You are on page 1of 11

Brana Crnčević

Devojka sa tri oca


LICA:
ANA, kućna pomoćnica, 25 godina
NATALIJA, 35 godina
MAKSIM, Natalijin drug iz detinjstva
SUDSKI SLUŢBENIK
BRAVAR Anin momak, 28 godina
BRAVAREVA MAJKA, 60 godina
Natalija i Ana u kuhinji. Natalija, lepa, vitka i elegantna ţena, sedi za kuhinjskim stolom u svojoj
kući. Ana, prostosrdačna kućna pomoćnica, vrlo lepa, posluje nesto oko šporeta. Muti, stojeći,
nešto u činiji. Natalija je neraspolozena i zabrinuta. Nekoliko puta odlučuje se da se obrati Ani,
ali uvek odustane.
NATALIJA (odlučila se) Ana, ostavi, na trenutak, činiju. Hoću nešto da te pitam.
ANA: Pa pitajte, al' da ne bude mnogo dugo. Poso mi je danas, izvinite, jako velik.
NATALIJA (smeška se ljubazno, ali lomi prste) Ana... Molim da me razumeš... Ja, eto, ja hoću
da razgovaramo o nečem. Potrebna mi je tvoja pomoć i hoću nešto da te pitam i... zamolim.
ANA: Pa pitajte, zašto sam i ostavila poso i činiju.
NATALIJA: Nećeš me slagati? PriĎi malo bliţe. DoĎi, molim te, ovamo i sedi.
ANA (seda, stavlja ruke na krilo) Samo ko što sam vas zamolila, da ne bude mnogo dugačko.
NATALIJA: Neće! Neće! Razgovaraćemo kao ţena sa ţenom. Ako ti hoćeš?
ANA (smeje se) Što se mene tiče, devojka sam. Al' neću ni ja dugo. Udaću se. (Zastidi se) To
jest, imam momka, pa 'oće da me ţeni. Pa, kad se dogovorimo, tad će i da bude... (Zbunjuje se)
Govorite, govorite, ja ostavila činiju, a vi ništa.
NATALIJA: Mislila sam da te pitam šta ti misliš o gospodinu, o Ivanu?
ANA (uvreĎeno ustane) E, na to ja ne padam. Na to se ja ne 'vatam, majke mi. Ne mislim ja o
njemu ništa, a i da mislim, ne bi' nikome rekla.
NATALIJA: Ne ljuti se, sedi. A šta to ne bi nikome kazala?
ANA: Šta tu ima da se priča? Ja sluţim, svoj posao radim, o drugima neću ni da mislim.
NATALIJA (lomi prste) Meni je to vaţno, Ana. Znaš, kad se budeš udala za svog momka, onda
ćeš, moţda, shvatiti. Ţene su, znaš, slabe. One mogu da pate, mogu da budu ljubomorne.
Razumeš?
ANA: Razumem. Al' šta me se to tiče! Nije moj posao. Uzela bi' sad činiju da malo mutim. Ode
mi vreme!
NATALIJA: Uzmi činiju pa sedi ovde, za sto. Moraš me razumeti.
ANA (sa činijom, za stolom) što me tako gledate? Nemam ja s time ništa. Nemam ja s time veze.
NATALIJA: S čim nemaš veze! S čim?
ANA: S time što me pitate.
NATALIJA: Da li zaista ţeliš da kaţeš da znaš šta hoću da te pitam? Znaš li, Ana?
ANA: Pa o gospodinu, kakav je, i sve drugo.
NATALIJA: I? šta misliš, kakav je? I sve drugo. Reci mi pošteno sve što misliš, sve što si
zapazila! Ti si svaki dan u kući. Dajem ti časnu reč da to što mi kaţeš nikome neću reći i reč da ti
se, zbog toga, ništa neće dogoditi.
ANA: A, jok! Na to su u'vatili moju mamu. Njena gospoĎa, dok je moja mama bila mlada. Pa je
posle izjurili. Mama mi posle kaţe: kad si sluţavka, što vidiš, ne vidiš što čuješ, nisi čula, a ko te
je pipno, nije te ni pipno. Jedino ko ti napravi dete, taj treba da te oţeni, to je za sluţbu najvaţnije.
NATALIJA: Znaš, ja nisam kao ta, kao gospoĎa tvoje mame. Mnoge su se stvari od tada
promenile. Ja ti dajem reč... Saslušaj me, molim te. Ja sam... No, ja sam ljubomorna. Ti bi
morala da znaš šta to znači. Hoću da znam sve o gospodinu. O Ivanu. Sve. Kakav je, kako se
ponaša prema tebi i ostalima. Ti, znam, moţeš da mi pomogneš. Ja ti se ponovo i svečano kunem
da se tebi ništa neće dogoditi.
ANA: Aha! To i mojoj mami kaţe njena gospoĎa. To „kunem se", i sve ostalo. A posle: napolje.
(Pridrţava činiju, meša) To je moj posao. Da kuvam. Da spremam. Koga gospoda pipaju, ne tiče
me se. Kad mene pipaju, isto me se ne tiče. Dok ne preteraju; a kad preteraju, ja umem i da
zviznem.
NATALIJA (zapanjeno) Ti si zviznula njega. Ivana.
ANA: Ama ne! On samo štipne.
tfATALIJA: Gde? Kako štipne?
ANA: Ništa vaţno, majke mi. Samo štipne za obraz i proĎe. Smeje se i ode dalje. Ništa više,
majke mi!
NATALIJA (uzbuĎeno ustane, seda) Čuj me, Ana, ja ću ti sad sve objasniti kako budem umela,
ali ipak tako da sve shvatiš. Gospodin, mili Ivan, znaš, on je komunista... I, sad, vidiš, postoji
moral. To je znaš ono: ovo se sme, a ono se ne sme, ovo je lepo, a ono nije lepo. I, gospodin,
zato što je komunista, nema pravo da štipa kućnu pomoćnicu. A nije lepo ni kad se... druţi... s
drugim ţenama, sem sa svojom. To je, eto, moral, Ana. Ne moţe se, kao pre, da se štipa, da se
pipa, da li on to tako radi?
ANA: Kao pre rata?
NATALIJA: Da!
ANA: Što se pre rata tiče, ne znam. Nisam bila tolika. Mislim, bila sam mala. Kako su radili, ne
znam, majke mi.
NATALIJA: A šta ti kaţeš kad on to uradi? Ljutiš li se ti na njega?
ANA (smeje se) Što da se ljutim? On je to samo onako, u prolazu. Kao i da me nije dodirnuo.
Tako se to on samo šali. A što se tog tiče, ja mogu svašta da izdrţim. Sve.
NATALIJA: Šta ti moţeš da izdrţiš?
