009. na ovamo, a koje godine mi je tužiteljica oduzevši mi sredstva za život osporila pravo na život, te
sam stoga ja od tad bez ikakvih primanja, što sam temeljem relevantnih javnih isprava i dokazao u
podnesku od 4. rujna 2017., pa zadnjih 8 godina živim u stravičnim, neljudskim uvjetima, u krajnjoj
mogućoj bijedi, od posuđenih 400 kn mjesečno!

Problem je međutim da je tužiteljica, koja je svojim bavljenjem kriminalom (porezne utaje i


varanje svojih vlastitih stranaka – Dokaz 39, 49 te Dokaz 55-str. 21) postala vrlo bogata osoba (koja
samo predmete u svojem stanu osigurava na 40.000 eura - Dokaz 17) - posve zapustila vikendicu na
Hvaru (u kojoj joj je konfliktna sutkinja Jeličić (Dokaz 133-134) u podjeli po pola dodijelila 2/3 objekta
(tj. 6 od ukupno 9 kreveta u kući – vidjeti knjigu „Pravosudna i policijska mafija“, str. 64 i ovdje Dokaz 138 u kontekstu
Dokaza 140 uz nadoknadu za razliku za vrjedniji dio od doslovno 26,86 eura28 (sic!!! – nakaradno i uvrjedljivo smiješna suma,
ali čak ni nju mi tužiteljica međutim nikad nije isplatila), no ona svejedno ondje u tih 8 godina nije proboravila ni
dana (vidjeti knjigu „Pravosudna i policijska mafija“, str. 64) te je kuća u kojoj ona je ona u podjeli po
pola dobila 2/3 krajnje derutna, pa je ovo njezino prozivanje mene za zapuštanje nekretnina paranoidno
i smiješno, tj. nakaradna zamjena teza.
Inače, radi se o vikendici koje smo 1/3 otac i ja sami klešući kamen svojim rukama sagradili,
dok je istodobno tužiteljica „luftanjem“ /da ne budem eksplicitan/, drugdje gradila svoju karijeru, što
očituje drskost, pokvarenost i nakaradnost u postupanju kako tužiteljice, tako i konfliktne sutkinje Jeličić
(kojoj je pred tri tjedna vlastiti sud uzeo 50 predmeta – vidjeti ovdje link na str. 41) koja je sve to znala
ali je tužiteljici dodijelila 2/3 te vikendice „uzgred“ mi time osporivši i pravo na život, što je potvrdio
HHO.

Činjenica jest da ja imam krajnje logičnih problema s plaćanjem računa, jer mi je tužiteljica još
2009. u želji da me navede na samoubojstvo oduzela sredstva za život, pa ja od tad nemam nikakvih
prihoda (Podnesak od 4. rujna 2017. i Dokazi 41-54), ali račune plaćam, u protivnom ne bi imao struje,
telefona, itd.

28Rješenje dostupno na: https://www.scribd.com/document/356541636/Rje%C5%A1enje-kojim-mi-je-sutkinja-Jadranka-Jeli%C4%8Di%C4%87-osporila-pravo-


na-%C5%BEivot-28-9-2009

44
Priča o „zabrani dolaska“ u vikendici na Hvaru je drska laž. Što je stvarno bilo po srijedi opisao
sam u „Zelinskom glasniku“ 2002. godine (Dokaz 55, str. 42 – 5. stupac), a to potvrđuje i Dokaz 141,
2. odlomak (spominje se suglasnost Dijane Zoričić).
Evo relevantnog pasusa iz Zelinskog glasnika:
„…kako je Diana [sada Dijana Zoričić] prošlo ljeto bukirala za sebe pola naše kuće na Hvaru
na 45 dana (a toliko nije tamo bila zadnja tri ljeta zajedno), a došla je samo 15 dana, pa je kuća usred
dobre sezone zjapila poluprazna (inače sav prihod od turizma dijelimo po pola s tim da ja sve radim,
perem, peglam, čistim, vodim knjige, plaćam račune a Diana ima samo čistu dobit jer ne plaća svoj dio
računa pa sve moram platiti sam) pa me tako onemogućila da zaradim svoju polovicu novaca za tih 30
dana, iako zna da ja od tih novaca i pisanja za novine zajedno jedva da nekako tijekom godine skrpam
kraj s krajem….“
O tome svakako vidjeti i ovdje str. 54-55 (7. dokaz).

Laž je da je meni u vikendici „na Hvaru u vlasništvo pripalo 2 apartmana i 1 atelier“. Da


je to laž razvidno je iz dokumenta koji je izdala Služba za gospodarstvo Hvar, na traženje tužiteljice.
Naime iz Dokaza 138 iz 2003. vidi se da su u kući bila ukupno 2 apartmana: apartman za ukupno 3
osobe i apartman za ukupno 6 osoba, a iz Dokaza 140, kojeg je izdala Služba za gospodarstvo Hvar 25.
2. 2011. razvidno je da je ovdje tužiteljica (tada Diana Vranković Zoričić) zatražila prestanak
iznajmljivanja u apartmanu sa 6 kreveta koji joj je sutkinja Jadranka Jeličić 2009. dodijelila.
Dakle od 2 apartmana u kući ja sam dobio onaj s 3 kreveta, a tužiteljica onaj sa 6, što sam naveo
i u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 64 i što svojom 2. tužbom temeljem mog pisanja u toj
knjizi tužiteljica nije ni sporila, kao ni činjenicu (knjiga str. 62) da mi je na navedeni način osporila
pravo na život (Dokaz 123-125), tj. da je to na njezino traženje učinila navedena konfliktna sutkinja
Jeličić (Dokaz 133-134).

Laž je da su odnosi između mene i tužiteljice vili „vrlo dobri“ sve do trenutka kada me ona
pozvala na svoje vjenčanje 2001.
Tužiteljičino postupanje i prema meni i prema drugima (Dokaz 55, str. 20-21) je najčešće bilo
radikalno destruktivno i rabijatno, od kad ja znam za sebe, tj. od moje 4. godine a što sam u glavnim
crtama opisao još 2014. podnesku na sudu tj. u Dokazu 55, str. 16-18.
Na istom mjestu (Dokaz 55, str. 20-21) opisao sam teror kojim tužiteljica Dijana Zoričić okolinu
drži u strahu i to na 5 konkretnih primjera ljudi na kojima se iživljavala:
1) sutkinji Višnji Lazarin
2) svjedokinji Marici Gagić
3) bratiću Antunu Vrankoviću
4) obiteljskom prijatelju ak. kiparu Ivici Grošiniću
5) dožupanu Splitsko-dalmatinske županije Visku Haladiću
Uostalom, sam se ovaj sud na vlastite oči, neposredno uvjerio u rabijatan, rušilački karakter i
postupanje tužiteljice, osobito na nedavnom ročištu 20. travnja 2018. kada je tužiteljica, iako je čula da
je 88-godišnja ujna Marija Šokman radi nje (tužiteljice) doživjela infarkt dana 28. 3. 2017. (spis,
list 432), naime niti puni dan nakon što je od ovog suda na zahtjev tužiteljice dobila poziv da (lažno)
svjedoči protiv moje i tužiteljičine pok. majke na kojeg je 27. 3. 2018. odgovorila (spis, list 307), dakle,
nakon što je na ročištu čula da je ujna M. Šokman radi nje doživjela infarkt, tužiteljica je svejedno
inzistirala da ista ujna kao svjedokinja ipak, unatoč infarktu koji je radi nje doživjela, bude
ispitana u ovom predmetu, što je uneseno i u zapisnik s ročišta 20. travnja 2018., str. 2 (vidjeti i
spis, list 307 i 432). Navedeno postupanje je rabijatno, neljudsko i neprikrivano rušilački u krajnjoj
mjeri, i to sam uostalom ustvrdio i opisao još u podnesku od 17. svibnja 2018., str. 5.:
„Da uništavalačko postupanje ovdje tužiteljice predstavlja pravilo a ne iznimku u njezinom
životu, dokaz je i činjenica da sam ju ja, kao i ovaj sud na ročištu 20. travnja 2018 izvijestio da je dan

45
nakon primitka sudskog poziva i odgovora na njega 27. 3. 2018.29 svjedokinja koju je ona predložila,
ujna Marija Šokman doživila infartkt, no da je tužiteljica inzistirala da ju se ipak, iako je radi tog
doživjela infarkt ispita! Kako sam ju ja zbunjeno gledao, pitala me: „Šta gledaš?!“, na što sam ja
normalnim tonom rekao: „Imam pravo gledati“, na što je ona viknula: „Nemaš!!“, a na to sud nije
reagirao, pa se stekao dojam da ona (Dijana Zoričić) vodi postupak, a ne predmetni sudac.“

Odnosu su postali vrlo loši 3 mjeseca nakon očeve smrti, u lipnju 1996., kada me tužiteljica u
vikendici na Hvaru ščepala za gušu, počela tresti i vikati mi u lice da će me „ubit, zaklat i uništit“ i da
nek ja „Odem po nož da me ona njime zakolje“, što sam naveo u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“,
str. 63 i što svojom 2. tužbom temeljem mog pisanja u toj knjizi tužiteljica uopće niti ne spori (Dokaz
123-125), što i ne čudi jer postoje svjedoci da sam tada šokiran pobjegao od kuće.

LAŽNI (KRIVOKLETNIČKI I KLEVETNIČKI) NAVODI TUŽITELJICE


U ISKAZU OD 6. OŽUJKA 2018.

Što se tiče iskaza tužiteljice danog u svojstvu svjedokinje samoj sebi na ročištu 6. ožujka 2018.,
i tu valja navesti da većina tvrdnji u tom iskazu nemaju blage veze niti sa činjenicama, niti sa stvarnošću,
niti sa zdravim razumom, a što je najbitnije i najznakovitije, niti sa predmetom čak triju kaznenih tužbi
spojenih u ovaj spis. Sve je te svjesne, te u pravili krajnje drske i obijesne laži, vrlo lako dokazati kao
laži temeljem priloženih materijalnih dokaza (Dokazi 142-204).

Najprije, što se tiče presude Visokog prekršajnog suda RH, od 03. travnja 2012. (Zapisnik od 6.
ožujka 2018., str. 3), a kojom sam bio uvjetno osuđen na 45 dana zatvora, ponavljam što sam kazao i na
samom ročištu, da je riječ o presudi koju je, čim je postala pravomoćna, javno ismijao ugledni Večernji
list riječima: „…a sestra se očigledno poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali i sudačkim krugovima
i bratu osigurala 45 dana zatvora.“ (Dokaz 142).
Tim riječima tu je presudu odmah po njezinoj pravomoćnosti ismijala sama bivša glavna
urednica „Večernjaka“ Ružica Cigler, jer sam tom presudom ja osuđen za „verbalni napad preko tiska“
(Dokaz 144) tj. za prekršaj koji uopće ne postoji u prekršajnom zakonu, niti ga je moguće počiniti (jer
ako je nešto verbalno (usmeno) nije putem tiska).
To je i bio razlog zbog kojeg sam skenirao cjelokupni sadržaj tog predmeta, te sam ga čitavog
još 17. 3. 2012. stavio na Internet (dostupan je na linku: https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-
u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija), te od tada stalno na svojoj stranici na Scribdu
objavljujem svoju sudsku praksu tj. sadržaje predmeta u kojima sam stranka, što je pomoglo gđi Cigler
da s takvom lakoćom prokaže zlo, tj. naočigled nezakonitu presudu.
Tim postupkom htio sam, među ostalim, i predmetnim prvostupanjskim i višestupanjskim
sutkinjama (imena navedena u Dokazu 145-148) pokazati svoj stav prema njihovom naočigled
nezakonitom, i svjesno zlom postupanju, koje sam temeljem svima na Internetu dostupnog sadržaja spisa
detaljno opisao u odlomku pod naslovom „Osuda na 45 dana zatvora koju je glatko ismijao „Večernji
list““ (Dokaz 145-148) u novoj knjizi o radikalnoj korupciji u hrvatskome pravosuđu, koja se nalazi u
tisku.
Kada čovjek pročita svo zlo koje su mi nezakonito te sutkinje svjesno učinile, shvaća zašto je
isti ugledni „Večernji list“ u siječnju ove godine konstatirao da je hrvatski pravosudni aparat „zao“ i da
je država s takvim pravosuđem „nakaradna“ (link: https://www.vecernji.hr/premium/gra-ani-su-u-
hrvatskoj-postali-ljudi-drugoga-reda-1222734

29 Dostupan ja na linku: https://www.scribd.com/document/379108482/Dopis-svjedokinje-27-3-18

46
S time će se, siguran sam, složiti svako tko pogleda Dokaz 144 i pročita ovdje Dokaze 145-148
i provjeri dokumentaciju na Internetu. Inače, istinitost mojih navoda zbog kojih sam bio tužen, i osuđen
jer da su navodno „nedokazivi“, kasnije je potvrđena od drugih sudova i tijela.
Svakako, ovdje tužiteljica je istim sudovima uputila identičnu tužbu za „verbalni napad preko
tiska“ (Dokaz 56, str. 3) i 2013. (Dokaz 56, str. 1-5) ali su sudska vijeća u identičnom sastavu(!) sada
presudila protiv nje (presude=Dokazi 4-5).
Iz moje komunikacije s ovdje tužiteljicom, mogu reći da ona o hrvatskim sucima ima nisko
mišljenje. Ovaj primjer međutim pokazuje da je to njezino mišljenje i prenisko, jer je pokazao da
pojedini naši suci koji i jesu takvi da sude naočigled toliko nezakonito da bivaju javno ismijani (Dokaz
142), ipak u pravilu nisu istodobno i toliko nepametni da to čine opetovano, a čemu se ovdje tužiteljica
svojom identičnom prekršajnom tužbom (Dokaz 56, str. 3), pogrješno ih implicite smatrajući glupima
– arogantno nadala.

