Ljiljana Matković - Miris Adventa PDF

Book as passion & BalkanDownload
1
Susret ili sudbina
Skijaška sezona privukla je mnoštvo turista u Austriju. Sjedeći na mjestu

suvozača, Danijela je znatiželjno gledala kolone automobila na autocesti.
— Misliš li da bih mogla naučiti skijati iako ću uskoro navršiti trideset?
— upita Danijela.
— Naravno — odgovori Nikola ne skidajući pogled s ceste. — U školi
skijanja svladala bi osnove za jedan dan, ali gužva koju vidiš na cesti, ne stvara
se samo zbog skijaške sezone. Beč oduvijek privlači mnoštvo turista tijekom
adventa. Ni mi nećemo skijati, ali ćemo uživati u uličnim sajmovima,
savijačama od jabuka i nadaleko poznatim čokoladnim tortama.
— I dočekat ćemo Novu godinu uz zvona katedrale Svetog Stjepana.
— Pummerin — odgovori Nikola. — To je pravilan naziv za zvona
najpoznatije i zbog živopisnih boja krova nadaleko prepoznatljive crkve. Mogli
smo koristiti paket aranžman, ali ne volim autobusni prijevoz. Agencija je
dopustila polovično korištenje programa, a hotel je na dobrom mjestu —
govorio je dok se ona radovala iščekujući dolazak u Beč poput učenice na
maturalnom putovanju.
Nakon povratka iz Beča, nadala se najvažnijem pozivu u životu. Iz tvrtke
u kojoj se natjecala za zaposlenje, javili su joj da je ušla u uži izbor i da će do
kraja siječnja dobiti termin za prvi krug razgovora. Iako je povremeno
prevodila knjige i skromno preživljavala u vlastitom stanu koji su joj kupili
roditelji, posao bi bio nagrada za visoke ocjene na fakultetu i garancija za bolji
život. Odlučila je od skromne ušteđevine kupiti nešto za odjenuti u Beču,
uvjerena da će se tako osjećati sigurnije za vrijeme razgovora. Osim toga,
provest će tri dana sama s Nikolom, daleko od pogleda prijateljica koje su je
uvjeravale da se vjetar i Nikola ne mogu vezati. Glupost, zaključi Danijela i
poljubi Nikolu u obraz kad je uključio desni žmigavac i skrenuo prema
odmorištu uz autocestu.
— Hoćemo li nešto prigristi? — upita je on parkirajući automobil ispred
benzinske crpke?
— Mogli bismo. Volim odmorišta i miris kave. Ne razumijem ljude koji
su nervozni uoči putovanja.
2
— U pravu si — odgovori on propuštajući je u restoran. — Nadam se da

će mi posao napokon krenuti pa ćemo češće provoditi vikende na zanimljivim
mjestima.
— Hoće — ohrabri ga Danijela, uvjerena da upornost i predanost mora
dovesti svaku osobu do cilja. Usputne poteškoće i prepreke tek su ispit kako bi
se sudbina dok ne umiješa svoje prste uvjerila da su naše želje prave.
Nikola je osnovao tamburaški sastav prije dvije godine. Svakodnevno su
se sastajali i vježbali, ali poslovnih ponuda bilo je malo, tek poneka djevojačka
večer ili svatovska zabava.
Austrijsko pecivo s cimetom bilo je ukusno. Nastavili su putovanje i
ubrzo se našli u šarenilu i gužvi na cestama Beča. Nikola se odlično snalazio u
nepoznatom gradu i ona mu zaplješće kad je pronašao slobodno parkirno
mjesto.
— Pješačit ćemo do centra, a onda uživati u slasticama i kavi. U hotel
možemo ući tek za dva sata — zagrli je Nikola i poljubi. — Katedralu Svetog
Stjepana obići ćemo sutra.
Danijela izađe iz automobila i ispruži ruku kako bi se uvjerila da je doista
počeo padati snijeg.
— Divno! Doživjet ćemo pravu čaroliju još danas. Zar ne primjećuješ da
je počeo padati snijeg?
Nikola zaključa automobil, zagrli je i poljubi.
Dok se izvlačila iz njegova zagrljaja, on pokuša staviti ključeve
automobila u džep jakne, a u sljedećem trenutku začuje se zveket.
Nikola začuđeno pogleda u svoj dlan, pa na tlo.
— Nemoguće! — poviče uzrujano saginjući se prema tlu, bespomoćno
gledajući kroz rešetke odvodnog kanala. Prateći njegov pogled Danijela
mobitelom osvijetli tlo i na dnu otvora ugleda svjetlucavi privjesak koji je
nesumnjivo pripadao ključevima automobila.
— Nemaš rezervne ključeve? — upita ga zbunjeno i tek sada joj dopre
do svijesti ozbiljnost situacije. — Sve što je potrebno za prijavu u hotel,
zaključano je — nastavi pokazujući automobil. — Možda bismo trebali nazvati
nekoga.
3
— O, da! — odgovori on ljutito. — Takvu glupost samo ja mogu

napraviti, a što upropasti jedna budala, ne može ispraviti tisuću pametnih.
Ključevi su na dnu kanalizacijskog otvora — govorio je nervozno hodajući
pokraj automobila.
S druge strane ulice zastane djevojka. Bijeli kaput i šal isticali su njezin
besprijekoran ten i tamne oči koje su ih znatiželjno promatrale.
— Razumijemo li se? — upita ih kroz šarmantan osmijeh.
— Da, da — prihvati Danijela razgovor. — Prvi put smo u Beču i
dogodila nam se neobična nezgoda. Bespomoćni smo.
Djevojka prijeđe usku cestu, priđe i pogleda prema kanalizacijskom
otvoru.
— I meni se čini da je problem — odgovori i pruži ruku. — Ja sam
Milena. U Beču živim dvadeset godina. Vi ste sigurno došli na sajam.
— Da — odgovori Nikola — ali umjesto sajma i bezbrižnog dočeka Nove
godine, svojom nepažnjom napravio sam cirkus. Glazbenik sam i ne znam što
učiniti u situaciji poput ove.
— Glazbenik? — osmjehne se Milena.
— Da — odgovori Danijela.
— Onda vam moram pomoći. Volim glazbenike, a stanujem u zgradi
preko puta. Pođite sa mnom pa ću vidjeti mogu li išta učiniti, iako sam danas
posebno umorna jer je bilo izuzetno mnogo posla u bolnici.
Ušli su u lijepo namješteno predsoblje iz kojega se vidjela kuhinja.
Milena odloži torbicu i pokaže im rukom na vješalicu.
— Raskomotite se. Snijeg sve jače pada i ako ovako nastavi, ujutro bismo
mogli biti zameteni.
Nikola i Danijela sjednu za stol u ukusno namještenoj blagovaonici koja
se nastavljala na kuhinju. Milena otvori druga vrata u predsoblju i iz sobe izađe
plavokosi dječak. Milena ga zagrli i predstavi:
— Ovo je moj sin. Ponekad ne čuje moj dolazak jer su mu slušalice cijeli
dan na ušima.
Dječak ih pozdravi, a Milena im ponudi kavu.
4
— Nazvat ću njegova oca. Nismo više u braku, ali smo dobri prijatelji.
On uvijek ima neka skrivena rješenja za nepredviđene situacije. Glazbenik je i
on.
— A tako — nasmije se Danijela. — Ipak je u pitanju ljubav...
— Ne. Između nas nema više ljubavi — osmjehne se Milena. — Moj bivši
muž je u sretnom braku, ali zajedno brinemo o sinu.
— Prelijep je — odgovori Danijela.
Dječak sjedne pokraj njih, a Nikola ga upita kakvu igricu igra. Dok je
Nikola slušao sve o igrici, Milena otipka broj na mobitelu.
— Znači, naspavao si se — osmjehne se i napravi grimasu kao da je onaj
s druge strane vidi. — Slušaj! Slučajno sam ispred zgrade upoznala dvoje mladih
ljudi koji imaju neobičan problem. Došli su uživati u Beču, a sentimentalna
sam jer sam se istog trenutka sjetila svog prvog dolaska ovamo. Nije bilo lako u
tuđoj zemlji, zato bih rado pomogla ljudima koji su nespretno izgubili ključ
automobila.
— Imamo sreću — govorila je prekidajući , vezu. — Upravo se probudio
jer je svirao cijelu noć, ali doći će i pokušati pomoći. Sviraš li ti negdje, Nikola?
— Ponekad. Nemam stalan angažman.
Komentirajući kako su davno zbog posla odlučiti preseliti u Beč, Milena
pristavi kavu i iznese kekse na stol. Začuje se zvono s ulaznih vrata i Danijela
se začudi:
— Zar tako blizu stanujete?
— A, ne. To je moja Eva — odgovori Milena hodajući prema predsoblju.
— Upoznale smo se još dok smo zajedno radile sezonski posao na otoku Krku.
Ja sam odselila u Beč, a ona je ostala i napredovala do voditeljice hotela.
Godinama ljetujem u njezinoj kući, a ona zimi uživa u Beču.
U predsoblje uđe simpatična žena u kasnim tridesetim, skine kaput i
nasmije se:
— Imamo goste!
Milena joj objasni o čemu se radi, upozna ih, ali ubrzo se ponovno oglasi
zvono i dječak potrči zgodnom muškarcu u naručje:
— Tata!
5
Misteriozni nestanak
Ležeći u krevetu hotelske sobe Nikola i Danijela razgovarali su o

jučerašnjem danu.
— Bilo bi divno kada bih uspio dobiti posao ovdje. Dječak me oduševio,
a njegov otac mogao bi pomoći.
— Njegova majka te oduševila, ali i mene je — nasmije se Danijela. —
Milena je zgodna žena i na prvi pogled mi se činilo da je mlada djevojka. Njoj
možemo zahvaliti što smo riješili problem. Znam da ti je njezin bivši muž
obećao pomoći u vezi s poslom, ali bilo bi to previše. Idemo na doručak —
odgovori i prva iskoči iz kreveta.
Među posljednjima su ušli u salu za doručak koji se služio do deset.
Danijela pogleda kroz staklo i oduševljeno pokaže na ulicu:
— Prava zimska idila. Kao da smo čarobnim štapićem naručili snijeg.
Nikola mrzovoljno odloži šalicu s kavom na stol.
— Ne veseli me. Zabrinut sam zbog povratka. Uvjeti na cesti mogli bi
nas iznenaditi.
— Ceste će biti čiste. Danas je posljednji dan ove godine i ne bi se trebao
uzrujavati. Dok si išao po kavu, upoznala sam ljude iz grupe koja je stigla na
doček Nove godine s istom agencijom s kojom si ti dogovorio hotel. Vodič je
dopustio da im se pridružimo u obilasku. Slažeš li se?
Nikola prihvati prijedlog zamišljeno gledajući kroz veliki stakleni izlog
na ulicu. Iz razmišljanja ga trgne glas nepoznatog mladića:
— Ako nam se želite pridružiti, krećemo s parkirališta iza hotela za
nekoliko minuta. Upoznao sam samo Danijelu — govorio je mladić pružajući
ruku prema Nikoli. — Ja sam Marko i pratitelj sam grupe.
Nikola mu zahvali i čim se Marko udaljio, okrene se prema Danijeli:
— Što glumi ovaj čovjek? Za uzvrat očekuje da ubuduće koristimo
kompletne usluge njegove agencije.
6
— Moguće — odgovori Danijela. — Mislim da je on vlasnik agencije.

Tako mi je rekla poznanica Dubravka. Ovdje je u sličnom aranžmanu kao i mi.
Poznajem je preko njezine kćeri, ali nevjerojatni su ti slučajni susreti.
— Da — odgovori Nikola prateći Danijelu do parkirališta.
Iz grupe ispred autobusa izdvoji se simpatična plavuša u društvu s
visokim, korpulentnim muškarcem i priđe Danijeli.
— Baš mi je drago što ćete se poput nas pridružiti grupi — nasmiješi se
pružajući ruku Nikoli. — Ja sam Dubravka — okrene se prema Danijeli i
pokaže na muškarca pokraj sebe — a ovo je Vinko.
— Dubravkina kći rekla mi je mnogo lijepih stvari o vama — nasmiješi
se Danijela korpulentnom Vinku. — Ovo je Nikola.
Vinko i Nikola slože se da obojica ne vole koristiti autobusni prijevoz, a
Marko pozove sve putnike da zauzmu mjesta u autobusu. Dok su Nikola i
Vinko tiho raspravljali o izgubljenim ključevima, Dubravka i Danijela slušale
su Marka koji je govorio o povijesti Beča.
Poslije obilaska Opere, Gradske vijećnice, Parlamenta i Trga Marije
Terezije, stigli su do katedrale Svetog Stjepana. Nikola predloži Danijeli da
razgleda crkvu bez njega.
— Pričekat ću te ispred ulaza.
Ona ga poljubi u obraz i uđe za ostalima u crkvu.
Marko prepusti riječ lokalnom vodiču i priđe Danijeli.
— Vidim da dobro razumiješ njemački. Čime se baviš?
— U potrazi sam za poslom — odgovori ona diveći se svodovima crkve.
— Diplomirala sam jezike, ali već nekoliko godina tražim posao. Napokon sam
ušla u uži krug.
— A gdje to? — upita Marko znatiželjno.
— Mala izdavačka kuća.
— O, da — pogleda je on iznenađeno. — Možda bih ti mogao pomoći
svojom preporukom. Možemo li razmijeniti brojeve telefona?
— Možemo, ali više se ne oslanjam na preporuke.
7
Nakon izlaska iz crkve Danijela se osvrne, ali nije vidjela Nikolu. Zamoli
Marka da pričeka s polaskom autobusa i pokuša nekoliko puta nazvati, ali veza
je bila nedostupna.
— Razgled dvorca je dogovoren i moramo biti točni.
Danijela ponovno pokuša nazvati, ali uzalud.
Dubravka i Vinko uvjere je da će s Nikolom biti sve u redu i da ne smije
propustiti razgledavanje dvorca.
— Ne želim te ostaviti ovdje — bila je uporna Dubravka. — Nikola ti
sigurno kupuje dar i želi te iznenaditi. Idemo!
Dubravkine riječi ohrabre je i ona uđe u autobus.
Gužva na sajmu pokraj dvorca, radosni povici i šarenilo sitnica na
štandovima vrati Danijeli dobro raspoloženje. Diveći se Dubravki i Vinku koji
su se zabavljali poput djece, pozornost joj privuče crvena, neobično sjajna
kuglica. Prodavač za štandom primijeti njezin pogled, uzme kuglicu, podigne
je, otvori i doda Danijeli. Ona je zatvori, otvori i ponovno se zagleda u nju.
Zanimljivo! Nikada ne bih pomislila da se ukrasna kuglica može otvoriti,
zaključi gledajući je sa svih strana. Trgovac izgovori cijenu, a ona se zamisli.
Praveći se da ne razumije što joj govori, pokuša spustiti cijenu, ali on joj pokaže
nešto manju kuglicu i Danijela odmahne rukom.
— Sviđa ti se? — začuje Markov glas iza svojih leđa.
— Da, ali cijena je previsoka. Mislim da se za taj iznos može kupiti dobar
odjevni predmet. Nisam škrta, ali ne želim biti ni ovca za šišanje.
— Slažem se — odgovori Marko. — Stvar je prioriteta. Netko će kupiti
kuglu, a netko novi komad odjeće. Isto je i s putovanjem. Dok jedni žele
dočekati Novu godinu na posebnom mjestu, drugi za taj novac radije kupe
komad namještaja.
— Čujem da je ovo putovanje bilo izuzetno povoljno.
— Da — odgovori Marko. — Novootvorena turistička agencija nudi
nekoliko promotivnih putovanja. Sljedeće odredište je Budimpešta i nadamo
se da će nekolicina ljudi iz ove grupe postati stalni korisnici naših usluga.
Programi se nude po povoljnim cijenama, a mnogi će shvatiti da je ovaj način
putovanja jednostavniji od onih u vlastitom aranžmanu.
— Mislim da si u pravu.
8
— I meni se sviđa kuglica — nastavi Marko. — Privlači bojom i nikada

ne bih rekao da se može otvoriti.
— Ipak je preskupa.
Prodavač se nasmije jer je govorila njemački. Ona slegne ramenima,
okrene se i pokaže Marku prema Dubravki koja se glasno smijala dok joj je
Vinko nešto govorio.
— Ljubav doista ne poznaje ništa osim same sebe.
— Istina — složi se Marko. — Vinko je osebujna ličnost. Bavi se
građevinarstvom u Parizu.
— U Parizu? — začudi se Danijela, ali onda se sjeti da joj Dubravkina kći
govorila o tome. Upoznale su se kad joj je Danijela kao bivši student dala
nekoliko konkretnih savjeta u vezi Filozofskog fakulteta u Zadru koji je željela
upisati. Nekolicina ljudi iz grupe upozore Marka da bi trebali krenuti u
razgledavanje dvorca i Danijela im se pridruži. Prizor perivoja doimao se poput
ilustracije iz najljepših slikovnica. Nedostajale su tek princeze koje šeću
upijajući dašak ovogodišnjeg dana.
Prije nego je ušla u autobus, nekoliko puta se okrene, ali Nikola se nije
pojavio. Provjeravajući poruke na svom mobitelu, slušala je što govori Marko.
— Za večeras predlažem zajednički odlazak na Stephensplatz i
pridruživanje slavlju na ulicama. Uz zvukove bečkih opereta možete zaplesati
valcer, pridružiti se diskoteci na otvorenom, prošetati starom povijesnom
jezgrom uz brojne štandove s hranom i pićem, a svi zajedno u ponoć odbrojavat
ćemo uz otkucaje zvona Pummerin.
Marko odloži mikrofon, priđe Danijeli i sjedne na prazno mjesto pokraj
nje.
— Nadam se da ćeš nam se pridružiti. Nakon povratka u hotel imamo
vremena za odmor do deset sati, a onda ćemo svi zajedno krenuti na doček.
Moraš se toplo odjenuti, ali i kuhano vino će pripomoći da se zagrijemo.
— Mislim da ćemo se pridružiti grupi. Hvala ti, ali ako Nikola nije u
hotelu, moram prijaviti misteriozni nestanak.
— Ništa nije misteriozno — ohrabri je Marko. — Svakako računam da
ćeš nam se pridružiti večeras — završi i krene prema Vinku koji ga je dozivao
postavljajući dodatna pitanja u vezi dočeka na otvorenom.
9
Uz otkucaje zvona
Danijela prva izađe iz autobusa, osvrne se po hotelskom parkiralištu i

požuri u sobu. Nikola je ležao u krevetu i gledao televizijski program.
— Što se dogodilo? — upita ga zabrinuto. — Zašto ležiš?
— Nemoj se uzrujavati — odgovori joj on mimo. — Htio sam te
iznenaditi i doći po tebe automobilom, ali zapeo sam u gradskoj gužvi i
prehladio se. Ne osjećam se dobro.
— Nisi trebao ići po automobil. Što ti je s telefonom? — upita ona i
posegne za njegovim mobitelom koji je stajao na noćnom ormariću pokraj
kreveta.
— To sam te upravo htio pitati — odgovori on uzimajući joj svoj mobitel
iz ruke. — Pokušavam te nazvati, ali uzalud.
— I ja isto — odgovori ona. — Odustala sam tek nakon desetog pokušaja
i bila sam užasno zabrinuta.
— Vidim — odgovori on. — Zato si odmah požurila u hotel.
— Ali, nisam očekivala da si ovdje. Zašto bi i bio?
— Upravo sam ti objasnio. Samo sam te želio razveseliti.
— Krivo — odgovori ona, sjedne na rub kreveta i poljubi ga. — Ostala
sam jer smo se dogovorili da ćemo se pridružiti grupi i dobiti više informacija
o znamenitostima u gradu.
— To sve već znamo.
— Ne baš — nasmiješi se ona. — Žao mi je što nisam kupila neobičnu
ukrasnu kuglicu iako je skupa. Bila bi prekrasan ukras na svakom drvcu, ali i
skriva prostor za iznenađenje.
— Sretan sam što nisi — odgovori Nikola i navuče pokrivač prema bradi.
— Smiješno. Što ti je, Danijela? Živiš od honorarnih poslova isto kao i ja, a
bacala bi novac.
— Nije to obična kuglica. Sastavljena je iz dva dijela i u nju se može skriti
dar, a crvena boja je očaravajuća. Nije važno — odmahne ona rukom. —
Ionako često darujemo drugima ono što se sviđa nama. Nisam kupila ništa, ali
10
možda će neki štandovi biti otvoreni i noćas. Krećemo u deset sati, a to znači
da se ne bi trebao dugo izležavati. U sobi je toplo, a ti si navukao pokrivač do
glave — izgovori ona u dahu, nasmije se i povuče pokrivač, a onda ostane
zatečeno gledati u njega. Bio je odjeven u traperice, majicu, a čarape su bile
mokre.
— Smočio sam ih u kupaonici — odgovori Nikola prateći njezin pogled.
— Loše mi je i moram skoknuti po čaj.
— Ja ću ti donijeti čaj.
— Ni slučajno! Pripremi se za doček na otvorenom. — U restoranu ću
popiti čaj i donijeti jedan u sobu. A gdje je predviđen zajednički doček Nove
godine?
— Nisam pozorno slušala, ali nije ni važno. Bit ćemo zajedno. Ne kaže
se uzalud da ćeš s onim s kim dočekaš Novu godinu, ostati cijele godine.
— Zar grupa nema večeru u hotelu?
— Ima — odgovori ona i pogleda na sat. — Mi koristimo samo doručak,
ali nisam gladna. Želiš li ti večerati?
— Ne — nasmiješi se on, izađe iz sobe i siđe u prizemlje. U restoranu
ugleda Marka i krene prema njemu.
— Hvala što si dovezao Danijelu. Ne želim ti smetati za vrijeme večere,
ali htio sam ti reći da se osjećam loše. Iznenadila me upala sinusa i ne mogu
boraviti na otvorenom.
— Aha — odgovori Marko gledajući ga zainteresirano.
— Ne želim pokvariti Danijeli veliku noć. Možeš li pripaziti na nju? I
kad se mislite vratiti?
— Povratak ovisi o grupi — odgovori Marko prikrivajući iznenađenje.
— Najvjerojatnije ćemo doći do tri sata.
— A kamo vodite grupu?
Marko zastane, odmjeri ga, ispriča se i priđe Vinku.
— Trebali ste nešto? — upita njega i Dubravku.
— Ne — odgovori Vinko. — Sve što imam, sjedi nasuprot mene —
nasmije se glasno i dodirne Dubravkinu ruku preko stola.
11
— Onda mi se samo učinilo — odgovori Marko i ponovno priđe Nikoli.

