

 POČETNA
 STILOTEKA
 PISCI I STILOVI
 STILISTIČKI ARHIV
 STUDENTSKI KUTAK
 PAZI, STILEM!
 E-KNJIGE
 O NAMA
Pre

E - K N J I G E

SVIJET STILA, STANJA STILISTIKE. ZBORNIK RADOVA

Od sporadičnih interdisciplinarnih iktusa do

interdisciplinarna fleksibilno-inkluzivna
modela

Đurđica Garvanović-Porobija

SAŽETAK
1. Interdisciplinarni iktusi u temeljnim stilističkim
pristupima voditelja Katedre za stilistiku na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U prvome će se poglavlju analizirati metastilistički iskazi i inovativni iktusi u

znanstvenim diskurzima Krunoslava Pranjića (Jezik i književno djelo, 1968; Jezikom i
stilom kroza književnost, 1986a; Iz-Bo-sne k Europi, 1998; O Krležinu stilu & koje o
čem još, 2002) i Krešimira Bagića (Živi jezici, 1994; Umijeće osporavanja,
1999; Treba li pisati kako dobri pisci pišu, 2004), posebice oni koji upućuju na
interdisciplinarne i multidisciplinarne ekskurze, što se razumijeva kao sugestija za
nalaženje novoga sintetičkog, interdisciplinarnog stilističkoga modela.

1.1. Analiza interdisciplinarnih iktusa u znanstvenome

diskurzu Krunoslava Pranjića
Utemeljitelj Katedre za stilistiku Krunoslav Pranjić2 u svojoj je prvoj knjizi Jezik i
književno djelo(1968) teorijski i praktično predstavio stilistički koncept što ga je
slijedio i obogaćivao: deskriptivnu lingvističku stilistiku koja uključuje „studij
ekspresivnih i impresivnih vrednota svojstvenih različitim izražajnim sredstvima
kojima raspolaže jezik“ (Pranjić 1968: 50-51). U skladu je s Pranjićevim teorijskim
razumijevanjem i njegova praksa lingvostilističke analize3 kojom on traga za
stilogenim stilemima jer će reći: „Nije svaki stilem stilogen“, niti je „sve stilogeno
obvezatno stilematsko“ (isto: 71), već samo ono što je, kako proistječe iz njegova
ukupna diskurza, funkcionalno u pojedinačnom tekstu i njegovu kontekstu. Pranjić
nastavlja svoj metastilistički tekst rečenicom: „Time se tip lingvostilističke analize,
kakvu slijedim, ograđuje od pretenzija da je njome moguće prodrijeti u totalitet
svakoga pjesmotvora“ (Isto). Usto što svoju lingvostilističku analizu ne smatra
totalitarnom i svemoćnom, a time ni militantnom, on je određuje kao poseban „tip“,
čime sugerira i njezin mogući odmak od tradicionalne analize i potencijalnu otvorenost
prema interdisciplinarnim mogućnostima.

Pregledom metastilističkih iskaza u diskurzu Pranjićeve knjige koji upućuju na

interdisciplinarnost utvrđuje se da se stilistici namjenjuje mirotvorna uloga između
proučavatelja jezika i, s druge strane, proučavatelja književnosti. 4 Stilistika se
prepoznaje i u službeničkoj ulozi prema književnoj kritici te historiografiji i povijesti
književnosti jer ona „literarnom kritičaru i literarnom historičaru ipak može pružiti
dragocjene podatke na osnovu kojih će oni kudikamo sigurnije i objektivnije temeljiti
svoje sudove“ (isto: 51). Stilistika je i dalek, ali ipak srodan sljednik antičke retorike
(isto: 50). Stilistička analiza ide ruku pod ruku s fonetikom i muzikologijom (isto:
130). Stav u odnosu na psihologiju kreće se od oprezna skepticizma do zalaganja za
spoznajnu, kognitivnu funkciju stilističke analize. S jedne strane, rješavanje
„zamršenih“ psiholoških pitanja – tvrdi Pranjić (isto: 56) – teško da bi stilističara igdje
dovelo, s druge je strane imperativ jezičnu stvarnost „svrstavati u sheme našega duha“,
što je kognitivan proces, kako stoji:

„A to (svrstavanje jezične stvarnosti u sheme našega duha – op. Đ. G. P.) ipak

moramo činiti: zbogprodubljivanja spoznaje o pojavama, zbog razloga i
metodičko-pedagoških, a i da bi razgovora, iole sustavna i ozbiljna razgovora o
pojavama uopće moglo biti.“ (Pranjić 1968: 122)

Primijenjena stilistika pak ima svrhu pedagošku: „da oživi nastavu materinskog
jezika, da pomaže tumačenju i razumijevanju književnih tekstova“ (isto: 51).
Stilistika u korelaciji s teorijom informacije pribavlja cjelovit uvid u komunikaciju
između pisca i čitatelja.5 Pranjić uključuje i filozofiju, posebno etiku (usp. Milanja
2002: 61-64) u stilističku analizu:

„S adaptiranim parametrima: izraz adekvatan doživljaju, izraz koji

usklađuje funkciju estetičku i etičku, potražit ću i tumačiti Matošev domet (ili
doseg) 'idealnog sklada umjetnika i etika'.“ (Pranjić 1968: 82)

Tako se dakle već u Pranjićevoj prvoj knjizi očituje cijela paleta nagovještaja i iktusa
koji signaliziraju otklone od tradicionalnoga lingvostilističkoga pristupa i jasno
upućuju na potrebu za interdisciplinarnošću u stilistici. Pranjićeva stilistika nije
samodostatna, ona priziva suradnju i korelaciju/sinergiju s drugim disciplinama.

U knjizi Jezikom i stilom kroza književnost (1986) Pranjić na samome početku, u

poglavlju „Legitimnost lingvističkoga – stilističkoga pristupa književnome tekstu“,
gotovo apologetskim žarom brani lingvostilistički pristup, a ipak ga i dalje
transformira. Tako u istom poglavlju književno djelo definira kao diskurz, čime –
hotimice ili ne – najavljuje i signalizira diskurznu stilistiku.6

U poglavlju „Daničićev Stari zavjet“ Pranjić oživljuje zanimanje za stare spise, a

istodobno i za stilističku analizu prijevodnoga teksta sui generis. Uvodi i višejezičnu
usporednu analizu između različitih biblijskih prijevoda, a pišući o nasljedovanju
biblijskog stila u Matoša i stilističku intertekstualnu analizu. Pišući pak o stilu i
aspektima svjetonazora u Antuna Barca, Pranjić kontekstualizira Barčev svjetonazor
filozofijskim pogledima Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea (usp. Pranjić
1968: 42). U poglavlju „Ruralno i urbano u novijoj hrvatskoj prozi“ kontekst je pak
sociologijski, kako se ističe: „Ruralno, zna se nije striktan, nije fiksan naziv ni
književnopovijesni, ni književnoteorijski, nije ni lingvistički. Sociologijski je.“
(Pranjić 1986a: 217) Dakako, Pranjić izrađuje i literarne kontekstualizacije, npr. Barca
uokviruje Mažuranićem i Kranjčevićem, Matoša Baudelairom. Jasno je da Pranjić,
unatoč svojoj privrženosti lingvostilističkome pristupu, širi njegove granice i
nedvojbeno u njega uključuje interdisciplinarnu dimenziju.