ANA (prezrivo) Pa, sva ta pipanja. To nije ništa. Sam go pipavela. (Odloţi činiju. Ustane) Kad te
ne volem, moţeš da me pipaš koliko oćeš, a ja ništa! Izvinite, mislim ne premećujem. Tako sam
se kladila za 'iljadarku s jednim momkom da me pipa (pokazuje rukom) ovamo, nagore, a da ja
neću ni da trepnem. Stanem ja uza zid, ovde u kujni, a on pipa i gleda 'oću l' da trepnem. A meni
ništa. Kad te ne volem, to je ko da te dira doktor ili šnajderka. Pipo, ne pipo, nema vajde. I
uzmem mu 'iljadarku. Pa ga vodim na večeru i još mu se smejem za njegove pare. A posle ga
zavolem, i sad, kad ga volem, ne bi' smela da se kladim ni za sto, a ne za 'iljadu. Sad ne bi',
mislim, mogla da izdrţim. Pa ću zato i da se udam za njega, za bravara. Znate (ponosno) on je
bravar, onaj što je ovde, kod nas, popravljo kvake.
NATALIJA: Verujem da si ti jedna čvrsta devojka.
ANA: I jesam. Kad 'oću, 'oću, a kad neću, onda nema ništa. Onda neću.
NATALIJA: Verujem, verujem! Znači, ti misliš da gospodin nije nasrtljiv? Sem što štipne, sve
ostalo je u redu.
ANA: Sem što štipne i što se posle još malo kikoće, al' ni to kikotanje nije ništa.
NATALIJA (ustane) Ti si dobra devojka. Reci mi, molim te, kad se budeš udavala.
ANA: Reći ću. što da ne kaţem, to je jedna lepa stvar.
Natalija, Ana i Maksim u kuhinji.
MAKSIM (odškrine vrata, promoli glavu, pod šeširom) Dobar dan.
NATALIJA: Maksim!
ANA (pljesne rukama) Gle, gospodin Maksim.
MAKSIM (bučno ulazi, leţerno ljubi Natalijinu ruku) Specijalan partijski poljubac. U Parizu ko
što vidiš, vratio sam se, nisam izdao tvoga muţa i svoju otadţbinu, kao što si ti, moţda mislila u
Parizu ljube dlan. Ja ću se, prjateljice iz dečačkih dana, pošto mi te je tvoj muţ i moj šef preoteo,
zadovoljiti nadlanicom.
NATALIJA: Poštedi me majmunluka.
MAKSIM: Ana, hoćeš li da ti i ja pravimo majmunluke?
ANA (kikoće se) Ni ja ne volem da se ljubim u ruku.
MAKSIM (obgrli je) A gde bi ti? Gde ti voliš, a?
ANA (uzmiče) Zna se gde ja volem.
MAKSIM (pokušava da je poljubi) Sad ćemo da vidimo gde ti voliš.
ANA (vrti glavom) Samo u obraz, gospodine Maksime, samo u obraz. To je, prvo, čistije, a
drugo, ja imam momka. Bravar, a 'oće i da me ţeni.
MAKSIM (ljubi je u obraz) Sunce im bravarsko! Uvek uzimaju što je najlepše.
NATALIJA: Ideš li sa mnom?
MAKSIM: Kakav je to bravar, a?
ANA (smeje se) To je bravar i po, gospodine Maksime. Takav vam je to bravar.
MAKSIM (povlači se unazad, do vrata, napipa kvaku; s vrata) Znaš šta, pozdravi bravara i po i
reci mu da, ako nešto s tobom zakuva... Imaće, reci, sa mnom posla. (Mahne rukom. Odlazi sa
Natalijom)
Ana i Sudski sluţbenik u hodniku. Zvono. Ana radosno istrči iz kuhinje u hodnik i razdragano,
sirom, otvara vrata. Pred vratima je mlad čovek sa tašnom ispod ruke. Ana je razočarana..
ANA: Ja mislila da je neko drugi. To jest, da je moj bravar, kad ono nije! Vi došli da zapišete
ono.
SLUŢBENIK (nelagodno mu je) Jeste, moram da vam popišem stvari.
ANA: Onda moramo u moju sobu. Ovde nema ništa moje, a tamo ima, izvolite ovamo. (pokazuje
rukom
da krenu kroz hodnik).
Ana i Sudski sluţbenik u Aninoj sobi. Devojačka soba. Krevet, stočić, noćni sto na kome stoji
stari radio. Na zidu iznad kreveta tri slike, jednake veličine i u sličnim ramovima, jedna do
druge. Mornar, konjički oficir i pilot. Orman, na ormanu kofer. Soba sa vrlo malo slobodnog
prostora.
ANA (smejući se) Sad, što je, tu je. Kad je za zapisivanje, da se zapisuje. Nije ovde sve moje,
mislim, krevet nije moj, ni sto, orman i to; ali je radijo moj. (Dodirne radio rukom) A imam
nešto, isto moje, i u ormanu. (Otvara orman, vadi kutiju) To je dobila
moja majka od njene gazdarice, pokojne, zapisala gazdarica, svojom rukom, da se to da njoj
mami, ovaj od srebra escajg. (Otvara kutiju i stavlja je na sto) To i radijo, isto moj, to moţe da se
zapiše.
SLUŢBENIK: Zaista mi olakšavate posao.
ANA (radoznalo) Je l’ te, a je l’ vam neprijatno kad zapisujete stvari, da l’ vam poneki plaču?
SLUŢBENIK: Dešava se.
ANA (pljesne rukama, ubeĎeno) Ne, sviĎa mi se plakanje. Ne volim kad meni plaču, pa ne
plačem ni ja drugima. Baš mi je, majke mi, ţao što vam plaču.
SLUŢBENIK (zbunjeno) To zaista nije prijatno.
ANA: Ma kakvi prijatno! Je l’ te da nije?
SLUŢBENIK: Nije.
ANA: Vi idete i zapisujete: ovo za ovoliko para, ovo za onoliko; a oni idu oko vas i plaču. I još
govore razne reči, a vi sve to slušate i još zapisujete.
SLUŢBENIK (uzima kutiju sa priborom za jelo, razgleda pribor) Kaţete ovo je vaše, i radio?
ANA: Jeste, to i radijo, i onaj kofer gore, al' tamo nema ništa vredno za zapisivanje i ovo
(pokazuje očima) slike, al' njih ne bi' dala nipošto. Nego to u kutiji i radijo, to zapišite.
SLUŢBENIK (uzima formular) Ţao mi je što ste potpisali menicu i eto sad, vidite i sami.
Prevarili vas, znači.
ANA: Mislite da me Emilija prevarila? Ma kakvi prevarila! To sam ja potpisala za Emiliju kad je
trebalo da se udaje. A radile smo dve godine zajedno, kod drţave. Mnogo se zaljubila pa je 'tela
da se spremi za svadbu i ostalo. Posle je on, kad je trebalo da doĎe po nju, pobegao. I tako ona
ostane. Sad nema para. Bila je kod mene i plače. A ja joj kaţem da imam escajg i da ne plače.