— Mislio sam da Vinko ima dodatna pitanja, a on mi je najdraži u grupi. O
čemu smo razgovarali?
— O dočeku — uzvrati Nikola nervozno. — Gdje će biti doček?
— Zar je važno ako su sinusi prevagnuli? — nasmije se Marko i potapša
ga po ramenu. — Nije čudno što su sinusi stradali jer čini mi se da sam vidio
kako parkirate automobil u trenutku kad je autobus ulazio na parkiralište.
Dosta dugo ste nas tražili po Beču.
— Išao sam potražiti ljekarnu — odgovori Nikola. — Ne znam hoće li u
blizini mjesta gdje je planiran doček biti otvoren kakav lokal. Ne mogu si
dopustiti boravak na otvorenom jer temperatura je sve niža.
— Koja temperatura? — pogleda ga Marko.
— Temperatura zraka — odgovori Nikola vidno gubeći živce.
— Znam. Šalio sam se — nasmije se Marko i prijateljski ga ponovno
potapša po ramenu. — Nisam siguran. Odlučit će grupa kad uđemo u autobus.
Nešto sam im obećao danas, ali to ne mora biti tako. U svakom slučaju volio
bih da budeš s nama.
— Ostat ću u hotelu, ali zato molim da pripaziš na Danijelu.
— Ne brini. Dubravka i Vinko će je lijepo prihvatiti, ali ja bih se zbog
djevojke poput nje potrudio da sam na tvom mjestu.
— To je nemoguće. Viša sila je u pitanju.
— Koješta može biti viša sila — odgovori Marko. — Ako pitaš Vinka, za
njega je viša sila ljubav zbog koje nije ostao u Parizu. Bez razmišljanja je vozio
do Hrvatske, a onda se uputio u Austriju — odgovori mu Marko i krene prema
grupi ljudi koji su ga pozivali za stol.
Nikola izađe na ulicu, izvuče mobitel i nazove. Kroz staklo primijeti
Markov pogled, brzo završi razgovor i ne vraćajući se više u restoran, požuri u
sobu.
Danijela je sjedila u ogrtaču za stolom i šminkala se.
— Jesi li bolje? — pogleda ga zabrinuto i poljubi u obraz.
— Ipak ću još malo prileći — odgovori joj Nikola, razodjene se i legne u
krevet.
12
— Zar nisi donio čaj?

— Ne. Popio sam u restoranu dva — odgovori joj provjeravajući mobitel.
Danijela legne pokraj njega i stavi mu ruku čelo.
— Nemaš temperaturu, a možda netko iz grupe ima štogod protiv
prehlade. Moram vidjeti što imamo od tople odjeće.
Ustane iz kreveta i izvuče usku majicu dugih rukava i debeli džemper.
Odjene tajice, hlače i majicu, navuče debele čarape i osmjehne se. — Kao
skijašica sam.
— Skijaši se ne odijevaju tako.
— Dobro — osmjehne se ona i legne potrbuške na krevet. — Ako
dobijem posao, idemo na skijanje sljedeće godine.
— Možda se i ja uspijem zaposliti. Milenin bivši muž obećao mi je
pomoći. Posao u Beču. Zar ne zvuči divno?
— Ne baš — odgovori ona i upozori ga da bi se trebao odjenuti jer
polazak je za pola sata.
— Mislim da bi trebala otići bez mene. Nećeš biti osamljena.
— Bez tebe? Ne dolazi u obzir! Zar ti je tako loše?
— Nije, ali ako provedem nekoliko sati na otvorenom, bojim se da neću
biti u stanju voziti sutra. Ti, nažalost, nemaš vozačku dozvolu, a netko nas mora
dovesti kući.
— Ostat ću uz tebe — odgovori ona odrješito.
— To ne dolazi u obzir! Već sam rekao Marku da pripazi na tebe, a on je
uvjeren da će Dubravka i Vinko uživati u tvom društvu. Zanimljivi su.
— Jesu — odgovori ona — ali nisam došla u Beč s prijateljima, nego s
tobom. Nova godina je!
Nikola bezvoljno ustane i započne se odijevati.
— Dobro. Ne mogu dopustiti da zbog mojih sinusa ostaneš u hotelskoj
sobi kad je cijeli svijet na nogama.
— Super — odgovori ona i zagrli ga, ali je Nikola blago odgurne
izgovarajući se na zahtjevno odijevanje.
13
Sišli su na parkiralište među posljednjima.

Nekolicina je već sjedila u autobusu, a Vinko i Dubravka stajali ispred
autobusa razgovarajući s Markom i vozačem. Vinko je zbijao šale, a Marko se
osmjehne vidjevši Nikolu i Danijelu.
— Drago mi je što ste oboje ovdje. Nećete požaliti.
— Kamo se ide? — upita Nikola mrzovoljno.
Marko ga pogleda i propustivši Dubravku i Vinka u autobus pokaže
Danijeli da može ući. Vozač je propusti ispred sebe, Marko pokaže Nikoli
rukom da uđe u autobus.
Nikola odmahne rukom, stavi kažiprst na usta i značajno nastavi:
— Mislio sam da će to biti moguće, ali, nažalost, nije tako. Loše mi je.
Molim te, pripazi na Danijelu.
Marko slegne ramenima i uđe. Nikola krene za njim i stojeći na
stepenicama autobusa mahne veselom mnoštvu kako bi svratio pozornost na
sebe:
— Oprostite, ali prehladio sam se i nisam u stanju boraviti na otvorenom.
Lijepo se provedite i pazite na moju Danijelu.
Uslijedili su povici, od molbi da hrabro krene, do obećanja da Danijeli
neće ništa nedostajati. Danijela ustane i krene prema Nikoli, ali on joj pokaže
rukom na Marka:
— Ne brini! Bit ćeš u sigurnim rukama. Čekam te u sobi.
U sljedećem trenutku izađe iz autobusa, a Marko pokazujući vozaču da
može krenuti sjedne pokraj nje i onemogući joj izlazak u posljednjem trenutku.
— Sve će biti u redu — nasmiješi se Marko i pokaže prema vozaču. —
Mom ocu i meni ionako nedostaje društvo.
Dubravka im priđe i zamoli Marka da ustane jer želi sjesti pokraj
Danijele.
— Bolestan je — govorila je Dubravka sjedajući pokraj nje — i lijepo je
što želi da se zabaviš. Otkad sam upoznala Vinka, vjerujem u ljubav. Imam već
gotovo pola stoljeća, ali mislila sam da se ljubav događa samo u knjigama.
— To nije ni čudno — dobaci Vinko iza njih. — Zato što radiš u
knjižnici.
14
Danijela pričeka da se smijeh koji je uslijedio stiša i upita Dubravku:

— Gdje si upoznala Vinka?
— Nećeš vjerovati — odgovori joj Dubravka, a obraze joj oblije rumenilo
— ne mogu to ni izgovoriti. Društvene mreže nisu rezervirane samo za mlade
ljude. Da se to dogodilo mojoj kćeri, ne bih se čudila, ali meni?
— Tvoja Julijana je krasna, sretno zaljubljena djevojka.
— Da, ali sada su razdvojeni jer ona studira u Zadru.
— Nisam upoznala njezinog dečka, ali pričala mi je o svojoj trogodišnjoj
vezi s Brunom — uzdahne Danijela. — Mladost, kao mladost, ali Vinko je čisto
otkriće za mene.
— I za mene — nasmije se Dubravka. — Nemoj brinuti zbog Nikole.
Ako mu nije dobro, bolje je da ostane u krevetu.
U trenutku kad je Danijela željela reći da ni u snu nije očekivala da će
ovu noć provesti bez njega, Marko ih obavijesti da su stigli na odredište.
— Nastavit ćemo pješice i pridružiti se slavlju na ulicama Beča. Trg je
prostran i nije moguće zadržati vas sve na jednom mjestu. Zato predlažem da
se nađemo ispred autobusa u dva sata poslije ponoći. Vozač će biti u autobusu
sat vremena ranije i čekati vas. Za svaki slučaj, svi upišite broj mog mobitela.
Nikad se ne zna tko se može izgubiti u Beču — završi ne skidajući pogled s
Danijele.
Kratko su pješačili prije nego su se pridružili razdraganom mnoštvu na
trgu. Marko je povede do prvog štanda s pićem i predloži da kuša kuhano vino,
a Vinko s Dubravkom stane pokraj njih zbijajući šale na račun organizatora
putovanja.
— Vozač autobusa je Markov otac — nasmije se Dubravka pojašnjavajući
Danijeli — zato Marko mora biti poslušan.
— I mora raditi iako je na godišnjem odmoru — izgovori Vinko
smijuljeći se između dva zalogaja pivskih kobasica.
— Ne razumijem — pogleda ih Danijela.
— Nije ni važno — odmahne Marko pokušavajući im dati do znanja da
ne želi govoriti o toj temi.
15
Ne obazirući se na njega, Vinko se nastavi šaliti: — Zašto me udaraš po

nozi? Zar ne provodiš godišnji odmor radno?
— Pomažem ocu za vrijeme većih gužvi. Koristim godišnji odmor u
poduzeću gdje radim, a vrijeme provodim na putovanju. Za mene je to ugodno
s korisnim — završi Marko, pogleda prema mnoštvu i promijeni izraz lica
gledajući značajno u Vinka pokazujući mu očima da se okrene. Vinko se
okrene, a Marko na brzinu uzme plastičnu čašu s kuhanim vinom \z Danijeline
ruke i pokaže u suprotnom smjeru:
— Idemo na drugu stranu! Čini mi se da sam vidio otvorene štandove sa
suvenirima. Mogli bi se brzo zatvoriti i nećeš stići kupiti darove za prijateljice.
Ne ispuštajući Dubravku iz zagrljaja, Vinko stane ispred Danijele i svojim
korpulentnim tijelom zakloni joj vidik prema bučnoj skupini ljudi na drugoj
strani.
— Idemo i mi — nasmije se Vinko.
Iako se čudila iznenadnom prekidu ugodnog razgovora, Danijela
poslušno krene s Markom prema drugoj strani trga. Štandovi sa suvenirima bili
su zatvoreni i ona nemoćno slegne ramenima:
— Ima samo vina! Gdje su Dubravka i Vinko?
— Pridružit će nam se čim Vinko podmiri račun. Idemo popiti još nešto,
a u naprtnjači čuvam šampanjac za ponoć.
Marko je govorio o ocu koji je bez obzira na godine odlučio početi iz
početka. Danijela je sa zanimanjem slušala sve dok nije počelo odbrojavanje.
Nastala je buka koju je nadglasao zvuk zvona. U sveopćoj veseloj atmosferi
Marko joj pruži ruku:
— Želim ti samo sreću, a ona neka ti donese što je najbolje za tebe!
— I ja tebi želim sreću — osmjehne se i poljubi ga u obraz.
Marko je zagrli, poljubi u oba obraza, zadrži nekoliko trenutaka u
zagrljaju, a onda ne ispuštajući njezina ramena iz svojih ruku, pogleda u nju iz
neposredne blizine.
— A što je to najbolje što mi sreća može donijeti? — nasmije se Danijela
pokušavajući se odmaknuti od njega.
16
— Recimo, neka ti donese puno, puno iskrene ljubavi i, naravno, onu

kuglicu koju nisi uspjela kupiti danas.
U sljedećem trenutku Vinko izvuče Danijelu iz njegovog čvrstog stiska i
zajedno s Dubravkom poželi joj sreću.
Dobro raspoloženje nastavilo se i u autobusu prilikom povratka u hotel.
Danijela prva izađe iz autobusa i požuri u sobu. Otključa vrata i zatečeno ostane
stajati shvativši da Nikole nema, a onda se on pojavi iza nje.
— Mislio sam vas dočekati na parkiralištu, ali ste me prevarili i mimoišli
smo se za dlaku — govorio je ulazeći.
— Ali, vidim — promuca Danijela — tragove ruža na tvojim obrazima.
— Oh, da! — odgovori Nikola brišući rukama obraze: — Čestitao sam
nekolicini naših ljudi koje sam zatekao u predvorju hotela.
17
Povratak u stvarnost
Danijela je zamišljeno sjedila na mjestu suvozača i ne primijetivši da je

Nikola zaustavio automobil na odmorištu.
— Hoćeš li popiti kavu? — upita je i ona shvati da od Beča do Slovenije
nisu razmijenili niti jednu rečenicu. Snijeg je neprekidno padao i on se
usredotočio na promet u izvanrednim uvjetima dok se ona pitala što se događa.
— Da. Kava bi mi dobrodošla — odgovori — a možda u trgovini
benzinske crpke pronađem nešto što bi moglo zamijeniti suvenir iz Beča za
moje prijateljice.
— Prekrasan je Beč — uzdahne Nikola. — To je najljepši grad na svijetu,
a zvono s katedrale zvuk je koji se pamti...
— Zvono! — prekine ga Danijela i pogleda iznenađeno. — Kako si čuo
zvona? Zar nisi ostao u hotelskoj sobi?
— Ovaj, da — odgovori on zbunjeno. — Ostao sam, ali mogu zamisliti
kako je bilo.
Na brzinu je popila kavu i na prestajući razmišljati o Nikoli, pronađe u
trgovini pokraj restorana magnete za hladnjak u obliku skija. To je barem
nešto, zaključi gledajući kroz izlog kako Nikola čisti vjetrobransko staklo jer je
snijeg neprekidno padao.
— Upravo sam slušao vijesti — pokuša se Nikola nasmijati kad mu se
pridružila na parkiralištu. — Najavljuju prestanak padalina.
Iako se trudio da mu glas zadrži vedrinu, Danijela je osjećala hladnoću
ispod njegova osmjeha snažnije od one koja je bila u zraku. Ostatak putovanja
su šutjeli, sve dok Nikola nije parkirao automobil ispred njezine zgrade.
Pomažući joj izvući kovčeg iz prtljažnika, zazvoni mu mobitel, ali ne dajući
važnost pozivu, on ponese kovčeg prema ulazu u zgradu. Danijela otključa
stan, a Nikola odloži kovčeg u predsoblju i ispriča se.
— Moram odmah krenuti. Neću se zadržavati.
— Sinusi te ponovno muče? — pogleda ga Danijela i stavljajući ruku na
njegovo rame nastavi:
18
— Budimo iskreni. Što se dogodilo? Ti nisi bio u hotelu prošle noći i

prethodnog dana dok smo obilazili Beč! Jesam li u pravu?
Gledajući u neodređenu točku iza njezinih leđa, Nikola ponovi da se ne
osjeća dobro, ali Danijela ostane uporna.
— Zar si me poveo na izlet u Beč samo da bi vrijeme proveo s nekom
drugom djevojkom? Čini li se meni sve ovo, ili gubim razum i donosim
nesuvisle zaključke?
— Nisam imao loše namjere — odgovori on spuštajući pogled. — Pošao
sam čista srca želeći potvrditi da smo mi rođeni jedno za drugo, ali mislim da
ipak nije tako. Pitam se samo praviš li se da ništa ne znaš ili ti oni nisu rekli?
— Tko su oni? I što su mi trebali reći?
— Vinko i Marko! — odgovori Nikola tiho. — Čim su me primijetili na
trgu ispred crkve, Marko se uznemirio, a Vinko stao ispred tebe kako bi ti
zaklonio pogled.
— Ne razumijem. Zašto bi Vinko takvo što učinio? Ne poznajem dobro
ni Dubravku, a njega pogotovo.
— Ne znam. U pitanju je možda samo solidarnost koja postoji između
muškaraca. Osjećao sam nelagodu od Markova pogleda. Njemu se ne sviđam
od prvog trenutka.
— Bio si tamo? — izgovori Danijela kao da joj je tek sada do svijesti
doprla njegova rečenica. — Na trgu ispred crkve? Zašto se nisi javio i zašto bi
Vinko želio da te ne vidim?
— Moraš mi vjerovati! Doista su moje namjere bile iskrene.
— Da — odgovori ona. — Istim namjerama popločan je i put u pakao.
To mi majka ponavlja cijeli život, a nekoliko puta je upotrijebila istu izreku kad
si ti u pitanju. Potpuno gubim razum i ovo nije istina. Možeš li mi malo
pojasniti?
— Da — odgovori on kroz uzdah. — Nisam mogao znati što će se
dogoditi. Milena me osvojila na prvi pogled, ali i njezin sin. Obećao sam mu da
će čuti zvona u ponoć. Ne bih došao tamo, ali Marko mi nije htio reći gdje ćete
biti i nadao sam se da ste otišli na drugo mjesto. To je bilo jače od mene. Ona
me ne želi. Ništa joj ne značim, ali ja sam se zaljubio — završi tiho i dok je
Danijela ukočeno gledala u njega, on izađe iz stana.
19
Nekoliko trenutaka slušala je njegove korake kako nestaju. Ne, to ne

