J. H. Helenica - Ljubav Sve Može Promijeniti PDF

Book as passion & BalkanDownload
1
Ljeto na otoku
— Kaže se da je ljeto vrijeme za ljubav — pomislila je Ljubica šećući

obalom rodnoga otoka. — Morat ću povjerovati u to što narod kaže. Svaka je
narodna nastala na temelju dugog iskustva... Ali kad je riječ o ljubavi, ja sam,
ja sam... Daj, prestani više! — pokušala je zapovjediti sama sebi. — Ne misli na
ljubav! Dogodit će se ako se dogodi... Ti sama ništa ne možeš...
Oči je uprla u more koje joj se mirno smješkalo i poletjela do prve pličine.
Brzo je skinula tenisice i do koljena u more ušla.
— Baš je ugodno — pomisli.— A ja kupaći kostim nisam ponijela. Ma,
nema veze, okupat ću se bez kostima...Uh, to ne smijem! Ako tko od mještana
prođe, pomislit će da sam poludjela. Ma, tko će proći? Na otoku su samo stariji
ljudi koji su se već od sunca u kuće sklonili...
Tako je ostala odjevena, ali sve je u dublje more gazila jer odoljeti nije
mogla.
Na kraju je zaplivala. Malo joj je haljina smetala. Omotala joj se oko nogu
pa je morala zastajkivati. Pa barčicu koja joj se primicala nije ni čula ni vidjela.
Plivala je smješkajući se i odjednom iza leda čula glas:
— Što vam je? Stanite! U barku ću vas izvući!
Glas je bio promukao i zabrinut.
— Ne treba, ne treba, hvala vam! Ništa mi nije!
— Mala, Ljubice, jesi li to ti? — upitao je čovjek koji je u barčici bio.
— Jesam, jesam — rekla je i okrenula se da vidi tko ju je to prepoznao.
Bio je dundo Ivan. Poznavala ga je još iz djetinjstva, ali dugo se vidjeli
nisu pa je upitala:
— Jeste li to vi, dundo Ivane?
— Jesam, Ljubice, ludačo jedna! Umro sam od straha kad sam te ugledao.
Učinilo mi se da se netko, da se...
— ...topi? Ha, ha! Ja sam u haljini zaplivala, mota mi se oko nogu pa se
stalno zaustavljam da...
— Plivaj do barke! Brzo! — viknuo dundo Ivan i prema njoj zaveslao.
— Ma, ne treba, kažem vam, ne treba...!
— Šuti i ruku mi pruži!
2
Počela se smijati, ali shvatila je da se dundo Ivan, dobar poznanik njezine

obitelji, ne šali pa mu je ruku pružila.
Nekako ju je izvukao i rekao:
— Na krmu sjedi!
Kad je sjela, more se počelo po barci cijediti, sve se za trenutak smočilo.
— Ovo sam u more upala! — pokušala se opravdati dundu Ivanu.
— Ha, ha! — nasmijao joj se. — A zašto si kilometar od kraja otplivala?
— Ma, tako... Volim more.
— Mala, otkada se vidjeli nismo? — dundo Ivan promijenio temu.
— Prošle su dvije godine da na otoku bila nisam. Ja, znate, živim...
— Znam. U Njemačkoj. Svi su naši liječnici tamo pošli.
— Istina, tamo ima dosta naših. A ja ću ovo ljeto malo dulje ostati.
Dodijao mi posao.
— Sama si?
— Da, nemam vremena za obitelj.
— E, moja Ljubice, vrijeme brzo prolazi, znaš? To i svom Maroju stalno
govorim. On je ukrcan na strani brod, kruzer, svaka tri mjeseca dođe, ostane sa
mnom i mamom mjesec dana, koji put i malo dulje, a onda opet odlazi. Ni on
nema vremena za obitelj.
— Maroje? Dobro ste ga spomenuli! Nismo se vidjeli otkad smo djeca
bili.
— Ako ostaješ malo dulje, možda se i susretnete. On bi trebao za
dvadesetak dana doći.
— E, baš bi mi bilo drago.
— Evo nas pred rivom! Uhvati se za uže i polako izađi! Da u more ne
upadneš.
— Pa što ako upadnem, i tako sam potpuno mokra.
— Svejedno! Pazi! I, znaš, jako si me uplašila bila.
Ljubica je iskočila na rivu i počela vući konop od barke, a dundo Ivan
povikao:
— Pusti uže! Moram mrežu izvući!
— Joj! Vi ste se zbog mene ovamo vratili!
— Pa što? Nisam, valjda, trebao pustiti da se utopiš — nasmijao joj se
dundo Ivan.
3
— Ma, žao mi je, oprostite što sam vas omela. Dosad biste bili sve završili
i lijepo kući pošli. Po ovom suncu neće vam biti lako. Hoćete da s vama dođem
i pomognem vam?
— Hajde, mala, doma! Presvuci se i ne govori gluposti! Ne treba mi
pomoć! — mahnuo joj dundo Ivan i barčicu okrenuo.
— Hvala vam! Još jednom vam hvala! — i Ljubica mahnula i kući
krenula.
* **
Mama joj je, jasno, skoro u nesvijest pala kad ju je ugledala.
— Ništa mi nije, mama. Ne brini se. Namjerno sam se smočila jer more
je toplo i tko se okupao ne bi.
— Izmišljaš! Tko bi se u haljini kupao?
— Dobro, dobro, noga mi sklizla pa sam u more upala. Sad se presvući
moram.
— Reći ću starom da te više iz kuće ne pušta.
— Morat ćete, onda, k meni u Njemačku.
— Ljubice, ne spominji mi Njemačku! Jedva i zimi dođemo. Stari smo,
nije za nas okolo ići. I, znaš, otac ti je tužan. Ovu zimu sam jedva s njim
izdržala.
— Što vam je bilo, mama? Skoro smo svaki dan bili ili zajedno ili smo se
čuli. a ništa mi rekla nisi.
— Ma, pusti sada to! Jesi suha?
— Jesam, jesam! I ljeto je, da i nisam, ništa mi ne bi bilo.
— E, ovi današnji doktori...
— Što blebećeš, stara? — Ljubičin je otac pred kućom progovorio.
— O, već si se vratio, stari moj. A ja ručak još nisam ni počela kuhati.
— Pusti ručak, obje na terasu dođite — pozvao ih stari.
4
* **
Čim su za stol sjeli, Ljubičin je otac Marko počeo:
— Vidiš, mala, kako je ljeto ovdje lijepo. Niša ti falilo ne bi da si gdje
bliže, a i nama bi bolje bilo. Stari smo. Stalno o tebi govorimo i brinemo se.
Nije ti lako u tuđemu svijetu.
— Ma, tata, već sam se naviknula. Četiri sam godine u Njemačkoj. Sada
već svakoga znam, imam posao koji mi odgovara, dobro plaćen...
— Nije sve u parama.
— Šuti! — zaustavila ga žena. — Ne mogu te više slušati! Svaki dan isto
ponavljaš.
— Pa što? Samo Ljubicu imamo, a ona je daleko od nas.
— Što tebi ovdje fali?
— Ništa, Bogu hvala, ali volio bih da smo bliže, da se barem vikendom
vidimo.
— Vikendom? — nasmijala mu se žena. — Liječnici i vikendom rade,
znaš?
— Znam, stara, znam. Tako sam samo bubnuo, a htio sam reći da bismo
se češće viđali kad bi naša Ljubica bliže bila.
— Pusti je! Neka čini kako hoće! — mama je na Ljubičinoj strani bila.
— Mama, razmislit ću... — Ljubica počela.
— To si nam rekla i ove zime kad smo kod tebe bili, pa — ništa. Još
razmišljaš?
— Vidiš, stara, i nije nam loše. Ljeti Ljubica k nama dođe, zimi mi idemo
k njoj.
— Dvije godine nije je s nama bilo!
— Mama, sto sam vam puta rekla da lani nisam mogla, takva je bila
situacija, morala sam raditi...
— O svi ste pred kućom! — čuli su.
— Ivane, Ivane, dođi malo s nama sjesti! — Ljubičin otac pokuša
zaustaviti susjeda.
— Ma, ne smijem sada! Stara me zvala i rekla mi da se objed ohladio.
Ubit će me ako se još s vama zadržim.
— Ha, ha, ha! Brzo, Ivane, doma hodi! — nasmijao se Ljubičin otac, a
majka se iza stola dignula i u kuću krenula.
5
— Kamo ćeš? — upitao je muž.

— Joj, ja danas na ručak zaboravila. Još ne znam što ćemo jesti.
— Hajde, hajde, nije nam preša, što god skuhaš, bit ćemo zadovoljni. Je
li tako. Ljubice?
— Tako je, tata, tako! I ne trebaš žuriti, mama. Možemo i po sendvič
pojesti — Ljubica je namjerno sendvič spomenula jer je znala da će tako
izazvati raspravu o zdravoj prehrani.
6
Bili su sretan par
Brzo su polazili dani. Ljubica svaki dan do mora išla, kupala se, sunčala,
ribarila...
Zadovoljna je bila jer osjećala je da se opustila. I da sve manje na Hansa
misli. Ali ljubav, kojoj se nekako podsvjesno nadala, jer ljeto je vrijeme ljubavi,
nije se niti nazirala. Luka u kojoj su živjeli njezini roditelji bila je naseljena
većinom staračkim stanovništvom, mladi bi dolazili preko vikenda, pa
odlazili...
— Nema veze — konačno se pomirila sa sudbinom. — Važno je da mi
Hans nije stalno na pameti. Kupam se, gledam more, uživam... A ljubav? Ako
se prilika dogodi, a vjerojatno neće, moram biti pažljivija. I ne vjerovati
svakome...
Nitko nije znao njezinu priču.
A mama i tata mislili su da je sama jer previše radi. To su joj često
napominjali i ponavljali kako vrijeme brzo prolazi, kako će, nas nastavi li
ovako, sama ostati.
— Ne bih bila jedina — znala im je reći. — I dok imam vas, nisam sama.
— Ne govorimo o tome, mala — uvijek bi je prva prekinula mama. — Ja
i Marko htjeli bismo unuke vidjeti. Zato živimo.
— Dobro, mama, dobro! Vidjet ćete ih, valjda...
— Kad ti nađeš vremena, kad će to biti?
— To se ne može predvidjeti, mama.
— Znam, znam, dijete moje... — mama suze obrisala.
A Ljubica joj rekla, jer mamine suze potakle su sjećanja, da sad ide opet
malo do mora, a vratit će se u vrijeme večere.
— Hoćemo peći ili kuhati ribu? — upitala je mama.
— Svejedno, meni je svejedno.
— Nešto nije u redu s tobom, mala — zabrinula se mama. — Uvijek si
više voljela pečenu.
— Dobro, dobro. Pečenu onda.
— Nazvat ću te kad ribu na gradele stavim...
— ...ne smije se ohladiti. To znam, mama. Nazovi me da se na vrijeme
vratim.
7
* **
Sjela je malo dalje od mora jer je uz more bio puteljak kojim su često
mještani prolazili.
— Bolje da me nitko ne vidi, tako ću mirnija biti — pomislila je
zaklanjajući se za jednu gustu zeleniku.
— Odavde sve vidim, a mene ne vidi nitko.
Nebo je bilo vedro, more mirno, barčice su okolo plutale. Gledala je i
uživala.
A onda joj se pred očima pojavio Hans.
Malo je trebalo da progovori i upita ga što na otoku čini. Ma, protrljala
je oči, slika nestala, a sjećanje oživjelo.
Prije tri godine Hans se zaposlio u bolnici u kojoj je i Ljubica radila.
Svakodnevno su se susretali, surađivali, često i dežurstva zajedno imali. Hans
je bio jako dobar suradnik. Ništa napamet nije činio, svim bolesnicima bio je
potpora. Golim se okom vidjelo da je rođeni liječnik, da bi učinio i nemoguće
samo da pomogne. Često su mu se obraćale i medicinske sestre kad im je
stručna pomoć bila potrebna. Nikad nijednu nije odbio.
Ljubici se svidio jer mu je posao koji je radio uvijek bio na prvom mjestu.
A kako su često bili zajedno, među njima zaiskrila je prvo simpatija, onda se
desila ljubav.
Bili su sretan par.
Kad su imali slobodnog vremena, zagrljeni su šetali parkovima. Ljubica
je Hansu pripovijedala o ljepotama dalmatinskih krajeva, o starim običajima,
Hans joj svaki put rekao kako jedva čeka sve te ljepote uživo vidi.
Čak su jedno proljeće, kad su se Ljubičini roditelji u Hrvatsku vratili, i
živjeli zajedno.
Ljubica je bila sretna jer ju je Hans pazio, vjerovao joj, svaki dan bio joj
draži.
Često bi joj znao reći da ne zna što i kako bi bez nje. Ali brak nikada
spomenuo nije.
Nije to ništa strašno, smijala bi se Ljubica samoj sebi kad bi joj to na
pamet palo. Koliko parova danas živi zajedno, a vjenčani nisu, mnogi i djecu
imaju... Doći će vrijeme kad ćemo sve srediti i bit ćemo sretni do kraja živote.
Ali dogodilo se čudo!
8
Hans je prije više od godine dana preko noći nestao.

Ni u bolnici nisu znali kamo je otišao jer se nikome javio nije. Otkrili su
da ga nema jer se na mobitel nikome nije javljao, jer mu je stan bio prazan, to
je ustanovila Ljubica jer mu ni poruku nitko nije mogao na e-mail adresu
poslati. Ako bi je i poslali, uvijek se vraćala kao neisporučena poruka.
Dani su joj prolazili sporo, briga i strah ispunili i dušu i srce. I što je
vrijeme više odmicalo, to je tužnija bila.
Znala je da se Hansu ništa strašno nije dogodilo jer da jest, to bi sigurno
doznala. Imali su nekoliko zajedničkih poznanika koji također ništa nisu znali.
— Jednostavno je nestao — rekao joj jedan od njih. — Nikome nije rekao
kamo ide. Ali, sigurno je živ i zdrav jer da nije, znalo bi se.
— Ako je tako, a najvjerojatnije jest — mislila Ljubica — nešto važno
mora da se dogodilo. A što bi to moglo biti? Ponuda za bolji posao nije, to bi
mi bio rekao, netko ga ucijenio pa morao otići, ni to nije moguće, bio bi se
javio...
Tako je u sebi nabrajala moguće razloge i sve odmah brisala. Ostala je
jedino — nova ljubav. Teško je bilo prihvatiti, ali bio je to najlogičniji razlog.
Sigurno mu je bilo teško reći mi istinu jer znao je da je naša, ovaj, moja
ljubav bila duboka i iskrena, da sam ga voljela više nego cijeli svijet pa je zbog
toga otišao bez riječi.
Nekoliko mjeseci iza Hansova nestanka, dobila je i pismo. Na pismu nije
bilo njegove adrese, ali poštanski žig bio je iz Amerike.
A pismo je bilo kratko i jasno. Hans se ispričavao jer ju je napustio bez
riječi, objasnio joj da je slučajno susreo djevojku koju poznaje još iz djetinjstva,
oduševila ga je prepričavajući sjećanja iz toga razdoblja koje su proveli zajedno,
očarala ga izgledom, zaljubio se, ni sam ne zna kako, bilo mu žao nje pa otišao
bez riječi. Sada s tom djevojkom živi u Kaliforniji, oboje su liječnici, brzo su
dobili posao, lijepo im je jer se, eto, iskreno vole ...
Na kraju pisma napisao je da joj želi sve najbolje, da mu je ostala u lijepom
sjećanju, da se nada da će ga zaboraviti...
I umjesto pozdrava velikim tiskanim slovima na kraju pisma je napisao:
OPROSTI.
— Oprosti je otada riječ koju ne podnosim — šaptala je Ljubica. — Iako
mi često zatreba. Kako mu oprostiti? Razumijem da se takve stvari
svakodnevno događaju, ali o svemu smo mogli razgovarati. Možda mu je bilo
9
neugodno, možda se bojao da ću ga pokušati zadržati, a to bih sigurno bila

pokušala, možda je sve izmislio i tko zna gdje je...
Nikome nije rekla istinu. Kolege i kolegice mnogo su je pute pitali što je
s Hansom, javlja li joj se, zašto je tako naglo i nenajavljeno nestao. Odgovarala
im da ne zna, nište joj rekao nije. Čak ni najboljoj prijateljici nije rekla istinu.
Jer odlučila je — zaboraviti ga.
— Sva sreća da ga tati i mami nikad nisam spominjala. Oni bi bili
nesretni, i ovako im je dosta brige, stalno govore kako bi bolje bilo i meni i
njima da se u Hrvatsku vratim. A da obitelj imam, bili bi presretni. Ali Hansa
više nema, a njega nitko zamijeniti ne može... Nećeš više o tome! Nište
promijeniti ne možeš! — sama je na sebe povikala. — Sto sam ti puta rekla da
o njemu više ne misliš!
Skočila je iza grma za koji se bila sklonila, pogledala u nebo i vidjela da
je već i prva zvijezda izašla.
Nazvala je mamu, a mama joj rekla da je ribu na gradele stavila.
— Dolazim! — doviknula joj i kući požurila.
* **
Večer bi bila protekla uobičajeno da se na njihovoj terasi nije pojavio i
dundo Ivan. Odmah se Ljubici obratio:
— Jesi se i danas kupala?
— Jesam, cijelo jutro.
— A ja u ribolov išao i cijelo vrijeme gledao hoću li te gdje u moru naći.
— U moru naći? Kakve ti gluposti sad na pamet padaju, Ivane? —
prekinuo ga Ljubičin otac.
— Šuti! I pomozi mi bar jednom u životu stol postaviti — i mama se
javila.
— Oprostite, dundo Ivane, baš sam vas bila prepala.
— Što si mu učinila, mala? — upitao je otac.
— Ma, ništa. Ja malo pretjerujem, sve u redu — rekao im Ivan.
— Ja ću ti sve ispričati kad Marko pođe, stari — rekla mu Ljubičina
mama. — Sad lijepo ribu jedite dok je još topla, malo bevande popijte i pustite
Ljubicu, ona je na odmoru. Znate koliko tamo u Njemačkoj radi.
— Sama je htjela, lijepo sam joj govorio da doma ostane.
10
— E, moj Marko, tko bi ovoj današnjoj djeci ugodio. I onaj je moj na

stranom brodu. Kad doma dođe, nema vremena ni svu rodbinu posjetiti, a
kamoli curu naći. I ja i moja žena i vas dvoje umrijet ćemo, a unuka vidjeti
nećemo.
— Hajde, vas dvojica prestanite više! Vazda isto govorite — prekinula ih
Ljubičina mama.
— Dobro, dobro — nasmijao joj se muž. — Sad ćemo malo o politici,
znamo da ti to više voliš.
— Ako o politici progovorite, odmah u krevet idem.
Svi se nasmijaše, a Ljubica reče:
— E, mogli bismo malo i o politici. Što se ovdje događa?
— Svuda isto, mala! Globalizacija, znaš li što je to?
Sad se i Ljubica nasmijala i rekla da joj je baš drago što je konačno našla
vremena da na otok dođe. U Njemačkoj se najviše druži sa suradnicima pa se
najčešće o poslu govori.
— Tako ti je svuda, moja Ljubice — rekao joj dundo Ivan. — I onaj moj
se žali kad k nama dođe.
— A kada će? — upitala Ljubičina mama.
— Još točno ne zna, sinoć mi je tako rekao, ali moglo bi se dogoditi da
već potkraj tjedna s nama bude.
— Sutra opet na ribanje pođi, stari! Pa ćemo lijepo ribe ispeći kad Maroje
dođe. I bar jednom zajedno večerati.
— E, bravo! — složio se dundo Ivan. — Mogao bih i ja s tobom.
— Vrućina je, morat ćemo ranije.
— Što ranije, to bolje. A sad bih trebao doma poći. Bit će me žena
pokušala zvati, ali mobitel mi je doma ostao. Kad joj kažem da sam večerao,
poludjet će. I ona večeru spravljala kad sam iz kuće krenuo.
— Ha, ha, ha! — nasmijao mu se Ljubičin otac. — Čut ćeš ti svoje!
— Dođi sa mnom i opravdaj me!
— Da nije ovako kasno, pošao bih. Vidimo se sutra kad pođemo na
ribanje. Laka ti noć!
— I vama svima! Sutra u šest, je li tako?
— U šest na rivi. U redu.
11
Još su malo zajedno ostali, onda Ljubičin otac krenuo u sobu jer je tamo
imao TV i mogao svaku minutu mijenjati programe što njegovoj gospođi i nije
baš odgovaralo. Ljubica je rekla mami da joj se spava jer je cijeli dan provela
plivajući i šećući naokolo, da se i ona krevete zaželjela.
— Hajde, hajde, odmori se — rekla joj mama. — Večeras ću ja kuhinju
pospremiti. I baš mi je drago da je i Ivan s nama bio.
12
U ljubav moraš vjerovati
— Baš bi bilo lijepo da i Maroja sretnem dok sam ovdje — pomislila