Nek se zapiše i proda. Ona kaţe da joj je ţao, to je, kaţe, uspomena. A ja kaţem: šta ti sada moţeš,
kad je on pobegao, a ti bez posla i sve ostalo. Posle ona plače što je on pobegao i što je bez posla
i za moj escajg i za radijo što će da se popiše, a ja je jedva umirim. I, eto, zapisujte. (Pipne radio)
Za njega mi najţalije. Volem kad mi svira. Sad ga malo više puštam kad znam da će da mi ode.
SLUŢBENIK: Ţao vam je da date radio?
ANA: Nije, kad je za Emiliju! Ovako mi je malčice ţao, jer ja volem da igram. Čujte, a vi?
Volete li vi?| Sad kad ste ga zapisali i kad više nije moj, baš bi bilo pošteno da odigramo, to jest,
ako smete da igrate kad ste na duţnosti. Ja to razumem ako ne smete, majke mi.
SLUŢBENIK: Ne zbog toga. Ne igram dobro.
ANA: Niste naučili dobro!
SLUŢBENIK: Izgleda da nisam.
ANA (veselo) Ko vas za to pita. Nisam ni ja neki majstor. Moj bravar igra bolje neg' ja, ali mi je
svejedno. (Uhvati ga i zaigraju) A njih ne bi' dala (pokazuje pokretom glave na slike) da se
zapišu i prodaju. Jedan od njih je moj tata.
SLUŢBENIK: Koji?
ANA: Kad bi' ja znala. (Prestane da igra, brzim pokretom skine cipele i hitro se popne na krevet;
pokazuje slike prstom) Ja ne znam koji je zapravo. Te slike je moja mama uvek drţala na zidu i
pričala m' za njega, za pilota, da se srušio, za mornara mi je rekla da se udavijo, a za ovog
konjanika, kapetana da je pao nezgodno s konja. Nije stigla, kako ja mislim, ni za jednoga da se
uda, a posle nije 'tela za onog kog nije volela. Sad ne znam koji je nastrado poslednji i čija sam. I
tako sam se ja rodila. S tri oca, a čija sam ne znam. Al' najviše bi' volela da sam... čekajte, koji se
vama najviše sviĎa? Recite al' pošteno.
SLUŢBENIK (gleda, razmišlja) Pilot.
ANA (pljesne rukama) Je l' te! I ja bi' volela da sam pilotova! More ne volem, more mi je
strašno, one velike ribe i sve ostalo, a ni plivati ne umem, kad sam bila mala, znala sam (smeje
se) s tikvama. Zato i ne volem da sam mornarova. Pa mi nismo ni odigrali našu igru! (Skoči sa
kreveta, igra u čarapama)
SLUŢBENIK: Baš mi je ţao što sam morao da vam popišem stvari.
ANA: Što vam je ţao?
SLUŢBENIK: Vi ste dobar čovek, moţda zato.
ANA: Do Ďavola sam dobra! Da me vidite kad se naljutim. (Mekše) Uvek se obradujem kad mi
neko kaţe da mu se najviše sviĎa pilot. (Prestane da igra, stavlja ruku na grudi) Znate da tu
negde osećam da sam baš njegova, pilotova. Kad me pitaju šta mi je otac,

kaţem: Bio je pilot pa se srušio. Srušio se baš kad je trebalo da se ţeni mojom mamom. Leteo je
iznad njene kuće da joj se pokaţe i pao. Posle sam se, kaţem, ja rodila. (Poverljivo, upravo opet
počinjući igru) Vi to meni nemojte da verujete, to ja za njih, za druge, koji pitaju, izmišljam.
SLUŢBENIK: Zašto izmišljate? To nije lepo. Prosto nije vaţno ko je čiji otac i šta je otac sad, ili
šta je bio.
ANA (iznenaĎeno, prestane da igra) Čekajte! Kako nije vaţno! A zašto onda mene pitaju? To što
ja izmišljam, to je zato što 'oću da izmišljam. Kad već ne znam koji je, nek bude koji ja 'oću.
Tako sam i rekla majci jednog mladića. (Nasmeje se) Svašta sam joj rekla.
SLUŢBENIK: Sigurno vas je nečim uvredila.
ANA: Otkud znate?
SLUŢBENIK: Ne verujem da biste vi nju uvrediii da ona nije vas, prva, uvredila.
ANA: Sedite, sedite. Ne mogu to da pričam dok igram. Ovako je bilo. Njen me sin zavoleo, a i
on se meni dopado. Pa 'oće da me pokaţe svojoj majci. Ja joj sve pošteno kaţem za pilota, za
mornara i za konjanika. Kaţem ne znam koji je, i sve ostalo. A ona neće da ga pusti više sa
mnom, kaţe: ne zna se ko joj je otac, moţe biti svako. Kao da je njen muţ bogzna šta zato što je
pekar. Kaţem joj da je moj otac bio konjički kapetan i da je pao nezgodno s konja...
SLUŢBENIK: Ali, vi mislite da je pilot...
ANA: Tada sam 'tela da to bude konjanik. I kaţem joj da se moj otac zasigurno ne zna, a otac
vašeg sina se zna jer nije bio ni pilot, ni mornar, a što se konja tiče, nije mogao da se popne na
njega pa nije zato mogao ni da padne. Ne zna se ko mi je otac, ali ja vašeg sina, kaţem, mogu da
uzmem, mogu da se udam za njega, kad 'oću, mogu da ga veţem na uzicu i da ga vodam kroz ceo
grad. Ona mi kaţe da sam ja jedna kučka i da to ne mogu, zna ona svoga sina, a ja kaţem: pitajte
njega.
SLUŢBENIK (nasmeje se) Taj nije ni progovorio.
ANA: Taman posla! Bio je bled ko krpa, a ona ga pita: čuješ šta ta govori? A ja se smejem pa
kaţem, dabome da je čuo, pitajte ga samo da l’ ja to mogu.
SLUŢBENIK: Sigurno ga nije pitala.
ANA: Đavola nije! Da l’ ona to moţe? pita ga stara, a on je prebledeo još vise, pa kaţe: Moţe.
SLUŢBENIK: To nije bilo prijatno! (Blago) Da znate da nije bilo lepo to što ste s njom radili. To
nikome ne bi bilo prijatno.
