You are on page 1of 356

Stephanie Laurens

BLUDNIKOVA
PROSIDBA
Prevela s engleskoga
Lidija Toman

Scan by один
Obrada dexdex

ZAGREB, 2018.
Mojoj četverogodišnjoj unučici Alexi,
koja mi je bila vizualna inspiracija za Elise
1. poglavlje

1. ožujka 1820.
Newmarket, grofovija Suffolk

N eograničena sloboda! Pobjegao je.


Harold Henry Cynster, znan svima – pa čak i vlastitoj majci u
trenucima slabosti – kao Demon, spretno je zaustavio kočiju u
stražnjem dvorištu svoje konjušnice u Newmarketu. S
arogantnim smiješkom, zakoračio je na popločanu stazu pa je dobacio
uzde svojem konjušaru Gilliesu, koji se u tren oka stvorio iza kočije da
ih uhvati. Vedro raspoložen, nježno je pogladio sapi svog sjajnog konja
pa se ponosno, kao pravi veleposjednik, osvrnuo po svojem imanju.
Na pomolu nije bilo nijedne majke koja spletkari, nijedne bogate
udovice koja sve vidi i sve zna.
Još je jednom nježno potapšao svoga konja pa se zaputio prema
stražnjem ulazu u konjušnicu. Krenuo je iz Londona oko podneva,
neočekivano zadovoljan što će slatkasti parfem jedne pohotne grofice
ishlapjeti i nestati na povjetarcu. Štoviše, bio je presretan što iza sebe
ostavlja plesne dvorane, zabave i bezbroj zamki što su ih majke koje
traže muževe za svoje kćeri postavljale gospodi poput njega. Nije da je
inače imao poteškoća s izbjegavanjem takvih klopki, ali u posljednje je
vrijeme u zraku osjećao opasnost koju nije mogao ignorirati.
Najprije je pokleknuo njegov rođak Devil, onda njegov vlastiti
brat Vane, a sada i njegov najbliži rođak Richard – koga će idućeg od
njihove šesteročlane družine, poznate kao Cynsterov klub, sudbina
namamiti u naručje žene?
Tko god bio, to neće biti on.
Zastao je ispred otvorenih vrata konjušnice i osvrnuo se oko sebe,
a sunce mu je udaralo u oči pa je morao škiljiti. Nekoliko njegovih konja
kaskalo je tratinom, u prisutnosti konjušara. Na polju iza konjušnice
mogli su se vidjeti i konji drugih konjušnica, koji su vježbali pod
budnim okom svojih vlasnika i trenera.
Prizor je bio ispunjen isključivo muškarcima. Činjenica da se
osjećao kao svoj na svome – da, doista se osjećao kako se opušta –
Demonu se učinila malko ironičnom jer on voli žene i istinski uživa u
njihovom društvu. Uz to, nikad se nije morao pretjerano mučiti da ih
osvoji i morao je priznati samome sebi da mu taj lov pričinja golemo
zadovoljstvo. Naposljetku, on je jedan Cynster. Nasmiješio se. Da, sve
je to točno. Međutim...
Dok su se ostali članovi Cynsterova kluba, kao bogata gospoda
uglednog porijekla, pomirili s činjenicom da će poštivati tradiciju i
osnovati obitelj, on se zakleo da će biti drugačiji. Zakleo se da se nikada
neće oženiti i izazivati sudbinu pred kojom su pokleknuli njegov brat i
rođaci. Nije imao ništa protiv ženidbe kojom bi se zadovoljila društvena
obveza, ali brak iz ljubavi bio je prokletstvo svakog muškog Cynstera,
do dana današnjega.
Da, to je zaista bilo prokletstvo za ratničku rasu kojoj je on
pripadao – bilo je prokletstvo pasti na milost i nemilost jedne žene u
čijoj se tanašnoj ruci nalazi vaše srce, duša i budućnost. Od te pomisli
problijedio bi i najsnažniji ratnik. Ne, to se njemu neće dogoditi.
Bacivši još jedan pogled na besprijekorno čisto dvorište,
zadovoljan pometenim podom i čvrstom ogradom, okrenuo se i ušao u
glavnu konjušnicu u kojoj su se nalazili njegovi trkaći konji.
Popodnevne su vježbe već započele, a on će ih promatrati zajedno sa
svojim iznimno sposobnim trenerom Carruthersom.
Demon je namjeravao poći na svoju farmu pastuha koja se
nalazila pet kilometara južno od trkališta, na brežuljkastom području
na granici s Vrištinom. Počinjala je takozvana sezona1 i trenutačna
atmosfera u Londonu stvarala mu je nelagodu; njegove tete, a i majka,
razmišljale su samo o novim vjenčanjima, potencijalnim suprugama za
svoje sinove i potomcima koji bi mogli doći na svijet. A on, kao čovjek
koji je naumio izbjegavati brak do kraja života, odlučio se stoga pritajiti
i promatrati sezonu sa sigurne udaljenosti, na farmi pastuha, u
bezopasnom društvenom okruženju gradića Newmarketa.
Sudbina ga ovdje naprosto ne može zaskočiti.
Gledajući u pod kako bi izbjegao balegu svojih miljenika, polako
je hodao glavnim prolazom. Boksovi na obje strane prolaza trenutačno
su bili prazni. Vrata na drugom kraju konjušnice bila su otvorena, a

1
»Sezona« označava društvena zbivanja koja su se odvijala u raskošnim kućama engleskih aristokratskih
obitelji u 19. stoljeću. Sezona je počinjala nakon Uskrsa i trajala do kraja lipnja, uključivala je razne zabave i
balove, a ženama je pružala priliku da pronađu muževe.
pogled se pružao na Vrištinu. Bio je divan dan i lagani povjetarac
poigravao se konjskim grivama i dugačkim bujnim repovima. Svi
Demonovi konji bili su vani i radili su ono što im je išlo najbolje –
galopirali su.
Nakon što je proveo posljednjih nekoliko sati na suncu, zatvoreni
prostor konjušnice nije mu odgovarao. Hladnoća mu je iznenada
obavila ramena pa se razlila niz cijela njegova leđa i on je zadrhtao.
Namrštio se i protresao ramena. Nastavio je prolazom, sve do
prostora za osedlavanje konja, a zatim se zaustavio i podigao pogled.
Ugledao je poznat prizor – vješt jahač upravo je zajahao jednoga
od njegovih šampiona, prebacujući nogu preko sjajnih konjskih leđa.
Konj je bio okrenut stražnjicom, ali Demon je odmah prepoznao svojeg
trenutačnog favorita, irskog rasnog konja koji će zasigurno odlično
trčati u nadolazećoj sezoni. Međutim, Demonu je nešto drugo privuklo
pažnju, nešto zbog čega je ostao stajati kao ukopan.
Mogao je vidjeti samo jahačeva leđa i tu jednu nogu koju je
prebacio preko konjskih leđa. Jahač je nosio platnenu kapu koju je
navukao do polovice čela, pohabanu jaknu i samterice koje su vrećasto
padale. Točnije, vrećasto su padale svugdje osim na jednom mjestu –
stražnjici.
Carruthers je stajao pokraj konja i davao upute. Jahač se spustio
u sedlo, gurnuo stopala u stremene pa se još jednom namjestio, a hlače
su se opet napele na stražnjici. Demonu je zastao dah. Usredotočio je
pogled. Ozbiljna izraza lica zakoračio je naprijed.
Carruthers je pljesnuo konja po sapima, a jahač je kimnuo glavom
te polaganim kasom izveo Mighty Flynna na sunce.
Dok mu je Demon prilazio, Carruthers se okrenuo i proškiljio
prema njemu. »Oh, pa to si ti.« Unatoč kratkom, hladnom pozdravu,
Carruthersove stare oči bile su pune topline. »Došao si vidjeti kako
napreduju, je li?«
Demon je kimnuo glavom, ali pogled mu je i dalje bio uprt u
nepoznatog jahača. »Tako je.«
Obojica su pošli za Mighty Flynnom, koji je posljednji izišao iz
konjušnice.
Demon je u tišini promatrao svoje konje. Mighty Flynn se
razgibavao – najprije korak, pa kas, pa opet korak. Iako je pratio što
rade i drugi konji, Demonov se pogled nije udaljavao od Mighty Flynna.
Carruthers je stajao pored njega i pozorno motrio krdo. Demon je
pogledao u njegovo naborano lice, u te stare smeđe oči koje su budno
proučavale svaki korak, svaki okret. Caruthers nikad nije vodio
nikakve bilješke niti mu je trebao podsjetnik o tome koji je konj izveo
koju vježbu. Točno je znao kako koji napreduje i što je još potrebno da
konj bude u najboljoj formi. Carruthers je bio najiskusniji trener u
Newmarketu i poznavao je svoje konje bolje nego što je poznavao
vlastitu djecu. Upravo je zbog toga Demon toliko navaljivao i
nagovarao ga, sve dok ovaj nije pristao trenirati samo njegove konje.
Pogleda uprtog u Flynna, Demon je promrmljao: »Ovaj dečko koji
jaše Flynna... on je novi, je li?«
»Je«, odvratio je Carruthers, ne odvajajući pogled od konja.
»Došao je iz Lidgatea. Ickley je zbrisao, barem mi se tako čini. Jednog
se jutra nije pojavio i otada ga nitko nije vidio. Otprilike tjedan poslije
pojavio se mladi Flick u potrazi za poslom. Dao sam mu da zajaše
jednoga od nemirnijih«, rekao je Carruthers, gledajući u Flynna koji je
mirno kaskao za ostalim konjima, a tanašna figura na njegovim leđima
s lakoćom je njime upravljala. »Zajahao ga je bez problema. Nikada
nisam vidio da se konj tako brzo preda. Dečko, bez sumnje, ima dara.
Odlične ruke i stabilna stražnjica.«
Demon se u sebi složio s njime. »Stabilna«, međutim, nije pridjev
koji bi on upotrijebio. Ma ne, zacijelo se vara... Carruthers je bio odan
član muškoga bratstva, nema šanse da bi doveo jednu ženu da radi za
njega, i to da jaše Flynna.
Ipak...
Nešto ga je kopkalo, neki uporan šapat u njegovom uhu, nešto
snažnije od sumnje koja mu je prolazila glavom. Uostalom, na jednoj
razini – razini u kojoj su vladala njegova čula – znao je da se ne vara.
Ne, nijedan muškarac nema takvu stražnjicu.
Ta je misao ponovno stvorila slasnu viziju pred njegovim očima,
pa se promeškoljio i opsovao u sebi. Prošlo je tek nekoliko sati otkako
se rastao s groficom, demoni požude u njemu trebali bi sada spavati, a
ne dizati glave. »Taj... Flick...« Dok je izgovarao to ime, kao da mu je
zazvučalo poznato. Ako je mladić odavde, možda ga je već susretao.
»Kad je stigao k nama?«
Carruthers je i dalje gledao u konje, koji su se sada morali malko
ohladiti prije nego što se vrate u staju. »Bit će dva tjedna.«
»Je li dobar radnik?«
»Zaposlio sam ga samo na pola plaće – zapravo mi ne treba još
jedan par ruku za stajske poslove. Treba mi jahač, za vježbanje galopa.
Pokazalo se da momku to odgovara, jer majka mu nije dobro. Dojaše
ovamo, obavi jutarnje poslove u staji, a zatim se vrati u Lidgate da joj
pravi društvo. Poslijepodne opet dođe i kratko radi u stajama.«
»Hm.«
Prvi konji polako su se vraćali. Demon se povukao u staju i stao
s Carruthersom sa strane dok su stajski radnici uvodili konje.
Poznavao je većinu tih mladića. Dok je s njima razmjenjivao pozdrave
i pokoju novost, pomno je pratio kolonu, ne gubeći Flynna iz vida ni na
trenutak.
Flick je hodao na kraju niza. Kratko je kimnuo i izmijenio tek
nekoliko riječi s ostalim momcima; u ozračju sveopćeg drugarstva Flick
se doimao poput usamljenika. Međutim, nije se činilo da i ostali tako
misle jer su prolazili pored njega kao i pored bilo koga drugoga; ni po
čemu im se činio drukčiji. Flick je koračao uz snažnog dorata i tapšao
mu dugački svileni vrat, a sudeći po tome kako su se konju veselo trzale
uži, očito mu je i nešto šaptao – nešto besmisleno, ali slatko. Demon je
ponovno opsovao u sebi i ponovno se zapitao je li moguće da griješi.
Flynn je posljednji ušao u staju. Demon je stajao pokraj
Caruthersa, ali smjestio se u sjenu, koja je sada postala još dublja zbog
blještavila zalazećeg sunca koje je iznenada doprlo u staju. Flick je
dopustio doratu da se još jednom propne prije nego što ga umiri i uvede
u staju. Kad je konj konačno zakoračio u staju i začuo se prvi teški
udarac kopita o kameni pod, Flick je podignuo pogled. Najprije je
nekoliko puta trepnuo da se privikne na polutamu staje, a zatim je
pogledao u Demona. Zauzdao je konja, ali je i dalje gledao u Demona.
Ovaj neobični jahač i Demon nekoliko su trenutaka netremice
zurili jedan u drugog.
Flick je zategnuo uzde, a zatim je okrenuo konja i dobacio
Carruthersu uplašen pogled. »Još je nemiran – odvest ću ga van da se
još malo istrči.« Rekavši to, u tren oka je nestao s Flynnom. Iza njih je
ostao samo lagani zapuh vjetra.
»Što? Dovraga...!« Carruthers je krenuo naprijed, ali odmah je
stao jer je shvatio da je potjera uzaludna. Zbunjeno se okrenuo prema
Demonu. »Nikad nije učinio takvo što.«
Psovka je bila jedini Demonov odgovor. Istog trena krenuo je niz
prolaz između boksova. Zaustavio se kod prvog otvorenog boksa, gdje
je jedan od momaka upravo počeo skidati kolan s konja.
»Pusti to.« Demon je ramenom odgurnuo momka u stranu pa je
jednim trzajem iznova učvrstio kolan. Popeo se u sedlo i polako krenuo
iz boksa. Carruthers se morao pomaknuti u stranu dok je ovaj prolazio
s konjem.
»Ma prepusti to meni. Ja ću srediti tog malog«, rekao mu je
Carruthers.
Demon je sumnjao da je Carruthersu jasno o čemu je ovdje
zapravo riječ, ali nije namjeravao stati i objašnjavati. Ne sad.
Mrmljajući nešto sebi u bradu, dao se u potjeru.
Čim je konj izišao iz staje, Demon ga je podbo petama pa je iz
kasa prešao u galop. Odmah je uočio svoju metu, daleko naprijed;
nestajala je u sjenama šumarka. Da je izišao trenutak poslije, bio bi je
izgubio.
U početku se mučio sa stremenom, dok je konj jurio svom snagom,
a vjetar je za njima raznosio njegove psovke. Napokon, namjestio je
stremen na ispravnu duljinu, smjestio se u sedlu kako treba, i tek je
tada započela prava potjera.
Figura koja je poskakivala na Flynnovim leđima kratko se
osvrnula, ali je odmah svoj pogled ponovno usmjerila naprijed. Flynn
je naglo promijenio smjer i ubrzao korak.
Demon je skrenuo u stranu i počeo jahati dijagonalno, s
namjerom da presiječe put i smanji razmak, ali našao se na terenu
prekrivenom šipražjem te zamalo izgubio kontrolu. Bio je prisiljen
usporiti, a kad je podignuo pogled, vidio je da je Flick iznenada jurnuo
drugim smjerom. Umjesto da se smanji, udaljenost između njih samo
se povećala.
Stisnutih čeljusti i bijesnog pogleda, Demon se usredotočio na
jahanje i prestao psovati. Naime, već u prve dvije minute shvatio je da
neće uspjeti dostići svoju metu. Sada je samo htio držati tu prokletu
ženu na oku.
Jahala je poput demona – čak i bolje od njega. Nije se činilo
mogućim, ali...
Demon je bio izuzetan jahač, vjerojatno najbolji od svih. Mogao je
jahati sve što ima četiri noge, grivu i rep, bilo gdje, preko svakog terena.
Međutim, ovo ga je dobrano izmučilo. Problem nije bio u tome što je
Demonov konj bio umoran, niti u tome da je Demon tjerao svog konja
više nego ona svog; i Flynn je bio umoran, a ona ga je tjerala još jače
nego Demon svoga konja. Međutim, činilo se da su ona i taj konj jedno
biće, kao da su srasli na način koji mogu razumjeti samo vrhunski
jahači.
Demon je to razumio. I bio je zadivljen, premda je znao da nema
šanse da je sustigne.
Ona. Više nije bilo sumnje u to. Muškarci nemaju nježna ramena,
labuđe vratove i šake koje su tako malene i fine, čak i dok su prekrivene
kožnatim jahačkim rukavicama. A što se tiče njenog lica, ono malo što
je uspio vidjeti iznad vunenog šala omotanog oko nosa i brade, više je
nalikovalo Bogorodici nego muškarcu.
Žena po imenu Flick. Negdje duboko u njegovom umu pojavilo se
sjećanje, ali bilo je previše maglovito da bi se zadržalo. Trudio se da ga
izvuče na svjetlo, ali uzalud. Na kraju je zaključio da ne poznaje ni
jednu ženu po imenu Flick.
Ona je i dalje bila dobrih četiristotinjak metara ispred njega i tu
je razdaljinu održavala s lakoćom. Jahali su prema zapadu, prema
onim dijelovima Vrištine gdje je rijetko tko zalazio. Prohujali su pokraj
nekolicine ljudi koji su uvježbavali konje. Ljudi su ih začuđeno
promatrali. Demon je vidio kako se Flick opet osvrnula, a zatim je brzo
skrenula. S mračnom odlučnošću, Demon je lagano pritvorio vjeđe,
štiteći se od bljeska zalazećeg sunca, i krenuo za njom.
Možda je neće moći dostići, ali jahat će za njom do vječnosti ako
treba.
Flick je ubrzo shvatila da Demon neće odustati. Promrmljavši
nekoliko nepristojnih primjedbi na račun Londonskih kicoša koji
dolaze na svoje konjičke farme bez najave i smetaju svojim radnicima,
dekoncentriraju ih, zbunjuju i uznemiruju, Flick je uzrujano
razmotrila svoje opcije.
Nije ih bilo mnogo. Dok je ona lako mogla jahati još jedan sat,
Flynn neće moći još dugo. A neće ni konj kojega je jahao Demon. Unatoč
golemoj panici u trbuhu, nije vidjela nikakav smisao u bijegu.
Ovako ili onako, sada ili poslije, morat će se suočiti s Demonom.
Nije znala je li je prepoznao, ali u onom nelagodnom trenutku u staji,
kad su je prostrijelile njegove plave oči, imala je dojam da zna tko je
ona, iako se prerušila.
Štoviše, imala je dojam da je mogao vidjeti kroz njezinu odjeću –
a to je bio vrlo uznemirujući osjećaj.
Čak i da Demon nije shvatio da je ona zapravo žena, ovom
impulzivnom reakcijom privukla je neželjenu pažnju. Bježala je. Morat
će mu to objasniti. Kako da to izvede a da pritom ne otkrije svoj
identitet?
Duboko dišući, pogledala je iza sebe; Demon je još uvijek bio ondje
i tvrdoglavo ju je slijedio. Ponovno je pogledala naprijed, da procijeni
gdje se nalaze. Prvo je bila odjurila na zapad, pa je nastavila na jug,
zaobilazeći konjušnice i obore uz rub trkaćih staza, a potom još dalje
na otvorenu vrištinu. Pogledala je prema suncu. Bilo je još sat vremena
do sumraka. Svi su se već vratili u staje i spremali su konje za noć pa
je taj dio vrištine bio prazan. Shvatila je da treba pronaći prikladno
mjesto za susret koji se sada činio neizbježnim.
Iskrenost joj je bila jedini izlaz. Zapravo, to joj je bilo draže, jer
laži i okolišanje nisu bili njezin stil.
Stotinjak metara dalje ugledala je živicu i sjetila se što je iza.
Flynn je bio sve umorniji pa se nagnula i pogladila njegovu sjajnu grivu
šapćući mu u uho riječi hvale i ohrabrenja. A zatim ga je uputila prema
živici.
Flynn ju je preletio, s lakoćom se dočekavši na noge. Flick je
ublažila njegov doskok i skrenula lijevo prema šumarku koji je pružao
duboke sjene. Na čistini između živice i šumarka, koju ju je zaklanjao
s tri strane, zauzdala je konja i čekala.
I čekala.
Nakon pet minuta zapitala se je li Demon u onom bitnom
trenutku okrenuo glavu pa tako nije vidio kamo je otišla. Prošla je još
minuta. Nije čula da tlo odjekuje topotom pa se namrštila i uspravila u
sedlu. Upravo se spremala skupiti uzde i krenuti u potragu za svojim
progoniteljem, kad ga je ugledala.
Nije preskočio živicu. Usprkos želji da je uhvati, prevladala je
mudrost – morao je paziti na svog umornog konja. Išao je duž živice
dok nije pronašao prolaz. Sad je jahao laganim kasom, kroz kasno
poslijepodne. Jahao je širokih ramena, opuštenih dugih nogu i
uzdignute glave dok su se zrake sunca zlatile na njegovim glatkim
kovrčama. Lice mu je bilo poput mračne maske dok je prelazio
pogledom preko polja i pokušavao spaziti svoju bjegunicu.
Flick se ukočila. Bila je u iskušenju – i to velikom – da ostane
nepomična. Da ga se nagleda do mile volje i pusti ga da prođe mimo
nje; bila je u iskušenju da ga obožava iz daljine kao što je to činila
godinama, da pusti sva svoja čula da se slade, dok ona ostaje skrivena
na sigurnom. Ako bude tiha, vjerojatno je neće vidjeti. I neće se morati
suočiti s njime... Međutim, znala je da se ne može izvući, i zato se
uspravila, obuzdala svoje neposlušne osjećaje i podignula bradu.
»Demon.«
Naglo se trgnuo i okrenuo, i tada ju je ugledao. Čak i na toj
udaljenosti njegov ju je pogled prostrijelio. Vidljivo zadovoljan, Demon
se najprije osvrnuo oko sebe, a zatim podbo svog sivca. Kad joj se
približio, naglo je usporio.
Nosio je elegantni kaputić plave boje, koji je savršeno pristajao uz
boju njegovih očiju. Njegova vretenasta bedra kojima je stiskao konjske
sapi bila su odjevena u uske hlače od jelenje kože. Košulja i marama
krem boje i sjajne čizme savršeno su dopunjavale sliku. Izgledao je
upravo onako kako savršen primjerak Londonskog kicoša treba
izgledati.
Flick ga je netremice gledala, i žarko je željela da je barem malko
viša: što se on više približavao, to se ona osjećala nižom i sve više nalik
djetetu. Flick više nije bila dijete, naravno, ali bila je dijete kad je prvi
put vidjela Demona. I sada joj je bilo teško osjećati se samouvjereno.
Lice joj je bilo u sjeni kape, a preko brade i nosa omotala je šal, pa nije
mogla ni zamisliti kakvom je on sada vidi – nije znala vidi li je kao
djevojčicu s pletenicama ili kao mladu damu koja se nekoć silno trudila
da ga izbjegne. Da, nekoć je bila jedno i drugo, ali sada više ne. Sada je
bila u problemima, takvim problemima da joj je trebala njegova pomoć.
Ako joj je on pristane pružiti.
Stisnula je usne pod šalom, isturila bradu i susrela njegov tvrdi
pogled.
Demon je premetao po svojim sjećanjima, uvodeći konja u sjenu
šumarka. Zazvala ga je imenom »Demon« – dakle, poznaje ga. Polako
su mu se u misli vraćale slike iz prošlosti. Ondje je bilo dijete; djevojčica
koja mu se nije mogla obratiti a da pritom sva ne porumeni. Djevojčica
koja je znala jahati – o da, uvijek je znala jahati, ali kad je postala
ovakav virtuoz? Djevojčica kod koje je odavno uočio nešto što je
Carruthers nazivao »stabilnom stražnjicom«. Djevojčica koju je krasila
srčanost – ali i nepromišljenost.
Kad se njegov konj konačno zaustavio uz Flynna, Demon je dobro
znao tko je ona.
Ne zove se Flick. Zove se Felicity. Najprije ju je kratko promatrao,
a potom je povukao šal koji joj je skrivao lice.
I našao se zagledan u Botticellijevog anđela.
Osjetio je kako se utapa u bistrim plavim očima, svjetlijim od
njegovih. Nije mogao skinuti pogled sa savršeno oblikovanih usnica,
najnježnije ružičaste boje koju je ikad vidio.
Tonuo je. Brzo. I nije se opirao.
Duboko je udahnuo i natjerao se da dođe k sebi, čudeći se vlastitoj
reakciji. Kad se oslobodio te neobične čarolije i ljutito se obratio uzroku
svoje pomutnje. »Što, dovraga, izvodiš?«
2. poglavlje

I sturila je bradu – profinjenu, šiljatu malu bradu. S takvim stavom,


doimala se izrazito tvrdoglavom. »Prerušila sam se u stajskog
radnika, i došla u tvoju konjušnicu, pa sam...«
»To je bila vrlo glupa šala! Koji ti je vrag...«
»To nije šala!« Njezine plave oči naglo su bljesnule, a lice je
poprimilo ratoboran izraz. »Radim to za Generala.«
»Za Generala?« General Sir Gordon Caxton bio je Demonov susjed
i mentor i Felicityn – »Flickov« – skrbnik. Demon je bijesno upitao:
»Nije valjda da General zna za ovo?«
»Naravno da ne zna.«
Flynn se uznemirio. Stisnutih usnica, Demon je strpljivo čekao
da Flick umiri tog snažnog dorata.
Flick je najprije odmjerila Demona, ljutito ali pažljivo, a zatim se
zagledala u njegovo lice. »Zapravo, sve je ovo zbog Dillona.«
»Zbog Dillona?« Dillon je bio Generalov sin. Flick i Dillon bili su
otprilike iste dobi. Demon je dozvao u pamćenje tamnokosog mladića
kojeg je nedavno vidio kako se kočoperi po Hillgate Endu, u
Generalovoj kući. Dillon se volio praviti važan i često si je pripisivao
tuđe zasluge. »Dillon je u nevolji.«
Demonu je bilo jasno da je htjela dodati »opet«, ali se suzdržala.
»Upleo se u namještanje utrka.«
»Što?« glasno je rekao Demon, a zatim je morao umiriti svog
konja. Sav je protrnuo od riječi »namještanje utrka«. Flick mu je
uputila mrk pogled. »To je kad se jahačima plati da uspore ili da
uzrokuju prekid utrke, ili...«
Bijesno ju je pogledao. »Znam što znači namještati trke. Ali to ne
objašnjava kako si ti umiješana.«
»Nisam umiješana!« Ljutnja je obojila njezine obraze.
»Zašto onda glumiš dečka?«
Njezine nježne plave oči ponovno su bljesnule. »Kad bi me prestao
prekidati, mogla bih ti reći.«
Demon je obuzdao svoj temperament, stisnuo zube i čekao. Nakon
trenutka tišine, plave oči ponovno su susrele plave oči, a Flick je
kimnula glavom i podigla svoj lijepi nosić.
»Prije nekoliko tjedana Dillonu je prišao nepoznat čovjek i
zamolio ga da prenese džokeju poruku o prvoj trci sezone. Dillon nije
vidio razlog da to ne učini, pa je pristao. Pretpostavljam da je mislio da
se radi o nekoj psini – ili je mislio da će na taj način biti bliže
događanjima oko utrka – pa je pristao prenijeti poruku, a onda to nije
učinio. Nije mogao. Gadno se prehladio pa smo gospođa Fogarty i ja
inzistirale da ostane u krevetu – uzele smo mu odjeću pa nije imao
izbora. Naravno, nije rekao zašto se protivi. Ne tada.«
Udahnula je. »Dakle, poruka nije bila prenesena... a kako se
radilo o uputi za lažiranje utrke, tako utrka na kraju nije bila
namještena, razumiješ? Čini se da čovjek koji je bio pristupio Dillonu
radi za nekakvo udruženje. Očekivali su da će utrka biti namještena
pa su uložili i izgubili mnogp novca. Ubrzo su došli tražiti Dillona.
Izgledali su opasno. Srećom, nisu se dopali Jacobu i gđi Fogarty. Rekli
su im da Dillona nema. I sada se on skriva i boji se za svoj život.
Demon je duboko udahnuo. Znao je da ti nezgodni tipovi koji
lažiraju utrke mogu itekako biti razlog za brigu. Pogleda je u Flick.
»Gdje se skriva?« Ona se uspravila, i pogledala ga ravno u oči. »Ne
mogu ti reći – osim ako nam ne odlučiš pomoći.«
Demon joj je uzvratio oštrim i vidljivo uzrujanim pogledom.
»Naravno da ću vam pomoći!« Pa što ona misli o njemu? Opsovao je
ispod glasa. »Pa kako bi General prihvatio da mu je sin jedinac optužen
za namještanje trka?«
Flick je osjetila olakšanje, a to se i vidjelo na njezinom licu.
Demon je znao da je rekao prave riječi. Naime, Flick je štitila starog
Generala i bila mu je privrženija nego što bi bila rođena kći. Duboko ga
je poštovala, a i on nju. Pogledala je u Demona i kimnula glavom. »To
je, na žalost, ono što nas plaši, jer je čovjek koji je angažirao Dillona
sigurno znao da je on Generalov sin.«
Demon je stisnuo zube. General je bio vrhunski autoritet kad je
riječ o engleskim i irskim čistokrvnim konjima i cijenili su ga svi koji
se bave utrkama. Gangstersko udruženje koje drži Dillona u šaci očito
je sve dobro isplaniralo. »Dobro, gdje se Dillon skriva?«
Flick ga je još jednom ispitivački odmjerila. »U onoj staroj kućici
u najudaljenijem dijelu tvog posjeda.«
»Skriva se na mojem posjedu?!«
»To je bilo sigurnije nego da se skriva na posjedu Caxtonovih.«
Demon je nevoljko priznao da je to istina – posjed Caxtonovih
sastojao se samo od kuće i perivoja. General se bavio financijskim
ulaganjima i nije mu trebala farma da ga ometa. Prodao je zemlju već
odavno – Demon je čak otkupio komad zemlje od njega. Pogledao je u
Flick, koja je udobno sjedila na Flynnu. »Moji konji, moja zemlja – čime
si se još poslužila?«
Flick se lagano se zarumenila, ali nije odgovorila. Demonu nije
promaknula njezina fina koža, savršena i fina poput porculana, koja je
sada, nakon jahanja, bila nježne ružičaste boje. Flick je bila san svakog
slikara; i Boticcelli bi uzdisao za njom. Prisjetio se slikarevih anđela
odjevenih u fine prozirne haljine i u trenutku je zamislio Flick odjevenu
na sličan način. U njegovom umu se pojavilo zanimljivo pitanje: kako
bi ta porculanska put – jer kladio se da je cijelo njezino tijelo poput
porculana – izgledala kad je obuzme strast?
Naglo se trgnuo. Dragi Bože – pa o čemu to on razmišlja? Flick je
bila Generalova štićenica, praktički dijete! Koliko joj je uopće godina?
Namršteno ju je pogledao. »Sve što si rekla još uvijek ne objašnjava što
radiš ovdje, ovako odjevena, i zašto treniraš mog najnovijeg šampiona.«
»Nadam se da ću pronaći čovjeka koji je kontaktirao Dillona.
Dillon se s njim susreo noću – nije ga vidio dovoljno dobro da bi ga
prepoznao ili opisao. Sad kad Dillon ne može poslužiti kao glasnik, taj
čovjek će sigurno pristupiti nekom drugom, nekome tko je u kontaktu
s džokejima.«
»Znači, motaš se po mojim konjušnicama ujutro i poslijepodne u
nadi da će ti taj čovjek prići?« Demon je zaprepašteno zurio u nju.
»Ne, ne mislim da će prići meni. Prići će jednom od momaka koji
poznaju džokeje. Ja samo motrim i pokušavam nešto načuti.«
Demon je nastavio zuriti u nju i razmišljao o svim rupama u
njezinoj priči. Morat će ih popuniti, kad-tad. »Kako si, pobogu, uspjela
nagovoriti Carruthersa da te zaposli? Zar on ne zna?«
»Naravno da ne zna. Nitko ne zna. Ali nije bilo teško dobiti posao.
Čula sam da je Ickley nestao. Dillonu su rekli da je Ickley pristao biti
glasnik za ovu sezonu, ali na kraju je Ickley promijenio mišljenje pa su
se obratili Dillonu. I tako sam saznala da Carruthersu nedostaje radna
snaga.«
Demon je stisnuo usnice. Flick je nastavila. »Prikladno sam se
odjenula«, širokim je pokretom ruke pokazala na svoju odjeću – »i otišla
razgovarati s Carruthersom. Svi u Newmarketu znaju da Carruthers
ne vidi dobro pa sam znala da neću imati problema. Sve što sam trebala
učiniti jest jahati pred njim i on me zaposlio.«
Demon je odlučio prešutjeti svoj komentar. »A što je s drugima –
s drugim dečkima i džokejima? Nisu svi poluslijepi.«
Pogled koji mu je Flick uputila bio je savršen primjer ženske
superiornosti. »Jesi li ikad bio u staji i vidio koliko često muškarci –
stajski momci ili treneri – gledaju jedni u druge? Oni gledaju konje, ali
jedva da bace pogled na ljude s kojima rade. Svi me oni vide, ali zapravo
me nikad ne gledaju. Ti si jedini koji je gledao.«
Njezin ga je ton optuživao. Demon joj je htio reći da je jedino mrtvi
ne bi pogledali, ali se zaustavio. Htio joj je reći i to da bi mu trebala biti
zahvalna što je to učinio. Nije bila svjesna u što se upetljala u tom svom
budalastom pokušaju da raskrinka gangstersko udruženje koje
namješta utrke.
Te bande su bile opasne. Vodili su ih ljudi kojima tuđi život, poput
Ickleyeva, ne znači mnogo. Demon je odlučio da mora otkriti što se
dogodilo s Ickleyem, a ni najmanje mu se nije svidjelo što je Flick
zauzela njegovo radno mjesto. Zapravo, dok je promatrao njezino
odlučno lice, zamalo joj je rekao da njezino zaposlenje prestaje istog
trenutka.
Međutim, sjetio se njezine slatke, prkosne brade i načina na koji
ju je maloprije onako tvrdoglavo isturila, pa je odustao. Ta lijepa mala
brada, tako fino oblikovana...
Bilo je tu još toga što nije znao, što tek treba otkriti.
Konji su se umirivali, a sunce je lagano tonulo. Demon je
uzdahnuo. »Krenimo natrag; ja ću potražiti Dillona.« Flick je kimnula
glavom i potjerala Flynna. »Idem s tobom. Moram se presvući i
zamijeniti konje.«
»Zamijeniti konje?«
Oprezno ga je pogledala. »Ne mogu se pojaviti na poslu jašući
Jessamy – tako bi me sigurno primijetili.«
Demon se sjetio da je Jessamy mala kobila izvanredne loze.
General ju je kupio prošle godine, očito za Flick. Pogledao ju je. »Pa...?«
Flick je uzdahnula i oborila pogled. »Pa onda posudim onog
starog, zdepastog konja kojeg puštaš da slobodno pase na livadi. Ne
jašem brzo, najviše laganim kasom. Jako ga pazim.« Ponovno je
podignula glavu. Demon je prodorno gledao u nju. »Ima li još nešto što
si posudila?«
Njezine velike plave oči uplašeno su ga pogledale. »Mislim da ne.«
»U redu. Vratit ćemo konje, a ti onda odjaši na starom. Ja ću uzeti
kočiju i otići kući, a zatim ću se vratiti na konju i pridružiti se tebi.
Sastat ćemo se kod onog raskoljenog hrasta na cesti za Lidgate.«
Flick je kimnula glavom. »Dobro. Moramo požuriti. Hajde.«
Nagnula se naprijed i s lakoćom potjerala Flynna, najprije u korak,
zatim u kas, pa u galop.
Demon je ostao gledati za njom. Tiho je opsovao, a zatim je podbo
svog konja i krenuo za njom.

***

Kad se ona pojavila, jašući sredinom ceste na konju čiji su najbolji dani
već odavno bili prošli, Demon je već bio nešto odlučio.
Odlučio je da odsad nadalje on preuzima odgovornost, bez obzira
na to što se bude događalo s Dillonom. Flick je zatražila njegovu pomoć,
i ona će je dobiti, ali pod njegovim uvjetima. On će preuzeti vodstvo, a
ona ga može samo slijediti.
Dok se Flick približavala, pogled joj je kliznuo na Demonova
konja, velikog preponaša znakovitog imena Ivan Grozni. Bila je to
ponosna, aristokratska životinja, podmuklog, opasnog i potencijalno
smrtonosnog temperamenta. Dok se njen konj približavao, Ivan je
prezirno zamahnuo glavom i udario kopitom o tlo.
No Flickin konj je bio toliko star da nije obraćao pozornost na
njega. Međutim, Flick je podignula obrve i procjenjivačkim okom
promotrila Ivana. »Dobro znam da ovog konja još nisam vidjela.«
Demon nije odgovorio. Čekao je da Flick prestane proučavati
njegova konja. Kad je konačno podignula pogled, nasmiješio joj se.
»Kupio sam ga krajem prošle godine.« Flickine oči najednom su bile
prikovane za Demonovo lice. »Aha«, rekla je i brzo oborila pogled.
Jahali su jedno uz drugo. Stari konj se tvrdoglavo vukao, a Ivan
je koračao nemirno i s prezirom. »Što si rekao Carruthersu?« Flick je
upitala i oprezno ga pogledala.
Kad su se maloprije vraćali u staju, Flick je ulazila prva.
Carruthers je stajao na vratima, s rukama na bokovima, a Demon mu
je tiho dao znak, iza Flickinih leđa, da se makne. Carruthers je
zbunjeno gledao, ali kad se Flynn približio, Carruthers je stao u stranu
i propustio ih bez ikakvih pitanja. U tom trenutku svi stajski momci
već su bili otišli, a Carruthers i noćni čuvar, jedan umirovljeni džokej,
jedini su ostali u staji. Demon je predao svog konja noćnom čuvaru da
ga rasedla, a zatim je otišao umiriti Carruthersa.
»Rekao sam mu da te znam kao klipana iz Lidgatea, i da si se
bojala da ću ti, čim sam te prepoznao, dati otkaz.«
Bilo je sve mračnije, a oni su jahali onoliko brzo koliko je stari
konj mogao potegnuti. »Međutim, kad sam vidio kako jašeš i kad sam
se uvjerio da silno želiš raditi s mojim konjima, odlučio sam ti pustiti
da ostaneš.«
Flick se namrštila. »Ali on samo što me nije potjerao. Rekao je da
će sam srediti Flynna i da odmah odem kući.«
»To je zato što sam mu rekao i to da poznajem tvoju bolesnu
majku, koja se jako brine. Objasnio sam mu da ti ubuduće ne daje
poslove koji će te držati ovdje dokasna i rekao da trebaš otići kući
dovoljno rano da stigneš prije mraka«.
Iako je promatrao krajolik i nije gledao u Flick, Demon je ipak
osjećao njezin sumnjičavi pogled na sebi. I zato je zaključio da joj ne
treba govoriti o ostalim uputama što ih je maloprije dao Carruthersu.
Srećom, Carruthers nije bio od onih pričljivih i znatiželjnih, pa je samo
pogledao u Demona, slegnuo ramenima i kimnuo glavom.
Skrenuli su s ceste na utabanu stazu koja se protezala između
dvaju polja. Stari je konj nanjušio svoj dom i večeru pa je ubrzao korak.
Ivan ga je bio prisiljen pratiti, i dalje mrzovoljan. Svakih nekoliko
metara prkosno je zabacivao glavu i potezao uzde.
»Očito mu nedostaje vježbe«, primijetila je Flick.
»Istrčat ću ga poslije.«
»Čudim se da uopće dopuštaš da se konj tako ponaša.«
Demon joj je htio nešto odbrusiti, ali se suzdržao.
»On je ovdje, a ja sam u Londonu, a nitko osim mene ga ne može
jahati.«
»Aha, shvaćam.«
Flick je podignula glavu pa se zagledala preda se, u stazu koja je
skretala u mali šumarak, a zatim je stala promatrati drveće.
Demon ju je motrio postrance. Toliko je pomno proučila njegova
konja maloprije da je vjerojatno zapamtila svaku pojedinost. Međutim,
Demona gotovo nije ni pogledala. Ivan je uistinu bio krasna životinja,
kao i svi Demonovi konji, ali Demon nije bio naviknut da bude na
drugom mjestu, i to iza vlastitog konja. To je možda djelovalo bahato,
ali on je dobro poznavao žene – i djevojke i dame – ženska bića bilo koje
vrste.
Nije se radilo samo o tome da ga nije gledala. Njegova osjetila,
izoštrena tijekom godina što ih je proveo u lovu na žene, nisu na njoj
mogla detektirati ama baš ništa; bilo je kao da ona uopće nije svjesna
njegove pojave.
A to mu je bilo čudno, zaista čudno.
Bio je svjestan činjenice da je njezina nezainteresiranost znatno
pojačavala njegovu. I to ga nije previše iznenadilo; pa on je bio rođeni
lovac. Čim bi ugledao nezaštićen plijen, on, to jest onaj dio njega koji se
vodio najprije nagonom, a tek onda razumom, vidio bi to kao izazov.
Ali to je u ovom slučaju bilo besmisleno i smiješno.
Zašto bi djevojka poput Flick, koja je mirno rasla na selu, bila
svjesna, u seksualnom smislu, gospodina poput njega? Uostalom,
poznavala ga je od djetinjstva. Demon se namrštio i zategnuo uzde jer
je Ivan pokušao jurnuti. Taj snažni sivac bijesno je frknuo, a Demon se
jedva suzdržao da ne učini to isto.
Još uvijek nije znao koliko Flick ima godina. Potajno ju je
odmjerio i potvrdio pojedinosti koje je uočio još prije. Oduvijek je bila
sitna, toga se sjećao premda je posljednjih nekoliko godina nije viđao.
Sada ju je vidio samo dok sjedi na konju, ali pomislio je kako mu
njezina glava sigurno neće sezati više od ramena. Njezin stas zasad je
bio misterij, osim ženstvene stražnjice, glatko zaobljene, klasičnog
oblika naopakog srca. Sve ostalo bilo je dobro skriveno ispod odjeće
stajskog momka. Nije mogao vidjeti je li omotala grudi trakama, kao
što to čine predane jahačice, ali bilo je očito da su njezine proporcije
bile skladne. Vitka, elegantna – čini se da bi mogla biti vrlo privlačna.
Kad su se maloprije vraćali u staje, Flick je bila navukla šal preko
brade i nosa pa joj je većina lica bila skrivena. Kosu je pak bila potpuno
zavukla pod kapu pa se nije vidjelo kakvu frizuru nosi. Vidio je samo
to da su joj vlasi blistavo plave, kakvim ih je i pamtio: nekoliko uvojaka
kliznulo joj je niz vrat i sjalo poput zlata.
Pogledao je pred sebe i namrštio se. Nije ga brinulo samo to što
toliko stvari o njoj ne zna, nego ga je mučila činjenica da uopće želi
znati. Naime, to je bila Flick, Generalova štićenica.
General Gordon Caxton naučio je Demona svemu što se tiče
konja. Demon ga je upoznao kad mu je bilo šest, kad je došao u posjet
svojoj prateti Charlotte. Otad se trudio da provede što više vremena s
Generalom; dolazio je kad god bi bio u okolici i naučio sve što je mogao
o punokrvnim konjima. Zahvaljujući Generalovoj nesebičnosti i znanju
što ga je ovaj tako velikodušno dijelio, Demon je postao jedan najboljih
uzgajivača rasnih konja u Velikoj Britaniji.
Mnogo je dugovao Generalu.
To je činjenica koju ne može zaboraviti. Tješio se tom mišlju dok
je jahao pokraj Flick, kroz šumarak iza kojega se nalazila stara kuća.
Nekoć je to bio dom jednog seljaka koji je zakupio tu zemlju za
obrađivanje, a sada je bila gotovo ruševina. Sve na njoj ostavljalo je
dojam da nije prikladna za stanovanje: od razrovane zavojite staze pa
sve do iskrivljenih i naherenih vrata. Tek se izbliza moglo vidjeti da je
krov nad glavnom prostorijom donekle netaknut i da se četiri zida te
sobe još uvijek nekako drže.
Flick je Demona povela iza kuće, zapovjednički zamahnuvši
rukom. Demon je zakolutao očima pa je krenuo za njom preko
proplanka okruženog drvećem. Dočekalo ih je glasno rzanje.
Demon je tada ugledao Jessamy, lijepu kobilu svijetle grive,
zlaćane dlake i najljepšeg repa koji je ikad vidio. Bila je vezana na
dugačkom užetu.
Ivan je također vidio Jessamy i potpuno se slagao s Demonovom
ocjenom. Još uvijek na kratkoj uzdi, Ivan se propeo i snažno zarzao.
Zahvaljujući svojim izvrsnim refleksima Demon je izbjegao pad.
Opsovao je u sebi i umirio Ivana, a zatim ga je potjerao u drugu stranu
proplanka, ne obazirući se na malko uvrijeđene poglede koje su mu
uputili Flick, Jessamy i stari konj.
Kad je sjahao, zavezao je Ivana dvostrukim čvorom za veliko
stablo. »Lijepo se ponašaj«, zapovjedio mu je, a onda se okrenuo i
ostavio pastuha da podignute glave i potpuno zaokupljen zuri u drugu
stranu proplanka.
Flick je skinula sedlo sa starog konja na kojemu je dojahala i
spustila ga na obližnji panj, a zatim je prišla Jessamy i pogladila je.
Vidjelo se da je Jessamy obožava. A zatim je još jednim zapovjedničkim
pokretom ruke dala Demonu znak da pođe s njom iza kućice.
Međutim, kad je došao iza kućice, Flick nije bilo na vidiku.
Ugledao je nekakvu pomoćnu prostoriju nadograđenu na stražnji zid.
Prostorija je bila u još gorem stanju nego sama kuća; vanjski zid se
urušio i nedostajalo je pola krova. Flick je očito ušla kroz otvor na zidu
– jer nije bilo vrata. Demon je začuo njen glas pa se sagnuo ispod
oronulih greda i provukao se kroz uski prolaz. Oprezno koračajući kroz
te ruševine, ušao je u prostoriju.
Flick je stajala pokraj Dillona Caxtona, koji je sjedio za trošnim
stolom, s dekom prebačenom preko ramena. Stajala je nagnuta nad
njim, a kad je Demon ušao, uspravila se, držeći ruku na Dillonovu čelu.
»Nema ni traga groznice.«
Dillon nije odgovorio, a njegove krupne tamne oči dugačkih
trepavica netremice su gledale u Demona. Nakašljao se, pogledao u
Flick, pa ponovno u Demona. »Dobar dan... Uđi! Bojim se da je ovdje
prilično hladno. Ali ne usuđujemo se zapaliti vatru.«
Demon je u sebi pomislio da je kućica njegovo vlasništvo, ali nije
ništa rekao, samo je kimnuo. Na tako ravnom terenu dim bi se lako
vidio, a kako se to područje smatra nenastanjenim, sigurno bi privukao
pozornost. Uzvratio je Dillonu pogled pa je u nekoliko koraka došao do
drugog kraja stola i stolca koji se činio dovoljno čvrstim da izdrži
njegovu težinu. »Flick mi je rekla da ovuda kruže ljudi čije društvo
nastojiš izbjeći.«
Dillonovi blijedi obrazi naglo su porumenjeli. »Ah... da. Flick je
rekla da si pristao pomoći.« Svojim dugačkim prstima maknuo je
uvojak guste tamne kose s čela, u savršenoj imitaciji Byrona, i srdačno
se nasmiješio. »Ne mogu ti reći koliko sam zahvalan.«
Demon je na trenutak zadržao pogled na nevjerojatno nevinom
izrazu Dillonova lica, a zatim je privukao stolac i sjeo. Nije mu htio reći
da se upustio u ovu nezgodnu priču samo zbog Generala i Flick, i da bi
najradije, kao vlasnik trkaćih čistokrvnih konja, sve ovo najradije
prepustio sudu.
Dillon je pogledao u Flick, a ona je pak namršteno gledala u
Demona. »Ne znam koliko ti je Flick ispričala...«
»Dovoljno da shvatim što se događa.« Demon je položio ruke na
stol, pogledao u Dillona, a nije mu se svidjelo što vidi. Naime, to što se
Flick tako zaštitnički nadvija nad njim nije imalo previše značenja –
mnogo više govorila su mu sjećanja o Dillonu i zapažanja što ih je
prikupio tijekom godina. Mnogo su mu otkrivale i gole činjenice ove
nevolje u koju se Dillon uvalio, a to su činjenice koje naivna Flick nije
primijetila.
Demon je znao da mu je Flick vjerno prenijela ono što je njoj bilo
rečeno i predstavljeno kao istina. Međutim, bio je svjestan toga da je
prava istina mnogo gora.
Njegov je smiješak imao tek onoliku količinu muškog drugarstva
koja je potrebna da se dopadne mladiću poput Dillona. »Volio bih čuti i
tvoju stranu priče. Počnimo s time kako si susreo tog čovjeka koji te
zamolio da preneseš poruku.«
»Što želiš znati?«
»Kako, kada i gdje. Sve.«
»To je bilo prije tri tjedna, baš prije prve godišnje trke.«
»Baš prije nje?«
Dillon je kimnuo. »Dva dana prije.«
»Dva dana?« Demon je podigao obrve. »To je vrlo kratak rok da bi
se namjestila utrka, ne misliš li tako? Općenito se zna da ta kriminalna
udruženja počnu kovati svoje planove mnogo ranije. Moraju tako, s
obzirom na broj kladioničara i raznih drugih ljudi koji su uključeni u
to.«
Dillon je malko problijedio. »A da?« A zatim je živnuo, hineći da
se nečega sjetio. »Zapravo, čovjek je rekao da su imali drugog glasnika,
Ickleya, on je prije radio u tvojoj konjušnici. On je trebao obaviti taj
posao, ali se predomislio pa su trebali nekog drugog.«
»I onda su došli do tebe. Zašto?«
Dillon se malko trgnuo zbog Demonove oštrine, a zatim je slegnuo
ramenima. »Ne znam, pretpostavljam da su tražili nekoga tko poznaje
to okruženje, nekoga tko poznaje džokeje i ljude kojima se treba
obratiti.«
Flick se smjestila na stolac. Sve se više mrštila, ali sada je taj
mrki pogled bio upućen Dillonu.
»A što misliš, zašto te taj čovjek jednostavno nije pitao da ga
uputiš nekom džokeju s kojim bi mogao razgovarati?« Dillon je nabrao
čelo, pa je zbunjeno odmahnuo glavom. »Ne razumijem.«
»Pa sigurno si se pitao zašto tom čovjeku uopće treba glasnik?«
Demon se zagledao u Dillona. »Ako su poruke bile nevine, zašto je
trebao angažirati tebe, ili bilo koga drugoga, da ih prenese?«
Dillon je nabacio lažni osmijeh. »Da, ali... Znaš, poruke nisu bile
nevine.«
»Shvaćam«, potvrdio je Demon. »Ali ti to nisi znao u tom
trenutku... ili?«
»Pa... nisam.«
»A zašto onda nisi rekao tom čovjeku gdje može pronaći džokeja?«
»Pa... zato što... Valjda sam mislio da čovjek ne želi biti viđen...
Da, tako je.«
Demon je uhvatio Dillonov pogled. »Koliko su ti platili?«
Dillon je problijedio, a pogled mu je najednom postao taman i
divlji. »Ja... nemam pojma o čemu govoriš.«
Demon ga je prikovao pogledom. »Ovo nije dobar trenutak za
laganje. Koliko su ti platili?« Dillon se zarumenio.
Flick je naglo ustala. »Uzeo si novac?« Stolac je tresnuo na
kameni pod. »Uzeo si novac da preneseš poruku o namještanju trke?«
Od njezinog glasa, prepunog optuživanja, ustuknuo bi i sam vrag,
ali Dillon je ostao hladnokrvan.
»Samo za dva ponija – u jednoj poruci. Nisam to više htio raditi.
Zato su uzeli Ickleya.«
»A poslije?« Flick je zurila u njega.
»Kako to misliš, ‘poslije’?« Dillonovo lice poprimilo je tvrdoglavi
izraz.
Flick se oslonila o stol objema rukama i prostrijelila ga pogledom.
»Dillone, koliko dugo? Koliko dugo uzimaš novac za prenošenje tih
poruka?«
Dillon se pokušao oduprijeti njezinom oštrom tonu i prezirnom
pogledu, ali nije uspio. »Od prošlog ljeta.«
»Od prošlog ljeta!?« Flick se uspravila i bijesno odgurnula stol.
»Pa koji ti je vrag?«
Demon je šutio. Flick je izgledala poput anđela osvete, a bila je u
prednosti nad Dillonom.
Dillon je ozlojeđeno ustao. »Radio sam to zbog novca, naravno.«
Pokušao se osmjehnuti, ali to nije smekšalo njezin opravdani gnjev.
»General ti daje vrlo velikodušan džeparac, zašto ti treba više?«
Dillon se gorko nasmijao i oslonio rukama o stol. Izbjegavao je
Flickin bijesni pogled.
Međutim, njezina ljutnja nije jenjavala. »Ako ti je trebalo više,
znaš da si samo trebao pitati. Ja uvijek imam dovoljno...« Najednom je
utihnula, a oči su joj sijevnule. »Ponovno se kladiš na borbe pijetlova,
je li?« Iz njezinih riječi izbijao je prezir i čisto gađenje. »Otac ti je
zabranio, ali ti se toga nisi mogao ostaviti. A sad...« Flick gotovo nije
mogla govoriti od bijesa.
»Borbe pijetlova nisu tako loše«, usprotivio se Dillon, pomalo
uvrijeđen. »Nije to nešto što druga gospoda ne rade.« Pogledao je u
Demona.
»Ne gledaj mene«, odgovorio je Demon. »To uopće nije u mom
stilu.«
»To je odvratno!« Flick se zagledala ravno u Dillona. »I ti si
odvratan.« Okrenula se poput furije i zgrabila hrpu odjeće koja je
stajala na staroj komodi. »Idem se presvući.« Demon je vidio tek rub
plave jahačke odore dok je Flick brzim korakom odlazila u drugu
ruševnu prostoriju.
Nastupila je tišina u prostoriji, ali Demon je namjerno pustio tu
tišinu da potraje. Promatrao je Dillonovu nelagodu. Kad je procijenio
da je pravi trenutak, tiho je rekao: »Mislim da je bolje da nam ispričaš
cijelu priču.«
Dillon je drhtavo uzdahnuo, zagledao se u izgrebeni stol i stao
prstom crtati zamišljene krugove po njemu. »Prenosio sam poruke
cijelu jesen. Mnogo sam dugovao tipu koji vodi borbe pijetlova u Bury
St. Edmundsu – rekao mi je da moram platiti do kraja godine ili će sve
reći Generalu. Morao sam negdje nabaviti novac. A onda me pronašao
čovjek koji donosi poruke.« Zastao je, ali nije podizao pogled. »Uvjeren
sam da je baš taj tip iz Bury St. Edmundsa poslao tog čovjeka k meni,
da bude siguran da ću moći platiti dug.«
I Demon je pomislio da je to moguće.
Dillon je slegnuo ramenima. »U svakom slučaju, bilo je
jednostavno, i mislio sam da će to biti lako zarađen novac.«
Iz susjedne prostorije začuo se zvuk srdžbe. Dillon je posramljeno
porumenio. »I bilo je lako, prošle godine. A zatim, kad mi je čovjek donio
poruku za posljednje tjedne utrka, rekao sam da to više neću raditi. A
on je meni rekao: ‘Vidjet ćemo.’ I tako je završilo. Mislio sam da ga više
neću vidjeti, ali dva dana prije prve ovogodišnje utrke opet me
pronašao. Na borbi pijetlova.«
Ponovo se začuo isti zvuk, samo je ovaj put bio pomiješan s
nevjericom i frustracijom.
Dillonu se od muke iskrivilo lice. »Rekao mi je da se Ickley
povukao i da to moram ja obaviti dok ne pronađu prikladnu zamjenu.
Upravo se tako izrazio.« Zastao je, a zatim nastavio. »Mislim da im je
to značilo da moraju naći nekog drugog koga mogu imati u šaci, jer je
sasvim otvoreno rekao da će me, ako odbijem, prijaviti zbog svega što
sam radio i da će se pobrinuti da svi znaju da sam Generalov sin. I zato
sam prenio još jednu poruku i uzeo novac. A onda sam se razbolio.«
Demon se gotovo ražalio nad njim. Gotovo. Problem je ipak bio
General i Flickino razočarano šmrcanje koje se čulo iz susjedne
prostorije. Dillon se umorno uspravio. »To je sve.« Pogledao je u
Demona. »Kunem ti se, istina je. Vjeruj mi.«
Demon nije odgovorio. Naslonio se podlakticama na stol i spojio
vrhove prstiju. Bilo je vrijeme da preuzme kontrolu. »Kako to ja vidim,
imamo dva cilja: prvo, sakriti te tako da te ne pronađu. A drugo, otkriti
tko je taj čovjek, pronaći njegove nalogodavce i svima razotkriti barem
jednog od njih. Nakon toga trebamo dovoljno dokaza da se možeš
obratiti vlastima, objasniti da si bio poput pijuna bez pameti kojega su
uvukli u veliku igru, i moliti da budu blagi prema tebi.«
Dillon je problijedio, ali je izdržao Demonov oštri pogled. Na kraju
je progutao knedlu i kimnuo glavom. »Dobro.«
»Dakle, moramo otkriti tko je čovjek koji ti je prišao. Flick kaže
da ga nisi dobro vidio.«
Dillon je odmahnuo glavom. »Uvijek je pazio; prišao bi mi dok
sam odlazio s borilišta pijetlova, kad bi već bio mrak, ili bi se pojavio u
sjeni.«
»Koliko je visok i kako je građen?«
»Srednje visine, krupan.« Dillon se najednom razvedrio. »Jednu
stvar sam dobro zapamtio, a to je njegov glas. Ima neobično hrapav
glas, kao da mu je grlo izgrebano, i govori londonskim dijalektom.«
Demon je kimnuo i razmišljao. Zatim se nanovo usredotočio.
»Flickina zamisao je jedini pravi put: morat ćemo motriti trkalište i
staje i gledati tko sve prilazi džokejima. Time ću se sam pozabaviti.«
»Ja ću pomoći.«
Čulo se to iza njegovih leđa. Demon se okrenuo, a zatim je sasvim
spontano ustao. Srećom, Flick je u tom trenutku hladnim pogledom
odmjeravala Dillona i to mu je dalo vremena da se pribere prije nego
što se ona okrene prema njemu.
Kad ga je konačno pogledala, uspio se pribrati i izgledan
nezainteresirano.
Bio je u pravu; njezina je glava jedva dosezala njegova ramena.
Sjajne, zlatne kovrče tvorile su aureolu oko njezine glave, a bez onog
šala i kape vidio je sve i ostao bez daha. Očarala ga je njezina figura,
elegantna u plavom baršunu. Bila je dotjerana i vitka, s čvrstim
oblinama na svim pravim mjestima. Demon se sada mogao okladiti u
to da je prije bila stegnuta grudi trakama. Naime, grudi su joj
ispunjavale pripijenu haljinu na vrlo ženstven način.
Krenula je naprijed, dražesna i samouvjerena, a zatim je zastala
i spustila svoju mušku odjeću na komodu. Demon je trepnuo i duboko
udahnuo zrak, koji mu je sada očajnički trebao.
Da, to je i dalje vrlo ljutiti anđeo. Ignorirala je Dillona i okrenula
se Demonu. »Nadgledat ću tvoju konjušnicu, a ti možeš motriti druge
staje i mjesta na koja ja ne mogu ići.«
»Nema potrebe...«
»Što više očiju motri, to ćemo ga lakše uočiti. Uostalom, ja mogu
čuti stvari koje ti kao vlasnik ne možeš.« Odlučno je dočekala njegov
pogled i nastavila. »Ako su angažirali Ickleya, postoji mogućnost da će
onesposobiti jednog od tvojih trkača, a ti imaš priličan broj favorita u
ovogodišnjoj sezoni utrka.«
Na primjer, Flynna. Demon ju je netremice gledao, gledao je tu
čvrstu, prkosnu bradu i tvrdoglav sjaj u njezinim očima.
»Tako je«, složio se Dillon. »Treba obuhvatiti široko područje
Newmarketa, a dečki su već prihvatili Flick kao jednoga od svojih.«
Demon ga je oštro pogledao, ali Dillon je samo slegnuo ramenima.
»Ona nije ni u kakvoj opasnosti – ja sam taj kojega žele.«
Da mu je bio bliže, Demon bi ga bio šutnuo. Zaista je bio u napasti
da to učini. Suzdržao se samo zato što nije znao kako Flick gleda na
Dillona. Možda smatra da samo ona ima pravo šutnuti Dillona, a
možda bi čak i skočila u njegovu obranu.
Dillon je pogledao u Flick. »Možda bi mogla jahati za neku drugu
konjušnicu.«
Flick ga je pogledala s visoka. »Jahat ću za Demonovu, a Demon
neka motri na druge.« Glas joj je bio hladan i bezbojan, a Dillon je na
to svadljivo slegnuo ramenima. »Ne moraš pomoći ako ne želiš.«
Brzo je oborio pogled i tako izbjegao bijes koji je sijevao iz njezinih
očiju. »Da se razumijemo«, rekla je odlučno, »pomažem ti samo zbog
Generala – samo zato što bi ga silno povrijedilo da dozna da si se
umiješao u kriminalne poslove. Eto zato ti pomažem.«
Visoko podignute glave, okrenula se na peti i ponosnim korakom
izišla.
Demon je zastao i pogledao u Dillona, koji je pak zlovoljno, piljio
u stol. »Ostani ovdje«, rekao mu je. »Ako ti je stalo do života, pazi da te
nitko ne vidi.«
Dillon je razrogačio oči. Demon mu je samo kratko kimnuo i
krenuo za Flick u duboki sumrak.
Našao ju je kako sedla Jessamy brzim i gipkim pokretima. Nije
ponudio svoju pomoć; pretpostavljao je da bi to mogla napraviti i
vezanih očiju, a čak mu se i učinilo da ona uopće ni ne gleda što radi.
Iz nje je zračila bol i ljutnja; razočaranje ju je obavijalo poput
oblaka. Demon se ramenima naslonio na stablo i pogledao preko
proplanka na kojem je Ivan stajao u istoj pozi kao i prije sat vremena
– zaljubljeno gledajući svoju novu ljubav.
Ponovno se okrenuo prema Flick, i oči su mu zasjale. Bila je tek
nešto viša od Flynna. Promatrao je tu zlatnu aureolu oko njezine glave,
i te nježne crte lica.
Bila je bijesna na Dillona, povrijeđena što joj nije rekao istinu i
šokirana detaljima te istine. Ali kad je jednom ljutnja prođe, što će se
onda otkriti? Ona i Dillon su slične dobi i zajedno su odrasli. Demon se
pitao koliko je istine u njezinoj posljednjoj rečenici. Je li riskirala svoj
dobar glas samo zbog Generala? Ili i zbog Dillona?
Promatrao ju je, ali nije mogao ništa dokučiti. Ali kakav god
odgovor bio, on će je štititi najbolje što može.
Pogledao je u zvijezde, koje su se tek pojavile na nebu i začuo
šmrcanje koje je odmah prestalo. Dugo joj je trebalo da namjesti
remenje.
»Mlad je.« Nije znao zašto je imao potrebu opravdavati Dillona.
»Stariji je od mene samo dvije godine.«
Koliko onda ona ima godina? Demon je zaista htio znati.
»Što misliš, što se dogodilo Ickleyu?« upitala ga je.
Demon je razmišljao; znao je da Flick očekuje odgovor. »Ili se
sklonio na sigurno, a u tom slučaju ne bismo ga ni trebali tražiti, ili...
ili nećemo nikad saznati.«
Flick se iz grla oteo tih, prigušen jecaj.
Demon se odmaknuo od stabla. U sve dubljem mraku nije mogao
jasno vidjeti njezino lice..
»Možeš zasad nastaviti raditi u mojoj konjušnici – dok ne
otkrijemo tko je Dillonov kontakt.« Da je postojala druga mogućnost,
on bi maknuo Flick ne samo iz svojih staja nego i iz samog
Newmarketa, sve dok ne prođe opasnost. Ali... njezina tvrdoglavost
bila je gotovo opipljiva.
Okrenula se prema njemu. »Ako me pokušaš otjerati, naći ću
posao u nekoj drugoj konjušnici. Ima ih dovoljno u Newmarketu.«
Ali nijedna nije bila tako sigurna kao njegova. »Carruthers će te
zadržati, sve dok ne dobije drukčije upute od mene.« A dobit će ih čim
otkriju tko je Dillonov kontakt. »Ali moraš se držati samo jahaće staze,
ujutro i poslijepodne.«
»To i jest jedino vrijeme koje je važno. Tada se nepoznate ne gleda
sumnjičavo ako se nađu na vrištini.«
Bila je u pravu.
Demon joj je htio pomoći da se popne u sedlo, ali umjesto toga
obujmio ju je rukama oko struka i podignuo.
Požuda je potekla njegovim žilama poput tekuće lave, požuda
koja ga je ostavila gladnim. Morao se prisiliti da je mirno spusti na
sedlo, da je pusti iz ruku, i da pridrži stremen dok je u njega stavljala
svoje nježno stopalo.
Morao se svladati da je ne povuče u zagrljaj. Želio ju je u svom
krevetu.
Ta ga je spoznaja snažno ošinula i bilo je kao da ga je kopitom
ritnuo jedan od njegovih rasnih konja pa je sada ostao bez zraka i sav
u boli. Zadrhtao je iznutra. Potražio je njezin pogled – i ona ga je
gledala, onako svisoka. Namrgodila se, protresla uzdama i potjerala
konja. »Idemo.« Okrenula je Jessamy i odjahala s proplanka.
Demon je opsovao. Prešao je proplanak u tri koraka, trgnuo
Ivanove uzde, a onda se sjetio da je vezao dvostruke čvorove. Morao je
stati da ih razveže, a zatim se bacio u sedlo. I odjahao za njom.
3. poglavlje

I dućeg jutra Demon je ustao prije zore i odjahao do staje da pogleda


jutarnje vježbe svojih konja – i da baci oko na Flick i njezinu
stražnjicu. Nije mu bilo drago što mora ustati tako rano, ali... čim je
pomislio na nju, na anđela u plavom baršunu, kako jaše uokolo
odjevena kao mladić, uza sve opasnosti koje vrebaju iz prikrajka, više
nije mogao spavati.
I sada je stajao pored Carruthersa, obavijen jutarnjom maglom, i
promatrao svoje konje kako galopiraju. Tlo se treslo, i zrak je
podrhtavao; ovi odjeci konjskih kopita bili su mu poznati poput
otkucaja vlastitog srca. Ovaj prizor bio je dio njega samoga, i on je bio
dio tog prizora – a i Flick je bila u njemu. Doslovce je proletjela pored
njega, tjerajući Flynna, potičući ga da trči još brže i ostavi sve druge
konje za sobom. Demonu je zastao dah; osjetio je njezino uzbuđenje,
vatreni osjećaj trijumfa u njoj prostrujio je i njegovim tijelom i s
lakoćom ga uzdignuo. Morao se prisiliti da gleda drugamo, u druge
jahače koji su vježbali njegove konje.
Fina maglica slijegala se na ramenima njegova kaputa, a njegovu
svijetlu kosu činila je tamnijom. Sve je to Flick primijetila dok je,
usporavajući Flynna, gledala prema mjestu na kojem je Demon stajao.
On je u tom trenutku bio okrenut u drugom smjeru, naravno, jer inače
ne bi riskirala da je uhvati kako ga potajno motri. Bila je svjesna da je
Demon promatra otkad je stigao na Vrištinu.
Opsovala je ispod glasa, a to je, srećom, odgovaralo njezinoj krinki
mladića. Međutim, morala se potruditi da zatomi sve ostale znakove
nervoze, da ne bi uznemirila Flynna. Sjećala se kako bi joj uvijek zastao
dah kad bi ugledala Demona pa je i očekivala da će i sada osjećati
barem malko nelagode kad ga vidi, kao ostatak njezine dječje
zaluđenosti njime. Ali nije očekivala ovo – ovu napetost zbog njegove
blizine, ovaj golicavi osjećaj u trbuhu. Otjerala je onu pomisao da to
ima nekakve veze – da to itekako ima veze – s onim trenutkom šoka
kad ju je podignuo i smjestio u sedlo prethodne večeri. Posljednje što
joj sad treba jest da Flynn počne nešto izvoditi pred Demonovim
stručnim okom. Demon bi to mogao protumačiti kao znak da promijeni
mišljenje i razriješi je njezinih dužnosti.
Međutim, pod Demonovim budnim okom jahačka staza pokazala
se kao mnogo veći izazov nego kad je Carruthers bio ondje sam, unatoč
činjenici da je to staro gunđalo bio najzahtjevniji trener na cijeloj
Vrištini. U Demonovu je pogledu bilo nečeg prodornog, nečega čega nije
bilo u Carruthersovim očima; kako je njezina nervoza sve više rasla,
tako se počela pitati radi li to Demon namjerno – pokušava li je
namjerno izbaciti iz ravnoteže i navesti je da počini neku glupu grešku
i dâ mu razlog da je pošalje kući.
Srećom, godine iskustva u jahanju naučile su je da dobro skriva
svoje emocije; ona i Flynn odradili su svoj nastup fantastično. Na kraju
se zaputila s tim snažnim doratom u staju.
Demon je zadovoljno kimnuo glavom kad je uvela Flynna u staju.
Zaustavila se što je dalje mogla od Demona i Carruthersa pa je izvukla
stopala iz stremena i kliznula s konja. Jedan od naučnika požurio je
prema njima; zgrabio je uzde prije nego što se ona snašla, prije nego
što je uopće stigla trepnuti okom, te je odveo Flynna u njegov boks. A
Flick se najednom našla licem u lice s Carruthersom, pored kojeg je
stajao Demon.
»Bilo je odlično.« Demonove plave oči prodorno su gledale njezine.
»Vidimo se poslijepodne. Nemoj kasniti.«
Flick se jedva svladavala da nešto ne kaže; sve dosad ona je
skidala uzde i sedlo s Flynna, ona ga je četkala. Međutim, njezina
krinka zahtijevala je poslušnost i zato je samo oborila glavu. »U redu«,
promrmljala je pa se okrenula i, sjetivši se u posljednji tren da mora
paziti kako hoda, odšetala poput mladića do boksa u kojem je drijemao
njezin stari konj. Smjestila se u sedlo i brzo izišla, bez osvrtanja – prije
nego što dođe u iskušenje da pogleda u Demona još jednom.
Dok je izlazila, čula je kako Demon razgovara s Carruthersom –
ali je svejedno osjećala njegov pogled na svojim leđima.

Nakon što se uvjerio da je Flick otišla kući i da je sve u redu, Demon se


zaputio u Newmarket, u gradsku kavanu. To je bilo omiljeno mjesto
Kluba džokeja.
Gosti kavane pozdravili su ga čim je zakoračio preko praga.
Uzvrativši pozdrave svima, došetao je do šanka, naručio obilan
doručak, a zatim se pridružio grupi ljudi koja se uglavnom sastojala od
uzgajivača rasnih konja.
»Razmjenjujemo predviđanja o nadolazećoj sezoni«, Patrick
McGonnachie, upravitelj konjušnice vojvode od Beauforta, okrenuo se
prema Demonu čim je ovaj sjeo. »Naravno, u ovom trenutku imamo pet
puta više pobjednika nego što imamo utrka.«
»Čini se da imamo svježe meso, ha?« uzvratio je Demon. »General
će imati posla.«
McGonnachie je najprije zbunjeno ušutio, a zatim je shvatio što
Demon misli – ako u pobjednički krug uđu konji koji dosad nisu
pobjeđivali, General će morati istražiti njihov pedigre. McGonnachie se
promeškoljio. »Ah, da, imat će posla.«
Sada je već izbjegavao Demonov pogled, ali Demon ga je odlučio
pustiti na miru. McGonnachie, koji je bio dobro upućen u sva zbivanja
u Newmarketu, znao je koliko su Demon i General bliski. Ako kruže
ikakva govorkanja koja se na bilo koji način tiču Generala, Patrick
McGonnachie ih neće prenijeti Demonu.
I zato je Demon doručkovao u miru i slušao razgovore za stolom;
tu i tamo bi se uključio. I naravno, bez imalo uzrujavanja izdržao je sve
šale na račun njegovih aktivnosti u Londonu.
»Moraš promijeniti stil života, ako misliš uhvatiti kakvu priliku«,
rekao je stari Arthur Trumble, jedan od najcjenjenijih uzgajivača
rasnih konja. »Poslušaj moj savjet: manje vremena posvećuj podizanju
haljina londonskih dama, a više svom poslu. Što tvoj konj bude imao
bolje šanse, to će ti biti zahtjevnije.« Zastao je da povuče dim iz lule.
»Čuj, rekao bih da imaš velike šanse osvojiti ovogodišnji Kup
uzgajivača.«
Dvojica za stolom se pak nisu slagala s takvim predviđanjem, ali
Demon nije osjećao potrebu da im odgovori. Samo je slušao, ali nije
zapazio nijedan drugi znak da bi gradom mogle kružiti glasine o
Generalu, osim McGonnachiejevog kolebanja od maloprije.
»Mister Figgins se vratio, jeste li čuli?« Bufly Jeffers se nagnuo
naprijed. »Sawyer ga je trenirao prošle godine i nije mogao dočekati da
vidi je li još tako dobar. Pokazalo se da jest. To znači da će tvoj Mighty
Flynn imati pristojnu konkurenciju.«
»A je li? Demon je čavrljao s Buffyjem o Flynnovim šansama, ali
um mu je bio drugamo.
Pitao se kako je Dillonova kriminalna družina namjeravala
namjestiti utrku. Naime, prije početke proljetne sezone održavale su se
predutrke u kojima bi se procjenjivali konji, uglavnom oni koji su se
tek počeli utrkivati. Ako su htjeli da određeni konj stigne prvi, onda su
morali utjecati ne samo na njegovu trku, nego i na trku barem nekoliko
drugih konja. Potplaćivanje više džokeja zathtijeva više novca i stvar
postaje mnogo rizičnija, nego da se odluče za drugi način namještanja
utrke. Međutim, ta druga metoda zahtijeva vrhunskog trkača – drugim
riječima, zahtijeva glavnog favorita utrke.
»Reci mi«, upitao je Demon kad je konačno zastao da dođe do
daha, »je li Mister Figgins pobijedio? Ništa nisi rekao.«
»Ma potukao je svih kao od šale«, odvratio je Bufly. »Doslovce im
je zbrisao.«
Demon se nasmiješio i pustio ih da čavrljaju.
Sada je znao kako gangstersko udruženje djeluje; očito su
proklinjali Mister Figginsa. Nema sumnje u to da je Mister Figgings
bio konj na kojeg se ona poruka, ona koju Dillon nije prenio, odnosila.
Ljudi su se masovno kladili na Figginsa, a banditi su uzimali njihov
novac i podignuli ulog, uvjereni kako će Figgins izgubiti, i na kraju su
pretrpjeli goleme gubitke. To je, dakle, bio jedini nedostatak ove
metode – ako utrka nije namještena kako treba, to jest ako mito ne
stigne na pravo odredište, višestruko vam se obije o glavu.
A to je objašnjavalo zbog čega je Dillon u tako velikoj nevolji.
Nakon doručka, u društvu ostalih, Demon je pošao u Klub
džokeja, koji se nalazio preko puta gradske kavane. Poznavao je ovo
»sveto do« kao vlastiti dom; idućih sat vremena proveo je šetajući
prostorijama Kluba, čavrljajući s upraviteljima imanja, džokejima i
trkačkom elitom – gospodom koji su bili slični njemu i koji su činili
kremu engleskog konjičkog svijeta.
U tih sat vremena više je puta osjetio nekakvu napetost,
kolebanje – nekakvo izbjegavanje nevidljive istine. Mnogo prije nego
što je naišao na Reginalda Moleswortha, Demon je bez sumnje znao da
gradom kruže glasine.
Reggie, stari prijatelj, nije čekao da mu Demon postavi pitanje.
»Imaš li malo vremena?« rekao je čim su razmijenili uobičajene
pozdrave. »Pođimo na kavu. U Twig & Boughu je sad već mirno.«
Pogledao je Demona ravno u uči i dodao: »Moram ti nešto reći.«
Demon je kimnuo glavom, bezbrižnim stavom skrivajući
znatiželju. On i Reggie zajedno su izišli iz Kluba i pošli dalje ulicom.
Lagano pognuvši glavu, prvi je ušao u Twig & Bough, kavanu koja je
više bila mjesto za uglađenu gospodu, a ne za one koji se bave konjskim
utrkama.
Njihova pojava ostavila je obje konobarice bez teksta; otvorenih
usta su gledale za njima, ali vlasnica se brzo snašla pa im je prišla dok
su se oni smještali za stol uza zid. Nakon što je primila njihove
narudžbe, žena je kimnula glavom i udaljila se. Demon i Reggie
najprije su čavrljali o nevezanim stvarima i banalnim događanjima u
Londonu, kao prema nekakvom prešutnom dogovoru, sve dok sitna
konobarica nije donijela kavu i kolače i otišla.
Reggie se nagnuo preko stola. »Mislio sam da bi te ovo moglo
zanimati.« Glas mu je više zvučao poput zavjereničkog šapata. »Kruže
nekakve glasine o imanju u Hillgate Endu.«
»Kakve glasine?« Demon je i dalje hinio nezainteresiranost.
»Postoji sumnja da se utrke ne vode kako bi se trebale voditi.
Dobro, uvijek se svi čude kad neki favorit izgubi, ali ovo što se zbiva u
posljednje vrijeme...« Reggie je miješao svoju kavu. »Prošle godine
Trumpeter i Trojan, zatim Big Biscuits, pa Hail Well, pa Unicom i
Doncaster. Da ne spominjem Primea u Ascotu. Nema ih toliko puno,
istina, ali čovjek ne treba biti genijalac da poveže dva i dva u ovoj priči.
Mnogo je novca bilo u igri, a omjeri oklada u svakoj od tih utrka...
natjera da te da se zapitaš. Pazi, to je bilo samo u jesenskoj sezoni.«
Demon je kimnuo glavom. »Je li to službeno?«
Reggie je slegnuo ramenima. »I da i ne. Odbor misli da je stvar u
svakom slučaju sumnjiva, i traže se odgovori. Trenutačno se promatra
samo situacija od protekle jeseni i sve se drži u tajnosti, zbog toga
možda nisi ništa čuo dosad.«
Demon je odmahnuo glavom. »I nisam. Ima li razloga da misle
kako je i u proljetnoj sezoni bila ista situacija?«
»Mislim da da, ali nije jasno hoće li se to pomnije istražiti, jer
nema dokaza.«
»Zna li se koji je idući potez Odbora?«
Reggie je pogledao u Demona. Reggiejev otac je bio jedan od
članova tog odbora. »Da. I zato sam mislio da bi trebao znati što se
zbiva. Naravno, džokeji koji su u to upleteni šute kao zaliveni. Bit će to
vraški teško dokazati. Međutim, čini se da je mladi Caxton bio viđen
na ključnim mjestima i izgleda da je razgovarao s upletenim
džokejima. Kako ga prije nikad nisu viđali u društvu jahača, ubrzo je
bio zamijećen. I sada Odbor, naravno, želi razgovarati s njim. Problem
je u tome« – Reggie se počešao po uhu – »momak je otišao u posjet
prijateljima. Uzevši u obzir da je on Generalov sin, a nitko ne želi
nepotrebno uznemiravati starog gospodina, Odbor je odlučio pričekati
da se Caxton mlađi vrati te razgovarati s njim nasamo.«
Reggie je uzdahnuo i nastavio. »To nije bio loš plan, naravno, ali
kad su ga smislili, smatrali su da će se vratiti unutar tjedan dana. To
je bilo prije dva tjedna, a njega još nema. Odboru ne bi bilo ugodno otići
u Hillgate End i pitati Generala gdje mu je sin – i zato će čekati koliko
mogu. Međutim, proljetna sezona je sve bliže i oni neće moći čekati
dovijeka.«
Demon je pogledao u Reggiejeve lažno nevine oči. »Razumijem.«
I zaista je razumio. Poruka koju je upravo dobivao nije dolazila
od Reggieja, pa čak ni od njegova oca, nego od svemoćnog Odbora.
»Pretpostavljam da ti ne znaš ništa o tome, je li?«
»Ne«, rekao je Demon nakon nekoliko kratkih trenutaka. »Ali
razumijem što Odbor misli.«
»Hmm.« Reggie mu je uputio pogled pun suosjećanja. »Nije teško
razumjeti, ha?«
»Ne, nimalo.« Dovršili su kavu, platili i izišli na ulicu. Demon je
zastao na pločniku, a Reggie je stao pokraj njega. »Kamo si se zaputio?«
Demon mu je dobacio pogled. »U Hillgate End, kamo bih drugo?«
Čelo mu se namreškalo. »Moram vidjeti što se ondje zbiva.«

»Oni misle da ja ne znam.« General Gordon Caxton je sjedio za svojim


radnim stolom. »Ali pratim rezultate utrka bolje nego većina ljudi.
Istina je da u posljednje vrijeme ne odlazim često u konjušnice, ali kad
odem, sluh me dobro služi.« Puhnuo je.
Demon je stajao pokraj dugačkog prozora i gledao svog
dugogodišnjeg prijatelja i mentora kako poravnava papire na stolu koji
su zapravo već bili poravnati. U Generalovu je kuću stigao prije
petnaest minuta i, kao i uvijek, zaputio se ravno u biblioteku. General
ga je dočekao s oduševljenjem. Međutim, Demonovo vješto uho zapazilo
je da Generalova srčanost zvuči forsirano. Nakon što su izmijenili tople
pozdrave, Demon je upitao svog prijatelja kako je. Generalova
površinska bezbrižnost naglo je isparila, i on je počeo govoriti.
»Glasine, ali i više od glasina. O Dillonu, naravno.« General je
lagano oborio glavu i dugo gledao u sliku svoje pokojne žene koja je
stajala na jednom kraju stola. Uzdahnuo je i ponovno se zagledao u
poravnate papire. »Namještanje utrka.« Te riječi bile su izgovorene s
prezirom. »Naravno, postoji šansa da je nedužan, ali...« Ponovno je
uzdahnuo, ovaj put drhtavo, i odmahnuo glavom. »Ne mogu reći da sam
iznenađen. Taj momak nikad nije imao karaktera – a to je i moja
krivnja, ne samo njegova. Trebao sam biti čvršći, stroži. Ali...« Nakon
dugačkog trenutka šutnje, ponovno je uzdahnuo. »Nisam ovo očekivao.«
U njegovim tihim riječima bilo je toliko boli, zbunjenosti i patnje.
Demon je stisnuo šake; osjetio je strašan poriv da zgrabi Dillona i izbije
mu mušice iz glave, i doslovno i metaforički, bez obzira na Flick i
njezine osjećaje. General je bio dobroćudan i nježan čovjek, unatoč
krupnoj vanjštini, gustim obrvama i vojničkom držanju. Bio je
velikodušan i imao je golemo srce, a poštovali su ga svi koji su ga
poznavali. Demon ga je redovito posjećivao u ovih dvadeset pet godina,
i sjeća se kako Dillonu nikad nije nedostajalo ljubavi i nježnog,
pravednog odgoja. Što god General mislio, Dillonova situacija nipošto
nije nastala njegovom krivnjom.
General je bolno iskrivio lice. »Felicity, ta draga djevojka, gospođa
Fogarty i Jacobs pokušavaju to zatajiti od mene. Nisam im rekao da
nema potrebe da to čine. Samo bi se još više uzrujali kad bi znali da ja
znam.«
Gospođa Fogarty je bila Generalova domaćica više od trideset
godina, a Jacobs, batler, radio je za Generala još i duže. Poput Felicity,
i oni su bili krajnje odani Generalu. General je pogledao u Demona.
»Reci mi, jesi li čuo išta više od ovih glasina?«
Demon ga je kratko gledao. »Ne. Nisam čuo ništa više od ovoga«,
rekao je, pa mu ukratko ispričao što je saznao tog jutra u Newmarketu.
General je razočarano odmahnuo glavom. »Kao što rekoh, ne bi
me iznenadilo da je Dillon upleten u to. Trenutačno ga nema, otišao je
k nekim prijateljima. Dobro je ako je Odbor spreman čekati dok se on
ne vrati. Nema potrebe da ga pozivamo natrag. Iskreno, da pošaljem
nekoga po njega, ne bih bio siguran da on ne bi zbrisao«, rekao je.
»Znaš, nikad mi nije bilo jasno kako je Dillon mogao ispasti takav
slabić, a odrastao je uz Felicity. Ona je tako...« General je zastao, a
zatim se kratko nasmiješio. »Riječ ‘kreposna’ je prvo što mi pada na
pamet. Ona ima svoj put, i nema šanse da je ikad navedeš da skrene s
tog puta. Oduvijek je bila takva.« Razdragano je uzdahnuo. »Nekoć sam
to pripisivao činjenici da su joj roditelji bili misionari, ali razlozi su
dublji. Ona je istinski snažnog duha, nepokolebljiva i čvrsta. To je moja
Felicity.«
Smiješak mu je polako nestao s lica. »Da je barem Dillon pokupio
malo njezine iskrenosti. I makar dio njezinog razuma. Ona mi nikad
nije zadavala brige. A Dillon? Čak i kao dječak neprestano je upadao u
nevolje. Problem je bio u tome što je uvijek očekivao da ga Felicity
izvuče – a ona ga je uvijek i izvlačila. Sve je to bilo u redu dok su bili
djeca, ali Dillonu su sada dvadeset dvije. Trebao je sazrijeti, trebao je
prerasti te proklete ludorije.«
Dillonove ludorije sada su postale pravi zločin, pomislio je
Demon, ali nije ništa rekao.
Obećao je Flick da će joj pomoći; to je trenutačno značilo da će
štititi Dillona i pustiti ga da se skriva u onoj trošnoj kolibi. Time,
naravno, štiti i Generala. I premda nema sumnje u to da će se idućih
dana sukobljavati s Flick zbog raznih pojedinosti – na primjer,
pojedinosti vezanih za njezinu uključenost u ovu istragu – bio je kao i
ona svom dušom predan tome da poštedi Generala daljnje boli.
Kad bi General znao gdje se Dillon skriva, neovisno o drugim
detaljima priče, bio bi rastrgan. S jedne strane bila je njegova odanost
djelatnosti kojoj je služio desetljećima i obaveza da preda Dillona
vlastima, a s druge je bila očinska ljubav.
Demon je znao kako je to biti rastrgan, ali odlučio je pustiti sav
taj teret na svojim leđima, gdje je trenutačno i počivao, umjesto da
prebaci problem na svog starog prijatelja. Okrenuo se prema prozoru
pa se zagledao u besprijekorno pokošen travnjak i stabla koja su
pravila sjene. »Mislim da je najpametnije pričekati da se Dillon vrati.
Tko zna što se uistinu dogodilo? Možda postoje još neke pojedinosti,
neke olakotne okolnosti. Najbolje je da pričekamo.«
»U pravu si, naravno. I sam Bog zna da imam o čemu razmišljati
i bez toga.« Demon se okrenuo i vidio kako General ponovno namješta
papire na stolu. »Što to čujem, da ti i tvoji kompanjoni u posljednje
vrijeme nabavljate samo irske konje? Morat ću naučiti galski.«
Demon se nasmiješio. Začuo se zvuk gonga.
Obojica su pogledala prema vratima. »Vrijeme je za ručak. Hoćeš
li ostati? Upoznat ćeš Felicity pa ćeš mi znati reći slažeš li se s mojim
mišljenjem o njoj.«
Demon je oklijevao. General ga je često pozivao na ručak, ali
proteklih godina nije prihvaćao njegove pozive, a to je vjerojatno bio
razlog zbog kojeg nije viđao Felicity pa nije ni znao da je u
međuvremenu odrasla.
Cijelu prethodnu večer proveo je premećući po svojim sjećanjima,
trudeći se da izvuče bilo kakav prizor, koliko god taj prizor bio sitan i
beznačajan. Pokušavao je povratiti ravnotežu u svoj uzdrmani svijet i
otkriti kakva bi trebala biti njegova uloga, njegova pozicija, naspram
ove nove Felicity. Pokušavao je procijeniti koliko joj je godina; sudeći
po izgledu, moglo bi joj biti između osamnaest i dvadeset pet, ali, s
druge strane, zračila je snažnim samopouzdanjem i zrelošću. Stoga je
zaključio da joj je dvadeset tri.
General mu je upravo rekao da su Dillonu dvadeset dvije, i ako je
Flick dvije godine mlađa od njega, onda joj je samo dvadeset. Pogriješio
je za tri godine, ali s obzirom na ono što mu je General rekao o njoj,
moglo joj je vrlo lako biti dvadeset tri.
Da joj je dvadeset tri, situacija bi bila jednostavnija, uzevši u
obzir da je njemu trideset jedna. Ali kad pomisli na nju kao na
dvadesetogodišnjakinju, osjeća se kao da je on starac, a ona dijete.
Još uvijek mu nije bilo jasno kako to da je nijednom nije vidio u
proteklih pet godina. Posljednji ju je put vidio kad je kupio svog prvog
irskog pastuha pa je došao Generalu reći kakve je rezultate taj konj
postigao. Ona mu je otvorila vrata – niska i mršava školarka, krupnih
očiju i dugačkih pletenica. Jedva ju je pogledao, ali svejedno se sjeća.
Nakon toga bio je ondje još mnogo puta, ali više je nije vidio. Doduše,
već godinama nije ostao kod Generala na ručku.
Demon se okrenuo od prozora. »Može, zašto ne?« Generalu neće
biti čudno što ostaje; pripisat će to Demonovoj brizi za njega, a jednim
dijelom će biti u pravu.

Dakle, ostao je na ručku...


I imao je to zadovoljstvo da vidi Felicity kako gracioznim hodom
ulazi u blagovaonicu. Kad ga je ugledala, zamalo se spotaknula od
šoka. Nije znala kako da reagira.
To je bilo u redu, jer ni Demon nije znao kako da reagira na nju.
Ili, točnije, nije znao kako da ne reagira na nju na način na koji su to
nalagali njegovi nagoni. Na koncu, ona je još uvijek Generalova
štićenica. Koja je nekim čudom odrasla.
Pri punom svjetlu, odjevena u haljinu od muslina boje bjelokosti,
prošaranu finim zelenim listićima, izgledala je kao proljetna nimfa
koja je došla ukrasti srca smrtnika. Njezina kosa, uredna i počešljana,
sjala je poput uglancanog zlata i bogato je uokvirivala njezino
upečatljivo lijepo, anđeosko lice.
Upravo ga je njezino lice očaralo, zarobilo. Meko plavetnilo
njezinih očiju, poput jutarnjeg neba, povlačilo ga je k sebi i poticalo da
se izgubi u njezinim nježnim dubinama. Nos joj je bio pravilan, čelo
široko, put besprijekorna. Njezine usnice kao da su molile da ih se ljubi
– senzualno svijene, meke ružičaste boje, pune; usnice koje su bile
stvorene za to da ih prekrivaju muške usne.
Njegove usne.
Ta pomisao, koja mu se tako jasno stvorila u glavi, šokirala ga je
i smela. Naglo je udahnuo i oslobodio se čarolije. Ako je pogleda još
jednom, ako samo na trenutak odmjeri njezin stas, ponovno će biti
zarobljen.
Uspio se oduprijeti. Sama spoznaja da je prvi put u svom životu
bio toliko očaran nekim bila je dovoljna da se natjera da dođe k sebi.
Sa svojim uobičajenim smiješkom prišao joj je i pružio joj ruku.
Flick je trepnula i brzo istrgnula svoju ruku iz njegove.
Demon se odupro porivu da prinese te fine prste svojim usnama.
Umjesto toga, nasmiješio se još šire. »Dobar dan, draga moja. Nadam
se da ti ne smeta ako vam se pridružim na ručku?«
Flick je ponovno trepnula i kratko pogledala u Generala.
»Naravno da mi ne smeta.«
Porumenjela je, neprimjetno; Demon se prisilio da ignorira taj
uzbudljivi prizor. Graciozno ju je poveo do stola. Flickino je mjesto bilo
lijevo od Generala. Demon joj je pridržao stolicu, a zatim je pošao na
drugu stranu stola i sjeo s Generalove desne strane, točno nasuprot
njoj.
Pozicija nije mogla biti savršenija; dok čavrlja s Generalom, bit
će posve prirodno da njegov pogled skreće prema njoj.
Prema tom labuđem vratu, slatko zaobljenim ramenima, svilenoj
koži i živahnim grudima koje su se nadimale u uskoj haljini širokog
otvora. Bila je savršeno čista, savršeno prikladna – i savršeno zanosna.
Demonu bi potekle sline svaki put kad bi pogledao u nju.
Flick je bila itekako svjesna njegova pogleda, ali zbog nekog
misterioznog razloga dodir tog pogleda bio je topao. Poput suncem
obljubljenog povjetarca koji dotiče njezino tijelo – lagano, primamljivo.
Trudila se da to ne pokaže; na koncu, nije ju iznenadilo da Demon
primjećuje koliko se promijenila. Prošli put kad ju je vidio bilo joj je
petnaest; bila je neugledna mršavica s dugačkim pletenicama koje su
joj visjele niz leđa. Tog dana gotovo nije ni obratio pažnju na nju – a
ona je njega gledala i gledala, i nije mogla prestati.
To je bio posljednji put da si je to dopustila. Nakon tog dana dobro
je pazila da nestane s vidika svaki put kad je znala da on dolazi. Čak i
kad bi ga spazila, natjerala bi se da ode u drugom smjeru, upravo zato
što su je nagoni vukli k njemu. Bila je previše ponosna da si dopusti da
zuri u njega poput budalaste, zatelebane školarke. Unatoč tome što se
ona uz njega doista osjećala kao budalasta, zatelebana školarka – ipak
je on bio njezin san toliko godina – nije si htjela dopustiti da uzdiše nad
njim. Bila je prilično uvjerena da Demon dobiva pregršt takvih uzdisaja
i od zatelebanih djevojaka i od zatelebanih dama.
Nipošto nije imala namjeru pridružiti se njihovim redovima.
Natjerala se da ostane pribrana i da pridonese razgovoru o
konjima i nadolazećoj sezoni utrka. Budući da je odrasla u Hillgate
Endu, znala je i više nego dovoljno o ovim temama pa je mogla
ravnopravno sudjelovati u razgovoru. Demon ju je dvaput zamalo
nazvao »Flick«, zaustavio bi se točno na vrijeme, a ona se muški
svladala da ga ne ošine pogledom kad se to dogodilo i drugi put. Pogledi
su im se nakratko susreli; Demon je podignuo obrvu i nasmiješio se u
kutu usnica, kao da je zadirkuje, a ona je stisnula usnice i stala zuriti
u svoj tanjur.
»Možeš li mi dodati ocat, draga«, rekao je General.
Flick je pogledala prema mjestu gdje su stajali ulje i ocat, a
Demon je već dohvatio bočicu s poslužavnika i pružio je njoj. Ona ju je
uzela i tada su njezini prsti dodirnuli njegove. Njezinim tijelom
prostrujio je šok; zamalo joj je ispala bočica, ali uspjela ju je uhvatiti
na vrijeme. Oprezno ju je dodala Generalu, a zatim je ponovno uzela
nož i vilicu i vratila se svom tanjuru. I polako disala, da se smiri.
Osjećala je Demonov pogled na svom licu, na svojim ramenima.
Nakon nekoliko trenutaka Demon se ponovno okrenuo prema
Generalu. »Mightly Flynn je lijepo ojačao. Očekujem još dvije pobjede
od njega ove sezone.«
»Zbilja?«
General je istog trena bio zaokupljen tom temom, a Flick je malko
odahnula.
Demon je nastavio razgovor o konjima, što mu nije bilo teško.
Mnogo mu je teže bilo odvojiti pogled od Flick. Naravno, nije u tome
uspijevao. Bio je smiješan samome sebi – pa njoj je tek dvadeset godina,
zaboga.
Ali bila je ondje, ispred njega, savršena i božanstvena.
I taj kontrast između pravedničke Flick, koja se odijevala u
stajskog momka i koja je sama krenula u razotkrivanje gangsterskog
udruženja koje lažira utrke, i nježnog, prelijepog Boticellijevog
anđela...
Taj kontrast je morao privlačiti njegovu pažnju.
»Možda bi Felicity htjela obići livade?« upitao je kad su svi
završili s ručkom i ustali.
Namjerno je tako postavio pitanje da ga General podrži. Ali nije
bilo potrebe; Flick je podignula glavu i pogledala ga u oči. »Bilo bi mi
drago«, rekla je, a zatim je pogledala u Generala. »Ako me ne trebate,
gospodine?«
»Ne, ne«, General se nasmiješio. »Ja se moram vratiti svojim
papirima, a slobodno idite.«
Dao im je znak da krenu prema vratima, a Demon se još jednom
okrenuo prema njemu. »Navratit ću ako bilo što čujem.«
Generalove oči kao da su potonule. »Navrati, svakako.« A zatim
je pogledao u Flick i ponovno mu se na lice vratio smiješak. Kimnuo je
glavom i zaputio se prema dvostrukim francuskim vratima. Flick je
ostala stajati pokraj svoje stolice, zureći u Demona.
»Hoćemo li?«
Flick je pošla prema vratima, ali nije zastala pored Demona, nije
pričekala da joj ponudi ruku. Samo je produžila ravno i izišla kroz
otvorena vrata. Demon je najprije u čudu gledao za njom, pa je
odmahnuo glavom i izišao.
Flick je nakratko zastala na verandi; čim se Demon pojavio,
krenula je niz stepenice. Zahvaljujući svom dugačkom koraku Demon
ju je brzo sustigao i sada su hodali pomno pokošenim travnjakom jedno
uz drugo. Demon je pokušavao dokučiti koji bi potez najbolje djelovao
kod takvog anđela. Prije nego što je stigao odlučiti, Flick je počela
govoriti.
»Kako bih mogla čuti što se zbiva u konjušnicama i vidjeti da
netko prilazi jahačima kad ne provedem ni minute ondje?« Dobacila
mu je ljutit pogled. »Kad sam jutros došla, Flynn je već bio osedlan.
Carruthers me istog trena poslao van da istrčim Flynna, da ne bi bio
nemiran, a čim sam dojahala natrag, ti si me isprašio iz staje.«
»Mislio sam da se trebaš vratiti ovamo.« Nije to mislio, ali
poslužilo mu je kao izlika. Ispitivački ju je pogledao. »Kako uspijevaš
opravdati svoja odsustva rano ujutro i poslijepodne?«
»Često odlazim jahati rano ujutro pa ovi moji odlasci nisu ništa
neobično. Ako Jessamy nije u staji, svi pretpostave da jašem u blizini i
uživam u jutru. Najvažnije je da se vratim do ručka. Tako nikome ne
padne na pamet da se brine.«
Ubrzo su se našli u sjenama drveća koje je okruživalo travnjak pa
su usporili. »Poslijepodneva su malko teža«, nastavila je Flick, »ali
nitko me ne pita kamo idem. Pretpostavljam da Foggy i Jacobs znaju
da Dillon nije išao u posjet prijateljima, nego se negdje skriva, ali ako
ništa ne pitaju, tako ne mogu ništa ni reći u slučaju da ih netko bude
ispitivao.«
»Shvaćam.« Demon je razmišljao bi li je primio pod ruku i na taj
način primorao da hoda uz njega, a ne ispred njega. Ali sjetio se kako
se sva napela kad joj je maloprije dodirnuo ruku i kako je zamalo
ispustila bočicu s octom. Suspregnuo je smiješak i odlučio se da će ipak
biti suzdržan. »Nema razloga da se malko ne zadržiš nakon jutarnjih
galopa. Dobro je da nemaš dodatnih poslova oko staje nakon
istrčavanja konja, tako imaš više slobode.« Demon nije imao namjeru
povući upute što ih je onog dana dao Carruthersu. »Međutim,
poslijepodne se nemaš što zadržavati. U to vrijeme džokeji i radnici već
odlaze u taverne.«
»Nema razloga se malko ne zadržim dok oni ne odu.«
Demon se mrštio u sebi. Njezin ton bio je pun neobične
tvrdoglavosti, a stav joj je odisao krutom odlučnošću; toga maloprije,
za ručkom, nije bilo. Maloprije je bila Felicity, a sada je ponovno Flick.
Flick je bio nepokolebljivi ratnik, a Felicity je bila Boticellijev anđeo.
Usporivši korak, Demon je promotrio red sunovrata. Njihove
krimiće gibale su se na povjetarcu. Okruglolisni zvončići tvorili su
proljetni sag ispod stabala i blistali na suncu. »Prekrasno, zar ne?«
rekao je kimnuvši glavom prema cvijeću.
Anđeo bi trebao reagirati na prirodnu ljepotu.
Ali Flick gotovo da nije ni pogledala u to čudo prirode. »Hmm. Jesi
li saznao što novo?« Pogledala ga je u oči. »Jutros si išao u grad, zar
ne?«
Demon je dobio poriv da se namršti, ali se suzdržao. »Da i da.«
Flick je zastala i gledala u njega, očekujući da nastavi. »I?«
Frustriran, i Demon je zastao i okrenuo se prema njoj. »Odbor
čeka da se Dillon vrati. Žele razgovarati s njim u vezi prošlosezonskih
utrka u kojima glavni favorit, na kojeg su ljudi stavljali velike uloge,
nekim čudom ne bi pobijedio.«
Flick je problijedila. »Oh.«
»Da. Budala nije bila svjesna činjenice da će ljudi primijetiti da
se najednom mota oko jahača, a nikad prije to nije radio.«
»Ali...« Flick se namrštila. »Nijedan nadzornik ga nije došao
tražiti.«
»Ne, ovaj put nisu u pitanju nadzornici. Njihova pomoć nije bila
potrebna. Kladim se da je netko iz Odbora posjetio Generala proteklih
tjedana. Na taj su način lako mogli saznati je li Dillon ondje.«
»Istina...« Flick je najednom raširila oči. »Nisu valjda nešto rekli
Generalu?«
Demon se zagledao na drugu stranu. »Ne. Odbor ne vidi razloga
da nepotrebno uzrujava Generala. Osim toga, još nemaju nikakvih
dokaza, imaju samo sumnje.« Ponovno je pogledao u Flick, a ona je s
olakšanjem uzdahnula. »Ako mogu pričekati s time dok se Dillon ne
vrati...«
»Čekat će dokle god mogu«, prekinuo ju je Demon, »ali neće čekati
zauvijek. Dillon će se morati vratiti, što prije – čim dobijemo dovoljno
informacija da možemo dokazati postojanje tog gangsterskog
udruženja.«
»Dakle, moramo ostvariti bilo kakav napredak u našoj istrazi.
Jesu li se glasine o namještanju utrka već posvuda proširile?«
»Ne. Proširile su se među vlasnicima i trenerima konja, ali šira
javnost još ništa ne zna. Pojedini džokeji i radnici vjerojatno sumnjaju
da se nešto zbiva, ali ne vjerujem da će raspravljati o tome, čak i među
sobom.«
Flick je nastavila hodati. »Ako nitko ne govori o tome, ako ne
kruže nikakve glasine, onda je manja vjerojatnost da će nekome nešto
izletjeti.«
Demon nije odgovorio na to, ali Flick to nije primijetila. Štoviše,
činilo se da uopće nije svjesna Demona – činilo se da ga gleda kao
dobroćudnog strica ili kao neko drugo biće koje je jednako dobroćudno
i bezazleno. A to je bilo toliko daleko od istine da je bilo smiješno.
I iritantno.
Ovaj Boticellijev anđeo koji je maloprije sjedio u blagovaonici,
onaj koji je tako nježno zadrhtao kad su njegovi prsti dodirnuli njezine,
naprosto više nije bio ovdje.
Pogledala je u njega. »Možda bi trebalo početi od džokeja čiji su
konji zakazali prošle sezone. Ako su jednom primili mito, onda je velika
vjerojatnost da će ga htjeti primiti opet?«
»Inače da. Međutim, ako su ih nadzornici ispitivali, makar okolo-
naokolo, sigurno će paziti da drže jezik za zubima. Nijedan se džokej
neće dovesti u situaciju da izgubi licencu.«
»Sigurno postoji nešto što ti možeš učiniti dok ja motrim na
konjušnice.«
Demon se u posljednji tren svladao da joj nešto ne odbrusi i ne
otkrije joj više informacija nego što trebala znati. »Ti ne brini za mene.
Ja ću sam pronaći područje koje ću istraživati.« Demon je već znao na
kojim mjestima treba tražiti, ali nije imao ni najmanju namjeru da to
podijeli s njom. »Smislit ću nešto prije nego što poslijepodne dođem u
konjušnice.«
»Možeš istražiti tko se sve mota oko drugih konjušnica.«
»Istina.« Demon si nije mogao pomoći – odlučnog pogleda, naglo
se okrenuo prema njoj i stao. I Flick se naglo zaustavila, a malo je
nedostajalo da se ne sudari s njim. Podignula je pogled i začuđeno
zurila u njega, a njezine plave oči kao da su bile još krupnije. Demon
joj se nasmiješio. »Motrit ću i tebe.« I dalje je gledao u nju. »Nemoj
misliti da neću.«
Flick je samo trepnula i na Demonovo razočaranje, u njezinim
mekim plavim očima nije bilo bi trunčice svijesti o onome što je Demon
pokušavao izazvati u njoj. Umjesto toga, vidjela se samo zbunjenost.
Pogledala je u njega kao da očekuje odgovor, a zatim je samo slegnula
ramenima, zaobišla ga i nastavila hodati. »Kako hoćeš, iako ne vidim
razloga za to. Dobro znaš da mogu izaći na kraj s Flynnom. I
Carruthers je svaki put zadovoljan.«
Demon je opsovao u sebi, pa se okrenuo na peti i ponovno pošao
za njom. Nije ga zabrinjavao Flynn; zabrinjavalo ga je to što Flick
nimalo ne trza na njega. Bilo je očito da ga smatra bezopasnim. Nije da
ju je htio zaplašiti, ali htio ju je odvesti u krevet, a to je u njoj, prema
njegovu mišljenju, trebalo izazvati barem tračak nervoze, barem
tračak opreza. Ali ne – Flick je bila hladnokrvna.
Felicity je osjećajna i razumna. Felicity zna da treba biti na
oprezu s njim. Felicity posjeduje nagon za samoočuvanjem. Flick, po
svemu sudeći, nema svijest o ničemu. Flick čak nije shvatila ni to da
Demon nije dobroćudni stric, a još manje tip muškarca koji dopušta da
mu zapovijeda jedna mlada drznica.
»Znaš«, nastavio je Demon, uhvativši korak s njom, »nije Flynn
taj kojeg ću motriti.«
Flick je podignula glavu i pogledala ga u oči, mršteći se još više.
»Nema potrebe da motriš mene – ja već godinama praktički ne izlazim
iz sedla.«
»Čak i da je tako«, rekao je Demon nježno, »od gospodina poput
mene se i očekuje da te motri – moram pomno pratiti tvoju tanašnu
figuru dok jaše na jednome od mojih šampiona.«
»Čak i da je tako«, odvratila je Flick, »vrlo je glupo da motriš mene
kad možeš motriti ljude koji se motaju oko konjušnica. To znači
propuštene prilike.«
»Za mene ne.«
»Hm.« Flick se zagledala preda se. Demon je namjerno bio tako
težak – mogla je osjetiti njegovu frustriranost, premda ju je dobro
skrivao. Nije imala pojma što je izazvalo takvo njegovo ponašanje, niti
je razumjela zašto Demon govori više besmislica nego Dillon. I zato je
samo nastavila hodati. Pokušala je ignorirati treperenje u svom
trbuhu, lagano podrhtavanje svih svojih čula, i sve ostalo što se u njoj
javljalo kao posljedica njezine opsesije njime dok je bila djevojčica.
On je bio njezin idealan muškarac još otkad joj je bilo deset, kad
je u biblioteci pronašla knjigu Michelangelovih djela. Ondje je vidjela
skulpturu koja je utjelovljavala njezinu viziju zgodnog muškaraca. S
time da je da Demon bio i zgodniji od toga. Ramena su mu bila šira,
prsa snažnija i finije oblikovana, bokovi uži, noge duže, mišićavije i
općenito ljepše definirane. Što se tiče ostatka, zaključila je prema
njegovoj reputaciji da je i dolje bogato obdaren. Njegova otvorenost i
prijaznost, ljubav prema konjima i uključenost u svijet utrka činila ga
je još privlačnijim.
Međutim, nije htjela samoj sebi dopustiti da misli kako bi taj
osjećaj privlačnosti mogao biti obostran. Pa on je bio jedanaest godina
stariji od nje i mogao je birati između najljepših i najsofisticiranijih
dama u zemlji; bilo bi krajnje budalasto da uopće pomisli da bi je on
ikad pogledao. Ali jednog će se dana i ona udati – i to ubrzo; bila je
spremna voljeti i biti voljena. Napunila je dvadeset i čekala je, nadala
se. Bude li kako ona želi, udat će se za gospodina posve nalik Demonu,
a Demon će ostati samo nedostižan ideal, nešto što je posve izvan
njezinog dosega.
»Taj čovjek koji je prišao Dillonu...« rekla je, gestikulirajući.
»Vjerojatno nije odavde. Možda bi bilo dobro provjeriti hotele i
svratišta...«
»Već radim na tome.«
»Oh.« Podignula je glavu i pogled joj se susreo s njegovim; njegove
oči su na trenutak bile prodorne, oštre, a zatim je nastavio gledati u
daljinu.
»Provjerit ću sve, ali ne vjerujem da ćemo tu išta naći. Na koncu,
ovo je Newmarket, mjesto prepuno hotela, taverni i svratišta koja
privlače svakojake sumnjive tipove, a većina tih tipova nije odavde.«
Flick je uzdahnula i ponovno se namrštila. Polako su hodali kroz
vrtove, a staje su se prostirale u daljini, uokvirene nizom drvenih
lukova preko kojih su se penjale glicinije. Zakoračivši na stazu koja se
protezala duž lukova, Flick je rekla: »Taj čovjek... tko bi on mogao biti?
Je li on član tog udruženja ili je samo netko sa strane?«
»Ne vjerujem da je njihov član.« Demon je hodao pored nje; korak
mu je bio dugačak i lijen, a ruke je, što je bilo malko neobično, držao u
džepovima. Uperio je pogled u šljunak pod svojim nogama. »Tko god to
bio, ti gangsteri sigurno neće riskirati da ih se otkrije. Stoga
pretpostavljam da su ga samo unajmili. Ili im je možda trajni
zaposlenik – to bi bilo bolje za nas.«
»Dakle, čim otkrijemo tko je, postoji velika šansa da će nas on
odvesti do svojih gospodara?«
Demon je kimnuo glavom. A zatim je podignuo pogled i stao.
Stigli su do kraja staze nadsvođene drvenim lukovima.
I Flick je podignula pogled. Zasmetale su joj sunčeve zrake koje
su joj preko Demonova ramena sjale ravno u lice. Demon je gledao u
nju; nije mu mogla vidjeti lice, ali osjećala je taj pogled, svakom je
porom osjećala njegovu tjelesnu prisutnost. Bila je naviknuta raditi s
krupnim konjima, a sada, dok je stajala pored njega, on ju je podsjećao
na njih – iz njega je izbijala čista tjelesna snaga koja bi, ako je izazvana,
mogla biti opasna. Srećom, ni konji ni Demon nisu za nju predstavljali
nikakvu opasnost. Ljuteći se na vlastita čula, podignula je ruku i
zaklonila oči.
I pogledala u njegove.
Zastao joj je dah u grlu; na trenutak je bila posve dezorijentirana
– nije bila sigurna ni tko je ona, ni tko je on, niti je znala kako stvari
stoje. A zatim se nešto u tom snu pomaknulo; trepnula je i natjerala se
da se sabere. Međutim, on je i dalje gledao u nju – gledao ju je
netremice i u očima mu je bio izraz koji ona nije mogla ni prepoznati ni
razumjeti.
Htjela je podignuti obrvu i namrštiti se, kad ju je on, i dalje ne
skidajući pogled s nje, upitao: »Sad kad znaš cijelu priču o Dillonovoj
upletenosti, jesi li požalila što mu pomažeš?«
»Požalila?« Flick se zamislila. »Mislim da ne. Oduvijek sam mu
pomagala – moglo bi se reći da je upadanje u nevolje njegov posao.«
Slegnula je ramenima. »Ali uvijek sam mislila da će on to jednog dana
prerasti. Ali još nije.«
Demon je promatrao njezino lice, njezin izraz, iskrenost u tim
mekim plavim očima. Međutim, te oči mu još nisu rekle ništa o tome
što ona zapravo osjeća prema Dillonu; sudeći po otporu koji mu cijelo
vrijeme pruža, Demon se morao zapitati je li Dillon možda razlog tome.
Kad su ona i Dillon zajedno, ona je ta koja dominira – uzde su u
njezinim rukama. Očito je naviknuta da Dillon ovisi o njoj – moguće je
čak da joj se to sviđa. Nema sumnje u to da ova djevojka voli biti glavna.
Što uopće nije loše, ali...
»Dobro«, pogledala je u njega, »što bi se moglo dalje događati? Što
misliš?«
Demon je podignuo obrve. »Ne vjerujem da će se događati mnogo.«
Barem ne u prostorima njegovih konjušnica, pomislio je. »Ali ako išta
čuješ, očekujem da ću biti obaviješten istog trena.«
»Naravno.« Spustila je ruku, a potom krenula u smjeru
konjušnica. »Gdje ćeš biti?«
»Pošalji poruku na farmu – Shepardovi uvijek znaju gdje me
mogu naći.«
»Dobro, poslat ću poruku ako išta čujem.« Zastala je na rubu vrta
i pružila mu ruku. »Vidimo se u stajama za nekoliko sati.«
Demon je primio njezinu ruku. Podignuo je pogled i zagledao joj
se u oči – i utonuo u plavetnilo. Njezini prsti, mirni i puni povjerenja,
počivali su u njegovoj ruci. Razmišljao je o tome da ih prinese usnama,
da utisne u njih nježan poljubac, razmišljao je o tome da...
Sukobili su se ludilo i nesigurnost. Trenutak je prošao.
Pustio je njezinu ruku. Elegantno je kimnuo, okrenuo se i odlučno
krenuo prema stajama, a sa svakim je korakom bio sve više svjestan
svoje demonske želje da osvoji ovog Boticellijevog anđela – i odvede ga
u krevet.
4. poglavlje

I dućih nekoliko dana prošlo je bez ikakvih događaja; Flick je


zatomila svoju nestrpljivost i uporno motrila, predano slušala.
Jahala je i ujutro i poslijepodne, svaki dan; nakon jutarnjeg jahanja
motala se oko staja dokad je mogla, a nakon poslijednevnog ostajala je
sve dok ne bi otišao i posljednji stajski radnik. U tri dana zapazila je
samo jednog muškarca koji je djelovao sumnjivo; to je bio rođak jednog
od zaposlenih momaka, a dolazio je sa sjevera. Jedine sumnjive
informacije koje je u ta tri dana čula ticale su se aktivnosti jedne
crvenokose konobarice.
Kao što je i obećao, Demon je pomno pratio situaciju na trkaćim
stazama – a pomno je pratio i nju. A ona je postajala sve više svjesna
njegova pogleda. Odahnula bi s olakšanjem kad bi ga čula kako govori
Carruthersu da će provesti poslijepodne oko drugih konjušnica i
nadgledati konkurenciju.
Svakog dana u tri poslijepodne, odjevena u plavi baršun, ostavila
bi Generala zaokupljenog papirima i knjigama, smjestila se na
Jessamy i zaputila se prema kolibi, i svakog dana bila je sve hrabrija,
sve više sigurna u sebe. Više se nije bojala onoga što bi je moglo
dočekati u stajama.
Dillon je bio na čistini ispred kućice kad je ona dojahala. Njezin
stari konj stajao je u blizini i mirno žvakao. Zaustavila je Jessamy,
kliznula sa sedla, okrenula se na peti i pošla ravno u kolibu – nije ni
pogledala u Dillona. Dok ona iziđe, on će već pripremiti starog konja te
skinuti sedlo i uzde s Jessamy.
Nije progovorila ni riječ s njim otkad je saznala cijelu istinu.
Svaki put kad bi došla, Dillon bi joj pokušao uhvatiti pogled,
nasmiješiti se i iskupiti.
Gunđala je dok se razodijevala. Dillon je bio krajnje pažljiv i
oprezan u nježnoj prisutnosti – i htjela je da tako i ostane još neko
vrijeme. Nije mu oprostila što joj je lagao, a nije oprostila ni sebi što je
bila tako naivna. Trebala je pretpostaviti kakva je situacija; znala je
da više nije tako nevin, ali nije joj bilo ni u primisli da bi mogao biti
tako beskrajno glup.
Zagladila je kovrče i navukla kapu preko glave. Bila je već
umorna od toga da ispravlja Dillonove greške i izvlači ga iz nevolja,
ali...
Uzdahnula je. Nastavit će štititi Dillona ako će time štititi
Generala od uzrujavanja. Stres mu čini loše, dr. Thurgood mu je to
jasno dao do znanja. Uostalom, briga o njegovu zdravlju i smirenosti
jedan je od načina da mu se oduži za sve što joj je pružio.
General joj je pružio dom. Pružio joj je toplo, sigurno mjesto na
kojem je mogla odrastati. Pružio joj je stabilnu ruku, još stabilnije srce
i beskrajno čvrsto povjerenje.
Došla je u Hillgate End kao zbunjena sedmogodišnja djevojčica,
koja se najednom našla posve sama na svijetu. Njezina teta Scroggs, s
kojom su je roditelji ostavili u Londonu, nije više htjela da Flick bude s
njom, čim je saznala da joj se roditelji više nikad neće vratiti. Nitko je
nije htio uzeti k sebi, sve dok se nije pojavio General, daleki rođak
njezinog oca. On joj se toplo nasmiješio i primio je u svoj dom.
U dom koji se nalazio na selu, u prirodi, gdje je ona voljela
provoditi vrijeme; pokraj konja, koje je obožavala.
Dolazak u Hillgate End zauvijek je promijenio njezin život, i to
nabolje. Tko zna gdje bi završila da nije bilo Generalove velikodušnosti
i brige? Zahvaljujući Generalu, ona je završila ovdje, živi sretnim
životom u kojem joj se pružaju svakojake prilike. Mnogo mu je
dugovala.
Duboko je udahnula i izišla iz kućice. Dillon je čekao pokraj panja
koji joj je inače služio kao potpora da se uspne na konja i držao konja
za uzde; konj je bio osedlan i spreman za pokret. Flick je promatrala
Dillona dok mu je prilazila preko dvorišta, ali pazila je da im se pogledi
ne sretnu. Unatoč ljubavi što ju je osjećala prema Generalu, prema
Dillonu je bila posve ravnodušna.
Sjela je na konja, skupila uzde i odjahala bez riječi.
Barem je Demon uspio uzvući istinu iz njega. Iako se osjećala kao
budala što nije uočila nedosljednosti u Dillonovoj priči, bila je
zadovoljna Demonovom intervencijom. Otkad im je pristao pomoći,
unatoč njegovom smiješnom inzistiranju na tome da je motri, Flick je
osjećala kako više ne mora sama nositi taj teški teret. Sada je on bio
ovdje, preuzeo je dio tereta na sebe, i činio je, poput nje, sve što može
da poštedi Generala patnje. Bez obzira na sve ostalo, bilo je to golemo
olakšanje.
Kad je stigla do ceste, potegnula je uzde da konj uspori. Flynn je
već bio osedlan i spreman kad je ona došla; provjerila je kolan, a zatim
se, uz pomoć momka koji je osedlao Flynna, uspela u sedlo. Konj se već
bio navikao na nju i na zvuk njezinog glasa; dovoljan je bio samo mali
poticaj i već je kaskao prema vratima.
Carruthers je stajao ondje i čekao. »Najprije neka dugo hoda, pa
lagani kas, barem šest krugova, i na kraju opet hod. Nakon toga ga
dovedi natrag.«
Flick je kimnula glavom i pucnula uzdama. Poslijepodnevni
trening je uvijek bio lagan; neki treneri se čak nisu ni trudili dolaziti.
Paradirala je sa svojom skupinom i osluškivala što jahači oko nje
govore, istodobno pretražujući pogledom rubove Vrištine gdje su
vrebali lešinari koji prikupljaju informacije za kladioničare.
Kao i inače, posljednja je uvela svog konja u staju jer je htjela
vidjeti hoće li kakav uljez prići jednom od jahača. Međutim, nije bilo
nikakvih uljeza; nitko nije prišao nijednom jahaču iz Demonove
skupine, niti je tko prišao jahačima iz obližnjih konjušnica.
Razočarana, počela se pitati hoće li ikad vidjeti ili čuti išta
korisno. Sišla je s konja i pustila jednog od stajskih radnika da ga
uvede unutra, a nakon nekoliko trenutaka ušla je za njima.
Pomogla je radniku da rasedla Flynna i pustila njega da očisti
boks, a ona je za to vrijeme otišla po hranu i vodu. Nakon toga momak
je prešao u drugi boks za koji se trebalo pobrinuti. Flick je uzdahnula,
a Flynn je okrenuo svoju veliku glavu prema njoj i nježno je pogurkao.
Flick mu se nasmiješila i pomilovala mu njušku, a zatim se, kao
i inače, popela na zid boksa i sjela ondje, leđima naslonjena na vanjski
zid konjušnice. Tako je mogla vidjeti ostale boksove i osluškivati
mrmljanja i razgovore – uglavnom između stajskih radnika i konja.
Flynn joj je njuškom gurkao noge; ona ga je pogledala i tiho mu
zapjevušila, a konj je veselo puhnuo i kimnuo glavom.
»Daj, nestani odavde! Ne želim slušat’ što mi imaš za reć’, stari, i
zato odjebi!«
Flick se tako naglo uspravila da je zamalo pala sa zida. Riječi su
zvučale tako bistro – shvatila je da se čuju s druge strane zida na koji
je bila naslonjena. Prepoznala je i taj melodičan ton; bio je to jedan od
njihovih najboljih džokeja.
»Ma daj me prvo saslušaj, a onda...«
»Rek’o sam ti već! Neću te slušat’. Briši odavde ili ću poslat’ starog
Carruthersa na tebe!«
»Tvoj gubitak.«
Džokejev sugovornik imao je hrapav glas. Zvučalo je kao da se
udaljava.
Flick je brzo skočila sa zida i pojurila kroz staju, zaobilazeći
stajske radnike koji su nosili kante vode i hrane za konje. Svi su psovali
za njom, ali ona se nije zaustavljala. Došla je do vrata i provirila van.
Krupan čovjek u vunenom kaputu hodao je uz rub Vrištine, s
rukama u džepovima, i polako se udaljavao. Preko lica mu je bila
navučena pamučna kapa. Flick je uspjela vidjeti više nego Dillon.
Čovjek je hodao u smjeru grada.
Flick je nekoliko sekundi stajala u dvorištu i razmišljala što da
učini. Na kraju se okrenula i utrčala natrag u staju.