U knjizi IZ-BO-SNE K EUROPI (stilografijske svaštice) (1998) Pranjić je ostvario

značajan iskorak iz lingvostilističkog pristupa u diskurznu stilistiku. Između ostaloga,
taj se tip stilistike prepoznaje po kontekstualizacijskom okviru u koji stilističar/ka
postavlja analizirani diskurz, kako primjećuje Katnić-Bakaršić (2003: 37-48). Taj je
okvir u ovoj Pranjićevoj knjizi prostorno-kulturološki, pranjićevski: historijsko-
geografski i duhovno-mentalitetan. U toj knjizi nagovješćuje se i
psiholingvistički/psihostilistički pristup, kako i izrijekom piše Pranjić u poglavlju
„Virtualnost dijakronijskih stilema“ (1998: 27), osvrćući se na porabu turcizama u
tekstovima franjevačkih pisaca u starijoj bosanskoj književnosti: „Dalo bi to navoditi
na psiholingvistički zaključak da se turcizmi i nisu više ćutjeli aloglotizmima […].“
Pišući o fra Grgi Martiću, Pranjić ga prvenstveno ukviruje humanizmom, ograđujući se
da je to digresija metodološki neprimjerena, no ona pokazuje zalaženje u kulturološki
kontekst (usp. Pranjić 1998: 59). Valja spomenuti još i opis znanstvenoga diskurza
profesora Flakera, kojim Pranjić želi proniknuti u „mentalni habitus“ toga autora, dok
u predstavljanju znanstvenoga diskurza Slavka Ježića svoj pristup imenuje riječima:
„pod stilografijskom lupom ili: pod lupom diskursne analize“ (Pranjić 1998: 152).

I najposlije, u knjizi O Krležinu stilu & koje o čem još (2002) Pranjić nastavlja svoju
osebujnu stilističku analizu, zalijećući se zamjetno u interdisciplinarni model, u
eskurze k drugim područjima, kako i piše u npr. „Eskursu u analogije muzikološke“
(2002: 82). Skeniranje sadržaja ove knjige kazuje da se Pranjić – prateći Krležu – bavi
i političkim aspektom Krležina pisma, stavljajući ga u kontekst što Ante Starčevića što
Josipa Broza. Najposlije, Pranjić u poglavlju „Krležin doprinos kristologiji“ dotiče čak
i teologiju. U članku „Portretni otisci“ i u poglavlju „Vaništini orisi devetorice“ Pranjić
suptilno pripaja književnost i likovnu umjetnost te se bavi filozofskim diskurzom
Frane Petrisa, da bi se u pretposljednjemu poglavlju uz „deontološki poziv“ vratio
kratko k svrsi stilistike – pedagogiji i učiteljevanju.

1.2. Analiza interdisciplinarnih iktusa u znanstvenu diskurzu

Krešimira Bagića
Sljednik Krunoslava Pranjića, i kao voditelj Katedre za stilistiku i kao njegov učenik,
Krešimir Bagić7živo razvija Katedru za stilistiku dajući joj osobni pečat, prateći
pritom recentne europske silnice. Već brzim prohodavanjem kroz tekstove njegovih
triju knjiga, Živih jezika (1994), Umijeća osporavanja(1999) i Treba li pisati kako
dobri pisci pišu (2004), moguće je saznati iz metastilističkih iskaza koji je profil
njegove stilističke škole i koje su prakse u vezi s interdisciplinarnim pristupom, kako
slijedi:

U knjizi Živi jezici (1994) Bagić opisuje poetske diskurze troje hrvatskih pjesnika:
Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar. Čini se da je autor zaokupljen nakanom
da pojasni i čak obrani „pjesništvo iskustva jezika“, kako ga već u predgovoru i
apostrofira. Bagić objašnjava i temelj svoje tekstualne analize, pri čemu se vidi i koje
mjesto u njegovu pristupu zauzimlje stilistika:

„Pritom ću se – u mjeri u kojoj mi se to učini prikladnim – oslanjati na načela,

postupke i rezultate tekstualnih analiza četiriju srodnih znanstvenih
disciplina: teorije teksta (lingvističke i književne), stilistike, teorije
književnosti i teorije recepcije.“ (Bagić 1994: 7)

U navedenu se tekstu dade odčitati razumijevanje stilistike kao jedne od znanstvenih

disciplina koja uz ostale discipline može pridonijeti kvalitetnijem tumačenju
književnoga teksta. Razvidno je da je temeljni stav znanstvenički skroman, da nema
nadređivanja stilistike drugim disciplinama. To što joj se pridaje posebno mjesto, jer
Bagić (1994: 8) piše da će „napose, analizirati stilska obilježja njihovih tekstualnih
tvorbi“, proistječe iz činjenice što je tumač prvenstveno stilističar. Tako već u
Predgovoru biva jasno da je u načelu Bagić naklon interdisciplinarnu modelu ako on
poslužuje svrsi razumijevanja književnoga ili drugoga teksta. Implicitnu obavijest o
Bagićevu viđenju stilistike sadrži i naslov knjige i priključena priča o njegovu
nastanku. Atribut živi upućuje ne samo na narav analiziranih tekstova, odnosno
svjetova, već i na nakanu analitičara da uhvati živi poetski pokret/gestu i analizira
proces nastajanja poetske novotvorine. Usto, naslov bi, prema Bagiću (1994: 8), trebao
naznačiti „bar obrise makrokonteksta“, koji upućuje na svekoliko područje jezičnoga
gibanja, jezika u mijeni. Iako je stilistički pristup u toj Bagićevoj knjizi posvećen
poetskim „živim svjetovima“, možda nije slučajno što je naslov dostatno širok da
kasnije pokrije i druge produktivne jezične svjetove (npr. reklamni diskurz). U
poglavlju pod naslovom „Pjesma“ Bagić izlaže i komunikativni nacrt svoje analize
koji vodi računa o poziciji subjekta u pjesmi (usp. Bagić 1994: 13) ali i o recipijentu
(isto: 12). Izravni iskazi o stilu osobito pomažu u stvaranju predodžbe o Bagićevu
poimanju stilistike i stilističkoga pristupa. Prema njima su, „teorije devijacije i teorije
otklona nekonzistentne“ (isto: 11), a stil „ne može biti definiran kao puki izbor između
dviju jednakovrednih alternativa, jer takvih naprosto nema“ (isto: 17). Za Bagića „stil
pjesničkoga teksta proistječe iz okvirnoga načela gradnje tekstualnoga svijeta“ (Isto).

Kako Bagić otkriva to „načelo gradnje“, razvidno je u trima analizama u knjizi.