ANA: Posle je tek došlo najgore. Kaţem joj da se ne boji, da ja mogu s njim šta 'oću, al' baš
neću. Ne dopada mi se što mu se zna otac. Ona mi kaţe da sam ja kučka, a ja kaţem da jesam, al'
da će njen sin da mi jede iz ruke, ako samo 'oću. E, kučko, iz ruke neće da ti jede, kaţe ona. 'Oće,
ako ja 'oću, kaţem ja. A sin, vidim krivo joj, ne umiruje nju, nego mene. A ja mu kaţem, ili ćeš
mi tu, pred njom, jesti iz ruke, ili ja idem. I uzmem dve kocke šećera kako su stajale tu, na stolu,
kod njih mislim, i stavim ih na dlan i kaţem: jedi. On 'oće da uzme prstima, a ja kaţem, a jok, iz
ruke, zubima. I on se sagne, pa pojede. A ja joj kaţem: eto, sad ste vid’li čiji se otac ne zna. Pa
onda dignem glavu i izaĎem napolje ponosno. I zato što sam bila učtiva, kaţem joj: zbogom,
gospoĎo, a zato što sam bila ljuta, lupim vratima. (Prekine je zvono u sobi) Izvinite, eto nismo ni
odigrali a zovu me. (Obuva cipele) Jeste li vi zapisali šta treba?
SLUŢBENIK: Sve sam zapisao. A šta je bilo s tim mladićem što vam je jeo iz ruke?
ANA: Ah, on je takav, taj bi jeo svakome.
Ana i Maksim u kuhinji.
MAKSIM (privuče joj se s leĎa, na uvo, basom) Čuj, curo, stvarno, kakav je čovek taj bravar?
ANA (posluje oko šporeta, u ruci joj tiganj) Što se toga tiče, bravar je majstor, gospodine
Maksime. A što se drugoga tiče, vi ste pravi Ďavo. Prišuljate se ţenskinju iza leĎa mnogo
iznenada.
MAKSIM: E baš mi je drago što se udaješ za majstora. Neka šeprtlja bi celu tu stvar pokvarila,
šta misliš?
ANA: Zato se ja i udajem za majstora, kad je majstor, nek je majstor, i sve ostalo.
MAKSIM: Palačinke?
ANA: Ako 'oćete da vam metnem u tanjir?
MAKSIM: Daj dve-tri i nek idu do Ďavola.
ANA: Prvo sedite za sto ko čovek, 'oćete li sa orasima?
MAKSIM (za stolom) Sa orasima, majku im njinu!
ANA (pljesne rukama) A što palačinku psujete majku? I čula sam razni' psovki, al' još nisam
čula da neko palačinku psuje majku. Mnogo ste osobiti i posebni, gospodine Maksime. Na svetu
nema takvi' još moţda svega dva-tri. (Prinosi palačinke)
MAKSIM (hvata je za ruku) A ti se sprijateljila sa Natalijom?
ANA (kikoće se i izvlači ruku) Ma kakvi! Bilo je to više kao jedno ispitivanje. Šta ja mislim o
gospodnu i sve tako neke stvari.
MAKSIM: Sedi. Ama sedi, neću te pojesti. I, šta kaţeš, raspitivala se šta misliš o njemu!
ANA (za stolom) Šta ja mislim, i sve ostalo.
MAKSIM (jedući) A šta je to ,,sve ostalo"?
ANA: Ama sve. Te kakav je gospodin, te da l’ me pipa i gde me pipa? Ja kaţem, ne pipa, samo
uštine za obraz i proĎe. A onda ona: i nigde više? Nigde, kaţem, samo se još kikoće, kad proĎe.
Onda mi ona kaţe da se raspituje zato što je to moglo tako pre rata, a sada ne. Jer je gospodin
komunista. Ne smejte se, gospodine Maksime, majke mi. Pa to sada nije moralno da se pipaju
sluţavke. Ja joj lepo kaţem da je gospodin, što se toga tiče, bezopasan. Onda me pitala da l’ sam
nešto premetila? Što se toga tiče, kaţem, ništa nisam premetila. Samo sam joj rekla da je mene
mama naučila da što vidim ne vidim, što čujem ne čujem, a ko me je pipno nije me ni pipno.
Jedino, kazala mi je mama, da pripazim da ne preteraju, jer se to ne moţe tako. A za ostalo,
kaţem joj, ništa me se ne tiče.
MAKSIM (smejući se) Čuj, ne ljuti se. Ali ja ne verujem (preti joj prstom) da ste vas dve, baš
tako, kao dve prijateljice, razgovarale. Kao dve prave prijateljice!
ANA: A što da nismo? Majke mi. Ko veruje nek veruje, a ko ne veruje, opet nije vaţno. Posle mi
je kazala da sam ja čvrsta devojka, a ja sam rekla da jesam. Posle sam joj pričala koliko sam
čvrsta i kako me je bravar, što je ovde opravljo kvake, posle kad je opravio kvake, pipo za
opkladu uza zid.
MAKSIM: Za opkladu?
ANA: Jeste, za 'iljadarku. Rekla sam da moţe da me pipa nagore (ustane i pokazuje od struka
naviše, sve igra vrlo ţivo, s gestikulacijom) i da se neću ni mrdnuti. Neću, kaţem, ni trepnuti. A
on kaţe: laţeš, curo. Sam laţeš, velim. Da vidimo, kaţe on. Da vidimo,
kaţem, al' prvo da vidim i tu 'iljadarku. On kaţe: slepice jedna, a znaš li ti šta je bravar, da nema
'iljadarku a tolike se kvake i ostalo kvari. Ja se smejem, kaţem: znam ja da se kvare i da se, što se
toga tiče, ima posla, al' ti meni prvo pokaţi 'iljadarku. Kučko, kaţe, stani tu uza zid. Ama ne,
kaţem, prvo ti pokaţi pare.
MAKSIM: I, da li ti je pokazao pare?
ANA: Jeste. Naljuti se pa pokaţe buĎelar, pun, majke mi. I ja tada vidim nema prevarancije, pa
stanem uza zid. A on pipa. Razne veštine, vidim, zna, al' šta mu sve to vredi kad nisam ni
trepnula! Gleda on ispod oka, naljuti se, veli, trepni, kučko, ti si prva ţenska koja mi nije ni
trpenula, koja neće da trepne. Da znaš da ću da trepnem, evo ti, kaţem, pa mu pokaţem lakat.
Trepćaću kad ja oću, kad volem, trepnem kad ne volem, neću ni da trepnem. Ti si kučka, opet
kaţe. Jesam, al' daj pare. On da pare pa posle odemo na večeru. 'Oće on da plati, a ne, kaţem ja,
ja plaćam! što ti da plaćaš jednom bravaru, ljuti se on. Plaćam zato što nisam trepnula, zato i
plaćam, kaţem a on opet ne da. I da znaš, da nisi, kaţe, gledao sam i mislim sad ćeš da trepneš, al'
nisi. I da znaš da mi se zato mnogo dopadaš, ne volem, brate, ţenske koje odma' trepću. Ni ja,
kaţem, ne volem muškarce koji odma' pipaju. Pa tako vidimo da smo se razumeli i posle se
zaljubimo oboje. (Malaksalo) To sam ja sve, samo malo kraće, i gazdarici ispričala. A ona mi je
posle rekla da sam ja jedna čvrsta devojka i da joj se javim kad se budem udavala, valjda 'oće
nešto da mi kupi.
