Sever, Josip, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Blinjski Kut kraj

Siska, 8. VII. 1938 – Zagreb, 28. I. 1989). Slavistiku studirao u Zagrebu, a sinologiju u
Pekingu. Radio je kao profesionalni književnik. Objavio je zbirke
pjesama Diktator (1969) i Anarhokor(1977). Osnove njegove poetike, kojom pokušava
preosmisliti iskustva ruskog avangardnoga pjesništva sažete su u maksimi »zvuk diktira
smisao«. Zato pjesme iz obiju zbirki, bližeći se »zaumnomu jeziku« njegovih uzora A. J.
Kručoniha i V. Hljebnikova, obiluju eufonijskim figurama (Klišej kiše, Panegirik pornografa,
Otok otac) i postaju parada svakovrsnih jezičnih atrakcija (neologizama, multilingvalnih
prepletanja, sinestezijskih stapanja i grafičkih eksperimenata). Subjekt pjesme proizvodi se
susretištem udaljenih značenjskih polja, a logički se smisao teksta u potpunosti podvrgava
zakonima zvukovne asocijativnosti i efektu očuđenja. Skeptičan prema avangardnoj utopiji o
brisanju razlika između umjetnosti i života, Sever svijet modelira kao postutopijsku igru
»disparatnih civilizacijskih smislova« (D. Oraić-Tolić) koje u tekstualnom prostoru okuplja
»diktatorska« pjesnička imaginacija. U kontekstu hrvatskog pjesništva 1960-ih i 1970-ih
Severova je lirika naznačila prijelaz od pjesništva zaokupljena egzistencijalnim smislom
prema mlađemu hrvatskom pjesništvu u znaku »tekstualnoga konkretizma« i jezične dosjetke
pa je njegov utjecaj u idućim desetljećima bio znatan. Obje zbirke, pjesme na ruskom jeziku
te kratki prozni tekstovi pod naslovom Bljeskanja objavljeni su mu u knjizi Borealni
konj (1989). Sever je i prevodio s kineskoga i ruskoga jezika, ponajviše rusko avangardno
pjesništvo.

1. 15.-17. ožujka 2016. Pjesništvo sedamdesetih: teorija susreće poeziju. Pjesništvo

koje se u nas javlja sedamdesetih godina 20. stoljeća iz temelja mijenja polje
suvremenog hrvatskog pjesništva. Na udaru su se našle do tada neupitne institucije
lirike poput Autora-Genija, pjesničkog jezika kao stabilnog medija, ideja jasnog i
dosezljivog smisla književnog teksta kao i sama ideja lirskog. U okviru predavanja
studente će se upoznati s tim radikalnim promjenama u polju hrvatske lirike u
kontekstu društvenih, političkih, kulturnih i teorijskih gibanja tog razdoblja. U okviru
seminarskog rada analizirat će se odabrane pjesme iz zbirke Tekst Branka Maleša.
2. 22. – 24. ožujka 2016.

Obilježja postmodernističke književnosti. Pregled osnovnih žanrovskih tendencija

(fantastičari, novopovijesni roman, proza u trapericama i dr.), temeljnih književnih postupaka
i ključnih autora hrvatske postmodernističke književnosti (Pavao Pavličić, Goran Tribuson,
Nedjeljko Fabrio, Ranko Marinković, Ivan Slamnig, Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan i dr.).
Posebno: dramske tendencije u razdoblju. Seminar: Predstava Hamleta u selu Mrduša
Donja Ive Brešana.

IV. 29. ožujka – 31. ožujka 2016. Historiografska (meta) fikcija: začetnici, predstavnici,
nasljednici. Predavanje će dati pregled osnovnih obilježja novopovijesnog romana, njegovih
začetnika (Aralica), istaknutih predstavnika (Fabrio) i nasljednika (Jergović) dok će se kao
reprezentativni tekst analizirati Gorak okus duše Feđe Šehovića.

1. 5.-7. travnja 2016.

Model proze u trapericama i njegovo naslijeđe u 80-ima. Predavanje će dati pregled

strukturnih i semantičkih obilježja modela proze u trapericama (Flaker) koja je u suvremenu
hrvatsku književnost unijela novih sklop tematskih i jezičnih tendencija (zapadnjačka
popularna kultura, žargonska stilizacija, specifičan modus osporavanja dominantnih i
tradicionalnih društvenih struktura i dr.). Na seminaru će se analizirati roman Sjaj
epohe Borivoja Radakovića koji sažima navedene literarne tendencije 70-ih i 80-ih godina,
ujedno nagovještavajući dominantne postupke i tematska žarišta proze s kraja 90-ih i početka
2000-ih (Perišić, Popović, Bović/Balenović, Bulić).

VI. 12.-14. travnja 2016.

Poezija osamdesetih: postmoderne taktike. Unatoč radikalnim i ključnim promjenama u

polju suvremene hrvatske lirike, pjesništvo sedamdesetih još uvijek, jednim dijelom, zadržava
modernističku ili avangardističku ideju književnosti kao svoj okvir. Pjesništvo osamdesetih
prvi put na tipično postmodernistički način propituje najtvrdokornije odnose unutar institucije
književnosti. Studente će se stoga u okviru predavanja upozoriti na neke tipične
postmodernističke taktike pjesnika osamdesetih te će se ukazati na razliku prema srodnim, ali
u osnovi bitno drukčijim postupcima i shvaćanjima lirike pjesnika sedamdesetih. U okviru
seminarskog rada analizirat će se odabrane pjesme iz zbirki B. Čegeca: Ekrani praznine, D.
Rešickog: Die, die my darling, K. Bagića: Jezik za svaku udaljenost i A. Žagar: Guar, rosna
životinja

70-ih godina u hrvatsko pjesništvo počinje prodirati poetika tehnicirane semioze, koja ustupa
mjesto već iscrpljenoj krugovaškoj i razlogovskoj generaciji pisaca. Vraćajući se 1964. iz
Moskve, s prethodnim iskustvima iz Kine, Sever donosi nekoliko raritetnih spisa futurističkog
prvaka Alekseja Kručoniha na kojima će izgraditi kult ruskog utjecaja i vlastiti semantički
projekt: civilizacijski nomadizam, pod poetičkom maksimom "zvuk diktira smisao",
prezentiran u prvoj knjizi Diktator, koja ga je učinila kultnim pjesnikom.

