Antologije hrvatskoga pjesništva od 1990.

do danas
Poezija u zrcalu
Opća klima postmoderne, kao i znatno demokratiziraniji uvjeti promišljanja o cjelovitom
korpusu hrvatske suvremene poezije, donijeli su dosad gotovo neprispodobivu kvantitetu
radova o spomenutome pjesništvu, kao i raznih njegovih antologija, panorama, izbora
piše Davor Šalat

Posljednjih dvadesetak godina hrvatsko se pjesništvo temeljito ogledavalo u zrcalu

razmišljanja o samu sebi. To pak samorefleksivno zrcalo, iako je trebalo biti tek vjeran odraz
stvarnosti, s njom se svagda nadigravalo pa je refleksija katkad znala biti i oštrija od sama
svog objekta, a kadikad je pak kaskala za – na racionalizirajući diskurs neprevodivom –
bujnošću poetske prakse. U svakom slučaju, opća klima postmodernističke
autoreferencijalnosti, kao i znatno demokratiziraniji uvjeti promišljanja o cjelovitom korpusu
hrvatske suvremene poezije, donijeli su dosad gotovo neprispodobivu kvantitetu
književnopovijesnih i književnoteoretskih radova o spomenutome pjesništvu, kao i raznih
njegovih antologija, panorama, izbora.

Činjenica je da su od 1990. objavljene i dvije povijesti hrvatske književnosti (jedna Dubravka

Jelčića i druga Slobodana Prosperova Novaka) u kojima, dakako, i moderna, odnosno
suvremena poezija ima istaknut udio. Nadalje, bilo je i nekoliko monografskih knjiga koje su
nastojale sintetski, ali istodobno raščlanjujući i pojedine poetike, opisati polje domaće
pjesničke suvremenosti (zasad trosveščano Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Cvjetka
Milanje, Mala tipologija suvremene hrvatske poezije Pavla Pavličića, Svi kvorumaši znaju da
nisu kvorumaši Tvrtka Vukovića, Isto i različito – antologija i studija hrvatskog pjesničkog
naraštaja devedesetih Sanjina Sorela), kao i mnoštvo drugih književnih kritičara,
znanstvenika i povjesničara koji su snažno doprinijeli opisu spomenutoga polja ili nekog od
njegovih segmenata (Mijović Kočan, Mrkonjić, Stamać, Maroević, Bošnjak, Ljerka Car
Matutinović, Maleš, Petrač, Pejaković, Begović, Bagić, Božičević, Čegec, Đurđević,
Mićanović, Rem, Benčić Rimay, Jahić, Vuković, Sanja Jukić, Darija Žilić...).
·***

Ivan Slamnig

Mjesto u antologiji

Bjelina jedna iščekuje brojku,

u parentezu zauzlan je ular.

Dva ćemo znaka urezat na plojku,

dvostruk podatak zahtijeva formular.

Neodređen si još ovoga časa, zabilježen je samo tvoj početak. U društvu svršenih dvogodinaša
ti s tvojima si samo izuzetak.

U noći dok ti nežit mozak srče

zamišljaš formu svoje posebnosti, mahnit se nadaš, sanjaš umaknuće, odagnat želiš psa od
svoje kosti.

Godinu smrti očekuju knjige ko upotpunu. Utopi tjeskobu. Ime i prezime i zagrade dvije i kao
da si već sada u grobu.

