You are on page 1of 305

Naslov

Odvažni vojvoda

Autorica
Anna Campbell

Naslov izvornika
What a Duke Dares

Copyright © 2014 by Anna Campbell


Copyright za hrvatsko izdanje © Senior net, 2017.

Nakladnik
Senior net j.d.o.o., Zagreb 2017.

Biblioteka
Naklada Neptun

Edicija
Nove zvijezde povijesnih ljubavnih romana

Glavna urednica
Zrinka Budak

Urednik
Damir Klemenčić

Lektorica
Vera Križanić

Oblikovanje naslovnice
Tomislav Klemenčić

DTP
Senior net j.d.o.o.

Tisak
Tiskara Zelina
ODVAŽNI VOJVODA
S engleskog prevele
Andrea Holi
Zrinka Budak

NAKLADA
NEPTUN
Prolog

Sve mlade dame sanjaju da će ih zaprositi nasljednik vojvodske titule.


Pogotovo ako je taj nasljednik bogat, ugledan, pri zdravoj pameti, i još
dovoljno mlad da ima sve zube.
Sve mlade dame osim, očito, Penelope Thorne.
Stojeći usred očeve knjiţnice, Camden Rothermere, markiz od
Pembridgea, promatrao je djevojku koju je poznavao još otkad je bila u
kolijevci i pitao se gdje li je, dovraga, pogriješio. Uspravio se i prisilio na
smiješak, pokušavajući prebroditi neugodnu tišinu koja je zavladala među
njima.
K vragu. Nikad mu nije bilo neugodno u društvu Pen Thorne. Sve do
sada. Sve dok nije izgovorio te sudbonosne riječi.
Sve do sada, kad su umjesto da sjaje od sreće zato što će se udati za
njega, njezine oči buntovnički zaiskrile, a to nikad nije slutilo na dobro.
„Zašto?“ Nije ga to ona ovog popodneva prvi put pitala.
Osjećao se glupo što nije uspio smisliti odgovarajući odgovor. Uletio je
u ovu situaciju kao diletant. I sam je bio kriv za to. Poznavajući Pen, kao
što ju je on poznavao, trebao je pripremiti opseţan popis razloga za njihov
brak prije nego što je pokrenuo tu temu.
A u ovom trenutku je poţelio da je nikada nije ni pokrenuo. No sada je
bilo prekasno za uzmak, ili prekasno da spasi barem malo samopoštovanja
u ovom vraški neugodnom susretu.
„Vrag te odnio, Pen, draga si mi“, reče nestrpljivo. Unatoč njezinom
današnjem neobjašnjivom i iritantnom ponašanju, to je bila istina. Nije na
svijetu bilo djevojke koja mu je bila draga kao ova cura koja ga je upravo
promatrala kao da je izgmizao iz neke rupčage u zemlji.
Poznavao ju je bolje od bilo koje druge djevojke, uključujući čak i svoju
sestru Lydiju. Bezbroj je puta tijekom djetinjstva spašavao Pen iz nevolja.
Ona je bila nevjerojatno nestašna, jahala je one divlje konje iz konjušnice
svoga oca, nije se libila potući da bi obranila nekog prijatelja ili
zlostavljanu ţivotinju. Cam se oduvijek divio njezinu ţivahnom duhu,
odanosti i hrabrosti.
To su bile vrline koje je ţelio za svoju vojvotkinju. A ako ju je trebalo
malo podučiti doličnom ponašanju, on je bio savršeno spreman preuzeti
ulogu učitelja. Ona je bila članica obitelji Thorne, a Thorneovi nisu bili
čuveni po razboritosti, no dok se za Pen moglo reći da je impulzivna, s
druge strane bila je izuzetno inteligentna. Smirit će se ona kad postane
vojvotkinja od Sedgemoora. U to je siguran.
Zapravo, bio je siguran sve do njezinog odgovora na njegovu prosidbu
u kojem nije bilo nimalo oduševljenja.
„I ti si meni drag“, reče ona mirno, promatrajući ga pozorno.
Cam se pitao zašto ga njezino priznanje nije nimalo ohrabrilo. Duboko
udahnuvši, prisilio se biti strpljiv. „Eto, to ti je to.“
Nije mu bila poznata ta gorčina u njezinu smijehu koji je uslijedio. No
iako to nije mogao vjerovati, morao si je priznati da se neuspjeh sada već
osjećao u zraku. Pen je pametna, odlučna, jogunasta – izbit će on to vrlo
brzo iz nje – i tvrdoglavo sklona pozitivno gledati na sve. Ili je barem on to
tako mislio do današnjeg dana.
Također je vjerovao da će biti oduševljena njegovom prosidbom.
Očito je bio u krivu.
A nije navikao biti u krivu. Vrag neka je nosi, nije mu se to nimalo
sviđalo.
Njezin glas ostao je začudno ravan. „Cam, ţao mi je. Ali ’Eto, to ti je to’
meni nije dovoljno. Morat ćeš se malo više potruditi.“
S mjesta na kojem je stajala, ispred visokog nadsvođenog prozora,
proučavala ga je poput ravnateljice neke škole koja poziva na red učenika
koji ne obećava. Jedva se suzdrţao da prstom ne odmakne kravatu koja mu
se učinila neuobičajeno jako stegnutom.
Dragi Boţe, pa ovo je Pen. Ona nije ona vrsta ţene koja bi čovjeku
priuštila pakao prije nego što bi se dala ukrotiti. Nikad od njega ne bi
zahtijevala više nego što joj on moţe pruţiti. Nikad ne bi histerizirala.
Nikad ne bi lagala i varala, niti bi ikoga izdala.
Ona je, zapravo, bila sušta suprotnost njegovoj pokojnoj majci.
Cam nije bio navikao osjećati se kao budala, pogotovo u društvu
ljepšeg spola. Po prirodi nije bio tašt, no očekivao je bolju reakciju na svoju
prosidbu. Penin otac lord Wilmott bio je ushićen kad je čuo da će mu kći
postati vojvotkinja.
No Pen, ni u kom slučaju nije bila ushićena.
A trebala bi biti, dovraga. Na kraju krajeva, ona je kći običnog baruna
– i to rastrošnog baruna – dok je Cam nasljednik najbogatijeg vojvodstva u
drţavi.
Thornovi su, doduše, bili stara obitelj, ali oduvijek se pričalo da su
magnet za nevolje. U vrijeme političkih nemira, oni bi poduprli pogrešnu
stranu. A kad bi se nekako uspjeli dočepati novca, izgubili bi ga, obično u
nekom nedoličnom poslovnom pothvatu. “Vino, ţene i pjesma“ – to je trebao
biti obiteljski slogan te obitelji umjesto mnogo trezvenijeg i sasvim
neodgovarajućeg „Postojanost i vjernost“.
Prethodna je generacija izrodila pregršt čudaka, uključujući i jednog
strica koji se oţenio svojom kućepaziteljicom. I to kao bigamist, kako je na
kraju ispalo. Lord Wilmott profućkao je miraz svoje ţene na niz pohlepnih
bludnica. Penina se teta provodi s razuzdanim društvom na Kontinentu.
Peter, Camov prijatelj i trenutni nasljednik, odan je kockarnicama i
katastrofalnim investicijama. Da Camova majka nije bila velika prijateljica
lady Wilmott, njihove bi se obitelji rijetko druţile.
Još mu je bilo teţe podnijeti Penin mlaki odgovor zato što ga je ona
oduvijek oboţavala. Zar je bio glup što se uzdao u djetinjsku opčinjenost?
Obuzme ga strašna sumnja. Zar si on zapravo previše umišlja? Unatoč
skandaloznom ponašanju njegovih roditelja i govorkanju o njegovoj
nezakonitosti, visoko je društvo slavilo Cama kao budućeg vojvodu od
Sedgemoora. Zar su ga beskrajna laskanja pretvorila u samozadovoljnu
budalu?
