Anatomija povijesnoga spomenika

1. Rat kulturnih svjetova i fenomenologija ruina

Uvod. Kontemplacije i invektive
Francuska revolucija predstavlja jedan od ključnih trenutaka u
povijesti modernoga svijeta.

1789., koji je sa sobom donio i razaranja francuskog

kulturnog naslijeđa ogromnih razmjera.

pokazalo
kako se spomenici mogu shvatiti kao nositelji subverzivnih sadržaja te da, usprkos njihovoj »neverbalnoj«
naravi, u sebi sadrže snažnu rječitost.

Revolucionari su u toj sugestivnosti otkrili značajnoga »neprijatelja«: crkve i samostani, dvorci i utvrde tako
su postali simboli Staroga režima, pa su izlagani gotovo ritualnom uništavanju.

pojavili pojedinci koji su stvorili temelje iznalasku pojma povijesnoga spomenika i njegova očuvanja

Desakralizacija i
pljačka najvećih crkvenih posjeda i spomenika promicane su
od prvih prevratničkih dana, ali su, ironično, bile i dokumentirane.

Slikar ruina Hubert Robert (1733.-1808.) izvještavao je o

vandalizmu kao novoj pojavi, prikuje razaranje katedrala ili pustošenje kraljevskih grobnica Saint-Denisa.

Francuzi na koncu prosvjetiteljskoga

doba nisu `željeli poistovjetvati s barbarskim plemenima koji
su zatrli Rimsko Carstvo, ne čudi kako su zagovornici i promicatelji Razuma postupke svojih tek
emancipiranih sugrađana
otpočeli nazivati »vandalizmom«.

pojam pripisuje se
Abbé Henri Grégoireu (1750.-1831.), koji je u prvim godinama
nakon prevrata pozvao na savjest i zaštitu nacionalnih spomenika.