I.
U prvom odlomku iskaza tužiteljice kao same sebi svjedokinje dana 6. ožujka 2018. navod
tužiteljice da je prethodno (tj. 23. studenog 2017.) o svemu „iskazala i to vrlo detaljno“ je točan, ali kako
smo vidjeli u ovoj Obrani na str. 37-46, riječ je zapravo o detaljnim krivokletstvima, klevetama i
općenito lažima.

Laž je da je tužiteljica „pomagala financijski puno godina svoga oca“ i to vrlo pokvarena: pok.
otac je do godinu pred samu smrt bio u stalnom radnom odnosu i to kao savjetnik za prosvjetno-
pedagošku službu (najviši rang u njegovoj struci izuzev ministra prosvjete), a k tome još imao 100
košnica, prodavao slike i živio skromno, samnom u montažnoj baraci od 42 m2 (=fotografija dolje)
vozio 20 godina stari VW Golf, te mu sigurno nikakav dodatan novac nije trebao, jer je za razliku od
tužiteljice bio skroman i pošten čovjek.

Laž je da je tužiteljica „sufinancirala [očevu] operaciju sa puno novca“ jer je pok. otac sav novac
za tu operaciju osigurao sam, prodajom 100 slika najeminentnijih hrvatskih umjetnika koje su mu oni u
tu svrhu poklonili (Dokaz 149-158) i to na aukcijama tih slika u Zagrebu (Dokaz 149), Varaždinu
(Dokaz 159) i u Sv. Ivanu Zelini. To uostalom dokazuje navod same tužiteljice koja u svojem pismu dr.
Krajceru iz 1996., priloženom u spis na ročištu 3. studenog 2017. navodi kako su sredstva za liječenje
oca su prikupljena „najvećim dijelom kroz donacije tatinih prijatelja i kolega umjetnika čija smo
djela prodali na aukciji“ - kako je to sama tužiteljica navela na 2. strani pisma, te što sam i ja naveo
temeljem Dokaza 104, na 8. strani mog Odgovora na 3. tužbu, pod: 3. Ostatak je naime osiguran
prodajom samih tatinih slika.
Štoviše, tužiteljica je ne samo nepružanjem nužne pomoći ocu (ne htijući kupcu g. Maturi
prodati nedovršenu kuću naslijeđenu samnom iza smrti pok. majke Anice, a kako bi otac na vrijeme
otišao na operaciju srca u Houston – vidjeti u ovoj Obrani str. 13, 21, 40) nego i naknadom očevih
bolničkih troškova od HZZO-a (Dokaz 112) te lažnom prijavom prebivališta u očevu derutnom
montažnom stanu nakon njegove smrti 1996., kako na svoju odvjetničku kancelariju ne bi plaćala
zagrebački gradski prirez (vidjeti podnesak od 8. kolovoza 2017. te ovu Obranu na str. 12-15), iz očeve
smrti za koju je na način nepružanja nužne pomoći sama odgovorna – izvukla vrlo veliku materijalnu
korist, što pokazuje da je njezino sustavno postupanje nažalost doista „monstruozno“, kako ga je ona
sama opisala.

Laž je i navod tužiteljice: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to
vrijeme nisam imala niti jednu drugu nekretninu u vlasništvu. Dakle apsolutna je besmislica da sam ja
u to vrijeme bila prijavljena na navedenoj adresi da bih izbjegla plaćanje poreza“.

47
Da je očita laž tužiteljice da je ona bila lažno prijavljena u montažnom stanu u Sv. Ivanu Zelini.
tj. da je utajivala prirez jer drukčije nije mogla dokazao sam temeljem priloženih javnih isprava već
ovdje na str. 14-15.
Evo tog dijela:

„Što se tiče drugog dijela te moje tvrdnje, koji se odnosi na veliku materijalnu korist koju je tužiteljica
izvukla iz očeve smrti, tj. iz činjenice da ocu nije pružila nužnu pomoć, tu sam činjenicu, temeljem oko 100 javnih
isprava priloženih kao Dokaz 39 obrazložio još u mom Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017. Navedeni
Dokaz 39, koji broji 48 strana je zapravo moj Upit poslan Poreznoj upravi još 2. siječnja 2013., u kojem pitam
Poreznu upravu postoji li zakonski temelj za stav Hrvatske odvjetničke komore da plaćanje poreza ne spada u
dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, str. 1), a na koji mi je Porezna uprava odgovorila (Dokaz 40) davši mi za pravo!
No ta je stvar sada manje bitna obzirom da je u svojem iskazu na ročištu održanom 6. ožujka 2018. tužiteljica
priznala da je točno da je nakon očeve smrti 1996. do 2002. godine imala (lažno) prijavljeno prebivalište na adresi
Domjanićeva 15, 10380 Sv. Ivan Zelina, lažno pred ovim sudom iskazujući da: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje
prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu nekretninu u vlasništvu.“ (Zapisnik, str. 4).
Iz ovog navoda tužiteljice koji je lažan i načelno, i konkretno, razvidno je da ona doista svoje slušatelje,
uključujući i predmetnog suca Blažekovića, javno smatra potpunim debilima koji će povjerovati u njezinu
(implicitnu) laž da je moguće biti prijavljen samo na adresi nekretnine koju netko ima u vlasništvu. Načelno to je
laž, jer u tom slučaju preko milijun građana RH ne bi mogao biti prijavljen nigdje, a prvenstveno mlađi punoljetnici
koji u pravilu nemaju u vlasništvu nikakvu nekretninu, a svi znamo da tome nije tako, i da oni jesu prijavljeni na
adresama nekretnina koje oni nemaju u vlasništvu.
No i u konkretnom slučaju je to laž, jer je tužiteljica u periodu 1991. do 1996. bila prijavljena u stanu
prijatelja Irislava Drezge u Varšavskoj 2/III, Zagreb, u kojem je kontinuirano prebivala, a što za period 1993. do
1996. nepobitno dokazuju čak 2 javne isprave koje sam ja već priložio u prethodnim disciplinskim i sudskim
postupcima:
- izvadak iz zemljišne knjige KO Sv. Ivan Zelina od 23. 9. 1993. (Dokaz 127-128) u kojem su navedene
adrese prebivališta i tužiteljice „Vranković Diane iz Zagreba, Varšavska 2“ i moja: „Vranković Ante-a iz Ivan
Dolca, Jelsa, Otok Hvar“ (Dokaz 127), iz čega je razvidno da je tužiteljica lagala, jer je od 1991. tj. od 1993. –
1996. bila prijavljena u nekretnini (stanu) u Zagrebu - Varšavska 2, koju ona niti tada niti ikad prije ili kasnije nije
imala u vlasništvu, kao i ja koji sam bio prijavljen u vikendici u Ivan Dolcu, Jelsa, Otok Hvar, koju ni ja tada nisam
imao u vlasništvu, obzirom da sam joj suvlasnikom postao tek nakon smrti oca Dinka 7. 3. 1996. (Dokaz 129),
koji joj je bio vlasnik.
- Drugi nepobitan dokaz da je tužiteljica u svojem gore citiranom iskazu na ročištu održanom 6. ožujka
2018. lagala jest Rješenje o nasljeđivanju od 11. 4. 1996. (Dokaz 129-131), čiju je kopiju dana 1. 7. 1996. ovjerio
javni bilježnik Ante Ilić (Dokaz 131) inače prijatelj tužiteljice, koji je tom prigodom legitimirao tužiteljicu i naveo
adresu s njezine legitimacije tj. osobne iskaznice („Zagreb, Varšavska 2“), pa je i iz te javne isprave izdane
temeljem osobne iskaznice tužiteljice s adresom „Varšavska 2, Zagreb“ jasno da je tužiteljica lagala kada je na
ročištu 6. ožujka 2018. kazala: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam
imala niti jednu drugu nekretninu u vlasništvu.“, jer navedenu nekretninu u Varšavskoj 2 u Zagrebu ona nikada
nije imala u vlasništvu a svejedno je u njoj vidimo bila prijavljena (Dokaz 129-131).

Obzirom da je tužiteljici bila poznata moja tvrdnja iz ovome sudu s moje strane još uz podnesak od 8.
kolovoza 2017. priloženog Dokaza 39, str. 11, 1. odlomak odozgo, da je ona još 1989. odselila u Zagreb u kojem
je „do 1996. imala prijavljeno prebivalište u stanu kojeg je kao podstanar čuvala prijateljima, u Varšavskoj 2
(Dokaz 251, 260, 261)“ jasno je da je tužiteljica točnost te moje tvrdnje mogla pobiti isključivo javnom ispravom
- potvrdom I. policijske postaje Zagreb – Centar da ona (Diana Vranković) na području nadležnosti te PP tj. općine
Centar, pod koju Varšavska ulica br. 2 spada, nikada nije imala prijavljeno prebivalište, a obzirom da ona takvu
potvrdu sudu nije priložila, jasno je da je svjesno lagala, jer moj navod iz Dokaza 39, str. 11, izvorno utemeljen
na ovdje Dokazima 127, 128, 131, a koji su u Disciplinskoj prijavi (o toj prijavi pisao sam u knjizi „Pravosudna i
policijska mafija“ na str. 64-66) i u građanskoj parnici koja je u tijeku imali brojeve 251, 260, 261, koji se i sada
vide u dnu tih dokaza, uopće ni nije pokušala pobijati javnim ispravama (obzirom da ih za tu očitu laž nije mogla
probaviti) već samo „blebetanjem“, po principu „ako prođe - prođe“, ali to nakon ovog podneska i njemu priložene
dokumentacije na ovom sudu, ako će on u ovom predmetu postupati po pravnoj teoriji, zakonu i sudskoj praksi,
ne može „proći“.“

48
II.
U drugom odlomku iskaza tužiteljice od 6. ožujka 2018., tužiteljica je dala još dosta dokaza da
sve svoje slušatelje u sudnici doista nažalost smatra ne budalama nego baš idijotima.

Prvi od njih je iskaz tužiteljice: „Moja punomoćnica koja me zastupa u jednom postupku je već
ljuta na mene, jer nisam prijavila nasilje koje moj brat vrši nadamnom“.
Svatko upućen u ovaj predmet, kojeg je moguće pratiti i na Internetu, lako će znati da je to očita
laž, jer je svojom patološkom agilnošću, u želji da i mene uništi – a koju želju i nakanu ona, vidjeli smo
uopće ne negira - tužiteljica je podnosila brojne prijave i tužbe protiv mene i sve ih je redom izgubila:

- Lažna prijava protiv mene 2002. (Dokaz 55, str. 10-11, pod: III i str. 36-39)
- Lažna prijava protiv mene dok sam bio u vrlo teškom stanju u bolnici u siječnju 2012. (Dokaz 55, str.
11 i 40-41 i Dokaz 108-111)
- Lažna tužba protiv mene (godine 2014.: Dokaz 4-5)
- Lažna tužba protiv moje svjedokinje (godine 2016.: Dokaz 8-10)

Tužiteljica je doduše „po vezi“ – kako je to istakao ugledni Večernji list (Dokaz 142) dobila
jednu tužbu, još davne 2011. (Dokaz 143-144) ali je obrazloženje te tužbe bilo toliko očito nezakonito
da su i presuda i osobe koje su tu presudu donijele postali javnim predmetom podsmjeha Večernjaka, i
znanstvenim egzemplarom tj. oglednim primjerom radikalne korupcije u našem pravosuđu (Dokaz 145-
148).