·***

Nipošto na kraju, valja se zaustaviti i na – nikad češćim nego u posljednjih dvadesetak godina
– pokušajima antologijskoga ili panoramskoga probiranja iz, najčešće samo suvremene,
hrvatske poezije. Takva pak nastojanja obično su bila popraćena predgovornim ili pogovornim
tekstovima različitih teoretskih ambicija, koji su se počesto i sami prometali u važno
referentno mjesto u opisu našega pjesništva. U spomenutome razdoblju objavljeno je mnogo
publikacija s antologizacijskim namjerama. Neke od njih usredotočile su se samo na jednu
sadržajnu ili formalnu dionicu hrvatskoga pjesništva kao što je, primjerice, pjesma u prozi,
duhovno pjesništvo, konkretistička poezija, pjesništvo žena...
U ovoj nas prigodi pak posebno zanimaju knjige koje su, na svagda različit način, nastojale
antologijski probrati cjelinu hrvatskoga pjesništva određenoga vremenskog odsjeka – veličina
je toga odsjeka pak i znatno varirala od Stamaćeva antologijskog obuhvata cjelovite povijesti
naše poezije do Vukovićeva i Sorelova usredotočenja samo na naraštaj devedesetih godina
prošloga stoljeća. Iako već sam taj obuhvat uvjetuje velike metodološke razlike u
antologiziranju, čini se da postoji i nešto što uvjetuje i veličinu toga obuhvata. Naime, nije ni
najmanje slučajno da se neki autor odlučuje na antologiziranje sedamstotinjak godina hrvatske
poezije ili, u drugoj krajnosti, samo jedne njezine dekade. Već je i takav izbor predmeta
antologizacije, rekao bih, indikator povjerenja u vrijednost antologiziranja sama po sebi.
Možemo li, primjerice, zamisliti što bi bilo kad bi se postmodernističkom vrijednosnom
nivelacijom, koja svagda više teži širokoj panorami nego hijerarhiziranoj antologiji, pokušalo
antologizirati (bolje rečeno, napraviti panoramu) više stoljeća hrvatske poezije? Možemo li, s
druge strane, zamisliti nekoga historicistički usmjerena antologičara koji bi pozorno pratio
svaki korak kakva talentirana književnog mladca kako bi osigurao što veću aktualnost svojoj
antologiji?

Od rušenja do zidanja – radikalna neusustavljivost

Dakle, izvjesno je da se kod većine antologija ili panorama u posljednjih dvadeset godina
jasno očituje temeljni stav pojedinoga autora o općenitim književnim vrijednostima te o
(ne)mogućnostima usustavljivanja i vrijednosnoga probiranja književnih tekstova. Kad bismo
skicozno htjeli opisati luk koji su u tom smislu prošle metodologije hrvatskih antologija i
panorama, uostalom kao i sama hrvatska poezija, možda bi bilo najbolje posuditi naslov
predgovora najnovije od tih antologija – one Ervina Jahića. Taj, naime, naslov – Od rušenja
do zidanja – za našu bi temu predstavljao postupno urušavanje povjerenja u mogućnost
usustavljivanja, što je kulminiralo gotovo manifestnom tvrdnjom Tvrtka Vukovića o
„radikalnoj neusustavljivosti“ novije poezije, posebice naraštaja devedesetih, sve do
ponovnoga pronalaženja raznovrsnih načina da se polje suvremene hrvatske poezije, uvijek
uza svijest o uvjetnosti svakoga takva nastojanja, ipak opiše, profilira pa i usustavi, što se pak
događa kod Sanjina Sorela, a u određenoj mjeri i kod Ervina Jahića i Zvonimira Mrkonjića.
Sve se više, međutim, i kod samih antologičara probija neka, i iskustvom osnažena, izvjesnost
da se raznovrsna rušenja i zidanja već ciklički izmjenjuju i u karakteru samih pojedinačnih
poetika pa i razdoblja hrvatskoga pjesništva, a sljedstveno tome, i u karakteru refleksija o
spomenutom pjesništvu. Samo rušenje i zidanje tako se počesto više ne promatraju kao neke
međusobno posve suprotstavljene mogućnosti, nego kao dva lica jednoga te istog procesa
književnopovijesnih plima i oseka.

Panoramski dvogled

Nakon ovog načelnog razmišljanja pođimo i u ocrtavanje konkretnih antologizacijskih

metodologija od 1990. do danas. Uzimajući, dakle, u obzir samo one knjige koje su
antologizirale cjelovito polje domaćega pjesništva unutar određenoga vremenskog odsječka,
počinjemo od knjige Stijepa Mijovića Kočana Skupljena baština. Suvremeno hrvatsko
pjesništvo 1940–1990. U toj se knjizi iz 1993. osjeća nadoknađivanje povijesti, odnosno
aktualno poravljanje njezinih propusta, pa je temeljna zadaća knjige, kako kaže i sam autor,
da bude čitanka suvremene hrvatske poezije, to jest da, dakako u antologijski
pokraćenom udjelu svakoga pjesnika, rekonstruira i stavi pred čitatelja cjelovit korpus
spomenute poezije. Nad tim je pak korpusom, baš u promatranom razdoblju od 1940. do
1990, učinjena vivisekcija od strane obaju totalitarizama koji su vladali u Hrvatskoj pa se
autoru integracija, primjerice, iseljeničkih ili unutar zemlje ideološki zatomljenih pjesnika,
kao i dijalektalnih poeta, učinila najprečom zadaćom kako bi se zapravo utvrdilo što je to sve
suvremeno hrvatsko pjesništvo i time omogućilo svako dalje njezino antologiziranje. Doista,
Mijović Kočan, svjestan pogubnosti ideoloških pa i poetičkih diskvalifikacija za samo tijelo
hrvatskoga pjesništva, hrabro je napravio najširi mogući antologijski izbor koji se, ni u
trenutku okrutne agresije na Hrvatsku, nije sustezao od antologiziranja i onih pjesnika koji su
se svjesno odlučili za agresora.