Pogleda li se jedna od njih, vidjet će se kojim se dominantnim pitanjima bavi i koliko
su ona plodonosna. Budući da je prvi pjesnik prema poretku u knjizi Ivan Slamnig, na
tome se već primjeru mogu odčitati postupci Bagićeve analize i korelacija s drugim
disciplinama. Prvo relevantno pitanje jest ono o Slamnigovu odnosu prema
„prethodećim poetskim praksama“ (isto: 23). Drugo je pitanje pak deskriptivno, o
trajnim obilježjima Slamnigova pisma. Treće je pitanje razgledavanje Slamnigovih
tekstova u razvoju, od prvih do krajnjih. Slijedi tipološko razlučivanje jezičnih igara
(eufonije, pravopisnih figura, gramatičkih figura i 'babilonizacije teksta'), razmatranje
intertekstualnih elemenata (citata i aluzija), humorizma ili ironijskog uređenja pjesme,
pokretljivosti lirskoga subjekta i dijaloga unutar pjesme. Za sveg analitičkog
facetiranja, odnosno promatranja različitih poetskih lica Ivana Slamniga, Bagić
osmišljuje analizu teorijskim konceptima i poimanjem književnog nazivlja, stilističkim
uvidom Krunoslava Pranjića, podsjeća da su figure nasljeđe antičke retorike, uključuje
stilistiku diskurza, gramatiku, pravopis, leksikologiju, tekstologiju, semantiku, razvoj
matrice, komunikaciju. Sve upućuje k zaključku da je interes stilističke analize
Krešimira Bagića da stilistički uz pomoć ostalih disciplina osvijetli izgradnju pjesme,
da utvrdi njezinu narav i njezine inovativne jezične geste, da raspozna dijalog i
komunikaciju unutar poetske tvorevine, te da najposlije otkrije i/ili pretpostavi kako taj
„verbalni predmet“ prihvaća recipijent8. Bagićeva je stilistika sveobuhvatna/cjelovita u
odnosu na predmet proučavanja i stoga i nije samodostatna. Ona podrazumijeva
uočavanje procesualnosti i pokreta u jeziku. Budući da i Pranjić piše o Slamnigovu
poetskome diskurzu, na tome se primjeru može uočiti koji su, ako ih ima, pomaci i
otkloni Bagićeva stilističkog pristupa u odnosu na Pranjićev.9
U knjizi Umijeće osporavanja (1999) Bagić analizira polemički diskurz analizom koja
podrazumijeva teorijsku i historiografsku kontekstualizaciju, dakle diskurznom
analizom. Pogled na treći dio knjige pod naslovom „Polemike M. Krleže od 'Obračuna'
do 'Balada'“ pokazat će da je polazište, uz kratku biografsku povijest o polemičnome
početku M. Krleže, određeno temeljnim tvrdnjama o Krleži, pri čemu se oslanja na
teorijske i kritičke radove V. Žmegača i S. Lasića. Slijedi analiza Krležina polemička
opusa u knjizi Moj obračun s njima (1932) i u spisu Dijalektički antibarbarus (1939).
Nakon poglavlja „Monologizacija polemike“ i „Šimićevi napadi i Krležina šutnja“,
koja su uvelike teorijske i historiografske naravi, Bagić ulazi u žarišnu stilsku analizu
kojom pokazuje karakteristične tvrdnje Krležina polemičkoga stila. Stilska se analiza
produbljuje do dubinskih odlika, koje pokazuju umnu/mentalnu sliku autora, a svode
se na antitetičnost, analitičnost i kvantitativnost. Tako Bagić vodi svoju diskurznu
analizu ka psihološkim, unutarnjim, umnim dimenzijama te se u tom dijelu nazire i
moguća kognitivna stilistika, barem u povojima.10 Najposlije, ne treba previdjeti da u
toj knjizi Bagić stilističkom analizom obuhvaća i fikcijske i nefikcijske Krležine
tekstove, čime napušta tradicionalno stilističko polje proučavanja.

U knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004) odmah u Proslovu nalazi se
metastilistička obavijest o naravi stilističkog pristupa u njezinu tekstu:

„Uvodnim tekstom o beletrističkom stilu nastojao sam upozoriti na aporije nekih

jezikoslovnih izleta u prostor književnosti i pokazati kako je literarna
stilistika (a ne standardologija, leksikografija, lingvistička ili funkcionalna
stilistika) ona disciplina koja prikladno i meritorno može konkretno znanje o
jezičnim činjenicama rabiti u analizi fikcijskoga teksta.“ (Bagić 2004: 5)

Jasno je i prema prvome eseju „Beletristički stil“ da se Bagić želi konačno otrgnuti
onoj lingvističkoj stilistici koja stil razumijeva pretežito ornamentalno. Naprotiv, Bagić
promišlja o stilu kao neodvojivu dijelu informacije. Neprihvatljive su i kategorije
otklona i izbora, s obzirom da standard nije apsolutno odrediv, niti su
varijante/alternante za izbora jednakovrijedne. Bagić (2004: 13) suprotstavlja tim
tradicionalnim stilističkim teorijama koncept o prikladnosti stanovitih varijanata „u
konkretnoj komunikacijskoj situaciji i u konkretnom iskaznom modusu“.

U poglavlju „Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća“

Bagić, provodeći svoj stilistički koncept „subjektivne konkretizacije“, odabire temu
praznine kao figuru uz pomoć koje analizira individualne svjetove i njihove idiome u
pisaca druge polovice 20. stoljeća, pretežito okupljenih u krugovima oko književnih
časopisa „Krugovi“, „Razlog“ i „Pitanja“ te donekle i „Quorum“. Najposlije uključuje
i postmodernističke pisce. Pritom se ostvaruje korelacija historiografije, stilografije i
interpretacije. Čini se da bi najbliži naziv takvoga pristupa mogao biti – stilistička
kritika. U finitivnu dijelu knjige zanimljiv je primjer eksperimentalne stilistike,
odnosno opis eksperimenta koji je trebao odgovoriti na pitanje može li se od leksičkog
materijala fikcijskog teksta (Dragojevićeve pjesme „Zvijezda Cvjetnog trga“)
proizvesti novi fikcijski tekst i hoće li takav leksik utjecati na bliskost novotvorine s
ishodišnim tekstom. Ono što je pritom za ovaj rad zanimljivo jest i sociokulturalna
dimenzija koju Bagić (2004: 217) uključuje u analizu 153 studentska rada, kako je
razvidno: „U studentskim se tekstovima sociokulturna kompetencija očituje u trima
spojevima – u datumu 25. III, nazivu Cvjetni trg te u sintagmi Shakespeareov sonet.“

2. Interdisciplinarni modeli u svjetskoj stilistici

Kakvo je lice stilistika pokazala u posljednjem desetljeću, mogao bi zorno pokazati

pregled recentnih radova u svjetskim znanstvenim krugovima. U ovome će radu biti
predstavljeno šest modela na temelju dvanaest izlistanih znanstvenih članaka
nasumično odabranih autora (Burke, 2005; Buson i Billiez, 2013; Carillo, 2010;
Carpenter, 2012; Emmot, Sanford i Dawydiak, 2007; Fiordo, 2012; Gorman, Fiestas,
Peňa i Clark, 2011; Kingston i Stalker, 2006; McIntyre, 2012; Mitchell, 2009; Rotgé,
2004; Quist, 2008). Tako će se razvidjeti razvojne silnice u sadašnjoj stilistici i
potvrditi stilistička orijentacija u pogledu na interdisciplinarnost /
multidisciplinarnost / transdisciplinarnost.

2.1. Dopunski ili polemički model

Dopunski ili polemički model podrazumijeva pristup koji nastaje ili dopunom već
postojeće tradicionalne stilističke analize ili polemikom s takvom analizom. Primjeri
za te modele radovi su Michaela Burkea „Kako spoznaja može unaprijediti stilističku
analizu“ (2005) i Margaret M. Mitchel „Stil je čovjek, estetika i apologetika u
stilističkoj analizi Novoga zavjeta“ (2009). Mitchel polemički propituje rad Mariusa
Reisera „Sprache und literarische Formen des Neunen Testaments: Eine Einführung“
te tako izlučuje sporna pitanja stilističke analize Novoga zavjeta. Burkeov rad, budući
da je osobito modelaran, bit će pomnije prikazan i poslužit će kao parcijalan uzorak uz
pomoć kojega će se u trećemu poglavlju provesti analiza Pranjićeve kratke priče.
Njegov se autor Michael Burke zalaže za uvođenje kognitivnog pristupa u stilističku
analizu. Iako se takav potez može činiti reduktivnim, kognitivna dimenzija zacijelo –
prema autoru – unapređuje i obogaćuje tradicionalan stilistički pristup, uvećavajući
broj uvida koji mogu zasinuti iz stilističke analize. Da pokaže kako se to ostvaruje,
poslužio se Verdonkovom analizom Larkinove pjesme „Going“, kojoj je dodao
kognitivnu dimenziju. Uvođenje kognitivne varijante neki analitičari doživljuju kao
odricanje uloge koju kultura i intersubjektivnost imaju u osmišljavanju književnoga
smisla. Stoga je najdjelotvornija argumentacija suprot takvome mišljenju provedba
stilističke analize na odabranu tekstu. U slučaju pjesme „Going“ Burke ističe dva
interteksta značajna za analizu: prvi Larkinova biografa Motiona koji pruža
informaciju da je pjesnik živio u vezi s nevoljenom ženom, što je utjecalo na njegov
osjećaj ispraznosti, nezadovoljene želje i spolne anksioznosti koji se pretvorio u strah
od smrti. Otuda je smrt tema pjesme. Taj je komentar postao „snažan
intertekstualni top-down umetak“ (Burke 2005: 187) u procesu Burkeova
osmišljavanja pjesme. Drugi je utjecajni intertekst zapisao Bidney, koji je pišući o
Larkinovoj poeziji isticao „fatalne horizontale“ i „ispuštene vertikale“, a u pjesmi
„Going“ kretanje koje vodi samo u ništa ili u smrt (Isto). Tako dakle Burke kreće od
iskaza kritičara koji mu poslužuju kao inicijalni signali.