Ljubica sutradan na plaži ležeći. — Bio je u osmom razredu, ja u šestom, dok
smo zajedno u školu išli. Otada je dosta vremena prošlo. Viđali smo se rijetko,
obično ljeti na otoku, ali ima najmanje pet-šest godina da se susreli nismo.
Znam da je bio odličan učenik i dobar športaš, često smo mi curice gledale kako
dečki nogomet igraju i uvijek navijale za slabije. Pa bi nam se pobjednici
smijali, a Maroje je uvijek među pobjednicima bio. Otac mu kaže da je na
stranom brodu i on je, znači, u svijet pošao. Baš bih voljela i s njim malo
porazgovarati. Istina, dosta je naših na stranim brodovima, ali svejedno. Morat
ću zamoliti dunda Ivana da mu kaže da sam ovdje i da bih voljela s njim kavicu
popiti. Ma, dotad će proći još nekoliko dana, dobro bi bilo i da malo do
Dubrovnika pođem. Barem jedan dan. Neki dan kad sam doputovala, nisam
imala vremena nigdje ni minuta stati. S aerodroma sam ravno na katamaran
išla. I jedva stigla na vrijeme...
Tako je rekla i ocu i majci za ručkom.
A mama, kad je čula da bi Ljubica do Dubrovnika dan-dva pošla, odmah
uzela komad papira i napisala što sve treba iz Grada donijeti. Jer u blizini je
jedna trgovina i često se ne može naći baš ono što ti treba.
Mama pružila Ljubici popis stvari koje im trebaju i rekla:
— Najbolje da sutra kreneš. Ovdje ti sve piše.
— Može, mama. Svejedno mi je, sutra ili preksutra. Ali, znaš, u
Dubrovniku bih ostala barem dva dana.
— Ma, možeš i četiri, da nije ovakva vrućina i ja bih s tobom išla.
* **
Provela je dva dana u Dubrovniku, susrela poznanike iz gimnazijskih
dana, a najviše ju je obradovao susret sa Sanjom. Bile su nerazdvojne, sjedile
četiri godine u klupi zajedno, zajedno učile, na izlete išle. Sanja s njom često i
na otok dolazila.
— Mogla bi i ovo ljeto koji dan — rekla joj Ljubica dok su gradom šetale.
— Malo mi je nezgodno ljeti. Najviše je posla, ljeti i nedjeljom radimo.
Bolje da ti bar još jednom dođeš pa ćemo naći još malo slobodna vremena.
13
— A što ćeš s Jerkom? — upitala je Ljubica.

— Ostavit ću ga doma da čuva Nadu.
— Blago tebi, Sanja. Čim ste se upoznali, znala sam da ćete biti savršen
par.
Sad se nasmijala i Sanja:
— A meni često na pamet padne da će Jerku jednoga dana puknuti film.
On, profesor, jedva ljeto dočeka, onda meni u hotelu posao traje dan i noć. On
svoj godišnji potroši na čuvanje naše Nadice, kuhanje i pospremanje... I svaku
zimu planiramo kako ćemo ljeti naći koji dan i nekamo zajedno otputovati da
se malo opustimo, a kad ljeto dođe, sve propadne. Svaki put isto.
— Ma, Jerko je pametan čovjek. Zna da tako mora biti. I voli te kao da
ste od jučer zajedno.
— Istina, Ljubice, istina. Da nije tako...Ma, pustimo sad to. Jesi preboljela
Hansa?
— Pokušavam, Sanja, ali ne ide. Koliko god pokušavam, ne ide.
— Istinski si ga voljela. Jasno da ti nije lako. Ali moraš nekako, zbog sebe,
znaš.
— Znam, ali ne mogu, eto, ne mogu.
— Razumijem, lakše bi ti bilo da se dogodi, da se dogodi...
— Što?
— Nova ljubav. To i sama znaš.
— Ne govori mi o novoj ljubavi! Nikoga ne bih mogla voljeti kao što sam
voljela Hansa. I nikoga ne želim povrijediti.
— Nikoga ne bi mogla voljeti kao Hansa? To ti se samo čini!
— To znam!
— Ne znaš! Ljubice! Ljubav je nepredvidiva, da se nađe onaj pravi i sutra
bi mogla biti sretna. Upamti to!
— I duša i srce su mi ranjeni.
— Razumijem, ali sve to može proći. I hoće! Treba vjerovati. Koliko
ljubavi nestane kao da ih nikada nije bilo, ali vrijeme učini svoje. Gdje bismo
bili da se neke stvari ne mogu popraviti, ovaj, zaboraviti. Nitko sretan ne bi
bio.
— Voljela sam ga svim bićem svojim.
— Hoćeš upamtiti ovo što ću ti reći?
14
— Reci!
— Hoćeš li upamtiti?
— Pokušat ću. Reci!
— Nije Hans jedini na svijetu. I on je tebe volio, pa vidiš što se dogodilo.
I ti možeš voljeti nekoga drugoga kao da Hansa nikada nije bilo. Samo trebaš
vjerovati da je to moguće i da će se dogoditi. Vjerovati u ljubav, eto, to moraš!
I što prije na nj prestaneš misliti, bit će ti lakše i...
— Ne mogu prestati misliti na nj. A cijelo vrijeme pokušavam, na
trenutak zaboravim, a onda sve ispočetka...
— Jer nije naišao onaj pravi. Kad se takva osoba pojavi, a sigurno će se
pojaviti, Hans će nestati iz tvojih sjećanja kao da ga nikada nije bilo — ponovila
joj Sanja.
— Vjeruješ to?
— Znam to! Kolikima se to dogodilo! Pa su našli snage i počeli ispočetka.
Samo sebe moraš uvjeriti da će se dogoditi i da ćeš biti sretna.
— Hvala ti, Sanja. Upamtit ću što si mi rekla i natjerat ću sebe da
povjerujem u ljubav.
— Ozbiljno?
— Obećajem. I tebi i sebi.
— Vjerujem ti, Ljubice.
— A sad ti meni nešto obećaj.
— Što?
— Na otoku sam još mjesec dana. Obećaj da ćeš naći dan-dva i s Nadom
i Jerkom doći k nama.
— Obećajem — nasmiješila se Sanja. — Jerko će jedva dočekati. Reći ću
mu čim doma dođem.
— Joj! Koliko je sati!
— Skoro dva.
— Dva? Katamaran kreće u dva, Što ću sad? Maloprije sam mami rekla
da se danas vraćam, ona mi napisala što sve trebam kupiti, ubit će me ako se
praznih ruku vratim.
— Imaš li popis?
— Imam — Ljubica je Sanji pružila papirić.
15
— Hajde, trči da ne zakasniš na brod. Sutra ću ti sve ovo poslati. I ne

zaboravi pričekati brod!
— Hvala ti, Sanja. Čim kući stignem, nazvat ću te i ispričati ti što mi je
mama rekla kad me ugledala praznih ruku.
— Bit će zanimljivo. Kreni!
— Krećem — Ljubica joj pružila novce. — Dobro sam se sjetila. Još bi mi
samo trebalo da mama shvati kako si sve svojim novcem kupila.
— Hajde, baš mi je drago da si se konačno i nasmijala — rekla Sanja
mašući joj. — Dugo smo razgovarale. I ja sad moram do doma trčati.
* **
Na katamaran je stigla u zadnji čas. I sjela na prvo prazno sjedalo. Nije se
obazirala uokolo. Većinu otočana ni poznavala nije.
A mladi čovjek koji je do nje sjedio, nekoliko je puta pokušao pokrenuti
razgovor, ali kako je Ljubica bila u svom filmu, prvi mu je put na pitanje
odgovorila njemačkim jezikom, drugi je samo kimnula glavom, treći se
nasmiješila...
Tako je momak shvatio da joj se ne razgovara, zamolio je, jer je sjedio uz
prozor, da se malčice pomakne kako bi mogao malo prošetati.
Ljubica se tada pomakla i do prozora sjela, u more se zagledala i učinilo
joj, su za čas u luku pristali.
Onaj je momak opet bio uza nju. Na rivi je ugledala i dunda Ivana, smijao
se i rukom nekome mahao. Momak se iskrcao, poletio dundu Ivanu u naručje
i poljubio ga.
Ljubici je sinulo da bi to mogao biti njegov sin, jer znala je da ga očekuju,
mahnula je dundu Ivanu, ali on je nije vidio.
A kad je doma došla onako praznih ruku, mama se uzrujala, a Ljubica joj
rekla:
— Mama, u Gradu je bila užasna gužva. Pola stvari nisam stigla kupiti.
Susrela sam Sanju, ostavila joj popis, ona će sve popodne nabaviti, popodne je
manja gužva, i sutra nam poslati.
— Gužva? Vjerujem. Kažeš sutra?
— Da.
16
— Dobro, do sutra ćemo izdržati — mama se čak i nasmijala. — Drago

mi je da si Sanju susrela.
— I obećala mi je da će dan-dva doći k nama.
— Jedva čekam! Jesi vidjela Nadicu?
— Nisam, nismo imale vremena, ali doći će sa Sanjom i Jerko i njihova
Nadica.
— A Ivanova sina Maroju, na brodu je do tebe sjedio, prepoznala nisi —
razgovor im prekinuo Ljubičin otac koji je baš na terasu stigao i čuo o čemu
govore.
— Maroje je stigao? — upitala ga.
— Da. Sustigli me on i Ivan na putu kući. Maroje mi rekao kako te odmah
prepoznao, ali shvatio je da ga se ti ne sjećaš pa se sa sjedala digao i malo po
katamaranu šetao.
— E, vidiš, istina — čudila se Ljubica. — Jedan je momak do mene sjedio,
nekoliko puta pokušao početi razgovor, ni pogledala ga nisam jer sam u more
gledala pa se digao i nekamo pošao. A na rivi sam vidjela kako se dundo Ivan s
nekim grli i pomislila da je možda njegov Maroje stigao. Mahnula sam dundu
Ivanu, ali on me nije vidio.
— Kako će te vidjeti kad sina grli, mala? — rekla joj mama.
— Maroja dugo nisam vidjela. Tko zna bih li ga prepoznala i da sam s
njim počela razgovor.
— Ma, nema veze! — rekao joj otac. — Maroje ostaje sigurno mjesec-
dva, susrest ćete se i porazgovarati ako budete htjeli.
— Ma, sigurno ćete htjeti — rekla i mama. — Sjećaš se kako ste se, dok
ste djeca bili, zajedno igrali?
— E, toga se lijepo sjećam, ali to je davno bilo.
— Dobro, dobro, bit će vremena — rekla joj mama. — I sigurno ćemo
bar jednu večeru zajedno spraviti. Svaki put kad Maroje dođe, večeramo ili
ručamo zajedno.
— Mogli bismo i sada večerati, stara — nasmijao se Ljubičin otac.
— Sjeli su za stol, još malo porazgovarali, onda Ljubica u sobu pošla,
nazvala Sanju i napomenula joj što sutra ne smije zaboraviti.
17
To su bila sretna vremena
— Jutros ću na drugu stranu uvale, tamo je pješčana plaža na kojoj smo

se kupali dok smo djeca bili — pomislila Ljubica čim je iz kreveta ustala. — I
baš me zanima hoće li tamo biti ijedno dijete.
Tako je i mami rekla, otac je već na barci bio, i krenula je.
— E, da si mi to sinoć rekla i ja bih sad s tobom išla — rekla joj mama.
— Možemo i sutra. Vidjet ću kako je tamo pa ćemo se dogovoriti.
— E, može. Čuvaj se i nemoj previše ostati. Znaš kakva se vrućina sprema
— mahnula joj mama s terase jer je već na dno skala bila.
Ljubica dugo šumskim puteljkom išla, sve je zarašteno bilo, jedva do
plažice stigla.
Ali pokajala se nije.
Kako je i očekivala, plažica je bila prazna i to joj je baš odgovaralo.
Najprije se osvježila kupanjem, onda cijelu plažu pretražila, nije bilo znaka da
itko tamo dolazi. Prošla u kostimu i puteljkom uz plažu kojim su trčali dok su
bili djeca, ali puteljak je bio prilično zapušten pa je, kad se uz more vratila, na
nogama i rukama ugledala ogrebotine.
— Sad ne smijem više u more — pomisli — jer će me ogrebotine peći.
Ma, nema veze, igrat ću se na pijesku.
Sjela je na pijesak uz more i smijući se počela graditi dvorac.
— Ovaj će biti najljepši — rekla je glasno jer u djetinjstvu su se natjecali
čiji će pješčani dvorac najljepši biti.
Šakama je donosila vlažan pijesak i na hrpu ga stavljala. Znala je da hrpa
mora biti prilično velika jer dvorac nije baš lako izgraditi.
Onda je počela. Slagala je pijesak malo-pomalo i veselila se jer svi su
zidovi bili čvrsti. Onda je noktima ucrtavala vrata i prozore.
A kad je dvorac bio završen, sama je sebi zapljeskala i rekla:
— Danas je moj najljepši!
— Nije! Moj je ljepši! — čula je glas s druge strane plažice.
Brzo se okrenula i ugledala onoga momka koji je do nje na katamaranu
sjedio.
— Ma-ro-je? — prošaptala je. — Jesi to ti?
18
— Ja sam, ja — nasmijao se Maroje i put nje krenuo.— Jučer me

prepoznala nisi — rekao je pružajući joj ruku.
— Ono si ti do mene sjedio?
— Jesam. I pokušao sam s tobom porazgovarati, ali...
— Nisam te prepoznala! Dugo se nismo vidjeli, znaš?
— Istina, kad si ti ovdje, ja sam na moru. Nije se lako s pomorcem
susresti.
— Valjda je tako, a koliko ima da se vidjeli nismo?
— Ne znam točno, ali sigurno pet-šest godina. Viđali smo se često dok
smo u srednjim školama bili, onda si ti otišla studirati u Zagreb, ja se upisao na
Pomorski fakultet u Dubrovniku i tako. Vrijeme brzo, ovaj, vrijeme leti, znaš?
— Ha, ha, ha! — nasmijala se Ljubica. — Isti si kao moj stari! I on vazda
kaže kako vrijeme leti.
— A što mu ti onda rekneš?
— Otkini mu krila!
Oboje su se počeli smijati jer su se sjetili jedne Ljubičine priče koju je
napisala još dok su u osnovnu školu išli. A naslov je bio: Vrijeme leti.
— I tako, Ljubice, još si u Njemačkoj?
— Jesam. Znaš kako to danas ide?
— Znam. Ja sam na jednom kruzeru. Ovo proljeće i ljeto kružimo
Mediteranom, dogodine — tko zna kamo ćemo.
— I ti si se sjetio plažice iz djetinjstva pa ovamo došao, je l’ da?
— Da. A kad sam vidio što činiš, sakrio sam očevu barčicu tamo iza one
stijene — rukom je pokazao stijenu koja je iz mora virila — i polako doplivao...
— Moj je najljepši! — opet je rekla Ljubica pokazujući mu svoj pješčani
dvorac.
— Bila su to sretna vremena. Samo toga svjesni bili nismo.
— Istina, Maroje, istina. Što djeca znaju?
— Ne znaju mnogo, ali zato su sretna.
— A što ti je to po nogama i rukama — Maroje joj se približio i ugledao
ogrebotine.
— Ma, ništa! Proći će! Izgrebla sam se trčeći onim puteljkom. Sav je u
grmlje zarastao.
— Ne smiješ više u more? More je puno...
19
— Sve će biti u redu! Ja sam liječnica, ha, ha! Pronaći ću kakav

antibiotički namaz.
— I sunce je već visoko. Mogli bismo i kući krenuti.
— Imaš pravo, Maroje. Čudim se kako me mama nije već zvala — rekla
Ljubica i počela po plaži odjeću skupljati.
A Maroje u more skočio i povikao:
— Čekaj me!
Uskoro je barčicom do obale došao i rukom Ljubici pokazao stijenu koja
je malo podalje bila:
— Na stijenu stani! Otamo ćeš najlakše u barku ući.
— Mislila sam lijepo otpješačiti, to bi mi...
— Hajde, ne budali! Sunce peče, sva si u ranama!
Kad je u barku sjela, počela se smijati. Maroje se malčice zbunio. Nije
znao što bi joj to moglo biti smiješno pa rekao:
— Ne boj se! Znam ja i barčicom upravljati. Lakše je barčicom nego
kruzerom.
— Kapetane, vjerujem ti! — nasmijala se Ljubica. — Smijem se zbog
nečega drugog.
— Zbog čega?
— Već sam se ovo ljeto u tvojoj barci vozila.
— Ma, da? Kome bi to moj stari povjerio svoju barku. Jedva je i meni
jutros dopustio da sam na more idem.
— Nisam sama bila!
— A-ha, otac je s tobom bio?
— Jest. Tvoj otac! Mislio je da se netko u moru topi pa brzo doveslao do
mene i zapovjedio mi da u barku uđem.
— Što ti je bilo? Jesi i tada gola kroz grmlje hodila?
— Nisam — Ljubica se smijala. — Ma, znaš, nije to bilo ovdje, bili smo
uz drugu stranu luke.
— I što ti je bilo? — ponovio Maroje.
— Ne smijem ti reći. Pomislit ćeš da sam luda.
— Nema veze. Pitat ću staroga. Glavno da ste živi ostali.
Ljubica se od srca nasmijala.
— E, tako je najbolje. Pitaj ga!
20
Uskoro su uz rivu stali pa je razgovor završio. Ljubica na rivicu iskočila,

mahnula Maroju, a on je upitao:
— Hoćemo li i sutra ujutro dvorce od pijeska graditi?
— Ja bih, ali, Maroje, na odmoru si. Uživaj! Ne želim te ometati.
— Ometati? O čemu govoriš? Sutra u šest bit ću ovdje uz rivu, može?
— Može, može, ali...
— Ako te ne bude, dolazim te probuditi — nasmijao se Maroje i zaveslao.
Njihov je razgovor čuo Ljubičin otac i do rive dotrčao. Prvo što je vidio,
bile su ranice i ogrebotine na Ljubičinim nogama. Zapovjedio joj da doma ide
i reče majci da joj sve namaže rakijom. Ljubica se počela smijati, a oca ozbiljno
upitala:
— Rakijom? Rekao si rakijom?
— Jesam. Hajde, brzo doma idi!
Otac se okrenuo Maroju i upitao ga:
— Gdje ste bili?
— Tamo — Maroje rukom pokazao — na onoj strani, dundo Marko.
Ljubica se izgrebla kroz grmlje trčeći. Ali, ne brinite se, ništa strašno! I neka
ona sama riješi stvar. Ona je liječnica.
— Hajde, mali, šuti! Vi mladi mislite da sve znate — mahnuo mu i za
Ljubicom pošao.
* **
Popodne je prošlo brzo. Ljubica ogrebotine brzo namazala antibiotičkom
mašću kako bi se od rakije obranila, a kako su joj i otac i majka bili zabrinuti,
obećala im da će sutra sve rakijom namazati ako joj bolje ne bude.
To popodne iz kuće nije izlazila, a predvečer na terasi je čula smijeh.
Pogledala je kroz prozor i za stolom ugledala dunda Ivana i svoga oca. O
nečemu su tiho pripovijedali, a smijali se glasno. Mama je oko njih trčala, čaše
mijenjala jer su čas isprobavali liker od trešanja, čas od kupina, čas su prošek
pili.
— Kava! Sad nam kavu skuhaj, stara! — viknuo njezin otac.
— Hoću, hoću! Vrijeme je da i kavu popijete — rekla im mama.
— Ha, ha, ha! — oboje su se nasmijali, a Marko, njezin muž, viknuo:
21
— Ti misliš da smo se napili? Ludačo! Još jednom dvije čiste čašice