Ako ga je Pen smatrala nepodnošljivo arogantnim, nije ni čudo da joj
njegova prosidba nije dobro sjela. On uzdahne, gadeći se sam sebi i
nestrpljivo provuče prste kroz kosu. „Gadno sam ovo zabrljao, je li?“
Penino se ukočeno vitko tijelo opusti, a ironični smiješak izvije joj
usne. Usne, nevoljko je primijetio, koje su bile ruţičaste i pune i mamile na
poljubac.
Strese se od šoka, zapitavši se kako ih dosad nikad nije primijetio. Pen
je u njegovu ţivotu bila takva konstanta da je propustio primijetiti koliko
se promijenila.
Još uvijek nevoljan priznati da Pen više nije ona djevojka kakve se
sjećao, malo je bolje promotri. Zgranuto primijeti da se mršava
adolescentica pretvarala u pravu ljepoticu. Još zgranutije osjeti neţeljenu,
nepogrešivu iskru ţudnje.
„Da, jesi. Ali nisi samo ti kriv za to.“ Profinjenošću kakvu dosad kod
nje nije uočio, ona mu pokaţe rukom prema koţnim naslonjačima
poslaganima oko neupaljena kamina. „Sjedni, za boga miloga, prestani se
tako zastrašujuće nadvijati nada mnom.“
On se zapravo nije nadvijao, iako se, s obzirom na svoju visinu,
nadvijao nad većinom ljudi. Pen je uvijek bila štrkljasta, a on ju
je doţivljavao više kao dečka nego djevojčicu. Ali u ovom trenutku, kad ju je
prvi put vidio kao nešto više od povremeno napasne mlađe sestre svog
prijatelja Petera, primijetio je da gđica Penelope Thorne nije nimalo nalik
dječaku.
Otkad ju je zadnji put vidio – a nikako se nije mogao sjetiti kad je to
uopće bilo, tako je bio posvećen udvarač – ona je odrasla. Mršavo je tijelo
dobilo suptilne, ali ipak fascinantne obline. Ţivopisno, šiljato lice, koje se
uvijek činilo premalim za njezine izraţene crte lica, postalo je rafinirano i
zadivljujuće privlačno. A kad je to uspjela ukrotiti onu svoju raščupanu
grivu u ove sjajne crne kovrče?
Ovo saznanje ostavilo mu je gorak okus u ustima. Neka mu bog
pomogne, ova nova Penelope bila je prava katastrofa. Ispod oka pogleda tu
sirenu koja je misteriozno zamijenila onu divljakušu koja je bila odvaţna
kao i bilo koji od njegovih muških prijatelja. I vidio je kako je procvala u
ţenu zbog kakvih muškarci gube razum.
On se kategorički nije ţelio oţeniti ţenom zbog koje muškarci gube
razum, onakvom kakva je bila njegova majka, zbog koje je njegov otac
potpuno poludio. Kako će samo za njegovu izabranu nevjestu biti
uvredljiva činjenica da mu je privlačna baš zato što uopće nije privlačna?
Primjer njegova oca dokazao je kakva se katastrofa izrodi iz toga kad
čovjek za ţenu izabere vatrenu ljepoticu. Cam je odrastao slušajući sočne
tračeve o aferi svoje majke s mlađim bratom njezina muţa. Nitko,
uključujući i Cama, nije znao tko mu je otac. On je definitivno bio
Rothermere, ali ne nuţno i sin pokojnog vojvode.
Davno se Cam odlučio oţeniti nekom s kojom će biti prijatelj, a ne
nekom koja bi bila izazov svakoj blesavoj bitangi u Londonu. Cam je ţelio
ţenu koja će mu pomoći učiniti obitelj Rothermere uglednom, a ne izvorom
podsmijeha i vulgarnih šala kao što je to bilo čitavog njegovog ţivota.
Tračevi o njegovim roditeljima pratili su ga od dječaštva. Škola mu je
bila noćna mora i dok se on silno potrudio pretvarati da ga više nije briga,
znao je da su priče o njegovoj nezakonitosti još uvijek začinjavale
ogovaranja kad god bi se spomenulo njegovo ime.
I neka ga vrag nosi ako će svoju djecu izloţiti sličnim mukama.
Podsjetio se da je ovo hrabra, iskrena Penelope Thorne, ona koja je
riskirala glavu da spasi mačića iz kandţi seoskih dječaka koji su bili
dvostruko veći od nje. Ali gledajući je sada, nije više vidio djevojčicu koja je
inicirala stotine ludorija. Pred sobom je vidio ţenu kojoj će se udvarati
muškarci. Ţenu koja će moţda podleći iskušenjima, baš kao što je to bio
slučaj i s njegovom majkom. Zbog ovog njezinog sve privlačnijeg i ljupkijeg
izdanja, Cam ju je poţelio u svojoj postelji, ali to bi uništilo sve šanse za
običnim mirnim obiteljskim ţivotom.
Obuzela ga je lagana mučnina, no prihvatio je Peninu ponudu da
sjedne i promatrao je kako zauzima suprotni stolac. Dragi Boţe, kad su ovi
profinjeni pokreti zamijenili njezin ţivahni galop? Ovo je bila Pen, a ipak
nije bila ona.
I čak dok je u mislima propitivao prikladnost svoje bivše prijateljice za
nevjestu, nije mogao skinuti pogled s nje. Kad je ona to postala ova
intrigantna osoba? Gdje je, dovraga, on bio dok se događala ta
transformacija? Sada, s devetnaest godina, bilo je za nju malo kasno za
društveni debi, ali on je već vidio da bi visoko društvo poludjelo za njom.
Ona bi ušetala u londonske plesne dvorane na tim dugačkim nogama,
poput tigrice među pregršt zgodnih malih leptira.
„Cijenim što izvršavaš svoju duţnost prema svojoj i mojoj majci. Naš
brak je oduvijek bio njihova najveća ţelja.“ Penina iskrenost bila mu je
poznata, no ipak se osjećao kao da ga ne netko lansirao visoko u nebo, a
zatim je sletio u nekoj sasvim drugoj drţavi. „Ali budimo realni. Ja nisam
ţena za tebe.“
Unatoč današnjim slutnjama koje su nagoviještale da bi Pen mogla
imati pravo, njezino odbijanje povrijedilo mu je ponos. „Mi se tako dobro
poznajemo...“
„I baš zato mislim da bi naš brak bio debakl.“
„Zašto?“
Usne joj se trznu i Cam shvati da njezina gorčina nije sasvim nestala.
„Zar to nisam ja tebe pitala?“ Penelope uzdahne. „Cam, tebi treba ugledna
vojvotkinja profinjena ponašanja. Vjerojatno si zaboravio koliko si me puta
izbavio iz katastrofe.“
„Ti si još mlada. Moţe te se istrenirati“, reče on prije nego je shvatio
da mu takav komentar nimalo neće pomoći da dođe do cilja. Obično bi
uvijek rekao baš ono što treba, ali ovaj susret poljuljao mu je
hladnokrvnost.
Bio ju je uspio malo smekšati, no sada se opet pretvorila u led. „Ja
nisam pas da dođem na tvoj zviţduk.“
On opet uzdahne. „Ti jako dobro znaš da to ne ţelim kod svoje
nevjeste.“
„Zar uistinu znam?“ upita ga, pogledavši ga ispod oka. „Ti si čitav svoj
ţivot posvetio uzdizanju iznad sramote tvojih roditelja. Nikad nisi tajio da
ţeliš ţenu koja će biti besprijekorna u svemu.“ On iskezi zube. Uvijek bi se
nakostriješio na spominjanje majčina preljuba. „Pen, ja o tome ne ţelim
razgovarati.“
Ona odmahne rukom. „Ţeliš li ti o tome razgovarati ili ne, ti skandali
su obiljeţili svaki tvoj potez.“
On se trzne zbog sućuti u njezinu pogledu. „Kad to tako kaţeš, zvučim
