Kamen, drvo i pretci

Kompleks Durrington Walls - Stonehenge i njegov značaj za kult predaka i

plodnosti kasnog neolitika Jugozapadne Engleske.

Pregledni članak
Marko Ceković
marko.cekovic@gmail.com

U ovom članku predstavljamo jednu od najznačajnijih suvremenih teorija o značenju

Stonehengea koju je iznio Michael Parker Pearson, profesor arheologije na Sveučilištu u
Sheffieldu. Njegova interpretacija temelji se na odnosu između lokaliteta Durrington Walls i
Stonehengea, njihovoj povezanosti umjetnim i prirodnim putevima, sličnostima u orijentaciji i
dokazima za ritualne aktivnosti vezane za određena godišnja doba.

Ključne riječi: Stonehenge, Durrington Walls, analaogija, predak, ritual, neolitik

Smješten usred Salisburške nizine u okrugu Wiltshire na jugozapadu Engleske Stonhenge već
stoljećima plijeni pažnju mnogih znanstvenika, ali naravno i „običnih“ ljudi i tijekom
vremena ponuđena su mnoga rješenja na zagonetku njegova značenja i svrhe. U
srednjovjekovnoj engleskoj smatralo se da ga je sagradio Merlin uz pomoć divova ili da
predstavlja spomenik Britanskim poglavarima koje je u „originalnoj“ Noći dugih noževa ubio
saksonski kralj Hengist(Trigger, 2006), u 18. stoljeću William Stukley je u njemu vidio hram
keltskih druida (Stukeley, 1740). Zanimljivo je napomenuti da je Stonehenge privukao i
Charlesa Darwina koji je eksperimentrao sa brzinom kojom kamenje tone u zemlju. (Darwin,
1881) Ostale interpretacije su definirale Stonehenge kao računalo, astronomski opservatorij i
centar zemljinih „energija“ (Parker Pearson i Ramilisonina, 1998). Iako su već bile iznešene
ideje o mogućoj povezanosti tvrdoće i trajnosti kamena sa mrtvima i pretcima (Whittle, 1997)
Parker Pearson je jedini predložio teoriju o tome zašto je Stonhenge podignut koja se temelji
na etnografskim analogijama i u obzir uzima širi prostor Salisburya i ostale lokalitete koji se
tu nalaze. Sama ideja za ovakav pristup nastala je kroz suradnju britanskih i madagaskarskih
arheologa na istraživanju odnosa grobnica i monumentalnosti na Madagaskaru. (Parker
Pearson, 1992) Odnos između Stonehenge i obližnjih drvenih kružnih svetišta (Durrington
Walls i Woodhenge), i njihova povezanost umjetnim avenijama i tokom rijeke Avon, ključan
je za razumijevanje procesa transformacije koji uključuje žive i mrtve, tj. pretvorba pokojnika
u pretke i plodnost koju pretci daju živima. Do ideje o poveznosti u vidu kultnih aktivnosti
između tih lokaliteta Parker Pearson je došao kroz proučavanje pogrebnih običaja suvremenog
Madagaskara. No, kako bismo mogli nastaviti sa istraživanjem tog odnosa, moramo
zadovoljiti nek formalne sheme koje nam omogućuju da vučemo paralele između
Madagaskara i neolitičke Engleske.

Etnografske analogije: suvremenost i prapovijest

Formalne analogije između suvremenih i prapovijesnih zajednica utemeljene su na

pretpostavci da između njih postoje precizne paralele koje možemo ustanoviti. U ovom
slučaju postoji formalna analogija između suvremenog Madagaskara i neolitičke Britanije u
vidu podizanja uspravnih kamenih spomenika u obje zajednice. Kroz čitav Madagaskar
nailazimo na tzv. vatolahy kamenje (eng. „man stones“; ljudi kamenje, kameni ljudi), to
kamenje je u tradiciji izričito povezano s pretcima, no iako u obje zajednice nalazimo na
kamene spomenike za današnji Madagaskar ne smijemo pretpostaviti da je paralelan sa
društvenom zajednicom neolitičke Britanije i naravno na tome ne možemo temeljiti daljnje
zaključke. Ova analogija nam služi samo kao konceptualni podstrek za dublja promišljanja o
vezi između kamena i predaka. (Parker Pearson i Ramilisonina, 1998).