može biti istina! Sve zvuči poput kazališne drame. Svjetla samo što se nisu
upalila i shvatit ću! Što ću shvatiti, upita se, osim da je moja uloga potpuno
sporedna i da bi drama bila dobra i bez moje sporedne uloge. Razodjene se i
legne na krevet. Nije mogla kontrolirati suze, niti je bila svjesna kad je zaspala.
Pred zoru se čula buka službe zadužene za čišćenje grada kako prazni
odlagališta. Ustane i pogleda kroz prozor. Nije joj bilo jasno koliko je vremena
prošlo i koliko je bilo sati kad je Nikola otišao. U kutu sobe noćna je svjetiljka
obasjavala niski stolić i cvijet u staklenoj čaši. Danijela žalosno zaključi da je
cvijet uvenuo, a kad cvijet uvene i ljubav odlazi s njim. Pogledom prijeđe preko
stvari u sobi i zaključi da je svaka na svom mjestu, a ipak izgleda kao da je usred
sobe pala bomba. Šumovi koji su dopirali s ulice nalikovali su ostacima
raspadnute pjesme, a onda zvukovi utihnu i zavlada neobičan mir. Danijela
priđe prozoru, kucne u okvir, a zatim nasloni glavu na staklo. Učini joj se da je
okvir zajedno s krilima prozora pretežak, a da su zidovi zgrade preslabi da bi
izdržali takav teret. Ipak, osjećala se zaštićeno od vanjskog svijeta iza debelog
stakla. Sat je pokazivao sedam sati i ona uključi televizor.
Zažarena kugla sunca veća od zemlje polako zalazi na ekranu i topi se u
liniji obzora. Kadar traje i nakon što glas spikera utihne. Zalazak sunca na
ekranu izgleda kao posljednji dan života na zemlji i prekine se prije nego sunce
zađe, a ne dogodi se ništa. Danijela sjedne. Lijevom rukom slučajno pritisne
daljinski upravljač, nakon čega iz televizijskog zvučnika prestane izlaziti ton.
Stvari svakog dana mijenjaju oblik prateći mijenu kroz koju prolazimo. Između
nepoznatog i znanja mogu proći godine prije nego nastupi otkrivenje. Posrijedi
mogu biti najbanalniji odnosi. Ugasi televizor i u ugašenom ekranu ugleda
vlastiti odraz. Stavi ruku preko usta kako ne bi kriknula. Možda će košmar u
mojoj glavi razbistriti kava, zaključi odlazeći u kuhinju.
20
Sreća bez radosti
Teško je mogla objasniti prijateljicama da nije u stanju razgovarati o

vikendu koji je provela u Beču, niti je imala snage priznati da su bile u pravu
tvrdeći da voli pogrešnog čovjeka. Još nije mogla prihvatiti činjenice, nadajući
se da će poslije razgovora s Nikolom ponovno sve biti u redu. Svakodnevno ga
je po nekoliko puta pokušala nazvati, ali javio joj se tek sljedeći tjedan.
— Ipak si se javio — progovori Danijela s olakšanjem u slušalicu. —
Zašto se ne javljaš na mobitel?
— Nisam bio u prilici razgovarati — odgovori Nikola smireno. — Imao
sam nekoliko važnih pregovora i nisam bio u Hrvatskoj. U svakom slučaju,
moram ti reći da razgovor o našoj prošlosti i vezi u kojoj smo bili, ne bi imao
smisla.
— U kojoj smo bili — ponovi Danijela. — I to tek tako kažeš kao da se
radi o nekoliko dana, a proveli smo zajedno tri godine. Zar to ne zaslužuje
barem razgovor?
— Zaslužuje, ali ne vidim smisao jer ništa ne može promijeniti ono što
mi se dogodilo. Pokušaj shvatiti da me više nitko osim Milene ne zanima.
Iskren sam i žurim. Idem ponovno u Beč i moguće je da ću dobiti angažman.
— Već ti je pronašla posao? — upita dok joj je glas titrao ispunjen
gorčinom.
— Ona me još ne želi, a nekoliko puta je pitala za tebe. Divna je i poštena
žena. Iako sam joj rekao da smo samo prijatelji, ne vjeruje mi.
— Aha! Znači, prijatelji smo i zato ti je našla posao. Morao si me se
odreći?
— Nisam morao, ali Milena je ono što sam tražio cijeli život i ako si me
voljela, shvatit ćeš.
— Oduvijek sam shvaćala sve, a ti ništa. Možda bih te zadržala da sam ti
poput nje uspjela pronaći posao.
— Nije ona, nego njezin bivši muž, ali to još nije sigurno. Jedan član
grupe se razbolio i mogao bih ga zamijeniti.
21
— I zato ne želiš ni razgovarati kako bismo vidjeli gdje smo pogriješili i

što bi se moglo popraviti?
— Pokušaj shvatiti, Danijela!
— Jesi li ti ikada pokušao shvatiti mene? — poviče ona u slušalicu. Više
se nije mogla obuzdati iako je još prije deset minuta bila sigurna da je u stanju
mirno razgovarati.
— Zaljubio sam se i nije sve tako jednostavno. Nadam se da ću doprijeti
do njezina srca i sada mi je samo ona važna. Ne želim ti davati lažne nade. Ti
si meni puno toga oprostila, čak i preljub. Mislim da nisi trebala.
Njegova posljednja rečenica odzvanjala joj je u mislima i kad je bez
pozdrava spustila slušalicu kako ne bi bio svjedok njezinih jecaja. I sljedećih
dana ista rečenica vrtjela joj se u mislima. Voljela ga je i ovo nije prvi put da
plače zbog njegovih odluka. Oduvijek je njegovo ponašanje razumijevala i
mrzila podjednako. Sada je bjesnjela na sebe zbog toga što je proteklih godina
prihvaćala sve ono što je stizalo iz nevidljivog kataloga njegovih
neprihvatljivih postupaka. Košmar u njezinoj glavi nije joj dopuštao da se
usredotoči na razgovor za posao koji je očekuje, niti je bila u stanju donijeti
bilo kakvu drugu suvislu odluku. Zar je moguće da ga još volim ili je u pitanju
nešto drugo? Nakon nekoliko dana provedenih u stanu, morala je izaći po
osnovne namirnice. Pitajući se kako prihvatiti kraj poslije svega što je učinila
za njega, uputi se u robnu kuću. Najavljena sniženja nisu je radovala kao
obično, ali odluči isprobati nekoliko odjevnih predmeta. Razgovor za posao
najavljen elektroničkim putem bio je zakazan za prvi dan veljače. Boravak u
kući i prijevod teksta na kojem je radila, udaljavali su je od stvarnosti. Moram
osjetiti kontakt s ljudima i pokušati se pokrenuti, zaključi izlazeći iz stana.
Nikola je napokon bio iskren i rekao mi sve bez imalo zadrške. Kriva sam jer
nisam imala snage prekinuti vezu koja to već odavno nije, ali zato je on to
jednostavno učinio.
U robnoj kući bila je neopisiva gužva iako su zimski praznici prošli.
Isprobala je nekoliko odjevnih predmeta, ali ništa joj se ne učini dovoljno
dobro. Vraćajući košulju i hlače na pult, osjeti na svom ramenu nečiju ruku.
— Danijela! — poviče radosno Julijana. — Upravo mi je mama govorila
o tebi. Drago mi je što ste se imale priliku bolje upoznati u Beču. Bilo je
prekrasno, zar ne?
22
— Ne tako kao tvojoj mami — uzdahne Danijela i zagrli Julijanu. —

Divim joj se. Osim što je odgojila prekrasnu djevojku poput tebe, ne robuje
nepisanim društvenim normama i živi život punim plućima. Vinko je genijalan
i jako mi se sviđa. Zavidim im i pitam se što mi vrijedi trideset godina kad živim
kao da imam šezdeset?
— Mama je u kabini. Pokušava se uvući u manji broj hlača, a Vinko je u
Parizu — nasmije se Julijana. — On je poput vjetra i za tren oka je na drugom
dijelu kontinenta.
Izlazeći iz kabine, Dubravka nije skrivala zadovoljstvo što vidi Danijelu.
Stavi odjeću na pult i zagrli je.
— Nadam se da si dobro i da su nesuglasice izglađene.
— Nažalost, u pitanju nisu bile nesuglasice, nego razlaz.
— O, ne! — odgovori joj Dubravka čvrstim stiskom. — Nemoj biti tužna.
Mladost je hirovita i često voli istjerivati nepostojeću pravdu. Možda će sve biti
u redu, samo treba proći vrijeme. Ono je ključno za sve.
— Nije — odgovori joj Danijela i rasplače se. — Ispričavam se. Nekoliko
tjedana nisam komunicirala s vanjskim svijetom i zatočeni osjećaji u ovom
trenutku su eksplodirali — govorila je dok su joj suze tekle niz obraze.
— Pa... Znaš — pokuša je Dubravka utješiti — ako nešto ne valja, onda
je tako bolje. Jesi li bila na razgovoru za posao? — pokuša promijeniti temu
kako bi Danijela prestala plakati. — Čula sam da s diplomom koju će jednog
dana, nadam se imati i moja Julijana, još nisi dobila posao.
— Honorarno prevodim i mogu preživjeti. Ipak, želim posao poput svih
ljudi. Nadam se da ću napokon uspjeti.
— Hoćeš — odgovori Dubravka spremno. — Uvjerena sam da je posao
tvoj! Marko mi je tako rekao, a tom mladiću vjerujem.
— Marko? — pogleda Danijela s izrazom čuđenja u nju. — Kako Marko
zna da ću dobiti posao?
— Ne znam — slegne Dubravka ramenima. — Možda si mu rekla.
Mislim da jesi, ali možda ni ja nisam dobro čula, ali čini mi se da je govorio ocu
kako si ti kandidat s najboljim životopisom i stručnom spremom koja se traži.
Pričao je nešto s njim o svom poslu i spominjali su tebe.
23
— Ah, da! — lupi se Danijela po čelu. — Rekao mi je da će pokušati

pomoći, što ne znači da sam dobila posao. Marko je rekao da bi mi mogao dati
preporuke jer poznaje nekoga u izdavačkoj kući ili tako nekako. Košmar mi je
u glavi i više nisam sigurna ni kako se zovem. Užasno se osjećam.
— To će proći — odgovori Dubravka.
— A Vinko je u Parizu? — upita Danijela.
— Da, ali to ništa ne znači! Sjećaš li se što sam ti rekla na trgu u Beču?
On mene uvijek nađe, ma gdje ja bila. Nikada ne znam kad će doći. Samo se
pojavi. Imaš li vremena za kavu? — upita Dubravka.
— Imam — potvrdi Danijela. — Odustajem od trošenja novca na odjeću
iako sam htjela kupnjom zavarati tugu koja me ispunjava. Nadam se da ću
uspjeti dobiti posao i to je jedino što me trenutačno održava na životu.
— Naravno da hoćeš — osmjehne se Dubravka. — Sudbina umiješa svoje
prste kad se najmanje nadamo. I dobro što je tako.
Dubravka pogledom potraži kćer koja je na drugoj strani isprobavala
jaknu i upita je želi li s njima na kavu.
— Žao mi je! Bruno me čeka na ulazu u robnu kuću. Idemo k njegovom
prijatelju.
— Napokon te Bruno dočekao — nasmiješi se Danijela. — Ti si poput
Vinka. Malo na otoku Pagu zarađuješ poput vrijednog mrava i radiš do
iznemoglosti na recepciji hotela, onda studiraš u Zadru, a napokon si došla
malo kući i obradovala njega i majku — nasmije se Danijela. — Pozdravi ga.
Julijana im mahne u znak pozdrava, a Dubravka i Danijela sjednu u
obližnji kafić.
— Zar ti, Dubravka, ništa ne znaš? — upita je Danijela. — Vinko ti nije
rekao da je Nikola dočekao Novu godinu na istom trgu gdje i mi, ali bez mene.
— Kako? Nemoguće! Cijelu večer si provela s Markom i ako mene pitaš,
Nikola je taj koji bi trebao brinuti zbog toga a ne ti.
— Ništa nije onako kako nam se čini — odgovori Danijela i zamaše
glavom. — Vinko je pomogao Marku da me odvuče na drugi kraj trga kako ne
bih vidjela Nikolu u društvu žene koju smo upoznali dan prije u Beču i njezina
sina. Zgodna je i vrlo šarmantna. Pomogla nam je...
24
— Ono s ključevima? Čudili smo se toj priči.

— Nikola je upravo zbog tog slučajnog susreta izmislio bolest sinusa, a
čim je autobus napustio hotelsko parkiralište, krenuo je po nju i njezinog sina.
— O, Bože! Ne mogu vjerovati! Ne poznaju se od ranije?
— Ne! Sigurna sam. Priznao mi je, ali valjda je sudbina i tu unijela svoje
prste. Nema dileme! To je bilo slučajno. Nikola je oduvijek slab na žene i znam
da me varao, ali sam nekako prelazila preko toga misleći da će se promijeniti.
— Pogrešno si mislila. Možeš samo prihvatiti to ili ga ostaviti. Treće ne
postoji. Sve preko čega prijeđeš jedanput, opet će se ponoviti.
— To su mi rekle i prijateljice, ali nisam vjerovala i nisam ga imala snage
ostaviti. Zato je on to učinio prilično jednostavno, bez mnogo uzrujavanja.
— Slušaj! — zagrli je Dubravka. — Zaboravi to! Za sve što nam se
događa, postoji razlog. Znam da je lakše reći nego napraviti, ali sada moraš biti
svjesna činjenice da je bolje život provesti sam, nego se podcjenjivati s osobom
koja te vara. Danijela se rasplače, a Dubravka nastavi s bodrenjem:
— Dobit ćeš posao i to će te potpuno promijeniti. Nećeš imati vremena
misliti na prošlost. Pogledaj se! Mlada si, obrazovana i zgodna! Čemu podrediti
život muškarcu koji te nije vrijedan? Zašto bi mu opraštala preljube?
— Jer ga volim i priznao je da ga Milena ne želi.
— Dobro, ali ti nemaš više zašto razmišljati koga on voli i tko voli njega.
Nevažno! Okreni se sebi. Čeka te važan razgovor i misli na sebe. Ponekad smo
uvjereni da volimo neku osobu, ali nije to ljubav nego navika. Poslije prekida
osjećamo povrijeđenost i vlastito ja nam uništava život jer stavljamo čovjeka
koji to ne zaslužuje ispred sebe i svojih vrlina. Možda je i inat, a pouzdano
znam da sve što u životu napravimo iz inata, nije dobro. Zaboravit ćeš ga i pitati
se zašto si ikada žalila za njim. Dobit ćeš posao i bit ćeš zadovoljna i sretna.
— Bit će to sreća bez radosti — odgovori Danijela.
25
Uspješan razgovor
Poslije kratkog druženja s Dubravkom, Danijela se osjećala bolje.

Odlučila je prihvatiti njezin savjet da izbjegava boravak u kući gdje su joj se
misli neprekidno vraćale na propalu ljubav. Nazvala je prijateljice i otišla u grad
na kavu. Godio joj je svjež zrak dok je sjedila na terasi kafića koju su grijale
plinske grijalice. Uz razgovor s prijateljicama i njihovu potporu ponovno je
osjetila samopouzdanje. Zato je u boljem raspoloženju dočekala prvi dan
veljače kad je bio zakazan razgovor za posao u deset sati. Sat vremena prije
stajala je odjevena ispred ogledala u predsoblju. Dugu kosu svezala je u banana
punđu koju je pridržavala tamna ukosnica i nanijela malo rumenila na obraze.
Košulju ugura u hlače i zakopča ih. Obuje cipele srednje visokih potpetica i
okrene se oko sebe. Dan je bio sunčan i odluči odjenuti deblji sako koji
upotpuni decentnim šalom. Stavi malo sjajila na usne i izađe iz zgrade gdje ju
je na parkiralištu već čekao taksi. Za petnaestak minuta vožnje taksist je
pozdravi i pokaže poslovnu zgradu koja je više nalikovala hangaru s velikim,
otvorenim vratima kroz koja je mogao proći kamion. Ispred vrata bili su
naslagani katalozi nedavno otvorene nove robne kuće i još nekoliko snopova
letaka s ponudama proljetnih turističkih aranžmana. Dok je stajala zbunjeno
na ulazu, jedan od djelatnika s logotipom tvrtke u tamnoplavom odijelu pokaže
joj rukom prema stubama s desne strane velike hale. Zar ovako izgleda
izdavačka kuća? — upita se Danijela penjući se prema prvom katu. Pokuca na
masivna vrata, ali nitko joj ne odgovori. Ona ih otvori i nađe se u hodniku s
nekoliko kožom obloženih vrata. Pogleda na pločicu pokraj prvih i shvati da je
na pravom mjestu. Iako je nedostajalo još petnaest minuta do deset, ona uđe u
ured. Osmjehne joj se vedra žena u ranim četrdesetima.
— Vi ste Danijela?
— Da. Imam zakazan razgovor u deset.
— Uđite — pozove je šarmantna žena i pokaže rukom na vrata koja su
dijelila dva ureda. — Predsjednika komisije nema, ali razgovor će obaviti ostali
članovi. Slobodno se raskomotite i pričekajte. Malo smo u gužvi jer je veljača
nešto kraći mjesec i stišću nas rokovi.
— Hvala — odgovori joj Danijela, a žena joj pruži ruku. — Ja sam
Karmela i već sam uvjerena da ćemo odlično surađivati.
26
— Radim na prijevodu jedne, a uređujem drugu knjigu do koje mi je

izuzetno stalo, pa sam u neopisivoj strci s vremenom. Volim urednički posao i
iz nekoliko razloga jedva čekam predstavljanje knjige koju uređujem —
govorila je tipkajući troznamenkasti broj na telefonu koji je stajao na stolu, a
onda kratko izgovori:
— Gospođica Danijela je stigla.
Nekoliko puta potvrdila je nešto, promijenila boju glasa i zamolila osobu
s kojom razgovara da pozove drugog člana komisije. Prekine vezu i ponovno
se nasmiješi znatiželjno odmjeravajući Danijelu:
— Sad će oni. Uđite — pokaže rukom na ured u koji se ulazilo iz njenog
i uđe ispred nje u jednostavno opremljenu prostoriju.
Danijela ostane stajati, a Karmela požuri u svoj ured jer se oglasilo zvono
telefona.
— Da. Ne brini! Napisala sam već treće poglavlje. Poslat ću ti pa možeš
pročitati kad stigneš. Reći ćeš mi večeras jesi li zadovoljan jer mnogo toga sam
promijenila u tekstu.
Danijela osjeti nelagodu zbog prisluškivanja, ali Karmela prekine
razgovor kad su dva muškarca ušla u njezin ured.
— Gospođica Danijela je ovdje.
— Oprostite što ste čekali — progovori prvi muškarac i pruži joj ruku.
— Ja sam Antonio, a gospodin iza mene je naš stručnjak za koješta, od
ilustracija do samostalnog osmišljavanja naslovnica.
— Antonio uvijek previše priča — nasmije se drugi, pruži joj ruku i
predstavi se — Davor.
— Drago mi je — odgovori Danijela osjećajući njihove poglede na sebi.
Mislila je da će razgovor biti ozbiljniji, a on se na njezino čuđenje nastavio u
neformalnom tonu.
— Dakle, vi ste ta zgodna djevojka koja odlično govori španjolski i
njemački? Koliko čujem i engleskim se služite jako dobro, samo nemate
diplomu — pogleda je upitno Antonio pomno je promatrajući.
— Ovaj... Da — odgovori Danijela. — Ali, diplomirala sam prva dva,
tako da...
27
— Znamo, znamo — progovore oba u istovremeno.