kao obični jadnik.“
„Ne, nije tako.“
„Ti mi moţeš pomoći. Bila bi sjajna vojvotkinja.“
„Griješiš.“ Nikad ne bi očekivao ovakav samosvjesni smiješak na
Peninu licu. Njegova se neţeljena ţudnja produbi. „Ja sam previše
neovisna da bih bila ičija vojvotkinja, a pogotovo tvoja.“
„Moţeš se promijeniti“, reče on očajnički, poţeljevši da je prihvatio
čašicu konjaka koju mu je prije susreta s Pen ponudio lord Wilmott. Cam
nije navikao ovako zabrljati sa ţenama, zapravo ni s kim. Gdje je nestala
njegova čuvena samouvjerenost u društvu?
„Moţda bih i mogla. Da se ţelim promijeniti. A ja to ne ţelim.“ Od
njezinog uzdaha punog prezira koţa mu se najeţila. „Ti bi mijenjao
skandale svoje obitelji za skandale moje obitelji, a tračevi bi te pratili čitav
ţivot. Ja slušam svoje srce, a tek zatim razum.
Govorim sve što mislim. Prije nego se osuši tinta na bračnom ugovoru,
učinit ću nešto što će uzburkati duhove. Opet ćeš biti izvor uţasnih tračeva
i bit će ti grozno. I zato ćeš me zamrziti.“
„Ti si jedina koju sam si u ţivotu zamišljao kao svoju ţenu. Još sam u
djetinjstvu odlučio da ću se oţeniti tobom“, procijedio je te riječi uspravivši
se u stolcu jer je zaboravio da ju je ovamo došao zavesti, a ne zastrašivati.
„Naše obitelji očekuju da ćeš ti biti moja vojvotkinja.“
Ţaljenje u njezinu smiješku nije ga nimalo ohrabrilo. „Ţao mi je, Cam.
Jednom u svom ţivotu morat ćeš iznevjeriti očekivanja.“ Pogled joj postane
oštar, a njemu to nije bilo sasvim razumljivo. “Znam da me ne voliš.“
On se trzne kao da ga je udarila. K vragu, k vragu, k vragu. Ljubav.
Mislio je da je Pen dovoljno pametna da ne pada na takve sentimentalne
gluposti. „Ja te cijenim. Divim ti se. Uţivam u tvom društvu. Ti poznaješ
moj posjed Fentonwyck. Poznaješ mene.“
„To je sve jako lijepo, uvjeravam te.“ Smiješak joj postane kiseo. „Ali
neću se udati bez ljubavi.“
On skoči na noge. „Oboje smo imali roditelje koji su se vjenčali iz
ljubavi. A kao rezultat ljubavi, moj otac je postao okrutan i opsjednut, a
majka mi je postala sinonim za promiskuitet. Oprosti mi što to moram reći,
ali ni tvoji nisu ništa bolji. Zar ti to ne govori da su prijateljstvo i
poštovanje bolja osnova za brak od prolazne tjelesne strasti?“
„Sumnjam da su moji, a i tvoji, roditelji shvaćali što ljubav uistinu
jest.“ Glas joj je bio promukao od emocija i Cam shvati da je uistinu osuđen
na neuspjeh. „Ljubav znači da ţeliš za svoju ljubljenu osobu najbolje, pod
svaku cijenu. Ljubav znači da ćeš ţrtvovati sve da bude sretna.“
„Ti si idealist“, reče on nadmeno.
„Da, Cam, jesam.“ Ona se obazrivo ustane – a taj pridjev nikad dosad
nije povezivao s Pen Thorne – i pogleda ga s nečitljivim izrazom na licu. Za
ţenu koja je sama za sebe tvrdila da nema kontrole, bila je zadivljujuće
suzdrţana. „Vjerujem da je ljubav ono što ţivot čini vrijednim ţivjeti i
smatram da se nitko ne bi smio vjenčati bez ljubavi. Ti si premlad da se ne
bi zadovoljio savršenim izborom.“
Cam se pokuša smiriti. Rijetko je bio ljutit, ali u ovom je času poţelio
svom snagom zavitlati i baciti u vatru jednog od ova dva nadmena
porculanska psa iz dinastije Ming koji su ga promatrali s police iznad
kamina. „Ja imam dvadeset sedam godina.“
Ona nestrpljivo otpuhne. „Dobro, ja imam samo devetnaest. I ja sam
definitivno premlada da se ne bih zadovoljila savršenim izborom.“
„Uistinu ne mogu vjerovati da je biti vojvotkinja od Sedgemoora
drugorazredni izbor“, reče on ledenim glasom, pitajući se kamo je nestala
njegova prijateljica iz djetinjstva.
Pen uzdahne kao da shvaća njegovu muku. „Jest, kad vojvoda nudi
samo mlaku vezu.“
Ţeludac mu se stisne. Nije ţelio da ga ljudi shvaćaju. I uistinu se
nadao da nije primijetila koliko on pršti od seksualne napetosti. Sad kad ga
je ovako hladno odbila, da primijeti tu njegovu slinu, neţeljenu ţudnju, bilo
bi to konačno poniţenje.
„Zar bi ti bilo draţe da sam lagao?“ zareţi Cam.
Ona se sada trzne kao da ju je udario. „Čak i da si lagao, Cam, ja ti ne
bih povjerovala. Predugo te poznajem. Ti si se odavno odrekao ljubavi.“
S mukom je pokušavao zvučati razborito. Kad bi se uzrujao, ona bi
bila još odlučnija. Njihov se susret opasno pribliţavao ruţnoj svađi. „Pen,
razmisli malo o prednostima.“
Ona tvrdoglavo isturi bradu. „U ovom trenutku, osim očite činjenice da
si bogat, ne vidim nikakvih prednosti.“
Razočarao ju je njegov pokušaj da je očara materijalnim stvarima.
Ţeludac mu se zgrči od srama. Sa ţaljenjem se prisjeti onih dana kad je u
njezinim očima bio bezgrešan. Ustane i zapilji se znakovito u nju.
„Cam, ovo zastrašivanje vojvodskim pogledom nema nikakvesvrhe“,
reče ona odrješito, i, neka je vrag nosi, nimalo zastrašeno. „Taj tvoj pogled
je izgubio moć nada mnom još prije tvog odlaska na Eton.“
Pomakla se bliţe, ispruţivši ruku prema kaminu. Kad je primijetio
kako joj prsti drhte, shvatio je neugodnu istinu da ju je, unatoč njezinoj
vanjskoj mirnoći, ovaj susret uzrujao.
Naravno da jest. Ona je uvijek bila duboko osjećajna. U djetinjstvu ju
je često zatekao kako plače u nekom kutku nakon što su zadirkivanja
njezine braće pogodila neku njezinu bolnu točku. Penelope Thorne bila je
ponosna. A to je bila još jedna poţeljna osobina buduće vojvotkinja.
Ali očito ne njegove vojvotkinje. Pen nije imala monopol na ponos.
Cam je pogleda ispod oka i obrati joj se hladno kao što bi se obratio nekom
uobraţenom poznaniku. „Koliko shvaćam, ti me odbijaš.“
Zglobovi na prstima kojima se pridrţavala za rub kamina pobijele,
iako joj je glas ostao miran. „Da, točno.“ Penelope zastane. „No cijenim
tvoju susretljivost.“
To je bila takva očita neistina da bi se u drukčijim okolnostima
nasmijao. Ali ljutnja mu je uništila i posljednji tračak smisla za humor.
Iako je bio bijesan, znao je da se loše ponio. No iako je to bilo nepravedno,
krivio je Pen za neobičnu okolnost u kojoj se našao.
Kratko se naklonio i obratio joj se odsječnim glasom. „U tom slučaju,
gospođice Thorne, neću gubiti još vašeg dragocjenog vremena. Ţelim vam
svako dobro.“
Nešto što bi moglo biti bol zabljesne u njezinim tamnim očima, ali on
je bio previše ljutit, i koliko god to teško priznao, previše povrijeđen da bi
mario za to. Ona zakorači prema njemu. „Cam...“
„Zbogom, milostiva.“ Okrene se na peti i ode.