Demon je stigao u svoje staje na kraju radnog dana. Stajski momci


upravo su zatvarali boksove, iz kojih se čulo tiho rzanje i puhanje.
Posvuda se osjećao vonj konja, ali Demon nije ništa primjećivao.
Vidio je samo da je Flickin stari konj drijemao u jednom kutu.
Pored njega je bila hrpica sijena i kanta vode. Demon je pogledao lijevo
i desno pa nastavio prolazom.
Zaustavio se kod Flynnova boksa; krupni dorat je zadovoljno
žvakao.
Demon je nastavio hodati i naišao na Carruthersa. »Gdje je
Flick?«
Carruthers ga je pogledao. »Već je otišao. I to u velikoj žurbi.
Ostavio je konja ovdje – rekao je da će doći po njega poslije«, rekao je i
nastavio pregledavati kopito jednog od konja.
Demon se namrštio. »Je li još nešto rekao?«
»Nije.« Carruthers je vješto izvadio kamenčić iz kopita. »Sigurno
nije mogao dočekati da ode u Swan i popije pivo, k’o i ostali momci.«
»Swan?«
»Ili Bells.« Carruthers je spustio nogu konja pa se uspravio. »Tko
će znati s današnjim mladićima?« Gledao je kako konj iskušava kopito
iz kojeg mu je upravo izvadio kamenčić.
»Dakle, Flick je otišao u grad?«
»Da, rekao sam ti već. Obično se tiho pokupi i ode kući, u Lidgate,
ali ovaj put je odjurio u grad.«
»Kad je otišao?«
Carruthers je slegnuo ramenima. »Prije dvadesetak minuta.«
Demon je progutao psovku, okrenuo se na peti i odjurio iz staje.

Nije pronašao Flick ni u Swannu ni u Bellsu. Pronašao ju je u


zadimljenom Fox & Henu, koji je za razliku od respektabilnog Swanna
i Bellsa bio zadimljena krčmetina, a nalazio se u jednoj pokrajnjoj
uličici. Držeći u rukama vrč s pola litre piva, sjedila je u kutu, okružena
neuglednim pivopijama koji su bili triput veći od nje.
Vidjelo se da pokušava izgledati što neprimjetnije. Srećom, u
tijeku je bila igra pikada, mnogo gostiju tek je pristizalo i rulja je
općenito bila zaokupljena drugim stvarima pa još nije krenula u
potragu za žrtvama na koje će se okomiti.
Demon je uzeo pivo za šankom i krenuo prema njoj. Zahvaljujući
svojoj visini i građi, koja se još više isticala zbog teškog vunenog
kaputa, bez problema se progurao kroz gužvu. Ondje je bilo još gospode
slične njemu – družili su se s pukom, umirovljenim vojnim časnicima,
kladioničarima i otpadnicima koji vole kružiti oko konjskih trkališta –
pa njegova pojava nije privlačila neželjenu pažnju.
Kad je stigao do stola u kutu, ignorirao je Flickin zgranuti pogled.
Glasno je odložio svoj vrč na stol i smjestio se nasuprot njoj. Tek tada
ju je pogledao u oči. »Kojeg vraga radiš ovdje?«
Flick ga je znakovito pogledala, pa kratko pokazala očima na
susjedni stol.
Demon je ležerno podignuo svoj vrč i otpio gutljaj piva, bacivši
pogled na nekoliko susjednih stolova. Za najbližim stolom sjedila su
dvojica muškaraca, obojica nagnuta naprijed, a pred svakim je stajao
vrč od pola litre piva. Na trenutak su podignuli glave i zagledali se u
igru pikada koja se odvijala malo dalje; kad se Demon okrenuo, vratili
su se svom razgovoru.
Ponovno je pogledao u Flick, a ona je razrogačila oči. Nagnula se
prema njemu i prošaptala: »Slušaj ih.«
Demonu je trebalo nekoliko sekundi da izoštri sluh u tom žamoru,
ali čim je to uspio, čuo je sve što je trebao čuti.
»O kojem konju i utrci govorimo?« Muškarac koji je govorio bio je
džokej kojeg je Demon poznavao iz viđenja. Demon je pretpostavio da
ovaj ne može znati tko je on, osim možda po imenu, ali svejedno je pazio
da mu lice ostane skriveno.
»Čujem da jašeš Rowenu na Nell Gwyn Stakesu za dva tjedna.«
Drugi je glas bio dubok i hrapav i bilo ga je lako raspoznati u toj
buci. Demon je podignuo glavu i pogled mu se susreo s Flickinim; Flick
je kimnula, a zatim je ponovno usmjerila pažnju na susjedni stol.
Džokej je otpio pozamašan gutljaj piva i spustio vrč na stol. »Da,
to je istina. Ali gdje si to čuo? Još nije ništa objavljeno.«
»Nije bitno gdje sam čuo. Bitno je to da, zahvaljujući tome što sam
čuo, ti dobivaš jednu priliku.«
»Priliku, ha?« Džokej je otpio još jedan gutljaj. »Koliko?«
»Stotka nakon što odradiš stvar.«
Erupcija povika i klicanja oko ploče za pikado primorala je obojicu
da podignu pogled i okrenu se prema gomili. Demon je pogledao u Flick.
Raskolačenih očiju gledala je u čovjeka kojega su tražili, čovjeka koji je
vrbovao Dillona.
Demon ju je lagano šutnuo u nogu ispod stola. Pogledala ga je, a
on se nagnuo prema njoj. »Prestani zuriti u njega ili će te primijetiti.«
Flick mu je dobacila ljutit pogled, ali oborila je glavu i zagledala
se u svoje pivo koje je i dalje bilo netaknuto. Začuo se još jedan val
povika s mjesta gdje se igrao pikado i svi su pogledali u tom smjeru,
čak i Flick. Demon je iskoristio priliku pa je brzo zamijenio njihove
vrčeve – uzeo je njezin, a njoj je dao svoj poluprazni jer ga je ona ionako
samo držala u rukama. U jednom gutljaju iskapio je polovicu vrča; pivo
u Fox & Henu nije bilo bog zna što, ali sjedenje u kutu pred netaknutim
vrčem piva dulje od pet minuta moglo bi privući neželjenu pažnju.
Igra pikada je završila. Povici su se stišali i svi su se vratili piću
i razgovorima. Džokej je gledao u svoj vrč, kao da ondje traži nekakav
savjet. »Sto dvadeset pet.«
»Sto dvadeset pet?« Čovjek se čudio. »Bogami si pun sebe, dečko.«
Džokejev izraz lica naglo se uozbiljio. »Sto dvadeset pet. Ja sam
taj koji jaše na Roweninim leđima, a ona je glavni favorit. Ulozi su
masni, vrlo masni. Ako je želiš izvan pobjedničkog kruga, morat ćeš mi
dati sto dvadeset pet.«
»Hm.« Sada je ovaj drugi tražio nadahnuće u vrču piva. »Sto
dvadeset pet? Ako hoćeš sto dvadeset pet, moraš izvesti da potpuno
zaostaje.«
»Nema šanse.« Džokej je odmahnuo glavom. »Nadzornici će mi
početi visiti nad vratom, a čak ni petstotka nije vrijedna toga.
Ne namjeravam izgubiti dozvolu zbog tebe. Mogu je dovesti na
drugo mjesto, to je sve, a i to mogu izvesti samo zato što Cynster ima
vrhunsku ždrebicu u utrci. Rowena je bolja, ali mogu je dovesti iza
Cynsterove ždrebice i nitko neće ništa posumnjati. Osim ako nema još
dobrih konja, koje još nismo vidjeli, njih dvije su jedine moguće
pobjednice. Nikako ne mogu izvesti da Rowena bude među
posljednjima.«
Čovjek s hrapavim glasom se mrštio, a potom je iskapio svoj vrč.
»U redu.« Pogledao je džokeja u oči. »Sto dvadeset pet da ne pobijediš,
je li dogovoreno?«
Džokej je nakratko oklijevao pa je kimnuo glavom. »Dogovoreno.«
»Aaaaaa!!« Kroz žamor se iznenada prolomio ratni poklič. Svi su
se okrenuli točno na vrijeme da vide bijesnu mrgu kako razbija vrč o
glavu svog sugovornika. Vrč se razletio u tisuće komadića, a žrtva se
skljokala na pod. Odnekud se pojavila šaka i oborila napadača s nogu.
I tučnjava je počela.
Svi su već bili na nogama; lomile su se stolice, vrčevi su letjeli u
zrak. Tijela su se odbijala jedna od drugih, neka su uz prigušen tresak
završavala na podu. Tučnjava je rasla iz sekunde u sekundu, jer su
neprestano ulijetali novi sudionici.
Demon se naglo okrenuo natrag prema Flick, koja je stajala
stisnuta u kutu. Opsovao je pa je pobacao vrčeve s njihovog stola i
izvrnuo ga da stoji bočno. Posegnuo je prema Flick i zgrabio je za rame.
»Sagni se!« rekao je i smjestio je iza te improvizirane barikade. Stavio
je jednu ruku na njezinu kapu. »Ostani dolje!«
Ali čim je maknuo ruku, njezina glava je provirila iznad stola.
Demon je ponovno opsovao i ponovno joj spustio glavu.
Okrenuo se točno na vrijeme da se izmakne teškoj šaci. Ta šaka
mu je dotaknula bradu – i raspalila živce. Povrativši ravnotežu, udario
je svog napadača najprije u trbuh, a zatim ga je pošteno opalio u čeljust.
Krupni siledžija zateturao je u stranu, a zatim unatrag, i na kraju
je pao u razjarenu gomilu.
»Demone!«
Sagnuvši se, Demon je odgurnuo svog idućeg napadača, a izveo je
to tako da ovaj odleti u zid iznad Flick i ne padne na nju.
Sada je prema Demonu teturao i jedan kočijaš koji se oslobodio iz
meteža. Međutim, kad je pogledao Demona u oči, stao je, zaljuljao se
na peti, a potom se okrenuo i jurnuo natrag u hrpu neobuzdanih tijela
i šaka.
»Prestanite, idioti!« vikao je barmen, koji se u međuvremenu
popeo na šank, mašući metlom oko sebe. Ali nije bilo koristi. Nijedan
huligan nije mu bio nadohvat ruke, a svi su bili posve zaokupljeni
tučnjavom.
Demon se osvrnuo oko sebe. Jedini izlaz koji je bio udaljen od te
gužve nalazio se poprečno od njihova kuta, a trebalo je proći kroz sve
žešću tučnjavu. Zid koji se protezao s njihove lijeve strane imao je dva
klizna prozora. Odgurnuvši stolove i stolice u stranu, Demon je došao
do prvog prozora, okrenuo ručkicu i pokušao ga otvoriti. Nakon
početnog otpora, staklo je kliznulo prema gore i prozor je bio otvoren.
Demon se zatim vratio po Flick, zgrabio je za ovratnik i doslovce
odvukao iz njezina skrovišta. Kad su došli do prozora, Flick se pokušala
popeti, s namjerom da oprezno siđe na drugu stranu, ali Demon ju je
zgrabio i počeo gurati. Ona je na to nešto prosiktala i pokušala
odgurnuti njegove ruke, koje su je uporno grabile i gurale. Kad je bila
već napola vani, počela je razmišljati kamo će staviti koju nogu; Demon
ju je na kraju uhvatio za stražnjicu i izbacio van.
Nimalo elegantno, tresnula je u travu.
Udahnula je kroz zube i jezik ju je pekao koliko je psovki htjela
izgovoriti, ali nije imala dovoljno zraka. Uz to, boljela ju je stražnjica;
osjećala je kao da gori. Okrenula se i vidjela da je i Demon već napola
vani. Tiho je opsovala, a zatim je ustala i obrisala ruke o prednji dio
bedara – nije se usuđivala ni pipnuti stražnji dio.
Otvorio se i drugi prozor, kroz koji je izletjelo još nekoliko gostiju
krčme. Demon se brzo stvorio pored nje; zgrabio je za lakat i stao vući
što dalje od tog mjesta jer su sada i ostali počeli upotrebljavati njihov
prolaz za bijeg. Niz padinu nedaleko od krčme protezao se nekakav
voćnjak – s Demonom za petama, Flick je kliznula među drveće. Bio je
već sumrak, a nebo je postajalo sve tamnije. Iza sebe su čuli povike koji
su dopirali s prozora krčme, a nakon toga se začuo prodoran zvižduk
stražara. Flick se još jednom osvrnula. Vidjela još gostiju kako izlaze
kroz dva otvorena prozora i žure da što prije nestanu niz padinu.
»Hajde!« Demon ju je zgrabio za ruku i preuzeo vodstvo. Produžio
je korak tako da je ona sada morala lagano trčati da ne bi zaostajala.
Pokušala je izvući svoju ruku iz njegove, ali on joj je samo uputio
mrgodan pogled, stisnuo je još jače te počeo hodati još brže. Flick je
opsovala; sigurno ju je čuo, ali nije se obazirao. Vukao ju je, jurio,
gotovo trčao, sve do kraja voćnjaka, gdje im je zid visok dva metra
zapriječio put.
Pustio ju je kad su im se pridružili i ostali bjegunci, koji su se
odmah stali penjati. Flick je pogledala u zid, a zatim se primaknula
bliže Demonu. »Postoje li negdje vrata?«
Demon ju je pogledao, a zatim je pogledao u rulju koja se očajnički
penjala preko zida. »Ne bih rekao.« Nakon nekoliko trenutaka, prišao
je korak bliže zidu. »Hajde, ja ću ti pomoći da se popneš.« Naslonivši se
jednim ramenom na zid, sklopio je dlanove. Flick se jednom rukom
pridržala za zid, a drugom za njegovo rame, pa je stavila stopalo u
njegove dlanove.
Demon ju je podignuo, a očekivao je da će biti lako; naime,
Flynnova leđa su visoka gotovo koliko i taj zid. Međutim, vrh zida je
bio vrlo uzak i tvrd, a ne gladak i sklizak kao sedlo. Flick se gornjom
polovicom tijela uspjela prebaciti preko zida, ali obje noge su joj i dalje
visjele prema Demonu.
Duboko je udahnula, čvrsto se uhvatila rukama za zid i uspravila
leđa pa pokušala čizmom opipati nekakvo uporište za nogu. Morala je
paziti da se ne uspravi previše, jer tako bi mogla pasti natrag, na
Demona. Ali ako se ne uspravi dovoljno, neće moći opipati uporište za
nogu, koje joj je potrebno da se prebaci na drugu stranu. I sada se
njihala, poput klackalice, na vrhu zida.
Ispod sebe je začula dugačak, frustriran uzdah.
I ponovno osjetila Demonove ruke na svojoj stražnjici. Podignuo
ju je, a ona je, ponovno sva rumena i zbunjena, brzo prebacila jednu
nogu preko zida i sjela. I pokušala doći do daha.
Demon se uhvatio za zid pored nje i podignuo se s lakoćom. Kad
je i on sjeo, kratko ju je odmjerio pogledom, a potom je prebacio i drugu
nogu preko te skočio na stazu koja se protezala s druge strane zida.
Flick je udahnula pa je i ona prebacila nogu; brzo je skočila da se
Demon ne bi ponovno osjetio pozvanim da joj pomogne. Ustala je,
otresla dlanove, itekako svjesna njegova pogleda na sebi. Podignula je
glavu i pogledala ga ravno u oči, spremna na rat.
Ali on je samo rekao »hm« i produžio stazom.
Ona ga je odmah sustigla i zajedno su pošli prema cesti. Oko njih
je bilo previše ljudi pa nisu mogli razgovarati. Kad su konačno izišli na
cestu, Demon ju je nježno primio za lakat i kimnuo prema uličici koja
je vodila u Ulicu High. »Ostavio sam kočiju ispred Kluba džokeja.«
Zaputili su se u tom smjeru, ostavivši druge iza sebe.
»Trebala si mi poslati poruku čim si nešto čula.« Ton mu je bio
ubojito mek, opasno suzdržan.
»I poslala bih ti poruku«, odbrusila je, »čim bih ulovila priliku. Ali
koga sam mogla poslati da te nađe? Carruthersa?«
»Drugi put, ako ne bude nikoga koga možeš poslati, sama mi
donesi poruku.«
»Pa da propustim priliku da saznam nešto više, kao danas?«
»Ah, da, kao danas... A što misliš, kako bi preživjela ono sve da ja
nisam došao?«
Flick je proučavala kućice uz cestu i šutjela.
»Hmm, da vidimo...«
Njegov glas, koji je zvučao kao meko predenje, sada je bio još
dublji i zavlačio joj se duboko pod kožu. Oduprla se porivu da se sva
strese.
»Prvo se trebamo zapitati, neovisno o tučnjavi, kako bi izbjegla
da te primjete, s obzirom na to da si naručila pola litre piva, a nisi
popila ni kap? Tvoja krinka brzo bi se raspala, otkrivajući svima da se
Generalova štićenica, gospođica Felicity Parteger, smuca po krčmama
Newmarketa odjevena kao muško.«
»To je taverna, a ne krčma.«
»Za jednu damu to nije bitno.«
Flick je frknula nosom.
»A što da si nekako i preživjela tučnjavu i naletjela ravno na
stražu? Bog zna što bi poslije bilo s tobom.«
»E, pa nikad nećemo ni saznati«, Flick je odbrusila. »Najvažnije
je da smo otkrili tko je Dillonov kontakt. Jesi li možda vidio kojim je
putem otišao?«
»Ne.«
Zastala je. »Možda bismo se trebali vratiti...«
Ali Demon se nije zaustavljao; samo je posegnuo rukom, zgrabio
je za nadlakticu i povukao naprijed tako da je morala marširati pored
njega. »Ti ne ideš nikamo, ni za kim.« Pogled koji joj je uputio, iako
poluskriven tamom koja se spustila oko njih, bio je oštar do boli. »U
slučaju da nisi primijetila, slijediti takvog čovjeka na mjesta na koja on
obično zalazi može biti opasno za jednu ženu.«
Oštrina u njegovu tonu dala je tim riječima još veću snagu. Kad
su zašli u Ulicu High, Flick je konačno maknula šal s brade. »Dobro si
ga vidio, kao i ja. Sad ga možemo vrlo lako pronaći, a zatim saznati za
koga radi i počistiti sav ovaj nered. Ovo je naš prvi pravi trag.«
Nakon nekoliko trenutaka Demon je uzdahnuo. »Da, u pravu si.
Ali idući korak prepusti meni – ili Gilliesu. Reći ću mu da pretraži
konačišta i taverne – naš čovjek je sigurno odsjeo u jednoj od njih.«
Podignuo je pogled dok su prelazili cestu prema kočiji; pred njima se
prostirala zgrada Kluba džokeja. Demonovi konji bili su vezani za
stablo i čekali su pod budnim okom portira. »Upadaj. Odvest ću te do
staje.«
Flick je prišla kočiji i popela se unutra. Demon je najprije otišao
pozdraviti portira, a zatim je odvezao uzde, sjeo i jednim glatkim
pokretom ruke potjerao konje u lagani kas.
»Obavijestit ćeš me čim Gillies bilo što otkrije?« upitala je Flick
dok su se vozili.
Demon je pucnuo bičem, zaškakljavši svog glavnog konja po uhu.
Njegovi dorati odmah su se ubrzali, a snaga je izbijala iz svakog
njihovog koraka. Kočija je pojurila.
Flick se uhvatila za ogradicu i zatomila psovku.
Ponovno se začulo pucketanje biča, a kočija je pojurila poput
vjetra. Demon je vozio natrag u staje, ne rekavši ni jednu riječ.
5. poglavlje

N akon večere Demon se povukao u svoj salon kako bi mogao u miru


razmisliti o svemu što su otkrili. Koračao je ispred kamina, u
kojem je veselo plesala vatrica.
Ali njegove misli nisu bile vesele.
Bio je duboko u razmišljanju, kad se najednom začulo kucanje na
prozoru. Pomislivši da je to bio kukac ili zalutali vrabac, Demon se nije
obazirao. Međutim, kucanje se začulo opet, ali ovaj put bilo je glasnije
i upornije.
Demon je prestao koračati. Podignuo je glavu, a zatim je opsovao
i pošao prema prozoru. Naglo povukavši zavjese, pogledao je dolje i
ugledao lice koje ga je proganjalo u snovima. »Dovraga, što radiš
ovdje?!«
Flick ga je najprije namršteno pogledala, a zatim joj se s usana
moglo pročitati: »Pusti me unutra!« Dala mu je znak da podigne
prozorsko staklo.
Demon je najprije oklijevao pa je promrmljao nešto sebi u bradu
i otvorio prozor.
Ugledao je njezinu ruku u rukavici. »Pomozi mi da se popnem.«
Postupajući protivno razumu, Demon joj je pružio ruku. Bila je
odjevena u jahačke hlače – to nisu bile hlače u kojima je dolazila na
posao kao stajski momak, nego hlače koje su očito nekoć pripadale
Dillonu i koje je on odbacio. A pristajale su joj toliko dobro da se Demon
opet morao svladavati. Popela se preko prozorske klupice i ušla u sobu.
Demon joj je pustio ruku, zatvorio prozor i brzo navukao zavjese. »I za
Boga miloga, budi tiha. Tko zna što bi gospođa Shepard pomislila da te
čuje...«
»Ali neće me čuti.« Ležerno odmahnuvši rukom, Flick je prišla
divanu i sjela na rukohvat. »Ona i gospodin Shepard su u kuhinji –
provjerila sam.«
Demon je zurio u nju – ona je prkosno uzvratila pogled. Morao je
gurnuti ruke u džepove kako bi se odupro iskušenju da joj ne priđe i ne
stavi ih na nju. »I inače trčkaraš noću ovako odjevena?«
»Naravno da ne. Ali nisam znala hoću li moći doći do tebe a da ti
ne kucam na vrata. Srećom, spazila sam tvoju sjenu kroz zavjese.«
Demon je odlučio šutjeti; nije imalo smisla da joj objašnjava kako
ne bi bilo pametno kucati u ovo doba na njegova vrata i tražiti od
njegove domaćice, dostojanstvene stare gospođe, da je odvede k njemu
u salon. Flick bi mu samo proturječila. Okrenuvši se na peti, krenuo je
natrag do kamina. Ako ništa drugo, barem može stati malko dalje od
nje.
Kad se ponovno našao ispred kamina, okrenuo se prema njoj i
oslonio se ramenom na policu iznad kamina. »A čemu dugujem ovaj
posjet?«
»Došla sam razgovarati o ovoj situaciji, naravno.«
Demon je podignuo jednu obrvu. »Situaciji?«
Flick ga je nekoliko trenutaka gledala u oči, a zatim je spustila
glavu i, polako i strpljivo, skinula rukavice. »Meni se čini da ovo što
smo danas saznali povlači za sobom mnogo toga.« Odloživši rukavice
na bedro, podignula je dlanove i stala brojati na prste dok govori. »Prvo
i osnovno, ako je u tijeku namještanje još jedne utrke, zar ne bismo
trebali obavijestiti nadležne? Međutim« – pokazala je na drugi prst –
»postoji mogućnost da, ako obavijestimo nadzornike, oni bi mogli
upozoriti našeg tipa i on bi naprosto mogao nestati, a s njime će nestati
i svi tragovi koji bi nas mogli dovesti do gangstera koji stoje iza svega.
Ako se to dogodi, izgubit ćemo svaku priliku da spasimo Dillona. Ili još
gore« – sada je pokazala na treći prst – »ako obavijestimo nadzornike i
oni ispitaju tog čovjeka, može se dogoditi da on navede Dillona kao
pokretača cijelog plana i na taj način zaštiti gangstere.«
Podignula je glavu i pogledala na drugu stranu sobe, gdje je
njegova dugačka, vitka figura stajala naslonjena pored kamina. Ako je
maloprije gajila ikakve nade da će joj on dopustiti da ostane uključena
u ovu istragu, njegov trenutačni stav sve ih je raspršio; otpor je izbijao
iz njega u valovima. Njegove oči i njegova pažnja bile su uprte u nju,
fiksirane, ali nije pokazivao ni najmanju namjeru da joj odgovori.
Prkosno je isturila bradu. »I? Hoćemo li obavijestiti nadležne?«
Demon ju je nastavio promatrati, pozorno, intenzivno, ali nije
ništa govorio.
Flick je stisnula usnice i podignula obrvu. »Onda?«
»Nisam još odlučio.«
»Hm.« Flick je ignorirala njegov kratki, odrezani ton. »Taj čovjek
je ponudio džokeju sto dvadeset pet funti – to je pravo malo bogatstvo
za jahača. Čini mi se da se taj džokej neće predomisliti.«
Demon je nešto progunđao; Flick je to shvatila kao slaganje s
ovom njezinom izjavom.
»A to znači da je gotovo sigurno da će tvoj konj pobijediti.«
Uhvatila mu je pogled. »To te stavlja u prilično nezgodan položaj, nije
li tako?«
Demon se uspravio; prije nego što je stigao išta reći, Flick je
nastavila. »Strašna situacija – s jedne strane je Dillon kojeg treba
spasiti, a s druge su tvoje odgovornosti prema Klubu džokeja.
Pretpostavljam da je to sukob između odanosti i časti.« Istim
ravnodušnim tonom, upitala je: »Što ćeš odabrati?«
Demon je gurnuo ruke u džepove, pa je nekoliko trenutaka samo
zurio u nju, zatim je oborio pogled i stao koračati ispred kamina. »Ne
znam. Upravo sam razmišljao o tome kad si se ti pojavila.«
»Došla sam pomoći.« Demon je na to prezirno puhnuo, ali ona je
to ignorirala. »Trebamo staviti neke stvari na vagu, razmotriti
mogućnosti.«
»Ja ne vidim nikakve mogućnosti.« Nastavio je koračati, pogleda
i dalje uprtog u pod. »To što je jedan od mojih konja dio te priče je
nebitno – točnije, to samo pogoršava stvar. Nakon što sam saznao da je
u tijeku namještanje utrke, moja je dužnost, kao člana Kluba džokeja,
da obavijestim Odbor.«
»Koliko je obvezujuća ta dužnost?«
Uperio joj je oštar pogled. »Najviše što može biti, naravno. Nikad
ne bih mogao pustiti da se utrka lažira.«
»Hmmm. Slažem se u tome da se ne smije dopustiti da se održi
utrka koja je namještena – to je neupitno. Ali...« Pustila je rečenicu
nedovršenu, namjerno.
Demon je zastao i pogledao u nju. A zatim je podignuo obrvu. »Ali
ja mogu...« naglo je utihnuo, i dalje gledajući u nju, pa je malčice
nakrivio glavu. »Mi možemo pričekati s otkrivanjem te informacije sve
dok se utrka ne približi, i na taj si način osigurati još malo vremena da
slijedimo tog čovjeka i saznamo što nas zanima.«
»Tako je. Utrka je tek idući mjesec. A nadzornici je mogu otkazati
i ako im kažemo pred sam početak.«
»Ne baš, ali ako im kažemo tjedan dana prije utrke, ostaje nam
pet tjedana za potragu.«
»Pet tjedana? Imamo zbilja dovoljno vremena.«
Demon je htio nešto progunđati, ali se suzdržao. Flick je bila
ozarena i premda je razlog tog njezinog zadovoljstva djelomice bio na
njegovu štetu, nije sada imao namjeru kvariti joj raspoloženje.
Maloprije, kad se pojavila na njegovu prozoru, on je razmišljao
isključivo u jednini, a sada je govorio u množini. A to je ona i htjela;
zato je i došla.
I sada je sjedila na rukohvatu njegova divana, pobjedonosno, sa
zadovoljnim smiješkom u očima. Njezino razumijevanje časti i
odgovornosti koja ide s njegovim položajem zaista ga je zadivilo. I ne
samo to; razumjela je i svijet utrka, bratstva i trkačkih tradicija – to je
nešto što nijedna druga žena nije razumjela.
Ali bilo mu je čudno raspravljati o svemu tome sa slatkom,
nevinom djevojkom. A pogotovo tako kasno navečer, u njegovu salonu,
bez pratnje.
Nastavio je koračati – ali ovaj put je koračao u njezinom smjeru.
»I?« – Flick samo što nije poskakivala od uzbuđenja – »kako ćemo
pronaći tog čovjeka kojeg smo večeras vidjeli? Zar ga ne bismo već
trebali tražiti?«
Zastao je pored nje, a pogled mu je i dalje počivao na njezinu licu.
»I tražimo ga. Točno u ovom trenutku trojica mojih ljudi hodaju gradom
i pretražuju taverne i konačišta.«
Flick se nasmiješila od uha do uha. »Izvrsno! A zatim?«
»A zatim...« Posegnuo je za njezinom rukom, a ona ju je spremno
predala. Polako ju je povukao da ustane. »Zatim ćemo ga pratiti« – ne
skidajući pogled s nje, govorio je nježno i duboko – »sve dok ne saznamo
sve što trebamo znati.«
Zarobljena u njegovu pogledu, s rukom u njegovoj, Flick je lagano
rakolačila oči. »Aha«, prozborila je nečujno.
Demon se zadovoljno smješkao. Svojim prstima je obujmio
njezinu ruku i čekao, tek djelić sekunde, da ona zadrhti.
»Pronaći ćemo tog čovjeka i pratit ćemo ga...« Pogled mu je polako
kliznuo na njezine usnice, meke, sočne, ružičaste. »...Sve dok nas on ne
odvede do gangstera. A nakon toga ćemo sve reći nadležnima.
Dok je govorio u množini, Demon pod time nije mislio na sebe i
nju – nije ju namjeravao uključiti u tu potragu, ali reći će joj to sutra.
Nije bilo potrebe da joj kvari večer.
Ponovno joj je gledao u oči i uživao u tom bistrom plavetnilu.
Stajali su tik jedno uz drugo, fiksiranih pogleda; njezina ruka počivala
je u njegovoj, a njezino tijelo bilo je zarobljeno između njega i divana.
Nesvjesno je pomaknuo prste, kliznuvši po njezinima.
Flick je sada još više razrogačila oči, a i usnice su joj se lagano
razmaknule. U grlu joj je zastao dah...
A zatim se prenula, drsko ga pogledala i otrgnula svoju ruku iz
njegove. »Sada te ostavljam.«
I Demon se prenuo iz transa i pustio joj ruku.
Flick je krenula prema prozoru. Demon je krenuo za njom; bio joj
je točno za petama.
Ona se okrenula i ponovno se našla licem u lice s njim. Ubrzano
je disala. »Pretpostavljam da ću te vidjeti sutra u stajama.«
»Hoćeš.«
Drhtavim rukama pokušala je razmaknuti zavjese. Na kraju je to
učinio Demon, posegnuvši rukama iznad nje. Nakon toga je stala
potezati ručkice da otvori klizni prozor. Ali nije bilo uspjeha.
Demon je stao točno iza nje i uhvatio ručkice, od kojih je svaka
bila na drugoj strani donjeg prozorskog okvira.
Zarobio ju je uz prozor; opkolio ju je svojim tijelom i rukama.
Njegovi prsti dodirnuli su njezine, koji su još držali ručkice prozora.
Ona je naglo udahnula i brzo maknula ruke. A zatim je ostala posve
nepomična kad je shvatila da je tako opkoljena.
Vrlo polako, Demon je podignuo prozorsko staklo, sve do kraja.
Kad se uspravio, uspravila se i ona. Oprezno se okrenula prema
njemu i pogledala ga u oči. »Želim ti laku noć«, rekla je, oštro i hladno.
A zatim mu je ponovno okrenula leđa i sjela na prozorsku klupicu,
spremna da se spusti. A on ju je i dalje prodorno gledao i smješkao se.
Prebacila je noge preko i kliznula u tamu. »Doviđenja.«
Za njom je ostao lelujati njezin glas, a ona je u nekoliko sekundi
postala tek sjena, među brojnim drugim sjenama, a zatim je posve
iščeznula.
Demon se sada smješkao još i više; smješkao se pobjedonosno, kao
ona maloprije. Ipak nije imuna na njega – znakovi su bili ondje, bili su
jasni kao dan. Nije znao zašto je onako naglo istrgnula ruku, zašto se
oslobodila njegova dodira, ali bit će mu lako ponovno je privući u svoju
mrežu.
A zatim...
Stajao je uz prozor punih pet minuta, s osmijehom iščekivanja na
usnama; zurio je u tamu i sanjario – dok ga stvarnost nije zapljusnila
i ohladila.
I vrlo efikasno ugasila njegovu vatru.
Ponovno ozbiljan, stajao je nasred salona i pitao se koji je to vrag
ušao u njega.

Ustao je prije zore i obišao trkaće staze, svoje staje i Carruthersa, koji
nije bio nimalo sretan što čuje da gubi najboljeg jahača kojeg je ikad
imao. Prvi put odbivši ostati i gledati svoje konje kako treniraju,
Demon je ostavio Carruthersa da gunđa i potjerao svoju kočiju dalje,
cestom koja je vodila prema njegovoj farmi. Ista cesta vodila je i do one
trošne kolibice.
Fina maglica obavijala je gustiš i prekrivala livade; kako se zora
razlijevala nebom, tako je maglica poprimala zlaćanu boju. U daljini, u
toj zlatnom oblaku, pojavila se Flick na svom starom konju, u ruhu
pospanog stajskog momka. Bila je spremna za novi radni dan. Demon
je povukao uzde i zaustavio kočiju te pričekao da mu se ona posve
približi.
Kad se konačno zaustavila uz njegovu kočiju, na licu joj je bio mrk
izraz; u očima joj je sjala sumnja. Demon je kimnuo. »Da, predao sam
tvoju ostavku Carruthersu – on ne očekuje da će te više vidjeti.«
Flick se još više namrštila; srećom, nije postavljala nikakva
pitanja. »Ali...«
»Stvar je vrlo jednostavna. Da nisi dala ostavku, ja bih te morao
sam otpustiti.« Uhvatio joj je pogled i podignuo obrvu. »Mislio sam da
bi radije sama dala ostavku.«
Flick mu je gledala u oči, proučavala mu lice. »Očito je da nemam
izbora.«
U kutu Demonovih usnica pojavio se smiješak. »Nikakvog.«
»Što si rekao Carruthersu?«
»Da je tvoja bolesna majka umrla i da odlaziš teti u London.«
»Dakle, ne bih smjela ni biti u blizini?«
»Upravo tako.«
»Hm«, rekla je, ali nije izgledala kao da se previše ljuti. Pronašli
su čovjeka koji je bio prišao Dillonu pa je ona već razmišljala unaprijed.
»Jeste li identificirali tog čovjeka? Jesu li tvoji ljudi išta iskopali?«
Pomno ga je promatrala; uočila je njegovo oklijevanje – vidjela je da
važe opcije.
»Otkrili smo gdje se nalazi. Gillies ima čast razgovarati s njim.
Ako ćeš se prikladno odjenuti, možda bismo mogli porazgovarati u
malko normalnijem okruženju?«
Flick je upitno podignula obrve.
Demonu se na licu pojavio smiješak – bio je to smiješak koji
zadirkuje, koji poziva na flert. »Pođi kući i presvući se. Doći ću po tebe
u jedanaest pa ćemo se prošetati stazama.«
»Odlično. Tako ćemo moći razgovati o daljnjim planovima bez
straha da će nas netko čuti.« Flick je okrenula starog konja i potjerala
ga natrag prema kolibi. »Bit ću spremna u jedanaest.«
Demon je gledao kako se udaljava. Sa zadovoljnim smiješkom,
pucnuo je uzdama i pokrenuo kočiju.

Kao što je obećala, čekala ga je spremna; kad je zaustavio je kočiju na


prilazu Hillgate Enda, ona je već bila ondje, poput vizije u raskošnom
muslinu, sa suncobranom koji joj je štitio finu put.
Privezavši uzde, Demon je sišao s kočije, a ona mu je veselo prišla,
s mekim smiješkom na usnama. Bila je previše vitka i sitna da bi
proizvodila ikakav zvuk dok hoda – njezini pokreti više su bili poput
elegantnog klizenja. Gledao ju je kako mu se približava; sva čula su mu
se napela i bio je posve zarobljen u čaroliji.
Srećom, ona to nije znala – ona nije imala pojma. Zaštićen tim
njezinim neznanjem, uzvratio joj je osmijeh. Primio ju je za ruku,
lagano se naklonio i pomogao joj da se popne. Kad je i on pošao sjesti,
spazio je sluškinju na stubištu kuće. »Dovest ću gospođicu Parteger
poslijepodne – kažite to Jacobsu.«
»Da, gospodine.« Sluškinja se naklonila.
Kad se popeo i sjeo pored nje, vidio je da ga ona začuđeno gleda.
»Gospođa Shepard nam je pripremila košaru s hranom pa se ne
moramo vraćati na ručak.«
Flick se ponovno začudila, ali kimnula je glavom. »Dan će biti
prelijep, piknik je zaista dobra ideja.«
Pucnuvši uzdama, Demon je potjerao konje u lagani korak. Nije
joj htio otkriti da je piknik zapravo bio njegova ideja.
Kad je skrenuo s prilaza na cestu, Flick je nakrivila suncobran i
pogledala u Demona. »Dakle, tvoji ljudi su pronašli našeg sumnjivca?«
Demon je kimnuo glavom, vješto skrenuvši prema Dullinghamu.
»Da. Odsjeo je u Ox & Ploughu.«
»Ox & Plough?« Flick se nježno namrštila. »Mislim da nisam
nikad čula za to mjesto.«
»Nije bilo ni razloga da čuješ. To je prljavo, zapušteno konačište
na sporednoj cesti malo izvan Newmarketa.«
»Znamo li čovjekovo ime?«
»Odaziva se po neuglednom imenu Bletchley.«
»Iz Londona je?«
»Sudeći po naglasku, čini se da jest.« Demon je usporio konje kad
se pred njihovim očima ukazalo maleno selo po imenu Dullingham.
»Gillies kaže da govori pravim koknijem.«
»A to bi moglo značiti«, rekla je Flick, impulzivno se okrenuvši
prema njemu, »da je i gangstersko udruženje iz Londona.«
»Da, tako se čini od samog početka. London je pun takve pohlepne
gospode.«
»Hmm.«
Kako Flick više ništa nije rekla, Demon se okrenuo prema njoj.
Gledala je u daljinu, odsutna izraza lica. Nije bilo teško pogoditi o čemu
razmišlja. Razmišljala je o gangsterskom udruženju, i o mogućnosti da
se zapute u London da ih razotkriju.
Demon ju je pustio u njezinim mislima, zadovoljan načinom na
koji je zaključivala. Kad su kolibice Dullinghama ostale iza njih,
usporio je konje, pogledom tražeći stazicu uz cestu kojom je davno
prolazio. Pojavila se s njegove lijeve strane; ponovno je usporio i
usmjerio konje na stazu.
Staza je bila vrlo neravna; unatoč jakim oprugama na kočiji,
poskakivanje je malko uplašilo Flick. Zgrabila je prednju ogradicu i
osvrnula se oko sebe. »Dragi Bože. Kamo – oh! Kako lijepo!«
Demon se nasmiješio. »Da, zaista je lijepo mjesto.«
Zaustavio je konje na livadi i svezao uzde. »Pustit ćemo kočiju
ovdje.« Kimnuo je glavom prema mjestu gdje su se grane vrba, obasjane
suncem, svijale prema uzburkanom potoku. Žuborenje vode ispunilo je
seosku tišinu; sunčeve zrake igrale su se u kapljama i bljeskale,
bacajući duge visoko u zrak. Između vrba protezala se meka, raskošna
livada i bilo je kao da ih poziva. »Možemo prostrti deku uz potok i
uživati u suncu.«
»Oh, da! Nisam ni znala da ovakvo mjesto postoji.«
Sišao je iz kočije te pomogao njoj da siđe, a zatim je iz kočije
izvadio dobro opremljenu košaru za piknik i veliku vunenu deku. Flick
mu je pomogla i uzela deku, a zatim pošla s njim uz travnatu obalu
potoka.
Spustila je suncobran na do i prostrla deku. Demon joj je pomogao
da izravna rubove i pružio joj ruku da sjedne. Pričekao je da se ona
smjesti, a zatim se ispružio – dugačak, vitak, tako elegantno lijen – tik
pored nje.
Znala je čuti Generalove sluškinje kako govore da im zbog
nekakvog mladića srce počne preskakati. Uvijek je mislila da su to
gluposti. Ali sada je i ona znala što je to. Srce joj je preskakalo
dvostruko.
Posegnula je za košarom koju je Demon maloprije odložio pokraj
njihovih mogu pa ju je privukla bliže. Točnije, ugurala ju je između njih
dvoje. To je bila smiješna reakcija – jer znala je da je s njime sigurna –
ali ta čvrstoća i stabilnost košare ipak je činila da se osjeća još
sigurnijom. Najprije je izvadila lanene ubruse koje je gospođa Shepard
složila na vrh, a potom je izvadila pečeno pile, kriške govedine i prhko,
svježe pecivo. Morala je pročistiti glas prije nego što je progovorila: »Što
bi radije, batak ili prsa?«
Podignula je pogled; oči su joj se susrele s Demonovim, koje su
kao da su gorjele.
Trepnula je pa je ponovno pogledala u njega, ali on je već bio
odvratio pogled, mimo vadeći bocu koja je virila iz košare. »Može prvo
batak.«
Glas mu je zvučao nekako... napeto. Sakrivši zbunjenost,
promatrala ga je kako vadi pluteni čep iz boce. Boca se otvorila uz tihi
prasak, a Demon je podignuo pogled. Međutim, njegove oči i izraz lica
nisu odavali ništa, osim činjenice da čovjek naprosto uživa u trenutku.
Ispružio je ruku prema njoj, dajući joj znak da izvadi čaše; ona je
otjerala sve svoje nesigurnosti i zavukla ruku u košaru.
Pronašla je dvije uske staklene čaše s nogicom i pružila ih
Demonu; ubrzo se u njima pjenušalo vino. Flick je uzela čašu koju joj
je Demon dao i stala proučavati sićušne mjehuriće kako se uzdižu uvis
kroz prozirnu tekućinu boje sijena. »Šampanjac?«
»Aha.« Demon se prisilio da makne pogled s njezinih usnica –
sjajne i oble, kao da su ga molile da ih kuša. Mršteći se u sebi, uzeo je
batak koji mu je ponudila; oko kosti je pažljivo bio omotan ubrus.
Dodirnuli su im se prsti; Demon je osjetio kako je zadrhtala – bio
je svjestan, sve do svoje srži, tog drhtaja što je prostrujio njome.
Usredotočio se na piletinu, duboko zagrizao u meso, a potom usmjerio
svoj pogled u livade iznad potoka. Flick se pak zaokupila – odnosno
smirivala – slaganjem hrane na deku. Tek kad je ona duboko
udahnula, otpila gutljaj šampanjca te počela jesti, Demon je ponovno
pogledao u nju. »Kako je Dillon?«
Flick je slegnula ramenima. »Dobro.« Nakon nekoliko trenutaka,
nastavila je: »Zapravo, nisam razgovarala s njim od one večeri kad smo
saznali istinu.«
Demon je ponovno odvratio pogled i zagledao se u potok, kako bi
sakrio svoje zadovoljstvo; bio je presretan što njezina svađa s Dillonom
još nije minula. »Tko još zna da je ondje?« Ponovno je pogledao u Flick
i namrštio se. »Pa tko mu donosi hranu?«
Flick je upravo bila dovršila svoju piletinu; Demon je gledao kako
je polizala prste – vidio je njezin mokri ružičasti jezik kako klizi uokolo.
A zatim je oblizala usnice. I pogledala u njega. Jedva se svladao da ne
zadrhti – da uopće ne reagira.
»Jedina osoba koja, osim nas dvoje, zna da je Dillon u kolibi jest
Jiggs. On je naš lakej. Radi u Hillgate Endu već... hm, najmanje deset
godina. Jiggs nosi Dillonu hranu svaki drugi dan. Rekao mi je da u
smočnici uvijek ima ostataka pečenke ili pite.« Namreškala je nos. »Ali
čini mi se da i Foggy sluti da je Dillon negdje u blizini.«
»Vrlo vjerojatno.«
Jeli su i pijuckali u tišini, a žuborenje potoka i cvrčanje cvrčaka
tvorili su pravu simfoniju oko njih. Sit, Demon je obrisao ruke, a zatim
se svom dužinom ispružio na deki. Prekrižio je ruke iznad glave i
zatvorio oči. »Jesi rekla Dillonu išta o onome što smo otkrili?«
»Nisam mu ništa rekla.«
Kroz trepavice je promatrao Flick kako skuplja mrvice i počinje
spremati stvari natrag u košaru.
»Odlučila sam da je bolje da mu ne kažem da smo našli njegovog
čovjeka, da mu slučajno ne bi palo na pamet da učini nešto nesmotreno
– na primjer, ode u grad i sam potraži tipa. Ne bi bilo dobro da ga
prepoznaju i odvedu na ispitivanje, baš sada kad smo ostvarili
napredak.«
Demonu je došlo da se cinično nasmije, ali se suzdržao. Dillon nije
bio usijana glava; on je bio lijen i pasivan. Flick je bila ta koja, očiju
širom otvorenim, juri onamo gdje se mudri boje kročiti; ona je ta koja
vjeruje u svoje sposobnosti da nešto učini – da pokrene stvari. Da
razotkrije gangstere.
Odanost, posvećenost – i dobra stražnjica. To je ono po čemu je
prepoznatljiva.
Posve ga je zaokupila misao o njezinoj stražnjici. Pažnja mu je
sada bila usmjerena samo na ovog maskiranog anđela.
Podižući vjeđe još malčice, nastavio ju je proučavati; u ovom
trenutku bila je anđeo – biće iz njegova nedavnog sna. Sunčeve zrake
pretvarale su njezinu kosu u veličanstveno zlato, i uokvirivale njezino
lice toplim plamičcima. Obrazi su joj bili blago rumeni – od toplog dana
i šampanjca. Dok je promatrala livade, njezine oči, nježno plave,
krupne i širom otvorene, odisale su živahnom inteligencijom.
Pogled mu je kliznuo niže, na njezin vitki vrat, na čvrste obline
koje su raskošno punile gornji dio njezine čedne haljine; tkanina joj je
skrivala struk, obavijala se oko njezinih bokova i bedara, ali kako ju je
toliko puta vidio u jahačkim hlačama, tako mu nije ni trebalo više
informacija da dočara njezinu golu viziju u svojoj glavi.
Sa zadovoljnim smiješkom, ponovno je zatvorio oči i opustio se na
deki. Čekao je da ona završi sa spremanjem stvari; ubrzo je sjela,
obgrlila koljena, s napola punom čašom u jednoj ruci, i uživala u
pogledu.
»Znaš, razmišljao sam«, rekao je tiho, »budući da smo
identificirali Bletchleya i počinjemo ga ozbiljno slijediti, a ti više ne
moraš ujutro i poslijepodne mijenjati odjeću i konje, bilo bi pametno da
uopće više ne odlaziš u kolibu – u slučaju da Bletchley, ili netko od
njegovih kompanjona, ne bi nešto posumnjao i počeo slijediti nas.
Ključni dio našeg plana je da Dillon ostane dobro skriven. Posljednje
što nam treba jest da dovedemo gangstere k njemu.«
»Da, istina.« Flick je razmislila. »Poslat ću mu poruku preko
Jiggsa.« Gledajući u potok, nastavila je: »Reći ću mu da nema smisla
da više radim u stajama – da se bojimo da se netko od gangstera mota
onuda i da ne želimo ugroziti njegovu sigurnost.« Kimnula je glavom.
»To bi ga trebalo držati u kolibi.«
Pijuckala je šampanjac i napustila svaku misao o Dillonu. Dillon
je bio u kolibici, na sigurnom, i može ostati ondje sve dok ona i Demon
ne riješe ovu zavrzlamu u koju ih je Dillon sve uvukao. U ovako divnom
poslijepodnevu, naprosto je odbila dalje razmišljati o tom
nepromišljenom mladiću. Ispunio ju je osjećaj neobičnog užitka. Neka
čudna toplina, poput one koja dopire s udaljene vatre, obavijala joj je
udove. To nije bio topao povjetarac, jer se njezine kovrče nisu njihale,
niti su to bile sunčeve zrake, jer nisu jednolično padale na nju;
preplavilo bi je poput toplog vala i ostavljalo opuštenom i punom
slatkog iščekivanja.
Iščekivanja čega? Nije imala pojma.
Ništa je nije zabrinjavalo – uz Demona, ovako dugačkog, fizički
moćnog, ništa joj na svijetu ne bi moglo zaprijetiti. Trenutak je bio
savršen, spokojan – i neobično uzbudljiv.
Nešto je bilo u zraku – osjećala je to svakom porom. To joj je bilo
čudno jer inače nije bila tip djevojke koji tako umišlja. Međutim, bila
je tip djevojke koji je beskrajno znatiželjan – a u ovom slučaju, bila je
beskrajno zainteresirana za to što se zbivalo. Što god to bilo, to nešto
što je visjelo u zraku, što je poput vilinske čarolije svjetlucalo na
sunčevim zrakama, što gotovo pripada ovom svijetu ali nije dovoljno
opipljivo da bi ga oči običnog smrtnika mogle vidjeti – što god to bilo,
ona je htjela znati, htjela je razumjeti.
Što god to bilo, ona je to osjećala.
Zujanje pčela, žuborenje potoka, i to nešto, nedefinirano i
uzbudljivo, držalo ju je u slatkom ropstvu.
Demon se polako pridignuo i posegnuo za košarom. Flick se
okrenula prema njemu i vidjela ga kako izvlači bocu, koja je bila već
gotovo prazna. Pogledao ju je u oči pa se nagnuo i natočio to malo vina
što je preostalo u njezinu čašu.
Pjenušalo se; ona se nasmiješila i otpila gutljaj. Mjehurići su joj
ušli u nos.
Kihnula je. Demon je pogledao u nju; ona je samo odmahnula
rukom. Otpila je još jedan gutljaj, ovaj put malko opreznije, a on je
vratio bocu u košaru. Nakon toga se ponovno ispružio; jednom se
rukom podbočio, a u drugoj je držao čašu.
»Dakle«, otpočela je Flick, namjestivši se tako da bude okrenuta
prema njemu, »kako ćemo pratiti Bletchleya?«
Zagledan u potok, Demon je otpio još jedan gutljaj šampanjca, a
zatim je okrenuo glavu i pogledao u Flick. Svim se silama trudio da ne
gleda u finu, svijetlu kožu, u vruće obline što su se nadimale u haljini
i obećavale svakojake zemaljske užitke – obline koje su sada stajale
tako blizu njegova lica. »To neće biti težak zadatak. Gillies i dvojica
konjušara se izmjenjuju u stražarenju. Ovo je mali grad, sada kad
znamo kako izgleda i gdje je odsjeo, bit će lako motriti na njega.«
»Ali«, Flick se lagano namrštila, pogleda uprtog u najbližu vrbu,
»ako ne saznamo nešto ubrzo, neće li on nešto primijetiti? Bude li
neprestano viđao istog konjušara u svojoj blizini, sigurno će postati
sumnjičav. Konjušari u Newmarketu nemaju toliko posla.«
Toplina se širila njezinim ramenima, obavijala joj grudi.
Pogledala je u Demona; on je gledao u svoju čašu i vjeđe su mu
zakrivale oči.
A zatim je pogledao u potok. »Ne moraš se brinuti. Vjerojatno će
biti na Vrištini ujutro i poslijepodne – a ja ću ga motriti ondje i u Ulici
High.« Iskapio je čašu. »Gillies i ostali konjušari pratit će ga po
tavernama i krčmama – u gužvi neće biti toliko primjetni.«
»Hmmm. Možda.« Flick je protegnula noge prema suncu. »I ja ću
pomoći. Motat ću se oko staza i Ulice High.« Osjetila je Demonov pogled
pa se okrenula prema njemu. »Mlada dama neće izazivati sumnju.«
Demon je nekoliko trenutaka samo zurio u nju, kao da je izgubio
nit razgovora, a potom je promrmljao: »Da, vjerojatno neće.« I dalje
zagledan u nju, podignuo je jednu ruku. »Ostani tako.«
Flick se tako ukopala u mjestu da je čak prestala i disati. Nešto
ju je stezalo u plućima, srce joj je žurilo, preskakalo, pa opet žurilo.
Sjedila je mimo i napeto, a njegovi su prsti kliznuli u njezine kovrče
iznad uha i premetali po uvojcima... nešto je izvlačio iz njezine kose.
Kad je povukao ruku i pokazao joj dugačak list, odbacivši ga na travu,
ona je duboko udahnula i slabašno se nasmiješila. »Hvala ti.«
Njegov se pogled susreo s njezinim. »Bilo mi je zadovoljstvo.«
Te su riječi bile zvonke, duboke, i nešto je u njoj zatitralo. Pogleda
zarobljenog u njegovom, osjetila je kako je hvata slatka panika. Oborila
je glavu i otpila pozamašan gutljaj šampanjca.
Mjehurići su ponovno nasrnuli na njezina čula; ovaj put se
zagrcnula. Suznih očiju, odmahnula je rukom ispred svog lica i
udahnula zrak koji joj je očajnički trebao. »Nisam baš naviknuta na
ovo.« Podignula je čašu. »Sve mi je ovo novo.«
Demon ju je fiksirao pogledom. U kutu usnica pojavio mu se
smiješak. »Da, znam.«
Flick je osjećala slatku toplinu i laganu vrtoglavicu. U
Demonovim je očima vidjela neobičan sjaj, neko nepoznato značenje.
A on je pak vidio kako u njezinim očima raste zbunjenost –
odvratio je pogled jer nije znao koliko njegove oči otkrivaju njegovu
želju, njegovu novopronađenu opsesiju nevinošću. Pokazao je na
krajolik što ih je okruživao i pribrao se. »Ako nikad nisi bila ovdje, to
znači da se nisi ni prošetala uz potok. Hoćemo li?«
»Oh, da. Idemo.«
Uzeo je njezinu gotovo praznu čašu, iskapio ostatak pa odložio
obje čaše natrag u košaru. A zatim je ustao i ispružio ruke prema njoj.
»Dođi. Malo ćemo istraživati.«
Flick mu je pružila ruke; on ju je povukao na noge, a potom ju
poveo prema mjestu gdje je tik uz potok krivudala utabana stazica.
Šetali su zajedno, ona pored njega, katkad malko ispred njega, podižući
suncobran svaki put kad bi joj zaklonio pogled na njegovo lice.
Demon je bio zahvalan na tome, jer taj mu je suncobran smetao,
zaklanjao mu je pogled na njezino lice – na nju. Ugledali su majku
patku s jatom pačića, koji su žustro plivali za njom; Flick je pokazala
prstom i uskliknula, i oduševljeno se smiješila. Sjajna pastrva provirila
je iznad površine, u lovu na debelu muhu; rječni vodomar zalepršao je
krilima iz sjene, očaravši ih svojim veličanstvenim šarenim perjem.
Flick je od uzbuđenja primila Demona za podlakticu, pa je razdragano
uzdahnula kad je ptica odletjela niz potok.
»Eno vilin konjic.«
»Gdje?« Pogledom je pretraživala obalu.
»Ondje.« Nagnuo se prema njoj; i ona se nagnula prema njemu,
još bliže, prateći njegov prst koji je pokazivao vilin konjica kako lebdi
nad rogozom. Posve zaokupljena, duboko je udahnula zrak i zadržala
ga u plućima; i on je učinio isto. Njezin miris, sladak i svjež, ispunio ga
je cijelog; bio je to posve drukčiji parfem od onih na koje je bio navukao
i na koje je bio imun. Njezin miris bio je lagan, prozračan i podsjećao
ga je na lavandu, na jabukov cvijet, na samu srž proljeća.
»Ah.« Vilin konjic je odletio i Flick je uzdahnula. Vrtjelo joj se u
glavi.
Okrenula se prema njemu; stajali su toliko blizu da je njezina
suknja dodirivala njegove čizme. Ako još jednom duboko udahne,
svojim će grudima dotaknuti njegov kaput. Njegova ju je blizina
iznenadila; podignula je pogled k njemu, a usnice su joj se razmaknule
u tihom uzdahu. Njegove oči ponovno su se susrele se s njezinima – i
on je na trenutak ondje vidio njezino buđenje. A zatim je nastupila
zbunjenost.
Vidio je sve to, ali morao se boriti s vlastitim željama, morao je
svladati vlastite nagone. U proteklih nekoliko sati uživao je u njoj – u
njezinoj nevinosti, u krhkoj ljepoti netaknute, još neprobuđene žene.
Vidio je, i osjetio, prve znake njezine svijesti – svijesti o njemu, i o sebi,
i njihovoj zajedničkoj senzualnosti.
Senzualnost je bilo nešto s čime je on svakodnevno živio već više
od deset godina; sada, kad iznova doživljavao senzualnost, kroz njezine
nevine oči, pojačala se njegova žudnja – koja je bila daleko od nevine.
Gledao ju je u oči, a oko njih je cvalo proljeće. Pulsiralo je posvuda oko
njih, osjećao je to u svojim kostima, u svojoj krvi. U svojim preponama.
I ona je to osjetila, ali nije znala što to znači. Kako on nije ništa
govorio, tako se ona opustila, malčice, i nasmiješila se, oprezno, ali ipak
bez straha. »Možda bismo trebali krenuti natrag.«
Demon ju je samo gledao, a zatim se prisilio da kimne glavom.
»Možda bismo trebali.«
Glas mu je zvučao dublje, promuklije; Flick mu je uputila malko
zbunjen pogled. On je ignorirao taj pogled, primio je za ruku i poveo
natrag stazom.
Kad su se vratili na svoje mjesto na livadi, Flickina je zbunjenost
još više narasla. Odsutna pogleda, pomogla mu je da složi deku, a zatim
je podignula svoj suncobran i pošla za njim prema kočiji.
Demon je pošao spremiti košaru i deku, a ona je stala pored kočije
i čekala, zamišljeno zagledana u travu na kojoj su maloprije sjedili. Kad
se on ponovno stvorio pokraj nje, podignula je pogled. Nije ništa rekla,
ali u očima joj je još uvijek bio zbunjen izraz. On ga je vidio, i mogao je
pročitati sva njezina neizgovorena pitanja s lakoćom.
Dobro je znao što ona osjeća – tu uznemirujuću nesigurnost,
titravu zbunjenost. Flick je bila tako puna povjerenja, tako otvorena,
da joj nije bilo teško pokazati ranjivost pred njim. On je dobro znao
kakva joj se pitanja roje glavom – pitanja koja ona još ne može sročiti.
A znao je i odgovore.
Flick je čekala, gledajući u njegove oči, vidljivo se nadajući nekom
znaku, nečemu što joj moglo objasniti osjećaje koji su je tako iznenada
obuzeli. Gledala ga je kao da zahtijeva, ali istodobno i moli, za odgovor
– iz nje je izbijala goruća želja da sazna.
Lice joj je bilo lagano nagnuto prema njemu; njezina fina bradica
stajala je čvrsto i nepokolebljivo. Njezine pune usne, obojene nježnom
ružičastom, kao da su molile. Da je zastao i razmišljao, nikad se ne bi
usudio riskirati. Njezina mreža nevinosti posve ga je zarobila – i
uvjerila ga da je sve to jednostavno i lako.
Fiksirajući je pogledom, polako je dignuo ruku i nježno je primio
za bradu. Flick je zastao dah; svjesno i promišljeno, i dalje se krećući
hipnotički polako, kliznuo je palcem duž njezine donje usnice. Taj dodir
ju je posve opčinio – opčinio je i njega; instinktivno je obuzdao svoje
demone. Gledali su se o oči, a njezine su bile pune znatiželje.
Kratko je udahnuo i polako spustio glavu, dajući joj tako dovoljno
vremena da se odmakne, bude li htjela. Ali osim što je još čvršće
stisnula svoj suncobran, Flick se nije ni pomaknula. Pogled joj je pao
na njegove usnice; duboko je udahnula, ali dah kao da je zapeo u
njezinom grlu. Trepavice su joj zatreperile, pa se spustile; oči su joj se
same zatvorile kad su njegove usne dotaknule njezine.
Bio je to najnježniji poljubac koji je Demon ikad iskusio – bilo je
to slatko zajedništvo usnica, ništa drugo. Njezine su bile meke,
delikatne, izrazito ženstvene. Dodirnuo ih je svojima, jedanput,
dvaput, a potom ih je prekrio, pojačavši pritisak tek malčice, tek na
tren, bolno svjestan njezine mladosti.
Taman se htio povući, privesti ovo nježno milovanje kraju, kad su
se njezine usnice pomaknule pod njegovim, u slatkom, instinktivnom
odgovoru i povukle ga u dubine. Uzvratila mu je poljubac – nježno i
oprezno, ispitivački, kao što su i njezine oči maloprije ispitivale.
Bez razmišljanja, on je uzvratio, primivši je čvršće za bradu,
držeći joj lice dok se primicao bliže i produbljivao poljubac. Njezine
usnice su mu se otvorile, razmaknule su se pod njegovim, tek malčice,
dovoljno da je okusi. Klizio je jezikom po njezinoj donjoj usnici, milovao
meko tkivo s unutarnje strane, dodirnuo joj jezik, draškao osjetila, koja
su već drhtala, napeta i nestrpljiva.
Ona je nježno zadrhtala, a zatim mu je prišla još bliže, tako da je
grudima dodirivala njegova prsa, bokovima njegova bedra. Sva puna
povjerenja, privila se uz njega, predala se njegovoj snazi. Demonu se
strašno zavrtjelo u glavi; srce mu je divljački udaralo. Potreba da
obavije svoje ruke oko nje, da ju pripije čvrsto uz svoje tijelo, da se stopi
s njom, bila je jača od ičega.
Ali ona je bila tako mlada, tako nevina, tako nova u ovoj igri.
A njegovi demoni su zavijali i zahtijevali svoje – borio se s njima
posljednjim trunkama razuma što su u njemu još bile ostale. Borio se
čak i dok je klizio sve dublje u poljubac.
Nesvjesna njegovog problema, Flick je uživala u iznenadnoj
toplini koja ju je preplavila, u vrtoglavom osjećaju muške snage koja ju
je obavijala, u postojanom dodiru njegovih usana, u senzualnom
klizenju njegova jezika među svojim usnicama.
Ovo je bio poljubac o kakvom su sluškinje govorile uz hihot,
poljubac koji probudi cijelo tijelo.
Vikarov sin ju je jednom poljubio – to jest, pokušao je. Ali to nije
bilo nimalo slično ovome. Nije bilo te blistave magije u zraku, nije bilo
treperenja čulima. I nije bilo ni trunčice uzbuđenja koje je sada polako
bujalo u njoj, kao da je sve ovo tek početak, a ne kraj.
Zaintrigirala ju je ta ideja, ali Demonove usne, čvrste, snažne,
nepokolebljive, usne koje su sijale toplinu, s lakoćom su odvukle svu
njezinu pažnju, uskrativši joj svaku sposobnost razmišljanja. Primičući
se sve bliže njemu, jedino u što je sada bila sigurna bila je njezina
zahvalnost prema njemu – zahvalnost na tome što joj pristao pokazati
što se sve može kriti u jednom poljupcu i što sve može sadržavati jedno
veličanstveno poslijepodne čistog užitka.
Užitka kakvo mogu dijeliti samo muškarac i žena, ako muškarac
zna što radi. Bila je beskrajno zahvalna što joj je objasnio, što ju je
uputio, što je prosvijetlio njezino neznanje. Sada, i u budućnosti, znat
će što traži – znat će gdje treba postaviti standarde.
A danas, danas je naprosto uživala u njegovoj lekciji, uživala je u
poslijepodnevu – i ovom poljupcu. Uživala je beskrajno.
Njezina nesputana, otvorena zahvalnost oborila je Demona s
nogu. Drhtao je u sebi od silnog napora što ga je morao uložiti da svlada
one moćne nagone koji su već dugo dio njega, i tek je tada shvatio da
mu je ruka kliznula s njezine brade na njezino rame. Podignuo je i
drugu ruku pa ju je primio i za drugo rame pa nježno, najnježnije,
odmaknuo od sebe. A zatim, oprezno i s oklijevanjem koje mu je
razdiralo dušu, prekinuo je poljubac.
Disao je prebrzo. Gledao je kako joj vjeđe trepere, pa se polako
dižu i otkrivaju oči koje su sada bile sjajnije i modrije nego prije. Te oči
gledale su ravno u njegove i on se molio da ne pročitaju što mu se mota
po glavi. Pokušao se nasmiješiti. »Eto, sada znaš.«
Flick je trepnula. Prije nego što je stigla išta reći, okrenuo ju je
prema kočiji. »Dođi. Trebali bismo se vratiti u Hillgate End.«
Odvezao ju je ravno kući. Na njegovo iznenađenje, nije bila ni
zbunjena ni uznemirena; spokojno je sjedila pored njega, s otvorenim
suncobranom, i sa slatkim je smiješkom promatrala suncem okupani
krajolik.
Ako je itko bio zbunjen, to je bio on. I dalje je bio dezorijentiran,
sve je u njemu poskakivalo i trzalo se. Kad su konačno stigli pred
Hillgate End, mrštio se u sebi, čak se osjećao malčice tužno.
Nije mogao odrediti što se to točno zbilo tog poslijepodneva, a
pogotovo nije znao tko ili što je pokrenulo cijelu tu priču. Njegov je
naum bio da provede ugodno poslijepodne u prirodi s anđelom, ali nije
se mogao sjetiti da ju je planirao zavesti.
Stvari se nisu odvile prema njegovim planovima.
To ga možda ne bi trebalo iznenaditi – u ovoj domeni bio je pravi
amater. Nikad se nije spetljao s tako mladom ženom, tako netaknutom,
tako prokleto nevinom. A u tome je dijelom i bio problem – dijelom ga
je upravo zbog toga toliko privlačila. Ona je bila svjež zalogaj na
njegovom već izlizanom nepcu; probuditi njezina čula bilo je
nevjerojatno zadovoljstvo, slatki užitak.
Međutim, zavesti nevino biće za sobom je povlačilo odgovornost –
tešku, neizbježnu odgovornost koju je vješto zaobilazio sve ove godine.
Nije se želio promijeniti – nije imao ni najmanju namjeru da se mijenja.
Bio je sretan sa svojim životom upravo ovakvim kakav jest.
Njezin okus – jabuka i slatki začini – vratio mu se u misli i
najednom se sav ukrutio. Progutao je psovku i zaustavio konje pored
stubišta koje je vodilo u kuću. Svezao je uzde i spustio se iz kočije pa je
otišao na drugu stranu i pomogao Flick da i ona iziđe.
Flick je poravnala haljinu, a potom se uspravila i nasmiješila –
veličanstveno, otvoreno, posve iskreno. »Hvala ti na divnom
poslijepodnevu.«
Demon je zurio u nju, do bola svjestan svog demonskog poriva da
je ponovno okusi. Morao je upotrijebiti svu snagu volje da ostane
ravnodušan, da je primi za ruku, nježno stisne – i pusti.
Kimnuvši glavom, okrenuo se natrag prema kočiji. »Obavijestit
ću te o svemu što saznam. Prenesi moje pozdrave Generalu.«
»Hoću, naravno.«
Gledala ga je kako odlazi, a na usnicama joj je blistao smiješak.
Dok je nestajao u sjenama prilaza, Demonovo se lice neznatno mrštilo.
Mrštilo se i kad je stigao kući.
6. poglavlje

T e večeri, nakon podužeg traženja, Demon je pronašao Gilliesa u


prepunom Swanu; sjedio je s vrčem piva u ruci i neumorno motrio
Bletchleya. Njihov je sumnjivac bio dio vrlo raspoložene skupine
koja je zauzela cijeli jedan kut. Demon je sjeo na klupu pored Gilliesa.
»Ima li što novo?«
»Ne. Poslijepodne se vratio u Ox & Plough, išao je provjeriti poštu.
Dobio je neko pismo. Čini se da ga je očekivao.«
»Je li ga ostavio ondje?«
Pogledavši u Bletchleya, Gillies je odmahnuo glavom. »Ima ga sa
sobom. Drži ga u unutarnjem džepu prsluka. Očito se boji da ga ne
izgubi.«
Demon je otpio gutljaj piva. »Što je radio nakon što je uzeo to
pismo?«
»Sav je živnuo pa je ponovno odjurio van. Zaputio se ravno na
Vrištinu, promatrati popodnevne vježbe.«
Demon je kimnuo glavom. »Vidio sam ga ondje. Čini se da je bacio
oko na Robinsonove konje.«
»Da, i meni se tako čini.« Gillies je otpio još jedan dugačak gutljaj
iz svog vrča. »Robinson ima barem dva favorita u Spring Carnivalu.«
»Ali ja nisam vidio Bletchleya da prilazi ijednom jahaču.« »Ni ja.«
»Je li pokušao razgovarati s kime od okupljene gospode?«
»Ne, barem ne koliko ja sam vidio. A motrim ga otkad je jutros
sišao niz stube svog konačišta.«
Demon je kimnuo, a u glavi mu je bilo Flickino upozorenje. »Sutra
ostani na farmi. Cross ga može slijediti prije podne, a ja ću preuzeti
nakon toga.«
»U redu.« Gillies je ispio svoje pivo do kraja. »Ne bi bilo dobro da
mu moje lice postane poznato.«
Tijekom iduća tri dana, uz pomoć Crossa i Hillsa te još dvojice
konjušara, Demon i Gillies pomno su motrili Bletchleya. Kako se bližio
Spring Carnival tako su se aktivnosti na Vrištini pojačavale – Demon
je sada imao dovoljno razloga da provodi sve svoje dane oko staja i
trkaćih staza. Naime, trebalo je promatrati i vlastite i protivničke
konje. Na leđima Ivana Groznog, imao je dobar pogled na ravna i
otvorena područja koja su okruživala Vrištinu, tako da je veći dio dana
upravo on nadzirao Bletchleya. Gillies, Cross i Hills izmjenjivali su se
u tom poslu ujutro i navečer, počevši od trenutka kad bi Bletchley sišao
na doručak, do trenutka kad bi uzeo svijeću i pošao stubama na
počinak.
Bletchley je bio potpuno nesvjestan njihova nadzora, a to njegovo
neznanje djelomice se moglo pripisati prevelikoj usredotočenosti na
posao kojim se bavio. Morao je paziti da bude neprimjetan dok se
približava džokejima, a često bi provodio sate samo u promatranju i
pisanju bilješki.
Četvrtog dana, Flick je potražila Demona.
Od onoga dana kad ju je ostavio pred stubištem Hillgate Enda,
nije se nijednom javio, nije nijednom pokušao stupiti u kontakt s njom
da joj kaže što se zbiva, što su on i njegovi ljudi otkrili. I zato je sada,
skrivajući svoju ljutnju i vrteći otvoren suncobran u ruci, odlučno
koračala između ograđenih livada, pogleda čvrsto uperenog u njega.
Bila je dvadesetak metara dalje od njega kad se on okrenuo i
pogledao ravno u nju. Stajao je naslonjen na ogradu i promatrao ljude
koji su se okupili da gledaju vježbe njegovih i susjedovih konja. Tako
naslonjen, i još s rukama u džepovima te jednom nogom podignutom
na donju prečku ograde, izgledao je malčice opasno.
Flick se, međutim, nije ničega bojala. Bila je nestrpljiva – htjela
je nešto raditi, a ne sjediti kod kuće i čekati da se netko udostoji reći joj
što se zbiva. Srećom, odrastala je uz Dillona i Generala pa je znala kako
treba postupati s muškarcima. Pokazivanje ljutnje i nestrpljenja neće
je nikamo dovesti. Stoga se vedro nasmiješila te prišla Demonu,
ignorirajući mrštenje u njegovim očima. »Divno poslijepodne, zar ne?«
»Istina.«
Ova jedna jedina riječ koja je izišla iz njegovih usta zvučala je
tako suzdržano, tako kiselo; njegov mrgodni pogled kao da je postao još
tamniji i zasjenio je plavetnilo u njegovim očima. Smiješeći se i dalje,
Flick se osvrnula i pogledala u okupljene promatrače. »Gdje je
Bletchley?« upitala je. Demon se uspravio, pogledao u nju i tiho
uzdahnuo. »Ispod hrasta nalijevo. Nosi grimizni rupčić.«
Flick je pronašla Bletchleya i sada ga je proučavala; protiv svoje
volje, Demon je proučavao nju. Ponovno je bila odjevena u muslin
prošaran uzorcima – ovaj put su sićušni plavi listovi paprati bili
razasuti po čistoj bjelini. Doduše, Demona nije zanimala haljina;
zanimalo ga je ono što je u haljini, zaokupilo je njegovu pažnju, zarobilo
njegovu svijest.
S tim mekim oblinama i mliječnom puti izgledala je tako dobro
da ju je mogao pojesti – i upravo se zato mrštio. Čim se pojavila, u
njemu se stvorila neobuzdana, divlja požuda. I to ga je preplašilo jer
njegovi nagoni inače nisu tako neovisni i svojeglavi, nisu toliko
odvojeni od njegova razuma.
Dok ju je gledao, dok ju je upijao očima, nježni povjetarac veselo
se poigravao njezinim uvojcima i mreškao joj haljinu: tkanina se
zavodljivo obavijala oko njezinih bokova, bedara, vitkih nogu...
stražnjice u obliku srca.
Odvratio je pogled i namjestio se drukčije, kako bi si olakšao zbog
iznenadne punoće što ju je osjetio u preponama. »Je li prišao kome od
gospode? I je li tko od njih možda prišao njemu?«
Ponovno potraživši pogledom Bletchleya, Demon je odmahnuo
glavom. »Čini se da se njegov zadatak ovdje – zadatak koji je Dillon
trebao odraditi – sastoji u tome da prilazi džokejima i nagovara ih da
pristanu na plan njegovih gospodara«, rekao je, pa je nakon nekoliko
sekundi nastavio. »Prije nekoliko dana primio je nekakvo pismo, koje
ga je očito potaknulo na još veću aktivnost.«
»Misliš li da su to naredbe?«
»Vjerojatno. Ali sumnjam da će se javiti svojim gospodarima
pismenim putem.«
»Vjerojatno ni ne zna pisati.« Flick je pogledala u Demona preko
ramena. »Dakle, još uvijek postoji šansa da se netko iz tog
gangsterskog udruženja pojavi ovdje.«
»Tako je. Doći će, ako radi ničeg drugog, onda radi toga da vide
kako Bletchley napreduje.«
»Hm.« Flick je gledala u Bletchleya. »Ja ću ga promatrati ostatak
poslijepodneva.« Pogledala je u Demona. »Ti sigurno imaš druge
poslove kojima se trebaš pozabaviti.«
Demon joj je uzvratio pogled. »Bez obzira na to imao ja posla ili
ne...«
»Kao što sam već rekla, on neće očekivati da ga prati jedna mlada
dama, to je savršena krinka.«
»Možda neće misliti da ga promatraš, ali jamčim ti da će
primijetiti da ga slijediš.«
Flick se okrenula tako da ga je sada gledala ravno u oči; Demon
je odmah primijetio kako je isturila bradu. »Kako god bilo...«
»Ne.« Ova kratka riječ, izgovorena tiho i odlučno, prilično ju je
zatekla. Bijesno ga je pogledala, a on se nadvio nad njom, ne nudeći
ispriku. »Nema nikakvog razloga da se ti uplićeš u ovo.«
Iz njezinih očiju, inače tako bistrih i mirnih, sada su frcale iskre.
»Ovo je bio moj pothvat – ja sam pozvala tebe da mi pomogneš. ‘Pomoć’
ne znači da me degradiraš na položaj obične ništice.«
Demon joj je uzvratio oštrim pogledom. »Ti nisi obična ništica...«
»Onda dobro!« Kratko je kimnula glavom pa se naglo okrenula
prema Vrištini. »Pomoći ću ti u Bletchleyevu nadziranju.«
Uzmaknuvši kako bi izbjegao oštar zamah njezinog suncobrana,
koji mu je zamalo odrubio glavu, Demon je tiho opsovao. I sad se
odmaknuo pola koraka te zurio u njezina leđa, i oblu stražnjicu, dok je
ona i dalje tvrdoglavo stajala ondje. »Flick...«
»Gledaj! On odlazi.«
Demon je podignuo pogled i vidio kako Bletchley napušta svoj
položaj pored hrasta. Trudeći se ostaviti ležeran dojam, što mu nije baš
polazilo za rukom, zaputio se prema jednoj od susjednih staja. Demon
je pogledao u Flick, koja je bila već spremna na to krene u potjeru za
Bletchleyem. »Budući da si tako odlučna u tome da mi pomogneš...«
Zakoračivši s njezine desne strane, primio je njezinu ruku i
smjestio je na svoju podlakticu – i sada je stajala tik uz njega. Ona ga
je začuđeno pogledala. »Što trebam činiti?« U glasu joj se istodobno
osjetila zahvalnost i uzbuđenost.
»Ako mi želiš pomoći u motrenju Bletchleya, onda mi moraš
pomoći u kreiranju naše krinke.« Pogledao ju je i podignuo obrve.
»Samo drži taj suncobran sa strane, što je dalje moguće, i neka tvoje
lice bude uvijek okrenuto prema meni.«
»Ali kako ću onda gledati Bletchleya?«
Demon je počeo hodati pa je i ona bila prisiljena hodati. Sa
samodopadnim smiješkom na licu, pogledao ju je ravno u oči. »Ne
trebaš gledati u njega cijelo vrijeme. Poanta je u tome da vidimo s kime
će se sastati.«
Jedan kratki pogled prema Vrištini bio je dovoljan da vide kako
se Bletchley zaputio iza staje koja je, sudeći po tome što su svi njezini
konji bili vani, navjerojatnije bila prazna. Budući da mu je Flick
ponudila pomoć, Demon je planirao stvoriti sliku ljubavnog para koji
zaljubljeno šeće i koji nema nikakve veze s Bletchleyem.
Zarobljena pod njegovim pogledom, pod čvrstim dlanom koji je
držao njezine prste, omamljena snagom koja je tako spontano izbijala
iz njega, Flick se silno trudila da održi krinku smirenosti, da uspori
svoje disanje i umiri svoje ustreptalo srce. Da opusti kralježnicu, koja
se najednom bila sva stisnula, te da nastavi hodati s gracioznošću –
gracioznošću kakva odgovara vragolanu pokraj nje.
Demonov pogled usmjeren u daljinu, pogled koji je pratio
Bletchleya, govorio joj je da je njegov naum uistinu bio slijediti zlikovca
i vidjeti s kime se on sastaje. Njegova namjera nije bila da uznemiri
sva njezina čula. Ono je bila tek slučajnost, neočekivana reakcija.
Srećom, on nije ništa primijetio, a ona se borila svom snagom volje da
pribere svoje misli i obuzda osjetila.
»Što misliš, s kime se sastaje?« prošaptala je. Pluća joj još nisu
radila kako treba.
»Nemam pojma.« Pogledao ju je, a njegove spuštene vjeđe činile
su da mu oči izgledaju tamnije. Glas mu je zvučao duboko, gotovo
mazno. »Nadajmo se da je to netko iz njegova udruženja.« Taj njegov
mekani ton i snen izraz lica nisu joj nimalo pomagali da povrati
pribranost.
Demon je podignuo pogled. Bletchley se zaustavio kod jednog
kuta staje pa se osvrnuo oko sebe. U jednom trenutku pogledao je u
njih dvoje. Glatko i smireno, Demon se vragolasto nasmiješio pa je
kliznuo pogledom po Flickinu licu. »Nasmiješi se«, rekao joj je. Ona se
nasmiješila, slabašno, on je uzvratio još širim osmijehom pa je
podignuo ruku i stražnjom stranom prstiju joj pomilovao lice.
Njoj je posve zastao dah – malčice se odmaknula od njega i sva se
zarumenjela; on ju je s lakoćom, i sa širokim osmijehom, privukao
natrag k sebi. »Samo se igram«, promrmljao je. »Ovo je gluma.«
»Znam«, odvratila je Flick, ali srce joj je svejedno divlje tuklo.
Naime, on je igrao igru koja njoj nije bila poznata. Davala je sve od sebe
da izgleda opušteno, da se veselo smješka. Nakon nekoliko trenutaka,
Bletchley više nije gledao u njihovom smjeru. Nakon što je bacio još
jedan detaljan pogled po Vrištini, okrenuo se i otišao iz staje. Više nije
bio na vidiku.
Flick je razrogačila oči i istog trena ubrzala korak. Demon ju je
povukao natrag k sebi. »Ne.« Na to je ona pogledala u njega, spremna
da nešto odbrusi, ali on joj se primaknuo pa je to sve izgledalo kao
slatka igra zavođenja. »Mi još ne znamo«, prošaptao joj je uz
sljepoočnicu, »s kime se sastaje. Ne znamo ni gdje su. Možda su točno
iza nas.«
»Oh.« Poslušno reagirajući na pritisak njegove ruke na svojoj, i sa
smiješkom na usnama, Flick je skupila hrabrost i privila se uz njega;
njezino rame stisnulo se uz njegova topla prsa. A zatim, s istim slatkim
smiješkom, nastavila je tako hodati uz njega.
Nakon nekoliko trenutaka – nakon što je uspjela doći do daha –
podignula je pogled prema njegovim nasmiješenim očima. »Što planiraš
učiniti?«
Na njegovim usnicama titrao je smiješak. »Pridružiti se
Bletchleyu i njegovu prijatelju, naravno.«
Stigli su do ugla staje i nastavili hodati; Bletchley se nije
zaustavljao, hodao je prema čistini iza staje, omeđenoj drvenom
ogradom.
Čim su zamakli iza ugla, Flick je podignula pogled. Demon je
pustio njezinu podlakticu, a zatim je kliznuo rukom oko njezina struka,
privukao je k sebi i poljubio. Flick je zamalo ispustila suncobran.
»Ne gledaj u njega. Primijetit će.« Demon je prošaptao ove riječi
tik uz njezine usnice, a potom ju je ponovno poljubio. Flick se zavrtjelo
u glavi. Morala je duboko udahnuti. »Ali...«
»Nema ‘ali’. Samo radi što ja radim i moći ćemo čuti sve – i vidjeti
sve.« Nježno ju je okrenuo u smjeru Bletchleya te rekao, tihim i
dubokim glasom: »Ako me ne budeš slušala, morat ću ti ponovno ovako
odvući pažnju.«
Flick je zurila u njega. A zatim je pročistila glas. »Što želiš da
učinim?«
»Usredotoči se na mene, kao da uopće nisi svjesna toga da
Bletchley i njegov kompanjon uopće postoje.«
Flick je držala svoj pogled prikovan za Demonovo lice. »Je li taj
prijatelj stigao?« Nije uspjela vidjeti prije nego što ju je Demon poljubio.
»Nije još, ali mislim da netko ide u ovom smjeru.« Namjestivši joj
suncobran, Demon joj se nasmiješio pa ju je polako okrenuo, držeći dlan
na njezinu struku. Gledajući se u oči, polako su šetali, naizgled
besciljno.
Bletchley je zastao uza stražnji zid staje, očito je nekoga čekao.
Krajičkom oka Flick je primijetila kako ih mrko gleda. Demon se
nagnuo prema njoj i puhnuo joj u uho; ona se promigoljila i zahihotala,
posve spontano.
Naravno, Demon je to ponovio.
Kako nije imala izbora nego se prepustiti toj njihovoj igri, Flick
se hihotala i meškoljila i migoljila. Demon se smijao i privijao je čvršće
uza se, a zatim ju je zavrtio, i vrtio, i vrtio, sve dok se nisu zaustavili
uz ogradu; njezino tijelo pripilo se uz njegovo, a on se opako smješkao
i oči su mu vragolasto sjale.
Flick je naglo udahnula, a na licu joj je bio budalast smiješak.
»Što sad?« prošaptala je.
Suncobranom skriven od Bletchleyeva pogleda, Demon joj je
gledao u oči. »Stavi ruku na moje rame, propni se na prste i poljubi
me.« Flick ga je začuđeno pogledala, a on je samo nevino podignuo
obrve. »Pa već si to radila.«
I jest, radila je, ali tada je bilo drukčije. On je to bio započeo. Tada
nije bilo ovako teško.
Kratko zakolutavši očima, Flick je stavila ruku na njegovo široko
rame i propela se na nožne prste. Čak i tako, Demon je morao malko
spustiti glavu. Flick je vješto balansirala na vrhovima prstiju i nagnula
se prema njemu, grudima dodirujući njegova snažna prsa,
približavajući svoje usne njegovima.
Poljubila ga je – bio je to jednostavan, nježan poljubac. Kad se
htjela odmaknuti, njegove ruke primile su je čvršće; jednu je obavio oko
njezina struka, a drugom je zarobio njezine prste koji su stiskali
suncobran. Držao ju je i nije ju puštao, dok su njegove usne prekrivale
njezine.
Nagnuvši i nju i njezin suncobran pod savršenim kutom, Demon
ju je privijao uza se, krajičkom oka motrio je što se zbiva ispod
čipkastog ruba suncobrana. Deset metara dalje, Bletchley je gledao u
njihovu smjeru; sigurno je mislio da je Demon razuzdani momak koji
zavodi slatku seosku djevojku. Međutim, premda je gledao u njih, nije
bio zainteresiran. Najednom, naglo se uspravio. Netko mu je prišao.
Prekinuvši poljubac, Demon je opsovao.
Flick je trepnula, ali on se nije ni pomaknuo, nije ju puštao. »Ne,
nemoj se okretati«, prosiktao je kad je ona htjela okrenuti glavu.
»Tko je to?«
Njegove usne, trenutačno prislonjene na njezinu sljepoočnicu,
lagano su se stisnule. »Jedan od džokeja.« U njegovu tonu osjetilo se
razočaranje. »Možda mu nosi poruku od gospodara.«
»Šššš. Slušaj.«
Čvrsto pripijena uz njega, Flick je naćulila uši.
»Da vidimo jesam li dobro razumio.« To je sigurno bio džokejev
glas, jer bio je čist, nije bio hrapav kao Bletchleyev.
»Dat ćeš mi sedamdeset pet prije utrke, pa još pedeset dan poslije
utrke, ako dovedem Cyclonea među posljednjima. Je li?«
»Da, takav je dogovor«, odvratio je Bletchley. »Uzmi ili ostavi.«
Džokej je nakratko utihnuo; očito je razmišljao. Demon je
pogledao u Flick, a zatim ju je čvršće primio oko struka. »Opusti se«,
šapnuo je. Njegove usne dodirnule su njezine, kao u najdelikatnijem
milovanju. Nakon toga ponovno se začuo džokejev glas.
»Uzimam.«
»Dogovoreno.«
»To je naš znak«, rekao je Demon tiho.
Iduće sekunde, glasno se nasmijao; čvrsto je držeći, zavrtio ju je,
podignuo pa ponovno spustio. Nasmiješio se. »Dođi, draga. Ne bi bilo
dobro da se lokalni lajavci počnu pitati kamo smo otišli i što smo radili.«
Govorio je dovoljno glasno da ga Bletchley i džokej mogu čuti.
Flick se zarumenjela i potpuno ignorirala publiku; čvrsto primivši svoj
suncobran, okrenula se i zaputila natrag prema Vrištini, a haljina joj
je pritom zašuškala.
Demon se nasmijao još jednom – nasmijao se pobjedonosno – pa
je položio svoj dlan na njezina leđa, malko niže od razine struka i poveo
je natrag u sigurno okrilje trkališta.
Čim su ponovno zašli iza ugla staje, Flick je pokušala izvući svoju
ruku iz njegove. Ali to je samo pojačalo njegov stisak.
»Još ne smijemo prestati glumiti.« Demonov meki šapat probudio
je kovrče iznad njezinog uha i one su se lagano zanjihale.
»Bletchley je iza nas. Premda nas ne može vidjeti, moramo
nastaviti svoju igru.« Flick mu je uputila sumnjičav pogled; stražnjica
joj je postajala sve toplija.
Demon joj se nasmiješio, a pogled mu je bio sav vražji. »Tko zna?
Dobro uhodana krinka možda nam posluži i u narednim danima.«
Narednim danima? Flick se nadala da ne izgleda unezvjereno kao
što se osjećala; taj smijeh, to zadirkivanje u Demonovim očima govorilo
joj je upravo suprotno.
Na njezinu žalost, Bletchley se vratio na isto mjesto pored hrasta,
gdje je i prije stajao, pa je nastavio promatrati vježbe konja, koje su
potrajale još čitav sat.
I tako su ga oni promatrali; Demon je pokazao svu prirodu svog
nadimka i usavršavao na njoj svoje talente: koristio je svaku priliku da
razbije njezinu smirenost, da je natjera da sva porumeni, da bunca, da
se ponaša kao pijana gospođica. Flick nije znala je li to zbog njegovih
vještina, ali bilo joj je sve lakše i lakše izgledati kao pijana gospođica.
Opustiti se i smijati se i smješkati. I rumenjeti.
Demon je točno znao na koji je način treba zadirkivati, znao je
kako joj treba uhvatiti pogled i natjerati je da se smije – da se smije
njemu, sebi, njima dvoma. Znao je kako je treba dodirnuti – lagano,
delikatno, tako da sva njezina čula zatrepere, a njezino srce počne
galopirati brže od bilo kojeg konja na Vrištini. Kad se Bletchley
konačno zaputio natrag prema gradu, nakon što je bezuspješno
pokušao razgovarati s još jednim džokejem, Flick se zarumenjela kao
nikad dotad.
Držeći suncobran kao da joj je to oružje, i njezina posljednja
obrana, pogledala je Demona u oči. »Sad ću te ostaviti. Uvjerena sam
da ćeš ga moći sam pratiti ostatak poslijepodneva.« Njegove oči
netremice su gledale u njezine, a ona ih nije mogla pročitati; u jednom
trenutku pomislila je da u njegovim očima vidi neslaganje – neslaganje
s time da sada napuste svoje uloge.
»Ne trebam ga pratiti.« Demon je pogledao prema kraju Vrištine
i podignuo ruku. Gillies, koji je stajao naslonjen na stup i smijao se,
kimnuo je glavom i krenuo za Bletchleyem. Demon je ponovno pogledao
u Flick. »Dođi. Odvest ću te kući.«
Pogleda zarobljena u njegovom, Flick je pokazala na obližnju
cestu. »Naš konjušar je ovdje s dvokolicom.«
»Njega možemo poslati kući.« Podignuo je jednu obrvu i posegnuo
za njezinom rukom. »Zar bi radije išla u dvokolici koju vuče staro kljuse
nego u mojoj kočiji koju vuku snažni konji?«
Kao netko tko zna što je dobar konj, brzo je odlučila. Pristala je
na njegov plan i pustila ga da je drži još malo uza se – da uživa u
njezinoj svježini – još samo malčice.
Demon je sjedio u svom naslonjaču, pokraj kamina, i zurio u plamen.
U njemu je promatrao njezino anđeosko lice, njezine tople plave oči i
onu neobičnu svjetlost koja s vremena na vrijeme zasja u njima, kad je
najednom ponovno začuo kucanje na prozoru. Stisnuo je usnice i nije
se ni trudio psovati – samo je ustao, odložio konjak koji je držao u ruci
i prišao prozoru.
Ovaj put, kad je razmaknuo zavjese, vidio je da nije odjevena u
hlače, već u haljinu za jahanje. Podignuo je klizni prozor. »Zar nikad
ne koristiš vrata?« Flick ga je na to samo ošinula pogledom. »Došla sam
te pitati da me otpratiš u posjet Dillonu.«
»Mislio sam da smo se dogovorili da ga nećeš uopće viđati.«
»To je bilo prije. Sad znamo da je Bletchley bio njegov kontakt i
da šeće Vrištinom. Trebali bismo upozoriti Dillona i reći mu što se
zbiva, da on ne bi učinio nešto nepromišljeno.«
Ali Demon je znao da se Dillon baš i ne bi pretrgnuo. Bilo mu je
na vrhu jezika da to kaže, ali se svladao. Nije mu se ni najmanje
svidjela ideja da Flick jaše po noći sama, ali znao je da će biti uzalud
da je pokuša odgovoriti od toga. Razmišljajući o tome gdje je ostavio
jahačke rukavice, krenuo je zatvoriti prozor. »Naći ćemo se kod staje.«
Flick je kimnula glavom i nestala u sjenama.
Demon je zatvorio prozor i otišao obavijestiti Shepardove da će
izbivati nekoliko sati.
Flick je sjedila na Jessamy i čekala kod glavne staje. Demon je
otvorio vrata te u tami, koju je razbijala tek mjesečina Što je dopirala
kroz vrata, pronašao svoju jahačku opremu i pošao prema Ivanovu
boksu. Krupni se pastuh iznenadio što ga vidi, a još se više začudio kad
je vidio da mu Demon stavlja sedlo i vodi ga van. Srećom, prije nego što
je stigao razmisliti i pobuniti se, Ivan je ugledao Jessamy.
Primijetivši zaljubljeni pogled svog konja, Demon je tiho
progunđao i vinuo se u sedlo. Barem neće morati primjenjivati svoj
autoritet dok budu jahali na mjesečini – Ivan će samo slijediti Flick.
Naravno, Flick je jahala prva.
Jahali su preko njegovih polja, dok ih je noć obavijala poput crnog
baršuna. Kolibica je izgledala napušteno, poput hrpe dasaka u tamnim
sjenama drveća. Flick se zaustavila na čistini iza kolibe i sjahala s
Jessamy. Sjahao je i Demon, pa je pošao privezati Ivana što dalje od
Flickine kobile.
U blizini je zapucketala grančica.
Flick se okrenula, gledajući prema kolibi. »To smo mi. Demon i
ja.«
»Aha«, začuo se drhtav glas iz tmine. Nakon nekoliko sekundi,
Dillon je rekao: »Hoćete li ući?«
»Naravno.«
Flick je krenula prema kolibi kad ju je Demon sustigao; hodao joj
je točno za petama.
»Mislili smo«, rekla je, sagnuvši se i ušavši u kućicu, »da bi možda
volio čuti što smo otkrili.«
Dillon je podignuo pogled. Lice mu je bilo osvijetljeno svjetlošću
fenjera. »Jeste li identificirali nekoga iz tog udruženja?« Ton mu je bio
ispunjen nadom.
Flick se smjestila na stolac pored stola i odmahnula glavom. »Ne
– ne još.«
»Oh.« Dillon se snuždio u stolici na drugom kraju.
Skidajući rukavice, Demon je proučavao Dillona. Uočio je njegovo
bljedilo i bore što su mu se urezale u obraze tijekom proteklog tjedna.
Bilo je kao da realnost ove situacije, koju Dillon sada shvaća u
potpunosti, te neprestana briga i strah da će biti otkriven, izjeda
njegovu djetinju samoživost. Ako je zaista bilo tako, onda je bilo i
nečega dobrog u svemu ovome. Izvukavši posljednju pohabanu stolicu,
Demon je sjeo. »Otkrili smo tko je tvoj kontakt.«
Dillon je podignuo pogled, a u očima mu se pojavila nada. Demon
je pogledao u Flick, pitajući se je li ona možda sama to htjela reći
Dillonu. Ali ona je samo kimnula glavom, dajući mu znak da nastavi.
Demon je ponovno usmjerio pažnju na Dillona. »Tvoj čovjek se zove
Bletchley. Iz Londona je.« Ukratko ga je opisao.
Dillon je kimnuo glavom. »Da, to je on, čovjek koji me angažirao.
Donosio mi je popise konja i džokeja.«
Flick se nagnula prema njemu. »A novac?«
Dillon ju je pogledao. Zacrvenio se, ali nastavio ju je gledati u oči.
»Da. Uvijek je imao moju nagradu spremnu.«
»Ne, mislim na novac koji je bio namijenjen džokejima. Koliko im
je plaćao? Je li ti Bletchley davao novac za njih?«
Dillon se namrštio. »Ne znam koliko su plaćali džokeje – u to
nisam bio uključen. Stvari nisu funkcionirale na taj način kad sam ja
bio u tome.«
»Kako si onda organizirao priču?« upitao je Demon.
Dillon je slegnuo ramenima. »Bilo je jednostavno. Na popisu
džokeja pisalo je i koliko moram ponuditi svakome. Napravio bih kako
mi je rečeno. Ako bi džokeji pristali, ja bih prenio poruku. To je sve.
Nisam sudjelovao u isplati nakon utrke.«
»Nakon utrke«, ponovila je Flick za njim. »A što je s isplatama
prije utrke?«
Dillon je sada bio još zbunjeniji. »Prije?«
»Da, kao polog«, objasnio je Demon.
Dillon je odmahnuo glavom. »Nije bilo nikakvih isplata prije
utrke – samo isplata nakon što se posao odradi. I netko je drugi to
rješavao, ne ja.«
Flick se mrštila. »E sad su promijenili pravila.«
»To je razumljivo«, rekao je Demon. »Trenutačno ciljaju na utrke
u sklopu Cravena, a to je jedan od najvažnijih susreta u godini. Oklade
u tim utrkama dosežu vrtoglave iznose – dovoljna je jedna ili dvije
namještene utrke i masno će zaraditi. To je nešto što svi džokeji znaju.
Znaju i to da postoji golema šansa da će ih nadzornici ispitivati – mnogo
se više pažnje posvećuje glavnim utrkama u velikim susretima.«
Sad se Dillon mrštio. »Ali prošle godine nisu pokušali namjestiti
ni jednu važniju utrku.«
»Moguće je da su se pripremali za ovu sezonu – ili su možda
postali hrabriji i samouvjereniji pa su spremni i više riskirati kako bi
ubrali što veću nagradu za sebe. Ipak, džokeji koji jašu na Spring
Carnivalu sigurno bi tražili više novca da zauzdaju svoje konje.«
Demon je pogledao u Dillona. »Čuli smo da nude sto dvadeset pet funti,
u dvjema utrkama.«
»Sto dvadeset pet?« Dillon se začudio. »Meni su rekli da ponudim
sedamdeset pet.«
»To znači da je cijena narasla, a sada pokušavaju obvezati džokeje
tako da ponude dio prije utrke, a ostatak poslije. Čim se prvi dio isplate
prihvati, džokeji postaju manje-više obvezani provesti stvar do kraja, a
to je manji rizik za gangstere. Rekao bih da im odgovora davati polog
jer na taj način pokušavaju spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo u
prvoj utrci ove godine.«
Dillon je polako kimnuo. »Da, razumijem. Ovako je namještanje
manje-više sigurno.«
»Hm.« Flick se namrštila. »Jesi li ikad od džokeja čuo išta o tome
kako ih isplaćuju?«
Dillon je problijedio. »Da, čuo sam od jednog, na početku prošle
sezone.« Pogledao je u Demona. »Džokej nije bio previše zadovoljan –
novac je bio ostavljen u kolibi njegove majke. Nije mu se svidjelo što ti
razbojnici znaju gdje živi njegova stara majka.«
Demonu se nije svidjelo što čuje. To gangstersko udruženje očito
je imalo inteligentne članove – tako zao, nemilosrdan i inteligentan
protivnik bio je najgori. Predstavljao je veći izazov, ali bio je daleko
opasniji.
To bi inače samo po sebi pobudilo njegove apetite, uzburkalo
Cynsterovu krv. Međutim, sada je ovdje bila Flick; dovoljno je da samo
jednom pogleda u nju pa da počne proklinjati to vražje gangstersko
udruženje. Kako se situacija odvijala, zadatak da se obračuna s njima
past će na njega, a istodobno će morati štititi anđela od mogućih
posljedica njezina sudjelovanja u toj borbi.
Demonova krv ovaj put nije uzavrela zbog razbojnika; uzavrela je
zbog Flick. Ona ga je dirnula na način koji mu je bio posve nepoznat.
To nije bila samo požuda. Naime, on je demona požude vrlo dobro
poznavao. I on je bio ovdje, među ostalim demonima, ali nipošto nije
bio najglasniji. Najglasniji je ovaj put bio njegov poriv da zaštiti Flick;
nešto u njemu tjeralo ga je da je sveže, odvede u najviši toranj, u kojem
postoje samo jedna vrata, s golemim, čvrstim lokotom, i da je drži ondje
zatočenu sve dok on ne ubije strašnog zmaja – zmaja kojeg je ona
naumila otjerati.
Nažalost...
»Trebali bismo ići.« Uzela je svoje rukavice i ustala, a njezin stolac
je zagrebao pod. Demon je ustao sporije; pratio je interakciju između
Dillona i Flick.
Dillon je gledao u Flick s iskrenim izrazom u očima; ona je
navukla svoje rukavice i kratko pogledala u njega. »Obavijestit ćemo te
o svemu što otkrijemo. Dotad je najbolje da ostaneš skriven.«
Dillon je kimnuo glavom. Ispružio je ruku prema njezinoj i nježno
je stisnuo. »Hvala ti.«
Ona je izvukla svoju ruku iz njegove, ali u tom pokretu nije bilo
ljutnje. »Rekla sam ti da činim ovo zbog Generala.« U toj izjavi,
međutim, nije bilo one hladnoće i silovitosti kao onog dana kad ju je
prvi put izgovorila; Demon je pomislio kako sama sigurno ne vjeruje u
to.
Dillonove usnice tužno su se objesile. »Svejedno ti hvala.«
Pogledao je u Demona i ustao. »Dugujem ti toliko da ti nikad neću moći
vratiti.«
Ravnodušna izraza lica, Demon ga je pogledao. »Smislit ću nešto,
ne boj se.«
Dillon je kimnuo glavom, a Demon se okrenuo prema Flick. Flick
je još jednom pogledala u Dillona. »Navratit ćemo za nekoliko dana.« A
zatim je izišla.
Demon je izašao za njom u tamu i duboko udahnuo. Pogledao je
u nebo i ugledao crnu koprenu – gusti oblaci posve su progutali mjesec.
Svjetlost fenjera što je dopirala iz kolibe polako se ugasila. Kad su mu
se oči malko privikle na mrak, Demon se osvrnuo oko sebe i pogledao
preko čistine; nigdje u blizini nije bilo ni jednog ljudskog bića – samo
njih dvoje, sami u noći.
Flick nije čekala njegovu pomoć, sama se uspela u sedlo.
Odvezavši Ivanove uzde, i Demon je brzo sjeo u sedlo, držeći svog
pastuha mirnim dok se Flick približavala na Jessamy. »Odjahat ću
kući kroz park. Vidimo se sutra na Vrištini.«
»Ne.«
Flick je iznenađeno zurila u njega. Prije nego što se stigla
pobuniti, Demon je pojasnio: »Jahat ću s tobom. Prošla je ponoć – ne bi
smjela jahati sama.«
Flick se nije mrštila, ali Demon je osjećao njezin otpor. Pogledala
ga je, a potom je otvorila usta, očito spremna da mu proturječi, kad je
iznenada zapuhao vjetar od kojeg su sva stabla zadrhtala. Hučao je,
meko i jezivo, svijajući grane, a zatim je polako zamro, poput glasnika
smrti koji nestaje u noći, ostavljajući za sobom samo šuštanje lišća.
Flick je brzo zatvorila usta i kimnula glavom. »Da, dobro.«
Lagano je zamahnula uzdama i krenula, a Demon je izgovorio
svoju već običajenu psovku te potjerao Ivana kako bi je sustigao. U tren
oka stvorio se pored nje i sada su jahali zajedno preko posljednjeg polja
koje je bilo u njegovu vlasništvu. Iza živice koja se protezala duž polja
nalazio se park koji je nekoć pripadao Hillgate Endu.
Na jednom mjestu živica je bila rjeđa; oboje su znali gdje je to
mjesto pa su se provukli tuda i našli se na konjskoj stazi nad kojim su
se nadvijala stabla. Flick je jahala prva.
U tom parku bilo je staza koje su bile dobro održavane, staza na
kojima su jahači i jahačice poput Flick mogli neometano jahati.
Međutim, ova staza nije bila među takvima – sa svake strane staze
pružalo se bodljikavo grmlje, a grane stabala udarale su ih u lice.
Morali su zauzdati konje da koračaju polako – i obično kaskanje sada
je bilo previše opasno. Staza je bila prekrivena gustim slojem vlažnog
lišća; ponegdje je do posve utonulo, što je predstavljalo još veći rizik za
konje. Oboje su instinktivno čuvali svoje dragocjene životinje, i bili su
svjesni svake promjene u hodu, ravnoteži i pokretu mišića svojih
zvijeri.
General nije bio ljubitelj lova pa je park s vremenom postao
utočište svakojakim divljim živinama. Pored njih je tako prošao
jazavac, njuškajući i pušući; malo poslije začuli su šuškanje lišća i
glasanje lisice. »Nisam znala da će biti ovako...« Flick se sagnula ispod
jedne niske grane.
Demon je progunđao. »Mislio sam da je to put kojim si uvijek
dolazila i odlazila iz kolibe. Ali očito nije.«
»Inače sam išla putem na istočnoj strani, ali taj put dvaput
prelazi preko potoka. Nakon sinoćnje kiše nisam htjela riskirati da
Jessamy gazi do koljena po tim blatnim obalama.«
Demon joj je htio reći kako već sada riskira da Jessamy ugazi do
koljena u nešto – nalazili su se duboko u parku, dok su im se stoljetna
stabla nadvijala nad glavama i tvorila neprobojni krov. Jedva da je
vidio Flick ispred sebe, a kamoli neravnine na stazi koja se pružala
pred njima. Oboje su se morali osloniti na svoje konje i vjerovati im da
će moći pronaći sigurno tlo pod nogama.
Nakon nekog vremena, Demon je upitao: »Zar nije da i ova staza
prelazi preko potoka?«
»Da, ali tu je negdje mostić«, rekla je Flick, ali se ubrzo ispravila.
»Točnije, tu je negdje bio mostić kad sam prošli put prolazila ovuda.«
Demon je samo stisnuo usnice i nastavio dalje; nije ju htio pitati
kad je to ona prošli put prolazila tuda. Pozabavit će se oronulim i vrlo
moguće bivšim mostićem kad budu došli do njega. Međutim, prije nego
što su u tome uspjeli, počelo je kišiti.
Najprije je to bilo tek sitno kapanje po lišću nad njihovim
glavama. Međutim, rominjanje se polako pojačavalo i ubrzo se kroz
grane stala cijediti voda. Flick je zadrhtala kad se niz kišnih kapi
spustio na njezina leđa. Instinktivno je potjerala Jessamy brže.
»Ne!« Demon je viknuo u tamu. »Drži je. Previše je opasno da ide
brzo – dobro to znaš.« Flickina šutnja davala mu je do znanja kako joj
sve itekako jasno. Polako su nastavili dalje, sve više mokri i sve više
promrzli.
Iznad njih, iznad stabala, počeo se uzdizati vjetar. Počeo je
žviždukati i stenjati i mrsiti lišće. Stisnutih usnica, demon se
pokušavao prisjetiti terena, pokušavao je procijeniti koliko im je još
preostalo do Hillgate Enda, ali nikad prije nije bio na ovoj stazi. Nije
znao na koji način vijuga i nije mogao odgonetnuti gdje završava.
Međutim, uzevši u obzir da staza prelazi potok na samo jednom mjestu
i sudeći po tome da nisu prešli mnogo puta...
Nije mu se svidjela vlastita procjena. Činilo se da ih čeka dalek
put do Generalova imanja.
Ubrzo su se našli na mjestu gdje su stabla bila malko rjeđa i pred
sobom su ugledali potočić preko kojeg je prelazio drveni mostić. Na
čistini s druge strane bila je ugljenarova koliba. To je bilo jedino što je
Demon prepoznao.
Opsovao je ispod glasa.
Kao da odgovora, nebo se prolomilo; kiša je počela lijevati još jače.
Suočene s iznenadnim pljuskom – koji je poput zavjese padao između
njih i mosta – Jessamy i Flick su ustuknule.
Demon je ponovno opsovao – izgovorio je cijeli niz svakojakih
prostota – pa se spustio s konja. Privezao je Ivana za stablo, a činilo se
da taj snažni pastuh uopće ne primjećuje kišu. Uzdignute glave
njuškao je po zraku i gledao prema mostiću.
Mostiću koji bi se, ako nije u dobrom stanju, mogao vrlo lako
urušiti pod njegovom težinom.
»Ne mrdaj!« demon je naredio Flick. Prošao je pored Jessamy i
zaputio se ravno na mostić. Ignorirajući kišu, temeljito je provjerio
kontrukciju mosta, na kraju je čak stao točno na sredini te počeo
skakati gore-dolje. Drvene grede nisu nisu popuštale; činilo se da je
most dovoljno čvrst.
Trčeći natrag lagano pognute glave, dao je Flick znak, a zatim je
odvezao Ivana i ponovno se uspeo na sedlo. Unatoč pljusku, nije bio
toliko mokar; mostić je bio zaklonjen krošnjom golemog hrasta koji je
rastao na suprotnoj obali potoka.
Flick ga je upitno pogledala. On joj je ponovno kimnuo. »Ti prijeđi
prva.«
Flick je kimnula glavom i potjerala Jessamy naprijed; mirno i
staloženo prešli su na drugu stranu. Demon je zamahnuo Ivanovim
uzdama, a Ivan nije čekao – nije htio ni sekunde biti odvojen od svoje
kobile. Njegova teška kopita zveckala su po drvenim daskama; u
nekoliko koraka prešao je cijeli mostić.
Flick je čekala pod gustim granama velikog hrasta; Demon se
zaustavio pored nje i uputio joj pogled koji joj je unaprijed govorio kako
neće biti pametno da mu proturječi. »Ne možemo jahati do Hillgate
Enda po ovakvom vremenu.«
Flick ga je gledala širom otvorenih očiju, a zatim se okrenula
prema čistini koja se pružala pred njima i koja je upravo postala dom
tisućama sitnih vijugavih potočića. »Ovo će ubrzo prestati – ovakve
nevere uvijek brzo dođu i brzo prođu.«
»Točno. I upravo zato moramo stati i pričekati dok se ne smiri.«
Flick je promatrala kolibu i odmah je pomislila na prašinu,
paukove mreže i paukove. Možda ima i miševa. Ili štakora. A zatim je
pogledala u kišu koja je gusto i nepokolebljivo padala. Uzdahnula je.
»Dobro, valjda se možemo skloniti na sat ili dva.«
Demon je pritegnuo uzde. »Na drugoj strani je malena staja –
krenimo ravno tamo.« Flick je slegnula ramenima, zamahnula uzdama
i krenula.
Sekundu poslije, Demon je pošao za njom.
Malena staja bila je dovoljna tek za dva njihova konja; kako su i
njih dvoje sada bili unutra, jer trebalo je skinuti sedla i opremu, nije
bilo moguće da se ne sudaraju. Ruke su slučajno dodirivale grudi,
laktovi su udarali u prsa. Tražeći remen koji se odvezao, Flick je
nehotice prešla rukom po Demonovu bedru – brzo je povukla ruku i
užasnuto procijedila »oprosti«.
Njezina isprika dočekana je u mukloj tišini.
Minutu poslije, pipajući rukom prostor ispred sebe i praveći
mjesta da slučajno ne bi udario Flick dok skida sedlo s Ivana, Demon
je shvatio da su mu se prsti obavili oko njezine dojke. Sav u mukama
što mora maknuti ruku s tog slatkog mjesta, jedva je uspio promucati
nekakve riječi isprike.
Flickina jedina reakcija bio je prigušen uzdah.
Napokon, završili su s rasedlavanjem konja. Konji su sada
zadovoljno stajali jedno pored drugog, Ivan minimalno svezan. Flick se
pridružila Demonu na vratima, zgurivši se iza njega, tražeći zaštitu u
njegovim širokim ramenima.
On se kratko okrenuo prema njoj pa je ponovno pogledao
naprijed, prema ulazu u kamenu kućicu. »Bog zna kakvo je stanje
unutra.«
»Ugljenari dolaze svake godine.«
»Da, ujesen«, Flick je odvratila, uz kiselu grimasu.
Demon je uzdahnuo. »Idem baciti oko.« Ponovno je pogledao u nju.
»Žališ li pričekati ovdje? Vrlo je moguće da neću moći proći dalje od
vrata.«
Flick je kimnula glavom. »Ostat ću ovdje dok ti ne provjeriš – zovi
me ako je sve u redu.«
Demon je ponovno pogledao u kućicu pa se dugačkim korakom
zaputio prema vratima. Trenutak poslije Flick je začula zvuk drvenih
vrata kako klize po kamenom podu. Čekala je, promatrajući kišu i
osluškujući kapljice u tišini Iza nje su se promeškoljili konji, a zatim
su se umirili. Više nije mogla čuti ništa nego njihovo ujednačeno i
disanje i meko kuckanje kiše.
I jedva primjetno, potmulo šuškanje koje je dopiralo iz stražnjeg
dijela staje.
Flick se sva ukočila od straha. Divljačkog pogleda, okrenula se
prema zvuku. U glavi joj se stvorila slika štakora sa zlim crvenim
očima. Brzo je istrčala i pojurila prema kućici.
Vrata su bila pritvorena; ona se bez razmišljanja provukla
unutra. »Stani.« To je bio Demonov glas, »Pronašao sam fenjer.«
Flick je ostala stajati kod vrata. Pokušavala je umiriti svoje srce,
koje je divlje tuklo. Demon je velik, pomislila je, ima velika stopala.
Hoda ovuda barem tri minute – dosad su se svi glodavci sigurno
razbježali.
Zvuk šibice i kresiva razbio je tišinu; svjetlo je bljesnulo, a zatim
se smekšalo, bacajući topao sjaj po cijeloj kolibi kad je Demon vratio
staklo fenjera na mjesto. Ispustivši dah koji je dugo držala, Flick se
osvrnula oko sebe. »Nije loše!«
»Zaista.« Demon je također proučavao unutrašnjost kolibe.
»Podsjeti me da pohvalim ugljenare kad ih idući put vidim.«
Kućica je bila uredna i, osim neizbježnih paukovih mreža, vrlo
čista. Vrata su bila čvrsta, prozori sigurno zatvoreni; nijedan neželjeni
posjetitelj nije pokušavao ući u ovaj privremeni dom ugljenara.
Međutim, nije bilo ni hrane, kako ne bi privukla štetočine. Lonci,
zdjelice i čajnik putovali su s vlasnicima. Bilo je samo drva. Suhe i
uredno posložene, cjepanice su stajale u kutiji za drva.
Demon je pogledao u Flick pa je prišao ognjištu. »Mogao bih
zapaliti vatru.« Oboje su bili mokri.
»Hm.« Flick je zatvorila vrata pa se obgrlila rukama i ušla dublje
u kućicu. Dok je Demon čučao ispred kamenog ognjišta, birajući
cjepanice i grančice koje će mu poslužiti za potpalu, Flick je proučavala
namještaj. Ondje je bio samo jedan naslonjač – bio je to stari naslonjač
iz Hillgate Enda. Malo dalje nalazila su se tri uska ležaja, a na svakom
je bio stari kvrgavi madrac. Sagnuvši se, primila je nogu najbližeg
ležaja i povukla ga dok jedan njegov kraj nije bio smješten uz ognjište.
Zadovoljna, legla je na njega. I udahnula kad je osjetila kako joj se
ramena opuštaju.
Demon se osvrnuo i pogledao u nju, pa je kimnuo s odobravanjem.
Iduće sekunde vatrica se zapalila i on je stao mahati da se još više
rasplamsa.
Flick je sjedila i promatrala kako plamičci rastu, kako njihovi
bijeli jezici vijugaju i penju se tamnim drvom. Demon je strpljivo
potpirivao vatru, stavljajući grančicu na grančicu sve dok plamen nije
postao jači.
Toplina se stala širiti kućicom; Flick je osjetila kako je obavija,
kako je cijelu prožima, kako tjera hladnoću koja se zavukla u njezinu
vlažnu odjeću. Preplavilo ju je zadovoljstvo; uzdahnula je i malko
protegnula ramena, prvo jedno, onda drugo, pa se udobno smjestila i
promatrala Demonove ruke, sigurne i smirene, kako stavljaju
cjepanice u vatru.
Njegove ruke bile su poput ostatka njegova tijela – velike i vitke.
Njegovi dugački prsti u svakom su trenu znali što rade. Njegov stisak
bio je snažan i postojan. Njegovi pokreti, primijetila je, bili su štedljivi;
nikad nije trošio više energije nego što je potrebno, a to je dodatno
pojačavalo osjećaj kontrole i smirene snage koja je zračila iz svakog
njegova čina.
Kad bolje promisli, Demon je bio muškarac koji doista ima sve
pod kontrolom. Tek kad su platneni jezici stali proždrljivo gutati dvije
goleme cjepanice, Demon je ustao. Protegnuo se, a zatim se okrenuo;
visok i neopisivo muževan, stajao je ondje i gledao u Flick.
Flick je zurila u plamen, ali znala je da je Demon promatra.
Osjetila je njegov pogled na svom licu, a bio je vrući nego plamen.
Odvratila je pogled s plamena i zagledala se u kutak pored ognjišta,
skupljajući snagu da podigne glavu i pusti da se njezine oči susretnu s
njegovima.
U tamnom kutu spazila je djelić pokreta, sitan trzaj brkova.
Šiljasti nos i par ružičastocrvenih očiju.
»Aaaaaaahhh!«
Njezin prodorni vrisak zaparao je tišinu.
Još je jednom uzviknula pa je skočila na noge, ravno u Demovo
naručje. Demon je instinktivno obavio ruke oko nje. »Što je bilo?«
»Štakor!« Očiju prikovanih za tamni kutak, Flick se držala za
Demona, a prsti su joj utonuli u njegove mišiće. Pokazala je bradom
prema kutu. »Ondje – pored ognjišta.« Snažno je prislonila lice uz
njegova prsa. »Učini da nestane!«
Njezina molba zvučala je poput uspaničenog mrmljanja. Demon
je gledao u malog poljskog miša kako se stišće uz kameni zid. Htio je
glasno uzdahnuti, ali se suzdržao. »Flick...«
»Je li otišao?«
Ovaj put je zbilja uzdahnuo. »To je samo poljski mišić kojeg je
privukla toplina. Brzo će otići.«
»Reci mi kad ode.«
Demon je proškiljio dolje prema njoj. Vidio je samo krunu od
njezinih kovrča. Nakrivivši malko glavu u stranu, pokušao joj je vidjeti
lice, ali ona ga je zarila u njegova prsa. Nekako je uspjela zavući ruke
pod njegov kaput i sada ga je držala, objema rukama, kao da joj život
ovisi o tome.
Bila je doslovno prilijepljena za njega, od čela pa sve do koljena.
I drhtala je.
To blage, drhtave vibracije putovale su njezinom kralježnicom.
Demon je instinktivno još čvršće obavio svoje ruke oko nje, a zatim je
malko popustio stisak, kako bi je mogao pomilovati po leđima. Spustio
je glavu prema njezinoj i prošaptao joj u kovrče: »Sve je u redu. Otići će
za minuticu.«
Mogao je osjetiti njezino uspaničeno disanje, njezin dah kako joj
preskače u grlu; ona nije ništa rekla, samo je kimnula glavom da
pokaže kako ga je čula. I tako su stajali, spojenih tijela, pored vatre, i
čekali da se prestravljeni mišić pomakne.
Demon je mislio kako će moći čekati strpljivo, stoički, ali nakon
što je prošla još jedna minuta zaboravio je što ta riječ uopće znači.
Ugrijao se još prije, dok je palio vatru, a Flick je bila još uvijek promrzla
kad mu je skočila u naručje. I sada je njegovo tijelo grijalo njezino.
Grijalo je njezine grudi, čvrsto pritisnute o njegova prsa, grijalo je
njezine bokove, prikovane za njegova bedra. I ona je grijala njega – još
malo pa najveći plamen u ovoj sobi neće biti plamen u ognjištu, već
negdje drugdje.
Stišćući zube, rekao je samome sebi kako to može izdržati.
Sumnjao je da je Flick svjesna kako utječe na njega; moći će izaći na
kraj s ovime.
Međutim, vrućina između njih dvoje dosegnula je novi vrhunac;
miris njezina parfema dolelujao je do njegovih nosnica pa je mamio i
draškao njegova čula, čineći ga još svjesnijim njezine gipke mekoće, tih
toplih grudi što su mu se privijale uz prsa, nježne podatnosti koja je
topila njegova osjetila, i ženske snage u rukama koje su ga obavijale.
Duboko je udahnuo – i upio njezino biće u duboko u svoju dušu.
Zatvorio je oči, stisnuo vilicu i pokušao spriječiti svoje tijelo da reagira
na nju.
Ali to je bilo uzalud. Kruto je postalo još kruće, tvrđe, napetije.
Neumoljivo, u svoj toj nevinosti, ona je pokretala sve njegove senzualne
kotačiće.
U očaju, pokušao ju je malko odmaknuti od sebe – ona je
energično odmahnula glavom i još se više stisnula u njegovu zagrljaju.
Ponovno stišćući zube, ipak ju je uspio pomaknuti, tako da je stajala
malčice u stranu. Sada više nije bilo opasnosti da Flick sazna u kojoj
mjeri, u tjelesnom smislu, utječe na njega.
Bio je sav u boli i bio je bespomoćan da išta poduzme. Plaćao je za
svoje grijehe što se uopće spetljao s njom, što ju je dražio, što je uživao
u njoj. Ali nije požalio zbog toga ni na trenutak – ni onda, ni sada.
Ova ga je spoznaja smela, zbunila, i na trenutak ga je odvukla iz
ovih tjelesnih muka. Zahvalan na tom malom olakšanju, u mislima je
pratio ovu spoznaju, pokušavajući dokučiti zbog čega ga je Flick tako
misteriozno privlačila.
Nipošto nije mislio o njoj kao o još jednoj dami s kojom bi se volio
družiti, kao o nekoj koja je poput svih ostalih. Nijedna druga žena nije
u njemu budila takav zaštitnički nagon; nijedna nije u njemu
potaknula takvu bujicu emocija. Mogla ga je uzbuditi s takvom
lakoćom – što mu je bio šok – ali ovdje se pojavila još jedna emocija,
emocija koja je strujala njegovim tijelom paralelno s požudom. I ta
emocija bila mu je tako nova, tako primamljiva da je postao ovisan.
Uistinu je bilo drukčije – to je bilo nešto što nikad prije nije
iskusio. Bilo je kao da ona, u toj svojoj nevinosti, može posegnuti
duboko u njegovu dušu i dodirnuti ondje nešto što je također nevino –
nešto novo, nešto blistavo, nešto za što nije ni znao da postoji u njemu.
Nešto što nitko drugi prije nje nije dodirnuo...
Namrštio se i pokušao se još malko pomaknuti, ali ona ga je još
čvršće zgrabila. Demon je uzdahnuo u sebi – njegovi zaštitnički nagoni
bili su u punom pogonu i nije ju mogao pustiti. Možda bi trebao misliti
o njoj onako kako misli o blizankama.
To je bilo nemoguće. Ipak...
Neustrašiva Flick boji se miševa. Morao je priznati da mu je to
simpatično. Ipak, bila je toliko prestravljena da je taj mišić vrlo lako
mogao biti i zmaj. Pitanje je bilo kako ga pobijediti – kako pobijediti
strah, a ne nedužnog mišića, naravno.
Duboko udahnuvši, Demon je primio Flick za nadlakticu i malko
je odmaknuo od sebe. »Flick – draga – samo pogledaj tog miša. To je
bezopasni mišić, ne može te pojesti.«
»Ali mogao bi pokušati.«
»Ne dok sam ja ovdje.« Prislonio je usne uz njezinu sljepoočnicu,
pokušavajući pridignuti njezino lice sa svojih prsa. »Dođi, pogledaj ga.
Tako je malen.« Flick je oprezno odmaknula lice od Demonovih prsa; i
dalje tijelom pritisnuta o njega, pogledala je u sićušnog glodavca.
»Tako je. Samo ćemo ga gledati dok ne ode.«
Prošla je cijela minuta dok su u tišini promatrali poljskog mišića,
koji je, i dalje ukopan na mjestu, nervozno trzao njuškicom. Demon se
nije mogao pomaknuti da ga otjera, ne dok ga Flick tako čvrsto drži –
ne bi joj se svidjelo da je samo pusti pored tog zmaja.
Konačno, ohrabren njihovom mirnoćom i tišinom, mišić se počeo
primicati bliže. Flick se još više ukočila. Izvirio je iz svog kutka, grleći
sjene koje je bacao rub ognjišta, a zatim zastao. Najednom je
zapucketalo drvo u vatri i nekoliko iskrica poletjelo je u zrak.
Mišić je poskočio i odjurio natrag u svoje skrovište u kutku
ognjišta, ravno u maleni otvor između dva kamena. Ugurao se unutra
i u sekundi nestao. »Brzo!« Flick je konačno pustila Demona. »Začepi
rupu!«
Demon je iskreno sumnjao u to da će se mišić vratiti, ali zgrabio
je grančicu iz kutije za drva, brzo ju je savio i ugurao u rupu. »Eto. Sad
si sigurna.« Ustao je i okrenuo se prema njoj. Flick je stajala tek deset
centimetara dalje od njega. Bila ga je slijedila i virila mu preko ramena
– htjela se uvjeriti da je dobro zapečatio rupu – i sada je stajala ispred
njega, još uvijek zadihana.
Demonu se pogled zaustavio na njezinim grudima, koje su se
uzdizale i spuštale od silnog uzbuđenja. Samo izvrsni refleksi spasili
su ga od reakcije – zaključao je svaki mišić, stegnuo sve uzde. A zatim,
polako, podignuo je pogled k njezinu licu.
Flick je dočekala taj pogled s drhtajem – samoj je sebi rekla da je
to ostatak onog straha od miša. Ali sjaj u njegovim potamnjelim očima
– kao da su u tom plavetnilu izgarale žeravice – prekinuo je dotok zraka
u njezina pluća. Zavrtjelo joj se u glavi i osjetila je poriv da se vrati u
njegov zagrljaj, ne radi potrage za sigurnošću, nego radi toga da ugodi
svojim čulima.
Sirom otvorenih očiju, lagano razmaknutih usnica i rumenih
obraza, doslovce se ljuljala na rubu indiskrecije.
Najednom je oborila pogled, spustila vjeđe da se zaštiti od vrućine
što je isijavala iz njegovih očiju; bolna svjesnost njegova tijela
postrujila je njezinom kožom, od grudi pa sve do nožnih prstiju. Sva su
joj čula poskakivala i treperila; trnci su joj prolazili tijelom, preplavila
ju je vrućina.
Naglo je udahnula.
On se napola okrenuo i pokazao na ležaj i naslonjač. »Što bi
radije?«
Flick je trepnuula, pokušavajući se pribrati i obuzdati svoja
raspomamljena čula. Ponovno je udahnula. »Ja ću uzeti ležaj – ti možeš
dobiti naslonjač.«
Demon je kimnuo glavom; ne gledajući je u oči, dao joj je znak da
zauzme ležaj. Posve nesigurna u išta – u njega, u sebe, u ono što je
treperilo u zraku – ona je sjela na ležaj, pa je podignula noge na rub,
tako da je nijedan glodavac ne može dosegnuti. Obgrlila je koljena,
spustila bradu i stala zuriti u plamen.
Demon je još malo raspirio vatru pa se smjestio u naslonjač. I on
se zagledao u rasplesani plamen, boreći se s porivom da pogleda u
Flick, da je promatra, da se pita...
Onaj trenutak neočekivana buđenja zamalo ga je potukao,
zamalo je slomio sve obrane što ih je podignuo između sebe i nje,
između njezine nevinosti i svojih demona. Spasila ih je samo njezina
nevinost – njezina nevina zbunjenost, isprepletena jednako nevinom i
jednako otvorenom znatiželjom – koja je zračila iz njezinih plavih očiju.
Ta mu je nevinost dala snagu da se odupre. Međutim, iscrpio se, i u
njemu je ostala bolna želja, još intenzivnija nego prije. I sada je sav
drhtao iznutra, kao da se njegova snaga spustila na opasno nisku
razinu.
A to je značilo da je u nevolji – da su stvari između njih otišle
mnogo dalje nego što je mislio. Dalje nego što je bio svjestan.
Čak i sada, unatoč tome što je prepoznao opasnost, barem
polovica njegova uma razmišljala je o tome kako bi bilo imati anđela
ispod sebe. U tom maštanju, zamišljao je kako izgleda njezina nježna
koža kad porumeni. Ali njegove misli o njoj nisu više bile samo
senzualne prirode – sada su bile i posesivne. I bile su intenzivne, i
potreba je bila tako snažna da nije znao kako da si olakša. Doduše,
postojao je samo jedan način...
Sama pomisao na to natjerala ga je da zadrhti. Brak nije bila riječ
koju je rado upotrebljavao, pa čak ni u mislima.
Šuškanje haljine privuklo je njegov pogled k njoj; gledao je kako
se ona, umornih očiju, okreće na bok. Zavukla je noge pod suknju i
udobno se namjestila, pogleda i dalje uprtog u vatru. Demon je natjerao
svoje oči da i one gledaju u plamen. I trudio se, silno se trudio, da ne
razmišlja o ničemu.
Vani se još čuo zvuk kišnih kapi kako udaraju o do, postojano i
nepokolebljivo.
Kad su mu misli počele lutati, pokušao je procijeniti koliko je
otprilike sati, ali nije znao koliko su dugo jahali onom stazom kroz
park. Možda jedan sat? Ili manje? Tih uzdah ponovno je odvukao
njegov pogled k njoj – a nakon toga, Demon ga više nije odvraćao.
Jer sada je Flick spavala.
Ležala je podmetnuvši ruku pod obraz, a njezine dugačke
trepavice mirno su počivale, poput smeđih polumjeseca, na
porumenjeloj koži. Njezine usne, lagano razmaknute, kao da su
svjetlucale; te fine, pune linije bile su najslađe moguće iskušenje.
Svjetlost iz ognjišta zlatila joj je obrise i činila da joj kosa svjetluca.
Demon je gledao, i gledao – gledao je kako se plima i oseka
njezinog disanja odražava na pokretima njezinih prsa, obavijenih
plavim baršunom; gledao je kako se uvojci što su joj kliznuli niz vrat
uzdižu i spuštaju. Nije bio siguran što ona osjeća prema Dillonu, ali
nije uočio nijedan znak senzualne svjesnosti između njih. U početku se
pitao jesu li možda oboje naprosto premladi, previše nevini da razviju
takvu svjesnost, ali sada kad je malo bolje upoznao Flick, znao je da je
ona itekako sposobna to osjećati.
A to ga je natjeralo da se zapita kako ona gleda njega... Promatrao
ju je kako spava i razmišljao. I nije bilo ni najmanje potrebe da odvrati
pogled.
7. poglavlje