Kako bismo riješili problem paralela između ovih zajednica upotrebljavamo međukulturalnu
generalizaciju kao način utvrđivanja vjerojatnosti da između različitih kultura ili zajednica
postoje sličnosti u nekom aspektu društvenog uređenja, u ovom slučaju kulta predaka. Takvo
generaliziranje možemo shvatiti kao analogiju vjerojatnosti jer ga temeljimo na pretpostavci:
ako određenu pojavu (razmišljanja, odnose itd.) nalazimo kod većine suvremenih
tradicionalnih društva, onda je vjerojatno da tu pojavu možemo pretpostaviti i u većini
prapovijesnih zajednica. Ovaj model je jako lako primijeniti na slučaju formalnog štovanja tj.
kulta predaka, jer na njega nailazimo u mnogim zajednicama (Parker Pearson i Ramilisonina,
1998), a izneseno je i mišljenje da je vjerovanje u besmrtnost predaka i kult vezan uz iste
univerzalan aspekt svih kultura i religija. (Lehmann i Myers 1993.) Uloga predaka je jako
značajna za tradiciju rodovskih zajednica među mnogim etničkim grupama diljem
Madagaskara, a primjenom međukulturalne generalizacije smijemo pretpostaviti da je isti
odnos prema pretcima postojao i među zajednicama kasnog neolitika Britanije. (Parker
Pearson i Ramilisonina, 1998)

Nakon što smo utvrdili formalnu analogiju između Madagaskara i neolitičke Britanije u vidu
uspravnih kamenih spomenika i ustanovili pomoću međukulturalne generalizacije da su pretci
važan dio socijalne organizacije u rodovskim zajednicama, a na Madagaskaru su povezani sa
kamenim spomenicima, taj odnos kamen – predak uzimamo kao osnovni princip (dio
relacijske analogije) i proučavamo u kojem ga kontekstu nalazimo u neolitiku. (Parker
Pearson i Ramilisonina, 1998)

Stonehenge Riverside Project – dešifriranje Stonehengea

Stonehenge Riverside Project započet je 2002. pod vodstvom mnogih stručnjaka iz razih
sveučilišta i organizacija kao što su: English Heritage, Wessex Archaeology i National Trust,
zamišljen je kao petogodišnji istraživački projekt, s namjerom istraživanja teorije
transformacije (wood-stone transition theory), datiranja i interpretacije mnogih spomenika i
faza aktivnosti unutra Stonehengea i njegove okolice. (Slika 1.)

Slika 1.

Jedan od prvih problema koji je trebalo riješiti vezan je uz pojavu proslave ljetnog solsticija,
običaja koji se u našoj kulturi manifestira u obliku Ivanjskih krijesova, a predloženo je da su
velike proslave te vrste bile važan dio životu u neolitiku u Stonehengeu, koje se i danas tamo
održavaju (Bender, 1998). Naime, dokazi o proslavama bilo kakve vrste nisu nađeni u
arheološkim istraživanjima unutar Stonehengea ili u njegovoj bližoj okolici; rijetki fragmenti
keramike koja pripada kulturi zvonastih pehara i malen broj životinjskih kostiju; večinom
kravljih, ne slažu se sa slikom velikih slavlja. U svojoj prvoj fazi (Phase 1) Stonehenge se
sastojao od kružnog nasipa i jarka promjera 110 metara unutra kojeg su nalazio krug od 56
jama (Aubrey Holes, nazvane po Johnu Aubreyu koji ih je prvi definirao u 17. st.) od kojih su
samo neke sadržavale drvene stupove. Druga ili drvena faza (Phase 2), sastoji se od mnoštva
ukopanih drvenih stupova uz koje se javlja više od 200 kremacijskih ukopa. Nakon toga
slijede faze podizanja velških dolerita (Phase 3i), koje ubrzo zamjenjuju veći, pravilnije
oblikovani pješčenjaci (Phase 3ii), nakon nekoliko faza obnove i zamjene kamenja (Phase 3ii
– 3v), slijedi završna 3vi (početak 2. tis. pr. Kr.) faza u kojoj su iskopana dva koncentrična
kruga tvorena od jama izvan vanjskog kruga kamenja. (Slika 2.) Jedina faza u kojoj nalazimo
na veću kvantitetu arheološkog materijala je faza 3 (c. 2500 – 2000 pr. Kr.), no tu se radi o
kamenom debriju koji je nastao tijekom obrade i postavljanja velikih pješčenjaka. (Parker
Pearson et al. 2006.)

Slika 2.
Durrington Walls je jedini lokalitet unutar Stonhenge World Heritage Site-a koji je pružio
dokaze o aktivnostima koje bi mogli definirati kao slavlja (prehistoric partying), udaljen c.
3.3 km zračne linije od Stonehengea, s kojim je povezan 2.8 km dugom umjetnom Avenijom i
3.2 km dugim tokom rijeke Avon. Tijekom istraživanja u 2005. Otkrivena je avenija dužine
100 m, širine 10 m sa jarugom i nasipom sa svake strane, koja vodi od istočnog izlaza ravno
prema rijeci Avon, to otkriće dodatno je potvrdilo teoriju o povezanosti tih dvaju spomenika.
(Parker Pearson et al. 2007a) Sa površinom od 17 ha Durrington Walls je najveći kružni
spomenik (henge) u Britaniji, okružen je jarkom dubine 5 metara sa velikim nasipom, unutar
koje se nalaze dva drvena kruga (timber circle) od kojih je veći promjera 40 m i smješten je
pored istočnog ulaza. Izvan nasipa, sa južne strane nalazi se još jedan kružni spomenik –
Woodhenge – ovdje jarak i nasip okružuju niz koncentrično-ovalno razmještenih debala.
(Slika 3.) (Parker Pearson et al. 2006.)