Pen je promatrala kako Cam ubrzanim korakom odlazi iz knjiţnice


njezina oca, ukočenih leđa zbog nezadovoljstva, i uvjeravala samu sebe da
je učinila ispravno. Donijela je jedinu moguću časnu odluku.
Ali sada se nije tako osjećala. Osjećala se kao da je progutala ţabu.
Grčevito se drţala za klupčicu iznad kamina da se ne bi srušila.
Njezin jad nije promijenio nemilosrdnu stvarnost. Cam je ne voli. Cam
je nikad neće voljeti. Ništa je u današnjem neugodnom, bolnom susretu nije
uspjelo uvjeriti da to nije tako.
Kao budalasto, nezrelo dijete, sanjala je da će se on do ušiju zaljubiti u
nju. Koja djevojka dovedena u blizinu veličanstvenog nasljednika obitelji
Rothermere ne bi zamišljala budućnost iz bajke. Pogotovo kad ju je njezina
majka ohrabrivala na to.
Ali to je bilo prije nego je Pen odrasla i shvatila ruţnu istinu. Istinu
koja je bila nemilosrdno potvrđena kad je imala šesnaest godina. Jednog
ljeta u Fentonwycku načula je kako Cam govori svom najboljem prijatelju
Richardu Harmsworthu o tome kako treba obeshrabriti pokušaje neke
lokalne ljepotice. Kad je Richard za djevojčine ispade okrivio ljubav, Cam
ga je odrezao rekavši mu da je to još jedan razlog da se kloni te nesretne
dame.
Ljubav nema mjesta u mom ţivotu, ni sada ni u budućnosti, stari moj.
Pusti neka drugi momci rade budale od sebe. Vidio sam koliko ta otrovna
emocija moţe nanijeti štete. To je zamka i prevara i vraţja gnjavaţa. Ja se
nikada neću oţeniti ţenom koja od mene očekuje da je volim.
Pen je postalo mučno kad se sjetila te Camove samouvjerene izjave.
Moţda bi tu njegovu opasku zanemarila proglasivši je mladenačkim
razmetanjem da je Camovo ponašanje sljedeće tri godine nije uvjerilo da je
najozbiljnije mislio svaku riječ koju je tada izgovorio.
Čak i s onima koji su mu bili najbliţi – Richardom, svojom sestrom,
Pen – uvijek je jedan dio sebe drţao po strani, nedodirljivim. Tijekom
godina, ta udaljenost samo se povećala.
Camden Rothermere bio je bogat, naočit, pametan, častan i hrabar. I
zato u cijelosti sam sebi dovoljan.
Pen se usrdno nadala da će Cam ignorirati provodadţijske sklonosti
svoje pokojne majke, no naravno, on je smatrao svojom duţnošću ponuditi
brak Penelope. Baš kao što je smatrao svojom duţnošću obavijestiti ju da
njegovo zanimanje za nju sluţi isključivo za produţavanje dinastije.
Da je njegovala i najsitniju nadu da će rastopiti led u njegovu srcu,
zanemarila bi njegova pitanja o zloglasnosti njezine obitelji i njegovu
tvrdoglavost. Čak bi se pokušala i prilagoditi slici koju je on ţelio.
Ali poznavala je Cama kao što je poznavala samu sebe, a nikad se nije
smatrala glupom osobom.
Cam nije mogao zamisliti brak osnovan na ljubavi, a ona nije mogla
zamisliti brak koji nije osnovan na ljubavi. Ona nikad ni u što nije ulazila
suzdrţano, a brak bez ljubavi bi je uništio.
Pen je ostala kraj kamina, drhteći, znajući da njezina obitelj očekuje
vijest o njezinim zarukama. Njezino odbijanje najveće bračne nagrade u
kraljevstvu uzburkat će duhove i razljutiti obitelj Thorne. U ovom je
trenutku njezina samokontrola tako ranjiva. Bila je to posljedica majčinog
maltretiranja.
Odupirala se djetinjastom porivu da se rasplače. Kad bi se rasplakala,
to bi dovelo do beskrajnih pitanja i još maltretiranja. Njezina je majka suze
smatrala prilikom za manipulacijom, a ne utjehom.
Pen usiše drhtavi dah i iako se zaklela da to neće učiniti, pojuri prema
prozoru koji je gledao na dugački prilazni put.
Cam je upravo odjahao na svom veličanstvenom konju. Nije se
osvrnuo da bi je uhvatio kako zuri u njega. A zašto i bi? On je sada ţelio
pobjeći što dalje od nje. Za čovjeka čuvenog po savršenoj samokontroli,
danas je bio na samom rubu da izgubi ţivce.
To je bilo iznenađenje. Nije pomišljala da mu je tako stalo oţeniti se
njome. Zapravo, mislila je da mu nimalo nije stalo.
No ipak, očekivao je da će ona pristati bez oklijevanja. Unatoč činjenici
da je Penelope Thorne za njega u svakom pogledu bila pogrešan izbor.
Osim moţda u vezi s jednom činjenicom.
Tom, da će ga ona voljeti do smrti.
Poglavlje 1