T oliko je puta vidio njezino lice u svojim snovima da nije ni


primijetio kad je zaspao. Njezino lice bilo je posljednje što je bilo
pred njegovim očima kad su mu se vjeđe zatvorile – i bilo je prvo
što je vidio, kroz prigušenu svjetlost, kad se probudio.
Mršteći se, Demon je protegnuo svoj ukočeni vrat i pogledao u
vatru – ondje nije ostalo ništa osim hrpe ohlađenog pepela. Brzo se
okrenuo prema prozoru. Teški kapci bili su zatvoreni, ali tanašan sloj
svjetla prodirao je kroz svaki otvor.
Opsovao je ispod glasa i pogledao u Flick. Ona je još čvrsto
spavala, poput anđela na oblaku. Stisnute vilice, ustao je i tiho otišao
do vrata. Čim ih je otvorio, potvrdio je svoj najveći strah – zora je već
bila svanula. Otvorio je vrata još šire i duboko udahnuo. Miris vlažne
šume ispunio mu je nosnice; zadržao je taj udah u sebi, a zatim je
polako izdahnuo.
Začuo je zvuk iza sebe pa se okrenuo; ne odmičući se od vrata,
gledao je kako se Flick budi.
Nije naprosto otvorila oči, nego se budila polako – novi dan lagano
se zavlačio u njezine crte lica, budeći joj obrve, oživljavajući joj pune
usnice. Očiju i dalje zatvorenih, tiho je zastenjala. Duboko je udahnula,
zbog čega su joj se uzdignule grudi, a zatim se lijeno protegnula,
ispružila kralježnicu, pa se ponovno opustila. Tek su joj tada
zatreperile vjeđe.
Tek je tada otvorila oči, oprezno i malčice.
Pogledala je ravno u njega, pa je trepnula, pa je otvorila oči širom.
U njima, međutim, nije bilo ni trunčice zabrinutosti. Umjesto toga,
usnice su joj se razvukle u snen i topao osmijeh. »Je li već jutro?«
Hrapav zvuk njezina glasa, još opijen snom, dotekao je k njemu,
pa se mu se zavukao pod kožu i zarobio ga. Nije mogao govoriti, nije
mogao misliti – mogao je samo željeti. Željeti vatrenom željom koja ga
je razdirala, željeti apsolutnom, posesivnom potrebom od koje su mu
klecala koljena. Svladavanje te sile što ga je ščepala, to obuzdavanje,
kontroliranje, toliko ga je iscrpilo da se nije mogao pomaknuti. Samo je
drhtao.
A ona se i dalje smiješila, dalje je čekala odgovor; shvativši da mu
nije mogla vidjeti lice, niti bilo što drugo, jer je bio uokviren svjetlošću
koja je doprla kroz otvorena vrata, Demon je skupio posljednje kapi
snage i rekao: »Skoro.«
Glas mu je bio hrapav i neujednačen; nije čekao da ona vidi
njegovu reakciju, nego se okrenuo tako da joj uskrati svaku priliku da
ga dalje proučava i vidi dokaze njegove neobuzdane želje. Pretvarajući
se da gleda čistinu pred kućom, pročistio je glas. »Pripremit ću konje.«
Rekavši to, otišao je.
Naravno, već za nekoliko minuta ona se stvorila pored njega da
mu pomogne.
Ivan je bio mrzovoljan i razdražljiv; Demon je to iskoristio kao
ispriku da ne gleda u Flickinu smjeru. Osjetio je njezin zbunjeni
pogled, ali stisnuo je vilicu i ignorirao ju je. Nije se čak ni usudio pomoći
joj da osedla Jessamy – ako ponovno stavi ruku na njegovo bedro, neće
moći jamčiti da će se svladati. Čim je stavio Ivanu kolan, zgrabio je
uzde i poveo nemirnog pastuha van iz tog uskog prostora.
Ugljenarova kućica bila je izgrađena baš na toj čistini zato što su
čak četiri staze prolazile tuda. Jedna staza bila je ona kojom su sinoć
dojahali, a druga je vodila prema Hillgate Endu. Treća je presijecala
park i spajala se s istočnom stazom koju je Flick koristila kad je
odlazila u staru kućicu. Demon je zaustavio Ivana nasred čistine i
pogledao prema četvrtoj stazi, koja se nastavljala na malenu seosku
cesticu sa zapadne strane parka.
I ugledao je Hugha Dunstablea, sredovječnog čovjeka koji je radio
kao upravitelj Generalova imanja, kako prilazi kućici. Demon se sledio.
Dunstable ga je već vidio; smiješeći se, primio se za šešir. »Ah!
Dobro jutro, gospodine.«
Demon je kimnuo glavom, pristojno, ali ni živu glavu nije mogao
izvući osmijeh. Misli su mu jurcale glavom, a Dunstableova kobila
kaskala je sve bliže.
»Sigurno vas je zatekao sinoćnji pljusak.« Zaustavivši konja pored
Demona, Dunstable se široko nasmiješio. »Bio je obilan, nema što. I
mene je zatekao, spustio se tako brzo. Bio sam kod Cartera, igrali smo
karte – taman sam krenuo kući kad je udarilo. Kad sam stigao kući,
bio sam mokar kao miš.«
»Da...« Demon je poskrivečki pokušao vidjeti što se zbiva u staji.
»Bilo je previše riskantno jahati dalje kroz šumu.«
Dunstable je puhnuo. »Na ovim stazama? Da, riskirali biste da se
nešto dogodi ovoj finoj životinji.«
Fina životinja odabrala je upravo taj trenutak da zarže i propne
se, a pritom je ramenom udario Dunstableovu kobilu. Demon je
opsovao i zauzdao Ivana. Umirivši svoju kobilu, Dunstable se kratko
nasmijao. »Ah, jahati tog konja mora biti prava pustolovina. Sad vidim
kako ste dobili svoj nadimak.«
Demon nije dobio svoj nadimak zbog vještina u jahanju
čistokrvnih konja, nego zbog nečeg drugog, ali nije ništa rekao. Bio je
previše zaokupljen moljenjem Boga.
Ali nije pomoglo. Njegove molbe Svemogućemu da ulije u Flick
dovoljno razuma da ostane skrivena nisu bile uslišene; Flick se pojavila
upravo u tom trenutku, izvodila je Jessamy van i ozareno se smiješila
Dunstableu.
»Dobro jutro, gospodine Dunstable.«
Pogledala je u nebo pa nije primijetila izraz na Dunstableovu licu
– najprije teški šok, a zatim užas i nevjerica, pa nagađanje i na kraju
ponovno užas i nevjerica.
Kad je Flick konačno spustila pogled i veselo rekla: »Čini se da će
jutro biti doista krasno«, Dunstableove crte lice već su se bile
okamenile i izraz mu je bio posve ravnodušan. Promrmljao je nešto o
divnom jutru, ali kad se ponovno okrenuo prema Demonu, pogled mu
je bio pun neodobravanja.
Demon je reagirao na jedini način koji je mogao – bezobrazno. S
hladnom drskošću u očima, oštro je pogledao Dunstablea; s tako krutim
izrazom lica, podignuo je obrvu.
Dunstable, koji je već dugo radio za Generala, bio je tek jednu
stepenicu iznad sluge i nije znao kako da reagira na to. Demonu je bilo
žao što je morao tako grubo pokazati starcu gdje mu je mjesto, ali nije
htio da itko makar na tren pomisli da je Flick indiskretna.
Na njegovo olakšanje, Flick je bila zaokupljena stremenima pa
nije primijetila ovu razmjenu emocija među njima dvojicom.
»Čini se da su se oblaci razbježali. Usudila bih se reći da će do
ručka biti prilično toplo.« Uspravila se i pogledala oko sebe, tražeći
kakav panj koji bi joj mogao poslužiti kao oslonac da uzjaše. Demon je
spustio uzde i prišao joj. Primio ju je za struk, podignuo i nježno
smjestio na Jessamyna leđa.
To joj je itekako privuklo pažnju; duboko je udahnula i kratko ga
pogledala, a potom je brzo namjestila noge i suknju. »Hvala.«
Podigavši glavu, pogledala je svojim plavim očima u Dunstablea.
»Ne mogu vjerovati koliko je ovaj park obrastao u gustiš. Moramo reći
Hendricksu da to malo posiječe. Jedva se vidi nebo, na ovako divno
jutro. Čak mislim da...«
Nastavila je čavrljati, posve nesvjesna činjenice da je, s obrazima
još rumenim od sna, razbarušene kose i izrazito zgužvane haljine,
predstavljala savršenu sliku mlade dame koja je do maloprije uživala
u vrlo energičnoj jutarnjoj ševi.
Naravno, ona je jahala prva i povela je stazom prema Hillgate
Endu.
Dunstable je jahao iza nje i premda mu je lice i dalje bilo
skamenjeno, pristojno je odgovarao na Flickine hvalospjeve jutru. S
rukama na bokovima, Demon je gledao kako se udaljavaju, a zatim je
udahnuo kroz stisnute zube. Vratio se u kućicu, dobro zatvorio vrata
pa je uzjahao Ivana. I zastao.
Nekoliko dugih trenutaka samo je zurio u stazu, u Flickina i
Dunstableova leđa. A zatim, odlučna izraza lica, pretresao je Ivanove
uzde i krenuo za njima.

Kad je ova tročlana skupina stigla pred Hillgate End, Demon je već bio
shvatio kakva je situacija. Nije bilo sumnje u to da je kompromitirao
Flick, makar to bilo na posve nevin način.
Sustigao je nju i Dunstablea, točno u trenutku kad mu je veselo
objašnjavala kako su se sklonili u kućicu točno kad je počela kiša. Tako
da je Dunstable znao da su njih dvoje bili u kućici, zajedno, sami, čitavu
noć, sve do zore. Naravno, Flick je bila usredotočena na to da ne oda
Dillona, pa nije rekla ni riječi o razlogu zbog kojeg je bila u društvu s
jednim plejbojem, duboko u šumi, usred noći.
Nije bilo teško zamisliti što se Dunstableu mota po glavi. Uistinu,
nije bilo goreg scenarija za mladu neudanu damu od onoga da bude
otkrivena u zoru kako odlazi s noćnog randevua s bludnikom najgore
vrste.
Demon je imao dovoljno vremena da razmisli o svakom detalju
noći koju su proveli ondje sami, svakom trenutku, svakoj mogućoj
posljedici – njihovo putovanje u Hillgate End bilo je sporo, tlo je bilo
vrlo mokro i meko pod kopitima njihovih konja. Polako su kaskali
naprijed, Flick na čelu, Dunstable u sredini, a Demon na začelju.
Demon je šutio i u glavi vrtio opcije – a njih nije bilo mnogo – dok je
Flick zabavljala Dunstablea svojim veselim ćeretanjem.
Opisivala mu je malu staju, naglašavajući svoje zadovoljstvo što
su Ivan i Jessamy ostali suhi, a svako toliko bi zastala da se divi
čudima jutra. Nije, međutim, ni spomenula miša – sjetivši se koliko je
dugo ostala njegovu naručju upravo zbog tog miša, Demon je zaključio
da je bolje da nije ništa rekla Dunstableu.
Sam Bog zna kakvu bi sliku jadni Dunstable zamislio da je Flick
započela o toj temi. Napokon, stigli su na područje Hillgate Enda;
desetak minuta poslije ujahali su u dvorište gdje se nalazila staja.
S uzdahom olakšanja, i slikom vruće kupke na pameti, Flick je
zauzdala Jessamy. Otpetljala je suknju sa sedla i taman se htjela
spustiti kad se Demon stvorio pored nje. Ponovno ju je primio za struk,
podignuo je i spustio na noge točno ispred sebe.
Flick je brzo povratila dah – bila je već gotovo naviknuta na
učinak njegova dodira, na iznenadno stezanje u plućima – pa se vedro
nasmiješila i pružila mu ruku. »Od srca hvala što si se sinoć zažalio
nada mnom i pratio me kući. Istinski to cijenim.«
Demon ju je pogledao, ali ona u njegovim očima nije mogla
pročitati ništa. Primio je njezinu ruku, ali umjesto da je stisne i pusti,
obavio je svoje prste oko njezinih i rekao: »Otpratit ću te do vrata.«
Flick je zurila za njim. Htjela je izvući ruku i pobuniti se, ali
Dunstable, koji se tek sada spustio s konja, još je bio ondje. Demon je
počeo hodati, točnije, stupati. Flick nije imala izbora; preko ramena je
uputila Dunstableu vedar osmijeh i požurila za Demonom.
Odlučnim korakom Demon se zaputio šljunčanom stazom, sagnuo
se pod granama glicinija i prošao ispod starog drveća, a zatim presjekao
put preko tratine sve do verande. Nije položio njezin dlan na svoju
podlakticu i smireno hodao; umjesto toga, držao je njezinu ruku
stisnutu u svojoj i praktički je vukao Flick za sobom.
Flick mu je pokušala dobaciti bijesan pogled, ali on se nije ni
okrenuo prema njoj. Izraz lica bio mu je čvrst i ozbiljan, kao da je nešto
naumio. Što je naumio, Flick nije imala pojma.
Osvrnuvši se za sobom, vidjela je Dunstablea kako stoji ispod
luka i gleda za njima. Ponovno mu je uputila smiješak i pitala se koji
je vrag spopao Demona.
Demon se nije zaustavljao sve dok se nisu našli na verandi, pred
otvorenim prozorima dnevne sobe. Pustivši joj ruku, dao joj je znak da
uđe u kuću. Flick ga je čudno pogledala i prešla preko praga.
Zamahnuvši skutima svoje teške haljine, okrenula se prema njemu čim
su oboje ušli. »Zašto već nisi na putu za Vrištinu? Trebao bi motriti
Bletchleya.«
Zaustavivši se točno ispred nje, Demon ju je pogledao s visoka i
namrštio se. »Gillies i ostali će ga pratiti dok ja ne stignem i preuzmem
stvar. Trenutačno imam važnijih problema koje treba riješiti.«
Flick je trepnula. »Zbilja?«
Demon je stisnuo zube. »Moram razgovarati s Generalom.«
Flick je raširila oči od čuđenja. »O čemu?« Nije znala zašto, ali
najednom je počela osjećati nelagodu.
Demon je primijetio njezin izraz lica – vidio je da ona uopće ne
razumije. Opsovao je u sebi. »Moram razgovarati s njim o našoj
trenutačnoj situaciji.«
»Situaciji? Kakvoj situaciji?«
Stisnute vilice, Demon je zakoračio i htio ju zaobići, ali ona mu je
prepriječila put. »O čemu govoriš?«
Demon ju je pogledao u oči pa se još više namrštio. »Govorim o
protekloj noći, koju smo proveli zajedno, sami.« Izgovorio je ove dvije
posljednje riječi s posebnom težinom; Flick je najednom shvatila. A
zatim je trepnula i namršteno ga pogledala. »Pa što? Nije se dogodilo
ništa – ništa indiskretno.«
»Nije«, složio se Demon, kontroliranim, odlučnim glasom, »ali
samo ti i ja to znamo. Ostatak društva vidjet će to kao znak da se
dogodila nekakva indiskrecija, i to će biti jedino što se računa.« Zvuk
koji je ispustila odavao je posvemašnju nezainteresiranost i
bezbrižnost, kao da ne zna o čemu on govori. Pogleda uprtog u nju,
Demon je pomislio da bi joj mogao zavrnuti vratom ako se usudi dovesti
u pitanje ono što je sinoć strujalo između njih.
Ljuljao se na samom rubu, a ona je to vidjela u njegovim očima.
Nakon što mu je proučila izraz lica, okrenula je ploču. »Ali nitko ne zna.
Dobro«, odmahnula je rukom, »zna samo Dunstable, a on nije ni
pomislio da se dogodilo išta skandalozno.«
Demon je zgranuto gledao u nju. »Reci mi, ima li Dunstable uvijek
tako kiseo izraz lica?«
Flick se zamislila. »Hm, može se reći da je prilično rezerviran.
Obično ja uvijek govorim.«
»Da si jutros malo bolje gledala, primijetila bi da je bio šokiran od
glave do pete.« Ponovno ju je htio zaobići i ona mu je ponovno
prepriječila put. »Što ćeš učiniti?« upitala ga je.
Nije htio staviti svoje ruke na nju i maknuti je – nije htio riskirati
nikakav dodir u stanju u kojem je trenutačno bio. I zato ju je samo
prostrijelio pogledom. »Razgovarat ću s Generalom i objasniti mu što
se točno dogodilo.«
»Reći ćeš mu za Dillona?«
»Ne. Samo ću reći da sam naišao na tebe kako jašeš preko mojeg
polja, a kako je bilo već kasno, inzistirao sam na tome da te otpratim
kući.« Zakoračio je prema njoj; kako bi jasno vidjela njegovo lice, Flick
je uzmaknula korak. »A tebi ću prepustiti da mu objašnjavaš što si
radila na konju usred noći.«
Flick ga je šutke gledala; on je iskoristio svoju prednost pa je
ponovno zakoračio prema njoj. Uzmaknula je, opet, a da toga nije bila
ni svjesna. Njezine oči, širom otvorene, gledale su u njega. Prije nego
što je stigla išta reći, on je nastavio: »General će odmah vidjeti,
neovisno o tome što se zaista dogodilo u toj kućici, da će cijelo društvo
– svaka ugledna gospođa u Newmarketu – vjerovati da smo ti i ja
provela dobar dio noći stišćući se na jednom jedinom ležaju u
ugljenarovoj kolibi.«
Flick su se zarumenjeli obrazi; pogled joj je zatreperio, pa se opet
usredotočio na Demona. »To je smiješno«, tvrdoglavo je odvratila. »Pa
ti me nisi pipnuo ni prstom...« Najednom je utihnula i problijedila.
»Nisam te pipnuo ni prstom?« Demon se kiselo nasmijao. »Ne,
nego sam te pipnuo sa svih deset.« Uhvatio joj je pogled. »Možeš li
poreći da si bila u mojem naručju?«
Usnice su joj se stisnule, izraz lica postao je buntovnički, brada
se isturila čvrsto poput stijene. Njezine oči, ti meki krugovi, sada su
sijevale. »To je bilo zbog miša!«
»Razlog nije bitan. Što se društva tiče, zato što si provela noć sa
mnom, sama, tvoja čednost i tvoj ugled dovedeni su u pitanje. Pravila
ponašanja nalažu da ti ponudim zaštitu svog prezimena.«
Flick je prvo zurila u njega, a zatim je odlučno odmahnula
glavom. »Ne.«
Demon ju je pogledao pa začuđeno podignuo obrve. »Ne?«
»Ne, to je beskrajno glupo.« Odmahnula je rukama, okrenula se i
počela koračati dalje od njega. »Napuhao si sve ovo do neviđenih
razmjera. Društvo neće reći ništa zato što ne znaju ništa o tome.
Dunstable neće nikome ništa reći.« Ponovno je koračala natrag.
»Razgovarat ću s njim i objasniti mu...« Podignula je glavu i vidjela da
je Demon gotovo na vratima. »Ne! Čekaj!«
Požurila je preko sobe k njemu. Mogla ga je uhvatiti, ali on se
okrenuo i uhvatio nju. Njegove ruke bile su na njezinim ramenima.
Pokušavao ju je maknuti od sebe. I ljutito ju je gledao. »Nema smisla
da raspravljamo o ovome. Idem razgovarati s Generalom.«
Tvrda odlučnost bila je urezana u njegove oči; Flick je to jasno
vidjela. Uznemirena, ovlažila je usnice. »On je sada na doručku.«
Kliznula je pogledom s njegovih očiju na njegovu zgužvanu odjeću.
I on je pogledao dolje pa se namrštio. Ispružio je nogu i progunđao
kad je vidio tragove blata na svojim čizmama. I opsovao. Maknuo je
ruke s njezinih ramena pa je dobro promotrio svoje neugledno stanje.
»Ne mogu ići k njemu ovakav.«
Flick ga je i dalje gledala, širom otvorenih očiju i nevino, i šutjela.
Šutjela je i kad se njegov odlučni plavooki pogled – a pogotovo tada –
vratio na njezino lice.
Nakon nekoliko sekundi, stisnutih usnica, kimnuo je glavom.
»Otići ću kući i preodjenuti se. Ali nakon toga se vraćam.« Prodorno ju
je pogledao. »I tada ćemo razgovarati o ovome kako treba – s
Generalom.« Flick je samo podignula obrve i diplomatski šutjela.
Demon je još kratko oklijevao, pogledao je u oči, a zatim je kimnuo
glavom i izišao.
Flick je gledala za njim, a zatim se pomaknula do francuskih
vrata da ga gleda i dok prelazi travnjak. Tek kad je nestao u sjenama
stabala ponovno se okrenula prema sobi. Stišćući zube i šake, ispustila
je frustriran krik.
»On je nemoguć! Ovo je nemoguće.« Nakon nekoliko trenutaka,
lice joj je poprimilo odlučan izraz. »On je poludio.« Rekavši to, izjurila
je iz sobe, s namjerom da riješi stvar.

Dva sata poslije Demon je zauzdao svoje konje na prilazu Hillgate


Enda. Pod njegovim stručnim vodstvom, kočija se s lakoćom zaustavila
točno ispred stubišta. Dodao je uzde konjušaru koji je već bio dotrčao k
njemu i izišao iz kočije. Skidajući rukavice, pošao je prema vratima
kuće.
Bio je besprijekorno odjeven, u plavi dugački sako i hlače boje
bjelokosti, s kravatom i košuljom također u boji bjelokosti te
elegantnim prslukom na crne i plave prugice. Njegove čizme – obuo je
drugi par – savršeno su blistale. Njegov izgled bio je, prema njegovu
mišljenju, u skladu sa zadatkom koji je došao obaviti.
Jacobs mu je otvorio vrata. Demon mu je uzvratio pozdrav tako
da je kratko kimnuo glavom i zaputio se ravno u biblioteku. Bio je
pomalo iznenađen što je došao sve do vrata a da nije naišao na Flick;
očekivao je da će ona pokušati još jednom pomutiti njegove planove –
njegov naum da se žrtvuje na oltaru pristojnih i čednih.
Okrenuo je kvaku, otvorio vrata i ušao. Brzo je pogledom
pretražio sobu ne bi li ugledao trag anđela. Nije bila ondje.
General je, kao i obično, sjedio za svojim radnim stolom,
zadubljen u hrpu papira. Podignuo je pogled kad je Demon zatvorio
vrata i nasmiješio mu se toplo i s oduševljenjem. Demon se približio i
vidio kako oči njegova mentora svjetlucaju. Opsovao je u sebi.
General je podignuo ruku prije nego što je Demon stigao išta reći.
»Znam«, izjavio je, »znam što je bilo.«
Demon se naglo zaustavio, okrenut prema Generalu. »Flick«,
rekao je stisnuvši šaku.
»Ha? Oh, da, Felicity.« General se široko nasmiješio i naslonio u
stolici, dajući Demonu znak rukom da sjedne na stolicu pored stola.
Premda je Demon krenuo u tom smjeru, nije mogao sjesti – radije se
zadržao pored prozora.
General se nasmijao. »Ne moraš se brinuti. Da, mogao je nastati
kaos, ali Felicity je sve riješila.«
»Aha, shvaćam.« Držeći svoje reakcije pod kontrolom, Demon se
okrenuo prema Generalu i podignuo jednu obrvu. »Vrlo lijepo od nje.«
Čak je i sebi samome zvučao ledeno. »Kako je to uspjela?«
Ako je General i bio svjestan Demonove napetosti, nije to
pokazivao; malko je odgurnuo stolicu unatrag da ima bolji pogled na
njega. »Došla je ravno k meni, naravno, i objasnila što se dogodilo –
kako je osjetila potrebu za malko svježeg zraka pa je otišla jahati kasno
navečer. Zaboravila je na vrijeme i završila na tvojim poljima.«
Generalovo zadovoljno lice najednom se malko smrknulo. »Moram
priznati, dečko moj, da nisam baš oduševljen što je jahala sama, ali
obećala mi je da to više neće ponoviti.« Njegov širok osmijeh ponovno
mu se vratio na lice. Podignuo je pogled. »Barem nešto dobro u svemu
ovome, ha?«
Demon nije ništa govorio; General se nasmiješio i nastavio:
»Srećom, ovaj put je naišla na tebe – drago mi je da si inzistirao da je
otpratiš kući.«
»Činilo mi se da je to najmanje što sam mogao učiniti.« Osobito
zato što je te večeri išla k njemu.
»Nepromišljeno od nje što je išla tom starom stazom – Hendricks
je već davno odustao od nje. A što se tiče kiše, ne mogu ti reći koliko
sam sretan što si bio ondje s njom. Ona je zaista pouzdana mlada
gospođica, ali ipak je mlada, i malčice tvrdoglava. Tvoja odluka da
stanete i pričekate u kućici dok kiša ne prođe bila je vrlo pametna.
Nakon toga, naravno, nitko nije kriv ni za što. Uopće se ne čudim da
ste zaspali.«
General je podignuo pogled i namrštio se – ovo je bio prvi put da
mu je uputio tako ozbiljan pogled. »I nemoj misliti da me moraš
uvjeravati kako se ništa nije dogodilo. Poznajem te – poznajem te još
otkad si bio dječak. Znam da se nije dogodilo ništa nedolično. Znam da
je moja Felicity sigurna uz tebe.«
Ta neočekivana ozbiljnost u Generalovim očima Demona je
ostavila bez riječi; zadovoljno kimnuvši glavom, General se ponovno
naslonio. »Eh da, rekla mi je i za miša. Ona se boji najvećih gluposti –
oduvijek je tako bilo. Baš kako sam i očekivao – bio si dovoljno obziran
i nisi joj se smijao, nego si je tješio. U tome nema ničeg skandaloznog.«
Pogledavši u stol, General se namrštio. »Gdje smo stali? Ah, da.
Dunstable. To što si ga jutros sreo nije nikakav problem – on je stari
prijatelj i, srećom, nije lajavac. Flick je inzistirala na tome da
razgovara s njim nakon mene, a on je bio ovdje baš prije pola sata.
Došao mi je reći da se ne moram brinuti i da nikad ne bi rekao ništa
što bi moglo naštetiti našoj Felicity.« Smiješeći se, General je podignuo
pogled. »Dunstable me također zamolio da ti prenesem njegove isprike
zbog toga što je donio neke pogrešne zaključke na prečac.«
Demon je pogledao u Generala. Flick je popunila svaku rupu,
ugasila je svaku moguću raspravu prije nego što je uopće započela.
»Dakle«, rekao je General, zaključnim tonom, »nadam se da vidiš
da sam posve uvjeren u to da nema razloga da se žrtvuješ. Budući da
nisi naštetio Felicitynu ugledu ni na koji način, nema potrebe da joj
išta nudiš, zar ne?«
Demon ga je i dalje gledao, ali nije ništa odgovorio. General se
nasmiješio.
»Sve je bilo vrlo nevino – i sada ćemo prestati o tome, ha?«
Povukao je snop papira natrag k sebi. »A sad mi reci. Malko sam
proučavao ove berberske konje. Jesi li čuo što o onom ždrebetu
Enderbyju?«

Kao da mu se želi iskupiti, General je pozvao Demona na ručak. Demon


je prihvatio poziv. Ponudio se da sam prenese Jacobsu da ostaje na
ručku, pa je izišao i pustio Generala da se vrati svojim papirima.
Zatvorio je vrata biblioteke i zastao u hodniku, u tišini. Pokušao
je još jednom povratiti osjećaj ravnoteže. Razumio je što se dogodilo;
racionalno, logički, znao je da je sve u redu. Nažalost, nije se osjećao
kao da je sve u redu. Bilo je kao da je lišen nečega.
Kao da je dugo priželjkivani predmet, predmet beskrajne
važnosti, najednom kliznuo iz njegovih prstiju. Točnije, bilo je kao da
mu ga je netko oduzeo, ščepao iz ruke, baš u trenutku kad je htio
zatvoriti šaku. Mršteći se, otišao je potražiti Jacobsa.
Pronašao ga je u smočnici; prenio mu je poruku pa se vratio u
predvorje. Ne čekajući previše, zaputio se pronaći Flick. Osjećao se
poput gladnog leoparda; vrebao je po svim prostorijama na donjem
katu. Bila je negdje blizu, bio je uvjeren u to; morala je biti, jer je
postojala šansa da Demon kaže Generalu nešto nepredviđeno, zbog
čega će General poslati po nju.
Pronašao ju je u stakleniku.
Podrezivala je stabljike cvijeća i stavljala ih u vazu. Pjevušeći,
nakrivila je glavu na jednu stranu, pa na drugu, i proučavala svojih
ruku djelo. Demon ju je promatrao punu minutu, upijajući njezinu
pojavu, njezinu haljinu od batista, njezinu kosu, fino počešljanu, koja
joj je poput zlatne krune uokvirivala lice.
Nakon što se nauživao gledajući, odmaknuo se s vrata i tihim joj
korakom prišao.

Flick je podrezala stabljiku različka i razmišljala kako da ga smjesti u


vazu. Podignula ga je i gledala, kad su najednom dugački prsti uzeli taj
cvijet iz njezine ruke.
Naglo je udahnula, ali i prije nego što joj se pogled susreo s
njegovim, znala je da je to on. Poznavala je njegov dodir – poznavala je
snagu koja je zračila iz njega. »Jesi li vidio Generala?« upitala je brzo,
očajnički pokušavajuči smiriti svoje srce.
»Hmm.« Napola zatvorenih očiju, Demon je lijeno proučavao
stabljiku, a zatim ju je ugurao u vazu. Promotrio je svoje stvaralaštvo
pa se, očito zadovoljan, okrenuo prema njoj. »Da, vidio sam ga.«
Njegov lijeni, nezainteresirani – sneni – izraz lica nije ju nimalo
zavarao; ispod tih umornih vjeđa, njegove su oči bile prodorne, njegov
je pogled bio odlučan. Podignula je bradu i dohvatila vrtne škare.
»Rekla sam ti da nema potrebe za dramatiziranjem.«
Njegove usnice razvukle su se u neznatan smiješak »Da, rekla si
mi.«
Flick je htjela frknuti nosom na taj njegov ton, ali se suzdržala.
Očekivala je njegovu zahvalnost, jer on nije stigao ni razmisliti o tome
što bi njegova ponuda zapravo značila. Pretpostavljala je da će se on
jednog dana oženiti, ali bila mu je tek trideset jedna godina i sigurno
se nije htio oženiti njome.
Ali Demon nije više ništa rekao. Samo se lijeno naslonio na zid i
nastavio gledati kako ona slaže cvijeće. Tišina je potrajala pa je Flick
pomislila da on misli kako premalo cijeni žrtvu koju je on bio spreman
podnijeti. »Nemoj misliti da nisam zahvalna«, rekla je. Nije skidala
pogled sa svojih cvjetova.
Njezina izjava je uspjela omekšati djelić njegove krutosti. Osjetila
je kako se najednom usredotočio. »Zahvalna?«
Flick je nastavila reckati stabljike i stavljati ih u vazu. »Na tvojoj
velikodušnoj ponudi da spasiš moj ugled. Razumijem da bi to za sobom
povuklo velike žrtve s tvoje strane – srećom, nije bilo potrebe za time.«
Njegov pogled počivao je na njezinu profilu. Demon se borio da
ostane gdje jest – i da je ne povuče u svoje naručje i počne je ljubiti
samo da je ušutka. »Žrtve? Zapravo, nisam razmišljao da te uzmem za
ženu radi toga.«
»Nisi?« iznenađeno je pogledala u njega, a zatim se kratko
nasmiješila i okrenula se cvijeću. »Rekla bih da ipak jesi, čim si
razmišljao o tome.«
Demon je u čudu zurio u nju. Nikad se u životu nije osjetio tako...
odbačenim, ignoriranim.
»Srećom, nije bilo razloga za brigu. Odmah sam ti rekla.«
Srećom za nju, nijedno od njih nije moglo saznati što bi on iduće
rekao, i učinio; na vratima se pojavio Jacobs s podatkom da ih ručak
čeka u blagovaonici. Flick je krenula prva. Demon nije ni očekivao da
će biti drukčije pa se nije ni trudio da je sustigne – sudeći po tome
kakvo je bilo njegovo trenutačno raspoloženje, vjerojatno je i bilo
najbolje da mu ostane izvan dosega.

Ručak nije prošao dobro.


Kako je objed prolazio, tako je Flick postajala sve razdraženija
gostovom prisutnošću. Gost nije pridonosio razgovoru ni na koji način,
osim što je odgovarao na pitanja koja bi mu postavio General.
Zamišljen i napet, samo ju je promatrao i proučavao, kao da je ona neko
čudno biće koje mu se nimalo ne sviđa, i puštao je da čavrlja i hini dobro
raspoloženje sve dok je konačno nije zaboljela glava od toga.
Kad je ručak konačno završio, a svi ustali sa svojih stolica, Flick
je već bila spremna prasnuti na njega – ako joj da priliku.
»Dobro, dečko moj, javi mi ako otkriješ kakvu manu kod tih
konja.« General se rukovao s Demonom, a zatim se sa smiješkom
obratio Flick: »Draga, otprati Demona do staje, hoćeš li? Dan je
prekrasan.« Pokazao je prema francuskim vratima koja su vodila na
verandu pa im je uputio još jedan dobroćudni smiješak. »Uživajte u
ovom divnom vremenu dok možete.«
Na drugoj strani stola, Flick je uhvatila Demonov ravnodušni
pogled. Pratiti ga do staje bilo je posljednje što je htjela učiniti –
strahovito joj je išao na živce zbog svog ponašanja. Kao da mu je nešto
uskraćeno, za Boga miloga. On se zbilja durio! A sve zbog toga što stvari
nisu išle onako kako je on zamislio – ona je preokrenula njegov veliki
plan pa nije dobio priliku odigrati svoju velikodušnu ulogu. Ulogu
herojske žrtve.
Duboko je udahnula, stisnula usnice i pogledala ga izazivački,
buntovnički. A on je samo podignuo jednu obrvu – još buntovnije, još
prkosnije. Zakoračivši unatrag, pokazao je rukom prema verandi. Flick
se osjećala kao da je Demon izaziva na dvoboj.
Ponosno je podignula glavu, zaobišla stol i zaputila se prema
vratima; ne čekajući ga, spustila se niz stepenice i požurila preko
travnjaka. Pravila je žustre, nervozne korake, i prešla je već polovicu
travnjaka kad je shvatila da Demon nije pored nje.
Naglo se zaustavila i okrenula se da vidi gdje je. Demon je bio
daleko iza nje; hodao je lijeno i opušteno, bez imalo žurbe. Zaškrgutala
je zubima i čekala, i čekala, da je on sustigne. Kad se konačno stvorio
pored nje, ona se ponovno okrenula, podignula nos u visine koje su
odgovarale njezinom bijesu pa je uskladila svoj korak s njegovim – sada
je hodala brzinom puža, točno ispred njega.
Međutim, kad je napravila dva koraka, toplo rumenilo preplavilo
joj je kožu na golom vratu. Taj neobični osjećaj kliznuo je niže, proširio
se preko njezinih ramena i spustio se na kralježnicu. Malko je zastao u
njezinoj utrobi, a zatim se prelio niže, pa još niže...
Duboko je udahnula i brzo zastala da popravi imaginarne nabore
na suknji. Čim ju je Demon ponovno sustigao, uspravila se i nastavila
hodati – ovaj put pored njega, a ne ispred – moleći se da njezino
rumenilo više nije vidljivo.
Zagrizla je jezik kako ne bi izgovorila čitav niz neprikladnih riječi,
a napeta tišina među njima se nastavila. Demon je smireno koračao
pored nje i namjerno joj nije davao povoda da prasne na njega.
Konjušari su ih spazili kako se približavaju pa su požurili po Demonove
konje.
Kad su se zaustavili u dvorištu staje, Flick više nije mogla šutjeti.
»Ne razumijem zašto nisi zahvalan«, prosiktala je, ali nije gledala u
njega već u konjušare koji su pripremali Demonove konje za polazak.
»Ne razumiješ? Možda u tome i jest problem.«
»Nema nikakvih problema.«
»Ne bih se složio.« Zastao je, pa je dodao: »Pored svega ostalog, ti
bijesniš.«
Flick se okrenula i ošinula ga pogledom. »Bijesnim na tebe.«
»Primijetio sam.«
»Ti si nemoguć!«
»Ja?«
Na trenutak je u njegovim plavim očima mogla vidjeti čuđenje –
doista je pomislila kako on to ne hini.
»Reci mi«, otpočeo je tiho, pogledavši u konjušare koji su stavljali
uzde na njegove konje, »misliš li se jednog dana udati za Dillona?«
»Za Dillona?« Flick je zurila u njega, nesvjesna činjenice da su joj
usta širom otvorena od šoka. »Udati se za Dillona? Pa ti si sišao s uma.
Misliš da bih se udala za tog... tog nitkova... tog nepromišljenog
dječarca. Čovjeka bez istinskog sadržaja... tog glupana! Tog...«
»U redu, zaboravi da sam išta pitao.«
»Za tvoju informaciju, nemam se namjeru udavati ni za koga,
osim ako to istinski ne budem željela. A nipošto se ne mislim udavati
za nekoga samo zbog besmislenih društvenih pravila.« Glas joj je bio
promukao od silnog napora da viče šapatom. Duboko je udahnula i
nastavila: »A što se tiče tvoje ponude – moglo bi se reći da bih se u tom
slučaju udala zbog miša!«
Demonovi konji su stigli, u pratnji žustrog konjušara. Demon mu
je kratko zahvalio i primio uzde. Uspeo se u kočiju, sjeo i pogledao u
Flick. Ona mu je uzvratila pogled i prkosno rekla: »Ne razumijem zašto
nisi zahvalan – kad dobro znaš da se zapravo ne želiš oženiti mnome.«
Demon ju je pogledao, kamena izraza lica, očiju poput tvrdih
plavih dijamanata. Dugo ju je tako gledao, a zatim je duboko udahnuo.
»Ti nemaš pojma«, promrmljao je, hladno i odrješito, »što ja želim.«
Pucnuo je uzdama i konji su krenuli. Izišao je iz dvorišta staje i
ubrzo ga više nije bilo na vidiku.
8. poglavlje

J
esi li možda za vožnju kočijom?«
Flick je naglo udahnula i okrenula se; velika vaza u njezinim
rukama se zaljuljala i zamalo joj kliznula iz ruke – Demon ju je
na vrijeme uhvatio, a njegovi su prsti dodirnuli njezine.
Flick je drhtala. Povukla je ruke, puštajući Demona da drži vazu.
Stajala je obasjana sunčevim zrakama koje su dopirale kroz prozor
galerije i zurila u njega. Nije znala što da kaže. Htjela je prasnuti na
njega što ju je tako zaskočio – ponovno. Htjela ga je strijeljati pogledom,
ili se barem namrštiti – još mu nije bila oprostila za njegovo jučerašnje
ponašanje.
Htjela ga je pitati što je mislio s onim svojim komentarom na
rastanku. »Vožnju?« Još joj se vrtjelo u glavi. Demon je slegnuo
ramenima, oči su mu bile lagano zakrivene vjeđama. »Da, vožnju. Proći
ćemo krug oko staza, vratit ćeš za pola sata.«
Flick je polako udahnula. Prošlo je dvadeset četiri sata otkad se
bio odvezao u svojoj kočiji – dvadeset četiri sata unutar kojih nije
mislila ni na što osim na njega. Okrenula se prema prozoru. Vani je bio
prekrasan proljetni dan. Najednom je osjetila rumenilo, na koje se već
bila naviknula, kako joj se širi vratom i leđima. »Puše topao povjetarac.
Neće ti trebati jaknica.«
To je bila dobra vijest, jer Flick nije imala nijedan džemper koji
ne bi izgledao užasno u kombinaciji s tom haljinom – bijeli muslin
prošaran zlatnim i ljubičastim tratinčicama. Kimnula je glavom,
osjećajući kako joj se vraća odlučnost. »Bilo bi lijepo malko se
provozati.«
»Gdje želiš da stavim ovo?« Okrenula se prema njemu – on je još
uvijek držao vazu.
»Stavi je na onaj stol u kutu, a ja ću otići po suncobran. Nađimo
se u predvorju.«
Nije pričekala da Demon kimne glavom, samo se zaputila u svoju
sobu. Koraci su joj bili brzi i energični i srce joj je preskakalo, premda
ga još nije pogledala u oči. Moraju riješiti ovaj smiješni problemčić u
svojem prijateljstvu, moraju prijeći tu prepreku koja je jučer iskrsnula
među njima. Stoga je vožnja bila dobar početak.

Dobar početak čega? Naime, Flick više nije bila sigurna ni u što kad je
Demon zaustavio svoje konje na prilazu kući. Mislila je kako će biti sve
po starom, kako će se njihovo bezbrižno prijateljstvo nastaviti –
očekivala je da će, čim ta početna, neizbježna nelagoda prođe, ponovno
ugledati onu razigranu svjetlost u njegovim plavim očima.
Međutim...
Nagnuvši svoj suncobran, proučavala je Demonovo lice dok je on
zaustavljao kočiju na prilazu. Sjene obližnjeg drveća malko su mu
zakrivale lice, ali nisu nimalo omekšavale patrijarhalne linije njegove
brade i nosa. Imao je četvrtastu bradu, dugačke obraze na kojima su se
isticale jagodice i široko čelo. To strogo i ozbiljno lice krasile su izrazito
senzualne, tanke usnice i vječito sneni izraz očiju.
Flick ga zapravo nikad nije ovako promatrala, ovako detaljno i
duboko. Mislila je da je on muškarac čije lice dobro poznaje. Ali sada
više nije bila toliko sigurna.
Ponovno je namjestila suncobran i gledala ispred sebe. Krenuli
su, ostavljajući iza sebe i drveće i travnjak i prilaz. Flick je pokušavala
shvatiti kamo je nestao njegov uobičajeni pogled, onaj koji je pun
zadirkivanja i smijeha, jer sada mu je pogled bio intenzivniji, izravniji,
unosio je nemir u njezino biće. Uz to, pokušavala je shvatiti kamo je
vodi.
Demon je najednom okrenuo konje i kočiju i vratio se pred kuću.
Svezao je uzde i sišao s kočije, skrivajući svoj zadovoljni smiješak. Bio
je svjestan zbunjenog pogleda koji mu je upućivala Flick.
Odšetao je do druge strane kočije i pomogao joj da siđe; pustivši
joj ruku, otpratio ju je uz stepenice, a zatim ju je pogledao, blago i
ležerno. »Budi tako ljubazna i kaži Generalu da provjeravam konje koje
je jučer spomenuo. Posjetit ću ga sutra.«
Flick ga je pogledala u oči i kimnula glavom. »Hoću, naravno.«
Demon se blago osmjehnuo. »Nadam se da si uživala u našoj
vožnji.«
»Oh, da. Bila je vrlo ugodna. Hvala ti.«
Njegov osmijeh se produbio. »Ne trebaš zahvaljivati, dovoljno mi
je znati da si uživala.« Posegnuo je rukom iznad nje i pozvonio na vrata.
Još ju je jedan trenutak gledao u oči, a zatim se pristojno naklonio.
»Sada te ostavljam. Doviđenja.«
Okrenuo se i krenuo niz stepenice. Iza sebe je čuo njezin glas koji
ga zbunjeno pozdravlja. Vrata kuće otvorila su se upravo u trenutku
kad je on sjeo u kočiju i primio uzde; kad su njegovi konji krenuli, još
ju je jednom kratko pogledao: ona je stajala na stepenicama, s
otvorenim suncobranom, i gledala za njim.
Usnice su mu se razvukle u zadovoljan smiješak. Nije bilo teško
zamisliti izraz na njezinom licu – to zbunjeno mrštenje u njezinim
plavim očima. Smiješeći se još šire, pucnuo je uzdama i zaputio se na
Vrištinu.

Vratio se u Hillgate End idućeg jutra u jedanaest, pod izlikom da želi


vidjeti Generala.
Jacobs mu je otvorio vrata. Demon je ušao u predvorje i shvatio
da je u tijeku nekakvo propovijedanje. Naravno, bila je to vikarova
žena, gospođa Pemberton, energična i velikodušna dama. Njezina
publika bili su gospođa Fogarty i Jacobs. Demon je primijetio da je
Jacobs ostavio vrata otvorena pa je zaključio da je gospođa Pemberton
na odlasku.
Pokazalo se da je njegov dolazak izazvao pomutnju jer se gospođa
Pemberton malko pogubila. Međutim, tada ga je prepoznala.
»Gospodine Cynster! Savršeno!« Demon se lagano trznuo.
Gospođa Pemberton mu je brzo prišla. »Upravo sam pitala za
Generala. Rekli su mi da je izričito tražio da ga se ne ometa.«
Dobacivši oštar pogled gospođi Fogarty, gospođa Pemberton je
stavila ruku na Demonovu podlakticu. »Imam vrlo važnu poruku za
njega – bilo bi vrlo lijepo od vas da mu to prenesete kad ga idući put
budete vidjeli.«
Gospođa Pemberton nije bila glupa, dobro je znala kako će dobiti
ono što želi. Pružila je ruku Demonu.
»Bit će mi zadovoljstvo, gospođo.« Naravno, Demon je nije mogao
odbiti.
»Izvrsno. Dakle, želim mu reći ovo...« Pogledala je u gospođu
Fogarty. »Hvala vam, neću vas više gnjaviti, gospođo Fogarty.«
Fogartyjeva je uputila Demonu znakovit pogled, a zatim se
naklonila i otišla.
Nakon toga, gospođa Pemberton je oštro pogledala u Jacobsa.
»Gospodin Cynster će me otpratiti do vrata. Molim vas, prenesite moje
pozdrave gospođici Parteger kad se vrati.« Jacobs se samo naklonio pa
se i on povukao.
Gospođa Pemberton je uzdahnula i pogledala u Demona. »Znam
da oni pokušavaju zaštititi Generala, ali zbilja! On se ne može
neprestano zavlačiti u svoju biblioteku – tã on je skrbnik mlade dame!«
Demon joj je elegantno pokazao na pojastučeno sjedalo na prozoru
u stražnjem dijelu predvorja. Gospođa Pemberton je pristala sjesti.
Položila je ruke na svoju čipkastu torbicu, a zatim je pogledala u
Demona koji je sjeo pokraj nje.
»Svrha mog današnjeg posjeta jest osvijestiti Generala o njegovim
dužnostima vezano za gospođicu Parteger. Dosad je sve bilo u redu, ali
ona je sada dospjela u dob kada on mora preuzeti malo aktivniju
ulogu.«
Demon je podignuo obrve i kimnuo glavom, hrabreći je time da
nastavi govoriti.
Gospođa Pemberton je zabrinuto napućila usnice. »Toj djevojci je
sigurno devetnaest, a gotovo da ne izlazi iz kuće, barem ne u onom
društvenom smislu. Mi – dame iz ovog okruga – činimo sve što možemo
i neprestano šaljemo pozivnice u Hillgate End, ali General se uopće ne
želi potruditi.« Isturila je bradu, a s njome i podbradak. »I bojim se da
to neće biti dobro. Bit će prava šteta da tako lijepa djevojka propadne i
pretvori se u usidjelicu samo zato što General ne želi izići iz te svoje
biblioteke i obaviti svoju dužnost skrbnika.«
»Hmm«, odvratio je Demon, pazeći da mu izraz lica ništa ne odaje.
»Danas sam posebno htjela razgovarati s njim zato što priređujem
ples u vikarijatu – to će biti ples samo za mlade ljude iz okolice, a bit
će održan za tri dana. Mi – druge dame i ja – smatramo da je apsolutno
nužno da se General malko potrudi oko društvenog života gospođice
Parteger. Kako će inače ta jadna djevojka pronaći muža?«
Raširila je ruke i očajnički pogledala u Demona, ali, srećom, nije
očekivala odgovor.
»Taj ples u vikarijatu bit će idealan način da se situacija pokrene
– neće biti previše ljudi pa se jadna djevojka neće uplašiti. Hoćete li
prenijeti moju poruku Generalu? I možda biste mogli dodati da bi zbilja
trebao obratiti više pažnje na budućnost gospođice Parteger?«
Demon ju je obazrivo pogledao i odlučno kimnuo glavom. »Vidjet
ću što mogu učiniti.«
»Izvrsno!« Gospođa Pemberton se ozareno smiješila dok ju je
Demon pratio do vrata. »Odoh sada. Ako je vidite, spomenite gospođici
Parteger da sam navratila.« Demon se lagano naklonio, uzevši u obzir
ovo posljednje što je gospođa Pemberton rekla.
Odlučio je da će reći gospođici Parteger da je gospoda Pemberton
bila ovdje, ali ne odmah. Najprije se zaputio u knjižnicu.

Pola sata poslije pronašao je Flick u stražnjem salonu. Bila je udobno


smještena na sofi, među mnoštvom jastučića, a noge je podvukla pod
suknju. Na stoliću ispred nje stajala je zdjelica s očišćenim lješnjacima.
Čitala je knjigu, i bila je posve zaokupljena njezinim sadržajem. Demon
ju je gledao kako poseže rukom prema zdjelici i, ne odižući pogled s
knjige, uzima lješnjak; ne propuštajući ni slova, ubacila je lješnjak u
usta i nastavila čitati.
Dok su mu riječi gospođe Pemberton odzvanjale u glavi, Demon
je proučio plavu haljinu koja je trenutačno skrivala draži gospođice
Parteger. Njezina garderoba nije bila raskošna i skupa, ali u
Demonovim očima te jednostavne haljine bile su savršene. Upravo je
ta njihova jednostavnost naglašavala i podcrtavala ljepotu tijela koje
ih je nosilo.
A to tijelo, pomislio je, bilo je baš po njegovu ukusu.
To tijelo, ta ljepota, i te njezine jednostavne haljine... Lagano se
odgurnuvši od okvira vrata, zakoračio je u sobu.
Flick se prenula i pogledala ga. »Oh! Zdravo.« Htjela se
nasmiješiti, onim svojim nevinim osmijehom dobrodošlice, ali kad je
Demon stao ispred nje, bilo je kao da je došla k svijesti i njezin ton se
naglo promijenio. Nasmiješila se, ali njezine su oči bile na oprezu,
njezin smiješak je bio suzdržaniji.
Demon je uzvratio smiješak, zadovoljan što ga je ona konačno
počela gledati drukčije. »Završio sam svoj razgovor o konjima s
Generalom. Pozvao me na ručak i ja sam prihvatio. Vani je lijepo pa
sam se pitao bi li mi se možda pridružila u šetnji dok se ne oglasi zvono
za ručak?«
Stajao je ondje, pred njom, glavom i bradom, i Flick je shvatila da
nema izbora. Jedan dio nje gorko je primijetio tu činjenicu, ali drugi
dio se veselio, jedva je čekao da istraži taj njihov novi odnos. Bio je to
odnos koji je donosio veliko uzbuđenje i koji joj je istodobno ulijevao
nesigurnost. Nije ga razumjela – još nije otkrila što on želi. Ali htjela
je saznati što prije. »Da, svakako, prošetajmo.«
Pružila mu je ruku i ustala sa sofe. Nekoliko minuta poslije, već
su šetali travnjakom, jedno pored drugoga. »Ima li novosti s
Bletchleyem?«
Demon je odmahnuo glavom. »I dalje pokušava pristupiti
džokejima.«
»Ništa drugo?«
Demon je ponovno odmahnuo glavom. »Čini se da ga zanima
utrka Craven, ali to je još tjednima daleko. Pretpostavljam da su
gangsteri dali Bletchleyu vremena da sve pripremi i moguće je da se
oni još neće pojavljivati ovdje.«
»Misliš da neće dolaziti prije Cravena?«
»Da. Doduše, ne vjerujem da će čekati baš sâm početak utrka.
Ipak treba malo vremena da se svi igrači poslože.«
»Hm.« Razmišljajući o tome, i o činjenici da će Dillon vjerojatno
morati ostati u onoj kolibici još nekoliko tjedana, Flick se namršteno
zagledala u daljinu.
»Jesi li ikad bila Londonu?«
»Londonu?« Flick se zamislila. »Da, boravila sam kod tete nakon
što su mi roditelji umrli, ali mislim da sam bila ondje tek nekoliko
tjedana.«
»Moram priznati da me čudi što nikad nisi pokleknula pred
porivom da zabljesneš u našem glavnom gradu.«
Flick se okrenula prema njemu i pogledala ga; na njezino
iznenađenje, on je nije zadirkivao – pogled mu je bio ozbiljan, izraz lica
otvoren – otvoreniji nego ikad. »Pa...« Slegnula je ramenima. »Zapravo
nikad nisam razmišljala o Londonu. Tako je dalek i nepoznat.
Uostalom, ne znam što misliš pod ‘zabljesnuti’.«
Demon se nasmiješio. »Biti primijećen u društvu na temelju
izgleda ili poduhvata.«
»Ili osvajanja?«
Smiješak mu je postao još širi. »Da, i to.«
»Ah, razumijem. To objašnjava moju nezainteresiranost. Ne
zanimaju me takve stvari.«
Demon nije mogao zatomiti osmijeh zadovoljstva. »Mlada dama
koju ne zanimaju haljine i osvajanja – draga moja, slomit ćeš srce onim
gospođama koje djevojkama poput tebe traže muževe.«
Flickin izraz lica dok je slijegala ramenima govorio je da nju ni
najmanje nije briga za to.
»Međutim«, Demon je nastavio, »čudi me da ne voliš plesanje.
Većina dama koje uživaju u jahanju obično uživaju i u vrtnji na
plesnom podiju.«
Flick je zakolutala očima. »Rijetko plešem. Znaš, ovdje baš i nema
balova.«
»Ali postoje plesne večeri. Sjećam se kako me moja prateta
nagovarala da odlazim na takve zabave.«
»Da, dobro, povremeno bude takvih zabava i balova. Dobijemo i
pozivnice. Ali General je uvijek tako zaposlen.«
»Pogleda li on uopće te pozivnice?«
Flick je pogledala u Demona, ali u njegovim izrazito plavim očima
nije mogla pročitati ništa. Ipak... »Obično ja otvaram svu njegovu
poštu. Nema smisla da ga maltretiram s takvim stvarima. On nikad
nije odlazio na takva okupljanja.«
»Hm.« Demon joj je pogledao lice – u ono što je mogao vidjeti ispod
njezine zlatne aureole. Bez ikakvog upozorenja, posegnuo je za
njezinom rukom; zakoračivši naprijed, primio ju je u svoju. Nije se
iznenadio što je ona, premda zatečena, toplo prihvatila tu njegovu
gestu.
Polako se zaustavila, njezina haljina je zašuškala, a on joj je
pogledao u krupne plave oči. »Zbilja mislim«, rekao je tiho, spuštajući
njezinu ruku, »da bi uživala u plesu.«
Flick se zapitala što pod time misli, što se tu krije. Prije nego što
je stigla išta reći, oglasio se gong za ručak, odjekujući preko travnjaka.
Demon joj je ponudio ruku. »Hoćemo li se pridružiti Generalu?«
Ubrzo su svi sjedili za stolom u blagovaonici; General joj je sjedio
s desne strane, a Demon točno nasuprot, kao i obično. Flick je bila
opuštenija; proteklih dana je bila napeta svaki put kad je Demon bio u
blizini, ali sada je ta napetost popustila. Govorila je sa svojom
uobičajenom živahnošću i osjećala se malko sigurnijom, kao da ima sve
pod kontrolom.
Sve dok General nije odložio vilicu i ozbiljna izraza lica pogledao
u nju. »Jutros je navratila gospođa Pemberton.«
»A da?« Flick je znala da je gospođa Pemberton bila ondje – zato
se i sakrila u stražnji salon. Ali iznenadila se što General zna za to;
ona, Foggy i Jacobs već su odavno sklopili dogovor da neće maltretirati
Generala s posjetima lokalnih gospođa.
Pogledom je pretražila sobu, ali Jacobs se već bio povukao. Je li
gospođa Pemberton silom probila sve njihove obrane?
»Hm«, General je nastavio. »Čini se da priređuje ples za lokalnu
mladež. Mi stariji smijemo doći i promatrati.« Pogledao je u uplašenu
Flick. »Mislim da bismo trebali doći, što kažeš?«
Flick nije tako mislila. Ona je u svojoj glavi vidjela niz
komplikacija. Uključujući i to da bi General tako mogao saznati za niz
takvih poziva koje mu ona nije prenijela. Pogledala je u Demona, i u
tom trenutku se sjetila što da kaže. »Zaista nemam što odjenuti.«
General se nasmijao. »I mislio sam da ćeš to reći, zato sam
razgovarao s gospođom Fogarty. Rekla mi je gdje možemo naći najbolju
krojačicu u gradu. Ona će poći s tobom pronaći haljinu.«
»Oh.« Flick nije znala što da kaže. General joj je uputio osmijeh,
a u očima mu se vidjelo kako se nada potvrdnom odgovoru. »Uh...
hvala.«
General ju je zadovoljno potapšao po ruci. »Zaista se veselim tom
plesu. Nisam izašao godinama. Uživao sam u takvim okupljanjima dok
je Margery bila živa. Sada sam prestar za ples, ali radujem se što ću
moći biti ondje i gledati tebe kako plešeš.«
Flick je zurila u njega; preplavila ju je krivnja što ga je godinama
lišavala takvih trenutaka, ali nije mogla vjerovati da bi on u tome
uživao. Nije bio osoba koja se voli družiti. Uz to, jasno im je dao do
znanja što misli o lokalnim gospođama i njihovim zabavama. I zato
sada nije razumjela što ga je spopalo. »Ali...« Pokušavala se uhvatiti za
posljednju slamčicu. »Ne poznajem nijednog gospodina ondje.«
»Oh, ne moraš se brinuti zbog toga. Demon se ponudio da nas
prati. On će plesati s tobom, naučit će te poneki korak. To je upravo
ono što ti treba.«
Flick se nije složila s time. Pogledala je u Demona. On joj je
uzvratio pogled, a u očima mu je vidjela smiješak koji je govorio više od
riječi. Tada je shvatila da je on bio taj koji je utuvio sve ovo u
Generalovu glavu.
Flick je bila bijesna. Demon joj očito nije dao izlaz – koliko god se
ona trudila izvući iz ovoga, General je bio čvrst u svojoj namjeri da je
odvede na ples. Ispod te smirene vanjštine, on se zapravo brinuo zbog
njezinog manjka društvenog iskustva. Flick se stoga zatekla kako sa
smiješkom pristaje na ovaj aranžman, premda je u sebi kipjela od
bijesa.
A njezin mučitelj, naravno, strateški se povukao čim je osigurao
svoj cilj: Flick će morati učiti plesati, s njim. Pod izlikom da mora ranije
doći na Vrištinu, Demon je otišao i ostavio njih dvoje za stolom.
Sva njezina ljutnja nestala je čim je Demon otišao. Ležerno je
čavrljala s Generalom, ali je zato u glavi napravila važnu zabilješku:
reći će svome zaštitniku što misli o njegovim manipulacijama, a osobito
o njegovu potpirivanju Generalove zabrinutosti, prvom prilikom kad
bude s njim nasamo.

Prilika da bude s Demonom nasamo nije se dogodila sve do večeri kad


je održan ples u vikarijatu. Flick je stajala uzdignute glave i nježno
sklopljenih ruku, a General je sjedio u stolici pokraj nje. S njezine
druge strane stajao je Demon, visok, vitak i bezobrazno elegantan.
Pogledi koji su bili upereni u njih malko su je uznemiravali, ali
nisu je previše iznenadili. Naime, i samu je sebe očaravala svojim
izgledom. Nije učinila mnogo – samo je odjenula novu haljinu i stavila
ogrlicu i naušnice od akvamarina koje joj je poklonio General za prošli
rođendan, i vizija koju je ugledala u zrcalu posve ju je ostavila bez
teksta.
Bez pogovora zaputila se s Foggy, koja je najednom postala velika
zagovornica plesa, u grad u krojački salon. Krojačica, po imenu
Clotilde, bila je iznenađujuće spremna staviti na stranu sav drugi rad
kako bi izradila prikladnu haljinu za Flick. Na Clotildeino inzistiranje,
pod »prikladnim« se podrazumijevala svila svijetloplave boje koja je
savršeno pristajala uz boju Flickinih očiju. Flick je pomislila na cijenu
pa je pokušala odbiti, predlažući finu pamučnu tkaninu, ali Clotilde
nije htjela ni čuti. Dala im je cijenu koju je bilo nemoguće odbiti i Flick
je pristala na svilu – i ponovno se iznenadila.
Haljina je doslovce šaputala oko nje, klizila je njezinim tijelom
sasvim drukčije od finog pamuka na koji je ona bila navikla.
Obavijala ju je, nježno padala, lepršala; bila je hladna, a
istodobno topla. A što se tiče njezinog izgleda u njoj – Flick zamalo nije
prepoznala tu vitku zlatokosu ljepoticu krupnih plavih očiju koja ju je
promatrala u odrazu zrcala.
Boja haljine isticala joj je oči i one su sada izgledale još veće, još
otvorenije, a njezina tekstura naglašavala je obline na koje Flick inače
nije obraćala pažnju.
Demon je pak itekako obraćao pažnju – na nju, na njezine obline,
na njezine oči. Kad se spustila stubama u predvorje, on ju je već čekao.
Najprije ju je samo gledao, previše prodorno za njezin ukus, a zatim se
nasmiješio. Prišao joj je, pružio joj je ruku pa ju je zavrtio kako bi je
pogledao sa svih strana.
Kad je stala, zarobio joj je pogled, podignuo njezinu ruku i
usnicama dodirnuo vrhove njezinih prstiju. »Vrlo lijepo«, rekao je,
tihim, dubokim glasom, a njegove plave oči su zasjale. Flick se osjećala
kao desert u koji će on upravo zagristi. Srećom, u tom trenutku pojavio
se General i Flick je požurila k njemu.
Njihova vožnja u Lidgate bila je ispunjena uobičajenim
razgovorima o konjima, ali čim su stigli u vikarijat, tema je prešutnim
dogovorom ostavljena za druge prilike. Gospođa Pemberton ih je
dočekala vedro raspoložena, a posebno se obradovala kad je ugledala
Demona.
Flick je krajičkom oka pogledala u njega; on je opušteno
promatrao sobu koja se polako punila gostima. General je inzistirao na
tome da budu točni pa su stigli među prvima. Međutim, ostali gosti
samo su dolazili; otkako su zauzeli svoju poziciju, Flick, Demon i
General uopće više nisu imali prilike čavrljati jer su bili zauzeti
pozdravljanjem gostiju.
Gosti su kimali glavama i zurili u njih. Polovica je zurila u Fick,
a ostatak je zurio u Demona.
Što uopće nije bilo čudno. Bio je odjeven u crno, u boju koja je
činila njegovu svijetlu kosu još sjajnijom, a plave oči još plavijim.
Ozbiljan kroj kaputića, satenski prsluk i hlače naglašavali su njegovu
visinu, široka ramena i dugačke, snažne noge. Demon je uvijek izgledao
elegantno, ali na onaj lijeni, nemarni način. Večeras je, međutim, bio
pravi londonski zavodnik, predator koji je privremeno napustio
gradske dvorane za balove kako bi vrebao plesnim podijem seoskog
vikarijata.
Flick se nasmiješila u sebi na tu pomisao.
Kao da je osjetio da ga promatra. Demon ju je pogledao. Podignuo
je obrvu. Flick je htjela nešto reći, ali General je bio previše blizu pa
nije mogla prekoriti Demona što ju je uvalio u sve ovo – što ju je doveo
u ovu sobu, u ovu haljinu, u ovu situaciju. Uputila mu je oštar pogled
pa je prkosno podignula bradu i zagledala se na drugu stranu.
U tom trenutku pred njima se stvorila gospođa Pemberton.
»Dopustite mi da vam predstavim gospođu March i njezinu obitelj iz
Grangea.«
Gospođa March je kimnula glavom na Flickin naklon, pristojno
se nasmiješila Demonu, koji se također naklonio, a zatim se okrenula
Generalu i počela čavrljati s njim.
»A ovo je gospođica March, koju svi poznajemo kao Kitty.« Mlađa
djevojka u bijeloj haljini izrazito se zarumenjela i naklonila se.
»I njezina prijateljica, gospođica Avril Collins.«
Druga mlada dama, brineta u žutom muslinu, naklonila se mnogo
samouvjerenije.
»I Henry, koji večeras prati svoju sestru i gospođicu Collins.«
Henry je očito bio March; bio je svijetao poput sestre. I on se
izrazito zarumenio, dok je izvodio najukočeniji naklon koji je Flick ikad
vidjela. »V-v-veliko mi je zadovoljstvo, g-gospođice Parteger.«
Gospođa Pemberton se okrenula da pođe dalje; sekundu poslije, s
gospođom March je povela Generala prema mjestu gdje su se stariji
gosti i gošće okupljali u čavrljanju i tračanju.
»Recite mi, dugo živite u ovom kraju?«
Flick se okrenula i ugledala Henryja Marcha kako je promatra.
I njegova sestra, koja je upravo prestala proučavati njezinu
svilenu plavu haljinu, gledala ju je sa zanimanjem i čekala odgovor.
Avril Collins, međutim, bila je posve zaokupljena gledanjem u Demona.
»Da, veći dio svog života«, odgovorila je Flick, gledajući u lice
Avril Collins. »Živim u Generalovoj kući u Hillgate Endu, južno od
trkališta.«
Avriline napućene usnice – s kojih se već izbrisao ruž – razvukle
su se u sitan smiješak. »A ja znam«, rekla je uz hihot, stavljajući prst
na Demonov kaputić, »da vi živite u Londonu, gospodine Cynster.«
Flick je pogledala u Demona. On se smiješio, ali taj osmijeh nije bio
onakav na kakav je ona bila naviknuta, nego je bio hladan, pristojan i
distanciran.
»Zapravo, živim u Londonu tek dio godine. Ostatak vremena
živim u blizini Hillgate Enda.«
»General pomno prati trkaće konje, zar ne?« Henry March se
ponovno obratio Flick. »To mora biti uzbudljivo. Pomažete li mu kad u
tome?«
Flick se nasmiješila. »Da, zanimljivo je, ali ne pomažem mu baš.
Naravno, tema svih razgovora u kući su konji.«
Henryjev oduševljeni izraz lica govorio je kako je takva kuća za
njega raj na zemlji.
»Ah, konji!« Avril je namreškala nos i uputila pogled Demonu.
»Ne mislite li da su to najdosadnija bića?«
»Ne, ne mislim.« Demon joj je uzvratio pogled. »Ja ih uzgajam.«
Flick je gotovo osjetila sažaljenje prema Avril Collins – Demon je
namjerno pustio da se neugodna tišina nastavi još nekoliko trenutaka,
a potom se okrenuo prema Henryju Marchu. »Posjedujem farmu konja
zapadno od ceste za Lidgate. Navratite koji put ako vas zanima. Ako
me nema, upravitelj mog imanja će vas provesti uokolo. Samo
spomenite moje ime.«
»H-hvala«, promucao je Henry. »J-jako bih to volio.«
Gospođa Pemberton se vratila s još jednom grupicom mladih
ljudi. Nova upoznavanja pružila su Kitty priliku da odvede svoju
zarumenjelu prijateljicu odande. Kitty je povukla i brata za rukav, ali
on se samo namrštio i ponovno je usmjerio svoju pažnju na Flick.
U tom njegovom divljenju pridružila su mu se još dvojica mladića,
dva mlada gospodina s obližnjih imanja. Flick se trudila održavati
razgovor što hladnijim i racionalnijim, ali momci su bili prilično
budalasti.
To, međutim, nije bilo ništa u usporedbi s ispraznošću njihovih
sestara. Flick nije bila sigurna tko je od prisutnih više zamara. »Ne, ne
pratim svaku utrku. Klub džokeja šalje Generalu sve rezultate.«
»Dajete li vi imena svakom novom ždrebetu?« Jedna od pridošlih
mladih dama zurila je u Demona širom otvorenih očiju.
»Da, valjda«, odvratio je Demon malčice umorno.
»Oh! To mora biti krasno.« Mlada dama oduševljeno je prislonila
ruke na prsa. »Smišljanje slatkih imena za sva ta divna ždrebenca, koja
teturaju uokolo na svojim mladim, drhtavim nogama.«
Flick se ponovno obratila svojoj grupici. »Dolazi li tko od vas u
Newmarket gledati skorašnje utrke?« Izrazito se trudila pronaći teme
u kojima će oni moći barem malčice pridonijeti. Većina tih tema ticala
se utrka, konja i kočija. Nakon nekoliko minuta u razgovor se uključio
i Demon i ubrzo je spojio svoju i Flickinu grupicu ljudi. Dame su u tom
razgovoru ostale malko zapostavljene i nezadovoljne, ali nisu se
udaljavale.
To je bilo nezgodno, jer se vratila gospođa Pemberton, dovodeći
još obožavatelja, i za Flick i za Demona. I sada je Flick stajala okružena
petoricom mladića, dok je Demon također imao pune ruke posla,
figurativno rečeno, sa šest mladih dama. I jednom koja nije bila tako
mlada i tako nevina.
»Divno je iznenađenje, gospodine Cynster, pronaći gospodina
vaše reputacije na ovakvom okupljanju. U slučaju da ste propustili čuti
moje ime, ja sam gospođica Henshaw.« Grlati glas ove gospođice
natjerao je Flick da se okrene.
»Vi jašete onu lijepu malu kobilu, zar ne? Onu s bijelim
gležnjevima.« Flick se prenula i ponovno se okrenula prema jednom od
novopridošlih mladića. »Da. To je Jessamy.«
»Preskačete li prepone?«
»Ne, ne baš.«
»Trebali biste. Viđao sam životinje takve građe kako preskaču
svakojake zamke. Ona bi bila izvrsna, pazite što vam kažem.«
Flick je odmahnula glavom. »Jessamy nije...«
»Usudio bih se reći da vi ne znate, jer ste žensko, ali vjerujte mi
na riječ – ona ima dobre noge i veliku snagu.« Ovaj bahati mladić, sin
lokalnog vlastelina, smiješio joj se od uha do uha. Bio je pravi primjer
muškarca koji misli da je najpametniji na svijetu. »Ako želite, mogu
vam pronaći džokeja i trenera.«
»Da, ali«, uključio se drugi mladić, »ona živi s Generalom, a
General vodi knjige o konjima.«
»Pa?« Bahati mladić je podignuo obrvu. »Kakve veze s ovime
imaju prašnjave stare knjige? Mi govorimo o pravom konju.«
Iz Demonova smjera začuo se grlati smijeh. Flick je zaškrgutala
zubima. »Za vašu informaciju«, njezin ton zaustavio je svaku daljnju
raspravu, a bahati mladić je samo treptao, »Jessamy je investicija.
Njezino porijeklo jedno je od najplemenitijih u cijeloj zemlji. Možete biti
sigurni u to da neću riskirati da se ozlijedi u preskakanju nekakvih
prepona.«
»Oh«, bilo je sve što je bahati mladić uspio procijediti.
Flick se okrenula prema grlatoj gospođici Henshaw – i ugledala
crnokosu ljepoticu kako se smiješka i smije, opasno se naginjući prema
Demonu. Bila je mnogo viša nego Flick pa je tako i njezino lice bilo
mnogo bliže Demonovu, kao i njezine usnice.
»A sada, dragi moji!« Sve su se glave u sobi okrenule, svi su
pogledali prema mjestu gdje je stajala gospođa Pemberton. »A sada«,
ponovila je pljesnuvši rukama, »vrijeme je da pronađete partnera za
svoj prvi ples.«
Nastupio je trenutak tišine, a zatim su se svi mladići uskomešali.
Zrak je iste sekunde bio ispunjen pozivima i prihvaćanjima, a Flick se
zatekla ispred tri vrlo gorljiva mlada gospodina – onog bahatog mladića
su izgurali sa strane.
»Draga gospođice Parteger, ako biste htjeli...«
»Mlada damo, volio bih...«
»Ako biste me počastili ovim plesom...«
Flick je samo zbunjeno gledala u njihova lica – svi su izgledali
tako mlado. Nije trebala pogledati u Demonovu smjeru, već je znala da
zavodljiva gospođica Henshaw trepće svojim dugačkim trepavicama
pred njim. Nije trebala pogledati u njegovom smjeru, ali htjela je to.
Htjela je...
»Zapravo«, dubok mazni glas zapjevušio joj je pored uha, »prvi
ples gospođice Parteger pripada meni.«
Demonova ruka obavila je njezinu; Flick je podignula pogled i
vidjela kako se nadmoćno nasmiješio njezinim mladim obožavateljima.
Nije bilo ni najmanje šanse da se oni usprotive.
Flick je osjetila beskrajno olakšanje, iako nije točno znala zašto.
Srećom, nije trebala razmišljati o tome. Demon ju je pogledao i
podignuo jednu obrvu. Ona se graciozno naklonila, a on je stavio
njezinu ruku na svoju podlakticu i poveo je na plesni podij. Svi
okupljeni kao da su nestali u tom trenutku.
Prvi ples bio je kotiljon. Dok ju je Demon vodio na podij, Flick je
šapnula: »Znam ovaj ples u teoriji, ali nikad ga nisam plesala.« Demon
joj se nasmiješio. »Samo oponašaj ono što rade druge dame. Ako odlutaš
u pogrešnom smjeru, ja ću te povući.«
Flick je tješilo to njegovo obećanje, iako to nije pokazala.
Zauzeli su svoja mjesta i glazba je zasvirala; unatoč svojoj
zabrinutosti, Flick je brzo uhvatila ritam. Nakloni, njihanja i okreti
uglavnom su se ponavljali pa nije bilo teško držati korak s ostalima. A
Demonov dodir pružao joj je samopouzdanje – svaki put kad su se
njegovi prsti spojili s njezinim, on bi je primio čvršće, čak i onda kad
nije gubila ravnotežu.
Kako je ples odmicao, Flick se osjećala sve sigurnijom – bila je
dovoljno sigurna da se prestane mrštiti. Sada bi se nasmiješila svaki
put kad bi im se pogledi susreli. Kad bi ju zavrtio, ona bi ga pogledala
preko ramena i nasmijala se, a zatim bi elegantno pognula glavu kad
bi se on naklonio.
Demon se pitao je li ona svjesna koliko joj sjaje oči, je li svjesna
koliko je nesputana i veličanstvena, koliko je slobodna u svojim
pokretima. Toliko se razlikovala od ostalih djevojaka ondje, koje su sve
dobro pazile na svoje riječi, svoje izraze lica. A ona je bila tako spontana
i tako je otvoreno pokazivala svoje oduševljenje. Gradske dame rijetko
su to činile. Pokazivanje uzbuđenja, makar ono bilo iskreno, nije bio
način na koji se pripadnica društvene elite ponaša.
Bio je to Flickin način – njezin široki osmijeh i vesele oči natjerale
su i njega da se smiješi, jednako iskreno. »A sada«, rekao je, a morao je
duboko udahnuti kad joj se primaknuo bliže i pogledao joj u oči,
»moramo se vratiti svojoj dužnosti.«
Flick se nasmijala. »A koja je to dužnost?«
Dužnost o kojoj je Demon govorio odnosila se na ples s ostalim
mladim ljudima koji su se upravo radi toga okupili u vikarijatu. Nisu
se stigli ni vratiti na svoje mjesto kad je Flick osjetila nečiju ruku na
svojoj i dobila poziv za drugi ples.
Njezina druga ruka i dalje je počivala na Demonovoj. Pogledala
je u njega, a on joj se nasmiješio, hrabreći je. Nježno joj je stisnuo prste
pa je pustio njezinu ruku.
Dok se okretala prostorijom, Flick je bacila pogled prema
Demonu. Vidjela je da se i on okreće, s vikarovom kćeri. Nakon toga se
okrenula svome partneru, Henryju Marchu i toplo se nasmiješila.
Nakon svakog plesa uslijedio bi drugi, ali bilo je dovoljno vremena
između da plesači stignu i porazgovarati – i da stignu upoznati svoje
partnere. U tome je, na koncu, i bio smisao cijele večeri. Stariji članovi
društva sjedili su u stražnjem dijelu prostorije, smješkajući se i
kimajući glavama, razdragano gledajući mlade kako se druže.
Gospođa Pemberton zadovoljno je sjela pored Generala. Njezina
dužnost domaćice ovog plesa bila je obavljena. Srećom, General je bio
zadubljen u razgovor s vikarom, a gospođa Pemberton ih nije
prekidala. Flick je osjetila kako se Demon promeškoljio pored nje.
Podignula je pogled i vidjela da je on promatra. Uzvratila mu je pogled,
pa je ponosno podignula glavu i trudila se ignorirati trnce koju su prošli
njezinim tijelom kad je njegova ruka slučajno dodirnula njezinu.
Plesovi koji su uslijedili pokazali su se kao pravi test za nju. Bilo
joj je sve teže usredotočiti se na korake. Što se tiče njezinih očiju, one
su rijetko počivale na partneru s kojim bi plesala. Dok se vrtjela,
neprestano je bacala poglede na gomilu, na tu masu ljudi koja se
neprekidno kreće. Gledala je, tražila...
Pronašla je Demona – plesao je s Kitty March. Odahnula je s
olakšanjem. Idući ples, međutim, plesao je s gospođicom Henshaw.
U tom trenutku sudarila se s jednom damom i zamalo završila na
stražnjici. »Mislim da bi bilo bolje«, rekla je drhtavim glasom, a nije
morala glumiti, zaista je drhtala, »da malko sjednem.« Njezin partner,
gospodin Drysdale, bio je itekako spreman pomoći joj da se udalji s
plesnog podija.
Do trenutka kad se Demon ponovno stvorio pored nje, kao što bi
činio nakon svakog plesa, Flick se već bila pribrala. Samu je sebe
prekorila kao nikad dotad.
To je bilo smiješno! Koji joj je vrag? Gleda u njega kao da je
ljubomorna. Pravi budalu od sebe. Molila je Boga da Demon nije ništa
primijetio, u protivnom će je nemilosrdno zadirkivati. A ona će zaslužiti
da je zadirkuje. Jer nema ničega između njih dvoje, ničega!
Suzdržano mu se nasmiješila i odmah odvratila pogled.
Njegovi prsti pronašli su njezine – i nježno ih povukli. Morala je
podignuti pogled. On ju je gledao u oči. »Jesi li dobro?«
Tko zna što je vidio u njezinim očima. Flick je zadržala dah i
poželjela da može odvratiti pogled s njegova lica. Ali nije mogla. »Malo
sam se spotaknula. Ah nisam pala.«
Demon je stisnuo usnice i uputio joj ozbiljan pogled. Kimnuo je
glavom i vrlo polako pustio njezinu ruku. »Budi pažljivija. Na koncu,
ovo je tvoj prvi izlazak na ples.«
Da se osjećala normalno, nešto bi odvratila, ali na prstima je još
uvijek osjećala njegov dodir. Njezina sigurnost odlepršala je u vjetar.
Ništa? Ako je to ništa – ta svjetlost koja čini da iz njegovih očiju
isijava vatra, taj osjećaj zaštite i snage koja izbija iz njega, to
zastajkivanje daha u njezinim plućima, ta žudnja za njim koja postaje
sve jača, iz dana u dan – ako je to ništa, kako bi onda izgledalo nešto?
Sve više svjesna divljih otkucaja vlastitog srca, uzdizanja i
spuštanja svojih grudi, oborila je pogled.
Dok se vrtjela u idućem plesu, osjećala je njegov pogled na sebi.
Bila je svjesna, od glave do pete, tih plavih očiju koje ništa ne
propuštaju, ne propuštaju nijedan njezin korak, nijedan njezin okret.
Čekao je da završi njezin ples s trenutačnim partnerom; čim ju je
mladić vratio, Demon je zauzeo njegovo mjesto.
Njegov pogled klizio je njezinim licem, ali nije ništa govorio. Sve
dok glazba nije ponovno zasvirala.
»Ovaj ples je moj.«
Njegov ton nije ostavljao mjesta raspravi. Flick se dražesno
poklonila i kimnula glavom, kao da je očekivala to njegovo
zaposjedanje. Možda i jest?
Već je drugi put plesao s njom, pored toliko dama koje još nisu
dobile svoju priliku. To je učinilo ovaj trenutak još posebnijim – Demon
ju je očito izdvajao od ostalih. Unatoč tome što joj je manjkalo
društvenog iskustva, on ju je izdvajao i ona je, kao i on, toga bila
itekako svjesna.
To je bio jednostavan ples u kojem su cijelo vrijeme bili partneri
jedno drugom; nisu se miješali s drugim plesačima i nije bilo potrebe
da gledaju ni u koga, osim jedno u drugo. Čim je glazba započela i
njihovi se prsti spojili, njihov fokus bio je fiksiran. Flick je jedva čula
glazbu. Kretala se instinktivno, prilagođavajući se njemu, reagirajući
na promjene u pokretima tako lako, da joj se činilo da pleše prema
vlastitim čulima.
Njegove oči cijelo su vrijeme gledale njezine. Njegov pogled,
veličanstveno plav, poput ljetnog neba, obavijao ju je svojom toplinom.
Ona je znala, znala je da joj se udvara, namjerno, ciljano. I bio je
odlučan, onako kako samo on može biti. Doista joj se udvarao – iako
joj se pomisao činila toliko ludom i nemogućom, i njezin je um nije
mogao pojmiti, njezina čula su to osjećala. Njezin prvi poriv bio je da se
odmakne, da pobjegne na sigurno, na mjesto odakle će moći sve
razmotriti i shvatiti. Međutim, dok ju je vrtio na tom plesnom podiju, i
dok su im pogledi bili zatočeni jedan u drugome, nije bilo nijednog
sigurnog mjesta, nije bilo skrovišta na kojem se mogla skriti od
strastvenog žara u njegovim očima – bijeg je ionako bilo posljednje što
je htjela učiniti.
Njegove oči gledale su je s lakoćom i netremice, ali bez ikakve
prisile. Flick je bila facscinirana i samo je to bilo dovoljno da se prepusti
njegovoj vrtnji. Nježno klizenje njegovih prstiju po njezinima svaki put
kad bi se njihove ruke spojile i rastale, svaki njegov nježni dodir dok bi
je okretao na podiju – sve je bilo pomno isplanirano i sve je bilo izvršeno
s ciljem. U tom plesu on je pleo mrežu oko nje – mrežu koja je oku bila
nevidljiva, ali zato su je osjetila sva čula.
Njezinim tijelom prolazili su trnci i sva se napela; svaki otkucaj
srca pojačavao je njezinu svijest. Sve dok svaki njegov dodir nije počeo
sadržavati kušnju i obećanje.
Njihala se sve bliže njemu, gledajući ga u oči dok ju je on povlačio
k sebi, i došla je u iskušenje da se preda. Da se preda onome što joj on
poručuje, da se prepusti i vjeruje da je on želi učiniti svojom ženom. Da
želi da bude njegova.
Ples se nastavio, ona se odmicala, sve dok im se prsti ponovno
nisu nježno spojili. I tada je čula njegovo obećanje, neizgovoreno: ako
mu se prepusti, osjetit će sva tjelesna zadovoljstva. Demon je bio vješt
u slanju te svoje poruke, bio je stručnjak u pobuđivanju želje, i to
njegovo obećanje sjalo je i mamilo poput zlaza.
Glazba je prestala. A oni su se prestali kretati. Međutim, želja i
obećanje još su sjali u njegovim očima. Flick se osjećala kao Pepeljuga
kad ju je primio za ruku i nježno kliznuo usnicama po vrhovima
njezinih prstiju.
9. poglavlje

K ad je započeo idući ples, Demon i Flick su se zatekli na suprotnim


stranama sobe. To je bilo maslo gospođe Pemberton; čim je
završio prethodni ples, a oni napustili podij, vikarova žena
stvorila se pored njih. S izrazitom upornošću inzistirala je na tome da
upozna Demona s ostatkom društva.
»Ostatak društva« činile su stare gradske dame. Demonu je
laknulo kad je shvatio da žele razgovarati s njim kako bi ga suptilno
ohrabrile i potaknule u udvaranju Flick.
»Ona je prelijepa, i vrlo samopouzdana«, rekla je gospođa
Wallace, iz obitelji Hadfield-Wallace iz Dullinghama. »Imate iskustva
pa ste sigurno primijetili da nije obična djevojka.«
Demon se nasmiješio, zadovoljno ih puštajući da ga uvjeravaju u
ispravnost njihovog cilja. Naravno, njemu nije trebalo ničije
uvjeravanje, ali njegovim nastojanjima neće nimalo škoditi to što ima
podršku lokalnih gospođa.
Zahvaljujući svojoj visini mogao je bez problema uočiti Flick i
njezinu zlatnu kosu. Kako su se komentari starih gospođa nastavljali,
tako je on postajao sve nestrpljiviji. Razumio je razloge njihovih
reakcija – ti razlozi rojili su se oko Flick poput pčela oko meda. Naime,
njihovi sinovi pravili su budale od sebe pred njom, a njihove brižne
majke vrlo su dobro znale kako će priča završiti. Stoga je u njihovom
najboljem interesu bilo da Demon obori Flick s nogu i otpleše s njom
što dalje od njihovih raspomamljenih sinova, tako da se ti dragi sinovi
mogu što prije oporaviti i pripremiti se za nadolazeću društvenu sezonu
– i pronaći sebi prikladne supruge.
Flick je, naravno, bila itekako prikladna, ali ove su dame
prihvatile činjenicu da njihovi sinovi nisu u igri, isto kao što su
prihvatile činjenicu da njihove kćeri nemaju ni najmanju šansu da
uhvate Demonov pogled. Prema tome, za sve prisutne bilo je najbolje
da spare njega i Flick te tako uklone sve nedoumice, prije nego što njih
dvoje pomute ovim dobrim damama sve planove.
Eto, to je bila njihova strategija. Budući da su njihovi planovi
odgovarali njegovima, Demon im je vrlo rado otkrio svoje namjere.
»Njezino znanje o konjima je nevjerojatno.« Rekao je to onako usput,
ali se pobrinuo da pokaže koliko to cijeni. »I naravno, ona je Generalova
štićenica.«
»Zaista«, gospođa Wallace je žustro kimala glavom, »vrlo je
prikladna.«
»To je vrlo sretna okolnost«, složila se gospođa Pemberton.
Vidjevši da se ove dame savršeno dobro razumiju, Demon im se
elegantno naklonio i udaljio se. Hodao je rubom prostorije i promatrao
plesače. Nigdje nije vidio Flick. Zastao je i malko bolje pogledao – zaista
je nije bilo.
Uočio je Generala, čavrljao je s grupicom starije gospode, ali Flick
nije bila s njim.
Zatomio je psovku i požurio prema mjestu gdje ju je posljednji put
vidio, na drugom kraju prostorije. Pitao se što joj je došlo u glavu. Nije
valjda da njezin nestanak ima veze s Bletchleyem i gangsterskim
udruženjem?
Prestravila ga je pomisao da su je možda otkrili, slijedili i nekamo
odvukli. Ali to nije bilo moguće, to je sve umislio. Otjerao je tu misao.
Uostalom, nije mogla izići na glavna vrata jer su ta vrata bila točno
iznad mjesta gdje je maloprije stajao s gospođama. Ali jedini drugi
izlazi nalazio se dublje u kući.
Kamo je, dovraga, otišla?
Ponovno je stao pogledom pretraživati gomilu, kad mu je
najednom nešto privuklo pažnju. Čipkasti zastor koji je prekrivao
dugački prozor njihao se na povjetarcu. Usko staklo, koje je sezalo od
visine glave do otprilike trideset centimetara iznad poda, bilo je napola
otvoreno. Demon ne bi mogao tuda proći. Flick je, međutim, bila mnogo
sitnija od njega.
Trebalo mu je pet minuta da prođe kroz gomilu do glavnih vrata;
cijelo se vrijeme morao smješkati, kimati glavom i izbjegavati pozive
na čavrljanje. Kad se konačno našao u predvorju, kliznuo je kroz vrata
i zaputio se prema bočnoj strani zgrade vikarijata.
Vrt na koji je dugački kutni prozor gledao bio je prazan. Mjesec je
bio pun; postojana srebrna svjetlost padala je na stazicu i bujne
cvjetnjake koji su omeđivali uredno pokošen travnjak. Demon je
pogledom pretraživao sjene, ali nije bilo nijedne klupice, nijednog
skrovitog kutka – nije bilo nijednog anđela u svijetloplavoj svili koji
razgovara s noćnim nebom.
Cijeli je vrt bio utonuo u tišinu, a zvukovi glazbe što su dopirali
iz kuće bili su tek sitni valovi na površini duboke noći. Strah mu se
penjao kralježnicom, gmizao je prema njegovom srcu. Taman se htio
okrenuti i vratiti istim putem kako bi provjerio da se Flick nije vratila
u sobu za ples, kad mu je pogled pao na živicu koja je obrubljivala jednu
stranu travnjaka.
Uz živicu se protezao puteljak. Živica je bila vrlo visoka pa Demon
nije mogao vidjeti preko. Tiho je tiho hodao, ispitujući svaki djelić
živice. Nije znao sjeća li se dobro ovog dvorišta...
Konačno je ugledao otvor u živici; bio je zakriven sjenama.
Zakoračio je kroz taj otvor. I ugledao nju.
Cijeli taj omeđeni prostor imao je oblik kvadrata, s uzdignutim
središnjim dijelom na kojemu je stajalo staro stablo magnolije.
Magnolijine grane spuštale su se k malenom jezercu. Flick je koračala
amo-tamo ispred jezerca; mjesečina je isprala svu plavu boju s njezine
haljine, učinivši je nestvarno srebrnom.
Demon ju je promatrao kako hoda, očaran njihanjem njezinih
bokova, tom jednostavnom, nevinom gracioznošću. Sve do tog trenutka
nije bio svjestan koliko su ga snažno ščepali oni neimenovani strahovi
od maloprije, kad je mislio da je nestala; spoznao je kolika je ta
napetost bila tek sada kad je popustila, i kad ju je zamijenilo olakšanje.
Flick je osjetila nečiji pogled, pa je podignula glavu i zastala, ali
opustila se kad je vidjela da je to on. Nije rekla ništa, samo je podignula
obrvu.
»U toj haljini, na ovoj mjesečini, izgledaš poput srebrne vile.« Koja
je došla ukrasti srce ovog smrtnika. Glas mu je bio hrapav i očaravajuće
dubok.
Flick je pogledala u svoju haljinu, pipajući prstima tkaninu. »Ova
plava boja vrlo je nježna. Baš mi se sviđa.«
I Demonu se sviđala – to je bila ista nježnoplava boja koja je
krasila i njezine oči. Haljina je vrijedila novca koji je platio za nju.
Naravno, Flick nikad neće saznati da je on pokrio veći dio troškova.
Clotilde je bila vrhunska krojačka; Demon je pomislio kako joj mora
poslati nekakav simbol zahvalnosti.
Oklijevao je... Ipak, zatekli su se ovdje, sami na mjesečini, uz
violine koje su zvučale kao daleki šapat u mraku. Zakoračio je prema
njoj. Hodao je polako i cijelo ju je vrijeme promatrao.
Flick je gledala kako joj prilazi, visok, elegantan, opasan.
Mjesečina se presijavala na njegovoj kosi i činila njegovo lice još
strožim. Četvrtaste linije činile su se oštrijima, izgledale su poput
svijetlog kamena, a oči su mu bile duboko zasjenjene njegovim snenim
vjeđama.
Kako je njegova pojava mogla biti tako ugodna i očaravajuća, a
opet tako uznemirujuća, Flick nije mogla objasniti. Postajala je sve
napetija. Žudnja koju je osjećala dok su maloprije plesali zajedno
vratila joj se poput bujice. Došla je ovamo kako bi pronašla malo mira
i tišine, kako bi udahnula svježeg zraka i pustila da ta svježina hladi
njezin pregrijani um i rumenu kožu. Došla je ovamo kako bi mogla
razmišljati. O njemu. Dio nje se pitao je li ga dobro pročitala. A drugi
dio nje znao je da jest. Ali nije se mogla natjerati da u to povjeruje.
Jer to je bilo poput bajke.
I sada je bio ovdje, pred njom. Sjetila se odjednom da bi se trebala
ljutiti na njega. Prekrižila je ruke na prsima i isturila bradu; kako se
on približavao, tako ga je ona sve opasnije gledala. »Udružio si se s
gospođom Pemberton – Foggy mi je rekla da je ona poslala poruku
Generalu preko tebe.«
Demon se zaustavio ispred nje. »Gospođa Pemberton ima viziju
da ćeš se ti pretvoriti u staru usidjelicu – a to ne zvuči dobro.«
Njegov duboki, lijeni glas klizio je njezinim tijelom, zavlačio joj se
pod kožu, s lakoćom tjerao svu njezinu ljutnju. Flick se trudila da ne
zadrhti. »Ne vidim kako večer poput ove išta mijenja.« Pokazala je
prema kući. »Ovdje sigurno neću pronaći muža.«
»Ne?«
»Pa vidio si ih. Tako su mladi!«
»Ah – oni.«
Glas mu je sada bio još dublji; Flick je osjetila kako je obavija
njegova čarobna mreža. Demonove usnice su se razvukle u sitan
smiješak, toliko sitan da se vidio tek u kutovima usnica. »Ne«, nastavio
je, duboko i baršunasto. »Slažem se, nipošto se ne bi trebala udati za
jednog od njih.«
Uslijedio je trenutak tišine, a zatim su se njegove vjeđe podignule
i on se zagledao duboko u njezine oči. »Postoji, međutim, još jedan
izbor.«
Nije rekao ništa više, ali znalo se što misli. To je bilo ispisano na
njegovu licu, u njegovim očima. Gledao ju je, prodorno i netremice, dok
ih je obavijala meka tama, tama koja je bila puna života, ali ujedno i
tako tiha da je Flick mogla jasno čuti otkucaje svog srca.
A zatim se zrak ispunio glazbom.
Upečatljiva melodija lebdjela je nad travnjakom, protjecala kroz
živicu. Uvodne note valcera doprle su do njih. Demon je lagano nakrivio
glavu, ne skidajući pogled s njezina lica, a zatim je ispružio ruku.
»Dođi. Pleši valcer sa mnom.«
Mreža se stegnula – Flick je osjetila njezin svjetlucavi dodir dok
ju je cijelu obavijala. Međutim, Demon nije vukao. Njezina je odluka
bila hoće li zakoračiti prema njemu i pristati.
Flick nije znala može li skupiti hrabrost. Sva njezina čula pružala
su ruke prema njemu – dobro je znala kako je to kad se nasloni na
njegova topla prsa, kad je obavijaju njegove snažne ruke, kad se njezini
bokovi smjeste uz njegova bedra. Ali...
»Ne znam kako.«
Njezin glas bio je iznenađujuće smiren; u kutu njegovih usnica
ponovno je zatitrao smiješak.
»Ja ću te naučiti« – sada je u njegovu osmijehu bilo i malko
nestašluka – »svemu što trebaš znati.«
Flick je uspjela kontrolirati drhtanje. Dobro je znala da nisu
govorili samo o valceru, to nije bio samo poziv na ples. Taj stav, te ruke,
to tijelo – Flick je znala što joj nude. I duboko u sebi znala je da nikad
ne bi mogla otići a da ne kuša, da ne dodirne. Da ne sazna.
Zakoračila je prema njemu, podižući ruke, naginjući lice prema
njegovom. On ju je privukao k sebi, jednu ruku je posesivno obavio oko
njezinog struka, a drugom je primio njezinu desnu ruku. Privio ju je
uza se, toliko da su se dodirivali tijelima. Demonov osmijeh postao je
intenzivniji. »Opusti se. Neka tvoja stopala klize kamo žele.«
Demon je zakoračio unatrag, pa u stranu; prije nego što je postala
svjesna, Flick se već vrtjela. U početku su njegovi koraci bili sitni, a
poslije, kad je ona uhvatila ritam, počeli su se vrtjeti, njihati, zarobljeni
u glazbi, poneseni prozračnom energijom plesa.
A zatim, raspoloženje glazbe se promijenilo. Ritam se usporio, pa
su usporili i oni. Demon ju je privukao još malo bliže sebi i ona je sada
naslonila glavu na njegova prsa. »Zar ne postoji neko pravilo koje
govori da ne smijem plesati valcer ni s kim dok ne dobijem odobrenje?«
»To se odnosi samo na formalni bal. Uz to, mlade dame moraju
znati plesati valcer.«
Flick je htjela frknuti nosom – pa nije mu nijednom stala na prste.
Nastavili su se okretati polako, uz meke i tihe tonove glazbe.
Ovaj put Flick je bila ta koja se primaknula još bliže; fasciniralo
ju je trljanje svile između njihovih tijela. I fascinirala ju je njegova
vrućina.
Demon se nije odmaknuo. Njegovi prsti obavili su se čvrsto oko
njezinih. Njegova ruka privila ju je snažnije, a dlan je kliznuo ispod
struka; sada su stajali tako blizu da su se doista kretali kao da su
postali jedno.
Njegov dlan kao da je gorio, a gorjela su i njegova bedra dok su se
pritiskala o njezina u laganim okretima. Njezine grudi stajale su čvrsto
uz njegov kaputić, njezin obraz počivao je uz njegova prsa. Osluškivala
mu je srce. Nakon nekog vremena, glazba je dosegnula svoj vrhunac i
utihnula. Njihovi koraci su najprije usporili, a zatim su i oni zamrli;
nekoliko dugih trenutaka samo su stajali, zajedno.
I zatim je ona podignula glavu i pogledala mu u lice. Njegovo
obećanje, njegova kušnja, sve je to bilo oko nje poput svjetlucave
koprene, poput sjaja koji joj obavija kožu. Flick je znala da to ne
umišlja; nije imala toliko iskustva da može stvarati tu sliku u svojoj
glavi. Naprosto je znala što je ondje, što je bilo i što bi moglo biti.
Jedino nije znala zašto.
I zato je naprosto pitala, gledajući ga ravno u snene oči: »Zašto
ovo radiš?«
On ju je kratko gledao, pa je podignuo obrvu. »Mislio sam da je to
očito.« Nakon kraćeg trenutka, dodao je: »Udvaram ti se.«
»Zašto?«
»Kako misliš, zašto? Zato što želim da mi budeš žena.«
»Zašto?«
Demon je oklijevao, a zatim je pustio njezinu ruku. Umjesto
odgovora, nježno ju je primio za bradu, podižući njezino lice k sebi. I
tada je osjetila njegove usnice na svojima.
Započelo je kao nježan dodir. Ali taj dodir nije zadovoljio ni njega
ni nju. Nije moguće reći tko je od njih dvoje produbio taj poljubac –
njegove usnice odjednom su postale snažnije, odlučnije, zahtjevnije;
njezine su pak postale još mekše, još su više zavodile, još su više
mamile.
Nježno i hrabro, razmaknula je usnice, najprije tek malčice, a
potom još više, uzbuđena od glave do pete kad je on preuzeo igru.
Najprije ju je okusio, a zatim je, poput osvajača, naprosto uzeo još.
Ona je drhtala, i davala, i primala ga u sebe; njegove ruke grlile
su je sve čvršće, utiskujući svoje čvrsto tkivo u njezinu mekoću.
Uzdahnula je i osjetila kako je upija – njezin dah postao je njegov, a
njegov je postao njezin; kako se poljubac nastavljao, tako se njoj sve
više vrtjelo.
Ponovno je ona bila ta koja napravila idući korak; upravo je ona,
u svoj toj nevinosti, ispružila ruke i obavila ih oko njegova vrata, pa se
stala privijati još čvršće. Osjetila je grmljavinu u njegovim prsima,
stenjanje koje nije dospjelo do njegovih usta.
Njihov poljubac je strastven, vatren. Gladan.
Njegove usnice žarile su njezine; njegova glad je harala, lizala i
mamila. Osjetila ju je vrlo jasno – krila se ispod te glatko kontrolirane
vanjštine, ispod te elegantne fasade. Hrabra kao i uvijek, posegnula je
za njom, a Demon se topio.
Iduće sekunde, ona je stajala na drhtavim nogama, a hladan zrak
strujao je oko njih. Njezine grudi bolno su vapile za nečim, njezina koža
kao da je gorjela. Pogledala je u njega – on je disao brzo i isprekidano
kao i ona. Jedino što se on oporavljao brže; njezin se svijet još uvijek
vrtoglavo okretao.
Njegove ruke su kliznule s nje; bilo je nemoguće pročitati što mu
piše u očima. »Trebali bismo se vratiti.«
Prije nego što je stigla o ičemu razmisliti, prije nego što se stigla
pribrali, ponovno su bili u plesnoj dvorani i družili se s ostalim gostima.
I dok je ona pokušavala pronaći čvrsto tlo pod nogama, dok su joj usnice
još gorjele, dok joj je dah još bio plitak, on je stajao pored nje, uobičajeno
elegantan, hladan i odbojno suzdržan. Osjećala se kao da joj je nešto
uskraćeno.