Granica koja je suvremeno estetsko iskustvo razdvojila od "povijesne" avangarde bila je

gubitak utopijske vjere u moć moderne umjetnosti. Izgubivši utopijsku podlogu, suvremena se
umjetnost nepovratno udaljila od avangarde; avangarda je htjela promijeniti svijet, a
suvremena umjetnost zna da to prelazi granice njezina mogućeg iskustva. Na ruševinama
neuspjelog avangardnog sustava nastaju dvije pararelne vrste suodnosa: kanonizacija ili
industrijalizacija avangarde i pokušaj da se ona prevlada polazeći od njenih vlastitih
pretpostavki.

Severovo je pjesništvo nastalo na estetskoj supoziciji s udaljenim predloškom, u okviru

vremenski vrlo pomaknute recepcije ruske avangarde pa je promjena funkcija najrazumljivija
činjenica. Tri osnovna poetička modela su mu Kručonih - Hljebnikov - Majakovski, a na
podlozi takvih modela jasno se ističu tri dominante njegove poetike:
" orijentacija na zaum kao arhajsku jezičnu magiju;
" dekonstrukcija semantičke vertikale avangardne utopije i
" novi, ne više avangardni tip montaže.

Severovo pjesništvo pruža beskrajne prizore oslobođene strukture označitelja, a obje njegove
zbirke djeluju kao radikalna obnova zapretanih mogućnosti hrvatskog jezičnog medija. Poput
Kručoniha i Hljebnikova, Sever je pisao po načelima jezičnog, mitopoetskog ili dječjeg
mišljenja, i to zato da bi jezično mišljenje izrazio u njegovoj arhajskoj čistoći i neograničenoj
slobodi. Jezično se mišljenje najbolje može razumjeti u opoziciji sa svojom suprotnošću -
logičkim mišljenjem; logičko je perspektivno i selektivno, dok je jezično aperspektivno i
nesklono selekciji. Na semantičkoj razini logičkog izražavanja determinacija teče od smisla
prema zvuku, od označenog prema označitelju, od predmeta prema znaku, dok je u jezičnom
obratno. Logičko je načelo izražavanja mimetično, jezično je kreativno; logičko je
gnoseološko, jezično je ontološko, prvo je umno, drugo dubinski "za-umno". Na prvome
počiva proza, a na drugom poezija. Jezično je mišljenje stoga značajka predcivilizacijskih ili
rubnih pojava, dječje dobi, infantilnih ili pomaknutih osoba i stanja.

U Severovoj poeziji naziremo dubinski rad arhajskog jezičnog mišljenja kojemu je zvuk
unaprijed dan kao smisao, tekst unaprijed kao svijet, kojemu poezija nije spoznaja, nego -
zvukovna ontologija.
U poetici civilizacijskog nomadizma ustuknula je napokon i osnovna kategorija avangardne
estetike: načelo očuđenja. Civilizacijski nomadizam nastao je s onu stranu avangardnog
načela očuđenja, u prostoru gdje vlada horizontalno obilje i anarhija svih elemenata strukture.
On svojom poetikom afirmira aperspektivističko načelo uvijek drugog, altertnativu pararelnog
i ravnopravnog.

Bernarda Katušić, Slast kratkih spojeva

Ludizmom do demokracije

Meandar, Zagreb, 2000.

Ludizmom do demokracije
Bernarda Katušić, Slast kratkih spojeva, Meandar, Zagreb, 2000.

Počevši od poetskih opusa Ivana Slamniga i Danijela Dragojevića kao ishodišnih u

postmodernoj lirici, autorica prati izričaj te lirike u okviru sedamdesetih i osamdesetih.

Za razliku od svih stilskih formacija koje joj prethode, postmoderna se ne javlja kao razvojna
posljedica dijametralno suprotna epohi koju smjenjuje. Ona ne afirmira ništa novo ni
specifično, nego je njezina glavna zadaća reinterpretacija i preoblikovanje tema, motiva i
versifikacije ne samo moderne nego i svih ranijih književnopovijesnih razdoblja. Autorica
posebno ističe umjetničku strategiju postmoderne, koja se očituje u nijekanju proturječja i
njegovanju svih poetičkih izričaja i stilova.

Slast kratkih spojeva obrađuje tri glavna teorijska rekvizita postmoderne: fenomen
intertekstualnosti, mimezisa i ludizma.

Autorica polazi od utvrđivanja temeljnih postulata modernizma. Ukratko obrađuje pojmove

religije umjetnosti, estetike ružnog, originaliteta i recepcijskog ekskluziviteta. S obzirom na te
postulate nameće se pitanje određenja odnosa postmoderne prema modernoj, pa autorica
preuzima naputak C. Milanje o tome kako je postmoderna zapravo osviješćeni modernizam,
odnosno skepticizam prema umu i sumnju u njegov postamenat uopće. Kao fundamentalni
postmodernistički postulati navode se još estetika površnog, intertekstualna plagiranja i
recepcijska inkluzivnost.

U zasebnom poglavlju autorica obrađuje evolucijski kontinuitet hrvatskoga modernizma i

postmodernizma. Razvoj moderniteta i postmoderniteta u hrvatskom pjesništvu prati se
devijacijama, modifikacijama, afirmacijama i osobnim preinakama pojedinih autora
mimetičkog i semiološkog poetskog modela.
Anticipatorske oblike hrvatskog modernizma B. Katušić nalazi u poeziji Kranjčevića, Matoša,
Kamova, Krleže, Šimića i konačno — Ujevića, dok zrele oblike hrvatskog modernizma prati
kroz poetsko-modelativnu heterogenost krugovaša. Spominjući Mihalića kao utemeljitelja
poslijeratnoga poetskog moderniteta, autorica nastavlja praćenje evolucijskog kontinuiteta
preko generacije razlogovaca (»druga generacija egzistencijalista«) sve do novijeg poetskog
naraštaja jezičara, koji poeziju stvaraju ostvarivanjem jezičnih potencija. Kroz poetike Severa,
Slamniga, Dragojevića i Makovića B. Katušić analizira poetske koncepcije aktualne u
hrvatskom pjesništvu sedamdesetih i osamdesetih: sudaranje glasovnih skupina — rečenična
krhotina, sudaranje književnih konvencija — cjelovita rečenica, sudaranje oblika mišljenja —
rečenični diskurs i sudaranje stvarnosnih krhotina — rečenično izvješće.