donesi, višnju probali nismo. Kad probamo višnju, kavu donesi!
— Jadna ja! Tko će tebe, Marko, cijelu noć čuvati?
— Ti, Marija moja, ti! To ti je posao! — nasmijao joj se muž.
— Uh, dva ludova! Da mi je samo znati o čemu govorite — promrmljala
njegova Marija.
— Mogli bismo i s njom malo porazgovarati — rekao Marku Marojev
otac. — Nadam se da ne bi ništa protiv imala.
— Ona? Teško je njoj ugoditi, znaš? Ali ovaj put bi se s nama složila.
Siguran sam — Marijin otac namignuo Ivanu.
— E, sad ću ih i ja malo slušati — nasmiješila se Ljubica i uz otvoreni
prozor stala.
Ma, uskoro je, čim je mama kavu servirala, počela rasprava o vremenu,
kiši koja bi dobro došla jer zemlja se osušila, povrće vene, cvijeće treba dvaput
dnevno zalijevati.
— Dosadni su — pomislila Ljubica i niza skale k njima sišla.
— O, evo je! — prvi ju je ugledao dundo Ivan.
— Kamo si to danas lutala? — upitao je otac.
— Lutala? Na otoku poznajem svaki puteljak. Nisam lutala.
— Kako ti rane, Ljubice? — zabrinuto ju upitala mama.
— Sve je u redu, mama. Nisu to nikakve rane, samo plitke ogrebotine.
Sutra ću se opet moći u moru kupati.
— A gdje? — upitao Marojev otac.
— Još ne znam. Vidjet ćemo, ovaj, vidjet ću...— zamucala Ljubica.
— Dobro, dobro, mala! Ja sutra u ribolov ne idem. Barka će biti slobodna.
Ljubica shvatila da je Maroje ispričao svojima gdje je bio i koga je susreo
pa zamuknula.
A starci nastavili svoje priče i da Ivanu mobitel nije zazvonio, bili bi do
ponoći na terasi ostali.
— Sad moram poći — rekao Ivan Marku i Mariji. — Jer me na večeru
čekaju.
— E, nismo se dogovorili, Ivane! — zaustavio ga Marko. — Kad ćemo
večerati zajedno?
22
— Neka se naše gospođe dogovore — nasmijao se Ivan. — Nama sve

odgovara, je li tako?
— Tako je, tako! Samo proći će sto godina dok se one dogovore —
nasmijao se Marko.
— Jeste bezobrazni! — prekinula ga njegova gospođa. — Najbolje bi bilo
da vas dvojica sve spremite i obavijestite nas gdje i kad je večera.
— Ha, ha, ha! — svi se nasmijali, a dundo Ivan rekao: — Odlična ideja,
Marija! Sutra ćemo se tvoj Marko i ja dogovoriti. A sad idem. Laka vam svima
noć!
23
Na mom si licu pročitao istinu
Kao što je i bilo dogovoreno, Maroje i Ljubica sutra su krenuli na kupanje

malo iza šest sati ujutro.
— Spava mi se — Maroje se potužio Ljubici. — Stari i stara cijelu su noć
o nečemu glasno govorili. Jedva sam od njih zaspao.
— Nije ni kod mene bolje bilo — Ljubica se nasmijala. — Samo moji su
se primirili kad je tvoj otac otišao. Pa sam mimo spavala.
— Rane? Kako su ti rane?
— Daj, Maroje! Sve su zacijelile. Bile su to samo površne ogrebotine.
Mogu se slobodno kupati, ništa mi se dogoditi neće.
— Odlično! Brinuo sam se, znaš? Bilo bi mi žao da se danas ne možeš
okupati.
— Hoćeš da odmah skočim?
— Luda si! Nasred smo luke! Znaš koliko ima do one plažice.
— Znam plivati, Maroje!
— Ali, u haljini si — Maroje se nasmijao.
— Otac ti je rekao?
— Rekao mi da se bio uplašio.
— I mene je uplašio. Kad sam čula kako govori, jedva sam ga umirila. Ali
sve je to bilo bez veze. Nećemo više o tome, može?
— Može, može! Jedva čekam vidjeti naše dvorce. Tko zna je li ih noćas
plima odnijela.
— Izgradit ćemo nove!
— Novi, Ljubice! Izgradit ćemo svoj dvorac!
— E, može — odmah se složila Ljubica, a smisao je malo kasnije shvatila
pa je zamuknula.
— Evo nas uz obalu. Hoćeš u haljini u more ili ćeš uzeti stvari i na obalu
iskočiti?
— Na obalu, na obalu, Maroje!
24
* **
— Sve mu je otac ispričao — pomislila Ljubica čim se na plažici našla. —
Bože, tko zna što o meni misli. Da sam luda? Šašava? Ne znam što činim, možda
namjerno izazivam pažnju? Tko zna?
Razmišljanja joj je prekinuo Maroje iz mora je zovući:
— Hajde, zaplivaj, more je toplo!
Ljubica zaplivala, Maroje je pričekao pa predložio da uz obalu plivaju i
gledaju što se od njihova djetinjstva promijenilo.
Obala je bila pusta. Nigdje mreže ni vrše vidjeli nisu.
Vidjelo se da ljudi ovuda rijetko prolaze, možda samo kad barkama plove.
U njihovu djetinjstvu šumica je bila na svakom koraku prohodna, na više
mjesta ribari su ostavljali mreže da se suše, ponegdje je bila napravljena i
drvena kolibica u kojoj su ribarski pribor držali.
— Malo je pusto, je l’ da? — prvi je progovorio Maroje.
— Što ćeš kad u luci žive samo stariji ljudi. Svi su mladi s otoka otišli.
— Istina. I nas dvoje smo otišli. Takva su vremena. Ljudi idu za boljim
poslovima.
— Često mi, znaš, na pamet padne što bi se dogodilo da se doma vratim.
— Teško je naći stalan posao. Plaće su manje nego u inozemstvu, ali ja
bih i to pregrmio da je posao siguran.
— Koliko odmora imaš?
— Mi plovimo dva-tri mjeseca, onda redovito imamo odmor, a duljina
ovisi o godišnjem dobu. Sad je ljeto pa ću morati malo prije natrag. A gdje si ti
lanjsko ljeto bila? Nisam te na otoku vidio.
— Jer nisam bila. Ali, molim te, nemojmo sad o tome. Sretna sam što sam
ovdje.
— Idemo do obale! Dosta je plivanja.
Iz mora su izašli, ručnicima se omotali i u hlad sjeli jer je vrućina već bila
jaka.
— Sad ćemo po sendvič, može? — upitala ga Ljubica.
— Može... A ja donio jabuke, grožđe... Bojao sam se da mi liječnica ne
zamjeri na nezdravoj prehrani — smijao se Maroje.
Kad su smazali sendviče, Maroje ruku Ljubici pružio i zamolio je da još
malo prošetaju.
25
— Sada ćemo na drugu stranu — rekao joj. — Ima tamo jedna koliba u
koju sam se, kad sam bio dijete, od oca skrivao. A on se pravio da ne zna gdje
sam. Okolo bi trčao zovući me. A ja šutio i veselio se. Kad bi otac na vrata
došao, ja bih ga zagrlio i rekao mu da me do barke odnese.
— Blago djeci! — šaptala Ljubica.— Ništa ne znaju.
— Je li s tobom sve u redu? — upitao ju Maroje. — Nekako mi se učinilo,
ono kad smo na brodu bili, da, da si nekako...Da nisi koncentrirana ni sretna...
— Na licu mi se vidi? — upitala ga.
— Ma, ne znam, tako mi se samo učinilo...
— Nije ti se učinilo. Na mom si licu vidio i pročitao istinu. Nisam sretna.
Ali, molim te, nemojmo o tome. To bi mi dan uništilo.
— Zdrava si? — šapnuo Maroje.
— Jesam, hvala Bogu! Ne radi se o tome.
— To je najvažnije. Sve ostalo može se ispraviti, promijeniti, zaboraviti.
— Tako je — Ljubica je obrisala suze.
Maroje je vidio njezine suze, ali pravio se slijep, za ruku ju uhvatio i
rekao:
— Dvorac! Zaboravili smo dvorac!
— E, baš lijepo! Zaboravit ću nakratko brige koje me more.
— Napravit ćemo jedan — rekao Maroje i praveći se da je nije čuo. —
Tako nećemo morati birati. Osim toga, dovaljan nam je jedan.
Ljubica uzdahnula, Maroje se opet pravio da je ne razumije, dvorac rastao
brzo. Ljubica dopustila Maroju da sam izgradi toranj.
— Nikad ljepši vidjela nisam — rekla je kad dvorac bio završen.
— Nisam ni ja. Naš je najljepši.
— Ha, ha! — konačno se i Ljubica nasmijala. — Naravno da je najljepši
kad nijednog više nema.
— Dosta nam je jedan, slažeš li se?
— Slažem, Maroje. Ti ćeš u toranj, sve ćeš nadzirati, ja ću se prizemnog
dijela držati.
— Ne! Ne može tako! Na svako mjesto stat ćemo zajedno!
— Maroje? — prošaptala Ljubica jer joj se učinilo da su mu i glas i ton
pomalo čudni.
26
— Razumjela si me, Ljubice, a to je najvažnije. Sad u more idemo, a onda

moramo natrag. Prošlo je deset sati.
— Nisam mobitel uzela. Mama će mi se brinuti.
— Neće, moj je stari rekao da će na jutarnju kavu kod tvojih.
— Ah, samo da se opet ne napiju.
— Neće, jutro je. Ujutro samo kavu piju. Hajde, u more skokni!
Još su plivali, Maroje nekoliko puta zaronio, Ljubicu po nogama za
škakljao, ona se smijala, nogama ga gurala. Na kraju Maroje kraj nje isplivao i
rekao joj:
— Za leđa mi se uhvati, do obale ću te odnijeti.
— Ma, mogu i sama, Maroje!
— Znam da možeš, ali, molim te, za me se uhvati, želim da si mi bliže.
— Dobro, ali samo jednom rukom ću te držati. Ne možeš me nositi.
— Tijelo uronjeno u tekućinu, gubi na svojoj težini...
— ...koliko je volumen istisnute tekućine — sad se Ljubica nasmijala. —
Jesam li pogriješila, Maroje?
— Nisi. Tako nekako ide Arhimedov zakon.
Stavila mu je ruke na ramena, a on zaplivao.
— Baš nam je bilo lijepo! — rekla Ljubica kad su u barčicu sjeli.
— I ja sam uživao u svakom trenutku. Kad ćemo ovo ponoviti? — upitao
je Maroje.
— Možemo i sutra ako želiš. Ja sam slobodna.
— Sutra ujutro, a vidjet ćemo se i danas popodne. Pristaješ li?
— Ne znam. Morala bih malo i sa svojima biti.
— Izdiktiraj mi broj svoga mobitela, molim te. Nazvat ću te pa ćemo se
dogovoriti. Može?
— Može, može — rekla Ljubica i izdiktirala mu broj.
* **
Popodne je brzo prošlo. Maroje je nije nazvao, a to joj je nekako bilo
draže. Mami je pomagala ormare presložiti, terasu očistiti, vrt zaliti.
Uvečer ju je nazvala Sanja, razgovarale su o svemu i svačemu, a na kraju
ju je Sanja upitala:
27
— Večeras ti je glas vedar i miran. Je li se što lijepo dogodilo?

— Ne znam na što misliš?
— Hans, možda ti se javio?
— Hans? — začudila se Ljubica.
— Aha, bravo! — rekla joj Sanja.— Mislila sam da te nazvao ili tako što
i da si zbog toga tako mirna i vedra.
— Hajde, nemoj mi ga večeras spominjati. Cijeli dan nisam na nj
pomislila.
— Lijep dan?
— Prelijep, Sanja, kad ćete malo k nama?
— Dogovaram se s Jerkom. Moramo zajedno imati slobodan vikend.
— Hajde, dođite što prije!
— Što je novoga?
— Ma, nije ništa. Ali, evo, danas mi je dan prošao, a na Hansa pomislila
nisam.
— Znači — ipak se nešto događalo?
— Hajde, laka ti noć! Čujemo se sutra.
I baš kad je u krevet pošla, čula je mobitel.
Bio je Maroje.
— Oprosti! — rekao je. — Prespavao sam cijelo popodne.
— Jutros si se izmučio, Maroje. Ja sam kriva, oprosti!
— Jesi sad spremna za jednu večernju šetnju?
— Spremna sam za krevet. Već sam u krevetu. Baš mi je žao što ne mogu.
Cijelo sam popodne nešto s mamom radila pa sam premorena.
— Idemo li sutra ujutro?
— Opet ćeš popodne prespavati ako pođemo. Izmučio si se sa mnom.
— Znači — idemo!
— Maroje, najbolje bi bilo da dođeš do naše rivice, da se malo okupamo,
a uvečer u dulju šetnju pođemo.
— Odlično! Nazvat ću te kad dođem.
— Može, laka ti noć!
— I tebi, draga Ljubice, i tebi! I brzo spavaj! Da te sutra ne bih do podne
čekao!
28
Zaželi želju kad zvijezda pada
Otac je Ljubicu ujutro rano probudio.

— Pogledaj kako lijep dan sviće — rekao je povlačeći je iz kreveta.
— Zašto me budiš, tata? Je li se što dogodilo?
— Nije, dušo! Ali znam da voliš u zoru more gledati, a jutros je posebno
lijepo i mimo.
Ljubica iz kreveta skočila i provirila kroz prozor.
Svijetloplava, mirna površina prostrla se do horizonta, galebovi u jatima
ponad nje letjeli, u daljini bijeljela se jedna barčica. Pogledala je i poluotočić
koji im je uz kuću stajao, borove grane u more su bile umočene.
— Rijetke su ovo slike, tata — rekla je.
Tata joj nije odgovorio. Jer je iz sobe već bio izašao. Zato se spustila u
prizemlje, kava je već bila gotova. Uzeli su svaki svoju šalicu i do mora pošli.
— Sad ćemo lijepo gledati — rekao joj otac. — Danas ne idem u ribolov.
— A ja mislila s tobom ići.
— Sutra ćemo. Ja sam star čovjek. Ne mogu svaki dan na more.
— Znam, tata, znam. Težak je ribarski život.
— Hajde, mala, ne govori gluposti! Meni ništa teško nije. Kad vidim tebe
i svoju Mariju žive, zdrave i nasmijane, sreća se i meni nasmije.
— Vidiš, tata, kako si i ti lirska duša.
— Čini mi se, Ljubice, da si se malo opustila otkad si doma došla. Ovu
zimu dok smo S tobom bili, bio sam jako zabrinut. Bila si, bila si...Ne znam
kako reći, ali cijelo sam vrijeme imao osjećaj da ti se nešto ružno dogodilo ili
da se događa.
— Ma, pusti, tata! To je bio tvoj zimski san. Sad je ljeto. Naše lijepo ljeto.
— Sretan sam jer si se, čini mi se, malo smirila. I vjerujem da će sve biti
u redu.
— I ja vjerujem.
— Eno, i mama se iz kreveta digla — rekao joj otac. — Čučni, čučni
malo. Neka nas traži.
Čučnuli su iza grma, ali gospođa Marija ih je brzo ugledala i povikala:
29
— Ludi ste! Od mene se skrivate! Nisam slijepa!

Uskoro je i ona noseći punu šalicu kave k njima sišla.
— Sada, stara, pij kavu, gledaj more i šuti! — rekao joj Marko.
— Marko, imamo puno posla danas — počela kao da ga čula nije.
— Ja sad odmah u sobu idem ako budeš o poslu govorila.
— Lako je vama muškima, samo na more idete, a mi žene od jutra do
mraka...
— Mama — prekinula ju je Ljubica — hajde, šuti i uživaj s nama.
Tako su još malo na rivici bili, mama prva popila cijelu kavu, rekla im da
ih u kuhinji čeka i otišla.
— Popodne će maestral zapuhati i ovu će bonacu razbiti — prognozirao
Mariji otac.
— Ali, tata, nisi li me učio dok sam dijete bila da je maestral zdrav vjetar?
— Zdrav vjetar! Baš si prava doktorica, mala! — nasmijao joj se otac i on
s obale u kuću krenuo.
Ljubica ostala još malo jer joj se učinilo da u daljini vidi Marojevu barku.
U barci su bile dvije muške osobe, Maroje i njegov otac, pomislila je i mahnula
im.
Ali odmahnuli nisu jer je barka bila prilično daleko.
— Ma, nema veze — pomislila je. — Dogovorili smo večeras prošetati.
— I ako mu bude do šetnje, sigurno će me nazvati, ako ne bude, idem se
prošetati sama.
* **
Dan je prošao brzo. Ljubica se kupala, sunčala. majci pomagala. A kad je
prvu zvijezdu na nebu ugledala, provjerila je je li je, možda, Maroje zvao.
Bila su dva neodgovorena poziva. Oba Marojeva.
Sad je nazvala ona njega, ali odgovora nije bilo.
Tako je u šetnju krenula sama.
— Možda najbolje da krenem poznatim puteljkom, sama sam, a noć će
brzo pasti — pomislila je i, sve gledajući naokolo, krenula.
Zalazak sunca je bio prošao, ali zapad se crvenio i oživljavao i sliku mora
i obližnjeg svjetionika pa se zaustavljala često gledajući i diveći se.
30
I baš je bila stala gledajući kako slika zapada blijedi, kad je čula glas:
— Ljubice, Ljubice! Čekaj me!
Okrenula se i u polumraku ugledala Maroja.
— Gdje ti je mobitel? — upitao ju je prilazeći.
— Gdje i tvoj! — odgovorila mu smijući se. — Vidjela sam da si me zvao
pa sam i ja tebe nazvala, ali...
— Oboje smo jednaki. I ja sam maloprije vidio tvoj broj, pokušao te
nazvati, ali...
— Ja sam već bila krenula. Kako si znao kamo sam pošla?
— Nisam znao, ali, nekako, sam pogodio. Kad mi je tvoja mama rekla da
si krenula, zamolila me da te pazim jer već pada noć i rukom mi pokazala kamo
si krenula, požurio sam nadajući se da ćemo se susresti.
— Susresti? Ne vraćam se kući. mislila sam još malo dalje.
— Nemam ništa protiv, samo ruku mi daj.
— Maroje, nisam slijepa.
— Svejedno, ovako smo sigurniji — rekao hvatajući je za ruku. — A sad
je sve u tvojim rukama, možemo...
— Sve osim ruke — nasmijala mu se Ljubica.
— Lju-bi-ce — šapnuo Maroje.
— Što ti je, Maroje?— Ljubica se zaustavila i u oči ga pogledala.
— Sretan sam, eto to mi je...
Krenuli su dalje šuteći. Oboje su gledali naokolo, smješkali se i moru i
večernjem nebu s kojeg su sad već blistale zvijezde. Velike, sjajne, treperave
zvijezde.
Maroje je progovorio prvi:
— Nisam očekivao ovakvu ljepotu.
— Nisam ni ja. Pogledaj kako svjetionik bliješti.
— A snop svjetla razlijeva se po glatkoj morskoj površini. Nigdje nema
ovakve ljepote.
— I meni je to maloprije na pamet palo, živim u gradu iz kojeg ne mogu
vidjeti ni izlazak ni zalazak sunca, sve neboderi zaklanjaju.
— A ja živim u brodu, na površini morskoj, ma svejedno, ništa od ovoga
ne vidim jer sve je podređeno poslu.
31
— Maroje, ako još jednom spomeneš posao, vraćam se kući — Ljubica