U sumorne sitne noćne sate svijeće su slabašno gorjele u otrcanoj sobi


na katu oronulog prenoćišta. Vjetar je tresao rasklimana prozorska okna i
donosio škripu privezanih brodica te vonj soli i natrule ribe. Čovjek u
uskom krevetu borio se za svaki dah.
Camden Rothermere, vojvoda od Sedgemoora, nagnuo se i namjestio
tanke jastuke u jalovom pokušaju da bar malo olakša patnju prijatelju na
umoru. Kad je utonuo u drveni stolac pored kreveta, otvore se oči Petera
Thornea.
Iako on i Peter već godinama nisu bili bliski, Cam je čuo za brojne
nesreće koje su snašle njegova prijatelja. Thorneovi su bili na glasu kao
razuzdana obitelj, tako da to što je sin i nasljednik prokockao cijelo svoje
bogatstvo zasigurno nije bila najgora zgoda u njihovoj burnoj povijesti.
Cam je stigao u Calais prije nekoliko sati i odmah dojurio k Peteru.
Kod njega je zatekao deţurnog francuskog liječnika kojeg je zaskočio na
odlasku. Gnjavio ga je sve dok mu nije otvoreno rekao kakvi su bolesnikovi
izgledi.
Isprva je Peter treperio na rubu nesvjestice, ali oči koje su sada bile
uprte u Cama, bile su bistre i svjesne. Bile su to oči utonule u tamne duplje
na licu bez imalo mesa. Imao je dojam da zuri u lubanju.
„Došao... si.“
Riječi su zvučale promuklo, sporo su izlazile i nestale u napadaju
kašlja. Cam brzo donese malo vode u okrnjenoj šalici. Nakon jednog
gutljaja bolesnik se izmoreno sruši na tvrd madrac.
„Naravno da sam došao.“ Cama preplavi tjeskoba i bijes. S Peterom se
igrao u djetinjstvu, pijančevao na fakultetu. Imao je samo 35 godina,
jednako koliko i Cam. Dovraga, bio je premlad da umre.
„Nisam bio siguran hoćeš li“, protisne Peter prije nego što ga je obuzeo
još jedan napadaj kašlja.
Cam mu ponudi još vode. „Stari smo prijatelji.“
„Od djetinjstva“, odgovori tanašnim šapatom. „Iako ćeš me večeras
poslati k vragu.“
„To nije moguće.“
„Ne govori to... još.“ Zatvorio je oči, a Cam se zapita je li moţda usnuo.
Liječnik je rekao da će večeras stići kraj. Gledajući Peterovo blijedo lice,
Cam uopće nije dvojio u istinitost tih riječi.
Obuzme ga tuga i zatrese mu se ruka. Odloţi šalicu na zakrčen noćni
ormarić da se voda ne bi prolila. Nije bio vjernik, ali odjednom se zatekao
kako tiho mrmlja molitvu da patnje njegova prijatelja što brţe završe.
„Trebam tvoju pomoć.“
Cam začu Petera. Tanašne su ruke uzrujano grabile izlizane pokrivače
koje je zbog hladne noći pokušavao navući do vrata. Da je Cam mislio da bi
mu to imalo pomoglo, preselio bi prijatelja u najbolji hotel u gradu. Ali i bez
doktorova upozorenja bilo mu je jasno da su Peteru preostali tek sati,
moţda čak minute. Selidba bi donijela više muke nego koristi.
„Radi se o Pen.“
Čim mu je stigao Peterov poziv, Cam je imao mračan predosjećaj o
čemu bi se moglo raditi. „O tvojoj sestri?“
„Naravno da se radi o mojoj vraţjoj sestri.“ Još jedan napadaj kašlja
nagradio je Peterov razdraţljivi odgovor.
Cam gurne Peteru ruku iza leđa i pridrţi ga dok je lovio dah. „Doktor
ti je ostavio laudanum.“
Peter je toliko kašljao da je Cam bio uvjeren da će se ugušiti. Rupčić
koji je pritisnuo na usta bio je krvav. Cam je kiptio od bijesa zbog sudbine
koja je pretvorila nekoć vitalnog mladića u ovaj hropćući kostur.
Kad je Peter ponovno progovorio, šaptao je. Cam se nagne da ga čuje.
„Ne ţelim spavati.“ Lecnuo se kad je udahnuo. Cam primijeti da je
svaka prijateljeva sekunda protkana mukom. „Uskoro me čeka dug odmor.“
Gledajući prijateljevo lice, Cam je uvidio koliko bi utješna laţ bila
uzaludna. Obojica su znali da Peter neće dočekati zoru.
„Pen je u nevolji.“ Peter nespretno potraţi Camovu ruku i zgrabi je
neočekivanom snagom. Stisak mu je bio leden kao da je smrt već prodrla u
sobu.
Cam se namršti. Nije vidio Pen devet godina, od svoje prosidbe. Jedine
prosidbe u njegovom ţivotu, kako je na kraju ispalo. Ako je ta cura u
nevolji, vjerojatno je to i zasluţila. „To joj zasigurno nije prvi put.“
Penelope Thorne nikad nije dobila priliku iskazati se na londonskoj
društvenoj sceni. Umjesto toga pridruţila se svojoj ekscentričnoj teti na
kontinentu i ondje ostala. Nije se vratila u Englesku čak ni nakon što su joj
roditelji prije pet godina poginuli u prevrtanju kočije. Cam je
pretpostavljao da se Pen trenutačno nalazi negdje u Grčkoj.
Nije ţelio priznati da mu je njezino odbijanje toliko poljuljalo
samopouzdanje da je tek sada počeo ozbiljnije razmišljati o ţenidbi.
Trebala mu je ţena kako bi pokušao vratiti obiteljsku čast, koja je bila još
gora nego ona Thorneovih, i napokon je pronašao savršenu kandidatkinju.
Nevjesta koju je nedavno odabrao bila je posve različita od njegove bučne
druţice iz djetinjstva.
Hvala Bogu.
Po svemu sudeći, Pen je postala dosta čudna. Zli jezici su šaputali da
je na Siciliji lijegala sa sumnjivim plemićem i ljubovala s nekim grčkim
pobunjenikom. Goya se vratio u javnost ne bi li je naslikao odjevenu i nagu
u imitaciji svoje poznate Maje. A tek ona priča o njezinom boravku u
Sultanovom haremu u Konstantinopolu!
Bila je objavila putopise u četiri sveska, knjige koje je Cam iznova i
iznova čitao, iako bi radije umro nego to javno priznao. Svaki muškarac bi
radije propao u zemlju nego priznao sklonost prema ţenskoj knjiţevnosti.
Peter osnaţi stisak. Očaj na licu starog prijatelja bio je očit. Naţalost.
„Lady Bradford je umrla u listopadu. Otad Pen upada iz katastrofe u
katastrofu. Krenula je na sjever prema Parizu da me vidi, ali sama je i
pred njom je opasno putovanje.“
Tako joj i treba, Cam je poţelio reći, a zatim se zapitao otkud ta zloba.
Inače je blage ćudi. Posljednji je put izgubio kompas kad ga je Pen bila
odbila. Ako je ostala bez pratnje, koliko god to bilo neprilično, Pen će lako
pronaći drugu zaštitu. I to je mislio u biblijskom smislu.
„Peter, ja...“ započne Cam, ne znajući kako bi odgovorio.
Pretpostavljao je da ga prijatelj ţeli poslati da spasi Pen od njezine vlastite
neodgovornosti. Iako, dovraga, nakon tolikih godina prijateljstva, kako ga
moţe odbiti?
I kao da je iščitao Camovu nevoljkost, Peter brzo progovori. Ili je
moţda znao da mu je preostalo tek nekoliko udaha da bi ih uzalud trošio.
Činilo se da je njegova uţurbanost preduhitrila kašalj te je uspio završiti
nekoliko rečenica. „U zadnjem mi je pismu rekla da je u Rimu i da joj
ponestaje novca. To je bilo prije mjesec dana. Tko zna što se otad zbilo.“
„Ali što ja tu mogu?“
„Pronađi je. Vrati je u Englesku. Pobrini se za nju.“ Peter je u Camu
vidio svoju zadnju nadu. Zbog toga ga je bilo tako uţasno teško odbiti.
„Elias će imati pune ruke posla zbog nasljedstva, aHarry nije za to
sposoban, čak i da ga mogu odvući od svih njegovih poroka.“
Peter je ovom rečenicom onemogućio Camov prijedlog da taj zadatak
preuzme netko od braće Thorne. Cam ustade i prošeće sićušnom
prostorijom. „Dovraga, Peteru. Znaš da nemam utjecaja na Pen. Nema ni
najmanje šanse da me posluša.“
„Hoće, poslušat će te. Oduvijek si joj bio drag.“
Ne i posljednji put kad su se vidjeli. „Ne mogu je oteti.“
Dršćući, Peter se s mukom pridigne na jastuke. Crne oči, nalik
sestrinima, gorjele su mu na pepeljastom licu kao da je u tom pogledu
sadrţan sav ţivot. „Ako budeš morao, otmi je. Neću dopustiti da mi se
sestra potuca po Europi i da je kurvom nazivaju bezobrazni gadovi koji
pojma nemaju o čemu govore.“
Prokletstvo.
Ne skidajući pogled s prijatelja, Peter grčevito zgrabi plahtu. Borio se
za zrak, a lice mu je posivjelo nakon što je onaj tračak vitalnosti iščezao.
„Nikome ne vjerujem više nego tebi. Ako sam ti ikad bio prijatelj, ako ti je
moja sestra ikad bila draga, dovedi je doma.“
Ikad bila draga? U tome i jest problem. Dok se nije prema njemu
ponijela kao prema drskom slugi, njemu je Penelope Thorne bila jako
draga.
Zastavši pored prozora zagleda se u olujnu noć. Beskrajna šuma
jarbola postrojila se prema nemirnom nebu. Bila je to noć za dogovore s
vragom. Osim u ovom slučaju, Cam bi se okladio u velik novac da je ovdje
vrag upravo ta ţena na kraju uzaludne potrage u koju će morati krenuti.
Ugledao je svoj odraz u staklu. Izgledao je kao što obično izgleda.
Sabran. Suzdrţan. Hladan. Navika da skriva vlastite osjećaje postala je
njegova druga priroda. Ali bio je tuţan i ogorčen – a ta je ogorčenost imala
veze s jednom neugodnom ţenom. Iza njega, mutno u staklu, vidio je kako
ga Peter gleda i stoički trpi patnju svojih zadnjih sati.
Kako ga moţe odbiti? Ma koliko god potraga bila uzaludna. Pen će
otići svojim putem, bez obzira na molbe umirućeg brata ili uvjeravanja
prijatelja iz djetinjstva.
Cam slegne ramenima. Duţnost mu je bila vodilja otkad je dovoljno
odrastao da razumije podmukla šaputanja o majčinom preljubu s djeverom.
Duţnost mu je nalagala da prihvati zadatak, iako to nije ţelio. Polako se
okrene prema prijatelju. „Naravno da ću to učiniti.“
I bješe nagrađen ublaţavanjem bolne napetosti na prijateljevu licu i
tračkom njegova nekadašnjeg veličanstvenog osmijeha. Thorneovi su bili
na glasu kao naočita obitelj te Cam na trenutak ugleda tračak svojeg
starog razuzdanog prijatelja. „Bog te blagoslovio, Cam.“
Bolje reći, Bog mi pomogao.
Poglavlje 2