Postmoderni mimezis

Detaljno analizirajući fenomen intertekstualnosti, B. Katušić slijedi razvojni tijek tog

fenomena, donosi njegove osnovne teorijske osobitosti kao i dijakronijski slijed
intertekstualnosti u hrvatskoj književnosti.

Autorica polazi od teorijske postavke tog fenomena, koji je šezdesetih lansirala J. Kristeva na
osnovi Bahtinovih pojmova višeglasja i ambivalencije. Kao adekvat terminu intertekstualnosti
ne izostavlja ni termin interhistoričnosti, jer su osnovne vremenske kategorije jučer-danas-
sutra ukinute i međusobno se pretapaju, jednako kao i povijesne epohe.

Slijedom povijesnoga kontinuiteta razlikuje tri intertekstualna naličja: afirmaciju tuđeg teksta
(ilustrirajući je na Zoranićevim Planinama te na pjesmi Š. Menčetića Blažen čas i hip),
dekonstrukciju »tuđeg« teksta (gdje vlastiti tekst poseže za citatom sa svrhom isticanja
vlastite vrijednosti odbacivanjem »tuđeg« teksta) i nivelaciju vlastitog i tuđeg teksta.
Posljednje naličje karakterizira postmoderni odnos prema intekstu, koji obuhvaća istodobno
prihvaćanje i odbijanje »tuđeg« teksta.

U pokušaju tipologizacije intertekstualnosti B. Katušić zadržava se na pojmovima

metatekstualnosti (suodnos književnoga teksta s književnoteorijskim tekstom),
autotekstualnosti (suodnos tekstova u opusu jednog autora), arhetipske intertekstualnosti
(suprožimanje apstraktne skupine analognih tekstova) i citatu »fusnota« (markirane
intertekstualne relacije s »tuđim« tekstom).

Još jedno veliko poglavlje knjige bavi se fenomenom postmodernog mimezisa. Tako prateći
teorijske postavke modernoga mimezisa polazi od tekstovne mimetičnosti, preko realistične
mimeze, modernističke mimeze sve do postmodernog lingvoidnog montiranja nove stvarnosti.
Autorica u hrvatskoj postmodernoj poeziji razlikuje tri tipa realizacije stvarnog u estetskoj
fiktivnoj tvorevini: jezično-tjelesnu stvarnost (vizualno-akustički oblik pjesništva),
nominalizaciju stvarnosti (nove mogućnosti imenovanja) i poliperspektivizaciju stvarnosti
(Dragojevićeva tehnika koja obuhvaća perspektivno očuđenje, perspektivna sučeljavanja i
perspektivnu angažiranost).

Ludo, ludo, neopisivo

Posljednji teorijski rekvizit postmoderne — fenomen ludizma — izrasta iz činjenice da se

svaka ljudska djelatnost razvila iz igre, pa se stoga i književna činjenica tumači kao prostor
ravnopravne igre autora i čitatelja. Osnovno obilježje koje povezuje igru i književnu činjenicu
jest sloboda stvaralačkoga čina, a ne obveza. Polaze od užitka u kojem su osmišljene, a
temelje se na načelu neočekivanog obrata. Autorica igru i umjetnost naziva »napravljenim«
stvarnostima, u kojima se poštuju određena pravila. Naposljetku, prostor nadmetanja mjesto je
na kojem igrač i suigrač (autor i čitatelj) odmjeravaju svoje snage i privode igru kraju.

Déjŕ vu, proživljeno, nadživljeno, re-make, pastiš, anakronizam i plagijat osnovne su

strategije postmodernizma. Postmodernističkim ukidanjem teorije »izvora i utjecaja« hrvatska
se književnost oslobađa epigonske bolesti »malih književnosti«, usvajajući kategoriju
autentičnosti. Fenomenom ludizma hrvatska se književnost demokratizira, a autor postaje
organizator (ne pisac!) postmodernoga književnog teksta, koji ostvaruje u suigri s čitateljem.

Branimir Bošnjak, poznati hrvatski poetski modernist i plodan esejist široke geste
raznožanrovskog zanimanja, dosad je autor tridesetak knjiga, a nedavno objavljuje na više od
tisuću stranica dvije podeblje knjige o brojnim pjesnicima / pjesnikinjama prošlog, 20.
stoljeća. Autorov svakako golemi posao kompleksnog pjesničkog portretiranja prošlog
stoljeća sastoji se od stotinjak većih ili manjih eseja o brojnim autorskim osobnostima koji su
pozicionirali i konstituirali hrvatsku poeziju prošlog stoljeća i, jednako tako, od petnaestak
eseja koji čine onodobni književno-povijesni pa i društveno-politički konekst kao uvod u
pojedinačni a još više skupni nastup same književnosti, njenih aktera i određena razdoblja
koje se analizira. Dvije opsežne i ambiciozne knjige, golemi i složeni pjesnički portret 20.
stoljeća, kreću u svoj namijenjeni zadatak prije svega iz autorove neskrivene sakupljalačko-
pregledničarske motivacije čija nerijetka kontekstualizacija određenog materijala pripadnoga
književno-povijesnog razdoblja, književnog života i uloge samih aktera, upozorava i na
povjesničara Branimira Bošnjaka.
Kako se i očekuje, autor se ponaša u pozicioniranju brojnih književnih odsječaka, s početka
prošlog stoljeća pa do danas, kao povijesni kontekstualizator vremena u kojemu se
književnost zbivala. Naznačivši, ponekad i vrlo detaljno, povijesnu pa i društveno-političku
scenu, a često su u prošlosti društvena i politička događanja bila isprepletena zbog u to doba
posebno honorirane uloge književnosti, osobito poezije u turbulentnom pokušaju
konstituiranja nacionalne svijesti, Bošnjak – načelno u zasebnom eseju – nakon povijesnog
pozicioniranja, određenom autoru prilazi s vlastitom esejističko-teorijskom spremom.