rekla ozbiljnim glasom. — I sad su mi odjednom oživjela sjećanja. A večeras
sam se bila potpuno isključila.
— Oprosti! Nije mi bila namjera. Ružna sjećanja?
— Kako znaš?
— Ne vidim tvoje lice, ali glas ti je postao drukčiji kad si sjećanja
spomenula.
Ljubica je zašutjela, a Maroje ju je zagrlio i šapnuo joj:
— Ljubice, sjećanja, bilo da su lijepa ili ružna, pripadaju prošlosti. Jasno
da ih ne možemo izbrisati, ali treba se okrenuti budućnosti. Jer prošlost, kakva
god da je bila, promijeniti se ne može. Ali ne smijemo dopustiti da nam prošlost
i budućnost određuje, pogotovo ako nam oživljava teške trenutke.
— Lakše je reći nego učiniti.
— Znam. Ako ti mogu pomoći da izbrišeš sjećanja, reci mi. Od sveg srca
ti želim pomoći.
Ljubica obrisala suze pa šapnula:
— Hvala ti, Maroje. Oprosti što sam ti pokvarila ovu predivnu večer.
— Nisi mi pokvarila. Još.
— Još? Sjednimo trenutak. — Ljubica mu je pokazala glatki kamen koji
je stajao uz puteljak.
— Ako će bi biti lakše, sve mi kaži — šapnuo joj Maroje stavljajući joj
ruku preko ramena.
— Ne znam mogu li. Iako se ne poznajemo dovoljno, nekako osjećam da
suosjećaš sa mnom. Pa te ne želim opterećivati.
— Ti odluči. Neću ništa forsirati. A nadam se da će doći vrijeme kad ćeš
mi sve reći.
— Ma — i Ljubica se malko smirila — radi se o jednom momku, o
Hansu... Radili smo zajedno i bili smo bliski, vrlo bliski...
— I?
— Sve je krivo pošlo...
— Samo to? Takve se stvari često događaju. Nisi jedina. Znam da ti nije
lako, ali što prije zaboraviš, bit će ti lakše.
Ljubica je šutjela pa je Maroje nastavio:
32
— Znam što ćeš pomisliti. Lako je meni filozofirati kad slična iskustva
ne poznajem, mislim kako se sve može začas zaboraviti, kako treba unaprijed
gledati...
Razumijem tvoju bol. I jako mi je žao što si tužna, ali i vjerujem u te.
Znam da imaš i mudrosti i snage. Iz djetinjstva se poznajemo. Budi strpljiva i
nastoj misli skrenuti kad ti taj momak na pamet padne. Evo, pogledaj! I mjesec
izlazi!
— Joj! Koliko je sati, Maroje?
— Nemam pojma, ali ne brini se. Tvoja mama zna da sam za tobom
pošao. Neće se brinuti.
— A da ipak sad krenemo natrag?
Maroje se s kamena digao, ruku joj pružio i rekao:
— Idemo! Sad ćemo polako natrag gledajući naokolo. Ništa ne smijemo
propustiti.
— Vidi, zvijezda pada! — nasmiješila mu se Ljubica.
— Zaželi želju! Brzo! Prije nego padne!
— I ti, Maroje! I ti!
Kad je trag zvijezde s neba nestao, Maroje progovorio:
— Moja je baka uvijek govorila kad se vidi zvijezda koja pada, tako su
govorili stari ljudi, moraš zaželjeli želju. I želja će ti se ostvariti.
— I moja je baka govorila isto.
— Jesi stigla što zaželjeti?
— Jesam, a ti?
— I ja sam i nadam se, ovaj, nadam se... — Maroje stao.
— Čemu se nadaš, Maroje?
— Nadam se da smo istu želju imali.
Ljubica zašutjela, a u sebi pomislila:
— Daj, Bože.
* **
Kad su stigli pred Ljubičinu kuću, tanjuri , pribor i čaše već su bili na stol
postavljeni.
— Gdje ste više? — dočekala ih Ljubičina mati.
33
— Evo nas, evo, teta Marija — rekao joj Maroje — Malo smo podalje išli,
shvatili da je noć pala kad se smračilo. A šetnja je bila za pet. Ni ja ni Ljubica
odavno nismo do tamo šetali. Sjećali smo se djetinjstva, igara koje smo igrali,
baš nam je lijepo bilo.
— Hajde, mali, javi se svojima i reci im da ćeš kod nas večerati.
— Ma, ne želim vam smetati, teta Marija. Moja će se mama naljutiti ako
na večeru ne dođem.
— Evo, sad ću ih ja nazvati — rekla Ljubičina mati i u kuću ušla.
— Ma, nemojte, nisam malo dijete, ja ću im reći — pokušao Maroje.
Ali već su čuli Ljubičinu mama kako razgovara s Marojevom:
— To im ti reci! I dođite poslije malo k nama.
* **
Još nisu bili večeru završili kad su se na terasi pojavili Marojevi roditelji.
— E, bravo — rekla je Ljubičina mama. — Sad ću vam pjate donijeti. Još
nam je pečene ribe ostalo.
— Sjedni, Marija! Večerali smo — za ruku je uhvatila Marojeva mama.
— Donesi im čaše, Marija — rekao Ljubičin otac.
— Mali — počela Marojeva mama sjedajući — zašto mobitel nisi sa
sobom ponio?
— Zaboravio sam ga i isključio. Isključio sam ga, mama!
— Zaboravio i isključio? A ja te pet puta zvala. Sve mislila da ti se nešto
dogodilo.
— Hajde, mama, nisam od dva petka. Znala bi da mi se što dogodilo.
— I naša je Ljubica bez mobitela u šetnju pošla. Možeš, moja Ivanka,
doma crknuti što bi oni znali — nasmijao se Ljubičin otac. — Svi su ti mladi
isti.
— Ti mi nešto govoriš, Marko? Gori si od njih. Kad na more ideš, za
tobom svaki put mobitel na rivu nosim.
— E, gdje bih ja bio da tebe nema, moja stara?
Dundo Ivan, Marojev otac, se nasmijao:
— Svi su mladi isti, kažeš? Ma, ni vi se stare puno ne razlikujete.
— Ha, ha, ha! — svi se smijali, a Marko i Ivan opet nalili čaše.
34
— Živio! — čulo se.

— Danas je bio lijep dan, maloprije sam slušao prognozu, Ivane...
— ...i sutra će isto biti — Ivan završio rečenicu. — Mogli bismo malo na
more zajedno, što misliš?
— Isto što i ti! Idemo!
— Hajdete, hajdete, dok još možete — nasmijale im se obje gospode.
— Možemo! Što nam fali, stara? — upitao dundo Ivan ženu.
— Fali vam ribarska dozvola. Znaš li što sve trebaš nabaviti da bi mogao
mrežu u more baciti.
— Znam. Sve ću srediti. Nitko meni ne može zabraniti u ribolov ići!
— Ni moj Marko još papire nije izvadio — potužila se teta Marija. — A
stalno mu govorim da...
— Evo, stara, obećajem ti da u ponedjeljak u Grad idem. Sve ću srediti.
— Ovo je već treći put da govoriš isto.
— Ovaj put idem, to je sigurno. Loše se osjećam, znaš — obratio se
Marojevu ocu — kad sam na moru, a dokumenata još nemam.
— Idemo zajedno — rekao mu Ivan.
— Držimo vas za riječ — nasmijale se i Marija i Ivanka.
— Idem tren do mora — Ljubica se iza stola digla i Maroju dala znak da
ide s njom.
Tako su se opet uz more našli.
S terase je dopirao šapat, čuli su i svoja imena, kuckanje čašama i prigušen
smijeh.
— Blago njima — rekao Maroje Ljubici. — Kako im je lijepo...
— Dobro se poznaju, često su zajedno. I uvijek je s njima zanimljivo.
— I lijepo je što se druže.
— Svi se ovdje druže, Maroje. U luci su ostali samo stariji ljudi, imaju iste
probleme, isti način života, od mora žive.
— I ja bih volio, kad ostarim, biti sličan njima. I ovdje živjeti. Morao bih
samo još malo kuću urediti.
— To pomorcima nije problem, oni su puni para — nasmijala mu se
Ljubica.
— A što bi ti voljela?
35
— Nisam o tome razmišljala. Ali sretna sam što moji roditelji imaju
društvo, što jedni drugima pomažu.
— Vidi, vidi! — Maroje rukom pokazao nebo. — Opet pada zvijezda.
Oboje su u nebo pogledali, a kad je trag zvijezde s neba nestao, Maroje
se približio Ljubici i šapnuo:
— Smijem li te poljubiti?
— Ne znam... Pokušaj.
Poljubac nije trajao dugo, ali oboje su bez teksta ostali.
Srećom s terase su čuli glas Ljubičine mame:
— Što dolje činite? Dođite još malo k nama!
Krenuli su uza skale. Maroje je Ljubicu za ruku držao, zaustavio se i
objema je rukama uhvatio:
— Sad ću te do terase u naručju nositi — šapnuo je.
— Nemoj! Vidjet će nas!
— Ma, ne vide oni ni prst pred okom. Čuješ li kako se smiju i viču? Oba
su nam oca malo previše popila.
Ponio je Ljubicu koja se više nije protivila, a kad su na rub terase došli,
Ljubičin otac iza stola skočio i upitao:
— Što ti je, mala? Jesi nogu slomila?
Maroje ju je spustio, a ona odgovorila ocu:
— Nisam, tata. Malo me sandala nažuljala.
— Sandala? Koliko sam ti puta rekla da se na more bos ide! — mama na
nju povikala.
Očevi se počeli smijati jer su na Ljubičinim nogama oboje japanke
ugledali.
Shvatila je to i Ljubica, skinula japanke i bosa do stola došla.
— Hoćete i vi malo? — upitao Ljubičin otac podižući bocu vina.
— Nećemo! — zajedno odgovorili i Ljubica i Maroje.
— Onda još malo k nama sjednite.
— Ma, kasno je, Marko. Dogovorili ste se sutra zajedno na more ići.
— I ti katkad imaš pravo, stara — složio se dundo Ivan i iza stola se
podigao.
— Onda sutra uvečer mi ribu pečemo — rekla gospođa Ivanka.
36
— Jezik pregrizla, stara — muž povikao na nju.

Svi se počeli smijati jer se sjetiše narodnog vjerovanja koje kaže da ribari
ništa unaprijed ne smiju planirati.
— Ma, ne brinite se — sad progovorio i Maroje. — Može se i meso na
gradelama ispeći.
— Bravo, mali! Meso! Tako ćemo i učiniti! Riba mi je navrh glave došla!
— otac potapšao Maroja po ramenu. — A ti si bogati pomorac. Ti sutra meso
kupuješ.
— Ne razumijem se u meso — nasmijao se Maroje. — Ja samo novac
dajem. Vi kupujete.
— Može, može — svi zapljeskali.
Uskoro je Maroje s roditeljima kući krenuo, Ljubica i njezini na spavanje
pošli govoreći:
— Baš lijepa večer. Daj, Bože, da nam i sutra ovako lijepo bude.
37
Kad odrastemo, sve ću joj reći
Ljubica i Maroje nisu imali nikakav dogovor za sutrašnji dan, ali oboje su
mobitele uza se imali.
Prvi je nazvao Maroje.
— Jesi ustala?
— Jesam, zapravo, nisam još — promrmljala je Ljubica. — Nešto mi
jutros lijepo u krevetu.
— Hajde, kad se probudiš, nazovi me. Imam ti nešto pokazati.
— Što, što?
— Dvije stvari!
— Koje?
— Ne može na mobitel! Trebali bismo se negdje naći.
— Zafrkavaš me? Jutros barčice nemaš. Što mi to imaš pokazati?
— Vidjet ćeš.
— Dođi do nas, oni će se sigurno brzo s mora vratiti. Malo ćemo opet
zajedno sjesti i kavu popiti.
— Ne može tako! Stvari koje ti imam pokazati samo su za te.
— Za me?
— Hajde, diži se! Sad ću u šetnju krenuti, a kad ti blizu kuće dođem, opet
ću te nazvati. Može?
— Baš si tajanstven.
— Jesmo se dogovorili? — odgovorio Maroje ne obazirući se na ono
tajanstven.
— Evo, za trenutak ću biti spremna, ako si za kavu, možeš i k nama doći.
— Već sam dvije popio.
— Ok — rekla mu Ljubica i iz kreveta iskočila.
* **
Susreli su se za petnaestak minuta.
— Mami sam pobjegla — nasmijala se Ljubica čim joj se Maroje približio.
— Kad shvati da me nema, uspaničarit će se.
38
— Nećemo daleko. Najviše bih volio opet do onoga glatkog kamena.

— Idemo! A gdje su te stvari koje samo ja smijem vidjeti?
— Baš si znatiželjna. I nestrpljiva.
— Oprosti, ovaj... Bubla sam, samo tako da nešto kažem.
— Jutros ne gledaš more?
— Gledat ćemo kad bliže mora dođemo.
Kad su na kamen sjeli, Maroje rekao:
— Zatvori oči.
Ljubica zatvorila oči, Maroje joj lice nečim dotaknuo i upitao:
— Osjećaš li miris?
— Mirišu mi, mirišu... Ne mogu vjerovati — rekla Ljubica i oči otvorila.
Ali Marojeve ruke bile su prazne.
— Koji si miris osjetila?
— Ako rečem, pomislit ćeš da sam luda, ljubičice u proljeće cvjetaju.
— Ha, ha, ha! — Maroje iza leđa uzeo nekoliko ljubičica koje je tamo bio
sakrio i rekao:
— Jutros sam ih ubrao.
— Ne mogu vjerovati...
— Nisam ni ja vjerovao kad sam ih u grmlju podalje od kuće vidio. Mama
mi rekla da se to može dogoditi. Ljubičice su po cijeli dan u hladu bile, proljeće
preskočile i ljeti propupale i procvjetale. Vidjela je to više puta. A one pozne
ljubičice su za tebe, Ljubice draga. Evo, u ruku ih uzmi.
Ljubica gledala i mirisala cvjetiće, smješkala se, a onda rekla:
— Sad kući moramo. Ako ih u vodu ne stavim, uvenut će.
— Želiš da što dulje žive i mirišu?
— Da.
— Hajdemo!
— U sobu ću ih uz krevet staviti da mi cijelu noć mirisom ispune.
Kad su poviše Ljubičine kuće došli, Maroje iz džepa izvadio prilično
zgužvan papir i pružio ga Ljubici govoreći:
— Ovo je druga stvar...
— A, joj, Maroje! Zaboravih da si dvije stvari jutros spomenuo.
39
— Nisi pogriješila. Trebat će ti i mira i vremena da ovo pogledaš. Ja sad

idem, čujem'o se predvečer. Znaš da danas meso moram ispeći.
— Neću ništa za ručak pojesti. I volim kad je meso dobro pečeno, znaš?
— Izgoreno? — opet se Maroje smijao.
— Ne sasvim, ali pusti da se sva mast iscijedi.
— U redu, doktorice.
* **
Ljubica je onaj zgužvani papir koji joj je Maroje u ruku stavio u sobu
odnijela i pod jastuk stavila.
— Pogledat ću kasnije — pomislila je. — Sad ću malo mami pomagati.
Kao da nas je sto, rekao bi tata.
A tate se sjetila jer mu je pred kućom čula glas.
— Jeste što uhvatili? — pitala ga mama.
— Nešto sitne ribice, sve sam Ivanu dao. I, znaš, pet mi je puta ponovio
da nas sve na večeru čekaju.
— Ma, baš smo bezobrazni! Još smo i meso naručili — rekla mama. —
Mogli smo se lijepo dogovoriti i na pečenje u restoran zajedno poći.
— To ćemo drugi put, stara. Večeras Maroje večeru spravlja.
— Kako bi bilo da kakav kolačić umijesim? Neugodno mi je na večeru
praznih ruku poći.
— Kako hoćeš, stara. Ja se sad odmoriti idem.
— Ja ću ti pomoći, mama — rekla joj Ljubica koja je baš pred kuću sišla.
— Samo polako, vas dvije. Ja se odmoriti moram. Nemojte me buditi
vikom iz kuhinje.
Obje su se nasmijale, otac prema njima zamahao kažiprstom i ponovio:
— Tiho, tiho!
* **
Kad je mama kolač u peć stavila, Ljubica u sobu pošla jer joj je cijelo
vrijeme na pameti bio onaj zgužvani papir koji joj je Maroje u ruku stavio.
— E, sad ću baš pogledati što je to tako važno.
Školski rad — Moja simpatija — to je bio naslov.
40
A tekst pisan olovkom pa je morala prozor otvoriti da bi ga pročitati

mogla.
A prije nego je čitati počela, sjetila se da su slične teme, obično uz Dane
zaljubljenih, uvijek u osnovnoj školi imali.
Neću napisati kako se zove — to je bio naslov.
Neću napisati kako se zove jer bi svi mislili da sam poludio. Ja, osmaš,
zaljubio se u djevojčicu dvije godine mlađu.
Ne znaju oni da se oduvijek igramo zajedno, zajedno u školu idemo, često
i domaće radove radimo skupa.
A moja simpatična šestašica ima dugu, plavu kosu, velike plave oči koje
vide sve što je lijepo. Često mi, dok u školu idemo, rukom pokazuje bonacu,
divi se i moru i nebu. Nikad joj nisam rekao da sve to svaki dan gledam i da mi
nije zanimljivo. A nisam rekao da je ne rastužim. Jer na njezinom licu vidim
veselje i sreću dok gleda kako se more i nebo plave u daljini.
Kad joj kažem da požuri jer ćemo u školu zakasniti, ona se nasmije i pruži
mi svoju školsku torbu govoreći:
— Sad ćemo do škole trčati.
Najviše volim nositi njezinu torbu. Jer joj tako pomažem. A ona me svaki
put prestigne. Ja je pustim da ispred mene trči, glumim kako su mi torbe teške,
kako svaki čas moram stati i odmoriti se.
Ona me malo podalje od škole pričeka, uzme svoju torbu i reče:
— Hoćemo li i sutra ovako?
— Svaki dan kad ne bude kiša — odvratim joj, jer, kad kiša pada, moj ili
njezin otac autom nas do škole dovezu.
Ne znam voli li ona mene. Vjerojatno ne jer još je pravo dijete i ne zna
što znači simpatiju imati.
Ali, jednom kad odrastemo, sve ću joj reći.
Bilo je i nekoliko netočno napisanih riječi koje je učitelj crvenom
kemijskom podcrtao, ali ispod sastavka pisalo je: Bravo!
— Ma, otkud mu ovo? — Ljubica je bila potresena.
Jer odmah je shvatila da je Maroje o njoj pisao.
I kako je moguće da taj sastavak još ima?
Je li ga čuvao cijelo vrijeme? Možda jest jer ispod sastavka piše BRAVO,
a možda, možda...
41
— Ma dječje su simpatije kratkog vijeka — konačno je k sebi došla. —