Idućeg jutra, s gomilom knjiga pod rukom, Flick je izišla na bočna vrata
i, ne gledajući kamo ide jer je navlačila rukavice, zaletjela se u zid.
»Uh!« Sav zrak nestao joj je iz pluća. Srećom, zid u koji se zaletjela
bio je prekriven snažnim mišićima i imao je ruke koje su se obavile oko
nje, spriječivši tako da ona i njezine knjige padnu na tlo. Duboko je
udahnula, a njezine su se grudi pritom prislonile uz Demonov topli
kaput, pa je otpuhnula kovrče koje su joj bile kliznule na oči. Taj njezin
dah dopro je do njega i uznemirio plave uvojke iza njegova uha.
Ukrutio se. Od glave do pete.
Tako ukočen, maknuo je ruke s njezina struka pa ju je primio za
ramena i nježno odmaknuo od sebe. Gledali su se u oči; on se namrštio.
»Kamo si krenula?«
Njegov ton, ton koji govori kako on ima pravo znati kamo ona ide,
digao joj je živac; uzdignula je nos, zaobišla ga i nastavila hodati. »U
knjižnicu.«
Demon je progutao psovku, okrenuo se na peti i požurio za njom.
»Odvest ću te u svojoj kočiji.«
Uopće nije zatražio dopuštenje! Da stvar bude gora, nije rekao ni
»dobro jutro, kako si?« Eto, toliko o onome što je bilo sinoć! Posve
nezainteresirana, Flick je gledala ravno preda se, nemilosrdno
zatomivši poriv da pogleda u njega. »Savršeno sam sposobna sama
vratiti i posuditi svoje romane, hvala lijepo.«
»Sigurno jesi.« Njegov je ton bio tvrdoglav koliko i njezin.
Flick je otvorila usta, spremna na svađu, kad je ugledala dva
vranca privezana za njegovu kočiju. Lice joj se smekšalo, oči ozarile.
»Oh, kakvi ljepotani!« Glas joj je bio prepun divljenja – ti konji, koji su
nestrpljivo udarali kopitima po šljunku, nisu ni zaslužili ništa manje
od toga. Bili su savršeni. »Jesu li novi?«
»Da.« Demon je koračao iza nje dok je ona kružila oko dvaju
prekrasnih vranaca i oduševljeno nabrajala sve njihove prednosti. Kad
je zastala da udahne zraka, Demon je ležerno dodao: »Htio sam ih
malko izvesti, da se priviknu na gradski promet.«
Flick je stajala raskolačenih očiju, uprtih u sjajne sapi ovih konja,
i nije obraćala pažnju ni na što drugo. Demon je iskoristio trenutak pa
ju je primio za ruku i pomogao joj da se uspne u kočiju. »Tako ponosno
drže glavu...« Smjestila se na sjedalo. »Kakvi su im rezultati?«
Ne čekajući odgovor, nastavila je govoriti o temi koju je dobro
poznavala. Kad joj je konačno ponestalo pitanja i usklika, već su se
udaljavali prilazom. Demon je držao pogled na svojim konjima,
čekajući da se Flick konačno prene i počne ga kritizirati što je iskoristio
njezinu nepažnju. Međutim, ona je samo odložila knjige na sjedalo
između njih, naslonila se i meko uzdahnula.
Kako se tišina neočekivano nastavila, Demon se okrenuo prema
njoj i pogledao je. Flick je opušteno sjedila, držeći se jednom rukom za
ogradicu, a pogled joj je bio uprt ne u konje, već u Demonove ruke.
Promatrala ga je kako drži uzde, kako mu prsti klize po kožnatim
remenima. U očima joj je bio neobičan sjaj, a na licu čeznutljiv izraz.
Demon se ponovno zagledao u cestu pred sobom. Trenutak poslije,
stisnuo je vilicu.
Nikad u svom životu nije dao ženi da vozi njegovu kočiju.
Vranci, premda novi, bili su već uhodani i dosad su se pokazali
kao vrlo pouzdani. Uz to, on će sjediti pored nje. Ako to učini jednom,
ona će očekivati da to ponovi.
Kad je jahala, Flick je držala uzde finije i delikatnije nego on.
Kad su odmakli od prilaza Generalove kuće, Demon je usmjerio
kočiju prema Newmarketu. Duboko je udahnuo i okrenuo se prema
Flick. »Želiš li malko primiti uzde?«
Izraz na njezinu licu bio je dovoljna nagrada za njegove brige –
iznenađenost je brzo ustupila mjesto uzbuđenju i radosti. »Ali...« Flick
je pogledala u njega, a oči su joj bile pune nade, ali i spremnosti na
razočaranje. »Nikad prije nisam upravljala dvama konjima.«
Demon se prisilio da ležerno slegne ramenima. »Nije mnogo
drukčije od upravljanja jednim konjem. Evo, pomakni knjige i sjedni
bliže.« Flick je to brzo učinila – sjela je tik uz njega, tako da je njezino
bedro dodirivalo njegovo. Ignorirajući vrućinu koja je iznenada jurnula
ravno u njegove prepone, Demon je stavio uzde u njezine male ruke, a
pustio ih je tek kad se uvjerio da ih ona čvrsto drži.
»Ne«, rekao je i stručno položio uzde preko njezinog lijevog dlana.
»Drži ih ovako, na taj način paralelno kontroliraš oba konja jednom
rukom.«
Flick je kimnula glavom, a bila je toliko uzbuđena da se Demon
zapitao može li ona uopće govoriti. Naslonio se, spustivši jednu ruku
na sjedalo iza nje, spreman da je uhvati ako išta pođe po krivu i gledao
u nju. Povremeno je pogledavao i cestu, ali oboje su je dobro poznavali.
Flick je imala manjih poteškoća s usmjeravanjem konja u zavoj;
Demon je zaškrgutao zubima i svladao se da ne stavi ruku na njezinu.
Ali ubrzo se prilagodila i kako su polja odmicala pred njihovim očima,
tako su oboje bivali sve opušteniji.
Demon je otkrio da postoji zanimljiva prednost kad kočiju vozi
dama – dama kojoj vjeruje da ih neće odvesti ravno u jarak. Mogao je
neometano gledati u nju – u njezino lice, u njezinu figuru,
besprijekornu u haljini od batista. Njezina kosa, te divne zlatne kovrče,
neprestano su vijorile na vjetru, čineći živi okvir za njezino nježno lice.
Lice joj je bilo rumeno od užitka, od uzbuđenja koje je on dobro
razumio. Bila je oduševljena, presretna. A on se samozadovoljno
smješkao.
Kad su se pred njihovim očima ukazale prve staje i trkalište,
dobacila mu je nesiguran pogled. Ovdje će biti još konja, ljudi, pa čak i
pasa, a vranci bi na to mogli neočekivano reagirati. Demon je kimnuo
glavom; uspravio se u sjedalu i vješto primio uzde iz njezinih ruku.
Namjestio ih je u svojim rukama, dajući vrancima do znanja da
ponovno on upravlja kočijom.
Flick se naslonila, uz ekstatičan uzdah. Oduvijek je htjela
upravljati kočijom. A Demonovi vranci! To je bio najsavršeniji par
mladih konja koje je ikad vidjela. Nisu bili snažni kao njegovi
pobjednički dorati, ali bili su tako elegantni, s tim vitkim nogama i
dugačkim, sjajnim vratovima.
I ona je njima upravljala! Nije mogla dočekati da to kaže
Generalu. I Dillonu – on će pozelenjeti od zavisti. Ponovno je
uzdahnula; sa zadovoljnim smiješkom, gledala je uokolo.
Tek se u tom trenu sjetila svog razgovora s Demonom – tek tada
je shvatila da je oteta. Da je namamljena u kočiju mladog gospodina i
odvedena u grad.
Oštro je pogledala u svog otmičara. On je gledao u cestu, a iz
njegova izraza lica nije se moglo pročitati ništa. Nije bilo ničega što bi
otkrivalo da je on to sve pomno isplanirao – da je namjerno doveo
vrance kako bi je smeo.
Ali ona se mogla okladiti u to.
Nažalost, nakon što je toliko uživala, bilo je nepristojno
prigovarati. I zato se naslonila i još malo uživala; promatrala je
Demona kako vješto upravlja konjima kroz sve gušći promet i spretno
se zaustavlja ispred knjižnice.
Kao i obično, prizor veličanstvenih konja odmah je privukao
lokalne dječake. Nakon što je pomogao Flick da siđe na pločnik,
odabrao je dvojicu dječaka, dao im stroge upute i ostavio vrance njima
na brigu. To je začudilo Flick, ali nije ništa rekla, samo je uzela svoje
knjige i zaputila se prema vratima knjižnice. Demon je hodao točno iza
nje; kad su došli do vrata, posegnuo je rukom preko njezinog ramena i
otvorio vrata.
Flick je ušla u poznato joj okruženje. Ondje je bio dugačak stol za
kojim su sjedila dvojica starijih gospodina, dremuckajući nad
povijesnim knjigama, te niz uskih prolaza koji su s obiju strana bili
omeđeni policama prepunim knjiga.
»Dobar dan, gospođo Higgins«, Flick je tiho pozdravila krupnu,
simpatičnu ženu koja je sjedila za pultom pored ulaza. »Vraćam ovo.«
»U redu.« Namjestivši svoj binokl na nos, gospođa Higgins je
pogledala u naslove. »Ah, da. Je li General uživao u bojnikovoj
biografiji?«
»Da, jako. Zamolio me da provjerim ima li još takvih knjiga.«
»Pronaći ćeš sve što imamo u drugom redu, draga, otprilike u
sredini...« Gospođa Higgins je polako podignula ruku i maknula binokl
s lica kako bi bolje vidjela tko to šeta po njezinom dvorcu.
»Gospodin Cynster me je dopratio«, objasnila je Flick. Okrenuvši
se prema Demonu, pokazala je na stolice u prednjem odjeljku knjižnice.
»Hoćeš li me pričekati ovdje?«
Demon je pogledao u dva stara gospodina, a potom u nju, pa je
rekao: »Radije idem s tobom.«
Flick je koračala kroz redove knjiga, a Demon je hodao iza nje.
Pokušavala ga je ignorirati i usredotočiti se na knjige, ali romani i
književni junaci nisu se mogli nadmetati s muževnom pojavom koja je
vrebala iza nje. Što ga je više pokušavala isključiti, to joj je on sve više
ulazio u misli, zavlačio joj se pod kožu. A to je bilo posljednje što je
htjela.
Ionako je bila već dovoljno zbunjena u vezi njega.
Nakon što je cijelu noć prevrtala po glavi njihov drugi ples, iznova
proživljavala onaj njihov valcer u vrtu, i vrtjela sve što su si rekli na
mjesečini, sišla je na doručak i odlučila da će ostaviti sve to iza sebe –
i čekati da vidi što će se događati dalje.
Čekati njega da napravi idući potez i vidjeti hoće li taj potez imati
više smisla nego onaj prethodni.
Imala je snažan dojam da je, zbog svog manjka iskustva, sve
pogrešno protumačila, da je u njegovim riječima i djelima vidjela nešto
čega zapravo nema. Demon je naviknut na očijukanje sa sofisticiranim
damama. Nema sumnje u to da je njihov drugi ples, pa onaj valcer i
njegove tople riječi na mjesečini – i naravno, poljubac – bio tek
pomodno udvaranje, način na koji se današnje dame i gospoda navečer
zabavljaju. To je bio oblik njihove sofisticirane igre. Što je više
razmišljala o tome, takvo objašnjenje činilo joj se vjerojatnijim.
A u tom slučaju, ne bi smjela tome pridavati ikakvu važnost.
Odlučno je stala ispred police koja je sadržavala njezine omiljene
romane – one koje su pisale gospođica Austen i gospođa Radcliffe.
Ignorirajući »hm« što ga je čula iza sebe, tvrdoglavo je pregledavala
police.
Demon se jednim ramenom naslonio na policu, gurnuo ruke u
džepove i promatrao Flick, pomalo razdražen. Ako je htjela romantiku,
zašto, dovraga, čeprka po knjigama?
To se, naime, nije poklapalo s njegovim planovima. Gledao ju je
kako vadi knjige s polica, neke vraća, neke uzima, i pitao se postoji li
način da pojača svoja nastojanja. Nažalost, ona je bila mlada i nevina
– i vrlo, vrlo tvrdoglava.
A to je značilo da, bude li previše navaljivao, ona bi mogla postati
jogunasta i teška.
A to bi pak moglo još više usporiti stvar. Ukrotio je dovoljno
tvrdoglavih konja da zna koja je vrijednost strpljenja. Naravno, ovaj
put nije bilo sumnje u to da će uspjeti – stavit će joj taj prsten na ruku
ma koliko god to dugo trajalo.
Ovaj put nije htio ni pomisliti na mogućnost neuspjeha. Prošli
put, kad se pojavio u Generalovoj kući, spreman da ponudi sebe na
svadbenom oltaru, nije znao s čime ima posla. Nije stao da razmisli –
reagirao je instinktivno na situaciju koja se zbivala oko njega. Ostao je
zatečen kad je otkrio da je Flick sve riješila i da nema potrebe da se
njih dvoje vjenčaju. Ostao je osupnut, ali ne od radosti. Naprotiv, bio je
izrazito razočaran, i postao je još nezadovoljniji kad je shvatio koliko je
razočaran.
To ga je u svakom slučaju navelo na razmišljanje. Proveo je iduća
dvadeset četiri sata samo u razmišljanju; pomno je razmatrao vlastite
želje i otkrio da ga one nisu prevarile. On se doista htio oženiti tom
djevojkom – nije važno zašto – a to što ju je kompromitirao one noći u
šumi poslužilo je kao prikladan izgovor, kao idealan način kojim će
dobiti ono što želi. Razočaranje koje je uslijedilo bilo je toliko oštro da
je istinski osjetio bol, a to ga je još više izluđivalo.
Nijedna ga žena nije učinila ovoliko nesigurnim u samoga sebe,
nijednu nije toliko želio – želio ju je toliko da ga je boljelo, a olakšanja
nije bilo na vidiku.
Njegova iznenadna nemoć, njegova potreba za anđelom, bilo je
nešto što je htio riješiti što prije. Kad joj jednom stavi prsten na ruku i
odvede je u svoj krevet, ponovno će se osjećati bolje, ponovno će biti
onaj stari, samouvjeren i moćan.
I zato je odlučio da će je pratiti u stopu sve dok ona ne pristane
udati se za njega. Mogao se samo moliti da to ne potraje predugo.
Noseći u rukama tri knjige, Flick je konačno odustala od zurenja
u policu i zaputila se dalje. Odgurnuvši se od svog mjesta uz police,
Demon je pošao za njom. Zastala je da odabere kuharicu, a on se
nagnuo da vidi naslov. Talijanski renesansni recepti.
»Planiraš ugostiti kakvog grofa iz Italije?«
Flick ga je pogledala. »To je za Foggy – ona voli čitati recepte.«
Knjiga je bila velika i teška pa ju je pokušavala namjestiti u svojim
rukama da joj bude lakše nositi.
»Daj«, rekao je Demon i posegnuo za knjigom.
»Oh, hvala.« Flick mu se zahvalno nasmiješila i dala mu knjigu
recepata i sva tri romana.
Stisnutih usnica, Demon je uzeo sve knjige, govoreći samome sebi
kako nitko od njegovih poznanika, pa čak ni Reggie, neće ući ovamo i
zateći ga kako luta za nekakvim anđelom među policama s knjigama,
natovaren kuharicama i ljubavnim romanima.
Flickina iduća stanica bila je polica s biografijama. »General voli
čitati o gospodi koja imaju veze s konjima. Posljednja knjiga koju sam
mu donijela govorila je o konjičkom bojniku.« Proučavala je policu.
»Znaš li možda što bi ga još zanimalo?«
Demon je pogledao u kožnate uveze. »Ne čitam mnogo.«
»Zbilja?« Flick ga je pogledala i podignula obrvu. »A što onda radiš
navečer kad je sve tiho?«
Demon ju je prodorno gledao. »Više volim biti aktivan.«
Flick se namrštila. »Katkad se moraš malo opustiti.«
S laganim smiješkom, Demon se zagledao u nju još intenzivnije,
a glas mu je postao još dublji. »Aktivnosti kakve ja volim itekako te
ostave opuštenim.« Flick se lagano zarumenjela; nekoliko trenutaka ga
je gledala i oči, a zatim je drsko podignula obrvu i odvratila pogled.
Smješkajući se u sebi, Demon je ponovno usmjerio pažnju na
knjige. Barem ga više ne gleda kao dobroćudnog strica. »A ova?«
Posegnuvši iznad njezine glave, izvukao je podeblju knjigu.
»Pukovnik J. E. Winsome: Memoari konjičkog zapovjednika«.
Flick je pročitala naglas dok je uzimala knjigu u ruke. Otvorila ju je i
letimično pročitala opis na koricama. »Oh, da! Ovo je savršeno. Radi se
u konjici u Španjolskom ratu za neovisnost.«
»Odlično.« Demon se uspravio. »Možemo li sada ići?«
Na njegovo olakšanje, Flick je kimnula glavom. »Da, gotovi smo.«
Povela je prema prednjem dijelu knjižnice.
Gospođa Higgins je s neodobravanjem napućila usnice kad je
Demon odložio knjige na stol. Čini se da Flick to nije primijetila;
neopterećeno je čavrljala dok je gospođa Higgins bilježila njezine
odabire na kartončić. Demon se odmaknuo korak i još jednom bacio oko
na knjižnicu – nema šanse da ikad više dođe na ovo mjesto.
Jedan od dvojice starih gospodina za dugačkim stolom konačno
se probudio; uputio je sumnjičav pogled u Demonovu smjeru i lagano
se mrštio ispod gustih obrva.
Okrenuvši se opet prema Flick, Demon ju je oslobodio hrpe knjiga
koje je upravo posudila. »Dođi, odvest ću te kući.« Flick se nasmiješila,
pozdravila gospođu Higgins te pošla prva prema vratima. Demon je
hodao za njom, pogleda uprtog u njezine bokove, a u glavi je kovao
planove kako da je izliječi od svih njezinih budućih potreba za
izmišljenom romantičnom stimulacijom.
10. poglavlje

T aj odlazak u knjižnicu bio je za Flick početak jednog vrlo


neobičnog tjedna.
Demon ju je odvezao natrag u Hillgate End najdužim
mogućim putem, pod izlikom da proučava korak svojih vranaca.
Međutim, budući da joj je ponovno dao uzde u ruke, suzdržala se od
ikakvih komentara o njegovoj drskosti – ionako kod kod kuće nije imala
pametnijeg posla.
U svakom slučaju, nijedan posao nije se mogao usporediti s
osjećajem koji joj je pružala vožnja kočijom, dok joj je povjetarac mrsio
kosu, a uzde se stezale u njezinim rukama. Cisto uzbuđenje što ga je
osjetila dok je upravljala Demonovom kočijom, građenom za velike
brzine, s prelijepim vrancima, izvelo je svoju čaroliju – Flick je doslovce
bila opijena.
Kad su se zaustavili pred kućom, smiješila se tako vedro da joj je
bilo posve nemoguće išta mu prigovoriti. A to je, sudeći po sjaju u
njegovim očima, bilo upravo onako kako je on i planirao.
Vratio se već idućeg jutra, premda ovaj put nije tražio nju, nego
je došao u posjet Generalu kako bi razgovarao s njim o konjima koje je
General istraživao. Naravno, General ga je pozvao da ostane na ručku,
a Demon je prihvatio.
Poslije ručka Flick je šetala s njim do staje. Čekala je, ali osim što
je dobacio vrlo lukav i dosjetljiv komentar kako uživa u pogledu – dan
je bio svjež i haljina joj je lepršala i uzdizala se na povjetarcu – nije
rekao više ništa. Njegove oči, međutim, bile su neuobičajeno sjajne,
pogled neobično intenzivan; unatoč povjetarcu, Flick nije bilo nimalo
hladno.
Iz dana u dan njegovi su se posjeti nastavljali, a svaki je bio
drukčiji od prethodnog. Flick nikad nije znala gdje i kada će se on
pojaviti i zato je neprestano osluškivala ne bi li čula njegove korake.
Nije samo njegov pogled bio pun pažnje. Povremeno bi je
dodirnuo, nježno bi stavio ruku na njezina leđa, ili kliznuo prstima s
njezina dlana na njezino zapešće. Ti dodiri ostavljali su je bez daha – i
zbog njih se rumenjela na posve neobičan način.
Najteži trenutak stigao je jednog poslijepodneva, kad je Demon
navratio i nagovorio je da mu se pridruži u promatranju konjičkih
vježbi na Vrištini. Demon je i dalje motrio Bletchleya u prijepodnevnim
i poslijepodnevnim satima.
»Hills i Cross odrađuju većinu posla ovih dana. Oni su manje
uočljivi nego Gillies ili ja.«
Stajali su uz Vrištinu; Flick je objema rukama čvrsto držala svoj
suncobran. »Je li Bletchey uspio postići još kakav dogovor? Je li
namjestio još koju utrku?«
Demon je odmahnuo glavom. »Počinjem se pitati...«
Kako nije nastavio, Flick ga je potaknula. »Što?«
Pogledao ju je, pa uzdahnuo i zagledao se preko tratine, u mjesto
gdje su vježbali njegovi konji. Bletchley je stajao ispod svog omiljenog
hrasta, odande je mogao vidjeti tri skupine konja kako treniraju.
»Počinjem se pitati«, Demon je zamišljeno nastavio, »planira li on
uopće namjestiti još utrka. Istina, on cijelo vrijeme razgovara s
džokejima, ali u posljednje vrijeme to čini radi toga da se poveže s
njima. Osim one tri utrke za koje znamo, a sve se odnose na Srping
Carnival, nije dogovorio ništa novo.«
»A to znači?«
»To znači da je moguće da su sve namještaljke koje je to
gangstersko udruženje zacrtalo dogovorene – dakle, samo te tri. Uzevši
u obzir koje su to utrke, sasvim je sigurno da će zaraditi silan novac,
novac koji bi zadovoljio i najpohlepnije. Možda Bletchley naprosto čeka
da njegovi gospodari stignu u kontrolu, a dok oni ne dođu, ispunjava
svoje vrijeme u razgovorima s džokejima, u kojima pokušava prikupiti
što više informacija za idući krug namještanja. Ako se zbliži s
džokejima, njegovi novi pothvati – koje vjerojatno planira za srpanjske
utrke – bit će lakše izvedivi.«
Flick je promatrala Bletchleya. »Misliš li da traži slabe točke?
Nešto što će mu pomoći da drži pojedine džokeje u šaci?«
»Hmm. Moguće.«
One sekunde kad se Demonov pogled pomaknuo s Bletchleya na
nju, Flick je znala da on više ne misli o utrkama... nego o njoj. Nježno
ju je povukao za uvojak i ona se okrenula prema njemu. I otkrila da se
njegovo lice približilo njezinom. I bilo je sve bliže... i bliže...
»Prestani tako očito zuriti u njega – primijetit će nas.«
»Ne zurim u Bletchleya.« Flick je zapravo zurila u Demonove
usne. Lagano su se smješkale i primaknule se još malo bliže...
Flick se zarumenjela, pa trepnula i podignula pogled k njegovim
očima. »Možda bi bilo dobro da nastavimo šetati.« Nije imala ništa
protiv očijukanja, ali nije se namjeravala upustiti u jedan od njegovih
vrtoglavih, opojnih poljubaca – ne na Vrištini, pred svačijim pogledom.
Njegove usnice su zatitrale, ali kimnuo je glavom. »Da, možda bi
bilo dobro.«
Držeći njezinu ruku na svojoj podlaktici, Demon ju je poveo dalje.
Šetali su uz rub Vrištine, a ona se ponadala da će on preuzeti svoju
uobičajenu incijativu i pronaći praznu staju. Na njezino razočaranje, to
se nije dogodilo.
Idućeg jutra odveo ju je u grad, da kuša kolače u Twig & Boughu
za koje je tvrdio da su izvrsni. Nakon te male gozbe, prošetali su
glavnom ulicom, gdje ih je iz kočije ugledala gospođa Pemberton.
Ozareno im se nasmiješila i radosno ih pozdravila.
Flick je pomislila kako je vikarova žena nikad nije gledala s tako
očitim odobravanjem.
A to ju je, više od ičega – daleko više od inzistiranja njezinih
šašavih čula i zaluđenog uma – navelo da se zapita što Demon planira.
Što zaista planira.
Jahala je rasne konje cijeli svoj život; već je odavno naučila kako
uznemirujuće misli i emocije staviti na stranu. Vješto je ignorirala sva
pitanja koja su se u njoj javljala zbog njegovih neprestanih posjeta.
Međutim, nakon susreta s gospođom Pemberton, više nije mogla
ignorirati činjenicu da zaista sve upućuje na to da joj se on udvara.
Zapravo.
Baš kao što je i rekao.
Je li ona mjesečina pomutila njegov ili njezin razum?
To pitanje zahtijevalo je dogovor, ponajviše zbog toga što ju je
njegova uporna prisutnost činila sve napetijom. A budući da to pitanje
kruži njezinim mislima već tjedan dana, očito joj je preostalo samo
jedno.
Na koncu, to je Demon; poznaje ga cijeli svoj život. Nije se
ustručavala zamoliti ga za pomoć u vezi Dillona, i on ju je velikodušno
i dao. Prema tome...
Čekala je s tim pitanjem do idućeg jutra, kad su se pošli provozati
obližnjim stazama. Plan je bio da ona nastavi uvježbavati svoje vještine
upravljanja kočijom. Prije nego što je preuzela uzde Flick je upitala:
»Zašto se ovako ponašaš – zašto provodiš ovoliko vremena sa mnom?«
Demon se naglo okrenuo prema njoj i lagano se namrštio. »Rekao
sam ti. Udvaram ti se.«
Flick ga je pogledala; oluja koja se nakupljala u njegovim očima
nije ju nimalo hrabrila. Ipak, odlučila je sve razjasniti. »Da,
razumijem«, rekla je oprezno. »Ali to je bilo samo...« Odmahnula je
rukom.
Demon se sada namrštio malo više i usporio konje. »To je bilo
samo što?«
»Pa...« Flick je slegnula ramenima. »To je bilo samo one večeri.
Na mjesečini.«
Demon je zaustavio kočiju. »A proteklih dana? Prošao je već cijeli
tjedan.« Demon se istinski čudio, zgražao. Opsovao je, i to ne samo
ispod glasa, pa je svezao uzde i okrenuo se prema njoj. »Nemoj mi reći«
– pogledao ju je u oči – »da nisi primijetila. Da nisi obraćala pažnju.«
Flick je zurila u njega, a kako je poruka u njegovim očima bila sve
jasnija, tako su njezine oči bile sve krupnije i sve šire otvorene. »Pa ti
si ozbiljan.«
Njezino neskriveno čuđenje bilo mu je poput pljuske.
»Ozbiljan?« Jednu je ruku stavio na prečku ogradice ispred nje, a
drugu na sjedalo iz nje. Pogledao ju je ravno u oči. »Naravno da sam
ozbiljan! Pa što misliš, čemu sve ovo proteklih dana?«
»Pa...« Osjetivši ljutnju koja je vibrirala u njegovu glasu, Flick je
odlučila da je bolje da ništa ne kaže. Demon nije vikao – ali ona je
gotovo poželjela da jest. Naime, njegove odrješite, silovito izgovorene
riječi nekako su joj zvučale strašnije od vikanja.
»Baš i nemam naviku pratiti mlade djevojke na ples samo radi
njihovih nevinih osmijeha.«
Flick ga je gledala. »Pretpostavljam da nemaš.«
»Budi sigurna da nemam.« Vilica mu se stegnula pa je izgledala
ozbiljno kao i ostatak njegova lica, a oči su mu sijevale. »Pa što si onda
mislila?«
Da je bilo načina da izbjegne to pitanje, ona bi ga izbjegla, ali
pogled u njegovim očima govorio joj je da on ne namjerava odustati od
te teme. Uostalom, ona je prva to spomenula i još uvijek je htjela znati.
Gledajući ga u oči, oprezno je rekla: »Mislila sam da je to obično
koketiranje.«
»Koketiranje?«
»Da, način da ispuniš vrijeme.« Raširila je ruke pa slegnula
ramenima. »Tko zna, možda je udvaranje dami na mjesečini
standardna praksa, uobičajeno ponašanje...«
Naglo je ušutjela. Pogledala je u njega, a on se nasmiješio –
vragolasto, predatorski. »Uobičajeno ponašanje razvratnika poput
mene?«
»Da! Otkud bih ja mogla znati što ti je u glavi?«
Proučavao joj je lice, a iz očiju mu je i dalje sijevalo. »Ako ti kažem
da ti se udvaram, onda je to istina.« Ponovno se okrenuo prema
naprijed i počeo odvezivati uzde.
Flick se uspravila. »Da, dobro. Ali još mi nisi rekao zašto.«
Gledajući u konje, Demon je uzdahnuo kroz stisnute zube.
Otpustio je kočnicu. »Zato što se želim oženiti tobom, naravno.«
»Da, ali upravo to ne razumijem. Zašto se želiš oženiti mnome?«
Demon je pomislio kako će je zadaviti na licu mjesta ako ne
prestane sa svojim »zašto«. Kruta izraza lica, pucnuo je uzdama i
potjerao konje. Osjetio je njezin ljutiti pogled na sebi.
»Ne možeš očekivati da ti vjerujem da si se najednom odlučio
vjenčati sa mnom. Nisi ni znao da postojim – doduše, poznavao si me
samo kao derište s dugačkim pletenicama – sve dok me nisi uhvatio
kako jašem Flynna.« Okrenula se prema njemu. »Zašto?«
Približavao se zavoj pa je Demon zategnuo uzde i usporio konje.
»Želim se oženiti tobom zato što si ti prava žena za mene.« Želeći
preduhitriti njezino iduće »zašto«, nastavio je objašnjavati: »Ti si
idealna osoba, dobrog si porijekla, imaš prikladna poznanstva.
Generalova si štićenica, odrasla si ovdje, i posjeduješ nevjerojatno
znanje o konjima. Sve u svemu, mi smo idealan par.« Oštro ju je
pogledao. »Što primjećuju svi osim tebe.«
Flick je gledala u cestu pa se i Demon ponovno okrenuo svojim
konjima. Nije bio siguran je li dobro čuo, ali učinilo mu se da je frknula
nosom. U svakom slučaju, prkosno je isturila bradu.
»To mi zvuči tako hladnokrvno«, rekla je.
Hladnokrvno? Zaista ju je htio zadaviti. Sama pomisao na to
koliko bi mu se uzburkala krv, kako sve u njemu ključa već tjedan
dana, kako se u njemu javi vruća potreba svaki put kad mu se ona
približi, a tek oni trenuci kad mu se našla u naručju, meka, podatna,
privijena uz njegovo tijelo...
Stisnuo je zube, a imao je osjećaj da mu vilica puca. Njegov glavni
konj je malko požurio pa ga je morao lagano zauzdati; nakon što je
ponovno uspostavio pravu brzinu, polako je uzdahnuo. »Želim se
oženiti tobom i zato što...« – izgovorio je ovo napet, stisnute čeljusti –
»...zato što te želim.«
Osjetio je njezinu smetenost, njezin nevino znatiželjni pogled.
Nije se usudio okrenuti prema njoj jer to je bio pogled prepun pitanja,
pogled koji ga je pozivao da joj sve pokaže, da je svemu nauči. Usavršila
je taj pogled toliko da ga je sada mogla namamiti i u najdublje vode. I
zato se usredotočio na svoje konje i na cestu pred sobom.
»Što točno...?«
Duboko je udahnuo. »Želim da griješ moj krevet.« Želio je da grije
njega. »Ali činjenica da te želim onako kako muškarac želi ženu ovdje
je sporedna. To je samo dodatni element zbog kojeg ti se udvaram, i
dodatna dimenzija u našem potencijalnom braku.« Brzo je promijenio
smjer razgovora i usredotočio se na aspekt koji je nju vjerojatno najviše
zbunjivao – ona je bila izravna i otvorena, vjerojatno je pogrešno
protumačila njegovu suptilnost i okolišanje. Ona je tu suptilnost
poistovjetila s igrom, zadirkivanjem i koketiranjem, a to samo po sebi
nikad nije ozbiljno. »S obzirom na tvoju dob i nedostatak iskustva, ako
se želim oženiti tobom, određeno razdoblje udvaranja smatra se
obaveznim. Tijekom tog razdoblja ja se moram ponašati prema
društveno propisanim obrascima.«
Sada je već vozio opasno brzo. Nije htio usporiti, ali ipak je malko
zategnuo uzde i uspostavio sigurniji ritam. Išao je obilaznim putem pa
nije bilo potrebe stajati i okretati se da bi se vratili u Hillgate End. A
to je bilo dobro. Naime, s obzirom na njegovo trenutačno raspoloženje i
njezinu trenutačnu znatiželju, stajanje ne bi bilo pametna odluka.
Flick ga je pozorno slušala, a on je pak osjetio mrštenje u njezinu
tonu kad ga je ponovila: »Društveno propisanim obrascima...«
»Društvo diktira da ti se udvaram, ali ne previše otvoreno, a
pogotovo ne silovito. To ne bi bilo dolično. Moram biti suptilan, a to
znači da ti ne smijem odmah reći što osjećam – tako se naprosto ne
radi. Ne smijem se sastajati s tobom potajno, ne smijem te poljubiti, a
ni u kojem slučaju ne smijem spomenuti da te želim – ne smijem ti to
čak ni natuknuti. Ti ne bi smjela znati ništa o želji i požudi.«
Malko je usporio konje jer je slijedio zavoj, a zatim je ponovno
pucnuo uzdama. »Zapravo, cijeli ovaj razgovor nije se trebao dogoditi.
Gospođa Pemberton i njezine prijateljice bez sumnje bi ga svrstale u
izrazito nedolično ponašanje.«
»Pa to je smiješno! Kako ću znati ako ne pitam? I ne mogu nikoga
pitati o tome – jedino tebe.«
Demon je osjetio tračak nesigurnosti u njezinu glasu; napetost ga
je odjednom napustila, a zamijenila ju je bujica emocija na koju se već
bio navikao – emocija koje je samo Flick mogla izazvati i koje su među
ostalim obuhvaćale i potrebu da je zaštiti.
Uzdahnuo je, ali nije gledao u nju – nije bio siguran je li uspio u
potpunosti preuzeti kontrolu nad sobom, nije bio siguran može li
odoljeti tom njezinom zbunjenom pogledu. »Možeš me pitati što god
želiš, pod uvjetom da smo sami. Možeš mi i reći što god želiš, ali moraš
paziti da ne dopustiš da to o čemu razgovaramo utječe na tvoje
ponašanje prema meni kad nismo sami.«
Flick je kimnula glavom. Mogućnost da joj on zabrani da ga
ispituje, osobito o temama kao što je požuda, malčice ju je potresla – na
trenutak se uplašila da bi on mogao podići zid između njih. Srećom, to
se nije dogodilo.
Ipak, još nije sve u potpunosti razumjela.
Bilo joj je teško shvatiti da se on zaista želi oženiti njome. Da se
želi oženiti njome zato što je želi – to je bilo izvan njezina poimanja.
Mislila je da je ona u njegovim očima još uvijek djevojčica. Ali očito nije.
I dok su se vozili dalje, počela je razmišljati o požudi. Čitav
koncept toga, u općenitom i konkretnom smislu, istinski ju je
intrigirao. Dobro se sjećala njegove svjetlucave mreže koju je bacio a
nju, sjećala se iskušenja, sjećala se obećanja na mjesečini. Osim onoga
što je doživjela s njim, ona nije imala nikakvog iskustva – sve što je
znala otprije saznala je prisluškujući sluškinje koje su međusobno
uspoređivale svoje doživljaje. Međutim... postojalo je nešto što je ostalo
neobjašnjeno.
Duboko je udahnula, gledajući, kao i on, u cestu što se prostirala
pred njima, i upitala: »Ako me želiš« – osjetila je kako joj obrazi
rumene, ali je ipak nastavila – »onako kako muškarac želi ženu, zašto
se sav ukočiš kad se dodirnemo?«
Budući da joj nije odmah odgovorio, Flick je pojasnila: »Kao one
večeri u dvorištu vikarijata, kad smo se ljubili – naglo si prestao.
Je li to zbog društvenih pravila« – konačno se usudila pogledati
ga – »ili zbog nečega drugog?«
Demon je ponovno postao napet, ukočen, a ona je to i vidjela i
osjetila. Osjetila je iznenadno stezanje u njegovu želucu, kao da je
njezin vlastiti, vidjela je kako mu se mišići ruku napinju ispod rukava.
A njegovo lice – kad je podignula glavu i pogledala u njega, otkrila je
da je tvrdo poput kamena.
Začuđena, podignula je ruku i kažiprstom bocnula njegovu
nadlakticu – bilo je kao da dira stijenu. »Baš ovako.« Namrštila se.
»Jesi li siguran da to nije averzija?«
»Ne – to nije averzija.« Demon je jedva uspio ovo izgovoriti. Ruke
su mu stiskale uzde toliko snažno da se molio da njegovi konji ne
odaberu baš ovaj trenutak da se uznemire. »Vjeruj mi«, naglasio je,
boreći se da udahne zraka, »to nije averzija.«
Nakon nekoliko trenutaka, Flick je ponovno upitala: »Onda?«
Rekao joj je da ga može pitati sve što želi. Ako se oženi njome i ne
odvede je u krevet što prije, ona će ga ubiti tim svojim pitanjima.
Uzdahnuo je; prsa su mu bila napeta poput bubnja. Posegnuvši duboko
u sebe kako bi pronašao malo snage, zauzdao je svoje unutarnje
demone. Glas mu je gotovo drhtao od silnog napora da se svlada. »Te
večeri na mjesečini«, objasnio je, »da se nisam zaustavio, da te nisam
odveo natrag u sobu za ples, napastovao bih te usred tog dvorišta, ispod
magnolije.«
»Oh?«
U njezinom tonu osjetilo se čuđenje, ali i fasciniranost.
»Čak sam i razradio kako ću to izvesti. Polegao bih te na zidić koji
omeđuje stablo i zadigao ti suknju – ti me ne bi spriječila.« Usudio se
pogledati u nju; lagano se zarumenjevši, Flick je slegnula ramenima.
»To nikad nećemo znati.«
Htio joj je nešto odvratiti, ali se suzdržao. Umjesto toga, samo ju
je gledao.
Ona je podignula pogled k njemu i još se više zarumenjela. Brzo
se okrenula i zagledala u cestu. Nakon nekoliko trenutaka,
promeškoljila se u sjedalu. »Dobro. Razumijem za dvorište, ali zašto se
to događa – zašto ste tako zamrzneš – sada? Tako je bilo i jučer na
Vrištini, kad smo se slučajno sudarili.« Mršteći se, ponovno je pogledala
u njega. »Sigurno me ne želiš napastovati svaki put kad se vidimo.«
Oh, da, želi. Demon je zaškrgutao zubima i pustio konje da
ubrzaju. »Požuda je poput bolesti – kad te jednom uhvati, svaki je idući
susret pogoršava.« Flick nije ništa rekla na to, zbog čega je Demon bio
vrlo zahvalan. Gledala je naprijed, ali nakon nekog vremena osjetio je
kako je krajičkom oka bacila pogled na njega.
»Neću se slomiti, znaš. Neću dobiti histerični napad, niti ću...«
»Da, vjerojatno nećeš«, odvratio je hladnim tonom.
»Hm. Još uvijek ne razumijem. Ako se svejedno želiš oženiti
mnome...« Demonu nije promaknula njezina neizrečena poruka –
okrenuo se prema njoj i u plavetnilu njezinih očiju vidio je njezinu
znatiželju, njezin otvoreni poziv...
Progutao je vrlo sočnu psovku i ponovno se zagledao u cestu.
Objašnjavanje će samo pogoršati stvar. Dosad je uspijevao obuzdati
svoje demone, ali što ako sada ona uzme bič u svoje ruke?
Oh, ne, ne, ne, ne, ne. Znao je gdje stoji on, a gdje stoji ona; između
njih je bila beskrajna razdaljina. Njoj će trebati godine – ili barem
intenzivnih šest mjeseci – da se samo približi razumijevanju
seksualnog znanja koje je on posjedovao. Ali mogao je pogoditi što joj
se mota po glavi i kojim su putem njezine nevine misli krenule. Morao
ju je preusmjeriti, morao je suzbiti svaku njezinu misao o tome da
bezglavo skoči u to more. To se naprosto ne smije dogoditi na taj način.
Barem ne s njim.
Na njegovu žalost, ona više nije bila na oprezu s njim, više ga nije
gledala kao strica, nego kao nekoga ravnome sebi. A ni to nije bilo
dobro. Cijela vilica ga je boljela, kao i cijelo tijelo. A njegov um –
naprosto je patio. »To se neće dogoditi na taj način.« Umarala su ga
nastojanja da objasni nešto o čemu se trudio ne misliti.
»Oh?«
Toliko je usavršila to svoje »oh« da je ono postalo prava mala
umjetnost. Taj »oh« uvijek ga je tjerao da nastavi objašnjavati.
»Požuda vodi prema tjelesnom zavođenju, ali u tvojem slučaju –
u našem slučaju – to se neće pretvoriti u valjanje na brzaka u
nekakvom dvorištu.« Čekao je njezin »oh«, ali ona je umjesto toga rekla.
»Zašto?«
Zato što ju je on namjeravao obučiti da bude njegov vlastiti pali
anđeo. Brzo je otjerao tu misao. »Zato što...« Pokušavao je pronaći riječi.
Da nije u tom trenutku upravljao kočijom, podignuo bi ruke u zrak, u
znak poraza. Posegnuo je za bičem. »Zato što si nevina, i zaslužuješ
bolje od toga. I ja znam bolje od toga.« Oh da, sve ovo pogađalo je i
njegov ego. »Zavest ću te onako kako zaslužuješ biti zavedena – polako.
Nevinost nije nešto što bi trebala odbaciti kao staru cipelu. To je
tjelesna vrijednost – strastvena vrijednost – samo po sebi.
Usredotočio je pogled na svoje konje. »Nevinost se ne smije
ukaljati, ne smije se zgaziti. Treba je pustiti da cvjeta. Ja to znam.«
Ovo posljednje nije zvučalo samo kao uvjeravanje, nego i kao spoznaja.
»Treba vremena da nevinost procvjeta, to traži pažnju i iskustvo.« Glas
mu je postao dublji. »To traži strast, predanost i posvećenost tome da
se nevinost zavede, da je se pretvori iz pupoljka u cvijet i potakne da
buja punom snagom, a da se pritom nijedna latica ne povrijedi.«
Govori li on još uvijek o njezinoj nevinosti, ili sve ovo znači nešto
više – nešto u čemu je i on nevin baš poput nje?
Na njegovo olakšanje, Flick nije rekla ništa, samo je sjedila i tiho
razmišljala. I on je razmišljao – razmišljao je o onome što želi,
razmišljao je o sveobuhvatnosti svoje požude.
Bio je bolno svjestan nje dok sjedi tako blizu njega. Mogao je
osjetiti vlastite otkucaje srca, koje je tuklo u njegovim prsima, pulsiralo
u vršcima prstiju, tutnjalo u njegovim preponama. Nekoliko dugih
trenutaka jedini zvuk koji su se čuo oko njih bio je ujednačeni topit
kopita i kloparanje kotača.
Nakon nekog vremena, ona se promeškoljila.
Kratko ju je pogledao i vidio da se mršti, i da otvara usta da nešto
kaže.
Brzo je vratio pogled na cestu. »Za Boga miloga, da se nisi usudila
pitati zašto.«
Osjetio je kako ona zuri u njega; vidio je krajičkom oka kako je
podigla nos u zrak, zatvorila usta i drsko prekrižila ruke na prsima. A
zatim se zagledala u krajolik, namjerno izbjegavajući pogled.
Demon je stisnuo usnice i pucnuo bičem, a konji su pojurili.

Kad su stigli pred kapiju Hillgate Enda, Demon je pribrao dovoljno da


se sjeti što je htio reći Flick tijekom njihove vožnje. Pogledao je u nju i
zapitao se koliko bi joj trebao otkriti. Unatoč svojoj opčinjenosti njome,
nije zaboravio na to da ganjaju ono gangstersko udruženje. A znao je
da nije ni ona zaboravila.
Stvar je o tome da je postajao sve nemirniji. Već nekoliko tjedana
prate Bletchleya i nisu saznali ništa o tim kriminalcima, osim toga da
su izrazito dobro organizirani. U takvim okolnostima, nije bio
zadovoljan što su usmjerili sva svoja nastojanja samo na Bletchleya.
Stoga je odlučio istražiti druge mogućnosti. Najprije je razmišljao
o tome da potraži pomoć od ostatka Cynsterova kluba, ali još se nije
nikome obratio. Vane i Patience su bili u Kentu, Gabriel i Lucifer u
Londonu, ah morah su paziti na blizanke. Richard je, prema
Demonovim posljednjim saznanjima, bio prilično zauzet svojom
vješticom u Škotskoj. A Devil je vjerojatno zaokupljen proljetnom
sadnjom. Doduše, Devil je bio u Somershamu, što je prilično blizu. Ako
situacija postane teška, otići će k Devilu, ah kako su utrke i konji ipak
bih njegovo stručno područje, nije mu imalo smisla odmah pozivati
ljude u pomoć. Najprije treba uočiti neprijatelja, a tek će tada pozvati
konjicu.
I zato...
Vješto je zaustavio kočiju pred stubištem kuće. Primio je Flickinu
ruku i pomogao joj da siđe, a zatim je pošao s njom prema stepenicama.
»Sutra idem u London – imam nekog posla ondje.« Zastao je u
podnožju stepenica. Flick je bila već na drugoj kad joj je ovo rekao. Brzo
se okrenula i pogledala ga, a u očima joj je bio niz pitanja.
»Vratit ću se prekosutra, vjerojatno kasno navečer.«
»Ah... što ćemo s Bletchleyem?«
»Ne brini o njemu.« Zarobio joj je pogled. »Gillies, Hills i Cross će
motriti na njega.«
Flick je pogledala u njega. »Ali što ako se nešto dogodi?«
»Sumnjam, ali ako se i dogodi, Gillies će znati što treba činiti.«
Flick nije imala toliko povjerenja u Gilliesa kao što je imala u
njegova gospodara. Ali samo je kimnula glavom. »Dobro onda.« Pružila
mu je ruku. »Želim ti sretan put.«
Demon je primio njezinu ruku i podignuo obrvu. »I brz povratak?«
Flick ga je bahato pogledala. »Vidimo se kad se vratiš.«
Demon joj je ponovno zarobio pogled. Kliznuo je svojim prstima
po njezinu dlanu – prinio je njezinu ruku svojim usnama, pa ju je
okrenuo i nježno poljubio u zapešće. Flick se naglo ubrzao puls i dah joj
je zastao u grlu.
A Demon se vragolasto nasmiješio. »Računaj na to.«
Pustivši njezinu ruku, elegantno se naklonio i odšetao natrag do
svojih konja koji su ga strpljivo čekali.
Flick je gledala kako spretno sjeda u kočiju, a potom s
nenadmašnim autoritetom pokreće svoje konje niz prilaz. Gledala ga je
sve dok nije nestao s vidika, dok ga nisu progutale sjene stabala.
Lagano se mršteći, okrenula se i nastavila se uspinjati stubama.
Vrata su bila otključana; ušla je i zatvorila ih za sobom. U predvorju je
susrela Jacobsa i pozdravila ga s odsutnim smiješkom, pa se zaputila
kroz ostatak kuće. Izišla je na verandu, a s verande je zakoračila na
travnjak – travnjak po kojemu je u posljednje vrijeme tako često šetala
s Demonom.
Da joj je netko prije tri tjedna rekao da će je rastužiti sama
pomisao na to da puna dva dana neće vidjeti određenog gospodina,
nasmijala bi se.
Ali sada se nije smijala.
Neće, doduše, pasti u stanje beživotne letargije, jer imala je
mnogo posla. Na primjer, morala je odlučiti što misli o požudi.
Razmišljala je o tome dok je prolazila ispod drveća i zaputila se
stazom natkrivenom glicinijama. Stavila je ruke iza leđa i polako
koračala šljunkom. Demon se htio oženiti njome – namjeravao se
oženiti njome. Očekivao je da će ona pristati – čvrsto je vjerovao u to da
će ona pristati.
Nakon ovog poslijepodneva i njihova iskrenog razgovora, barem
je znala na čemu je. Htio se oženiti njome zbog svih društveno
prihvatljivih razloga, i zbog toga što ju je želio. To znači da pred njom
stoji jedno golemo, neizbježno pitanje. Hoće li ga ona prihvatiti za
muža?
To nije bilo pitanje koje je očekivala čuti. Nikad, ni u najluđim
snovima, ne bi pomislila da će se on, njezin idol, njezin idealni
gospodin, htjeti vjenčati s njom. Da će pogledati u nju, u djevojčicu s
pletenicama, i osjetiti želju. Jedini razlog zbog kojeg je mogla
razmišljati o tome s nevjerojatnom smirenošću jest taj što još uvijek
nije sasvim vjerovala u to.
Sve joj je još uvijek izgledalo kao san. Ali...
Znala je da on misli iskreno.
Kad je stigla do kraja staze, pogledala je na sat iznad luka staje.
Imala je još sat vremena do ručka; sve oko nje bilo je tiho, nikoga nije
bilo na vidiku. Okrenula se i počela ponovno koračati amo-tamo,
pokušavajući posložiti misli u donekle razuman redoslijed.
Prvo što je trebala razmotriti bilo je vrlo očito. Voli li ona
Demona? Na njezino iznenađenje, odgovor je bio jednostavan.
»Potajno sam zaljubljena u njega već godinama«, promrmljala je.
Ovo priznanje ostavilo joj je neobičan osjećaj u želucu. Bila je toliko
smetena, toliko zatečena kad je shvatila da je njezino srce već odavno
odlučilo, a nije joj reklo.
»Drugo, voli li on mene?«
Odgovor joj nije dolazio. U glavi je vrtjela sve njihove razgovore,
ali nije bilo nijedne njegove riječi koja bi mogla rasvijetliti to važno
pitanje. Uzdahnula je. »A što ako me on ne voli?«
Odgovor na to bio je jasan. Ako je on ne voli, ne može se udati za
njega. Njezina odlučnost po tom pitanju bila je snažna, duboko usađena
u nju.
Prema njezinu mišljenju, ljubav i brak idu zajedno. Znala je da
društvo ne gleda tako na to, ali to je bio njezin stav koji se formirao na
temelju njezinih promatranja. Njezini roditelji beskrajno su se voljeli
– to se vidjelo na njihovim licima, u njihovom ponašanju, kad god su
bili u istoj prostoriji. Bilo joj je samo sedam kad ih je posljednji put
vidjela; mahali su joj s broda koji se polako udaljavao s pristaništa.
Premda su joj njihove crte lica izblijedjele tijekom godina, svjetlost koja
je postojala među njima nije nestala – još uvijek je jarko sjala u njezinu
sjećanju.
Ostavili su joj bogatstvo, i ostavili su joj uspomene – bila je
zahvalna na bogatstvu, ali još je više cijenila uspomene. Znanje o
onome što ljubav i brak mogu biti bilo je neprocjenjivo, bezvremensko
naslijede.
Naslijeđe kojemu nikad neće okrenuti leđa.
I ona je htjela posjedovati takvu svjetlost. Odrasla je s takvim
očekivanjem. Prema onome što je znala o Generalu i njegovoj ženi,
Margery, i njih su dvoje bili blagoslovljeni.
Ponovno se sjetila Demona.
Namrštila se i nastavila koračati, razmišljajući zbog čega se on
želi oženiti njome. Razumjela je društveno prihvatljive razloge što ih je
on naveo, ali ti su razlozi bili površni i nebitni. Može ih se zanemariti i
odbaciti.
To znači da je ostala požuda.
Jedna minuta bila joj je dovoljna da sažme sve što je znala o toj
temi. Na pitanja poput »uključuje li požuda ljubav?« i »uključuje li
ljubav požudu?« nije mogla odgovoriti. Sve do prošlog tjedna nije ni
znala što je to požuda i premda je sada znala kakav je to osjećaj, njezino
iskustvo u tome još uvijek je bilo zanemarivo. A njihov posljednji
razgovor naglasio je tu činjenicu.
Očito je bilo još mnogo toga što mora naučiti o požudi – neovisno
o ljubavi.
Idućih pola sata samo je koračala i razmišljala; do trenutka kad
se oglasio gong za ručak, došla je do jednog vrlo jasnog zaključka, a taj
je zaključak za sobom povlačio jedno vrlo jednostavno pitanje. Dok je
hodala natrag prema kući, zaključila je da je ipak ostvarila golem
napredak.
Njezin zaključak bio je apsolutan, čvrst, neoboriv: udat će se
isključivo iz ljubavi, ili se nikad neće udavati. Htjela je voljeti i htjela
je biti voljena – bit će ili tako ili nikako. A što se tiče njezina pitanja,
ono je bilo jasno i nužno: je li moguće započeti s požudom – vatrenom
požudom – i napredovati k ljubavi?
Podignuvši lice prema suncu, zatvorila je oči. Osjećala se bolje,
jer sada je znala što želi; znala je kako se treba suočiti s onime što
dolazi.
Ako se Demon želi oženiti njome, ako želi da mu kaže »da« kad
zatraži njezinu ruku, morat će je naučiti više o požudi i uvjeriti je u to
da i njezino pitanje može dobiti potvrdan odgovor.
Otvorila je oči i podignula rub haljine; zaputila se u kuću na
ručak.
11. poglavlje

D
emon je krenuo u London nedugo nakon što je svanula zora.
Cijelo je vrijeme požurivao svoje konje kako bi što prije
stigao u glavni grad te što prije potražio Heathcotea
Montaguea, čovjeka s kojim su Cynsteri poslovno surađivali.
Nakon što je duže vrijeme razmišljao, dosjetio se drugih metoda
pomoću kojih bi mogao identificirati članove gangsterskog udruženja.
Prije odlaska u London posjetio je Dillona, što Flick nije znala, te
izvukao iz njega podatke o svim utrkama koje je ovaj namjestio. Nakon
toga je obišao sve znance u Newmarketu koji su mu dugovali uslugu te
od njih dobio potrebne brojke, uključujući i izračune koeficijenata
raznih kladioničara. Ti izračuni služili su mu za procjenu ukupnog
iznosa zarađenog u tim namještaljkama. Okvirna procjena prilično ga
je zatekla – iznos je bio toliko visok da je postojala mogućnost da
Montague uđe u trag tom novcu. Čak je i djelić tog iznosa morao
ostaviti nekakav trag u gradskom protoku kapitala. Vrijedilo je
pokušati.

Tri sata poslije, odjevena u svoju baršunastu haljinu za jahanje i


smještena u sedlu na Jessamynim leđima, Flick se zaputila na Vrištinu
na jahanje. Naravno, očekivala je da će vidjeti Bletchleya kako lješkari
ispod hrasta i promatra jutarnje galopiranje, kao što je činio cijeli
protekli tjedan.
Međutim, Bletchleya nije bilo. Nije bilo ni Gilliesa, ni Crossa, ni
Hillsa. Sjedeći uspravno u sedlu, pogledom je pretražila cijelu Vrištinu,
uzduž i poprijeko. Ali uzalud.
»Tipično!« Skupila je uzde i potjerala Jessamy ravno u grad.
Bez ikakve ideje o tome što da radi ondje, Flick je povela Jessamy
jednom od glavnim ulica. Većina ljudi koja se zatekla ondje pripadala
je trkačkom bratstvu – stajski radnici, konjušari, treneri, džokeji. Neki
su je poznavali i pristojno kimali glavama, a svi su promatrali Jessamy
vještim, profesionalnim okom. Flick to gotovo nije ni primijetila.
Pitala se gdje li je ono Bletchley odsjeo. Nije se mogla sjetiti
imena tog konačišta. Demon je rekao da se ne nalazi u Newmarketu,
nego negdje sjeverno od grada.
Ali što se dogodilo s Gilliesom i ostalima? Cijelo su vrijeme motrili
Bletchleya i dosad nije bilo problema. Nije ih valjda otkrio i... Što? Flick
nije znala što da misli.
Zaputila se u Ulicu High, s namjerom da se raspita u svim
konačištima koja se protežu prema sjeveru. Ubrzo je stigla pred
Rutland Arms, krčmu i konačište u kojem su se obično okupljali
treneri. Ispred glavnih vrata stajala je poštanska kočija, a nalikovala
je na golemog crnog kukca. Flick je pogledala u putnike koji su čekali
da se ukrcaju.
Krajičkom oka spazila je nešto grimizno. Brzo je potegnula uzde
i zaustavila Jessamy. Iza sebe je začula psovku pa se okrenula u sedlu.
»Oh, oprostite.« Porumenjevši, povukla je Jessamy u stranu kako bi
propustila niz trkaćih konja kojima je zapriječila put. Taj dugački red
konja i njihovih jahača pružili su joj dobar zaklon; skrivajući se iza njih,
provirila je prema drugoj strani ulice.
»Da!« Ugledala je Bletchleya i njegov zaštitni znak – grimizni
rupčić. Upravo se ukrcavao u kočiju, to jest, smjestio se na njezin krov.
Flick se namrštila. »Zašto ide u Bury St. Edmunds?«
Vozač kočije je puhnuo u zviždaljku, a iduće sekunde kočija je
krenula. S nekoliko vrlo glasnih i očito pripitih ljudi na krovu, polako
se udaljavala ulicom. Flick je gledala za kočijom. Nije imala pojma radi
čega Bletchley odlazi u Bury St. Edmunds, ali znala je da kočija
vjerojatno neće nigdje stajati na putu onamo.
Morala je brzo pronaći Gilliesa i saznati što se dogodilo njemu i
ovoj drugoj dvojici. Okrenula je Jessamy i zaputila se prema jugu, gdje
je bila Demonova farma pastuha. U tom trenutku, desetak metara
dalje, spazila je Gilliesa na konju. Pošla mu je ususret.
»Jesi li vidio?« Zaustavila je Jessamy točno pored njega.
»Bletchley se upravo ukrcao na kočiju koja vozi u Bury St. Edmunds.«
»Jesam.« Gillies je gledao u cestu kojom se kočija upravo odvezla.
»Trebali bismo ga slijediti«, rekla je Flick, umirujući Jessamy.
Gillies se naglo okrenuo prema njoj. »Slijediti?«
»Da.« Flick se namrštila. »Zar nije to tvoj posao?«
Gillies nije ništa rekao.
»Gdje su Hills i Cross?« Flick je nestrpljivo upitala.
»Hills je na farmi – on je posljednji bio na straži. A Cross je ondje.«
Pokazao je bradom. »On je pratio Bletchleya cijelo jutro.«
Flick je uočila Crossa, obješenog i tmurnog, kako stoji točno preko
puta. »Bletchley je u pokretu, stoga se moramo organizirati i pratiti
ga.«
»Moramo?«
Flick je zurila u Gilliesa. »Što je tebi? Zar ti Demon nije dao
naredbu da pratiš Bletchleya?«
Gillies joj je uzvratio pogled, a potom je odmahnuo glavom.
Flick je sada bila još zbunjenija; nije joj bilo jasno što se događa,
jer Gillies i Cross su zbog nekog razloga bili ovdje. »Kakve ste naredbe
dobili?«
Gillies je uzdahnuo, a pogled mu je bio kao u tužnog španijela.
»Da slijedimo vas, gospođice, i da pazimo da ne upadnete u nevolju.«

Jedino činjenica da su se nalazili na javnom mjestu, okruženi ljudima,


spriječila je Flick da ne kaže Gilliesu što misli o drskosti njegova
gospodara. I njegovoj iritantnoj umišljenosti. I smiješnom muškom
egu.
U njoj je još sve kuhalo kad je, u Gilliesovoj i Crossovoj pratnji,
stigla na praznu Vrištinu. »Ne zanima me kakve vam je naredbe dao
na odlasku; nije smio previdjeti činjenicu da bi Bletchley mogao otići.
Ali Bletchley je otišao i sada moramo improvizirati.«
Gillies je problijedio. »Gospodar je bio vrlo jasan, gospođice.
Rekao nam je da čuvamo stražu ovdje i da ne poduzimamo ništa
nepromišljeno. Uostalom, nema potrebe da slijedimo Bletchleya u Bury
St. Edmunds. Čak i slučaju da poželi otići u London, mora proći ovuda
u kočiji.«
»Nije u tome stvar!« rekla je Flick.
»Nije?« Cross, koji je stajao pored njih, uključio se u razgovor. »Ja
sam mislio da je naš posao da ga pratimo kroz Newmarket i gledamo s
kime razgovara ovdje.«
»Ne samo ovdje.« Flick je duboko udahnula da se smiri. »Moramo
pratiti s kime razgovora kamo god se kreće. Možda odlazi u Bury kako
bi se sastao sa svojim gospodarima.«
Cross ju je pogledao. »Ma ne, on je sigurno...«
Gillies se odjednom zakašljao; točnije, uhvatio ga je zbilja žestok
napadaj kašlja, toliko da su ga Flick i Cross zabrinuto gledali. Trepćući,
odmahnuo je glavom, pa rukama. »Sve je u redu«, obratio se Flick, ali
su njegove oči, bistre i oštre, bile uprte u Crossa.
Cross je problijedio. »Oh. Aha. Dobro.«
Flick se namrštila. »Moramo se organizirati kako ćemo pratiti
Bletchleya kad stigne u Bury. Kočiji treba nekoliko sati do tamo, što
znači da imamo vremena.«
»Ah – to nije tako jednostavno, gospođice.« Gillies i Cross su
izmijenili poglede. »I Cross i Hills imaju svoje dužnosti na farmi – ne
mogu tek tako otići u Bury.«
»Oh.« Flick je pogledala u Crossa.
Cross je kimnuo glavom. »Tako je, ne možemo pustiti mlade bez
nadzora.«
Flick je zakolutala očima. Bilo je proljeće, što znači da je na farmi
pastuha vrlo živahno; odvesti dva starija konjušara odande, u ovo doba
dana, bilo je neizvedivo. A pogotovo kad je riječ o farmi koja pripada
Demonu. Zamišljena pogleda, umirila je Jessamy – kobila je mahala
repom i postajala sve nestrpljivija.
Kad je ponovno podignula glavu, vidjela da su Gillies i Cross
izmijenili poglede koje nije mogla protumačiti; izgledali su vrlo
zadovoljno. »Dobro«, rekla je, »budući da ne možemo pustiti Bletchleya
da luta okolo bez nadzora, otići ću u Bury sama.«
Izraze na Gilliesovu i Crossovu licu bilo je lako pročitati – obojica
su raskolačila oči i zinula. Gillies se prvi pribrao. »Ali... ali... ne možete
ići sami.« Pogled mu je bio malčice unezvjeren.
Flick se namrštila. »Znam, ali ne želim voditi svoju sluškinju.«
Pogledala je u Gilliesa. »Ti ćeš morati sa mnom.«
Cross je odmahnuo glavom. »Ne želite valjda sada ići u Bury.«
Molećivo ju je pogledao.
Flick se nije dala smesti. »Budući da je Bletchley otišao, vi biste
trebali vratiti na farmu.«
»Da, trebao bih«, rekao je Cross.
Stisnutih usnica, Gillies je kimnuo glavom.
Kad se Cross udaljio, Flick se ponovno okrenula prema Gilliesu.
S vojničkim sjajem u očima, prodorno ga je pogledala. »Moramo smisliti
plan kako ćemo motriti Bletchleya kad dođemo u Bury St. Edmunds.«
Gillies se uspravio. »Gospođice, zbilja ne mislim da...«
»Gillies.« Flick nije povisila ton, ali njezin stav prekinuo je svaku
raspravu. »Ja odlazim u Bury motriti Bletchleya. A ti samo trebaš
odlučiti hoćeš li ići sa mnom ili nećeš.« Gillies ju je pogledao, a zatim
duboko uzdahnuo. »Možda bi bilo dobro da najprije porazgovaramo s
gospodinom Dillonom. Kad je već sve ovo zbog njega.«
Flick se sada mrštila još više. Gillies je zadržao dah od muke.
»Tko zna? Možda gospodin Dillon zna što bi Bletchley mogao tražiti u
Buryju?«
Flick se zamislila, a zatim podignula obrve. »U pravu si. Dillon bi
mogao znati – ili bi barem mogao pretpostaviti.« Osvrnula se oko sebe.
Bilo je vrijeme ručka; Vriština je bila prazna. »Moram otići kući na
ručak jer će primijetiti da me nema. Nađimo se na početku staze koja
vodi do kolibe. U dva.«
Poražen, Gillies je samo kimnuo glavom.
Flick je također kimnula glavom, pa je otpustila uzde, podbola
Jessamy petama i odjurila kući.

***

Nakon što je sa slašću pojeo kasni ručak u White’su, Demon se povukao


u čitaonicu, sa šalicom kave i novinama iza kojih se mogao sakriti.
Naime, nakon Edwarda Ralstrupa, starog prijatelja koji mu se
pridružio na ručku, nije htio više nikoga sresti.
»Večeras je malo okupljanje u Hillgarth’su. Uobičajeno društvo,
naravno.« Sjajnih očiju, Edward mu je dobacio vragolast osmijeh.
»Nema ničeg poput čistokrvnih izazova da pripremi čovjeka za sezonu.«
»Izazova?« Demon je istog trena pomislio na Flick.
Edwardu se na licu moglo vidjeti slatko iščekivanje. »Dame
Onslow, Carmichael, Bristow... trebam li dalje nabrajati? Naravno, ti
se nećeš morati pretrgnuti – ne dok je grofica ondje.«
»Grofica?« Demon je nevoljko odvukao misli s Newmarketa i
usredotočio se na ženu od koje je pobjegao kad je prošli put bio u
Londonu. »Mislio sam da se vratila u Europu.«
»Ne, ne.« Edward je namignuo. »Čini se da joj se jako sviđa sve
što je englesko. Colston joj se pokušao približiti – govorkalo se da si ti
otišao na neodređeno vrijeme – ali izgleda da se ona odlučila čuvati za...
‘nešto više’, kako je sama rekla.«
»Oh.« Demon je sada istinski čeznuo za Newmarketom.
Edward nije primijetio njegov manjak entuzijazma. »Nakon
Hillgarth’sa, ako još budeš mogao stajati na nogama, tako reći, idemo
na zabavu kod gospođe Melton. Uvjeren sam da će ondje biti puno
akcije. A sutra...«
Demon je pustio Edwarda da govori, a svoje je misli ponovno
usredotočio na Newmarket, na anđela zlatne kose koji ga ondje čeka, i
koji ne zna ama baš ništa o senzualnim stvarima, a kamoli o »nečemu
više«.
»Onda? Što kažeš? Da te pokupim u osam?«
Demon se morao istinski potruditi kako bi uvjerio Edwarda u to
da ga ništa od toga ne zanima, ni grofica, ni mnogi drugi užitci koji će
mu se nuditi po gradu. Na kraju se izvukao tako što je objasnio
Edwardu da mora otputovati već u zoru i da ne želi riskirati da mu
konji budu budni cijelu noć. Kako je njegova briga i ljubav prema
konjima bila općepoznata, Edward je konačno prihvatio da Demon
misli ozbiljno.
»Eh, da«, Demon je dodao, osjetivši inspiraciju, »možeš proširiti
riječ među našima da ne polažem više nikakva prava na groficu.«
»Oooh!« Edward se razveselio na tu vijest. »Svakako ću to učiniti.«
Demon se tome itekako nadao. Grofica je bila naporna i zahtjevna
žena. Premda mu je njezino raskošno tijelo pružilo privremeni otklon
od svakodnevnih zbivanja, znao je da je njegovo zanimanje za nju bilo
upravo takvo – privremeno. Doista, izblijedjelo je istoga dana kad je
krenuo na sjever, u Newmarket.
Smjestivši se u dubokom naslonjaču i raširivši novine ispred sebe
tako da su tvorile zid, pijuckao je kavu i razmišljao o svojem otkriću da
život kakav je poznavao – život plejboja u luksuznom gradskom
okruženju – više nema nikakvih čari. Istina, mogao se zamisliti kako i
dalje odlazi na balove i zabave – ali samo pod uvjetom da pored sebe
ima određenog anđela. S užitkom bi je upoznao sa svijetom londonskih
zabava, samo da vidi izraz u njezinim očima.
Ali London bez Flick?
Bilo koje mjesto na svijetu bez Flick?
Otpio je dugačak gutljaj kave. Evo što se dogodi, pomislio je, kad
se sudbina uhvati Cynstera u svoju mrežu.
Sjedio je usred Londona, grada koji je vrvio ljepoticama, koje bi
mu rado pokazale svoje draži – a njega to nije zanimalo. Nisu ga
zanimale ni ljepotice, ni njihove draži, gole ili kakve god.
Jedina žena koja ga je zanimala bila je Flick. Sjetio se kako je
prije mislio da se to njemu nikad neće dogoditi – mislio je da se nikad
neće moći skrasiti s jednom ženom. Ali sada je mogao. Jedina žena za
njega bila je Flick. A ona je bila u Newmarketu.
Nadao se da se ponaša kako treba.
Da stavlja cvijeće u vazu, čita svoje romane i vrti palčevima. I
misli o požudi.
Promeškoljio se, pa se namrštio. Bez obzira na okruženje u kojem
ju je zamislio, prizor strpljive Flick, Flick koja mirno sjedi i čeka,
naprosto mu nije dolazio u glavu.
Deset minuta poslije, spustio se stepenicama White’sa,
razmišljajući o tome kako se konjušnica u kojoj su trenutačno bili
njegovi konji nalazi točno pored konačišta u kojem je odsjeo. Nije bilo
razloga da ne krene iz Londona odmah. Tog se jutra sastao s
Montagueom, proveo je sat vremena objašnjavajući mu sve pojedinosti
vezane za namještanje utrka u Newmarketu. Montague je obavio
nekoliko brzih izračuna i složio se s Demonovom procjenom. Iznos koji
je gangsterska skupina prikupila bio je enorman – i mora se negdje
pojaviti, kad-tad.
Montague je imao veze i poznanstva o kojima Demon nije htio
znati. Ostavio je ovog znanca radoholičara, koji je uživao u financijskim
zagonetkama, sa sjajem u očima. Ako postoji ijedan način da se
praćenjem novca uđe u trag tim mafijašima, Montague će ga pronaći.
A to je značilo da Demon može slobodno otići natrag u Newmarket
i vratiti se svojim poslovima: motrenju Bletchleya i udvaranju Flick.
Pogledao je u svoju odjeću – hlače, kaputić i cipele. Nije bilo
potrebe da se preodijeva. Sumnjao je da će Flick uopće primijetiti, a
kamoli praviti problem od činjenice da se nije preodjenuo prije nego što
je dojurio natrag k njoj.

»Bury St. Edmunds?« Dillon je začuđeno pogledao u Flick, a potom sjeo


na stolicu, na čelo oronulog stola. »Zašto tamo?«
Flick je također privukla stolac, pokazavši rukom Gilliesu da
uzme drugi. Poželjela je da je Demon ovdje umjesto njega. »Nadali smo
se da bi ti mogao znati. Ali očito ne znaš.«
Dillon je odmahnuo glavom. Bio je doista iznenađen. »Ne znam
kakve bi se atrakcije mogle pronaći u Buryju, pogotovo kad je riječ o
tipu poput Bletchleya.«
»Dakle«, rekla je Flick, vrlo poslovnim tonom, »morat ćemo otići
u Bury i saznati kakve su to ‘atrakcije’. Ni ja ne vidim nijedan razlog
radi kojeg bi Bletchley otišao tamo, osim ako nije radi sastanka s
gospodarima.«
Gillies, koji je pozorno slušao, a još pozornije odmjeravao Dillona,
pročistio je glas. »Sutra ujutro se u Buryju održava boksačka borba.
Gotovo je sigurno da je Bletchley otišao onamo radi toga. Trenutačni
prvak Engleske borit će se u ringu s najnovijim izazivačem.«
»Zbilja?« Dillonova letargija najednom je nestala. Ponovno se
pretvorio u živahnog mladića.
»Boksačka borba«, rekla je Flick, tonom osobe kojoj je konačno
svanula zora.
Mršteći se, Gillies je gledao čas u nju, čas u Dillona. »Da. A to
znači da će ondje biti svakojaki grubijani i opasni tipovi iz Londona –
grad će biti prepun takvih!«
»Dovraga!« Dillon se naslonio, nezadovoljan.
Gillies je uzdahnuo s olakšanjem.
»Zamisli, u mojoj blizini se održava boks, a ja ne smijem nosa
promoliti.« Dillon je uzdahnuo i pogledao u Flick, očekujući njezino
suosjećanje. Ali ona nije gledala u njega. Ozarena, pljesnula je rukom
po stolu. »To je to!«
Gillies je poskočio. »Što?«
»Boks, naravno! To je savršeno mjesto za Bletchleyev sastanak s
njegovim gospodarima.« S pobjedničkim sjajem u očima, raširila je
ruke. »Pa očito je – ovi gangsteri mogu doći iz Londona a da pritom ne
napuštaju svoje uobičajene uloge, svoje navike, mjesta na kojima inače
provode vrijeme. Boksakča borba je idealna za to.«
Gillies je problijedio. »Ne, ne – ja ne bih...«
»Znaš«, uključio se Dillon i prekinuo ga, »mislim da si u pravu.«
»Naravno da sam u pravu.« Flick je odložila svoje jahačke
rukavice na stol. »Sada moramo smisliti kako ćemo motriti Bletchleya
dok smo u Buryju, s obzirom na to da ćemo ondje biti samo Gillies i ja.«
I Flick i Demon su se zamislili. Gillies je samo zurio u njih, očito
nezadovoljan. »Gospodin Demon sigurno ne bi htio da odete na
nekakav boks.« Obraćao se Flick, a zatim je pogledao u Dillona. Dillon
je namreškao nos. »Bit će to komplicirano, ali i ja se kladim da je to
mjesto na kojem će se Bletchley sastati sa svojim gospodarima. Netko
ga mora pratiti.«
Gillies je duboko udahnuo. »Idem ja.«
Dillon je pogledao u Gilliesa i odmahnuo glavom. »Ne želim
umanjivati tvoje vještine, Gillies, ali jednoj osobi je preteško cijelo
vrijeme motriti metu u takvoj gomili.«
»Istina.« Flick se mrštila. »Osim toga, što ako se sastanak bude
odvijao u konačištu, u privatnoj sobi? Ja mogu otići gore.« Okrenula se
prema Gilliesu. »A ti ne možeš.«
»Čuj«, ubacio se Dillon, »nećeš ni ti moći budeš li išla odjevena
kao stajski momak.«
»Ne idem odjevena kao stajski momak.«
Dillon i Gillies su zurili u Flick – Dillon sa zanimanjem, a Gillies
s laganim strahom. Flick se odlučno nasmiješila. »Idem kao udovica –
tako ću moći dobiti sobu gore i ostati cijelu noć.«
»Cijelu noć?« ponovio je Dillon.
Gillies je samo zurio, bez riječi.
»Većina gledatelja iz Londona stići će u Bury večeras, nije li
tako?« Flick je pogledala u Gilliesa.
»Da.« Gilliesov glas zvučao je slabašno.
»Dakle, ako će se taj sastanak održati, održat će se ili večeras ili
sutra – to će onda biti nakon borbe.« Flick se zamislila. »Kad bih ja
morala organizirati takav susret, dogovorila bih ga za večeras. Sigurno
će se mnogi okupljati na piću kako bi im brzo prošla večer – to što će se
neka skupina odlučiti okupiti u salonu neće izazvati nikakvu sumnju.
Ali ako se sastanu sutra, nakon borbe, to će biti malko čudno, zar ne?«
Pogledala je u Gilliesa. »Pretpostavljam da će većina Londončana
krenuti kući odmah nakon meča?«
Sav drven, Gillies je kimnuo glavom.
»Onda dobro.« Flick je kratko kimnula glavom. Najpoznatiji
pansion u Buryju je Angel’s – svi će najvjerojatnije ići onamo. I zato ću
odsjesti ondje – neka to bude naš stožer. Gillies i ja ćemo zajedno moći
držati Bletchleya na oku.«
»Angel’s će sigurno biti pun«, pobunio se Gillies. »Nema šanse da
ondje dobijete sobu.«
Flick ga je samo oštro pogledala. »Ne brini – ja ću dobiti sobu.«
»Rekla si da ideš kao udovica«, Dillon ju je pogledao. »Zašto baš
kao udovica?«
Flick se nasmiješila, samouvjereno i odlučno. »Prvo, muškarci
uvijek smatraju da mlade udovice trebaju posebnu zaštitu, a to će mi
pomoći da dobijem sobu. Drugo, udovice mogu nositi vela koja im
skrivaju lica, a da pritom ne izazivaju sumnju. I treće, udovice mogu
putovati same – ili mogu u pratnji imati samo svog kočijaša.« Pogledala
je u Gilliesa. »Ako ćeš radije ostati ovdje i čekati svog gospodara, mogu
zamoliti Jonathona da me odveze.« Jonathon je bio glavni kočijaš u
Hillgate Endu.
Gillies je vrlo odlučno odmahnuo glavom. »Ja ću ići s vama.«
Promrmljao je, ispod glasa: »To je naredba koju sam dobio. I ovako će
biti problema, a kamoli da ne odem s vama.« Pogledao je u Dillona
posljednji put. »Gospodaru se ovo neće svidjeti.«
Ni Flick nije mislila da će Demon ovo odobravati, ali nije htjela
isticati ono što je ionako očito. Međutim, Dillon jest. »Šteta što Cynster
nije ovdje.«
»Ali on nije ovdje. Točka.« Flick je pokupila svoje rukavice i
ustala. »Dakle, sve je na nama«, rekla je pogledavši u Gilliesa. »Dođi u
staju u Hillgate End – hoću krenuti za jedan sat.«

U Generalovoj brzoj kočiji putovanje iz Newmarketa u Bury St.


Edmunds nije trajalo dugo. Stigli su u grad kad su se na nebu gasili i
posljednji tračci dana.
I pridružili se dugačkom redu kočija, prikolica, kola i dvokolica,
koje su doslovce gmizale glavnom gradskom ulicom.
Provirivši kroz prozorčić, Flick se iznenadila tolikom broju kočija
koji su zakrčile inače praznu cestu. Zrak je bio ispunjen topotom
konjskih kopita, pucketanjem bičeva i sočnim psovkama. Pločnici su
vrvjeli muškarcima – radnicima u smeđesivom suknu, seoskim
mladićima u tvidu te gospodom svake vrste – od lijepo obučenih jahača
i elegantnih kicoša pa sve do onih neotesanih veseljaka koji očijukaju
sa svakom ženom koja im se stvori na vidiku.
Flick se ponovno naslonila, zadovoljna što nosi gust veo. Ne samo
da će joj sakriti lice, nego će sakriti i njezino rumenjenje. Da je barem
uspjela pronaći »udovičkiju« haljinu, pomislila je. Haljinu s visokim
ovratnikom i širokim skutima, po mogućnosti dosadne, crne boje.
Naime, u onoj žurbi navukla je jednu od svojih dnevnih haljina,
otvorenog vrata i visokog struka, od šifona u boji lavande. U njoj ni
najmanje nije izgledala kao udovica – izgledala je samo vrlo mlado.
Morat će paziti da joj ogrtač bude čvrsto zakopčan kad god bude
izlazila iz sobe. Srećom, ogrtač je bio savršen – voluminozan, težak i
taman, s dubokom kapuljačom. U staroj škrinji na tavanu, koju nije
otvarala od djetinjstva, pronašla je crni čipkasti veo. Možda je bio
staromodan, ali bio je upravo ono što joj je trebalo prekrivao joj je cijelu
glavu, i kosu i lice, te skrivao sve njezine prepoznatljive linije, a da joj
pritom nije drastično zaklanjao pogled.
Mora moći dobro vidjeti kako bi mogla dobro odigrati svoju ulogu.
S velom preko lica, i kapuljačom navučenom preko glave, koje je
dodatno pričvrstila dvjema ukosnicama, bila je posve sigurna da je
nitko neće prepoznati. Dokle dok drži ogrtač čvrsto zamotan oko tijela,
sve će biti u redu. Stiskajući u rukama svoju crnu pletenu torbicu, koju
je također izvukla iz stare škrinje, nestrpljivo je čekala da ugleda
Angels’ov znak. Kočija se ljuljuškala, pa zastala, pa opet ljuljuškala, pa
zastala. Začulo se škripanje kotača – Flick je brzo pokrila uši da ne čuje
psovke koje su uslijedile.
Zureći u unutrašnjost svoje kočije, brzo je u glavi prevrtjela cijeli
plan. Dosad je sve izvela dobro, zaključila je. Generalu je rekla kako je
dobila nenadan poziv da posjeti prijateljicu, Melissu Blackthorn, koja
je, srećom, živjela nedaleko od Buryja. U proteklih deset godina ona i
Melissa su se često međusobno posjećivale, bez posebnih formalnih
dogovora. General je uvijek bio kod kuće, a obitelj Blackthorn također,
stoga nikad nije bilo opasnosti da će djevojke naići na zatvorena vrata.
I zato je Flick rekla da ide u posjet Melissi i da će, kao i obično, ondje i
prenoćiti.
I General i Foggy prihvatili su ovu njezinu odluku spremnije i
radosnije nego što je ona očekivala. Generalov osmijeh prepun
razumijevanja i nježno tapšanje po ruci ostavilo je kod Flick dojam –
za koji je bila sigurna da je točan – da General smatra kako je njezin
posjet Melissi potaknut Demonovim odsustvom. Da je njegovo odsustvo
uzrok njezina nemira.
Flick nije bila sigurna što da misli o tome – da, to joj je smetalo,
ali na vrlo neobičan način. Mršteći se, ponovno je provirila kroz
prozorčić i brzo se uspravila. Prolazili su ispred glavnog dvorišta
Angel’sa, a ondje je već bilo more mladića i muškaraca. Većina
posjetitelja još uvijek je tražila mjesto gdje će prenoćiti; Flick se molila
da uspije izvesti idući dio svog plana. Sekundu poslije, njezina je kočija
ušla u dvorište konjušnice koje je pripadala pansionu Angel’s.
A ondje je vladao opći kaos.
Gillies je zaustavio konje, a dvojica momaka, radnika iz pansiona,
požurili su prema kočiji. Prvi je otvorio vrata i spustio stepenice, a
drugi je požurio prema prostoru s prtljagom. Flick je dopustila ovom
prvom da je primi za ruku i pomogne joj da siđe, a drugi, otkrivši da
nema prtljage, snuždeno se vratio. »Moja torba je unutra.«
Glas joj je bio smiren i ujednačen, a ona ga je još produbila i
razvukla pojedine riječi kako bi zvučala starije i autoritativnije. Činilo
se da to djeluje; momci su dohvatili torbu i zauzeli poslušan stav. U
tom trenutku, nakon što je predao konje konjušarima, pojavio se i
Gillies.
Flick je raširila ruke, kao da se čudi cijelom prizoru, pa se
dramatično okrenula i otpočela sa svojom glumom. »Za Boga miloga,
Giles! Pogledaj ovu gomilu ljudi! Što li se to zbiva?«
Gillies je gledao u nju i šutio.
Jedan od momaka se promeškoljio. »Boksačka borba, gospođo.
Sutra ujutro.«
»Boksačka borba!« Prislonivši ruku na prsa, Flick je zakoračila
unatrag. »Oh, pa to je strašno!« Osvrnula se oko sebe, a zatim pogledala
u pansion. »Nadam se da imaju slobodnu sobu – ne bih mogla izdržati
više vožnje.«
Oštro je gledala u Gilliesa, čekajući da on reagira.
Nakon nekoliko trenutaka, Gillies se konačno trgnuo.
»Razumijem, gospojo«, rekao je, sav drven.
Barem se sjetio osloviti je s »gospojo«.
»Dođi, Giles, moramo hitno razgovarati s vlasnikom!«
Dramatično pokazujući rukom prema glavnom ulazu u pansion,
podignula je rub haljine i krenula. Njezin visoki ženski glas, koji je
zvučao vrlo uznemireno, natjerao je mnoge glave da se okrenu prema
njoj. Međutim, baš kao što je i očekivala, Gillies, kojega je upravo
prekrstila u Giles, i momci iz pansiona raskrčili su joj prolaz do vrata.
Recepcija se nalazila odmah iza vrata. Za dugačkim pultom
stajale su tri izmučene osobe – vlasnik te njegova žena i brat, a s druge
strane, duž cijelog pulta, nagomilali su se ljudi. Kroz taj zid muških
ramena Flick jedva uspijevala vidjeti tko stoji iza pulta.
Prošlo je nekoliko godina otkad je bila ovdje, u Angel’su, ali
prepoznala je vlasnika i pošla ravno prema njemu, zahvaljujući
nebesima što je njegova žena, koja jako dobro pamti i zapaža, u tom
trenutku bila na drugom kraju pulta. Momci iz pansiona, vidjevši da
Flick neće moći proći kroz gomilu, mahnuli su njezinom torbom i
povikali: »Napravite mjesta za damu.«
Flick je došlo da ih poljubi.
Sve muške glave okrenule su se na spomen riječi »dama«; odmah
su opazili njezin crni veo i tamni ogrtač pa su se s poštovanjem maknuli
u stranu. Gillies i momci doveli su je do pulta, a zatim su se pristojno
odmaknuli, ostavivši je okruženu gospodom.
Gospodom koja su je promatrala s priličnim zanimanjem.
Vlasnik je zabrinuto pogledao u nju. »Izvol’te, gospojo?«
Flick je prikupila hrabrost. »Ljubazni gospodine« – učinila je da
joj glas drhti – »upravo sam stigla u vaš krasni gradić i vidjela sve ove
ljude ovdje.« Odložila je svoju crnu pletenu torbicu na pult i stavila obje
ruke preko nje, tako da vlasniku ne promakne golemi prsten s topazom.
To nije bio pretjerano skup kamen, ali bio je impresivan veličinom i
načinom obrade; vlasnik je raskolačio oči. Uznemireno se ogledavajući
oko sebe, Flick je nastavila: »Danas sam prevalila ogroman komad puta
– i ne mogu dalje. I moji konji isto...« Pustila je da joj riječi zamru, kao
da je ta situacija naprosto previše za nju.
Ponovno se okrenula prema vlasniku, pogledala ga ravno u lice i
molećivo ispružila ruku. »Oh, dragi gospodine, molim vas, recite da
imate sobu za mene?« Čuvši tu njezinu molbu, svi su utihnuli.
Vlasnik je napućio usnice. »Hmm.« Podignuo je obrvu pa dohvatio
svoju knjigu i stao pregledavati popis soba, za koje je Flick već znala
da su zauzete. Kuckajući olovkom po stolu, pogledao je u nju. »Samo
ste vi, i nitko drugi?«
Flick je duboko udahnula. »Da.« Izgovorila je tu riječ slabašno,
tugaljivo. »Ja...« Ponovno je udahnula, duboko, i čvrsto stisnula svoju
torbicu; topaz je bljesnuo na svjetlu. »Nedavno sam postala udovica...
Prije šest mjeseci, točnije... I sada putujem, znate, radi zdravlja.«
Govorila je tiho, pomalo zadihano, u nadi da je ostavila dojam
ranjene žene. Vlasnik je kimnuo glavom i spustio pogled na knjigu.
Flick je bila presretna što joj je lice skriveno ispod vela; vlasnikove oči
nisu bile jedine oči koje su kalkulirale.
»Znate što, Hodges«, uključio se jedan od muškaraca koji je stajao
pored Flick, »morat ćete pronaći sobu za ovu damu – pa ne možete je
poslati van, u mrklu noć.« Začuo se tihi žamor odobravanja, sa svih
strana.
»Barem u ime časti Bury St. Edmundsa«, dodao je netko drugi.
Vlasnik, koji je sada križao i iznova upisivao imena na svoje
popise, uputio im je mrgodan pogled, što se nije svidjelo pojedinoj
gospodi koja su čekala s druge strane. »Na stranu čast ovog grada – što
je s čašću ovog pansiona?« Uputivši joj zavodnički smiješak, jedan vrlo
smjeli kicoš naslonio se na pult pored nje. »Zbilja, Hodges, stari
druškane«, rastezao je, »ne želiš valjda da se pročuje da je ovo pansion
koji odbija primiti bespomoćne udovice?«
Flick je zaškrgutala zubima i potisnula poriv da udari ovog kicoša
nogom u cjevanicu. Hodges se sad već opako mrštio. Srećom, to
mrštenje je bilo usmjereno na kicoša. »Nema potrebe za takvim mnom,
gospon. Već sam pronašao ovoj dami sobu – pa valjda znam svoj posao.«
Glasno je zatvorio knjigu pa se okrenuo prema drvenoj ploči na
kojoj je visio niz ključeva. Flick se uznemirila kad je vidjela da se sva
prisutna gospoda naginju ne bi li vidjeli broj njezine sobe. Shvatila je
da si je upravo na vrat natovarila velik broj junaka od kojih su neki
očito očekivali nagradu. Međutim, kad se vlasnik okrenuo prema njoj,
držeći ključ u rukama, osjetila je takvo olakšanje što je dobila sobu da
više nije marila ni za što drugo.
»Pođite sa mnom, gospojo.« Mahnuo je rukom prema kraju pulta,
odakle se prostiralo dugačko stubište. A zatim se okrenuo prema
gomili. »Draga gospodo, nadam se da ćete se moć’ malo strpit’ dok ne
smjestim ovu damu.«
S osmijehom od uha do uha, koji je bio dobro skriven ispod vela,
Flick je pošla stubama za njim. Hodges je očito znao kako se radi posao.
Gillies joj je ponovno prišao. »Idem pronaći Bletchleya«, rekao je
kratko pa je nestao u sve većoj gomili.
»Ovuda, gospojo.«
Pet minuta poslije, Flick je dopraćena, s pažnjom koja joj je
izazvala osjećaj krivnje, u najbolju sobu u cijelom pansionu. Hodges joj
je to rekao nakon što je zadivljeno promotrila veličinu sobe i vrhunsku
kvalitetu namještaja kojim je bila opremljena.
Hodges je još predložio da joj donesu večeru u sobu, kako bi
izbjegla gužvu dolje. Ona je to spremno prihvatila, a Hodges je nakon
toga otišao.
Flick je ispustila uzdah olakšanja, a zatim je ponovno prišla
vratima i povukla zasun. Nakon toga je sjela na krevet, izvadila
ukosnice i skinula kapuljaču i veo. I pobjedosno se nasmijala.
Uspjela je! Večer uoči boksačkog meča, dobila je sobu u
najpoznatijem pansionu u gradu. I sada joj je preostalo samo to da
pronađe Bletchleya – i slijedi ga do njegovih gospodara.

***

Demon se iz Newmarketa zaputio prema jugu, a već je bio prošao pored


trkališta, svojih staja i prazne Vrištine. Poškakljao je svog glavnog
konja po uhu pa pucnuo bičem; polako su zamrle i posljednje sunčeve
zrake na zapadu. Spuštala se noć, približavala se na tihim krilima,
nošena sjenama koje su se prostrle Vrištinom kako bi je cijelu zavile u
tamu. Pred njim je u daljini stajala njegova farma pastuha, a ondje ga
je čekao njegov udobni salon i slasna večera koju je pripremila gospođa
Shepard.
A između njega i tog raja stajao je Hillgate End.
Bilo je vrlo kasno za posjet, ali i prije nego što je smislio dobru
izliku, uputio je svoje konje u smjeru Generalove kuće. Flick će biti
drago što se vratio ranije – moći će mu reći je li se što dogodilo za
njegova odsustva. Naravno, to mu može reći i Gillies, ali radije bi to
čuo od Flick. Ostat će samo nekoliko minuta, čisto da se uvjeri da je sve
u redu.
Zaustavio je kočiju pred stubištem, a kotači su glasno zaškripali
na šljunku. Konjušar ili neki od stajskih momaka – nije mogao vidjeti
u tami – već je krenuo prema njemu. »Zadržat ću se samo nekoliko
minuta«, doviknuo je penjući se stubama u kuću. Nekoliko minuta mu
je dovoljno da vidi Flickin osmijeh – i da joj vidi iščekivanje u očima.
Jacobs mu je otvorio vrata.
»Dobra večer, Jacobse.« Prešao je prag i skinuo rukavice. »Je li
gospođica Parteger u blizini?«
»Bojim se da nije, gospodine.« Jacobs je zatvorio vrata i okrenuo
se prema njemu. »Otputovala je ovog poslijepodneva, u posjet
prijateljici. Mislim da se vraća sutra.« Demon se htio namrštiti, ali se
suzdržao. »Prijateljici?«
»Gospođici Blackthorn, gospodine. Ona i gospođica Parteger često
posjećuju jedna drugu.«
»Aha... dobro.« Demon naprosto nije mogao povjerovati u to da je
Flick napustila svoju dužnost – dužnost koju si je sama zadala – i
bezbrižno otputovala u posjet prijateljici ili bilo kome. Međutim,
Jacobsov izraz lica odmah mu je poručio da je to sve što zna; Demon je
stoga pristojno kimnuo glavom i prišao vratima. »Recite joj da sam
navratio.«
Jacobs je otvorio vrata. »A General?«
Demon je zastao. »Nemojte mu smetati – doći ću sutra.«
Brzo je sišao stubama i zaputio se prema svojoj kočiji. Svaki se
njegov instinkt uznemirio, svaki je živac titrao. Odsutna pogleda
primio je uzde i smjestio se na sjedalo. Podignuvši uzde, spreman na
pokret, pogledao je u konjušara.
I smrznuo se.
»Čekajte malo, zar niste vi kočijaš ovdje?« upitao ga je, mršteći
se.
Čovjek je kimnuo glavom. »Jesam, gospodine.« Pokazao je glavom
prema staji. »Momci su već otišli kućama, ostali smo samo ja i stari
Henderson.«
»Ali... ako ste vi ovdje, tko je odvezao gospođicu Parteger?«
Čovjek ga je zbunjeno pogledao. »Pa vaš radnik, Gillies.«
Demonu je sada sve bilo jasno – i to nije mu se nimalo svidjelo.
Stisnute vilice, kimnuo je kočijašu. »Razumijem. Hvala.« Pokrenuo je
konje. Kad je stigao na cestu, već su galopirali.