Povjesničar i teoretičar Bošnjak, valja reći, golemi stihovni materijal prošlog stoljeća ne
sažimlje u neku poetsko-modelsku mapu; pitanje je bili se to uopće moglo, jer vremensko-
povijesni gabariti npr. često nameću vlastitu, često striktno nemodelsku, i dijakronijski
opravdanu i poduprijetu aksiologiju ispisana stihovnog materijala i sl. U vlastitoj
pregledničarskoj metodi (kombinaciji povijesnog kontekstualiziranja i teorijske analize) ne
nudi se dakle poetsko-modelski vodič kroz prošlo stoljeće, ali – indikativno – putem zaista
brojnih citiranja Z. Mrkonjića i C. Milanje, najpoznatije dvojice koji su najviše učinili za
sustavizaciju bogate hrvatske poezije, svako malo upozorava na dosad već učinjeni kritičarski
napor u hrvatskom pjesništvu. (Bošnjak dakako citira i brojne druge kritičare pa se Hrvatsko
pjesništvo, I. i II. može držati, uza štošta spomenutoga, i malim kompendijem hrvatske kritike
stiha prošlog stoljeća.)

Autorova se pregledničarska, povijesno-kontekstualizirajuća i teorijsko-esejistička metoda

kao referentnim književnim točkama energije bavi književno-povijesnim i književno-
teorijskim činjenicama: mladoliričarima s početka 20. stoljeća, Matošem i Ujevićem,
časopisima »Krugovi«, »Razlog« i »Pitanja«, Šoljanom, Slamnigom, Severom, te – u zadnje
doba – mlađim autorima sa zasad malo osobnih knjiga i nedostatkom matična glasila...

2.

Prvu knjigu »Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. stoljeća« Branimir Bošnjak otvara esejom
»Oblici modernosti...«, tj. tezom o pjesničkoj modernizaciji i mogućnosti revizije već dosad
učinjena teorijsko-povjesničarskog posla. Tako se kaže: »Hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća
obavilo je više dijakronijskih modernizacija, dijelom recepcijom europske pjesničke prakse,
dijelom i modernizacijom vlastite tradicije«. A revizija, drži autor, tj. naknadno obavljena i
usvojena stručna čitanja određenoga književnog razdoblja, »ne stječe se unutar motrenih
književnih korpusa, nego biranjem različitih naknadnih povijesti književnosti«.
Razgrćući društveno-politički pa ujedno i književni prostor kraja 19. i početka 20. stoljeća,
autor navodi indikativne pojmove i njihova značenja: »zaboravljeno«, »neshvaćeno«,
»prerano«... Ta autorova »radost sjećanja«, kako kaže, stimulira modernističku matricu, koja
je uvijek nova, pa i onda kad svijet ponovno stvara »od starih krpa« i u stihovnom rezultatu
nudi gotovo uvijek strateško-orijentacijsku inovaciju. Prošlo stoljeće, koje se porađa od 1890.
do 1914., otpočinje »izuzetnom inovativnošću« (A. Badiou), i zaista interdisciplinarnom
ljudskom kreativnošću; ustanovljena platforma istodobnosti »svega postojećeg znanja«
reflektira se, dakako, i na onodobno hrvatsko pjesništvo na zavidnoj estetskoj razini, ali i u
smislu pokušaja rješavanja domaćih parcijalnih potreba društvenog stratuma (domaći jezik;
književno opismenjavanje).

Pri razgrtanju u svakom slučaju turbulentnog vremena za hrvatski društveno-politički prostor,

pa tako i onodobno književno, osobito stihovno pozicioniranje, Bošnjak je svakako zanimljiv
u indikativnim fusnotama koje spominju (nevoljke) kulturalne činjenice. Primjerice, do 1847.
je latinski bio službeni jezik i jezik književnosti, a tek 1860. u Sabor se službeno uvodi
hrvatski, itd. A stih se najčešče realizira jezikom; poezija je u nas implicitno i psihološki s
obzirom na često preuzimanje tereta i pragmatične društvene zadaće, a to je evidentno u
idućim desetljećima prošlog stoljeća, dodatno semantizirana, i to ne samo unutar književne
optike...

Od iliraca, Gajeve jezične reforme, poluuspjelih poteza ondašnjih političara u sklopu

austrougarskih, tj. austrohrvatskih gabarita, autor goleme dvotomne knjige o hrvatskom
pjesništvu 20. stoljeća u opsežnom uvodu u samu pjesničku materiju govori zapravo o jeziku i
njegovom otežavajućem autonomnom pozicioniranju. Ondašnja pragmatična politika
zamnjenjuje se »politikom hrvatske književnosti«. (Pritom, uz obaveznog Cvjetka Milanju,
spominje se i Zoran Kravar, kao i brojni drugi ondašnji pisci, povjesničari pa i sadašnji
filozofi... jer autor svakako pokušava biti sintetizirajuće kompetentan, sveobuhvatan i iscrpan.
U tom razdoblju hrvatske društvene povijesti u svakom se slučaju nastoji »književno
opismeniti«, kultura se uvodi u »politički život«, u diskurs dakle koji sam za sebe nije osobito
uspio...)

Nakon Matoševe smrti Ivo Frangeš ustanovljuje, a Bošnjak je preuzima, novu književnu
paradigmu, oblikovanu u dva smjera: Lj. Wiesner (T. Ujević, N. Polić, V. Čerina, Z. Milković)
te M. Krleža (A. Cesarec, A. B. šimić, G. Krklec), a u sjeni prerane smrti J. P. Kamova.
Prvi zasebni esej o autorskoj osobnosti hrvatskog pjesništva početka 20. stoljeća nije slučajno
posvećen upravo poznatom književnom psovaču i svestranom inovatoru Kamovu. »Kamov
kao i Krleža«, kaže autor, »ne odbacuje nacionalni identitet, nego ga dekonstruirajući, zapravo
modernizira«. (I tu, kao i posvuda gdje za to postoji signal u obilnoj i složenoj rešetki
hrvatskog pjesništva 20 stoljeća, Bošnjak pronalazi i detektira oaze i poteze poetskog
moderniteta.) »Ideologijski znak kolektiviteta«, navodi se u eseju Neodrživost zbilje, zapravo
»sama intitucija« jest ono što sputava i guši J. P. Kamova i »njegovu težnju k slobodi«. U
onodobno raspoloživom književnom polju avangardista Kamova »uočava se evidentan zamor
postojećim literarnim obrascima kao potpuno sterilnim i u moralnom smislu potpuno
neistinitim«. Tragični pjesnik istražuje »nove oblike supripadanja svijetu, pa i po cijenu
potpuna negiranja tog svijeta«. U borbi s nesenzibilnim (književnim) okolišem stiže se najzad
i do groteske kao modelski najprimjerenija izraza»nerješivoj vezanosti duše i zbilje«. Slijede
zatim pojedinačni eseji o velikanima domaćeg stiha (Krleža, Ujević, A. B. Šimić...)