Bila sam mu draga, pa što? I, naravno, da ništa primijetila nisam. Pa, imala sam
samo jedanaest godina.
Mama je uobičajeno pravila probleme prije nego su krenuli. Pet je puta
slagala izrezani kolač, čas na tanjure, čas na veliki stakleni pladanj.
Onda se presvlačila. Ne mora odjenuti svečanu odjeću, to je znala, ali ne
može ni onu u kojoj svaki dan okolo ide.
I kosu je zaboravila oprati, sjetila se na kraju.
Ljubici i njezinom ocu ispočetka je sve bilo smiješno, ali kad ih je
Marojev otac nazvao i rekao im da je meso na gradelama, stari je povikao: —
Mi krećemo!
— Tata, ti možeš krenuti, možda im što treba oko pečenja pomoći. Mama
i ja ćemo odmah za tobom — rekla mu Ljubica.
— Idem! I čim meso bude pečeno, počinjemo jesti. Nikoga čekati
nećemo.
Ljubica s mamom brzo za njim krenula, ugledale ga ispred kafića kako sa
susjedom razgovara, samo mu mahnule i požurile. Sve je već bilo servirano kad
su kod Marojevih došle.
— A gdje vam je Marko? — upitala Marojeva mama.
Obje se počele smijati.
— Večeras ga čekati nećemo.
Svi su za stol sjeli i večera je počela.
— Baš nam je lijepo, Ivanka — rekla joj Ljubičina mati. — Mogli bismo
i češće ovako.
— Imaš pravo, Marija. Ljeto će brzo proći, a kad zima dođe, vas nema, a
i drugi iz luke otiđu. Najčešće smo sami.
— E, mi k Ljubici pođemo...
— A ovaj naš — Marojeva mama pokazala ruko na Maroja — nitko k
njemu ne može.
— Mama — počeo Maroje, ali mama ga zaustavila.
— Ma, znamo, Maroje, znamo kakav posao imaš. Ne možemo k tebi na
brod.
— Više sam vam puta rekao da možete kad hoćete i da ću vam ja put
platiti.
42
— Još bi mi samo trebalo i zimi morem ploviti. Dosta mi je i ljetnih

navigacija...
— Ummm! Baš si ovo dobro ispekao, Maroje — rekla mu mama.
— A je li i za me što ostalo? — upitao ih Ljubičin otac uza skale idući.
— Ostalo ti je, ostalo, stari. Ali ne zaslužuješ ništa! Cijelo me popodne
požuruješ da ne zakasnimo, a onda u kafić sjedneš i dolaziš zadnji. A uru prije
nas si iz kuće izašao.
— Hajde, sjedni, Marko — rekao mu Ivan. — I ne slušaj što ženske
govore.
— Ma, da me nije bilo, još biste se doma motale. Utekao sam da vas ne
gledam.
— A ja morao Maroju drva dodavati pa nisam mogao do kafića.
— E, jadan! Propustio si najljepši dio večeri — nasmijala mu se žena.—
Još samo izmisli da si drva morao i cijepati...
Bilo je još smijeha, Marko i Ivan malo su previše i popili, zafrkancija
rasla, a kad su i kolač pojeli, Maroje se iza stola podigao i rekao:
— Sada Ljubica i ja idemo prošetati. Čekajte nas.
— Tko bi vas čekao? — obje se mame zajedno nasmijale. — Nećete do
sutra doći.
— Umuknite vas dvije! Neće, valjda, mladi ovdje s nama cijelu večer
sjediti. Neka idu! — mahnuo im Ljubičin, a za njim i Marojev otac.
43
Misliš da sam slijep
Krenuli su neosvijetljenim putem. Ljubica je šutjela, Maroje morao

progovoriti prvi:
— Jesi vidjela?
— Ljubičice? Vidjela sam ih, u ruku si mi ih stavio. A ja ih u vazici uz
krevet namjestila da mi budu bliže. Baš su prekrasne. I mirišu. Tko bi rekao da
se ljubičice mogu naći u ovo doba godine...
— Nisam mislio na ljubičice. Dao sam ti i jedan ...zgužvani komad papira.
— Jesi pročitala?
— Pogledaj, ni mjeseca večeras nema, mrkli je mrak.
— Znači — jesi, ali ne želiš sa mnom o tome razgovarati.
— Maroje, davno je sve to bilo.
— Znam, ali bilježnicu u kojoj je bio onaj sastavak, čuvam od završetka
osmoga razreda.
— Danas si istrgnuo list iz bilježnice?
— Da pročitaš.
— Šteta, bolje bi bilo da je u bilježnici ostao, ovako će se, vjerojatno,
izgubiti.
— Nećeš ga čuvati?
— Curica kojoj si torbu svako jutro do škole nosio bila...
— ...si ti, Ljubice! To si shvatila?
— Jesam. Svako sam te jutro gnjavila.
— Da mi nisi bila draga, ne bih te bio čekao. A moja simpatija...
— Dobio si peticu. To znam.
— Ne govorim o ocjeni, o petici. A moja simpatija nikad se ugasila nije.
Samo, rijetko smo se viđali, još rjeđe družili...
— Takva su vremena, Maroje.
— Ostavi sad vremena! Briga me za vremena. Ljubice, ponovit ću ti —
moja simpatija nikad se ugasila nije. I još nešto... — sad je malko zamucao.
— Što? Joj, što? — jedva prošaptala Ljubica.
— Ljubice, ovih smo dana često zajedno bili. I učinilo mi se, učinilo mi
se da ni ti ravnodušna nisi.
44
— Nemoj, Maroje... Nemoj... — jedva prošapta Ljubica.

— Sad ćemo sjesti! Ja ću te u naručju držati jer je samo oštro kamenje
oko nas. Dođi! — Maroje je u naručje uzeo i na kamen sjeo.
— Izderat će ti se hlače, nažuljat će te kamenje...
— Neka žulja! Važno je da si ti sa mnom. Ništa mi ne smeta.
Ljubica se malčice opustila pa samo da nešto kaže, rekla:
— Hoćemo opet sutra graditi dvorce od pijeska?
— Hoćemo. I prošli smo put gradili jedan. Znaš li zašto?
— Jer se nisi htio sa mnom natjecati. Znao si da bi tvoj bio ljepši.
— Zato jer sam ti htio reći da nam je dovoljan jedan. Za cijeli život.
Osjećam da i ti misliš isto, ali ne znam zašto ti je to teško reći.
— Jadna ja. Kako si pogodio?
— Osjetio sam. I još mi se nešto učinilo...
— Što, Maroje, što ti se učinilo?
— Da si o dvorcu sve razumjela.
— Samo to?
— Ljubice, misliš li da sam slijep? Zašto sam ti svoju priču iz djetinjstva
pročitati dao?
— Priča je iz djetinjstva.
— Ništa se promijenilo nije. Ovaj, jest! Sad mi više nisi samo simpatija.
Ovih sam dana osvijestio da te, da te volim...
Ljubica je šutjela, ali iz naručja mu ustala nije pa se Maroje ohrabrio i
nastavio:
— I često sam prije ovoga našeg susreta, a tko je znao da ćemo se susresti,
o tebi mislio. Lani te ljeti nije bilo, bio sam razočaran, u zadnji čas odlučio na
brod otputovati preko Njemačke, ostati tamo dan-dva i nekako te naći. A tvoju
adresu odavno imam, znaš? Samo nisam imao hrabrosti tako iznenada banuti.
Da ne pomisliš kako sam, kako sam lud... I ništa o tebi ne znam.
— I bolje da ne znaš, Maroje — sad mu se Ljubica iz naručja digla i rekla
mu da krenu natrag.
— Ne želiš više razgovarati sa mnom?
— Želim, Maroje, želim, ali ne mogu... — sad je i suze obrisala, a Maroje
ju je zagrlio i šapnuo joj da će se do kuće vraćati šuteći.
45
* **
Išli su polako često zastajući. Ljubica osjetila da je Maroje tužan pa mu
pokušala misli skrenuti govoreći:
— Vidiš, ovuda nismo prolazili, a sve je neobično i lijepo.
— Jest — odgovorio joj je tiho.
— Misliš li da će i sutra biti bonaca?
— Hoće, ljeto je.
— Ja obožavam, ovaj, volim ljeto, Maroje.
— A ja volim tebe, Ljubice.
Sad je i Ljubica zašutjela.
Spasilo ih je što su uskoro čuli graju i smijeh koji su dopirali iz smjera
Marojeve kuće.
— Čuješ li ih? Još su budni.
— Neka su, nek’ se vesele. Baš mi ih je drago čuti.
— I meni.
— Hoćeš čas svratiti do nas?
— Morat ću. Mama neće moći sama tatu do kuće dovesti.
Sad se i Maroje malčice nasmiješio i rekao:
— Blago njima. Koliko su godina zajedno, a još se vole. Isto kao od prvoga
dana.
— To ih i drži. Puste su ovdje zime, nema ljudi, ne bi izdržali da im nije
stalo.
Već su pred kućom bili kad je Maroje Ljubicu zaustavio i šapnuo: —
Obećaj mi...
— Što?
— Da ćeš misliti na me. Nisam ja slijep, i da na tvom licu i u tvojim očima
nisam vidio iskricu topline i ljubavi, ne bih se usudio o tome govoriti. Možda,
Ljubice, još nisi svjesna, ali mislim, siguran sam, da ravnodušna nisi.
— Maroje, molim te... Sada ne mogu o tome.
— Dobro, čekat ću koliko bude potrebno.
Marojev otac ih ugledao, pa povikao:
— Baš ste sad došli! Mogli ste još malo okolo, sad nam je najljepše.
46
— Pusti ga, Maroje! — javila se i njegova mati. — Dobro ste došli, sad ću
vino sa stola dignuti. Ova dvojica cijelu večer piju.
— Neka piju, mama — Maroje se nasmijao. — I ja ću im se sada
pridružiti.
Očevi zapljeskali, mame boce sa stola dignute.
Sad su zajedno sjedili, zafrkancija je opet počela, Ljubica na Marojevu
licu vidjela da se trudi biti veseo i ne ometati starcima lijepu večer.
— Jesam šašava — pomislila je. — Maroju sam večer, ne samo večer, tko
zna što, pokvarila. Sviđa mi se, ali to mu se nisam usudila reći.
— Što ti je, mala? — mama ju je prekinula. — Pola ure progovorila nisi.
— Ma, pustite Ljubicu, teta Marija — rekao joj Maroje. — Neka more
gleda.
— Ne gleda more, Maroje. Ljubice, što ti je? — mama ju je upitala
zabrinuto.
— Ništa, mama — pokušala se nasmiješiti. — Malo sam umorna.
— E, dobro govoriš. Vrijeme je da doma idemo. Hajde, stari, diži se! Sad
će zora svanuti.
— E, i ti, stara moja, koji put imaš pravo — nasmijao joj se njezin Marko.
— Vrijeme je da krenemo. A vama velika hvala, Ivane, Ivanka i Maroje. Sad je
na nama red.
Kad su krenuli, Maroje ih do dna skala otpratio, Ljubici šapnuo:
— Smijem li te sutra ujutro nazvati?
— Nazovi! Stavit ću mobitel na ormarić do ljubičica.
Maroje se osmjehnuo jer je shvatio da Ljubici nije svejedno. Za ruku je
uhvatio i šapnuo:
— Ako još koju ljubičicu nađem, donijet ću ti je sutra.
47
Misli pozitivno
Cijelu je noć Ljubica bila budna. Tko bi na njezinu mjestu i zaspati

mogao? Misli su joj letjele, čas joj je Hans bio pred očima, čas Maroje. Ali što
se dulje po krevetu okretala, to je Maroje bio prisutniji. Trenutak bi se sjetila
Hansa, svega lijepa što su zajedno preživjeli, a onda bi joj njegov iznenadni
nestanak pobrkao misli. Opet ću mu poslati e-mail, pomislila je više puta, pa
neka ne odgovori. Tako ću biti sigurnija da me potpuno zaboravio i da se
njegova ljubav ugasila. Ne vjerujem da je promijenio e-mail adresu. Sigurno je
pročitao sve moje poruke, a javio mi se nije jer je, valjda, htio da ga što prije
zaboravim. A to barem još jednom moram provjeriti.
A Maroje? Kako je vidio da mi nije svejedno? Ništa mu rekla nisam. Bili
smo zajedno jer se tako, eto, dogodilo. I bilo nam je lijepo. Od djetinjstva se
znamo, u svom smo lijepom kraju koji oboje poznajemo i volimo. Tko sretan
ne bi bio?
A sutra će me sigurno nazvati i htjeti sa mnom razgovarati kamo god da
pođemo, što god da budemo činili. Svejedno. Razgovor će početi...
A lagati mu ne mogu. Već je vidio da mi nije svejedno. Uh, vidio je i
mnogo više od toga. Ne znam kako ću. Morala bih mu sve reći...
Kad je shvatila da su joj i mama i tata ustali, jer čula ih je kako pred
kućom razgovaraju, povirila je kroz prozor i zamolila mamu da i njoj kavu
skuha.
Onda je k njima sišla.
— Što si ustala ovako rano, mala? — upitao ju tata.
— Čula sam vas pa eto...
— A lijepo nam je sinoć bilo, je l’ da? — upitao ju je otac.
— Jako lijepo. I drago mi je da ste uživali.
— Morat ćemo sad mi pripraviti još jednu večeru dok ste ti i Maroje
ovdje.
— Ne morate žuriti. Možda bolje kad odemo, onda će vam svaki dan biti
isti pa bi vam zajednička večera malo razbila dosadu.
— Istina! Ma, jesam lud! Lijepo ćemo se dogovoriti i češće se sastajati.
Može večera, a može i kava. Važno da malo porazgovaramo, družimo se.
48
— Tako je, tata! Iskoristite ove lijepe ljetne i jesenske dane jer zimi ćete
k meni.
— Hoćemo, je li tako, stara? — upitao je svoju Mariju koja je baš iz kuće
izlazila noseći šalicu kave za Ljubicu.
Još su malo razgovarali o sinoćnjoj večeri, a onda mama u kuhinju otišla,
otac do rive sišao, Ljubica se u sobu vratila i odmah provjerila ima li koji
propušteni poziv.
Nitko je nije zvao.
— Bit će da i Maroje još spava — pomislila je, a onda joj se pred očima
opet Hans pojavio.
— Marš! — izgovorila je poluglasno.— Baš si našao vrijeme. Vrijeme kad
mi najviše smetaš. Neću više misliti na te! Mogao bi na koljenima preda mnom
klečati, ni pogledala te ne bih.
— Ali, sve moraš Maroju reći — prošaptao je neki drugi unutarnji glas.
— I to što prije.
— Joj! — glasno je jauknula, a mama joj se za trenutak na vratima sobe
pojavila i uplašeno je upitala: — Što ti je, Ljubice? Jesi bolesna?
— Nisam, mama. Nogom sam za krevet zapela pa me zaboljelo. Ne brini
se, sad ću dolje k vama doći.
Kad je mama iz sobe izašla, opet su joj se iste misli u glavi vrtjele.
1 izlaz nije vidjela.
Maroje joj je drag. I više od toga. Ali mora mu reći istinu.
-1 što sad? — prošaptala je.— Najbolje da što prije u Njemačku krenem,
da počnem raditi, raditi bilo što, u bolnici uvijek ima posla, pa ću misliti manje.
I lakše će mi biti. A Sanja? Kako ću njoj objasniti svoj iznenadni odlazak?
Možda bi mi ona mogla pomoći, na pamet joj je palo.
Malčice se kolebala, a onda je nazvala.
— Molim te dođite što prije! — rekla je čim se javila.
— Nešto se dogodilo?.
— Nije još, ali bojim se...
— Reci što ti je! Sad me već plašiš.
— Ne može se o tome mobitelom.
— Čekaj! Danas je, danas je...
— Srijeda.
49
— Sve ću učiniti da sutra na otok dođemo. Ako ne nađem zamjenu,

izmislit ću kakvo bolovanje. Od srijede do nedjelje. Hoće li to biti dovoljno
vremena?
— Mislim da hoće. I javi mi se kad budeš sigurna.
— Hoću, svakako! A ti se čuvaj! I javi mi se opet popodne da znam što je
s tobom. Ja sam u poslu, moglo bi mi se dogoditi da zaboravim...
— Javit ću se. Znači moguće da sutra doputujete?
— Moguće. Sad ću odmah potražiti zamjenu.
* **
Popodne je brzo došlo. Ljubičini roditelji bili su zabrinuti jer su
primijetili da se s Ljubicom nešto događa.
Kad su ručak završili, Ljubica do mora pošla i sa sobom mobitel uzela.
Očekivala je Marojev poziv, ali Maroje je nije nazvao.
— Tko zna što mu je — pomislila je zabrinuto. — Kako se osjeća? Ne
znam ni što sam mu sinoć rekla. Samo znam da je bio tužan. Nije mi bez veze
pokazao svoju pričicu iz djetinjstva. I nije je slučajno sačuvao. Sigurno mu je
puno značila. Ne pričaj, budalo! Ti si mu puno značila.
Uz more je još malo sjedila, a onda zaključila da bi ona morala nazvati
njega.
Kad mu je mobitel zazvonio, zastao joj je dah.
Srećom, Maroje se brzo javio:
— Oprosti! Danas imam visoku temperaturu...
— Boli li te grlo, glava, što te boli?
— Hajde, doktorice, ne gnjavi! Boli me samo...
— Što, Maroje?
— Ma, ništa.
— Da te dođem časkom pregledati?
— Ako možeš, dođi.
— Stižem za pet minuta! — Ni ocu ni majci nije rekla kamo ide.
50
* **
Maroje je zaista u krevetu bio iako joj je dok je k njemu išla, svašta na
pamet padalo.
— Samo me zafrkava — mislila je.
— Maroje! — rekla je čim ga je u krevetu vidjela. — Uplašio si me. Daj
da te preslušam.
— A gdje ti je slušalica?
— Joj! Baš sam smotana! Odmah sam k tebi krenula, ništa sa sobom
ponijela nisam. Moram natrag kući, ali odmah se vraćam. Ne diži se iz kreveta.
— Ljubice, stani! — Maroje joj ruku pružio. — I pomogni mi da se iz
kreveta dignem.
— Noge te bole? Ili kralješnica, sigurno si neki mišić istegao. Ne miči se
iz kreveta i pokaži mi gdje te boli.
Maroje stavio Ljubičinu ruku na lijevu stranu prsiju i rekao:
— Ovdje, ovdje me boli.
— Pokazuješ na srce...
— To sam ti i htio reći. Srce me boli...
Ljubica je razumjela Marojevu rečenicu koja je, to je bilo jasno, imala
preneseno značenje, ali bojala se išta reći. Pa je Maro ustao, rekao Ljubici da
smiri malo njegove roditelje, kaže im da će sve brzo proći.
— Samo malo prehlade — tako im reci.
— A temperatura? Što ćeš...
— Ma, 37,2. Nije to nikakva temperatura. I znam gdje sam je zaradio.
Sinoć sam prilično znojan bio kad smo se kući vraćali, a bura zapuhala, mokra
mi se košulja za leđa zalijepila, ali nisam smio potrčati jer su moji starci išli
polako, morao sam uza njih biti. Stari je bio i malo više popio...
— Bit će te vjetar paso — sad se i Ljubica nasmijala. — Tako bi rekli naši
stari.
— Tako je, jutros sam i pospan bio pa te nazvao nisam. Jer, sinoć sam
jedva zaspao.
— Ni ja nisam noćas spavala.
— Vidi ti se na licu. Sjedni malo do mene.
— Bolje da van pođemo, ako ti je temperatura sasvim pala — rekla mu
Ljubica, sa stolića uzela toplomjer i pod ruku mu ga stavila. — I ne miči se!
51
— Neću temperaturu sad mjeriti. Dobro sam. Idemo odmah van. A ti

mojima reci da mi ništa nije, da sam zdrav.
— Ako si istegao mišić, moraš se paziti.
— Pazit ću se, a sad hajdemo.
Kad su Marojevi starci vidjeli da je na terasu izašao, oboje su povikali:
— Jesi lud? U sobu se vrati!
— Ma, ne treba — pokušala ih smiriti Ljubica.
— Ništa mu nije. Samo mora paziti kako se kreće, što radi... Izgleda je
malo istegao mišiće...
— Jesam ti govorio da motor na barku staviš? — sad je povikao dundo
Ivan. — A ti cijeli dan veslao, onda preznojen u more skakao. I što si mislio?
Da ti ništa biti neće. Sad bih te najradije, najradije...
— ...Istukao! — Maroje se smijati počeo. — Sad sam se sjetio, tata, da mi
se ovo i prije događalo, dok sam dijete bio.
— Jer me nisi slušao. Uzalud sam ti govorio. Ako si preznojen, ne smiješ
u more skakati. Ljubice — sad se obratio Ljubici — misliš li da bi bolje bilo da
danas u kući ostane...
— Dundo Ivane, mislim. Ali može i na terasu sjesti, samo se mora
propuha čuvati.
— Mali, ovamo dođi! — dundo Ivan povukao jedan stolac u zaklon, a
Ljubica uzela drugi i rekla:
— I ja ću malo uz Maroja sjesti.
— Hoćete kavu ili čaj? — upitala ih Marojeva mati.
— Meni kavu, Maroju čaj! — nasmijala se Ljubica.
Teta Ivanka brzo je iz kuće izašla noseći i kavu i čaj, šalice im je u ruke
stavila i rekla:
— Nemojte dugo, vani je vruće.
Iza toga i teta Ivanka i dundo Ivan su nekako nestali.
— Znači, jutros ti nije bilo dobro, zato me nisi zvao?
— I... I nekako sam se bojao...
— Bojao si se? Mene se bojiš?
— Ne bojim, ali, ništa mi rekla nisi...
— Mnogo toga trebala bih ti reći, a ne mogu.
— Imaš momka u Njemačkoj?
52
— Nemam. Sama sam...