Burke potom izlaže Verdonkovu stilističku analizu u najznačajnijim crtama11, a pjesma

koja se analizira glasi:

Ide

Večer dolazi
Kroz polja, jedna nikada dosad viđena,
Koja ne pali svjetiljke.

Svilena se čini izdaleka, a

Kada se digne gore oko koljena i prsa
Ne donosi utjehu.

Gdje je otišlo stablo, što zaključa

Zemlju s nebom? Što je pod mojim rukama,
Koje ne mogu osjetiti?
Što otežava moje ruke nadolje?12

Predstavljajući najznačajnije Verdonkove rezultate stilističke analize na leksičkoj

razini, grafološkoj, gramatičkoj, fonološkoj, Burke primjećuje da Verdonkova analiza
naliježe na kritičke iskaze Andrewa Motiona o smrti i smrtnosti u pjesmi. No nastavlja
pitajući kako ju je moguće povezati s Bidneyevom zamjedbom da kretanje dužinom
linije vodi u ništa ili u smrt i aluzijom o „fatalnim horizontalama“. Zaključuje da se u
tom prostoru otvara mogućnost za porabu kognitivnih alatki. Stoga na tome mjestu
Burke uključuje kognitivnu analitičku dimenziju, odabirući tri kognitivna sredstva: lik
i pozadinu, slikovnu shemu i kognitivnu metaforu. Lik i pozadina podrazumijevaju
postupak u kojemu je značajno zamijetiti istaknutost, pri čemu je lik istaknut, a
pozadina se zanemaruje.13 Drugo je sredstvo upotrijebljeno u Burkeovoj analizi ideja o
slikovnoj shemi (image schema). Ova se shema može slobodnije opisati kao
„pribjegavanje obrascima svakodnevnih interakcija i fizičkih iskustava“, kao što su
sljedeće sheme: 'gore-dolje', 'u - iz', 'izvor-put-cilj', 'ravnoteža', 'centar-periferija' itd.
Slikovna shema je, kaže Burke, povezana i s likom i pozadinom i s kognitivnom
metaforom, koja je treće sredstvo u njegovoj analizi. Tri su temeljna tipa: strukturalna
kognitivna metafora (npr. ŽIVOT JE PUTOVANJE), ontološka (npr. UM JE OCEAN)
i orijentacijska (npr. ON JE DANAS NA VRHUNCU).

Svoju kognitivnu analizu pjesme „Going“ (2005: 190) Burke zasniva na trima
pitanjima: 1. Koji su glavni privlačivači na početku pjesme? 2. Što je lik (trajektor) i
pozadina u prvim dvjema stancama? 3. Na temelju gornjega, što ili tko 'ide'? Odgovori
su sljedeći: 1. Naslov 'Going' (Ide) glagol je kretanja te je stoga privlačivač (atraktor) i
istaknut je, usto što se glagol ne pojavljuje učestalo u naslovu. Kao slikovna shema
pojavljuje se element centar-periferija, pri čemu je „ja“ centar. Također naslov „Ide“
sadrži „u-iz“ strukturu, to jest „odavde k ondje“, što na Zapadu znači kretanje od lijeva
nadesno prema smjeru pisanja i kulturalni je element spoznaje. Također se razaznaje i
kognitivna struktura „izvor-put-cilj“, no ovdje cilj nije poznat, što upućuje na naše
ljudsko neznanje o budućnosti. Sama lingvistička struktura ne bi bila dostatna u tom
slučaju. 2. U prvoj je stanci riječ „večer“ lik (trajektor) a „polja“ su pozadina. Riječ
„kroz“ označuje put jer lik se kreće. No, ono što je osobito zanimljivo, da nasuprot
naslovu „Ide“ večer „dolazi“, što znači iz nekoga izvora prema govorniku, invertno u
odnosu na naslovni glagol kako pokazuju i navedene sheme:

(GOVORNIK?) ← VEČER ← POLJA ← VEČER ← (IZVOR?)

U gornjoj je shemi izvor iz kojega se dolazi nepoznat. Za večer koja dolazi može se
reći da je prisutna i prije i poslije polja jer je u kretnji, jer je lik koji ističe svoju
sveprisutnost. Polja su pak pozadina.
 CILJ (govornik?) ← PUT (kroz polja) ← IZVOR (?)

U gornjem se prikazu ostvaruje slikovna shema „cilj-put-izvor“.

govornik? (U) ← (dolazi) ← večer (IZ)

U gornjem se pak prikazu ostvaruje shematska struktura „u-iz“, kao kognitivna

orijentacijska metafora.

U drugoj stanci subjekt je i dalje večer iako nije spomenuta izravno već zamjenicom.
Ponovo večer dolazi, a ne ide, no ono što je novo jest da energetski izvor nije samo
eksterni već i interni, kako je predstavljeno riječima „digne gore“ („drawn up“). Iako
se „gore“ najčešće pojavljuje u pozitivnu smislu, ovdje se smješta u negativan
kontekst, što iznevjeruje naše kognitivno-kulturalno poimanje tog pojma, dok je
posljednja riječ „dolje“ u pjesmi u skladu s našim razumijevanjem i znači: Smrt je
dolje. Raspravljajući o trećem pitanju: Tko zapravo ide?, Burke utvrđuje tenziju
između naslovnoga „Ide“ i strofičnoga „dolazi“, pri čemu se upravo zbog navedene
kognitivne analize može sa sigurnošću tvrditi da subjekt/govornik ide, a da smrt
dolazi, te da je život dolazeći projektil, a ne dar, što se ne bi moglo razaznati samo uz
tradicionalnu analizu.

Burke ističe u zaključku kako valja provesti više kognitivnih analiza da se potkrijepi
stav o dopunjujućoj ulozi unosa kognitivne dimenzije u stilističkoj analizi, koja bi
mogla osvijetliti šire kritičke zamjedbe poput navedenih na početku.

Catherine Emmot, Anthony J. Sanford i Eugene J. Dawydiak napisali su rad pod

naslovom „Stilistika susreće kognitivnu znanost: Proučavanje stila u fikciji i čitateljeva
pažnja, s interdisciplinarnoga gledišta“ (2007).14 Ujedinjujući dva različita polja
istraživanja – stilistički rad na isticanju15 i psihološki rad na „dubini procesuiranja“16,
ovaj rad predstavlja novu eksperimentalnu tehniku ispitivanja učinka/efekta na pažnju
čitatelja. Autori su kombinirali stilističku analizu s intuitivno odabranim sredstvima
koja privlače pažnju u narativnim tekstovima sa psihološkim testiranjem kako bi se
odredilo da li odabrane stilističke crte uistinu pobuđuju pažnju u čitatelja ili ne. I taj
rad predstavlja model stilističke analize kojoj se dodaju kognitivna, psihološka
dimenzija i metodologija.

2.2. Model analize neliterarnog diskurza

Rad Ronalda H. Carpentera „O visokom stilu u diskurzu Allana Nevinsa i pristupno
obraćanje Johna F. Kennedya: spojnik stilističkog pripajanja“ (2012) primjer je takva
modela jer traga za stilskom poveznicom između Kennedyjeva političkoga diskurza u
njegovu pristupnu govoru i povijesnoga diskurza Allana Nevinsa. Za potonjega je
Alfred Knopf rekao da je jedini povjesničar koji piše historiju na veličanstven način.
Prema prepisci između Thustona Clarka, voditelja Kennedyjeve inauguracijske
svečanosti, i Nevinsa, jasno je da je Nevins sudjelovao u pripremi toga govora, no
njegov se rukopis izgubio. Prateći Nevinsove radove i govore predsjednika Kennedyja
i njegove rukopise, autor utvrđuje stilske spojnike u njihovu ustrajnom obostranom
međuodnosu.