U sličnome, prije panoramskom nego antologijskom ključu, nastala je i knjiga Branka Čegeca
i Miroslava Mićanovića Strast razlike, tamni zvuk praznine – hrvatsko pjesništvo osamdesetih
i devedesetih, iz 1995. Ona je pak za razliku od Kočanova integriranja dijakronije u
suvremenost mnogo snažnije naglasila pjesnički i poetički prezent koji se autorima ukazivao u
prvome redu kao razdoblje izlaženja časopisa Quorum. Tako se i dogodila određena
diskrepancija – koja uostalom svjedoči o demokratičnosti i otvorenosti autora – između, kako
kažu u uvodnoj bilješki, „panorame, kataloga gotovo svih pjesnika koji su se pojavili tijekom
osamdesetih, a kako je vrijeme odmicalo, postalo je gotovo neizbježno zabilježiti i najvažnije
poetske manifestacije poezije devedesetih“, i znatno kvorumocentričnije koncepcije unutar
koje su autori zaključili da su na stranicama Quoruma „generirane i promovirane gotovo sve
bitne ideje koje sada, u brzom, retrospektivnom čitanju pronalazimo u pjesničkim projektima
koji su obilježili zadnjih petnaestak godina“. Bitno je još naglasiti da Čegec i Mićanović
utvrđuju „nesvodive razlike“ pjesništva spomenutog razdoblja i da zbog toga čak i najširi
panoramski pristup, koji su dosljedno odabrali, pretpostavlja – samo na subjektivno čitateljsko
i kritičko iskustvo oslonjene – selekcijske redukcije.

Antologijski napori

Knjiga pak Tonka Maroevića Uskličnici. Četvrt stoljeća hrvatskog pjesništva 1971–1995. iz
1996. imala je znatno drukčiju optiku – ona se u prvome redu usredotočila na takozvani
postmodernistički prijelom, a i znatan politički usjek u Hrvatskoj, potkraj šezdesetih i
početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća i posljedicama koje je ta promjena duhovno-
povijesne klime ostavila na konkretnim, a paradigmatičnim poetičkim likovima. Ukratko, to
je antologija u kojoj je dominantno i autorovo osobno iskustvo pjesnika i kritičara poezije na
razmeđi modernizma i postmodernizma, razmjerno uzak, ali vjerodostojan izbor pedeset
nosivih imena našega pjesništva u kojima su se autorski najsnažnije problematizirala pa i
razrješavala temeljna unutarknjiževna i izvanknjiževna čvorišta. Usprkos snažno osobnoj
metodološkoj obojenosti spomenute antologije, Maroevićeva intenzivna kritičarska praksa,
osjetljiva za najraznolikija poetička iskustva, ali i njihove vrijednosne domete, pridonijela je i
svojevrsnoj objektivizaciji antologizacijskoga procesa pa se Uskličnici i danas u velikoj mjeri
doimlju uspješnim probiranjem vrijednosnih uskličnika hrvatske poezije.

·***

Jorge Luis Borges

MANJEM PJESNIKU

IZ ANTOLOGIJE

Gdje je sjećanje na dane

što tvoji bijahu na zemlji i spletoše

radost i bol i za te svemir bijahu?

Rijeka izbrojivih godina

izgubi ih; tek riječ si u kazalu.

Dadoše drugima beskrajnu slavu bozi,

natpise i poleđinu novca, spomenike i povjesnike;

O tebi tek znamo, tamni prijatelju, da s večeri jedne slušaše slavuja.

Među sunovratima sjene tašta će tvoja sjena misliti da bogovi bijahu škrti.