— Što si mi htjela reći?
— Nisi me razumio, teško mi je o tome s tobom razgovarati pa...
— ...Pa šutiš?
— Tako nekako.
— Ljubice, možeš mi reći što god hoćeš, ja ću te i dalje voljeti...
— Maroje... — Ljubica uzdahnula. — Najbolje da doma pođem, samo ti
smetam.
— Ako kreneš doma, odmah idem u more skočiti.
— Ne smiješ, danas moraš biti strpljiv. Večeras ću navratiti i malo te
preslušati.
— Baš mi je drago što si bez aparata došla. Tko zna kakva bi dijagnoza
bila da si me pregledala.
— Vidiš kako sam smotana.
— E, meni je drago da se to dogodilo.
— Bojiš se liječnika?
— Ma, kakvi!
— Zašto ti je onda drago?
— Neću ti reći!
— Hajde, kaži! Nismo djeca.
— Pogodi!
— Ne mogu pogađati, nisam čarobnica.
— Mogla bi kad bi malo dublje razmislila.
— Ma, žurila sam, bojala sam se da ti nije što ozbiljno... — Ljubica je
stala.
— I? Hajde, još, još!
— Što još?
— Još štogod dodaj na ono bojala sam se da ti nije što ozbiljno.
— Maroje, šuti! Rekla sam ti da sad o tome ne mogu govoriti.
— Kad ćeš moći?
— Ne znam. Možda već sutra, možda nikad.
Sad Maroje uzdahnuo. Lice mu se namrštilo, oči u zemlju pogledale.
— Maroje, jesi popio čaj?
53
— Nisam još! I reći ću mami da nam po još jednu šalicu donese.

— Nemoj! Najbolje bi bilo da sad polako prošetaš.
— Hoćeš me ti paziti?
— Hoću, ali ne smijemo dugo, samo da se razgibaš.
* **
Tako su krenuli. Već je bilo vruće, Ljubica rekla Maroju da bi najbolje za
nj bilo da se odmah kući vrate jer će se preznojiti, a to će otežati oporavak.
— Samo do one tvoje rivice.
— Daleko je, Maroje. Kako ćeš sam natrag?
— Neću sam! Ti ćeš me autom dovesti.
— E, bravo! Nikad se toga sjetila ne bih. I još ću te malo poslušati.
— E, da me slušaš, odavno bi znala koliko mi značiš, koliko te volim...
— Mislila sam, Maroje, malo ti poslušati pluća i...
— Znam, Ljubice!
— Pa što onda? — htjela je bubnuti gnjaviš, ali srećom na vrijeme se
zaustavila.
— Ma, poslušaj me kako god hoćeš! — sad se nasmijao Maroje. Sretan
sam kad me dodirneš, pa bilo to i svojom liječničkom slušalicom.
— Maroje, molim te... — Ljubica progovorila, pa stala.
— Čekat ću strpljivo dok mi kažeš sve što misliš da bih trebao znati. Pa
makar to trajalo sto godina.
— Dobro, Maroje, dobro.
— I znaš, ovaj sam put trebao na brodu ostati još dva tjedna, ali otac mi
je slučajno rekao kako si i ti ovdje pa sam našao zamjenu, objasnio šefu u firmi
da moram malo ranije doma. Htio sam te vidjeti. A lani te nije bilo. Tvoji mi
rekli da od posla ne možeš.
— Nisam htjela dolaziti da moji ne shvate kako se nešto sa mnom događa.
Zato sam ostala. I cijelo ljeto volontirala.
— Ali zimus su bili s tobom?
— Jesu. I obećali da će i ovu zimu k meni.
— Ništa primijetili nisu?
54
— Nisu. Kako će primijetiti kad sam po cijele dane na barci, u moru, ovih
posljednjih dana s tobom.
— I moji su primijetili da smo često zajedno. I zbog toga se vesele.
— Zato su te natjerali da meso pečeš?
— I to je bio jedan od razloga, čuo sam, čuo sam... — Maroje stao.
— Što si čuo?
— Ne mogu ti reći, još!
— Dobro, razumijem. Evo nas pred kućom.
Maroje htio reći da razlog njegove šutnje nije što su pred kućom, ali
zaustavila ga teta Marija: — Maroje, jesi lud? Imaš temperaturu, a okolo ideš.
Što ti je?
— Liječnica mi rekla da se moram malo gibati — nasmijao se Maroje.
— Pusti je! Trebaš u krevetu biti dok imaš febru.
— Ali, teta Marija, bolje mi je. I sad će me vaša Ljubica malo preslušati.
— Hajde, brzo u kuću uđite!
Ljubica je odmah preslušala Maroja, rekla mu da je sve u redu, da sad
mogu oboje, za svaku sigurnost, po čaj popiti, a njezina mama dodala:
— Čaj s medom. To je najbolji čaj!
— Istina, mama. Ali mora se čaj malo ohladiti, ne smiješ u vruć med
stavljati. Jer med onda gubi...
— Mala, šuti! Toliko znam. — Nasmijali su se i Ljubica i Maroje, uskoro
im se pridružio i Ljubičin otac, svi su za stol sjeli, a mama počela:
— Ovih ćemo dana ja i moj stari večeru za svih spremiti, Maroje!
— Odlično! Jedva čekam!
— Ali, mama, bit će nas još više, znaš?
— Još više, jeste vas dvoje što, ovaj, jeste što planirali?
— Nismo. Ali sutra, najkasnije preksutra, dolaze nam u kratak posjet
Sanja, Jetko i Nada.
— Kada dolaze?
— Još točno ne znam, ali ništa posebno ne treba pripravljati. Oni su naši.
Nećemo sad kuću čistiti, kolače mijesiti. Budi mirna. Ja ću sve spremiti.
— Ti? Na odmoru si. Znaš što te u Njemačkoj čeka.
— E, sad je dosta vaših! — rekao im dundo Marko. — Kad ćeš opet moći
u ribolov, Maroje?
55
— Ja mislim sutra.
— Maroje, molim te, sutra preskoči! — Ljubica mu prstom zaprijetila. —
A preksutra te ja vodim.
— Preksutra? A tko će Sanju i njezine čekali? — upitala je mama.
— Ma, možemo mi malo ranije na more. A popodne ih i pričekati —
predložio Maroje.
— Dobro, dogovorite se — sada se složila teta Marija.
— Joj! Morao bih doma, evo, mama me zove
— Maroje iz džepa izvukao mobitel koji je zvonio.
— Hajde, Maroje, ja ću te autom odvesti — rekla mu Ljubica ustajući iza
stola.
— Odvezi ga, odvezi, ali brzo se doma vrati. Sad će večera — rekla joj
mama.
* **
Čim su se u auto ukrcali, Maroje počeo:
— Ljubice, nemamo previše vremena. Molim te, nađi si vremena i
hrabrosti i sve mi reci. Želim ti pomoći jer te volim. Beskrajno te volim. I želim
biti s tobom. Zauvijek.
— Maroje... — zagrcla se Ljubica. — Duga je to priča. Tužna. Samo bih
te povrijedila.
— Ti me ne možeš povrijediti. Upamti, volim te. A pomoći ti želim.
Učinit ću sve da se razvedriš.
— Vjerujem ti. Pokušat ću, ali ne znam kako.
— Jednostavno, sve mi reci.
— Nije to lako. Jesi li ikad ikoga jako volio?
— Rekao sam ti. Tebe sam volio i volim najviše. A imao sam nekoliko
kratkih, površnih veza. Znaš kako mi pomorci živimo — Maroje se i nasmijao
ne bi li je ohrabrio.
— To je druga stvar. Sasvim druga.
— Imam ideju, Ljubice.
— Ideju?
56
— Ako mi ne možeš reći, možeš mi napisati. To je lakše. Napiši mi što te

muči.
— Kao što si i ti meni napisao?
— Hvala Bogu da si se malo opustila. Ja sam svoju pričicu napisao davno,
sada bi moja priča, Ljubice, bila tužna priča, zato je pisati neću. Hoćeš li ti?
Tako bi nam bilo lakše jer, Ljubice, ponavljam ti, nisam slijep... Više sam puta
vidio i razumio da ravnodušna nisi. Samo postoji neka barijera između nas.
Moramo je srušiti! Ali, nažalost, to ne mogu sam. Moraš mi pomoći.
— Pokušat ću. Još ne znam kako ni kada.
— Tko zna kad ćemo se ponovo sresti i biti dulje vrijeme zajedno. Molim
te, i o tome misli.
— Hoću, Maroje, ali...
— Unaprijed ne smiješ sumnjati. Misli pozitivno. Je si li, Ljubice,
ravnodušna prema meni?
— Nisam, ali boli me...
— Nisi! To je najljepše i najvažnije. Sve ćemo drugo riješiti — rekao joj
Maroje, ali vidio da suze briše pa brzo dodao: — Zakoči! U autu smo.— Joj!
Oprosti, potpuno sam se isključila.
Stali su trenutak na proširenje uz cestu, Maroje je zagrlio Ljubicu, rekao
joj da se osjeća bolje, više ga ništa ne boli, sigurno će sutra biti potpuno zdrav
pa će se opet negdje uz more vidjeti.
— Maroje, bilo bi bolje da se i sutra još malo pripaziš.
— Hoću! Obećajem da hoću. A ti me popodne dođi pregledati. Hoćeš li?
— Svakako!
— I sa sobom donesi sve što za pregled treba — sad se Maroje našalio
samo da se Ljubica malo opusti.
— Ništa lakše, Maroje. Nazvat ću te kad krenem, a ti mi napomeni što
sve trebam ponijeti.
— Dogovoreno!
Maroje je Ljubici poslao poljubac kad se iz auta iskrcao i rekao joj:
— Ako me ne nazoveš do dva popodne, nazvat ću ja tebe i reći ti što
trebaš sa sobom donijeti.
— Joj, Maroje! Nisam ti rekla...
— Što? — sad se Maroje uspaničio.
57
— Još ne znam dolazi li Sanja sutra ili preksutra. Ako dolaze sutra, neću
te stići posjetiti.
— Onda ću posjetiti ja vas. Može?
— Odlična ideja!
— Znači — sve smo dogovorili?
— Nismo! Sad odmah u krevet idi, veliku šalicu čaja s medom popij, i
spavaj.
— Spavaj? E, to će mi biti najteže.
— Što si mi maloprije rekao?
— Ne znam na što misliš.
— Misli pozitivno! To si mi rekao.
— Bravo! Upamtila si? Hoću, ako mi obećaš da ćeš i ti tako.
— Pokušat ću, Maroje!
— Obećaj!
— Hoću! Evo, ovo sam ozbiljno rekla.
— Laka ti noć! Spavaj mimo. I ja ću.
Maroje se nasmiješio, bacio joj poljubac, mahnuo i otišao.
58
Dogodilo se čudo
Sanja se javila Ljubici istu večer, ali malo kasnije.

— Sutra dolazimo.
— Bog je na mojoj strani, Sanja! — razveselila se Ljubica.
— Što ti je!
— Trebaš mi. Što prije stignete, to bolje.
— Planirali smo ići trajektom, ne da nam se čekati katamaran. A
raspored trajekta ne znamo.
— Imate pet linija dnevno. Mislim da bi vam najviše odgovarala ona u
deset ujutro. Na otoku biste bili oko jedanaest sati.
— I tebi to odgovara?
— Da. Tako bi najbolje bilo.
— Dobro, vidimo se sutra! Sad se spremati moramo.
Ljubica se obradovala i nekako, ni sama nije znala kako, sinula joj ideja.
Zamolit će Sanju da sve Maroju kaže. Tako će biti lakše i njoj i njemu. A
Sanja cijelu priču zna. Neću joj morati ništa ponavljati.
To ju je umirilo pa je zaspala brzo.
Ali čudo se dogodilo sutra ujutro.
Kako je bila ranije u krevet pošla, tako se ranije i probudila. Nije htjela
iz sobe izlaziti da mamu i tatu ne probudi pa je za kompjutor sjela.
Prvo što je ugledala, bio je Hansov e-mail. I e-mail adresa bila mu je ista.
Znači, osvijestila je. Sve je moje poruke i pisma pročitao, a javljao se nije.
Mora biti da se nešto važno dogodilo. Na trenutak je pomislila kako bi
najjednostavnije bilo izbrisati mail, ali znala je da bi o tome mislila, da bi ju to
još više opteretilo.
Zato je otvorila poruku.
Draga Ljubice — pročitala je.
— Što sad Hans hoće? Baš je našao trenutak kad će mi se javiti. Sto sam
mu poruka uputila, ni na jednu odgovorio nije. Da mu se nije što dogodilo?
Možda ga samo zanima kako sam? Možda se u Njemačku vraća? Joj! Nije,
valjda, to! — nekako uplašeno opet je za stol sjela.
I otvorila poruku. I počela čitati.
59
Draga Ljubice, dugo je vremena prošlo otkada nismo zajedno. Sve sam
tvoje poruke vidio i pročitao, ali odgovarao ti nisam jer sam se bojao da će moja
nova ljubav, koja se iznenada dogodila, od koje se obraniti nisam znao, nestati.
Javljam ti da je nestala...
I pitam te možemo li početi ispočetka...
Ako možemo, molim te, javi mi se, ne bi mi se bio problem u Njemačku
vratiti ili preseliti se kamo god tebi odgovara.
Znam da sam te povrijedio, da je teško zaboraviti ljubav kakvu smo nas
dvoje doživjeli, znam da si bila uplašena i očajna, ali znam i da imaš veliko srce.
da možeš i znaš oprostiti.
Pozdrav od Hansa.
Ljubica nije mogla zaustaviti jecaje koji su sve glasniji bili. Mama ju čula
i za trenutak se na vratima sobe pojavila:
— Ljubice, što ti je? — prestrašena ju upitala.
Ljubica rukama pokrila lice, u zagrljaj mami poletjela.
— Što ti je, zlato moje? Što se dogodilo?
— Ništa, ma-ma, ništa... — trebalo je vremena dok je progovorila.
— Ne plačeš ti bez razloga! Reci mi, reci, molim te... — sad je i mama
suze brisala.
— Malo kasnije, mama, sad ne mogu...
— U kuhinji te čekam.
— A gdje je tata?
— Gdje i svaki dan, na more je pošao.
— Dobro, dobro — Ljubica malčice k sebi došla. — Ništa mu nemoj
govoriti!
— Neću! Znaš kako bi se on rastužio...
— Evo, odmah s tobom dolje idem — rekla joj Ljubica, suze obrisala i
mamu pod ruku uzela jer je vidjela kako je uzrujana.
U kuhinji su dugo sjedile šuteći. A onda je Ljubica progovorila:
— Mama, vidiš, smirila sam se.
— Vidim, zlato moje, a skoro sam umrla od straha kad sam te gore u sobi
vidjela i čula kako plačeš.
60
— Ma, prošlo je. Spasila si me. Da nisi došla, tko zna što bi bilo. Jer sam
bila zaboravila gdje sam, s kim sam i kako mi je lijepo ovdje s vama.
— Nešto se u Njemačkoj dogodilo?
— E, tako nekako... Ali, mama, sve će proći.
— Tako je, dijete moje, sve će proći i ispraviti se može.
Znala je da mami ne smije o Hansu govoriti. Nikad ga pred roditeljima
spomenula nije kao da je unaprijed znala što će se dogoditi.
— Nećeš mi reći? — upitala ju mama.
— Mama, smirila sam se i sve je u redu. I možemo li o tome drugi dan.
Sad će se tata s mora vratiti...
— E, dobro govoriš — i mama je k sebi došla. — A Sanja sa svojima
popodne stiže. Što ćemo za večeru spraviti?
— Ako tata donese ribe, to bi najbolje bilo.
— I ja sam tako mislila. Ako ne donese, nema veze. Hladnjača je puna.
— To smo, znači, riješile? — upitala Ljubica.
— Što ste riješile? — nasmijao im se dundo Marko otvarajući vrata.
— O, Marko? Jesi što danas ulovio? — nasmiješila se Ljubičina mama jer
je vidjela da praznih ruku u kuću ulazi.
— Sve je dolje na rivi. Hajde, brzo obje uzmite noževe i ribu u mora
očistite. Ja se sad odmoriti moram.
* **
— Večera je spremna, Ljubice! — rekla joj mama kad je riba očišćena
bila. — Samo moramo dati Marku da izabere koju ćemo kuhati, a koju peći.
Znaš kakav je, ne smijemo pogriješiti.
— Imaš pravo. A tko će poći Sanju i njezine pričekati?
— Rekla si da trajektom dolaze?
— Jesam, ali malo kasnije, tako mi je Sanja jutros rekla. Ne mogu prije
pet.
— E, to nam odgovara. Sve ćemo lijepo pripremiti, a staroga poslati da
ih pričeka. Zna Sanja gdje smo, ali treba pristojan biti.
Popodne je brzo došlo. Starci su se odmoriti pošli, Ljubica nazvala Maroja
i upitala ga kako je.
61
— Bolje. Baš sam čekao da me nazoveš. Imaš li vremena?

— Ništa prije pet! U pet Sanja sa svojima dolazi. Ako budeš mogao, svrati
malo k nama.
— Večeras? Dugo je popodne, znaš?
— Znam, Maroje, ali ne mogu drugačije.
— Ne možeš? Što ti je?
— Ma... ništa. Hoćemo se večeras vidjeti?
— Nastojat ću izdržati do večeras, ako ne budem mogao, doplivat ću
popodne do ispod tvoje rivice.
— Jesam ti rekla da još danas u more ne skačeš?
— Dobro, doktorice. Pričekat ću da sunce padne, onda k vama dolazim.
— Odlično! Tata je jutros puno ribe nalovio. Dođi malo ranije pa ćeš mu
oko gradela pomoći.
— Da i starce dovedem?
— Ovaj... — Ljubica zamukla.
— Dobro. Večeras dolazim sam. Samo još večeras. Bog!
— Jao, što ću sad? — pomislila Ljubica. — Ako me Sanja ne spasi, ne
znam što će biti.
62
Najbliže si mi kad sam bolestan
Sanja, Jerko i njihova kći Nada uskoro su pred kućom bili.

— Stari, jesi rekao da ćeš ih poći dočekati? — odmah se uzrujala
Ljubičina mati.
— Ma, teta Marija, znamo put do vaše kuće. Zašto bi nas itko čekao?—
Sanja pokušala.
— Ja sam bio malo umoran, cijelo sam jutro na mora bio. Pa sam malo
prilegao i zaspao. Oprostite...
— Zaspao si? Znala sam! A lijepo sam ti rekla da danas popodne ne ideš
u sobu. Znala sam što će se dogoditi.
Svi se počeše smijati, najglasniji su bili Jerko i dundo Marko, Ljubičina
mama zapovjedila Ljubici da Sanji i njezinima sada sobu pokaže jer će, rekla je,
ljudi tko zna što pomisliti...
Tako su Sanja i Ljubica u sobu odnijele stvari, a Jerko sa svojom Nadicom
i dundom Markom na terasu sjeli.
Ma, problem nije bila ni soba, ni smještaj, sve je bilo još jučer
pripremljeno, a Ljubica, čim su odložile prtljagu u sobu, rekla Sanji:
— Molim te, Sanja, pročitaj! — pokazala joj Hansov mail. — Ovo sam
jučer dobila. I na hrvatski ti prevela. Pročitaj, pa ćemo razgovarati. Ali nikome
ništa nemoj govoriti. Čekam te na balkonu.
Trebalo je vremena dok je Sanja na balkon izašla. Obje su šutjele, ali
Sanja je na Ljubičinu licu vidjela da ne može još dugo izdržati, da će joj suze
poteći, pa rekla:
— Kažeš da si jučer ovo dobila?
— Da.
— Zna li Maroje?
Sanja samo odmahnula glavom.
— Morat ćeš mu reći.
— Ne mogu, Sanja.
— Zašto ne možeš?
— Maroje me voli, iskreno me voli. Ne želim ga povrijediti.
63
— Nekako nađi način da mu kažeš, dugo ste ovo ljeto zajedno, ukazat će
ti se prilika.
— Maroje govori samo o svojoj ljubavi. I čeka.
— Čeka da se i ti zaljubiš?
— Ne mora čekati, već sam, ovaj, ravnodušna nisam.
— To znam. A ovaj tvoj bivši baš je našao trenutak da...
— Ne govori tako! Hans i ja voljeli smo se iskreno. Bila je to prava ljubav.
— Dobro si rekla.
— Što sam dobro rekla?
— Voljeli ste se, bila je to prava ljubav — oba su glagola u perfektu,
prošla i završena.
— Kako to misliš?
— Žao mi je što ti ovo moram reći, ali tvoja i Hansova ljubav je bila i
prošla. Vjerujem da mu je sada žao. Vjerujem u svaku riječ koju je napisao, ali,
nije mogao odoljeti, otišao od tebe bez riječi. Misliš li da to ne bi mogao opet
učiniti?
— Ne mislim. Ali takve se stvari događaju. Znaš koliko takvih slučajeva
znamo.
— Znam. Nije ti napisao zašto je njegova nova ljubav propala. Je li on
shvatio da je volio tebe više nego tu drugu djevojku ili je ona napustila njega?
— Vidiš, imaš pravo. To mi nije na pamet palo. Mogla bih ga upitati,
poslati mu e-mail.
— I što misliš da bi ti odgovorio.
— Ne znam...
— Znaš, Ljubice. Misliš isto što i ja.
— Pretpostavljam da bi svu krivnju svalio na tu djevojku.
— Naravno, tako je najlakše. Kad je otišao i kad je čitao tvoje poruke,
znao je kako se osjećaš, koliko patiš, mogao ti je nekako pokušati pomoći. Da
ga zaboraviš, da ne misliš na nj, da ti bude lakše. Ništa od toga nije učinio.
— Nije mu bilo lako, tako sam razumjela iz poruke.
— I ja. Ali, ni na te nije mislio. Znaš kakva si bila. Izmišljala si,
roditeljima rekla da moraš raditi. Više sam ti puta govorila da k nama u
Dubrovnik dođeš, ali nisi imala snage. A roditelji ti nisu bili slijepi, znaš?
— Kako to misliš?
64
— Nekako su znali da izmišljaš, da nemaš snage doći.