Kennedyjev je stil odlikovao klasični hijazam, što je uočljivo u njegovoj poznatoj

rečenici: “Ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe – pitaj što ti možeš učiniti
za svoju domovinu.“ Također u svoje tekstove rado je unosio antitezu, kao što je jedna
od ranijih: “Moramo prepoznati da ako se ne zanimamo za naš politički život
možemo lako izgubiti kod kuće ono što su mnogi mladi tako krvavo dobili izvan nje“
(Carpenter 2012: 5). Nevins je svoje tekstove ispravljao i pisao je više verzija svojih
rukopisa. Cijenio je kratkoću, što je razvidno i u Kennedyjevim tekstovima. Kennedy
je također cijenio preciznost i kratkoću, ostvarujući je često asindetonom, nalik
Longinu, kao npr. u rečenici svog pristupnoga govora u kojoj je izostavio „i“
(„energija, vjera, odanost“) iako Kennedyjev visoki stil često uključuje i polisindeton
kojim se ostvaruje dojam nagomilanosti i brojnosti. Najposlije, što je specifično
Nevins doprinio za Kennedyjev govor? Autor tvrdi da je to literarna ili metaforička
slika fizičke borbe. Nevins je izbjegavao prosječnost u opisu, odabirao je značajne
konflikte. Njegov je slikovni diskurz bio uveličan i specifičan; u njegovoj knjizi The
Ordeal of the Union Amerika nije „podigla vojsku“, već je „podigla armije Istoka i
Zapada“; namjesto „velikog industrijskog napora“ pisao je „kolosalnoga napora“;
namjesto „natjecanja u izdržljivosti“ pisao je „spartanske izdržljivosti“ itd. Slično je i
Kennedy pribjegavao hiperboliziranim metaforama u svojim govorima i napisima te je
tako hladni rat između Amerike i sovjetskog komunizma nazvao marcijalno bitkom
između Aresa i Marsa. Stilistički spojnici između Nevinsa i Kennedyja mogu se naći i
u drugim elementima klasičnog stila (sublimnost, veličanstvenost, asindeton,
polisindenton, klimaks).

2.3. Sociokulturalni i pedagoški modeli

Primjer je takvoga modela članak „Sociolingvistički pristupi multietnolektu: jezična
varijanta i stilistička praksa“ (2008) u kojemu Pia Quist predstavlja rezultate
istraživanja dviju studija kopenhagenskog multietnolekta iz perspektive varijante i
stilističke prakse. Drugi je primjer članak „Kreativna i stilistička sredstva koja su
primijenila djeca tijekom narativnog zadatka uz slikovnicu: kroskulturalna studija“
(2011), napisala ga je skupina autorica: Brenda K. Gorman, Christine E. Fiestas,
Elizabeth D. Peňa i Maya Reynolds Clark. Svrha studije predstavljene člankom jest
analiza učinaka kulture na kreativne i stilističke kompetencije u djece koja su dobila
zadatak da proizvedu priču na temelju slikovnice. Istraživanje je provedeno na 60
učenika prvog i drugog razreda Afroamerikanaca, Hispanoamerikanaca i bijelaca.
Nakon prikupljenih materijala intervjuirane djece provedena je analiza o sljedećim
stilističkim konvencijama: stilskoj organizaciji (centrirana tema, linearna, ciklična),
dijalogu (direktni, indirektni), referencama na karakter odnosa (narav, imenovanje,
ponašanje), uljepšavanju (mašta, odgoda, konflikt) i paralingvističkim sredstvima
(ekspresivni zvukovi, eksklamativni izričaji). Rezultat pokazuje da nema razlika među
etničkim skupinama u pogledu na organizacijski stil ili uporabu paralingvističkih
sredstava. Afroamerikanci uključili su više fantazije u svoje priče, Hispanoamerikanci
češće su imenovali likove, a bijelci su češće upućivali na narav odnosa među likovima.
Utvrđeno je da u visokostrukturiranom zadatku pričanja priča zasnovanom na
slikovnicama, kultura utječe na dječju proizvodnju narativa. Studija je značajna za
razumijevanje sociokulturalnih obrazaca u odnosu na stilističku praksu, pri čemu ne
treba zaboraviti da na umijeće pričanja nisu djelovali samo činitelji etničke i kulturne
pripadnosti već i odgoja, rodne pripadnosti i dječje osobnosti.

Rad Laurencea Busona i Jacqueline Billiez pod naslovom „Reprezentiranje stilističke

varijacije u devetogodišnjaka do jedanaestogodišnjaka: kognitivni procesi i
istaknutost“ (2013) uspostavlja poveznicu stilistike s kognitivnim istraživanjem, u
ovom slučaju o kognitivnim procesima uključenima u metapragmatičku sposobnost
vrednovanja stila i srodan je prema metodološkim postupcima s prethodnim radom.

2.4. Primijenjeni/pragmatični stilistički model

U članku „Forenzička stilistika u online svijetu“ (2006) John Kingston i Kate Stalker
predstavljaju forenzičku stilistiku, znanu još i pod nazivom stilometrija, kao stilističku
granu koja ispituje stil radi praktične svrhe utvrđivanja autorstva dokumenata u
parničnim predmetima, posebno u pitanjima povezanim s online kriminalom. Njihov
se rad usredotočuje na dosege i mogućnosti utvrđivanja činjenica u sudskim
slučajevima te predstavlja i kratak pregled kvantitativne stilistike. Rad sadrži i dvije
studije koje ispituju postotak mogućnosti utvrđivanja rodne pripadnosti autora spornog
dokumenta. Na temelju provjera i primjene jednostavnog modela ispitivanja uz pomoć
ključnih riječi dolazi se do rezultata da se rodna pripadnost autora nekog dokumenta
može utvrditi s osamdesetpostotnom točnošću. Pritom se koriste računalni programi
koji utvrđuju frekventnost ključnih riječi. Krajnji je zaključak da forenzička stilistika
može poslužiti u nekim fazama sudskog istraživanja, posebice u početnome skeniranju
opsežnijih dokumenata.

Autori utvrđuju da supostoje tri tipa stila koja treba analizirati u provedbi forenzičke
obrade:formativan, koji se posebno usredotočuje na greške u pisanju; retorički, koji
ispituje izbor riječi, porabu stilskih figura, idioma, poetskog stila i sl.; te predmetni,
koji se odnosi na temu dokumenta.

Velik broj anonimnih e-mailova pokreće pitanja o autorstvu – tko su pošiljatelji.

Dakako, jasno je da se dopisi koji stižu iz „banaka“ i sličnih ustanova vrlo brzo mogu
identificirati kao lažni prema greškama ili prema terminologiji koju ne koriste
bankovni zaposlenici. U online svijetu zbivaju se i mnogi drugi kriminalni činovi i
lažna predstavljanja, lažne internetske stranice, chat s nepoznatom osobom itd. Pritom
se ne mogu uvijek utvrditi autori, ali se forenzičkom stilistikom mogu utvrditi neke
njihove osobine: nacionalnost, dob, socijalni status i sl. Primjer takvog istraživanja
izvela je grupa Moshea Koppela na Sveučilištu Bar-Ilan. Oni su analizirali 500
tekstova raznih autora i raznih tema i utvrdili da na temelju ključnih riječi mogu
utvrditi dob/uzrast i rod autora. Muške ključne riječi uključivale su kvantifikatore
(jedan, dva, više, neki) i determinatore (članove, pokazne zamjenice) i glavne brojeve;
ženske ključne riječi bile su osobne zamjenice (ja, ona, ti, moje, njezino), zamjenice za
ženski rod, riječi koje završavaju na n't i prezent. Autori ovog rada iskušali su tu
jednostavnu metodu dvaput eksperimentalno i došli do zaključka da ona ima stanovitu
vrijednost, ali da se treba usavršiti i ispitivati za veću djelotvornost.