Demona na farmi nisu dočekale dobre vijesti. Zaključio je da se Gillies


planira vratiti do sutra navečer, ali nije znao kamo su otišli, gdje
provode ovu večer i kojeg vraga uopće rade ondje.
Točnije, kojeg vraga Flick radi ondje – dobro je znao da nije Gillies
bio taj koji je smislio cijeli pothvat. Međutim, dao je svome vjernom
radniku jasne upute da ne ispušta Flick iz vida – čini se da je čovjek
slijepo pratio te upute.
A to je bila barem neka utjeha.
Nakon što je porazgovarao sa Shepardsom, koji nije imao pojma
o ničemu, zastao je tek toliko da preda konje i kočiju glavnom
konjušaru, a zatim se vinuo na Ivanova leđa i odjahao u noć.
I Hills i Cross živjeli su u kolibama sjeverno od Vrištine – bude li
potrebno, potražit će ih, ali najprije će otići k Dillonu.
Ako se nešto dogodilo za njegova odsustva, moguće je da se Flick
išla posavjetovao s Dillonom. Štoviše, možda je događaj i imao veze s
Dillonom – možda je upravo Dillon razlog zbog kojeg je Flick trebala
kočiju. Cijeli niz mogućih scenarija, od kojih mu se nijedan nije sviđao,
proletio mu je glavom. Potjerao je Ivana da najbrže što se usudio ići
neravnom stazom koja je vodila do stare kolibe.
Kad je stigao na čistinu ispred kolibe, spazio je blagu svjetlost
unutra; ta je svjetlost nestala onog trenutka kad je sjahao. »Hej, ja sam
– Demon.«
Svjetlost se vratila i usmjerila ga u oronulu kućicu. Dillon je
stajao pored stola i držao ruke na svjetiljci; kad je ugledao Demona, lice
mu se ozarilo.
Demon ga je pogledao u oči. »Gdje je Flick?«
Dillon se nasmiješio. »Otišla je ganjati Bletchleya.« Sjeo je u svoju
stolicu i rukom dao znak Demonu da i on sjedne. »Ovaj put je uvjerena
da se Bletchley išao sastati s ostalim gangsterima.« Demon se doslovce
smrznuo. Ignorirajući Dillonov poziv da sjedne, ostao je stajati pored
stola. Pogledao je u Dillona. »A što ti misliš?«
Dillon je razrogačio oči. »Ovaj put mislim da je u pravu.« Trznuo
se kad su Demonove rukavice tresnule o stol, ali se odmah nasmiješio.
»Šteta što nisi bio ovdje, ali Flick je otišla onamo kako bi...«
Iz Demonova se grla začuo zvuk nalik režanju. Zgrabio je Dillona
za košulju, podignuo ga sa stolice, potresao kao štakora, a zatim ga je
snažno gurnuo u zid.
Stolica se slomila, a zvuk je odjeknuo u tišini. I zidovi su
zadrhtali. Raskolačenih očiju, i posve bez daha, Dillon je samo zurio.
U Demonove bijesne oči.
Dillon je bio tek pet ili šest centimetara niži, ali je zato bio znatno
slabiji. Uz to, bio je i devet godina mlađi od Demona, a tih devet godina
moglo se izmjeriti u mišićima. Demon je znao da bi mogao zdrobiti
Dillona jednim udarcem – a sudeći po izrazu u Dillonovim očima, i
Dillon je to znao.
»Gdje je ona?« Izgovorio je to tiho, polako i vrlo jasno. »Gdje bi se
taj sastanak trebao održati?«
»U Buryju«, procijedio je Dillon uplašeno. Prsa su mu se nadimala
od pokušaja da udahne malo zraka. »Bletchley je otišao onamo, a ona
je krenula za njim. Pokušat će uzeti sobu u Angel’su.«
»Pokušat će?« Demon je znao je da je Angel’s vrlo velik pansion.
Dillon je nervozno ovlažio usnice. »Ondje se održava boksački
meč.«
Demon nije mogao vjerovati svojim ušima. »Boksački meč?«
Dillon je pokušao kimnuti glavom, ali nije mogao. »Flick je
pomislila da će se Bletchley sigurno sastati ondje sa svojim
gospodarima. Doći će gomila svakakvih ljudi iz Londona – i ološ i
gospoda. Čuj« – Dillon je sada već hroptao – »mislim da ima logike u
tome.«
»Što je Gillies rekao?«
Dillon je pogledao u Demonove oči pa je još više problijedio.
Oborio je glavu. Budući da nije odgovorio, Demon ga je još jače stisnuo.
Dillon je uspio na brzinu udahnuti. »Nije htio da ona ide ikamo –
rekao je da se to vama neće svidjeti.«
»A ti, što si ti rekao?«
Dillon je pokušao slegnuti ramenima. »Pa... činilo mi se da je to
dobra ideja...«
»Ti smatraš da je dobra ideja pustiti nježnu, fino odgojenu
dvadesetogodišnju djevojku da odluta i provede noć u pansionu
prepunom muškaraca koji su došli gledati boks?«
Dillonovo je lice poprimilo lagano razdražen izraz. »Pa netko je
morao ići. Moramo saznati...«
»Bijedna kukavico!«
Demon nije zdrobio Dillonu vrat, ali ga je zato podignuo, potresao
i ponovno njime tresnuo o zid. Žestoko. Tek ga je tada pustio na miru.
Dillon se stropoštao na pod, kašljajući i duboko dišući. Demon ga
je pogledao kako leži pored njegovih čizama. S gađenjem i bijesom,
odmahnuo je glavom. »Kad ćeš, dovraga, odrasti i prestati se skrivati
iza Flickinih skuta?« Okrenuvši se, dohvatio je svoje rukavice. »Da
imam vremena, prebio bih te onako kako zaslužuješ...« Još jednom se
osvrnuo prema njemu; kad je Dillon omamljeno podignuo glavu,
Demon ga je pogledao ravno u oči. »Smatraj to još jednom kaznom od
koje te je Flick spasila.«
Rekavši to, odjurio je u noć. Vinuo se na Ivanova leđa i zaputio se
u Bury.
12. poglavlje

F
lick nikada u životu nije vidjela toliko muškaraca na jednom
mjestu.
Stajala je uz prozor svoje sobe i promatrala more ljudi koji
su preplavili dvorište pansiona Angel’s. Bila je u pravu kad je
zaključila da će se gomila koja je došla gledati borbu okupljati kod
Angel’sa. Rulja je postajala sve brojnija; neki su prilazili s ulice, dok su
drugi pak ulazili u krčme, a izlazili s vrčevima i čašama u rukama.
Dvorište pansiona Angel’s očito je bilo mjesto na kojem su svi željeli
biti.
Posvuda po dvorištu bile su upaljene baklje; njihov treperavi sjaj
bacao je dovoljno svjetlosti da Flick sa svog prozora vidi lica. Prije nego
što je stala uz prozor i sakrila se među zavjese, ugasila je sve svijeće u
sobi. Srećom, prozori su imali i čipkaste zavjese i teške zastore pa je
mogla stati tik uz staklo i motriti sve što se dolje zbiva, bez straha da
će je netko opaziti.
Buka je bila strašna. Slojevit žamor i vika uzdizali su se k njoj u
kakofoniji dubokih, nespojivih tonova. Tu i tamo eruptirao bi nečiji
grlati smijeh – dolazio je čas iz jedne, čas iz druge skupine ljudi. Sa
svojeg povišenog mjesta, promatrala je cijeli prizor poput kakvog
božanskog lutkara.
Promatrala je gomilu već gotovo jedan sat. Krčma u sklopu
pansiona radila je punom parom; Flick je bila zahvalna osoblju što je
pronašlo vremena da joj donese večeru na poslužavniku. Pojela je što
je brže mogla, a zatim se služavka vratila i odnijela poslužavnik. I
otada je stajala na prozoru i promatrala Bletchleya.
Flick je imala savršen pogled na njega; stajao je u sredini
dvorišta, u svojem starom teškom kaputu. Grimizni mu je rupčić, kao
i inače, bio zataknut u prednji džep, zbog čega ga je Flick mogla
raspoznati među ostalim staromodno odjevenim muškarcima. Ondje su
se miješali svakojaki, i oni moderno odjeveni, oni u staromodnoj odjeći,
jer je njihov zajednički interes nadilazio sve društvene barijere.
Bletchley je stajao raširenih nogu kako bi mogao balansirati svu svoju
težinu, pio pivo i kimao glavom dok je njegovo društvance iznosilo svoje
teorije.
I Gillies ga je promatrao. Bletchley je dvaput ušao u pansion, a
Gillies ga je oba puta slijedio unutra, odvojivši se od skupine ljudi s
kojom se sprijateljio. Kad je Bletchley ponovno izišao, s novim vrčem
piva u ruci, izašao bi i Gillies.
Flick je prekrižila ruke, premještajući se s noge na nogu. Bila je
već umorna od stajanja, ali ako sjedne, neće moći vidjeti dvorište.
Razgovori koji su se dolje odvijali postajali su sve glasniji, a u mnogim
se grupicama mahalo novcem. Ondje je bilo mnoštvo gospode, fino
odjevene, s dugačkim aristokratskim crtama lica, na kojima se vidjelo
koliko su bogati. Flick je proučavala razna lica i pitala se je li tko od
njih član gangsterskog udruženja koje je namještalo utrke. Možda je to
skupina neodgovornih mladića? Flick je čula priče o nevjerojatno
visokim okladama, možda ti ljudi trebaju gotovinu pa ne mare ni za
kakve skrupule. Ali tko bi to mogao biti? Tko?
Njezin je pogled klizio po gomili, pa se vratio na Bletchleya, točno
u trenutku kad je on gledao na svoj džepni sat. Vratio ga je u džep, pa
je ispio svoje pivo do kraja, povukao poslužitelja za ovratnik i dao mu
prazan vrč. Pozdravio se sa svojim društvancem i zaputio se kroz
gomilu.
Flick se naglo uspravila. Bletchley je nekamo krenuo.
Probijajući se kroz gomilu i zaobilazeći grupice, Bletchley je
hodao prema drugom kraju dvorišta. Flick je pogledala dalje, izvan
dvorišta i baklji, u brežuljak Angel.
Znala je da taj dugački brežuljak vodi do samostana, iako ga sada
nije mogla vidjeti. Svjetlost baklji sezala je samo dokud seže i dvorište;
brežuljak Angel sada je bio zavijen u tminu.
»Dovraga!« Flick je pogledom pratila Bletchleya. Još uvijek se
probijao kroz gužvu. Potražila je Gilliesa i ubrzo je spazila i njega; i on
je vidio da je Bletchley nekamo krenuo i već mu je bio za petama.
Flick je uzdahnula s olakšanjem, a zatim se prestravila. Netko je
zgrabio Gilliesa. Gillies se borio da se istrgne iz nepoznatih ruku, ali u
tom trenu oko njega se stvorilo još muškaraca, a svi su se smijali i
smiješili. Uspjela je uhvatiti i Gilliesovo lice – i on se smijao i smješkao.
Ali je uz to i bio očajan, vidjelo se na njemu.
Jedan čovjek zagrlio ga je oko ramena, drugi ga je povukao za
kaput u prijateljskoj šali i počeo veselo čavrljati s njim. Flick je vidjela
da se Gillies ogledava oko sebe – vidjela je da se pokušava okrenuti i
otići, ali ga prijatelji naprosto nisu puštali.
»Oh, ne!« Užasnuta, shvatila je da je Bletchley stigao do kraja
dvorišta, gdje je raslo gusto grmlje. Pogledala je u Gilliesa, ali on je još
uvijek bio zarobljen među prijateljima i posve bespomoćan u cijeloj toj
gomili.
S mjesta gdje je stajao, Gillies nije mogao vidjeti u kojem je
smjeru Bletchley otišao. Gillies nije znao ni to da je Flick vidjela
Bletchleya s prozora. Da je barem pogledao u njezinu smjeru, ona bi
mu mogla pokazati rukom. Gillies je izgubio Bletchleya iz vida i nije
bilo nijednog načina da mu ona pokaže gdje je – nije se mogla pojaviti
na prozoru i vikati mu odande.
Podignuvši pogled, Flick je vidjela da Bletchley napušta dvorište.
Nije zastajao, nije se osvrtao. Zakoračio je u gusto grmlje i izišao na
drugu stranu, u mrklu noć – išao je ravno prema brežuljku Angel.
Sastat će se sa svojim gospodarima! Flick je bila posve uvjerena
u to.
Zatomivši vrisak, brzo se okrenula i zgrabila ogrtač. Veo je poletio
i kliznuo preko ruba kreveta, a ukosnice su pale na pod.
Flick nije imala vremena da ih pokupi. Obukla je ogrtač i navukla
kapuljaču preko glave tako da joj je lice bilo u sjeni. Svezala je vezice
ogrtača kako bi se uvjerila da je čvrsto obavijen oko nje, a zatim je
povukla zasun i išuljala se van; zastala je samo da zaključa vrata za
sobom.
Žureći kroz slabašno osvijetljen hodnik, pokušavala se sjetiti
svega što je znala o tom pansionu. Trenutačno se nalazila se na prvom
katu. Dugački hodnik koji je presijecao njezin vodio je do sporednog
stubišta. To stubište je pak vodilo do vrata koje izlaze bočno od
dvorišta. Kad je stigla do mjesta gdje su se sjekla dva hodnika,
skrenula je i požurila dalje. Većina gostiju pansiona bila je dolje pa
putem nije nikoga srela. Flick se nadala da će je sreća i dalje služiti.
Stigla je do sporednog stubišta; držeći se sjene, brzo je sišla.
Maleni hodnik pored vrata bio je prazan. Flick je zakoračila.
Vrata s njezine lijeve strane otvorila su se uz tresak. Ušle su dvije
sluškinje s poslužavnicima prepunim praznih vrčeva i čaša. Kratko su
pogledale u Flick, koja je stajala prilijepljena uza zid, ali nisu se
zaustavljale – požurile su dalje hodnikom.
Flick je duboko udahnula, pustila svoje srce da se smiri, a potom
je odlučno prišla vratima. Otvorila su se s lakoćom.
Vrata su izlazila na uzak, popločan prostor koji se nalazio bočno
od dvorišta. S lijeve strane dopirao je žamor i povici koji su se gubili u
noći; treperava svjetlost baklji nije imala velikog utjecaja na tamu koja
se prostirala nad pansionom. Zatvorivši vrata za sobom, Flick se
okrenula prema brežuljku.
Nažalost, uski popločan prostor služio je za odlaganje sanduka i
bačava. Vodio je prema brežuljku, ali završavao je visokim zidom.
Jedini način da dođe do brežuljka i krene za Bletchleyem bio je
skrenuti lijevo i proći uz rub dvorišta koji je bio osvijetljen bakljama.
A to je značilo da mora riskirati da je netko – na primjer, neki
muškarac u dvorištu – vidi.
Flick se kolebala. Leđima okrenuta vratima, umotana u svoj
tamni ogrtač i skrivena u sjenama, pomislila je na Demona i Dillona, i
na gangstere koji namještaju utrke. A zatim se sjetila Generala.
Duboko je udahnula, uspravila se i odmaknula od vrata.
Nije se osvrtala – nije htjela riskirati da joj svjetlost baklji
osvijetli lice ili ruke. Hodala je brzo i tiho; zaobišla je živicu što je rasla
uz rub dvorišta i zakoračila na najnižu padinu brežuljka. Bez
zastajkivanja, hodala je dalje, čak i nakon što su svjetla baklji već
zamrla. Tek kad ju je progutala noć, a buka iz dvorišta izblijedjela.
Flick je stala. Duboko je udahnula, da dođe do prijeko potrebnog
zraka, pa je izdahnula s olakšanjem. A zatim, podignuvši rub haljine i
zahvaljujući svojim anđelima čuvarima, požurila je gore za
Bletchleyem.

Nakon što je dogovorio s umornim i izmučenim konjušarima Angel’sa


da se Ivan smjesti u staju, Demon je prošao ispod luka koji je odvajao
dvorište pansiona od dvorišta staje. Zastao je i pogledom pretražio
prostor; točno u tom trenutku Flick se pojavila pod slabašnim svjetlom
baklje, na suprotnoj strani dvorišta, i nestala. Da nije tražio baš nju,
da ona nije potpuno zarobila njegovo srce i um, ne bi vidio ništa drugo
osim siluete u dugačkom ogrtaču, ništa osim tamne sjenke u još
tamnijim sjenicama noći.
To što je vidio bilo mu je dovoljno da zna da je to Flick.
Nije znao kamo je krenula, ali nije bilo teško pogodite Suzdržao
se od psovki – čuvao ih je za poslije – zakoračio je u gomilu. I istog je
trena počeo psovati.
Nije mogao potrčati za njom.
Ondje je bilo mnoštvo njegovih prijatelja – znao je da se ondje
održava boksački meč i vjerojatno bi i on došao da nije bio toliko
zaokupljen Flick i potragom za gangserskim udruženjem. Njegovi
prijatelji su, naravno, mislili da im se došao pridružiti.
»Demone!«
»Kasno si stigao. Gdje si odsjeo?«
»Na koga si se kladio?«
Zauzevši svoj ležerni, uobičajeni stav, Demon im je svima
odgovorio na pitanja.
Da ga prijatelji vide kako odlazi u noć, možda bi ga slijedili, iz
dosade ili iz puke znatiželje. Tu je, međutim, postojala još i veća
opasnost. Mnogi mladići smatrali su Demona čovjekom čije ponašanje
treba oponašati. Vide li ga kako trči uz brežuljak, možda bi pomislili
da je netko u nevolji pa bi pojurili za njim, a Flick bi se našla u ulozi
lisice koja bježi od čopora bijesnih pasa.
Divno. Ovaj put Demon se zakleo da će je zadaviti.
Učinit će to nakon što je spasi iz opasnosti u koju je tako
tvrdoglavo srljala.
Zaškrgutao je zubima pa se zaputio na drugu stranu dvorišta, tek
nakon što je objasnio svom društvancu da se mora sastati s još jednim
prijateljem.
U gužvi je spazio Gilliesa; odmah mu je bilo jasno da je i njegov
odani radnik u sličnim problemima. Razmišljao je da mu priđe, ali znao
je da će biti teško odvući Gilliesa od društva a da pritom ne privuče
pažnju. Osim toga, nije bilo ni vremena. Flick je već odavno nestala.
Kad je konačno stigao do živice na drugoj strani dvorišta, zastao
je i pogledom pretražio gomilu. Kolebao se kojim će putem krenuti; na
kraju se namrštio i zakoračio u živicu. Nadao se da nije privukao
pažnju – ako ga netko jest vidio, vjerojatno je pomislio da mu je pun
mjehur i da se naprosto morao olakšati.
Hodao je, odlučno, ali bez panike, te izišao iz kruga što ga je
stvarala svjetlost baklji.
Zastao je čim se našao okružen mrakom. Osvrnuo se iza sebe, ali
nije primijetio da je privukao ičiju pažnju, niti da ga je itko slijedio.
Zadovoljan, ponovno se okrenuo prema brežuljku i uspavanom
samostanu na njegovom vrhu.
Negdje ispred njega penjala se Flick, a pretpostavljao je da je
ispred nje Bletchley.
A ispred Bletchleya...
Stisnuo je usnice i počeo koračati brže.

Malo dalje na brežuljku, Flick je već bilo ponestalo psovki. To i nije bilo
toliko loše jer je morala štedjeti dah. Penjala se brežuljkom Angel
bezbroj puta u djetinjstvu, ali nikad nije išla tuda po mraku. Na
dnevnom svjetlu riječ je o blagom usponu koji se svlada bez problema,
ali noću se očito pretvarao u pravu lekciju iz izbjegavanja prepreka.
Uspon je cijelim putem bio ujednačen, ali teren nije – bio je prepun
udubljenja, brazdica, rupa veličine stopala i iznenadnih izbočina, a
činilo se da se sve pojavljuje pod njezinim nesigurnim nogama upravo
u trenutku kad ona to najmanje očekuje.
A da situacija bude još gora, na brežuljak se spustila maglica.
Prije nego što je izišla iz pansiona, Flick je primijetila da je noć
izrazito tamna, ali tek kad je napustila ugodnu svjetlost dvorišta
shvatila je da je vani zapravo mrkli mrak. Teški oblaci zakrili su
mjesec; nije bilo ni zvijezda koje bi joj pokazivale put. Njezine jedine
vodilje bili su samostan i toranj katedrale; njihove tamne siluete čučale
su na vrhu brežuljka, pod nebom crnim poput tinte.
Nažalost, kako je odmicala od gradića i sve se više približavala
vrhu, tako su oblačci magle postajali sve gušći, skrivajući zelene
obronke. Što se više penjala, to joj je magla sve više zaklanjala pogled
na samostan. Srećom, pokrov od oblaka nije cijelo vrijeme bio iste
gustoće – povremeno bi se kroz njega probile mjesečeve zrake i pružile
joj priliku da se orijentira.
Za jednog takvog osvjetljenja, ugledala je Bletchleya kako se
uspinje prema vrhu, a bio je u prednosti od gotovo dvjesto metara. Flick
je zahvaljivala nebesima što ga nije izgubila. Nastavila je dalje, ali
morala je usporiti kad je mjesec ponovno nestao iza oblaka. Uz to,
zakoračila je u još jedan magleni prsten.
Mjesec je uskoro ponovno provirio; Flick je mahnito pretraživala
pogledom teren ispred sebe; ponovno je odahnula kad je vidjela
Bletchleyevu tešku siluetu.
Bletchley se sada nalazio na mnogo višem dijelu i približavao se
samostanu. Srećom, pri vrhu brežuljka magla je bila rjeđa i sada ga je
Flick mogla jasno vidjeti. Odmah je bilo jasno da njegov cilj nije
samostan, već gusta živica koja je okruživala tri velika stabla, malko
niže od zapadnog zida samostana.
Flick je sada malo lakše disala. Bletchleyev susret s gospodarima
potrajat će više od nekoliko minuta. Nije bilo potrebe da žuri i riskira
da je čuju. Bolje je da se približi u potpunoj tišini.
Oblaci kao da su surađivali s njom; razmaknuli su se dovoljno da
vidi Bletchleya kako obilazi živicu i nestaje s vidika. Prije nego što su
oblaci ponovno ponovno prekrili mjesec, Flick nije vidjela da je
Bletchley izišao iz živice. Također, dok je bilo svjetla, iskoristila je
priliku i pogledom pretražila padinu ispod živice, ali nije vidjela nikoga
drugog.
Uvjerena kako je Bletchley na drugoj strani živice, trudila se da
se penje pažljivo i što tiše, a zatim je kliznula u sjene živice.
Naćulila je uši i osluškivala. Nakratko je čula promukli glas, ali
nakon toga ponovno ništa. U tom trenu promolio se mjesec i obasjao
cijelo područje. Flick je to shvatila kao znak. Skupila je hrabrost – došla
je predaleko da bi se sada povukla – i približila se mjestu odakle će
moći imati bolji pogled na prostor iza živice. Pomno je pazila da ne
stane na kakvu grančicu, suho lišće ili ne napravi bilo što drugo čime
bi upozorila Bletchleya na svoju prisutnost.
Bila je uspješna – Bletchley i osoba s kojom se sastao uopće nisu
bili svjesni da je ona ondje.
Doduše, oni vjerojatno ne bi primijetili ni laku konjicu da prolazi
onuda; Bletchley i dotična osoba bili su vrlo zaokupljeni nečim.
Flick je virila iza ruba živice i promatrala taj sastanak, najprije
u šoku, a zatim u užasnutoj fascinaciji.
Osoba s kojom se Bletchley došao sastati bila je žena; ležala je na
leđima, suknje zadignute skroz do struka, pokazujući punašna bedra
koja su se obavijala oko Bletchleyeve jednako punašne stražnjice.
Spomenuta stražnjica se uzdizala i spuštala u staccato ritmu;
poskakivala je, napinjala se i podrhtavala poput želea dok se Bletchley
nabijao u ženino tijelo.
Unatoč svojoj nevinosti, Flick je znala što rade. Znala je kako se
pare životinje, ali nikad nije vidjela ljude u tom činu. Dugo je
promatrala taj prizor, netremice, užasnuta i istodobno fascinirana.
Zvukovi koji su dopirali do nje nisu imali nikakve veze ni s
utrkama ni konjima – a pogotovo ne s imenima koja se nadala saznati.
Cijeli razgovor sastojao se samo od uzdaha, promuklog režanja i
stenjanja.
Zgrožena, ali toliko u šoku da nije mogla ni opsovati, stisnula je
usnice, zaškrgutala zubima i okrenula se da ode. Pogleda uprtog u do,
zaputila se nizbrdo, prema pansionu.
Sav taj posao – i svi rizici koje je poduzela! Čak je htjela povikati
od bijesa, u nadi da će zvuk omesti Bletchleya baš u onom
najnezgodnijem trenutku, ali se suzdržala.
Muškarci!
Zakoračila je u prvi oblak maglice – i sudarila se s muškarcem.
Zaletjela se nosom ravno u njegova prsa i u njegovu meku
kravatu. Udahnula je kako bi mogla glasno vrisnuti – i prepoznala
miris. Muškarčeve ruke su je snažno obujmile, zarobile je poput
željeznih okova, ali čim se malko opustila, on je popustio svoj stisak.
Podignula je pogled k njemu.
A on je ljutito zurio u nju. »Gdje si...«
»Šššš!« Oslobodivši se iz njegova zagrljaja, pokazala je glavom
prema živici iza sebe. »Bletchley je ondje.«
Demon joj je gledao u lice. »Zbilja?«
Ne uzvraćajući mu pogled, Flick je kimnula glavom i nastavila
hodati nizbrdo. »S nekom ženom je.«
Demon je pogledao prema grmlju, a zatim ponovno u Flick, koja
je već odmicala padinom. »Ahaaa.« Usnice su mu zatitrale, ali samo na
trenutak. Požurio je za njom. »Znaš«, otpočeo je, ljutito, »nisam došao
ovamo da bih saznao čime se Bletchley bavi.«
Flick nije odmah odgovorila. Nastavila je hodati. »Slijedila sam
ga ovamo. Ti si bio u Londonu. Trebao si se vratiti tek sutra.«
»Promijenio sam planove – i dobro da jesam. Da sam se vratio
sutra, Bog zna u kakvu bi se nevolju uvalila dotad.« Ove njegove riječi,
oštre i silovite, sadržavale su jasno i nimalo suptilno upozorenje.
Flick, međutim, nije pokazivala ni trunke žaljenja. Samo je
frknula nosom i pokazala prema živici. »Bletchley očito nije došao
ovamo kako bi se sastao s gangsterima, a to znači da ne bih upala ni u
kakvu nevolju.«
»Nije Bletchley taj zbog kojega se moraš brinuti«, prosiktao je
Demon. »On nikad nije ni trebao biti izvor tvojih problema.«
Vrlo neobičan drhtaj prostrujio je Flickinom kralježnicom.
Demon ju je primio za lakat. Htjela se otrgnuti, ah tada je osjetila
njegove prste kako se stežu još jače oko njezine ruke. Odlučivši kako će
biti najbolje da ga ignorira, i njega i njegov stisak, prkosno je podignula
bradu i pustila da je otprati niz brežuljak.
Hodali su u tišini, a kako su se približivali dvorištu pansiona,
tako je napetost sve više rasla. Zvukovi gomile sada su bili grublji,
žešći, razuzdaniji; mnogi muškarci ljuljali su se na nogama. To doista
nije bilo mjesto za fino odgojenu damu.
Demon je zastao ispred područja osvijetljenog bakljama. »Kako si
izišla?«
»Na sporedna vrata.« Flick je pokazala gdje su.
Demon joj je navukao kapuljaču sve do brade. »Drži glavu dolje.«
Primio ju je rukom oko struka i poveo je kroz zonu opasnosti, pa kroz
sjene prema vratima.
Flick nije stigla ni podignuti pogled, a već ju je ugurao kroz vrata
pa prema stubama. On je hodao odmah iza nje. »Gdje ti je soba?«
šapnuo je kad su se popeli na prvi kat.
Flick je pokazala. »Točno iznad glavnog ulaza u pansion.« Htjela
je krenuti prva, ali njegova ruka ponovno je obujmila njezin struk i
naglo ju povukla natrag. Demon ju je privio čvrsto uza se.
Flick je odlučila da se neće prepirati. Niti se pokušavati
osloboditi. Izraz na njegovu licu koji je uočila maloprije, dok su ulazili
u pansion, učinio je nešto čudno njezinim čulima. Njegovo je lice uvijek
bilo ozbiljno, ali trenutačno je izgledalo kao da je istesano iz kamena.
Nepopustljivo, to je bila prva riječ koja joj je pala na pamet.
Na stubama su se začuli zvukovi pjesme i veselja. Hodnik koji je
vodio do soba na prednjoj strani pansiona počinjao je točno ispred tih
stuba.
Demon se sav napeo. Flick je vidjela četvoricu muškaraca kako
teturaju uza stube; bili su prilično pijani, glasni i razuzdani.
Instinktivno se privila uz Demona.
Demon je usporio, stao, a potom se okrenuo prema njoj, štiteći je.
Pljesnuvši jedan drugoga po leđima, četvorica muškaraca uz
glasan su se smijeh zaputili na suprotnu stranu hodnika. Izgleda da
nisu vidjeli Demona i Flick. Na stubama se začulo još glasova.
Demon je opsovao sebi u bradu pa je privio Flick čvršće i potaknuo
je da požuri. Točnije, gotovo ju je tjerao da potrči.
Flick je čvrsto stisnula usnice. Htjela se pobuniti, ali je odustala.
Znala je da ne smije ni pisnuti jer će je Demon samo prebaciti preko
ramena i odnijeti. Ubrzo su se pred njima ukazala vrata njezine sobe.
Uz tihi uzdah olakšanja, Flick je zavukla ruku u džep i izvadila ključ.
Demon joj ga je zgrabio iz ruke. Gurnuo ga je u bravu, otključao,
a vrata su bila širom otvorena prije nego što je ona stigla trepnuti. Brzo
ju je uveo unutra.
Flick je čvrsto zatvorila usta, prkosno podignula bradu i
zakoračila u sobu. Krenula je ravno prema kaminu, a zatim se
okrenula prema njemu, ponosno poput kraljice. Prekrižila je ruke,
uspravnih leđa i uzdignute glave i uputila svom samoprozvanom
zaštitniku ljutit pogled.
Demon je ušao za njom i zatvorio vrata, ali je zastao s rukom na
kvaki. Njegove plave oči odmjerile su je od glave do pete, a potom su se
usmjerile, onako oštre i prodorne, na njezino lice.
Nije pokazala ni trunke uznemirenosti – Demon je to primijetio s
dozom olakšanja. Nije znao kave je Bletchleyeve pothvate u grmlju
imala prilike vidjeti, ali bilo je očito da se nije pretjerano uzrujala.
Štoviše, njezina je pažnja bila usmjerena na njega, a to je bilo mudro.
Naime, Demon je trenutačno bio veća prijetnja za nju nego što će
Bletchley ikada biti. Uhvatio joj je pogled. »Ostani ovdje, a ja se idem
pobrinuti za to da Bletchley ne ode iz zagrljaja svoje družice na
sastanak s nekim drugim.« Čak je i samome sebi zvučao opasno. »Uz
to«, dodao je, »moram razgovarati s Gilliesom.«
Flick osjetila kako joj krv navire u obraze. Ponovno je isturila
bradu, a u očima joj je zasjao prkos. »Ideja da dođemo ovamo bila je
moja. Gillies je samo bio dobar pa me pratio.«
»Znam da je to bila tvoja ideja.« Demon je čuo svoje riječi i začudio
se što su zvučale tako smireno, jer je u sebi kipio. »Gillies ne bi nikad
bio takav idiot da te dovede ovamo – točno među rulju koja je došla
gledati boks.« Sada je iz njegovih riječi izbijala ljutnja; on ju je brzo
zatomio. »Gillies nije ništa kriv, on je samo slušao moju naredbu da
bude uz tebe djelo vrijeme. Nisam ga mislio koriti.« Pogledao ju je
ravno u oči i tiho rekao: »Nije Gillies taj na koga se ljutim.«
Još je nekoliko sekundi samo gledao u nju, a potom se okrenuo
prema vratima. »Brzo ću se vratiti.« Otvorio je vrata, izišao, pa ih
zatvorio i – zaključao. Flick je začula škljocaj brave. Zinula je od čuda
i ostala zuriti u zatvorena vrata.
Sad se tek razbijesnila.
Nevjerojatno! Bila je zaključana u sobi, dok on...
Stisnula je šake, zatvorila oči i ljutito vrisnula.
Demon se vratio dva sata poslije.
U slabašno osvijetljenom hodniku ugledao je dva vrlo mlada
momka, očito pijana, kako stoje pred Flickinim vratima i pjevaju
serenade. Prije nego što su se snašli, Demon se već stvorio iza njih – od
svoje pjesme nisu čuli njegove korake.
Poskočili su kao dvije oparene mačke. »Ooooh!«
»Aaaah!«
A zatim su pogledali u Demona i blesavo se nacerili.
»Iza ovih vrata je jedna dražesna udovica.«
»Pokušavamo je namamiti da iziđe i igra se s nama, kužiš.«
»Ti si nam se došao pridružiti?« upitao je prvi, gledajući u njega,
trepćući i škiljeći kao da je kratkovidan.
Demon im je odmah dao do znanja da nije zbog toga došao;
potjerao ih je, opalivši ih nogom u stražnjicu, a oni su oteturali
povrijeđenih ega. Išao je za njima sve do stubišta, a potom se vratio do
vrata Flickine sobe. U toj tami nije mogao pogoditi bravu, ali nakon
nekoliko je pokušaja uspio. Uspravio se, okrenuo ključ, povukao kvaku
i ušao.
Samo zahvaljujući svojim munjevito brzim refleksima, uspio je
uhvatiti teški glineni vrč koji je jurio prema njemu slijeva. Flick,
propeta na nožne prste, čvrsto stišćući vrč, naglo se zaustavila kad je
shvatila da je to on.
»Ah, to si ti.«
Ostavila je vrč u njegovim rukama i odšetala na drugu stranu
sobe. Zastala je ispred kamina, ispred veselih plamičaka, pa se
ponovno okrenula prema njemu, prekriženih ruku. Demon ju je
pogledao, vidio kako je zauzela uvrijeđen, buntovnički stav, i zatvorio
vrata. Čekala je da Demon zaključa i odloži vrč na obližnji stolić, a
zatim je započela sa svojom paljbom.
»Zaključao si me ovdje i ostavio na milost i nemilost onim...«
Dramatično je zamahnula rukom, a oči su joj sijevale. »Morala sam
otrpjeti dva sata neprekidnog zavijanja! Ah, da, ne smijem zaboraviti
ni pjesme. Kako bih mogla zaboraviti te pjesme? Bile su užasne! Nisu
se čak ni rimovale.«
Bila je istinski bijesna. Demon ju je promatrao.
»Uglavnom...« Najednom je odustala od svoje ljutnje i nestrpljivo
pogledala u njega. »Kamo je Bletchley otišao?« Unatoč svojim mukama
s loše sročenim stihovima, Flick je očito bila sasvim dobro.
»Na još jedno piće, a zatim u svoju sobu.« Demon je odložio
rukavice na stolić pa pokazao gore. »Soba mu je na tavanu.« Skinuo je
kaput i prebacio ga na stolicu. U tom trenutku primijetio je da je soba
prepuna upaljenih svijeća. Flick je očito trebalo mnogo svjetlosti – i
sigurnosti.
Flick je ponovno prekrižila ruke i uputila mu namrgođen pogled.
»Je li razgovarao s kim?«
Demon se osvrnuo oko sebe i primijetio da je soba prostrana i
udobna te opremljena pristojnim namještajem. Krevet je bio dugačak i
širok, a posteljina besprijekorno čista. »Nije bio nikoga od onih koje
tražimo. Čavrljao je društvancem uz pivo, to je sve.«
»Hmm.« Mršteći se, Flick je gledala kako joj Demon polako
prilazi. »Možda je zaista došao ovamo samo radi boksa.«
»Čini se da je tako.« Njegov pogled ponovno je bio usmjeren na
njezino lice. Zastao je točno ispred nje, zarobivši je tako ispred kamina.
Ona ga je mrko pogledala, premda joj izraz lica uopće nije bio mrk.
Demon ju je gledao u tišini.
Nakon nekoliko trenutaka, Flick ga je upitala: »O čemu
razmišljaš?«
O tome kako bih te volio skinuti, poleći te na krevet i... »Pitao sam
se«, rekao je, »što je potrebno da utuvim u tvoju tvrdoglavu glavu da ne
možeš vrludati uokolo i ganjati zlikovce. Neovisno o tome gdje se u tom
trenutku nalazim ja ili bilo tko drugi.«
Flick je prkosno digla nos.
Demon je na to podignuo ruku i primio je za bradu, nježno ali
čvrsto.
Flick je raširila oči, iz kojih je zatim počelo sijevati. »Imam pravo,
kao i ti, vrludati uokolo i ganjati zlikovce. I ti ne možeš ni reći ni učiniti
ama baš ništa u vezi toga.«
Demon je podignuo obrvu, a zatim joj se zagledao u usne. »Ma
nemoj?«
»Da!«
Usnice su mu se izvile u blagi smiješak, ali ne zato što je mislio
da je nešto smiješno, nego zato što mu se svidjelo kako ga Flick izaziva.
Bio je itekako spreman prihvatiti taj njezin izazov. Nježno joj je
podignuo bradu i spustio glavu prema njezinu licu. »Možda bismo
trebali to preispitati.«
Promrmljao je ove riječi tik uz njezine usnice, pa je na trenutak
zastao da ih njegov topli dah oživi – a potom ih je prekrio svojima.
Flick je u prvi mah bila ukočena, ali zatim se predala. Njezina
napetost je popustila i usnice su joj se smekšale pod njegovima. Premda
joj je sve ovo bilo još novo – ljubljenje, davanje usnica, on – bila je voljna
i željna; njezine su reakcije bile nagonske, instinktivne. Možda nije
imala vještinu kakvu imaju iskusne žene, ali je zato imala svjež
entuzijazam, nevinu poletnost koja je očaravala Demona.
Demon je dobro znao što radi – odvlačio je njezinu pažnju što dalje
od zlikovaca, od Bletchleya i gangsterskog udruženja i davao joj nešto
drugo o čemu će misliti. Htio je udahnuti život u njezino biće, potaknuti
njezinu znatiželju, tako da ona sve vrijeme misli samo na njega, i ovo
što trenutačno rade, a ne na nekakve kriminalce. Nježno je obavio ruku
oko njezina struka i povukao je k sebi.
I produbio poljubac.
Ona je reagirala slatko, dražesno; lagano je zabacila glavu,
razmaknula usnice, primala ga u sebe. Kad ju je njegova ruka obujmila
čvršće i priljubila njezino tijelo čvrsto uz njegovo, ona se spremno
privila; njezine prpošne grudi pritiskale su se u njegova prsa, bokovi
su joj se stapali s njegovim bedrima. On je udahnuo, obuzdao svoje
unutarnje demone i razmaknuo joj usnice još više, vješto harajući po
njezinim mekim ustima, uzimajući ono što je ona tako spremno nudila.
Njezin uzbudljivi okus – tako lagan, tako svjež, tako očaravajuće
zavodljiv – dopro je ravno u njegov um i uzburkao mu sva osjetila.
Njegovi demoni opasno su potezali uzde. Ponovno ih je obuzdao, snažno
i odlučno, i još se više prepustio jednostavnim užitcima koje mu je Flick
pružala.
Nije ga gonila ljutnja, niti ga je tjerala želja da joj nametne svoju
volju i inzistira da se drži podalje od opasnosti. Poriv koji je kolao
njegovim venama bio je čista želja – ništa drugo.
U protekla dva sata što ih je proveo u motrenju Bletchleya i
razgovoru s Gilliesom, Demonova je ljutnja izblijedjela; njegov blagi
bijes zbog rizika kojima se Flick izložila sada se povukao. Njegovo je
znanje bilo golemo, a prizori koje je stvarao u svojoj glavi čvrsto
utemeljeni; ti prizori, čak i sada, izazivali su u njemu strašnu ljutnju.
Međutim, u ova dva sata stigao je razmisliti o njezinim motivima i
shvatiti njezinu perspektivu. Njezin dolazak ovamo nije bio jedino
rješenje, ali ona se osjećala dužnom poduzeti taj potez.
Mogao ju je razumjeti. Naravno, još uvijek nije odobravao to što
je učinila, ali to je bilo nešto drugo. Njegova je ljutnja zamrla, ali
napetost nije. Ljutnja je bila tek simptom jedne dublje emocije –
emocije koja je bilo vrlo nalik strahu.
Strah je bilo nešto što nijedan muški Cynster nije dobro podnosio.
Demon nije imao mnogo iskustva sa strahom – i nimalo mu se nije
svidjelo što je u tom trenutku proživljavao. Bilo je posve jasno da je
uzrok tog straha bila Flick, ali u ovom trenutku nije htio ispitivati zbog
čega je to tako.
Da je znao da će mu odluka da se oženi donijeti sve ove strahove,
razmislio bi dvaput. Triput čak. Ali, nažalost, sada je bilo prekasno.
Pomisao da odustane od Flick, da odustane od svoje odluke da se vjenča
s njom, bila mu je strašna.
Shvatio je koliko bi mu takva odluka bila nezamisliva one
sekunde kad je odvojio svoje usnice od njezinih da uzme zraka. Taj zrak
je bio ispunjen njezinim mirisom – jabukov cvijet i lavanda – mirisom
tako nevinim da ga je dirao ravno u dušu, tako jednostavnim da je
srušio sve njegove obrane, zarobio i usmjerio njegovu želju samo na
Flick.
Živjeti bez ovoga – bez nje – to je bila definicija nezamislivog.
Kliznuo je rukom s njezine brade prema njezinoj kosi – zavukao
je prste u te kovrče i gotovo zadrhtao kad je osjetio čistu svilu na svojem
dlanu. Usne su mu ponovno zarobile njezine, još snažnije; lagano je
nakrivio glavu, zavlačeći prste dublje u njezinu kosu i držeći je tako da
može činiti s njom što želi, da može još više produbiti poljubac. Da je
može povesti u prostranstva kakva ona nikad nije iskusila, voditi je
putovima kojima ona nikad nije kročila.
Međutim, mislio je da će on imati kontrolu nad svime. I zato je
bio šokiran kad je osjetio da mu uzde klize iz ruku, kad je osjetio kolika
je njegova glad. Pokušao se pribrati, prisilio se da prekine to opojno
stapanje usnica.
Dovoljno dugo da udahne zrak koji mu je očajnički trebao. Nije se
mogao sjetiti kad mu se posljednji put toliko vrtjelo u glavi. »Mmmm...«
Trepnuo je. »Ostat ćemo ovdje do dva. A onda idemo. Odvest ću te kući.«
Sve je isplanirao maloprije, dok je promatrao Bletchleya.
Flick je podignula vjeđe tek toliko da ponovno pronađe njegove
usnice. Kimnula je glavom, posegnula rukom i primila ga za lice, zatim
je povukla njegovu glavu natrag k svojoj. Dobro je znala zašto je on
ljubi – htio ju je kontrolirati, htio ju je učiniti slabom, popustljivom i
pokornom. Ona može biti slaba, može biti popustljiva, ali pokorna?
Samo zato što njezino tijelo i um izgube svako uporište čim on privije
svoje tijelo uz njezino, čim njegove usnice pronađu njezine, ne znači da
će i njezina volja izgubiti svoj put.
Drugim riječima, što se nje tiče, Demon je može ljubiti koliko god
mu srce želi. Ako je odlučio da imaju vremena do dva ujutro, nije vidjela
razloga da gubi dragocjene minute. Njegovi poljupci bili su neopisivo
lijepi, beskrajno ugodni. Dodir njegovih usnica bio je čaroban, a
klizenje njegovog jezika po njezinom luđački uzbudljivo.
Taj poljubac budio je nešto divlje u njoj, nešto nemirno i
razuzdano. I to je sve što je znala. Drugo je znao on; njegovo je iskustvo
bilo ondje – u njegovim usnicama, u njegovim rukama koje su je grlile
s takvom lakoćom – i ono ju je mamilo, pozivalo, uzbuđivalo.
Ona mu je ponudila usnice i on ih je ponovno uzeo, a uzimao je i
njezina usta. Ipak, osjetilo se njegovo suzdržavanje. Osjetilo se
suzdržavanje u njegovim pokretima, u njegovoj želji; ili, točnije, činilo
se kao da on želi sakriti puninu svoje želje. Ali ona ju je svejedno
osjetila, osjetila ju je u njegovim nemilosrdno krutim mišićima, u
napetosti koja ga je cijelog obavijala. Međutim, to njegovo suzdržavanje
bilo je postojano, stajalo je poput prepreke između nje i njegova
golemog iskustva. Ona nije mogla odoljeti da ne pokuša slomiti tu
prepreku. Na koncu, ona više nije djevojčurak koji je tek napustio
školske klupe, ma što god on mislio.
Hrabro se privila uz njega i uzvratila mu poljubac, bludno i
strastveno – iskušavala je čas ovo, čas ono, tražeći što bi ga moglo
smekšati. Kad je zatvorila svoje usnice oko njegova jezika i stala ga
sisati, postigla je svoj prvi uspjeh – njegova pažnja naglo se fokusirala,
a njegov otpor znatno oslabio. Obavila je ruke oko njegova vrata i
protegnula se prema njemu, uz njega, o njega...
Demon je naglo podignuo glavu i snažno udahnuo. Netremice ju
je gledao. »Je li ti vlasnik pansiona vidio lice?« Glas mu je bio hrapav,
a pogled lagano omamljen.
»Nije.« Utonula je dublje u njegov zagrljaj, zavlačeći prste u
njegovu kosu. »Skrivala sam se ispod vela cijelo vrijeme.«
»Hmm.« Demon je spustio glavu i usnicama nježno dodirnuo
njezine. »Otići ću dolje i platiti sobu, ali malo poslije, kad sve utihne.
Netko će biti na recepciji cijelu noć. Nakon toga možemo otići.«
Flick se nije trudila kimnuti glavom. Ruke su joj kliznule na
njegove ramena, a on je ponovno zarobio njezine usnice i jezici su im se
ponovno sastali. Flick je pomislila kako bi mogla provesti cijelu noć u
ljubljenju s Demonom. Mogla se cijelu noć pritiskati o njegovo tijelo. Ta
ju je misao potaknula da to i učini, ali nije mu mogla prići bliže nego
što je već prišla – već su bili čvrsto spojeni, sasvim priljubljeni jedno uz
drugo.
Ipak...
Demon je zastao, kao da se koleba, a zatim su se njegove usnice
pomaknule na njezinima. Vrtlog njihova poljupca povukao ju je još
dublje, u nevjerojatne užitke, užitke koji su je dražili još i više. Potreba
da mu bude još bliže rasla je u njoj, nadimala se, naticala.
Smetao joj je njegov otpor. Ako će se udati za njega – i ako se on
želi vjenčati s njom – onda joj on mora pokazati više. Flick se namjerno
protegnula prema njemu, besramno ga mameći, strastveno ga ljubeći,
izazivajući ga najbolje što zna.
Njegove ruke su sada bile na njezinim leđima – ruke snažne i
mišićave, nježno su klizile uz njezin struk, pa na bokove, pa oko
stražnjice. Obujmio ju je, čvrsto stisnuo, i te dvije obline ispunile su
njegove dlanove. I tada ju je podignuo.
Podignuo ju je i pritisnuo u svoje tijelo, tako da je njegova erekcija
počivala uz njezin meki trbuh. Htjela je ispustiti uzdah, ali ne od šoka,
nego od čistog užitka, užitka koji joj je bio posve nov – ali on je tada
nasrnuo na njezine usnice, s iznenadnom silinom, sa željom koju je ona
osjetila sve do nožnih prstiju. Pustošio je njezina usta, uzimao sve što
je nudila i tražio još.
Najednom se pojavila glad dovoljna za dvoje, vruća i vrtoglava,
obavijala ih je oboje.
Flick je zarila prste u njegova ramena i čvrsto se držala –
uzbuđena do bola jer je užareno postalo još užarenije, a kruto još kruće.
Potreba, želja i požuda preplavile su je cijelu – a zatim ju je pomela
strast. I zarobila je.
Uzbuđenje – veće i slađe od onoga kakvo pruža pobjeda u utrci –
iščekivanje toliko snažno da se osjećala kao da će izgubiti svijest sada
je potresalo njezine...
Kuc, kuc, kuc! Kuc, kuc, kuc!
Ovo oštro kucanje oboje ih je preplašilo i prekinulo njihov
poljubac. Plitko dišući, zurili su u vrata.
Demon se uspravio i tiho opsovao. Tko god to bio, morat će otvoriti
vrata. Možda se radi o Bletchleyu. Spustio je Flick, i kad su njezina
stopala dodirnula pod, nevoljko je pustio njezinu sočnu stražnjicu pa ju
je nježno primio oko struka. Doista nije vjerovao da ona u ovom vrućem
trenutku može stajati bez potpore.
Osvrnuo se oko sebe. Pogled mu je pao na čvrst toaletni stolić koji
je stajao uza zid između kamina i kreveta. Brzo je poveo Flick prema
stoliću. »Ostani ovdje – ne miči se.«
Dok je stajala tako stisnuta uz stolić, nitko je nije mogao vidjeti s
vrata.
Demon ju je pustio i pošao prema vratima. Kad je ugledao svoj
odraz u zrcalu pored vrata, tiho je opsovao i zastao, pa je povukao svoj
prsluk prema dolje, namjestio kaputić i manšete te provukao prste kroz
kosu. A zatim je posegnuo za kvakom.
Pretpotstavljao je da je to Gillies, ili netko od osoblja pansiona. U
svakom slučaju, namjeravao se riješiti te osobe što prije. Okrenuo je
ključ u bravi i otvorio vrata.
Elegantni gospodin koji je stajao na pragu, s uglađenim
smiješkom, nije bio član osoblja pansiona. Nažalost, Demon ga je
poznavao.
Demon je opsovao u sebi. Požalio je što nije ugasio neke od svijeća
koje je Flick poslagala po cijeloj sobi. Ali barem ona nije bila na vidiku.
Držeći vrata tek napola otvorena, Demon je podignuo obrvu. »Dobra
večer, Selbourne.«
»Cynsteru.« U glasu lorda Selbournea osjetilo se razočaranje; u
pogledu mu se vidjelo nezadovoljstvo. Njegov je izraz lica, međutim,
ostao uglađen i pristojan. »Ja...« Selbourne je iznenada pogledao negdje
iza Demonova ramena – i raskolačio oči.
Demonu je pozlilo; toliko je stisnuo čeljust da je mislio da će
puknuti. Međutim, nije se okrenuo da vidi kamo Selbourne gleda.
Lord Selbourne je znakovito podignuo obrve, a zatim je još
znakovitije pogledao u Demona. I nasmiješio se. »Shvaćam.«
Ova jedna jedina riječ sadržavala je more značenja; Demon je
itekako bio svjestan što slijedi. Ozbiljna izraza lica, kratko je kimnuo.
»Tako je. Bojim se da ćeš morati naći drugo mjesto na kojem ćeš
prenoćiti.«
Selbourne je uzdahnuo. »Pobjednik dobiva sve.« Još jednom je
pogledao iza Demonova ramena pa se okrenuo. »Onda doviđenja, dragi
mladiću.«
Zatomivši psovku – i to prilično žestoku – Demon je tiho zatvorio
vrata, iako ih je zapravo htio snažno zalupiti. Stavio je ruke na bokove
i zagledao se u prazno; nakon nekoliko trenutaka, napetost u njegovim
ramenima je popustila. Polako je posegnuo rukom prema kvaki i
okrenuo ključ.
Zvuk zaključavanja vrata tiho je odjeknuo sobom – taj nježni
škljocaj nagovijestio je ono neizbježno. Demon se okrenuo prema Flick.
I uvjerio se da Flick doista nije mogla izdržati da ne proviri s
druge strane kamina, da vidi tko je na vratima.
Selbourne ju je sasvim dobro vidio – razbarušene kose, zgužvane
haljine, usnica ružičastih i nabreklih od ljubljenja. Što je najvažnije,
nije nosila ni ogrtač ni veo. Demon ju je ljutito pogledao.
A ona je mu je uzvratila isti takav pogled. »Tko je to bio?«
Demon ju je nekoliko trenutaka samo gledao, a zatim se ponovno
okrenuo prema vratima i izvadio ključ. »Sudbina. Zamaskirana u lorda
Selbournea.«
13. poglavlje

F
lick ga je gledala. »Zar ga poznaješ?«
»Oh, itekako.« Demon je gurnuo ključ u džep svog prsluka i
krenuo prema njoj. »Svi u gradu znaju tko je Klepetalo
Selbourne.«
»Klepetalo?«
Demon je stao točno ispred nje i pogledao joj u oči. »Jezik mu
neprekidno radi.«
Flick ga je pogledala, a zatim je oborila glavu. »Oh.«
»A to znači«, nastavio je Demon, »da će na svim sutrašnjim
balovima najsočnija vijest biti slatka mlada ‘udovica’ koja mi je pravila
društvo u Bury St. Edmundsu.«
Flick je problijedjela, ali se brzo pribrala. Sjevnula je očima.
»Nemoj opet počinjati s time. To što me vidio ne znači da sam
kompromitirana. On ni ne zna tko sam ja.«
»Ali će saznati.« Demon ju je nježno dodirnuo kažiprstom po nosu.
»Klepetalo na taj način osigurava sebi pozivnice za balove – to je niša
koju je sam sebi izdubio u londonskom društvenom životu. Iskopa sve
moguće indiskrecije koje počinimo mi ostali i šapuće ih na uho
respektabilnih i utjecajnih gospođa.«
Netremice ju je gledao i nastavio govoriti. »Saznat će tko si – ti
si poznata u Newmarketu, a to će biti prvo mjesto na kojem će tražiti.
Gillies je opisao scenu koju si napravila kako bi dobila ovu sobu, a ti ne
znaš da je upravo to način na koji se ponaša dama koja živi blizu, ali
ne u ovom gradiću, koja očajnički traži sobu za sastanak s
ljubavnikom.«
Flick je prekrižila ruke i tvrdoglavo isturila bradu. »Nisam
kompromitirana.«
»Jesi.« Demon nije ni trepnuo. »Već one sekunde kad te Selbourne
uočio, bila si kompromitirana.«
Flick ga je prkosno pogledala. »Čak i ako jesam, teoretski, to ništa
ne mijenja«, rekla je nakon nekoliko trenutaka.
»Naprotiv, to sasvim mijenja stvar.«
»Ma nemoj? A kako?«
Demon je posegnuo prema njoj i povukao je za nadlakticu. Ona je
pustila da njezine prekrižene ruke padnu uz tijelo. On ju je primio za
obje i podignuo ih na svoja ramena, privukavši je bliže sebi, a zatim ju
je zagrlio oko struka. Ona je brzo kliznula rukama niže, na njegova
prsa. »Što radiš?«
Demon ju je pogledao u oči, pa spustio glavu. »Pokazujem ti koliko
su se stvari promijenile.«
I tada ju je poljubio, i ljubio, i nije prestajao. Nije ju ljubio silovito,
nego uporno, kao da je nagovara; to nije bilo nemilosrdno, ali je bilo
nepopustljivo. Sve dok se ona nije potpuno predala. Kad se priljubila
uz njega, on je čvrsto obavio svoje ruke oko nje – i nastavio je ljubiti.
Flick je reagirala kao i prije: spremno, nestrpljivo, uzbuđeno. Polako ih
je vodio prema točki na kojoj su stali maloprije, sve dok i jednom i
drugom disanje nije postalo isprekidano, sve dok njezini bokovi nisu
bili pripijeni uz njegove, sve dok vrućina nije stala lizati njihova čula,
a strast lebdjeti u zraku.
Tek je tada Demon podignuo glavu.
Flick ga je držala za revere. Oči su joj sjale ispod teških vjeđa. »Ti
se ne želiš vjenčati sa mnom, ne zapravo.«
Flick je ovo rekla vrlo neuvjerljivo; čvrsto privijena uz njega, dok
je njegovo uzbuđenje pulsiralo uz njezino tijelo, zaista nije mogla reći
da ne zna što on želi. Dobro je znala što on želi i to joj je bila motivacija
da se preda. Ali nije htjela da to bude jedini razlog radi kojeg se on želi
oženiti njome. Htjela je da postoje i drugi razlozi – barem još jedan.
Važniji od ovoga.
Demonovo je lice preplavila napetost, ista napetost koja se mogla
pročitati i na njezinom licu. Gledao ju je, netremice, nepokolebljivo.
Flick je osjećala kako joj usnice pulsiraju. Pogled joj je pobjegao
na njegove usnice – pametne usnice, snažne i elegantne, baš poput
njega samog. Te usnice su se sada spustile prema njezinim i ovlaš ih
dodirnule. »Vjenčat ću se s tobom.«
Ponovno ju je poljubio, a poljubac je postao strastven, pun gladi.
Vruć. Flick se mogla nositi sa strašću, ali vrućina – taj sve intenzivniji
osjećaj gorenja – posve ju je porazila. On je utiskao svoju vrućinu u nju,
a ona ju je upijala svim svojim porama; vrućina je potekla njezinim
venama, udovima, umom.
Gorjela je, kao i on. Vatre je bilo u njegovom dodiru, u njegovim
usnama, i unatoč toj sveobuhvatnoj vrućini, Flick se nije mogla zasititi.
I dok su joj se udovi topili i odlučnost nestajala, pokušavala je
zadržati barem djelić svog razuma – i psovala u sebi.
Kako da ga zaustavi?
Kao da je čuo njezine misli, Demon je intenzivirao poljubac, a njoj
se zavrtjelo u glavi. Gubila je čvrsto do pod nogama i sada je tonula
dublje u njegovo naručje, u njegovu snagu. U njegovu vrućinu. »Sanjao
sam da smo se vjenčali.«
Te njegove riječi bile su tek hrapavi šapat. Pomaknuo ju je malko
unatrag tako da je sada bokovima bila naslonjena na toaletni stolić.
»Jesi?« Zadihana, s mukom je otvorila oči.
»A-ha.« Nježno ju je pritisnuo o stolić, a zatim se malko
odmaknuo.
Ta iznenadna praznina i gubitak što ih je osjetila kad njegovo
tijelo više nije bilo čvrsto priljubljeno uz njezino posve su je
dezorijentirali. Duboko je udahnula, gledajući Demona kako svlači
kaputić i prsluk i baca ih na prvu stolicu. Ponovno se okrenuo prema
njoj i kliznuo rukama uz njezin struk.
»Sanjao si naše vjenčanje?« Flick je bilo teško povjerovati u to.
Njegove usnice razvukle su se u blagi, vragolasti smiješak. »Moji
snovi su više imali veze s našom prvom bračnom noći.«
Privukao ju je k sebi. Raširenih očiju, vrlo sigurna u ono što je
vidjela u njegovim, Flick je stavila ruke na njegova prsa, pokušavajući
ga odgurnuti. »Ne. Dobro znaš što mislim o ženidbi iz takvih pobuda.«
Demon ovaj put nije slomio njezin otpor, nije ju povukao u
zagrljaj. Umjesto toga, lagano je spustio glavu i stao utiskivati sitne
poljupce duž njezine vilice, sve dok ušne školjke. A zatim su njegove
usnice kliznule dalje, i milovale osjetljivu kožu ispod njezina uha.
Ona je zadrhtala.
»Zar bi ti udaja za mene predstavljala takvu muku?«
Izgovorio je te riječi u njezino uho, uz šapat, a zatim se odmaknuo
tek toliko da joj može pogledati u oči.
Lica su im bila toliko blizu da im se miješao dah. Širom otvorenih
očiju Flick je gledala duboko u njegovo plavetnilo, i u to savršeno
ozbiljno lice. »Ne.«
Demon se nije pomaknuo, nije ju pobjedonosno i ponosno zgrabio.
Samo je čekao. Ona je gledala u njegove oči, proučavajući ih, pa mu je
pogledala u lice i plitko udahnula. Zrak oko njih je svjetlucao, burkao
se, bio je prepun naboja. Flick je osjetila njegovo iskušenje, njegovo
obećanje i još mnogo toga. Podignula je ruku k njegovu licu i klizila
prstom od jagodične kosti pa sve do kuta usnica. Udahnula je još
jednom pa se nagnula prema njemu i prislonila svoje usnice na njegove.
To je bilo ludilo – slatko, žestoko, kompulzivno ludilo – ta
iznenadna potreba koja ju je cijelu razdirala, poticala, pokretala. Bio je
to nagon, čist, iskren i moćan; Flick nije imala pojma kamo će je taj
nagon odvesti. Ali ljubila ga je, mameći ga, dražeći, izazivajući.
Utonula je u njegov snažni zagrljaj, sasvim se prepustila i njegovim
rukama i njegovim usnama.
Taj poljubac ju je podignuo i vinuo u visine, i oboje su se ponovno
našli u plamenu.
Demon je znao da je ona sada podbola svoje konje, znao je da ona
sada jaše na vjetru, divlje i nesputano, bez posebnog cilja. To mu je bilo
dovoljno. On je bio dovoljno stručan da jaše s njom, da nježno stavi ruku
na njezine uzde i vodi je kamo on želi.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da razradi pojedinosti – da
smisli gdje i kako. Zbog njezine strasti, njezinih sve nesputanijih
poljubaca, već ga je počelo boljeti u preponama od želje, ali to nije bila
njegova glavna briga. Naime, on nikad nije vodio ljubav s nevinom
ženom, a ova je izgledala kao da će staviti i njegovo iskustvo i njegovu
kontrolu na kušnju.
Pustivši njezine bokove, primio ju je za struk i posjeo na stolić,
zahvaljujući nebesima što je stolić bio idealne visine.
Flick ga je iznenađeno pogledala. U ovom novom položaju lice joj
je bilo više u ravnini s njegovim. Osjećala je kako joj se grudi nadimaju.
U tom trenutku shvatila je da su joj koljena razmaknuta i da joj se
zadigla haljina pa je brzo skupila noge i poravnala skute. Razbarušenih
kovrča i nabreklih usnica, divlje je zurila u njega. »Što...? Morala je
stati i ponovno udahnuti. »Što smjeraš?«
Demon joj je uputio smiješak koji je govorio da će sve biti u redu;
međutim, nije mogao obuzdati vatru u svojim očima. Ne skidajući
pogled s nje, zakoračio je naprijed i prislonio bokove uz njezina koljena,
ne dajući joj tako da se pomakne. Pogledao joj je u grudi i posegnuo za
prvim gumbom na njezinu korzetu. »Vodit ću ljubav s tobom.«
»Što?« Flick je pogledala dolje točno u trenutku kad joj je otkopčao
prvi gumb. Njegovi prsti uhvatili su i drugi gumb – ona je naglo
udahnula i primila ga objema rukama za zapešća. »Ne budi smiješan.«
Flick uopće nije razmišljala toliko daleko. Zahvaljujući Demonu,
um joj bio bio sasvim pomućen, mozak pregrijan. Nije mogla misliti ni
o čemu u ovom trenutku. Potegnula ga je jednom, pa je potegnula još
jače, ali njegove se ruke nisu pomaknule. Nastavio je otkopčavati
njezin korzet.
»Budući da će do sutra navečer cijeli London misliti da sam
proveo noć u tvom krevetu, nema razloga da to i ne učinim.« Zavodljivo
ju je pogledao, a oči su mu sjale prigušenim, strastvenim sjajem. U
njima se vidjelo i iskušenje i obećanje; taj prizor ulijevao je Flick
utjehu. Utjehu? Očito je izgubila razum.
»Uostalom«, nastavio je, istim tonom, dubokim, lijenim i grešnim,
»jasno si mi dala do znanja da ti moram pružiti više od zadovoljenja
društvenih pravila ako se želim vjenčati s tobom.« Otkopčao joj je i
posljednji gumb pa ju je pogledao ravno u oči. »Ovo što slijedi bit će moj
odgovor na to.«
Primio je njezino lice u dlanove i privukao njezine usne svojima.
Flick se pripremala na to da ga odbije – neće dopustiti da je svlada
silom.
Međutim, u njegovom poljupcu nije bilo sile. On je grickao, ljubio,
dovodio do ludila, dražio; ona ga je zgrabila i uzvratila poljubac.
Osjetila je njegovo zadovoljstvo, njegov trijumf, ali nije marila – u tom
trenutku samo je trebala njegove usne, trebala je ponovno osjetiti vatru
i plamen, htjela je znati, nije mogla živjeti bez tog znanja.
I znala je da je on može – i hoće – naučiti.
Kao da joj potvrđuje, Demon ju je uvukao dublje u svoj plamen,
igrao se njome – dražio je. Palio je. Sve dok je nije obuzela divlja strast,
strast toliko vruća da je ljudsko tijelo nije moglo obuzdati.
Malko se odmaknuo. I dalje ju je ljubio, ali usne mu više nisu bile
toliko zahtjevne, više nisu bile usredočene isključivo na njezine usne.
Ruke su mu kliznule s njezinog lica i polako se spuštale niz vrat, pa su
se razlile preko njezinih ramena. A zatim, bez imalo žurbe, njegovi
dugački prsti spustili su se niže i u najnježnijem se dodiru raširili preko
njezinih grudi.
Njezina koža je živnula. Živčani završetci su se propinjali, izvijali
– tako uzbuđeni, izgarali su od iščekivanja.
Demon je prekinuo poljubac. Flick je i dalje držala oči
zatvorenima i pokušavala disati. Polako i promišljeno, Demon joj je
milovao gornji dio dojki, a zatim donji, a sve kroz meku tkaninu njezine
haljine. Nakon toga, prsti su mu stali lagano kružiti njezinim vršcima.
Bradavice su joj sada bile bolno krute.
Tiho je zastenjala, a njegove usne brzo su se vratile na njezine da
upiju taj zvuk. Njegove ruke sada su čvršće primile njezine dvije obline.
Nježno, ali nepokolebljivo – i krajnje posesivno – sasvim ih je prekrio
svojim dlanovima. Flick je zastao dah u grlu; njegove usnice klizile su
po njezinim, milovale ih, ljubile.
Flick je osjetila kako su joj grudi nabrekle, osjetila je vrućinu u
krutost u njima, toliko da ju je boljelo.
I Demona je boljelo, ali je to ignorirao.
Flickine dojke bile su malene i prpošne – i savršeno su pristajale
njegovim dlanovima. Palcem i kažiprstom draškao joj je bradavice, a
ona je stenjala i polako se izvijala. Ne skidajući usnice s njezinih, igrao
se njome, izluđivao je, milovao, davao joj vremena da se navikne na
njegov dodir, a istodobno se silno trudio da obuzda svoj poriv da strgne
svu odjeću s nje i izloži je svojim osjetilima. Napokon, Flick je tiho
zastenjala u njegova usta, a u njezinu tijelu pojavila se napetost kakvu
je Demon dobro poznavao.
Flick se budila.
Kontroliranim pokretom prstiju, nježnim stiskanjem i
milovanjem, vodio ju je sve dalje na putu prema ispunjenju. Njezinom.
I svojem.
Kad joj je pustio usnice i grudi, i počeo joj skidati korzet, Flick ga
nije spriječila. I ona je posegnula za njegovim prslukom, iako se malko
kolebala.
Oboje su disali plitko i brzo; bili su vrući od strasti, ali još uvijek
su imali kontrolu nad svojim čulima, oboje su bili vrlo svjesni svega.
Demon je osjećao pulsiranje u svojoj krvi, osjećao je strast koju se
trudio obuzdati. Polako je udahnuo, odupro se porivu da sa svime
požuri i čekao.
Njezin pogled bio je usredotočen na njegov vrat; duboko je
udahnula, zadržala je dah i pogledala mu u oči.
Demon nije znao što ona vidi ondje, nije znao što njezin živahni,
znatiželjni pogled otkriva; samo je gledao u nju i molio se da ona ne
odustane od ovoga.
Ali ona je bila još odlučnija; usne su joj se izvile u smiješak koji je
zračio ženskim samopouzdanjem – a istodobno je otkrivao i njezinu
nevinost. Gotovo čednom gestom, oborila je pogled i širom otvorila svoj
raskopčani korzet.
Demon se topio iznutra. Lagano se odmaknuo i pustio je da se
razodjene. Njezin osmijeh u kombinaciji s ovim činom razodijevanja
potpuno ga je ostavio bez daha. Očaran, zarobljen, gledao ju je kako se
migolji, kako razgolićuje prvo jedno rame, pa drugo, pa izvlači ruke iz
uskih rukava.
Pogledala je u njega sramežljivo, a zatim je podignula obrvu;
Demon je udahnuo i ponovno preuzeo kontrolu.
Povukao je haljinu dolje, do njezina struka, pa je zastao da je
gleda – da upija to glatko prostranstvo njezine mliječnobijele kože
iznad čedne potkošulje, da uživa u ljepoti njezinih golih ramena, finih
ruku i nježnoga vrata.
Njegovi bludni instinkti bilježili su sve točke koje će poslije
istražiti – točku gdje joj je titrao puls, u podnožju njezina vrata, točku
gdje joj je počinjalo rame, i gornji dio dojki. Same dojke ostale su
skrivene, premda ne sasvim; ukrućene bradavice napinjale su se pod
tankom potkošuljom. Demon im nije mogao vidjeti boju, ali znao je da
su savršeno ružičaste.
Osjećao se poput utopljenika koji pokušava uhvatiti dah. Ponovno
ju je primio za lice i poljubio.
Flick je utonula u taj poljubac. Vrućina se širila posvuda, a ona
ju je dočekala; prepustila se struji, puštala je da je odvuče i uzdigne na
svojoj plimi. Odlučila je.
Flick je znala da je Demon očajnički želi – to se vidjelo na njegovu
licu, na toj snažnoj čeljusti, u vatri koja je gorjela u njegovim očima.
Njegova je želja bila opipljiva, bila je živo biće – vruća poput sunca
posezala je za njom. Instinktivno ju je osjećala – nije joj trebao tumač
da joj objasni što je to. Želio ju je kao što muškarac želi ženu. I ona je
željela njega.
Što se tiče braka, Demon joj još uvijek nije odgovorio može li se iz
požude roditi ljubav. Ali ona nije ni očekivala površnu ljubavnu izjavu
– ne od njega. Ako on to izgovori, izgovorit će iskreno, u to nema
sumnje. Međutim, on će izgovoriti te riječi jedino ako je svjestan toga,
a Flick je sumnjala da jest. Doduše...
U njegovim očima nazirala se svjetlost, skrivala se iza strasti i
požude – u njegovim dodirima i poljupcima bilo je još nečega. I dok je
ta svjetlost sjala, dok je bilo toga nečega, Flick je znala da ima nade.
Nade u ljubav – nade u brak prepun ljubavi, u brak izgrađen na
ljubavi. Flick je bila spremna riskirati sve za takvu nagradu. Sudbina
joj je ponudila ovu priliku da ostvari svoj najveći san – i ona će je uzeti,
zgrabit će je objema rukama. I učinit će sve što može da se taj san
pretvori u stvarnost.
Da, udat će se za njega, ali pod svojim uvjetima. Demon će morati
učiniti više od ovog zavođenja – morat će je naučiti o strasti, požudi i
tjelesnoj intimnosti, morat će je navesti da mu kaže »da«. Međutim,
nije namjeravala stati i objašnjavati mu. Ova noć bila je samo za njih
dvoje.
Za njezin prvi put, s njim.
Kad se ponovno odmaknuo, ona mu se nasmiješila i prebacila je
ruke preko njegovih ramena. Demon ju je pogledao u oči i primaknuo
njezinu stražnjicu bliže rubu stolića. Ozbiljna izraza lica, lica
preplavljena strašću, nježno ju je podignuo i svukao joj haljinu. Kroz
njezino tijelo jurnulo je uzbuđenje i zapalilo njezine vene. Odjevena
samo u potkošulju i podsuknju, bojažljivo je pogledala Demona u oči.
On je lagano podignuo obrve, a zatim je kliznuo rukama uz njezino
tijelo i uhvatio je za dojke. »Sviđa li ti se ovo?«
Njezine vjeđe zatvorile su se same; glava joj se sama zabacila.
»Da.« Izgovorila je ovo s uzdahom, svjesna samo njegovih vještih
ruku, njegovih vještih prstiju, dok su dirali i nježno stiskali njezine
grudi. Premda ublaženi tanašnom tkaninom njezine potkošulje, ovi
dodiri palili su joj kožu. Demonove usne vratile su se na njezine.
Obujmio ju je jednom rukom oko struka i primaknuo još bliže sebi, još
više prema rubu stolića.
Flick se pokorila bez ijedne misli – misli su sada bile daleko; sada
je mogla samo osjećati. Njezina čula slavila su beskrajnu slobodu koja
im je bila pružena, slobodu koju im je donijela ova noć i Flickina odluka.
Slobodu koju im je donio Demon. Njegovi poljupci prikovali su je
za svijet užitaka, svijet ispunjen uzbuđenjima kakva nije poznavala i
obećanjima o sreći kakvu je htjela doživjeti.
Demon je zarobio njezine usnice; ljubio ju je pohotno i gladno – to
više nije bilo ni nježno ni kontrolirano. Bila je tako slasna, tako njegova
– htio ju je pojesti. Prateći tu misao, kliznuo je usnicama niz njezin vrat
i putovao prema točki gdje je vruće titrao njezin puls. Lizao je to mjesto,
pa nježno sisao; potaknut njezinim slatkim uzdisanjem, nastavio je
dalje, i klizio prema njezinu ramenu, pa niže, sve do tople, oble dojke.
Kroz tanašnu potkošulju propupala je njezina bradavica i nježno
ga dozivala, molila. On ju je okružio svojim ustima i začuo Flickin
nagli, glasni udah. Ali ona se nije pokušavala odmaknuti – nije mu
rekla da prestane. I zato je on navalio na gozbu, s namjerom da nastavi
mamiti njezine šokirane uzdahe. Mnogo prije nego što je podignuo
glavu s njezinih dojki, izvukao je niz slatkih zvukova iz njezinih usta.
Vratio se na njezine usnice, potpuno ih razmaknuo i pustošio
njihovu mekoću. Uzimao je sve i tražio još više. A ona ga je spremno
dočekivala, dočekivala ga je s otvorenim nestrpljenjem koje ga je
zamalo bacilo na koljena.
Malko se odmaknuo, iznenađen što je njegovo disanje bilo plitko
i hrapavo kao njezino. Usnicama je razmaknuo njezine kovrče i spustio
usnice u finu udubinu ispod njezina uha, a zato vrijeme vješto joj je
odvezao podsuknju.
Brzina je odjednom postala nužna. Ključna.
Flick je uzdahnula, a taj uzdah svjetlucao je od uzbuđenja,
premda ga se trudila obuzdati; Demon je od tog zvuka doslovce
zadrhtao. Njezin miris, koji ga je izluđivao, dodatno je pojačavao
njegovu bol. Pogledao je dolje, u meku potkošulju koja je skrivala
njezino tijelo od njegova pogleda – žudio je za time da je skine, ali
iskustvo mu je govorilo da se suzdrži. Možda će za Flick biti previše
ostane li sjediti posve gola na stolu, pri punoj svjetlosti svijeća. Ipak je
ovo bio njezin prvi put.
Dosad je sve teklo prema planu. Flick se na trenutak malčice
smela, ali on je sve držao pod kontrolom. Namjeravao ju je zavesti, ali
trebao je učiniti više. Trebao je biti nježan, ali ne samo zbog toga što je
bio bolno svjestan njezine nevinosti, nego zato što nije želio njezino
tijelo samo jednom ili dvaput, nego ga je žalio zauvijek. I zato je taj
trenutak morao biti čaroban. Najčarobniji što može biti – tako da Flick
ponovno poželi njega, spremno i nestrpljivo kao što će on željeti nju.
To je bio još jedan izazov – a Flick je bila prepuna. Upravo ga je
to toliko privlačilo k njoj.
Vezice podsuknje su se odvezale i kliznule; Demon ju je nježno
podignuo, svukao joj taj tanašni odjevni komad i bacio ga preko haljine.
Nakon toga je skinuo svoju kravatu i košulju. Malko se odmaknuo pa
je joj je izuo cipele.
Ona je čekala, gotovo drhteći od uzbuđenja; posegnula je prema
njemu, razmaknula usnice i povukla ga u strastven poljubac. Demon je
utonuo u taj poljubac i pustio da ga ona vodi kamo želi; za to vrijeme
skinuo joj je podvezice i kotrljao najlonke niz noge, pazeći pritom da joj
ne dotakne golu kožu. Ona je bila toliko obuzeta poljupcem da on nije
bio siguran je li uopće primijetila da su joj najlonke kliznule s nogu i
da sjedi na toaletnom stoliću odjevena samo u tanku potkošulju. Ta
fina tkanina sezala joj je do sredine bedara, a Flick je sjedila na njezinu
rubu.
Mentalno se pripremajući na ono što slijedi, duboko je udahnuo i
vratio se poljupcu. Kad je bio siguran da ima sve uzde u svojim rukama,
stavio je ruke na njezine bokove i samo ju je držao, puštajući je da se
navikne na taj dodir. Potkošulja joj je bila toliko tanka da uopće nije
predstavljala prepreku – ni za njegove prste ni za njegova čula.
Flick se malko promeškoljila, ali odmah se umirila; čim se
umirila, Demon je pustio svoje ruke da slobodno lutaju njezinim
tijelom. Klizile su, tragale, milovale, učile, istraživale njezina bedra,
koljena, listove. A zatim, nježno ali odlučno, primio je njezina koljena i
razmaknuo ih.
Ona ih više nije držala skupljena, ali pružila je otpor, tek na djelić
sekunde. Tada se otvorila i pustila Demona da joj razmakne bedra i
stane između njih.
Prije nego što je stigao pobjedonosno uzdahnuti, njezina ruka
kliznula je s njegova ramena na njegova prsa. Drhtaj svjesnosti
prostrujio je njezinim tijelom – i njegovim – kad su se njezini prsti
zavukli u njegove fine dlačice, kad se njezin meki dlan spustio na široki
mišić iznad njegova srca.
Nekoliko dugačkih trenutaka Demon je samo postojao, u
potpunosti usredotočen na nju – na njezino zavođenje. Njezino buđenje
postajalo je i njegovo buđenje – uvod u užitke intenzivnije od svih koje
je prije poznavao.
Napetost koja ju je tako čvrsto obavijala bila je i neopisivo krhka;
Demon se osjećao da će, učini li samo jedan pogrešan pokret, sve
nestati.
Kad se njezina ruka pomaknula, kad je stala nježno kliziti
njegovim prsima, Demon je ponovno udahnuo i čvrsto stegnuo uzde
kojima je obuzdavao svoje unutarnje demone. Nježno je produbio
poljubac, puštajući Flick da istražuje.
Polako ju je primicao sve bliže sebi, na rub stola. Kako ju je
primicao, tako joj je sve više razmicao bedra, sve dok nisu bila sasvim
raširena pod tankom potkošuljom.
Flick je bila posve otvorena za njega.
Bio mu je potreban trenutak da svlada svoju divljačku požudu –
i još jedan da ponovno obuzda svoje demone. Ono što sada slijedi treba
biti savršeno. Ništa u životu nije mu značilo toliko koliko mu je značilo
ovo.
Jednu je ruku stavio na njezina leđa i pustio je da počiva ondje.
Zatim se malko odmaknuo i prekinuo poljubac, ali usnice su im ostale
udaljene tek centimetar-dva. Promatrao joj je lice dok je, nježno i
promišljeno kao što je to cijelo vrijeme činio, klizio rukom niže, ispod
ruba potkošulje, i zaustavio se na njezinom bedru.
Njezine vjeđe su zatreperile; Demon joj je pogledao u oči i vidio
koliko su joj se zjenice raširile na onom plavetnilu. Drhtala je, na
trenutak joj je zastao dah, ali zatim je polako izdahnula. Demon joj je
milovao bedro, taj vretenasti, drhtavi mišić, pa je kliznuo dublje.
Svojim je usnicama nježno dodirnuo njezine kad je ona ponovno
zadrhtala na njegov dodir. Sada je već klizio prema gore, ne odvajujući
usne od njezinih, i vršcima prstiju milovao joj trbuh.
Nakon toga, vrlo polako, pustio je da mu prsti ponovno kliznu
dolje. Pratio je nabore tkanine na jednom bedru, pa na drugom, a
zatim, odmaknuvši se od njezinih usnica, nježno je prislonio dva prsta
na svilene kovrče na njezinom međunožju.
Duboko je udahnula; dubok drhtaj zatresao je njezino tijelo. Oči
su joj bile zatvorene, ali on joj je svejedno gledao lice, gledao je izraze –
iščekivanje, uzbuđenje, slatki užitak i goruću potrebu – sve se to
odražavalo na njezinim crtama lica dok ju je on milovao, a zatim
razmaknuo njezine meke nabore i dodirnuo je na najintimniji način.
Već je bila vruća i nabrekla; Demon se malko igrao, a vlažno je brzo
postalo mokro. Pronašao je vršak skriven u slatkom tkivu, pa je
vlažnim prstom stao kružiti njime. Flick je disala plitko i ubrzano, i
sva je drhtala; žestoko ga je uhvatila za ramena i usnicama potražila
njegove.
Demon ju je poljubio, ali pustio je da to milovanje bude nježno,
lagano – htio je da se ona usredotoči na njegove prste, a ne na njegove
usnice. Držeći i dalje jednu ruku na dnu njezinih leđa, nježno ju je
privio još bliže sebi, toliko da je bila na samom rubu stola, a Flick je
instinktivno, radi ravnoteže, podignula koljena i stisnula njegove
bokove.
Demon se htio pobjedonosno nasmiješiti.
Flick je sada bila posve izložena – izložena njegovu dodiru,
izložena njemu. On ju je dirao, milovao, a zatim je, vrlo nježno, ispitao
njezino vlažno, meko tkivo. Pronašao je njezin ulaz – ignorirajući njenu
iznenadnu napetost, gurnuo je jedan prst unutra, a zatim, čim je ona
udahnula zrak, kliznuo dublje u tu vrućinu.
Odmaknula je svoje usnice od njegovih, a on je u vlastitim
kostima osjetio drhtaj koji je potresao njezino biće; tijelo joj se stiskalo
oko njegova prsta. Ponovno je pronašao njezine usnice, ali više je nije
ljubio nježno i polagano, nego strastveno i duboko. A na taj ju je način
i dirao dolje.
Flick nije mogla misliti – nije mogla zamisliti kako će ovo
preživjeti. Bila je vruća, tako vruća; osjećala se kao da joj sva koža gori.
Plamen koji je započeo tinjati duboko u njoj sad joj se proširio u sve
udove. A završetci njezinih živaca, oni su pak bili toliko napeti i željni,
toliko su iščekivali sljedeći dodir, sljedeću slatku invaziju, da im je
prijetio slom ako ubrzo ne dobiju što žele.
Da je u njezinim plućima ostalo imalo zraka, zajecala bi.
Od čistog užitka.
Flick nije mogla razumjeti što joj se to zbiva. Nije joj bilo jasno
što joj Demon radi – što mu ona dopušta da joj radi. Njezin zabezeknuti
um nije mogao sve ovo pojmiti. Zar je tjelesna intimnost ovako
strastvena, ovako uzbudljiva, ovako paralizirajuća?
Tako veličanstveno slasna.
A čak nisu ni došli do vrhunca – do onog trenutka kad će im se
tijela spojiti. Ona je znala što to nosi sa sobom, ali...
Srećom, njezin je ljubavnik bio vrlo iskusan, itekako iskusan u
usporedbi s njom. Ona je dahtala, migoljila se, spremna ubiti nekoga
za još jedan djelić tog osjećaja, za Demonov idući dodir, za iduće
iskustvo koje je pripremio za nju.
Flick je pomislila kako će umrijeti ako Demon ne požuri i ne pruži
joj to što čeka.
Demon je itekako bio svjestan njezina stanja – ni u jednom ga
trenutku nije prestao pratiti i proučavati. Izvukao je prst iz nje samo
da bi sada ugurao dva, šireći je i pripremajući za ono što slijedi. Ona se
istog trena promeškoljila i namjestila. On je gurao duboko, a njezini
uzdasi pretvorili su se u meko stenjanje. Spustila je čelo na njegovo
rame, a on je osjećao njene vruće uzdahe na svojoj koži.
Više je nije trebao privijati uza se – nije bilo šanse da se ona
odmakne. Jednom rukom nastavio je kliziti između njezinih nogu u
polaganom, ponavljajućem ritmu, a drugom si je otkopčao hlače i pustio
da mu padnu niz bedra. U sebi je zahvaljivao što je bio u gradskoj odjeći
pa je na nogama imao cipele, a ne čizme; s lakoćom se izuo i odbacio
cipele u stranu.
Flick je osjetila kako se on namješta – pohlepno ga je zgrabila za
ramena i povukla ga k sebi. Demon je istog trena izgubio ravnotežu i
predao joj se – a zatim je duboko uzdahnuo, suzdržavši se da glasno ne
zastenje kad je svojom pulsirajućom erekcijom dotaknuo rub stola.
Njezina bedra bila su i dalje široko razmaknuta, a koljena su joj
bila priljubljena uz njegove sada razgolićene bokove. Duboko je
udahnuo, nježno joj pridignuo glavu i ponovno pronašao njezine usnice.
Povukao ju je u strastven poljubac te izvukao prste iz njezine vlažne
vrućine; držeći jednu ruku u dnu njezinih leđa, primaknuo ju je još
malčice k sebi, sve se dok njegov glavić nije prislonio na njezino toplo,
meko tkivo.
Ona je naglo prekinula poljubac. I dalje držeći ruke na njegovim
ramenima, omamljeno ga je pogledala u oči. Ovlažila je usnice i
pogledala prema krevetu. »Zar nećemo...?«
»Ne.« Demon je jedva govorio. Ta muka koju mu je zadavalo
stajanje pred njezinim ulazom, muka koja ga je palila i mamila poput
vrućeg meda, pretvarala je njegove mišiće u žele. »Ovako će bici lakše
za tebe ovaj put.« Flick je bila sitna; mislio je da neće biti pametno ako
leži pod njim, zarobljena pod njegovom težinom – ne za njezin prvi put.
»Oh«, rekla je tiho. Pogledala je dolje, ali njezina potkošulja,
rastegnuta preko njenih bedara, zakrivala joj je pogled. »Kako...?«
rekla je promuklo.
»Lako. Vidiš, upravo...« Primaknuo se bliže, istodobno povlačeći
nju prema sebi, i utonuo u nju. »...ovako.«
Cijeli će život pamtiti izraz što ga je u tom trenutku ugledao na
njezinu licu; čuvat će ga u sjećanju poput najvećeg blaga. Oči su joj se
raširile kad je ušao u nju, kad se polako gurnuo dublje, šireći njezinu
mekoću. Bila je tako uska, ali, na njegovo olakšanje, nije se uplašila,
nije ustuknula. A on nije stajao – osjećajući kako mu se njezino nevino
tijelo predaje, prodirao je u nju polako ali uporno, ispunjavajući je sve
dok ga ona nije primila do kraja, dok on nije ostao zakopan u toj slatkoj
vrućini.
Njezino hrapavo »oh« odjeknulo je zrakom. Vjeđe su joj se
zatvorile, duboko je disala. A zatim se sva napela; vruća kao žeravica,
stiskala se oko njega, i bila je toliko uska da je Demon zamalo izgubio
razum.
Ponovno ju je poljubio, i jedva se svladao da ne nasrne na nju, da
ne pohara njezina usta, njezinu vruću mekoću, to podatno skrovište u
njezinom tijelu. Svladao je i sebe i nju; usporio ju je, a tako je usporio i
sebe.
Pustivši njezine usnice, duboko je udahnuo i stavio svoje nagone
– odveć sirove i odveć primitivne kad je bila riječ o Flick – pod kontrolu,
pa ju je namjestio, malko se povukao, pa ponovno kliznuo unutra.
Njezino djevičanstvo bilo je tek paučina, ništa drugo. To ga nije
iznenadilo, jer ona jaše cijeli život. Stoga nije bilo ni trunka boli; dok ju
je ispunjavao – dok je izlazio i ulazio u nju – osjećala je samo užitak.
Njegovi mišići već su podrhtavali od napetosti, ali trudio se
održavati ritam sporim, kako bi se ona mogla naviknuti na ovu
intimnost, na klizenje njegovog tijela u njezino, na to elementarno
ponavljanje pokreta.
Njezino disanje zvučalo je hrapavo i isprekidano u njegovim
ušima. Sav je bio napet, toliko da je imao osjećaj da ga stišće u plućima.
Ali sada, kad je napokon bio u njoj, a ona je bila tako vruća i uska, htio
je što više produljiti to slatko mučenje.
Bila je vrlo mokra, neopisivo vruća; njezina bedra još više su se
raširila pred njim. Nakon nekoliko trenutaka Flick se promeškoljila i
stala se pritiskati uz njega. Uhvatila se za njegova ramena, stisnula
koljenima njegove bokove i izvijala se. Uhvatila je njegov ritam. Pratila
je njegove pokrete, sva topla i podatna; Demon u životu nije osjetio
slasnije žensko tijelo od njezinoga. Oboje su jedva disali, ali usnice im
se unatoč tome nisu odvajale, stapale su se u istom ritmu kao i njihova
tijela, u istom ritmu kao i njihova srca.
Flick je bila naviknuta na jahanje; Demon je shvatio što to znači
kad je nastavila dočekivati njegovo gibanje, kad se njezino tijelo stalo
gipko izvijati u njegovim rukama. Vjerojatno je mogla izdržati koliko i
on – a to je nešto što bi i najjačeg čovjeka učinilo poniznim.
Njega je, međutim, to još više uspalilo, još više ukrutilo. Njezino
dahtanje dok mu se prilagođavala nipošto nije zvučalo kao da joj nešto
ne godi. I zato je nastavio ljubiti njezine usnice i davati joj ono što je
zaslužila – dugačku, polaganu vožnju prema posvemašnjem užitku.
Flick je vješto pratila njegov ritam, oduševljena što to može, jer
se u početku bojala da neće moći izdržati. Onaj prvi trenutak kad ga je
osjetila duboko u sebi, ostala je bez daha. To senzualno sjećanje ostalo
je s njom i dalje; nastavila je intenzivno osjećati njihovo sljubljivanje,
taj unutarnji pritisak, tu punoću koja joj je bila tako neobična, pogotovo
zato što nikad na tom mjestu nije osjećala prazninu. On ju je jahao tako
glatko, tako duboko, s takvom lakoćom je ulazio u nju da je imala dojam
da joj se pomutio razum.
Razum joj se, međutim, nije pomutio sasvim; iako je osjetila da je
vrućina između njih dosegnula novu razinu i pružila joj neopisiv
užitak, svejedno je imala još dovoljno bistrine da razumije i upija taj
osjećaj. A što se njezinog tijela tiče...
Flick je bila svjesna kako joj se tijelo izvija u njegovim rukama –
i bila je itekako svjesna zbog čega se izvija. Taj čin bio joj je vrlo nalik
jahanju. Nije znala da se to može tako raditi – nije znala da je to tako
lako.
Demon je spustio usnice na njezin vrat; ona je osjećala kako gore.
Čvrsto se držala za njegova široka ramena i zabacila glavu da joj on
može paliti vrat svojim usnicama koliko god mu se prohtije. Podignula
je svoje teške vjeđe da pogleda kako da se namjesti bolje – privila se
čvršće uz njega, žešće stisnula njegove bokove i stala kliziti rukama po
njegovim leđima.
I tada je uhvatila prizor u zrcalu pored vrata. Točno nasuprot.
Njihov odraz u zrcalu oduzeo joj je dah, usmjerio je njezin um i
njezinu pažnju. U posvemašnjoj opčinjenosti.
Vidjela je Demonova gola leđa, i noge sve do listova; vidjela je
gibanje njegove kralježnice dok se gurao u njezino tijelo, vidjela je kako
mu se stražnjica stišće i opušta u ritmu njihova jahanja. Prizor je bio
veličanstven.
Nije mogla a da se ne sjeti Bletchleya u sličnim okolnostima – i
zbog toga se osjećala kao mačka koja je dobila najslađe vrhnje. Ovdje
nije bilo ama baš nikakve usporedbe – ni na kojoj razini. Razlika je bila
prevelika, u Demonovim čvrstim, gipkim mišićima nogu i leđa – tim
napetim mišićima koji su se propinjali i stiskali – u postojanom,
glatkom ritmu, a ponajviše u moćnom učinku svega ovoga.
Svaki put kad bi se gurnuo duboko u nju, ona se osjećala potpuno
ispunjenom; svaki njegov pokret bio je učinkovit i izveden s lakoćom –
to je bio rezultat kontrolirane snage. Obuzdane moći. Bletchley se pak
nabijao u tu ženu i bacakao po njoj bez ikakvog ritma. To je bio čisti
kontrast s načinom na koji je Demon ispunjavao nju. Duboko.
Nepokolebljivo. U vrućim ponavljajućim pokretima.
Dok ga je gledala kako se gura u njezino tijelo, počela je osjećati
rezultat još dublje nego prije; usredotočila se na taj osjećaj i ponovno
utonula u vrtlog. Utonula je u vrućinu, u sve intenzivniji užitak. Oči su
joj se same počele zatvarati kad se Demon počeo nabijati u nju kružnim
pokretima. Najprije je to vidjela, a zatim osjetila. Zatvorila je oči kako
bi upila taj trenutak – a zatim ih je ponovno otvorila. Otvorila ih je da
može gledati, da može još bolje pratiti njegov ritam, da može izvući
najbolje iz svakog skliskog pokreta, da može drhtati u njegovim
rukama dok je on jaše sve dublje – da bi na kraju, kad je njihova
veličanstvena strast dosegnula nove vrhunce, pustila da joj se vjeđe
ponovno sklope.
Osjećala se kao da galopira kroz vatru.
Obuzelo ju je snažno, plameno uzbuđenje i divlja, mahnita
potreba. Sada su oboje teško disali oboje su posezali dublje – za
energijom, za snagom. Demon je ponovno potražio njezine usnice; one
su se dodirnule, ali tek nakratko. Flick je odmah osjetila kako njegova
ruka klizi dolje, vruća poput žeravice, i zavlači se pod njezinu
potkošulju. Primio ju je za dojku i pronašao njezinu ukrućenu
bradavicu. I nježno pritisnuo.
Flick je viknula – taj zvuk, obojen užitkom, odjeknuo je cijelom
sobom. Njegova ruka sada je klizila po njezinoj koži, a ona je gorjela,
gorjela je i sjala iznutra.
Vrućina i plamen bili su posvuda, divljali su njezinim tijelom; iz
mjesta na kojem su se njihova tijela spajala tekle su rijeke užitka i
požude, stvarala se vruća plima. Plima je bujala i rasla, sezala je sve
više, preplavila je cijelo njezino tijelo i njezin um – i vinula ih visoko, u
čistu strast.
Visoko, pa sve više i više.
Njegove ruke klizile su njezinim vrućim, znojnim tijelom, od
dojke pa do boka, a zatim do stražnjice. Milovao ju je ondje – Flick je
tiho zastenjala, pa je obavila ruke oko njegova ramena i lagano se
pridigla; njegova je ruka istog trena kliznula niže i stala dirati njezinu
stražnjicu znalački, primamljivo, posesivno, a zatim je kliznula još
dublje i pronašla onu finu liniju između čvrstih, oblih guzova.
Flick je zadrhtala – osjećala se kao da se raspada u tisuću
komadića. Kao da je pometena tom vrućinom i strašću koja je cvjetala
i cvjetala. Demon ju je ponovno posjeo i nagnuo unatrag, ponovno
stavivši ruke na njezine bokove. Namjestio ju je čvršće uz sebe, a ona
je bez razmišljanja podignula noge i obavila ih oko njegova struka.
Istog trenutka ispunio ju je do kraja; odmah zatim malko se
odmaknuo i kliznuo prstima u vlažne kovrče između njezinih raširenih
bedara, tražeći meki vršak koji je maloprije draškao. Dodirnuo ju je
ondje – stvarnost ih je oboje potresla. Flick se uhvatila čvršće za njega
– u očaju je pokušala spasiti malko razuma...
»Prepusti se.« Njegove usne dodirnule su njezine, kratko i vruće.
»Predaj svoje srce.«
Flick je čula ovu promuklu naredbu, a on ju je ponovno dodirnuo
– poslušala ga je i vinula se u nebesa. Njezin svijet je eksplodirao.
Potpuno je izgubila razum – izgubila je svaki dodir sa stvarnošću.
Ponijela ju je sila koju nije mogla opisati – sila vruća i moćna, odvela
ju je u središte užitka. Užitka od kojeg joj se cijelo tijelo topilo, užitka
koji ju je okružio kao more i pustio je da pluta u ekstazi.
Na njezino iznenađenje, vratio joj se razum, ali bio je usredotočen
samo na Demona. Pratila je kako klizi u nju duboko i osjećala njegove
snažne ruke kako je hvataju još jače, osjećala je silu kako nadolazi, pa
se širi njegovim tijelom – i prelazi u njezino. Čula je njegovo promuklo
stenjanje kad ga je sila sasvim ščepala.
A zatim joj se on pridružio u beskraju. Osjetila je njegovu toplinu
duboko u maternici. Osjetila je vrućina njegove kože pod svojim
rukama. I nakon toga se predala. Predala se sili koja je pokretala
njihovu strast.

Flick se probudila usred noći. Probudila se polako, kao i uvijek. Njezin


um se nekako oslobodio koprene sna, da bi kliznuo u maglu
zbunjenosti.
Završetci njezinih živaca vrtoglavo su poskakivali, ali još
omamljena snom, Flick nije razumjela zbog čega se to zbiva. Bio je
potpuni mrak. Ležala je na leđima, nasred udobnog kreveta. Odjednom
je shvatila da ju je probudio osjećaj škakljanja – počeo je u dnu njezina
trbuha, točno iznad mekih kovrča i polako se penjao njezinim tijelom.
Kotrljao se preko trbuha, preko pupka, preko struka; nije stajao.
Djelić njezina uma htio se pobuniti, ali udovi su joj bili previše
teški, ugodno sneni, i nisu joj dopuštali nikakav nagli pokret.
Škakljanje je ubrzo prestalo, a zamijenilo ga je sisanje, pa topli poljupci
koji su kružili oko njezinih dojki.
A zatim je osjetila Demonova usta na svojoj bradavici.
Naglo je udahnula i istog je trena oživjela. Međutim, nije oživio
njezin um, nego njezino tijelo; stala se izvijati i bludno mu nuditi dojku
– a on ju je odmah prihvatio, kupao njezin vrh, sisao ga, uvlačio duboko
u svoja usta.
Flick je začula meko stenjanje – a potom je shvatila da je to bila
ona. Vrući sokovi ponovno su krenuli i iznova je iznenadili. Otvorila je
oči i pogledala dolje. »Što...?«
Nije ga mogla vidjeti u mraku, ali ga je zato mogla osjetiti. Srce
joj je poskočilo, a zatim se dalo u galop kad je osjetila njegove snažne
muške noge između svojih, i njegove bokove kako se namještaju i šire
joj bedra. Vrućina njegovog tijela dok se on nadvijao nad njom dovela
ju je na rub ludila. Kad je shvatila da je um nije prevario – da između
njih dvoje nema više nikakve tkanine, da njegove bludne usne draškaju
njezinu golu kožu, i da će njegovo tvrdo, vruće tijelo svakog časa leći na
njezino...
»Opusti se.« To meko mrmljanje doprlo je do njezina uha u
mrklom mraku. Podignuo je glavu s njezine dojke. »Ponovno te želim.«
Ove tri promukle riječi jurnule su ravno do njezina srca – a zatim
ravno u njezino međunožje. Podignuo joj je potkošulju do ramena, a kad
je nježno potegnuo rub, s namjerom da je skine, Flick je duboko
udahnula i poslušala: podignula je ruke i pustila Demona da svuče taj
tanašni komad tkanine preko njezine glave.
Ostala je gola pred njim.
Uslijedila je nova lekcija iz čistog užitka. U tami noći, u dubinama
kreveta, demon ju je dirao, milovao, a zatim, kad se njezino tijelo stalo
izvijati od goruće čežnje, ispunio ju je do kraja.
Ležala je na leđima i pustila da je osjećaj cijelu preplavi – i pustila
je svoj um da popuni prizore koje nije mogla vidjeti. Pamučne plahte
tvorile su kukuljicu oko njih, i bile su ugodno hladne na njezinoj vrućoj
koži. Madrac je bio dovoljno debeo da joj pruži mekanu podlogu i ublaži
njegove snažne, posesivne nasrtaje.
Nadvijao se nad njom, poput ljubavnika u sjeni noći; nadvijao se
nad njom dok su im tijela činila ono što im je prirodno dolazilo.
Flick nije mogla poreći da potpuno uživa u tome, da spremno daje
svoje srce i dušu u taj tjelesni čin, baš kao i on. Uživala je u osjećaju
stapanja njihovih njihovih tijela, uživala je u posvemašnjem osjećaju
ispunjenja koji je to stapanje donosilo.
Uživala je u težini njegova tijela kad se on, iscrpljen, srušio na
nju. Uživala je imati ga tako duboko u sebi.
Demon se probudio kad je zora obojila nebo i ušuljala se u sobu kako bi
bacila svoje blijede zrake na krevet. Na toj blagoj svjetlosti ugledao je
anđela – svog anđela – kako spava ispružen pored njega.
Flick je ležala potrbuške, lica okrenuta na drugu stranu od njega.
Nekoliko dugih trenutaka gledao joj je zlatne kovrče, dok su mu
navirala živopisna sjećanja iz protekle noći. A zatim se pridigao na
lakat, oprezno, da je ne bi probudio, pa je nježno povukao plahtu s
njezinog tijela.
Bila je savršenija nego što je mislio – ljepša nego što je njegova
mašta to mogla dočarati. I dok se oko njih sve više protezala svjetlost,
Demon je napasao oči, upijao je prizor čvrstih oblina i vitkih udova,
prekrivenih mliječnobijelom kožom – kožom za koju je već znao da je
poput svile.
Kožom koja se zahvalno užari na svaki njegov dodir.
Pogled mu se prikovao na glatke polutke njezine stražnjice.
Pomisao na njezinu podatnost, u kombinaciji s ovim prizorom, brzo ga
je razbudila – i dovela na rub boli. Zaškrgutao je zubima i pokušavao
misliti. Pokušavao je raspraviti s vlastitim pregrijanim tijelom.
Ali u glavu mu nije dolazilo ništa osim njezina uzbuđenja,
spremnosti, njezine iskrene, otvorene, nesputane strasti.
I činjenice da se ona, nakon što ju je uzeo prvi put, nije nimalo
prepala kad ju je uzimao i drugi put.
Naravno da nije smio biti toliko zahtjevan i uzeti je drugi put, tek
nekoliko sati nakon prvog. Ali bio je očajan – obuzela ga je neodoljiva
potreba da se uvjeri kako to nije bio samo san. Da potvrdi samome sebi
da je ovaj Botticellijev anđeo najsenzualnija žena koju je ikad upoznao.
Da je bio mudar, ne bi sada mislio o tome – o tome kako je
reagirala na njegove pokrete tako strastveno, kako mu se
prilagođavala s takvim entuzijazmom, i kako mu se pridružila u divljoj
vožnji. Vožnji koja je bila luđa, i svakako duža, nego što je mislio. Ali
ona je uživala – a uživala je i u njihovoj drugoj vožnji.
Možda bi uživala i u trećoj?
Njegova ruka dodirnula je njezinu stražnjicu prije nego što je
stigao dovršiti misao.
Flick se probudila i otkrila da joj je stražnjica topla i rumena;
Demonova ruka već je klizila ispod njezina boka. Pridignuo ju je,
podmetnuo jastuk pod njezine bokove, a zatim ju je nježno spustio i
namjestio.
Flick je to bilo malčice čudno. Doduše, još uvijek je bila u polusnu.
»Mmmm...?« promrmljala je. Demon se nagnuo nad nju, pogledao joj u
snene oči i poljubio je u rame. »Samo lezi mirno.«
Ona mu se pospano nasmiješila i pustila da joj se vjeđe ponovno
sklope. Njegova ruka vratila se na njezinu stražnjicu.
I počela je nježno milovati njezinu kožu, ostavljajući je vrućom i
orošenom. Flickin se dah najednom ubrzao – a kad je ponovno nešto
promrmljala, njegova se ruka pomaknula. Dugački prsti kliznuti su
između njezinih bedara, među njezine meke nabore. Milovao je, pa je
gurnuo prste unutra – Flick je osjetila kako se nadvija nad nju, osjetila
je kako joj dlačice na njegovim prsima dodiruju leđa i šalju slatke trnce
cijelim njezinim tijelom.
Sve do mjesta na kojem su klizili njegovi prsti.
Zatomio je psovku, pa izvukao prste. Namjestio se, a pritom je
krevet lagano ulegnuo od njegove težine. Svojim je bedrima razmaknuo
njezina; primio ju je za desno koljeno te joj savio tu nogu, tako da joj je
koljeno bilo skoro u ravnini struka, a zatim je spustio bokove na to
mjestašce, snažno se prislonivši na njezinu stražnjicu.
Flick je širom otvorila oči. Vidjela je kako se rukom podupro o
krevet, uz njezino rame, kako je ne bi previše pritisnuo.
Srce joj je počelo divljački tući kad je osjetila njegovu težinu na
svojoj stražnjici – a zatim je posve stalo kad je on ponovno ušao u nju.
Zastenjala je kad je kliznuo do kraja.
Ne mičući se, bokova čvrsto pritisnutih o njezinu stražnjicu,
Demon je spustio glavu i utisnuo joj nježan poljubac u rame. »Jesi li
dobro?«
Gola, s njim jednako golim na sebi, sjedinjena s njime na način
koji ju je podsjećao na parenje pastuha i kobile, dok je njegov ud
pulsirao u njezinom središtu... bila je i više nego dobro. Bila je na rubu
ekstaze.
»Da.« Ta riječ izišla je iz njezinih usta u jednom hitrom dahu,
obojena slatkom tenzijom koju ona naprosto nije mogla sakriti. Demon
je ponovno spustio glavu i usnama joj dodirnuo uho. »Ti ne moraš ništa
raditi. Samo lezi mirno.«
I nakon toga je vodio ljubav s njom sve dok nije vrištala.
14. poglavlje

V ozi!« Demon se popeo u kočiju kojom je Flick doputovala u Bury, a


konjušar je zatvorio vrata za njim. Kočija je krenula i polako se
otkotrljala iz dvorišta pansiona Angel’s.
»Jesi li siguran da će se Gillies snaći?« Flick je upitala. »Nema
potrebe da me pratiš sve do Hillgate Enda.«
Demon ju je pogledao, pa se udobnije naslonio. »Gillies je
savršeno sposoban pronaći Bletchleya i pratiti ga do Londona.«
Demon se maloprije spustio na doručak – Flick je doručkovala u
sobi – te ondje zatekao Gilliesa koji je šetuckao oko glavnog ulaza i
čekao da prođe vrijeme. Bletchley je, čini se, već bio otišao na mjesto
gdje se održavao meč.
»Čuo sam kako ispituje vlasnika«, rekao je Gillies, »o posebnim
kočijama koje voze ravno odavde u London.«
Sudeći po njegovim aktivnostima protekle noći, bilo je vrlo
vjerojatno da je Bletchley doista došao u Bury gledati meč, ali... Nisu
mogli biti sasvim sigurni u to da nije dogovorio sastanak s nekim u
gomili koja će se natisnuti oko boksačkog ringa. Ipak, ni Demon ni
Gillies nisu vjerovali u to – raspravljati o namještanju utrka u gomili
u kojoj se krije toliko radoznalih ušiju bilo je krajnje glupo, a ovo
gangstersko udruženje dosad nije pokazalo nijedan znak gluposti.
Gillies nije slijedio Bletchleya na meč, nego je čekao daljnje naredbe od
Demona.
»Otišao je jutros, s istim društvancem s kojim je sinoć pio i
čavrljao. Krenuli su ravno na meč.«
Postojala je šansa da će se sastanak održati nakon borbe, ali i to
se činilo malo vjerojatnim, sudeći po atmosferi kakva obično zavlada
nakon takvih događaja. Doduše... Demon je prekrojio svoj plan; poslao
je Gilliesa za Bletchleyem i rekao mu da ga prati sve do Londona bude
li potrebno.
»Gillies zna koga treba kontaktirati u Londonu – postavit ćemo
naše ljude ondje da motre Bletchleya. Bletchley će se morati uskoro
sastati sa svojim gospodarima.«
Flick je ispustila nestrpljivo »hm«, ali Demon je to ignorirao.
Laknulo mu je što je Bletchley krenuo na jug, jer su sada šanse da Flick
bezglavo juri u opasnost bile znatno smanjene. Budući da je Gillies
ostao na meču, Demon je pronašao drugog kočijaša da ih vozi natrag u
Hillgate End, a zatim je sjeo i u miru doručkovao, platio Flickinu sobu
bez ikakvih objašnjenja pa se vratio gore po nju i poveo je, umotanu u
ogrtač i s velom preko lica, dolje u kočiju koja je već čekala.
Dotad je boksački meč već započeo pa u pansionu više nije bilo
nikoga tko bi ih mogao vidjeti kako zajedno odlaze. Jedini problemčić
u ovom planu bio je Ivan Grozni, koji je trenutačno bio vezan za kočiju
otraga. Ivan je mrzio kad ga se vodi – a osobito je mrzio kad ga vodi
kočija. Bit će prilično neraspoložen kad dođe vrijeme za polazak kući.
Demon se, međutim, nije zamarao Ivanom – imao je mnogo
drugih stvari kojima se trebalo pozabaviti prije polaska. A najvažnija
je sjedila pored njega. Zamišljeno je promatrala okolinu, a na njezinom
anđeoskom licu nije se vidjelo ni trunčice zbunjenosti ili uznemirenosti.
A to je Demona prilično iznenadilo.
Njemu je bila trideset jedna i spavao je s gomilom žena, a njoj je
bilo tek dvadeset i upravo je provela svoju prvu noć s muškarcem. S
njim. Ipak, njezina smirenost i pribranost nije bila hinjena. Bila je
doduše, malčice smetena i lagano se zarumenjela kad je on jutros
odlazio na doručak Ali kad se vratio, ona je već bila savršeno pribrana;
ponovno je bila otvorena i samouvjerena, kao inače. Naravno, dotad se
već bila odjenula.
Čim su krenuli iz Buryja, skinula je veo; Demon ju je pogledao
krajičkom oka i vidio njezin zadovoljni izraz lica. Na usnicama joj je
titrao lagani smiješak, a u očima joj je bio nježan, topao sjaj. Bilo je kao
da se prisjeća događaja iz prethodne noći i uživa u tim sjećanjima.
Demon se promeškoljio, a zatim se zagledao kroz prozor i iznova
prevrtio svoje planove.
Flick je zaista razmišljala o događajima iz protekle noći, ali i
onima od jutros; razmišljala je o tome koliko je uživala. Još uvijek se
osjećala ozareno, kao da sva sjaji, od glave do pete. Ako je to osjećaj
tjelesne zadovoljenosti, onda ona posve odobrava takve osjećaje. A to ju
je učinilo još odlučnijom u ostvarenju svog cilja.
Činilo joj se vrlo jasnim. Demon bi je mogao voljeti – u to je bila
sigurna. Samo se treba pobrinuti za to da je zavoli prije nego što se
pristane udati za njega.
Trebala ga je navesti da se zaljubi u nju – prije mjesec dana samo
bi se nasmijala na ovo, misleći da je to nemoguće. Sada, međutim,
izgledi su joj bili dobri. Ako su protekla noć i jutro bili ikakvi
pokazatelji, bila je već na pola puta prema svom cilju.
Demonu je bilo stalo do nje, pazio je na nju i očito je uživao u tome
da njoj pruža zadovoljstvo. Pružio joj je zadovoljstvo od glave do pete,
na brojne načine. A poslije toga je ostao jednako pažljiv, na svoj
uobičajeni, dominantni način.
Flick je provela cijelu vožnju misleći o tim slatkim prizorima, ali
kad su ušli u Newmarket, brzo se pribrala i strogo rekla samoj sebi da
sada mora prestati razmišljati o tome. Pogledala je u Demona
krajičkom oka, a zatim je ponovno prevrtila svoj plan u glavi.
Kad su prošli kroz kapiju Hillgate Enda, Demon je konačno
progovorio. »U slučaju da si se pitala, namjeravam reći Generalu da
nas je najveći lajavac u gradu sinoć vidio zajedno u sobi u pansionu
Angel’s te da si se zbog toga pristala udati za mene.«
Flick se okrenula prema njemu. »Nisam.«
Demon je stisnuo usnice. »Čuj, radila si svašta sinoć, ili ti možda
misliš da nisi?« Ton mu je bio oštar, riječi kratke i odrješite.
Flick je, međutim, ignorirala taj ton. »Nisam rekla da ću se udati
za tebe.«
Zvuk koji je Demon ispustio u tom trenutku bio je oličenje
frustracije. Brzo se uspravio u sjedalu. »Flick, ovaj put si zaista
kompromitirana, i to žestoko. Nemaš izbora...«
»Imam.« Flick ga je gledala ravno u oči. »Još uvijek mogu reći ne.«
Demon je zurio u nju, ljutit. »Zbog čega bi rekla ne?«
»Imam svoje razloge.«
»A to su?«
Flick ga je pogledala, a potom je rekla: »Rekla sam ti da trebam
nešto više od pukih okolnosti da bi me se nagovorilo na brak. Ono što
si radio sinoć nije dovoljno.«
Demon se namrštio, pa je odmahnuo glavom. Izraz lica bio mu je
mračan i ozbiljan. »Dopusti da ti preoblikujem svoju poruku. Reći ću
Generalu ono što sam ti rekao maloprije, a ako se i dalje ne budeš htjela
udati za mene, ispričat ću mu ostatak priče – o tome kako sam proveo
cijelu noć u tvojem krevetu i da sam polovicu noći proveo u tebi.«
Flick je podignula obrve, mirno ga pogledala, a potom okrenula
glavu. »Dobro znaš da mu nećeš to reći.«
Demon je zurio u nju, u njezin besprijekorni profil, u tu odlučnu
bradicu i prkosni nos – i zatomio poriv da je zadavi.
Bila je u pravu, naravno. Demon nikad ne bi učinio ništa što bi
naštetilo njezinom ugledu u Generalovim očima, jer General je bio
jedna od rijetkih osoba do kojih je Flick bilo istinski stalo. General
vjerojatno ne bi razumio njezino odbijanje braka, nakon toga svega.
Isto kao što nije razumio ni Demon.
Prisilivši samoga sebe da se opusti, Demon je ponovno utonuo u
sjedalo i zagledao se kroz prozor. Konji su lagano kaskali.
»Kakvu si priču smislila da opravdaš svoj odlazak u Bury?«
Postavio joj je to pitanje ne gledajući u nju, ali osjetio je njezin pogled
na sebi.
»Rekla sam da idem u posjet Melissi Blackthorn – njezina obitelj
živi nedaleko od Buryja. Često se posjećujemo bez najave.«
Demon je razmislio. »Dobro. Namjeravala si posjetiti gospođicu
Blackthorn – Gillies se ponudio da te odveze, u nadi da će tako
iskorstiti priliku da pogleda meč, ali kad ste stigli u Bury, cesta je bila
zakrčena silnim kočijama koje su uporno pristizale u grad pa ste zapeli
u gužvi. Smračilo se, a vi ste i dalje bili ondje. Nisi se osjećala ugodno
zbog nadolazećeg meča pa si potražila utočište u pansionu Angel’s.«
Pogledao je u Flick. »Nadam se da nitko nije primijetio kakvu si
predstavu izvela da dobiješ sobu.«
Flick je slegnula ramenima. »Bury je daleko odavde. Nitko od
pansionskog osoblja nema rođake ovdje.«
»Hm«, rekao je Demon. »Nadajmo se. Dakle, ti si već bila u
Angel’su kad sam ja stigao, s namjerom da odgledam meč. Odmah sam
te spazio ondje, a nas je spazio lord Selbourne. I zato sam te jutros
doveo ravno kući kako bismo riješili ovu situaciju.« Ponovno ju je
pogledao. »Vidiš li kakve rupe u ovoj priči?«
Flick je odmahnula glavom, a zatim je glasno uzdahnula. »Mrzim
lagati Generalu.«
Demon je pogledao kroz prozor. »Budući da smo se cijelo vrijeme
trudili da izbjegnemo spomenuti Dillona i ono u što se upleo, ne vidim
razloga da mu to sada kažemo.« General bi se uzrujao još i više kad bi
saznao da je sve ovo rezultat Flickinog pokušaja da izvuče Dillona iz
nevolje.
Sjene šljunčanog prilaza sada su bile iza njih, a pred očima im se
ukazala Generalova velebna kuća, okupana suncem. Kočija se
zaustavila. Demon je otvorio vrata, izišao iz kočije, a zatim pružio ruku
Flick da i ona iziđe. Jacobs je otvorio ulazna vrata i prije nego što su
oni pokucali. Demon je poveo Flick unutra, u prostrano predvorje, i
pustio njezinu ruku.
Pored njih se istog trena stvorila gospođa Fogarty i stala
uzbuđeno postavljati pitanja Flick, a Flick je vješto zaobilazila ta
njezina pitanja. Uputila je Demonu upitan pogled, ali on joj je uzvratio
blijedim izrazom lica. Flick mu se namrštila, ali morala se ponovno
okrenuti gospođi Fogarty i namjestiti veseo izraz. Njih dvije su zatim
pošle gore, prema Flickinoj sobi.
Demon ju je gledao kako odlazi, a na usnicama mu je titrao
smiješak. Eto još izazova za njega... Okrenuvši se na peti, zaputio se
ravno u Generalovu biblioteku.