Davor i Antonio značajno se nagnu iznad njezinog životopisa koji je
stajao na stolu i nastave čitati. Smješkali su se, pogledali nekoliko puta,
nasmiješili, a onda Antonio podigne glavu:
— Mi smo već odlučili. Primljeni ste. Imamo informaciju da možete
početi s radom odmah. Je li to točno?
Danijela začuđeno pogleda u Davora koji je u tom trenutku laktom
gurnuo Antonija u rebra.
— Ovaj... — ispravi se Antonio — vjerovali smo da možete početi već
sutra jer kako vidimo — pogleda u Davora, pa u papire ispred sebe — niste
zaposleni.
— Mogu — odgovori ona promatrajući ih zbunjeno.
— Onda je sve riješeno — nasmije se Davor i prvi ustane. Prateći ga u
stopu, Antonio uđe u Karmelin ured i zamoli je da riješi formalnosti oko prijave
nove djelatnice. Obojica glasno pozdrave, nasmiju se i zagonetno se smiješeći
izađu.
Karmela uđe u prostoriju gdje je Danijela još zbunjeno sjedila pitajući se
zar ovako izgleda razgovor s kandidatima za zaposlenje?
— Zasad ćeš raditi u ovom uredu — smiješila se Karmela prijateljski. —
Radit ćemo zajedno, tako da se ne moramo službeno oslovljavati. Starija sam i
red je da ja to prva kažem. Slažeš se?
— Naravno. Hvala — odgovori Danijela osjećajući iskrenu zahvalnost
zbog prijateljskog odnosa. — Moram li donijeti računalo?
— Ne — osmjehne se Karmela. — Dobit ćeš računalo, a ovo je soba za
sastanke i neće zauvijek biti tvoj ured. Vidimo se ujutro u osam — završi kroz
osmijeh ne prestajući je ispitivački promatrati.
Danijela se zahvali, pozdravi i pokušavajući sve složiti nekim redom u
glavi, izađe iz ureda. Napetost koju je osjećala posljednjih dana što zbog
izgubljene ljubavi, što zbog straha od razgovora koji je upravo protekao
jednostavnije no što je mogla i zamisliti, iščezla je kao i niske temperature
zraka. Dan je bio sunčan i znatno topliji od proteklih dana. Hodajući pješice
prema stanu, odluči nazvati Dubravku.
— Donijela si mi sreću! Dobila sam posao, a razgovor je tekao glatko.
28
— Bravo, Danijela!
— Nisam ti ja donijela sreću. Sama si je zaslužila. Svaki rad donosi
rezultat, samo treba ostati strpljiv. Obrazovala si se, ulagala u sebe i krajnji
rezultat je bio pitanje, dana. Znam dobro što znači upornost. Bez obzira na
godine i ja sam se morala doškolovati samo da bih zadržala posao u knjižnici
jer više nisam željela biti nastavnica. Isto je i s tobom. Znala sam da ćeš uspjeti
i jako mi je drago što čujem tvoj smijeh. Vidiš da je razgovor protekao glatko.
— I više od toga. Nije ih zanimalo ništa više od onoga što su pročitali u
mom životopisu.
29
Proljeće u duši
Danijela se jedva stigla okrenuti oko sebe, a već je imala mjesec dana
radnog staža. Više se nije čudila načinu na koji je dobila posao jer je svojim
radom u kratkom vremenu dokazala da je zaslužila ovo radno mjesto. Ipak,
osjećala je čudne poglede na sebi i imala osjećaj da se nešto neobično događa
oko nje. U nekoliko navrata pokušala je razgovarati s Karmelom, ali ona je bila
silno zaposlena. Uređivala je tekst svog dugogodišnjeg partnera Mladena ne
skrivajući ljubav koju osjeća prema njemu. Mladenov roman pod naslovom
“Miris adventa”, trebao je izaći iz tiska potkraj godine i nije joj bilo jasno zašto
Karmeli treba toliko vremena za uređivanje jedne knjige. Radovala se proljeću,
vjerujući da će sunce i lijepo vrijeme ubrzati zaborav na proteklu zimu, jer kraj
ljubavi dolazi tek sa zaboravom. Kroz otvoren uredski prozor činilo joj se da
može dodirnuti sunce. Još jedanput pregleda tekst koji je upravo prevela, snimi
ga i odluči osobno odnijeti u Davorov ured. Prolazeći hodnikom iznenađeno
zastane vidjevši da joj ususret dolazi poznato lice.
— Marko! — poviče ona sretna što ga vidi. — Što radiš ovdje?
Još više se iznenadi shvativši da on nije nimalo iznenađen što su se sreli
na hodniku tvrtke, a onda se sjeti da mu je govorila potanko o razgovoru za
posao koji ju očekuje.
— Sjećaš se da sam ti govorila o radnom mjestu koje priželjkujem?
— Itekako — odgovori on.
— Vjerojatno zato nisi iznenađen poput mene.
— Pa, tako nekako — odgovori on zagonetno.
— A što ti tu radiš? — upita ga Danijela. — Trebaš li što?
— Ne — odgovori on. — I ne mogu ti više skrivati činjenice...
— Kakve činjenice? — upita znatiželjno ga promatrajući.
— Obične. Već mjesec dana tražim pogodan trenutak da ti se javim.
Sunčan dan me uznemirio i odlučio sam ti sve reći.
— Ne razumijem.
30
— Moj ured je na drugoj strani prostrane hale kroz koju svakodnevno

prolaziš.
— Kako? — upita zbunjeno gledajući u njega. — Zar ne radiš u
obiteljskoj tvrtki?
— Povremeno — odgovori Marko i mahne u znak pozdrava Antoniju
koji je upravo izašao iz ureda na hodnik.
— Bio si u pravu, prijatelju! — poviče Antonio prema njemu. —
Zahvalni smo ti što si nam doveo Danijelu. To dokazuje da treba poslušati
preporuke prijatelja i to ne mora nužno značiti posao preko veze. Ona se
itekako dobro snašla u našem timu. Zaposlili smo pravu osobu, a nismo ti rekli
hvala jer si nam zabranio da te spominjemo.
— Ali, ja sam se natjecala na slobodno radno mjesto — pogleda Danijela
začuđeno Antonija. — Nije u pitanju zaposlenje zbog nečije preporuke. Tko bi
mi dao preporuku?
— Tko, tko — nasmije se Antonio. — Nećemo se praviti blesavi! Marko
je rekao da si ti najbolji izbor i bio je u pravu. Ne moraš biti skromna, niti
tajiti...
— Ali, Marko me ne poznaje — prekine ga ona zbunjeno.
— Aha — nasmije se Antonio glasno. — To je u redu jer direktor ne
odobrava ljubavne veze između djelatnika, a mi smo ipak bratske tvrtke jer
imamo istog vlasnika. Htio sam već provjeriti Markove priče i pitati te je li
istina da je Beč bio pod snijegom u prosincu jer ovdje nije bilo snijega.
— Stani, stani — zamaše Marko rukama. — Ne moraš baš sve reći
Danijeli. Govorio sam istinu i nemaš razloga provjeravati tako banalne stvari
kao što je snijeg u Beču. Uvijek govorim istinu i zato si mogu priuštiti da
ponekad i zaboravim što sam rekao. Oni koji lažu, nemaju tu mogućnost.
— Bila sam u Beču, ali ne znam u kakvoj je vezi s mojim radnim
mjestom?
— Prekrasnoj vezi — nastavi Antonio. — I nemoj se izmotavati! Moraš
nas počastiti jer ćeš uskoro primiti i drugu plaću. Nećemo više čekati i ne možeš
se izvući! Ali, žurim jer znam da imate o čemu razgovarati. Ljudima koji se
vole, svako vrijeme provedeno zajedno čini se kratko. I ja sam nekoć znao što
je ljubav, ali sada sam uvjeren da mi život samca više odgovara i ne bih htio
ponovno biti zaljubljen. Ljubav može stvoriti nepodnošljivu bol. Koliko god
31
nam donese sreće i na neki način nas kruni kao da smo na prijestolju, ubrzo
nas jednostavno razapne toliko snažno da bol traje mjesecima, a možda i
godinama.
Poželjela je reći da dobro poznaje taj osjećaj i da zbog jedne propale veze
ne odbacuje pomisao na ljubav zauvijek, ali odustane od takve pomisli sjetivši
se da je još nedavno mislila isto kao i on. Posao u kojemu je doslovce uživala,
promijenio je pogled na sve, pa tako i na ružne događaje koje je doživjela prije
nekoliko mjeseci. Osjećala se zapravo iznenađujuće dobro. Htjela je reći
Antoniju da tako mora biti jer vedro, oblačno, svjetlo i sjena uvjetuju jedno
drugo, međusobno se nadopunjuju, a proljeće tek zahvaljujući ljetu, jeseni i
zimi postaje proljećem. Treba osjetiti vlastite ledene ruke kako bismo osjetili
toplinu. Kad ne bi bilo ničega drugog do neprekidne vedrine, zavladala bi
dosada. Znala je točno o čemu Antonio govori dok se on sa smiješkom na licu
udaljavao hodnikom.
— Antonio! — pozove ga.
— Pusti ga! Antonio je šaljivdžija i svi ga volimo baš takvog kakav je.
— Tko svi?
— Mi! Zar ti nije upravo rekao da smo dvije različite, ali ipak iste tvrtke?
— Da, ali ja to ne razumijem. Zacijelo si znao gdje radiš prilikom našeg
prvog susreta.
— Jesam, a ti si znala gdje želiš raditi. Što je u tome tako loše?
— Oprosti, ali ne mogu racionalno razmišljati i ništa mi nije jasno. Toliko
se toga dogodilo u ovoj godini. Kako si me ti mogao preporučiti kad me nisi ni
poznavao? To je suludo. A ako radiš ovdje, zašto se nismo sreli dosad?
— Pojasnit ću ti to vrlo rado. Imaš li vremena za kavu ili, možda, ručak
poslije radnog vremena?
— Pa... Ne znam.
— A tko zna — nasmije se Marko stavljajući joj ruke na ramena. — Silno
bih volio da pronađeš vrijeme za mene. Molim te — govorio je gledajući je u
oči.
— O, ne! Nemoj me moliti. U redu je — odgovori Danijela.
32
Htjela ga je pozdraviti, ali on krene zajedno s njom prema uredu govoreći

da mora neke sitnice predati Karmeli.
— Napokon — nasmije se Karmela čim ga je vidjela. — Već mi je postalo
teško pretvarati se da ništa ne znam, ali mislim da je i Danijela primijetila
neobično komešanje između nas. Nekoliko puta me pitala imam li i ja osjećaj
da nešto neobično titra u zraku, ali moram priznati da si bio u pravu. Ona je
čisto otkriće i ne znam kako smo mogli raditi bez nje? Ostvarila mi se želja i
napokon imam suradnicu.
— I ja imam nekih želja — osmjehne se Danijela šireći ruke u znak
čuđenja. — Želim saznati o čemu je riječ. Ne mogu dočekati kraj radnog
vremena i ručak s Markom jer nitko drugi mi ne može ponuditi odgovore na
neobična pitanja. Upravo sam doznala da sam primljena zbog preporuke, što bi
naš narod rekao preko veze, a ja nemam nikoga tko bi za mene mogao
intervenirati. Slučajno sam doznala da je to bio Marko.
— Njegova preporuka vrijedi više od deset ostalih. Ovdje se nitko nije
zaposlio zbog preporuka jer trebamo ljude koji znaju raditi i potpuno je
svejedno ima li netko preporuku. Antonio je odmah rekao da će napraviti
iznimku jer ovo je prvi put da Marko intervenira zbog nečijeg zaposlenja. Ti si
njegovo povjerenje itekako opravdala.
— Dobro, dobro — odgovori Marko pomirljivo i okrene se prema
Karmeli. — Može li Danijela izaći ranije s posla?
— Naravno. Zar ne znaš da je već završila prijevod jedne knjige? To je
veliki posao. Radi cijeli dan i nosi posao kući. Kako ti to ne znaš, ako si toliko
zaljubljen? Zar ti ne nedostaje dok radi poslijepodne, umjesto da vrijeme
provodite zajedno?
— Znam, znam — odgovori Marko i ne dopuštajući Danijeli da bilo što
kaže, nastavi govoriti Karmeli: — Itekako mi nedostaje, ali sada je moram
ukrasti i obećavam da to ubuduće neću raditi. Moramo obaviti nešto jako hitno.
Danijela ostane stajati na sredini prostorije, a Marko joj stavljajući prst
preko usta pokuša dati do znanja da ništa ne pita.
Za nekoliko trenutaka Marko joj otvori vrata svog automobila, a Danijela
primijeti nekolicinu kolega kako gledaju kroz prozor prema parkiralištu.
33
— Što im je? — upita Danijela. — Od prvog dana osjećam nešto neobično

oko sebe. Mislila sam da je to uobičajeno jer sam nova djelatnica, ali ubrzo sam
shvatila da postoji još nešto. Ti mi sigurno možeš dati odgovor!
— Mogu — odgovori Marko pokrećući automobil. — Odgovorit ću ti.
Znači, ja biram kamo ćemo na ručak?
Ona samo potvrdi glavom. Marko je ubrzo parkirao ispred restorana i
odgovorio na telefonski poziv uvjeravajući nekoga da sutra iz tiska mora izaći
stručna brošura jer se održava simpozij zbog kojega je tiskana.
— Sve zaustavite i napravite što sam rekao — govorio je ozbiljnim
tonom. — Antonio je završio s pripremom za tisak i sve je potpuno spremno.
S njim dogovorite količinu i svakako treba pripremiti više primjeraka jer se
može dogoditi da brošura bude tražena i poslije simpozija.
U restoranu nije bilo mnogo ljudi. Marko izabere stol pokraj staklenog
zida iza kojega se prostirao vrt s nekoliko velikih smreka.
— Volio bih imati vlastiti vrt i smreku poput ove. Uljepšavala bi mi
advent. Adventsko vrijeme je zapravo najljepše u godini. Grad je okićen, sve
blješti, a djeca i odrasli zajedno se raduju darovima. Upoznali smo se u mirisu
adventa i zato mi je pomisao na to vrijeme godine izuzetno ugodna. Ipak,
proljeće je najljepše godišnje doba i radujem se što je tu.
Danijela se nagne preko stola i značajno ga upita:
— Hoćeš li mi napokon reći što sve ovo znači? Uskoro ću dobiti drugu
plaću, a toliko toga ne znam. I moram ti odmah reći da se ne izmotavam kako
Antonio misli. Već sam dogovorila s Karmelom da ću pozvati kolege na
zakusku poslije posla, ali nikako se ne mogu svi uskladiti, a ne želim da bilo tko
izostane. Zanima me kako to da se nas dvoje nismo sreli dosad?
— Nemoj se opterećivati s nevažnim stvarima. Sve ću ti objasniti, ali
moraš mi obećati da se nećeš naljutiti.
— Zašto bih se naljutila? Još od prvog razgovora koji je nalikovao
prijateljskom susretu, a ne ispitivanju kandidata za zaposlenje, bilo mi je čudno
i imala sam osjećaj da je sve već unaprijed riješeno. Pomislila sam da je u pitanju
sreća i da sam se jedina natjecala na slobodno radno mjesto, ali sam poslije
shvatila da to nije tako. Bila sam uvjerena sve dok mi Dubravka nije nešto više
objasnila, da si s ocem u obiteljskom poslu.
34
— To je zbog toga što me nisi pozorno slušala u Beču jer si vjerojatno

imala drugih briga. Strpljivo sam čekao da sve preboliš. Ako se sjećaš, govorio
sam da ću ti pomoći pri zaposlenju, ali to sad nije važno. Moj otac je započeo
vlastiti posao. Sjećaš li se smijeha u autobusu?
— Nerado mislim na to putovanje.
— Zašto? Za mene je Beč najljepši grad na svijetu upravo zbog toga što
sam te tamo upoznao.
— Nemoj, molim te! Ne želim slušati laskanje. Završi rečenicu i odgovori
mi kako si obećao.
— U redu. Možeš li se prisjetiti smijeha dok me nekolicina ljudi
zadirkivala govoreći da su svi na godišnjem i odmaraju, a ja sam na godišnjem
odmoru i radim?
— Mislila sam da je to šala.
— Nije bila šala. Turistički sam vodič i povremeno pomažem ocu, ali tek
ako uspijem dobiti godišnji odmor. Zato su se smijali. Moj otac je dugo godina
radio u prijevozničkoj tvrtki kao vozač autobusa, a onda je odlučio pokrenuti
vlastiti posao i baviti se turizmom. Tvrtku vodi moja majka i njezina sestra.
Odlično su organizirani, a ja im povremeno pomažem. Naša turistička agencija
ima nekoliko autobusa. Iskustvo koje ima moj otac i nekoliko mladih
djelatnika, daju odlične rezultate. To se uvijek događa kad se spoji iskustvo i
mladost. Jedno bez drugoga ne ide.
— Dobro. To još nekako i razumijem, ali preporuka?
— Rekla si da se nećeš ljutiti, ali odlučio sam pogledati tvoj životopis
poslije povratka s putovanja. Rekla si mi koliko silno želiš dobiti posao, a ja sam
shvatio da ti mogu pomoći. Kako bih bio uvjerljiv, morao sam nešto izmisliti
na račun našeg odnosa. Zato sam ih uvjerio da smo nas dvoje u vezi.
— U vezi? Kakvoj vezi?
— Zar je bitno? Najvažnije je da su svi izuzetno zadovoljni tvojim radom.
Zato sam izmislio da smo zajedno bili u Beču i da se volimo — izgovori na
brzinu.
— Volimo!? — pogleda ga Danijela širom otvorenih očiju.
— Da — odgovori on. — Obećala si da se nećeš ljutiti.
35
— Ali, to nije pošteno jer ja sam izašla iz veze i o ljubavi razmišljam

poput Antonija. Zapravo, ne vjerujem u ljubav. Ona ne postoji.
— U redu je.
— Nije! Tek sada razumijem zašto me od prvog dana svi čudno gledaju.
Karmela mi je jako draga, a vjerojatno misli da sam neiskrena jer tajim nešto
tako važno.
— Karmela je zaljubljena i ne vidi ništa osim svog Mladena. Dala mi je
njegov tekst na čitanje, a ja u svakoj rečenici prepoznajem nju. Ali, to je njezin
izbor. Ona nikada nema primjedbe, voli ljude i svi je cijenimo.
— I ja volim ljude. I zahvalna sam što si mi pomogao jer sam naučila
cijeniti vlastitu sadašnjost Tek kada joj damo pravu vrijednost, ona postaje
važna i na nju obraćamo pozornost pa je možemo i promijeniti. Svejedno si
malo pretjerao sa svojim tvrdnjama da smo u vezi.
— Htio sam izbjeći zahvalnost. Želim uživati u sadašnjosti kako si
maloprije rekla i radovati se prekrasnom proljetnom danu, iako je proljeće u
mojoj duši od trenutka kada smo se sreli.
36
Postoji li istina
Karmela je s mnogo nježnosti govorila o Mladenu. Krajnje oprezno,

Danijela joj pokuša reći da bez obzira na osjećaje, mora više vremena posvetiti
sebi, ali njezine riječi nisu dopirale do nje. Shvaćala je to jer i sama nije imala
snage priznati da je bila ovisna o Nikoli. Ni njoj nitko nije mogao objasniti da
ni jedna ovisnost nije dobra, kao što ni jedna veza ne traži odricanje, nego
razumijevanje. Svatko mora upoznati sebe onakvim kakav jest i shvatiti da je
sreća i tuga samo u nama, a ne u svijetu izvan nas. Tek oslobođenje od ovisnosti
donosi nam radost.
— Osjećam se krivom — govorila je Karmela sjedeći na terasi kafića
nedaleko od njihove tvrtke. — Moram se usredotočiti i na najbolji način urediti
roman koji on s mnogo ljubavi piše. Predaje na fakultetu i nema vremena.
— Ni ti nemaš vremena — odgovori joj Danijela. — Čemu osjećaj
krivnje? Ako neosnovano prihvatiš svoju krivnju, to ubrzo može postati
činjenica i jednostavno ćeš uvjeriti samu sebe da je to točno. Ja znam da nije
jer sam dugo razmišljala poput tebe i vjerovala da moj život bez Nikole neće
imati smisla. Poslije putovanja u Beč, proživjela sam najteže trenutke u životu.
Nisam željela prihvatiti, niti vjerovati da se on neće vratiti. Poslije stotinjak
upornih poziva pristao je na razgovor, ali bio je to razgovor lišen svakih
emocija s njegove strane. Sada znam da sam morala krenuti na to putovanje
kako bih shvatila mnogo toga o sebi, ali i da bih upoznala Marka koji mi je
pomogao da dobijem posao. Zato mislim da nikada ništa ne treba gledati
izdvojeno jer život je cjelina sastavljena od sitnica.
Počeli su pristizati ostali djelatnici i Danijela prestane govoriti. Iako je
primila treću plaću, tek danas se stvorila mogućnost za druženje i zakusku
poslije radnog vremena.
Marko, Antonio i Davor ušli su zajedno na terasu kafića glasno
komentirajući visoku temperaturu zraka.
— Danijela nas je napokon odlučila počastiti — govorio je Antonio
gledajući u Danijelu. — A Karmela je predložila da situaciju gdje smo napokon
svi zajedno iskoristimo i napravimo raspored korištenja godišnjih odmora.
37
— Ne mogu vjerovati da sam već zaslužila godišnji odmor — nasmije se