Slika 3.

Iskopavanja na lokalitetu Durrington Walls dala su veliku količinu fragmentirane keramike i

životinjskih kostiju sa malim uzorkom lomova koje se uzimaju kao dokaz za gozbe velikih
razmjera. Većina kostiju pripada pripitomljenim svinjama, a osteološke analize pokazuju da su
životinje pečene na žaru, a neke su bile ubijene strijelama. Pomoću analize stupnja rasta
zubiju došlo se do zaključka da je velika večina svinja u vrijeme klanja imala 9 mjeseci, a ako
uzmemo u obzir da se na području južne engleske svinje prasu samo jednom godišnje i to u
proljeće, vrijeme klanja bilo bi usred zime. (Parker Pearson et al. 2006.) Iako nam ovi ostaci
kostiju ukazuju na velika okupljanja ljudi radi gozbe i/ili slavlja, jame u kojima su bili
postavljeni drveni stupovi unutar nasipa pružaju nam dodatne informacije o karakteru
aktivnosti unutar Durrington Wallsa. Rupe za stupove su najčešće velikih dimenzija, do 2 m
dubine i 1 m širine, u njih su postavljena čitava debla i ostavljena u zemlji da trunu. Nakon što
bi deblo potpuno istrunulo (c. 90 – 195 godina kasnije) na istom mjestu je rađen novi ukop u
koji su priloženi kamene i koštane alatke, fragmenti keramike i svinjske kosti. Ovaj proces se
tumači kao početna faza transformacije drvo-kamen; drvo koje trune je metafora za proces
raspadanja ljudskog tijela post-mortem i sječanja na nedavno preminule, a završni ukop sa
prilozima predstavlja kraj njihovog postojanja u materijalnom svijetu. Ovaj obred prelaska
(rite of passage) održavao se tijekom zimskog solsticija, a sastojao se od pogrebne gozbe i
postavljanja drvenih stupova koji, kao što smo već ustvrdili, predstavljaju sječanje na nedavno
preminule; ovakva vrst rituala u skladu je i sa jenjavanjem sunca i polaganim odumiranjem
vegetacije used zime. (Parker Pearson et al. 2006.)

Važno je napomenuti da naglašavanjem proslave ljetnog solsticija, kada izlazeće sunce sja uz
Aveniju i ravno prema Stonehengeu zaboravljamo da ako gledamo u dijametralno suprotnom
smjeru možemo vidjeti zalazak sunca na dan zimskog solsticija. Već smo ustvrdili da su
Stonehenge i Durrington Walls povezani umjetnim avenijama i tokom rijeke Avon, no između
njih postoje i sličnosti u orijentaciji; orijentacije drvenog kruga unutar nasipa i avenije u
Durrington Wallsu su komplementarne orijentacijama avenije i kamenog kruga Stonehengea:1

Pogled od Avenije prema Prema zalasku sunca

Stonehenge
kamenom krugu zimskog solsticija

Pogled od Avenije prema Prema zalasku sunca ljetnog

Durrington Walls
solsticija
drvenom krugu

Pogled od kamenog kruga Prema izalsku sunca ljetnog

Stonehenge
prema Aveniji solsticija

Pogled od drvenog kruga Prema izlasku sunca zimskog

Durrington Walls
prema rijeci Avon solsticija

1
Modificirano prema Parker Pearson et al. 2006. 239
Zbog ovih sličnosti Parker Pearson ih smatra jednim nedjeljivim spomenikom u kojem su
zalasci i izlasci sunca tijekom zimskog i ljetnog solsticija ugrađeni u arhitekturu i povezani u
jedinstveni vjerski kompleks. Stonehenge i Durrington Walls su ujedno i početne i završne
točke procesija koje su se odvijale dvaput godišnje, zimi u čast mrtvih koji se transformiraju u
pretke, a ljeti kako bi se slavila plodnost koja je dar predaka živima. (Slika 4.)

Slika 4.