Drugi dokaz da tužiteljica posve ozbiljno i predmetnog suca i ostale u sudnici smatra krajnje
glupim ljudima je navod: „moj brat stalno maltretira ljude šaljući raznorazne mailove na njihove e-mail
adrese pa ti ljudi tako traže od [mene] da ih prestane maltretirati…“
Iz tog lažnog navoda se vidi da tužiteljica misli da su u svi sudnici idioti koji će povjerovati da
ja maltretiram ljude i da se onda oni žale – njoj, očito i te neke fiktivne ljude smatrajući idiotima, koji
se na navodne moje mailove obraćaju – njoj! (sic!). Ovo je nepobitan znak da je tužiteljičino duševno
stanje na koje se temeljem specijalističkih nalaza priloženih tužbi 2013. (Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak)
i str. 5 (zadnji navod)) kao dokazu u svoju korist ona bila pozivala (a što sud nije tako shvatio pa je istu
tužbu izgubila – Dokaz 4-5) mnogo teže nego što to tužiteljica želi priznati.
Inače, tužiteljica posjećuje psihijatra još od sredine 1980-tih kako mi je sama tada to kazala i
ako ona tu okolnost sada spori, tražim da sud službenim putem od njezina liječnika zatraži njezin
zdravstveni karton, točnost kojeg se može provjeriti nalazima koje je bacila u smeće još 2002., a ja sam
ih zlu ne trebalo izvadio.

Da je navod: „Moj brat pokušava mene destabilizirati i psihički i materijalno“ dvostruka


paranoidna laž već smo ranije vidjeli.
1) Da je tužiteljica psihički nestabilna osoba vidi se iz cijelog njezinog života i cijelog njezinog
destruktivnog parničenja s ciljem da me uništi (što niti ne negira), utemeljenog isključivo na očitim,
sirovim paranoidnim i umobolnim lažima koje sam u ovom predmetu već dokazao na više desetaka
stranica odgovora na tužbe i podnesaka te s oko 330 strana dokaza. Uostalom tužiteljica to (svoje
psihičke smetnje) uopće ni ne spori i to čak smatra dokazom u svoju korist (Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak)
i str. 5 (zadnji navod)). Zato je laž da ju ja pokušavan „destabilizirati psihički“ jer je ona već dugo
psihički blago rečeno nestabilna osoba. Kako se vidi iz knjige „Pravosudna i policijska mafija“ ja već
10 godina uopće ne komuniciram s tužiteljicom, osim putem suda (njezinih tužbi), a moja komunikacija
je usmjerena prvenstveno prema Hrvatskoj odvjetničkoj komori, iz koje još nisam dobio nikakve
odgovore na moje 2 disciplinske prijave iz 2012. godine, jer tadašnjem disciplinskom tužitelju HOK-a
nisam za rješavanje prijave dao mito koji me on tražio. Sve je to detaljno opisano u navedenoj knjizi, pa
je jasno da tužiteljica ili laže ili halucinira ili, vjerojatno - oboje.

49
2) Da sam ja htio „materijalno destabilizirati“ tužiteljicu, ja sam to lako mogao učiniti prijavivši je za njenu
lažnu prijavu prebivališta za što imam oko 100 dokaza (Dokaz 39 i 40) te bi ona završila u zatvoru još
2002., a time bi automatski izgubila i licencu, pa je jasno da i tu sirovo laže.
Tom svojom paranoidnom očitom laži, tužiteljica pokušava odvući pozornost ovog suda s
njezine stravične okrutnosti, tj. s činjenice da je ona meni osporila pravo na život(!) što je javno potvrdio
i HHO u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 31. 3. 2012.:

„Slobodna Dalmacija“ od 31. 3. 2012., str. 6

Kako sam to u ovom podnesku kao i ranijima već više puta dokazao, tužiteljica međutim uopće
ne negira da mi je osporila pravo na život (pa stoga već 9 godina nemam nikakvih prihoda i živim u
krajnjoj mogućoj bijedi: vidjeti Podnesak od 4. rujna 2017., Dokazi 46/A-54) a ne negira niti da je svrha
ovog kaznenog postupka da me njime kao i majku javno okleveće i kao i majku navede na suicid, očito
računajući da je predmetni sudac osoba kao ona i njezin drski odvjetnik koji, vidjeli smo, također
pokazuje implicitni prijezir prema predmetnome sucu, tražeći od njega da on kao dokaz uzme str. 2
majčina zdravstvenog kartona, ali ne i str. 1. (vidjeti Zapisnik od 23. studenog 2017., str 2 i Podnesak
od 16. travnja 2018, str. 2-3).

Navod „Moj brat je vrlo bogat čovjek. Da danas proda imovinu koju posjeduje, mogao bi živjeti
2 života i ništa ne raditi.“ predstavlja svojevrsnu parabolu ili šlagvort u nizu tužiteljičinih paranoidnih,
neprikriveno zlih i vrlo očitih, sirovih laži u formi zamjene teza.
Naime tužiteljica pokušava ovome sudu zamagliti pogled na činjenicu da je ona „vrlo bogata
osoba“ koja samo stvari u stanu osigurava na 40.000 eura tj. oko 300.000 kn (Dokaz 17) što je za
hrvatske uvjete ne samo neukusno nego i prostački obijesno i jadno. Taj novac je tužiteljica zgrnula,
među ostalim, i prireznim utajama (Dokaz 39 i 40), i uništavanjem svojih stranaka (Dokaz 55, str. 21).
S druge strane, tužiteljica uopće ne negira da je meni osporila pravo na život i da sam radi toga
8 godina bez prihoda (Podnesak od 4. rujna 2017., Dokazi 46/A-54) pa je nemoguće da bih bio „vrlo
bogat čovjek“.
Da je taj navod tužiteljice obijesna, morbidna laž, mogao bih dokazati s preko 100 javnih
isprava, ali ću se ovdje radi ekonomičnosti izlaganja ograničiti na njih samo 7 iz perioda 2010. – 2017.:
1) - Zaključak Grada Sv. Ivan Zelina kojim mi je 10. 11. 2010. dodijeljena potpora, jer sam u „teškim
materijalnim prilikama“ (Dokaz 160)
2) - Presuda Prekršajnog suda – stalne službe u Sv. Ivanu Zelini od 14. prosinca 2010. (Dokaz 161-
162), radi vožnje osiguranog ali neregistriranog Opela-Corse iz 1988.(!) za koju nisam imao novaca za
tehnički pregled. Presudom sam oslobođen plaćanja kazne kao „osoba teških imovinskih prilika“
(Dokaz 162).
3) – Rješenje kojim me Visoki upravni sud RH 25. travnja 2012. oslobodio plaćanja pristojbe od 500 kn
kao osobu „slabog imovnog stanja“ (Dokaz 163)
4) – Rješenje Centra za socijalnu skrb Sv. Ivan Zelina od 07.09.2012. kojim mi je dodijeljena
jednokratna pomoć kao osobi „u materijalnim teškoćama“ (Dokaz 164)

50
5) – Rješenje Centra za socijalnu skrb Split (Hvar) od 8. 3. 2017. kojim mi je odobrena jednokratna
naknada za liječenje (dvostruku prijelom noge zbog osteoporoze uzrokovane štrajkom glađu) a zbog
mojih „materijalnih teškoća“ (Dokaz 165)
6) – Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu kojim mi je priznato da nemam niti 100 kn za
plaćanje sudske pristojbe „jer „navedena pristojba predstavlja izdatak koji je u ovom trenutku bitno
iznad njegovih (=mojih) mogućnosti“ (Dokaz 166)
7) – Zaključak Grada Sv. Ivan Zelina kojim mi je 12. rujna 2017. dodijeljena potpora jer se nalazim u
„teškim materijalnim prilikama“ (Dokaz 167)

Priložene javne isprave, njih čak 7, izdane od 3 različita suda, 2 različita Centra za socijalnu
skrb i od 1 grada podsjećaju na stari vic koji priča o vozaču koji je na auto-putu vozio u krivom smjeru,
te je, kada je na radiju čuo upozorenje da neki luđak vozi u krivom smjeru, viknuo: „Ma šta, pa svi voze
u krivom smjeru!“. Upravo takvu situaciju imamo s ovdje tužiteljicom koja tvrdi suprotno od svih. Tko
je ovdje lud, tj. tko ovdje laže – tužiteljica ili ovih 6 različitih instanci u 7 javnih isprava iz perioda
2010.-2017., tu procjenu prepuštam ovom sudu.

Svakako da je tužiteljica lagala, ja ću ovdje dokazati i na dodatan način: ako ta imovina (koju je
nemoguće prodati jer se većinom radi o jako malim suvlasničkim udjelima) doista vrijedi 15 milijuna
kuna, kako implicira tužiteljica kazavši da se od nje može živjeti 2 života, onda ju ja nudim tužiteljici
za 7 milijuna, a ona ako tu ovdje službeno javno istaknuti ponudu odbije, iako taj novac ima (usporediti
Dokaz 17) postati će jasno da je drsko, nečovječno i gnjusno lagala, što joj je nažalost i običaj, jer u
Zapisnicima ovog predmeta – kako to temeljem brojnih materijalnih dokaza nepobitno očituje ovaj
podnesak - nema ni 1 rečenice njezina iskaza koji ne bi bio drsko i obijesno krivokletstvo i kleveta, za
što naš narod ima jednu prigodnu izreku da laže kad…

Navod tužiteljice: „Uostalom on i danas više ništa ne radi“ je kleveta kakve tužiteljica o meni
iznosi već dvadesetak godina, pa je tako primjerice 27. kolovoza 2002. kada me zajedno sa suprugom
verbalno i fizički napala na pragu stana u Zelini (točno 21 godinu nakon što je na istom mjestu napala s
ocem pok. majku navevši je da si prereže žile Dokaz 107 – vidjeti o tome ovaj podnesak str. 3, 6.
odlomak) kazala mi: „ništarijo, ništa u životu nisi napravio (Dokaz 107/a)
To je cinična i krajnje zla manipulacija, jer to da ja navodno „ništa u životu nisam napravio“ je
u mjeri u kojoj je ta izjava točna, posljedica neljudskog tj. uništavalačkog postupanja na način da me
„uspjela uništiti: spriječiti u pravodobnom završetku studija arheologije i povijesti umjetnosti na kojem
mi je nakon primitka Rektorove nagrade (Dokaz 168-169) bio obećan posao asistenta“ (knjiga
„Pravosudna i policijska mafija“ str. 63-64).

Doista, da me ovdje tužiteljica nije uništila kako mi se i zarekla da će učiniti, a što sam opisao
u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ str. 63-64, i što ona u svojoj tužbi temeljem mojih navoda u
toj knjizi uopće ne spori, ja bih od 2000. do danas imao objavljenih nekoliko knjiga i plaću 10.000 kn
mjesečno, jer me taj posao bio čekao, na što je tužiteljica bila zavidna i jalna a što sam sve opisao još u
podnesku od 24. 2. 2014. (Dokaz 55 – str. 14).
Ovako imam objavljenu „samo“ 1 knjigu i oko 300 tekstova u oko 30 časopisa za kulturu i
novina (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Suradnik:Ante_Vrankovi%C4%87 ) tako da plan tužiteljice
koji se vidi iz riječi „Uostalom on i danas više ništa ne radi“ usprkos stalnim pokušajima da me uništi
na način oduzimanja sredstava kojima sam privređivao za život, i stalnim prijavama i tužbama, nije
uspio. Štoviše, ja sam za svoj rad npr. na Wikipediji obilato nagrađivan (Dokaz 172 – „Nagrade“), te su
moji članci međi 1% najčitanijih na svijetu (Dokaz 172 – „Moja statistika“).

Moj je rad još 2002. verificiralo Ministarstvo kulture RH dodjelom statusa likovnog kritičara, i
taj mi je status 3 puta produljen – uvijek od ministra kulture osobno: Biškupić, Vujić, Hasanbegović
(Dokaz 170-171). Ja radim vrlo mnogo kako bih opravdao i očuvao taj status koji podrazumijeva staž i

51
zdravstveno osiguranje, a za produljenje kojeg valja ispuniti „normu“, pa sam tako samo u zadnja 4
mjeseca imao čak 19 objavljenih članaka i otvorenja izložbi.