Ali, dani su mreža od malih jada,

i ima li veće sudbine nego biti prah od kojeg zaborav je stvoren?

Nad druge glave bogovi izliše

nemilosrdnu svjetlost slave, koja motri utrobe

i raspukline broji,

slave koja, najposlije, zgnječi ružu koju časti; s tobom milostiviji bijahu, brate.

U zanosu sumraka, što nikad neće postati noć, pjev slušaš Teokritova slavuja.

Preveo Marko Grčić

·***

Također za koncepciju antologije, a ne panorame, odlučio se Hrvoje Pejaković u Antologiji

suvremene hrvatske poezije iz 1997. Iako se, zbog prerane smrti autora (antologija je bila
dovršena, ali Pejakovića je smrt spriječila da napiše predgovor) predgovarač Zvonimir
Mrkonjić našao u, kako sam kaže, nezahvalnu položaju tumača autorovih nenapisanih
razloga, sam antologijski izbor, kao i sva prethodna Pejakovićeva kritičarska praksa,
omogućili su jasnu čitljivost spomenutih razloga. Naime, i ta antologija – kao i Maroevićeva –
nije bacila koplje u trnje pred možebitnom neopisivošću polja suvremene hrvatske poezije,
nego je kušala istaknuti ona poetska iskustva koja su se najprodornije uhvatila ukoštac s
čvorišnim problemima odnosa između svijeta i teksta, odnosno iznimno složene zbilje i
ljudskoga postojanja u njoj te jezika koji ta zbilja oblikuje, ali kojim i sama biva oblikovana.
Zato se, u svojevrsnoj polemici s kvorumaškim odustajanjem od referencijalnosti književnoga
teksta, okosnica Pejakovićeve antologije najbolje očituje u njegovoj poznatoj konstataciji da
„višedesetljetni proces pražnjenja literarnog govora završen je, taj govor više ‘ne drži’, ne
odnosi se ninašto, kao da mu nedostaje energije i prodornosti da bi se pokušao uhvatiti u
koštac s težinom zbiljskog iskustva“. Baš naprotiv, Pejakovićev antologijski odabir sržnih
osobnosti i poetičkih iskustava nakon Drugoga svjetskog rata, kako kaže Mrkonjić, „čini se da
zastupa društvenu referencijalnost, antiideološku osjetljivost književnog djela, odnos
odgovornosti između pošiljatelja i primatelja, ne kao povratak ‘angažmanu’, nego
povezivanje sa ‘životnim elanom’ koji jednako prožima sve oblike duhovnog života“.

Pod izgovorom neopisivosti

Na suprotni pol u odnosu na Maroevićev i Pejakovićev pristup smjestila se knjiga Tvrtka

Vukovića Off-line – hrvatsko pjesništvo devedesetih iz 2001. Ona iz, Čegecovom i
Mićanovićevom temeljitom pretragom suvremene pjesničke prakse utvrđenom,
„nesvodivošću razlika“, čini isključivi princip koji, prema Vukovićevu viđenju, zapravo
prethodi samu pjesničkom polju. Autor, u korjenitoj gnoseološkoj i epistemološkoj skepsi,
ustvrđuje da je „fantazam opisivosti suvremenoga hrvatskog pjesništva... zadnja potpora,
stabilizacijska točka, njegova simboličkog poretka strukturiranog oko temeljne
nekonzistentnosti, praznine, apsolutne distinktivnosti, riječju, neopisivosti“. Kako smatra da
„predmet (suvremeno hrvatsko pjesništvo) može biti dosegnut jedino primarnim nasiljem nad
njegovom neusutavljivošću“, Vuković se odlučuje gotovo za kataloški pristup (81 uvršten
autor!) pjesnicima devedesetih, koji je – i kao takav – još „neovisno o stupnju njegove
obuhvatnosti, u strogom smislu riječi, jedan reduciran presjek“. Ipak, donekle usuprot
posvemašnje neopisivosti, a sljedstveno tome, i aksiološke egalitarnosti, Vuković utvrđuje i
neke pozitivne selekcijske kriterije – kvantitetu uvrštenih pjesama pojedinog autora, broj
objavljenih knjiga, kritičku valorizaciju, svoje osobne poetičke predilekcije.