MAKSIM (jedući) Čuj, ti si stvarno čvrsta devojka. Svaka ti čast. A šta je posle bilo s bravarom?
Mislim, šta je bilo posle kad ste opet probali da li ćeš da trepneš.
ANA (zaprepašćeno) Kako znate? Majke mi, vi ste Ďavo!
MAKSIM: I, šta je bilo?
ANA: Još jednom smo probali. I to odma', kad smo se vraćali sa večere. Kaţe bravar, daj još
jednom da probamo. Tada se još nismo zaljubli, to sam ja, tek kad sam stigla kući, premetila.
Opet za 'iljadarku pitam. Opet. I počnemo tu, na ulici, pod svetlom da vidi da l’ ću da trepnem.
Do pola sam izdrţala, a posle počnem da trepćem. Ljubi, kaţem, izem ti 'iljadarku sad kad ne
mogu da izdrţim. Ljubi. A, je l', kaţe on, sad ne moţeš da izdrţiš, kučko jedna! Sad ne mogu,
kaţem, kad su me napali mravi pa idu po meni. I tako me on ljubi (uzdahne) a posle mi je dao još
pet stotina.
MAKSIM: Zašto pet stotina?
ANA (ponosno) Zato što je moj bravar takav, pošten čovek, majke mi. Kaţe, gledo sam, do pola
si izdrţala, zato uzmi pet stotina. Kaţem, neću sad kad sam se zaljubila. On kaţe, do pola se nisi
zaljubila, uzmi pet stotina, do pola nisi, posle kad si se zaljubila, posle je besplatno, ali do pola
nisi. 'Oću, kaţe, da sve bude pošteno. Eto.
MAKSIM (digne glavu, otvori usta, zagrize odozgo stavljenu palačinku) Sumnjiva mi je ta
ljubav, mnogo mi je sumnjiva!
ANA: A što? Zašto vam je sumljiva, gospodine Maksime? što grešite dušu, šta tu ima sumljivo,
sve sam vam najpoštenije ispričala.
MAKSIM: Sumnjiva je, sumnjiva!
ANA: A što? Recite zašto?!
MAKSIM (praveći se ozbiljan) Jeste, ispričala si pošteno. Priznajem. Samo, Ana, gledaj, bravar
ima mnogo para, a počelo je od zida, od klaĎenja. Prvo pokaţi pare, razumeš! E. pitam, da li bi
se ti zaljubila u njega da nije imao toliko para. Razmisli, pa kaţi pošteno.
ANA (malo razmisli, pa kaţe energično) Bi'. Da znate da mi je majka govorila da je bolja ljubav
s parama nego ljubav bez para, ali i bez para moţe da bude mnogo lepo. Zgodno je to što ima
para, a da nema, opet bi' ga volela, majke mi.
MAKSIM: On tebi, kako čujem, stalno govori: „Kučko jedna". Da li te to vreĎa?
ANA: A što da me vreĎa kad mi je fino, je l’ tako?
MAKSIM: Tako je.
ANA: Oćete li još palačinke sa orasima.
MAKSIM: Hoću.
ANA (donese palačinke, stavlja ih na sto, gleda ga radoznalo) Je l’ te, gospodine Maksime, da se
vi, počem, ne ljutite na mene?
MAKSIM: Ne, a što bih se ljutio?
ANA: Kad sam vam malopre donela palačinke s orasima, vi ste me u'vatili za ruku, a sada ne. Je
l’ to zbog bravara?
MAKSIM (ozbiljno) Ama ne, Ana! Baš mi je drago što voliš bravara! Radovao sam se zbog tebe
dok si mi to pričala, to da si zaljubljena. Malo sam, zbog nečeg drugog, zabrinut, i zamišljen.
Razumeš. I kad se smejem, ne smejem se potpuno. Razumeš?
ANA: Sve ja razumem.
MAKSIM (ozbiljno) Znaš, ja sam nekada mnogo voleo Nataliju. Posle se ona udala, i sve je
propalo. (Ţivne) Ali, kad ti i ja pričamo, mi ne smemo da tugujemo, moramo da budemo veseli,
kao ti kad si malopre pričala o bravaru. Šta je Natalija još pitala. Da li je ona na tebe
ljubomorna?
ANA: Samo Ďavo zna. Raspitivala se za gospodina i stalno ponavljala da nije moralno da on kao
komunista pipa ţenske, to jest, ja sam razumela da on kao oţenjen... Da, eto, zato nije moralno.
MAKSIM: A kako štipa za obraz taj komunista?
ANA: Ništa naročito. Samo štipne i utekne. A što se toga tiče, mogu da kaţem da ja mislim da tu
nema neke razlike, mislim kako pipaju komunisti, a kako koji nisu. Sve su to muškarci, pa svako
radi kako najbolje ume. Samo, ţenska u mom poloţaju mora da prepazi da ne preteraju i ti
politični i oni obični muškarci. Jer, cela stvar je u ovome, ţenska u mom poloţaju mora da
prepazi na sebe i da bude cela za udaju. To jest, to je i sada jako vaţno, majke mi. Ona koja ima
para ili nešto drugo, ta ne mora. Ona lepo kaţe: idem majci, ili bilo gde, i ode! A ja? Što se majke
tiče, ona je umrla, a što se oca tiče, tu sam vanbračna, pa ne mogu ni kod nje da se vratim, ni bilo
gde. U tom je skoro cela stvar i još i ovo. Kad bi' ja, ne daj boţe, po nečem nastradala, s
komunistima ili s drugima, bilo bi mnogo nezgodno... Eto, da se po nečem, ja zaljubim u vas,
prvo, vi bi me jednog dana napustili, a drugo, bravar bi me prebio. A posle ne bi imala 'de da
idem. To je sve kako ja smatram. I zato je moje pravilo, kad se tiče gospodina, kad se već mora,
pipni, pa sevaj dalje.
MAKSIM (smeje se) Ti se, znači, na Ivana ne ljutiš.
ANA: Šta ima da se ljutim? Da nasrće, ne nasrće. A što me malo dotakne, to mu se, da kaţemo,
omakne.
MAKSIM: Čuj, Ana, moramo nešto da se dogovorimo. Upravo, hoću nešto da te zamolim. Ti i ja
smo drugari, govori ti meni, molim te, ti.
ANA: Je l’ kad smo sami, je l’ pred svima?
MAKSIM: Pred svima, naravno.
ANA: A šta će oni da misle?
MAKSIM: Bridi nam lakat, tebi i meni, mi smo drugari, zar ne?
ANA: Jesmo, drugari smo.