Evo popisa tih mojih radova u zadnja manje od 4 mjeseca (Podnesak od 20. 4. 2018., str. 15):
1. Klijet, Wikipedija, 27. 12. 2017. (Dokaz 173-174)
2. Richterov hommage Zelini, Prigorski glasnik, str. 27, 28. 12. 2017. (Dokaz 175)
3. Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata, Prigorski glasnik, str. 29, 28. 12. 2017. (Dokaz 176/A)
4. Snježana Požar: More i jedra, Prigorski glasnik, str. 29, 28. 12. 2017. (Dokaz 176/B)
5. Richterov hommage Zelini, KAJ, str. 149-153, 3. 1. 2018. (Dokaz 177-181)
6. Pepeljuga je postala kraljevna!, Hrvatska revija Matice hrvatske, str. 78-80, 4. 1. 2018. (Dokaz 182-4)
7. Stjepan Pohižek – najveći hrvatski kolekcionar, Prigorski glasnik, str. 13, 26. 1. 2018. (Dokaz 185)
8. Život posvećen keramičkoj umjetnosti, Prigorski glasnik, str. 10-11, 23. 2. 2018. (Dokaz 186-7)
9. Mistika voda u slikarstvu Alfreda F. Krupe, Prigorski glasnik, str. 11, 23. 2. 2018. (Dokaz 187)
10. „Moji drugi istarski puti“, Prigorski glasnik, str. 12, 23. 2. 2018.
11. Prigorske gorice i klieti, katalog izložbe, TZ Sv. Ivan Zelina, 1. 3. 2018. (Dokaz 188)
12. Mistika voda u slikarstvu Alfreda F. Krupe, Hrvatsko slovo, str. 18-19, 16. 3. 2018. (Dokaz 187)
13. Mistika voda u slikarstvu Alfreda F. Krupe, Hrvatsko slovo, portal, 16. 3. 2018. (Dokaz 190)
14. Venera i korizma, Prigorski glasnik, str. 21, 23. 3. 2018. (Dokaz 191)
15. Po zimi pri klieti, Prigorski glasnik, str. 21, 23. 3. 2018. (Dokaz 192)
16. Venera i korizma, narod, portal, 28. 3. 2018. (Dokaz 193-195)
17. Zanimljiva izložba „Arma Christi“…, narod, portal, 13. 4. 2018. (Dokaz 196-200)
18. Otvaranje izložbe Alfreda Krupe, Galerija Kraluš, 15. 2. 2018. (Dokaz 201/A)
19. Otvaranje izložbe Prigorske gorice i klieti, Galerija TZ Sv. Ivan Zelina, 1. 3. 2018. (Dokaz 201/B)

Tih 17 članaka objavljeno je u čak 4 različita časopisa: Kaj, Hrvatska revija Matice hrvatske,
Hrvatsko slovo, Prigorski glasnik, i na 3 različita Internet portala: Wikipedija, Hrvatsko slovo,
narod, dok su 2 otvorenja izložbi bila u 2 različite galerije: Galeriji Kraluš i Galeriji TZ Sv. Ivan
Zelina. (Ovdje uopće ne navodim intervjue samnom i moje članke na temu pravosuđa.)
Moji navodi iz tih tekstova citirani su u 2 navrata u sarajevskom „Oslobođenju“ kao riječi
čovjeka koji je „iznimno dobro shvatio umjetnost Alfreda F. Krupe (Dokaz 201-204).
Moj rad je i inače međunarodno citiran kao primjer etike i kvalitete (link:
http://www.vijesti.me/caffe/kad-je-plagijat-javna-tajna-894716), pa mi je kao osobi koja je na studiju
imala prosjek 4,3, dobila Rektorovu nagradu za pobijanje doktorata svog profesora (Petra Selema) i
objavljivala je znanstvene radove i iz područja prava (u knjigu „Pravosudna i policijska mafija) smiješno
da me za nerad proziva osoba koja je na studiju imala prosjek 2,4, te iako je pravnica, nema objavljene
radove iz svoje struke, dok ja koji sam povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i arheolog imam
objavljene radove iz njezine struke.
No njezina tvrdnja da ja „ne radim“, usprkos izrazito brojnim dokazima da ja to laž (Dokazi
173-201) ipak ima svoju duboku umobolnu logiku: ja naime nisam nikoga uništio i prevario, te na tome
zaradio kao tužiteljica (Dokaz 55, str. 21), nisam vlastitu majku naveo na samoubojstvo kao tužiteljica
(Dokaz 3) i iz toga izvukao materijalnu korist (npr. Dokaz 13, 16) niti sam kao većina odvjetnika
manijakalni utajivač poreza (Dokaz 39, str. 4-5) pa dakle po takvoj umobolnoj logici ja doista „ne
radim“.
Ova kleveta je tipična za manipulatore i krajnje zlotvore (o čemu svjedoče mnoge knjige iz
psihologije): kao što je tužiteljica majci osporila vrijednost i identitet proglasivši je „lošom majkom“,
isto tako je meni pokušala osporiti vrijednost i identitet tvrdnjom da ja „ne radim“ iako sam jedan od
najtalentiranijih ljudi u svojoj struci i iako bih da nije bilo njezine radikalne destrukcije, sada bio
sveučilišni profesor, što ju je i smetalo, jer je ona na studiju Prava imala prosjek 2,4, i iako vidimo (ova
Obrana, str 1-3, ona ni uz pomoć odvjetnika ne zna korektno napisati niti jednu od 3 tužbe jer su 2
vraćane na ispravku, a 1 je predana u zastari).

52
OSVRT NA TUŽITELJIČINE DOKAZE
(Sažetak kojim su obuhvaćeni moji Podnesci od 27. studenog 2017. te 17. svibnja 2018.)

OSVRT NA DOKAZE PRILOŽENE U SPIS OD TUŽITELJICE


NA ROČIŠTU 3. 11. 2017.

Uvodno ističem da su dokazi priloženi od tužiteljice na ročištu 3. 11. 2017.


autentični, i nipošto se ne protivim nijednom od njih, jer oni dodatno dokazuju da su moje
tvrdnje koje sam prije nego su oni priloženi u spis bile točne, ali i da je tužiteljica u svojoj 3.
tužbi protiv mene – lagala.
Krenimo redom:
1-2. dokazi: Svjedodžba tužiteljice iz 1981. i potvrda „Zagrebačke banke“
Činjenica jest da je od školske godine 1980./1. tužiteljica bila radio-voditelj, JEDNOM
TJEDNO, u trajanju oko sat i pol na „Radio Zelini“, ali i da je odlaskom najprije na ljetno ferije,
pa s ocem u Zagreb, taj posao prestala raditi, pa ga je dakle radila u periodu ukupno 8 mjeseci,
jednom tjedno.
„Svjedodžba“ od 19. 6. 1981., te potvrda „Zagrebačke banke“ govore o tome.

3. dokaz: Rješenje o otvaranju domaće radinosti tužiteljice iz 1988.


Činjenica je i da je 1. 12. 1988. tužiteljica otvorila domaću radinost.
MEĐUTIM niti jedan od ta 3 dokaza ne pobija niti može pobiti činjenicu da je tužiteljica
profitirala iz majčine smrti na način da je prisvojila majčine mirovine u periodu 1982. –
1991.
Naime, priloženi odresci majčinih mirovina koji glase isključivi na njezino ime (Dokaz
13) odnose se na period od 4. do 9. mj. 1988., a fotografije kupljenih bundi na 1983. i 1987.
godinu (Dokaz 16).
U navedenom periodu 1981.-1988.. po dokumentaciji koju je sama priložila, tužiteljica
nije imala prihoda osim onih od nezakonito prisvojenih iznosa cijelih majčinih mirovina pa je
npr. nemoguće da bi sama platila put u London početkom 1987. (Dokaz 113) kada u to vrijeme
nije radila honorarno, jer je radila tek od 1. 12. 1988. kada je otvorila domaću radinost. O tome
sam pisao u ovoj Obrani na str 40.
Uostalom i nakon tog vremena uzimala je cijele iznose majčinih mirovina, te je imala
dvostruke prihode koji su joj omogućavali realizaciju ekstravagantnih prohtjeva - poput učenja
francuskog u trajanju od 8 semestara (Dokaz 114) koji jezik na kraju po podacima koje ja sama
dala HOK-u uopće ne govori.
DAKLE navedeni dokazi ne pobijaju činjenicu (činjenice je uostalom nemoguće
pobiti!) da je tužiteljica obilato profitirala iz majčine smrti, tj. majčina samoubojstva na koje je
mamu svojim postupanjem navela (Dokaz 3) [nije dakle riječ o izravnom kaznenom djelu, već
o perfidnom manipulaciji, ali s istim efektom tj. smrtnim rezultatom] i to na način prisvajanja
majčinih penzija (Dokaz 13) i ½ nekretnina, od kojih su neke kasnije unovčene.

4-5. Ugovori „Impatex“ i „Brzo“ i oglas u EP 64


Ugovori o posredovanju u prodaji kuće s poduzećima „Impatex“ i „Brzo“ potvrđuju da
je tužiteljica htjela, kao i ja, prodati kuću naslijeđenu od nje i mene iza pok. majke Anice,
1994. kada se doznalo za očevu bolest, i to po cijeni od 180.000 DEM.

53
MEĐUTIM, to ne pobija, već potvrđuje činjenicu koju sam ja iznio još u prosincu 2002.
u Zelinskom glasniku (Dokaz 55, str. 42/c) da je tužiteljica odbila konkretnu ponudu kupca u
visini od 100.000 DEM. Taj je kupac bio gdin Matura (službeno: Marečić Zvonko), o čemu
sam također javno govorio za Zelinski glasnik 2002. (Dokaz 55, str. 42, 2. stupac) i Prigorski
glasnik u prosincu 2009. (Dokaz 116, 6. stupac, označeno žuto).
Obzirom da se slična nekretnina nedavno prodala za 220.000 kn (oko 60.000 DEM)
vidljivo ja kakav je to bio promašaj.
Ovdje napominjem da je nakon majčine smrti 1982. OTAC Dinko od svoje plaće
PLATIO OSTATAK KREDITA ZA TU KUĆU pa smo zato tužiteljica i ja stoga, kao i stoga
jer je ocu to bilo nužno da bi se spasio njegov život, (vidjeti o tome npr. Dokaz 55, str. 5, 3.
odlomak) BILI DUŽNI PROATI TU KUĆU, a što je tužiteljica iz škrtosti i proračunatosti
konkretnom ponuđaču g. Maturi odbila, i tu činjenicu nije negirala nikada za njegova života
(sam g. Matura me još 1998. u prosincu pred Novu Godinu pitao da zašto mu nismo prodali
kuću jer njemu nije smetalo što se u njoj mama ubila, jer je on bio njezin đak i s njom je bio
vrlo dobar) nego tek sada nakon njegove smrti, što sam obrazložio u Odgovoru na 3. tužbu, na
str. 8, pod: 2, odlomak: VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM.
Dakle kada ja tvrdim da ocu nije pružila nužnu pomoć, ja govorim o sasvim konkretnom
događaju, o odbijanju da zajedno samnom proda tu kuću u Vinogradskoj 7 u Zelini za 100.000
DEM gdinu Maturi, 1994. godine u ljeto, kako bismo tim novcem spasili očev život, i to je
tužiteljici iz mojih navedenih medijskih istupa u Zelinskom i u Prigorskom glasniku jako dobro
poznato.
Stoga niti navedeni ugovori ne dokazuju ono što bi tužiteljica htjela da dokazuju (onaj
s EP 64 samo dokazuje predaju oglasa), jer u konkretnom slučaju ponude g. Mature, nužnu
pomoć ocu tužiteljica nije pružila. To mi je uostalom potvrdila i prijašnja predsjednica suda u
Zelini Jasna Galešić.
Isti ugovori o prodaji kuće s poduzećima „Impatex“ i „Brzo“ pokazuju i da je tužiteljica
lagala u 3. tužbi, kada je kazala da ja: „u tom pokušaju liječenja njihovog oca u SAD nije
[nisam] sudjelovao ni angažmanom…“ (Dokaz 61/c), jer sam priložene ugovore s poduzećima
„Impatex“ i „Brzo“ upravo ja nosio iz navedenih firmi tužiteljici na potpis, što se vidi iz
činjenice da se moj potpis nalazi prvi, iznad njezinog.
Uostalom, pomagao sam i na brojne druge načine, kako sam to već opisao u Odgovoru
na 3. tužbu, str. 8, pod: 4.