Nakon takva, do krajnosti dovedena, nepovjerenja u sistematizaciju, i to ne samo najnovije

poezije, već i ranijih razdoblja, kao da se moralo krenuti u drugom smjeru, sa sviješću da su i
u samu poetskomu korpusu već ugrađeni poticaji za interpretaciju pa i razdiobu. Tako
Zvonimir Mrkonjić u knjizi Međaši – hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća iz 2004, na
doduše znatno širem vremenskom obuhvatu, ustvrđuje da „međaši nisu uspostavljeni pukom
voljom razdiobe, nego su često zacrtani namjerom samih pjesnika da se odvoje od konteksta“.
On se, međutim, ne vraća ni uobičajenim naraštajnim klasifikacijama, već, u brazdi poznate
vlastite razdiobe na poetska iskustva koja nisu nužno vezana uz određeno razdoblje, nastoji
pratiti stvaranje, utonuće i ponovno izranjanje nekih stilskih tendencija, kao i simultano
pojavljivanje vrlo različitih stilova. Zato kaže da se „imenovanjem granica među stilovima
priziva stilski kontekst koji je i na ovom početku XXI. stoljeća još dosta živ. Tako se nedavno
obnovljeni interes za ekspresionizam zbiva usporedo sa stvarnosnom tendencijom u najmlađih
pjesnika“. Uočavanje tih poveznica i onkraj krute kronologije i periodizacije, kao i osjetljivost
za bogati pluralitet hrvatske poezije, učinilo je od Mrkonjićevih Međaša istodobno i jasno
koncipiranu, ali i prema međusobno diskrepantnim poetičkim profilima snažno otvorenu
antologiju.

Berba 2006.

Suvremenom se pak pjesništvu, odnosno onom od početka osamdesetih do stvaranja knjige,

posve vratio Miloš Đurđević u knjizi Rušenje orfičkog hrama iz 2006. Njega su, čini se, u
antologizacijskoj metodologiji vodila dva temeljna nazora. S jedne strane smatrao je da takva
antologija ne treba ponavljati već davno utvrđeno gradivo pa je izostavio one pjesnikinje i
pjesnike koji „već imaju neupitno i višestruko potvrđeno mjesto u modernoj nacionalnoj
književnosti“. S druge strane, za njega je poezija „nezaustavljivo, paralelno strujanje
individulanog, osobnog iskustva, poezija kao ustrajavanje na drugačijim pristupima
zajedničkom iskustvu, kao neprestani rad jezika u kojemu živimo i koji nas oblikuje“ pa je
svoj antologijski izbor maksimalno rastvorio (čak 78 pjesnika) u osluškivanju mnoštva
individualiziranih pjesničkih glasova. Nije, dakle, pošao od apriorne teorijske konstatacije o
„nesvodivim razlikama“ pa joj podvrgavao i sam korpus nove hrvatske poezije, nego je
induktivnim putem, također i miniesejom o svakom uvrštenom pjesniku, nastojao opipati u
čemu se – na pozitivan način izraženo – i sastoji uposebljenost pa i vrijednost svakoga
pojedinog pjesnika.

Sanjin Sorel u knjizi Isto i različito – antologija i studija hrvatskog pjesničkog naraštaja
devedesetih, također iz 2006, eksplicitno je pak replicirao Vukovićevoj epistemološkoj skepsi.
Uočavajući relativnost svake interpretacije, Sorel ipak smatra da „interpretacija, kada je riječ
o pjesništvu stasalome devedesetih godina, podastire onaj poetički okvir (sa svim svojim
zamjenjivim elementima u mnogobrojnim kombinacijama) bez kojega bi čitav sustav
suvremenoga pjesništva mogao biti usporediv s bilo kojim drugim poetikama“. Protivi se,
nadalje, Vukovićevu mišljenju da se sustav suvremenog pjesništva raspada. Sorel, naime,
misli da i ne postoji sustav „osim samog tog pjesništva, nego da egzistira čitav niz autopoetika
koje se u jednom trenutku više ili manje konstituiraju na sličnim ili pak različitim poetičkim
premisama ili simptomima, a koji ipak daju dovoljno materijala za svodivost“. Uglavnom,
Sorel određena usustavljivanja poezije više ne motri na način kakva statičnog strukturalizma,
ali se voluntarističkoj „apsolutnoj neopisivosti“ opire opisivanjem dinamičkih značenja i
poetika koje se ipak fiksiraju u odnosu na određenu komunikacijsku situaciju i zajednički
društveni kontekst. On ustvrđuje da postoji zajednički socijetalni kontekst naraštaja
devedesetih s Jakom zbiljom i Slabim subjektom, a da se u odnosu na taj kontekst konstituira
pet iskustava: masmedijsko-kulturološko, mitopoetsko, neoegzistencijalističko, s potpoetikom
ratnog pisma, pjesništvo slikovnoga mišljenja i označiteljsko poetsko iskustvo. U skladu s
takvim rasterom, Sorel daje i svoj antologijski izbor pjesama dvadeset i dvoje pjesnika koji
su, prema njegovu sudu, najsnažnije utjelovili spomenutih pet iskustava.