»Dakle, da vidimo jesam li dobro razumio.«


General je sjedio za svojim radnim stolom, sklopljenih prstiju. »Ti
i Felicity ponovno ste uhvaćeni u nepriličnoj situaciji, ali ovaj put vidio
vas je netko tko će uživati u tome da okalja Felicityno ime. Ti si stoga
spreman ponuditi joj brak, ali ona je tvrdoglava i to odbija. Stoga,
umjesto da je prisiljavaš da se uda tako iznenada, predlažeš je pošaljem
tvojoj majci, lady Horatiji, da uživa u društvenoj sezoni u Londonu.
Bude li Flick boravila kod tvoje majke, svi će smatrati da je ona tvoja
odabranica, čak i bez formalne objave, a Flick će pak imati vremena da
se navikne na situaciju te na kraju pristane na brak kao jedini razboriti
put.« Pogledao je u Demona. »Je li tako?«
Demon je stajao pored prozora. »Tako je. Naravno, ako ona za
svojeg boravka u Londonu upozna nekog drugog gospodina i oni se
zaljube, dajem vam svoju riječ da ću je pustiti bez prigovora. Želim da
ona bude sretna – i želim joj sačuvati ugled.«
»Da, razumijem.« Generalove oči su sjale. »U redu onda. Ne vidim
ni jedan razlog da ona ne otputuje u London. To će joj činiti dobro, moći
će vidjeti što je sve propustila jer je zapela ovdje s jednim starcem.«
Oglasio se gong za ručak, a General se zadovoljno nasmijao i
ustao. »Dakle, Flick odlazi u glavni grad. Idemo joj reći?«
Demon se nasmiješio pa je pošao s Generalom u blagovaonicu.

»London?« Flick je zurila u Demona, koji je sjedio točno nasuprot njoj


za ručkom.
»Da. Naš glavni grad. Moja majka će biti sretna što ćeš odsjesti
kod nje.«
Sve je bilo tako prozirno. Flick je pogledala u Generala, a on je
blago kimao glavom, stavljajući grašak u svoj tanjur. Izgledao je kao
da nije ni najmanje zabrinut za njezin ugled, zbog čega je bila istinski
zahvalna Demonu; ne bi mogla podnijeti da se ovaj dragi čovjek uzruja.
Međutim, bila je vrlo uvjerena u to da je General ovako smiren samo
zato što smatra kako će njezin boravak u Londonu, pod krilom lady
Horatije, dovesti do toga da ona promijeni mišljenje i pristane uzeti
svog zaštitnika za muža. Naime, njezin ugled je bio kritično ugrožen,
ako ne i ukaljan.
Postojala je velika šansa da Flick ondje promijeni mišljenje – ona
se itekako nadala da će se to dogoditi.
Uz to, postojao je još niz razloga za prihvaćanje Demonova plana.
A jedan od njih bila je činjenica da je Bletchley otišao u London. I
premda je nikad nije zanimao život u velikom gradu, morat će se
naučiti snalaziti ondje, pogotovo ako će se udati za Demona. Također,
silno ju je zanimalo kako i s kim Demon provodi dane u Londonu.
Ali kad se sve drugo stavi na stranu, ostao je još jedan razlog: ako
ga namjerava navesti da se zaljubi u nju, mora biti s njim. Pogledala
ga je ravno u oči i kimnula glavom. »Da, voljela bih to.«
Demon se nasmiješio. »Odlično. Doći ću po tebe sutra.«

»Kako se, zaboga, to dogodilo? Mislila sam da ga pratiš!« Flick se


okrenula prema Gilliesu, koji je sjedio otraga. Bilo je rano jutro, a
njihova kočija već je jurila prema Londonu, vođena Demonovim
snažnim doratima.
Gillies je na licu imao mučan izraz. Demon je odgovorio umjesto
njega. »Mislili smo da Bletchley planira uzeti jednu od onih kočija koje
voze ravno iz Buryja u London – Gillies ga je čuo kako se raspituje za
njih. Nakon što je motrio Bletchleya tijekom cijele borbe – i nije otkrio
ama baš ništa – krenuo je prema izlazu iz Buryja i čekao da Bletchley
prođe pored njega. Ali to se nije dogodilo.«
»Oh?« Flick je ponovno pogledala u Gilliesa.
Gillies je uzdahnuo. »Vjerojatno se ukrcao na nekakva kola i
otišao natrag u Newmarket.«
»A kad je stigao u Newmarket, unajmio je konja i zaputio se
prema Generalovoj kući.« Demon je stisnuo zube. To je bilo previše
blizu. Srećom, Bletchley nije vidio Flick, niti je ona vidjela njega.
Flick se naslonila. »Uh. Zamalo mi je ispala vaza iz ruke kad je
Jacobs rekao da je Bletchley navratio i tražio Dillona.«
»Srećom, Jacobs ga je otpravio.« Demon je usporio konje dok su
zaobilazili seoska kola, a nakon toga je ponovno olabavio uzde.
»Bletchley se vratio u Rutland Arms i ulovio večernju kočiju za London.
I tako smo ga izgubili.« Pogledao je u Flick. Laknulo mu je što se nije
previše uzrujala. »Za sada. Ali ponovno ćemo ga pronaći, ne brini.«
»London je velik grad.«
»Istina, ali moguće je motriti mjesta na kojima bi se Bletchley
mogao sastati s određenom grupicom gospode. Takvi ljudi obično ne
mijenjanju mjesta na kojima se sastaju. To su Limmers, Tattersalls i
još nekoliko drugih sumnjivih kavana.«
»Svejedno, nije li to kao da tražimo iglu u plastu sijena?«
Demon je oklijevao s odgovorom, pa uzdahnuo. »Postoji još jedan,
lakši, način da identificiramo moguće članove te bande, a nije vezan ni
za kakve sastanke.«
»Drugi način?« Flickin pogled bio je uprt u Demonovo lice. Demon
joj je zatim prepričao svoj razgovor s Heathcoteom Montagueom i
objasnio joj koji je njihov plan.
Kad je završio, Flick se ponovno naslonila. »Dobro. Glavno da ne
odustanemo od toga da pomognemo Dillonu. Sada ćemo samo
promijeniti smjer svoje istrage, to je sve.«
»Kad smo već kod Dillona, zna li on da si otišla iz Newmarketa?«
»Poslala sam mu poruku preko Jiggsa. Rekla sam mu da kaže
Dillonu kako moram pratiti tragove sve do Londona, da ne znam kad
ću se vratiti te da on za to vrijeme ne smije napuštati kolibu. Obećala
sam da ću mu pisati i reći što smo otkrili. Jiggs će mu dostavljati moja
pisma.«
Demon je kimnuo glavom. Ako ništa drugo, Flick će se na ovaj
način malko distancirati od Dillona i tako će se moći usredotočiti na
njega i na sebe. Bio je uvjeren da će je njegova majka poticati u tim
nastojanjima i da će joj – kao mladoj dami koju ima pod svojim krilom
– uskratiti dozvolu da ganja Bletchleya, gangstere ili bilo kakve druge
kriminalce. Unatoč činjenici da su i Bletchley i njegovi gospodari bili u
Londonu, nije se bojao povesti Flick onamo.
Što se tiče opasnosti koja je prijetila iz usta lorda Selbournea, to
je, barem privremeno, bilo stavljeno na čekanje. Lord je iz Buryja otišao
ravno u Norfolk u posjet sestri.
Kočija je jurila prema jugu, kroz svježe, sunčano jutro; kotači su
se glatko okretali na makadamu. Unatoč tome što su izgubili
Bletchleya iz vida, i unatoč tome što je morao promijeniti svoje planove
kako bi se prilagodio jednom tvrdoglavom anđelu, Demon je bio vrlo
zadovoljan. Situacija je krenula u povoljnom smjeru – ovako će sigurno
navesti Flick da pristane na brak. Naravno, ona je već bila njegova, u
to nema sumnje, ali ako moraju proći kroz službeno udvaranje, on će
rado sve to odraditi u Londonu. Na koncu, to je bilo njegovo tlo, njegovo
okruženje. Veselio se što će moći provesti Flick uokolo i pokazati joj
grad. Njezine krupne, nevine oči i dalje su ga oduševljavale; kroz te oči
i on je gledao svoj svijet, koji je odavno počeo smatrati dosadnim, u
posve novom, ljepšem svjetlu.
Pogledao je u nju krajičkom oka; povjetarac se zavlačio u njezine
kovrče, poigravao se trakama njezinog šeširića. Oči su joj bile širom
otvorene, a pogled uprt u daljinu; njezine usne, nježnoružičaste, pune,
podatne, lagano su se smiješile. Izgledala je tako dobro da bi je mogao
pojesti.
Naglo je odvratio pogled, jer su ga preplavile misli o njezinom
okusu. Stisnuo je zube i natjerao se da ne misli o tome. U dogledno
vrijeme morat će držati svoje demone pod ključem, i zato nije imalo
smisla da ih mami i draži. To je bila još jedna prednost Flickina
boravka kod njegove majke – pod njezinim krilom bit će zaštićena od
svega, ali i od njega.
Bit će zaštićena od njega čak i u slučaju da to Flick ne želi. Takva
pomisao, da Flick ne želi biti zaštićena od njega, jako mu se svidjela.
Razmišljajući o toj mogućnosti, pucnuo je bičem i potjerao konje brže.
Flick je pored njega promatrala krajolik, vedrim i znatiželjnim
očima. Iščekivanje je raslo iz milje u milju – bilo je teško održati
smirenost. Uskoro će stići u London, uskoro će vidjeti Demona u
njegovom prirodnom okruženju. Vidjet će njegovo drugo lice. Znala je
da ga smatraju ženskarom i bludnikom, ali njezino znanje o njemu bilo
je ograničeno samo na prostore Newmarketa. Nekako joj se činilo da će
Demonova gradska ličnost biti posve drukčija od one koju je ona
upoznala. Kako su milje odmicale, tako je ona sve više zamišljala,
zamišljala je elegantniju, moćniju pojavu, i glamuroznost kojom će se
on zaogrnuti kad se nađe u londonskom društvu.
Flick nije mogla dočekati da to vidi.
Unatoč tome što im je Bletchley umaknuo, nije mogla biti loše
volje. Raspoloženje joj je bilo zaigrano, srce veselo – radovala se životu
na posve nov način.
Udaja za Demona... Bila je to misao od koje bi joj se zavrtjelo u
glavi, san koji se nikad nije usudila sanjati. A sada je bila posvećena
upravo tom cilju – potpuno posvećena. I nije nimalo sumnjala u svoj
uspjeh.
Sudeći po svemu što je čula o Londonu, taj veliki grad ponudit će
joj idealne uvjete – i najbolje prilike – da natjera Demona da joj pokloni
svoje srce. Tada će sve biti savršeno i njezin će se san ostvariti.
Sjedila je pored njega, jedva skrivajući svoje nestrpljenje, i čekala
da se London konačno ukaže pred njezinim očima.
Kad ga je ugledala, ostala je zatečena... I namreškala nos... i
trzala se na glasne, hrapave povike što su dopirali sa svih strana. Ulice
su bile krcate kočija svih vrsta, pločnici su vrvjeli ljudima. Flick nije
mogla ni zamisliti da je ondje toliko ljudi – odrasla je na mirnim,
beskrajnim nizinama Newmarketa – i ovo ju je malčice uznemiravalo.
Osjećala se kao da je sa svih strana pritisnuta težinom tog ljudstva. A
tek buka... A prljavština... I skitnice posvuda.
Kao djevojčica je živjela u Londonu tek nakratko, kad je odsjela
kod tete nakon smrti roditelja. Nije se mogla sjetiti da je tada bilo
ovakvih prizora, ali to je ipak bilo davno. Dok se Demon koncentrirao
na konje i vješto upravljao kočijom kroz taj gusti promet, ona mu se
primaknula bliže, kako bi osjetila toplinu i sigurnost njegova tijela kroz
svoj ogrtač.
Na njezino olakšanje, moderniji dijelovi grada bili su više nalik
onome što joj je ostalo u sjećanju – tihe ulice okružene elegantnim
kućama, čisti trgovi s ograđenim cvjetnjacima u sredini. Doista, ovaj
dio Londona bio je mnogo ugodniji, čistiji, ljepši nego što je pamtila.
Njezina teta je živjela u Bloomsburyju, a ta četvrt nije ni izbliza toliko
moderna kao Berkeley Square, kamo ju je sada vodio Demon.
Demon je zaustavio kočiju ispred goleme vile, najimpozantnije
građevine koju je Flick ikad vidjela. Izišao iz kočije i predao Gilliesu
uzde, a ona je zurila u trokatnicu i najednom shvatila što znači kad
kažu da je nešto izvan svakih očekivanja.
Demon ju je zatim primio za ruku, a ona je zatomila svoje
strahove, ustala i pustila da joj Demon pomogne da siđe. Čvrsto stišćući
dršku svog suncobrana, primila ga je pod ruku i pošla s njim uz
stepenice.
Ako je kuća bila impozantna, čak malčice strašna, batler, po
imenu Highthorpe, bio je još strašniji. Otvorio je vrata kad je Demon
pokucao i hladno pogledao u Flick. »Ah, Highthorpe, kako noga?« Toplo
se smiješeći svojem batleru, Demon je uveo Flick preko praga. »Je li
lady kod kuće?«
»Noga mi je puno bolje, gospodine, hvala na pitanju.« Otvorivši
vrata širom, Highthorpe se lagano naklonio. Kad su oni ušli, zatvorio
je vrata i okrenuo se prema njima, a njegov pogled i držanje malko su
se smekšali. »Mislim da je lady u svojem utočištu.«
Demon se nasmiješio još toplije. »Highthorpe, ovo je gospođica
Parteger. Ona će ostati s mojom majkom neko vrijeme. Gillies će unijeti
njezine torbe.«
Možda se prevarila zbog sunčevih zraka koje su prodirale kroz
prozor u predvorju, ali Flick se mogla zakleti da je vidjela znatiželjan
sjaj u Highthorpeovim očima. On joj se nasmiješio i ponovno se
naklonio. »Drago mi je, gospođice. Reći ću gospođi Helmsley da vam
pripremi sobu i uredit ću da vam tamo donesu torbe. Sigurno ćete se
htjeti osvježiti nakon puta.«
»Hvala.« Flick je uzvratila osmijeh – Highthorpe joj se najednom
činio mnogo simpatičniji. Demon ju je poveo dalje. »Ostavit ću te u
dnevnoj sobi dok odem po majku.« Otvorio je vrata dnevne sobe i uveo
je unutra.
Flick je bio dovoljan samo jedan pogled na elegantno uređenu
sobu, svu u plavim i bijelim tonovima. Naglo se okrenula prema
Demonu i rekla: »Jesi li siguran da je ovo dobra ideja? Mogu odsjesti
kod tete...«
»Mama će biti presretna što će te upoznati«, Demon ju je
prekinuo, kao da uopće nije čuo što je ona upravo rekla. »Vraćam se za
nekoliko minuta.«
Izišao je i zatvorio vrata za sobom. Flick je zurila u bijelo obojene
drvene panele. Demon se nije vraćao. Nervozno je uzdahnula i
pogledala oko sebe.
Htjela je sjesti na sofu od bijelog damasta, ali tada je pogledala u
svoj obični, prastari, staromodni ogrtač. Učiniti da se ove dvije tkanine
dodiruju bilo bi svetogrđe. I zato je ostala stajati i malčice poravnala
haljinu, uzalud pokušavajući sakriti zgužvane nabore. Što će lady
Horatia, gospodarica ove kuće i ove fine dnevne sobe, misliti o njezinoj
nimalo elegantnoj odjeći?
Međutim, pokazalo se da je ogrtač posve nevažan.
Začuo se nježni škljocaj kvake, širom su se otvorila vrata i u sobu
je ušla karizmatična, elegantna dama.
Prišla je Flick s takvim osmijehom i takvim sjajem dobrodošlice
u očima da se Flick zbunila. A kad ju je toplo zagrlila, Flick se zbunila
još više.
»Draga moja!« Lady Horatia je svojim obrazom kratko dotaknula
njezin, pa se uspravila i malko odmaknula da pogleda Flick. Međutim,
nije joj gledala u staromodni ogrtač, već je gledala u njezino lice. »Tako
sam sretna što smo se upoznale i što te mogu ugostiti u svojoj kući.
Doista« – pogledala je u Demona – »bit će mi zadovoljstvo predstaviti
te društvu.« Horatia je ponovno pogledala u Flick i ozarila se. »Ne mogu
biti sretnija!«
Flick se nasmiješila, toplo i zahvalno.
Osmijeh lady Horatije sada je bio još širi, još vedriji; njezine oči,
vrlo nalik Demonovima, izražajno su sjale. »Sada možemo poslati
Harryja van i upoznati se.« Flick ju je zbunjeno pogledala, a zatim je
shvatila da lady Horatia govori o Demonu.
»Možeš se vratiti kad bude vrijeme večere.« Lady Horatia je
podignula obrvu, s laganim smiješkom na usnama. »Pretpostavljam da
si slobodna?«
Demon – to jest, Harry – samo se nasmiješio. »Naravno.«
Pogledao je u Flick. »Vidimo se u sedam.« Kimnuo je glavom, najprije
njoj, a zatim majci, pa se okrenuo i pošao prema vratima. Vrata su se
meko zatvorila za njim. »Ah!« Lady Horatia se okrenula prema Flick.
»Napokon!«
15. poglavlje

U natoč njihovoj elegantnoj ležernosti, kad su u pitanju Cynsteri,


sve se događa brzo i nenadano. Odmah nakon ručka Horatia je
zgrabila Flick i odjurila s njom u kočiju; vodila ju je na
poslijepodnevni čaj. »Grosvenor Square nije daleko«, objasnila joj je. »A
Helena će, kao i ja, biti oduševljena tvojim dolaskom.«
»Helena?« Flick je stala vrtjeti u glavi sva imena koja joj je
Horatia spomenula za ručkom.
»Moja šogorica. Sylvesterova majka. Doduše, Sylvester je
poznatiji kao Devil, a sada je postao Vojvoda od St. Ivesa. Helena je
udovica. Ona i ja imamo samo sinove – njezini su Sylvester i Richard,
a moji Vane i Harry. Sylvester, Richard i Vane su oženjeni« – Horatia
je pogledala u Flick – »Harry ti nije rekao?«
Flick je odmahnula glavom, a Horatia je sa smiješkom zakolutala
očima. »Tipično je za njega da ispušta važne pojedinosti. Dakle«,
Horatia se udobno naslonila i nastavila objašnjavati, a Flick je predano
slušala. »Sylvester se oženio Honorijom Anstruther-Wetherby prije
više od godinu dana. Sebastian, njihov sin, ima tek osam mjeseci.
Honoria je ponovno noseća, stoga sumnjam da će biti u gradu tijekom
cijele ‘sezone’. Vojvodski par je trenutačno u Cambridgeshireu.
»Što nas vodi do Vanea. Vane se vjenčao s Patience Debbington u
studenom. Patience je također noseća, stoga ne očekujemo vidjeti ni
njih još nekoliko tjedana. A što se tiče Richarda, on se oženio vrlo
nenadano, u Škotskoj, malo prije Božića. Bilo je sitnih problema –
Sylvester, Honoria, Vane, Patience i Helena su išli k njima – ali sve se
riješilo i Helena se sada raduje prilici da dobije još unuka.
»Međutim«, rekla je Horatia, krećući se prema zaključku, »kako
ni Honoria, ni Patience, ni Richardova Catriona nisu bile mlade
djevojke kojima treba pomoći i uvesti ih u društvo, tako Helena i ja
nismo imale priliku imati mladu damu o kojoj ćemo brinuti.« Sjajnih
očiju potapšala je Flick po ruci. »I zato, dušo, bojim se da ćeš nas morati
trpjeti – ti si naša posljednja šansa u tom polju, znaš.«
Flick se spontano nasmiješila. »Naprotiv, bit će mi drago što ćete
mi pomoći.« Pogled joj je odlutao prema moderno odjevenim damama i
gospodi koji su šetali pločnicima. »Ja zapravo ne znam kako se treba
ponašati u gradu.« Pogledala je u svoju lijepu, ali ne baš chic haljinu, i
lagano se zarumenjela. Pogledala je u Horatiju. »Molim vas, uputite
me u pravom smjeru – bila bih vrlo nesretna kad bih sramotila vas i D-
Harryja.«
»Ne govori gluposti.« Horatia je nježno stisnula Flickinu ruku. »Ti
me ne bi mogla sramotiti ni da se trudiš.« Oči su joj svjetlucale. »A
pogotovo ne moga sina.« Flick se zarumenjela, a Horatia slatko
nasmijala. »Uz malo savjeta, iskustva i elegancije, bit ćeš izvrsna.«
Zahvalna na ovome, Flick se naslonila. Razmišljala je kako da postavi
pitanje koje ju je najviše kopkalo. Horatia ju je očito smatrala svojom
budućom nevjestom, i ona se doista nadala da će to i postati. Ali još
uvijek nije prihvatila Demona, i neće, sve dok on... Duboko je udahnula
i pogledala u Horatiju. »Je li vam D – Harry objasnio da ja nisam baš
pristala...«
»Oh, da. I ne mogu ti reći koliko sam zahvalna što si imala
dovoljno pameti da ga ne prihvatiš odmah.« Horatia se lagano
namrštila. »Takve stvari ne treba požurivati, potrebno je vrijeme da se
organizira vjenčanje koje na nešto sliči. Nažalost, oni to ne gledaju
tako.« Prema njezinom tonu bilo je jasno da govori o muškarcima u
obitelji Cynster. »Da se njih pita, oni bi preskočili svećenika i odveli
ravno u krevet!«
Flick se snažno zarumenjela. Horatia, pogrešno to protumačivši,
nježno ju je potapšala po ruci. »Znam da mi nećeš zamjeriti što sam
ovako izravna – dovoljno si stara da razumiješ te stvari.« Flick je
kimnula glavom. Nije se zarumenjela zato što ne zna o takvim
stvarima, nego upravo zato što itekako zna. Uz to, Horatia je bila u
pravu, Demon zbilja jest takav. Samo što on preskoči i svećenika i
krevet. »Mislim da je vrijeme – barem malo vremena – nužnost u
ovakvom slučaju.«
»Izvrsno!« Kočija se zaljuljala, pa zaustavila. »Stigli smo!« rekla
je Horatia podignuvši pogled. Kočijaš je otvorio vrata i spustio
stepenice, a potom je pomogao damama da siđu. Horatia je kimnula
glavom, pokazujući na veličanstvenu vilu do koje je vodio dugački niz
stuba. »Ovo je vila St. Ives.«

Poslijepodne je bilo doista čarobno. Uz lady Horatiju, Flick je prošla


kroz kuću i izišla na terasu – na travnjaku omeđenom cvjetnjacima bili
su poredani stolovi, stolice i male sofe. Ondje se okupilo pravo
društvance fino odjevenih dama, od onih starijih, pa sve do onih
mladih, koje su izgledale kao da su tek napustile školske klupe.
Na vidiku nije bilo nijednog gospodina.
Suncobrani su se vrtjeli i njihali iznad bezprijekornih frizura,
štiteći osjetljive ženske puti. Druge se pak dame nisu skrivale od
slabašnih sunčevih zraka; sjedile su udobno zavaljene, uživajući u
smijehu i čavrljanju. Premda je žamor bio bogat, nije bio preglasan –
doista je pozivao na druženje. U zraku se osjećalo veselje i beskrajna
opuštenost, nešto što Flick nije očekivala kod pripadnica društvene
elite.
Doduše, morala je priznati da ju je takav broj gošći iznenadio;
Horatia ju je uvjeravala da će ondje biti samo članice obitelji i nekoliko
bliskih prijateljica. Prije nego što se uopće stigla snaći u tome, prišla
im je prelijepa starija žena, i to čim su sišle na travnjak.
»‘Oratia!« Helena je izmijenila poljubac u obraz sa svojom
šogoricom, ali njezin pogled već je odlutao na Flick. »A tko je ovo?«
Njezin veličanstveni osmijeh i bistre oči malko su smekšale ovaj nagli
nastup.
»Dopusti da vas upoznam: gospođica Felicity Parteger – Helena,
vojvotkinja od St. Ivesa.«
Flick se duboko naklonila. »Zadovoljstvo mi je upoznati vas, Vaša
Milosti.«
Kad se uspravila, Helena ju je primila za ruku, pa je ponovno
pogledala Horatiju, očekujući daljnje objašnjenje. »Felicity je štićenica
Gordona Caxtona.«
Helena se odmah sjetila. »Ah! Dobri General.« Nasmiješila se
Flick. »Je li on dobro?«
»Da, hvala na pitanju, gospođo.«
»Harry je doveo Felicity u grad«, ubacila se Horatia, s izrazom
lica kao da ne može dočekati da ubaci ovu informaciju. »Odsjest će kod
nas, a ja ću je uvesti u društvo.« Helena je naglo pogledala u Horatiju,
a osmijeh je bivao sve širi. Kad je ponovno pogledala u Flick, bila je sva
ozarena. »Draga, tako mi je drago što smo se upoznale!«
Prije nego što je Flick stigla trepnuti, vojvotkinja ju je oduševljeno
zagrlila, a zatim ju je primila jednom rukom oko struka i povela preko
travnjaka. S galskim šarmom kojemu nije bilo moguće odoljeti,
vojvotkinja ju je najprije upoznala sa svojim zaovama, a zatim sa
starijim damama, te konačno i s mlađima. Među njima su bile dvije
vrlo mlade djevojke, očito blizanke, koje su se uzvrpoljile oko Flick i
brinule se da joj ništa ne uzmanjka, uključujući i pomoć oko imena i
raznih odnosa.
Blizanke su bile najveće ljepotice koje je Flick ikad vidjela. Imale
su kožu poput alabastera, oči plave poput različita i bujne kovrče zlatne
gotovo poput njezinih. Očekivala je da će biti suzdržane prema njoj –
one jesu bile malko mlađe, njihov društveni status bio je iznad
njezinog. Međutim, na Flickino iznenađenje, one su joj se ushićeno
nasmiješile – ushićeno kao i njihove tete i majka – i spremno je primile
pod ruku, svaka sa svoje strane.
»Baš divno! Mislila sam da će ova zabava biti kao i svaka druga
– ugodna, ali nimalo uzbudljiva. A umjesto toga, dobile smo priliku da
upoznamo tebe!«
Flick je gledala čas u jednu, čas u drugu, pokušavajući zapamtiti
koja je koja. »Nikad nisam smatrala sebe uzbudljivom.«
»Ha, ha! Sigurno jesi, u protivnom te Demon ne bi nikad
primijetio.«
Druga djevojka se zahihotala. »Ne obraćaj pažnju na Amandu.« A
zatim, kad se Flick okrenula prema njoj, široko se nasmiješila. »Ja sam
Amelia. Naučit ćeš kako nas razlikovati – nismo jednojajčane
blizanke.« Doista nisu bile, ali su ipak bile vrlo slične.
»Reci nam, koliko dugo poznaješ Demona?« upitala je Amelia.
»Pitamo samo zato«, ubacila se Amanda, »što nas je sve do
posljednjih nekoliko tjedana uporno izluđivao – neprestano nas je pazio
i visio nam nad glavama na svim većim zabavama.«
»Da. I zbog toga znamo da je tih nekoliko tjedana proveo u
Newmarketu. Jeste li se ondje upoznali?«
»Da, upoznali smo se u Newmarketu«, Flick je potvrdila, »ali ja
živim ondje od svoje sedme godine, i Demona poznajem još odonda.«
Obje djevojke začuđeno su je pogledale, a Amanda se namrštila. »Pa
što je onda radio, zašto te tako dugo skrivao?«
»Oprosti nam što pitamo, ali ti si starija od nas, zar ne? Nama je
osamnaest.«
»A meni dvadeset«, odgovorila je Flick. Blizanke su bile više od
nje i u svakom slučaju samouvjerenije, ali razlika u godinama doista
nije bila velika.
»Dakle«, Amanda je nastavila, »zašto te Demon nije doveo i prošle
godine? On baš i nije tip koji odugovlači.«
»Da, on zaista voli požuriti stvari«, Flick se nasmiješila. »Nije me
doveo ovamo zato što... prošle godine nije ni znao da postojim.«
Ova je njezina izjava, naravno, dovela do daljnjih pitanja, i
dodatnih otkrića. Zbog toga je i Flick mogla pitati njih zašto im Demon
visi nad glavom.
»Katkad mislim da je to samo zbog toga da nam digne živac, ali
čini se da si oni zaista ne mogu pomoći, jadnici.« Amanda je odmahnula
glavom. »Valjda im je to u krvi.«
»Srećom, čim se ožene, više ne budu takva gnjavaža. I dalje se
petljaju, ako mogu, ali Honoria, Patience i Catriona dosad su uspjele
držati Devila, Vanea i Richarda na uzdama.« Amelia je pogledala u
Flick. A sada si ti ovdje pa će Demon biti zaokupljen tobom.«
»Uz malo sreće«, dodala je Amanda, »i ostali će naći dame nad
kojima će uzdisati, prije nego što nas dvije ne postanemo stare
usidjelice.«
Flick se nasmijala. »Pa nije moguće da su toliko kruti.«
»Nemoguće?« rekle su blizanke uglas. Istog su trena navele niz
situacija kojima su potvrdile svoje tvrdnje, a pritom su Flick nudile
djeliće informacija o Demonu i njegovu životu u tom elitnom svijetu –
svijetu u kojem je on bio okružen prelijepim ženama. Osjetivši njezino
zanimanje za Demonova londonska osvajanja, blizanke su samo
odmahnule rukom.
»Ne brini – ti njegovi pothvati nikad ne potraju dugo, a sada će
ionako biti previše zaokupljen tobom.«
»Sada će tebi visjeti nad glavom, hvala Bogu!« Amanda je
podignula ruke prema nebu. »Dakle, ostala su još samo dvojica.«
Amelia se nasmijala, pa pogledala u Flick. »Gabriel i Lucifer.« »Tko?«
Blizanke su se nasmijale, a potom su joj objasnile sve o svojim
rođacima, društvancu poznatom kao ‘Cynsterov klub’.
»Mi ne bismo smjele znati ništa o ‘Cynsterovu klubu’, stoga pazi
da to slučajno ne spomeneš Demonu«, rekla je Amanda.
Djevojke su zatim nastavile s pričom; iznijele su joj cijelu povijest
obitelji – tko je čije dijete, brat, sestra. Dozvale su jednu vrlo mladu
djevojku – jedinu koja je ondje bila mlađa od njih – da im se pridruži.
To je bila njihova rođakinja Heather, koja je uskoro trebala navršiti
šesnaest. »Mene će predstaviti društvu tek iduće godine«, Heather je
uzdahnula, »ali majka kaže da mogu prisustvovati obiteljskim
događanjima već i ove godine. Teta Louise priređuje neformalni bal
idući tjedan.«
»Bit ćeš pozvana«, Amanda je uvjerila Flick. »Mi ćemo se
pobrinuti da tvoje ime bude na popisu.« Amelia je zakolutala očima.
»Naša majka će se pobrinuti za to da tvoje ime bude na popisu.«
Ubrzo su djevojke bile pozvane da razdijele šalice za čaj. I Flick
je pomagala, krećući se vrlo opušteno među okupljenim ženama. Iako
je svaka dama pored koje se zaustavila razgovarala s njom, osim
informacija koje je Horatia podijelila s njima u vezi njezina posjeta,
nisu je ništa zapitkivale – i nisu donosile nikakve zaključke. Barem ne
u njezinoj blizini. Sve su se trudile da se osjeća dobrodošlom, a ako je
poneke i jesu zapitkivale o njezinu životu, to je bilo u okviru Flickinih
očekivanja. U svakom slučaju, nijedna nije bila zabadalo i nijedna se
nije ponašala kao da je procjenjuje i osuđuje. Njihovo toplo
odobravanje, spremno prihvaćanje, zaštita koju su joj kao grupa žena
tako otvoreno pružale mamili su joj suze na oči.
Jedna vrlo stara, vrlo oštroumna žena, lady Osbaldestone, čvrsto
ju je primila za zapešće. »Ako se nađeš u dvorani za bal, i ako ne znaš
što treba činiti, potraži jednu od nas – pa čak i one dvije male
brbljavice«, rekla je pogledavši svojim tamnim očima u blizanke, »i
samo pitaj. Ovo društvo katkad će te zbunjivati, ali zato imaš obitelj.
Ne moraš se stidjeti.«
Flick se naklonila. »Upamtit ću to.«
»Odlično. A sada mi možeš dati jedan od ovih makarona. Mislim
da će i Clara htjeti jedan.«
Lady Osbadelstone nije bila jedina koja je Flick ponudila savjete
i podršku. Mnogo prije nego što je poslijepodne završilo, Flick i lady
Horatia su se oprostile s njima, izmijenile hrpu zagrljaja i dogovora za
buduće susrete, a Flick se doista osjećala kako je primljena pod krilo
obitelji Cynster.
Kad su se smjestile u kočiju, Horatia se naslonila i zatvorila oči.
I Flick je učinila isto. Razmišljala je o tom poslijepodnevu.
Te žene su bile divne, nevjerojatne. Znala je da Demon ima veliku
obitelj, ali to da su Cynsterovi zapravo jedno veliko i blisko pleme
ugodno ju je iznenadilo. Flick nikad nije imala pravu obitelj. Obitelj u
kojoj ima još žena, s kojima može razgovarati, kojima se može obratiti
kad joj treba podrška; obitelj u kojoj, prema prešutnom dogovoru,
muškarci paze na mlade djevojke, pa čak i ako im one nisu sestre.
Na neki način sve joj je ovo bilo novo, ali na jednoj dubljoj razini,
dotaknulo je u njoj žicu čiji je zvuk duboko odjekivao. Osjećala se dobro.
Otvorila je oči te stala gledati kroz prozor, odsutno i sa smiješkom na
usnama, zadovoljna što ima priliku postati dio obitelji Cynster.

***

Dva jutra poslije, vrlo loše raspoloženi Demon zaškrgutao je zubima i


potjerao svoje konje prema parku. Ovo je bio već treći put da je stigao
u kuću svojih roditelja i otkrio da je gospođica Parteger izašla.
Prvi put je navratio onog poslijepodneva kad ju je doveo u grad.
Zamišljao ju je kako sjedi sama i zaboravljena, dok njegova majka
spava. Međutim, one su bile kod njegove tete Helene i tračale – a on je
dobro znao o čemu. Suspregnuo je svoje razočaranje, neugodno
iznenađen što ga uopće osjeća, i zaključio da je upravo zbog toga i doveo
Flick u London – da je njegova voljena obitelj, a osobito ženski dio,
potakne i ohrabri u odluci da se uda za njega.
I zato se povukao, ne ostavivši nikakvu poruku – ništa što bi
njegovoj oštroumnoj majci dalo naslutiti da je nestrpljiv. Poslije je
došao na večeru, kako je bilo i dogovoreno, ali shvatio je da susret s
Felicity u prisustvu njegovih roditelja ne zadovoljava njegove apetite.
Jučer je došao u jedanaest, što je trebalo biti idealno vrijeme za
posjet. Ako se pojavi već ujutro, za doručkom, to bi ga previše odalo.
Highthorpe ga je samo pogledao sa suosjećanjem i rekao da su njegova
majka, teta i mlada dama pošle u kupnju.
Znao je da to znači da ih neće biti satima. Uz to, kad se vrate, bit
će u jednom od onih budalastih ženskih raspoloženja, htjet će govoriti
samo o volančićima i pojasima i zapravo neće obraćati pažnju na njega.
Ponovno je otišao i ponovno podsjetio samoga sebe da je to razlog
zbog kojeg je doveo Flick ovamo – da vidi kakve bi joj sve zabave
donijela udaja za njega. Naime, kupnja je za žensku dušu isto što i
zabava.
U drugim područjima sudbina mu je ipak bila naklonjenija;
šuškalo se po gradu da je Klepetalo Selbourne zaradio zaušnjake dok
je bio u posjetu sestri i njezinoj djeci stoga se očekivalo da on uopće
neće prisustvovati »sezoni«. Selbourne je, dakle, bio jedan problem
manje na Demonovu popisu.
Danas je pak stigao u Berkeley Square oko deset, uvjeren kako
Flick jedva čeka da mu se pokaže u jednoj od svojih novih haljina. Ali
otkrio je da ju je njegova majka odvela u park.
Ozbiljno je razmišljao o tome da prekori vlastitu majku.
Nakon što je svojom kočijom prošao kroz Stanhope Gate, i jedva
izbjegao sudar s kočijom koja je dolazila iz suprotnog smjera, pokušao
je malko obuzdati svoje nerazumne živce i utišati tutnjanje što ga je
osjećao u svom srcu. Samog je sebe uvjeravao da se ovako osjeća samo
zbog činjenice da je navikao viđati Flick svakog dana, zbog ničega
drugog. Mislio je da će taj efekt uskoro izblijedjeti.
Mora izblijedjeti. Prije nego što započne sezona viđat će je samo
nakratko, u parku, pod budnim okom uglednih starijih dama, ili pak u
prepunim dvoranama za bal. Sati što ih je provodio s njom nasamo u
pod okriljem seoskog života sada više nisu bili dio njihova rasporeda.
Okrenuvši se prema Aveniji, zatomio je svoje nezadovoljstvo i
nabacio svoj uobičajeni izraz lica, onaj dosadno pristojni.
Spazio je Flick kako sjedi u kočiji njegove majke i ljupko se
smješka gospodi koja su je, šetajući travnjakom s drugim mladim
damama, promatrali sa zanimanjem. Njegova majka je bila zadubljena
u razgovor s tetom Helenom, čija se kočija nalazila tik uz njihovu.
Zatomio je psovku te dovezao svoju kočiju iza majčine. Gillies je
odmah dotrčao umiriti konje. Svezavši uzde, Demon je iskočio iz kočije
i zaputio se prema majci i Flick.
Flick je čula kako se iza njih zaustavlja kočija pa se okrenula i
ozareno mu se nasmiješila. Demon se na trenutak izgubio u njezinim
očima, u njezinom sjaju – njegova maska dosadno pristojnog gospodina
naglo je iščeznula i on se počeo smiješiti kao što se inače smiješi:
zavodljivo i vragolasto.
Pribrao se točno na vrijeme te nabacio ležeran izraz i hladan
osmijeh. Jedino su njegove oči, dok su gledale u njezine, otkrivale sitan
plamen. Da su njegova majka i teta vidjele onaj drugi smiješak, otkrile
bi mnogo više nego što su smjele otkriti.
Flick je ispružila ruku, a on ju je primio i lagano se naklonio.
»Drago mi je što te vidim, mlada damo.«
Uspravivši se, uljudno je kimnuo glavom majci i teti, a zatim je
ponovno pogledao u Flick. Još joj nije bio pustio ruku. »Smijem li te
zamoliti za šetnju parkom?«
»Oh, da!« Flick je spremno prihvatila i stala se dizati iz kočije.
Demon je najednom shvatio zašto je s onakvim zanimanjem gledala u
druge parove – zbog čiste zavisti. Ona je bila naviknuta na
svakodnevno jahanje i sigurno joj nedostaje tjelesnih aktivnosti.
Demon se široko nasmiješio i otvorio joj vrata kočije. Vidio je kako
mu je majka dobacila znakovit pogled, a s usnica joj je pročitao »nova
haljina«. Smješkajući se u sebi, pomogao je Flick da siđe, vrlo sretan
što će moči pustiti svoj pogled da slobodno luta njezinim tijelom. »Je li
to novo?«
Flick mu je uputila nevin, iskren osmijeh. »Da.« Pustila je
njegovu ruku, okrenula se oko svoje osi, pa stala. »Sviđa ti se?«
Njegove su oči najprije bile uprte u njezino tijelo, odjeveno u
gabarden boje lavande, a zatim je podignuo pogled k njezinu licu. Nije
mogao pronaći riječi kojima bi odgovorio na to njezino pitanje. Stezalo
ga je u prsima, pomutio mu se razum, srce mu je stalo lupati još jače.
Cista ljepota njezina lica, sjaj njezinih očiju – ništa mu od toga nije
pomagalo da se pribere. Bio je zaboravio kako je to kad te opčini anđeo.
Njegova majka i teta pozorno su ih gledale; on je pročistio grlo i
natjerao se da se uljudno nasmiješi. »Izgledaš... zbilja krasno.«
Izgledala je slasno, primamljivo – i Demon je odjednom bio gladan.
Ponovno je primio njezinu ruku i spustio je na svoju podlakticu.
»Prošetat ćemo do cvjetnjaka i natrag.«
Iz kočije je dopro zadovoljan uzdah, ali Demon se nije osvrtao.
Zaputio se s Flick preko travnjaka, posve zaokupljen pogledom na svog
anđela i osjećajima koje je budilo njezino prisustvo. Nasmiješila mu se,
a njemu je pogled najednom pao na njezine kovrče. »Skratila si kosu.«
»Jesam.« Nakrivila je glavu, malo na jednu, malo na drugu
stranu, kako bi on mogao vidjeti tu finu promjenu. Uvojci su joj uvijek
uokvirivali lice, ali malčice neposlušno. A sada, zahvaljujući vještim
potezima škara, njezino lice izgledalo je potpunije, frizura stabilnija, u
svakom slučaju sjajnija. »Mislim da mi dobro pristaje.«
Demon je kimnuo glavom. »Frizura je vrlo elegantna.
Pretpostavljam da ti lijepo nadopunjava tvoje nove večernje haljine.«
Flick je raširila oči. »Kako si znao da...?«
Demon se nasmiješio.
»Jučer sam navratio i saznao da si otišla u kupnju. Čuo sam i da
ste bile kod modne krojačice.«
»I Helena je bila s nama. Bilo je...« Zastala je i nasmiješila se.
»Vrlo ugodno.«
Zadovoljan, Demon joj je uzvratio osmijeh, a zatim se zagledao
preda se.
Šetali su u tišini, kao što su to činili i na Vrištini. Nijedno nije
osjećalo potrebu za riječima i oboje su bili beskrajno opušteni zajedno.
Flick je osjetila kako joj povjetarac mrsi i podiže haljinu, bacajući joj
skute na Demonove ulaštene čizme. Čelična snaga mišića koje je
osjećala pod svojim prstima, snaga koja je posezala za njom, koja ju je
cijelu okruživala, bila joj je itekako dobrodošla.
Nedostajao joj je. To joj je govorilo njezino raspjevano srce; to su
joj potvrđivala njezina radosna čula. Nagnula je lice prema suncu i
smiješila se, ispunjena osjećajem koji ne može biti ništa drugo nego
ljubav. Pogledala ga je krajičkom oka – i otkrila da je on promatra.
Najednom, kao da se prenuo, a čelo mu se lagano namrštio. Lice mu je
postalo ozbiljno.
Pogledao je u daljinu. »Mislio sam da te možda zanima što smo
otkrili u vezi Bletchleya.«
Flick je iznenada preplavio osjećaj krivnje. U vrtlogu proteklih
dana, obuzeta novim otkrićima, posve je zaboravila na Dillona i njegove
probleme. »Da, naravno.« Sada se i ona uozbiljila. »Što ste otkrili?«
upitala je gledajući preda se, ali krajičkom oka vidjela je da je Demon
stisnuo usnice.
»Potvrdili smo da je Bletchley stigao poštanskom kočijom iz
Newmarketa. Ona staje u Aldgateu. Provjerili smo, ali u tom ga kvartu
ne poznaju.« Stigli su do cvjetnjaka i krenuli šljunčanom stazom uz
travnjak. »Montague, moj agent, organizirao je da se prate mjesta gdje
se gospoda sastaju s raznim nitkovima koje povremeno unajmljuju za
svoje sumnjive poslove. Ako se Bletchley pojavi na nekom od tih mjesta,
ponovno ćemo mu ući u trag.«
Flick se namrštila. »Je li to onaj Montague kojega si posjetio
prošli put kad si bio u Londonu?«
Demon je kimnuo glavom.
»Je li otkrio nešto preko protoka novca?«
»Nije još, ali postoji još niz mogućnosti koje treba provjeriti.
Dionice, obveznice, depoziti, strane transakcije – Montague će sve
provjeravati. Izračunao je približne iznose za kojima tragamo – iznose
izvučene iz svake namještene utrke tijekom jesenske sezone i prve
ovogodišnje utrke.«
»Jesu li iznosi veliki?«
Demon ju je pogledao. »Enormni.«
Kad su stigli do kraja šetnice, okrenuli su se pa su pošli natrag
travnjakom, prolazeći pokraj brojnih drugih parova. Ležerno i uljudno,
Demon je kimao glavom u znak pozdrava, uputio pokoji distancirani
smiješak te nastavio voditi Flick prema njezinoj kočiji.
Kad su se konačno udaljili od mnoštva, Demon ju je kratko
pogledao, a zatim je, iznenada, ubrzao korak. Flick je nastavila
koračati opušteno, ali pitala se čemu odjednom ta žurba.
»Ukupan iznos je golem«, nastavio je, »i stoga je nezamislivo da
se nigdje ne pojavi. To je nešto što nas ohrabruje. Srećom, još uvijek
imamo nekoliko tjedana prije nego što budemo morali obavijestiti
nadzornike.«
»Postoji li išta što ja mogu učiniti?«
»Ne. Posjetit ću Montaguea za dan ili dva, ako on prije toga ne
potraži mene.« Na trenutak se kolebao, a potom je dodao: »Ako
saznamo išta, javit ću ti.«
Flick je morala kimnuti glavom i oprostiti se – već su bili blizu
kočije. Pogledala je u Demonovo lice i primijetila onaj lijeni,
nezainteresirani izraz koji on nabaci preko svojih stvarnih crta; osjetila
je čeličnu kontrolu koja upravlja njegovim pokretima, zbog čega se
doima tako ravnodušnim. Pretpostavila je da je to njegova londonska
ličnost – njegova vučja koža.
Ali nije razumjela zašto je nije pogledao u oči kad je ulazila u
kočiju i kad joj se onako graciozno naklonio.
Horatia ga je potapšala po ruci. »Danas ćeš primiti svoju
pozivnicu na neformalni bal koji priređuje Louise. Bal se održava idući
tjedan – očekujem da ćeš pratiti mene i Felicity.«
Demon ju je zbunjeno pogledao. »Zar te neće pratiti otac?«
Horatia je nehajno odmahnula rukom. »Ma znaš svog oca, on će
prvo htjeti navratiti u White’s.«
U Demonovim očima nakratko se vidjelo nezadovoljstvo, ali taj je
izraz vrlo brzo nestao. Pomiren sa situacijom, kimnuo je glavom. »Bit
će kako ti želiš.«
Kad se uspravio, njegove su se oči susrele s Flickinim, ali tek na
sekundu, tek toliko da joj da do znanja da je sve u redu. Naklonio se
majci i teti pa se okrenuo i pošao prema kočiji. »Nemoj kasniti!« Horatia
je viknula za njim. »Večerat ćemo ondje.«
Mahnuo je rukom, pokazavši time da je sve čuo i razumio.
Dohvatio je uzde, uskočio u svoju kočiju i krenuo, a pod njegovim
kotačima zakrckao je šljunak.
16. poglavlje
Ma pogledaj ih samo!« Amanda je šapnula Flick na uho, pa se graciozno
okrenula.
Sada se pored Flick stvorila Amelia. »Čak i kad plešu, motre na
nas.« Njihala se u ritmu glazbe i nastavila ispod glasa: »A jedan obično
stoji sa strane, poput Demona u ovom trenutku, i ako se slučajno
pokušamo odšuljati, eto ih!«
Flick se smiješila svojem plesnom partneru i nije odavala znakove
da je čula što blizanke gunđaju. Svi su se okretali, i okretali, i klizili
podijem; dvorana za bal u vili Loiuse Cynster bila je prepuna članova
ove obitelji i njihovih prijatelja. Budući da je bal bio neformalan, a
većina je gostiju bila u rodu, atmosfera je bila vrlo vesela i opuštena.
Bilo je mnogo mladih – poput Heather i mlađih momaka – što je
dodatno naglasilo ugođaj obiteljske proslave.
Flick je plesala, smiješeći svom mladom i nevinom partneru, a
plesale su i blizanke; na njihovim ozarenim licima nije bilo ni traga
nezadovoljstva.
Proteklih dana uporno su se žalile na svoje muške rođake sklone
tome da ih štite i nadziru, ali Flick im tada nije sasvim vjerovala. Ali
sada jest. Oni su ih doista motrili i Flick je bilo posve jasno zašto to
živcira blizanke.
Premda su Gabriel i Lucifer bili na podiju i plesali, djevojke su
svako toliko primijetile njihov mrki očinski pogled. Što se tiče Demona,
on je pak stajao pored vrata; ne samo da nije plesao, nego nije ni
čavrljao ni s kim. Njegov je pogled, prilično zastrašujući, bio uprt u
smjeru Flick i blizanki.
Bilo je pravo čudo što su ih muškarci pozivali na plesni podij.
Doduše, činilo se da su mlada gospoda – ona koja nisu bila mnogo
starija od blizanki – bila nesvjesna ovih prijetnji. Kako u njihovim još
nevinim glavama nije bilo nečistih primisli o blizankama, tako su očito
smatrali da im ne prijeti nikakva opasnost.
Naravno, takvi bezazleni mladići nisu nimalo zanimali blizanke.
Flick je to razumjela; dosad je i ona plesala s istom vrstom mlađahne
gospode – i beskrajno se dosađivala.
Kad je ples završio, a one se zahvalile svojim premladim
kavalirima, blizanke su je primile pod ruku, svaka sa svoje strane.
»Znate, oni vas samo žele zaštititi. Upoznali su svakakve prostake i
zato žele udaljiti takve muškarce od vas«, rekla im je.
Amelia je uzdahnula. »Ma sve ja to razumijem, ali njihova
definicija ‘prostaka’ prilično je opsežna.«
»Ako pomisle da bi mladić mogao imati ijednu nečistu misao,
odmah ga smatraju prostakom i razvratnikom.«
»A to znači da je mladića sve manje i manje.«
»I zato mi imamo svoj plan.«
»Plan?« Flick se smjestila uz prozorsku nišu gdje su stajale tri
palme u golemim glinenim vazama.
Amanda se osvrnula oko sebe, a zatim je povukla Flick za ruku
pa su se sve tri zavukle u sjenu koju su stvarale palme. »Odlučile
smo...« Otpočela je Amanda.
»... nakon razgovora s Catrionom«, ubacila se Amelia,
»gospodaricom doline, vrlo mudrom ženom...«
»Da nećemo samo čekati, sjediti na rukama i biti ljepuškaste, dok
prikladna gospoda pogledavaju prema nama i raspravljaju o tome hoće
li nam prići ili ne.«
»Tako je«, rekla je Amelia, ponosno dižući glavu. »Mi ćemo same
odlučiti za sebe.«
Amandine oči su sjale. »Mi ćemo gledati njih i odlučiti koga ćemo
odabrati. Nećemo čekati da mi budemo odabrane.«
Flick se nasmijala i obje ih zagrlila. »Doista, prema onome što
sam dosad vidjela, svakako bi bilo pametnije da uzmete stvar u svoje
ruke.«
»Tako i mi mislimo«, potvrdila je Amanda.
»Reci nam nešto.« Amelia je pogledala u Flick. »Jesi li ti odabrala
Demona ili je on odabrao tebe?«
Flick je pogledala na drugu stranu dvorane, gdje je stajao Demon,
za njezine oči najljepši i najzgodniji muškarac u cijelom gradu. Bio je
sav u crnome, s košuljom boje bjelokosti, a pod svjetlima svijećnjaka
izgledao je još opasnije nego što izgleda danju. Čavrljao je s nekim
gospodinom, ali unatoč tome znao je točno gdje je Flick – i Flick je toga
bila svjesna.
Usnice su joj se razvukle u blagi smiješak – on je bio utjelovljenje
njezina sna, njezine želje; bio je ljepši od svake skulpture, svake slike.
Pogledala je u blizanke. »Ja sam odabrala njega«, rekla je, a zatim joj
se pogled vratio na Demona. »Tada mi je bilo tek deset godina, stoga
nisam istinski razumjela, ali... da, u svakom slučaju, ja sam odabrala
njega.«
»Eto vidiš«, Amanda je odlučno kimnula. »Honoria je rekla da je
on odabrao nju, ali zapravo je bilo obrnuto. Patience i Catriona su rekle
da su one birale. Kao i ti. Dakle, najbolje je kad žena preuzme uzde.«
Flick je ponovno pogledala u njih, u ta prelijepa lica, i vidjela
njihovu tvrdoglavost i odlučnost. Kimnula je glavom. »Da, vjerojatno je
tako.« Blizanke su zapravo bile vrlo slične njoj.
»Bilo bi dobro da malko kružimo među ljudima«, Amelia ih je
nježno podbola laktom. »Mama nas gleda.«
Nabacile su ležeran osmijeh i kliznule u gomilu.
Smiješeći se, Flick se odvojila od blizanki; zabranila je samoj sebi
da pogledom pretražuje sobu, ali ju je zato pretraživala drugim
osjetilima. Proteklih dana vidjela ga je samo onog dana u parku, i to
nakratko, i jednom sasvim slučajno u Ulici Bond. Tom su prilikom
izmijenili nekoliko tihih rečenica o gangsterskom udruženju, a Demon
je cijelo vrijeme imao onu svoju dosadnu društvenu masku.
Doduše, bili su u javnosti, među ljudima.
Večeras se pojavio u kući svoje majke točno u trenutku da ih
otprati u kočiju, stoga nisu imali ni trenutka nasamo da razgovaraju,
čak ni o sitnicama. A Flick je to izluđivalo sve više. Kao što ju je u ovom
trenutku izluđivala činjenica da Demona nema na vidiku.
Zastala je ispred Cezarove biste pa se podignula na prste i
pokušala neprimjetno pogledom pretražiti gomilu – znala je da je
Demon negdje u prostoriji. I tada joj je netko prišao sleđa i nečija ju je
ruka uhvatila za nadlakticu.
Flick se prepala i naglo se okrenula.
Demon je stajao pored postolja s bistom – a trenutak prije nije ga
bilo. Brzo ju je povukao iza biste, gdje se nalazila još jedna niša. On je
stao ispred nje, naslonivši se rukom na postolje biste i djelomice joj
zaklanjajući pogled.
Dvorana za bal imala je tri polukružne niše; ispred svake je stajao
nekakav aranžman, poput cvijeća ili ovog postolja s bistom, što znači
da je iza tog aranžmana bio malen prostor. Oni koji su željeli uhvatiti
pokoji mirniji trenutak mogli su iskoristiti prednosti tog malog
prostora, koji je djelomice pružao privatnost, a ipak nije priječio pogled
na ostatak dvorane.
Kad je pogledala u Demonovo ozbiljno lice, Flick se ozareno
nasmiješila. »Zdravo – tražila sam te.«
Demon ju je nekoliko trenutaka samo gledao, a zatim je rekao:
»Znam.«
Flick mu je pročavala izraz lica, ali ga nije mogla dokučiti. »Jesi
li... saznao išta o novcu?«
Demon se sladio pogledom, topio se u toploj svjetlosti njezinih
očiju, upijao senzualni sjaj što joj je krasio lice. Srećom, nitko je nije
mogao vidjeti iza njegovih ramena. Duboko je udahnuo i odmahnuo
glavom. »Ne. Ali napredujemo.«
»A da?« Njezin pogled kliznuo je niže i smjestio se na njegove
usnice; nesvjesno je ovlažila svoje.
Demon je od muke stisnuo šaku, koju je bista skrivala od pogleda
drugih gostiju, pa je kimnuo glavom. »Montague je provjerio brojne
vrijednosnice – to su financijski instrumenti putem kojih je možda
prikriven taj novac. Budući da je eliminirao mnoge, suzili smo krug
svoje potrage.«
Flick je nastavila zuriti u njegove usnice, a zatim je shvatila da
su se one prestale micati. Brzo se pribrala i podignula pogled. I
nekoliko puta trepnula. »Imam dojam da tragamo za tim kriminalcima
već cijelu vječnost, i da ih nećemo nikad uhvatiti.« Zastala je, a njezin
se pogled naglo smekšao kad se susreo s njegovim. A njezino »misliš li
da ćemo uspjeti« bilo je još mekše.
Demon je zadržao taj njezin pogled i borio se da ostane pribran,
da se odupre porivu da se nagne prema njoj, obavije ruku oko njezina
struka i pritisne je uz svoje tijelo, da spusti svoje usnice na njezine i
odgovori na ono pitanje što ga je vidio u njenim očima. Njezina haljina,
od srebrnoplave svile, stisnuta srebrnim trakama ispod grudi, koja joj
je fino padala preko bokova i plesala joj oko gležnjeva, nije nimalo
pomagala. Jedino što je na njoj bilo čedno bila je tanašna čipka koja je
obrubljivala vratni izrez i otvore rukava. Jedva se sjetio pitanja koje
mu je postavila. »Da.« Ton mu je bio dubok, strog, a to je zbunilo Flick.
Svirači su odabrali baš taj trenutak da zasviraju valcer – Demon
bi ih najradije bio zadavio jednom od njihovih vlastitih žica. Ipak,
upravo ju je zbog valcera i dovukao ovamo. Usredotočio se na Flickino
lice, vidio je radost i nestrpljenje u njezinim očima, vidio je u njima
poziv na ples. Opsovao je u sebi. »Ovo je...« Duboko je udahnuo. »...vrlo
lijepa haljina.«
Flick je pogledala dolje. »Da, to je iz Cocottea.« Raširila je
srebrnkastu haljinu, izvela malu piruetu, pa ponovno podigla pogled k
Demonu. »Sviđa li ti se?«
»Da, vrlo.« Doista je mogao ovo reći iskreno, uvjerljivo. Kad ju je
tek ugledao, na stubama u majčinoj kući, bio je očaran. Haljina je
pristajala njezinoj figuri tako dobro da je pomislio kako bi je trebalo
zabraniti, ali, da, svakako mu se svidjela – i svidjelo mu se ono što je u
njoj. Svidjelo mu se toliko da se jedva svladavao da je ne zgrabi u
naručje i zapleše s njom valcer pred oštrim i budnim okom svoje
znatiželjne obitelji.
Lagano je mahnuo rukom i pokazao na haljinu. »Ponovno se
zavrti.« Nije mu bilo nimalo teško gledati u njene bokove dok se ona
tako okreće.
»Hmmm.« I dalje je gledao u njezinu haljinu, namjerno dižući
pogled k licu, jer nije htio vidjeti razočaranje koje je raslo u njezinim
očima. Dok su se kočijom vozili ovamo, rekla mu je da joj je Emily
Cowper, prijateljica njegove majke, dala svoje službeno dopuštenje da
zapleše valcer. Valcer je sad već bio u punom zamahu. »Kroj je vrlo
lijep, i pada malko drukčije nego druge haljine.« Bio je pravi majstor u
odvlačenju pažnje. Nakon ovoga će razgovarati o vremenu.
»Ima li kakvih novosti iz Newmarketa?«
Demon je konačno podignuo pogled – čuo je meki uzdah koji je
prethodio ovom pitanju; u Flickinim očima više se nije naziralo
iščekivanje. Izgledala je rezignirano, ali ipak graciozno. »Nema ničeg
posebnog«, rekao je, uspravivši se. »Ali čuo sam od jednog znanca da
Dillona još nitko nije vidio, niti je tko razgovarao s Generalom.«
»To je barem neko olakšanje. Nadam se samo da Dillon neće
učiniti ništa glupo dok smo mi ovdje. Mislim da bi bilo dobro da mu
odmah sutra pošaljem pismo.«
Flick nije rekla ništa više, ali pogled joj je odlutao prema
parovima koji su se okretali na podiju. Demon je od muke stisnuo
usnice. Bilo mu je strašno što zbog njega propušta svoj prvi valcer u
Londonu, ali nije požalio što ju je odvukao ovamo. Nije mogao sam s
njom plesati, ali ne bi mogao ni stajati sa strane i gledati je u naručju
drugog gospodina. Pretvorio bi se u utjelovljenje svog nadimka – zbog
same pomisli na Flick u naručju drugog muškaraca doista se osjećao
kao demon.
Da, bilo je bolje za nju da propusti taj valcer. »Carruthers kaže da
Flynn lijepo napreduje.«
Ovo je zaokupilo Flickinu pažnju. »A da?«
»Trenira ga i ujutro i poslijepodne, do maksimuma.«
»Da, rekao mi je kako pokušava povećati njegovu izdržljivost.«
»Predlaže da ga iskušamo u preskakanju prepreka.« Demon je
pogledao u nju. »Što ti misliš o tome?«
Flick mu je rekla što misli, i to ga nije iznenadilo. Međutim,
iznenadilo ga je što je njezino objašnjenje bilo tako detaljno, i što je
njezina povezanost s konjem kojega je nekoć jahala bila tako duboka.
Prvi put u svom životu slušao je i prihvatio savjet o svom konju od jedne
žene.
Kad su počeli razgovarati i Flynnovoj budućnosti, i usput se
dotaknuli mlade kobile koju je Flick također jahala, valcer je već bio
završio i započinjao je idući ples.
Kotiljon. Demon se okrenuo i spazio cijeli čopor nestrpljivih
mladića, od kojih su svi čekali svoju priliku da zaplešu s Flick. Kiselo
se nasmiješio, pa se ponovno okrenuo prema njoj. Ona je i dalje bila
djelomice zakrivena njegovim leđima. Primio joj je ruku, a osmijeh mu
se odmah smekšao. »Hoćeš li me počastiti ovih plesom, draga?«
Flick je podignula pogled k njemu i nasmiješila se – od tog
osmijeha ozarilo joj se cijelo lice i zasjale su joj oči. »Naravno.« Dala mu
je ruku i pustila da je povede na plesni podij.
Srećom, njegovo je iskustvo došlo do izražaja – vješto ju je
nadopunjavao, elegantno zadirkivao, sve s umješnošću kakvu
posjeduje samo ženskar poput njega. Dok su im se dodirivale samo
ruke, i dok su njihova tijela bila na dovoljnoj razdaljini, Flick se
smješkala i smijala, ali nije onako sjala. Tko god ih je gledao, i koliko
god to bilo pozorno, nije mogao vidjeti ništa drugo osim mlade dame
koja reagira prikladno i predvidljivo na laskanje jednog razvratnika.
A to je bilo upravo ono što je Demon htio da vide.
Kad je ples završio, elegantno se naklonio i predao Flick grupici
njenih obožavatelja, koji su nestrpljivo čekali svoj red. Zadovoljan što
je pregrmio najteži dio večeri, a uz to i izvukao najbolje iz toga, povukao
se na kraj prostorije.
Pridružili su mu se Gabriel i Lucifer.
»Zašto mi ovo radimo?« zagunđao je Lucifer. »Amanda mi je htjela
iskopati oči, ta mala goropadnica. Samo zato što sam htio plesati valcer
s njom.«
»A ja sam dobio santu leda«, ubacio se Gabriel. »Znaš, ne sjećam
se kad sam zadnji put plesao sa santom leda. Ako sam ikad plesao.«
Pogledao je u Demona. »Ako je to ono što će me čekati u ovoj sezoni,
mislim da ću morati otići na odmor.«
Budući da Demon nije rekao ništa, nego je samo zurio preko
okupljenih glava nekamo u daljinu, Gabriel je slijedio njegov pogled,
sve do mjesta gdje je stajala Flick. »Hmm«, promrmljao je Gabriel,
»nisam te vidio kako plešeš valcer, rođače.«
Demon nije pogledao u njega. »Imao sam drugog posla.«
»Da, primijetio sam – raspravljao si o sudbini rimskih legionara,
sigurno.«
Demon se nasmiješio i nevoljko odvratio pogled od Flick, koja je
uzbuđeno čavrljala. U ovim društvenim okupljanjima snalazila se kao
riba u vodi. »Zapravo...« U glasu mu se osjetio ton koji je natjerao
rođake da se okrenu prema njemu. »Istražujem jedan zločin.« Ukratko
im je ispričao sve što je znao o namještanju utrka i gangsterskom
udruženju, kao i tome na koga sumnja.
»Stotine tisuća...« ponovio je Gabriel za njim. »Nema sumnje u to
da si u pravu – taj se novac mora negdje pojaviti.«
»Ali«, uključio se Lucifer, »ne mora se nužno pojaviti ondje gdje ti
tražiš.«
Demon je zainteresirano podignuo obrvu.
»Postoje razni vrijedni predmeti koji se mogu skupljati – to je
najčešće nakit, ali ljudi skupljaju i slike i druge artefakte.«
»Mogao bi to provjeriti«, rekao Demon.
»Provjerit ću, ali ako su to iznosi koji su se trebali pojaviti tijekom
proteklih mjeseci, već bih čuo nešto«, rekao je Lucifer. »Iako to postoji
kao mogućnost, sumnjam da je novac otišao na vrijedne predmete.«
Demon je kimnuo glavom i pogledao u Gabriela, koji je zamišljeno
gledao u daljinu. »Što je?«
Gabriel se prenuo. »Ma... nešto sam se pitao...« Slegnuo je
ramenima. »Imam poznanike koji bi mogli znati je li došlo do kakve
razmjene novca u podzemnim krugovima. Proširit ću glas. Dok
Montague pokriva zakonitu stranu poslovanja, mi ćemo ovako moći
pokriti ostale gradske putove.
Demon je ponovno kimnuo. »A to znači da nam ostaje još samo
jedno područje.«
»Tako je«, složio se Lucifer, »naši vlastiti krugovi.«
»Hm.« Gabriel je podignuo obrvu. »Znači da moramo dobro
naćuliti uši i pratiti bilo kakve neočekivane dobitke – nasljedstvo od
umrle tetke za koju nitko nikad nije čuo, kockari kojima se iznenada
nasmiješila sreća, i tako dalje.«
»Dakle, bilo tko s neočekivanim dobitkom.« Demon je odlučno
kimnuo, a zatim je njegov pogled ponovno odlutao prema Flick.
Lucifer i Gabriel su promrmljali svoje slaganje, a trenutak poslije
plavuša u zelenoj svili odvukla je Luciferovu pažnju i on je poput
predatora pošao za njom.
Gabriel je tada povukao Demona za rukav. »Nemoj me ugristi, i
nemoj škrgutati zubima – idem razgovarati s tvojim zlatnim
kolačićem.«
Demon je samo ispustio »hm«. Članovi Cynsterova kluba nikad
ne diraju dame na koje njihovi rođaci polože pravo. Gabriel ga nije
zabrinjavao. Međutim, brinulo ga je nešto drugo, a Gabriel je upravo
potvrdio njegove strahove. Flick je, naime, bila izrazito upadljiva, pa
čak i među gomilom. Njezine kovrče privlačile su svako oko, njezine
anđeoske crte lice očarale bi svakoga. Njezina je kosa na suncu bila
blistavo zlatna, a pod svjetlošću svijeća imala je poseban, zagasit sjaj.
Boja njezine kose bila je zlatnija i od kovrča njegovih rođakinja
blizanki.
Mamila je poglede kamo god krenula, ma gdje god stajala. A to je
znatno otežavalo njihov problem. Točnije, to je bio samo njegov problem
jer nije htio da ona išta zna.
Radilo se o Flickinoj osobini koja ga je istinski oduševljavala –
njezinoj otvorenosti, toj blistavoj iskrenosti njezine radosti i svih
drugih osjećaja, koje su svi mogli pročitati na njezinu licu. Nije se
sramila svojih osjećaja, niti ih se bojala, i zato ih je pokazivala
otvoreno, izravno. Pokazivala ih je upravo onakve kakvi oni jesu.
U tome je bio problem.
Kad je bila pored njega, senzualna povezanost koju su dijelili
sjala joj je na licu. Naglašena svjesnost, senzualno iščekivanje, blistavo
uzbuđenje i spremnost – sve njezino znanje – vidjeli su se odveć jasno.
Vidio je to prije tjedan dana u parku, a i poslije; vidio je to večeras, kad
su ugledali jedno drugo u predvorju majčine kuće. Taj mu je prizor
ugrijao srce, odaslao je cijeli niz emocija koje su prostrujale njegovim
tijelom. Nije htio da takvih prizora ne bude. Međutim...
Flick je bila previše zrela i pribrana da bi se doimala zaluđenom.
Nitko tko vidi njezinu reakciju na njega ne bi rekao da je to obična
zaluđenost. Svatko bi zaključio ono što je istina – da su njih dvoje već
bili intimni: on, ženskar s gomilom iskustva i ona, vrlo nevina mlada
dama.
Prema njegovu mišljenju, sva krivnja – ako se uopće mora na
nekoga svaliti – treba pasti na njegova leđa. Međutim, društvo to neće
tako gledati.
Njezin će ugled biti uništen, a čak je ni podrška obitelj Cynster
ne bi zaštitila. Što se njega tiče, to mu nije bilo ni najmanje važno –
oženio bi se njome odmah, ali tada bi bilo prekasno; premda bi se buka
stišala, to se nikad ne bi zaboravilo. Flickin ugled bio bi nepovratno
okaljan i nikad je ne primili u određene krugove društva.
Do ovog problema ne bi došlo da se ona udala za njega prije nego
što su došli u grad, ili da je barem pristala na udaju pa da svima mogu
objaviti svoje zaruke. Da je bilo tako, društvo bi zažmirilo na jedno oko.
Međutim, Flick je sada bila ovdje, u kući njegove majke, gdje igra ulogu
čedne mlade dame. Društvo bi bilo okrutno – i uživalo bi u svojoj
okrutnosti – da dođe do raspleta kakvog se Demon pribojavao.
I sada, dok ju je promatrao kako samouvjereno čavrlja i sa srcem
se smije, razmišljao je o tome da se sutra sastane s njom – nasamo – i
sve joj objasni. Možda mu isprva neće vjerovati, ali možda može pozvati
svoju majku, pa čak i tete, da joj to potvrde. One neće biti zgranute, ali
Flick hoće. Odmah će pristati na brak, bio je uvjeren u to.
A to je on i htio, zar ne?
Uzdahnuo je, stisnuo usnice i zapitao se kada i zašto su ženine
želje – njezini krhki osjećaji, neobjašnjive ženske emocije – postale
toliko važne. To je bilo pitanje na koje nije imao odgovora, ali od te
činjenice nije bilo moguće pobjeći. I zato nije mogao primijeniti ovakvu
taktiku da je natjera na brak.
Uspravio se i ponovno uzdahnuo. Ako joj kaže da njezin izraz lica
previše otkriva, možda će ona prepoznati opasnost i pristati na brak
samo da izbjegne bilo kakav skandal. A to nije bilo ono što Demon hoće.
On je htio da se Flick iskreno obeća – da se obeća njemu i njihovoj
zajedničkoj budućnosti. Nije želio da to bude dogovor koji je potaknut
očekivanjima društva.
Ali ako ona ne uvidi dublje implikacije, a odluči se za brak, možda
će se truditi da sakrije ili zatomi svoju instinktivnu reakciju. I možda
uspije u tome. Demon nije htio da se dogodi ni to.
Ljubovao je s brojnim ženama koje su hinile emocije, koje zapravo
nisu marile ni za koga i ni za što. Flickina iskrena radost bila mu je
dragocjena – tako je od samog početka. Nije se mogao natjerati da ugasi
taj zlaćani sjaj u njezinim očima, pa čak ni radi ovoga.
A to je značilo... da će morati pronaći neki drugi način da je
zaštiti.
Gledao ju je kako pleše i vedro se smije, ali nije bilo onog posebnog
užitka koji je čuvala samo za njega. Unatoč trenutačnim brigama,
unatoč ironiji, njegove su se usne razvukle u smiješak. Šetao je
dvoranom, neprekidno gledajući u nju – u svoj užitak, u svoju želju – i
pokušavao smisliti način da sačuva njezino ime.

Dio njegova rješenja sastojao se od vožnje parkom. To je bilo


jednostavno, efikasno, a ona neće znati dovoljno da shvati što je
naumio. Stigao je u Berkeley Square najranije što je mogao. Praveći se
da ne primjećuje Highthorpeov mudri pogled, popeo se stubama na kat,
gdje se nalazio privatni salon njegove majke. Pokucao je jedanput i
ušao.
Njegova majka sjedila je na divanu, s naočalama na nosu. Kad ga
je ugledala, nasmiješila se. Kao što je i očekivao, raspoređivala je
pozivnice za zabave koje je jutros primila. Flick je sjedila na sofi pored
nje i pomagala joj u tom poslu.
»Dobro jutro, Harry. Čemu dugujemo ovo zadovoljstvo?« Skinuvši
naočale, njegova majka je nakrivila obraz, čekajući poljubac. Demon ju
je poslušno poljubio, pa se se okrenuo prema Flick, koja je brzo ustala.
»Došao sam pitati Flick bi li se išla provozati parkom.«
Flickine su oči zasjale. Lice joj se preobrazilo od toplog smiješka.
»To bi bilo divno.« Zakoračila je prema njemu i ispružila ruku.
Demon ju je primio, ali držao ju je na sigurnoj udaljenosti,
nemilosrdno potiskujući poriv da je privuče bliže, da dopusti njoj da se
primakne bliže. Kratko je pogledao u njezino lice, upio taj vedri
entuzijazam, a zatim se, odvrativši pogled, uljudno nasmiješio i
pokazao prema vratima. »Puše hladan povjetarac, mislim da će ti
trebati ogrtač.«
Njegova pristojna maska nije pala ni na trenutak; Flick ga je
zbunjeno pogledala, a njezin je osmijeh lagano izblijedio. »Da,
naravno.« Okrenula se prema Horatiji. »Ako se vi slažete, madam.«
»Naravno, draga.« Horatia se nasmiješila i dala im znak da pođu;
Flick se naklonila i izišla.
Čak i da je Demon pomislio da Flickina otvorenost možda ne
predstavlja opasnost, susret s majčinim oštrim pogledom rastjerao bi
svaku sumnju. Čim su se vrata zatvorila za Flick, Horatia mu je
uputila pogled u kojem se nazirala sumnjičavost i neodobravanje.
Međutim, nije se usuđivala postaviti mu pitanje čiji odgovor zapravo
nije željela dobiti.
Na koncu, samo je došao pitati je li Flick raspoložena za vožnju.
Kad je vidio da u Horatijinim očima raste konfuzija, Demon se
naklonio, s uobičajenom ležernošću. »Pričekat ću Felicity dolje –
moram malko razgibati konje.« Izbjegavši Horatijin sumnjičavi pogled,
okrenuo se i pobjegao.
Nije morao čekati Flick – poskakivala je niz stube, za razliku od
njega koji je sišao ležerno i opušteno. Zahvaljujući tome što je prezirala
žensko dotjerivanje, uspjeli su uhvatiti trenutak nasamo. Demon se
sada slobodno nasmiješio, sretan što može na trenutak skinuti masku,
pa joj je primio ruku i primaknuo je bliže sebi.
Flick se nasmijala, meko, ushićeno, i okrenula se k njemu. Demon
je osjetio lagani drhtaj koji je prostrujio njezinim tijelom, osjetio je
buđenje njezinih živčanih završetaka, istinsku svjesnost koja ju je
pogodila kad su se njihova tijela slučajno dodirnula. Oči su joj se širom
otvorile, zjenice raširile, usnice se razmaknule – cijelo njezino lice se
smekšalo. I zasjalo.
Čak i pri slabašnoj svjetlosti na stubama bilo je nemoguće ne
primijetiti senzualnost koja se krila ispod površine. On je proveo
njezinu inicijaciju, i proveo ju je predobro. Ona je sada čeznula za još,
kao i on. Poriv da je zgrabi u naručje, da priljubi svoje usne uz njene,
nikad ga nije ščepao ovako snažno; nikad nije osjećao ovako
nemilosrdnu potrebu.
Duboko je udahnuo – i tada je spazio Highthorpea pokraj vrata.
Odmah se malčice odmaknuo od Flick, nabaciviši svoju elegantno
nezainteresiranu masku. »Dođi, konji će se ohladiti.«
Flick je osjetila njegovo povlačenje, ali tada je i ona spazila
Highthorpea. Kimnula je glavom te pošla s njim van.
Spuštanje stubama do kočije i vožnja do parka dala je Demonu
dovoljno vremena da ponovno uspostavi kontrolu nad sobom. Flick je
šutjela – nije bila tip osobe koja mora neprekidno govoriti – ali na licu
joj se vidjelo koliko uživa u izlasku, ta radost je bila izložena svačijem
pogledu. Srećom, kočija je bila dovoljno široka da između njih bude
dobrih tridesetak centimetara, pa njezino lice nije ni moglo pokazivati
ništa neprikladno.
»Jesi li već pisala Dillonu?« Demon je pucnuo bičem i spretno
usmjerio konje kroz vrata parka.
»Jesam, jutros. Rekla sam mu da smo privremeno izgubili
Bletchleya, ali da smo uvjereni u to da ćemo ga ponovno naći, te da u
međuvremenu pokušavamo ući u trag novcu zarađenom u namještanju
utrka.« Zagledana u daljinu, Flick se namrštila. »Nadam se da će ga to
zadržati u kolibi. Ne želimo da pomisli kako smo ga napustili pa da
počne sam istraživati. Sigurno bi ga uhvatili.«
Demon ju je kratko pogledao, pa je ponovno upro pogled u cestu.
Ubrzo je ugledao kočije gradskih matrona, poredale su se Avenijom.
»Razmišljao sam o tome da pošaljem Flynna u Doncaster. Što misliš,
kako bi on podnio promjenu staze?«
»Doncaster?« Flick je zamišljeno napućila usnice, a zatim se dala
u objašnjavanje.
Nije ju bilo teško zaokupiti ovom temom; raspravljala je,
analizirala, donosila zaključke, a sve to dok su prolazili pored niza vrlo
modernih kočija, a zatim i cijelim putem natrag. Demon je znao da ona
nije primijetila stare gradske dame kako ih budno motre – nije
primijetila ni zanimanje koje su njih dvoje izazvali, niti je opazila
poglede odobravanja koje su im ove ugledne gospođe upućivale. Kad su
ove dame, čija mišljenja upravljaju reakcijama londonskog visokog
društva, kimnule glavama, Demon im je uzvratio uglađenim naklonom
koji je potvrdio njihova nagađanja. I Flick se naklonila, nesvjesno
oponašajući njega, posve zadubljena u njihov razgovor, uopće ne
znajući da je taj njezin naklon bio savršeno prikladan.
»Ako ozbiljno misliš razvijati Flynna u preponaša«, zaključila je,
»morat ćeš ga premjestiti u Cheltenham.«
»Hm, vjerojatno.«
Okrenuvši konje prema izlazu iz parka, Demona je obuzeo osjećaj
trijumfa. Uspio je ono izvesti, odradio je posao, dao je svoju izjavu,
premda neizrečenu. Svaka matrona pored koje su prošli čula ju je jasno
i glasno – svaka matrona čije je mišljenje važno sada je znala da se on
istinski namjerava oženiti gospođicom Felicity Parteger. Svi će
pretpostaviti da među njima postoji dogovor. A što je najvažnije,
uvažene dame će smatrati kako je vrlo dolično što je on, zato što je
toliko stariji od nje i ima mnogo više iskustva, izjavio svoju namjeru na
ovakav način, a zatim pustio svoju odabranicu da uživa u Sezoni.
Sada nitko neće misliti da je čudno što on održava distancu među
njima.
»Odvest ću te natrag u Berkeley Square, a zatim idem posjetiti
Montaguea da vidim je li što otkrio.«
Flick je kimnula glavom, a radost u njezinim očima je izblijedjela.
»Vrijeme prolazi.«
17. poglavlje

V
rijeme je doista prolazilo, ali ne onako kako se Flick nadala.
Četiri večeri poslije sjedila je u kočiji lady Horatije i trudila
se da se ne osjeća iznevjereno. Svaka druga djevojka beskrajno bi
uživala da je na njezinu mjestu, i pustila bi da je taj sjajni vrtlog
povuče. Bila je u Almack’su, i na svakojakim zabavama, balovima,
glazbenim koncertima, večerama... Što bi još mogla poželjeti?
Odgovor na ovo pitanje sjedio je točno nasuprot njoj, odjeven u
crno, kao i obično. Kočija se drmusala, a njegova su se široka ramena
zbog toga lagano njihala. Mogla mu je vidjeti svijetlu kosu, ovalni oblik
lica, ali ne i njegove crte. Međutim, nije ih ni trebala vidjeti, jer je znala
da je nabacio svoju uobičajenu društvenu masku. Krajnje uljudna, s
daškom ledene arogancije, ta je maska zračila blagom
nezainteresiranošću. Doista, nije se smio pokazati ni tračak
zanimanja, ni senzualnog ni bilo kakvog drugog.
Flick se sve više pitala je li od tog zanimanja išta više ostalo.
Danju ga praktički više nije ni viđala. Nakon one vožnje parkom,
više nije navraćao, niti je dolazio po nju da prošeću travnjakom.
Razumjela je da je možda zauzet drugim stvarima, ali nije mislila da
će je dovesti u London, a zatim je ostaviti tako samu.
Da nije bilo blizanki, i topline njegove obitelji, bila bi izgubljena.
Bila bi usamljena kao onda kad su joj roditelji umrli.
Ipak, imala je dojam da se on i dalje želi vjenčati s njom – i da
društvo to i očekuje. Proganjalo ju je ono što je rekla blizankama, da je
ona bila ta koja je izabrala. Međutim, ona nije još nikome objavila taj
svoj izbor, i ako će to podrazumijevati ovakav život, onda više nije bila
sigurna da to želi.
Kočija je malko zastala, pa se ponovno zadrmusala, da bi se na
kraju zaustavila pred osvijetljenim portikom vile Arkdaleovih. Vrata
kočije su se otvorila i Demon je izišao prvi, a zatim je pomogao Flick i
majci da iziđu. Horatia je poravnala haljinu, namjestila frizuru, pa je
primila batlera pod ruku i pošla unutra, pustivši Demona da povede
Flick.
»Hoćemo li?«
Flick je pogledala u njegovo lice, ali vidjela je samo masku. I
njegov je ton odisao istom ravnodušnošću. Ponudio joj je ruku, onako
kako priliči situaciji, i Flick je položila svoj dlan na njegovu podlakticu.
Kad su ušli u kući i zaputili se vijugavim stubištem, nabacila je
dražestan smiješak i pokušavala ignorirati njegovu ukočenost i tu
krutu ruku koju je on držao što dalje od njezina tijela. Bilo je ovako
cijelo vrijeme, svih ovih dana. Više je nije privlačio bliže sebi, ponašao
se kao da mu ona nije nešto posebno.
Pozdravili su lady Arkdale, a zatim su otpratili Horatiju do
divana koji je stajao uza zid. Demon je odmah zamolio Flick da zajedno
otplešu prvi kotiljon, a poslije večere i country, i nakon toga je nestao
u mnoštvu.
Zatomivši uzdah, Flick je ponosno uzdigla glavu. Uvijek je bilo
isto – uljudno bi je dopratio na svaki bal, ali nije činio ništa drugo osim
što bi stavio njenu ruku na svoju podlakticu dok su ulazili, nakon čega
bi uslijedio kotiljon otplesan na distanci, pa country otplesan na još
većoj distanci, uštogljena večera tijekom koje je bila okružena svojim
udvaračima i tek nekoliko pogleda kroz mnoštvo. Na kraju večeri
ponovno bi stavio njezinu ruku na svoju podlakticu i pratio je kući.
Flick nije mogla shvatiti kako bi itko pomislio da između njih išta
postoji – išta što bi moglo potencijalno voditi do braka.
Čim bi se on odmaknuo od nje, stali bi je salijetati udvarači. Ona
se pristojno smiješila i razgovarala s mladom gospodom koja bi, da im
ona dopusti, padala ničice pred njom. I tako je prolazila i ova večer,
nimalo različita od onih koje su joj prethodile.

***

»Pazite!«
»Oh, oprostite mi.« Flick se zarumenjela, brzo pomaknula nogu i
nasmiješila se svom partneru, simpatičnom mladom gospodinu, lordu
Bristolu. Plesali su valcer.
Nažalost, Flick je shvatila da je joj ples s bilo kime tko nije Demon
više bio mučenje nego užitak.
Naime, ako nije plesala s njim, neprestano je pogledavala prema
njemu, dok je stajao sa strane i čavrljao. To je bila grozna navika,
navika koju je mrzila, ali nije se mogla svladati. Srećom, dvorane za
bal bile su velike i uvijek prepune ljudi; njezino oko moglo ga je uhvatiti
tek na trenutak. Njezini partneri, čini se, nisu ništa primijećivali.
Pa čak ni onda kad bi im gazila prste.
Prenuvši se, natjerala je samu sebe da se usredotoči. Bilo joj je
zlo od svog budalastog ponašanja. Ponovno se pretvorila u onu
zatelebanu djevojčicu koja je virila iza ograde i potajno pogledavala
svog idola. Jedinog čovjeka kojega je ikad željela, ali koji je bio izvan
njezina dosega. A sada se sve više osjećala kao da je on i dalje izvan
njezina dosega.
Nije ga htjela promatrati – ali to je bilo jače od nje, činila je to
kompulzivno. A ono što je vidjela nije ju nimalo radovalo. Uvijek je
pored njega stajala neka žena, neka nestvarno lijepa dama, koja bi
lagano nakrivila glavu i gledala mu u lice, a on se pak neprestano
smješkao, uživajući u tome što se ona smije njegovim aluzivnim
šalama. Flick je bio dovoljan samo jedan pogled na njih i sve joj je bilo
jasno – lijene, elegantne geste, britke, senzualne opaske, zavodljivo
podizanje obrve.
Te su žene uvijek stajale preblizu njemu, a on im je to dopuštao.
Neke su čak stavljale svoje mliječnobijele ruke na njegova ramena i
nadlaktice, naslanjale se na njega dok ih je on šarmirao i zadirkivao,
upotrebljavao zavodničke metode koje više nije primjenjivao na Flick.
I zašto je onda uporno gledala, i mučila samu sebe, nije znala.
Pogled joj je sam bježao k njemu.
»Mislite li da će sutra biti lijepo vrijeme?«
Flick se ponovno prenula i usredotočila se na lorda Bristola.
»Mislim da hoće.« Nebo je bilo vedro već danima.
»Nadao sam se da ćete počastiti mene i moje sestre svojom
prisutnošću i provozati se s nama do Richmonda.«
Flick se nježno nasmiješila. »Hvala vam, ali bojim se da lady
Horatia i ja imamo cijeli sutrašnji dan već ispunjen.«
»Ah, naravno. To je bio samo prijedlog.«
Flick se suosjećajno nasmiješila – i poželjela da ju je Demon
pozvao na vožnju. Nije marila za te silne zabave i druženja ni koliko je
crno pod noktom; zapravo bi uživala u vožnji do Richmonda, ali nije
htjela da lord Bristol pomisli kako ima imalo šanse kod nje.
Maloprije, kad je bilo vrijeme večere, Demon ju je hladno primio
pod ruku, ukočeno dopratio do blagovaonice, a potom je sjeo pored nje
i nije joj rekao ni riječ dok su se njezini udvarači silno trudili da je
zabave. Valcer je uslijedio odmah nakon večere i ona ga je otplesala
odsutno i bez emocija, čekajući da je te vrtnje usmjere prema predmetu
svoje opsesije. On je stajao na drugom kraju dvorane.
U tom trenu lord Bristol ju je okrenuo upravo u smjeru koji je
priželjkivala. Pogledala je – i neugodno se iznenadila. Lord ju je
ponovno zavrtio, a ona je duboko udahnula, trudeći se da sakrije svoj
šok. Pluća su joj se stezala; doslovce je osjećala bol.
Tko je bila ta žena koja se praktički vješala po njemu? Bila je
iznenađujuće lijepa – tamna kosa bila joj je podignuta i skupljena,
otkrivajući prelijepo, elegantno lice, a tijelo su joj krasile obline bujnije
nego što Flick mislila da je moguće. Da sve bude još gore, njezino
privijanje uz njega, način na koji ga je gledala, jasno je ukazivalo na to
da su njih dvoje u nekakvoj vezi.
Blaženo nesvjestan ičega, lord Bristol ju je ponovno zavrtio i
odveo dalje, na drugi kraj dvorane. Flick je najednom obuzelo tupilo, i
osjetila je olakšanje što se oslobodila divljačke ljubomore koja ju je
zatresla, iako joj se od te promjene malko zavrtjelo u glavi. Glazba je
uskoro utihnula, ples je završio. Lord Bristol je pustio njezinu ruku, a
ona je zamalo zateturala, sjetivši se u posljednji tren da se treba
nakloniti.
Flick je znala da je problijedjela. Iznutra je sva drhtala. »Hvala
vam«, rekla je lordu Bristolu pa se okrenula i nestala među mnoštvom.

Nije imala pojma da Demon ima ljubavnicu.


Riječ ljubavnica neprekidno je odzvanjala u njezinoj glavi.
Prolazila je kroz okupljeno mnoštvo kao da je slijepa, a vodili su je samo
instinkti. Zaputila se prema palmama u glinenim vazama; nije bilo
niše, ali sjena što su je stvarali golemi listovi pružala joj je prikladno
utočište.
Nijednom nije posumnjala u točnost svojeg zaključka; dobro je
znala da je u pravu. Međutim, nije znala što da sada radi. Nikad se nije
osjećala toliko izgubljenom.
Čovjek kojeg je upravo vidjela kako izmjenjuje senzualne pošalice
sa svojom ljubavnicom nije bio isti čovjek kojega je upoznala u
Newmarketu – čovjek kojemu se željno podala u sobi pansiona Angel’s.
Um joj nije funkcionirao kako treba – vidjela je djeliće svog
problema, ali nije mogla sagledati cjelinu.
»Trenutačno je ne vidim, ali vrlo je lijepa djevojka. I vrlo
prikladna. Sada kad ju je Horatia uzela pod svoje krilo, sve će ići glatko,
u to nema sumnje.« Ove riječi dopirale su s druge strane palmi, a ton
je bio pun matrijarhalnog odobravanja. Flick je naćulila uši.
»Hm«, začuo se i drugi glas. »Čuj, nitko mu ne može zamjeriti što
je tako očaran njome.«
Flick je provirila kroz palmine listove i ugledala dvije starije
dame. Oslanjale su se o svoje štapove i promatrale ljude.
»Tako i treba biti«, rekla je prva. »Uvjerena sam da je onako kako
je objasnila Hilary Eckles – bio je dovoljno razborit da shvati da mu je
vrijeme za ženidbu, a izbor mu je vrlo dobar. Fino odgojena djevojka,
štićenica obiteljskog prijatelja. Nije brak iz ljubavi, i dobro je da nije!«
»Slažem se«, druga stara kokoš odlučno je kimnula glavom. »Te
emocije i ti brakovi iz ljubavi prava su gnjavaža. Uopće ne vidim smisla
u tome.«
»Ne vidiš smisla?« prva je frknula nosom. »Naravno. To je zato što
ni nema smisla. Nažalost, posljednje vrijeme to je postala moda.«
»Hm.« Druga dama je nakratko zašutjela, a zatim je rekla: »Čini
se neobičnim za jednog Cynstera da nije pomodan, osobito po tom
pitanju.«
»Istina, no izgleda da je Horatijin dječak prvi među svojim
rođacima koji je ostao bistre glave. Možda jest nestašan, ali kad je riječ
o ovome, pokazao se kao razuman čovjek. Pa gdje bismo bili da smo
dopustili da društvom upravlja ljubav?«
»Tako je. Ah, eno Thelme. Da čujemo što ona ima za reći o ovome.«
Dvije dame su se udaljile, oslanjajući se o svoje štapove za
hodanje, ali Flick se više nije osjećala sigurnom iza tih palmi. U glavi
joj se i dalje vrtjelo i uopće se nije osjećala dobro. Soba u koju su se gosti
i gošće povlačile da se malko odmore ili poprave šminku činila joj se
kao najsigurnija opcija.
Kliznula je kroz gomilu, izbjegavajući svakoga koga poznaje,
osobito Cynstere. Stigla je do vrata koja su vodila u hodnik i nestala u
sjenama. Malena sluškinja koja je sjedila ondje brzo je ustala i povela
je prema dnevnoj sobi, koja je ove večeri bila namijenjena za odmor i
osvježenje dama.
Soba je bila jarko osvijetljena samo s jedne strane, kojom su se
protezala ogledala, dok je ostatak prostorije ostao u dubokoj sjeni.
Uzela je čašu vode koju joj je dala sluškinja pa se povukla u kut i sjela
na stolicu. Pijuckala je vodu i samo sjedila, dok su druge dame ulazile
i izlazile. Nitko je nije primijetio u tom zamračenom kutku. Počela se
osjećati bolje.
Najednom su se širom otvorila vrata, a u sobu je ušla Demonova
ljubavnica. Ugledala ju je jedna od dama koje su se uređivale ispred
zrcala pa se sa smiješkom okrenula prema njoj. »Celeste! Kako ide tvoje
osvajanje?«
Celeste je dramatično zastala na vratima; stavivši ruke na svoje
sladostrasne bokove, pogledom je pretražila prostoriju. Oči su joj se
nakratko zaustavile na Flick, a potom su se usmjerile na prijateljicu.
Namiješila joj se, osmijehom koji je zračio ženskom putenošću.
»Ide, draga, ide!«
Dama pred zrcalom se nasmijala; i ostale prisutne dame su se
smješkale.
Senzualnim korakom, koji je privlačio pažnju na njezine plodne
bokove, uski struk i bujne grudi, Celeste je prišla zrcalu. S rukama na
bokovima, kritički je odmjeravala svoj odraz.
Izmjenivši poglede i znakovito podižući obrvu, druge dame su
izišle, a ostale su samo Celeste i njezina prijateljica, koja je vješto
nanosila ruž. »Sigurno si čula glasine«, promrmljala je prijateljica, »da
se on ženi?«
»A-ha«, odvratila je Celeste. Pogledala je u Flickin odraz u zrcalu.
»Ali zašto bi me to zabrinjavalo? Ja se ne želim udati za njega.«
Prijateljica se zahihotala. »Svi znamo što ti želiš, ali možda on
ima druge zamisli – barem nakon ženidbe. Ipak je on Cynster.«
»Ne razumijem.« Celeste je imala upečatljiv naglasak. To je bio
naglasak koji Flick nije mogla nikamo smjestiti, ali u svakom je slučaju
činio Celestein glas senzualnijim, zavodljivijim. »Kakve veze ima
njegovo ime?«
»Ne radi se o njegovu imenu, već o obitelji. Dosad su se svi
pokazali kao iznimno predani i vjerni muževi.«
Celeste je napućila usnice i lagano nakrivila glavu – ispod napola
spuštenih vjeđa vidjelo se da joj oči vatreno sjaje. Namjerno se nagnula
prema zrcalu te izazovno kliznula prstima preko svog raskošnog
dekoltea. Nakon toga se uspravila, graciozno podignuvši ruke, pa se
okrenula kako bi si promotrila stražnjicu, savršeno istaknutu
satenskom haljinom. I tada se njezin pogled susreo s Flickinim.
»Mislim«, rekla je dubokim glasom, »da će ovaj slučaj biti iznimka.«
Osjećajući se gore nego kad je ušla, Flick je ustala. Odnekud je
skupila snagu te prišla stoliću pokraj vrata. Drhtavom rukom odložila
je čašu – taj zvuk je privukao pažnju Celesteine prijateljice. Dok je
izlazila, Flick je spazila užasnuti izraz lica i začula: »Oh, Bože!«
Vrata su se zatvorila; Flick je ostala stajati u slabo osvijetljenom
hodniku i razmišljala da pobjegne odande. Ali kamo bi mogla otići?
Duboko je udahnula i podignula bradu. Zatomivši nervozu koja ju je
cijelu preplavila, i odbijajući misliti o ovome što je upravo čula, zaputila
se natrag u plesnu dvoranu.
Nije napravila ni tri koraka kad se pred njom, u sjeni, stvorila
figura. »Evo te, gospođice! Ganjam te već satima!«
Flick je pogledala tko je to – i ugledala crte lica svoje tete Scroggs.
Posegnuvši za ostacima svog dostojanstva, lagano se naklonila. »Dobra
večer, teto. Nisam znala da ste ovdje.«
»Očito nisi! Bila si previše zaokupljena onim mladim
bezveznjacima koji su te okružili. Upravo o tome želim razgovarati s
tobom.« Edwina Scroggs obavila je svoje koščate prste oko Flickina
lakta i pogledala prema sobi iz koje je Flick maloprije izišla.
»Ne, već je netko unutra.« Flick se nipošto nije htjela vratiti
onamo.
»Hm.« Pogledavši oko sebe, Edwina ju je povukla u stranu, tik uz
zid prekriven tapiserijom. »Onda ćemo morati razgovarati ovdje. Nema
nikoga u blizini.«
Ovo je dodatno uznemirilo Flick; već je ionako sva drhtala
iznutra. Lady Horatia joj je pomogla da pronađe tetu Scroggs; posjetila
ju je još na početku svog boravka u Londonu. Međutim, između njih
dvije nije bilo ničega osim osjećaja dužnog poštovanja – Edwina se
udala ispod svojeg staleža i sada je živjela kao škrta i štedljiva udovica,
iako je imala novca.
Flickini roditelji platili su Edwini da primi Flick dok oni izbivaju
iz zemlje. Čim je saznala vijest o njihovoj smrti, gospođa Scroggs je
izjavila da se od nje ne može očekivati da hrani i odgaja sedmogodišnju
djevojčicu. Doslovce je odbacila Flick i prepustila je na milost i nemilost
šire obitelji – srećom, ondje se našao General i primio je u svoj dom.
»Radi se o svim ovim mladićima koji njuškaju oko tvojih skuta.«
Unoseći joj se u lice, Edwina je prosiktala: »Zaboravi ih, čuješ li?«
Prodorno je gledala u Flickine uplašene oči. »Moja je dužnost da te
usmjerim na pravi put, ne bi bilo u redu od mene da ti ništa ne kažem.
Boraviš u obitelji Cynster, a po gradu se priča da je njihov sin bacio oko
na tebe.«
Edwina se primaknula još bliže. Flick je osjetila stezanje u
plućima.
»Moj savjet tebi, gospođice, jest da ga zgrabiš. Ova šansa je
predobra da bi je pustila iz ruke. Ta obitelj je jedna od najbogatijih u
cijeloj zemlji, ali njezini članovi znaju biti bahati i oholi. I zato poslušaj
moj savjet i pobrini se da taj prsten bude na tvojoj ruci što prije.«
Edwinine oči su zasjale. »Čini se da su Cynsterovi pravi lešinari, uvijek
spremni uzeti ono što im se nudi. A njihova kuća je monstruozno velika
– ondje ćeš bez problema pronaći sobu u kojoj...«
»Ne!« Flick se progurala pored nje i otrčala niz hodnik.
Zaustavila se točno ispred kruga svjetlosti što je dopirala iz
plesne dvorane. Ignorirajući začuđeni pogled malene sluškinje koja je
sjedila pored vrata, zatvorila je oči i pokušavala udahnuti malo zraka.
Otjerati svoje smiješne strahove. I stišati pulsiranje u glavi.
Cynsteri su pravi lešinari, uvijek spremni uzeti ono što mogu
dobiti.
Dvaput je udahnula, ali nijednom dovoljno duboko, a zatim je
čula korake svoje tete kako tapkaju sve bliže, i bliže... Brzo je otvorila
oči i pojurila u dvoranu.
I sudarila se Demonom.
»Oh!« Uspjela je zatomiti vrisak i brzo spustila glavu da joj on ne
vidi lice. Demon ju je refleksno uhvatio, čvrsto ju je primio za
nadlaktice i umirio je. Već iduće sekunde, njegov se stisak pojačao. »Što
se dogodilo?«
Ton mu je bio neobično ravnodušan. Flick se nije usuđivala
podignuti pogled i samo je odmahnula glavom. »Ništa.«
Njegov se stisak stegnuo još jače; prsti su mu bili poput željeznih
okova. »Dovraga, Flick!«
»Ništa se nije dogodilo.« Promeškoljila se. Zahvaljujući njegovoj
visini i činjenici da su stajali uz vrata, nisu privukli ničiju pažnju. »To
me boli«, rekla kroza zube.
Demon je istog trena olabavio stisak. Ruke su mu ostale počivati
na njezinim nadlakticama; držao ju je podalje od svog tijela, ali je zato
zavukao prste pod svilene nabore koji su joj tvorili rukave. Njegov je
dodir bio tako sugestivan, tako izazovan; Flick je razdirao poriv da
zajeca i baci mu se u naručje.
Ali nije smjela.
Uspravila se, duboko udahnula i podignula glavu. »Ništa se nije
dogodilo«, rekla je ponovno, gledajući iza njegova ramena, gdje su
mladi parovi kružili plesnim podijem.
Demon se sumnjičavo zagledao iznad njezine glave, u sjene
hodnika. »Što ti je rekla teta da te tako uzrujalo?« Glas mu je i dalje bio
ravnodušan – previše ravnodušan. Zvučao je ubojito.
Flick je odmahnula glavom. »Ništa!«
Demon joj je proučavao lice, ali ona ga nije htjela pogledati u oči.
Bila je blijeda kao krpa i... krhka – to je bila prva riječ koja mu je pala
na pamet. »Je li riječ o jednom od onih tvojih psića – onih koji ti
trčkaraju oko nogu?« Ako jest, ubit će ih.
»Nije!« Uputila mu je otrovan pogled i prkosno isturila bradu.
»Nije bilo ništa.«
Vidjelo se koliko se ona trudi da se sabere. Demon se nije micao
– dok je on tako stajao, Flick je bila zaštićena od znatiželjnih pogleda.
»Nije bilo ništa«, ponovila je mirnijim glasom.
Drhtala je, više iznutra nego izvana, i on je to mogao osjetiti.
Dobio je poriv da je odvuče u neku mirnu sobu gdje je može zagrliti,
slomiti njezin otpor i saznati što se dogodilo – ali nije imao povjerenja
u samoga sebe dok je nasamo s njom. Ne u svojem trenutačnom stanju.
I prije mu je bilo dovoljno teško. Ali sada...
Duboko je udahnuo i iskoristio trenutak da umiri vlastite
rastrojene živce. I obuzda svoje demone.
Križ koji je voljno i spremno preuzeo na svoja leđa bio je mnogo
teži nego što je očekivao. To što nije provodio nimalo vremena s njom –
nije čak ni stajao pored nje u plesnim dvoranama – potpuno ga je
izjedalo. Ali on je sam postavio pozornicu; sada mora odigrati svoju
ulogu i držati se scenarija.
Za njezino dobro, i radi njezine zaštite, mora se držati na
razdaljini.
Ta mu je kazna bila dovoljno strašna – nisu mu trebali dodatni
problemi da otežaju njegov teret. I bilo mu je prestrašno – i morao je
zatomiti svaki svoj nagon – kad ju je gledao kako pleše valcer s drugim
muškarcima. Dok se ona ne pristane udati za njega i dok ne budu
službeno objavili svoje zaruke, nije se usuđivao zaplesati s njom valcer
u javnosti. A uzevši u obzir da je on bio mnogo stariji i mnogo iskusniji
bludnik, a ona posve nevina, nisu ni na trenutak smjeli ostati nasamo
– sve dok ne objave da će se vjenčati.
Uspravio se i pustio da mu ruke padnu uz tijelo – Flick je
zadrhtala kad su njegove ruke napustile njezine. Duboko je udahnuo i
čekao.
Ali nije znao koliko će još dugo moći čekati. Svake večeri mučenje
s valcerom iznova se odvijalo. I bilo je sve gore. Žene s kojima je on
nekoć plesao ovaj ples pokušavale su ga namamiti na podij, ali on nije
htio plesati s njima. Htio je svog anđela pored sebe, i nikoga više, ali
iskorištavao je druge žene kako bi odvukao pažnju – pažnju društva, a
ne svoju.
Večeras je to bila Celeste. Gotovo mu je bilo zabavno odbiti ovu
groficu, i to na vrlo nemilosrdan način, jer se pokazalo da ona ne
razumije drukčiji pristup. Zajapurena, grofica se odlijepila od njega i
uvrijeđeno se udaljila. Demon se iskreno nadao da mu se više neće
približavati. Nekoliko trenutaka osjećao se dobro – ponesen ovim
uspjehom. Sve dok nije podignuo pogled i vidio Flick u naručju onog
štenca Bristola.
Osvrnuo se prema plesnom podiju, gdje su se parovi pripremali
za idući country, drugi ples koji je smio otplesati s Flick. Koliko je
mogao vidjeti, svi njezini psići bili su na podiju. Pa tko ju je onda
uzrujao?
Ponovno se okrenuo prema njoj. Bila je mirnija, a u obraze joj se
polako vraćala boja. »Možda bismo trebali prošetati, umjesto plesa.«
Flick ga je uplašeno pogledala. »Ne! Hoću reći...« Energično je
odmahnula glavom i odvratila pogled. »Ne, zaplešimo.«
Najednom je zvučala zadihano. Demon ju je sumnjičavo pogledao.
»Dugujem ti ples – tako stoji na mojoj plesnoj kartici.« Kratko je
udahnula, pa je kimnula glavom. »To je ono što hoćeš od mene, i zato
zaplešimo. Glazba počinje.«
Demon je oklijevao, a zatim, kako bi ne bi privukli ničiju
pozornost, naklonio se i poveo je prema najbližem slobodnom mjestu.
Čim ju je primio za ruku, znao je dobro postupio što je pristao na
ples. Bila je toliko napeta, toliko krhka u tom trenutku i slomila bi se
da je on nastavio vršiti pritisak. Vidjelo se da održava pribranost
isključivo snagom volje i nije mogao ništa drugo nego je podržati koliko
je mogao.
I bilo je dobro da se stvorio ondje. On je mogao plesati bilo koji
ples zatvorenih očiju, ali ona je tek naučila korake. Morala se
usredotočiti dok pleše, ali to je u ovom trenutku bilo nemoguće. I zato
ju je vodio, poput uplašene mlade kobile čije su uzde u njegovim
rukama. Veći dio plesa morali su se držati za ruke pa ju je on mogao
usmjeravati.
Dosad je nije vidio da pleše ovako nespretno; dvaput je zamalo
posrnula i sudarila se dvije dame.
Što se, dovraga, događalo?
Nešto se promijenilo, i to ne samo večeras. Mijenjalo se postupno.
Pomno ju je promatrao ovih dana i nije se prevario. U njezinim je očima
uvijek bilo radosti i ljubavi prema životu, to je proteklih dana nestajalo.
Ovdje se nije radilo o onom senzualnom sjaju koji je pokušavao
potisnuti, nego o nečemu drugom – nečemu jednostavnijem. To je
uvijek bilo ondje, živahno i vedro, u njezinim očima. Ali sada se jedva
naziralo.
Glazba je završila, a plesači su se naklonili. Flick se okrenula od
podija i uzdahnula – Demon je znao da je to bio uzdah olakšanja.
Nekoliko se trenutaka kolebao, a zatim je primio njezinu ruku i stavio
je na svoj rukav. »Dođi«, rekao je kad je podignula pogled k njemu.
»Odvest ću te k mojoj majci.«
I ona se na trenutak kolebala, ali pristala je, kimnuvši glavom.
Nije ju puštao sve dok je nije doveo do divana na kojem je sjedila
njegova majka i čavrljala. Horatia ih je kratko pogledala, vidjela da se
Flick vratila, pa se ponovno vratila svom razgovoru. Demon joj se htio
obratiti, ali je odustao i okrenuo se prema Flick. Ona je i dalje
izbjegavala njegov pogled i bila je sva napeta. Demon nije htio vršiti
pritisak na nju.
Psihički se pripremajući na unutarnju bitku koju je vodio sam sa
sobom svaki put kad ju je ostavljao, stisnuo je zube i lagano se naklonio.
»Ostavljam te s tvojim prijateljicama.« I onda se udaljio.
Njezini udvarači stvorili su se pored nje iste sekunde. Demon se
povukao u kut i proučavao ih, ali nije mogao uočiti nikakvu reakciju na
Flickinu licu; njezini obožavatelji očito nisu predstavljali nikakvu
prijetnju. Štoviše, činilo se da se ona doista ponaša prema njima kao
prema psićima, kako ih je Demon nazvao, i ophodila se prema njima
prijateljski i opušteno.
Osjetio je poriv da im priđe i sve ih otjera, ali takvo ponašanje
nije bilo prihvatljivo. Majka mu nikad ne bi oprostila, a možda ne bi ni
Flick. Nije im se mogao ni pridružiti; to bi izgledalo krajnje
neprikladno, s obzirom da su njezini udvarači bili tako mladi; bio bi
poput vuka među stadom ovaca.
Hvala Bogu, večer je uskoro završavala.
Progunđao je u sebi i prisilio se da se odmakne dalje od njih i da
ne zuri tako gladno u nju.
Međutim, sudbina je te večeri imala još jedan izazov za njega.
Naslonio se na zid i gledao Flickina posla, kad ga je spazio
gospodin, s elegantno nezainteresiranim stavom poput njega, i prišao
mu sa smiješkom. Demon je ignorirao taj smiješak i nevoljko je kimnuo
glavom. »Dobra večer, Chillingworthe.«
»Čovjek ne bi rekao da je dobra, sudeći po tvojem mrkom izrazu,
mladiću dragi.« Chillingworth je bacio pogled prema mjestu gdje je
stajala Flick, okružena glavama i hinila da se zabavlja, i nasmiješio se
još šire. »Ukusan kolačić, svakako, ali nikad ne bih pomislio da ćeš baš
ti, od sve druge gospode, natovariti sebi na vrat to.«
Demon je odlučio praviti se da ne razumije. »A što to?«
Chillington ga je pogledao u oči. »Pa takvo mučenje, naravno.«
Demon ga je htio ošinuti pogledom, ali se suzdržao. Chilingworth
se nasmiješio i ponovno pogledao u Flick. »Đavo je naravno, bio osuđen
na to da odradi sve, ali vi drugi ste imali odrješenije ruke. Vane je to
potpuno iskoristio i vjenčao se s Patience daleko od ovog društva.
Richard – njega sam oduvijek smatrao najrazboritijim – oženio se
svojom divljom vješticom u Škotskoj, još dalje od ovog ludog vrtloga.
Prema tome...« rekao je Chillingworth zamišljeno, »moram se zapitati
zašto – zašto se podvrgavaš takvoj kazni.« Pogledao je u Demona,
samodopadno, kao da sve zna. »Moraš priznati da nije ugodno.«
Demon nije namjeravao priznati išta, a pogotovo ne to. Nije htio
priznati da njegovi unutarnji demoni zavijaju od muke. Da noću gotovo
ni ne spava, da jedva stavi zalogaj u usta, i da tjelesno pati više nego
što je moguće. Smireno je pogledao u Chillingwortha. »Preživjet ću.«
»Hmm.« Chillingtonovo lice razvuklo se u širok smiješak. »Tvoja
ustrajnost me čini vrlo...« Okrenuo se i ponovno pogledao u Flick.
»...zavidnim.«
Demon je osjetio kako mu raste nervoza.
»Kao što već znaš«, promrmljao je Chillingworth, »nikad me nisu
zanimale nevine djevojke.« Kad se ponovno okrenuo prema Demonu,
dočekao ga je njegov bijesni pogled. »Međutim, uvijek sam smatrao da
članovi tvoje obitelji imaju izvrstan ukus za žene.« Ponovno je pogledao
u Flick. »Možda...?«
»Nemoj.«
Ova jedna jedina riječ odzvanjala je ubojitim upozorenjem.
Chillingworth je sada ponovno gledao u Demona i ovaj prizor što se
odvijao između njih, unatoč njihovoj eleganciji i uglađenosti, postao je
sirov, a sila koja je strujala između njih primitivna i nagonska.
Chillingworthove usnice razvukle su se u podmukao smiješak, a
u očima mu je sjala pobjeda. I dalje se smiješeći, lagano se naklonio i
okrenuo se da ode. Demon ga nije htio pustiti bez ijedne riječi. »Ako je
Devila ščepala sudbina, ščepat će i tebe.« Chillingworth se nasmijao
dok se udaljavao od njega. »Ah, ne, dečko dragi«, začulo se za njim,
»uvjeravam te, to se meni nikad neće dogoditi.«

»Hvala, Highthorpe.« Nakon što je dao Highthorpeu svoje rukavice i


štap, Demon se zaputio hodnikom prema blagovaonici.
Ušao je, a potom stao kao ukopan.
Njegova majka je podignula obrve. »Dobro jutro. Otkud ti ovako
rano?«
Gledajući u prazne stolice oko stola, Demon je opsovao u sebi.
Tražio je vidjeti majku, pretpostavljajući da će Flick biti s njom.
Ponovno je pogledao u Horatiju. »Felicity?«
Horatia ga je promatrala sa zanimanjem. »Još je u krevetu.«
Bilo je već deset sati. Demon je bio uvjeren da je Flick budna od
zore, neovisno o tome kad je navečer legla. Bila je naviknuta odlaziti
rano na jahanje – jutarnji treninzi konja počinju čim svane dan. Borio
se s porivom da upita Horatiju da obiđe Flick. Suzdržao se samo zato
što mu nije padao na pamet nijedan razlog za tako neobičnu molbu.
Horatia ga je motrila, čekala je da vidi hoće li on učiniti nešto što
će ga otkriti. Demon je čak bio iskušenju da je pusti da pogađa. Ne bi
joj trebalo dugo da dođe do točnog zaključka; predobro je poznavala
svoje sinove. Međutim... bez obzira na to što će sigurno razumjeti
situaciju, nitko nije mogao jamčiti da neće pokušati natjerati Flick da
prihvati brak s Demonom. A Demon nije htio da itko vrši pritisak na
Flick.
Skupio je usnice i kratko se naklonio. »Vidimo se večeras«, rekao
je; trebao ih je pratiti na zabavu. Okrenuo se na peti, zastao, pa se još
jednom osvrnuo. I pogledao Horatiju ravno u oči. »Reci joj da sam
navratio.«
I onda je otišao.
Zastao je na pločniku, duboko udahnuo, a zatim navukao
rukavice. Sinoć, dok je ležao budan u krevetu sve do ranih jutarnjih
sati i razbijao glavu mislima, sjetio se Flickinih riječi: to je ono što hoćeš
od mene.
Razgovarali su o plesu – barem on jest. Pa što je onda mislila reći
time? Nije ju htio kao plesnu partnericu – ne primamo – ne za tu vrstu
plesa.
Uzdahnuo je i kratko pogledao u nebo, čvrsto stisnuvši svoj štap.
Glavom su mu neprestano jurile iste misli. Iz dana u dan bilo mu je sve
teže obuzdavati svoje nagone i svoje instinkte, i to ga je sve više
iscrpljivalo. Sinoć je bio vrlo blizu tome da potpuno izgubi kontrolu –
čuo je dva mlada kicoša kako govore o njoj kao o »svom anđelu«. Malo
mu je nedostajalo da ne šutne i njih dvojicu i ostale slinave psiće koji
su joj se motali oko skuta. Htio je eksplodirati i reći im da si pronađu
svog anđela jer ovaj je njegov.
Ali umjesto toga je škrgutao zubima i prisilio se da podnese sve
to. Zaista nije znao koliko će još dugo to moći činiti. Međutim, znao je
da ne može cijeli dan stajati na pločniku pred kućom svojih roditelja.
Zavukao je ruku u džep i izvukao list papira s podacima koje je
Montague prikupljao za njega neovisno o potrazi za novcem od
namještanja utrka. Pogledao je u popis adresa i zaputio se prema
najbližoj.
To je bilo jedino što je sada mogao raditi; time je mogao odvući
pažnju sa svojeg problema i uvjeravati samoga sebe u to da će na kraju
sve ispasti kako treba. To je bilo jedino što mu je donosilo barem malo
olakšanja. Osjećao se da radi nešto što ima smisla, nešto što će pomoći
njegovim bračnim planovima.
Trebat će im kuća u kojoj će živjeti kad su u Londonu.
Gradska kuća, ništa preveliko, s idealnom kombinacijom
prostorija. Znao je što traži. A znao je i to da je Flickin ukus sličan
njegovom – osjećao se dovoljno sigurnim u sebe da joj kupi kuću.
Ne kuću, nego dom. Njihov.
18. poglavlje
Još jedan bal... Flick je poželjela da je ponovno u Hillgate Endu, da je
Demon opet na svojoj farmi pastuha i da je život ponovno jednostavan.
»Gospođice Parteger, Framely je napisao prekrasnu odu vašim očima.
Jeste li sigurni da je ne želite čuti?«
»Jesam.« Flick je uputila lordu Hendersonu oštar pogled. »Dobro
znate što mislim o poeziji.«
Njegovo lordstvo se smelo i malčice posramilo. »Samo sam
mislio... možda... kad je već riječ o vašim očima...«
Flick je podignula obrvu i poklonila svoju pažnju sljedećem od
svojih mlađahnih udvarača koji su se okupili oko nje da je zadive. U
svojem ophođenju prema brojnim obožavateljima koje je s lakoćom
stjecala, trudila se da ne bude nepristojna i hladna, ali oni su bili tako
mladi, tako nevini, tako nezreli. Ti momci nisu nisu bili sposobni ni za
što, a kamoli za pobuđivanje njezina zanimanja.
Netko drugi je pobudio njezino zanimanje, i to vrlo efikasno, a
zatim ju je napustio. Osjetila je kako joj misli lutaju, ali brzo se
pribrala. »Doista jest«, rekla je, kimajući glavom na komentar lorda
Bristola o kišnom vremenu. Održavajući pristojan i zainteresiran izraz
lica, pretvarala se da sluša ovo čavrljanje, dok se njezin um usredotočio
na visoku, vitku figuru koja se lijeno oslanjala o zid na suprotnoj strani
plesne dvorane lady Henderson. Mogla ga je vidjeti krajičkom oka; kao
i obično, čavrljao je s prelijepom damom koja je, naravno, treptala
okicama. Doduše, svake večeri bila je druga dama, ali to, prema
Flickinu mišljenju, nije ništa mijenjalo; te žene su za njega bili izazovi
koje treba osvojiti pa izbrisati iz pamćenja.
On se želio oženiti njome – jutros, dok je ležala u krevetu, odlučila
je da se i ona svakako želi udati za njega. A to je značilo da će je on
morati zavoljeti, bez obzira na to što Celeste, teta Scroggs ili druge
stare rospije misle. On je mahao njezinim snom pred njenim vlastitim
očima. Ona je zgrabila taj san, i nije ga namjeravala pustiti.
Najradije bi si dala oduška i bijesno ga pogledala, ali nije smjela.
Čak se poigravala mišlju da učini nešto naglo i nerazumno. Na primjer,
da pričeka dok ne počne valcer, a zatim mu priđe, otjera njegovu
trenutačnu družicu i zahtijeva da pleše valcer s njom.
Što bi učinio? Kako bi reagirao?
Njezine fantazije prekinuo je gospodin koji je, vješto i nečujno,
zamijenio lorda Bristola i stao pokraj nje. »Draga gospođice Parteger,
doista mi je zadovoljstvo.«
Flick mu je refleksno pružila ruku; on ju je zadržao dulje nego što
je bilo potrebno. To je bio jedan od njezinih starijih obožavatelja. »Bojim
se, gospodine« – povukla je svoju ruku, »da koristite moju nepažnju.«
On se nasmiješio. »Phillip Remington; stojim vama na usluzi.
Upoznali smo se prošli tjedan, na zabavi lady Hawkridge.«
Flick se sjetila tko je, pa je kimnula glavom. Na zabavi lady
Hawkridge nije pokazivao pretjerano zanimanje za nju. Kratko ju je
pogledao, a zatim je, pristojno se naklonivši, otišao dalje. A sada je
njegov pogled bio mnogo intenzivniji, mnogo pažljiviji. Nije to bilo ništa
strašno, ali svakako ga ne bi mogla zamijeniti s nekim od nezrelih
mladića koji su je okruživali.
»Imam jedno pitanje, draga, ako smijem biti tako otvoren. Bojim
se da društvo odveć brzo pretvara pretpostavke u istinu. Tada nastaje
konfuzija koja nepotrebno komplicira živote.« Remington je ovo
izgovarao sa zavjereničkim osmijehom; Flick se nije smela, i ona se
nasmiješila. »Doista, način na koji funkcionira ovo društvo često
zbunjuje čovjeka.«
»Što me želite pitati?«
»Znate, to je malčice delikatno, ali... ako ne pitam, kako ću znati?«
Gledao ju je u oči. »Htio bih znati je li točna glasina da ste vi i Harry
Cynster zaručeni.«
Flick je naglo udahnula i uzdignula bradu. »Ne. Gospodin
Cynster i ja nismo zaručeni.«
Remington se nasmiješio i naklonio se. »Hvala vam na odgovoru.
Moram priznati da mi je vrlo drago što to čujem.«
Oči su mu znakovito sjale. Flick je opsovala u sebi, iako je njezinu
ponosu godio taj sjaj; Remington je bio upečatljivo zgodan muškarac.
Njegov razgovor privukao je pažnju drugih mladića koji su vrebali
na periferiji Flickina kruga; kao i Remington, bili su stariji od njezinih
psića. Jedan se progurao do njezine druge strane, istisnuvši lorda
Hendersona. »Ja sam lord Framlingham, gospođice Parteger. Znate,
kako smo vidjeli da boravite u kući Cynsterovih, tako smo pretpostavili
da... razumijete li što hoću reći?«
»Ah!«
»Doista?«
Okružila su ih i druga gospoda, gurnuvši tako njezine psiće u
vanjske redove. Flick je osjetila blagu nelagodu, ali, s uglađenim i
lagano zaštitnički nastrojenim Remingtonom s jedne strane te
ozbiljnim i muževnim Framlinghamom s druge, brzo je shvatila da je
ovaj novi krug udvarača daleko zabavniji od prijašnjeg.
Već za nekoliko minuta spontano se smijala. Pridružile su im se
još dvije mlade dame i razgovor se podignuo na novu razinu,
oštroumniju i duhovitiju. Hihoćući se na jednu od Remingtonovih
sarkastičnih opaski, Flick je bacila pogled na drugu stranu sobe – znala
je da bi se ta svidjela i Demonu.
Demon je gledao dolje – u Celesteino lice.
Flick je naglo udahnula i brzo se okrenula natrag prema
Remingtonu. Nakon nekoliko je sekundi izdahnula, pa je ponovno
udahnula, uspravila se, ponosno isturila bradu i nasmiješila se svojim
kavalirima.