— Nikad mi to nisu rekli.
— Ali prošlu su zimu s tobom dulje ostali.
— Morali su, imali su neke preglede, ja im našla stručnjake, tako je bilo.
— Mislim da su samo tražili način kako će dulje s tobom biti. Tako sam
razumjela iz jednog razgovora s njima.
— Moguće, a ja sam slijepa bila.
— Važno je da si progledala.
— Misliš da jesam?
— Jesi. Ovo prvi put o svemu razgovaramo i ne bojim te se ništa upitati.
I zašto si me natjerala, čim sam došla, da Hansovu poruku pročitam.
— Da mi pomogneš, da me posavjetuješ. Ne znam što ću ni kako ću.
— Sve moraš Maroju reći. Najlakše bi ti bilo da mu samo proslijediš
Hansov e-mail.
— Ne mogu.
— Kako ne možeš? Tako bi ti bilo najjednostavnije. Ako te voli, ništa se
dogodit neće. Dapače, bit će još pažljiviji s tobom. I on bi trebao znati tvoju
priču.
— Hoćeš mi pomoći?
— Kako?
— Da mu zajedno sve kažemo?
— Ne može to tako. Znaš, svi smo mi ljudi. Osjetljivi i nesigurni.
— Pa što ću?
— Ne znam. Ali u ova dva-tri dana, mi u nedjelju popodne krećemo
natrag, moraš sve riješiti. A sad je vrijeme da pođemo dolje. Jesi shvatila da je
večera već servirana i da, ovaj, mislim...
— Što?
— Nisam sigurna, ali čini mi se da s terase čujem i neke nepoznate
glasove.
65
* **
Kad su sišle, dundo Marko povikao:
— Gdje ste dosad? Htio sam policiju nazvati.
— Pusti ih, Marko! — nasmijala mu se njegova Marija. — Bit će šetale
malo. Vidiš kako je večer lijepa.
— Šetale ste?
— Samo malo, dundo Marko — Sanja prekinula Ljubicu. — Sada ćemo
vam oko večere pomoći.
— Ljubice, ti idi u kuhinju k mami. Sanja, ti dodaj još tri tanjura na stol,
a ja idem Maroju oko pečenja ribe pomoći.
— Što će nam još tanjura, mama? — upitala Ljubica čim je u kuhinju
ušla.
— Ne znaš? I Marojevi roditelji dolaze. Baš mi je drago da smo ih pozvali.
A Maroje je maloprije došao, odmah rukave zasukao i uz roštilj stao. Baš će
nam večeras lijepo biti.
Ljubica brzo našla jednu staru očevu košulju dugih rukava i k Maroju
pošla:
— Zagrni se! — rekla pružajući mu košulju. — Nemoj se opet razboljeti.
— Najbliže si mi kad sam bolestan — rekao Maroje ogrćući se košuljom.
— Ali, evo, posluša! ću te.
— Treba li ti što pomoći?
— Treba, samo uza me ostani.
— Pa ću ja biti kriva ako riba ne bude pečena ili ako prepečena bude.
— Ha, ha, ha! Baš si mi trebala. Cijeli sam dan bio tužan i na te mislio.
— Maroje...
— Pridrži ovaj pinin, i u gradele gledaj. A ja ću lijepo zapaliti jednu
cigaretu.
— Kad si došao?
— Maloprije, ali odmah su me zaposlili. Ma, drago mi je, što bih gore s
njima sad činio? Čuješ li ih?
— Čujem, neka se vesele, znaš kako će im biti kad sami ostanu...
— Znam — rekao Maroje, pogledao roštilj i Ljubicu po pladanj poslao.
— Riba je pečena — rekla Ljubica kad se pred kuću popela.
66
— Joj! — jauknula teta Marija. — Aja još nisam rižu skuhala.
* **
Ma večera je bila odlična. Najprije su pojeli pomalo domaćega sira i
pršuta, dotad se i riža skuhala, pa su i u ribljoj juhi guštali, a onda na stol pečenu
ribu stavili.
— Ima za sve! Krenite! — rekao Ljubičin otac. — Sve pojesti moramo.
Jer ribu kad se ohladi, ni mačke okusiti neće.
Uglavnom, večera je bila živahna. A glavnu su riječ vodili dundo Ivan i
dundo Marko.
Dundo Marko zamjerao ženi jer mu je juha bila neslana, salata loše
izrezana, a Ivan na svaku njegovu primjedbu odgovarao:
— Dao bih ti ja Ivanku! Pa da vidiš kakva juha od ribe može biti, da ne
znaš da je riblja, pomislio bi da srčeš, srčeš... A ova je baš dobra! Miriše svježom
ribom. Samo juha od ribe koja nije u ledari bila, ovako mirisati može.
— Hvala ti, Ivane! Ovome mome Marku nitko ugoditi ne može.
Na koncu su se sjetili da s njima za večerom sjede i Jerko i Sanja i njihova
kći Nada.
— Što ti, Jerko, kažeš? — upitao ga dundo Marko?
— Na što mislite? — zbunio se Jerko.
— Na večeru. Kakva ti je večera bila?
— Meni odlična — Jerko oblizao prste jer mu je još malo pečene ribe na
tanjuru bilo.— Ja bih ovako svaku večer.
— I ja — javio se i Maroje.
— Nema problema — rekao mu otac. — Opet sutra dovečer kod nas
doma ribu pečeš. I svi ste pozvani.
— Bravo! — zapljeskali mu svi.
— Mama — konačno progovorila i mala Nadica. — Napapala sam se. —
Hoćeš me sada malo do mora odvesti?
— Ne možemo sada, dušo. Kasno je, a sutra, sutra ćemo...
— Dvorac od pijeska graditi, Nado — rekao joj Maroje.
— Jeee! — razveselila se mala Nada. — Samo vi i ja, je li tako?
67
— Samo mene u društvo primite — rekla Sanja. — A svi ostali neka

doma stoje.
— Može, mama, može — rekla Nadica i u naručje joj sjela.
— Ali, Nado, sad moramo na spavanje jer sutra rano ustajemo — Sanja
se iza stola podignula i uzele Nadu u naručje. — Laku vam noć želimo!
— I mi ćemo brzo — rekao dundo Marko. — I meni je dan bio dug.
— A cijelo si popodne prespavao — nasmijala mu se njegova Marija.
Sad su svi iza stola ustali jer su znali da, ako ujutro ranije ne ustanu, od
dana neće biti ništa. Jer vrućina će biti jaka.
Na odlasku Maroje Ljubici šapnuo:
— Sutra me sa Sanjom i Nadom na rivici čekaj.
— A što ćemo s Jerkom? Ne možemo ga sama ostaviti.
— Jerku sam već rekao da s nama ide.
— Odlično! Oko sedam?
— Može, može!
— Danas ti je bolje, Maroje?
— Mnogo bolje. A sutra ću biti zdrav kao drijen.
— Laku ti noć želim! Spavaj!
— Hoću, noćas hoću. Osjećam to.
— I ja ću, drago mi je da si dobro.
— I više od toga. Cijelo sam te večer gledao.
— I što si vidio?
— Sutra ću ti sve teći!
68
Maroje sve zna
Sutra ujutro su se razveselili jer more je bilo toplo, a plažica pusta.

— Kao da su mene pitali — nasmiješio se Jerko. — Cijelo ću jutro samo
plivati.
— A ja ću za Nadom sama trčati? — pobunila se Sanja.
— Ma, mala će se i sama zabaviti. Vidiš kako već rukom maše i pokazuje
nam gdje da pristanemo.
— Ja ću odmah morati u more skočiti — i Ljubica progovorila. —
Umirem od vrućine.
Tako, čim su pristali. Ljubica i Jerko zaplivali, na plažici ostala Sanja,
Maroje i Nada koji odmah počeše dvorac od pijeska graditi. Nada je bila
najaktivnija i najveselija. Sanja primijetila da Maroje stalno pogledava u smjeru
kamo je Ljubica otplivala pa mu reče:
— Ne boj se, ona cijeli dan plivati može.
— Toga se i bojim, Sanja. Mislio sam i jutros malo s njom porazgovarati.
— Poslala ti je e-mail?— šapnula je Sanja.
— Koji e-mail? O čemu govoriš?
— Duga je to priča, Maroje. I ne znam smijem li ti je ispričati.
— Ima veze sa mnom i s Ljubicom?
— Ima, ima... I s Hansom...
— Hansom? — jedva je progovorio Maroje.
— Cijelo sam jučerašnje popodne s Ljubicom o tome razgovarala. Jer me
zamolila da pročitam Hansov e-mail. I nije joj lako, zato je i otplivala. Pogledaj!
kilometar od obale.
— Sad ću do nje, Sanja. Bojim se da joj se što ne dogodi.
— Nemoj, Maroje! Pusti je neka pliva. To bi je moglo opustiti, barem
nakratko.
— Što taj Hans hoće?
— Znaš cijelu priču?
— Znam. Hans ju je bez riječi napustio i sada...
— I sada bi natrag k Ljubici. Mail je dirljiv, znaš, Ljubica ne zna što će sa
sobom.
69
— To ti je rekla? — uzdahnuo Maroje.

— Maroje, nije baš tako...
— Što je rekla?
— Rekla je... Rekla je, zapravo ja sam joj predložila da mu ne odgovara.
Tako bi najlakše shvatio da je njihova ljubav mrtva.
— Je li to istina?
— Što?
— Da Ljubica više ne misli na nj.
— Nije mi rekla, ali znam da je tako. Jesi vidio kako te sinoć gledala?
— Jesam. I bio sam najsretniji čovjek na svijetu. A što ću sad?
— Maroje, bolje da znaš. Ljubica ionako to od tebe ne bi mogla sakriti.
A rekla mi da ne može, da nema snage s tobom o tome razgovarati. Zato sam ti
ja sve tekla. Da znaš kako joj je, da je razumiješ...
— Razumijem, razumijem...
— I ne smiješ joj reći o čemu smo razgovarali!
— Naravno! A vjerujem da će mi i ona, kad dođe vrijeme, sve sama reći.
— Hoće, sigurno hoće. I...— Sanja stala.
— Što si još htjela reći?
— Htjela sam ti reći da je čuvaš, paziš, da joj pomogneš jer doživljava
teške trenutke. I, Maroje, ako budete zajedno, a vjerujem da hoćete, nikad je
ne napuštaj. Jer se stare slike i sjećanja vraćaju i to u trenucima kad smo
najslabiji. Takvi smo mi ljudi.
— Bravo, Sanja! Dala si mi ideju!
— Koju ideju, Maroje?
— Danas je petak, do sutra popodne ne mogu ti ništa reći!
— O čemu se radi?
— O nenapuštanju voljene osobe.
— S broda ćeš se iskrcati?
— Skoro si pogodila. Sada ti još ništa zasigurno ne mogu reći, ali do
nedjelje uvečer kad vi krećete natrag u Dubrovnik, sve ću znati.
— Maroje, bojim se da sam pogriješila.
— Što si pogriješila?
— Ništa ti nisam smjela reći.
70
— Sanja, ti si me spasila! Ti si mi rekla kako me Ljubica voli jer je ona to

tebi priznala. Meni još ništa tako konkretno nije rekla...
— Zbog Hansa, Maroje. Bojala se da će ti smetati ako ti cijelu istinu kaže.
Znaš da su skoro godinu dana i živjeli zajedno.
— Da su i sto godina živjeli zajedno, ne bi mi smetalo. I još nešto...
— Što?
— Ako ti Ljubica opet bude napominjala Hansa, reci joj da mu se ne
javlja.
— Zašto? I Hans je ljudsko biće.
— Naravno, ali neka mu se ne javlja. Još. Imam ideju!
— Vjerujem ti i znam da ćeš učiniti sve da ga ne povrijedite, i da Ljubica
i ti budete sretni.
— Sad bih trebao natrag kući.
— Tek je devet sati. Rekli smo mojima doma da nećemo natrag prije
podne.
— U redu, a gdje je Nada?
— Joj! — jauknula Sanja i po plaži poletjela.
A Maroje za njom. Ma, Nadu su ugledali brzo. Bila je s Ljubicom, Jerkom
i dundom Markom koji su tko zna otkad uz rivu bili. Nada ih vidjela i k njima
pošla.
— Mala! — vikla joj mama. — Što nam se javila nisi?
— Zvala sam te, mama, ali čula me nisi! Ti i dundo Maroje cijelo ste jutro
o nečemu tiho razgovarali pa sam k tati i dundu Marku pošla. Oni iz barke
vidjeli da se sama igram i mahnuli mi da k njima dođem. A onda k nama i teta
Ljubica doplivala.
— Dobro, dobro, dušo — mama joj prišla i zagrlila je.
— A riba? Gdje vam je riba? — upitao ih Maroje.
— Koja riba, mali? — nasmijao mu se dundo Marko.
— Danas nije dan od ribanja. Lijepo sad još jednom u more skočite,
otplivajte jedan krug — rukom im pokazao kamo treba plivati — pa svi lijepo
kući idemo. A ribe i u ledu imamo. Ako vam je do ribe, samo recite. Pekara
imamo — nasmijao se dundo Marko u Maroja gledajući.
Svi su osim njega sad u more skočili. I zaplivali.
71
Maroje i Jerko, prvo jedan pa drugi, Nadu na leđa stavljali, mala se

veselila i mami i teti Ljubici, koje su iza njih ostale, jezik plazila vičući:
— Mi smo brži! Brži smo!
Mama joj mahnula i Ljubici rekla:
— Ubit ćeš me, ali, znaš, sve sam Maroju ispripovjedila.
— Što? O čemu ste govorili?
— O tebi i o ...Zapravo, rekla sam mu da sam pročitala e-mail koji ti je
Hans poslao.
— Sanja, istinu govoriš?
— Tko bi takvo što mogao izmisliti? Ljutiš se na me?
— Ne mogu k sebi doći, čekaj čas... — zamucala Ljubica.
Sanja do nje doplivala i počela:
— Maroje mi je rekao da te voli, da bez tebe ne bi mogao dalje.
— A što je o Hansu rekao?
— Ništa posebno. Rekla sam mu kako ti je bilo teško odgovoriti Hansu
pa si odustala, a Maroje zaključio da to sigurno neće biti jedini Hansov e-mail.
Ali on će sve riješiti.
— Tko će sve riješiti?
— Maroje, naravno, ali prije toga mora s tobom porazgovarati i...
— Je li bio zabrinut?
— Jest, ali ne zbog Hansove poruke. Zabrinut je bio zbog tebe. I rekao
mi da te nikad od sebe ne bi pustio.
— Ha. ha! A pomorac je!
— I ja sam mu to rekla, a on izjavio da ima ideju.
— S broda će se iskrcati?
— I ja sam ga to pitala, on mi se nasmijao i rekao da će do nedjelje sve
riješiti.
— Do ove nedjelje, do preksutra?
— Tako je rekao.
— Tko zna što mu je na pamet palo.
— Svakako ima veze s tobom. Ovaj, s oboje vas. To sam shvatila. I
ponavljam ti — Maroje te beskrajno voli i sve bi za te učinio.
72
— Sanja, nisam ti sve rekla, ali si vjerojatno primijetila — i ja volim

njega. Kako mi se to moglo dogoditi poslije svega što sam s Hansom doživjela,
ne znam...
— Hej, vas dvije! — prekinuo ih Ljubičin otac vičući.. — Vrijeme je da
doma krenemo!
Doplivale su do barke, dundo Marko, Jerko i Maroje im ruke pružili i
pomogli im da se u barku ukrcaju.
— E, ovo se događa kad s ženskima na more idete — nasmijao se dundo
Marko.
A Jerko brzo dopunio:
— Za ženske je doma stati!
Svi su se smijali osim male Nade koja je premala bila da bi otočki humor
razumjela.
73
Večer za pamćenje
Maroje i Ljubica nisu se to popodne vidjeli. Čak ga je Ljubica pokušavala

i nazvati, ali odgovora nije bilo.
— Sigurno je tužan — pomislila je. — Tko ne bi bio tužan poslije Sanjine
priče? A drago mi je da mu je sve rekla. Tko zna koliko bi vremena meni trebalo
da usta otvorim, da o Hansu progovorim. Bolje da zna cijelu istinu. I neka
razmisli. Moram ga pustiti na miru — zaključila je. — I više ga večeras neću
nazivati.
To je bila večer koju je mala Nada uljepšala svima.
Iza večere su zajedno na terasi sjedili, o svemu razgovarali, i Sanja i Jerko
žalili što ne mogu godišnji odmor ljeti uzeti.
— Ali, dobro dođe i dan-dva — rekao im dundo Marko. — Nadam se da
ćete bar još jedan vikend do kraja ljeta doći.
— Nismo baš sigurni. Znate kako to danas ide — rekao mu Jerko. — Ali
ako ikako bude moguće, nastojat ćemo.
— Dok sam i ja ovdje, Jerko — rekla mu Ljubica.
— Jasno, jasno. Što bismo mi bez tebe i bez Maroja? — bubnuo Jerko.
— I ti si, dakle, primijetio? — dundo ga Marko upitao namigujući mu.
Ljubica se iza stola digla, Sanja za njom poletjela, a dundo Marko i Jerko
nastavili...
* **
— Ipak, poslat ću mu poruku — zaključila Ljubica kad se u krevetu našla.
I natipkala:
“Opet sam pročitala tvoju priču iz djetinjstva.”
Maroje joj odgovorio:
— “Nisi mi poslala Hansov e-mail. Jesam ti rekao da ću mu ja odgovoriti".
Ljubica utipkala:
“To ćemo, nadam se, jednoga dana zajedno učiniti.”
Čekala je Marojev odgovor još neko vrijeme, a onda iz kreveta ustala jer
joj je opet svašta na pamet padalo.
Bila je već kasna noć kad je oči sklopila.
74
A sutra ujutro probudio ju je Marojev glas. Pred kućom je ćakulao sa