Miroslav Mićanović u knjizi Utjeha kaosa. Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva (čak
treća antologija u istoj 2006. godini!), prije negoli kakvim razmjerno dosljednim teorijama i
pokušajima usustavljivanja (koje su za njega i tako svojevrsna „utjeha kaosa“), ponovno daje
prednost kritičaru ili antologičaru kao „idealnom čitatelju“, onome, naime, tko će sva svoja
književnoiskustvena i teoretska znanja staviti u službu energije – često neponovljive – što se
zbiva u srazu čitatelja i sama teksta. Mićanović tako čitanje određuje kao „proces
obuhvaćanja i izlaženja iz teksta, ali u tom poslu, užitku ili traženju i sami smo uhvaćeni u
mrežu teksta i njegovih energetskih zona... Ideja čitanja upravo je u toj nezavršenosti, u
očekivanju i novoga i poznatoga“. To s jedne strane novo, a s druge strane poznato baš je i
okosnica njegova antologijskoga izbora 33 pjesnika sa po deset njihovih pjesama objavljenih
od 1995. do 2005, u kojem se doduše drži verificiranih osobnosti hrvatske poezije, pa i već
utjecajnih poetika mlađih pjesnika, no zahvaća ih na način snažno obilježen vlastitom
čitateljskom osobnošću, pa i predilekcijom, koja i u poznatome pjesničkom korpusu svagda
pronalazi neku novost.

Cjelovitost zahtijeva sustav

Antologija pak s najviše usustavljenosti koja osobne estetske kriterije nastoji ovjeroviti unutar
još neuzdrmana povjerenja u mogućnost znanstveno utemeljene raščlambe književnosti pa
tako i poezije, svakako je knjiga Ante Stamaća Antologija hrvatskoga pjesništva – od davnina
pa do naših dana iz 2007. Valja istaknuti da je ona tek druga suvremena antologija cjelokupne
povijesti hrvatskoga pjesništva – nakon PavletićeveZlatne knjige hrvatskog pjesništva – i kao
takva nužno sadrži bitno drukčiju teorijsku i metodološku vizuru nego knjige o kojima smo
dosad govorili. Nije, naime, slučajno da se baš Stamać – kojem je glavno teorijsko polazište
za razmatranje pjesništva bio strukturalizam, a sada semiotika – odlučio napraviti takovrsnu
antologiju jer je za artikulaciju toliko kronološki i kvantitativno opsežnoga pjesničkog
korpusa osobito pogodna teorijska podloga koja favorizira neku od inačica sustava i
sustavnosti. Stamać, naime, u hrvatskoj poeziji „od davnina pa do naših dana“ vidi cjelinu i
mnogovrsne poticaje na njezinu inherentnu ili izvana uočenu sređenost. Ta se sređenost pak
svagda ponovno uspostavlja na ponešto drukčiji način jer, kako kaže Stamać, hrvatsko je
pjesništvo kao cjelina „složeni znak svekolikog nacionalnog opstanka. Kao skup međutim
pojedinačnih ostvaraja, ono među samim tim ostvarajima uvijek iznova ustanovljuje drugačiji
poredak značenja i vrijednosti.“ Stamać je pak svoj „poredak značenja i vrijednosti“ iznio u
nizu eseja o svakom povijesnom razdoblju hrvatskoga pjesništva, a u antologijskome izboru u
prvome se redu oslanjao na poviješću i recepcijom provjerene pjesnike i tekstove od
anonimnih srednjovjekovnih začinjavaca do naših dana, odnosno na njihovu neprijepornu
paradigmatsku i estetsku vrijednost.