Tijekom devet godina provedenih na putu Penelope Thorne se


nebrojno puta našla u opasnim situacijama. No nijedna od tih situacija nije
bila baš tako opasna kao ova koja se odigravala u trošnoj zajedničkoj
prostoriji prenoćišta punog buha, visoko u talijanskim Alpama.
S mukom pokušavajući smiriti ruku, podigla je svoj pištolj
pretvarajući se da joj je suočavanje s čoporom ništarija svakodnevna
pojava. Instinkt ju je upozoravao da ne smije otkriti da se boji jer bi to tim
ništarijama bila pozivnica za silovanje i pljačku – a moţda i za ubojstvo.
Desetak joj se njih zlobno cerekalo i strijeljalo ju pogledom. Svi su bili
očajni. Svi su bili pijani. Svi su crpili snagu iz ratobornosti svojih drugova.
„Prvi koji se pomakne dobit će metak“, reče Penelope na tečnom
talijanskom.
Preklinjala je zlu sreću i loše vrijeme zbog kojeg je zapela ovako
daleko od civilizacije. Iza njezinih leđa, njena sobarica i kočijaš skutrili su
se uza zid. Gostioničara nije bilo na vidiku. Vjerojatno je u dosluhu s njima.
Izgledao je opako baš kao i ovi razbojnici.
Jedan grubijan s velikim brkovima zaljuljao se prema naprijed,
gledajući je prezirno. Kroz bujicu nerazumljivog ţargona razaznalaje riječi
„jedan“ i „metak“.
Drţala je pištolj mirno, unatoč strahu koji ju je paralizirao. „Jedan
metak moţe učiniti mnogo zla.“
Usne mu se s gnušanjem izviju dok još jednom zakorakne prema njoj.
Ona zapne pištolj, proparavši tim zvukom zlokobnu tišinu. „Pribliţite li se
još imalo, pucat ću.“
On je svoj prezir dokazao pribliţivši joj se tako da je namirisala
ustajali smrad njegove ogromne tjelesine. Njezin ţeludac, koji se već bio
stisnuo od strave, okrenuo se od smrada i ona se jedva suzdrţala da ne
ustukne. Iza njega ostali su se pomaknuli. Njihov vođa je nešto rekao, a
ostali su prasnuli u smijeh. Od njihova smjena najeţila joj se koţa.
„Upozorila sam vas.“ Prisilila se pogledati ga u svinjske oči koje su
sjajile od uzbuđenja.
Prst joj je povukao obarač i zrakom se prolomila eksplozija. Trznula se
unazad dok joj je zvonilo u ušima. Vrući smrad baruta ispunio joj je
nosnice.
„Porca miseria...“ Zateturao je prema druţini koja je uzdahnula i
zareţala poput bijesnog oceana. Krvava rupa probušila mu je čelo, a
zaprepaštenje mu je smrznulo crte lica prije nego je zakolutao očima i
srušio se na tlo.
Nebesa, mrtav je. A učinila je to njezina ruka.
Pen se očajnički ţeljela ispovraćati. U svojih dvadeset osam godina
nikad nikog nije ubila.
Dok se rulja grupirala u prijeteću masu, ona je petljala po dţepu
traţeći drugi pištolj. Osjetila je nečiju nazočnost iza leđa i pomislila kako je
njezin kočijaš Giuseppe konačno odlučio pokazati malo hrabrosti. Da ju je
barem odlučio pokazati s puškom u ruci. No njegovo je oruţje ostalo vani, u
njezinoj kočiji. Sve što je imao bile su šake.
„Brava, milostiva.“
Muškarci bijesno navale na nju. Pen podigne pištolj mirnoćom koja je
bila sasvim očekivana. Okruţila su je smrdljiva tjelesa, blokirajućijoj sav
zrak. Okrutne ruke su je hvatale, štipale za grudi. Jedan udarac pogodio ju
je u rebra i na trenutak je prestala disati.
Obuzme ju strava. Ostao joj je još samo jedan metak. Je li došao čas da
ga iskoristi?
Giuseppe je bio negdje u gomili. Sada mu ne moţe pomoći. Jedva moţe
pomoći sebi. Dašćući i mučeći se, podigla je pištolj, maglovito svjesna da
kad opali hitac, bit će prepuštena na milost i nemilost ove odvratne rulje.
Kad je pucanj odjeknuo, isprva je pomislila da je ona opalila. No pištolj
u njezinim rukama ostao je hladan.
Smrdljive ručetine se umire. Bijesno reţanje utihne. Napad je trajao
tek nekoliko sekunda, ali njoj se činilo da traje čitavu vječnost.
Začuje se još jedan pucanj i rulja se povuče poput oseke na plaţi.
„Mičite se od nje.“
Cam?
Pen se skamenila od šoka. Čak i nakon devet godina njegov joj je glas
bio poznat. Taj autoritativni bariton dirnuo ju je u srce koje je odlučila
pretvoriti u led nakon njihovog posljednjeg susreta.
Njezini su se napadači mrzovoljno povukli, tvoreći stazu između Pen i
ulaznih vrata gdje je stajao njezin neočekivani spasitelj. Pen se učinilo da
je sada prvi put u nekoliko sati pošteno udahnula zrak. Znoj, krv i smrad
njezina straha zagađivali su taj zrak.
Visok muškarac, odjeven u elegantan plašt i šešir od dabrova krzna,
nagnut pod buntovnički nehajnim kutom činio se kao da pripada nekoj
drugoj vrsti bića od one kojoj su pripadali ovi banditi. Cam je nosio dva
velika pištolja, pušku na ramenu i mač zataknut za pojas. Na šeširu i
ramenima nazirali su se ostatci snjeţnih pahulja.
„Gubite se i ne vraćajte se.“ Kad je zakoračio naprijed, od njegova joj
se tona krv sledila u ţilama. „Ova dama je pod mojom zaštitom.“
Njegov talijanski bio je jednako dobar kao i njezin, no ovoga puta
nasilnici su razumjeli. Iako je, bez sumnje, njegov arsenal oruţja govorio
glasnije od riječi.
Jedan je od nasilnika glasno negodovao zbog mrtvog sudruga, no Cam
ga ušutka podiţući pištolj na što se gad povuče k ostalima i ostavi mrtvaca
između njih.
Pen se tresla i bilo joj je mučno. Ispruţi drhtavu ruku prema
Giuseppeu, no konsternirano primijeti da ju je za tu ruku
umjesto Giuseppea uhvatio Cam. Čak i kroz njegove koţne rukavice
osjetila je vrelinu njegova dodira. Kako on još uvijek tako moţe utjecati na
nju, a toliko je vremena prošlo?
„Dobro sam“, uspjela je nekako procijediti trudeći se da se ne
ispovraća.
„Vraga si dobro“. On je još čvršće stisne.
Kad bi se barem soba prestala okretati. Kad bi barem mogla pošteno
udahnuti. Kad bi barem vidjela nešto drugo osim Camova beskrajno
neodobravajućeg izraza lica i lica čovjeka kojeg je upravo ubila.
„Ja... ja nikad nisam nikog ubila.“
„Ne troši sućut na ništariju.“ Zvučao je izvan sebe od bijesa.
Ona se začuđeno zapilji u njegovo lice. U to prekrasno, isklesano,
strogo lice koje ju je još uvijek proganjalo u snovima, bez obzira na to
koliko se trudila da ga zaboravi. „Ti si ljut na mene?“ upita ga u nevjerici.
„Naravno da sam ljut, dovraga.“ Usta mu se stisnu u ravnu crtu.
„Najradije bih te prebacio preko koljena i pošteno namlatio po guzici.“
„Nije mi jasno zašto“, reče ona tiho. Činilo joj se kao da joj glas dolazi s
kraja nekog dugog tunela. Camovo lice postalo je jedina fiksna točka u
svijetu koji se mahnito okretao.
Penelope zatvori oči. Ţeludac joj se zgrči dok ju je Cam podizao u svoje
naručje. Uspjela se nesuvislo usprotiviti prije nego ju je preplavio mrak.
„Uzmi ovo.“ Pokušavajući odrţati ravnoteţu s Pen u naručju, Cam
gurne pištolje onom beskorisnom klipanu koji se sakrio iza nje. Pojača
stisak oko Penina nepomičnog tijela. Ona je bila hrabar borac. Kako mu je
samo srce poskočilo kad je vidio njezinu odvaţnost, iako mu se ţeludac
stisnuo od strave.
Zurio je dolje u njezino lice. Koščati djevojčurak procvjetao je u
ljepoticu zbog kakvih se vode ratovi. Još se sjećao kako se šokirao onda
davno kad je otkrio kako se njegova sjena iz djetinjstva pretvorila u
zanosnu ljepoticu. Sada je dugačko mršavo tijelo postalo zaobljeno i meko u
njegovim rukama. Njezin miris ga je draţio. Nešto svjeţe i cvjetno. Toplo i
ţenstveno. S natruhom dima. O Boţe, bio je to miris baruta.
Njezina duga crna kosa razlila se oko nje. Gušio se od bijesa prisjetivši
se kako su je oni divljaci potezali za kosu i dodirivali je svojim prljavim
šapama. Da je imao više metaka i bar nekoliko ljudi kao podršku, napravio
bi pravi pokolj umjesto da samo otjera te razbojnike.
„Dovedite mi vlasnika“, obrati se djevojci za koju je pretpostavio da je
Penina sobarica. Ona se skutrila na stubama i promatrala ga razrogačenih
tamnih očiju kao da očekuje da će Cam nastaviti tamo gdje su stali oni
nitkovi. Djevojka ustane i uspije se drhturavo nakloniti prije nego nestane
niz hodnik.
Pen se promeškoljila dok ju je paţljivo spuštao na drvenu klupu ispod
zatvorenog prozora. Promatrajući je, obuzme ga vrtlog oprečnih emocija.
Olakšanje zato što je ţiva, naravno. Ljutnja zato što se uopće nalazila
ovdje.
I neprihvatljiva tjelesna svjesnost.
Svjesnost koja je postajala sve veća kad se sagnuo nad njom,
provjeravajući je li ozlijeđena. Uočio je ogrebotine na vratu i ramenima.
Nije vidio nikakvih drugih ozljeda. Uţasnuto je zamišljao što joj se moglo
dogoditi da se nije pojavio na vrijeme.
Crne trepavice zatitraju, naglašavajući bljedilo njezinih obraza, no
Pen se nije probudila. No njega nije šokirala njezina senzualna ljepota.
Šokirala ga je činjenica da je još uvijek uspijevala izgledati tako nevino.
Pogled mu padne na njezine usne, lagano razmaknute dok je udisala
zrak. Obuzme ga neki osjećaj koji je neugodno podsjećao na poţudu. Dok je
povlačio njezin razderani prsluk preko podhaljine, s mukom se trudio ne
primijetiti baršunastu koţu ispod uništene haljine. Bilo je uistinu
neprilično razmišljati o njoj kao o poţeljnoj ţeni umjesto kao o duţnosti
koju treba riješiti što je prije moguće.
Dovraga i bestraga. U trenutku kad mu se pogled spustio na njezine
grudi, ona se promeškolji.
„Jesi li dovoljno napasao oči?“ upita ga na engleskom.
Vojvoda od Sedgemoora bio je poznat po svojoj samouvjerenosti. Ništa
ga nije moglo natjerati da se zacrveni. Ali sada je osjećao kako mu se
vrućina razlijeva jagodicama dok se uspravljao i pogledao Penelope
pogledom za koji se nadao da odraţava njegovu uobičajenu hladnokrvnost.
„Ne doimaš se ozbiljno ozlijeđenom.“ On skine ogrtač i odloţi ga