Danijela. — Još se nisam pošteno ni umorila, a tek sad ću vas počastiti što ste
me prijateljski prihvatili.
— Plaće su ti zagarantirane — odvrati joj Karmela kroz smijeh. — Znaš
i sama koliko toga moramo završiti do kraja srpnja. Itekako ćemo se svi
naraditi.
Slažući stolove jedan uz drugi da bi svi mogli sjediti zajedno, Marko se
prvi izjasni.
— Ja ću godišnji odmor koristiti u kolovozu jer tada moj otac ima najviše
posla. Riskantno je ušao u zakup hotela, ali isplatilo se. Kapaciteti koje je
zakupio na otoku Krku, gotovo su rasprodani strancima, a budući da je u sve
aranžmane uključen i autobusni prijevoz do odredišta, zaposlit će još nekoliko
vozača autobusa.
— Lijepo — nasmije se Antonio. — Ti si barem siguran da ćeš ove godine
vidjeti more.
— I provesti radno godišnji odmor — odgovori Marko.
Konobar im priđe noseći dva velika pladnja koja je Danijela donijela još
jutros, rezervirala mjesta na terasi i zamolila da posluže njezinu hranu jer su
ovdje svakodnevni gosti. Konobar odloži pladnjeve na stol, obavijesti ih da
postoje još dva pladnja s kolačima i upita ih što žele popiti.
— Ovo je prava gozba — nasmije se Marko i pogleda Danijelu. — Rekli
smo samo piće, a ti si odlučila potrošiti sve što si dosad zaradila.
— Nije baš tako. To bi značilo da sam premalo plaćena, a to nije istina.
Vrijeme doslovce leti otkad sam s vama. Prekrasno se osjećam. Hvala komisiji
za prijam u radni odnos — nasmije se namigujući Antoniju i Davoru. — Ne
znam tko je od vas bio glavni, ali zadovoljna sam vašim radom.
— Ja sam uvijek glavni — odgovori Antonio. — A to znači da ću prvi
kušati pršut i kulen.
Karmela nazdravi, uzme nekoliko zalogaja pršuta i ustane.
— Žao mi je, ali moram vas napustiti. Danijela i ja se viđamo više jer su
nam uredi povezani.
— Da, ali gotovo je s tim — nasmije se Davor. — Uredili smo Danijeli
ured jer više nema smisla sjediti u prostoriji za sastanke.
38
— Svejedno — odgovori Karmela — moram krenuti po Mladena. Uskoro

završava s predavanjem, a danas mi je ustupio automobil.
— Zar to nije tvoj automobil? — upita Marko.
— Pa... Tako nekako — odgovori Karmela. — Najčešće Mladen doveze
mene, ali danas je bilo drugačije.
Marko slegne ramenima, isprati Karmelu do parkirališta i vrati se za stol.
— Raspored godišnjih odmora još nismo završili. Karmela će koristiti
samo dio godišnjeg odmora u kolovozu, a ostatak će ostaviti za prosinac jer će
tada organizirati promociju za Mladenovu knjigu.
— Nije mi više jasno piše li knjigu Mladen ili Karmela? — upita Davor
kroz smijeh.
— Zar je to važno — nasmije se Antonio. — Znamo tko je urednica,
izdavač je poznat, a autor će nas, valjda, lijepo počastiti. Nama je to dovoljno.
A sada nam Marko mora priznati voli li ga Danijela ili ne?
— Naravno da volim Marka — odgovori Danijela — ali, isto tako vam
moram priznati...
— A zašto bi ti nešto priznala? — prekine je Marko.
— Zato što mene to silno zanima — odgovori Antonio i nastavi —
Danijela i ja smo srodne duše. Oboje smo doživjeli ljubavni krah na sličan način
i razumijemo se u potpunosti. To je već dovoljno za početak.
— Ne bih o tome — jedva se osmjehne Danijela. — Ne znam zašto misliš
da je slično jer za mene je to daleka prošlost i ne sjećam se više ničega. Ne želim
se sjećati!
— Antonio! — povisi Marko ton. — Reci mi radije kad ćeš koristiti
godišnji odmor da napravimo raspored.
— Ovisi o Danijeli — nastavi Antonio ne skidajući pogled s nje. — Rado
bih s njom proveo godišnji odmor na nekom lijepom mjestu. Nisam to htio reći,
ali sada kada znamo da si izmislio ljubavnu vezu s njom zbog zaposlenja, to bi
se moglo ostvariti.
— Možda ovo prelazi neke granice prijateljstva — odgovori Danijela. —
Zato bih voljela da promijenimo temu.
39
Antonio ponovno nazdravi, obeća da će nastaviti razgovor u tom smjeru

sutra i zamoli Marka da još ne upisuje datum njegova godišnjeg odmora.
— Razmislit ću i reći Karmeli do kraja tjedna.
U vedrom raspoloženju teme su se smjenjivale sve do večeri kad su se
počeli razilaziti. Marko preduhitri Antonija i ponudi Danijeli prijevoz do stana
što ona prihvati, kratko se pozdravi s ostalima na parkiralištu i mahne im
sjedajući na mjesto suvozača u Markov automobil.
— Drago mi je što obiteljski posao napreduje. Zar nije naporno vikende
provoditi na putovanju? — upita ga provjeravajući pojas.
— Je, ali samo zato što se neprekidno u mislima vraćam na izlet u Beč.
Još mogu osjetiti miris snijega u zraku iako su planovi za godišnji odmor na
dnevnom redu.
— Temperature su već ljetne, pa me to ne čudi — odgovori ona
pokušavajući promijeniti temu. — Mislim da neću koristiti godišnji odmor jer
jednostavno ne znam kamo bih otišla. Moram naučiti živjeti sama, a to je
vjerojatno proces koji traje.
— Upravo sam ti htio ponuditi rješenje.
Danijela se nasmije komentirajući da je već dosta učinio za nju kad joj je
odlučio pomoći pri zapošljavanju.
— Više smo dobili mi zbog toga što si u našem timu pa nemoj to više
spominjati. Htio sam reći da grupe turista koji koriste sedmodnevne aranžmane
ne popunjavaju uvijek sve kapacitete. Možeš provesti tjedan dana na Krku bez
ikakve naknade. Svi odabrani hoteli su odlični, a mi smo ionako unaprijed
platili zakup. Ne možeš nas oštetiti jer zakupe smo napravili još zimus i ostat
će neiskorišteni.
— Ne razumijem što to znači? — upita Danijela pokazujući mu rukom
gdje treba skrenuti prema njezinoj zgradi.
— Možeš birati gdje želiš ljetovati. Na raspolaganju su nam Njivice,
Malinska ili grad Krk, ali još ima vremena i sve ću ti objasniti. Sada ti želim
pomoći odnijeti pladnjeve u stan. Na kojem si katu?
— Na prvom, ali nema potrebe. Nije teško.
— Neću ti smetati, ali ni dopustiti da sama nosiš pladnjeve.
40
Stigavši na prvi kat, Danijela otključa ulazna vrata i propusti ga u stan.

— Lijep je stan. Tvoj?
— Da. To je jedino što imam jer su ga moji roditelji kupili prije
petnaestak godina dok je to još bilo moguće. Desetak godina na koliko je bio
kredit, ovdje su bili podstanari, a onda sam diplomirala i nadala se brzom
zaposlenju. Prevodila sam i povremeno radila u školi stranih jezika nekoliko
sati tjedno, ali to je bilo preživljavanje. Pitanje je bi li i sada dobila posao da se
ti nisi angažirao?
— Rekao sam ti da je tvrtka s tobom dobila više, a stan je na dobrom
mjestu i jako mi se sviđa. Sretnica si jer ni posao ti nije daleko.
— Sretnica baš nisam, ali ne smijem se žaliti. Jesi li za kavu ili nešto
drugo?
— Možda sok. Nisam želio smetati, ali jako mi je ugodno provoditi
vrijeme s tobom društvu. Ne znam zašto misliš da nisi sretna?
— Ako želiš iskren odgovor — nasmije se Danijela stavljajući dvije čaše
na stol — zato što sam sama. Ne možeš ni zamisliti kako je to teško. Nisam
sretna jer još ne mogu vjerovati da mi se dogodilo to što se dogodilo.
— Nikola te nije bio vrijedan.
— Ne znam. Možda ja nisam bila vrijedna njega. On je mene napustio.
Jednostavno nisam bila dovoljno dobra.
— To nije točno. Teško mi je to slušati.
— A ti? Jesi li ti sretan?
— Ne. Silno sam nesretan.
— Zašto?
— Zato što me osoba koju volim i za koju bih bio spreman sve učiniti,
jednostavno ne primjećuje. Ne vidi me.
— Uvijek si nasmijan i nikada ne bih rekla da si tužan. Danas si zabavljao
cijelo društvo svojom duhovitošću. Tko je osoba koja te ne primjećuje?
— Ti! — odgovori Marko i Danijela ga iznenađeno pogleda. Nekoliko
trenutaka je šutjela, a onda se nasmiješi.
41
— Marko, što ti je? Ti voliš osobu koja ne postoji. Upoznao si me još dok
sam bila u vezi s Nikolom. Nisam sposobna voljeti jer sam još potresena s onim
što mi se dogodilo. Ti si stvorio o meni pogrešnu sliku. Ne voliš mene, nego
ono što misliš da jesam.
Marko zamaše glavom i ustane. Priđe prozoru, pogleda prema
parkiralištu i ponovno sjedne na stolac. Danijela začuje zvuk mobitela iz svoje
torbice koja je visjela preko naslona stolca.
— Oprosti! Ne znam tko bi me mogao zvati — odgovori tražeći po torbici
mobitel. Pogleda na ekran i začudi se — Antonio — izgovori iznenađeno i javi
se na telefon: — Tu sam!
— Htio sam pitati možeš li izaći večeras?
— Ne razumijem te! Zar nije već kasno? Dugo smo se zadržali danas i
tako sam sretna što smo napokon razgovarali o drugim temama, a ne samo o
poslu.
— Upravo o novim temama sam htio razgovarati s tobom. Iza nas je
slično životno razočaranje i mislim da bismo se odlično razumjeli. Davor mi je
rekao da ti to moram reći.
— A meni se čini da je u pitanju nešto više alkohola. To isto vrijedi i za
Davora.
— Možda — nasmije se Antonio. — Ipak, moraš znati da ono što trijezan
čovjek misli, pijan govori. Zar nikada nisi čula za tu narodnu izreku? One su
tako životne.
— Jesam, jesam, ali oprosti, Antonio, nemam vremena. Upravo mi je
prijateljica došla na kavu i ne mogu razgovarati.
Danijela prekine vezu i slegne ramenima:
— Oprosti, Marko. Zbunjena sam pozivom. Mislila sam da je nešto
vezano uz posao.
— Ne moraš se ispričavati. Pametnom dosta! Ja sam taj koji duguje
ispriku. Nisam htio shvatiti istinu, a vidio sam kako te Antonio gleda. Čini mi
se da pomalo i nalikuješ njegovoj bivšoj, što znači da si nesumnjivo njegov tip.
Istina je često bolna činjenica, ali što je prije prihvatimo, život nam postaje
jednostavniji, bez obzira koliko nam se to u početku čini nezamislivo.
— Ne razumijem! Što je istina?
42
— Sigurno ti je stalo do njega jer inače ne bi glatko izrekla laž i prešutjela

da sam ovdje — odgovori Marko, ustane, promrmlja nešto u znak pozdrava i
izađe iz stana.
Stajala je još neko vrijeme u predsoblju, a onda zaključa vrata i izađe na
balkon. Dok je gledala svjetla njegova automobila kako se udaljavaju, i sama se
pitala što je istina? Voli li ona Nikolu ili samo ne može prihvatiti da ju je
odbacio? Postoji li istina i tko je može dokučiti?
43
U odsjaju zalaska sunca
Karmela je cvrkutala govoreći Danijeli kako su sve veći izgledi da će

Mladen početkom jeseni dobiti akademsku stipendiju za usavršavanje i biti u
prilici silno napredovati.
— Znaš li što to znači?
— Ne baš.
— Provest će godinu dana na prestižnom sveučilištu u Londonu. Nećemo
ići na godišnji samo da bi njegova knjiga bila završena. Zar to nije divno? I
knjiga i usavršavanje!
— Ne znam. Možda i je, ali ne razumijem.
— Nije važno — nasmije se Karmela sretno.
— A kamo ćeš ti na godišnji odmor? Jedino za tebe nemam upisan
termin.
— Ne znam. Svejedno mi je pa stoga upiši vrijeme koje najviše odgovara
svima. Netko mora ostati u periodu kad je najviše djelatnika na godišnjem
odmoru. Ionako nemam kamo i otići sama. Malo je teže u tridesetima pronaći
društvo za odlazak na ljetovanje. Moje prijateljice su najčešće u stabilnim
vezama ili su već u braku i imaju djecu. Stršim poput visoke topole među
vrbama. Došla sam ti reći da je ured koji sam dobila na korištenje lijep, ali mi
silno nedostaješ. Zato ću ti češće smetati dok se ne naviknem — završi Danijela
i izađe.
Na hodniku se gotovo sudari s Davorom i Antonijem. Davor se nasmije i
produži prema svom uredu, a Antonio je uhvati za ruku.
— Slušaj, Danijela. Sada sigurno nisam previše popio, a isto mislim što
sam mislio i prije mjesec dana. Zar mi ne želiš dati priliku? Nije moguće da si
uvijek zauzeta poslije radnog vremena. Zar je problem ćaskati uz kavu s
kolegom?
— Nije. Dogovorit ćemo se — nasmiješi mu se, izvuče svoju ruku iz
njegove i produži u ured.
Bila je zadubljena u tekst na ekranu kad je Marko pokucao i ušao.
44
— O, to si ti! Nismo se vidjeli nekoliko tjedana i stekla sam dojam da sam

te uvrijedila. To mi nije bila namjera. Već nekoliko dana želim nazvati, ali mi
Karmela kaže da si u gužvi jer poslijepodne vodiš grupe u razgled Zagreba.
Drago mi je što tvoj otac, po svemu sudeći, dobro napreduje u poslu.
— Nije loše. I nisi me uvrijedila. Mislio sam da postoji nešto između tebe
i Antonija, pa sam se samo odmaknuo jer ne želim biti nametljiv.
— Zašto si to pomislio? — upita ga Danijela začuđeno.
— Zar nisam bio u pravu?
— Nisi. Nisam raspoložena za novu ljubavnu vezu.
— To ne ovisi o raspoloženju, Danijela. Nitko ne može upravljati
osjećajima. Ljubav se desi ili se ne desi. Nije to taksi koji jednostavno naručimo
i on dođe.
— Slažem se — nasmije se ona njegovoj usporedbi.
— Zato sam pomislio da ste, možda, srodne duše, a i Davor mi je rekao
kako bi to bilo lijepo jer ste na neki način povrijeđeni i zatvoreni u sebe bez
razloga. Ljubav prolazi, ali samo zato da bi ustupila mjesto novoj, onoj pravoj.
— Kako sve to lijepo zvuči. Sada čak mogu i prihvatiti takva stajališta.
Ljeto i sunce me čine nekako sretnijom. Lijepo se osjećam. Imam posao koji
silno volim, a svima nam na neki način godi kada je naš rad priznat. Zadovoljna
sam.
— Drago mi je — nasmiješi se on. — Htio sam ti reći da idem na godišnji
odmor sljedeći tjedan i da imamo slobodne, već zakupljene sobe u hotelu na
Krku. Polupansion je u pitanju, a hotel je tek renoviran i svidjet će ti se. Ja sam
pratitelj grupe i bit ću ti pri ruci ako nešto zatrebaš. Na raspolaganju ti je
svakodnevno nekoliko izravnih autobusnih linija do Krka. Autocestom vožnja
je ugodna. Postoji samo jedan problem. Moraš odlučiti odmah kako bi Karmela
završila raspored godišnjih odmora. Ja sam cijeli kolovoz na godišnjem, a to
znači da radim još nekoliko dana, ali možemo se čuti ako odlučiš doći. U svim
terminima tijekom kolovoza imamo barem jednu sobu viška.
— Što se financijskog dijela tiče, mogla bih si priuštiti nekoliko dana
ljetovanja. Nije u tome problem, ali u svakom slučaju hvala ti na ponudi. Glupo
mi je otići sama na more. Ne znam razumiješ li me?
45
— Razumijem, ali baš zato sam ti to i ponudio. Nemaš nikakvih obveza

prema meni, ali bit ću tamo. I meni bi pomogla jer se ne družim s ljudima iz
grupe. To su stranci i korisnici naših usluga. Druženje bi na neki način značilo
nametljivost. Kad bi prihvatila, i meni bi bilo lakše jer bih imao s kim popiti
kavu.
Danijela je razmišljala, postavljala mu pitanja, željela platiti barem dio
troškova, a onda iznenada odluči i obavijesti Karmelu da će koristiti
osmodnevni godišnji odmor posljednjeg tjedna u kolovozu.
***
Iako je ljeto bilo neuobičajeno, jer se svakih nekoliko dana smjenjivalo
sunce i loše vrijeme praćeno obilnim količinama kiše, Danijelu dočeka pogled
na more okupano suncem. Dio starih zidina Krka privuče joj pozornost. Bilo je
tek deset sati i ona odluči popiti kavu na rivi, a onda se vukući za sobom kovčeg
srednje veličine, uputi u staru jezgru čije zidine su doslovce mamile svojim
pogledom. U uskoj gradskoj ulici odluči ući u crkvu, a onda se iznenadi vidjevši
Marka kako stoji s desne strane oltara govoreći grupi od pedesetak ljudi na
njemačkom o pojedinim freskama na zidovima stare crkve. Nasmiješi mu se i
ne želeći privući pozornost turista, izađe na ulicu. Sjedne u kafić nedaleko od
crkve i naruči kavu. Za petnaestak minuta Marko izađe iz crkve i gotovo trčeći
dođe do nje.
— Ovdje mi smeta sunce — nasmiješi se i ponese njezinu šalicu s kavom
za drugi stol u kutu terase koja je bila zaklonjena od pogleda. — Nadam se da
nemaš ništa protiv.
— Nemam, ali nisi morao ostaviti grupu. Došla sam prerano i odlučila
pogledati grad. Prekrasan je. Nešto sam čitala o povijesti grada, ali ti sigurno
puno više znaš. Zar nećeš povesti turiste u daljnji razgled?
— Ne. To ćemo učiniti za nekoliko dana, a sada će iskoristiti slobodno
vrijeme za šetnju. Došli smo prerano i ne mogu ih prijaviti u hotel. Ali, tebe
mogu. Upravo sam nazvao i naše sobe su spremne.
Sve veća gužva oko njih bila je pokazatelj da su smještajni kapaciteti
popunjeni i da je turistička sezona bolja nego je bila prethodnih tjedana. Marko
se nekoliko puta osvrne i promeškolji na stolcu nervozno ispijajući kavu, a
onda predloži da krenu u hotel.
46
Prostrani prostor oko recepcije s kafićem na sredini svidi joj se na prvi

pogled. Djevojka na recepciji srdačno pozdravi Marka.
— Soba za gospođicu Danijelu je na prvom, a vaša na trećem katu. Obje
sobe imaju balkon i pogled na more. Vjerujem da ćete biti zadovoljni.
— I ja vjerujem — govorila je žena uredne tamnosmeđe kose, srednjeg
rasta i. lijepog osmjeha izlazeći iz prostorije pokraj recepcije.
— Kako si, Marko? — upita ga pružajući mu ruku. — Čujem da ste
izbjegli gužvu i brzo stigli.
— Dobro si čula — odgovori joj on, usiljeno se nasmije i predstavi
Danijelu. — Ovo je moja prijateljica i kolegica.
— Eva — izgovori žena srdačno pružajući joj ruku.
— Danijela.
Dok je Marko držeći ključeve soba u ruci razgovarao s Evom o grupama
koje dolaze u rujnu i novom vodiču, Danijeli se lice simpatične žene učini
poznatim. Marko završi razgovor, uzme Danijelin kovčeg i pokaže joj na stube
nasuprot recepcije:
— Nećemo čekati dizalo.
Danijela se oduševi prostranom sobom, otvori balkonska vrata i
zadivljeno pogleda u more.
— Ovo je prekrasno! Kad malo bolje razmislim, zašto svaka žena ne bi
mogla ljetovati sama?
— Ti nisi sama. Nemoj to zaboraviti.
— Neću — nasmiješi se ona — I ne znam kako ti zahvaliti.
— Jednostavno. Prihvatit ćeš moj poziv za ručak. Znam odličan restoran
s ribljim specijalitetima.
— Tko ne bi prihvatio riblji ručak i to još na moru? Ali, voljela bih se
okupati prije ručka jer još nisam gladna. To znači da bi trebao izaći jer se
moram presvući za plažu.
— Ja ću učiniti isto i čekam te u prizemlju jer sigurno ću to obaviti brže.
47
Danijela odluči odjenuti samo kratke hlačice jer je gornji dio