6. dokaz: Pismo tužiteljice dr. Krajceru od 4. 6. 1996. ne dokazuje da je ona „o svojem trošku
organizirala liječenje svojeg oca“ kako je to tvrdila u tužbi (Dokaz 61/c), niti da je dodatnih
184.737 USD koji se spominju u pismu platila kako je na ročištu 3. 11. 2017. implicirano (jer i
nije, dug je ostao nepodmiren, jer se radilo o prevari), već to pismo taj navod njezine tužbe
pobija: sredstva za liječenje oca su prikupljena „najvećim dijelom kroz donacije tatinih
prijatelja i kolega umjetnika čija smo djela prodali na aukciji“ - kako je to sama tužiteljica
navela na 2. strani pisma, te što sam i ja naveo temeljem Dokaza 104, na 8. strani mog
Odgovora na 3. tužbu, pod: 3.
Inače, tužiteljica me prikazuje kao ološ, ljenjivca (npr. u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 12.
12. 2009.) no ovdje je navela da sam kao student povremeno honorarno radio, čime sama sebe
pobija. Uostalom, nemoguće ja da lijen čovjek (ja) u svojoj 22. godini pobije doktorat svojeg
profesora i za to dobije rektorovu nagradu (Dokaz 55, str. 14).
Istina je da je (i) tužiteljica posudila nešto novca za očev put, ali i da joj je taj novac
vraćen (Dokaz 112).

54
7. dokaz: Uplatnica tužiteljice za otkup stana u Domjanićevoj 15 u Zelini od 16. 5. 1996.
dokazuje da je ona uplatila novac za navedeni stan, no ona namjerno „zaboravlja“ da sam joj ja
svoju polovicu tog iznosa višestruko preplatio na način opisan u Zelinskom glasniku 12/2002
(Dokazu 55, str. 42/b): dobit od iznajmljivanja 2 apartmana u vikendici na Hvaru je agencija
dijelila na pola, s tim da sam ja od svoje polovice plaćao sve režije (imam račune!), podmirivao
sve materijalne troškove (imam račune!) i ulagao sav rad (mogu dokazati, bude li nužno!), što
je u 7 godina bilo MNOGO VIŠE od 12.000 kn.
Zato ta uplatnica ne dokazuje tužiteljičinu benevolentnost, već naprotiv – „kamatarenje“
kojim je tužiteljica perfidno (unaprijed mi to rekavši) onemogućila moj pravodobni završetak
fakulteta i dobivanje mjesta asistenta na povijesti umjetnosti (sada bih bio sveučilišni profesor
s plaćom 9.-12.000 kn, a ne štrajkač glađu bez prihoda 8 godina) koje mi je nakon dobivanja
Rektorove nagrade bilo obećano (detaljnije o tome: Dokaz 55, str. 17).
Isti stan se mogao otplaćivati 30 godina, tako da je ovdje riječ o višestrukoj manipulaciji.

8. dokaz: Rješenje u predmetu R1-22/06/47 Općinskog suda u Starom Gradu od 28. rujna 2009.

Sažetak: u presudi, tj. u Rješenju Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj R1-22/06 od 28. 09.
2009., nigdje ne piše da sam ja tim rješenjem dobio „2 apartmana“ kako to tužiteljica tvrdi, pa se
postavlja opravdano pitanje zašto tužitelji Sinovčić i Zoričić ovome sudu uz to Rješenje nisu priložili i
kristalnu kuglu, uz pomoć koje bi sud vidio gdje navedeno u Rješenju piše, jer prostim okom gledano –
ne piše nigdje!

Obrazloženje: Na ročištu u ovom predmetu, održanom dana 20. travnja 2018. punomoćnik tužiteljice
je – teatralno pritom mašući tim papirom po zraku, premda ta stvar uopće nije predmetom
nijedne od 3 tužbe u ovom objedinjenom postupku(!!), te uzgredno perfidno provocirajući u
javnosti nazočnog g. Dragu Raspudića – predmetnom sucu dao u ruke tj. priložio u spis navodni „dokaz“
da su meni u podjeli očeve vikendice na Hvaru 2009. godine od suda dodijeljena i pripala „2
apartmana“30, a što je tužiteljica bila kazala u svom iskazu pred ovim sudom dana 23. studenog 2017.
(Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4, 3. odlomak)31, i što sam ja odmah negirao, tražeći materijalni
dokaz - javnu ispravu koja to dokazuje (Zapisnik, str. 4, 4. odlomak), i koje negiranje se sada, kako
ćemo ovdje vidjeti, i konačno dokazalo.
U međuvremenu sam ja – u mojim podnescima od 16. travnja 2018.32 (str. 5-6) i od 20. travnja
2018.33 (str. 9) – dakle, čak i prije tužiteljičinog prilaganja ovog fiktivnog „dokaza“ na ročištu 20. travnja
2018., temeljem sadržaja same tužiteljičine 2. tužbe (primljene u ovom sudu dana 24. 3. 2017.), kao i
temeljem čak 2 relevantne javne isprave (Dokazi 138-139 i 140-141) već dokazao da je iskaz tužiteljice
o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“ (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4) očita vulgarna
laž i krivokletstvo!

Krenimo redom:
A) Prvo, da je riječ o laži, dokazao sam implicite već u mom podnesku od 16. travnja 2018., na str. 5 (dno
stranice) i 6, gdje sam ovaj sud, dakle dana 16. 4. 2018., tj. 4 dana prije ovog besramnog prilaganja
navodnog, ali zapravo naočigled lažnog „dokaza“ optužbe, da su mi na Hvaru u „vlasništvo pripala 2
apartmana“, upozorio da sam u mom članku u knjizi tj. zborniku radova „Pravosudna i policijska mafija“
na str. 63-64 jasno pismeno naveo da je u podjeli očeve vikendice na Hvaru sutkinja Jadranka Jeličić
svojoj kolegici pravnici (kako se vidi iz konteksta, misli se na ovdje tužiteljicu, odvjetnicu Dijanu
Zoričić) u podjeli po pola, dodijelila „polovicu“ sa 6 kreveta(!), a meni „polovicu“ s 3 kreveta(!).

30 Vidjeti zapisnik s ročišta, dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18


31 Vidjeti zapisnik s ročišta, dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017
32 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/378907865/Podnesak-kazneno-16-4-17

33 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/379040573/Podnesak-20-4-18

55
U istom sam podnesku naglasio da me za taj moj navod iz navedenog članka u knjizi tužiteljica
nije tužila, kao za neke druge moje navode u istom članku (vidjeti 2. tužbu = Podnesak od 4. rujna
2017.34, Dokaz 38-40), čime je pokazala da tu stvar uopće ne smatra spornom, tj. da je moj navod o toj
podjeli „po pola“: u kojoj je sutkinja Jeličić njoj dodijelila dio s 6 kreveta, a meni dio s 3, činjenično
točan, i nesporan!

B) No da je iskazavši pred ovim sudom dana 23. studenog 2017. da je meni podjelom očeve vikendice na
Hvaru „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“ (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4) tužiteljica
zapravo svjesno sirovo lagala, dokazao sam izravno u mom podnesku od 20. travnja 2018., kojim sam
temeljem dviju priloženih javnih isprava (=Dokazi 138-139 i 140-141), detaljno dokazao da je iskaz
tužiteljice da su meni na Hvaru u vlasništvo pripala 2 apartmana bio svjesno lažan.
To da je navod tužiteljice o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“ laž, jasno je uostalom
i iz same presude tj. Rješenje Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj R1-22/06 od 28. 09. 2009.
(a kojim Rješenjem mi je u postupku pokrenutom od ovdje tužiteljice Dijane Zoričić sutkinja Jadranka Jeličić osporila pravo
na život, što je službeno potvrdio i HHO, a što sam detaljno dokazao u podnesku od 16. travnja 2018., str. 6. te još podneskom
od 4. rujna 2017. a temeljem brojnih javnih isprava (Dokazi 41-54) što tužiteljica ni ne spori) na koje se poziva tužiteljica,
jer ta presuda tj. Rješenje uopće nigdje ne navodi da sam ja dobio „2 apartmana“, pa je očito riječ o
tužiteljičinoj svjesnoj laži.
U navedenoj presudi tj. Rješenju kojim mi je na traženje svoje kolegice, ovdje tužiteljice
navedena sutkinja Jadranka Jeličić osporila pravo na život, što je javno potvrdio i HHO (vidjeti članak
ovdje na str. 50), a čime se ona legitimirala kao nečovjek, doduše se spominju nekakvi apartmani, ali iz
sadržaja presude nije jasno koliko je tih apartmana, niti kome su pripali, što je svakako bila svjesna
„prodaja magle“.
To međutim nije nikakav problem jer, sam temeljem priloženih javnih isprava koje je 9. srpnja
2003. (Dokaz 138-139) i 25. 2. 2011. (Dokaz 140-141) izdao Ured državne uprave - Služba za
gospodarstvo – Ispostava Hvar u podnesku od 20. travnja 2018., str. 9, detaljno dokazao da je svjesna
krivokletnička laž izjava tužiteljice na ovom sudu o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“.
Evo odlomka iz navedenog podneska u kojem sam dokazao da je ta izjava laž:
„Laž je da je meni u vikendici „na Hvaru u vlasništvo pripalo 2 apartmana i 1 atelier“. Da
je to laž razvidno je iz dokumenta koji je izdala Služba za gospodarstvo Hvar, na traženje tužiteljice.
Naime iz Dokaza 138 iz 2003. vidi se da su u kući bila ukupno 2 apartmana: apartman za ukupno 3
osobe i apartman za ukupno 6 osoba, a iz Dokaza 140, kojeg je izdala Služba za gospodarstvo Hvar 25.
2. 2011. razvidno je da je ovdje tužiteljica (tada Diana Vranković Zoričić) zatražila prestanak
iznajmljivanja u apartmanu sa 6 kreveta koji joj je sutkinja Jadranka Jeličić 2009. dodijelila. Dakle od 2
apartmana u kući ja sam dobio onaj s 3 kreveta, a tužiteljica onaj sa 6, što sam naveo i u knjizi
„Pravosudna i policijska mafija“, str. 64 i što svojom 2. tužbom temeljem mog pisanja u toj knjizi
tužiteljica nije ni sporila, kao ni činjenicu (knjiga str. 62) da mi je na navedeni način osporila pravo
na život (Dokaz 123-125), tj. da je to na njezino traženje učinila navedena konfliktna
sutkinja(Dokaz 133-134).“
Iz navedenog je razvidno da je također drsko lažan i navod tužiteljice naveden na listu papira
predanom ovom sudu 20. travnja 2018. zajedno s Rješenjem Općinskog suda u Starom Gradu poslovni
broj R1-22/06 od 28. 09. 2009., u kojem tužiteljica pismeno navodi:
„da je moj brat(sic!)… naslijedio… vrijednu imovinu na Hvaru (2 apartmana + atelier) koju je
mogao od 2009. do danas 9 godina samostalno iznajmljivati – svaki apartman po cca 50 € dnevno – min.
60 dana godišnje = 6.000 € odn. bez troškova min. 5.000 € što donosi više od 400 € mjesečno ili cca 3.000
kn mjesečno“35
Vidjeli smo da ja na Hvaru nisam naslijedio nikakvu „vrijednu imovinu“, a svakako ne „2
apartmana“ (što i da jesam ne bi bila „vrijedna imovina“, kako tužiteljica koja se dugogodišnjim utajama (vidjeti moj

34 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017


35 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18 Vidjeti str 3.