zajedno s mačem i puškom na stol. On je bio spreman za ovu zabit u kojoj
vlada bezakonje, ako već Pen nije za nju bila spremna.
„Grudi mi svakako nisu ozbiljno ozlijeđene.“ Stišćući prsluk, Penelope
s mukom pokuša sjesti.
On potisne odrješit odgovor koji mu je bio na vrh jezika. Na kraju
krajeva, uistinu jest pasao oči. „Što te, za ime svijeta, natjeralo da odabereš
ovu rupčagu?“
Jedna vitka ruka odmakne pramen kose s njezina lica. Na njegov
uţas, primijetio je da se trese.
„Vrijeme, na primjer.“ Ton joj je bio oštriji od njegova mača. „Ja znam
da se ti moţeš probiti kroz lavinu tako da pritom ne izguţvaš kravatu, no
mi bijedni smrtnici moramo potraţiti zaklon kad snjeţni nanosi blokiraju
cestu.“
Bila je glupa što je u veljači putovala kroz planine, ali njezino bljedilo
ušutka njegov prijekor. Gostioničar bane u prostoriju noseći u ruci pladanj.
„Mi dispiace, mi displace...“ Čovjek počne emotivno gestikulirati i
ispričavati se, objasnivši, koliko je Cam uspio razaznati iz njegovog
brbljanja, da su ga razbojnici zaključali u podrum.
Cam uzme pladanj, zadovoljan što se na njemu nalazi konjak i dvije
čaše. Nakon događaja koji su se odvili u proteklih pola sata, uistinu je
zasluţio piće. Nakon što ga je gostioničar uvjerio da je angaţirao nekoliko
krupnih mještana da čuvaju prenoćište – što je očito bilo pitanje građanske
časti – Cam rezervira sobu i zahvali gostioničaru te mu reče da više nije
potreban.
Pen je ostala šutjeti tijekom gostioničarove ispovijesti. Bila je tako
tiha da je Cam upitno pogleda ispod oka nakon što su ostali sami. Osim
ako se nije promijenila do neprepoznatljivosti, biti tiho nije bilo njezino
prirodno stanje. „Jesi li dobro?“
Imao je mučan osjećaj da je odgovor „ne“, no tipično za nju, ona
podigne bradu i prostrijeli ga pogledom. Pitao se što to ona vidi. Ništa što
bi joj se svidjelo, ako ju je uspio dobro pročitati.
„Savršeno sam.“
On bi joj povjerovao da nije krišom skrenula pogled s krvi na podu. U
prostoriju uđe djevojka s kantom vode i klekne kako bi počistila nered.
Napetost na Peninu licu se smanji.
Ovi bljeskovi spoznaje bili su čudni. Cam je mislio da će ona biti
strankinja nakon toliko dugo vremena. A ipak nije bila. Ona mu je, zapravo
još uvijek bila poznata jednako kao i njegova vlastita sestra.
Peter je dao Camu sva Penina pisma koja je napisala u posljednje
vrijeme tako da bi imao ideju gdje je potraţiti. Tako ju je i pronašao u ovoj
zabiti. S mukom se trudio ne biti očaran ţenom koja je pisala s toliko
humora i ţivosti. Nije u tim pismima spomenula nikakve ljubavne intrige.
No ta su pisma bila namijenjena njezinu bratu.
Ona gutne i zapilji se u njega, a on pomisli kako je to zato što ipak
radije gleda u njega nego u krvave mrlje na podu. „Kakva nevjerojatna
slučajnost da si se pojavio.“
„Sretna slučajnost“, reče on ironično, podigavši bocu konjaka.
„Nadam se da si kanio i meni natočiti jednu.“
Još jedan podsjetnik da ona nije nevinašce kakvim ju je smatrao. „Ako
ţeliš.“
„Ţelim.“
Dodao joj je konjak i pokušao sakriti iznenađenje kad ona
samouvjereno ispije pošten gutljaj. U njegovu svijetu neudate dame iz
dobrih obitelji nisu uţivale u ţestokom alkoholu. No naravno, Pen više nije
pripadala njegovu svijetu.
Pomislio je na lady Marianne Seaton, damu koju je odabrao za ţenu.
Lady Marianne ne bi pila konjak. No također, nije mogao zamisliti ni da bi
lady Marianne imala hrabrosti upucati razbojnika.
Nikad nije vidio lady Marianne ni u kojem drugom izdanju osim u
savršenom. Pen je sjedila pred njim u potpunom neredu. Prsluk joj je visio,
otkrivajući čipkasti rub podhaljine. Osjećao se kao izdajnik priznajući da bi
od te dvije ţene, Pen mnogo radije vidio u svojoj postelji.
Vrag je tu umiješao prste ne dopustivši mu da tijekom svih ovih
godina njegova ţudnja za njom zgasne. Onog trenutka kad je ponovno vidio
Pen, poţelio ju je. A sad je zapeo s njom sve dok je sigurno ne vrati u
Englesku. Kakva grozna situacija.
Bez obzira na to u što se ovdje uvalila, ona je bila njegova prijateljica
iz djetinjstva i sestra njegova prijatelja. Zasluţila je pristojnost i
poštovanje. Ako je na jednu noć odvede u postelju, čast ga je obvezivala da
se doţivotno veţe s njom. Dovoljno je odrastao da shvati kako je bilo glupo
to što joj je onda davno ponudio brak. Zadnje što mu je u ţivotu trebalo bila
je doţivotna veza sa zloglasnim Thorneovima.
S praznom čašom u ruci, Pen se nasloni na zid. Konjak je vratio malo
boje na njezine obraze.
„To nije uopće slučajnost, zar ne?“ upita ga Pen ravnodušnim glasom.
Sluškinja se iskrade iz prostorije.
„Nije.“
„Cam, zašto si tu?“
Poput prave kukavice, on posegne za bocom konjaka i ponovno si
napuni čašu. I njezinu. „Peter me poslao. Bio je zabrinut za tebe nakon što
je lady Bradford preminula.“ On zastane. „Ţao mi je zbog toga.“
Nešto što bi se moglo protumačiti kao tuga zabljesne u tim predivnim
crnim očima. Ona je dobro naučila skrivati svoje misli.
„Hvala ti.“ Tračak topline pojavi joj se u glasu. „Uistinu mi nedostaje.
Bila je sjajno društvo.“
Cam je upoznao Isabel, lady Bradford još u djetinjstvu. Posjedovala je
ogromno bogatstvo i nakon kratkog, katastrofalnog braka, nije imala
interesa za drugim muţem. Sviđala se Camu. Bila je ekscentrična i
zabavna i tvrdoglava. Ali nitko je ne bi smatrao prikladnom druţicom za
djevojku koju je lako impresionirati.
„Pen, imam tuţnu vijest.“ Ţeludac mu se stisne od ţaljenja i sućuti.
Pen je jako voljela svoga brata. „Jako mi je ţao, ali Peter je umro prije
tjedan dana u Calaisu.“
Pen glasno usiše zrak. Oči joj postanu prazne. Ono malo boje što je
povratila sada je izblijedjelo do boje pepela.
Neka ga vrag nosi, kakav je ispao brbljavi kreten. Trebao joj je vijest
priopćiti malo njeţnije.
Cam sjedne kraj nje na klupu i obgrli je rukom oko ramena. Bila je
ukočena kao leš. On pojača stisak, zabrinut zbog njezine ukočenosti.
„Pen?“ Nije o njoj ozbiljno razmišljao već godinama, osim kao o ţeni
koje je imala drskosti odbiti ga. Ova nametnuta intimnost oţivjela je
starija, slađa sjećanja na to kako ju je tješio kad je bila mala. „Pen? Reci
nešto.“
Polako, ona se okrene, trepćući kao da se budi iz ruţnog sna. „Trebala
sam se naći s njim u Parizu.“ Glas joj je bio tih i promukao.
Poţelio je da moţe učiniti nešto da pomogne umjesto što se osjećao
tako strašno bespomoćan. „Zato sam putovala u ovo uţasno vrijeme
godine.“ Ona uvuče zrak tako kao da joj treba svjesna odluka da udahne.
„Što se dogodilo?“
„Samo se srušio na rivi.“
„O, Boţe.“ Ona se počne tresti. „Nisam imala pojma da je bolestan.
Trebao mi je reći.“
„Znaš kakav je Peter.“
„On nikog nije ţelio opterećivati.“ Glas joj se slamao od suza, a
slamala se i njezina neprirodna pribranost.
„On je bio hrabar čovjek.“ Peter je moţda u svjetskim okvirima bio
nerazuman, ali u srcu, bio je autentičan kao hrast. Nekad je Cam isto to
mislio i o Pen.
„Da.“
Cam se pomakne bliţe. Srce ga je boljelo od tuge zbog nje. Ona se nije
još pomirila ni s tim što je ubila čovjeka. A sada se suočila sa smrću
voljenog brata.
Ona se izmigolji iz njegova zagrljaja. „Molim te...“
Dok je ustajao, priguši bol zbog toga što je odbila njegovu sućut. On
nije imao nikakva prava dodirivati je. A s obzirom na ovu neţeljenu
privlačnost, bilo je bolje za oboje da je ne dodiruje. “Kako mogu pomoći?“
Obično je znao kako postupiti u svakoj situaciji. Ali u ovoj nije. Ne s
ovom ţenom koja mu je bila tako poznata, a ipak zapravo u biti strankinja.
Staklasti pogled u njezinim očima naveo ga je da se zapita vidi li ona
uopće išta. Srce mu se stislo kad je vidio kako se hrabro bori sa suzama.
„Cam, moţeš li me, molim te, ostaviti samu?“ Kršila je ruke u krilu.
Ne bi smio biti povrijeđen. Ona je očito u šoku. Ali kad je bila mala
djevojčica, uvijek bi se njemu obratila kad bi je nešto mučilo. “Ne mogu te
napustiti.“
Ona odmahne glavom, a glas joj se slomi. „Samo me malo ostavi
nasamo, za Boga miloga.“
On se zgrči u sebi, iako je zadrţao hladnu vanjštinu: „Svakako.“
On se okrene da ode, prije nego se sjetio da joj ima još nešto reći.
Uhvatio ju je kako se sklupčala uza zid kao da se zatvara od cijelog svijeta.
Opet ju silno poţeli zgrabiti u zagrljaj. No potisne taj nagon. Ona mu je
jasno dala do znanja da je on posljednji čovjek na svijetu kojeg ţeli
dodirivati. „Pen, ima još nešto.“
Ona ne podigne pogled, ali ruke joj se ukoče u naborima tamnoplave
suknje koja joj je prekrivala podignuta koljena. „Ne sada.“
„Moram.“ Osjećao se kao najveće kopile na svijetu. A ovoga puta ne
samo zbog sumnje u to tko mu je zapravo otac. On se uspravi kao da se
upravo mora suočiti s opasnim zlikovcem. „Peter me zamolio da te dovedem
natrag u Englesku.“
„Ne treba mi pratnja.“ Glas joj je bio prazan dok je slijepo zurila u
zatvoren prozor.
Nije se mogao oduprijeti sarkazmu. „U to sam se uvjerio kad sam
stigao ovamo.“
U pomaku njezine brade ovoga puta nije bilo prkosa. „To se dosad
nikada nije dogodilo.“
I budala bi vidjela da je ona na rubu slamanja. „Samo sam ţelio reći
da ćemo nastaviti dalje zajedno.“
Znao je da je izrekao pogrešne riječi čim je zatvorio usta. Oči joj
bijesnu od bijesa. No to je ipak bio napredak u odnosu na tupu tugu. „Još
uvijek izdajete naredbe, kao što vidim, vaša milosti.“
„Pen, nemoj mi proturječiti u vezi s ovim“, reče on mirno.
Ona ga pogleda pogledom punim prijezira. „Cam, idi, pusti me na
miru.“
Poglavlje 3