MAKSIM (doseća se nečega) Znaš šta, Ana, doĎi ovamo. (Smeje se) Bliţe, molim te.
ANA: Šta to smišljate?
MAKSIM: Zašto opet vi? Zar nismo drugari?
ANA (s naporom) Šta to smišljaš?
MAKSIM (hvata je za ramena, odvodi je do zida, prislanja je, zbunjenu, uza zid, odmakne se)
Stani tako. Spusti ruke. Tako. Znaš, ne verujem ti ono.
ANA: Koje?
MAKSIM: Ne verujem ti ono za bravara. Verujem ti za ljubav, ali ne verujem da nisi ni trepnula.
Sad ćemo to da proverimo. (Vadi novčanik) Pod istim uslovom. Ovo je, kao što vidiš, hiljadarka.
(Prilazi joj) Sad ću ja umesto bravara da probam, da vidimo da li si ti toliko čvrsta!
ANA: (uplašeno odskoči od zida) Ama ne, ne! Sve je istina. Samo vama... tebi, ne dam da me
dirate Ti si Ďavo, majke mi!
MAKSIM (smeje se) Što se plašiš, kad si čvrsta?
ANA: Vi ste... ti si Ďavo. Plašim se uradićeš nešto pa ću da trepnem iako sam čvrsta. A ja neću
da trepćem, majke mi. Ja volem bravara, a vas... tebe, volim ko brata.
MAKSIM (kikoče se, vraća novčanik u dţep) Kad bu dem došao na večeru, svratiću da te
pozdravim. A ti razmisli da li smeš da se Kladiš. DoviĎenja, drugar. (Mahne rukom)
Ana sama u kuhinji.
ANA (nespretno mase za Maksimom koji je već izašao) Kao brata! E, sve sam ti iskreno rekla i
za bravara i za ostalo, ali ono ,,kao brata" sam slagala. Da nema bravara, bogami bi' tebe
zavolela. Ne bi' mogla ni pola minuta da ti budem sestra.
Ana i Bravar u Aninoj sobi. Bravar leţi na krevetu. Ruke je stavio pod glavu. Ana sedi pored
njega. Nagne se i poljubi ga. Bravar pokušava da je privuče.
ANA (izvuče se iz zagrljaja) Nemoj. (Pomiluje rukom radio) A on nije više moj. Neće biti naš
kad se uzmemo. Danas mi ga je iedan zapisao za Emilijin dug.
BRAVAR: Đavo da ga nosi. Baš mi je to mnogo vaţno.
ANA: A ja ga volem. I malo mi ga je ţao. Al' mi je još više ţao Emilije. Kako je onaj smuvo, to
je čudo jedno.
BRAVAR: Sama je htela da se smuva. Kako bi on sam? Ne moţe se tako!
ANA: Ja joj govorim: nemoj s njim, a ona meni: srce vuče. E, baš ćemo da vidimo, kaţem, di će
da te odvuče. Jer srce moţe da odvuče na razne strane. Na srce, kaţem, valja pripaziti. Volem ga,
a 'oće i da me ţeni, kaţe mi Emilija. Dovela mi ga jednom da ga vidim. On u crnom odelu, a bled,
ispijen, pravi Ďavo! Imo je neku malu crnu mašnu ispod vrata, s iglom, kaţe, vrlo skupocenom.
A ja takvima ništa ne verujem. A prstima samo lupa po stolu, a to je meni čudno. Šta imaš da
lupaš prstima po stolu, mislim, vid'la sam ja takve! To se radi kad ne voleš, a ne kad voleš.
Odma' mu nisam ništa verovala.
BRAVAR: Šta ti imaš da mu veruješ? Ona mu je verovala, njena nesreća!
ANA: Tim, s malom mašnom, pa još bledima, i s tim iglama, ništa ne verujem. Kad govori, ništa
ga ne razumeš. Emiliji stalno govori na uvo, a posle se meni javlja telefonom. Da izaĎem s
njom. Hoće nešto da mi objasni, kaţe i ceri se. Ja mu kaţem, šta ima meni ko da objašnjava. A on
kaţe da meni ima nešto specijalno da objasni. Imam ja i za to ko će da mi uradi, kaţem. Ti si
momak moje najbolje drugarice, al' si svinja, što ja neću da joj kaţem da mi ne plače. Posle se on
njoj, preda mnom, zaklinjao na večnu ljubav, a to je trajalo četrnaest dana. Pa je nestao u pravcu
Zagreba kao da pokupi isprave i da kaţe tati i mami da se ţeni. I posle ga nigde nema.
BRAVAR (pridigne se, sedne na krevet, obgrli je) Šta je, tu je. Njoj sada ne moţeš pomoći. A
kad tebe neko zove da ti nešto objasni, samo meni kaţi, razumeš?
ANA: A danas kad te nije bilo, ja mislim, a šta ako i moj tako odmagli u nekom pravcu, a ja
ostanem sama? Pa mi odnesu i radijo i mamin escajg, a ja ostanem sama. I sa mnom će onda biti
kao sa mojom Emilijom. Gledam kroz prozor i mislim: velik je ovo grad, boţe moj, toliko kuća,
toliko ulica, u kojoj je on sada kući, i s kim, mislim. Pa mi se sve
smučilo. A gospoĎa pita šta mi je, da l’ je nešto sa mnom iskrslo. Nije, kaţem. A mislim: a ako
je iskrslo? I sva se sledenim.
BRAVAR (ljutito) Da ja sad tebi nešto kaţem. Ja nisam ni bled, niti nosim male mašne sa
iglama. Neću da ti kvarim njušku pred venčanje pa da kaţu: pazi, još mu nije ni ţena, a već je
bije. Nisam ja, da znaš, baraba. Al' kad se udaš za mene, pa počneš takve priče, onda da čuvaš
njušku.
ANA: Ti ćeš mene da biješ?
BRAVAR (nasmeje se) Što se toga tiče, neću. Al' nikad se ne zna. Ako nešto zabrljaš, prebiću te,
to je jasno.
ANA (umiljavajući se) A zar ti nije ţao da me prebiješ, a?
BRAVAR: Ko kaţe da mi ne bi bilo ţao. Bilo bi mi ţao, ali bi te prebio, ako zabrljaš.
ANA: A kako ti moţeš da biješ nekog ako ga voleš. Onda ti mene i ne voleš, nego ti se samo
sviĎam!
BRAVAR: To s voljenjem nema veze. I kad nekog voliš, nema pravo da ti brlja. I, čuj, curo, kod
mene ti je poštenje najvaţnija stvar. Ako si poštena, evo ti duša. Ako nisi, biraj drugi grad, skači
u reku, traţi drugog bravara. Radi šta hoćeš, ali mi se samo sklanjaj s očiju.
ANA (poljubi ga) Plašiš me i praviš se strašan.