Pogrebne svečanosti tijekom zimskog solsticija bolje ćemo shvatiti ako uzmemo u obzir da su
između 3000. i 2400. g. pr. Kr. ukopi jako rijetki na Britanskom otočju; največe groblje toga
doba je sam Stonehenge sa svojih dvjestotinjak kremacijskih ukopa. Tek nakon 2400. g. pr.
Kr. inhumacijski ukopi postaju česti, što nam ostavlja šestotinjak godina skoro bez tragova
pogreba. Odlaganje kremiranih posmrtnih ostataka u rijeke je jedno od rješenja ovog
problema, a upravo je tok rijeke Avon između Stonehengea i Durringtona mogao biti mjesto
takvih pogrebnih običaja. Tijekom zimskog solsticija velike procesije ljudi mogle su kretati od
drvenog kruga u Durringtonu prema rijeci Avon gledajući prema izlazećem suncu; noseći sa
sobom posmrtne ostatke svojih bližnjih koji su odlagani u korito rijeke, kako bi se njihove
duše pridružile pretcima koji su nizvodno u Stonehngeu. Možemo pretpostaviti da su to
večinom bile kremirane kosti, no novi nalazi u blizini Durringtona upućuju na prakticiranje
ekskarnacije. Odlaganje posmrtnih ostataka u meandrirajuće rijeke; kao što je Avon, može
upućivati na namjerno dezorijenitranje duša mrtvih kako se ne bi mogle vratiti u svijeti živih.
Ovo prenošenje duša mrtvih vodenim putem traje cijeli dan i obred kulminira pristupom
Stonehengeu iz smjera velike avenije s pogledom prema zalasku sunca, kada se duše mrtvih
napokon transformiraju u pretke i s njima prebivaju vječno, što simbolizira trajnost kamena
kao materijala, za razliku od drva u Durringtona koje trune i propada. (Parker Pearson et al.
2006.)

Ako je svečanost zimskog solsticija vezana uz smrt i predke, ljetna procesija od Stonehengea
prema Durringtona mogla bi predstavaljati povratak predaka u zemlju živih; što sa sobom
donosi obnovu prirode i plodnost, veza između predaka i plodnosti je česta u mnogim
društvima, prošlim i sadašnjim; ako je zima i Stonehenge bila posvečena smrti i prelasku,
ljeto i Durrington Walls bili su vrijeme proslave života, plodnosti i seksa. U tom kontekstu
značajni su i nalazi falično oblikovanog kamenog artefakata i stijene koja oblikom podsječa
na ženske genitalije; nađeni su jedan pored drugog u zatvorenom kontekstu jame u
Durringtonu. (Slike 5. i 6.) (Parker Pearson et al. 2006.) Sve navedno zaista povezuje
Stonehenge i Durrington u jedan veliki vjerski kompleks, i teško je vjerovati da će se ubuduće
o njima moći razmišljati kao o izoliranim spomenicima, što je do sada bila praksa.

Slika 6.
Slika 5.
Popis literature

Bender, B. 1998. Stonehenge: Making Space. London: Berg. 1998

Darwin, C. R. 1881. The formation of vegetable mould, through the action of worms, with
observations on their habits. London:
http://darwin-online.org.uk/EditorialIntroductions/Freeman_VegetableMouldandWorms.html
27.10.2010.

Lehmann, A. i Myers J., 1993. Ghosts, souls, and ancestors: power of the dead, U: Lehmann i
Myers (ur.), Magic, witchcraft, and religion: an anthropological study of the supernatural:
283-6.

Parker Pearson, M. 1992 Tombs and monumentality in southern. Madagascar: preliminary.

results of the central Androy survey. Antiquity 66: 566–559

Parker Pearson et al. 2006. Materializing Stonehenge The Stonehenge Riverside Project and
New Discoveries, Journal of Material Culture July 2006 vol. 11 227-261

Parker Pearson et al. 2007a. The Stonehenge Riverside Project 2006 Summary Interim
Report, http://www.shef.ac.uk/archaeology/research/stonehenge/index.html 20.10.2010.

Parker Pearson et al. 2007b. The Age of Stonehenge, Antiquity 81: 617-639

Parker Pearson i Ramilisonina 1998 ‘Stonehenge for the Ancestors: the Stones Pass on the
Message’, Antiquity 72: 308–26.

Stukeley, W. 1740, Stonehenge, A Temple Restor'd to the British Druids,

http://www.scribd.com/doc/16239162/-Stonehenge-A-Temple-Restord-to-the-British-
Druids-by-William-Stukeley-1740 21.10.2010

Trigger, B.G. 2006 A history of archaeological thought, Cambridge, 2006

Whittle, A. 1997 Remembered and imagined belongings: Stonehenge in its traditions and
structures of meaning, Proceedings of the British Academy 92: 145-66.
Popis ilustracija

Slika 1. iz: Parker Pearson et al. 2006. 232

Slika 2. : http://abyss.uoregon.edu/~js/images/stonehenge_map.jpg 29.10.2010.

Slika 3. iz: Parker Pearson et al. 2006. 233

Slika 4. iz: Parker Pearson et al. 2006. 230

Slika 5. iz:Parker Pearson et al. 2006. 253

Slika 6. iz: Parker Pearson et al. 2006. 253