jednodijelnog kupaćeg više nalikovao majici. Strpa dvodijelni kupaći u torbu
za plažu, spremi ručnik, navuče japanke na noge i izađe iz sobe.
Marko je dočeka u prizemlju i predloži šetnju kroz borovu šumu do
sljedeće plaže koja je bila udaljena gotovo kilometar od hotela.
— Najradije bih se odmah bacila u more. Što nedostaje plaži u blizini
hotela?
— Ništa, ali ona je bolja.
Temperatura mora bila je ugodna, a Marko raspoložen za šalu. Poslije
kupanja presvukli su se i otišli u riblji restoran na samoj obali. Vidno
raspoložen pozdravljao je puno ljudi, a Danijela se čudila govoreći da je poznat
poput lokalne medijske zvijezde.
I sljedećih dana Marko je provodio mnogo vremena s njom na plaži
udaljenoj od hotela, još tvrdeći da je bolja. Danijela nije dijelila njegovo
mišljenje, ali je prihvatila svakodnevnu šetnju. Što su više razgovarali,
pojavljivalo sve više tema za razgovor. Ugodni razgovori, zajedničko plivanje i
druženje sve više su je opuštali. Nije joj smetalo kad bi zaronio, dodirnuo joj
nogu, a potom je pokušao uplašiti izranjajući iz vode tvrdeći da je morski pas.
Teme su se smjenjivale jedna za drugom dok su sjedili na plaži. Razgovarali su
o svemu, pa tako i Karmeli, diveći se snazi njezine ljubavi koju njeguje poput
najnježnijeg cvijeta.
— Zar nije divno njegovati ljubav? — upita Marko gledajući je u oči.
— Naravno, ali ako to činiš sam, sva njega je uzaludna. Cvijet će s
vremenom uvenuti jer je za ljubav potrebno dvoje. Ja nemam što njegovati, ali
nije mi žao jer sam se uvjerila da je ljubav prije svega patnja. Ono malo slatkoće
koju nam pruža, začinjeno je s mnogo gorčine. Ostavlja pustoš u duši poput
uragana koji pohara ulice i treba mnogo truda da se sve obnovi i ponovno
dovede u red. O isplakanim suzama neću ni govoriti.
— A nisi li čula da ne treba plakati za onim što izgubiš, nego se boriti za
ono što imaš?
— A što li ja to imam?
— Mene. Mene imaš!
Danijela ga pogleda pokušavajući shvatiti što je rekao.
48
U sljedećem trenutku on je čvrsto zagrli i poljubi. Dok je nesvjesna što

se dogodilo prelazila prstima preko lica, Marko uhvati njezin dlan i poljubi ga
prije nego je ponovno prislonio svoje usne na njezine. Ona odgovori na
poljubac. Kad je otvorila oči, na plaži je još bilo ljudi koji su uživali gledajući
zalazak sunca ne obraćajući pažnju na njih. Marko je držao svoju ruku na
njezinom ramenu dok je sunce na zalasku poput velike crvene kugle nestajalo
u moru. Šutjeli su, oko njih je bilo sve manje ljudi, a sunce je nestalo na obzoru.
— Trebali bismo krenuti — progovori Danijela prva.
— U pravu si. Zakasnit ćemo na večeru.
— Ostat ću u sobi jer poslije obilnog ručka nisam više gladna.
— Ni ja. Mogli bismo prošetati.
— Znam da si uvijek na večeri zbog grupe turista i ne bih te željela
ometati. Ovdje sam nekoliko dana i sada je krajnje vrijeme da obiđem grad i
potražim neke brošure koje bi mi mogle nešto više reći o znamenitostima.
— Mislim da ću ti ja više reći od bilo koje brošure. To želim i upravo
zbog toga sam ti rekao da se ne pridružiš grupi kad smo išli u razgledavanje.
Želio sam da ti sve o gradu i još koječemu ispričam u našoj zajedničkoj šetnji.
Danas je odlična prilika. Provjerit ću ima li itko iz moje grupe turista nekakav
problem, riješiti to i pričekati te ispred hotela.
49
Neočekivani susret
Danijela osjeti olakšanje u trenutku kad je zatvorila vrata svoje hotelske

sobe. Stajala je ispred ogledala i gledajući svoju preplanulu kožu pitala se što se
danas doista dogodilo. Nije li Marka boravak na suncu potaknuo da je poljubi?
Zašto je odgovorila na poljubac? Što mi znači Marko, pitala se izlazeći iz
kupaonice. Dok je izvlačila iz kovčega kratke bijele hlačice i istu takvu majicu
bez rukava, pitala se kako će se Marko ponašati večeras? A kako ću se ja
ponašati, zapita se uvlačeći crni remen između uzica na hlačama. Crne sandale
odlično su pristajale uz bijelu odjeću koja je naglašavala njezin preplanuli ten.
Stane ispred ogledala, rukom popravi još vlažnu kosu i zaključi da joj šminka
ne treba. Spremi mobitel i novčanik u malu torbicu, prebaci je preko ramena i
izađe iz hotela. Marko je sjedio na kamenoj ogradi okrenut leđima prema moru
gledajući u borovu šumu.
— Hej! Gdje si?
— Oprosti! — odgovori on ne skrivajući oduševljenje njezinim
izgledom. — Prekrasna si!
— Hvala! Možemo krenuti. Jedva čekam da mi nešto više kažeš o ovom
mjestu gdje se povijest može čitati na svakom koraku.
Hodajući prema starom dijelu grada, Marko je pokazujući rukom prema
zidinama govorio koliko su puta popravljane, a Danijela se nije mogla oteti
dojmu da se ispod mirnog glasa krije nervoza. Neko vrijeme ga je slušala,
gledala kako se često osvrće oko sebe, a onda zastane, pogleda ga i uhvati za
nadlakticu.
— Slušaj, Marko! Ako si nervozan zbog poljupca koji, priznajem, nikada,
ali baš nikada nisam doživjela ovako snažno, zaboravi! Ne moraš ništa
objašnjavati, niti se osjećati nelagodno. Znam što je trenutak slabosti.
— O, ne! — uzdahne on, zastane i stavi ruke na njezina ramena gledajući
je iz blizine u oči.
— Potpuno pogrešno misliš. Čak kad bih i htio zaboraviti činjenicu da
se dogodio poljubac, ne bih mogao zaboraviti emocije koje su me obuzele u
tom trenutku. Snažnije pamtimo emocije nego događaja, a ja ću ovo što se
50
dogodilo danas, pamtiti do kraja života i to jedno i drugo. To nije bio trenutak
slabosti, nego...
Nije uspio završiti rečenicu jer se pokraj njih iznenada stvorila Eva.
— Lijepo vas je vidjeti — nasmije se srdačno.
— U zraku se osjeća miris mora i ljubavi.
— Odlučila si prošetati — pokuša joj Marko odgovoriti osmjehom, ali
nije mogao prikriti usiljenost koja se ogledala na njegovom licu.
— A što mogu? — odgovori ona i dalje se smješkajući. — Znaš i sam da
mi je došla najbolja prijateljica. Nisam ti pošteno ni zahvalila, a s tvojom
grupom puno se manje maltretirala putovanjem. Redovna linija iz Beča ima
nekoliko postaja i bespotrebnih zadržavanja, a ovako je za tren oka bila ovdje.
Morala sam izaći s njima jer mi se čini da je Milena napokon malo popustljivija
kad je u pitanju Nikola.
Danijela osjeti slabost. Misli su joj se vrtjele u glavi poput ribe u staklenoj
kugli. Dok je Eva nastavljala govoriti i pokazivati rukom na tri siluete koje su
stajale ispred srednjovjekovnog topa, Danijela pomisli da će izgubiti ravnotežu
i uhvati Marka za ruku. Ne shvaćajući kako se treba ponašati, pokuša se
nasmijati i objasni Evi da moraju požuriti jer imaju dogovorenu večeru s
prijateljima.
— Oprostite mi! Raspričala sam se misleći da ste u neobveznoj šetnji i da
bismo mogli svi zajedno popiti nešto uz rivu. Ali — zastane Eva, zagleda se u
Danijelu i upita:
— Jeste li vi poznata osoba?
— Nisam. Potpuno sam nepoznata.
— Učinilo mi se da sam vas već negdje vidjela.
— Pa i jesi — uključi se Marko u razgovor. — Upoznao sam vas u hotelu.
— To znam, ali, sada mi se učinilo da sam negdje već vidjela tvoju lijepu
prijateljicu, pa sam pomislila da je možda manekenka ili tako nešto i da mi je
poznata iz tiska.
— Hvala — odvrati Danijela pogledavajući prema siluetama koje su na
sreću još bile na istom mjestu.
51
— Htjela sam vas upoznati s mojom prijateljicom Milenom. Osim sina,

sada je i u društvu muškarca koji nikako ne može doprijeti do njezina srca. Zato
sam htjela...
— Drugi put jer sada moramo krenuti — jedva izgovori Danijela stišćući
Marka sve jače za ruku. — Pozdravite ih i vidjet ćemo se drugom prilikom.
Marko pozdravi Evu i zagrli Danijelu odlazeći prema rivi. Čim su stigli
do prve klupe uz more, predloži joj da sjednu što Danijela odmah prihvati.
— Nisam znao točno koga ću dovesti iz Beča — opravdavao se. —
Obećao sam Evi još prošle godine da njezina prijateljica može s nama
doputovati jer uvijek imamo nekoliko slobodnih mjesta u autobusu. Tek kada
sam ugledao Milenu i njezina sina, shvatio sam. Nadao sam se da Nikola neće
biti ovdje. Oprosti! Pokušao sam to prikriti, trudio sam se, ali nije mi pošlo za
rukom. Još ga nisi preboljela.
— Jesam, ali svejedno je situacija nezgodna. Kasno sam shvatila da mi je
Eva poznata zato što smo se upoznale u Beču. Eva je vjerojatno skraćenica od
imena Evelina.
— Da — odgovori Marko.
— Ne želim sresti Milenu i Nikolu i možda je to znak neke slabosti, ali
to sigurno ne znači da ga volim. Ne mogu ga voljeti jer ono što sam voljela,
nikada nije postojalo. Sada shvaćam zašto si predlagao odlazak na gradske plaže
što dalje od hotela. Oni se tamo kupaju, žarne?
— Nisam ti htio reći da je Nikola ovdje jer sam se bojao da ćeš otići. Iz
istog razloga rekao sam ti da ne ideš u obilazak grada s grupom i da ćemo to
obaviti sami. Htio sam te zaštiti od neželjenog susreta. Ne znam jesam li
pravilno odlučio. Nadam se da me razumiješ.
— Hvala ti što brineš. I dobro je da je to sada iza mene. Moram priznati
da sam bila iznenađena, možda u nekoj vrsti šoka, ali dobro sam. Čudim se što
Evelinu nisam prepoznala ranije, ali zavarala me skraćenica njezina imena. Kad
smo se upoznale, bila je zima, a svi nekako drugačije izgledamo ljeti kada koža
potamni, a kosa nam za nijansu postane svjetlija.
— Oprosti mi što ti nisam odmah sve rekao, ali to sam učinio samo zato
da ostaneš, jer nekoliko dana koje smo proveli zajedno, najljepši su u mom
životu.
52
— I meni — odgovori Danijela iskreno, a Marko je privuče k sebi i

poljubi.
Sjedili su na klupi razmjenjujući poljupce, a onda zagrljeni hodali uz
more. Marko je doprati do sobe.
— Uđi — izgovori ona kad ju je htio poljubiti za rastanak. — Nisam
provjeravala što skriva mini bar, ali uvjerena sam da ćemo pronaći neko
osvježavajuće piće.
Sjedeći na balkonu, razgovarali su gledajući u more koje je bilo mirno
poput ulja dok ga je obasjavala mjesečina. Ugodan žamor dopirao je sa šetališta
stvarajući neobičan sklad zvukova oko njih koji poremeti zvuk Markova
mobitela.
— Što je sad? — upita Marko umjesto pozdrava. — Znaš li ti koliko je
sati?
— Antonio i ja tražimo smještaj na moru, ali kapaciteti su popunjeni pa
smo pomislili da nam možeš pomoći — govorio je Davor glasno tako da je
Danijela sjedeći pokraj Marka mogla čuti svaku riječ koja je dopirala iz njegova
mobitela.
— Vi ste ovdje ili? — upita Marko — Gdje ste?
— Ovdje smo — odgovori Davor. — Sjedimo u kafiću u koji uvijek
odlazimo poslije radnog vremena. Našem kafiću — pojasni mu.
— Aha, razumijem — odahne Marko — ali sada je neobično kasno. Zar
ste u kafiću još od poslijepodneva?
— Jesmo. Nazivali sam Danijelu, ali se ne javlja pa sam odlučili pozvati
tebe. I sretan sam što te čujem jer to znači da niste zajedno. Antonio nije imao
snage nazvati jer se bojao da si s njom. Lud je za Danijelom ili bolje rečeno bez
nje.
Dok je Marko slušao što Davor govori, Danijela ustane, uđe u sobu i
izvuče mobitel iz torbice na kojemu je ostalo zabilježeno desetak propuštenih
poziva. Antonio i Davor, zaključi pregledavajući koliko puta su je pokušali
nazvati. Vrati se na balkon u trenutku kad je Marko vidno uzrujan povikao u
slušalicu:
— A zašto bi bio sretan zbog toga? I zašto Danijela i ja ne bismo trebali
biti zajedno?
53
Držeći svoj mobitel u ruci, Danijela ponovno sjedne na stolac pokraj

Marka pokazujući mu broj propuštenih poziva na svom mobitelu.
— Nisam baš siguran — nastavi Marko govoriti povišenim tonom —
Antonio! Ne vjerujem u to što govoriš, a kapaciteti su popunjeni. Ne mogu vam
pomoći i žurim — završi i bez pozdrava prekine vezu.
Htjela se nasloniti na njega, ali on ustane i uđe u sobu. Izvuče dvije bočice
žestokog pića i iznese na balkon.
— Moram nešto popiti.
— Zašto si se uzrujao?
— Moraš mi reći je li istina što govori Antonio, a Davor potvrđuje.
— Što?
— Antonio tvrdi da ste srodne duše jer ste preživjeli sličan ljubavni
brodolom i da se već počeo viđati s tobom.
— Ne vjerujem da je to rekao.
— Oprosti — zagrli ju Marko. — Jako sam se uzrujao i morao sam te
pitati iako znam odgovor. Molim te, zaboravi! Ovo je jednostavno nekakav ludi
dan, a ja sam užasno ljubomoran i ne mogu si pomoći. Volim te, Danijela, i
proći će me to. Oprosti!
Nekoliko minuta su šutjeli. Na šetalištu između hotela i mora bilo je sve
manje ljudi. S obližnjeg rta dopirala je glazba i Marko je privuče čvršće u svoj
zagrljaj.
— Oprosti mi još jedanput. Neobično mi je stalo do tebe. Nisam te htio
požurivati, strpljivo sam čekao i uplašio sam se da sam, možda, predugo čekao
i pružio Antoniju priliku da ti se približi. Volim te od prvog trenutka kad sam
te ugledao, a sada sam najsretniji čovjek na svijetu jer si uz mene.
Danijela se osjećala sigurno i zaštićeno u njegovom zagrljaju. Ljubeći ga,
razmišljala je o nekoliko dana koje su ovdje proveli zajedno i o silnoj nježnosti
koju je u svakom trenutku pokazivao prema njoj. Sad je u potpunosti shvaćala
koliko su svakodnevne sitnice važne ne samo za ljubav nego i za sve druge
životne prilike.
Iznenada se počnu navlačiti oblaci dok je more glasno zapljuskivalo
obalu. Za nekoliko trenutaka munja propara nebo i počne grmljavina.
54
Ne ispuštajući je iz zagrljaja, Marko je gotovo ugura u sobu, pokupi piće

sa stola i zatvori balkonska vrata. Odloži piće na noćni ormarić i zagrli je kao
da je želi zaštiti od buke grmljavine koja je odjekivala dok su krupne kapi kiše
glasno udarale po balkonskim vratima.
***
Sunce koje je okupalo jutro u hotelskoj sobi probudi Danijelu. Marko
pomakne pramen kose s njezina čela i poljubi je:
— Mislio sam da danas neće biti kupanja, ali osvanuo je prekrasan dan.
Idemo na doručak.
Noć puna nježnosti bila je iza njih, a njegov poljubac potvrdi da to nije
bio san.
Sat vremena kasnije, dok su držeći se za ruke prolazili pokraj recepcije,
Evelina im mahne u znak pozdrava i slabašno se nasmiješi.
— Sigurna si da želiš ostati na hotelskoj plaži? — upita je Marko i zagrli.
— Da. Sigurna sam. Nikola je moj bivši dečko i to je nepobitna činjenica,
ali ništa ne osjećam prema njemu. Pitam se samo zašto sam ga ikada voljela?
Sudbina je maštovitija od nas. Izabrala je neobičan način da bi me dovela u tvoj
zagrljaj. Mogli bismo čak i zahvaliti Nikoli što nas je upoznao. Voljela bih da
bude sretan s Milenom jer mislim da je to prekrasna žena. Da nije tako, ne bi
nikada ni pomogla potpunim neznancima — završi Danijela, zastane i stavi
ruku iznad očiju gledajući niz obalu, a onda povuče Marka za ruku.
— Čini li se meni ili vidim Vinka?
— Njega je teško ne primijetiti — nasmije se Marko prateći njezin
pogled, a onda glasno poviče: — Vinko!
Vinko se nasmije, raširi ruke i pričeka nekoliko trenutaka da mu se
približe.
— Što radite vas dvoje ovdje? Baš je lijepo vidjeti vas zajedno.
— A što ti radiš ovdje? — odvrati Marko pitanjem i udari ga prijateljski
po ramenu. — Kako te nije sram? Došao si na ljetovanje mimo mog aranžmana!
Vinko pruži ruku Danijeli i zagrli Marka.
55
— Dubravka će biti sretna što vas vidi zajedno. Je li to znači ono što
mislim? Imamo li razloga popiti nešto i proslaviti?
— Tako nekako — nasmije se Marko. — Gdje je Dubravka?
— Ah, moja Dubravka misli da ne znam gdje se na brzinu izgubila, ali
vidio sam. Ušla je u trgovinu sa suvenirima. Što li će se iznenaditi kad vas vidi!
— Dubravka kaže da ti nju uvijek pronađeš — nasmije se Danijela. —
Zato vjerujem da si vidio kamo je otišla.
— Točno — nasmije se Vinko. — Kao i svaki muškarac koji voli. Jesam
li ti sve rekao? — upita pokazujući na Marka.
— Da — odgovori Danijela vidno raspoložena.
U tom trenutku Dubravka izađe iz trgovine i ostane zatečeno stajati.
— Što si blenula? — upita je Vinko. — Želiš li da te upoznam? Ovo su
moji prijatelji Danijela i Marko.
Dubravka odmahne rukom i zagrli Danijelu.
— Nismo se dugo čule. Drago mi je što je Marko pronašao put do tebe —
prošapće dok su muškarci započeli raspravu o gužvi na prometnicama.
Nekoliko minuta su bučno razgovarali, upadajući bučno jedno drugome
riječ, a onda Vinko podigne ruke:
— Dosta je bilo emotivnih istupa na ulici. Još će netko pomisliti da se
radi o emocionalnom zlostavljanju. Idemo na kavu!
Dubravka i Danijela hodale su nekoliko koraka iza njih.
— Gdje ste odsjeli? — upita Danijela ne skrivajući zadovoljstvo što su se
sreli.
— Nismo odsjeli. Znaš Vinka. Za njega postoji samo akcija. Želio mi je
pokazati Krk, a poslije ručka nastavljamo putovanje prema Pagu.
— O, ne! Ostanite ovdje — molećivo je pogleda Danijela.
— Ne možemo. Vinko mi je pripremio iznenađenje. Večeras u Marini
nastupaju tamburaši i želim ih slušati, iako ti, možda, misliš da tamburice
nemaju veze s morem. Slavonka sam i znam da nema pjesme koju tamburaši
ne mogu odsvirati. Osim toga, pokazat će mi kamin ručne izrade od riječnog
kamena niz koji se slijeva voda. Moram to vidjeti!
56
— Zar sve to niste mogli sutra?