U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata Bošnjak prati one najuočljivije tragove nastupajuće
modernizacije oko časopisa »Krugovi«, tj. krugovaških pjesnika. U to doba vladajuću
socrealističku narudžbu vremena najosjetnije nagriza »Komorna muzika«, stihovi Slavka
Mihalića, Ljubljanski Krležin govor, oboje iz 1952. godine, te književno djelovanje mladih A.
Šoljana i I. Slamniga (njihov »odmetnički« časopis »Međutim« te npr. prijevod eseja
»Tradicija i individualni talent« T. S. Eliotta...). Bošnjak dakako spominje iz sada daleke
prošlosti i esejističke istupe Vlatka Pavletića, i kasniji neosporan utjecaj njegove poznate
krilatice »neka bude živost«... kao teorijsko-esejistički prekid sa socrealistikom književnom
modom.

Bez obzira na to što Bošnjak nužno ponavlja neke poznate činjenice iz ondašnjeg burnog
književnog života, a to je iz povjesničarske vjerodostojnosti logično i potrebno, autor – uz
dakle potrebnu reaktualizaciju ondašnjeg književnog bića – najveću pozornost ipak posvećuje
važnim književnicima, pjesnicima i prevoditeljima, Šoljanu i Slamnigu. Autor naime u
djelovanju spomenutog dvojca sada, iz poprilične udaljenosti, neosporno ustanovljuje bitan i
modelativno vidljiv modernistički utjecaj na poeziju prošlog stoljeća. Treba reći da su
posebno vrednovani akteri u određenom preokretnom vremenu dijakronije hrvatskog stiha, i
to, držim da se to i pretpostavlja, bez obzira na osobnu pjesničku vrijednost određenog pisca;
naime, iz književno-povijesne perspektive neki su književni aktivisti, esejisti, prevoditelji... i
pretežno moderatori novoga književnog ukusa, dok su neki autori naprosto dobri pjesnici koji
su posredstvom prvih dobili priliku na utabanom književnom horizontu pokazati vlastitu
književnu vrijednost. (Izdvojeno iz onodobnog složenog književnog konteksta, Slamnig će
naprosto biti jedan od klasika hrvatskog poetskog modernizma.) Obradivši pojedinačnim
esejima osnovne »krugovaše« (N. Miličević, J. Pupačić, M. Slaviček, V. Gotovac, S. Mihalić,
D. Cvitan...), Bošnjak prvu knjigu završava urbanim apostolima domaćeg gradskog asfalta: A.
Majetićem. Z. Majdakom, B. Glumcem...

Antun Šoljan kao poznati i svestrani autor (prevoditelj i antologičar, polemičar i prozaik)
središnja je figura krugovaškoga književnog koncepta, a kao priređivač dviju važnih
antologija 60-ih Šoljan pokazuje i književnu bliskost i angažman s nekim mlađim pjesnicima
okupljenima oko časopisa »Razlog« (D. Horvatić, N. Petrak...) pa se novi krug modernizacije
domaće poezije koji donosi taj časopis ne može objektivno analizirati bez utjecaja starijeg
Šoljana. I premda je socrealistička obveza već zarana (50-ih) sišla s dirigentske pozicije
hrvatske književnosti, ili barem dobrano zamrla, ipak su teze o »individualnosti«, »stvarnosti«
i »angažmanu«, elaborirane u bogatom polemičkom materijalu, prisutne i tijekom 60-ih i 70-
ih godina prošlog stoljeća (V. Zuppa, dakako i A. Šoljan).

Krugove modernizacije domaće poezije prošlog stoljeća Branimir Bošnjak i dalje prati putem
u nas važne periodike i pripadnog naraštaja, te njegove u pravilu nove estetsko-poetičke
podloge. (Povremena pojava pojedinih prevratničkih pjesničkih imena analizira se dakako
pojedinačno i s kritičarskim otkrivalačkim senzibilitetom; npr. uloga Josipa Severa 70-ih)

Ukratko, kaže autor opsežnog dvotomnog djela, krugovaši su »pokrivali« egzistencijalističku

kategoriju umjetničkog djelovanja, a razlogaška generaciju – »egzistentnu«, tj. onu koja
problematizira »probleme čovjeka u vremenu«, brinući se tako o humanumu i njegovom
ugroženom humanitetu. Nakon razgrtajućeg i razgraničavajućeg eseja o tom dijelu u nas
oduvijek turbulentnog književnog vremena (okrugli tematski stolovi, prijepori, polemike...), u
Bošnjakovoj knjizi slijede pojedini eseji o osnovnim razlogaškim pjesnicima (N. Petrak, D.
Horvatić, M. Ganza. Z. Mrkonjić, I. Zidić i dr.); o posebnom i zasluženom statusu Danijela
Dragojevića u domaćoj poeziji piše se dakako na posebnom mjestu.

3.

Novi val modernizacije domaće poezije (ali i esejističko-teorijskog uvida) Bošnjak detektira u
novom časopisnom prostoru dekonstrukcijskih »Pitanja« (1969.–1972.), tj. u proizvodnji
mladih poetskih i esejističkih autora u vrlo važnom glasilu hrvatske periodike. (»Pitanja« su
naime bitno drukčije, tj. antilocentrističke poetičke podloge nego što je to bio prethodni
metafizički »zabrinut« časopis »Razlog«, i njegovi suradnici.) Suradnici »Pitanja« naime,
krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, okupljaju se oko tada moderne
ideje dekonstrukcije konteksta, tj. znanstvenog rada antilogocentrističke podloge francuskih
dekonstrukcionista (J. Deridda, J. Christeva, J.-J. Goux). U esejističkom ili pak pjesničkom
iskazu u časopisu tada surađuju mnogi mladi (D. Kolibaš, I. Rogić, C. Milanja...), ali i stariji
autori (npr. Z. Mrkonjić).