56
podnesak od 8. kolovoza 2017. - Dokazi 39 i 4036) obogatila (vidjeti Odgovor na 1. tužbu, 1. 3. 2017. 37 - Dokaz 17) drsko
manipulirajući implicira),
nego 1 apartman i to onaj od 3 kreveta, dok je sutkinja Jeličić svojoj kolegici,
ovdje tužiteljici, kolegijalno dodijelila duplo veći apartman s 6 kreveta, a navodni „atelier“ koji sam ja
dobio je zapravo šupa bez prozora!
Da tužiteljica po običaju drsko, sirovo i vulgarno laže, vidljivo je i iz njezine tvrdnje na istom
listu papira da: sam ja mogao od 2009. do danas 9 godina samostalno iznajmljivati svaki apartman po
cca 50 € dnevno i tako zaraditi minimalno 6.000 € godišnje. Da je to stvarno točno, tužiteljica bi me još
u njezinoj 2. obijesnoj tužbi (vidjeti 2. tužbu = Podnesak od 4. rujna 2017., Dokaz 38-40) tužila za moj
navod u mom tekstu u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 63-64 koji glasi:
„Svega 3 mjeseca nakon što je otac umro 1996. godine, moja me sestra, iako 20 cm niža, ščepala za gušu,
počela tresti i vikati mi u lice, da će me „ubit, zaklat i uništit“, i da nek`ja „odem po nož da me ona njime zakolje“38.
U vremenu koje je uslijedilo uistinu me raznim pravnim manipulacijama i uspjela uništiti: spriječiti u pravodobnom
završetku studija arheologije i povijesti umjetnosti na kojem mi je nakon dobitka Rektorove nagrade bio obećan
posao asistenta, radi čega je moj život postao ovisan o iznajmljivanju 2 apartmana (ukupno 9 kreveta) u vikendici
u Ivan Dolcu na Hvaru, u čemu me onda također spriječila podjelom vikendice, u kojoj je svojoj kolegici pravnici
sutkinja Jadranka Jeličić dodijelila „polovicu“ sa 6 kreveta, a meni „polovicu“ s 3 kreveta. Time mi je ta sutkinja
nezakonito, a na traženje moje sestre odvjetnice, osporila pravo na život na način oduzimanja sredstava kojima
sam zarađivao za život. No, tim je svojim traženjem (da mi sud oduzme sredstva za život, što predstavlja
osporavanje ljudskog prava na život) sestra kao odvjetnica – članica Hrvatske odvjetničke komore, radikalno
prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 6. i 7 što je službeno potvrdio i HHO.“

Obzirom da me za taj moj navod u mojem članku u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“
tužiteljica nije tužila, kao za neke druge moje navode u istom tom članku u istoj knjizi (vidjeti 2. tužbu
= Dokaz 38-40), time je tužiteljica pokazala da tu stvar uopće ne smatra spornom, tj. da ona priznaje da
su moji navodi (1-3):
1) da je sutkinja Jeličić u podjeli vikendice na Hvaru njoj dodijelila apartman sa 6 kreveta, a
meni apartman s 3 kreveta;
2) da je time na njezino (tužiteljičino) traženje navedena sutkinja meni osporila pravo na život;
3) da takvo postupanje predstavlja tužiteljičino kršenje Kodeksa odvjetničke etike, čl. 6. i 7, a
što je sve (osporavanje prava na život a time i kršenje Kodeksa odvjetničke etike) u novinama potvrdio i HHO.
…dakle, da su ti moji navodi (1-3) činjenično točni.
Svojom je dakle lažnom tvrdnjom iznesenom na ročištu 20. travnja 2018. o tome da sam
iznajmljivanjem 2 apartmana u vikendici (a dobio sam – vidjeli smo iz samo iz Dokaza 138-139 i 140-141
samo 1 i to onaj s 3 kreveta, a ona onaj sa 6) ja mogao godišnje zaraditi 6000 eura, tužiteljica je došla u
kontradikciju sa samom sobom, tj. sa time da ona uopće ne spori činjenicu da mi je sutkinja Jeličić na
njezino traženje oduzela sredstva kojima sam skrbio za život i time na traženje nje - ovdje tužiteljice
osporila pravo na život, a što je javno potvrdio i HHO!
_______________________________________
Inače ovdje navedena „prodaja magle“ od strane sutkinje Jadranke Jeličić o nekakvim nejasnim
„apartmanima“ uopće nije čudna, jer je riječ o najkorumpiranijoj sutkinji u Hrvatskoj, što sam već javno i iznio, i
– vidjet ćemo - konkretno dokazao.
Uvodno valja napomenuti da sam činjenicu da sutkinja Jadranka Jeličić nije normalna sutkinja ni osoba,
dokazao već u podnesku od 20. travnja 2018., temeljem vrlo svježeg napisa iz „Slobodne Dalmacije“ od 3. ožujka
2018. pod naslovom: „Sudački `fajt` na Hvaru: sutkinja snima druge suce, tužba zbog krivotvorenog potpisa“
(Dokazi 133-134) iz kojeg članka se vidi da je sutkinji Jeličić okrenula leđa i njezina dugogodišnja vjerna
suradnica u uništavanju ljudi i u kriminalu – zapisničarka Milva Matković, da je sutkinja Jeličić otimala ljudima
imovinu krivotvorenim potpisima, da je sutkinja J. Jeličić u sukobu sa svim sucima svojega suda (=krajnje

36 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/357131841/Podnesak-8-8-17


37 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
38
Vidjeti moj podnesak sudu od 24. veljače 2014.: https://www.scribd.com/doc/208343288/PODNESAK-prekr%C5%A1ajnome-sudu-u-Hvaru-24-velja%C4%8De-2014 str. 12-20 i Dokaz 36

57
konfliktna osoba), i da ona čak fotografira suce po kafićima likujući potom riječima da ih „sad ima“ (Dokaz 134).
To definitivno nije postupanje normalne osobe!
Dokaz da je sutkinja Jadranka Jeličić najkorumpiranija sutkinja u Hrvatskoj, naveo sam u poglavlju moje
nove studije o korupciji u hrvatskom pravosuđu, koje poglavlje nosi naslov: „„Slobodna Dalmacija“: sutkinja
Jadranka Jeličić se i inače bavila kriminalom“, koje poglavlje ovdje prilažem kao Dokaz 205, a javno je
objavljeno – kao dio iz moje studije tj. knjige, na linku: http://www.hazud.hr/pravosude-radikalno-nezakonite-
odluke-rjesenja-presude-pravilo-a-ne-iznimka-radu-hrvatskih-sudova/ i to još 15. rujna 2017.
Naime, od 25 različitih tekstova u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ (koja knjiga je priložena
u ovaj spis uz 2. tužbu) čak 3 se odnose na sutkinju Jadranku Jeličić: oni na str: 60-86, 99-100, 101-103, te
je ona jedina sutkinja koja se u toj knjizi spominje u više tekstova!
No, to nipošto nisu jedini zločinački ekscesi navedene konfliktne sutkinje, pa o njezinom službenom
kriminalu mogu ovdje npr. priložiti i recentno svjedočanstvo g. Jakova Balića (Dokaz 209-211), a što je sve bio
razlog da jedna od prvih podružnica „Udruge za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa Veronika Vere“ bude
osnovana u Starome Gradu (Dokaz 212) i to u istoj zgradi u kojoj se sutkinja Jeličić godinama bavi uništavanjem
ljudi, o čemu je izvijestila i „Slobodna Dalmacija“ 7. 12. 2017. (Dokaz 213), a što sam ja predskazao još za svojeg
štrajkanja glađu pred istom zgradom koncem 2009., te sam stoga, jer sam to davno predvidio, bio prvi naveden na
listi osnivača - čak i prije predsjednika Udruge Drage Raspudića (Dokaz 212)!
Gospodin Branko Čačuga je poveo inicijativu da se sutkinji Jeličić zbog njezinih brojnih zlodjela javno
sudi (Dokaz 214-215) i ta je inicijativa u Splitu prikupila više stotina potpisa (Dokaz 216).
Nakon toga istoj sutkinji Jadranki Jeličić njezin je sud uzeo 50 spisa!!!), radi čega se – kako pred 20 dana
piše „Slobodna Dalmacija“ u broju od 8. lipnja 2018. pobunio lokalni politički ološ s kojim je ta sutkinja koja vrlo
često puni novinske stupce, pa i cijele stranice (Dokaz 206-208) bila u dosluhu, pokazujući enormnu premreženost
naše pravosudne korupcije (link: https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split-
zupanija/clanak/id/550451/nezadovoljni-otocani-poslali-prosvjedno-pismo-zasto-moramo-u-split-to-je-
neprihvatljivo-i-nehumano)
Obzirom o kakvoj se konfliktnoj, nenormalnoj i korumpiranoj osobi radi, nije dakle čudna njezina muljaža
tj. „prodaja magle“ o nekakvim fantomskim „apartmanima“. No, što je još mnogo važnije, vidi se da ona, iako
radikalno korumpirana, u navedenom Rješenju R1-22/06 od 28. 09. 2009., ipak nigdje nije navela da je meni
dodijelila nekakva „2 apartmana“ kako je to u svojem iskazu 23. studenog 2017. (Zapisnik, str. 4, 3. odlomak)
svjesno pri tome drsko lažući, navela ovdje tužiteljica Dijana Zoričić!

Iz svega navedenog je razvidno da tužiteljica nije priložila nijedan materijalni dokaz


koji bi pobijao moje tvrdnje radi kojih me tužila, već naprotiv, 8 dokaza koji direktno i
indirektno dokazuju da su te moje tvrdnje točne!

58
ISTINA
Ili
KAKO JE SVOJOM RABIJATNOŠĆU
TUŽITELJICA DIJANA ZORIČIĆ
IZ OBJESTI POTPUNO UNIŠTILA MOJ ŽIVOT
Kako sam to naveo u Ovoj obrani, tužiteljičino postupanje i prema meni i prema drugima
(Dokaz 55, str. 20-21) je najčešće bilo radikalno destruktivno i rabijatno, od kad ja znam za sebe, tj. od
moje 4. godine a što sam u glavnim crtama opisao još 2014. podnesku na prekršajnom sudu tj. u Dokazu
55, str. 16-18.
Radi iznimne znakovitosti tih događaja, ovdje prenosim njihove kratke opise.

a) „Jedno od prvih mojih sjećanja iz djetinjstva je ovo: kada sam imao oko 4 godine, ovlaštena tužiteljica,
koja je tada imala 11 godina, iz nekog se razloga bila na mene naljutila i išla je da će me tući. Ja sam
pobjegao i sakrio se pod stol, ali me ona izvukla, vukući me za nogu (iako sam se ja rukama držao za
zadnju nogu stola) i prebila. U taj su se čas iz stana vidjela svijetla automobila u kojem su se, tu večer
malo ranije, vraćali mama i tata sa gradilišta kuće u Vinogradskoj ul. u Zelini. Kada je prepoznala svjetla
i zvuk auta, ovlaštena tužiteljica je „promijenila ploču“: ridajući me stala moliti da roditeljima ne kažem
da me bezrazložno prebila.

b) Godine 1978. ili 1979. u ljeto, u srpnju je, nakon što ju je dečko Dado htio ostaviti, ovlaštena tužiteljica
popila šaku tableta u namjeri da se ubije (otruje). Sjećam se kako me, iako sam bio mali, otac zamolio
da mu pomognem u potrazi, jer sam ja odlično poznavao sike i mjesta gdje se na njima moguće sakriti.
Brzo su ju pronašli, odvezli u ambulantu u Jelsu na ispumpavanje želuca i nije joj se dogodilo ništa.
Ovakvim svojim postupkom ovlaštena tužiteljica je međutim utjerala roditeljima strah u kosti, osobito
pok. ocu koji joj se nakon toga nije nikada ozbiljnije suprotstavljao, bojeći se da ne postane odgovoran
za njezino samoubojstvo.
Dr. Marin Rojnica koji joj je tada u ambulanti u Jelsi spasio život, a koji se u međuvremenu oženio
za jednu našu rodicu, u dva je navrata 2009. godine samoinicijativno otišao razgovarati s ovlaštenom
tužiteljicom kako bi na nju apelirao da prekine svoj radikalni i potencijalno smrtonosni pritisak na mene,
nadajući se da će ga ona poslušati, jer joj je on spasio život. No, umjesto toga, ovlaštena tužiteljica ga je
odbila, prezrela i ismijala.

c) Cijelo djetinjstvo, a osobito nakon majčine smrti, ovlaštena tužiteljica se prema meni ophodila vrlo
grubo, sa svakodnevnim psihičkim zlostavljanjima. Jednoj takvoj eksploziji njezinog urlanja
iskombiniranog s krajnje ponižavajućim, prijetećim riječima upućenim meni (imao sam tad 11-12
godina) u dnevnom boravku vikendice u Ivan Dolcu, zabezeknuto je prisustvovala i njezina prijateljica
Jasminka Antolković iz Zeline, koja je te godine bila kod nas na ljetovanju. Tom prigodom me ovlaštena
tužiteljica toliko iznazlostavljala da sam, kako sam bio u strahu obratit se ocu za pomoć, taj dan napisao
oproštajno pismo i htio se ubiti. Prošlo me to, ali kako sam pismo bacio kroz prozor, našao ga je jedan
susjed, koji ga je, vidno potresen, donio na uvid mom ocu, kojeg je pismo također potreslo, ali ipak
gotovo da i nije reagirao.