— Nismo. Julijana je dobila studentski posao na recepciji hotela na Pagu.
Tamo će biti do kraja rujna, a onda dolazi kući po stvari i odlazi u Zadar jer
započinje akademska godina. I njoj sam obećala da ćemo sutra doći.
— Imaš prekrasnu kćer. Možeš biti ponosna.
— I jesam. Ponosna sam, a drago mi je što nas je upoznala.
Marko naruči kave i predloži zajednički odlazak na ručak, ali Vinko
pogleda na sat i uzdahne:
— Žao mi je, ali ne možemo prihvatiti ručak jer nećemo na vrijeme stići
do odredišta.
— A zašto biste morali stići? Zar nisi na godišnjem? Čemu žurba? —
upita ga Marko.
— Ja ću ti objasniti — odgovori Danijela i naglo okrene glavu prema
moru.
Pokraj kafića prođe Milena, a potom njezin sin u društvu s Nikolom koji
mu je nešto objašnjavao držeći udice za pecanje u ruci.
Čim su se udaljili, Dubravka prijateljski stisne Danijelu za ruku:
— Što ovo znači? Oni su ovdje? Kako se osjećaš?
— Odlično. Vjerovala ili ne, ljudi se mijenjaju. Želim im sreću. Nikola
nije bio čovjek za mene, što ne znači da je loša osoba i da ne može usrećiti
Milenu. Sigurna sam da je voli jer vidim kako razgovara s njezinim sinom, koji
je prekrasan dečko i čini mi se da imaju zajedničku strast. Pecanje.
57
Ništa nije slučajno
Danijela još jedanput pogleda more iz autobusa, zadovoljno se nasmiješi

i zavali u sjedalo. Marko je otprilike u isto vrijeme krenuo s grupom
zadovoljnih turista prema Beču. Dok se pitala kako će on poslije neprospavane
noći izdržati dvostruko dulje putovanje, utonula je u san.
Probudila se u trenutku kad je autobus pristajao na peronu autobusnog
kolodvora. Pogleda u mobitel i nasmiješi se vidjevši Markovu poruku. Nije
stigla odmah odgovoriti jer su vozači dijelili prtljagu ispred autobusa. Zahvali
se, uzme kovčeg i krene prema tramvajskoj stanici. Nije bila sigurna čini li joj
se ili čuje da je netko doziva. Marko ne može biti ovdje, zaključi i nastavi
hodati, a u sljedećem trenutku Davor i Antonio dotrče do nje.
— Mislili smo da dolaziš autobusom iz Rijeke pa smo čekali na
pogrešnom mjestu — govorio je Antonio još zadihan. — Malo je nedostajalo
da nam umakneš.
— Umaknem?
— Ne možemo dopustiti da naša kolegica i prijateljica koristi tramvajski
prijevoz.
— Oduvijek koristim tramvajski prijevoz.
— Ma, daj! — nasmije se Antonio. — Imaš prtljagu i to ne bi imalo
smisla. Ni Karmela nije znala točno vrijeme tvog povratka, ali barem je
pogodila dan.
— Nitko nije mogao znati vrijeme mog dolaska. Jedva sam dobila mjesto
u autobusu. Subote su poznate po gužvama iako moram priznati ovo je
posljednji takav vikend ove godine. Već sljedeći tjedan smo u rujnu, a to znači
da nam je jesen već pred vratima, a sezona završena.
— Sa zadovoljstvom smo te čekali. Čavrljali smo i ispijali kavice —
nasmije se Antonio. — Nazvali smo Marka i on nam je rekao da dolaziš.
— Ali, zašto mene niste nazvali?
— Jesmo, ali nisi se javljala.
Danijela pogleda mobitel i tek sada vidi da uz Markovu poruku ima i
nekoliko propuštenih poziva.
58
— Zaspala sam.
— Čuli smo da si boravila u prekrasnom hotelu — pogleda je Antonio.
— I da ti je to Marko osigurao. Baš se pitam zašto meni nije nešto slično
ponudio?
— I meni? — nasmije se Davor.
— Hotel je prekrasan, ali i sve ono što ide uz to. Službe su odlično
povezane, od sobarica, kuhara, recepcionara do voditeljice hotela. Dugo nisam
boravila u hotelu gdje se toliko pažnje posvećuje gostu. A mogu vam reći da ni
voditeljica hotela nije loša. Jako zgodna žena.
— Mene zanimaš samo ti. Gdje ćemo na kavu? — upita Antonio
otvarajući svoj automobil i pokazujući joj na mjesto suvozača:
— Izvoli!
— Ne bih na kavu. Hvala vam, ali silno sam umorna. Svi se ove godine
žale na loše vrijeme, ali ja sam se kupala svaki dan i vrijeme me nije iznevjerilo.
— Vidi se. Odaje te brončana boja kože. Prekrasno izgledaš.
— Slažem se — odgovori Davor smještajući njezin kovčeg u prtljažni
prostor automobila.
— I kamo ćemo na kavu? —
— Nemojte se ljutiti — odgovori Danijela dok je Antonio izlazio s
parkirališta i uključivao se u promet — nisam za kavu. Preksutra sam na poslu.
Vidjet ćemo se i popiti kavu poslijepodne, ali danas doista nemam snage.
Možete li me odvesti kući?
Antonio nevoljko pristane. Promet nije bio gust i za desetak minuta
parkirao je automobil ispred njezine zgrade. Danijela ih pozdravi, a Antonio
izvuče kovčeg iz prtljažnika.
— Nećemo dopustiti da sama vučeš prtljagu. Na kojem si katu? — upita
hodajući prema ulazu u zgradu.
— Nema potrebe. Kovčeg ima kotačiće, a i nije težak — usprotivi se
Danijela.
— Ovdje, zar ne? — pokaže Antonio na ulazna vrata zgrade.
— Da — odgovori ona pomirljivo. — Lijepo je što ste me dočekali, ali
dovoljno ste učinili i hvala vam.
59
Nisu je slušali i ona odustane od objašnjavanja.

— Dobro — nastavi Danijela pomirljivo. — Pozvat ću vas na piće, ali
nisam sigurna što imam u hladnjaku, a vjerojatno je u stanu sparno. Zatvoren
je od prošle subote.
— Ovdje je padala kiše posljednjih dana — odgovori joj Antonio. — Grad
je djelovao pusto. Mnogi su otišli na ljetovanje, čak i oni koji se najviše žale na
svoju financijsku situaciju. Dugo smo razmišljali kamo bismo otišli, a onda nas
je Karmela obavijestila da moramo raditi.
Danijela otključa ulazna vrata stana i uđe prva.
— Eto vidiš! — nasmije se Antonio ulazeći za njom — ni traga sparini.
— Istina. Možda je malo zagušljivo, ali odmah ću pogledati ima li pića u
hladnjaku.
— Pričaj nam kako si provela godišnji odmor.
— Uh! Ne sjećam se ljepšeg ljetovanja. Hrvatska je prekrasna kao i naše
more, ali treba nam vremena da to shvatimo. Obično ne cijenimo ono što nam
je na dohvat ruke.
— To i ja kažem — odgovori joj Antonio gledajući je u oči. — Davor i ja
smo puno razgovarali o tebi.
— O meni! Zašto?
— Zato što mislim da se ništa ne događa slučajno.
— Možda. I ja mijenjam mišljenje o slučajnim susretima.
— Doista? — pogleda je Antonio, ustane i zagrli čvrsto je privijajući na
svoje grudi.
Danijela zbunjeno pokuša izmigoljiti iz njegova zagrljaja govoreći mu da
je nešto pogrešno shvatio, ali on ju čvršće stisne govoreći joj da je beskrajno
sretan.
Davoru zazvoni mobitel i on se kroz smijeh javi.
— Hej, prijatelju! — poviče glasno dok se Danijela teškom mukom
izvukla iz zagrljaja i odjurila u kupaonicu. — Upravo je umakla našem šašavom
prijatelju i odjurila u kupaonicu.
60
Davor nekoliko puta glasno pozove Danijelu, a onda ponovno nastavi

govoriti u slušalicu.
— Ne znam zašto ti se ne javlja. Valjda zato što ju je Antonio zarobio u
zagrljaju. Da, da! Tu smo u stanu i mogu ti reći sviđa nam se gajba.
Danijela izađe iz kupaonice, pogleda Antonija i pokaže rukom prema
vratima:
— Oprostite, ali trebali biste otići.
— Nisam te htio uvrijediti — ispriča se Antonio. — Samo sam pomislio
da isto razmišljamo.
— Ne razmišljamo, Antonio, čak ni slično.
— Ali, rekla si da se slažeš u pogledu slučajnih susreta.
— Da, ali ti i ja se nismo sreli slučajno. Došla sam na razgovor za posao s
namjerom da se zaposlim. Mislila sam na neke druge susrete. Jako sam umorna
i moram vas pozdraviti i zamoliti da izađete iz mog stana.
— Nemoj se ljutiti! Nisam želio biti nasilan.
— U redu je. Shvaćam — odgovori Danijela.
— Umorna sam i nespremna razmišljati i razgovarati. Hvala što ste me
dočekali. Ponekad smo skloni činiti glupe poteze u životu samo zato što se
osjećamo osamljeno.
Davor ustane prvi i pozove Antonija da ga slijedi. Danijela mu uputi
pogled pun zahvalnosti i čim su izašli, zaključa vrata. Kovčeg iznese na balkon
i uđe u kupaonicu. Uživala je u toplom mlazu vode nekoliko minuta i
zamotavši se ručnikom produži u spavaću sobu. Smiješila se pri pomisli na
Marka. Posljednjih noći jedva je nešto spavala i zato je čim je legla, savlada san.
Probudi je cvrkutanje ptica koje je dopiralo kroz otvoren prozor spavaće
sobe. Danijela pogleda na sat i protrlja oči. Vjerujući da je sat stao, ustane i
shvati da je još umotana u ručnik. I sat u kuhinji pokazivao je osam sati. Zar
sam spavala od jučerašnjeg poslijepodneva? Na brzinu odjene kućnu haljinu i
posegne za mobitelom koji je ostao u ručnoj torbici. Bio je ugašen i ona ga
priključi na punjač, a onda pristavi kavu. Za nekoliko minuta uključi mobitel i
ugleda nekoliko Markovih propuštenih poziva tijekom jučerašnjeg dana.
Prigovarajući samoj sebi što nije čula zvuk mobitela, pokuša ga nazvati, ali nije
61
se javljao. Možda još spava, zaključi i odloži mobitel. Izvuče stvari iz kovčega,
nekoliko puta pokuša stupiti u vezu s Markom, ali nije bio dostupan.
62
Hirovita jesen
Karmela se obraduje ugledavši Danijelu u svom uredu.

— Dobro došla! Jesi li se dobro provela i odmorila?
— Nisam se baš odmorila, ali zato sam se odlično provela! A ti? Jesi li
previše radila i kad ćeš na godišnji?
— Ima vremena. Osjećam se prekrasno. Mladen i ja smo uređujući
njegovu knjigu provodili mnogo vremena zajedno. On se raduje poput učenika
koji zna da je pripremio odličan referat i samo čeka dan kad će ga prezentirati.
Hrvatski jezik mu je struka, ali ima problema s fabulom i moram mu pomoći.
Nedostaje mu iznenadnih obrata i fotografske zaokruženosti pa mu je moja
pomoć itekako potrebna. Nekoliko lijepih dana proveli smo razmišljajući o
naslovu, ali “Miris adventa” nam se najviše sviđa. Roman bi trebao izaći iz tiska
u prosincu kad su ljudi veseli u iščekivanju Božića, a grad blješti okupan
ukrasima i šarenim lampionima. Nadam se da ću, bez obzira na poslove koji
nas očekuju tijekom jeseni, stići urediti njegovu knjigu. Utkala sam u taj tekst
mnogo ljubavi.
— Drago mi je da si sretna. Nije važno gdje smo, nego s kim.
— Znači li to — upita je Karmela gledajući znatiželjno u nju preko ruba
naočala tamnih okvira koje je koristila za čitanje.
— Upravo to — prekine je Danijela ne dopuštajući joj da završi rečenicu.
— Osjećam se prekrasno i sigurna sam da me razumiješ.
Iza njezinih leđa začuje se pljesak:
— Bravo! — progovori Antonio. — Osjećaš se lijepo zato što si me
preksinoć izbacila iz stana. Ipak, nisam zaboravio što si obećala.
— Što sam obećala? — pogleda ga Danijela.
— Kavicu u našem kafiću. Idemo li?
— Ali, Antonio, rekla sam poslijepodne. Ne možemo tek tako odlaziti na
kavu za vrijeme radnog vremena.
Karmela se nasmije i blago se udari po čelu.
63
— Na trenutak sam nešto potpuno pogrešno shvatila — progovori

Karmela iskreno i oboje ih zagrli. — Ne morate čekati kraj radnog vremena.
Danas nemamo kritične rokove i možete odmah na kavicu.
— Ali, ne! To nije u redu. Dovoljno si radila za nas.
— Samo vi idite. Lijepo vas je vidjeti raspoložene i sretne — osmjehne
se Karmela. — Rekla sam ti da nisam umorna. Odmah idite na kavu — mahala
je rukama pokazujući prema vratima. — Krenite! Malo je nedostajalo da sve
pogrešno shvatim i drago mi je vidjeti te sretnu, a uz to brončana boja kože ti
izvrsno pristaje. Prekrasna si!
Danijela slegne ramenima i uz komentar da će joj kava dobro doći jer se
još nije uspjela razbuditi, izađe za Antonijem iz ureda.
Iako se osjećao miris kiše u zraku, na terasi kafića bilo je ugodno. Čim su
naručili dvije velike kave, Danijela se okrene prema Antoniju.
— Moram ti odmah reći istinu — osmjehne se. — Volim Marka i provela
sam s njim nezaboravno ljeto. Kada si spomenuo da se ništa u životu ne događa
slučajno, pomislila sam na njega jer smo se slučajno sreli pred sam kraj prošle
godine. Sada se osjeća miris jeseni u zraku i uskoro će nam sljedeća godina
pokucati na vrata što znači da ćemo obilježiti prvu godinu našeg poznanstva.
— Potpuno pogrešno razmišljaš — nagne se Antonio iznad stola prema
njoj i nastavi značajno govoriti — tvoj susret s Markom bio je samo mali korak,
prijeko potreban da bi došla u moj zagrljaj. Preživjeli smo slične bolne
trenutke. Znamo što znači voljeti pogrešne osobe i svjesni smo što je ljubav u
pravom smislu riječi. Nedostajala si mi kada si otišla na godišnji odmor i tada
sam definitivno shvatio...
— Ne — prekine ga Danijela. — Ništa nisi shvatio. Još si pod dojmom
propale ljubavi i ne zamjeram ti. Točno je da mi se dogodilo nešto slično kao i
tebi, ali to nije bila ljubav. Uz Marka sam postala svjesna istine. Ti potpuno
pogrešno razmišljaš, a ne ja. Ne voliš ti mene, Antonio, samo si osamljen i još
ranjiv. Zbog osamljenosti i navike bez kojih mislimo da ne možemo živjeti,
često ponavljamo pogreške.
— Ne griješim. Sudbina je odlučila da se pojaviš jer si rođena za mene —
odgovori joj, uzme njezinu ruku u svoju i poljubi je nagnuvši se bliže njezinom
licu.
64
— Trebalo mi je vremena da shvatim — govorio je ne ispuštajući joj ruku

i primičući svoje lice njezinom — ali ljetna čarolija...
— Prolazna ljetna čarolija — začuje Danijela glas iza svojih leđa, podigne
pogled i ugleda Marka. Povuče na brzinu svoju ruku i zbunjeno ustane.
Nekoliko trenutaka je zatečeno stajala, a onda se osmjehne sretna što ga vidi.
— Ali, zar nisi trebao dovesti novu grupu turista iz Austrije na
ljetovanje? I zašto nisi javio da dolaziš? — ustane i zagrli ga, ali Marko ostane
mirno stajati ne izvlačeći ruke iz džepova hlača.
— Vjerojatno zato da bih sve vidio vlastitim očima — odgovori Marko.
— Što si vidio? — upita Danijela, ali Marko se okrene i ne pogledavši je
žurnim korakom napusti terasu kafića.
Danijela potrči za njim i ponovno upita:
— Što ti je, Marko? Ne razumijem te! Zvala sam nekoliko puta, ali nisi
mi odgovarao. Rekao si da su aranžmani za rujan rasprodani. Zar su odustali
zato što je rujan započeo s kišom? I sada se osjeća u zraku.
— Ovdje se u zraku osjeća nešto drugo, ali ne bih ti htio smetati. Rekao
sam tati da imam puno posla i pronašao je pratitelja koji će me zamijeniti.
Morao sam se vratiti i provjeriti. Još ne mogu vjerovati i tek sada shvaćam kako
si se osjećala kad si bila iznevjerena.
— Čekaj! Nešto si pogrešno povezao!
— Žurim — odgovori joj Marko. — I ne moraš se truditi jer Karmela mi
je sve objasnila — završi i sjedne u automobil parkiran na nogostupu uz ulaz
kafića.
Danijela se vrati za stol i pogleda Antonija.
— Jesi li ti išta mogao razumjeti?
— Jesam. Marko je vjerojatno računao na tebe, ali to se nije dogodilo.
— Dogodilo se, Antonio! Itekako se dogodilo. Oprosti! Moram se vratiti
u ured i pronaći Marka. Nešto nije kako treba.
Žureći prema uredu, osvrtala se pokušavajući vidjeti kamo je Marko
otišao. Izvuče mobitel, pokuša ga nazvati, ali nije odgovorio na poziv. Dok je
ponovno birala broj, s druge strane ceste netko glasno izgovori njezino ime.
Okrene s i ugleda Julijanu kako prelazi cestu u pratnji dvojice mladića.
65
— Je li to tvoj dečko? — upita Danijela pokušavajući prikriti koliko joj

se žuri.
— Ne — osmjehne se Julijana. — To je Marin, brat mog dečka, a ovo je
njegov prijatelj, mladi nogometaš Dambec.
— Drago mi je, dečki — odgovori Danijela pružajući im ruku i okrene
se prema Julijani.
— Okružena si prekrasnim dečkima. Rado bih vas pozvala na kavu, ali u
žurbi sam. Kako je bilo raditi na recepciji hotela cijelo ljeto?
— Naporno, ali nešto sam zaradila i malo osvježila znanje stranih jezika.
Dobro će mi doći. I mi žurimo. Idemo prema fakultetu gdje moj dečko polaže
posljednji ispit u jesenskom roku. Nadamo se da ćemo mu moći čestitati.
— Naravno da hoćete — odgovori Danijela. — Jako se žurim. Pozdravi
mamu i Vinka.
Mahne simpatičnim mladićima u znak pozdrava i krene prema uredu.
Markov automobil nije bio na parkiralištu i Danijela požuri u Karmelin ured.
— Možeš li mi reći što je Marku? Tvrdi da si mu ti sve objasnila, a ja ne
razumijem o čemu se radi.
— Da — nasmije se Karmela, priđe joj i uhvati je prijateljski za ruku. —
Nisam željela da se nađeš u nezgodnoj situaciji. Marko je silno iznenađen, ali i
ja sam bila kad sam shvatila da je Antonio koji te pokušavao pronaći cijelo ljeto
ipak uspio. To je baš lijepo. Iako, priznajem da sam to shvatila tek kad se on
pojavio u uredu.
— Zašto si tako shvatila?
— Pa... — započne Karmela mucati — zar nije rekao da te dočekao na
kolodvoru i da je bio u tvom stanu?
— Pogrešno si shvatila, Karmela! Zar si to rekla Marku?
Karmela je zbunjeno gledala u nju i Danijela shvati da ne treba čekati
odgovor. Požurila je u ured i bezuspješno pokušavala nazvati Marka. Karmela
uđe za njom i sjedne na stolac nasuprot nje.
— Oprosti! Nisam imala loše namjere! Zašto je spominjao, onako
smiješeći se da si ga izbacila iz stana i to navečer? Mislila sam...
66
— To je točno — prekine je Danijela. — On i Davor su me dočekali na