Sanjom i s tetom Marijom.
Nije razumjela o čemu razgovaraju, ali u jednom je trenutku čula majčin
glas:
— Dostaje više! Idem je iz kreveta izvući!
— Ne treba, mama. Evo silazim!
— Od jutros te ovdje čekam — rekao joj Maroje. — Jesi sinoć pročitala
moju poruku?
Ljubica brzo upalila mobitel i vidjela da joj je Maroje poručio kako će
jutros oko sedam po nju doći jer moraju malo nasamo porazgovarati.
— Evo, tek vidim. Mogli bismo i sad malo prošetati.
— Idemo! — rekao Maroje, ispričao se Sanji i njezinima obećavši da će
se brzo vratiti.
— Hoćemo do onoga našeg kamena? — upitao ju čim su krenuli.
— Može. Baš će nam lijepo biti. Pogledaj more i nebo kako se plave i
kako...
— Jutros ću samo tebe gledati — Maroje ju je zagrlio. — I morao sam
pričekati da se probudiš jer danas ćemo ozbiljno porazgovarati.
— Nemojmo preozbiljno, Maroje! Tek sam se probudila.
— A ja ni oka sklopio nisam. Jer mi na onu zadnju poruku od sinoć nisi
odgovorila. Svašta mi je na pamet padalo.
— Eno našega kamena. Sjednimo — Ljubica ga za ruku povukla.
— Ljubice, dušo, ljubavi moja, odmah ti moram sve reći jer...
— Što se dogodilo? — uspaničila se Ljubica.
— Samo lijepe stvari. Barem ja tako mislim.
— Reci, brzo mi sve reci! — uplašila se Ljubica.
— Ja sam pomorac, znaš?
— Govoriš budalaštine. Pa jasno da znam. A, joj! Moraš uskoro natrag na
brod? Prije isteka odmora? Je li to moguće?
— Nije! — sada se nasmijao Maroje. — Ljubice, znaš da te volim? Jako
te volim.
— Znam, ljubav se vidi i na tvom licu i u tvojim očima. Maroje, nedavno
smo se sreli ovdje i desila nam se ljubav. Takvo što mi ni na kraj pameti nije
bilo kad sam na odmor krenula.
75
— Voliš i ti mene?
— Volim, Maroje. Jesi me zato jutros čekao? Da ti konačno ozbiljno
kažem kako te volim.
— Sve bi za me učinila?
— Joj! Jesi, ne daj Bože, bolestan? — zadrhtala Ljubica i uza nj se privila.
— Nisam. Ne brini se! Sve bi za me učinila? — ponovio Maroje.
— Bih, ljubavi moja. Samo reci što trebaš. Sve bih za te učinila.
— Bojiš se da se opet nešto ne dogodi, da Hansu ne popustim?
— Kojem sad Hansu? — htio ju je upitati Maroje jer je Hansa bio potpuno
zaboravio, a Ljubica nastavila:
— Vjeruj mi, Maroje, ti si mi sve na svijetu.
— Ne mogu bez tebe na brod poći, toliko te volim — ponovio je Maroje.
Ljubica opet htjela nešto reći, a on joj stavio prst na usta:
— Jučer, kad sam shvatio da se bez tebe maknuti ne mogu, cijelo sam
popodne na internetu i telefonu bio. I sve sam riješio. Idemo zajedno na brod
raditi.
— O čemu govoriš, Maroje?
— Ja sam na kruzeru, to znaš. A na kruzerima, ovisi koliko putnika ima,
uvijek je jedan ili više liječnika. Ti si dobila posao liječnika na kruzeru.
Ljubica se rasplakala.
— Ljubavi — šaptao joj Maroje — nitko nas rastaviti neće. A ovaj posao
na kruzeru ne mora nam cijeli život trajati. Kad ti kažeš da je dosta, iskrcavamo
se.
— Ali, Maroje, morala bih riješiti sve s bolnicom u kojoj radim u
Njemačkoj.
— Znam. To ćemo popodne učiniti.
— Ako mi more bude škodilo?
— Ne boj se! Nije kruzer barčica. Svatko tko plovi, kaže da se na brodu
lijepo osjeća.
— Da pokušam?
— Znam da ćeš uspjeti. A, što je najvažnije, bit ćemo cijelo vrijeme
zajedno.
— Kako ćemo to svojima reći? Moji će biti tužni jer su već naviknuli zimi
k meni dolaziti.
76
— To je, Ljubica! — nasmijao se Maroje. — Ako budu osamljeni, lijepo

ćemo i njih na brod ukrcati.
— Možeš misliti kako bi to bilo. Moj bi se stari odmah angažirao,
svakome mane našao, svima rekao kako ne zna ništa o moru.
— Sad mi je nešto na pamet palo...
— Što?
— Ne mogu ti sada reći. Jer još nije vrijeme.
— Ma, reci mi, molim te!
— Tri bračna putovanja.
— Ne razumijem.
— Razumjet ćeš kad dođe vrijeme. Sad bismo morali pomalo natrag.
Tako su krenuli.
Sad su svi pred kućom bili, a iz kuhinje je mirisala dalmatinska menestra.
— Oh! — uzdahnuo Maroje. — Sad bih najradije s vama na ručku ostao.
— Sjedi, Maroje, sjedi! — dundo mu Marko stolac donio.
— Ostat ću s vama, ali samo pod jednim uvjetom — rekao mu Maroje za
stol sjedajući.
— Još i uvjete postavljaš?
— Svi večeras k nama dolazite!
* **
Ljubica je uspjela samo Sanji ukratko ispričati što se ujutro događalo,
Sanja ju je ljubila brišući suze radosnice.
A onda joj rekla: — Sad Maroja nazovi! Moram trenutak i s njim
porazgovarati.
— O čemu, Sanja?
— Nazovi ga!
Kad se Maroje javio, Sanja uzela mobiteli i od svih se udaljila. Njihov je
razgovor potrajao, a kad je vidjela da joj se Ljubica približava, pružila joj
mobitel i rekla:
— Evo ti sad Ljubice, Maroje. Dogovorite se!
Maroje joj je ukratko prepričao svoj i Sanjin razgovor.
77
— Sanja misli, rekao joj je, da bismo nas dvoje zajedno trebali Hansu
napisati e-mail u kojem ćemo mu objasniti da je njegova i tvoja ljubav čista
prošlost. Također mu trebamo napisati da se u Njemačku nećeš vraćati, da smo
zajedno sretni.
— Ima Sanja pravo — složila se Ljubica. — Nikad ne znamo gdje i kako
bismo se mogli sresti. I na kraju — neka zna istinu.
— I ja se slažem. To ćemo danas popodne.
— A sve si nas na večeru pozvao? Ne možeš sve danas riješiti.
— Ne brini se. Doći ću do tebe oko pet, brzo ćemo mail napisati.
Tako su i učinili.
“Hans, pročitali smo tvoj e-mail. Žao nam je što nisi sretan, ali ne
možemo ti pomoći. Maroje i ja smo sretno zaljubljen par, uskoro ćemo se i
vjenčati. A ja se u Njemačku ne vraćam.
Ljubica i Maroje.”
— Baš mi je drago što smo ovo učinili — rekao Maroje Ljubici.

— I meni. Želim da i on sretan bude.
I prije nego su zatvorili internet, Hans im je odgovorio:
“Nisam očekivao čudo, ali morao sam. pokušati. Drago mi je da ste se

javili, svaku vam sreću želim”.
— Jee! — razveselila se Ljubica. — To smo riješili!

— E, Ljubice, nisam ti rekao...
— Rekao si mi da me voliš, više mi ništa ne treba.
Maroje ju je poljubio pa objasnio:
— Neke se stvari moraju reći. A ovo je iznenađenje. Ni moji još ne znaju
što im se sprema.
— Koliko ću sada čekati?
— Večera, znaš, nije kod mene doma.
— Nego gdje?
— Idemo u restoran na rivu.
78
— Bravo, Maroje! Ni ja svojima ništa neću govoriti.

— Znaju li tvoji išta o nama?
— Samo Sanja. Nisam danas mogla o tome s njima razgovarati.
— Bit će ovo večer za pamćenje.
* **
Brzo je došla večer, a kad je teta Marija ugledala Ljubicu, začuđeno ju
upitala:
— Što si se tako sredila?
— Ma, obukla sam što mi se prvo pod rukom našlo.
Svi su se složili, jer večer je zaista bila lijepa, da preko rive prođu.
— I bolje ovako — rekao dundo Marko. — Ne osjećam miris pečenja,
sigurno Maroje još nekuda luta, večeras ćemo se na čekati.
— Nećete, dundo Marko — iznenada ga zaustavio Maroje i rukom mu
pokazao stol za kojim su njegovi roditelji već sjedili.
— Što tu činite? — upitao ih Marko.
— Čekamo vas — rekao im Marojev otac. — Večeras nas Maroje časti.
— Bravo, Maroje! — čulo se.
— Lako tebi kad imaš sina pomorca — nasmijao se dundo Marko i
konobarici rekao da mu odmah nalije čašu domaće višnjevače.
— Još malo, Marko, pa ćeš i ti imati kćer koja po mora plovi — iskoristio
priliku Marojev otac jer, Maroje im je ipak rekao što će se večeras dogoditi.
— Daj, ne budali, Ivane! Koliko si čašica već iskapio?
— Nijednu, sad smo došli. Hajde, mala, i meni jednu — mahnuo
konobarici.
Kad je višnjevača bila servirana, Ivan i Marko podigli čašice, kucnuli se i
nazdravili.
— Hoćemo prvo večerati ili da odmah kažemo zašto smo svi večeras
ovdje? — Maroje se na noge podigao i upitao Ljubicu.
Ona samo sagnula glavu, rakom Maroju dala znak da sjedne.
— Nemamo što čekati — sad se na noge podigao i dundo Ivan, Marojev
otac.— Hajde, Maroje, svima nam lijepo reci zašto večeras nisi ribu za večera
doma ispekao.
79
— Ovaj... — zamucao Maroje. — Ovdje smo da proslavimo i da, da vam

svima kažemo kako se Ljubica i ja volimo...
— Bravo! Baš lijepo! Nego što! Sretno vam bilo! Svima sretno bilo! —
takvi su se povici i čestitke čuli i iza njihova stola, ali i iza svih stolova uokolo
gdje su sjedili domaći ljudi.
— Hvala, od srca hvala svima — rekao im Maroje, pozvao konobaricu i
svima koji su uokolo sjedili, naručio piće po izbora.
— A, Ljubice moja — sad progovorila Marojeva mati — prsten ti nije
kupio, pa sam ti ja, ja sam ti htjela donijeti jedan svoj, ali nije mi dopustio.
Rekao da sutra i on i ti i Sanja i njezini u Dubrovnik idete pa ćeš ti sama izabrati
prsten. Neugodno mi je, ali tako je, eto, odlučio.
— Ma, kakve veze sad ima prsten? — nasmijao se Jerko. — Moja je Sanja
svoj zaručnički prsten na ruci imala samo tjedan dana.
— Kad su vam zaruke bile u jednu nedjelju, a vjenčanje odmah u sljedeću
— konačno i Ljubica progovorila.
— Vjenčanje? Dobro si spomenula vjenčanje! — rekao Marojev otac. —
Kad će vjenčanje?
— Tata, o vjenčanju još nismo razgovarali. Nismo imali vremena, ali,
evo, sad mi je na pamet palo. Najbolje bi bilo kad se s broda vratimo, a to bi
bilo sredinom prosinca.
— Usred zime, sinko? Kako ćemo se za vjenčanje spremiti? — upitala ga
mama.
— Ništa vi spremati nećete! Sve ćemo isplanirati, Sanja i Jerko naći će
nam najbolji hotel u Dubrovniku koji je u to doba otvoren i sve će biti
jednostavno. Slažeš li se, Ljubice?
— Slažem. Tako je najbolje.
— Već znam koji ćemo hotel odabrati — rekao i Jerko.— Tamo su
vjenčanja česta i svi uvijek budu zadovoljni.
— Meni nešto nije jasno, Maroje — tiho progovorila i Ljubičina mama.
— Što vam nije jasno, teta Marija? Samo pitajte. .
— Možda sam pogrešno čula ili razumjela nisam, ne znam. Ali jesi
maloprije rekao da bi najbolje bilo vjenčanje ostaviti za sredinu prosinca kad
se s broda vratite...
— Istina, teta Marija. Istina je da ste jedino vi shvatili... Ljubice, hoćeš li
im ti ili ja objasniti?
80
— Bolje ti, Maroje!

Maroje skupio hrabrost pa počeo:
— Volimo se jako i iskreno, želimo biti zajedno, a to se ne može ako sam
ja na brodu, a Ljubica u Njemačkoj. Zato smo odlučili da i Ljubica na brod sa
mnom ide. Na kruzerima i liječnici rade...
Ljubičina mama počela suze brisati, i otac joj zamukao, Ivanovi roditelji
se pogledali, onda mu otac progovorio:
— Mislim, da ste dobro učinili.
— Ali, Ivane, kako ćemo nas dvoje starih cijelu zimu ovdje sami
preživjeti? — upitala teta Marija.
— Marija, nisi razumjela! — rekao joj Ivan.
— Djeca će češće s nama biti. S mora se vraćaju početkom prosinca, onda
je vjenčanje, s nama ostaju do sredine veljače, onda opet tri mjeseca idu, pa se
vraćaju... Razumiješ?
— Ah, razumijem. Bila sam se nekako uplašila, znaš što je brod?
— Brod je siguran. I naši mladi bit će dulje s nama, shvaćaš?
— Sad sam shvatila, Ivane. Neka idu i neka budu zajedno, to je
najvažnije. A kad ih ne bude, mi stari ćemo se češće družiti i baš će nam dobro
biti.
— Bravo, stara moja! — sad dundo Marko podigao čašu. — Koliko vidim,
svi smo sretni i zadovoljni i nadam se da će tako uvijek biti.
— A ja i Sanja javljamo se za vjenčanog kuma i kumu. Može? — upitao
ih Jerko.
— To smo se Ljubica i ja već dogovorile, Jerko — nasmijala mu se Sanja.
— E, mali, još ćeš svašta morati naučiti — dundo Ivan podigao čašu. —
Žene su žene, znaš?
— Meni nešto fali — sad progovorila i Sanja.
— Što? — zabrinula se Ljubica.
— Večera.
Svi na sat pogledali, počeli se smijati i ponovo pozvali konobaricu.
— Što je s našom večerom? — upitao ju je Maroje.
— Vaše smo pečenje već triput gostima servirali. Vidjeli smo da vam se
ne žuri pa...
81
— Hajde, sad je vrijeme! Čim prvo meso bude pečeno, donesite nam ga
— rekli joj dundo Ivan i dundo Marko zajedno.
— I mladosti, večeras nas dvojica večeru plaćamo!
* **
U restoranu su ostali dok je bio otvoren, onda na rivu sjeli, pripovijedali
o svemu i svačemu, smijali se dok zora nije zarudjela.
— Sreća što mi je Nada u naručju zaspala — rekla Sanja Jerku. — Sad
pazi da je ne probudiš dok je budeš do kuće nosio.
— Jesmo ludi! Mogli smo lijepo autom doći — rekla Ljubičina mama.
— Pričekajte trenutak! Sad ću po auto poći da do kuće ne idete pješice
— Maroje je prvi ustao i po auto krenuo.
— Ali, morat ćeš dvaput voziti — nasmijao Marko.
— Mogu i više, nije problem.
Ljubica krenula pješice, Maroje svih nagurao u auto i pred kuću iskrcao.
Onda se brzo po Ljubicu vratio.
— Kako si? — upitao ju čim je do njega sjela.
— Nisam mogla zamisliti da će nam ovako lijepo večeras biti. Najviše
sam se brinula da moji starci ne budu nesretni.
— Nisu starci ludi. Znaju da zaljubljeni moraju zajedno biti jer tako
ljubav raste, rađa sreću...
— Volim te, Maroje. I na Mjesec bih bez straha s tobom pošla.
— I ja s tobom. Volim i ja tebe, od djetinjstva te volim.
— Spremila sam onaj list na kojem je tvoja priča. Čuvam ga i često
pročitam ponovo.
— A ja priču napamet znam. I napisat ću još koju.
— E, to bismo mogli zajedno.
— Svanulo je, Maroje. Tko se prvi probudi, neka nazove. Mogli bismo se
još malo okupati prije puta u Grad.
— Hoćemo. I, molim te, napomeni mi da zahvalim Sanji. Ona nas je
spasila — rekao Maroje i kući krenuo.
82

J. H. Helenica - Ljubav Sve Može Promijeniti PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

J. H. Helenica - Ljubav Sve Može Promijeniti PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

— Kaže se da je ljeto vrijeme za ljubav — pomislila je Ljubica šećući

Počela se smijati, ali shvatila je da se dundo Ivan, dobar poznanik njezine

— Kamo ćeš? — upitao je muž.

Bili su sretan par

Hans je prije više od godine dana preko noći nestao.

neugodno, možda se bojao da ću ga pokušati zadržati, a to bih sigurno bila

— E, moj Marko, tko bi ovoj današnjoj djeci ugodio. I onaj je moj na

U ljubav moraš vjerovati

— Baš bi bilo lijepo da i Maroja sretnem dok sam ovdje — pomislila

— A što ćeš s Jerkom? — upitala je Ljubica.

— Hajde, trči da ne zakasniš na brod. Sutra ću ti sve ovo poslati. I ne

— Dobro, do sutra ćemo izdržati — mama se čak i nasmijala. — Drago

To su bila sretna vremena

— Jutros ću na drugu stranu uvale, tamo je pješčana plaža na kojoj smo

— Ja sam, ja — nasmijao se Maroje i put nje krenuo.— Jučer me

— Sve će biti u redu! Ja sam liječnica, ha, ha! Pronaći ću kakav

Uskoro su uz rivu stali pa je razgovor završio. Ljubica na rivicu iskočila,

— Ti misliš da smo se napili? Ludačo! Još jednom dvije čiste čašice

— Neka se naše gospođe dogovore — nasmijao se Ivan. — Nama sve

Na mom si licu pročitao istinu

Kao što je i bilo dogovoreno, Maroje i Ljubica sutra su krenuli na kupanje

— Razumjela si me, Ljubice, a to je najvažnije. Sad u more idemo, a onda

— Večeras ti je glas vedar i miran. Je li se što lijepo dogodilo?

Zaželi želju kad zvijezda pada

Otac je Ljubicu ujutro rano probudio.

— Ludi ste! Od mene se skrivate! Nisam slijepa!

— Maroje, ako još jednom spomeneš posao, vraćam se kući — Ljubica

— Živio! — čulo se.

— Jezik pregrizla, stara — muž povikao na nju.

Kad odrastemo, sve ću joj reći

— Nećemo daleko. Najviše bih volio opet do onoga glatkog kamena.

— Nisi pogriješila. Trebat će ti i mira i vremena da ovo pogledaš. Ja sad

A tekst pisan olovkom pa je morala prozor otvoriti da bi ga pročitati

— Ma dječje su simpatije kratkog vijeka — konačno je k sebi došla. —

— Još bi mi samo trebalo i zimi morem ploviti. Dosta mi je i ljetnih

Misliš da sam slijep

Krenuli su neosvijetljenim putem. Ljubica je šutjela, Maroje morao

— Nemoj, Maroje... Nemoj... — jedva prošapta Ljubica.

Cijelu je noć Ljubica bila budna. Tko bi na njezinu mjestu i zaspati

— Sve ću učiniti da sutra na otok dođemo. Ako ne nađem zamjenu,

— Neću temperaturu sad mjeriti. Dobro sam. Idemo odmah van. A ti

— Nemam. Sama sam...

— Nisam još! I reći ću mami da nam po još jednu šalicu donese.

— Ako mi ne možeš reći, možeš mi napisati. To je lakše. Napiši mi što te

Sanja se javila Ljubici istu večer, ali malo kasnije.

— Bolje. Baš sam čekao da me nazoveš. Imaš li vremena?

Najbliže si mi kad sam bolestan

Sanja, Jerko i njihova kći Nada uskoro su pred kućom bili.

— Nekako su znali da izmišljaš, da nemaš snage doći.

— Joj! — jauknula teta Marija. — Aja još nisam rižu skuhala.

— Samo mene u društvo primite — rekla Sanja. — A svi ostali neka

Maroje sve zna

Sutra ujutro su se razveselili jer more je bilo toplo, a plažica pusta.

— To ti je rekla? — uzdahnuo Maroje.

— Sanja, ti si me spasila! Ti si mi rekla kako me Ljubica voli jer je ona to

Maroje i Jerko, prvo jedan pa drugi, Nadu na leđa stavljali, mala se

— Sanja, nisam ti sve rekla, ali si vjerojatno primijetila — i ja volim

Maroje i Ljubica nisu se to popodne vidjeli. Čak ga je Ljubica pokušavala

A sutra ujutro probudio ju je Marojev glas. Pred kućom je ćakulao sa

— To je, Ljubica! — nasmijao se Maroje. — Ako budu osamljeni, lijepo

— Baš mi je drago što smo ovo učinili — rekao Maroje Ljubici.

“Nisam očekivao čudo, ali morao sam. pokušati. Drago mi je da ste se