BRAVAR: Vraga te plašim. Kod mene ti je poštenje... svake vrste... najvaţnije. Još kad sam bio
šegrt, pa me majstor slao da opravljam razne kvake i brave po kućama, kad naiĎem na neku koja
se vrcka, ja joj uzmem veće pare, a kad naiĎem na siromašnu, ja joj ne uzmem ništa. Pa tako i
majstor ima svoje i ja teram svoje poštenje... A zašto sam ja tebe zavoleo, šta misliš, a?
ANA (prkosno) Zato što onda nisam trepnula!
BRAVAR (odmahne rukom) Ama ne, ama ne!
ANA: Jednom si rekao da si me zavoleo što nisam ni trepnula.
BRAVAR: Ima i toga. Istina je da ja ne volim te koje odma' trepću, jer mislim u svojoj glavi: kad
odma trepće meni, trepnuće i drugom. A šta će ţeni koja svakom, i odmah, oće da trepne, muţ?
Nego, ja sam tebe zbog druge jedne stvari zavoleo.
ANA: Zbog koje?
BRAVAR: Kad je onda, još dok sam popravljao brave u kujni, još pre nego što smo se opkladili,
došla ona stara ţena da traţi nešto za hranu, a ti joj napunila ruke, sećaš se. Onda te je stara
pogledala i kazala: Hvala, dobra gospoĎo. A ti si joj kazala: Jadna sam ti ja gospoĎa, kakva
gospoĎa, sluţavka sam, a nisam ni dobra, ja samo premeštam od tamo gde ima, tamo gde nema.
Tako si kazala. A ja mislim: e, ovo je fina cura. Ta ima srca. Takve ja volim. A tek smo se posle
kladili, i tek sam te posle zavoleo i što nisi odma trepnula. Ti si se meni već tada dopadala. A
posle, kad si me prvi put poljubila, sama od sebe, ja osetim da mi je baš to trebalo, da me, baš
tako, neko poljubi. Ne znam zašto, ali tako osetim. Posle, kad sam te otpratio, ja legnem u krevet
i ne spava mi se. Krevet mi je pored prozora, videćeš, a napolju počne jaka kiša. Ja leţim i
mislim: bog te mazo, fina je to cura! A meni baš takva treba. Za gospodu su one koje odma
trepću, a za mene, za bravara je baš takva cura! Koja ne moţe da poljubi baš tako, koja ima srca.
A onda mislim: a ako me ta ţenska ne bude volela? Ako me ne bude volela, onda sam nadrljo. A
sad spavaj, sutra radiš, kaţem sebi. A ne mogu da zaspim, sve mislim kako mi baš takva ţena
treba, takva koja premešta od tamo gde ima, tamo gde nema.
ANA (ozbiljno) I kaţeš da sam te poljubila baš tako kako si mislio da treba?
BRAVAR: Baš tako.
ANA: Da znaš da si u pravu. Neko te poljubi, pa ništa. A neko te poljubi, pa je sve najlepše.
Tako se i meni s tobom dogodilo, da mi bude sve najlepše.
BRAVAR (ustane, odlučuje se da kaze nešto značajno) I znaš šta, Ana? Najbolje bi bilo da se
spakujemo, pa da odemo kod mene. Znaš, meni je teško. Čini mi se da mi svaki dan kad te ne
vidim propada. (Obgrli je rukom oko struka i gleda je u oči) Kod mene ti je sve pošteno.
Hajdemo, pa da krenemo mojoj kući na svadbu.
ANA (kolebljivo) A ako se nešto pokvari?
BRAVAR (ubeĎeno) Nema šta da se pokvari. Ti si se već dogovorila sa Emilijom da te ona
zameni. Oni su to prihvatili. Obavestićemo nju da doĎe, a mi odlazimo.
ANA (uplašeno) A tvoja majka?
BRAVAR: S mojom majkom je u redu. Ona će te zavoleti, odma', videćeš.
ANA (ţivne, odlučila se) Dobro. I znaš šta, već je sve spakovano. Spremila sam se ranije i čekam
kad će to da bude. (Kolebljivo) Ti valjda znaš šta radiš? (Penje se na stolicu i uzima
kofer sa ormana) Ako to propadne, da znaš da nemam kome da se vratim. Zna li tvoja majka
sve?
BRAVAR: Dabome da zna, sve sam joj ispričao.
ANA (penje se na krevet i polako, u nekom čudnom raspoloţenju, neţno skida sa zida sve tri
slike) Otvori kofer, poneću ih, ţao mi da ih ovde ostavim.
BRAVAR (hoće da stavi slike odozdo) Dabome da ćeš poneti.
ANA (zabrinuto) Razbiće se, stavi ih u veš.
BRAVAR (stavlja slike u sredinu kofera. Ovlaš poljubi Anu i uzima je ispod ruke) Krenimo.
Na stepeništu, Ana, Bravar i Maksim.
MAKSIM (shvata da Ana odlazi, zastane, zvizne) To je znači bravar i po. Da li vam je ona rekla
da sam kazao da vi odvodite sve što je najlepše?
BRAVAR: I da znate da niste pogrešili, baš je tako!
MAKSIM: I kako ti je sad? Da li ti je, sada kad odlaziš, makar malo teško? Da li si, makar malo,
tuţna?
ANA (oslanjajući se na Bravarevo rame) Čudno je to, gospodine Maksime. Sad kad idem,
nekako sam pola tuţna, pola radosna. Ova kuća u kojoj sam radila kao da je bila pola moja. Pa
sad kao da sam radosna što idem iz polovine koja nije moja, a kao da sam tuţna zbog one pole
koja kao da je bila moja kuća.
MAKSIM (zamišljeno) Bogami, Ana, ti si pametna devojka. (Bravaru) Da li biste se vi naljutili
na mene ako je ja sad, na rastanku, u ime one polovine koja je ovde bila njena, poljubim
(predomišlja se) u obraz?
BRAVAR (prostosrdačno) Što se toga tiče, to je više nego u redu. Kako ja razumem, vi ste nju
nekako voleli. Nemojte se ljutiti, ali da ste bravar kao ja, tako pomišljam, moţda bi se vi njom
oţenili. Tako mislim i mislim da je za mene dobro što i vi niste bravar kad vam se Ana dopadala.
Pošteno vam se sviĎala, pa mi ne smeta da je poljubite. I mislim da mi ne bi smetalo da je sad
poljubite i u usta, a za druge bi mi smetalo i u obraz.
MAKSIM (gleda Bravara radoznalo, sa simpatijama) Poljubiću je ipak u obraz. (Učini to) Vi ste
dobar par. (Obilazi ih i penje se brzo uz stepenice, Bravar i Ana silaze)
Natalija i Maksim u trpezariji.
NATALIJA (radoznalo) Šta je s tobom, Maksime? Kakva je to zamišljenost?