kolodvoru i dovezli me u stan. Morala sam ih istjerati jer je Antonio prekoračio
dopuštenu granicu ponašanja.
— Ali raspitivao se gdje si, htio te pronaći kako ne bi ljetovala sama, a
poslije se trudio saznati kad se vraćaš. Još sam nazvala Marka i pitala ga... O,
Bože! — prošapće Karmela stavljajući ruku preko usta.
— Nikada u životu nisam tako silno i na brzinu zavoljela nekoga kao što
volim Marka — izgovori Danijela unoseći joj se u lice. — Ako je uopće bilo na
brzinu. Ostavio mi je dovoljno vremena...
— Oprosti, sve sam glupo povezala. Nazvat ću Marka i ispraviti
pogrešku. Vidjela sam da je ljut, ali nisam znala zašto.
Marko se još nije javljao na mobitel i Danijela ga potraži u uredu. Dobila
je odgovor da nije dolazio, a nitko ga nije ni očekivao jer je još koristio godišnji
odmor i Danijela se vrati u Karmelin ured.
— Jesi li mu uspjela objasniti zabunu? — upita ulazeći.
— Nije me želio slušati! Sada mi je poslao poruku kojom me obavještava
da je na bolovanju. Poslije bolovanja iskoristit će ostatak godišnjeg odmora i ne
mogu ni izgovoriti što je još rekao. Ne mogu vjerovati!
— Što je još rekao? Moraš mi reći!
— Daje otkaz!
— Otkaz?
— I ne želi razgovarati. Isključio je mobitel. Jednako je hirovit poput
jeseni koja upravo pokazuje svoje lice — odgovori Karmela zamišljeno
pokazujući kroz prozor na tmurne oblake koji su se nadvili nad grad.
67
Sjaj crvene kuglice
Prvi snijeg zabijelio je gradske ulice. Danijela je po nekoliko puta dnevno

bezuspješno pokušala nazvati Marka. Poslije iskorištenog godišnjeg odmora
obavijestio je tvrtku da je ponovno na bolovanju i zamolio da ga ne
uznemiravaju. Iz njegova ureda nitko joj nije htio reći kada i dolazi li uopće na
posao. Karmela je bila zauzeta posljednjim pripremama za promociju
Mladenove knjige i na svako pitanje nemoćno je slijegala ramenima. Zbog
snijega, tramvajski promet bio je u prekidu i Danijela odluči prošetati do ureda.
Ostavljajući svoje tragove u snijegu, čvrsto odluči da će se boriti za svoju sreću.
Sa stvarima koje se događaju oko nas, moramo se uhvatiti u koštac jer ništa nije
nemoguće riješiti, ohrabri se ona i umjesto u svoj ured, produži na drugu stranu
velike hale gdje su tiskarski strojevi radili punom parom. Bez kucanja uđe u
Markov ured i zatekne ga kako stoji ispred prozora. Zamišljeno je gledao kroz
prozor leđima okrenut prema vratima.
— Dakle, nisi dao otkaz i ovdje si! Dok sam pješačila, palo mi je na pamet
da si se odlučio skrivati kao i kada sam tek počela raditi ovdje. Bila sam u pravu.
Marko se okrene i iznenađeno pogleda u nju. Nespreman na ovu vrstu
iznenađenja stajao je kao ukopan ne izgovarajući ni riječi.
— A sada me moraš poslušati! Jer u protivnom ću početi glasno vikati i
iznositi niz neistina. Spremna sam napraviti igrokaz, čupati se za kosu i vrištati
u hodniku kako bi me svi čuli. Ako me ne budeš htio slušati, reći ću koješta,
od toga da sam trudna i da si me ostavio i sve što mi padne na pamet.
— Ali, to nije istina, zar ne? — jedva izusti Marko.
— Nije! — povisi ona ton — Ali, nije istina ni to da sam ikada pomislila
na Antonija, a kamoli nešto imala s njim! Nije mi čak ni prijatelj, samo kolega.
— Ali, priznao mi je. Pitao sam ga.
— Što ti je priznao?
— Sve, od toga kako te dočekao i koliko te voli...
— Ako mu vjeruješ, onda ću i ja dvadeset puta ponoviti laž na hodniku
ispred tvog ureda — pokaže rukom prema vratima i ljutito nastavi govoriti
povišenim tonom.
68
— Laž se ponavljanjem lako pretvara u istinu. Kako si mogao? Zar ti ništa

nije značilo ljetovanje? Ili je to za tebe u redu? Svaka nova grupa turista i nova
djevojka! Ne moraš nikada razgovarati sa mnom, ali moraš znati da Antonio
nije bio u mom životu. Zar nisi mogao razgovarati s Davorom?
— Jesam. I on mi je potvrdio da je u pitanju sudbinska ljubav.
— A s Karmelom? Jesi li joj dao priliku da ispravi što je rekla?
— Poslala mi je poruku, ali, nisam joj vjerovao. Mislio sam da je to učinila
na tvoj nagovor jer bila je silno radosna kad mi je govorila da si s Antonijem na
kavi i da je sretna što si napokon pronašla srodnu dušu koja je propatila isto
koliko i ti. Besmisleno je sada to pojašnjavati!
— Besmisleno, ha? — pogleda ga Danijela još jedanput i ljutito izađe iz
ureda bučno zatvarajući vrata za sobom.
Trčala je s jedne strane hale na drugu, a onda uletjela u Karmelin ured.
— Dajem otkaz! Koliko traje otkazni rok?
— Ovaj... Mjesec dana — promuca Karmela iznenađeno gledajući u nju.
— Odlazim odmah! Slobodno možete podići tužbu.
Za nekoliko minuta uzela je svoje stvari, ostavila računalo na
Karmelinom stolu i ne dopuštajući joj da bilo što kaže, izjurila iz ureda.
Snijeg je neumorno padao. Besciljno je hodala ulicama koje su
zabljesnule u novom, svečanom ruhu. Grad je bio okićen, sve je blještalo, a ona
je skrivala suze pokrivajući šalom lice. Stigavši do trga, uđe u kavanu, pronađe
skriveno mjesto i naruči čaj. Gledala je kroz staklo kavane u razdragano
mnoštvo ljudi na trgu i ispijala čaj petnaestak minuta pokušavajući se smiriti.
Shvativši da je to nemoguće, pozove konobara i posegne u torbicu kako bi
platila račun. Nervozno počne tražiti novčanik, ali nije ga bilo.
— Oprostite, molim vas — rekla je iznenađeno — uvjerena sam da je
novčanik bio ovdje.
— Ako ste sigurni — pogleda je konobar upitno — možemo provjeriti
nadzornu kameru. Lokal je pod video nadzorom.
Konobar pozove policiju i za nekoliko minuta Danijela je zajedno s njima
gledala u snimku s nadzorne kamere. Tri mladića sjela su za stol pokraj
njezinog. Konobar se prisjetio da su na lošem engleskom jeziku naručili piće, a
69
onda je jedan od njih pružio ruku i nevjerojatnom brzinom izvadio novčanik i

mobitel iz njezine torbice koja je stajala na stolcu pokraj nje. Danijela
zaprepašteno vrisne shvativši da je s novčanikom ukraden i mobitel.
— Što ste imali u novčaniku? — upita je policajac.
— Kartice, dokumente i petsto kuna — odgovori ona još nesvjesna težine
situacije. — I mobitel je nestao!
— Javit ćemo vam se, ali nemojte računati da ćemo ih pronaći. Grupa
organiziranih lopova iz inozemstva djeluje dulje vrijeme na području grada.
— Ali, imate njihova lica.
— Sigurno su već daleko — nastavi policajac. — Imate li neki drugi broj
telefona na koji vas možemo nazvati?
Danijela izdiktira broj kućnog telefona i izađe na trg. Pješačila je do kuće,
a onda pomisli na kartice i odahne jer čim je nazvala banku i kartične kuće,
saznala je da lopov još nije uspio podići novac.
Sljedećih dana stajala je u redovima kako bi predala zahtjev za izdavanje
novih dokumenata. Imala je samo potvrdu kojom je mogla dokazati da su joj
dokumenti ukradeni. Sada sam i doslovce nitko i ništa, bez dokumenata, bez
posla i ljubavi, zaključi žalosno. Blještavilo grada, ljudi s punim rukama darova
umotanih u šarene papire i glazba koja se čula sa štandova samo je povećavala
njezinu tugu koja je polako prerastala u ljutnju.
***
Prošla su dva tjedna dok joj je operater dopustio korištenje starog broja
mobitela. Čim je osposobila novi mobilni aparat za upotrebu, na ekranu joj
zasvijetli Karmelina poruka. Obavještavala ju je o datumu promocije
Mladenove knjige koju ona potpisuje kao urednica s naslovom “Miris adventa”.
Danima je tražila brojeve telefona koje je imala zapisane na različitim
papirićima kako bi ih unijela u mobitel. Znaju li lopovi što znači izgubiti sve
kontakte, pitala se dok je mobitel neumorno zvonio. Svi brojevi bili su joj
nepoznati i nije odgovarala na pozive. Jedan od brojeva učini joj se poznat i ona
se javi.
— Draga Danijela — govorila je Karmela — žao mi je zbog svega, a
najviše zbog toga što mi se ne želiš javiti.
70
— Nije to u pitanju — odgovori joj Danijela, ali Karmela nastavi govoriti

— još nisi dobila otkaz bez obzira što si ga zatražila. Tvoj godišnji je istekao
prošli tjedan, a sada za nas koristiš slobodne sate koje si zaradila svojim
prekovremenim radom. Marko...
— Nemoj mi molim te govoriti o Marku — usprotivi se Danijela.
— Zašto — upita Karmela, ali Danijela je prekine.
— Nisam ti se javljala jer sam ostala bez mobitela i novčanika. Žrtva sam
krađe i posljednje dane provela sam u redovima kako bih uspjela doći do
prijeko potrebnih dokumenata još u ovoj godini.
— Ne mogu vjerovati. Jako mi je žao. Kako se to dogodilo?
Danijela joj sve potanko ispriča i s uzdahom završi:
— Zato budi oprezna i pazi gdje odlažeš torbicu. Na promociju ću doći.
Znam koliko ti je važna. To je u knjižnici na glavnom trgu, zar ne?
— Da. Jako sam sretna što ćemo se napokon vidjeti. Ne bi li mogla
navratiti, jer Marko...
— Ne — prekine je Danijela — Vidimo se na promociji.
***
Božićni sajam na glavnom trgu podsjeti Danijelu na prošlogodišnji.
Zastane pokraj štanda s ukrasnim kuglicama, ali niti jedna nije nalikovala
bečkoj. Danijela vrati ljubaznom prodavaču kuglicu i stane ispred velikog bora
koji je krasio glavni trg. Uživala je u mirisu zimzelenog drveta, a onda pogleda
na sat i požuri prema knjižnici. Karmela je zaslužila da dođem na vrijeme, a ja
bez ikakva razloga kasnim, zaključi ulazeći u prepunu dvoranu. Za glavnim
stolom na sredini stola sjedila je Karmela. S njezine desne strane sjedio je
Mladen blistajući od zadovoljstva. Još dva muškarca sjedila su s njezine lijeve
strane, a jedan od njih je mucavim glasom već započeo predstavljati knjigu.
Karmela je ubrzo uzela riječ i naglasila kako osjeća potrebu dodati nešto
interpretaciji kolege kritičara jer je ovdje u ulozi urednice, ali i predstavnika
nakladničke kuće. U nekoliko minuta uspjela je izdvojiti pripovjedački opus
autora i opisati strukturu njegova prvijenca, a onda je najavila glumca koji će
pročitati dio romana. Slušajući tekst Danijela se nije mogla oteti dojmu da
između rečenica vidi Karmelu. Tek sada je pogledala prepunu dvoranu i sjela
na jedini prazan stolac. Antonio i Davor joj mahnu, a onda krajem oka ugleda
71
Marka i ponovno pogled usmjeri na Karmelu koja je govorila o literarnoj

glatkoći i fotografskoj zaokruženosti romana. Mladen je posljednji dobio riječ.
Zahvalio je svima, poljubio Karmelinu ruku i pozvao prisutne na druženje i
zakusku. Pritrčali su mu novinari, kamere su škljocale, a prvi posjetitelji
donosili su knjigu na potpis. Danijela kupi knjigu, prijeđe pogledom preko
nekoliko stranica i priđe Karmeli.
— Prepoznajem tvoje rečenice. Zašto roman nisi objavila ti?
Karmela se osmjehne, namigne nekome u dvorani i pogleda je.
— Mladenu je trebala osoba koja će ga potaknuti. Da smo mi kao
izdavačka kuća objavili roman pod mojim imenom, bio bi to samo osrednji
tekst jedne male urednice. Mislim da me razumiješ — govorila je smješkajući
se dok su joj prilazili poznanici.
Danijela joj mahne u znak pozdrava i krene prema izlazu, a Karmela joj
dovikne:
— Svakako dođi! Radno mjesto te čeka.
Danijela izađe na trg, a miris okićenog bora vrati je u stvarnost. Padala
je noć i grad je mirisao vremenom adventa. Ispod visokog bora okićenog
licitarskim srcima ukazala joj se čarolija. Ukrasna kuglica neobično crvene boje
visjela je na boru i bila joj na dohvat ruke. Sanjam, pomisli i okrene glavu na
drugu stranu, a onda ponovno pogleda. Kuglice nije bilo. Snažno udahne miris
zimzelenog drveta i okrene se, a onda ispred sebe na jedva desetak centimetara
udaljenosti ugleda Markovo lice. Držao je kuglicu njišući je po zraku u visini
njezinih očiju. Dok je zbunjeno gledala u njega, on otvori kuglicu.
— Oprosti — govorio je podsjećajući na učenika koji želi zadiviti strogu
učiteljicu i pokazati se u najboljem svjetlu. — Možeš li mi oprostiti? Ovo je ona
ista kuglica koja nam se svidjela, a okružuje nas isti miris koji nas je spojio prije
godinu dana. Osjećaš li ga?
— Miris adventa — prošapće Danijela gledajući otvorenu crvenu kuglicu
u kojoj su se presijavali žarkocrveni kamenčići.
— Možeš li mi oprostiti? — pitao je spuštajući poljubac na njezine usne.
Nije mogla vidjeti gradsko šarenilo, ali je snažno osjećala miris adventa
dok mu je zatvorenih očiju uzvraćala poljubac.
72

Ljiljana Matković - Miris Adventa PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ljiljana Matković - Miris Adventa PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

Susret ili sudbina

Skijaška sezona privukla je mnoštvo turista u Austriju. Sjedeći na mjestu

— U pravu si — odgovori on propuštajući je u restoran. — Nadam se da

— O, da! — odgovori on ljutito. — Takvu glupost samo ja mogu

Ležeći u krevetu hotelske sobe Nikola i Danijela razgovarali su o

— Moguće — odgovori Danijela. — Mislim da je on vlasnik agencije.

— I meni se sviđa kuglica — nastavi Marko. — Privlači bojom i nikada

Danijela prva izađe iz autobusa, osvrne se po hotelskom parkiralištu i

— Onda mi se samo učinilo — odgovori Marko i ponovno priđe Nikoli.

— Zar nisi donio čaj?

Sišli su na parkiralište među posljednjima.

Danijela pričeka da se smijeh koji je uslijedio stiša i upita Dubravku:

Ne obazirući se na njega, Vinko se nastavi šaliti: — Zašto me udaraš po

— Recimo, neka ti donese puno, puno iskrene ljubavi i, naravno, onu

Danijela je zamišljeno sjedila na mjestu suvozača i ne primijetivši da je

— Budimo iskreni. Što se dogodilo? Ti nisi bio u hotelu prošle noći i

Nekoliko trenutaka slušala je njegove korake kako nestaju. Ne, to ne

Sreća bez radosti

Teško je mogla objasniti prijateljicama da nije u stanju razgovarati o

— I zato ne želiš ni razgovarati kako bismo vidjeli gdje smo pogriješili i

— Ne tako kao tvojoj mami — uzdahne Danijela i zagrli Julijanu. —

— Ah, da! — lupi se Danijela po čelu. — Rekao mi je da će pokušati

— Ono s ključevima? Čudili smo se toj priči.

Poslije kratkog druženja s Dubravkom, Danijela se osjećala bolje.

— Radim na prijevodu jedne, a uređujem drugu knjigu do koje mi je

— Znamo, znamo — progovore oba u istovremeno.

— Moj ured je na drugoj strani prostrane hale kroz koju svakodnevno

Htjela ga je pozdraviti, ali on krene zajedno s njom prema uredu govoreći

— Što im je? — upita Danijela. — Od prvog dana osjećam nešto neobično

— To je zbog toga što me nisi pozorno slušala u Beču jer si vjerojatno

— Ali, to nije pošteno jer ja sam izašla iz veze i o ljubavi razmišljam

Karmela je s mnogo nježnosti govorila o Mladenu. Krajnje oprezno,

— Ne mogu vjerovati da sam već zaslužila godišnji odmor — nasmije se

— Svejedno — odgovori Karmela — moram krenuti po Mladena. Uskoro

Antonio ponovno nazdravi, obeća da će nastaviti razgovor u tom smjeru

Stigavši na prvi kat, Danijela otključa ulazna vrata i propusti ga u stan.

— Sigurno ti je stalo do njega jer inače ne bi glatko izrekla laž i prešutjela

U odsjaju zalaska sunca

Karmela je cvrkutala govoreći Danijeli kako su sve veći izgledi da će

— O, to si ti! Nismo se vidjeli nekoliko tjedana i stekla sam dojam da sam

— Razumijem, ali baš zato sam ti to i ponudio. Nemaš nikakvih obveza

Prostrani prostor oko recepcije s kafićem na sredini svidi joj se na prvi

Danijela odluči odjenuti samo kratke hlačice jer je gornji dio

U sljedećem trenutku on je čvrsto zagrli i poljubi. Dok je nesvjesna što

Danijela osjeti olakšanje u trenutku kad je zatvorila vrata svoje hotelske

— Htjela sam vas upoznati s mojom prijateljicom Milenom. Osim sina,

— I meni — odgovori Danijela iskreno, a Marko je privuče k sebi i

Držeći svoj mobitel u ruci, Danijela ponovno sjedne na stolac pokraj

Ne ispuštajući je iz zagrljaja, Marko je gotovo ugura u sobu, pokupi piće

— Zar sve to niste mogli sutra?

Ništa nije slučajno

Danijela još jedanput pogleda more iz autobusa, zadovoljno se nasmiješi

Nisu je slušali i ona odustane od objašnjavanja.

Davor nekoliko puta glasno pozove Danijelu, a onda ponovno nastavi

Karmela se obraduje ugledavši Danijelu u svom uredu.

— Na trenutak sam nešto potpuno pogrešno shvatila — progovori

— Trebalo mi je vremena da shvatim — govorio je ne ispuštajući joj ruku

— Je li to tvoj dečko? — upita Danijela pokušavajući prikriti koliko joj

— To je točno — prekine je Danijela. — On i Davor su me dočekali na

Sjaj crvene kuglice

Prvi snijeg zabijelio je gradske ulice. Danijela je po nekoliko puta dnevno

— Laž se ponavljanjem lako pretvara u istinu. Kako si mogao? Zar ti ništa