Rad Richarda Fiordoa nosi naslov „Podučavanje pisanja uz pomoć opće semantike i
opće semantike uz pomoć pisanja: stilistički pristup“ (2012). Glavna je ideja ovoga
rada da postoji uzajamni odnos između filozofije opće semantike i tehnika verbalnog
izražavanja uopće i pisanja posebno. Rad se dakle usredotočuje na praktično pisanje.

Ellen C. Carillo u članku „(Re)figuriranje kompozicije stilističkim proučavanjem“

(2010) piše da je stilističko proučavanje kompozicije ponovo oživljeno te da se njime
značajno mogu obogatiti i studenti i pisci. Pritom ističe značaj figura misli jer mogu
odvratiti pozornost od sadržaja i argumenata kojima su skloni studenti k drugim
značajnim vidovima pisma čime mogu obogatiti svoj retorički repertoar.

2.5. Intermedijalni model

Dan McIntyre u članku „Prototipne karakteristike filmskih dijaloga u blockbusterima:
korpusna stilistička analiza“ (2012) pokazuje kako se lingvističke tehnike mogu
upotrijebiti da bi se otkrile prototipne stilske karakteristike filmskih dijaloga
u blockbusterima. U nekoliko slučajeva predstavljene analize potvrđuju mišljenja i
sudove filmskih kritičara, čime se uzdiže i potvrđuje vrijednost kritičke metode. Autor
polazi od teorije prototipova Eleanor Rosch, od njezina kognitivna pristupa
kategorizaciji. Prototipovi su kulturalno definirani, što se pokazuje na primjeru
kategorizacije ptica – u Velikoj Britaniji središnji prototip su crvendaći i kosovi,
sekundarni su nojevi i emui, a periferni pingvini. Tu će teoriju primijeniti na svoje
istraživanje prototipnih karakteristika dijaloga ublockbusterima. Odabravši
trinaest blockbustera (filmskih spektakala), usredotočio se na 320.499 riječi u njima.
Filmovi su bili sljedeći: Ralje (1975), Rocky (1976), Ratovi
zvijezda (1977), Alien (1979), Indiana Jones i otimači izgubljenog
kovčega (1981), Istjerivači duhova (1984), Indiana Jones i posljednji križarski
pohod(1989), Sirove strasti (1992), Jurski
park (1993), Titanik (1997), Armagedon (1998), Nemoguća misija
II(2000), Fantastična četvorka (2005). U svakome od filmova autor je izdvojio
dijaloge da odredi karakter lika koji govori i njegovu rodnu pripadnost. Služeći se
računalnim programima mogao je izlučiti sve muške i ženske dijaloge i sve upute na
ekranu. Kad je imao korpus spreman za analizu, mogao je uz pomoć softverskih
paketa WordSmith i Wmatrix odrediti frekventnost riječi, tip/govorni omjer, n-grame i
disperziju te izračunati ključne riječi i ključna semantička polja. Teza je da će se rodne
razlike, kako su koncipirane u filmovima, reflektirati lingvistički. Prvi je rezultat
pokazao da u blockbusterimadominira bijeli muški junak, što se dokazuje obimnošću
govora (85,081 muški u odnosu na 17,770 ženski). Ključne riječi muških likova su iz
područja moći/snage, zatim iz znanosti i tehnologije, dok se u ženskom govoru
zamjećuju prvenstveno osobna imena i učtivost te riječi koje upućuju na međuodnose.

2.6. Teorijski model

Wilfrid Rotgé u članku „Stilistika u Francuskoj danas“ (2004) upućuje na teoriju po
imenu Énonciation, koja je zajedno s kognitivnom lingvistikom/gramatikom
pridonijela – prema autoru – značajnijem razvoju stilistike u Francuskoj. Utvrđujući da
je studij stilistike u Francuskoj različit i kontroverzan kao i u drugim zemljama, te da
se dijeli na diskurznu stilistiku, poetiku, teorijsku stilistiku i čak lingvističku stilistiku,
piše da se stilistika više ne usredotočuje na književnost već da je njezin
predmet/korpus svako pismo, od političkih govora do jezika reklame. U Francuskoj se
provodi istraživanje specijaliziranih varijeteta, kao što su medicinski, pravni,
komercijalni ili financijski diskurz. No, stilistika je više od proučavanja diskurza u bilo
kojem području. Stilistika je često primijenjena lingvistika ili filozofija jezika.
Najutjecajnija lingvistička škola u Francuskoj uvela je teoriju pod
nazivom Énonciation. Ova je teorija bila pod snažnim utjecajem Émilea Benvenistea.
Pokret je kritički propitivao Chomskyjev pristup, posebno odbacivanje subjektivnosti
iz lingvističke analize te rehabilitirao sve oblike subjektivnosti, uključujući i
gramatiku. Svaki se izričaj stoga promatra tako da uključuje govornika i slušatelja. U
analizu se uvode tri parametra Hansa Reichenbacha: vrijeme govorenja, referencijsko
vrijeme i vrijeme događaja. Za razliku od idealnog govornika-slušatelja, razmatra se
specifičan govornik u aktualnom kontekstu u kojemu on komunicira s nekim drugim.
Kao i kognitivna gramatika (Ronald Langacker, Bernd Heine, William
Croft) Énonciation je plod reakcije na generativnu gramatiku koja se nije zanimala za
izvor izričaja, za odnos između govornika i izričaja, niti za specifičnu situaciju u kojoj
je izričaj proizveden. Oba pravca, Énonciation i kognitivna gramatika, iako se
razvijaju neovisno, imaju mnogo zajedničkoga. Obje su škole zainteresirane za
transformacijsku gramatiku i mentalnu aktivnost, posebice za odnos uma i jezične
strukture. Odnos između dviju teorija izaziva pozornost i stoga postoje teoretičari koji
se bave njihovom srodnošću. Te su teorije ostavile najdublji pečat na stilistiku u
Francuskoj u vrijeme pisanja navedenog članka.

Radovi koji su iščitani pokazuju jasne interdisciplinarne smjernice i prevlast

kognitivne stilistike. Do stilističkih se rezultata dolazi sinergijom i lingvističke i
diskurzne analize s eksperimentalnim kulturalnim i sociokulturalnim studijama, s
retorikom i općom semantikom. Provode se intermedijalne analize. Uvode se računalni
programi i kvantitativna stilistika. Razaznaje se sklonost k pragmatičnim ciljevima,
primjeni stilistike u sudskoj praksi, razvoju pedagoških i spisateljskih umijeća, ispituju
se stari spisi, kao što su biblijski, istodobno s internetskim fluentnim tekstovima,
supostavlja se staro i novo. Sve upućuje da je stilistika eruptivna zona koja
podrazumijeva nešto čvrstog tla i uzavrelu lavu inovacija i nepoznanica. U takvome se
području rezultati mogu ostvariti interdisciplinarnim modelima, osim ako se izvana,
odnegdje ne zapovijedi drugačije, da stilistika mora biti uniformna, jedna i jedina. No,
čini se da je u njezinu identitetu da bude interdisciplinarna te da raspoloživo i
raspoloženo služi.