MAKSIM: Baš sam pre nekoliko trenutaka čuo koliko bih bio srećan da sam bravar. I video sam
kako pravi čovek odvodi pravu ţenu!
Bravar i Ana u Bravarevoj sobi. Prostrana soba sa dva nameštena kreveta. Sto, a na stolu
neraspakovan Anin kofer. Dva ormana, jedan do drugog. Četiri stolice, ogledalo.
ANA: Da nije tvoja majka nas spazila kroz prozor pa namerno izašla?
BRAVAR (smeje se) Ma nije, odlutala je kod komšija. Ako hoćeš, ja ću da je pronaĎem.
ANA: Nemoj!
BRAVAR: Što si se uplašila. Daj da raspakujemo taj kofer...
ANA (hvata ga za obe ruke) Nemoj, ostavi ga.
BRAVAR: Šta ti je sad?
ANA: Nemoj da raspakuješ, molim te.
BRAVAR (osluškuje) Evo je, dolazi.
ANA (uplašeno) Eto, ona dolazi!
Ana, Bravar, Bravareva majka u istoj sobi.
MAJKA: Kaţem mu ja, nemoj nešto da mi spetljavaš, nego je dovodi, pa se ţeni. Tako se to radi.
I kaţem mu, imate moju i tatinu bivšu sobu, pa ćete tu da budete. I gotovo.
BRAVAR (Ani) Eto...
MAJKA (ustaje, oslanja se rukom o sto) A sad se smestite, a ja ću da zovem one moje na kafu.
ANA (naglo) Ja vam nešto nisam rekla.
BRAVAR (prekorno) Reko sam ti da sam joj sve ispričao. Nema potrebe da sada ti...
MAJKA (seda, prekida ga pokretom ruke) Ako ona misli da valja da mi kaţe, neka ispriča.
ANA: Znam da vam je pričo o tome da se ne zna ko mi je bio otac, al' moram i ja to da vam
kaţem. Ne zna se. Tako mi se to dogodilo. (Bravaru) Otvori mi taj kofer.
BRAVAR: Nije potrebno.
ANA: Što da nije? Što mora da se zna, nek se zna.
BRAVAR (nosi kofer, otvara ga) Ja sam joj zasita sve ispričao...
ANA (prekida ga vadeći slike) Eto, to su. To su ta trojica za koje svima pričam da je jedan moj
otac. I svima kaţem da su nastradali. (Pokazuje slike) I kaţem da se pilot srušio, da se mornar
udavio, a ovaj, on je, pričam, pao nezgodno s konja. I da mi majka nije kazala koji mi je moj
otac.
BRAVAR: To nije ni vaţno!
ANA: Vaţno je. (Uzdahne) Ja ne znam ko su ti ljudi, a i njemu sam isto pričala da je neko od
njih. Ne znam da li je moja mama i videla nekog od njih. To sam ja izmislila. Uzela sam od
jedne gazdarice kod koje je mama sluţila. To su neki njeni roĎaci, il' tako nešto. Ne znam što
sam uzimala te slike, iz jednog albuma, al' sam ih stalno nosila za sobom. I onda sam ih krišom
razgledala.
BRAVAR: Sve to nije vaţno.
ANA: Vaţno je. A posle, kad sam počela da sluţim, kad je već moja mama umrla, ja sam to
uramila. Pričala sam da je moj tata bio pilot i da se srušio pre nego što je stigo da se venča za
moju mamu. Onda sam počela da pričam i o mornaru. Pa posle o ovom, konjaniku. Kao, pao je
nezgodno s konja, isto pred venčanje. Sve to ja nisam pričala kad mi je mama bila ţiva, a posle
sam pričala. A mama mi je rekla da je to bih jedan, ne s ovih slika, nego jedan koji je pobegao,
isto kao sad ovaj Emilijin. I ne znam zašto ja tako nisam 'tela, pa sam ovu trojicu zavolela i
izabrala. I posle nisam mogla da bacim slike. Najviše sam zavolela pilota. Sad 'oću da se zna da
sve to nije tačno, al' ipak 'oću ove slike da metnem na zid, jer neću da ih bacim iako je sve to s
moje strane izmišljeno.
MAJKA: Što da ne, kako ti 'oćeš, nikome ne smetaju.
ANA: Jednom mi je gospodin Maksim rekao da se ja dţabe mučim, da je bolje da dve slike
skinem, a da onog na koga najviše sumnjam, njega da obesim na zid. Nisam ni to mogla. Znam
da mi nijedan nije otac, a kao da su mi sva trojica. Pa ne dam nijednog i uvredim se za svakog od
nji'. I nemojte da se smejete što 'oću da ih drţim na zidu iako nijedan nije moj tata. (Malaksalo)
Sad ne znam šta ćete da mislite o meni, al' sam 'tela to sve da vam kaţem.
MAJKA (paţljivo, odmereno) Da znaš, dobro je što si ispričala. Samo ja mislim da je taj Maksim
u pravu. I ja bi' uzela samo jednog. (Prevrće slike, pregleda ih) Nije meni vaţno čija si, ti si sad
njegova i moja. A ako oćeš da me poslušaš, izaberi koji ti se najviše sviĎa, a druge nemoj da
baciš, drţi ih u albumu. To je što ja mislim, al' ako ti nećeš, onda drţi svu trojicu.
BRAVAR: Kako ti hoćeš. Jednog ili trojicu? Kojeg bi ti najviše volela?
ANA (malaksalo) Najviše bi' volela da sam pilotova. Pomišljala sam često kao da sam njegova,
iako znam da sam ničija. Mislim od njih trojice nijednog. Ali mi je bilo lepo kad sam mislila da
sam, kao, njegova. Njega ću da uzmem.
BRAVAR (raspoloţeno) Onda ću ja da uzmem čekić i da ga zakucamo, pilota, ovde, iznad
kreveta.
ANA: Malo mi je nji' ţao, ostale dvojice. Ali mogu da ih prebolem. Metnućemo samo pilota.
MAJKA: A ja ću, s mojim staricama, da popijem po kafu.
Ana i Bravar u istoj sobi.
BRAVAR (kucajući ekser) Sad ćeš ti, stari moj, zauzeti svoje mesto.
ANA (neraspoloţeno prati njegov rad, odjednom vikne) Ne!
BRAVAR: Šta je sad?
ANA (veselije, ţivlje) Odjednom mi ni on ne treba. (Zagrli Bravara s leĎa) Nikako nisam mogla
bez nji', a danas, odjednom, nijedan mi ne treba. Nećemo ni njega okačiti. Ni pilota. Kad sam bez
oca, nek tako i bude. Oprostiću se s ovom trojicom. (Povuče ga na krevet. Sede na krevetu)
Moţeš slobodno da se kladiš u 'iljadarku da ću da trepnem čim me dotakneš.
Bravar se nagne da je poljubi. Poljubi je. Ana zatrepće mnogo puta.

You might also like