Simultano bilježenje

Nakon što je antologijski pretražio cijelo dvadeseto stoljeće u Međašima, Zvonimir Mrkonjić
u nedavno objavljenim knjigama Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Razdioba (1940–
1970) i Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Novi tekstovi (1970–2010) ponovno – kao i prije
četrdeset godina kad je objavljena njegova poznata, a sada reprintirana, knjigaSuvremeno
hrvatsko pjesništvo – nastoji promišljati hrvatsku poeziju gotovo istodobno s njezinim
neprestanim nastajanjem. Iako su mu teoretski uvidi posljedovali dovoljno određenom, ali i
fleksibilnom sustavnošću pa je njegova razdioba na pjesništvo iskustava prostora, egzistencije
i jezika iz 1971. desetljećima bivala najprihvaćenijom, Mrkonjić je uvijek u prvome redu bio
uronjen u vrlo konkretan poetski aktualitet i singularitet, i to – i kao pjesnik, i kao kritičar. Sve
se više vidjelo i u njegovoj intenzivnoj kritičarskoj praksi posljednjih godina da su mu preuski
i vlastiti teorijski međaši pa mu je njegova temeljna razdioba, kao i njezino nadopunjavanje,
služila samo kao prva stuba na lucidnom iščitavanju sasvim uposebljenih poetika i njihovih
najnovijih knjižnih očitovanja. Tako je Mrkonjić i u spomenutoj knjizi Novih tekstova donekle
nadogradio svoju poznatu razdiobu, ali kao da je i tu razrađeniju razdiobu razapeo tek kao
alibi za upuštanje u kratki, lucidni, počesto iskričavo metaforički, opis osebujnosti gotovo
svakoga važnijeg hrvatskog pjesnika u posljednjih tridesetak godina. Sasvim u tome stilu i
antologijski izbor sadrži gotovo najširi mogući spektar relevantnih pjesnika koji su
zastupljeni, pa i vrednovani, sa po jednom do triju pjesama.

Na kraju: na pola puta

U razmatranje metodoloških načela antologija, panorama, izbora hrvatske poezije od 1990. do

danas krenuli smo posuđujući od Ervina Jahića sintagmu Od rušenja do zidanjapa se
podrijetlu primjene te sintagme sada, na kraju spomenutoga razmatranja, i vraćamo unutar
zadnje dosad objavljene antologije – Jahićeve knjige U nebo i u niks. Antologija hrvatskoga
pjesništva 1989–2009. Ta se antologija po svojoj metodologiji sretno smjestila na sredini puta
između kakvih opsesivno usustavljujućih i jedanako opsesivnih raz-usustavljujućih ekstrema i
tako privremeno ponudila slobodni teritorij između suprotstavljenih, odavna već ukopanih,
teorijskih i antologičarskih očišta u odnosu na našu suvremenu poeziju. Jahićeva knjiga s
jedne strane ne odustaje od žive i vjerodostojne deskripcije čvorišnih općedruštvenih i
književnoteoretskih kondicija u kojima je nastajala hrvatska poezija posljednja dva desetljeća,
a s druge strane mikroesejistički, vrlo gipko i prijemčivo za silnu poetičku raznolikost
razmatranih pjesnika, rekonstruira osebujnu kombinaciju poetičkih silnica kod svakoga
autora. Cjelovito se pak polje poezije promatranoga razdoblja Jahiću ukazuje u svojevrsnoj
poticajnoj i plodnoj agonalnosti između suprotstavljenih načina pjesničkoga mišljenja. Sraz je
to „metafizike i fizike, sraz duhovno postulirane poetske ideologije koja teži za uzvišenošću i
nebesima, za dokučivanjem nebesa promičući spiritalni govor, i despiritualne, depatetizirane,
nesavršene, zemaljski banalne i fizikom posve uvjetovane perspektive“. Jasno je da se tako
oštro postavljena binarna opreka kod najrelevantnijih pjesnika gotovo nikad ne pojavljuje u
posve crno-bijelom obliku, već se vlastita mjera i način sudjelovanja u drami ili farsi svijeta i
jezika iskazuje kao razlikovni profil svakoga od tih autora. Zato se i Jahićev antologijski
odabir u prvome redu usredotočuje na sugestivne poetske glasove, i to pjesnika starije i
srednje generacije koji su dobitno izdržali provjeru vremena, kao i onih mlađih/najmlađih koji
na sebi u punoj mjeri nose breme poetskoga aktualiteta.