Treba reći da svojedobno brojni akteri/suradnici »Pitanja«, hrvatski važnog a europski

modernog časopisa, osim pojedinih imena, nisu bili prepoznatljivi po zajedničkoj časopisnoj
poetici, jer se njihova suradnja sastojala često u samom objavljivanju na tim stranicama.
Dekonstrukcijska nakana u esejističko-poetskom materijalu bila je, kako stvari sada s
vremenske distancije stoje, (teorijska) svojina samo nekih, koji sada pripadaju kanonskim
autorima hrvatskog poetskog moderniteta (I. Rogić, M. Stojević, Z. Maković, pjesnik B.
Bošnjak, donekle i S. Manojlović...).

»Quorum« (1985. – ), dugovječni moderni interdisciplinarni časopis prvo je u nas

raznomedijsko glasilo koje je, kao prvotni prostor za mlade literate, otvorilo svoje stranice i
filmskoj i likovnoj umjetnosti, kao i značajnom prevodilaštvu. Prateći krugove modernizacije
hrvatske poezije (prošlog stoljeća), Bošnjak navodi osnovne elemente koji tvore (dokraja
neizvedenu) moguću časopisnu poetičku podlogu, pa uz žanrovsku otvorenost i
intermedijalnu značajku (film, likovnost, alternativni diskurs, prijevod poststruturalističkog tj.
postmodernističkog esejističkog materijala) spominje i (povremeno) antilogocentrističko
nasljeđe iz prethodnih modernističkih »Pitanja«...

Premda časopis »Quorum« zaista godinama postoji, i nesumnjivo je dobrodošle dugotrajne

modernističke koncepcije, kvorumaška poetika ipak ne postoji kao zajednički poetski znak
(dobrodošle su sustavizacije u tom smjeru T. Vukovića i M. Mićanovića). Sve je više izvjesno
da se na takvom zajedničkom nazivniku ne mora inzistirati, ako trenutačni zeitgast ne
pogoduje skupnom istupu, a pritom i dalje proizvodi zanimljiva pjesnička i kritička imena sad
već srednje generacije poznatih hrvatskih književnika (M. Mićanović, B. Čegec, te K. Bagić).
Dakako, pregledničar i sakupljač Branimir Bošnjak svakom važnijem autoru pristupa
pojedinačnim esejom pa se tako stiže i do brojnih mladih i najmlađih pjesnika i pjesnikinja,
koji zasad nemaju zajedničko glasilo niti prepoznatljivu poetiku (prema to i nije presudno za
kvalitetu određena stiha; esejistička obrada I. Matijašević, D. Jagić, L. Derkač...).

Od Čerinine Mlade lirike (1914.) pa do najnovijih autorskih zbirki s početka 21. stoljeća
Branimir Bošnjak je zaista učinio golem posao, koji se prije svega voli i cijeni, a onda
mukotrpno sakuplja i esejistički analizira. Nadam se da će naša blijeda i često egoistična
književna javnost taj posao znati cijeniti i u godinama koje su ispred nas.

Sever i gusta stroga šuma

Krešimir Bagić

Sever je avangardnome raju suprotstavio rasuti svijet, vjeri u tekstualnu gradnju

idealnoga društva sučelio je anarhiju strukture, revolucionarnom angažmanu
samodostatni zvučni kozmos. Uzimajući avangardu za tradiciju, izveo je
presvlačenje avangarde

Književni tekst živi dok se mijenja pred našim očima. Svako mu vrijeme utiskuje nove žigove i pridaje nove
smislove, različiti ga naraštaji na različite načine prilagođuju svojim čitateljskim potrebama i usklađuju sa
svojim hermeneutičkim ciljevima i okvirima. Kada očvrsne, kada mu se ustali semantika, tekst iščezava ili
postaje spomenik – u prvom ga slučaju svi zaborave, dok u drugom iz ruku ljubitelja književnosti seli u ruke
povjesničara, arheologa ili antropologa. U teško predvidiv, katkad i enigmatičan, život teksta iznova sam se
uvjerio čitajući knjižicu Ručnik zvijezda koja donosi izbor iz pjesništva Josipa Severa (1938-1989).
Priređivač Cvjetko Milanja uvrstio je 67 tekstova. Njegov izbor obuhvaća zbirke Diktator (1969)
i Anarhokor (1977), knjigu Svježa dama Damask trese (2004) u kojoj je Branko Maleš prikupio znatan dio
pjesnikove ostavštine, dnevničke zapise te pjesmu Augustine, vi ste gusta istina!.

Priredio C. Milanja, Izd. DHK, Zagreb, 2013.

Iako sam više puta i prilično pažljivo čitao taj nevelik – za našu kulturu prevažan – poetski opus, sada sam
prvi put zastao kod pjesme naslova Europa. Ona počinje strofom:

Gledajte, tu je šuma.

Ona je gusta i stroga.

Grad je daleko.

Kolibe su u boji

strah je kratak i mrk.

Mnogi bi se današnji poklonik poezije složio sa mnom i povodom tih stihova kazao: da, to je ta Europa –
teško pristupačna, teško shvatljiva, puna proturječja i dvosmislenih znakova. Nedvojbeno bi u tom suglasju
oko Severovih stihova važnu ulogu imao aktualni ulazak naše zemlje u Europsku Uniju te živa, povremeno
kakofonična, rasprava o toj temi. Čitajući dakle tridesetak godina stare stihove, prepoznao sam u njima
oštroumnu sliku Starog Kontinenta, lucidan metaforički prikaz njegova zamršenog političkog i ekonomskog
krajolika, naslutio paradokse njegove povijesti i suvremenosti. Ukratko: imaginirao sam nad pjesmom
radikalno ju upotrebljavajući, upisujući u nju svoju trenutačnu ‘lektiru’ i pomišljajući kako je ingeniozna,
proročka. Zapravo je riječ o klasičnoj situaciji – čitatelj u tekstu uvijek traži i nalazi odgovore na pitanja s
kojima se sam suočava. To što strogo gledano u tekstu počesto nema tih pitanja ni odgovora nije toliko
važno. Važno je da je on dovoljno otvoren i ambivalentan te dopušta njihovo upisivanje.