Idućeg jutra, čim se kočija lady Horatije zaustavila uz pločnik Avenije,


bila je opkoljena sa svih strana.
»Vaša milosti. Lady Cynster.« Na čelu grupice od šestero mladića
i dviju dama, Remington se naklonio Heleni i Horatiji, a zatim, uz
topao smiješak, naklonio se Flick. Uspravivši se, obratio se Horatiji.
»Mogu li vas nagovoriti, madam, da dopustite gospođici Parteger
da prošeta travnjakom u našem društvu?« Pogledao je u Flick.
»Naravno, ako ona to želi?«
Da je Demon bio igdje na vidiku, Flick bi sjedila u kočiji i molila
se da joj on priđe i razgovara s njom – ali nije ga bilo. Cijeli prošli tjedan
nije se pojavljivao u parku. Jutros je poslala još jedno pismo Dillonu,
kako bi ga malko umirila. Sve se više brinula da će se on sam otisnuti
u potragu za Bletchleyem i da će ga uloviti. General bi bio slomljen.
Nažalost, Demon sada nije stajao pred njom, spreman da umiri nju.
Pred njom je bio Remington, koji nije znao ništa o njezinu životu. Ipak,
šetnja s Remingtonom barem će joj pružiti priliku da protegne noge.
Uzvratila mu je smiješak i okrenula se k Horatiji. »Ako nemate ništa
protiv, madam?«
Nakon što je oštrim okom proučila ovu skupinu na travnjaku,
Horatia je kimnula glavom. »Svakako, draga. Šetnja će ti goditi.«
»Kretat ćemo se unutar vidokruga kočije«, rekao je Remington.
Horatia je kimnula, gledajući Remingtona kako pruža ruku Flick
da siđe iz kočije. Flick se okrenula prema njoj i naklonila se, a zatim je
primila Remingtona pod ruku i pridružila se ostalima.
»Hmm.« Helena je promatrala skupinu kako se udaljava. »Misliš
li da je to pametno?«
Gledajući u Flickine blistave kovrče, Horatia se znakovito
nasmiješila. »Ne znam je li pametno, ali trebalo bi pokrenuti malo
akcije.« Podignula je obrvu i okrenula se prema Heleni. »Zar se ne
slažeš?«

Kao i proteklih tjedana, Demon je proveo dan u White’su. Montague i


ljudi koje je unajmio da tragaju za Bletchleyem došli su tamo da se
sastanu s njim – Demon je djelovao poput kakvog generala, koordinirao
je njihove aktivnosti. Međutim, unatoč svom trudu, nisu saznali još
ništa. I Bletchely i novac moraju biti negdje – a oni moraju otkriti gdje.
A vremena je bilo sve manje.
Sav zaokupljen ovim problemom – nipošto nije htio priznati poraz
i obavijestiti Odbor o namještanju utrka na Spring Carnivalu, jer to bi
značilo da mora predati Dillona nadležnima, bez ikakvih dokaza koji
bi mu išli u prilog – zavalio se u naslonjač u čitaonici, dohvatio novine
i otvorio ih ispred svog lica.
I pokuša se opustiti. Barem jedan svoj mišić.
Uzdahnuo je, previše svjestan činjenice da je svaki njegov živac i
svaki njegov mišić napet. Patio je od ozbiljne bolesti, bolesti koju
uzrokuje Botticellijev anđeo. Dobro je znao koji je lijek za to, ali, s
obzirom na njegovu trenutačnu situaciju, bolovat će još tjednima.
Još uvijek nije znao što ju je one večeri uzrujalo; činilo se,
međutim, da se oporavila odonda. Nažalost, sada je u njezinu
ophođenju prema njemu bilo određene hladnoće. Kao da ga je gledala
sumnjičavim, procjenjivačkim okom. A to mu nije imalo smisla.
Poznaje ga već godinama – poznaje ga čak i u biblijskom smislu – što
još očekuje otkriti?
Frustrirano je uzdahnuo i malko protresao novine. Mora
nastaviti suzbijati onaj njezin sjaj u očima koji sve otkriva. To mora
ostati njegova glavna preokupacija. Neki bi taj sjaj mogli vidjeti tek
kao poticanje, ali samo oni kratkovidni. Kako su stvari trenutačno
stajale, Flick je zasad bila zaštićena od samooptužbe. A što se tiče
vraćanja njihova odnosa na staro, tu nije bilo brige; dovoljno će biti da
je zagrli i ljubi dok joj pamet ne stane – čim pristane na brak s njim.
Nije bilo potrebe da preokrene smjer i stane vrebati oko nje, iako
je i to bila opcija. Najbolje je da nastavi održavati distancu – i to strože
nego prije. Upravo onako kako je činio protekle dvije večeri.
Stisnuvši usnice, prisilio se da čita vijesti. »Hmmm – zanimljivo.«
Demon je podignuo pogled; pored njegova naslonjača stajao je
Chillingworth i zainteresirano ga promatrao. »Moram priznati da se
divim tvojoj hladnoći pored toliko vatre.«
Demon ga je pogledao, a svaki mišić njegova lica stao se napinjati.
»Kakve vatre?«
Chillington je podignuo obrve. »Ovo sve veće zanimanje za tvoju
slatku djevojku, naravno. Pa zar nisi čuo?«
»Čuo što?«
»O Remingtonu. Čuo si da je zadužen do grla i da je sva njegova
imovina pod hipotekom?«
Demon je kimnuo glavom.
»E pa čini se da je izveo nešto nezamislivo. Usred plesne dvorane
upitao je tvoju dražesnu djevojku jeste li vas dvoje zaručeni.«
Demon je opsovao.
»Upravo tako. A doda li se tome činjenica da kruži povjerljiva
informacija da je ona nasljednica i da njezini prihodi premašuju deset
tisuća godišnje, onda... razumiješ već.«
Demon je ledeno pogledao u njega, a Chillingworth je spremno
dočekao taj pogled.
»Stoga se čudim, mladiću moj, da imaš vremena sjediti i čitati
vijesti.«
Demon je gledao u njega još nekoliko sekundi, a onda je žestoko
opsovao. Gužvajući novine, ustao je i gurnuo ih Chillingworthu.
»Zahvaljujem.«
Chillngworth se nasmiješio i uzeo novine. »Nema na čemu, dragi
mladiću. Rado ću pomoći bilo kome iz tvoje obitelji da uleti u bračnu
zamku.«
Demon ga je čuo, ali nije gubio vrijeme na smišljanje odgovora –
morao je hitno nekoga posjetiti.

»Zašto mi nitko, zaboga, nije rekao da je ona nasljednica? Deset tisuća


godišnje!« Nervozno koračajući amo-tamo u salonu roditeljske mu
kuće, Demon je uputio majci pogled koji se nipošto ne bi mogao nazvati
toplim.
Horatia nije primijetila taj pogled; sjedila je na divanu i bila
zaokupljena pregledavanjem svilenih haljina. »A to je minoran iznos u
usporedbi s onim što ti imaš i zato ne vidim što te toliko zabrinjava.«
»Zato što će je sada ganjati svaki lovac na bogatstvo u ovom
gradu!«
Horatia je podignula pogled. »Ali...« Namrštila se. »Stekla sam
dojam da između tebe i Flick postoji nekakav dogovor.«
Demon je zaškrgutao zubima. »I postoji.«
»Onda dobro.« Horatia se vratila svojoj svili.
Stisnutih šaka, Demon se trudio obuzdati živce – a bio je već na
rubu – i prihvatiti činjenicu da mu majka pokušava postaviti zamku.
»Želim je vidjeti«, rekao je oštro. Tek mu je tada sinulo da je vrlo
neobično što Flick nije ovdje s Horatijom. Sav je protrnuo. »Gdje je
ona?«
»Delacortovi su je pozvali na piknik. Otišla je kočijom lady
Hedricks.«
»Pustila si je da ide sama?«
Horatia je podignula pogled. »Za Boga miloga, Harry! Pa poznaješ
te ljude. Svi su mladi, a premda i lady Hendricks i gospođa Delacort
imaju sinove kojima trebaju imućne supruge, ti i Flick imate dogovor
pa ne vidim što bi se loše moglo dogoditi?«
Njezine plave oči, prikovane za njegovo lice, izazivale su ga da joj
kaže.
Tako je snažno škrgutao zubima da ga je već zaboljela čeljust;
Demon se šutke naklonio, pa se naglo okrenuo i otišao.

Nije mogao učiniti ama baš ništa – iznenadna navala piknika,


doručaka na otvorenom, dnevnih izleta... Sve se to odvijalo među
mlađim krugovima njihovog elitnog društva.
Stajao je, prekriženih ruku i naslonjen na zid, u plesnoj dvorani
lady Monckton i promatrao grupicu muškaraca koja se okupila oko
Flick. Jedva se suzdržavao da im ne uputi bijesan, luđački pogled. Bilo
mu je dovoljno teško gledati i one psiće kako joj se motaju oko skuta;
ova gospoda, međutim, bila su drukčijeg kalibra. Neki od njih mogli su
se smatrati prikladnim za brak, neki su pak imali važne titule, a većini
je trebao novac. Da stvar bude gora, bili su dobrih nekoliko godina
mladi od njega. Mogli su, uz blagoslov društva, plesati s njom i udvarati
joj se na način da je prate na svakojake piknike i nevina okupljanja –
sve što on nije mogao.
Tko je ikad čuo da djevojka ide na piknik s vlastitim predatorom?
Takve se stvari naprosto ne događaju.
Prvi put u svom životu osjećao se kao netko tko ne pripada tom
društvu; osjećao se kao netko tko stoji vani i pokušava proviriti što se
unutra zbiva. Krug u kojem je Flick sada obitavala nije bio krug u koji
je on smio zakoračiti. A ni ona nije mogla izići k njemu. Zbog njezine
iskrenosti i otvorenosti razdaljina između njih pretvarala se u ponor.
A on to nije mogao spriječiti. Bio je napet i prije. Ali sada...
Sada je bilo nemoguće predbilježiti se za dva plesa s njom pa se
zadovoljio samo countryjem koji slijedi nakon večere – a večera će
uslijediti nakon valcera koji je upravo počinjao. Njezin večerašnji
partner bio je Remington, jedan od ljudi kojima je Demon najmanje
vjerovao. Flick nije imala takvo mišljenje; često je plesala s tim
prostakom.
Demon više nije mario hoće li tko vidjeti kako je promatra, ali
svejedno je bio zahvalan na budalastom društvenom uvjerenju da
prepune plesne dvorane simboliziraju uspješnu ženu; večeras je lady
Monckton svojoj zabavom zabilježila nezapamćen uspjeh, a to je
Demonu pružilo zaklon od radoznalih očiju.
Glavom mu je proletjela zamisao da iskoristi prednost ovakvog
zaklona te da zgrabi Flick, odvede je nekamo i poljubi. Ali s teškom je
mukom otjerao tu zamisao – naprosto nije smio toliko riskirati. Ako ih
netko vidi, neovisno o tome što je dosad tako pomno pazio, počet će se
postavljati pitanja.
Njegove su je oči bez imalo muke pratile dok se vrtjela i klizila
plesnim podijem; bile su kao prikovane za njezinu zlatnu aureolu. I dok
je on bio usredotočen na nju, ona je gledala Remingtona i smijala se.
Demon je zaškrgutao zubima. Odjednom se sjetio obećanja što ga je dao
Generalu. Što ako se...
Krv mu se ohladila – nije mogao dovršiti tu misao, nije joj htio
dopustiti da se materijalizira u njegovoj glavi. Pomisao na to da izgubi
Flick doslovce ga je paralizirala.
Brzo je udahnuo, puneći zrakom pluća, i oslobodio se te misli.
Zamijenio ju je mišlju o kući na adresi Ulica Clarges broj 12, kući koju
je gledao baš tog jutra. Bila je savršena za njega i Flick. Imala je
idealan broj soba, nije bila prevelika...
Njegove su se misli usporile, a potom i zaustavile, paralelno s
glazbom. Na drugoj strani dvorane Flick i Phillip Remington ostali su
stajati; nisu pošli prema divanu gdje je sjedila Horatia. Remington se
na brzinu osvrnuo oko sebe, a zatim je poveo Flick prema vratima. I
izveo je iz plesne dvorane.
Demon se uspravio. »Dovraga!«
Dvije starije dame koje su stajale pored njega zgranuto su se
okrenule i bijesno gledale za njim, ali on nije stao da se ispriča. Glatkim
korakom, naizgled bez žurbe, pošao je prema izlazu. Dobro je razumio
što je značilo ono Remingtonovo hitro ogledavanje. Što si taj nitkov
umišlja?
»Tu si, dragi moj.«
Celeste mu je stala na put. S iskrom u tamnim joj očima,
podignula je ruku i...
Demon ju je zaustavio jednim pogledom. »Dobra večer, madam.«
Kratko je kimnuo glavom, zaobišao je i nastavio prema vratima. Iza
sebe je začuo sočno psovanje na francuskom.
Izišao je iz dvorane točno na vrijeme da vidi kako se zatvaraju
vrata skroz na kraju hodnika. Zastao je da se prisjeti unutrašnjosti
kuće Moncktonovih – prostorija na kraju hodnika je bila biblioteka.
Požurio je prema tamo, ali zastao je kad je stigao do vrata. Neće ništa
dobiti time što spašava Flick prije nego što ona shvati da joj treba
spašavanje.
Otvorio je vrata prostorije koja se nalazila pored biblioteke i ušao.
Oči su mu se odmah priviknule na mrak pa se zaputio prema
francuskim vratima na drugoj strani sobe. Otvorio ih je i izišao na
terasu.

Flick je stajala nasred biblioteke. Pogledala je u slike na zidu, a zatim


u svojeg pratioca. »Pa gdje su bakrorezi?«
Biblioteka je zbog tamne lamperije i polica do vrha prepunih
smeđim knjigama bila prilično mračna, ali u kaminu je veselo gorjela
vatrica. U svjećnjacima na stoliću pokraj sofe te na stoliću uza zid
gorjele su svijeće. Njihov je plamen, koji je lagano podrhtavao na
povjetarcu što je dopirao kroz otvorena vrata terase, bacao blagi sjaj na
cijelu prostoriju. »Ovdje su samo slike.«
Remington se podmuklo nasmiješio. Flick je vidjela kako rukom
poseže iza sebe, a potom je začula škljocaj brave. »Ah, draga moja
nevina.« U njegovu se glasu osjetio lagani smijeh dok joj je prilazio.
»Nisi valjda povjerovala da ovdje ima bakroreza?«
»Naravno da jesam. Pa ne bih došla da nije tako. Ja obožavam
bakroreze...« Glas joj je utihnuo; proučila mu je lice, a zatim je lagano
protrnula. »Mislim da bismo se trebali vratiti u plesnu dvoranu«, rekla
je uzdignute brade. Remington se pobjedonosno nasmiješio. »Ah, ne.
Zašto? Zabavljajmo se ovdje neko vrijeme.«
»Ne.« Flick ga je ljutito gledala. »Zahtijevam da me odvedete
natrag k lady Horatiji.«
Na to je Remingtonov izraz lica postao još odlučniji. »Nažalost,
draga, ja to ne želim.«
»Ne brini, Remingtone, ja ču otpratiti gospođicu Parteger k svojoj
majci.«
Oslanjajući se na okvir francuskih vrata što su vodila na terasu,
Demon je proučavao njihove reakcije. Flick se naglo okrenula, a
olakšanje joj je preplavilo i lice i tijelo. Remington je najprije zinuo od
šoka, pa je zatvorio usta i bijesno pogledao u Demona.
»Cynsteru!«
»Tako je.« Uspravivši se, Demon mu se podrugljivo naklonio.
Pogled mu je bio hladan poput čelika, kao i njegov ton. »Budući da ne
možeš pokazati gospođi Parteger bakroreze koje si joj obećao, smijem li
predložiti da odeš? Ne samo iz ove sobe, nego i iz kuće.«
Remington je frknuo nosom, ali gledao je u Demona s velikim
oprezom. To je bilo pametno, jer bi ga Demon rado prebio, trebala mu
je samo mala provokacija. »Siguran sam u to«, nastavio je, »da i ti
smatraš kako je to najpametniji potez.« Zakoračio je naprijed pa je stao
pored Flick i pogledao Remingtona ravno u oči. »Ne bismo htjeli da
počnu kružiti ikakve glasine. U slučaju da ipak dođe do toga, morat ću
objasniti svima kako si lažima o nekakvim bakrorezima namamio
gospođicu Parteger u biblioteku Moncktonovih.«
Podignuo je obrve. »Bit će ti teško pronaći bogatu ženu kad više
ne budeš dobivao pozivnice na zabave.«
Remington je pokušao sakriti svoj bijes, ali nije uspio. Međutim,
bio je niži i mršaviji od Demona pa je progutao svoju ljutnju. Kimnuo
je glavom, naklonio se Flick, a zatim je brzim korakom izišao.
Flick je stajala pored Demona, zahvalna na njegovoj moćnoj
prisutnosti, i gledala kako se vrata za Remingtonom zatvaraju. »Zar je
on lovac na bogatstvo?«
»Da!« Uz žestoku psovku, Demon podignuo ruke, a na trenutak
se doimao kao da ne zna što će s njima. Opsovao je još jednom, pa je
stao koračati amo-tamo. »Da, on je lovac na bogatstvo! Polovica
muškaraca koji se motaju oko tebe su lovci na bogatstvo – neki manje,
a neki više.« Probadao ju je svojim plavim pogledom. »Što si mislila da
će se dogoditi nakon što otkriješ svima koliko vrijediš?«
Flick ga je zbunjeno pogledala. »Koliko vrijedim?«
»Daj, pa ne možeš biti toliko nevina. Sada kad se proširila vijest
da dolaziš u paketu s deset tisuća godišnje, samo te salijeću. Pravo je
čudo da te nisu pokosili u žurbi!«
Flick je shvatila o čemu govori. Ali istodobno se i razljutila; naglo
se okrenula prema njemu. »Kako se usuđuješ!« Glas joj je podrhtavao i
morala je duboko udahnuti. »Nisam nikome rekla o svojem imetku! Ni
ne govorim o tome!«
Demon je zastao, stavivši ruke na bokove. Pogledao je u Flick. A
onda se namrštio. »Ne gledaj mene. Nisam lud da samoga sebe lupam
po glavi.« Ponovno se ushodao. »Tko li je onda to proširio?« prosiktao je
kroz stisnute zube. »Reci mi pa da mu mogu zavrnuti vratom.«
Flick je točno znala kako se on osjeća. »Mislim da je to bila moja
teta. Želi da se bogato udam.« Njezina je teta htjela da se ona uda za
Demona i zato je pustila glas po gradu da je Flick nasljednica.
Pretpostavila je, kao prava koristoljubiva rospija, da će on zbog toga
odmah htjeti zgrabiti Flick, bez obzira na to što i sâm ima novca.
»Jesi li se zbog toga uzrujala one večeri?«
Flick je oklijevala, a zatim slegnula ramenima. »Na neki način,
da.«
Demon je zurio u nju. Najprije njegova majka, a sada njezina teta.
Starije dame kao da jedva čekaju da mu otežaju život. Međutim,
nisu one bile razlog mračnog, divljeg bijesa koji je upravo kipio u
njemu. Taj bijes ga je cijelog razdirao, pokušavao se osloboditi iz
njegova tijela, a bio je potaknut spoznajom o onome što se moglo
dogoditi da nije tako pažljivo motrio Flick.
»Kako god«, procijedio je. Nadvio se nad njom, s rukama na
bokovima, i prodorno se zagledao u njezine oči. »Na stranu to što si
okružena jatom ovakvih grabežljivaca, za tvoje večerašnje ponašanje
nema isprike. Dobro znaš da ne bi trebala ići nikamo, ni s jednim
muškarcem. Što ti je, pobogu, bilo u glavi?«
Flick se uspravila i isturila bradu. Iz očiju joj je sijevalo. »Čuo si.
Volim bakroreze.«
»Bakroreze!« Demon je stisnuo zube da ne bi zaurlao. »Znaš li ti
uopće što to znači?«
»Bakrorezi su otisci koji se prave pomoću metalne pločice po kojoj
je netko crtao iglom«, rekla je i prkosno dignula nos.
Demon je stegnuo prste oko svojih bokova kako ih ne bi stegnuo
oko njezina vrata. »Čisto da znaš za ubuduće, kad gospodin ponudi
dami da joj pokaže bakroreze, to je kao da je pozove da dođe pogledati
njegov obiteljski nakit.«
Flick ga je zbunjeno gledala. »Pa?«
»Aaaah!« Demon se okrenuo od nje. »To je poziv na intimnost!«
»Zbilja?«
Ponovno se okrenuo prema njoj, a ona je sa zgražanjem gledala
preda se.
»Tipično za ovakve kicoše; pokvarili su sasvim dobru, normalnu
riječ.«
»Remington je htio pokvariti tebe.«
»Hm.« Gledala je u njega, kamena izraza lica. »Ali ja tako volim
bakroreze. Imaš li ti koji?«
»Imam.« Izgovorio je ovo prije nego što je stigao promisliti. Kad je
ona podignula obrvu, nevoljko je nastavio: »Imam dva prizora
Venecije.« Ta dva bakroreza visjela su iznad njegova kreveta. Kad bi
pozivao dame da vide njegove bakroreze, mislio je to i doslovno i
figurativno.
»Pretpostavljam da me nećeš pozvati da ih vidim?«
»Neću.« Ne dok se ne pristane udati za njega.
»I mislila sam da nećeš.«
Demon ju je mrko pogledao. »Što bi to trebalo značiti?« Njezine
zagonetne rečenice počele su ga izluđivati.
»To znači«, odvratila je Flick, odrješito kao i on, »da je postalo vrlo
jasno da me želiš samo kao ukras, kao prikladnu, prihvatljivu ženicu s
kojom možeš paradirati na obiteljskim okupljanjima. Uopće ne osjećaš
snažnu želju za mnom! Znaš, to mi nije nimalo zanimljivo i tvoje me
ponašanje sve manje i manje impresionira.«
»Ma nemoj?«
Ove dvije tiho izgovorene riječi upozoravale su na opasnost; Flick
je ignorirala drhtaj što je prostrujio njezinim tijelom. »Nikad te nema!
Ne želiš plesati valcer sa mnom, a odveo si me u park samo jednom!«
Stisnutih šaka, gledala ga je u lice i izbacila iz sebe svu nakupljenu
ljutnju.
»Ti si inzistirao na tome da me dovedeš u London, i ako si mislio
da ćeš me ovako navesti da se udam za tebe, onda se grdno varaš!«
Sijevalo joj je iz očiju. »Doista, dolazak u London otvorio mi je oči.«
»Da, pokazao ti je koliko psića i grabežljivaca možeš skupiti oko
svojih skuta.« Ova njegova rečenica zvučala je promuklo i tiho, poput
režanja, i Flick se morala usredotočiti da je čuje. Međutim, ona mu je
samo uzvratila ljupkim osmijehom. »Ne«, rekla je, a ton joj zvučao kao
da glupanu objašnjava najjednostavniju stvar. »Ne želim ni psiće, ni
grabežljivce – nisam to htjela reći. Htjela sam reći da mi je London
otvorio oči u vezi tebe!«
Demon je ljutito podignuo obrvu. »A je li?«
»Da!« Ponesena čistim bijesom, Flick je mahnito gestikulirala. »U
vezi tebe i tvojih žena, to jest, dama. A pogotovo Celeste.«
Demon se uspravio. »Celeste?«
Njegov ton zahtijevao je objašnjenje, ali joj je ujedno i slao
upozorenje. Flick je uzela u obzir ovo prvo, ali na drugo nije obraćala
pažnju.
»Sigurno je se sjećaš – tamna kosa, tamne oči. Goleme...«
»Znam tko je Celeste.« Njegove ledene riječi naglo su je prekinule.
»Ali želim znati što ti znaš o njoj.«
»Znam ono što bi znao svatko tko ima oči.« U njezinim se očima,
sudeći po bijesu koji ih je ispunjao, vidjelo kakvo je to »znanje«. »Ali
Celeste je usputna. Točnije, ako ćemo se nas dvoje ikad vjenčati, ona će
morati postati ‘usputna’. Uglavnom, želim ti poručiti sljedeće.« Stala je
točno ispred njega, pogledala mu u lice i prosiktala: »Ja ti nisam
rođakinja i nema potrebe da se ponašaš kao pas čuvar.« Demon je
zaustio da nešto kaže, ali ona mu je zaprijetila, mašući mu kažiprstom
pred nosom. »Da se nisi usudio prekinuti me! Samo slušaj!«
Demon je zatvorio usta; vidjevši kako je stisnuo vilicu, Flick je
bila sigurna da ih neće tako brzo otvoriti. Duboko je udahnula. »Kao
što znaš, ja nisam nekakvo osamnaestogodišnje nevinašce.« Gledala ga
je ravno u oči, kao da ga izaziva da joj proturječi; Demon je stisnuo
usnice, s prijetećim izrazom na licu, ali je ipak ostao šutjeti.
»Želim razgovarati, šetati, plesati valcer, voziti se kočijom. Ako
se namjeravaš oženiti mnome, pobrini se da sve ovo radim s tobom!«
Čekala je, ali Demon je ostao neprirodno miran. Osjećala je kako
se približava nečemu opasnom, nečemu što neće moći kontrolirati; to
joj je sada golicalo kralježnicu. Udahnula je, pažljivo gledajući Demona
u oči, koje su pri toj blagoj svjetlosti svijeća izgledale neobično tamne.
»Neću se udati za tebe sve dok se ne uvjerim da je to za mene ispravno.
Neću se dati prisiliti ni na što.«
Demon je čuo ove njezine riječi kroz vruću maglu bijesa. Mišići u
njegovim ramenima trzali su se i podrhtavali, svrbjeli su ga dlanovi.
Šibala ga je ta nepravda u njezinim riječima. Sve što je činio, činio je
radi toga da zaštiti nju. Osjećao se kao da će mu tijelo eksplodirati,
održavala ga je samo čista snaga volje, koja je polako nestajala.
Flick je zastala, gledajući ga u lice, a onda se uspravila i hladno
rekla; »Ti nećeš mnome upravljati.«
Gledali su jedno u drugo, netremice; nastupila je mukla tišina.
Nijedno se nije ni pomaknulo, a oboje su jedva disali. Demon je osjećao
kako se plamen u njemu razbuktava; stisnuo je zube i trpio.
»Neću dopustiti da...«
Posegnuo je rukom i zgrabio je u naručje; prekinuo je ovu njezinu
prijetnju svojim usnama, izvlačeći iz njezinih usta sav prkos i
odbijanje. A onda je stao harati jezikom njima, istraživati, uzimati i
zahtijevati sve više.
Čvrsto ju je privio uza se, uza svoje tijelo koje je u tren oka postalo
nemilosrdno čvrsta stijena. U njemu su kipjele svakojake emocije, bijes
se sudarao s vrućom strašću i elementarnim potrebama. Raspadao se
– poput vulkana koji polako puca, vulkana čije se vanjske stijenke
mrve, kao da je u njemu eksplodirala sila koja je predugo bila
potiskivana. U magli se prisjećao kako ju je samo htio ušutkati, i
kazniti je – ali sada nije želio to.
Sada je samo – želio.
Želio je željom tako sirovom, tako nagonski moćnom da se
doslovce tresao. U jednom trenutku našao se na samome rubu, drhteći,
a posljednja zrnca suzdržanosti kliznula su iz njegovih ruku – u tom
momentu zasljepljuće jasnoće on je vidio, i razumio, da cijelo vrijeme
traži previše od sebe, traži previše od svog istinskog bića. Remington je
bio kap koja mu je prelila čašu i probudila sve zatomljene strahove,
poput onog da će se Flick zaljubiti u nekoga drugog. Nije znao kako bi
preživio da se to dogodi.
Mislio je da može kontrolirati ono što je buktjelo u njemu – onu
emociju koju je mogla probuditi samo Flick i nijedna druga. U tom
drhtavom, kratkotrajnom momentu, znao je da je bio u krivu.
Posljednjim snagama volje, prisilio se da popusti stisak svojih
ruku oko njezinih ramena, tek toliko da joj dâ prostora da se odmakne
od njega, da pobjegne. Čak i u ovom svom ekstremnom stanju, nije ju
htio povrijediti. Ako ona pruži otpor, pa čak i ako ostane pasivna, on će
suspregnuti, zatomiti, ponovno zaključati svoje demone.
Ona je iskoristila tu priliku i oslobodila ruke iz njegova stiska.
Nešto je u Demonu počelo tužno zavijati. Mislio je kako će ga
odgurnuti, i s mukom se pripremao na to da je pusti da ode. Međutim,
ona ga je čvrsto primila za lice. Njezin je poljubac postao snažniji,
njezini prsti zavukli su mu se u kosu.
Ljubila ga je gladno. Vatreno. Snažno i zahtjevno kao i on nju.
Zavrtjelo mu se u glavi. Požuda je eksplodirala. Bio je izgubljen.
I ona je bila izgubljena, i više nije bila anđeo, nego divlja žena,
demonski zahtjevna i bludna.
Ludilo.
Obuzelo ih je oboje – i oslobodilo.
Flick je uživala, likovala čak, u nevjerojatnom osjećaju
oživljenosti. Uživala je u tom tvrdom tijelu koje se pripijalo uz njeno, u
prsima što su poput stijene pritiskala njezine grudi, u bedrima
snažnim poput stupova koja su zarobila njezina. Usnice su je boljele od
njegovih nasrtaja, ali ona je slavila tu bol; njegove mišićave ruke držale
su je brutalno blizu, pa su je podignule i njihale, i ona je samo htjela
biti još bliže.
Željela ga je više nego što je željela zrak koji udiše. Obavila je
ruke oko njegovih ramena i podignula se u njegov zagrljaj, i držala se
toliko čvrsto da su im lica sada bila gotovo priljubljena, gotovo na istoj
razini. On ju je primio objema rukama za stražnjicu i privijao uz svoje
tijelo; Flick je mogla osjetiti njegovu tvrdoću kako se pritišće o njezin
brijeg.
Željela ga je u sebi. Ovdje. Sada. Iste sekunde. Nije mu uspjela to
reći jer je njegov jezik i dalje pustošio njezina usta, a usne su mu bile
nemilosrdnije nego ikad prije. Shvatila je da joj je haljina dovoljno
široka da može bedrima stisnuti njegove bokove; učinila je to i
protrljala se o njega.
Demonu je zastao dah u grlu; svi mišići su mu se napeli, pa
zadrhtali. Flick je pod svojim rukama osjetila tu napetost, osjećala je
da se bliži erupcija.
Ponovno se protrljala o njega. Demon je naglo udahnuo i nastavio
sa svojim vrućim pustošenjem njezinih usta. Međutim, sada su se
njegove ruke na njezinoj stražnjici pomaknule; jednom ju je rukom
držao, a drugom je posegnuo niže i podignuo joj haljinu. Zavukao je
najprije jednu ruku unutra, primio je za golu stražnjicu, a zatim je
zavukao i drugu.
Njezina tanka potkošulja bila je kratka – dakle, nije bilo zapreke.
Njegove ruke već su bile ispod. Duboko udahnuvši, Flick ga je čvršće
obujmila bedrima i stala se bludno izvijati u njegovim rukama.
Demon je odmah shvatio poruku – jednom rukom držao ju je za
stražnjicu, a drugom je kliznuo dolje i stao istraživati meke, vlažne
nabore između njenih nogu.
Pronašao je njezin ulaz – jedan prst kliznuo je duboko unutra.
Ona je tiho zastenjala i lagano se izvila. Osjetila je kako prst izlazi iz
nje – sekundu poslije ušla su dva, duboko, pa su malko ispitala, pa
kliznula dublje, pa van, pa opet unutra, dublje, jače. Nije mogla doći do
daha. Pod njezinom kožom bješnjela je vrućina. Tijelo joj je drhtalo, i
samo što se nije raspalo na dva dijela. Ali ona je htjela nešto drugo.
Jednom ga je rukom grlila oko vrata, a drugu je spustila dolje –
na mjesto gdje je njegov nabrekli ud divlje pulsirao, tvrd poput čelika.
Pohlepno ga je primila i klizila dlanom što je niže mogla.
Demon je promuklo zastenjao. »Bože...!«
Do njih su odjednom doprli glasovi. Zvuk koraka približavao se
biblioteci. Zadihana, napetih čula, Flick je okrenula glavu i pogledala
u vrata. A vrata su bila otključana.
Poput slika koje se odjednom nanižu čovjeku pred smrt, tako je
Demon pred svojim očima ugledao prizor Remingtona kako izlazi i
zatvara vrata za sobom, a onda je vidio i prizor koji bi Flick i on mogli
stvoriti pred očima ljudi koji su se približavali biblioteci.
Uz samo tri divovska koraka doveo ih je do francuskih vrata što
su vodila na terasu; još dva i nestali su s vidika. Vrata biblioteke su se
otvorila.
Demon je snažno pritisnuo Flick uza zid prekriven mekim
biljkama penjačicama – oko njih je odmah zalelujao miris jasmina. Sav
zadihan i iscrpljen od napora da zatomi požudu, zarobio ju je svojim
tijelom, tijelom koje je bilo usredotočeno samo na jedno – da se zakopa
duboko u nju.
Glasovi iz biblioteke jasno su dopirali do njih, ali on nije mogao
razaznati te zvukove od bubnjanja što ga je osjećao u ušima.
Pokušavao je misliti, ali nije mogao. Napinjao je sve svoje
mentalne mišiće, i pokušavao se odvojiti od mekog, podatnog tijela koje
su njegovi čvrsti udovi pritiskali o zid. Ali nije uspio. Sama pomisao na
to meko tijelo povukla ga je natrag u vulkan njegove požude.
Požuda je tekla i uzdizala se poput užarene lave, mlatila je po
njegovim čulima, slamala je i proždirala njegovu volju.
Teško dišući, polako je podignuo glavu i pogledao joj u lice,
osvijetljeno mjesečinom. Očekivao je da će vidjeti šok, tjeskobu – pa čak
i strah – sigurno ju je uplašio? Čak i strah od toga da ih netko ne otkrije
– a to je bila realna mogućnost – bio bi dovoljan; bilo što da mu pomogne
suzdržati se od onoga što je namjeravao učiniti.
Ali on je vidio lice rumeno od požude, vidio je spuštene vjeđe i
gladne oči uprte u njegove usne. Njezine su se pak razmaknule. Ona je
jezikom ovlažila donju usnicu i podignula pogled k njegovim očima.
»Sad.«
Ovaj njezin zahtjev, izgovoren odlučnim šapatom, prodro je
duboko do njega. Njezine usnice nježno su se razvukle – Demon se
mogao zakleti da je to bio pobjedonosni smiješak. A onda je osjetio
njezinu ruku, koja je i dalje bila zarobljena između njihovih tijela.
Primila ga je i protrljala – on je zatvorio oči i zadrhtao. Osjećao je
njezin vragolasti smijeh, pojavio se poput vrućeg daha na njegovim
usnama. Prsti su joj zatim posegnuli malko više i zaustavili se na
njegovu pojasu. Budući da je i sama nosila mušku odjeću, s lakoćom ga
je otkopčala i oslobodila njegov ud – on je iskočio iz hlača u njezinu
ruku, tvrd kao kamen, spreman da eskplodira.
Uz promukli uzdah, koji je tek uspio zatomiti, uhvatio je njezinu
ruku pa se pritisnuo još jače u nju, stišćući zube od klizenja njezine
svile po njegovom osjetljivom mesu.
Pogledao ju je u oči, prodorno i vatreno. Ali njegov izraz lica bio
je ukrućen, crte lica kao ugravirane. Sav sluđen, sav napet, ljuljao se
na samome rubu...
Ona je dočekala njegov pogled, izravno, izazovno. »Hajde!«
šapnula je, stisnutih zuba, tik uz njegove usnice. A zatim ga je gladno
poljubila.
Razgovor u biblioteci se nastavljao i nastavljao, a tek nekoliko
metara dalje, na mjesečinom okupanoj terasi, vladala je vruća i
mahnita strast. Demonu je trebala samo jedna sekunda da joj zadigne
haljinu i oslobodi si put. Njegov ud kliznuo je između njezinih bedara,
tražio svoje mjesto; Flick ga je čvrsto primila i snažno povukla u sebe.
Odmah je pronašao ulaz i zaronio duboko – gurnuo se u njezinu
vrućinu – ravno u vrtlog neoubuzdane potrebe. Njegove. I njezine.
Ovaj spoj bio je previše snažan, toliko da su oboje gubili kontrolu;
požuda ih je gonila, šibala poput vjetra. Tijela su im se izvijala i
napinjala, očajna za mrvom olakšanja, bila su zatočena u bitki u kojoj
nije bilo neprijatelja. Usnice su im se mahnito priljubile kako bi
prigušile bludne zvukove što se se htjeli probiti iz njihovih grla; oboje
su grabili sve što su mogli zgrabiti, ne želeći ispustiti nijedan
dragocjeni trenutak – ondje, uza zid, na mjesečini.
Glasovi iz biblioteke lelujali su oko njih, nježno i blago,
pojačavajući njihovu svjesnost.
Svjesnost o skliskoj vrućini na mjestu gdje su se sjedinjavali, i
koži koja je prevruća na dodir, i razbješnjeloj plimi u njihovoj krvi.
Svjesnost o stapanju njihovih tijela...
Zdrobljeni cvjetovi otpuštali su mirise i stvarali oblak oko njih –
taj izazovni miris bio je jednako grešan i intiman kao i njihovo
sljubljivanje. Flick je duboko udisala taj aromatični zrak i dahtala, dok
su se Demonovi bokovi i dalje izvijali, nemilosrdno se gurajući u nju.
Oduševljeno je zastenjala na njegovo sve jače nabijanje. Opet i iznova,
ispunjavao ju je glatko, poput mača koji klizi u svoje korice. Ona ga je
uzbuđeno stiskala i grlila, uživajući u njihovoj zajedničkoj snazi, snazi
koja ih je oboje pokretala.
Ova vožnja bila je divlja i žestoka; bila je luđa od ičega što je Flick
mogla zamisliti. Čvrsto se držala za njega, opijena njihovom moći,
delirična od brzine, drogirana užitkom. Vrhunac im se bližio – jahali
su sve brže, obuzeti kompulzivnom potrebom.
A zatim su se našli ondje – planina je eksplodirala, eruptirala,
topeći njihova tijela u plamenoj vrućini.

Ne! Ne ostavljaj me! Flick je molila u sebi, držeći se za Demona još


sekundu, a zatim, prihvativši da se on mora odmaknuti, uzdahnula je
i pustila ga iz svog stiska.
Izvukao se iz nje, a ona je zatvorila oči zbog mukle praznine koju
je iznenada osjetila. Između njihovih tijela prostrujao je svjež zrak koji
joj je hladio rumenu kožu. Pridržala se za njegovo rame dok se on
pripremao da je spusti, i da je nježno vrati u stvarnost.
Stopala su joj dotaknula ledeni kameni pod; Demon joj je spustio
donji dio haljine; svila se s lakoćom izravnala. Flick je pogledala u
skute i začudila se što su tek malčice izgužvani. Demon se još nije
micao od nje; jednu je ruku držao oko njezina struka, a drugom je na
brzinu poravnao svoju odjeću.
Do njih je još uvijek dopirao žamor iz biblioteke; kad se tutnjanje
u njezinih ušima smirilo, Flick je mogla čuti dvojicu starijih muškaraca
kako razmjenjuju ratne priče. Vrata koja su vodila na terasu bila su
širom otvorena; blaga svjetlost svijeća održavala se na kamenim
pločicama. Da je itko zakoračio na terasu...
Srećom, nitko nije.
Flick je još uvijek osjećala vrućinu, još je tekla njezinim venama.
Osjećala se i ushićeno i razočarano – i to ju je zbunjivalo.
Demon ju je čvršće primio oko struka pa ju je poveo terasom
prema vratima susjedne sobe, koja su također bila otvorena. Bez riječi,
pomogao joj je da prijeđe preko stepenice i zakorači u zamračenu sobu.
Njezino srce je poskočilo, ali ona ga je smirila iste sekunde. Pa što
joj je bilo u glavi? Samo zato što ga je još uvijek željela, što je htjela
osjetiti njegovo nago tijelo uz svoje, čuti udaranje njegova srca uz svoje,
privijati se uz njega, upijati ga – to nije značilo da to smije. Bili su na
balu, za Boga miloga!
Demon se odmaknuo od nje, pa je zataknuo košulju u hlače,
zakopčao se, poravnao kravatu i svoj dugački sako. Zadihana i još
omamljena, Flick je protresla i zagladila haljinu, a zatim je stala
namještati volančiće od organze koji su joj krasili dekolte i rukave.
Podignula je pogled i otkrila da je Demon promatra. Požudno je
pogledala u njega, bolno svjesna svog poriva za tim da posegne prema
njemu i dodirne ga. Iako je njezino tijelo pjevušilo s osjećajem
zadovoljenosti, jedan dio nje osjećao se... lišenim nečega. Odbačenim.
Gladnim.
Čak i u toj tami Demon je vidio tu potrebu u njezinim očima,
osjećao ju je u svojoj utrobi. Pročistio je glas. »Moramo se vratiti.« Još
se trenutak-dva kolebao, a potom je kimnuo.
»Znaš li gdje je dnevna soba?« Govorio je šapatom, svjestan toga
je da netko u susjednoj sobi.
»Da.«
»Idi onamo. Ako itko bude pitao zašto dolaziš iz suprotnog smjera,
reci da si izišla na druga vrata i izgubila se.« Kritički ju je promotrio.
»Umij usnice hladnom vodom.« Posegnuo je rukom i zataknuo joj jednu
neposlušnu kovrču iza uha. S očajem je zatomio poriv da klizne prstom
niz njezino lice, zgrabi je u naručje i snažno grli. Spustio je ruku. »Ja
idem ravno natrag u dvoranu.«
Flick je kimnula glavom pa je pošla prema vratima. Demon ih je
otvorio, provirio van, pa je pustio nju da iziđe, a zatim je pričekao ondje
dok Flick nije nestala s vidika.
Morat će razgovarati s njom, objasniti joj situaciju, ali nije to
mogao sada – ne večeras. Zbog njezine pohotnosti, ali i svoje, nije
mogao razmišljati trezveno. Uostalom, morali su se vratiti na bal.
19. poglavlje

O čajničke potrebe zahtijevaju očajnička djela. Flick je znala da se


njezine potrebe mogu svrstati u očajničke, a pogotovo nakon
jučerašnje večeri. Trebala je mnogo više od svog ljubavnika – svog
potencijalnog muža. Znala je što želi. Veliko je pitanje bilo: kako da to
dobije?
Okružena svojim udvaračima, usred dnevne sobe lady Ashcombe,
pretvarala se da ih sluša, dok je u sebi kovala plan. Došla je u London
s jednim ciljem: navesti Demona da se zaljubi u nju. Da je bilo suđeno
da joj pogleda u lice i očaran padne na koljena, to bi se već dogodilo.
Kako nije, tako je trebalo nešto učiniti – trebalo je poduzeti malo
aktivnije korake – da bi se postigao željeni cilj.
Sljedeći logični korak sastojao se u tome da ga natjera da provodi
više vremena s njom. Sinoć je lijepo započela, ali na kraju im je pažnja
bila odvučena na nešto drugo. Ona jest uživala u toj distrakciji, ali to
ju je samo učinilo još tvrdoglavijom, još odlučnijom na svom putu.
Takve distrakcije, te praznina i čežnja koja bi uslijedila, pružale su joj
dodatne razloge da počne djelovati što prije. Nije se htjela naći u
situaciji u kojoj se mora udati za njega. To joj ne bi osiguralo prostora
da ostvari svoj san. Osim toga, morala se riješiti praznog, čeznutljivog
osjećaja koji je njihov interludij u biblioteci ostavio oko njezina srca.
Još uvijek je bila uvjerena u to da je on može zavoljeti ako se
potrudi. Imali su toliko toga zajedničkog. Sve je to nabrajala u svojoj
glavi dok je sinoć ležala budna u svojem hladnom krevetu. I bila je
sigurna u to da je ljubav moguća.
Najprije se morala pobrinuti za to da on počne provoditi više
vremena s njom, to je bio prvi korak prema ostvarenju ovog sna. A kako
bi u tome uspjela, najprije će morati razgovarati s njim nasamo. Ionako
su trebali porazgovarati o Dillonu. Sjetivši se kako je njihova sinoćnja
igra započela, počela je mjerkati pogledom svoje udvarače.

Demon ju je vidio kako odmjerava Framlingtona i nešto mu govori.


Krenuli su prema vratima. On im je presjekao put; da je naglas
izgovorio sve psovke koje su bile navrh jezika, Flick bi se crvenjela od
glave do pete.
»Ah! Dobra večer, Cynsteru.«
»Framlinghame.« Nezainteresirano je pogledao u Flick i kimnuo
glavom, a potom se okrenuo prema lordu Framlinghamu. »Niste
zadovoljni večerašnjom zabavom?«
»Ah...« Hineći osmijeh, Framlingham je dobro znao o čemu ovaj
govori. Kratko je pogledao u Flick. »Gospođica Parteger je trebala malo
svježeg zraka, znate.«
»Doista?«
»Da«, potvrdila je Flick. »Međutim, sad kad ste vi ovdje, neću
trebati pomoć uljudnog lorda Framlinghama.« Pružila je
Framlinghamu ruku i ljupko se nasmiješila. »Hvala vam što ste mi
pritekli u pomoć, lorde.«
»I drugi put.« Framlingham je pogledao u Demona. »Drago mi je
da sam vam mogao biti na usluzi.« Kimnuo je glavom i brzo se udaljio.
Demon je gledao kako odlazi, a onda je polako okrenuo glavu i
pogledao u Flickine sjajne oči. »Što to izvodiš?«
Flick je začuđeno raširila. »Mislila sam da je to jasno. Želim
razgovarati s tobom.«
Dakle, namjerno ga je izazivala. Demon je stisnuo zube. Jedva je
održao svoju masku sofisticirane ležernosti. Flick se okrenula prema
vratima. »Kuda se izlazi u vrt? Onuda?«
Do vrta se dolazilo samo preko terase. »Teško mi je povjerovati u
to da ti treba svježeg zraka. Ti nisi od onih krhkih i slabašnih.«
Sinoć nipošto nije bila ni krhka ni slabašna. »Naravno da mi ne
treba. Ali moramo razgovarati. Nasamo.«
»Očito«, odvratio je Demon kroza zube. »Ali ne idemo van.« Nije
htio riskirati da se ponovi ono od sinoć.
Flick ga je pogledala. »A kamo ćemo onda?«
Konačno jedno pitanje na koje je imao odgovor. »Pored one niše je
divan.«
Primio ju je pod ruku i poveo kroz gomilu. Premda je ovo bila
samo zabava, a ne bal, soba je bila prepuna gostiju. Trebalo im je
nekoliko minuta da prođu na drugu stranu, a za to vrijeme njegova je
ljutnja izblijedjela, a zamijenilo ju je zamjeranje – zamjerao joj je zbog
njenih poteza, zbog njenih reakcija i neprestanog zbunjivanja s njezine
strane, koje ga je izluđivalo.
Nikad u životu nije imao toliko problema s jednom ženom. I na
konjima, i u plesnim dvoranama. Bio je naširoko poznat kao vješt u
sedlu; međutim, uza sve njegovo iskustvo, Flick je uvijek jahala svoju
trku, i vječito je bila korak ispred njega. A on – on je neprestano morao
razmišljati, prilagođavati se, mijenjati planove, a to uopće nije bilo ono
čemu se nadao. Nažalost, nije imao izbora.
Morao ju je slijediti, morao je juriti za njim i držati ruke na
njihovim zajedničkim uzdama. I zanemariti onaj pritajeni osjećaj da je
s njom zapravo sve izvan kontrole.
Sve je on to znao, duboko u sebi, ali nije to htio prihvatiti – pa on
je bio daleko iskusniji od nje. Ali ovo više nije bila ona djevojka koja se
rumeni ispod glicinija, to više nije bila nevina gospođica koju je poljubio
na obali potoka, i koju je naučio voditi ljubav u pansionu Angel’s. Ova
Flick bila mu je velika zagonetka, zagonetka koju još nije uspio
dokučiti.
Niša je bila duboka, ali otvorena prema ostatku prostorije. Ne
budu li previše glasni, moći će slobodno razgovarati, a da pritom ne
izgledaju kao da su se povukli nekamo nasamo.
Smjestio ju je na divan pa je sjeo pored nje. »Drugi put kad budeš
htjela sa mnom razgovarati, razmisli o tome da se okaniš ovih
manipulacija i pošalješ mi poruku.«
Flick ga je oštro pogledala. »Ove riječi, izgovorene iz usta osobe
koja toliko uporno pokušava upravljati mnome, zvuče prilično
licemjerno.« Glas joj je bio smiren i ravnodušan, ali iz očiju su joj
sijevale plave iskre.
Demon je pokazao prema okupljenim gostima. »Gledaj naprijed i
izgledaj kao da se dosađuješ. Neka ljudi steknu dojam da usputno
čavrljamo dok se ti odmaraš.« Flick ga je ošinula pogledom, ali ga je
poslušala.
»Razumiješ što hoću reći?« prosiktala je.
»Izgledaj kao da se dosađuješ, a ne kao da si bijesna.« Spustio je
pogled i vidio kako stišće šake u krilu. »Opusti ruke.« Unatoč svojoj
nervozi, spustio je ton gotovo do šapata; nakon nekoliko trenutaka
Flick je otpustila šake.
Gledajući naprijed, Demon je udahnuo, s namjerom da joj kaže,
kratko i jasno, da je on u ovom području daleko iskusniji od nje, da
točno zna što radi i da će sve biti u redu bude li ona samo slijedila
njegove...
»Želim da provodiš više vremena sa mnom.«
Ovo ga je ostavilo bez teksta, ali uspio je zadržati svoju ležernu
masku. Njegova instinktivna reakcija na bilo čije zahtjeve bila je
pružanje otpora, ali u ovom slučaju otpor je ublažila želja. Iznenadio se
kad je shvatio koliko želi provoditi većinu svojih dana s njom. Ponovno
je stisnuo zube, jer su mu se glavom iznova stali vrtjeli razlozi zbog
kojih to ne smio.
Nije pomagala ni njezina senzualnost, kojom je naprosto zračila...
Da su češće zajedno, ne bi mogao održati onu sigurnu razdaljinu, ne bi
se mogao svladati. A ona bi reagirala. Osim toga, u njihovoj interakciji
sada je bilo nečega čega ne bi smjelo biti. Na primjer, kad se on nagne
bliže njoj, ona se okrene, ne povuče se kao što to čine nevine dame. U
tjelesnom smislu posve je opuštena u njegovu društvu – ženstvena je,
zavodljiva; nije nervozna i plašljiva kakva bi trebala biti.
Duboko je udahnuo i htio joj to reći, ali... nije htio da se ona
mijenja. »Ne«, odvratio je odlučno. Nakon nekoliko je sekundi dodao:
»To nije moguće.«
Na njegovo iznenađenje, Flick nije reagirala – nije se okrenula
prema njemu i ošinula ga pogledom. Umjesto toga, nastavila je
proučavati sobu.
Flick je trebalo neko vrijeme da joj njegove riječi dopru do uma.
Iznijela mu je svoj zahtjev, očekujući raspravu, a ne hladno odbijanje.
Međutim, osjetila je kako se sav napeo kad je izgovorio – čak se bila
se na to da će čuti nešto što najradije ne bi čula, bila je spremna i na
prepirku. Ipak... bilo joj je teško prihvatiti ovo. Pokušavala je
razumjeti. Što joj on to govori?
Najednom ju je preplavila neugodna slutnja – sinoć ga je optužila
da mu ona služi samo kao ukras. Rekla je to samo zato da ga natjera
da to porekne. Ali on to nije porekao. Udahnula je i zatomila poriv da
ponovno stisne šake. Možda ga je od samog početka krivo pročitala –
možda cijelo vrijeme pogrešno vjeruje da između njih nešto postoji?
Je li zavarala samu sebe misleći da bi je on jednog dana mogao
zavoljeti?
Hladnoća joj se stala širiti tijelom, od nožnih prstiju nagore; pluća
su joj se stezala, zavrtjelo joj se u glavi. Ali mora saznati istinu.
Pogledala ga je u lice. Bio je ozbiljan, odlučan. Sada je nije gledala
njegova društvena maska, nego neka druga, kruća i nemilosrdnija od
ove prve. Pogledala mu je i oči, kristalno plave, ali ni ondje nije bilo
topline. »Ne?«
Ova je riječ zadrhtala na njezinim usnama. Naglo je okrenula
glavu od njega, trudeći se da sakrije učinak što ga je ta riječ ostavila –
da sakrije udarac koji je zadobilo njezino neoprezno srce.
Demon je progutao knedlu, pa se promeškoljio. Nakon nekoliko
trenutaka rekao je mirnim glasom: »Ako pristaneš udati se za mene,
onda ću moći provoditi više vremena s tobom.«
Flick je udahnula. »A da?« Najprije udarac, a sada i ultimatum.
Demon je nastavio, istim kontroliranim tonom. »Dobro znaš da se
želim oženiti tobom – i da samo čekam da se ti odlučiš. Jesi li se
odlučila?«
Flick je još više okrenula glavu od njega da on ne vidi koliko se
bori sakriti svoju povrijeđenost.
Demon je progutao psovku. Osjetio je njezinu tjeskobu, a to ga je
zbunilo još više. Ali nije mogao posegnuti rukom prema njoj i natjerati
je da ga pogleda – nije ju mogao natjerati da mu kaže što ne valja. Što
uporno ne valja između njih.
Sada je požalio što je zahtijevao njezin odgovor. Ali previše ju je
želio, a agonija je iz noći u noć bila sve gora. Gledao je u njezine kovrče
i čekao, bolno svjestan svoje duboke žudnje, i proturječja između
njegove maske, njegova ponašanja i njegovih osjećaja. Htio ju je
natjerati da mu dâ odgovor, i htio ju je utješiti. Očajnički joj je htio reći
istinu.
Jedna njezina kovrča, ona koju joj on često zatakne iza uha,
ponovno je neposlušno padala. Podignuo je ruku, uhvatio je, namjestio.
I shvatio da mu ruka drhti.
Ovaj prizor potresao ga je još i više; potiskujući vlastitu ranjivost,
potiskivao je i ostale emocije. Stisnuo je zube. Nakon nekoliko
trenutaka, ponovno je upitao, zahtjevnim, oštrim tonom: »Jesi li
odlučila?«
Flick se konačno okrenula prema njemu, prisilila se da mu
pogleda u ledene plave oči i pokuša vidjeti što je iza te nemilosrdne
maske. Ali nije mogla pronaći ni tračak onoga što je tražila – ovo nije
bio čovjek kojeg je voljela; ovo nije bio njezin idol, muškarac koji je vodio
s njom ljubav cijelu noć u pansionu Angel’s, muškarac čiju se ljubav
nadala osvojiti.
Odvratila je pogled, drhtavo udahnula i zadržala dah. »Ne. Ali
mislim da sam napravila strašnu pogrešku.«
Demon se uspravio, sav napet.
Flick je duboko udahnula. »Ispričaj me, moram ići.« Kimnula je
glavom i ustala. I Demon je ustao, toliko unezvijeren da nije mogao
govoriti. Nije mogao ni misliti, a kamoli učiniti nešto da je zaustavi, da
je spriječi da ga ostavi.
Flick se vratili grupici s kojom je maloprije čavrljala. Nije prošlo
ni nekoliko sekundi, a već je bila okružena gospodom. Demon je ostao
stajati ondje i samo ju je gledao.
Riječ »pogreška« bolno mu je odzvanjala u glavi. Tko ju je doista
počinio, ona ih on? Njezino odbijanje – kako da to drukčije shvati nego
kao odbijanje? – paralo mu je dušu. Stisnuo je zube vidjevši kako veselo
kima glavom nekom muškarcu.
Možda bi ovaj put trebao progutati svoj ponos i uzeti je za riječ?
Ta pomisao bila mu je poput kiseline, najedala mu je srce.
A onda ju je vidio kako se smiješi – ali čim je gospodin s kojim je
razgovarala okrenuo glavu, taj njezin osmijeh je nestao i krajičkom oka
je pogledala prema Demonu.
Demon je uhvatio taj pogled, i ugledao bol i povrijeđenost u
njezinim očima. Opsovao je i impulzivno zakoračio naprijed, ali tada je
shvatio gdje se nalaze. Nije mogao otići k njoj, povući je u zagrljaj i
ljubiti do besvijesti.
Stisnuo je zube, s mukom nabacivši masku koja će mu omogućiti
da prođe među ljude, a zatim je otišao iz kuće.

Svaki put kad bi pokušao njome upravljati, stvari bi pošle po zlu.


Flick je naprosto odbijala jahati prema njegovim pravilima i
nikad nije reagirala predvidljivo na njegove uzde. Mislio je kako će
imati kontrolu, ali shvatio je da to neće biti tako.
Stajao je naslonjen na dovratak dječje sobe na adresi Ulica
Clarges broj 12, u kući u koju je htio dovesti Flick kao svoju ženu.
Smještena pod strehom, soba je bila idealne veličine, lijepo osvijetljena,
prozračna. Mogao je zamisliti Flick ovdje, kao i u drugim osunčanim
sobama ove kuće, kako se smiješi, dok joj kovrče sjaje više od zlata, i
širi svoju toplinu svuda oko sebe.
Kuća bi bila hladna bez nje.
Njemu bi bilo hladno bez nje. Bio bi poput mrtvaca.
Znao je da ona želi nešto od njega – želi nešto više od nekoliko
sati dnevno. A znao je i što je to nešto. Ako je želi uvjeriti u to da nije
počinila pogrešku i da je njezino srce sigurno uz njega, morat će joj dati
više nego što joj je davao dosad.
On sam nije trebao čuti kako ga ona voli – on to zna već neko
vrijeme; saznao je one noći u Angel’su, ako ne i prije. Ali gledao je na
te njezine osjećaje kao na »mladenačku«, ushićenu i pomalo nezrelu
ljubav, kojom je bilo lako upravljati i koju je mogao zadovoljiti a da
pritom ne izlaže dubinu vlastitih osjećaja. Čak se služio normama
društva da mu pomognu u skrivanju tih osjećaja – osjećaja koji su
katkad divljali takvom silinom da ih nije mogao kontrolirati.
Nije mogao upravljati tim svojim osjećajima. I nije mogao
upravljati njome.
Duboko je udahnuo, pa polako izdahnuo. Ono što je sada postojalo
između njih dvoje pretvorilo se u snažnu opsesiju – koju nisu mogli
osporiti ni on ni ona. Flick mu je bila suđena, i on je bio suđen njoj, no
ne bude li se suočio s onim čega se najviše boji, ne bude li se predao i
platio svoju cijenu, izgubit će je.
A to je nešto što Cynster u njemu nikad ne bi mogao prihvatiti.
Dugo je stajao tako, odsutno promatrajući praznu sobu. A onda je
uzdahnuo i uspravio se. Morat će je ponovno vidjeti nasamo i saznati
što točno mora učiniti kako bi ona pristala biti njegova.

Te večeri Flick je s Horatijom otišla na koncert koji se održavao u kući


lady Merton. Koncerti su bili jedina društvena događanja na kojima je
Demon izričito odbijao prisustvovati. Ušla je u dvoranu upravo u
trenutku kad je sopran počeo zavijati. Trznula se i pokušala otjerati
misao da je njezina reakcija na takvu glazbu bila još nešto što je
Demonu i njoj bilo zajedničko. Nisu dijelili jedino ono što je bilo
najvažnije, jedino što je vrijedilo.
Uzdignula je glavu i potisnula nagon da zadrhti pa je stala
promatrati redove sjedala, tražeći slobodno mjesto. Maloprije se
sakrila u dnevnu sobu kako bi izbjegla blizanke – bio je dovoljan samo
jedan pogled u njihova vedra, vesela lica i njihove odveć pronicljive oči.
Morala je pobjeći. Nije imala dovoljno čvrstu masku kojom bi mogla
sakriti svoju tugu od njih.
Očekivala je da će sjediti s Horatijom, ali li Horatia je bila
okružena blizankama. Gledala je prema stražnjem dijelu prostorije i
pokušavala pronaći prazno mjesto, kad su je koščati prsti ščepali za
lakat. »Ovdje, djevojko!« Ova ruka, iznenađujuće snažna, povukla ju je
natrag. »Sjedni i prestani se vrpoljiti – to ometa!«
Flick je brzo sjela i otkrila da se našla na jednom kraju malenog
dvosjeda, dok je na drugom sjedila lady Osbadelstone. »H-hvala vam.«
Držeći ruke sklopljene na vrhu svog štapa, lady Osbadelstone je
uperila u Flick svoj oštri, tamni pogled. »Izgledaš vrlo iscrpljeno,
djevojko. Ne spavaš dobro u posljednje vrijeme?« Flick je poželjela da
ima masku koju može držati točno ispred lica; oči ove starice, ovako
uperene u nju, bile su oštrije i pronicljivije od očiju blizanki. »Dobro
sam, hvala.«
»Drago mi je da to čujem. Onda? Kad je vjenčanje?«
Nažalost, bile su dovoljno udaljene od ostalih gostiju pa Flick nije
morala biti tiho i šutjeti. Pogledavši u pjevačicu, Flick se trudila da
otjera drhtanje iz svojeg glasa. »Neće biti vjenčanja.«
»A je li?« Ton lady Osbadelstone zvučao je zainteresirano.
I dalje gledajući u pjevačicu, Flick je kimnula glavom.
»A zašto?«
»Zato što me on ne voli.«
»Ne voli te?« Ovo je bilo izgovoreno s velikim iznenađenjem.
»Ne.« Flick nije mogla smisliti nijedan suptilniji način da joj to
kaže – i sama pomisao na tu bolnu istinu bila je dovoljna da je svu
unezvjeri. Duboko je disala i pokušala olabaviti čvor koji joj se tako
čvrsto stegnuo oko srca. Stegnuo se prethodne večeri i još nije popustio.
Unatoč svemu, još ga je željela – i očajnički se htjela udati za
njega. Ali kako bi se mogla udati za njega. Pa on je ne voli, a vjerojatno
ni neće. Brak kakav je on htio bio bi izrugivanje svemu u što je ona
vjerovala, svemu što je u životu htjela. Naprosto ne bi mogla biti
zatočena u braku u kojem nema ljubavi, braku koji je samo prikladna
društvena konvencija. Takav brak nije bio za nju i ona to naprosto nije
mogla.
»Udovolji staroj dami, draga, i objasni zašto misliš da te on ne
voli?«
Nakon nekoliko trenutaka Flick je pogledala u lady
Osbadelstone, koja je mirno sjedila i čekala njezin odgovor. Unatoč
tome što je osjećala istinsku bliskost prema Horatiji, nije mogla s ovom
velikodušnom ženom, koja ju je primila u svoj dom, razgovarati o
manama njezina sina. Ali... sjetivši se onih prvih riječi što joj ih je lady
Osbadelstone uputila, uspravila se i udahnula. »On mi ne želi pokloniti
više svog vremena – daje mi samo onaj pristojni minimum. Želi se
oženiti mnome samo kako bi imao prikladnu suprugu, poželjan ukras
koji će držati pod rukom na obiteljskim okupljanjima. Budući da si
odgovaramo na brojnim razinama, odlučio je da sam ja idealna. On
očekuje da ćemo se vjenčati, ali, s njegova stajališta, to je sve.«
Flick je začula nešto između frktanja nosom i smijeha. »Oprosti
mi na otvorenosti, draga, ali ako je to sve što mu imaš zamjeriti... Da
sam na tvom mjestu, ne bih tako brzala sa zaključcima.«
Flick je svojoj staroj sugovornici uputila zbunjen pogled. »Ne
biste?«
»Nipošto.« Lady Osbadelstone se udobnije naslonila. »Kažeš da on
ne želi provoditi više vremena s tobom. Jesi li sigurna da ne želi ili da
naprosto ‘ne može’?«
Flick ju je i dalje zbunjeno gledala. »Kako to mislite, ‘ne može’?«
»Ti si mlada, a on je mnogo stariji – samo to je dovoljno da
ograniči sfere u kojima se vaši putovi smiju sastajati u ovom gradu. A
njegova reputacija nameće još veće ograničenje.« Ova stara dama
znakovito ju je pogledala. »Ti znaš o tome, zar ne?«
Flick se zarumenjela, ali je kimnula glavom.
»Stoga, ako malko razmisliš o tome, trebala bi vidjeti da on
zapravo nema mnogo prilika da provodi vrijeme s tobom. On večeras
nije ovdje?«
»Ne voli koncerte.«
»Da, rijetka gospoda ih vole – samo pogledaj oko sebe.« Obje su se
osvrnule. Sopran je skičao, a lady Osbadelstone je frknula nosom. »Ni
ja nisam sigurna da ih volim. On te uvijek doprati na večernje zabave,
nije li tako?«
Flick je kimnula.
»Onda razmislimo o tome što on još može činiti. Dakle, ne smije
ti ugađati i motati se oko tebe zato što, s obzirom na svoj ugled, društvo
bi na to gledalo s neodobravanjem. Ne smije biti u tvojem društvu
tijekom dana, ni u parku ni igdje drugdje, a ponajmanje ne smije
dolaziti u kuću svojih roditelja. Čak ne smije biti u tvojem krugu ljudi
na večernjim zabavama.«
Flick se namrštila. »Zašto ne smije?«
»Zato što društvo ne odobrava gospodi njegove dobi i iskustva da
pokazuju svoju naklonost previše otvoreno, isto kao što ne odobrava
damama da se otkrivaju svoje osjećaje.«
»Oh.«
»Da. A Harold, kao i svaki Cynster, živi i diše prema pravilima
društva a da uopće ne razmišlja o njima – barem kad je riječ o braku,
a pogotovo kad je riječ o dami kojom će se oženiti. Svi će oni spremno
zaobilaziti bilo kakvo pravilo koje se kosi s njihovim hedonizmom i
arogancijom, ali ne kad je u pitanju brak. Osobno to ne razumijem, ali
poznajem već tri generacije ove obitelji i svi su oni isti. Vjeruj mi na
riječ.«
Flick se zamislila.
»Eh sad, Horatia je spomenula da ga još nisi prihvatila, a to mu
predstavlja dodatni teret. Kao pravi Cynster, on želi biti pored tebe, ali
ne smije. A to, naravno, objašnjava zašto hoda uokolo napet kao struna.
Moram mu doduše priznati da je dobro povukao crtu – drži se na
razumnoj udaljenosti od tebe, kako društvo i očekuje, sve dok ti ne
prihvatiš njegovu ponudu za brak.«
»Ali kako ću saznati voli li me ako nikad nije blizu?«
»Društvo ne zanima ljubav, već samo vlastita moć. Eh sad, gdje
smo stali? Ah, da. Budući da ne želi ni tebe ni sebe, a ni svoju obitelj,
učiniti izopćenikom, i nipošto ne želi da društvo gleda na vašu vezu s
podozrenjem, smije si priuštiti samo polusatni susret s tobom, u
Horatijinoj prisutnosti, i to samo jedanput ili dvaput tjedno, pokoji
susret u parku, naravno, ne previše često, i smije pratiti tebe i Horatiju
na balove. Bilo što drugo smatra se nedoličnim ponašanjem – a nijedan
se Cynster ne ponaša nedolično.«
»A jahanje parkom? On zna da ja obožavam jahanje.«
Lady Osbadelstone ju je oštro pogledala. »Ti si iz Newmarketa,
zar ne?«
Flick je kimnula.
»Dakle, jahanje parkom podrazumijeva lagani hod. U krajnjem
slučaju, možeš potjerati konja u lagani kas, i to nakratko, ali to je
granica. Više od toga smatra se neprikladnom stimulacijom žene.«
Flick je začuđeno zurila u nju.
»Onda? Je li ti sad čudno što te nije odveo na jahanje parkom?«
Flick je odmahnula glavom.
»Eto, sada razumiješ sve s čime se Harold bori proteklih tjedana.
Očito je da se on ne usuđuje prekoračiti granice. Moram priznati da je
to sve vrlo zabavno.« Lady Osbadelstone se tiho nasmijala i potapšala
Flick po ruci. »A što se tiče toga voli li te ili ne, tu se krije nešto što si
očito propustila vidjeti.«
»Oh?« Flick se usredotočila na njezino lice.
»Vozio te u park.«
»Da. Pa?«
»Članovi Cynsterova kluba nikad ne voze dame u park. To je
jedna od njihovih krajnje budalastih, arogantnih odluka, ali to je
naprosto tako. Jedine dame koje su oni ikad smjestili u svoje kočije, iza
svojih dragocjenih konja, bile su njihove supruge.«
Flick se namrštila.
»Nikad mi nije ništa rekao.«
»Vjerujem da nije, ali sam taj čin predstavlja objavu. Kad te
provozao u svojoj kočiji, dao je do znanja svim gradskim matronama da
te namjerava zaprositi.«
Flick se zamislila, pa odmahnula glavom. »Ali to se ne može
nazvati ljubavnom izjavom.«
»Istina. Međutim, postoji još nešto. On je napet kao žica koja će
svaki čas puknuti. Njegov temperament nikad nije bio blag, i on nije
opušten poput Sylvestera ili Alasdaira. Njegov brat Spencer je
rezerviran, ali Harold je nestrpljiv i tvrdoglav. Doista je nevjerojatno
kako takav muškarac svjesno i voljno trpi ovakvu frustraciju.«
Flick još nije bilo sasvim uvjerena, ali... »A zbog čega je napravio
tu svoju ‘objavu’?« Pogledala je u gospođu Osbadelstone. »Sigurno je
imao nekakav razlog?«
»Vjerojatno zbog toga da drži drugu iskusnu gospodu – svoje
znance, pripadnike aristokratskog društva – na razdaljini, pa čak i
onda kad on nije pored tebe.«
»Drugim riječima, da ih upozori?«
Lady Osbadelstne je kimnula glavom. »Tako je. Zašto bi dobivao
glavobolje samo zato što nije pored tebe. Što se tiče njegova ponašanja,
on sve to vrlo dobro podnosi – i zato ne znam što još želiš od njega. A
što se tiče ljubavi, vidi se koliko je posesivan i zaštitnički nastrojen, a
sve su to lica iste emocije. Muškarci poput njega skloniji su tome da
pokazuju upravo takva lica, ali da bi se i to vidjelo, mora postojati
dragulj u srcu. Da je u pitanju samo strast, efekt ne bi bio ovakav.«
»Hmm.« Flick se zamislila.
Pjevačica je završila svoju pjesmu – jednim visokim, prodornim,
snažnim tonom. Svi su zapljeskali, uključujući i Flick i lady
Osbadelstone. Publika je zatim ustala i stala kružiti dvoranom i veselo
čavrljati. Više je ljudi prišlo dvosjedu na kojem su sjedile pa je i Flick
ustala i naklonila se ovoj staroj dami.
Lady Osbadelstone je lagano kimnula na njezin naklon.
»Razmisli o ovome što sam ti rekla, djevojko – sve ćeš shvatiti, vjeruj
mi.« Flick ju je pogledala u oči, kimnula glavom i otišla.
Razgovor s lady Osbadelstone bacio je drukčije svjetlo na cijelu
priču, ali... Dok se kočija lady Horatije kotrljala cestom, Flick se
naslonila, zahvalna na dubokim sjenama koje su je obavijale. Još
uvijek nije znala voli li je Demon. Nije znala može li je voljeti i hoće li
je ikad voljeti. Zadovoljila bi se bilo kojom od ovih dviju mogućnosti, ali
ne bi pristala na ništa manje.
Osvrnuvši se na posljednjih nekoliko tjedana, shvatila je da se on
uistinu ponašao i posesivno i zaštitnički, ali nije bila sigurna je li to bio
samo odraz njegove želje. Njegova je želja bila nevjerojatno snažna,
uzbudljivo moćna. Ali to nije bila ljubav.
Demonova frustriranost, koja je očito sve više rasla, prema
njezinu je mišljenju bila tek posljedica nezadovoljene požude, pojačana
činjenicom da Flick još nije prihvatila njegovu ponudu za brak. Flick
naprosto nije u tome vidjela ljubav, bez obzira na to koliko se trudila.
Premda joj je lady Osbadelstone objasnila zbog čega on ne može
provoditi onoliko vremena s njom koliko je provodio na selu, nije joj
objasnila zbog čega je toliko distanciran, čak i onda kad je pored nje.
I dok je kočija prolazila širokim ulicama, osvijetljenim treperavim
bakljama, Flick je razmišljala, i razmišljala, ali uvijek se vraćala na
svoje glavno pitanje: voli li je?
Tiho je uzdahula, zahvalna lady Osbadelstone što joj je barem
vratila nadu, pa se zagledala kroz prozorčić kočije i razmislila o
načinima na koje bi mogla navesti Demona da joj odgovori na pitanje.
Unatoč svojoj naravi, bojala ga se to pitati otvoreno. Što ako joj kaže
»ne«, a da pritom to ne misli? Što ako joj kaže »ne« zato što zapravo nije
svjestan da je voli, ili zato što naprosto ne želi priznati?
Bilo je moguće i jedno i drugo. Ona mu pak nikad nije ni rekla
koliko joj je važno da je on voli. Ipak, nije mogla riskirati. Kad bi joj
rekao »ne«, njezina nada, koja joj se tek vratila, uvenula bi i umrla, a
njezin san bi ispario.
Kočija je skrenula za ugao, zbog čega se Flick više nagnula prema
prozorčiću. Kroz staklo je ugledala grupicu muškaraca koji su stajali
ispred jedne taverne. Vidjela je kako jedan od njih podiže čašu u znak
zdravice, a zatim je spazila crveni rupčić. Naglo je udahnula i brzo se
uspravila.
»Jesi li dobro, draga?« upitala ju je Horatia. »Da...« Flick je
trepnula. »Očito sam zadrijemala.«
»Odspavaj ako hoćeš. Imamo još dosta vožnje. Probudit ću te kad
stignemo u Berkeley Square.« Flick je kimnula. Misli su joj se sada
luđački rojile glavom, a njezine prijašnje brige već su bile zaboravljene.
Htjela je upitati Horatiju gdje se nalaze, ali se ipak zaustavila; nije
znala kako će joj objasniti svoje iznenadno zanimanje za imena ulica.
Zato je samo držala pogled prikovan na sve ulice kojima su prošle, ali
nije vidjela nijedan znak sve dok nisu bili blizu kuće.
Ali dotad je već smislila plan.
Sakrila je svoje nestrpljenje i čekala. Kočija se zaustavila točno
ispred vile Cynsterovih; kočijaš joj je pomogao da siđe, nakon čega se,
prateći Horatijin ležerni korak, zaputila za stube. Kad su se popela,
Flick je hinila da joj se zijeva. Pospano je poželjela Horatiji laku noć i
pošla u svoju sobu.
Čim je zašla za ugao, podignula je skute i potrčala. Sve druge sobe
u tom krilu kuće bile su prazne, a još prije odlaska rekla je sluškinji da
je ne čeka. Stoga nije bilo nikoga tko ju je mogao vidjeti kako ulijeće u
svoju sobu. Također, nitko nije mogao vidjeti kako juri u garderobu i
otvara kovčege što su ležali na podu, niti je tko mogao vidjeti kako
skida svoju prekrasnu haljinu i ostavlja je na sagu.
Nitko nije mogao vidjeti kako navlači odjeću zbog koje bi se svaka
dama zarumenjela.
Deset minuta poslije, ponovno u odori Flicka, stajskog momka,
odšuljala se u prizemlje. Vrata su ostajala otključana sve dok se i
Demonov otac ne bi vratio kući, a to je obično bilo oko zore. Highthorpe
do njegova dolaska obično lašti srebro u smočnici. Flick se šuljala uza
zid. Ulazna vrata otvorila su se bez ikakva zvuka. Flick ih nije otvarala
širom, nego tek toliko da se može provući, u bojazni da će propuh
upozoriti Highthorpea. Tek kad ih je zatvorila s vanjske strane mogla
je ponovno disati.
Požurila je stubama dolje i potrčala na cestu. Zaustavila se u sjeni
jedne nadstrešnice. Njezin prvi poriv bio je da prati put kojim se
provezla kočija, pronađe Bletchleya i slijedi ga kroz noć. Međutim, ovo
je bio London, a ne Newmarket. Nije joj bilo pametno, čak i ovako
odjevena, šuljati se ulicama u mraku.
Prihvativši ovu činjenicu, zaputila se prema kući u Ulici
Albermarle.
20. poglavlje

S rećom, Ulica Albermarle nije bila daleko. Pronašla je kuću bez


problema – Horatia joj je pokazala kad su prolazile tuda kočijom.
Demon je živio sam, a s njime je bio jedino Gillies, njegova desna
ruka, na čemu je Flick bila vrlo zahvalna – tako barem neće morati išta
objašnjavati neznancima.
Došuljala se, kroz sjene, do stepenica koje su vodile do ulaznih
vrata; uto je primijetila kočiju kako nekoga čega, nekoliko kućnih
brojeva dalje. Kočijaš je sjedio i upravo se umotavao u deku; srećom,
bio joj je okrenut leđima. Flick se tiho uspela stubama. Primila je
mjedenu okruglu kvaku, skupljajući hrabrost da lagano pokuca, kad su
vrata popustila, tek malčice. Flick je duboko udahnula i zagledala se u
taj uski otvor. Prislonila je dlan na vrata i nježno gurnula – vrata su
se sada odškrinula dovoljno da se ona može provući.
Kad se našla unutra, okružena tamom, osvrnula se oko sebe pa
tiho zatvorila vrata. Nalazila se u malenom predvorju, a pred njom su
se protezale stepenice. Na desnoj strani bio je zid koji je ova kuća
dijelila sa susjednom, a na lijevoj strani zatvorena vrata. Flick je
pretpostavila da vode u salon. Ravno ispred nje, duž stepenica,
prostirao se uzak hodnik.
Demon možda nije kod kuće – ispod vrata salona nije se vidjelo
nikakvo svjetlo. Pogledala je gore i uočila slabašnu svjetlost na vrhu
stepenica. Gore je sigurno njegova spavaća soba. Flick je zagrizla donju
usnicu i razmišljala hoće li se uspeti tim stubama.
I tada je, iznenada, začula nekakav metež, pa struganje stolice po
uglancanom parketu.
A zatim se začuo i mazni ženski glas, izrazito upečatljiva
naglaska: »Harrrry... demone moj...«
Flick se nije ni snašla, a već je pošla stubama gore.
Odozgo se zatim začula glasna, sočna psovka. »Kojeg vraga radiš
ovdje, Celeste?«
»Pa dragi, došla sam ti praviti društvo. Hladno je večeras. Došla
sam te grijati, tebe i cijelo tvoje tijelo.«
Začula se još jedna psovka, žestoka kao i prethodna. A zatim se
čulo: »Ovo je smiješno. Kako si uopće ušla?«
»To nije važno. Glavno da sam ovdje. Trebao bi me nagraditi zbog
moje snalažljivosti.«
Skrivena u sjenama na vrhu stubišta, tik uz vrata njegove sobe,
Flick je čula dubok, iznerviran i vrlo muževan uzdah.
»Celeste, znam da ti engleski nije materinski, ali ne znači ne na
svim jezicima. Rekao sam ti barem četiri puta! Gotovo je. Finis!« Ove
su riječi zvučale kao da su bile izgovorene kroza stisnute zube.
»Ne misliš valjda tako? Pa kako možeš?«
Celeste se sada mazno durila. Do Flickinih je ušiju zatim doprlo
meko šuškanje svile – brzo je prislonila uho na vrata, da bolje čuje.
Eksplozivna psovka koja je uslijedila zamalo ju je zaljuljala.
»Dovraga! Ne radi to!«
Uto se začulo komešanje, zbrkana mješavina prigušenih psovki i
Celesteina sve eskplicitnijeg nuđenja i moljakanja. Flick se sve više
mrštila. Najednom, vrata sobe širom su se otvorila.
»Gillies!«
Flick je poskočila – i našla se, prestravljena, licem u lice s
Demonom. Vidjela je kako se bijes s njegova lica povlači, a zamjenjuje
ga posvemašnja zbunjenost.
U šoku i nevjerici, Demon je stajao na pragu svoje spavaće sobe,
u košulji, još užaren od ljutnje; jednom rukom obuzdavao je svoju
napornu bivšu ljubavnicu i držao je za zapešće, dok mu je pogled bio
prikovan za krupne plave oči njegove nevine buduće žene.
U jednom trenutku, trenutku koji mu je bio vrlo jasan, pomislio
je da gubi razum.
Flick je bila zatečena koliko i on – zurila je u njega, bez ijedne
riječi. Tada se dolje u predvorju pojavio Gillies. »Da, gospodine?«
Demon je pogledao prema njemu, a Celeste je iza njegovih leđa
siktala i otimala se. Stao je na vrata i prekrio ih širinom svojih ramena
pa ona nije mogla vidjeti Flick, koja se sada stisnula u kut i navlačila
kapu i šal preko lica.
Demon je duboko udahnuo, pa je zakoračio naprijed i okrenuo se
prema zidu pokraj vrata, pritisnuvši tako Flick još više u kut iza sebe.
»Grofica odlazi. Ovog trenutka.« Naglo je povukao Celeste i izbacio je
iz svoje sobe; kamena izraza lica, rukom joj je pokazao na stube.
Celeste je na trenutak zastala, dok joj je iz tamnih očiju sijevao
čisti gnjev, a onda je izgovorila tri otrovne psovke – Demon je bio vrlo
sretan što ih ne razumije – pa dignula nos visoko, zaogrnula se svojim
ogrtačem i pojurila niz stube.
Gillies joj je otvorio vrata. »Vaša kočija je ispred, madam.«
Ne osvrnuvši se nijednom, Celeste je izišla iz kuće. Gillies je
zatvorio vrata.
Flick se smijuljila iza Demona – virila je iza njegova ramena i
vidjela cijelu ovu predstavu.
A onda je poskočila i doslovce se prilijepila uza zid kad se Demon
okrenuo prema njoj i zagrmio: »A kojeg vraga ti radiš ovdje?«
»Ha?« Gillies je zbunjeno pogledao gore. »Dragi Bože.«
Sudeći po onome što je u tom trenutku mogla vidjeti u
Demonovim očima, Flick je znala da njoj sad ne može pomoći ni Bog ni
itko drugi. Gotovo se nije mogla ni sjetiti što ju je Demon pitao. »Vidjela
sam Bletchleya.«
Demon se malko odmaknuo. »Bletchleya?«
Flick je kimnula. »Na uglu jedne ulice nalazi se taverna. Ondje je
pio i čavrljao s nekim kočijašima. Čekaj« – dramatično je zastala – »pa
i on je bio u odori!«
To je objašanjavalo zašto ga dosad nisu pronašli, zašto se nije
pojavljivao na uobičajenim mjestima gdje se sastaju sumnjiva gospoda.
On je vjerojatno radio u kućanstvu jednog takvog gospodina.
Demon je gledao u Flick, dok su mu se glavom mahnito rojile
misli. »Gillies?«
»Znam. Otrčat ću po fijaker.« Gillies je navukao kaput i izišao.
Demon se uspravio i duboko udahnuo. »Koji je to bio ugao?«
»Ne znam – ne poznajem dobro londonske ulice.« Lagano je
nakrivila glavu i odlučno ga pogledala. »Znala bih da ga ponovno
vidim.« Demon je podignuo obrvu. Flick ga je i dalje odlučno gledala.
Promrmljao je nekakvu psovku pa se okrenuo. »Pričekaj ovdje.«
Dohvatio je svoj kaput, obukao ga, a potom otpratio Flick
stubama dolje. Sjeli su u kočiju. Gillies je, prema njegovoj naredbi,
također išao s njima. Smjestio se iza kočijaša fijakera. »Ulica Guilford.
Što brže možete.« Demon je zatvorio vrata kočije i naslonio se.
Kočijaš ga je poslušao; ni Demon ni Flick nisu govorili dok je
kočija jurila i klopotala ulicama, naglo zalazeći za uglove. Kad su došli
do Ulice Guilford, Demon je rekao kočijašu da krene prema Berkeley
Squareu, prema uputama koje mu je dala Flick. Nagnuvši se naprijed,
pogledom je pretraživao ulice.
»To je bilo blizu – eno je!« Pokazala je na malenu tavernu na uglu.
»Stajao je ondje, pored one bačve.« Nažalost, Bletchley više nije bio
ondje.
»Sjedni i nasloni se.« Demon ju je povukao s prozora, a zatim je
naredio kočijašu da stane iza sljedećeg ugla. Kad se kočija zaustavila,
Gillies je skočio i prišao vratima. Demon je kimnuo glavom prema
taverni. »Vidi što možeš saznati.«
Gillies je kimnuo. S rukama u džepovima, odšetao je prema
taverni, uz tiho zviždukanje.
Flick se ponovno zavalila u kožnato sjedalo i zagledala se u tamu.
A zatim je pogledala u svoje prste i stala ih nervozno vrtjeti. Dvije
minute poslije, duboko je udahnula i podignula glavu. »Grofica je vrlo
lijepa, zar ne?«
»Ne.«
Iznenađena, pogledala je u Demona. »Daj, ne budi smiješan! Žena
je predivna.«
Demon je okrenuo glavu i pogledao joj u oči. »Meni nije.«
Neko vrijeme su se gledali, bez riječi, a onda je Demon oborio
glavu. Podignuo je ruku, pa je posegnuo prema njoj i primio je za dlan.
»Ona – i sve druge – postojale su prije tebe. One više nisu važne –
nemaju nikakvog značenja za mene.« Isprepleo je svoje prste s
njezinima i čvršće joj primio ruku.
»Moj ukus se nedavno promijenio«, nastavio je, blagim i dubokim
tonom, smjestivši svoju i njenu ruku na svoje bedro. »Promijenio se
otkad sam posljednji put bio u Newmarketu.«
»A da?«
»Da.« U glasu mu se osjetio smiješak. »Ovih dana mnogo su mi
privlačnije zlatne kovrče nego tamni uvojci.« Ponovno joj je pogledao u
oči, pa je pustio da mu pogled klizi njezinim licem. »A lica kakva je
slikao Botticelli ljepša su mi od klasičnih lica.«
Nešto kao da se uskomešalo među njima, u tami. Flick je to
osjetila. Srce joj je poskočilo, pa se ubrzalo. A njezine usne, pod
njegovim pogledom, stale su pulsirati. »Otkrio sam da više volim okus
slatke nevinosti, nego egzotične okuse.«
Glas mu je postao još dublji, hrapaviji, mazniji; njihao je njezine
ustreptale živčane završetke.
Duboko je udahnuo. Pogled mu je kliznuo na njezino tijelo. »I sada
su mi gipke graciozne obline mnogo zanimljivije – mnogo uzbudljivije
– od besramno bujnih draži.«
Flick je osjećala taj njegov pogled, vruć poput sunca, kako teče
njezinim tijelom. Ponovno joj je potražio oči, a zatim podignuo i drugu
ruku i primio je za bradu. Gledajući je ravno u oči, držeći je tako mirno
i nepomično, nagnuo se k njezinu licu.
»Nažalost« – osjetila je njegov dah na svojim željnim usnicama –
»postoji samo jedna žena koja udovoljava mojim strogim zahtjevima.«
Flick je podignula pogled s njegovih usnica i zadržala se na
njegovim očima. »Samo jedna?« jedva je izgovorila ove riječi.
Demon ju je i dalje gledao, postojano, uporno. »Jedna.« Pogled mu
je kliznuo na njezine usnice, a vjeđe su mu se sneno spustile –
primaknuo se još dva centimetra. »Samo jedna.« Usnice su im se
dodirnule, pomilovale, spojile...
Gilliesovo neskladno zviždukanje brzo se približavalo. Zatomivši
psovku, Demon se odmaknuo od Flickinih usnica i naslonio se.
I Flick je htjela opsovati. Rumena, zadihana – gladna njegova
dodira – trudila se da uspori svoje disanje.
Gillies se pojavio na vratima. »Da, to je bio Blethcley. On je nečiji
kočijaš, ali nitko ondje ne zna tko mu je gospodar. Nije redovni gost.
Ondje se obično okupljaju kočijaši koji čekaju svoju gospodu da završe
sa zabavom u...« Gillies je naglo zašutio.
Demon se namrštio. Nagnuo se naprijed, pogledao u ulicu, pa se
ponovno naslonio. »U ovim kućama?« dovršio je umjesto Gilliesa.
»Je.« Gillies je kimnuo.
Flick je pogledala u niz lijepo uređenih kuća s terasama. »Možda
možemo saznati u kojim se kućama večeras odvijaju zabave pa
priupitati tko su bili gosti?«
»Mislim da to sad nije pametno.« Demon je kimnuo glavom
Gilliesu; Gillies se brzo uspeo u kočiju. »Natrag u Berkeley Square.«
Kočija je krenula. Demon se naslonio i pretvarao se da ne
primjećuje Flickino mrštenje.
»Ne razumijem zašto nismo raspitali u onim kućama – u čemu je
problem?« Sada se i ona naslonila i prekrižila ruke. »To su sasvim
uobičajene kuće, sigurno je ondje netko koga smo mogli pitati.«
»Poslat ću nekoga da se raspita sutra«, lagao je Demon. Bolje
lagati nego da ona opet krene sama u istragu. U ovom nizu »uobičajenih
kuća« krio se veći broj elitnih bordela, a nijednom se ne bi svidjelo da
se netko raspituje o identitetu njihovih večernjih gostiju. »Sutra ujutro
ću posjetiti Montaguea i poslati naše ljude u istragu.« Demon je bio
zadovoljan. Stvari su se konačno pokrenule.
Kočijašu je rekao da ih ostavi pored Berkeley Squarea, a da
Gilliesa odvede do Ulice Albermarle. Demon je pogledao uokolo, ali bilo
je kasno i četvrt je bila pusta. Nije bilo nikoga tko bi mogao vidjeti kako
vodi stajskog momka Flicka kući. Nadao se samo da će je uspjeti
prokrijumčariti pored Hightorpea.
»Hajde.« Krenuo je pločnikom, a Flick je hodala pored njega.
Kad su se uspeli stepenicama do vrata kuće njegovih roditelja,
okrenuo se prema njoj. »Idi ravno stubama gore, što tiše možeš, a ja ću
odvući pažnju Highthorpeu.« Primio je kvaku i okrenuo – »Dovraga!«
Okrenuo ju je ponovno, do kraja, i gurnuo. Ništa. Opsovao je. »Moj otac
je očito došao kući ranije. Zaključano je.«
Flick je zurila u vrata. »Kako ću ući?«
Demon je uzdahnuo. »Kroz stražnji salon.« Osvrnuo se oko sebe,
a zatim primio Flick za ruku. »Dođi, pokazat ću ti.«
Sjurio se s njom niz stepenice i poveo je uskim prolazom između
kuće njegovih roditelja i susjedne kuće. Ondje je bila staza koja se
protezala duž stražnjih strana svih ovih kuća. A uz rub staze prostirao
se kameni zid visok preko dva metra.
U zidu su bila vrata i Demon ih je pokušao otvoriti. I ona su bila
zaključana. Flick je pogledala koliki je zid i očajnički zastenjala. »Joj,
ne opet.«
»Bojim se da moraš. Evo.« Demon je spojio dlanove. Gunđajući,
Flick je stavila ondje stopalo i Demon ju je podignuo. Kao i one večeri
u Newmarketu, morao je staviti ruku na njezinu stražnjicu i prebaciti
je preko – Flick je zagunđala još više.
Demon se uhvatio za vrh zida pa se i on podignuo, a potom skočio
dolje i pridružio se Flick koja je čekala u grmlju. Zgrabio ju je za ruku
i poveo kroz rododendrone, pa preko travnjaka na stražnju terasu. Dao
joj je znak da bude tiha, a zatim je izvadio džepni nožić i stao obrađivati
bravu francuskih vrata koja su vodila u stražnji salon. Za manje od
jedne minute brava je škljocnula i vrata su se širom otvorila.
»Izvoli.« Spremio je nožić natrag u džep te pokazao rukom Flick
da uđe. Ona je bojažljivo zakoračila unutra, a Demon je brzo ušao za
njom kako bi se što prije maknuo s otvorene terase.
Flick ga je primila za rukav. »Izgledao puno drukčije u mraku«,
šapnula je. »Nikad nisam bila u ovoj sobi – tvoja majka ne sjedi ovdje.«
Primila ga je čvršće i pogledala u njega. »Kako ću doći do svoje sobe?«
Demon je zurio u nju. Htio ju je vidjeti nasamo, htio je s njom
razgovarati nasamo, ali za to je bilo nužno malko formalnije okruženje,
i dnevna svjetlost; u protivnom joj neće moći reći sve što ima. Jer će se
zaboraviti i htjet će je samo ljubiti. Zaštićen tamom, namrštio se. »Koja
je tvoja soba?«
»Skrenem lijevo od galerije – zar nije to drugo krilo kuće?«
»Da.« Zatomivši psovku, Demon je zaključao francuska vrata pa
je primio Flick za ruku. »Dođi. Odvest ću te gore.«
Kuća je bila velika i bilo se lako izgubiti u mraku, no Demon se
bezbroj puta šuljao onuda noću. Odrastao je u toj kući – mogao se
snalaziti po njoj i zatvorenih očiju.
Flick se pripremala za izvršenje svog plana. Pratila je Demona
uza stube, do dugačke galerije. Zastori na golemim prozorima bili su
razvučeni; mjesečina je tekla unutra, polažući srebrnkaste trake duž
tamnog saga. Pričekala je dok nisu prošli i pored posljednjeg prozora,
a zatim se spotaknula i počela padati...
Demon se sagnuo i uhvatio je.
Brzo poput munje Flick se uspravila, podignula ruke, obujmila
dlanovima njegovo lice i poljubila ga, divlje, požudno – nije
namjeravala čekati da vidi hoće li on poljubiti nju. Što ako je nije
planirao poljubiti?
Njezina mjera predostrožnosti bacila je Demonove planove u
drugi plan. Glavom su mu projurile psovke – ali on ih nije čuo. Nije ih
ni mogao čuti od silnog pulsiranja u vlastitim venama, od iznenadnog
krika njegovih potreba. Njezine usnice otvorile su se pod njegovim;
prije nego što se stigao snaći, već je bio unutra, iskušavao joj je okuse,
uživao u njezinoj slatkoći, upijao je duboko.
A ona mu je uzvraćala, ali to nije bilo bi bojažljivo ni sramežljivo,
nego s takvom bludnom zahtjevnošću da mu se zavrtjelo u glavi.
Odmaknuo se na trenutak da uzme zraka, bolno svjestan njezinih
toplih, čvrstih grudi koje su se pritiskale o njegova široka prsa.
Uspravio se, ali ona ga je obujmila rukama oko vrata i čvrsto držala.
Sjajnih očiju pod vjeđama teškim od požude, Flick je ponovno povukla
njegove usne na svoje.
Demon se spremno pustio, gladan ovih strastvenih poljubaca, u
gorljivom iščekivanju dubljeg zadovoljenja što mu ga je njezino tijelo,
pritisnuto o njegovo u slatkoj predaji, obećavalo. Njegove ruke obavile
su se čvrsto oko nje, ali ona je bila ta koja se privijala uz njega, toliko
izazovno da je drhtao.
Ponovno se odmaknuo i duboko udahnuo; očaran, gledao joj je u
lice, blago osvijetljeno mjesečinom. Ispod teških vjeđa i ona je gledala
njega, a zatim mu je kažiprstom kliznula po donjoj usnici. »Lady
Osbadelstone kaže da se držiš na distanci zato što to zahtijeva
društvo.« Podignula je jedu obrvu. »Je li to istina?«
»Da.« Vratio se njenim usnama da je ponovno okusi; tako je bila
slatka i opojna da se osjećao kao da je pijan. Ona mu je dala svoja usta
tako slobodno, klizeći svojim jezikom po njegovom, a zatim se
odmaknula. »Rekla je da si onom našom vožnjom po parku svima
poslao poruku.« Šaputala je ove riječi uz njegove usnice, pa ih je
poljubila.
Sada je Demon bio taj koji daje svoja usta, pa se lagano odmiče.
Pogledao je u nju. Psujući u sebi, trudio se povratiti razum. Flick je
opet određivala ritam. A on je očajnički jurio za njom.
Flick je ponovno posegnula za njim i primaknula njegove usnice
svojima, stapajući ih u još jedan polagani intimni poljubac od kojega su
oboje lagano zadrhtali. »Jesi li doista tom vožnjom htio dati svoju izjavu
društvu?«
»Da.«
Njegove usnice ponovno su bile na njezinima. Ona se odmaknula.
»Zašto?«
»Zato što te želim.«
Demon ju je ponovno povukao k sebi. Nekoliko dugih trenutaka
vladala je samo tišina, a oni su se stapali, zagrijavali, pa izgarali. Kad
su se ponovno razdvojili da uhvate zraka, oboje su bili zadihani. Zastali
su, dok su im srca divlje tukla, a oči bile tamne od požude.
»Lady Osbadelstone kaže da si me sigurno htio požuriti da
pristanem – zašto nisi?«
Demon je zadrhtao; njezina meka, gipka snaga, koja je bila mnogo
manja od njegova, dopirala je ravno do njegove srži i činila ga
nemoćnim. Činila ga je očajnim za njom. »Bog zna.«
Pošao ju je ponovno poljubiti, ali ona ga je zaustavila – primila ga
je za nadlakticu pa je stala kliziti uz rame, sve do prsa. Zaustavila se
na njegovu srcu; pustila je da joj dlan počiva ondje.
»Rekla je da si frustriran.« Pogledala ga je u oči. »Je li ona u
pravu?«
Demon je uvukao da; sada je bio još napetiji. »Da!«
»Je li me zbog toga ne puštaš blizu, pa čak ni onda kad smo
zajedno?«
Oklijevao je s odgovorom, gledajući duboko u njezine oči. »Pripiši
to žestini mojih osjećaja. Bojao sam se da pokazujem previše.«
Naravno, nikad, nikad joj neće reći da je ona ta koja pokazuje previše.
Kao da joj želi pružiti dokaz, zgrabio ju je i poljubio, a ona se
spremno predala, privijajući se sve čvršće uz njega; otvoreno je i
radosno hranila njegovu potrebu. Usne su joj bile tako meke pod
njegovima, jezik joj je bio spreman na igru; Demon je uzimao sve što
mu ona tako slobodno daje i vraćao joj stostruko.
»Nisam te mogao gledati okruženu onim psićima – a kad sam
vidio one druge, bilo mi je još gore.«
»Trebao si me spasiti – odnijeti me odande. Ja nisam htjela njih.«
»Nisam to znao. Nisi ništa rekla.«
Demon nije znao odakle mu dolaze riječi, ali one su samo tekle.
»Mrzim te gledati kako plešeš valcer s drugim muškarcima.«
»Neću više nikad.«
»Dobro.« Nakon još jednog strastvenog poljupca, dodao je: »To što
nisam neprestano uz tebe ne znači da ne želim biti.«
Njezino »mmmm« bilo prepuno zadovoljstva. Opustila se u
njegovom naručju, a njemu je zapeo dah, razum mu se posve pomutio
– iako je bila odjevena u hlače, njezino je tijelo zračilo obećanjem one
tople svile koja će obaviti njegovu erekciju. Stisnuo je zube, a zatim je
čuo sebe kako priznaje: »Zamalo sam poludio kad sam pomislio da bi se
mogla zaljubiti u jednoga od njih, da ćeš izabrati nekoga drugog –
umjesto mene.«
Flick se odmaknula. Na mjesečini joj je vidio iznenađenost i šok
na licu, a onda se taj izraz smekšao i ona mu se polako nasmiješila. »To
se nikad neće dogoditi.«
Pogledao joj je u oči i zahvalio Bogu, sudbini – tko god ih je spojio.
Ona ga je voljela, i znala je to. Možda bi mogao ostaviti stvar na tome,
sada kad joj je ovoliko priznao, i otjerati njezine sulude strahove
izazvane uvjerenjem da je njegov oprez značio nezainteresiranost i
hladnoću. Gledao joj je u oči, uživao u njihovu sjaju. Možda bi doista
mogao pustiti stvari da se same raspletu...
Sekundu poslije, duboko je udahnuo pa ju je ponovno poljubio –
ljubio ju je duboko, zahtjevno, sve dok nije bio uvjeren da se i njoj
zavrtjelo u glavi, da je i ona izgubila razum. A onda se ponovno
odmaknuo i šapnuo joj na usne: »Htio sam te pitati...«
Odmaknuo se još malko, samo da upije anđeosko joj lice – te fine
crte, tu glatko mliječnobijelu kožu, nabrekle ružičaste usnice, krupne
oči koje su tako blistavo sjale ispod otežalih vjeđa, svilene kovrče koje
su se prelijevale zlatom čak i na mjesečini. Njezine kape više nije bilo,
kao ni šala. Kao ni Demonova razuma. »Nisam planirao da ispadne
ovako. Ti si danas cijeli dan bila zauzeta – zato sam te htio posjetiti
sutra, da službeno razgovaram s tobom.«
Ona se blago nasmiješila i obavila ruke čvršće oko njegova vrata.
»Više mi se sviđa ovako.« Lagano se izvila, pa se pritisnula o njega;
Demonu je ponovno zastao dah. »Što si me htio pitati?« Flick je čekala,
s ono malo razuma što joj je još bilo ostalo. Osjećala se tako sretno, tako
sigurno. Tako željeno. Duboko i nekotrolirano željeno.
Njegove oči i dalje su gledale u njene – osjetila kako on skuplja
hrabrost.
»Što je potrebno da kažeš ‘da’?« Nakon nekoliko sekundi, pojasnio
je što misli. »Što želiš od mene? Što želiš da učinim?«
Ona je htjela njegovo srce – htjela je da joj dâ svoje srce na dlanu.
Flick je čula ove njegove riječi u svojoj glavi, u kojoj je vladao pravi
košmar. Udahnula je, vrlo plitko...
»Reci mi.« Demonov glas bio je tako tih da ga je više osjetila nego
čula.
Širom otvorenih očiju gledala je u njegovo opijeno lice i
razmišljala o tome da mu postavi ono jedno jedino pitanje za koje je
mislila da ga nikad neće moći postaviti. Promatrala ga je, i ugledala je
njegovu snagu, vidjela je novu, snažniju odanost, nepokolebljivu i
postojanu, na koju će ona moći uvijek računati. Ovo je nije iznenadilo.
Međutim, iznenadilo ju je nešto drugo – toliko da je ostala bez daha –
iznenadila ju je sirova glad u njegovim očima, na njegovom strogom
licu; prvi put vidjela je njegovu čistu, golu potrebu. Zadrhtala je,
ushićena ovim prizorom, uzdrmana posljedicama.
Pitao je koja je cijena njezina srca. Morat će mu reći da je cijena
njegovo srce.
Duboko je udahnula i malko se pribrala. Ovo je, bez sumnje, bio
najviši zid na koji se ikad morala popeti. Osjećala je njegove ruke oko
sebe, čula je kucanje njegova srca u vlastitim prsima. Gledajući u
njegove oči, koje su bile tako tamne ove noći, udahnula je posljednji put
i izgovorila to. »Moram znati, moram vjerovati, da me voliš.« Pluća su
joj se najednom stegnula i morala je brzo udahnuti zraka. »Ako me
voliš, reći ću da.«
Demonov izraz lica nije se mijenjao. Dugo ju je samo gledao, a ona
je osjećala kako joj srce tuče u grlu. A zatim se on pomaknuo; jednom
ju je rukom primio još čvršće i privio je još snažnije, a drugom je primio
njezinu ruku, maknuo je sa svoga ramena i primio ustima.
Njegov poljubac palio joj je dlan.
»Mogao bih ti reći da te volim, ali to nije tako jednostavno... barem
ne za mene. Nikad nisam htio imati ženu.« Udahnuo je. »Nikad nisam
htio voljeti – ni tebe, ni bilo koju drugu ženu. Nisam htio riskirati –
nisam htio biti prisiljen da saznam mogu li izdržati tu napetost. U
mojoj obitelji ljubav nije jednostavna – to nije tek lagan, vedar osjećaj
koji čovjeka čini samo sretnim. Ljubav je za nas – za mene – nešto što
je uvijek dramatično, moćno, nemirno. Ljubav je sila kojom se ne može
upravljati. To je sila koja upravlja mnome, a ne obratno. Mislio sam da
mi se to neće svidjeti...« Pogledao ju je u oči. »I ne sviđa mi se. Ali... to
nije nešto u čemu ja imam izbora, čini se...«
Usnice su mu se razvukle u smiješak. »Mislio sam da sam siguran
od toga, da imam podignute obrane, snažne i neoborive, odveć tvrde da
bi ih jedna žena mogla probiti. Nijedna ni nije... Sve dok nisi došla ti.
Ne mogu se sjetiti da sam te pozvao unutra, da sam ti ikad otvorio svoja
vrata – naprosto sam se jednog dana okrenuo i ti si bila ondje, bila si
dio mene.« Zastao je, gledajući joj u oči, a zatim mu se glas produbio,
lice uozbiljilo. »Ne znam što će te uvjeriti, ali znaj da te nikad neću
pustiti. Ti si moja, i jedina si žena s kojom mogu zamisliti brak. Ti
možeš dijeliti moj život. Ti znaš što je ključ, a što kičica – znaš o jahanju
koliko i ja. Možeš mi biti partnerica u poslu, a ne osoba koja gleda sve
iz daljine. Ti ćeš stajati u središtu toga svega, sa mnom. I želim da
budeš ondje zauvijek, pored mene – i u gradu i na selu. Želim graditi
život s tobom, želim imati dom s tobom i želim imati djecu s tobom.«
Zastao je. Flick je zadržala dah, svjesna napetosti koja ga je
prožimala, svjesna brutalne snage koja ju je držala tako nježno
zarobljenom, svjesna moći sadržane u njegovu glasu i očima tako
snažno usredotočenim na nju.
Pustio joj je ruku i zataknuo joj jedan zalutali uvojak iza uha.
»Eto, toliko mi značiš.« Ove riječi su bile hrapave, sirove, moćne. »Ti si
ta koju želim, sada i zauvijek. Jedina budućnost koju želim je ona gdje
si ti.«
Duboko je udahnuo i pogledao joj u oči – i ugledao suze kako se
nakupljaju, sjajne i bistre na njezinom plavetnilu. Nešto ga je zatreslo
iznutra, nije bio siguran znači li to pobjedu ili poraz. Progutao je knedlu
i upitao je, jedva čujnim glasom. »Jesam li te uvjerio?« Ona ga je gledala
i samo se smiješila.
»Reći ću ti sutra.« Njegove ruke, jedna na njezinu struku, a druga
na boku, primile su je čvršće – morao se prisiliti da popusti stisak. U
njemu se nakupljalo razočaranje, ali... Flick se doimala sretnom.
Istinski zadovoljnom. Ako ništa drugo, sada je njezina ozarenost
dosegnula nove visine, nove dubine.
Gledao joj je oči, koje je bilo teško pročitati na srebrnkastoj
mjesečini, a zatim se natjerao da kimne glavom. »Doći ću k tebi sutra
prijepodne.« Primio ju je za ruku i utisnuo vatren poljubac u dlan. Ako
mora čekati, čekat će.
Skupivši snagu, htio se odmaknuti, ali ona ga je istog trena
stisnula čvršće. Oči su joj bile širom otvorene. »Ne! Nemoj ići. Želim da
noćas ostaneš sa mnom.«
Nije mu mogla reći svoju odluku riječima – to nikad ne bi moglo
biti ravno ovom njegovom govoru. I zato mu je odlučila to reći na malko
izravniji način – na način koji će on sigurno razumjeti. Riječi mogu
čekati do sutra. A noćas...
Demon je uzdahnuo. »Flick, draga, znaš da te želim, ali ovo je
kuća mojih roditelja i ako...«
Flick ga je prekinula poljupcem – najmoćnijim koji mu je mogla
dati.
Mnogo prije nego što je zastala da uzme zraka, Demon je već bio
zaboravio svoj argument – već je odavno izgubio uzde njihove kočije.
Jedino o čemu je mogao misliti bilo je ono mjesto između njezinih
bedara, ali... Duboko usađena čast natjerala ga je da se odmakne, da
udahne zraka i...
Tada ga je ona počela dirati.
Nevješto, i nedovoljno čvrsto, ali učila ga je. Zadrhtao je,
zastenjao – i uhvatio joj ruku. »Flick!« Ona se stala migoljiti pa je
morao brzo reagirati i zgrabiti joj i drugu prije nego što ga ponovno
učini bespomoćnim. »Dovraga, ženo, pa ti bi trebala biti nevina!«
Njezin vrući smijeh bio je sušta suprotnost nevinosti. »Dala sam
ti svoju nevinost u Angel’su, zar se ne sjećaš?«
»Kako bih mogao zaboraviti? Svaka minuta urezana mi je u
mozak.«
Flick se vragolasto nasmiješila. »Poput bakroreza?«
»Ako se bakrorezom mogu opisati i osjeti, onda da.« Uspomene na
onu noć grijale su ga, i mučile, već tjednima.
Njezin vragolasti osmijeh sada je bio još širi. »U tom slučaju,
sigurno znaš da više nisam slatko nevinašce.« Izraz lica joj se smekšao,
oči su joj zasjale. »Dala sam ti svoju nevinost. To je bio dar – zar ga
nećeš prihvatiti?«
Demon je zurio o njezino dražesno lice – nije mogao misliti.
Flick je spustila pogled na njegove usne. »Ako ti nećeš ostati sa
mnom, onda ja idem s tobom u tvoju kuću.«
»Ne.«
»Slijedit ću te – ne možeš me spriječiti.« Zurila je u njega, sa
smiješkom. »Želim vidjeti tvoje bakroreze.«
Demon joj je pogledao u oči i u njima vidio toliko ljubavi da se
zapitao kako je uopće mogao posumnjati u njezin odgovor. Ona ga voli,
oduvijek ga je voljela, bez obzira na to voli li i on nju. Ali on je voli –
voli je očajnički. A to znači da će se njih dvoje uskoro vjenčati. Zašto ju
je onda držao na razdaljini?
Pogledao ju je, i već iduće sekunde pustio je njezine ruke, pa ju je
zgrabio i čvrsto privio uza se. »Bože, kako si tvrdoglava!« Poljubio ju je
– snažno i strastveno. Namjerno je pustio uzde iz svojih ruku, a ona ih
je povukla i bacila u stranu.
U strasti koja ih je nakon toga obuzela uspjeli su se pribrati tek
toliko da zađu za ugao galerije i pronađu vrata njezine sobe. Kad su
ušli, Demon se naslonio na vrata – i pustio da ona čini s njim što želi.
Bilo je to novo iskustvo, i neopisivo dragocjeno – jedna žena je tako
bludno, tako strastveno harala po njegovu tijelu.
A on je u tome uživao, uživao je u vrućim poljupcima koje je
utiskivala u njegovu kožu, u pohlepnim prstima kojima je dirala
njegova prsa. Strgala mu je kravatu, gužvala sako i prsluk – njegova
košulja više nije imala dugmad. Kad je zastenjala i posegnula za
njegovim pojasom, skupio je dovoljno snage da je povede prema
krevetu. »Ne još.« Uhvatio joj je ruke i umirio je. »Želim te prvo vidjeti.«
Unatoč tome što ju je uzeo više nego jednom, još nije imao priliku
sladiti svoja čula onako kako je htio i vidjeti je potpuno golu. Želio je to
– i želio je sada. Sjeo je na krevet i povukao je da stane između njegovih
bedara. Flick ga je zbunjeno pogledala. »Vidjeti me?«
»Hmmm.« Nije joj objasnio, sama će shvatiti, ubrzo. Kad su bili u
Angel’su, vidio ju je golu samo sleđa, ali nije ju vidio sprijeda. Nije bilo
teško skinuti njezinu stajsku odjeću – ostala je samo u tanašnoj
potkošulji za manje od minute.
A do tada su joj oči bile već pune požude.
Demon je ustao. Ona je zakoračila unatrag, i kratko pogledala
oko sebe, primjećujući upaljene svijeće na komodi i noćnom ormariću.
Njihov treperavi sjaj plesao je po sobi. Demon se u jednoj minuti riješio
sakoa, kravate, prsluka i košulje – još mu je toliko trebalo da skine
čizme i čarape.
Ponovno je sjeo na krevet, razmaknutih bedara. Flick je pogledala
u njega, pa se sramežljivo nasmiješila. Omamljen silovitim, snažnim
pulsiranjem svoje požude, htio se pomaknuti – htio je posegnuti za
njom i privući je k sebi.
Ali ona se pomaknula prva.
S istim sramežljivim osmijehom na usnama, primila je rub svoje
potkošulje i polako ju je svukla preko glave. Demonu je zastao dah u
prsima – da mu život ovisi o tome da je ne gleda, da je ne proždire
očima, predao bi se i umro.
Zapravo, više nije bio siguran je li živ – nije mogao disati, nije
mogao misliti, nije se mogao micati. Svaki njegov mišić bio je napet,
spreman. S naporom je udahnuo i klizio pogledom po njoj, s gipkih
bedara prema zlatnom gnijezdu kovrča na njezinu međunožju, pa
preko struka – koji je mogao cijeli obujmiti svojim rukama – do njezinih
grudi, čvrstih, živahnih, ružičastih na vršku.
Bio je dovoljan jedan njegov pogled da joj bradavice propupaju;
Demon je osjetio kako mu se usnice razvlače u smiješak, a znao je da
je taj smiješak bio pun požude.
Bio je gladan nje, sve ga je boljelo za njom, morao ju je imati,
povući je u svoje naručje i posjedovati, gurnuti svoj pulsirajući ud
duboko u njezinu mekoću, jahati je do sve dok oboje ne utonu u blaženi
zaborav.
Ona je i dalje držala svoju potkošulju u ruci, ali nije ju prislanjala
uz tijelo, nije se pokušavala sakriti od njegova pogleda. Drhtala je, ali
pustila ga je da je polako promatra; kad se njegov pogled popeo na
njezino lice, pogledala ga je u ravno oči. Sjaj koji je Demon vidio u
njenim očima nipošto se nije mogao pogrešno protumačiti – to je bio
poziv na užitak – otkrivao je zavodljivost sirene i samouvjerenost žene
koja je strastveno voljena.
Ako ikad pogleda drugog muškarca na taj način, slomit će mu
srce. Preplavio ga je osjećaj ranjivosti – on ga je bio svjestan, prihvatio
ga je i pustio da prođe. A onda je posegnuo za njom, uzeo joj potkošulju
iz ruke i pustio da klizne na pod.
Nježno ju je primio za bokove i povukao da mu priđe bliže. Ona je
prišla – sramežljivo, ali bez kolebanja. Stavila je ruke na njegova
ramena, a on je nju obujmio oko struka i samo ju je držao, upijao je
njezinu gipku snagu. Podignuo je pogled, prikovao ga za njezin, pa je
stao kliziti rukama po njoj, preko bokova, pa preko čvrstih polutki
njezine stražnjice. Raširio je prste i čvrsto joj primio obje polutke pa
stao nježno mijesiti – već za nekoliko sekundi njezina je koža bila vruća
i orošena. Zjenice su joj se raširile, vjeđe spustile; duboko je udahnula
i čekala.
I dalje je gledajući u oči, odbijajući prekinuti taj kontakt, jednom
je rukom nastavio zavodljivo milovati njezine stražnje obline, i
istraživati bedra i skrivene doline, a drugu je stavio na njezin trbuh.
Ona je uvukla dah, i sva se napela. Prodorno je gledajući, polako je
kliznuo tom rukom gore i dodirnuo joj dojku, najprije vršcima prstiju,
a zatim ju je cijelu primio u dlan.
Ona je tiho zastenjala, vjeđe su joj zatreperile pa se zatvorile. A
on se smiješio i mijesio, milovao i stiskao, cijelo vrijeme gledajući kako
joj se želja odražava na licu. Razmaknule su joj se usnice, oblizala ih je
jezikom. Disala je isprekidano, sve nestrpljivije. Osjećala je kako je on
istražuje, kako upoznaje njezino tijelo.
S vragolastim osmijehom, Demon se sagnuo do dojke.
Njezin šokirani udah odjeknuo je cijelom sobom. Zgrabila ga je za
glavu dok je on klizio jezikom po bradavici koju je najprije sisao,
izluđujući je sve više i više. Ubrzo je stenjala i dahtala, a taj zvuk je ga
je slatko izazivao.
Odmaknuo se. Flickina koža više nije bila mliječnobijela nego
nježnoružičasta; želja ju je cijelu preplavila. Klizeći rukama niz njezin
struk, gledao ju joj je lice dok joj je nježno mijesio čvrsti trbuh, pa
posegnuo niže, gurajući prste u njene meke kovrče, pritišćući ih u meko
tkivo unutra.
Bila je već mokra, nabrekla i spremna – on je nastavio gurati
prste, a ona je zadrhtala i primila se za njegovo rame da održi
ravnotežu.
Prije nego što je stigao trepnuti, Flick je duboko udahnula,
otvorila oči i posegnula za gumbima na njegovim hlačama. Njezini
živahni prsti brzo su ga otkopčali; posegnula je unutra... Zatvorio je oči
i promuklo zastenjao.
Obujmila ga je prstima; ponovno je zadrhtao. Ruke su mu
kliznule s njezina tijela; stisnuo je šake i osjećao kako ona popušta svoj
stisak i počinje istraživati.
Stisnuo je zube. Nije htio otvoriti oči – ali vjeđe su mu se same
podignule, dovoljno da vide njezinu tanašnu ruku, zavučenu u njegove
hlače; njezini fini mišići stezali su se dok ga je tako dirala.
A zatim je posegnula dublje.
Zvuk koji je izmamila iz njegovih usta bio je zvuk prave boli – jer
bio je već bolno ukroćen, bolno spreman da eruptira. Njezina droga
ruka nježno mu je gurnula u prsa.
»Lezi.«
On je legao, a prsa su mu se uzdizala i spuštala dok je grabio zrak
– više nije imao nikakvu kontrolu nad sobom. Njezina roka ga je
odjednom napustila – proklinjao je taj gubitak. »Pričekaj malo«, rekla
mu je.
U nevjerici, osjetio je kako mu skida hlače. Ovo nije bilo ono što
je planirao, ali... ponizno je zastenjao, podignuo bokove i pustio da mu
ih svuče. Spustila ih je do polovice bedara i najednom stala, u šoku.
Demonu je tek tada sinulo da Flick zapravo nikad nije vidjela ono
što je tako uspješno primila u sebe, već četiri puta.
Oh, Bože! Podignuo je vjeđe: ona je stajala između njegovih
bedara, potpuno gola, zureći, posve opčinjeno, u njegovo međunožje. U
njegov vrlo velik ud, debeo poput njezina zapešća, koji je trenutačno
spremno stršao iz svog dlakavog gnijezda.
Zatomivši urlik, Demon se pridignuo, spreman da je zgrabi prije
nego što ona pobjegne – spreman da je smiri, utješi, kaže joj da će sve...
U tom trenutku iznenađenost je nestala s njezina lica, a
zamijenio ju je veličanstven osmijeh – i u očima joj je zaplesao
vragolast, puten, vatren sjaj. Pustila je njegove hlače i ponovno
posegnula za njegovim udom.
»Ne!« Zadihan, ležao je na krevetu i posvemašnjoj nevjerici gledao
u nju. Prsti su joj se zaustavili točno uz njegov ud, koji je iz sekunde u
sekundu bio sve tvrđi. Pogledao joj je u lice. Ona je otvorila oči, širom,
i podignula obrve. Nipošto nije izgledala nevino – u njezinim je očima
sjao čisti, seksualni izazov. Kako on nije odmah reagirao – nego je samo
ležao, omamljen – njezina se bradica odlučno isturila.
Demon je duboko udahnuo. »Dobro, ali, za Boga miloga, najprije
skini ovo s mene.«
Flick se zločesto nasmijala i s lakoćom svukla hlače niz njegove
dugačke noge. Demon je iskoristio taj trenutak da povrati snagu – ova
žena će ga ubiti.
Njegove hlače pale su na pod, a već iduće sekunde Flick se
spremno popela na krevet – i ponovno ga iznenadila. Mislio je kako će
mu doći sa strane, ah ona se namjestila na koljena, točno između
njegovih bedara, točno ispred onoga što joj je trenutačno bila opsesija.
Duboko je udahnuo – zrak mu je ostao u plućima; pluća su mu se
stezala dok je ona stezala njega. Ah previše nježno. Posegnuo je prema
njoj i stavio svoju ruku preko njezine, pokazujući joj koliko da stisne
njegov ud. Kao i u svemu, i ovdje je brzo učila. Nakon toga, više nije
morao ništa nego ležati i misliti o Engleskoj. Ili lady Osbadelstone, ili
bilo čemu što će mu odvući pažnju. Ali ništa mu nije moglo odvući
pažnju – bilo je posve nemoguće odvojiti se od njezina dodira, od
njezinih sve eksplicitnijih milovanja.
I dok su joj prsti jedne ruke držali njegov ukrućeni ud, drugim je
kliznula prema njegovim prsima, prelazeći preko čvrstih mišića koji su
se na njezin dodir još više napinjali.
A onda se nagnula naprijed – nije mogla dosegnuti njegove usne,
ali je zato mogla dosegnuti njegove ravne bradavice. Kad se on trznuo,
slatko se nasmijala, a kad je zastenjao, stala ga je lizati još intenzivnije.
Oslobodivši se još više, stala mu je ljubiti prsa, vruće i strastveno, pa
mu je grickala kožu, tabajući sebi put preko njegova čvrstog, mišićavog
trbuha.
Demon je sav protrnuo kad su njezine usne počele pratiti trag
dlačica koje su rasle od pupka nadolje – i zamalo je umro kad su se
njezina vruća usta zatvorila oko njegova glavića.
Uhvatio ju je, sav napet, u silnom nastojanju da se ne počne
izvijati i gurati joj se dublje u usta. Omamljen, na rubu nesvjestice,
stisnuo je zube, pa je triput duboko udahnuo – i uživao u tom intimnom
dodiru.
A onda je posegnuo za njom i nježno je podignuo.
Njezine su se oči širom otvorile. »Zar ti se nije svidjelo?«
Pogledao ju je o oči. »Svidjelo mi se previše.« Rekao je ovo brzo,
zadihano – sada nije bio raspoložen za razgovor. Posjeo ju je na sebe,
tako da ga je opkoračila nogama. »Moram biti u tebi.«
Gurkao se glavićem u nju još dok je govorio; sav je izgarao, i krv
mu je prestala teći, dok se borio da bude nježan. Trebao ju je bolje
pripremiti, više opustiti, ali...
Podignuo je pogled – i ugledao njezin osmijeh, veličanstveno
bludan. Oslonila se dlanovima o njegova prsa pa se malčice nagnula
naprijed.
Sva je procvjetala i širom mu se otvorila. Prije nego što je Demon
stigao udahnuti i gurnuti se u nju, ona je već sjedala na njega, ne
prebrzo – ipak je njegov ud bio prevelik – nego polagano. Oči su joj se
zatvorile; zastao joj je dah. Usredotočila se, zagrizavši donju usnicu, pa
se spuštala sve niže, centimetar po centimetar, njišući stražnjicom da
ga primi do kraja. Obavila ga je svojom vrućom, vlažnom svilom,
glatkom i klizavom od vlastite strasti; kad ga je cijelog primila,
ispustila je dah koji je bila držala – i stegnula se čvrsto oko njega.
Nakon toga Demonu je sve bilo u magli – sjećao se samo bolno
slatke senzualnosti i užitka kakvog nikad prije nije iskusio. Dok ga je
jahala, dok ga je tako voljela, dok ga je zadovoljavala svojim tijelom, on
je ležao, osvojen – pokoren – i samo je primao. Pustio je da ona određuje
ritam, da galopira, da kaska, da radi što želi. Dok se gibala na njemu,
dok se dizala i spuštala, on je pustio svoje ruke da lutaju njezinim
tijelom. Davao je sebi šansu da se prisjeća, da uči, da se sladi naučenim,
da uživa u ovoj intimnosti.
A zatim, kad se ona zadihana i rumena, stala trzati oko njegova
uda, pa mu se zadovoljena srušila u naručje, on je pomislio kako je u
raju. Samo mu anđeo može toliko dati.
Držao ju je, milovao, i pričekao da dođe do daha, a zatim ju je
okrenuo i smjestio poda se. Razmaknuo joj je bedra, široko, i gurnuo se
žestoko, duboko; ona je naglo udahnula i raširila se pod njim još više.
Držala je njegov korak dok ju je jahao, i pritom mu milovala prsa.
Pogledala ga je u oči i nasmiješila se – bio je to osmijeh mačke koja je
upravo smazala punu zdjelu vrhnja. »Volim te.« Oči su joj se zatvorile
dok je ovo izgovarala, a osmijeh joj je i dalje titrao na licu.
»Znam«, promrmljao je Demon, a zatim je zatvorio oči i
usredotočio se na to da joj uzvrati tu ljubav. Smiješak joj je još plesao
na usnicama, ali odjednom se povukao – Flick je zatreptala,
iznenađeno ga pogledala, pa je ponovno zastenjala i izvila se prema
njemu. Demon ju je gledao kako se ponovno napinje i steže oko njegova
uda, a bio je toliko duboko u njoj da je mislio da će potpuno izgubiti
razum.
Ali Flick je prva izgubila razum, raspala se u tisuće slatkih
eksplozija, u svojem dugačkom, intenzivnom orgazmu.
On ju je nastavio jahati, žestoko i duboko, čekao da se ona opusti,
da sva tenzija oteče iz njezinih udova – sve dok ne ostane ležati pod
njim tako otvorena i zarobljena, dok njezino tijelo posve omekša i
prihvaća ga bez otpora. I u tom trenutku, točno prije nego što je ona
počela lebdjeti, točno prije nego što joj se on pridružio u tom
međuprostoru, nagnuo se i nježno je poljubio.
»I ja tebe volim.«
21. poglavlje