3. Fleksibilno-inkluzivan model i njegova primjena

3.1. Prijedlog sintetičkog modela

Iz analize stilističkoga diskurza voditeljâ Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu i izlistavanja stilističkih radova u svjetskim znanstvenim središtima izlučuje
se prijedlog sintetičkog stilističkog modela uz pomoć kojega se može provoditi
stilistička analiza, kako slijedi:

Kritička zamjedba + kontekst + lingvistička/diskurzna analiza + inovativna,

interdisciplinarna/multidisciplinarna/transdisciplinarna dimenzija

Ovaj bi model istodobno umrežio i očuvao dosadašnje tekovine te bi se mogao

prozvati interdisciplinarnim fleksibilno-inkluzivnim modelom. Fleksibilnost ovoga
modela ogledala bi se u tome da se iz repertoara stilističkih pravaca i njihovih
strategija mogu za svaku pojedinačnu analizu teksta uzeti oni pristupi koji odgovaraju
tipu i svrsi teksta kao i cilju koji postavlja analitičar/ka, uz očuvanje jezgrene
stilističke metodologije. Stoga nije nužno uključiti sve elemente analize, niti poštovati
analitičku proceduru i njezine faze. Inkluzivan je jer uz lingvističku i literarnu
stilistiku uključuje i druge filološke i nefilološke znanosti ako je to opravdano i
argumentirano. Pokušat ću dati smjernice za primjenu takvoga modela u analizi
sljedećega teksta, objavljenog u Vjesniku, 7. srpnja 1986:

Sneno priviđenje jednog tv-gledača

Kako Argentina nije prvak (?!)

Slavljena Diega Armanda Maradonu zapekla SAVJEST dvostruko: 1. na izlučnoj

utakmici s Englezima, na prijevaru je, ugurao zgoditak rukom; a to je – zna se –
po pravilima igre – nedopustivo te kažnjivo; 2. da tu, svòj TV-planeti očitu,
podvalu prikrije, isti se Maradona stao kreveljiti od hinjene radosti kao da rúke
 nije bilo ni od korova; obmana mu je – znamo – bila posvema uspjela: sudac je s
autrichterom još, pogodak priznao valjanim.

Vàs TV-gledački pûk tog nogomentnog „mundijala“ u nekoliko je navrata mogao

zapaziti pojedinosti što ju je ispotaje svjedočilo kamerino oko: u hipu skrušen i
poniklih očiju, čuveni bi Diego, pred početak utakmica(h), kao krišom (furtim)
nabacivao ná se znamen propela: kršćanin, on se – dakle – pred svoj
nogometački posao: krstio/križao; no, katòlik, on se na glâs savjesti utekao
ispovijediti: e da bi se odteretio mòre od čina utaje, svoju nepodopštinu (a ona ga
bila stala tjeskobno tištati) priznade misniku-ispovjedniku; taj ga valjano
svjetovaše neka bi grijeh prijevare i laži coram publico, tj. javno priznao te tako
prijestup okajao moralno se iskupiv.

Svjetovano-poslušano: Diego je FIFI svoju opačinu pokajnički podastro; ova je

pobjedu njegove (argentinske) momčadi kao neispravnu, jer nečasnu, poništila…

Neutvrđena skupina argentinskih gorljivaca predložila je Ivanu Pavlu II da se

Diego-Armando (de la) Maradona, ako ne baš Svecem (santifikacijom) i ako ne
baš Blaženim (beatifikacijom), a ono za viteški postupak svôj priznanja-
okajanja-iskupljenja proglasi barem Slugom Božjim (servus Domini, rab božij).
Nije izvjesno da bi Sveti Otac ovakvu zamolbu uslišio; baš s toga što i sam voli
tu loptačku igru, al' kao čestito nadmetanje…

No, ostatak pak neograničeno unapredak,

 filozofi će etičari
 moralisti će

 Učitelji će ponašanja

 i odgojitelji
u svim vjerama, tj. u svim ideologijama, tj. svjetonazorima, tj. pogledima na
svijet

 knjigama

 u propovijedima

 proglasima

 u govorima
  pričama i poukama

slavom kititi Diegov primjer u dokaz, naraštajima i naraštajima, kako sila

zapretene pa probuđene karakternosti i savjesnosti biva ponad podvaljivački
stečene slavičnosti (jer je isprazna), i ponad deviznih nagrada budući da su bile
stjecane nečasno…

I dok bi, kao odista prvi vještac među svjetskim loptačkim prvacima, Diego-
Armando bio kad-tad ali jednoč izvjesno i ipak zaboravljen, kao časni vitez
ISTINE i SAVJESNOSTI, kao zoran primjer duhovne snage spoznanja i
priznanja prijevare,
 u udžbenicima
 u priručnicima o uzoritu ponašanju

 u predavanjima će

 u predanjima će i predaji s koljena na koljeno Diego-Armando Maradona,

ovako, ostati,
gotovo: ZANAVIJEKE!!

Pričica je kao i zgoda sama, svjedočanstvo kako je šport kadar naučiti

zamamnim moralnim vrlinama, a i krunski dokaz/pokaz kako sila duha znade
biti nadmoćna tvarnim, dakle: kupljivim il' (pot)kupljivim kojekojim silesijama.

O ponoći proglašenja svjetskoga nogometnog prvaka, 29. 06. 1986.

dijak Krunos-l-av (Pranjić)

3.2. Smjernice za stilističku analizu prema predloženu modelu

Neposredan vanjski i unutarnji kontekst: Tekst Krunoslava Pranjića objavljen je
u Vjesniku, u sportskoj rubrici kao začudna vrsta sportskog komentara, ali ga unutarnji
pripovjedač naziva pričicom, koja je izrasla iz „zgode“ na Svjetskom nogometnom
prvenstvu 1986. kada je Maradona dao gol rukom nazvavši je rukom Božjom. Tim je
prijevarnim golom Argentina postala prvakom svijeta – i to je neposredan vanjski
kontekst te priče.
Kritička zamjedba: Narav teksta najavljuju nadnaslov i naslov, nadnaslov „Sneno
priviđenje jednog TV-gledača“ upućuje na fikcijski profil i perspektivu priče, a naslov
na negacijsko gledište promatrača koji san promeće u prosvjed, a prosvjed u san.
Ojađeni promatrač s jedne strane sanja da se prijevarna kretnja ispravi drugom
kretnjom, sada jezičnom – javnim priznanjem, s druge strane svoj san preobličuje u
ironičan prosvjed.

Tradicionalna stilistička analiza: Tradicionalna stilistička analiza pronašla bi

elemente prosvjeda i sna na svim stilističkim razinama, počevši od pravopisne i
grafostilističke: prosvjed se kazuje već u naslovnoj zagradi znakom upitnik s
uskličnikom, slijede verzalima markirane tematske riječi SAVJEST, ISTINA,
SAVJESNOST, ZANAVIJEKE!! koje tako označene iznose afektivan prosvjed
pripovjedača. Na razini leksičkoj i sintagmatskoj Maradonin se čin nazivlje nizom
leksičkih i sintagmatskih varijanti, kaopodvala, obmana, čin
utaje, nepodopština, grijeh prijevare i laži, prijestup, opačina, i to iz dviju perspektiva:
pripovjedačeve i one iz vrijednosna sustava iz kojega deklarativno potječe Maradona.
Nagomilavajući nazive za Maradonin čin, pripovjedač ga osuđuje i negativno
vrednuje. Usto, leksičkim materijalom podrijetlom iz kršćanske tradicije i prakse,
latinizmima i arhaizmima, ostvaruje se patetika i ukrštanje dvaju diskurza, svjetovnoga
i sakralnoga, čime pripovjedač iskazuje svoj ironijski stav, npr. „čuveni bi Diego, pred
početak utakmica (h) […] nabacivao na se znamen propela […] taj ga valjano
svjetovaše neka bi grijeh prijevare i laži coram publico […] priznao […].“ I sufiksalni
morfem u potpisu je također prosvjed: dijak Krunos-l-av (Pranjić)!

Elementi sna nalaze se kako već u finitivnu tekstu prvoga dijela, tako još istaknutije u
drugom i trećem dijelu koji iznose fiktivnu priču o Maradoninu priznanju i pokajanju
te o posljedicama njegova postupka u javnosti, u školama, u odgoju mladeži. Ta
futuristička perspektiva iskazana je regularnim nenaglašenim oblicima glagola „htjeti“
u futuru koji se ponavljaju i tamo gdje se ne očekuju te tako i markiraju budućnost što
je iskazuju, i nesaglediv utjecaj navodnoga Maradonina priznanja.