Poezija Josipa Severa bila je i ostala mjesto susreta poklonika različitih poetika i poetskih politika, boema i
knjiških moljaca, štivo čuđenja kojemu se neprestano vraća i uživa u energiji njegova izgovaranja.
Svojedobno je Veselko Tenžera primijetio: „Od velika mnoštva poštovalaca poezije Josipa Severa još nisam
uspio čuti shvatljive razloge ushita. Držim, međutim, da to nije slabost njihova razbora nego snaga nekog
apriornog prihvaćanja.“ Tu su zamjedbu ponavljali upravo tumači poezije hoteći naglasiti da Severovo
pisanje višestruko nadilazi svaki pokušaj njegova interpretacijskog discipliniranja. U zadnjih četvrt stoljeća
napisano je nekoliko ambicioznih rasprava o njegovu lirskom pismu. Spomenut ću samo one Dubravke
Oraić Tolić, Cvjetka Milanje, Branimira Bošnjaka, Branka Maleša i Morane Zibar. No prostora za druga i
drukčija čitanja, za traženje novih „shvatljivih razloga ushita“ ostalo je napretek.

Zvuk diktira smisao

Pojava Ručnika zvijezda prigoda je da se još jednom pokušaju promisliti korijeni, iskustvo i učinci pisanja
Josipa Severa te da se uoči trag njegovih stihova u našemu pjesništvu. S dvije za života objavljene zbirke
– Diktator i Anarhokor – on si je priskrbio zasebno mjesto u hrvatskom pjesničkom Panteonu. Njegova
poezija nije inačica nekog od postojećih poetičkih modela, nego autohton (u sebi razumljiv i pojašnjiv)
koncept, temeljnim iskustvom djelomice korespondentan tradiciji ruskog avangardnog pjesništva. U trenutku
kada je razlogaško inzistiranje na pojmovnosti, racionalnosti i čvrstoj semantičkoj vezi svih dijelova
pjesničkoga teksta dosegnulo vrhunac, zbirka Diktator s devizom „zvuk diktira smisao“ postavila je stvari
naglavce bitno odredivši poetička gibanja idućih desetljeća. Umjesto kreacije ideje Sever je ponudio „drsku
atrakciju teksta“, umjesto semantičke gradio je fonijsku koherenciju pjesme. Odvrativši pogled od zbilje,
njezine svrhovitosti i njezinih simbola, ideoloških i drugih silnica koje upravljaju njome, on se usredotočio na
gradnju zvučnih slika, fonetskih pjega kao mogućih čvorišta nepredvidog rada teksta. Milanja ističe da ta
zbirka „jamačno implicira“ polemiku s filozofičnim razlogaškim pjesništvom te da se u njoj „mogu prepoznati
i političke implikacije“ i „diktatura mašte“.
Već u Muzici vida, uvodnoj i po mnogo čemu programatskoj pjesmi zbirke Diktator događa se značajna
promjena. Riječ je o promjeni ustaljenih načina percepcije. Sever je naime osjetilo vida, koje je u zapadnoj
kulturi presudno odredilo načine na koje čovjek prima i poima svijet, podredio osjetilu sluha. Imperijalizmu
oka subjekt pjesme pokušava doskočiti uprizorenjem pjesme kao totalnoga zvuka. Tekst počiva na tri
sinestezijska izraza. To su naslovna sintagma muzika vida te stihovi muziče svjetlosni efekti i cvrkut u
svakom novom oku. U sva tri slučaja akustičke i optičke senzacije nastoje oblikovati novu realnost. Nije
slučajno da su označitelji za čujno na počecima tih izraza – ta im pozicija naime olakšava podčinjavanje
izraza za vidljivo. Monopol oka dokida se razaranjem slikovlja. Sinestezijska sinteza čujnoga i vidljivoga
početna je operacija Severova pjesničkog projekta „zvuk diktira smisao“. Poslije, u drugim pjesmama,
pojavljuju se korespondentni izrazi, npr.: besmrtna ptico vječitog svitanja, vid koji šušti kao lišće, zvuci kolju
izgubljena svjetla, krezub pogled, modri glas i sl.

Eufonijska gesta
Moglo bi se kazati da Severovu praksu pisanja obilježava eufonijska gesta kojom se zvukovno ugođuje
tekst, a pritom se nerijetko razbija struktura označitelja i procesa označavanja. Ta se gesta temelji na
postupcima anagramiranja, poetskim etimologijama i imitativnim suzvučjima. Anagramsko preslagivanje
glasovnoga materijala konkretna je posljedica ideje o postojanju zvuka prije smisla i tajnovitog teksta koji
viri ispod postojećeg, koji ga izigrava, osporava ili ovjerava. U Severovu pjesništvu mnoštvo je potpunih i
nepotpunih anagrama (masa/ sama, danu/ nadu, gori/ rog, tigar/ to igra). Oni slučaju pridaju obilježja pravila
– između anagramski povezanih leksema stvara se napetost koja i nadređene im stihove uvlači u igru
prepoznavanja. Jakobsonovski rečeno: u anagramskim se operacijama gotovo izravno događa projektiranje
načela ekvivalentnosti s osi selekcije na os kombinacije.

Poetska etimologija pridonosi zaumnom postupku semantičkog približavanja zvukovno srodnih jezičnih
jedinica. Severovska poetska etimologija združuje etimološku figuru (sintaktičko povezivanje riječi iste
osnove i podrijetla) i lažnu etimologiju (sintaktičko povezivanje riječi prividno iste osnove i podrijetla).
Dominira lažna etimologija, jer upravo ona dopušta efektno sučeljavanje raznorodnih leksema i tekstualno
sravnjivanje značenja koja im pripadaju. U Severovu je opusu moguće naći obilje primjera poetske
etimologije. U poemi Anarhokor na pjesminoj su vertikali postovjećeni oblici imenice „mama“ i glagola
„mamiti“:

U ovom gradu

Imam dvije mame

One me mame

One me kradu

U drugim pjesmama etimologija se među inim pojavljuje u izrazu „makadamska cesta od maka“ te u lirskim
tvrdnjama „glas mi bude od nerava – neravan“, „razlika te gleda kao različak“, „vrijeme travanj udvostručilo
[je] opasnu travu“. Pomoću poetske etimologije pjesnik spaja neočekivano i oprečno upozoravajući na
krajnje mogućnosti zvuka. Ona je logičan postupak subjekta koji vjeruje u mogućnost diktiranja novog
smisla.