59
Općenito, ovlaštena tužiteljica me u razdoblju 1982. – 1989. (tj. dok je samnom i s pok ocem, nakon
smrti pok. mame boravila u Zelini) gotovo svakodnevno zlostavljala, zloupotrebljavajući tako činjenicu da
je od mene 7 godina starija, i da joj se pok. otac bojao prigovoriti, jer je bio u strahu da ponovno ne
pokuša suicid. Za ilustraciju o kakvim je zlostavljanjima bila riječ, mogu navesti česta omalovažavanja
i vrijeđanja, ponižavanja, fizička zlostavljanja (ovlaštena tužiteljica je od mene 7 godina starija te je u mom
djetinjstvu bila viša, a trenirala je i karate), prisiljavanja da četiri – pet puta iznova perem istu hrpetinu suđa,
itd. Kakav je bio efekt tih zlostavljanja na mene pokazuje i činjenica da su mi, kad je ona odselila u
Zagreb, u školi odmah porasle ocjene iz 7-8 predmeta! U godinama 1982. – 1989. psihička zlostavljanja
su uglavnom bila u formi ekstatičkih napada bijesa – urlanja i to uglavnom kada otac ne bi bio kod kuće.
Valja međutim reći da je ovlaštena tužiteljica znala i na nas obojicu naizmjenično vikati i kleti. Zato je
pok. otac, nakon što je ovlaštena tužiteljica odselila, kada bi nas ljudi pitali kako se nas dvojica muških
snalazimo nakon njezinog odlaska, znao reći: „Ide nekako, samo da na nas niko ne viče, jel` tak, Ante?““
1989. je ovdje tužiteljica Zoričić otišla iz Zeline živjeti u Zagreb i ja sam nastavio živjeti u malom mjestu u kojem
sam bio na glasu kao osoba čija je majka bila luda, a što je plod tužiteljičinih laži (od kojih je sama pobjegla u Zagreb) kako se
nepobitno dokazalo u ovom postupku. Zbog toga što je tužiteljica moju majku navela na suicid nanijela mi je neizrecivu
duhovnu i materijalnu štetu: mama je umrla kad sam imao 9 godina i njezina se glasa ja zato više ne sjećam, i mama
cijeli život odonda, 36 godina nije bila samnom ni ja s njom što je normalnom čovjeku gubitak koji se osjeća u svakom
danu i u gotovo svakoj stvari (duhovnoj i materijalnoj), a što je posljedica tužiteljičina rabijatnog postupanja. Tužiteljica
je računala da će joj u takvim rabijatnom i neljudskom postupanju njezini kolege pravnici, suci, dati za pravo (što mi je
kazala u lipnju 1994. – vidjeti ovu Obranu str. 2-3) i što su ti kolege, najprije osporavanjem mog prava na život (sutkinja
Jadranka Jeličić, vidjeti ovdje str. 15, 41, 45, 55, 56, 57, 58: a koja sutkinja danas puni novinske stranice i koja više ne
razgovara s nikim na svojem sudu, te joj je uzeto 50 spisa – ovdje str. 58!), a kasnije i osudom za „verbalni napad putem
tiska“ (Maja Matković) doista i činili od 2006. do 2012., no sutkinja Matković je prekinula tu praksu 2014. (ovdje str. 3).

e) „Kada sam u lipnju 1995. na studiju arheologije i povijesti umjetnosti, kao krunu
višegodišnjeg napornoga rada i do 18 sati dnevno, dobio Rektorovu nagradu (to je
gotovo jedinstven slučaj u povijesti Filozofskog fakulteta da su istu osobu za nagradu
predložila 2 odsjeka) bilo je to za mene ostvarenje velikog sna, nagrada za moj uporan
trud i rad, velika čast, obzirom da mi je nakon dodjele nagrade prof. dr. Miljenko
Jurković obećao mjesto asistenta, čime bi moja egzistencija, karijera i mjesto u društvu
bili osigurani, te sam napokon trebao početi živjeti normalnom životom.

Dodjela „Rektorove nagrade“, 2. lipnja 1995.


60
No nakon očeve smrti u ožujku 1996. ovlaštena tužiteljica je odlučila spriječiti takav tijek događaja.
Najprije mu u travnju 1996. pozvala u Pizzeriju Edo u Zagrebu i tamo mi ozbiljnim tonom kazala da mi
ona nije dužna financijski pomoći oko dovršenja studija, da bi mi 2 mjeseca kasnije u vikendici u Ivan
Dolcu podigavši me i pritom tresući, vičući kazala da će me „ubit zaklat i uništit“ i da „nek joj ja
donesem nož da me zakolje“ (ovdje Dokaz 55, str. 42, 3. stupac),), nakon što se nisam složio s njezinim
traženjem da sruši središnji nosivi zid na katu vikendice, za što nije bilo nikakva logičnog razloga ili
potrebe i što bi poremetilo statiku objekta, što je izgleda i sama u međuvremenu shvatila, pa ga do dan
danas nije srušila. Nakon toga ne samo da mi nije pomogla da završim fakultet, nego je to svojom
opstrukcijom mog iznajmljivanja imovine u kojoj je ona naslijedila dio iza oca kojem nije pružila nužnu
pomoć (pa je stoga – kako mi je to rekla tadašnja predsjednica Općinskog suda u Zelini trebala biti
proglašena nedostojnom nasljeđivanja navedene imovine, jer je svojim navedenim propuštanjem
pružanja nužne pomoći prouzročila očevu smrt) – nastojala spriječiti na način koji sam u Zelinskom
glasniku opisao još 2002. (ovdje Dokaz 55, str. 42, 4. stupac), prisilivši me da osim iznajmljivanja radim
i dodatne poslove (tako sam 2002. temeljem oko 200 članaka u oko 20 časopisa stekao status zaslužnog
samostalnog umjetnika, što podrazumijeva da mi RH uplaćuje sredstva za zdravstveno i mirovinsko
osiguranje (staž), što je u mojoj grani stvaralaštva – likovnoj kritici – priznanje koje ima još svega 10
osoba u Hrvatskoj) čime je ovlaštenoj tužiteljici doista i uspjelo da me uništi, kako mi se zarekla 1996.
godine, jer zbog više poslova koje sam morao raditi nisam stigao na vrijeme završiti fakultet i dobiti
posao koji mi je prof. dr. Jurković bio obećao.
Da je ovlaštena tužiteljica sve to učinila proračunato, iz svjesne zle namjere, pokazuje i činjenica
da mi je nedugo nakon očeve smrti uputila nekoliko rukom nepotpisanih pisama u kojima mi je prijetila
da se sva imovina naslijeđena iza pok. roditelja mora prodat, i da se ja imam izdržavat kopanjem kanala,
jer da sam ja „ništarija i gotovan“ (ovdje Dokaz 107). Činjenica da mi je na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu bilo obećano mjesto asistenta, na kojem bih do ovoga časa, da me ovlaštena tužiteljica nije
minirala, već bio izvanredni profesor, očito je teško pogodila ovlaštenu tužiteljicu koja je sve do 1995.
navikla biti zvijezda u obitelji, jedina o kojoj se priča, te mi se ona za to što sam se drznuo svojim radom
zaslužiti Rektorovu nagradu odlučila osvetiti na način da moju budućnost - u kojoj me čekalo držanje
predavanja studentima o umjetnosti staroga vijeka, u što sam uložio veliki trud i napor i mnogo vremena
– pretvori u kopanje kanala (ovdje Dokaz 55, str. 42, 3. stupac).
Znakovito je i važno za istaći da mi je početkom 1995. godine, prije očeve smrti, ovlaštena
tužiteljica kazala da po zakonu postoji mogućnost za one koji imaju firmu da određeni postotak novca
svakoga mjeseca umjesto državi za porez, uplaćuju za pomoć nekom studentu, i da bi mi ona na taj način
mogla pomagati s oko 500 kn mjesečno, jer da je to ništa ne bi koštalo.
No usprkos tom obećanju, ovlaštena tužiteljica mi nikada nije pomogla niti s 1 kunom, te je radije
navedeni novac uplaćivala u proračun RH. Da ironija bude veća, kasnije mi je, u godinama kad sam
zbog namjernog dovođenja u stanje neimaštine od strane ovlaštene tužiteljice jedva krpao kraj s krajem,
na navedeni način (pomoć studentu) pomogao gospodin prof. dr. Josip Matjan iz Zagreba, Čačkovićeva
28, otac moje tadašnje djevojke, a pomagao mi je čak i nakon što smo se ona i ja razišli, sve dok mu je
to poslovanje omogućavalo. (Znakovito je da su mi roditelji bivše djevojke slali čestitke za Božić i uskrs,
sve do njihove smrti 2015., a koje čestitke još čuvam!) Ukratko, pomagao mi je čovjek koji za to nije
imao nikakvoga razloga, i koji mi i danas, 12 godina nakon što me njegova kći ostavila s objašnjenjem
da je moj život za nju pre težak, za Božić šalje čestitke (vidjeti scan ovdje na str. 14), a ovlaštena
tužiteljica koja je to kao dijete istih roditelja trebala učiniti, to nije činila, već mi je na brojne načine
odmagala, kako bi me „uništila“ u profesionalnom i privatnom pogledu, osporivši mi na kraju i samo
pravo na život, što je potvrdio i HHO (izvorno 2014. Dokaz 1, str. 1).
f) Ističem da sam, premda sam osjećao da je to uzaludan trud, što se na koncu i pokazalo točnim,
ovlaštenoj tužiteljici tijekom godina 2000., 2002., 2003., 2006. i 2009. direktno ili putem moje
odvjetnice uputio ukupno oko 15 prijedloga za mirno razrješenje situacije, ne dobivši na njih nikada
nikakav odgovor, (kao npr. ni na molbu da mi ovlaštena tužiteljica barem vrati zlatninu s mojega
61
krštenja, vrijednu ukupno oko 500 kuna, koju od 1996. zajedno s drugim nakitom ostalim iza pok. mame
i tate drži kod sebe, uzevši ga bez pitanja), a isto kao navedenih godina se dogodilo i s mojim pokušajem
iz 2011. kada mi se ovlaštenoj tužiteljici preporučeno poslano pismo vratilo sa žigom na koverti:
„OBAVIJEŠTEN – NIJE PODIGAO POŠILJKU“ (izvorno 2014. Dokaz 2, str. 147).
g) Dokle ide neosjetljivost tužiteljice na patnju koju je sama namjerno uzrokovala, pokazuje i
situacija iz 2009. godine, iz vremena mojeg štrajka glađu ispred Općinskog suda u Satrom Gradu na
Hvaru, kada je novinar „Slobodne Dalmacije“ Mirko Crnčević, pišući o postupanju ovlaštene tužiteljice
prema meni zapazio: „…ostaje činjenica da ga u novonastalim okolnostima nije posjetila, niti osobnim
kontaktom pokušala odvratiti od daljeg štrajka glađu.“ („Slobodna Dalmacija“, 1. 12. 2009., str. 22).
h) Svojevrsni vrhunac šikanoznog, krajnje destruktivnog postupanja ovlaštene tužiteljice prema
meni, opisanog ovdje na str. 16-17, kojim me je ona svjesno natjerala u krajnju neimaštinu, bijedu, glad,
patnju i očaj, bila je poruka koju mi je ovlaštena tužiteljica uputila kada sam u proljeće 2012. započeo
svoj štrajk glađu ispred ureda predsjednika Hrvatske odvjetničke komore Lea Andreisa. Tada mi je ona
preko svojeg muža i moje odvjetnice poručila: „Nek umre(m).“ (izvorno 2014. Dokaz 2, str. 87)“
Na ovaj opsežniji citat iz podneska iz 2014.ovdje treba dodati dio iz ove Obrane, str. 42, koji pokazuje
kojim me sve napadima, osim nezakonitog oduzimanja sredstava za život koje ona uopće i ne spori (ova
Obrana, str. 13, 15, 16, 24, 32, itd.) ovdje tužiteljica u zadnjih 16 godina pokušala uništiti i na načine:
- Fizički i verbalni napad s mužem na mene 27. kolovoza 2002. (Dokaz 107 i Dokaz 55, str. 35)
- Lažna prijava protiv mene 2002. (Dokaz 55, str. 10-11, pod: III i str. 36-39)
- Lažna prijava protiv mene dok sam bio u vrlo teškom stanju u bolnici u siječnju 2012. (Dokaz 55, str.
11 i 40-41 i Dokaz 108-111)
- Lažna tužba protiv mene (Dokaz 4-5)
- Lažna tužba protiv moje svjedokinje (Dokaz 8-10)
- Laganje na sudu (Dokaz 9 i Dokaz 122 – 6. odlomak)
- Sumanuto parničenje s 3 tužbe protiv mene u ovom predmetu: K-20/17, K-439/17 i K-1218/17
Na istom mjestu (Dokaz 55, str. 20-21) opisao sam teror kojim tužiteljica Dijana Zoričić okolinu
drži u strahu i to na 5 konkretnih primjera ljudi na kojima se iživljavala:
- sutkinji Višnji Lazarin (!)
- svjedokinji Marici Gagić
- bratiću Antunu Vrankoviću
- obiteljskom prijatelju ak. kiparu Ivici Grošiniću
- dožupanu Splitsko-dalmatinske županije Visku Haladiću
Kako sam to dokazao još u samom mom Odgovoru na 3. tužbu, od 3. 11. 2017., str. 6-7,
tužiteljice se tako rabijatno ponaša još od prije majčine smrti, tj. od 1981. godine:
„Svojim rabijatnim nastupom te mnogobrojnim nasiljima kojima je ispunjen njezin život
(Dokaz 55, str. 16-21), ovdje tužiteljica, bez ikakve stvarne podloge uspijeva komandirati
svima, kao što je s nepunih 17 godina komandirala primarijusu bolnice u Vinogradskoj, koji je
za svoje postupanje – mišljenje o tome treba li on mamu pustiti kući - tražio njezino odobrenje,
iako je znao da mama već pola godine uopće nije živjela sa kćeri (Dokaz 55, str. 43)“.
O rabijatnom postupanju tužiteljice prema djelatnicima mirovins. fonda, koji su nakon
njena „posjeta“ na majčinim odrescima mirovine ostavili samo tužiteljičino ime, vidjeti str. 39.