S tari instinkti nikad ne umiru – Demon se probudio mnogo prije


svih ostalih u kući. I istog se trena sjetio svojih posljednjih riječi.
Protrnuo je, čekajući da ga proguta užas – ali umjesto toga osjetio
je samo topao mir, osjetio je nešto što mu je govorilo da je u njegovu
svijetu sve onako kako treba biti. Dugo je samo ležao, uživajući u tom
osjećaju.
Njegov unutarnji sat konačno ga je natjerao da se mrdne. Zora još
nije bila svanula, ali morao je brzo otići odande. Okrenuo se na bok i
promotrio anđela koji se privio uz njega. Sinoć je zaspao duboko u njoj;
probudio se tijekom noći pa ga je izvadio i nježno namjestio Flick pored
sebe.
Način na koji se ona budila bio je užitak koji je on već odavno
utisnuo – urezao – u svoje pamćenje. Smiješeći se, nježno je povukao
plahtu s nje.
Flick se probudila, osjećajući kako joj netko širi bedra i dira joj
meko mjesto između nogu. Nikad se nije budila brzo, naprosto to nije
mogla. Do trenutka kad joj se disanje ubrzalo dovoljno da ona podigne
vjeđe, već je bila vruća i mokra, prazna i željna. Već iduće sekunde on
je legao na nju, jednom je rukom držeći za stražnjicu da je pridigne, pa
joj je svojim snažnim bedrima raširio noge.
Ušao je u nju – tvrd, golem, i vruć. Gurao se dublje, rastežući je,
puneći je dok nije počela dahtati i čvrsto ga stiskati. Jahao ju je, a ona
mu se pridružila u tome, njihova tijela, čvrsto spojena, njihala su se i
bila su njihana, utrkivala su se, sve dok im srca zamalo nisu
eksplodirala i dok se po njima nije stao razlijevati užitak.
Ležeći na leđima, zadihana od posljedica orgazma, još ga je
osjećala u sebi. Ležao je na njoj oslonjen na podlaktice, spuštene glave,
dok su mu se prsa nadimala i spuštala poput mijeha. Oboje su bili
vrući, znojne kože. Dlake na njegovim prsima draškale su joj bradavice;
u ovom ekstremno razbuđenom stanju mogla je svugdje osjetiti njegove
dlačice – na njegovim nadlakticama, listovima, trbuhu, preponama.
Udovi su im se dodirivali – na svim točkama, bili su spojeni na
najintimniji mogući način. Flick nikad u životu nije bila svjesnija njega
– i sebe.
Otkucaji njegova srca, glasni i žestoki, sada su se malo usporili.
Podignuo je glavu i pogledao u nju. »Jesam li te uvjerio?«
Ona je pogledala ravno u njegove oči, pa se namjerno stisnula oko
njega i nasmiješila. Zatvorila je oči. »Da.«
Demon je zastenjao, prislonio svoje čelo uz njezino – i uvjerio je
još jednom.
Malo poslije, dok je u žurbi izlazio iz njezine sobe, šuljajući se
hodnikom poput lupeža i bježeći prema stražnjim vratima prije nego
što ga uhvati jedna od sluškinja, Demon se zakleo da više nikad neće
podcijeniti anđela.

Jutro mu je bilo ispunjeno obavezama, ali u jedanaest je ponovno stigao


u roditeljsku mu kuću, uvjeren kako mu mati još spava jer je sezona
sada bila u punom zamahu. Kao što je zatražio, Flick je već bila
spremna – čim mu je Highthorpe otvorio vrata, ona se graciozno
spustila stubama.
Svjetlost u njezinim očima, taj sjaj na njezinu licu, posve mu je
oduzeo dah. Dok je koračala prema njemu, obasjalo ju je sunce što je
dopiralo kroz staklo iznad ulaznih vrata i on se jedva jedvice suzdržao
da je ne zgrabi u naručje i ljubi do besvijesti. Da Highthorpe nije stajao,
tiho i dostojanstveno, pored njega, on bi to i učinio.
Čini se da je Flick osjetila ove njegove misli; pogled koji mu je
uputila kad je prošla pored njega i izišla bio je pravo slatko mučenje.
»Vratit ćemo se kasno poslijepodne«, rekao je Demon
Highthorpeu te požurio za njom niz stepenice. Sustigao ju je na
pločniku i pomogao joj da uđe u njegovu kočiju. Flick je pogledala u
prazno sjedalo iza. »Nema Gilliesa?«
»On obilazi kolege, po cijelom gradu, raspituje se o Bletchleyu.«
Primio je uzde i dao novčić slugi koji ih je pričuvao, Demon je sjeo
pored Flick i potjerao konje u lagani kas. »Razgovarao sam s
Montagueom. Imamo ljude posvuda, a sada kad znamo gdje trebamo
tražiti, pronaći ćemo Bletchleya. I njegove gospodare.«
Flick ga je pogledala.
»Znaš, pitao sam se...« Idući tjedan počinjao je Spring Carnival.
Demon je udahnuo. »Trebao sam se sastati s Odborom već ovaj tjedan,
ali, nadao sam se da ćemo nešto pronaći – barem jedan trag, jednu
činjenicu koja će poduprijeti Dillonovu priču. Kako stvari stoje, morali
bismo pronaći Bletchleya najkasnije do sutra navečer – ako se nalazi
igdje u ovim društvenim krugovima, neće se moći sakriti. Čim budemo
imali bilo kakvu informaciju, otići ću u Newmarket, najkasnije u
nedjelju.« Pogledao je u Flick. »Hoćeš li ići sa mnom?«
Flick je raširila oči. »Naravno.«
Suspregnuvši smiješak, Demon je vratio pogled na svoje konje.
»Nismo pronašli nijedan trag novca, nigdje, a to je vrlo čudno. Sada
smatramo da je kružio u obliku oklada i redovnog trošenja. Ali čini se
da se nitko nije razbacivao velikim svotama.«
Pucnuo je uzdama; konji su produžili korak. Kad su prošli kroz
vrata parka, Demon je dodao: »Pretpostavljam da je ta banda previše
pametna da se služi vlastitim slugama, ali moguće je da, nakon što su
Dillon i Ickley odbili pružati daljnje usluge, a Spring Carnival se bližio,
nisu imali drugog izbora nego angažirati nekoga od svojih – netko kome
mogu vjerovati.«
»Dakle, misliš da je Bletchleyev gospodar član te skupine?«
»Vjerojatno. Bletchley je pijun, ali može djelovati s distance. Kao
kočijaš nekog gospodina, ima brojne prilike da razgovara s drugom
gospodom – riječ tu i tamo neće privući ničiju pažnju. Na taj način
nema potrebe da se dogovaraju formalni sastanci.«
Flick je kimnula glavom. »Pisat ću Dillonu i reći mu da se
vraćamo u nedjelju.« U njezinu se tonu osjetilo olakšanje. Trenutak
poslije shvatila je da ne poznaje područje kojim su se vozili. »Kamo
idemo?«
Demon ju je pogledao. »U Tattersallsu je rasprodaja – zaprežni
konji, uglavnom. Htio bi kupiti dva nova pa sam mislio da bi htjela poći
vidjeti.«
»Oh, da! Tattersalls! Toliko sam čula o tome mjestu, ali nikad
nisam bila ondje. Gdje je to?«
Nakon njezinih silnih pitanja Demon je zaključio da je pronašao
jedinu ženu u cijeloj Engleskoj koja će radije otići na dražbu konja nego
se prošetati Ulicom Bond. Nakon što joj je, ne mogavši sakriti svoje
oduševljenje, to i rekao, Flick ga je začuđeno pogledala.
»Pa naravno, ne budi smiješan. U pitanju su konji!«
U dogovoru s Flick, licitirao je za par gipkih sivaca, koji su za
njegov ukus bili previše nježni – nije rekao Flick da ih je zapravo kupio
za nju. Kad je aukcijski čekić udario o postolje i konji dodijeljeni njemu,
Flick je bila izvan sebe od ushita. Demon je otišao dogovoriti da konje
isporuče u Newmarket, a ona je iskoristila to vrijeme da se upozna s
njima. Demon ju je doslovce morao odvući odande.
»Hajde, nikad nećemo stići u Richmond.«
»Richmond?« Pogledala je u njega. »Zašto onamo?«
Demon joj je pogledao u oči. »Zato da te mogu imati samo za sebe.«
I imao ju je samo za sebe, u prekrasnom danu ispunjenom sitnim
užicima i malim radostima. Najprije su otišli u Star & Garter na
brežuljku i ručali. Kad ju je smjestio za stol za dvoje, točno uz prozor s
kojeg je pucao pogled na park, Flick je opazila da drugi gosti restorana
pogledavaju prema njima. Podignula je obrvu. »Zar ne bismo trebali
imati neku vrstu pratnje za ovakav izlazak?« Njezin je ton bio čisto
znatiželjan, ništa drugo.
Demon joj je uzvratio pogled, a zatim je posegnuo u džep. »Odnio
sam ovo u Službeni list. Bit će objavljeno sutra.« Pružio joj je komadić
papira. »Mislio sam da nećeš imati ništa protiv.«
Flick je otvorila papirić, pročitala što na njemu piše i nasmiješila
se. »Ne, naravno da nemam ništa protiv.« Ponovno ga je zaklopila i
vratila ga Demonu – ondje je stajala kratka izjava o njihovim
zarukama. »Znači li ovo da sada možemo ići okolo sami a da pritom ne
vrijeđamo društvo i njihova pravila?«
»Da, hvala nebesima.« Nakon jedne sekunde se ispravio. »Dobro,
unutar razumnih granica.«
Razumne granice obuhvatile su dugu šetnju parkom, ispod
golemih hrastova i bukvi. Ondje su nahranili jelene, a zatim, držeći se
za ruke, šetali su na suncu. Šetali su, i razgovarali, ali ne o Dillonu i
gangsterima, ni o društvu, nego o svojim planovima, svojim nadama,
svojim ciljevima za zajednički život koji ih je čekao. Smijali su se i šalili
– tu i tamo izmijenili kratke, uzbudljive poljupce, zaštićeni krošnjama
stabala. Od tih poljubaca oboje bi zadrhtali i najednom bi im se
probudila želja; u prešutnom dogovoru pošli su natrag prema kočiji, a
njihov se razgovor vratio na vjenčanje i termin kad bi se ono moglo
održati.
Oboje su se složili da mora biti što prije.
Kao što je Demon očekivao, kad su se vratili u Berkeley Square,
njegova majka je čekala.
»Madam je gore, u salonu«, rekao je Highthorpe. »Rekla je da joj
se javite čim se vratite, gospodine.«
»Hvala, Highthorpe.« I dalje se smiješeći, Demon je ignorirao
Flickin zbunjeni pogled. Primio ju je za ruku i poveo stubama gore. Kad
su došli do Horatijina privatnog salona, pokucao je i ušao, vukući Flick
za sobom.
Horatia mu je uputila pogled koji je bio toliko žestok, toliko
ispunjen prijetnjom da je pravo čudo da se nije pretvorio u kamen.
Demon se nacerio od uha do uha. »Koliko dugo treba da se organizira
vjenčanje?«

Idućeg poslijepodneva Flick se otišla provozati s Horatijom i Helenom.


Vijest o njezinim i Demonovim zarukama pojavila se tog jutra; Horatia
je bila vrlo dobro raspoložena. Štoviše, bila je toliko sretna i uzbuđena
zbog njih da je otkazala sve njihove planove za tu večer. Ostali su kod
kuće i večerali u krugu obitelji, gdje su mogli mimo razgovarati o
vjenčanju. Budući da je jedini Demonov zahtjev bio da se vjenčanje
održi što prije, a Flick nije imala što dodati, Horatia je bila izvan sebe,
prepuna planova.
Naravno, Helena je bila odmah obaviještena – došla je u Berkeley
Square na doručak, spremna da se pridruži veselju. I sada je sjedila u
kočiji pokraj Horatije, a obje su svečano podijelile ovu informaciju sa
svim starim uvaženim damama, koje su zastajale u svojim kočijama
pored njihove kako bi im čestitale i iskazale svoje odobrenje.
Flick je mirno sjedila, izgledala lijepo i zahvaljivala ovih damama
na njihovim lijepim željama. Naime, Helena i Horatia su joj rekle da se
to sada od nje očekuje.
Premda je bila donekle zaokupljena tim razgovorima, Flick je
motrila ulicu i pitala se hoće li se Demon pojaviti. Ali sumnjala je da
hoće – nije joj se činilo da je Demon oduševljen ovim gradskim
običajima. I doista, dobila je dojam da će je on, čim prođe vjenčanje,
zgrabiti i odvesti u Newmarket, na svoju farmu, i da se u doglednoj
budućnosti neće micati odande.
A taj je plan imao njezino puno odobrenje.
Sa sićušnim smiješkom na usnama, gledala je raskošnu kočiju
koja se upravo kretala u njihovom pravcu. Za oko su joj najprije zapeli
konji, promatrala je ove gipke vrance s divljenjem iskusnog
poznavatelja, a zatim je pogledala u kočiju – bila je posve nova, crna sa
zlatnim detaljima, iznimno elegantna.
Podignula je pogled na gospodina koji je držao uzde, ali nije ga
poznavala. Bio je stariji od Demona. Smeđa kosa kovrčala mu se visoko
iznad lica koje je bilo vrlo privlačno, ali izrazito hladno. Njegove crte
lica bile su klasične, široko čelo i patricijski nos, mršavi obrazi, svijetla
koža. Oči su mu pod teškim vjeđama bile ledene, a njegova tanka usta
nisu se smiješila. Sve u svemu, zračio je pretjeranom ohološću, kao i da
su i ove dame i plave krvi, pored kojih je upravo prolazio, njemu ispod
časti.
Flick je lagano podignula obrvu dok je kočija prolazila pored njih;
taman je htjela odvratiti pogled, kad je ugledala čovjeka u kočijaškoj
odori koji je sjedio otraga. Bletchley! Flick se okrenula prema Horatiji.
»Tko je onaj gospodin – onaj koji je upravo prošao?«
Horatia je pogledala. »Sir Percival Stratton.« Odmahnula je
rukom. »Taj nije jedan od naših«, dodala je i vratila se razgovoru s lady
Hastings.
Flick se nasmiješila ovoj dami, ali ispod te ugodne maske, um joj
je mahnito radio. Sir Percival Stratton – sjećala se tog imena. Trebalo
joj je nekoliko trenutaka da se sjeti otkud ga zna: vidjela ga je na
pozivnici koja je bila poslana na adresu Vanea Cynstera. Budući da su
Vane i Patience još u Kentu, pozivnica je preusmjerena na Horatijinu
adresu.
Sir Percival je ove večeri priređivao maskenbal.
Flick je jedva uspjela sakriti nestrpljenje. Čim je sa svoje dvije
buduće rođakinje ušla u predvorje vile Cynsterovih, ispričala se i brzo
se popela stubama gore, pa je potrčala u salon kako bi stigla prije
Horatije i Helene. Brzo je zatvorila vrata pa požurila prema polici iznad
kamina gdje je stajala hrpa pozivnica. Jednog je jutra pomagala
Horatiji da odgovori na njih; vidjela je pozivnicu sir Percivala i stavila
ih među ostale koje su bile naslovljene na Vanea i Patience. Pronašla
ju je i zagurala u svoj šal, a zatim je brzo sjela u naslonjač, točno u
trenutku kad su u salon ušle Horatia i Helena. Flick se nasmiješila.
»Ipak ću vam se pridružiti na čaju.«
Popila je čaj pa se ispričala, rekavši kako se ide odmoriti. Helena
će uskoro otići, a nakon toga će se i Horatia ići odmoriti. Naime, čekala
je ih duga noć: jedna večera i dva bala. To je Flick dalo nekoliko sati da
smisli što učiniti.
Sjela je na prozorsko sjedalo u svojoj sobi i proučavala finu bijelu
pozivnicu, ispisanu crnom tintom. Pozivnica je glasila na gospodina
Cynstera, a ne na gospodina i gospođu Cynster; sir Percival sigurno ne
zna da se Vane oženio. Njegov maskenbal počinje u osam. Nažalost,
održava se u Stratton Hallu, u Twickenhamu.
Twickenham je iznad Richmonda, a to znači da će joj trebati
nekoliko sati da stigne tamo.
Stisnula je usnice, brzo ustala i pozvonila na zvonce za sluge.
Poslala je lakaja da potraži Demona.

***

Lakaj se vratio, ali ne s Demonom, nego s Gilliesom. Gillies se pridružio


Flick u stražnjem salonu. »Gdje je Demon?« upitala je čim su se vrata
zatvorila za lakajem.
Gillies je slegnuo ramenima. »Išao se sastati s Montagueom, a
nakon toga je imao još nekog posla po gradu. Nije rekao gdje.«
Flick je opsovala u sebi i stala koračati amo-tamo. »Imamo
zakazanu večeru u osam.« To je značilo da se Demon sigurno neće
vratiti prije šest. Pogledala je u Gilliesa. »Koliko dugo treba kočiji
odavde do Twickenhama?«
»Dva i po sata, možda i tri.«
»Tako sam i mislila.« Nastavila je koračati, a zatim je stala i
okrenula se prema Gilliesu. »Pronašla sam Bletchleya. Ali...« Na
brzinu mu je sve ispričala. »Sada ti je jasno zašto je nužno da je jedno
od nas bude ondje otpočetka, u slučaju da se udruženje bude sastalo.
To je maskenbal – postoji li savršenije mjesto za tajni sastanak? Pa čak
i ako se ti gangsteri ne sastaju večeras, ključno je da djelujemo brzo.
Moramo pretražiti Strattonovu kuću i pronaći bilo kakav dokaz, a ovo
je idealan način da uđemo i savršena prilika da malko pronjuškamo.«
Kad je vidjela da Gillies samo zuri u nju kao da ne može vjerovati
svojim ušima, prekrižila je ruke na prsima i uputila mu strog i ozbiljan
pogled. »Budući da ne možemo znati kad će se Demon vratiti, morat
ćemo mu ostaviti poruku i krenuti sami. Jedno od nas mora biti ondje
otpočetka.« Pogledala je u sat na polici iznad kamina – već je bilo prošlo
četiri. »Želim krenuti točno u pet. Možeš li pripremiti kočiju?«
Gillies se kolebao. »Jeste li sigurni da nećete još malo razmisliti
o tome? Njemu se neće svidjeti što ste otišli sami.«
»Glupost! Pa to je samo maskenbal, a on će doći dovoljno brzo
nakon mene.«
»Ali...«
»Ako me ti nećeš odvesti, unajmit ću fijaker.«
Gillies je glasno uzdahnuo. »U redu, u redu.«
»Dakle, možeš nabaviti kočiju?«
»Posudit ću rezervnu kočiju lady Horatije, to neće biti problem.«
»Odlično.« Flick se kratko zamislila, pa je dodala: »Ostavi
Demonu poruku i reci kamo smo otišli i zašto. Ostavi jednu i ovdje.
Dakle, jednu za Demona, jednu za Horatiju. Tako će sve biti u redu.«
Gilliesovo lice bilo je odraz sumnjičavost, ali samo se naklonio i
izišao.

Gillies se vratio po nju u rezervnoj kočiji lady Horatije. Bila su to


jednostavna, crna kola; nekoliko minuta nakon pet Flick je već bila
unutra.
Zadovoljno se naslonila. Zasad je sve teklo prema planu. Kad se
nakon razgovora s Gilliesom vratila u svoju sobu, sluškinja se već bila
vratila s tavana i donijela joj dugački crni domino i prelijepu crnu
masku s perjem. I domino i maska počivale su sada na sjedalu pored
nje. Večer je bila topla, a teški crni oblaci prijeteće su se nadvijali nad
gradom. Flick će staviti svoju masku kad stignu do Stratton Halla. Bila
je uvjerena da je kroz nju nitko neće moći vidjeti.
Maska joj je doista lijepo pristajala; crna boja naglašavala je
zlatne nijanse njezine kose. Nasmiješila se. Unatoč ozbiljnosti i
opasnosti situacije u koju se upuštala, osjećala je uzbuđenje. Napokon,
bili su blizu.
Sa sve gorljivijim iščekivanjem, razmišljala je o onome što je čeka
ondje. Nikad nikad bila na maskenbalu. Takve zabave nekoć su bile
uobičajene, ali činilo se da ih nema mnogo u posljednje vrijeme. Flick
se zapitala zašto, ali zaključila da je to sigurno zbog toga što se običaji
stalno mijenjaju.
Kako god bilo, vjerovala je da će se snaći. Bila je na bezbroj balova
i zabava, znala je kako to ide. A Demon će poći za njom čim se vrati
kući – doista nije bilo šanse da nešto pođe po zlu.
Grmljavina je tutnjala i prijetila, ali oluja je bila još daleko. Flick
je zatvorila oči i nasmiješila se.
Gillies je rekao da se Demonu neće svidjeti što odlazi sama u
opasnost. Lady Osbadelstone ju je upozorila da je vrlo zaštitnički
nastrojen – ali Flick je to već znala. A znala je i to da će Demon, kad je
konačno sustigne večeras, grmjeti baš poput ove nadolazeće oluje.
Ali ona se nije ni najmanje bojala. Iskreno se nadala da on nikad
neće shvatiti da je njegove reakcije ne sprečavaju u njezinim naumima.
Ako postoji nešto što smatra da se treba učiniti, ona će to i učiniti – i
rado će platiti za to poslije. I ugoditi njegovoj posesivnosti. Kao što mu
je ugodila u Angel’su.
I dok se kočija njihala cestom, Flick se slatko pitala na koji će mu
način večeras morati platiti.

Demon se vratio kući nedugo nakon šest. Na licu mu je bio budalast


osmijeh, a u džepu vlasnički list kuće na adresi Ulica Clarges broj 12.
Međutim, na vratima ga je dočekao jedan od lakaja iz roditeljske
mu kuće. Poruka koju mu je lakaj donio bila je nerazumljiva i
histerična.
Pet minuta poslije već je bio u majčinu salonu. »Što se dogodilo?«
Horatia u poruci nije rekla ništa – pisalo je samo da kako joj on sigurno
neće oprostiti, što je zvučalo posve besmisleno i Demon je stoga bio
prilično uznemiren. Kad ju je vidio kako leži na divanu i udiše nekakve
mirisne soli za smirenje, bilo mu je još gore. »Koji vrag se zbiva?«
»Ne znam!« Horatia je ustala, na rubu suza. »Felicity je otišla na
Strattonov maskenbal. Evo, pročitaj ovo.« Pružila mu je zgužvani
papirić. »Oh, evo i jedne za tebe.« Demon je uzeo obje poruke. Gotovo
nije ni pogledao njezinu, odložio ju je na stolić te odmah otvorio onu
koju je Flick napisala za njega. Kao što je i očekivao, ova je poruka
sadržavala više informacija.
»Danas me u parku pitala tko je Stratton, ali ne bih ni u snu
pomislila...« Horatia je podignula ruke zrak. »Pa tko bi uopće pomislio?
Da sam znala da će napraviti takvu glupost, nikad je ne bih pustila iz
vida!«
Demon je sada pogledao poruku koju je Flick ostavila Horatiji.
»Što si učinila u vezi večerašnjih zabava?«
»Flick je predložila da je ispričam zbog glavobolje. Ispričala sam
nas obje, a rekla sam da ja imam glavobolju – i zaista je imam!«
Demon ju je pogledao. »Ne brini. Ona će biti dobro.«
»Kako znaš?« Odjednom primijetivši njegovu smirenost, Horatia
ga je sumnjičavo pogledala. »Što se događa?«
»Ništa oko čega treba dizati frku.« Vratio joj je poruku, a svoju je
spremio u džep. Flick je napisala Horatiji da ju je obuzela strašna želja
da vidi maskenbal te da je otišla u Stratton Hall, gdje će joj se Demon
ubrzo pridružiti. »Znam kakvi su Strattonovi maskenbali.«
Horatia ga je sada pogledala još oštrije, s još većom
sumnjičavošću. Ali Demon se nije time zamarao. »Odmah krećem za
njom«, rekao je smireno. »Ona će biti ondje sama tek sat vremena prije
nego što ja stignem.«
Premda je bilo vidljivo koliko joj je laknulo, Horatia se i dalje
mrštila. »Mislila sam da ćeš biti izvan sebe od bijesa. Ne bi bilo ništa
čudno da se ja ne brinem, ali zašto ti nisi zabrinut?«
Demon je bio zabrinut, ali... Rezignirano je podignuo obrve.
»Recimo samo to da sam se već naviknuo.«
Ostavio je svoju zbunjenu majku u salonu i vratio se u svoju kuću
u Ulici Albermarle. Gilliesova poruka sadržavala je više pojedinosti.
Zastao je samo toliko da dohvati Strattonovu pozivnicu s police, izvadi
svoj domino i jednostavnu masku, a zatim je dozvao fijaker i krenuo za
Flick.

Nepune dvije minute nakon što je ponosno ušetala u Stratton Hall,


Flick je shvatila da je nijedan otmjeni bal nije mogao pripremiti za Sir
Percivalov maskenbal.
Dva krupna tamnoputa muškarca, čije je prepone pokrivao samo
jedan komad tkanine, s turbanima na glavi i krcati zlata, te opasani
opakim sabljama, stajali su na straži u predsoblju, svaki na jednoj
strani vrata koja su vodila u plesnu dvoranu. U ogromnoj prostoriji
koja se prostirala duljinom čitave kuće, prizor je bio jednako egzotičan.
Plava svila sa zlatnim zvijezdama prekrivala je strop: bili su to zidovi
poput onih iz Tisuću i jedne noći – od svile, brokata i mjedenih ukrasa.
Oprezna zbog svoje maske, nije se zaustavila na pragu da bi
promatrala – uspravna, ponosno isturene brade, odmah se umiješala u
gomilu.
Usred prostorije rominjala je prekrasna fontana. Flick je vidjela
kako gosti ondje pune svoje čaše vodom – a tada je shvatila da je to
pjenušac. Oko fontane su se nalazili stolovi sa svim mogućim
delikatesama: drugi stolovi bili su pretrpani najskupljom hranom –
plodovima mora, fazanima, kavijarom, prepeličjim jajima – Flick je
vidjela čak i pečenog pauna punjenog tartufima.
Vino je teklo u potocima, kao i druga pića – a raspoloženje gostiju
istodobno je raslo. Na drugom kraju prostorije Flick je čula violinu i
ugledala gudački kvartet. Svirao je u zimskom vrtu, na postolju iznad
dvorane.
Gostiju je bilo posvuda. Čak i pod maskama i ogrnute dominom,
žene su izgledale zanosno – Flick je znala da ondje nije bilo nijedne
žene koja nije lijepa. Muškarci su svi odreda bili gospoda – znala je to
prema njihovom profinjenom izražavanju i finoj odjeći – mnogi su svoje
kostime nosili raskopčane, kao da su plaštevi.
Na jednom kraju sobe Flick je pogledom tražila Strattona.
Francuski prozori koji su gledali na terasu bili su otvoreni jer je noć
bila sparna. Crni oblaci su jurili, valjajući se nebom. Povremeno se čula
grmljavina, ali oluja još nije bila blizu.
»Gle, gle... što to imamo ovdje?«
Flick se okrenula – i našla oči u oči s jezivim Strattonom.
»Hmmm... je li to šumska vila koja će možda oživjeti ovu večer?«
Njegove tanke usne su se razvukle u osmijeh, ali u tom osmijehu nije
bilo topline. Spustio je pogled i pustio da mu oči klize nit njezino, tijelo.
Flick je zatomila drhtaj. »Tražim prijatelja.«
U Strattonovim očima zasjala je zlokobna iskra. »Rado ću vam
pomoći kad počne slavlje.« Posegnuo je rukom prema njoj; Flick je
instinktivno ustuknula, ali on je bio brži. Uhvatio joj je bradu i okretao
lice s jedne na drugu stranu, kao da želi vidjeti što je ispod maske.
Sigurno je bio svjestan njenog otpora, a činilo se da mu se to i sviđa.
Tada ju je pustio. »Da, potražit ću vas kasnije.«
Flick se nije ni pokušala nasmiješiti. Srećom, Strattonovu
pozornost privukla je neka druga žena; Flick je iskoristila trenutak i
kliznula.
Sve veća gomila počela se vrpoljiti i kružiti uokolo. Flick se
zavukla među goste, s namjerom da prijeđe na drugi kraj prostorije i
udalji se od Strattona. Osim glavnog ulaza u dvoranu bila su tu još
troja vrata koja su vodila dalje kroz kuću. Gosti su pristizali samo kroz
glavna vrata; koliko je Flick uspjela vidjeti, samo su se sluge koristili
drugim vratima. Maskenbal se zahuktao – buka je bila glasnija nego
što je inače slučaj na balovima, ali to je bio tek početak.
Flick se smjestila uz zid, a sada je između nje i Strattona nalazila
fontana i sva ta gužva oko nje. Stratton je bio prilično visok i mogla ga
je vidjeti, ali nadala se da on nju ne može. S mjesta na kojem je stajala
dobro su se vidjela vrata koja su vodila u ostatak kuće – ako treba doći
do nekakvog sastanka, on će se sigurno odviti dalje od ove sve punije
dvorane. Jedino što je mogla u ovom trenutku bilo je motriti na bilo
kakav znak sumnjivog okupljanja i čekati da joj se Demon pridruži.
Dok su joj se otkucaji srca smirivali, potisnula je poriv da protrlja
mjesto gdje je Strattonova ruka dodirnula njenu bradu. Smjestila se uz
zid i pažljivo ga promatrala.
Zabava je postajala sve raskalašenija – gosti jesu bili bogataši iz
aristokratskih obitelji, ali bilo je posve jasno zašto gradske matrone ne
odobravaju maskenbale. Iako je provela dvije noći u Demonovom
naručju, neke stvari koje je ovdje vidjela doista su je šokirale. Srećom,
ipak su postojala barem nekakva pravila. Pojedine dame dozvoljavale
su muškarcima da ih slobodno pipaju ispod kostima, ali sva prisutna
gospoda ipak su bila gospoda – oni koji bi zastali da popričaju s njom
dok je mirno stajala uza zid ponašali su se uljudno, premda jest
osjećala njihove predatorske namjere, baš kao kod Strattona.
Ona bi takve namjere uočila odmah, ali većina bi krenula dalje
nakon što bi im dala do znanja da čeka jednog gospodina koji samo što
nije došao.
Nažalost, uvijek postoje iznimke. »Dakle, još nema vašeg
gospodina?« Primaknuo joj se jedan razvratnik. »Upravo sam
primijetio da još čekate – šteta izgubljenog vremena – tako lijepa
djevojka kao što ste vi.«
Podignuo je ruku i dotaknuo pero na njezinoj maski, Flick je
uzmaknula korak, a mrki pogled skrivala je krinka.
»Zbilja.« Razvratnikov prijatelj prišao joj je s druge strane te stao
pomno proučavati njezin stas. »Što kažete na to da se povučemo u jednu
od soba, pa da pokažete meni i mom prijatelju koliko ste lijepi, hmm?«
Podignuo je pogled, a njegove hladne oči fiksirale su se na njezine.
»Poslije se možete vratiti i sastati sa svojim gospodinom.«
Primaknuo se bliže, kao i ovaj prvi, tako da je Flick sada bila
stisnuta između njih. »Mislim da se mojem gospodinu to ne bi svidjelo«,
rekla je.
»Pa tko kaže da mu moraš reći, slatkice?« prvi joj je šapnuo na
uho.
Flick se okrenula licem prema njemu, ali se nakon toga morala
okrenuti prema ovom drugom, jer joj je i on šaputao na uho.
»Ne želimo uzrokovati nikakav metež – samo želimo malko
golicanja, da izdržimo prije nego što započne orgija.«
Orgija? Flick je zinula od šoka.
»To je sve – gledaj to kao međusobno trljanje po trbuhu. Nama
dvojici se već trza u hlačama, ali do akcije ima još puno...«
»A ti si ovdje, slatka mala golubica koja čeka da joj netko skine
perje, ali tvoj odabranik još nije na vidiku.«
»Eto, malo vrućeg pipanja i malo sočnog nabijanja svima će
olakšati. Što kažeš?«
Obojica su se primaknula bliže, a glasovi su im bili sve hrapaviji,
sve dublji dok su joj šaputali na uho besramne prijedloge. Ispod maske
oči su joj bile sve krupnije. Prsti? Jezici? Motke?
Odjednom joj je bilo dosta. Prvo Stratton, a sad i ova dvojica. Kad
su se još primaknuli, udarila ih je obojicu laktom u rebra. Obojica su se
savila uz jauk, a ona se okrenula prema njima. »Nikad u životu nisam
dobila ovako drzak prijedlog! Sram vas bilo, udvarati dami na takav
način! I to bez ičijeg poziva! Zamislite kako bi se vaše jadne majke
užasnule da vas čuju kako govorite.« Oni su zurili u nju kao da je
poludjela. Flick ih je ošinula pogledom pa je procijedila kroza zube: »A
što se tiče vaših visuljaka koji se trzaju, predlažem da ih prošetate na
kiši – to će ih sigurno izliječiti od trzavice!«
Sijevnula je na njih još jednom pa se okrenula i – sudarila s još
jednim muškarcem.
Svojim. Obujmio ju je oko struka i zaustavio da ne odjuri dalje.
Držeći se za njegov domino, pogledala je u njegovo lice pod maskom.
Njegov je pogled još trenutak-dva počivao na njezinoj kosi, a zatim je
pogledao dolje. »Kako si me prepoznao?«
Flick je bila jedina žena ondje čija je kosa sjala poput zlata.
Uostalom, privlačila je njegova čula kao magnet. Oštro ju je pogledao.
»Koji ti je vrag bio da odeš...«
»Psst!« Pogledala je oko sebe. »Poljubi me.« Propela se na prste i
primaknula se. Kad su joj se usnice razmaknule, šapnula je: »Čini se
da se ovdje odvijaju nekakve bakanalije, moramo se potruditi da se
uklopimo.« Kliznula je rukama pod njegov domino i privila se uz njega.
Demon je zaškrgutao zubima i poveo je unatrag prema zidu na
koji je maloprije bila naslonjena.
»Ona dvojica koja su maloprije razgovarala sa mnom... Nećeš
vjerovati što su mi...« Utihnula je i pogledala uokolo. »Kamo su otišli?«
»Iznenada su se sjetili da imaju nekog važnog posla.«
»A da?« Uputila mu je znakovit pogled.
Demon ga je ignorirao, i ignorirao je i njezin pokušaj da ga smete.
»Želim znati zbog čega smatraš da je prikladno...« Naglo je ušutio,
udahnuvši kroza zube, jer ga je ona obujmila rukama oko vrata i
protrljala se bokovima o njega.
Pogledao ju je, a ona se nasmiješila i naslonila glavu na njegova
prsa. »Pronašla sam Bletchleya. On je sir Percivalov kočijaš.«
Demon joj je proučavao oči, obasjane iščekivanjem i uzbuđenjem.
»Da, tako si napisala u poruci.« Namjestio ju je udobnije u svojem
naručju pa se pomaknuo tako da vidi cijelu dvoranu. »Pretpostavljam
da misliš kako će se sastanak ovog kriminalnog udruženja odviti
večeras.«
»Prilika je savršena.«
Demon se morao složiti s time. Gledajući u more glava, primijetio
je spontana pipkanja koja sigurno privlače tuđu pažnju. »Ovdje se nitko
ne mora bojati da će biti prepoznat.« Ponovno je pogledao u nju.
»Prošećimo. Strattonove zabave obično se odvijaju po čitavoj kući.«
Između ostalog, Demon ju je htio maknuti iz žarišta aktivnosti u
dvoranu, premda to još nije bilo ništa, sudeći po tome kako sir
Percivalovi maskenbali obično izgledaju.
Hrabro je primivši za stražnjicu, poveo ju je prema najbližim
vratima. Opazio je njezin šokirani pogled i njezino nimalo nevino
podizanje obrve. »Čuj, moramo se potruditi da se uklopimo.«
Stiskao joj je stražnjicu, a njezine su oči ispod maske najprije
sijevnule, a zatim su vragolasto zasjale. Prije nego što ju je stigao
spriječiti, ona se stisnula uz njega, zavukla svoju vitku ruku kroz otvor
ogrtača i protrljala ga cijelom njegovom dužinom.
Demon je naglo udahnuo i sav se napeo. Flick se zločesto
nasmijala, a onda ga je primila za ruku i povela prema vratima. »Dođi.«
Pogled koji mu je uputila uvjerio bi i nasumnjičavijeg promatrača da je
njezin cilj posve u skladu s aktivnostima koje su se odvijale na sir
Percivalovu maskenbalu.
Demon je pristao na njezinu predstavu, dok je istodobno
razmišljao o pojedinim dodacima koji bi malko začinili stvar. Kad su se
našli u hodniku, privukao ju je bliže sebi, a ruka mu vratila na
prijašnju poziciju. Svatko tko naiđe na njih u tim slabo osvijetljenim
hodnicima vidjet će samo dvoje zanesenjaka koji traže tihi kutak.
A mnogi su radili to isto. Kad bi zastali ispred nekih vrata,
Demon bi rekao Flick da ga poljubi, a zatim bi otvorio vrata i pravio se
da posrće unutra; uto bi pogledom pregledao sobu, ne puštajući Flick iz
zagrljaja, pa bi, ako je soba zauzeta promrmljao nesuvislu ispriku i
povukao se. Sve sobe u prizemlju bile su zauzete; u nekima su čak bile
grupice ljudi. Unatoč silnom trudu, bilo mu je nemoguće zaštititi Flick
od pogleda na obijesne igrice koje su se ondje odvijale. Flick se u
početku zgražala, ali do trenutka kad su prošli sve sobe u prizemlju,
zgražanje je zamijenila znatiželja.
A to je bila činjenica o kojoj se Demon trudio ne misliti. Za neke
stvari što ih je vidjela naprosto nije bila spremna. Još.
»Nema nijednog sastanka«, promrmljala je Flick kad su se vratili
u predvorje. »A da naprosto promatramo Strattona i slijedimo ga kad
iziđe iz dvorane?«
»To nam možda neće pomoći. Sjećaš li se da sam ti rekao kako
Bletchleyev poslodavac ne mora biti član tog udruženja?«
Flick se namrštila. »Ali Strattonova kočija je nova novcata. I ima
konje na kojima bi mu i ti pozavidio.«
»Možda jest tako, ali premda je Stratton odbojan tip, on je
esktremno bogat.« Demon je pokazao uokolo. »Naslijedio je golemo
bogatstvo.«
Flick se ponovno namrštila. »Izgledao je kao pravi sumnjivac.«
»Da, eto...« Demon je pogledao u stube. »Mislim da bismo trebali
pregledati sve sobe.«
Drugi parovi, rumeni i lagano raščupani, zadihani i obuzeti
smijehom, spuštali su se stubama. Demon je privio Flick uza se, na vrlo
sugestivan način; kako je ona bila jednu stepenicu ispred njega, tijela
su im se trljala dok su se uspinjali.
Popeli su se na galeriju. Flick je zastala i zadihano prošaptala:
»Zar ne bismo trebali provjeriti i vani? Ako se s Bletchleyem sastaje
netko od Strattonovih gostiju, sastanak bi se sigurno odvijao u vrtu.«
»Vani kiši. Počelo je kad sam dolazio. Mislim da možemo
pretpostaviti da se prije kiše nije odvio nikakav sastanak. To znači da
će se sigurno odviti unutra – u jednoj od soba otvorenih za goste.«
Nastavili su svoju potragu. Neke su sobe bile zauzete, neke nisu.
Premda su naišli na niz sastanaka, nijedan nije bio one vrste koju su
tražili. Flickina ramena već su se razočarano objesila kad su stigli do
posljednjih vrata, na kraju posljednjeg hodnika.
Demon je primio kvaku, oprezno je okrenuo i pokušao otvoriti.
»Zaključano je.« Okrenuo se, s namjerom da ode, ali Flick je ostala
stajati pred vratima, mršteći se.
»Zašto su zaključana?« Ponovno je pogledala u hodnik. »Njegova
spavaća soba nije bila zaključana.« Pokazala je pogledom prema
vratima iza kojih su se dva para upustila u vrlo energičnu ševu. »Ni
njegova garderoba nije bila zaključana, a ni radna soba.« Kimnula je
glavom prema svim tim vratima, a zatim se ponovno okrenula prema
ovim posljednjim. »Zašto bi zaključao samo ovu sobu, dok su sve druge
otključane?«
Demon joj je gledao u lice, u tvrdoglavo isturenu bradu, i
uzdahnuo. Prislonio je uho na vrata, osluškivao, pa pogledao dolje. U
dnu vrata nije se vidjela nikakva svjetlost. »Nema nikoga unutra.«
»Pogledamo«, navaljivala je Flick. »Možeš li nekako otključati?«
Demon joj je opet htio reći da mu Stratton ne izgleda kao tip koji
namješta utrke, ali njezino iznenadno uzbuđenje bilo je zarazno.
Izvadio je mali džepni nožić koji je nosio svugdje sa sobom – bio je vrlo
koristan za vađenje kamenčića iz konjskih kopita. Za manje od minute
vrata su bila otvorena. Soba je bila prazna. Demon se odmaknuo i
pustio da Flick uđe prva. Pogledao je natrag u hodnik, uvjerio se da
nema nikoga, pa je ušao i zatvorio vrata.
Soba je bila osvijetljena blagim svjetlom. Flick je pomaknula fitilj
petrolejske lampe i vratila njezino staklo na mjesto. Oboje su se
ogledavali po sobi.
»Ovo je ured.« Demon je promatrao kožne fascikle i knjige računa
koji su ispunjavali cijelu jednu policu. Soba nije bila velika.
Pojastučena kožna stolica stajala je iza radnog stola, a nasuprot njoj
jedna drvena. Duž cijelog jednog zida protezali su se prozori s kojih se
vidjela rijeka – trenutačno se s prozora mogao vidjeti krajolik okupan
kišom i gusti sivi oblaci koje bi svako toliko osvijetlila munja.
Grmljavina je je tutnjala, oluja je bila sve bliže.
»Ovo je dijelom i biblioteka.« Flick je promatrala police na zidu
nasuprot prozora. »Pitam se zašto ih drži ovdje. Biblioteka mu nije ni
polovicom puna.«
Demon se okrenuo od prozora i polako prišao policama.
Pregledavajući naslove, pronašao je poznate sveske o raznim igrama
na sreću, i nekoliko ne baš tako poznatih o varanju na kartama i
načinima izračunavanja vjerojatnosti u pojedinim oblicima klađenja.
Mršteći se, pogledao je malko bolje, a na kraju je čučnuo kako bi
pročitao naslove svezaka na najdonjoj polici. »Zanimljivo.«
Ton mu se promijenio – ponovno je pročitao naslove, pa je ustao i
okrenuo se prema stolu, sav uzbuđen.
Flick ga je pogledala. Demon joj je prišao s druge strane stola,
skinuvši ogrtač i masku. »Ove knjige« – pokazao je glavom prema
najdonjoj polici – »to su evidencije o svim konjičkim utrkama održanim
u protekle dvije godine.«
»Evidencije o konjičkim utrkama?«
Demon je kimnuo i otvorio gornju ladicu radnog stola. »To baš i
nije nešto što svaki čovjek ima u svojoj biblioteci. Ja nemam nijednu,
na primjer.«
»Ali kako...?« Ne dovršivši pitanje, Flick je otvorila gornju ladicu
na svojoj strani stola.
»Prošle je godine nestao cijeli jedan svezak – nikad nije pronađen.
Ali ovdje su i najnoviji svesci – oni iz posljednje sezone.«
»To je najkorisniji alat za namještanje utrka.«
»Istina. Traži bilo što gdje se spominju konji.«
Bili su idealan tim za ovaj zadatak – oboje su znali imena svih
pobjednika proteklih sezona, kao i imena konja za koje se očekuje da
će pobijediti u nadolazećoj. Pretražili su sve ladice, pregledali svaki
komad papira.
»Ništa.« Flick je otpuhnula zalutalu kovrču s čela pa se okrenula
i sjela na stol.
Demon je uzdahnuo i sjeo u kožnu stolicu. Bez imalo entuzijazma,
podignuo je posljednji svezak iz najdonje ladice. To je bio debeo fascikl
uvezan u kožnate korice. Stavio ga je na stol, otvorio i pregledao zapise.
»Hm«, rekao je nakon nekoliko trenutaka. »Ona kočija je nova, a platio
ju je masno. A što se tiče konja, platio ih je previše.«
»Ima li još što?«
»Kavijar je poskupio za dvije funte po unci protekle godine –
njegove knjigovodstvene navike rigidne su kao i on. Zapisuje svaku
moguću transakciju – pa čak i podmirivanje dugova iz oklada koje je
izgubio.«
Flick je gledala njegovo ozbiljno lice. »Ali nema zapisa o
namještanju utrka, pretpostavljam?«
Demon je htio odmahnuti glavom, ali se najednom zaustavio na
jednoj brojci. Polako se uspravio, okrenuo stranicu unatrag, pa još
jednu...
»Što je?«
»Podsjeti me da dugujem Montegueu ogroman bonus.« Da njegov
agent nije bio toliko precizan, nikad to ne bi uočio. »Oni iznosi za kojima
tragamo – iznosi povučeni iz svake namještene utrke?«
»Da?«
»Evo ih ovdje. Prema ovome, namještanje utrka je njegov glavni
izvor prihoda.«
»Ali zar nisi rekao da je bogat?«
Listajući strance fascikla, Demon je stisnuo zube i opsovao u sebi.
»Bio je – i očito je sve izgubio.« Pokazao je prstom na jedan unos.
»Njegova dobit u ulaganjima bila je mizerna prošle godine, a nakon
toga je više ni nema. Ovdje su i golemi dugovi, očito nagomilani u
igrama na sreću.« Podignuo je pogled. »Nikad nije bankrotirao – nitko
nije shvatio da je propao zato što je zaradu od ulaganja zamijenio
zaradom od namještanja utrka. Oduvijek je besramno trošio, a čini se
da se nije nimalo promijenio. Naprosto je nastavio živjeti kako je prije
živio.«
»Osim što je potplatio i ucjenjivao Dillona, i džokeje, i tko zna što
se dogodilo Ickleyu.«
»A možda i drugima.« Demon je zurio u fascikl. »Ovo je previše
veliko da bismo to uspjeli prokrijumčariti.« Još je malko listao, a zatim
je stavio knjigu na stol i istrgnuo pet listova.
»Hoće li to biti dovoljno?«
»Mislim da hoće. Ovdje se vide iznosi iz triju namještenih utrka i
pet novčanih transakcija koje se mogu povezati sa Strattonom, kao i
četiri velika duga koja su isplaćena pripadnicima naših krugova koji će
sigurno potvrditi od koga su primili te iznose. Osim toga, njegov
rukopis je zbilja upečatljiv.« Pogledao je u istrgnute listove, pa ih je
presavio i spremio u unutarnji džep svojeg sakoa. Vratio je kožnati
fascikl u najdonju ladicu. »Sutra ćemo odnijeti ove listove u Newmarket
– budemo li imali sreće, Stratton neće primijetiti da nedostaju.
Zatvorio je ladicu i pogledao u Flick.
U hodniku su zaškripali drveni podovi – koraci su zastali, malko
dalje – a onda su se brzo i odlučno zaputili prema uredu.
22. poglavlje

O no što je uslijedilo odvilo se tako brzo da je Flick sve bilo u magli.


Demon je ustao, namjestio nju na središte stola, leđima okrenutu
vratima, pa joj je odvezao domino i širom ga rastvorio. Naglo je
potegnuo dugmad na njezinu korzetu pa joj je povukao i haljinu i
potkošulju prema dolje, skinuvši joj rukave i posve joj izloživši ramena
i dojke.
»Osloni se na ruke.«
Njegove riječi zvučale su kao meko siktanje. Flick ga je
instinktivno poslušala. On je sjeo ispred nje, zadignuo joj suknju i
široko razmaknuo koljena. Vrata su se otvorila. Demon je primio
njezinu bradavicu u usta; Flick je naglo udahnula – usta su mu bila
vruća!
Demon je lizao i sisao, i pritom kliznuo rukom između njezinih
bedara; prislonio je prste uz njezino meko tkivo, pa gurnuo unutra, pa
van... Flick je počela stenjati. Zabacila je glavu, instinktivno se
izvijajući dok joj je on sisao dojku i istodobno gurao prste u nju.
A zatim je podignuo glavu i pogledao nekamo iznad nje. Natjerala
se da podigne vjeđe – pri nježnoj svjetlosti petrolejske svjetiljke koja joj
je kupala gole grudi, zlatila kožu iznad njenih podvezica, njegove su oči
bile staklene, omamljene, dok je gledao prema vratima.
»Ima li kakvih problema, Strattone?«
Flick se nije okretala – Demonovi prsti i dalje su se igrali između
njezinih bedara. Nije bilo teško zamisliti prizor koji je njihov domaćin
vidio dok je stajao na vratima. Bilo je očito da je gola do struka, a zato
što joj je suknja bila tako podignuta, bilo je lako zaključiti da je gola i
od struka naniže, i posve izložena Demonu. Jedino što je imala na sebi,
u pravom smislu riječi, bila je pernata maska na licu.
Jedva je disala, previše svjesna skliske vlažnosti u kojoj su uživali
Demonovi dugački prsti. Srce joj je tuklo u grlu; u njezinim venama
kipjelo je uzbuđenje.
Sir Percivalovo oklijevanje bilo je opipljivo. U toj tišini, čula je
kako kiša kucka o prozore, čula je vlastito isprekidano disanje. A onda
se on pomaknuo i rekao: »Ne, ne. Samo vi nastavite.«
Vrata su se tiho zatvorila; Flick je odahnula s olakšanjem – i
ponovno ostala bez daha kad su se Demonova usta ponovno smjestila
na njezinu bradavicu. Snažno ju je sisao – i ona se jedva svladavala da
ne vrisne od užitka. »Demone?« Glas joj podrhtavao.
On je nastavio sisati. »Harry!«
Dva prsta klizila su duboko, zavodljivo.
Flick se izvijala. Uhvativši dah, upitala je: »Ovdje?«
»Mmm-hmmm.« Demon je ustao pa ju je namjestio da legne preko
stola.
»Ali...« Već na leđima, oblizala je suhe usnice. »Stratton bi se
mogao vratiti.«
»To je još jedan razlog«, prošaptao je, naginjući se nad nju,
hvatajući je za dojke i ljubeći. Flick je razmaknula usnice, a on je
jezikom nasrnuo unutra; mijesio joj je željne grudi, klizeći prstima
preko nabreklih bradavica.
Dok su im se jezici ispreplitali, Flick je osjetila, posljednjim
zrncima svijesti, kako si Demon otkopčava hlače. Primio ju je za bokove
i namjestio se između njezinih raširenih bedara. Osjetila je pritisak
kad joj je njegov kruti ud razmaknuo nabrekle nabore i pronašao ulaz.
»Još uvjerljiviji...« šaputao joj na usnice. Uspravio se i pogledao u
nju, a vragolasti smiješak na njegovim usnama bio je tako elementarno
muški.
»Stratton bi mogao biti opasan!«
Demon je nakratko prekinuo s gladnim proučavanjem njezina
tijela. Pogledao ju je u oči i podignuo obrvu. »To čini ovu situaciju još
uzbudljivijom, ne misliš li tako?«
Misli li? Ne, Flick nije mogla misliti.
Demon se nacerio od uha do uha. »Nemoj mi reći da se bojiš?«
»Bojim?« Jedva je izgovorila ovu riječ od zadihanosti. S njime u
sebi, bila je na rubu pameti. Bila je tek jedan korak od samozapaljenja.
Ali da se boji? Stisnuvši usnice i isturivši bradu, podignula je noge i
obujmila ga oko struka. »Ne budi smiješan.«
Povukla ga je u sebe, pa se izvila i zastenjala, mahnito stisnuvši
njegova ramena dok se on gurao u nju, polako i nepokolebljivo, sve dok
je nije ispunio do kraja.
Taj osjećaj nevjerojatne punoće bio joj je još nov, i svaki bi je put
iznenadio. Zadržala je dah; osjećala ga je tvrdog i vrućeg, duboko u sebi.
Njegove oči su se zatvorile, vilica stisnula, a onda, primivši je čvršće za
bokove, izvukao se pa se ponovno gurnuo u nju.
Kao i obično, nije bio u žurbi – dražio ju je, mučio, izluđivao.
Ležeći pred njim, praktički gola, ona se izvijala, dahtala, stenjala, a
zatim vrisnula kad je svijet oko nje eksplodirao i okupao je čistim
zadovoljstvom. Oluja koja je divljala s druge strane prozora prigušila
je njezino divlje vikanje, dok je Demon pucketao uzdama senzualnosti
i nastavljao je jahati, kroz predjele grešnih užitaka, užitaka koji su
zbog potencijalne opasnosti bili pojačani do kraja.
Demonove ruke su lutale njezinim tijelom, dirale je zahtjevno i
snažno; ona se izvijala i bludno preklinjala.
A kad se rasplinula posljednji put, i dok joj se razum rasipao pod
njegovim nasrtajima, on je pošao za njom, u to slatko ništavilo – ali
morao ju je brzo povući natrag u stvarnost. Izvukao se iz nje; sav
zadihan, poravnao je svoju odjeću, a zatim i njezinu.
Sva omamljena, nekoordinirana uma i udova, Flick mu je
pomagala koliko je mogla. Ako se uskoro ne pojave u plesnoj dvorani,
Stratton će primijetiti i počet će se pitati.
Vratili su se dolje, čvrsto pripijeni jedno uz drugo. Ušli su u
plesnu dvoranu, ali nisu išli daleko – naslonivši se na zid, Demon ju je
privio uza se, tako da je njezino lice počivalo na njegovim prsima, a
onda je spustio glavu i poljubio je. Nježno i umirujuće.
Omamljujuće. Unatoč toj distrakciji, Flick je sada, kad joj se
razum vratio, mogla čuti povike, zvižduke i glasne prijedloge – očito
vezane za nekakvu ekshibiciju koji se zbivala u središtu prostorije.
Zaštićena Demonovim zagrljajem, nije mogla ništa vidjeti – ali nije ni
pokušavala.
Nakon petnaestak minuta, kad su im srca povratila uobičajeni
ritam, Demon se osvrnuo oko sebe, pa pogledao u nju. »Eto, viđeni smo
i sada možemo otići«, rekao je tiho.
I otišli su, vrlo brzo, dok su im tijela još pjevušila, presretni zbog
toga što je dokaz za kojim su tjednima tragali konačno u njihovim
rukama.

Demon je stigao u roditeljsku kuću idućeg jutra u osam. Flick ga je


čekala u predvorju, sa spakiranim torbama pored nogu i sjajnim
osmijehom na licu. Već nekoliko minuta poslije vozili su se u kočiji, a s
njima je bio i Gillies.
»Bio si u pravu kad si rekao da će se tvoja majka prestati mrgoditi
kad joj kažem da prepuštam njoj i Heleni da organiziraju vjenčanje.«
»Hm«, rekao je Demon. »To nije bilo teško zaključiti. Ne može se
mrgoditi kad je ushićena. Organiziranje vjenčanja, pa to je ostvarenje
njenog sna.«
»Drago mi je, nakon što se onako zabrinula, da je možemo ostaviti
tako sretnu.«
»Hm«, ponovno je rekao Demon, a pritom nije ni najmanje zvučao
kao razdragani sin.
Dvije minute poslije zaustavili su se uz pločnike jedne mirne
ulice. Demon je bacio uzde Gilliesu i iskočio iz kočije. Flick je pogledala
uokolo. »Što...?«
Demon ju je mahnuo rukom da iziđe; ona se primaknula na
sjedalu pa joj je on pomogao da se spusti. »Želim ti nešto pokazati.«
Primio ju je za ruku i poveo uz stepenice najbliže kuće – prave
gospodske, s trijemom na dva stupa. Kad su stigli na trijem, izvadio je
niz ključeva iz džepa, odabrao jedan, otključao vrata i širom ih otvorio.
Elegantno se naklonio i dao joj znak da uđe. Flick ga je začuđeno
pogledala, ali on je samo zagonetno podignuo obrve.
Flick je zakoračila u ugodno predvorje – sudeći po jekama i tome
što nije bilo namještaja, bilo je jasno da je kuća posve prazna. Zastala
je nasred predvorja i okrenula se prema Demonu.
Demon ju je mahnuo rukom da krene dalje. »Malko razgledaj.«
Flick je počela s primaćim sobama u koje se ulazilo iz predvorja,
a zatim se uspela na kat, hodajući sve brže i brže jer ju je sve više
obuzimalo uzbuđenje. Ugodan i topao ugođaj koji je osjetila u predvorju
vladao je i u sobama; sve su bile lijepe i prozračne, a jutarnje sunce
teklo je unutra kroz goleme prozore. Glavna spavaća soba bila je
prilično velika, a ostale sobe više nego prikladne. Na kraju je ušla u
dječju sobu, koja se nalazila pod strehom.
»Oh! Ovo je predivno!« Pojurila je hodnikom koji je vodio do
manjih spavaćih soba, a zatim je zavirila i u sobu namijenjenu za
dadilju. A zatim, ispunjena emocijama toliko da je mislila da će se
raspuknuti, okrenula se i pogledala u Demona koji je stajao naslonjen
na dovratak, sav elegantan, i promatrao njezinu reakciju.
Gledao joj je lice, pa podignuo obrvu. »Sviđa li ti se?«
Flick je pokazala sve emocije u svojim očima, a osmijeh joj je bio
ekstatičan. »Divna je – savršena!« Malčice je obuzdala svoje uzbuđenje
i pitala: »Koliko stoji? Možemo li je ikako...?« Smiješak koji mu se
polagano razlio licem ju je ohrabrio. Zavukao je ruku u džep i izvukao
ključ. »Naša je. Živjet ćemo ovdje kad smo u Londonu.«
»Oh!« Flick je poletjela k njemu, bacila mu se u zagrljaj, sočno ga
poljubila pa je odjurila dalje. Nije joj trebalo dodatno objašnjenje – ovo
će biti njihov dom – ovo je dječja soba koju će oni ispuniti svojom
djecom. Proteklih je tjedana shvatila da mu je obitelj vrlo važna; obitelj
je središte njegova života. Možda on toga nije bio svjestan, ali ona jest
– a nakon toga nije joj trebalo ništa više od njega. Sve ovo – ova kuća,
obitelj – bit će njihovo.
Demon se smješkao i gledao u Flick. Njezina mu je radost i dalje
bila pravo osvježenje, njezin ushit i dalje je bio zarazan. I dok ju je
ponovno slijedio kroz cijelu kuću, nevoljko je priznao samome sebi da
mu je sada jasno zbog čega je toliko generacija njegovih predaka
pronalazilo zadovoljstvo u ugađanju svojim suprugama.
To mu je nekoć bio veliki misterij – ali sada više ne. Njega,
Demona i po imenu i po naravi, pokorio je jedan anđeo. Više je nije
gledao kao nevinu i mladu u smislu da je manje sposobna od njega.
Nakon sinoćnjeg događaja, znao je da može stajati uz njega u svakom
pothvatu, u svakom izazovu. Ona je bila žena za njega.
I sada je ponovno hodao za njezinim stopama. Ona je vodila, on
ju je slijedio, držeći njezine uzde najnježnije što je mogao. U njoj je
pronašao nešto što nije mogao pronaći ni u jednoj drugoj – ona je bila
njegova i on je bio njezin, i tako je moralo biti. To je doista bila ljubav i
on to više nije poricao.
Kad su ponovno ušli u dnevnu sobu, Flick je zastala u njezinu
središtu. »Moramo ići kupiti namještaj.«
Demon je zatomio drhtaj. Prišao joj je, primio je jednom rukom
oko struka i privio uza se. Zastao je tek na trenutak da joj vidi sjaj koji
se iznenada probudio u njenim očima, a zatim ju je poljubio.
Ona je utonula u njegovo naručje, a on ju je privijao sve čvršće.
Poljubac se produbio – rekli su sve što su trebali reći svojim usnama,
tijelima, srcima. Dugo su tako stajali, a zatim je on podignuo glavu.
Zašuškao je dokaz koji je nosio u prednjem džepu.
Snažno je udahnuo; ona ga je pogledala u oči. »Odnesimo ovo u
Newmarket«, rekao je. Sada će moći mirno nastaviti sa svojim životom.
Flick je kimnula glavom. Odvojili su se, poravnali odjeću i požurili u
kočiju.

U deset sati kočija se već vozila prema sjeveru, ostavivši londonske


krajolike iza sebe. Flick je radosno udahnula, pa se okrenula prema
suncu. »Morat ćemo prvo u Hillgate End – da se javimo Generalu i
Dillonu.«
»Odvest ću nas na farmu. Ondje možemo ostaviti stvari pa
odjahati do kolibe po Dillona. Nakon toga možemo odjahati do imanja
i reći sve Generalu, a na kraju možemo otići u Klub džokeja.
Želim odnijeti tu informaciju Odboru što je prije moguće.«
Odlučna i pomalo zabrinuta izraza, pucnuo je bičem.
Flick se zapitala je li ta zabrinutost na njegovu licu vezana za
konjički svijet, čiji je on dio, ili je proizlazila iz činjenice da još nisu
porazili Strattona. Cijelo ju je vrijeme pratio blagi osjećaj tjeskobe, još
otkako ih je Stratton sinoć uhvatio u svom uredu – taj joj je osjećaj
poput duha lebdio iznad glave i bivao sve mračniji i sve teži. Kad su
skrenuli u zavoj, osvrnula se za sobom, ali nije bilo nikoga iza njih.
Provezli su se kroz Newmarket rano poslijepodne i zaputili se
ravno na farmu. Dok je Demon pripremao konje, Flick je požurila na
kat i presvukla se u jahaće odijelo. Za manje od sat vremena već su bih
dojahali do čistine iza ruševne kolibe.
»Mi smo, Dillone«, zazvala je Flick skliznuvši sa sedla. »Demon i
ja. Vratili smo se.«
U glasu joj se čulo uzbuđenje. Pojavio se Dillon jedva skrivajući
nadu koja mu je ozarila iscrpljeno lice.
Demonu je bio dovoljan samo jedan pogled da da shvati da je
nešto kod Dillona drukčije – negdje, nekako, uspio je pronaći sigurnost,
samouvjerenost. Međutim, ništa nije rekao, nego pošao za Flick u
kolibu. Dillon ih je napeto čekao. Demon ga nikad nije vidio tako
uspravnog i odlučnog. Dillon je stisnuo šake i spremno dočekao Flickin
pogled. »Bio sam kod Generala.« Flick ga je iznenađeno pogledala.
»Stvarno?«
»Sve sam mu rekao – cijelu priču – tako da više ne trebaš lagati
za mene i pokrivati me. Trebao sam to učiniti odmah na početku.«
Tada je pogledao u Demona. »Otac i ja smo odlučili da ćemo čekati
do sutra, u slučaju da vi nešto otkrijete, ali sastat ćemo s Odborom u
bilo kojem slučaju.« Demon mu je uzvratio pogled i kimnuo s iskrenim
odobravanjem.
»Ali mi smo otkrili nešto.« Flick je zgrabila Dillonovu ruku.
»Doznali smo tko su ti gangsteri i imamo dovoljno dokaza koje možemo
podastrijeti Odboru!« Demon joj je prišao i stavio ruku na njezino rame.
»Hajdemo razgovarati unutra.«
Ni Dillon ni Flick nisu imali ništa protiv da uđu, ali čak i da jesu,
Demon im ne bi mogao reći da se boji kako ih netko prisluškuje. Bio je
napet, još od sinoć, otkad je pogledao u hladne Strattonove oči.
Brinulo ga je to što ih je Stratton pratio čim su se vratili u plesnu
dvoranu. Stratton je bio poznat kao hladan i rezerviran čovjek – mogao
bi se pokazati kao vrlo opasan neprijatelj. Da je postojao ikakav način
da makne Flick od svih ovih događanja, svakako bi to učinio. Ali načina
nije bilo. Zbog toga je za nju bilo najsigurnije da bude uz njega.
Kad su ušli u kolibu, Dillon je stao pred njih. »Napisao sam
izvješće o svojoj umiješanosti, od početka do kraja – samo gole
činjenice.« Izgledao je krajnje ozbiljan. »Nije ugodno štivo, ali barem je
iskreno.« Flick se nasmiješila. Iz nje je zračila sreća – samo što nije
osvijetlila cijelu kolibu. Stavila je dlan na Dillonovu ruku. »Imamo
dokaze o gangsterima.«
Dillon je pogledao u nju, a zatim Demona. Izraz na njegovu licu
govorio je kako se jedva usuđuje ponadati da je to istina. »Tko su oni?«
»Nisu oni – to je bila naša pogreška. Samo je jedan.« Demon je
kratko objasnio. »Moram mu priznati – izveo je to gotovo savršeno.
Jedino je njegova pohlepa – činjenica da je namjestio previše utrka –
razotkrila njegove planove. Da se zadovoljio novcem od jedne ili dvije
važnije utrke u godini...« Slegnuo je ramenima. »Ali Strattonov životni
stil traži mnogo više od toga.« Demon je posegnuo u džep i izvadio
dokaz. »Ovo je bio ključ.« Poravnao je komad papira na stolu. Flick ga
prije nije vidjela pa se s Dillonom približila stolu.
»Skupio sam sve dostupne dokaze o okladama u namještenim
trkama, a Montague, moj agent, izračunao je iznose svake trke. On je
pravo čudo. Da nije dobro izračunao – dao je gotovo točne iznose – ne
bih nikada zapazio brojke u Strattonovim računovodstvenim
knjigama.«
Demon je položio stranice otrgnute iz Strattonove knjige pokraj
Montagueovih stranica. »Vidite?« Usporedio je razne cifre na
Strattonovim računima sa sličnim brojkama na Montagueovim
računicama. »Datumi se također podudaraju.«
I Dillon i Flick gledali su u ove podatke i kimnuli glavom kad su
shvatili.
»Možemo li dokazati da su ovo Strattonove računovodstvene
knjige?« upitao je Dillon podigavši pogled.
Demon je ukazao na pojedine stavke u koloni rashoda. »Ova
kupnja kočije i para konja, uz brojne plaćene izgubljene oklade gospodi
– mogu dokazati da se radi o Strattonu. Kako je iznos jednak iznosu
zarade od utrka naveden kao prihod, teško je pobiti pretpostavku da
Stratton stoji iza namještanja utrka. Ovo je« – pokazao je na papire –
»sav dokaz koji nam je potreban.«
»Tras!«
Uz strašan lom vrata su tresnula na pod, odvalivši se sa
zahrđalih šarki. Cijela je koliba podrhtavala. Demon je čvrsto stisnuo
Flick. Suznih očiju, uz mučan kašalj, povlačili se unatrag, dok se oko
njih kovitlala prašina.
»Ovo vam je doista bio glup potez.«
Ove je riječi, kratke, jasne i potpuno lišene osjećaja, izgovorio
čovjek čija se silueta ocrtavala na ulazu. Oko njega je jarka svjetlost
stvorila aureolu i nisu mu mogli razaznati crte lica. Flick i Demon
prepoznali su ga istog trena.
Demon je gledao u dugačku cijev pištolja u Strattonovoj desnoj
ruci i pokušavao gurnuti Flick iza sebe. Nažalost, bili su pred ognjištem
iznad kojeg se protezao dimnjak.
»Ostanite gdje jeste.« Stratton je zakoračio preko praga. Gotov da
i nije pogledao papire koji su ležali razasuti na stolu, prepuni dokaza
da ga strpaju u zatvor Newgate – daleko od luksuza na koji je bio
naviknut.
Sav napet Demon se molio da Stratton barem na trenutak svrne
pogled s njega na papire...
Ali Stratton nije skidao pogled s njih. »Bili ste previše pametni.
Prepametni za svoje dobro. Da nisam tako sumnjičav, možda biste i
uspjeli, ali provjerio sam svoje knjige jutros u četiri. Do šest sam već
bio na putu za Newmarket. Znao sam da nećete gubiti vrijeme. Bilo je
samo pitanje vremena kad ćete se pojaviti.«
»A da smo išli ravno u Klub džokeja?«
»To bi bilo« priznao je Stratton, »doista nezgodno. Srećom, niste
se zaustavljali. Bilo vas je lako pratiti na konju. Jednako lako bilo je i
pogoditi, uz malo strpljivosti s moje strane, da ćete me dovesti ravno
do igrača koji mi je izmicao.« Kimnuo je glavom prema Dillonu, ali
pištolj koji je bio uperen u ravno u Flickine grudi nije se micao.
Promatrao ju je trenutak, a onda uzdahnuo. »Žao mi je, ali nakon ove
male predstave, bojim se da ću vas sve morati smaknuti.«
»A kako zamišljate da ćete to objasniti?« upitao je Demon.
Stratton je podignuo obrve. »Objasniti? Zašto bih ja trebao išta
objašnjavati ikome?«
»Drugi znaju da sam istraživao vašu upletenost u namještanje
utrka.«
»Ma nemoj?« Stratton je ostao vrlo miran, očiju uperenih u
Demonovo lice, dok mu se nišan i dalje nije micao od Flickinih grudi.
Tada su se njegove tanke usne nasmiješile. »Kako nezgodno – za
Bletchleya.« Stisnuo je čeljust, pa podignuo ruku i naciljao Demona.
Flick je vrisnula.
Bacila se na Demonova prsa i gurnula ga prema dimnjaku.
Stratton je raskolačio oči, ali prst mu se već stisnuo oko otponca
pištolja.
Dillon je tada brzo stao ispred Flick – uto je pištolj opalio.
Eksplozija je zaglušujuće odjeknula zidovima kolibe.
Demon i Flick su se oduzeli od šoka, zagrljeni pred dimnjakom.
Dillon je lagano kliznuo na pod.
»Dovraga!« Stratton je ispustio svoj pištolj.
Demon je pustio Flick iz zagrljaja, a ona je kleknula pokraj
Dillona. Demonovo je lice bilo poput maske osvetnika kad je krenuo
prema Strattonu; međutim, skoro se spotaknuo kad su mu se čizme
zaplele o Flickine skute. Uhvatio se za stol, kako bi održao ravnotežu i
uto kako Stratton izvlači drugi, manji pištolj iz džepa ogrtača i cilja
ravno i njega...
»Hej! Čekaj malo!« Bletchley je svojim teškim korakom ušao u
kolibu. »Što bi značilo da će stvari postati nezgodne za mene?« Krenuo
je na Strattona, bijesan poput bika.
Stratton nije ni trepnuo, pomaknuo je ruku u stranu i pogodio
Bletchleya. Demon je skočio preko stola. Stratton se okrenuo da se
suoči s njim i...
Demon je zamahnuo desnom šakom, a Strattonova je glava
poletjela unatrag, uz glasan zvuk lomljenja kosti. Zatim je udario i
lijevom, ali Stratton je već padao. Glava mu je muklo tresnula o pod.
Demon je pogledao Bletchleyevu sklupčanu priliku na tlu, a zatim se
nadvio nad Strattona.
Bio je u nesvijesti a njegove plemenite čeljusti stajale su pod
kutem koji je izgledao vrlo bolno. Demon se zamislio, ali se ipak
suzdržao od toga da mu još jednom presloži lice. Strgnuo mu je kravatu,
bez imalo milosti, pa ga je okrenuo potrbuške, povukao mu ruke iza
leđa i svezao mu ih za gležnjeve. Zadovoljan što Stratton više ne
predstavlja prijetnju, Demon je pogledao preko stola. Flick je pritiskala
ranu na Dillonovu ramenu.
Nakon toga je okrenuo Bletchleya na leđa. Stratton je žurio pa
nije dobro nanišanio. Bletchley će preživjeti i, Demon se nadao, opjevati
nedjela svog gospodara. U ovom trenutku, međutim, Bletchley nije
mogao ništa nego cviliti.
Demon ga je pustio da cvili – krvarenje je bilo slabo pa ovaj nije
bio u opasnosti. Ali sudeći po onome što je vidio, u opasnosti je bio
Dillon.
Obišavši stol, Demon je prišao Flick, koja je klečala pored Dillona.
Bila je blijeda kao krpa i jedva je kontrolirana drhtanje dok je
pritiskala svoj zgužvani kaputić na njegovu ranu. Demon je pogledao u
njezino lice, a zatim u Demona. »Pomakni se, da vidim ranu.«
Flick se malko odmaknula. Demon je podignuo kaputić, brzo
pogledao pa ga ponovno pritisnuo u ranu. »Gadno je ozlijeđen, ali će
preživjeti.«
Flick je pogledala u njega, a on ju je zagrlio. »Stratton je ciljao
mene. Dillon je malko niži nego ja pa mu je metak završio u ramenu.
Nije mu ni okrznuo pluća. Bit će dobro čim dovedemo liječnika.«
Dio napetosti nestao je s Flickina lica. Pogledala je u Dillona. »Bio
je takva budala, ali ne želim ga izgubiti – ne sada.«
Demon ju je zagrlio čvršće i utisnuo joj poljubac u kovrče. Znao je
što ona misli. Da se Dillon nije konačno opametio – da nije postao pravi
muškarac i prvi put u svom životu zaštitio Flick, umjesto da čeka da
ona zaštiti njega, Flick bi poginula.
Grleći je i dalje, lica prislonjena uz njezine zlatne uvojke, Demon
je zatvorio oči i ponovno rekao samome sebi – onom biću koje je čučalo
duboko unutra – da je zaista sve u redu, da je Flick još uvijek s njim,
da nije izgubio svog anđela nakon što ga je pronašao. Flick je bila
mnogo niža od njega – da je Dillon nije zaštitio, Strattonov metak bi je
pogodio u potiljak.
Demon nije mogao misliti o tome – a da se ne počne raspadati
iznutra – pa je otjerao taj prizor, zaključao ga duboko. Podignuo je
glavu i pogledao u Dillona, kojemu je sada dugovao više od samog
života. Flick je i dalje pritiskala ranu, ali činilo se da krvarenje polako
prestaje.
Demon ju je pogledao lice. Još je bila blijeda, ali ipak se smirila.
Dio njega htio ju je zgrabiti za ramena i protresti – i psovati i
vikati na nju što se onako bacila ispred njega; razumniji dio njega
shvatio je da to nema smisla. Ona bi samo isturila bradu, lice bi joj
poprimilo onaj tvrdoglavi izraz i uopće ne bi slušala što joj on govori. I
učinila bi to sve ponovno, bez razmišljanja.
Zbog te spoznaje htio ju je samo grliti, privijati uz sebe, zauvijek
je čuvati u svom naručju.
Duboko je udahnuo i nježno maknuo njezine ruke s krvavog
kaputića. »Dođi.« Flick se okrenula prema njemu i pogledala ga u oči.
»Prepusti to meni. Ti ćeš morati odjahati po pomoć.«

Rješavanje ovog problema potrajalo je do kraja dana. Flick je odjahala


na farmu – odande su preuzeli Gillies i Shepard; pozvali su liječnika,
suca i poručnika, a Flick je za to vrijeme otišla u Hillgate End. Ostala
je s Generalom, tješeći ga, sve dok nisu stigla liječnikova kola. Demon
je upravljao konjima, a Dillon je ležao otraga.
Unijeli su Dillona u kuću. Liječnik, veteran Španjolskog rata za
neovisnost, izvadio je metak još u kolibi, tako da je Dillonu sada bilo
bolje. Još uvijek je bio bez svijesti – liječnik je rekao da se vjerojatno
neće buditi do idućeg jutra. Gospođa Fogarty se smjestila uz njegovu
postelju; General, nakon što je vidio da mu sin još diše i nakon što je
čuo od Flick i Demona sve o Dillonovom hrabrom činu, konačno se
pristao povući u svoju biblioteku.
Ondje se sastao sa sucem i poručnikom, a pridružili su im se i
članovi Odbora za konjičke utrke. Demon je iznio Dillonovu priču,
objasnio sve o istrazi koja je rezultirala Montagueovim računicama, a
zatim im je podastro dokaze o Strattonovim transakcijama i otkrio im
kako je ovaj namještao utrke.
Premda je Dillonova umiješanost u to dočekana s velikim
neodobravanjem, u svjetlu činjenice da je njegov zločin ovdje nije bio
najveći te da je pokazao iskreno kajanje, odlučeno je da će o njegovim
nedjelima raspraviti Odbor za konjičke utrke, tek nakon što se on
potpuno oporavi. Trenutačno su svi imali važnijeg posla – razmjeri
Strattonovih manipulacija ispunili su ih snažnim bijesom. Na kraju su
sudac, poručnik i članovi Odbora otišli, mrkih izraza lica, zaklinjući se
da će kazniti Strattona tako da svima posluži kao primjer. Demon je to
otvoreno podržavao.
Čim su oni izišli, General je sjeo u naslonjač, posve iscrpljen. Flick
se brzo uzvrpoljila oko njega i povela ga u krevet, a Jacobs ju je umirio
i rekao joj da će se on dalje pobrinuti za njega. Ostavivši Generala u
njegovoj sobi, poduprtog jastucima, Flick je zastala u hodniku. Demon
je zatvorio vrata za njima, prišao joj i povukao je u naručje.
Ona je nekoliko trenutaka ukočeno stajala, a onda su se čelična
volja i čista tvrdoglavost, koje su je dotad držale, otopile. Utonula je u
njegov zagrljaj, obavijajući ga rukama, položivši obraz na njegova prsa.
I tada je počela drhtati.
Demon ju je odnio dolje i dao joj da popije gutljaj konjaka. Boja
joj se donekle vratila u obraze, ali Demonu se nije svidio odsutan pogled
u njezinim očima. Pokušavao se sjetiti bilo čega čime bi joj odvukao
pažnju.
»Dođi.« Naglo je ustao te povukao i nju na noge. »Vratimo se na
farmu. Ondje ti je prtljaga, sjećaš se? Gospođa Shepard će nas
nahraniti, a zatim možeš malko razgledati kuću i odlučiti što želiš
mijenjati.«
Flick ga je pogledala. »Mijenjati?«
Demon ju je primio za ruku i poveo prema vratima. »Preuređivati,
ukrašavati – otkud da ja to znam?«
Odjahali su na farmu. On ju je cijelo vrijeme gledao, ali bila je
smirena i stabilna u sedlu. Njegovo je osoblje bilo presretno što ih vidi;
odmah im je bilo jasno da je Gillies proširio vijest o njihovim zarukama.
A to je bilo dobro, jer je Demon imao namjeru večerati sam sa svojim
anđelom.
Gospođa Shepard je dala sve od sebe i pripremila im ukusno i
hranjivo jelo. Demon s olakšanjem primijetio da Flick nije izgubila
apetit. Sjedili su u tišini, dok je večer odmicala, tu i tamo su nešto
prokomentirali i polako se umirivali.
Kad je dovršio svoj porto, demon je ustao, obišao stol i povukao
Flick na noge. »Dođi. Povest ću te u svečano razgledavanje kuće.«
Pokazao joj je cijelo prizemlje, pa ju je odveo na kat, a obilazak je
završio u njegovoj spavaćoj sobi. Soba se nalazila točno iznad salona na
čiji je prozor ona dolazila kucati.
Mnogo, mnogo kasnije, Flick je lješkarila, posve naga, u
Demonovu golemom krevetu. Shvatila je da se nikad u životu nije
osjećala ugodnije, mirnije i zadovoljnije.
»Dođi.« Pljesnuo ju je po stražnjici. »Odjeni se pa ću te odvesti
kući.«
Flick se, međutim, nije okrenula. Nije ni podignula glavu – samo
je utonula dublje u jastuk. »Možeš me odvesti i ujutro, zar ne?«
Sjedeći pored nje, gol kao i ona, Deon ju je pogledao – vidio je
razbarušene zlatne kovrče kako krase njegov jastuk, jedno slatko
zaobljeno rame i gracioznu ruku, jednu vitku nogu i čvrstu, jedan dio
čvrste, apsolutno savršene stražnjice. Sve je to bilo obavijeno
najsvilenijom mliječnobijelom puti, koja je trenutačno bila malčice
rumena. A ostatak nje – ono u čemu je uživao proteklih nekoliko sati –
bilo je zavodljivo umotano u njegove satenske plahte.
Ona će mu zauvijek predstavljati izazov, zahtijevat će svu
njegovu vještinu da je pusti da slobodno trči i drži njezine uzde u
najnježnijem stisku. Vragolast smiješak razlio mu se licem dok je
posezao ispod plahte. »Da, mislim da mogu.«
Epilog

30. travnja 1820.


Crkva svetog Jurja, Hanoverov trg, London

S vi su bili ondje. Vojvoda i vojvotkinja od St. Ivesa sjedili su prvom


redu, a pored njih je bila Helena. Vane je, naravno, bio kum; on i
Patience vratili su se u London tjedan prije. Od svih članova
obitelji i njihovih brojnih znanaca, jedino Richard i Catriona nisu mogli
doći, a to je bilo jedino zato što se vjenčanje zbilo tako brzo.
Blizanke su bile Flickine djeveruše, a Heather, Henrietta,
Elizabeth, Angelica i malena Mary nosile su cvijeće. Takva je svita
doista bila potrebna, jer trebalo je nositi Flickin dugački veo. Ali od
onog trenutka kad se pojavila ondje i pošla k njemu pred oltar do
trenutka kad su ih proglasili mužem i ženom, Demon se nije mogao
sjetiti nijedne druge pojedinosti osim anđeoske ljepote njezina lica.
I sada je ovaj anđeo u svili optočenoj biserjem stajao pored njega
na pločniku, pred omiljenom crkvom londonskog aristokratskog
društva. Sjala je čistom radošću, a on nije mogao biti ponosniji. Kad su
zastali pred kočijom, svi su se okupili da im čestitaju. Cijela obitelj i svi
prijatelji došli su vidjeti kako još jedan Cynster stupa u brak – i sada
su se svi zaputili u Berkeley Square na svadbeni doručak.
Horatia je bila u suzama – bili su to potoci sretnih emocija.
Zastala je ispred Demona pa se nagnula i utisnula mu majčinski
poljubac u obraz, a onda je šmrcnula i rekla; »Tako mi je drago što sam
te natjerala da mi obećaš da se nećeš vjenčati u tajnosti.« Tapkala je
rupčićem po svojim suznim očima. »Silno si me usrećio.« Demon je
bespomoćno pogledao u nju, pa u oca.
A otac se nacerio i potapšao ga po leđima. »Odigraj sve kako treba
i jest će ti iz ruke još godinama.«
Demon mu je uzvratio smiješak, stisnuo mu ruku, pa ponovno
pogledao u Horatiju.
Horatia je, najednom sumnjičava, prestala ridati i ošinula ga
pogledom; njegov se otac nasmijao i odvukao je dalje.
Demon se zatim okrenuo Generalu i Dillonu, koji su stajali s
Flickine strane. Dillon više nije bio slabašni mladić kakav je bio prije
nekoliko mjeseci; sada je ponosno stajao, visok i uspravan, i nije se
bojao nikoga. Odbor je odlučio da će, kako bi se iskupio za svoj zločin
prema svijetu konjskih utrka, raditi kao knjigovođa u Klubu džokeja i
pomagati u stvaranju registra rasnih konja. A sam je odlučio da će, u
slobodno vrijeme, voditi očeva ulaganja i na taj način omogućiti ocu da
se bavi svojim istraživanjima. Sada, dok ih je gledao kako stoje zajedno
pokraj Flick, kao otac i sin, Demon je na njima vidio otvorenu bliskost
koje prije ondje nije bilo.
Obujmivši Flick oko struka, nasmiješio se i pružio ruku Dillonu.
Iznad te gužve, naslonjen na stupove crkvenog trijema, stajao je
Lucifer i promatrao okupljeno društvo. A ponajviše je promatrao
blizanke. »One će biti još gore nakon ovoga, znaš?«
»Hm.« Gabriel, koji je stajao pored njega, rezignirano je slegnuo
ramenima. »Nikad neću shvatiti zašto vjenčanja pobude u ženama
takav nagon za sparivanjem.«
»Ne znam ni ja, ali dovoljno je da ih samo pogledaš pa da odmah
vidiš učinak na njihovim licima. Izgledaju kao da bi zgrabile bilo koga
u hlačama.«
»Srećom, većina nas ovdje je u rodu.«
»Ili, prema njihovu stajalištu, većina nas je ovdje prestara da bi
dolazila u obzir.«
Nastavili su motriti blizanke, koje su predstavljale pravu sliku
ljupkosti, odjevene u haljine boje različka, dok su im plave kovrče
plesale na povjetarcu. Cijelo su vrijeme bile u Flickinoj blizini, a sada
su se progurale k njoj da je zagrle prije nego što ona i Demon uđu u
kočiju. Flick im je toplo uzvratila zagrljaj. Čak i s trijema, bilo je lako
raznaznati što im je rekla: »Doći će i vaš trenutak – ne sumnjajte u to.«
Ove su riječi posve drukčije odzvanjale u Gabrielovim i
Luciferovim ušima.
Gabriel je zatomio nelagodan drhtaj. »Neće nam biti lako, sada
kad smo ostali samo nas dvojica.«
»Devil i Vane će nam pomagati.«
Luciferove plave oči pogledale u u Honoriju i Patience, koje su
stajale sa strane i čavrljale. »Eto koliko će nam pomagati. Ali dobro,
moći ćemo i sami, zar ne?«
Gabriel nije odgovorio, svjestan da ovdje nije riječ samo o čuvanju
blizanki.
U tom trenutku Demon je uveo Flick u kočiju. Začulo se klicanje
sa svih strana. Demon se okrenuo da se zahvali i da razmijeni
posljednje riječi s Vaneom i Devilom. Sva trojica su se nasmijala, a
Demon je zatim posegnuo za vratima kočije.
I tada je pogledao ravno u Gabriela i Lucifera – posljednje
neoženjene članove Cynsterova kluba. Lice mu se polako razvuklo u
vragolast smiješak. Podignuo je ruku i pozdravio ih, zastao još na
trenutak, pa se okrenuo i ušao u kočiju.
Gabriel se trijemu zamalo sledio. Gotovo nije ni čuo to klicanje i
veselje; u njegovoj su glavi odzvanjale riječi doći će i vaš trenutak – ne
sumnjajte u to. Ovaj put nije ih izgovorio Flickin nježni glas, nego
Demonov mnogo snažniji ton.
Otjerao je tu strašnu misao, a onda je istinski zadrhtao kad mu
je jeza prostrujila kralježnicom. Osjećao se kao da mu je netko
zakoračio na grob.
Stresao je ramena da zamaskira taj drhtaj, a zatim je namjestio
manšete i pogledao u svog brata. »Dođi – idemo do blizanki prije nego
što dođe neki razvratnik koji će im htjeti praviti društvo.«
Lucifer je kimnuo glavom i pošao za njim niz stepenice.
U kočiji koja se kotrljala prema Berkeley Squareu, Flick je sjedila
u naručju svoga muža. »Demone! Pazi!« Uzalud je pokušavala popraviti
frizuru. »Uskoro moramo dočekati goste.«
»Doći ćemo prije njih«, naglasio je Demon i ponovno je poljubio.
Flick je uzdahnula u sebi i zaboravila na frizuru, zaboravila je na
sve dok je tonula u njegov zagrljaj. Posesivan, snažan, strastven i pun
ljubavi – on je bio sve što je ikad htjela. Voljela ga je dušom i srcem. I
dok mu je uzvraćala poljupce, osjetila je kako onaj toplina koju su
dijelili njezini roditelji sada prožima nju i Demona. S ovim brakom, s
ovim muškarcem, zgrabila je sreću svojih roditelja – i sada će to postati
Demonova i njezina sreća.
Poruka čitateljicama

C ynsterov klub... Skupina drskih vragolana iz regentskog doba –


dominantnih, moćnih i razvratnih – treba li još što dodati? Pisati
o njima, o njihovim životima, ljubavima i široj obitelji, koja
uključuje snažne i odlučne žene, pravi je užitak. A ponajviše mi se sviđa
pisati o onome što smatram najvećom vrlinom ovih snažnih, oholih
ratnika – o njihovom porivu da zasnuju vlastitu obitelj koju će braniti
i štititi. A kako bi zasnovali takvu obitelj, moraju pronaći ženu.
Međutim, Sudbina, koja je i sama odlučna žena, namijenila je nešto
posebno za svakog Cynstera: namijenila im je da vole i da budu voljeni.
Da bi se predali ljubavi – i da bi to učinili svjesno – potrebna im je
hrabrost, odlučnost i odanost. Kako i sam Demon kaže na početku ove
knjige, oženiti se iz ljubavi, i zauvijek pasti na milost i nemilost jedne
žene, u čijoj se tanašnoj ruci nalazi muškarčevo srce, duša i budućnost,
ravno je prokletstvu pred kojim bi problijedio i najjači ratnik. Premda
su problijedili i ovi ratnici, svi članovi Cynsterova kluba na kraju su
donijeli svoju sudbonosnu odluku. Najprije Devil, u Đavoljoj nevjesti,
pa Vane u Preljubnikovoj zakletvi, pa Richard u Gospodarici doline, a
sada i Demon u Bludnikovoj prosidbi. Svaki od njih odabrao je ljubav,
obitelj i vječnu odanost, iznad svega što svijet bogatstva nudi.
Za mene je ovakav svjesni odabir sama srž romantike regentskog
razdoblja.
Bilo mi je čast pisati o svakom Cynstera i gledati kako Sudbina
određuje njihove puteve. Idući na redu je Gabriel. Gabriel će primiti
poziv misteriozne grofice, a susrest će se s njom u magli, pred crkvom
svetog Jurja u Londonu. Čak i u ogrtaču, lica prekrivena velom, ova će
dama pobuditi Gabrielovu znatiželju, ali i više od toga. Ona od njega
traži da upotrijebi svoje vještine i pomogne joj razotkriti financijsku
prevaru. Gabriel pristaje, s namjerom da razotkrije mnogo više od toga.
Međutim, ubrzo će otkriti da je grofica biće noći i sjene. Ono što će
Gabriel saznati na kraju, kad joj makne i posljedni veo s lica, posve će
ga uzdrmati. Međutim, to će biti tek početak njegovih problema.
Pročitajte kako će Sudbina pobijediti i u idućem nastavku ciklusa
romana o obitelji Cynster.
Nadam se da vam moja djela donose onoliko radosti koliko meni
pričinja njihovo pisanje. Veliko hvala svim mojim čitateljima i
čitateljicama, vaša pisma, čestitke i e-mailovi pružaju mi neiscrpan
izvor podrške. Pišem da vas zabavim, a nadam se da ću to činiti još
mnogo godina!