Treći spomenuti element severovske eufonijske geste imitativna su suzvučja. Riječ je o tekstualnom
iskorištavanju asonantnih i aliteracijskih silnica. Ponavljanje istih samoglasnika i suglasnika u pjesmi dobiva
simboličko značenje, proizvodi učinak usporediv s učinkom onomatopejskih riječi. Pjesma nešto kazuje zato
što je na to nukaju glasovne kombinacije njezinih riječi i stihova. U tekstu Klišej kiše naslovna se postavka
tako realizira u igri konsonanata i sonanata (šumnih i nešumnih suglasnika) s jedne i vokala s druge strane:

s trga od sata

niz prašku i vlašku

išla je kiša

ko limena glazba [...]

U Severovoj pjesničkoj praksi sam proces označavanja počinje značiti. Od fonetske i morfološke do
sintaktičke i razine diskurza on razlaže i preslaguje jezične jedinice. Te su operacije tehnički postupci
pomoću kojih poništava zadanosti općeprihvaćenih idioma, zadanosti koje bi ga prisilile na pripadnost
nekom tipu mišljenja ili doživljavanja svijeta te pomoću kojih otkriva arhajsku magiju hrvatskoga jezika.
Odričući se „mehanizma starih riječi“, Sever se odrekao i prostora koji te stare riječi pretpostavljaju, o
kojemu referiraju. Prostor njegova teksta slobodan je od svake konačnosti, definiranosti i poznatosti. To mu
priskrbljuje pravo da ga prazni i napučuje po vlastitu nahođenju, po mjeri svojih motiva i ritmova.

Presvlačenje avangarde
Ako se promotri razina lirske evidencije, postaje očigledno da se u Severovu pjesništvu pojavljuje
potencijalna enciklopedija tema i motiva. U njemu s podjednakom funkcijom egzistiraju feniks i Buddha,
spasitelj, Berkeley i Rasputjin, džin i Džingis-kan, tajga i Ruhr, Talmud, Dostojevski i Indija, inkvizitor i iberski
tekst, Etna i Saturn, Aleksandar i faraon, vitezovi i vrane, Guliver i Lenjin itd. Ta imena, ispražnjena od
pripadajućih im sadržaja, pogoduju tematizaciji opće rasutosti svijeta i promociji subjekta u jedinu izvjesnost
teksta. Ona prizivaju udaljene svjetove i kulture. Umećući ih u križaljku pjesme, pjesnik tehnikom montaže
nivelira jaz među njima. Za razliku od avangardne montaže, Severova je mnogo diskretnija. Nalazeći
znatne poticaje svome pisanju u zaumnogm jeziku Kručnohova teksta, zvjezdanom jeziku Hljebnikovljeve
poezije i revolucionarnoj poetskoj gesti Majakovskoga, naš je pjesnik nepogrešivo prepoznavao granicu
koja dijeli pojedinačno iskustvo od utopije, ideologije i isključivosti. Avangardnome raju suprotstavio je rasuti
svijet, vjeri u tekstualnu gradnju idealnoga društva sučelio je anarhiju strukture, revolucionarnom
angažmanu samodostatni zvučni kozmos. Uzimajući avangardu za tradiciju, Sever je izveo presvlačenje
avangarde. To je najočitije upravo u montažnom postupku. Dok su avangardisti montažom konstruirali
svijet, Sever je montirao da bi dekonstruirao i zatro jednu zbiljnost, poništio njezine utopijske slike i
smislove. Spomenuta enciklopedija tema i motiva uporište je njegove montaže, a ironijska demistifikacija tih
tema i motiva njezin rezultat.

U tekstovima iz ostavštine, skupljenim u knjizi Svježa dama Damask trese primjetan je zaokret, pjesnikovo
izravnije približavanje stvarnosti, ironično i sarkastično suočavanje s temom smrti. Tamo među inim
zatječemo stihove poput „kako da spasim živce“, „na / grani zore zbore / svrake i papagaji“ i sl. Dapače u
ostavštini su nađene i izrazito angažirane politične pjesme (kakvih prije nije bilo). Moj je favorit sljedeća
minijatura (koju Milanja nažalost nije uvrstio u Ručnik zvijezda):

Druže Staljine

tek tako

ide tik tak.

Kotrljaju se

naše glave.

Kome vi govorite

nakon

plombiranih zubiju.

Hoćete li

da vas ubiju.

Vaša djeca

pa izvolite.

S jedne su strane u toj pjesmi nazočni tipični severovski ekskluziviteti (rima, igra riječima), a s druge pjesnik
postaje angažirani komentator povijesnih zbivanja, govornik čije riječi posjeduju neukrotivi višak značenja
koji istodobno plaši, veseli i nudi užitak.

Ručnik zvijezda ugodan je podsjetnik na severovske ritmove, zvukove i teme. On još jednom potvrđuje da
su pojedine stilske značajke njegova pisanja u temeljima brojnih poetika hrvatskih pjesnika.
Zbirka Diktator postala je kultnom knjigom sedamdesetih godina. Ona je uvelike potaknula nastanak i
anticipirala iskustva jezičnoga pjesništva i njegovih autonomnih odvjetaka – semantičkog konkretizma i
poetske dosjetke. Obilježja njegova lirskog pisma manje su ili više primjetna u pisanju autora poput Branka
Maleša, Branka Čegeca, Anke Žagar, Dražena Mazura, Kemala Mujičića Artnama, Sime Mraovića, Ane
Brnardić i dr. Ne mislim da su spomenuti pjesnici izašli ispod Severove kabanice. Želim samo kazati da su
intencije njihova pisanja dijelom u suglasju s intencijama njegova pisanja, tj. da je – figurativno kazano –
hrvatska poezija sa Severom ušla u Europu, u onu „gustu i strogu šumu“ s „kolibama u boji“ u kojima je
strah kratak i mrk.

Nisu rijetki suvremenici koji su rado svjedočili o svome poznavanju Josipa Severa. S osobitom je ljubavlju i
mjerom to činila Sunčana Škrinjarić. Neka njezine rečenice zaključe ovaj prikaz: „Bio je krhak, a pjesme
čvrste, snažne kao kontinenti. Pisao je i živio drukčije. Dakako, bio je pijanac, ali i utjelovljenje kneza
Miškina.“