Svojom beščutnošću i rabijatnošću, tužiteljica je 2009. šokirala i novinara „Slobodne


Dalmacije“ Mirka Crnčevića, koji je bio šokiran njezinim postupanjem tijekom mog štrajka
glađu pred sudom na Hvaru, tijekom kojeg sam izgubio oko 25 kg: Dokaz 99 – M. Crnčević:
„ali ipak ostaje činjenica da ga u novonastalim okolnostima nije posjetila, niti osobnim
kontaktom pokušala odvratiti od daljnjeg štrajka glađu“ (Slobodna Dalmacija 30. 11. 2009.)

62
Ovdje valja kazati da jadan od razlog takvog rabijatnog postupanja tužiteljice prema
pok. majci a koji se manifestirao u vidu njezina odricanja od mame (Dokaz 3/A-B) čime je
mamu navela na suicid, bio i taj što je mama bila jedna od rijetkih osoba koja se tužiteljičinoj
rabijatnosti suprotstavljala, radi čega ju je tužiteljica kaznila, a što je završilo maminom smrću.
O tužiteljičinom napadu 1996. kad je rekla da će me „ubit zaklat i uništit“, ovdje na str.
15, a o prijetnji smrću koju je potvrdio i svjedok prof. Besak vidjeti Dokaz 18.

OVAJ SUD SE NA VLASTITE OČI UVERIO U ŠOKANTNU RABIJATNOST TUŽITELJICE


Uostalom, sam se ovaj sud na vlastite oči, neposredno uvjerio u rabijatan, rušilački karakter i
postupanje tužiteljice, osobito na nedavnom ročištu 20. travnja 2018. kada je tužiteljica, iako je čula da
je 88-godišnja ujna Marija Šokman radi nje (tužiteljice) doživjela infarkt dana 28. 3. 2017. (spis,
list 432), naime niti puni dan nakon što je od ovog suda na zahtjev tužiteljice dobila poziv da (lažno)
svjedoči protiv moje i tužiteljičine pok. majke na kojeg je 27. 3. 2018. odgovorila (spis, list 307), dakle,
nakon što je na ročištu čula da je ujna M. Šokman radi nje doživjela infarkt, tužiteljica je svejedno
inzistirala da ista ujna kao svjedokinja ipak, unatoč infarktu koji je radi nje doživjela, bude
ispitana u ovom predmetu, što je uneseno i u zapisnik s ročišta 20. travnja 2018., str. 2 (vidjeti i
spis, list 307 i 432). Navedeno postupanje je rabijatno, neljudsko i neprikrivano rušilački u krajnjoj
mjeri, i to sam uostalom ustvrdio i opisao još u podnesku od 17. svibnja 2018., str. 5.:
„Da uništavalačko postupanje ovdje tužiteljice predstavlja pravilo a ne iznimku u njezinom
životu, dokaz je i činjenica da sam ju ja, kao i ovaj sud na ročištu 20. travnja 2018 izvijestio da je dan
nakon primitka sudskog poziva i odgovora na njega 27. 3. 2018.39 svjedokinja koju je ona predložila,
ujna Marija Šokman doživila infartkt, no da je tužiteljica inzistirala da ju se ipak, iako je radi tog
doživjela infarkt ispita! Kako sam ju ja zbunjeno gledao, pitala me: „Šta gledaš?!“, na što sam ja
normalnim tonom rekao: „Imam pravo gledati“, na što je ona viknula: „Nemaš!!“, a na to sud nije
reagirao, pa se stekao dojam da ona (Dijana Zoričić) vodi postupak, a ne predmetni sudac.“

Iz svega iznesenog je razvidno da mi je svojim rabijatnim zlonamjernim


postupanjem tužiteljica namjerno, iz obijesti uništila život, najvećim dijelom iz jala što me
zahvaljujući mojim znanstvenim uspjesima čekao posao sveučilišnog asistenta i potom
profesora (ova Obrana str. 60-61), dok je ona sama bila ispodprosječan student.

Godinu dana nakon što je u Zelinskom glasniku 2002. izašao moj članak „Dokle je stvarno
moguće okretati i drugi obraz?“ (ovdje Dokaz 55, str. 42), u kojem sam detaljno opisao zlostavljanja
ovlaštene tužiteljica nadamnom, iz tiska je izašla knjiga francuske psihologice Marie-France Hirigoyen:
„Moralno zlostavljanje – Perverzno nasilje u svakodnevici“ (Zagreb, 2003.) u kojoj autorica, koja se
dugo bavila tom problematikom, detaljno opisuje tip zlostavljača kojem pripada ovlaštena tužiteljica
Dijana Zoričić, o čemu sam na 30 primjera još 2014. pisao u ovdje priloženom Dokazu 55, str. 25-30.
Ovdje navodim tek rečenicu s 11. stranice te knjige koja glasi: „Ti pojedinci mogu postojati
samo ukoliko nekoga „unište“: oni moraju poniziti druge da bi pribavili dobar glas i da bi tako stekli
moć, jer su željni divljenja i odobravanja.“
To je jedini cilj tri ovdje predmetne tužbe, za koju sam detaljno dokazao da je neosnovana i da
su svi navodi radi kojih sam tužen istiniti i zato tražim da me ovaj sud oslobodi krivnje.

____________________________________
(Ante Vranković)

39 Dostupan ja na linku: https://www.scribd.com/document/379108482/Dopis-svjedokinje-27-3-18

63
SADRŽAJ SPISA
Glavna dokumentacija predmeta: ODGOVORI NA TUŽBE, DOKAZI, PODNESCI, POŽURNICE, ZAPISNICI
1) Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017. (Dokazi 1-19): https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
2) Podnesak od 13. 3. 2017.: https://www.scribd.com/document/342176152/Podnesak-13-3-17
3) Podnesak od 15. 3. 2017. (Dokazi 20): https://www.scribd.com/document/376491990/Podnesak-15-3-17
4) Požurnica i podnesak od 27. 3. 2017. (Dokazi 21-30): https://www.scribd.com/document/343653743/Po%C5%BEurnica-i-podnesak-27-3-17
5) Požurnica od 8. 5. 2017.: https://www.scribd.com/document/348221825/Po%C5%BEurnica-8-5-17

6) Odgovor na 2. kaznenu tužbu: https://www.scribd.com/document/376402329/Odgovor-na-2-kaznenu-tu%C5%BEb


7) Podnesak i požurnica od 28. 6. 2017.: https://www.scribd.com/document/352473395/Podnesak-i-Po%C5%BEurnica-28-6-2017
8) Podnesak od 29. 6. 2017. (Dokazi 32-38): : https://www.scribd.com/document/355187281/Podnesak-29-6-17
9) Podnesak od 8. 8. 2017. (Dokazi 39-40): https://www.scribd.com/document/357131841/Podnesak-8-8-17
10) Zapisnik od 4. 9. 2017.: https://www.scribd.com/document/376529959/Zapisnik-4-9-17?secret_password=fIzcquWS7BGiSFR4T6wD
11) Podnesak i požurnica od 4. 9. 2017. (Dokazi 38-54): https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017
VAŽNA NAPOMENA: zbog sumanutog i obijesnog parničenja ovdje tužiteljice čije je brojne tužbe i bezbrojne laži teško pratiti došlo je do male zabune: do
dvostruke numeracije Dokaza 38-40 te se dokazi pod tim brojevima nalaze gore pod br. 8 i 9, te ponovo 11. Evo o čemu se radi:
U podnesku od 29. 6. 2017 pod brojem Dokaz 38 je prva strana ovdje 2. kaznene tužbe od 24. 3. 2017.
U podnesku od 8. 8. 2017. pod brojem Dokaz 39 je moj dopis Poreznoj upravi od 2. siječnja 2013. koji ima 48 strana, a pod brojem Dokaz 40 odgovor porezne
uprave od 5. veljače 2013.
U podnesku od 4. 9. 2017. pod brojevima Dokaz 38-40 su 3 strane ovdje 2. kaznene tužbe od 24. 3. 2017.

12) Požurnica predsjedniku Suda 16. 10. 2017.: https://www.scribd.com/document/362925646/Po%C5%BEurnica-predsjedniku-op%C4%87inskog-kaznenog-suda-Mio%C4%8Du


13) Odgovor na 3. tužbu (Dokazi 55-125): https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi
14) Zapisnik 3. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/365017254/Zapisnik-od-3-11-2017
15) Zapisnik 23. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017
16) Dokazi tužiteljice 23. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/366199807/Dokazi-Dijana-Zori%C4%8Di%C4%87-3-11-2017
17) Podnesak od 27. 11. 2017. (Dokaz 126): https://www.scribd.com/document/376527285/Podnesak-Kazneno-27-11-2017?secret_password=Nx060ZdvSBPhcAVFFf72
18) Zapisnik 6. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/376412156/Zapisnik-6-3-2018?secret_password=QXVFXWrV0Su7JawiQ7X8
19) Podnesak od 6. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/372826640/Podnesak-od-6-3-18?secret_password=XrzMGNQOXUZVBf5hIBs9
20) Dopis svjedokinje Marije Šokman od 27. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/379108482/Dopis-svjedokinje-27-3-18
21) Podnesak od 5. 4. 2018.: https://www.scribd.com/document/376409986/Podnesak-5-4-18
22) Podnesak od 16. 4. 2018. (Dokazi 127-131): https://www.scribd.com/document/378907865/Podnesak-kazneno-16-4-17
23) Podnesak od 20. 4. 2018. (Dokazi 132-204): https://www.scribd.com/document/379040573/Podnesak-20-4-18
24) Zapisnik od 20. 4. 2018. i prilozi tužiteljice: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18
25) Podnesak od 17. 5. 2018. (Dokazi 205-218): https://www.scribd.com/document/379724381/Podnesak-kazneno-17-5-18
26) Podnesci od 8. i 11. 6. 2018. (Dokazi 219-226): https://www.scribd.com/document/381871312/Podnesci-od-8-i-11-6-18
27) Zapisnik od 11. 6. 2018. https://www.scribd.com/document/381872629/Zapisnik-11-6-18
27) Podnesak od 21. 6. 2018. https://www.scribd.com/document/382934686/Podnesak-21-6-18

LITERATURA - LINK:
1) Ministarstvo pravosuđa svjesno štiti pravosudnu mafiju, u: Pravosudna i policijska mafija (zbornik
radova), urednik Darko Petričić magistar politologije, Zagreb, 2016., str. 60-86: (=moj Dokaz 19, priložen 1.
3. 2017.) https://www.scribd.com/document/334948743/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-svjesno-
%C5%A1titi-pravosudnu-mafiju

64
„VRIJEME OTKRIVA SKRIVENU ISTINU“
1627.

65

You might also like