Dodavanje kognitivne dimenzije – interdisciplinarni postupak: Čini se da tako

provedenoj klasičnoj analizi, koja bi se mogla još proširiti, nedostaje s jedne strane širi
kontekst, a s druge kognitivna dimenzija. Nacrt takvih elemenata, prema Burkeovu
uzorku, mogao bi pokazati put za plodniju analizu, kako slijedi:
Usidrenjem promatrača već u nadnaslovu „Sneno priviđenje jednog TV-gledača“ te
njegovim stilografijskim upisom/potpisom na kraju „dijak Krunos-l-av Pranjić“
određen je i omeđen okvir gledanja na krunidbu argentinske pobjedničke momčadi na
SP, kojoj se u naslovu odriče pobjednički naslov negacijom: „Kako Argentina nije
prvak (?!)“ U prvom se planu zamjećuje u tekstu igrač Maradona – on je istaknut
imenovanjem, u središtu je vidna polja, on se kreće i sâm u sebi ima izvor kretanja
(„zgoditak ugurao rukom“, „kreveljio se od hinjene radosti“, nakon toga odlazi k
svećeniku itd.). Pozadinu čine i ostali argentinski igrači i sav svjetski TV-gledački puk.
Lik Maradone u ekscesnoj obratnoj (pokajničkoj) kretnji pokreće niz novih sudionika
scenerija koji postaju likovi čiji je izvor kretanja Maradona i njegov moralni
preokret/preobraćenje/priznanje. Novi su likovi gorljivi argentinski predlagači (koji
predlažu Papi da Diega proglasi vitezom), moralisti, etičari, filozofi, odgajatelji. Usto i
samo priznanje postaje lik koji pokreće kretanje predavanja, propovijedi, pisanja itd.

Drugi vid analize može se zasnovati na slikovnoj shemi: cilj – put – izvor. Kako je
istaknuto, izvor kretanja bio je u Maradoni, koji je do cilja kročio nogometnom igrom
određenom jasnim pravilima i to je put. Neočekivanom gestom (udarcem rukom)
ostvario je pobjednički pogodak, ali na neregularan način. Tekst priče tako dakle
problematizira put do cilja, i to neposredno pred ciljem i na njemu. Taj je cilj
istodobno i ostvaren fizički (lopta je završila u golu) i neostvaren zbog nezakonita
udarca. Otuda frustracija promatrača.

Šira kontekstualizacija: To je i mjesto na kojemu se nužno nadaje uvođenje etičke

kontekstualizacije, odnosno elemenata prvenstveno iz etike vrline.17 Prema Aristotelu,
Platonu i prema biblijskoj etici vrline do cilja treba doći na legitiman i borben način,
časno. Prema drugome profilu etike vrline do cilja treba doći ne birajući sredstva – taj
bi se tip etike mogao prozvati homerovskim. (Troja je osvojena lukavstvom, nečasnom
bitkom.)

Nastavak kognitivne analize: I treći postupak analize jest kognitivna metafora

„Maradona je na vrhuncu.“ To je tip orijentacijske kognitivne metafore. Ironija
Maradonina vrhunskog uspjeha i pozicije jest u njegovoj moralnoj omašci i promašaju.
On je na vrhuncu slave, ali s otužnim licem prevaranta i moralnoga gubitnika. U
perspektivi snenoga TV-gledača on je na dnu, iz kojega ga može uzdignuti tek
iskupljeničko javno priznanje lažne pobjede, što je kulturološki element. Za
promatrača koji o tome sanja Maradona bi tada bio istinski pobjednik, kao i svijet u
kojemu bi se njegovo priznanje slavilo više od hinjena uspjeha prozvana Božjom
rukom. I to je treći smjer analize.

Hoće li unos kognitivne dimenzije uistinu unaprijediti stilističku analizu ili ne, ostaje
još za prosuđivanje.

4. Zaključak

Metastilistički iskazi i interdisciplinarni iktusi u znanstvenim diskurzima Krunoslava

Pranjića i Krešimira Bagića te praksa na svjetskoj stilističkoj sceni upućuju na
inovativan i interdisciplinaran analitički pristup. Stoga se predlaže fleksibilno-
inkluzivan model i daje primjer sa smjernicama za njegovu primjenu.

Izvori
 Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
 Bagić, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja: polemički stilovi A. G. Matoša i
M. Krleže. Zagreb: Naklada MD.

 Bagić, Krešimir. 2004. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb: Disput.

 Pranjić, Krunoslav. 1968. Jezik i književno djelo. Zagreb: Školska knjiga.

 Pranjić, Krunoslav. 1986a. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska

knjiga.

 Pranjić, Krunoslav. 1986b. Kako Argentina nije prvak (?!). Vjesnik, 7. srpnja
1986: 9.

 Pranjić, Krunoslav. 1998. IZ-BO-SNE K EUROPI. Zagreb: Matica hrvatska.

 Pranjić, Krunoslav. 2002. O Krležinu stilu & koje o čem još. Zagreb: ArTresor
naklada.

Literatura
 Burke, Michael. 2005. How Cognition can augment stylistic analysis. European
Journal of English Studies 9/2: 185-195.
 Buson, Laurence; Billiez, Jacqueline. 2013. Representations of stylistic
variation in 9- to 11-year-olds: Cognitive processes and
salience. Linguistics 51/2: 325-354.

 Carillo, C. Ellen. 2010. (Re)figuring Composition through Stylistic

Study. Rhetoric Review 29/4: 379-394.

 Carpenter, H. Ronald. 2012. On Allan Nevins, Grand Style in Discourse, and

John F. Kennedy's Inaugural Address: The Trajectory of Stylistic
Confluence. Style 46/1: 1-26.

 Emmot, Catherine; Sanford, J. Anthony; Dawydiak, J. Eugene. 2007. Stylistics

meets Cognitive Science: Studying Style in Fiction and Readers' Attention from
an Interdisciplinary Perspective.Style 41/2: 204-224.

 Fiordo, Richard. 2012. Teaching Writing through General Semantics and

General Semantics through Writing: A Stylistics Approach. A Review of
General Semantics April 2012: 123-138.

 Gorman, K. Brenda i dr. 2011. Creative and Stylistic Devices Employed by

Children During a Storybook Narrative Task: A Cross-cultural
Study. Language, Speech, and Hearing Services in Schools 42: 167-181.

 Kangrga, Milan. 2004. Etika. Osnovni problemi i pravci. Zagreb: Golden

Marketing, Tehnička knjiga.

 Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana

stilistika. Fluminensia15/2: 37-48.

 Kingston, John; Stalker, Kate. 2006. Forensic Stylistics ina n Online

World. International Review of Law Computers & Technology 20/1-2: 95-103.

 McIntyre, Dan. 2012. Prototypical Characteristics of Blockbuster Movie

Dialogue: A Corpus Stylistic Analysis. Texas Studies in Literature and
Language 54/3: 402-425.

 Milanja, Cvjetko. 2002. Pranjićeve nelingvističke teme, u: Važno je imati stila.

Zagreb: Disput, str. 61-64.
  Mitchel, M. Margaret. 2009. Le style, c'est l'homme. Aesthetics and Apologetics
in the Stylistic Analysis oft he New Testament. Novum Testamentum 51: 369-
388.

 Oxford Dictionary, jubilant (pristupljeno 27. 2. 2015.)

 Quist, Pia. 2008. Sociolinguistic approaches to multiethnolect: Language

variety and stylistic practice. International Journal of Bilingualism 12/1-2: 43-
61.

 Ryznar, Anera. 2011. Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke

metode, Književna republika 10-12/2011:62-64. (pristupljeno 15. 1. 2015.)

 Rotgé, Wilfrid. 2004. Stylistics in France Today. Style 38/4: 511-514.

Pr

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za kroatistiku Katedra za

stilistiku
Napomena o autorskim pravima
Kontakt