SINDBADOVA PUTOVANJA

SINDBAD POMORAC

U doba halife Harun Rašida, vladara pravovjernih, živio u Bagdadu neki

nosač po imenu Sindbad Nosač. Bio je to puki siromašak koji je na glavi

nosio svijetu espap i tako zarañivao svakodnevni hljeb. Slučaj je htio da je

jednog pretjerano toplog dana prtio nešto preteško, pa se silno umorio pod

teretom, oblio ga svega znoj, a i žega mu bijaše uveliko dojadila. Naišao je

ispred kapije nekog trgovca, pred kojom bijaše čisto i uredno,

cvrkutanjem na različite načine. Nosač se čudom začudi svemu tome i lijepo

poskoči od neke dragosti. Digne se i kroči korak-dva prema toj strani,

najednom ugleda pred kućom veliku baštu i u njoj mnoštvo momaka, slugu,

robova, dvorjana, nešto što se može naći samo u careva i vladara! A kad

dopre do njega miris finih pića i jela, nosač upravi pogled nebu i reče:

"Slava tebi, gospode, koji uzdižeš koga hoćeš a koga, opet, hoćeš ponizuješ!

Činiš koga hoćeš bogatim a koga hoćeš siromašnim! Tako je, eto, neko

uvijek umoran a neko miran i spokojan! Neko je sretan a neko poput

mene..."

A zatim nastavi u stihovima:

Koliko li jadnika počinka nema

a on u hladovini najboljoj leži!

Sve mi gore udarce nosi sudbina

Moj je tovar uvijek sve teži i teži.

On je sretan ne stiže nesreća njega,

ja u zlu se praćakam k'o riba u mreži.

Ugodnošću on je obdaren i čašću

pred njim su sva jela i napici svježi.

Što sam ja to, on je, a ja, što i on

Kap smo ista; tek od mene bježi –

To je, eto, razlika koja nas dijeli.

Sunce sija za njega, a za mene sniježi!

Kad izreda te stihove i iskiti pjesmu, spremi se polako uprtiti tovar i polako

krenuti, ali u isti mah ispade pred njega na kapiju mladoliko i naočito

momče lijepa stasa i u gizdavoj odjeći, uhvati nosača za ruku i reče mu:

"Hajde uñi i popričaj malo s mojim gospodarem, on te zove!" Nosač nije bio

rad da zalazi unutra ali mu ono momče ne dade drugačije, te on onu balu

ostavi u predvorju, kod vratara, i s mladićem uñe u kuću. Već na prvi pogled

opazi da se nalazi u sjajnoj palači koju je krasila veličanstvenost i ljepota.

Uñe u veliku dvoranu i preletje očima uzduž i poprijeko – kad li u dvorani

sve ugledna gospoda i visoki gosti! Tu su sve vrste cvijeća, sve vrste mirisa,

različite zakuske, cijelo brdo kojekakvih vrsta prekrasnih jela, voća, pa vina

od najplemenitije vinove loze, najposlije, tu su i lijepe robinje, i različiti

instrumenti. Gosti posjedali redom, naokolo, prema časti i dostojanstvu, a u

samom pročelju sjedi krupan, dostojanstven čovjek koga su brojne godine,

vidjelo se to dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao je divne crte lica i

lijep oblik tijela, a na njemu su bile vidljive gordost, ponos, čast i

dostojanstvo.

Iznenadi se nosač kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi:

"Bog mi i duša, ovo je zacijelo neka rajska bašća ili će biti da su dvori nekog

vladara ili cara!"

Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama

a zatim se ispravi i osta pognute glave stojeći pred njima. Domaćin mu

otpozdravi lijepim besjedama i dobrodošlicom, a onda ga pozva da priñe

bliže i da sjedne kraj njega. Nosač priñe i sjede a domaćin ti odmah stavi

pred njega onih slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se nosač i počne jesti i jeo

je dokle god je mogao. Kad se najeo, opra ruke, zahvali Allahu na davanju i

domaćinu na ljubaznosti i časti. Domaćin mu ponovno iskaza dobrodošlicu i

reče: "Bio ti srećan današnji dan, kako se zoveš i čime se baviš?"

"Ime mi je, gospodaru", kaza on – "Sindbad Nosač. Nosam na glavi svijetu

što god treba i tako se prehranjujem."

"Neka znaš, nosaču", reče starac s blagim osmijehom na licu, "da ti je ime

isto kao i meni – ja sam Sindbad Pomorac. Nego imam želju da mi ponoviš

one stihove što si ih malo prije govorio kad si bio pred kapijom."

Nosačevo lice obli rumen od stida i stade se ispričavati: "Duše ti tvoje, ne

uzimaj to za zlo, gospodaru, umor, nevolja i prazna ruka uče čovjeka

svakakvoj nepristojnosti i budalaštini."

"Ništa se ne stidi" – dočeka domaćin – "ti si mi kao i brat! Daj da čujem onu
pjesmu jer me ona zaista zadivila kad sam čuo kako je kitiš dok si stajao

pred vratima." Nosač ne imade kud i ponovi pjesmu. Svidje se ona Sindbadu

Pomorcu i sav se ozari pa će reći Nosaču: "Neka ti je znano, nosaču, da je

moja prošlost vrlo čudnovata. Ja ću tebi ispričati sve to što mi se zbivalo

prije nego što sam postao ovo što sam sad. Do ove sreće i dvora došao sam

tek pošto sam proživio grdne muke, silne užase i težak umor. Da ti je samo

znati koliko me je puta poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta

putovao po svijetu a svako to putovanje priča je za sebe i svako se razlikuje

po zanimljivostima. To su dogañaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo

tako biti, tako da ništa nisam mogao izbjeći od onoga što mi je zapisano!"