Problem s malim krčmama u zabiti bio je taj da je bilo vraški teško


pronaći neko izolirano mjesto odakle bi se promatralo tko ulazi i izlazi iz
gostionice. Pogotovo tijekom snjeţne oluje biblijskih razmjera.
Čak i nakon tjedana provedenih u priprostim svratištima, ova otrcana
krčma bila je najgora od svih u kojima je Cam boravio. U ovom času nije
bio voljan nametati se Pen koja je tugovala. Ali nije ţelio ni sjediti vani na
snijegu i pretvoriti se u ledenu sigu. Nije se mogao ni povući gore u svoju
sobu od straha da bi se banditi mogli vratiti. Da, seljani su se skupili, ali
nije mogao Peninu sigurnost povjeriti ljudima koje ne poznaje.
I zato je sada tumarao prostorijama poput izgubljena psa, gladan i
promrzao i nevjerojatno depresivan zbog svoje reakcije na Pen. I zbog
njezine neentuzijastične reakcije na njega.
Kad se ona konačno pojavila, Cam se nalazio u kuhinji, pateći se s
čašom kiselog lokalnog crnog vina. Krčmareva ţena pripremila je večeru i
od zamamnog mirisa hrane počne mu kruliti u ţelucu. Čovjek dobije apetit
od susreta sa zločincima.
„Dobra večer, Pen“, reče mirnim glasom, ustajući. „Ţeliš li malo vina?“
„Moţda poslije“, reče ona ne ušavši u kuhinju.
Zagurala je razderani prslučić u ovratnik podhaljine. To ga je
podsjetilo, ako ga je uopće trebalo podsjećati, da se suočila s nasiljem.
Također ga je podsjetilo, dovraga, na njezino slatko, zaobljeno tijelo.
Ova trajna, bolna svjesnost Penelope Thorne bila je zamorna. To nije bila
reakcija koju je očekivao – ili ţelio. „Traţila si me?“
„Traţim Mariju. Ţeljela bih se oprati i presvući.“ Glas joj je bio leden
skoro kao vrijeme.
„Ako nećeš boraviti u točionici, trebali bismo pozvati unutra naše
čuvare, vjerojatno su gladni i treba im večera. Ovo je bila grozna noć.“
„Noblesse oblige, Cam?“
Pokušao je ostati miran i ne odati da ga je pogodilo njezino ruganje.
Briga za one koji su ga sluţili bila mu je urođena. „Ako to ţeliš tako
nazvati.“
„Poverina, poverina.“ Njihova domaćica se odmakne od štednjaka i
nagne se naprijed kako bi zagrlila Pen. Pen utone u njezina bujna prsa, a
Cam uhvati neoprezni ranjiv izraz na njezinu licu.
Nije ni čudo što se skutrila na vratima. Silno se potrudila sakriti bol,
ali on je odmah primijetio njezine crvene oči i vlaţne trepavice. Dok je on
proklinjao gnjavaţu u kojoj se zatekao, ona je isplakala dušu. Osjećao se
kao najobičniji gad.
Promatrao ju je diveći se njezinoj snazi dok se pokušavala pribrati i
uspravila se, nadvivši se nad zdepastom, sjedokosom ţenom. U trenutku se
pred njom našla čaša vina i zdjela vruće juhe iz koje se pušilo. „Grazie.“
Penina zahvala izgovorena je promuklim glasom. Zurila je u obrok kao da
očekuje da je otrovan.
„Jedi dok je toplo.“ Cam joj odreţe povelik komad kruha.
Pen uroni ţlicu u juhu, no ne učini ništa više od toga. „Zar objed u
kuhinji nije ispod časti veličanstvenom Camdenu Rothermereu?“
„Prestani me provocirati. Izgubit ću tek.“ Unatoč netrpeljivosti koja je
prštala iz nje, on joj dodirne dlan. Od tog dodira zadrhtalo mu je cijelo
tijelo, iako se uvjeravao da je samo ţeli utješiti. „Pen, jedi. Bit će sve u
redu.“
„Misliš, za tebe će biti sve u redu.“
Nastupila je tišina, gusta od neprijateljstva. Kakva šteta. On i Pen su
se uvijek sjajno slagali. Sve dok je nije zaprosio.
„Ţao mi je zbog Petera“, reče on tiho. Govorio je engleski kako bi
stvorio intimnije ozračje. Oko njih, krčma je oţivjela, a sluţavke su
nastavile nositi pladnjeve u točionicu.
„I meni.“ Nije podigla pogled, ali glas joj je bilo malo manje ratoboran.
„Hvala ti što si me spasio.“
On nije ţelio zahvalnost, no samo Bog zna što je zapravo ţelio. „Svatko
bi to učinio“, reče s nelagodom u glasu.
„Opet noblesse oblige?“
Nije joj odgovorio. Umjesto toga, odreţe si još jednu krišku kruha.
„Peter je smatrao da si u nevolji. Iz ovoga što sam danas vidio, izgleda da je
imao pravo.“
„Sigurno si ga proklinjao što te uvalio u to. Traţenje zabludjele sestre
starog prijatelja nije na tvom rasporedu. Pogotovo s obzirom na to što se
nismo rastali u najboljim okolnostima.“
Bilo je to baš svojstveno Pen. Ovako hrabro govoriti o njihovom
posljednjem neugodnom susretu. Cam ispije gutljaj vina i odluči biti
jednako iskren kao i ona. „Nisi trebala pobjeći. Nisam ti imao namjeru
dosađivati.“
Obrazi joj se blago zarumene i na njegovo olakšanje, ona pojede
zalogaj, iako je to vjerojatno učinila samo zato da izbjegne njegov pogled.
„Nisam bjeţala od tebe. Bjeţala sam od svoje majke.“
Aha. Trebao je to shvatiti. „Maltretirala te?“
Pen se gorko nasmije. „Uţasno. Čak je rekla ocu neka me batinama
natjera da se udam za tebe.“
On je trebao razgovarati s Pen prije nego što je zatraţio dozvolu
njezina oca. Ali kako je bio arogantan, nije mu ni na pamet palo da bi ga
ona mogla odbiti. „K vragu, Pen, je li to učinio?“
„Naravno da nije.“ Pogledali su se nakratko znakovito onako kao
nekad kad su bili prijatelji. Bio je to dirljiv časak. „Zar moţeš zamisliti
moga oca kako diţe ruku na mene?“
Pokojni lord Wilmott bio je slabić koji je čitavog ţivota izbjegavao
svoju goropadnu ţenu. „Ne, on je zbrisao u London i sakrio se u svom
klubu.“
„Skončao je ţivot sa svojom posljednjom ljubavnicom. Mami to nije bilo
drago.“
„Siguran sam da nije.“ Baš kao što je bio siguran da bi lady Wilmott
svoj bijes iskaljivala na svojoj kćeri. „To znači da je ponuda tvoje tete došla
u pravi čas.“
„Oduvijek sam ţeljela putovati i uţasavala se Sezone.“
Njemu to nije bilo jasno. „Ali ti bi bila ljubimica Londona.“
„Sumnjam.“ Usne joj se ironično izviju. „U zemlji je vladao konsenzus
da sam previše tvrdoglava za svoje dobro. Ne vjerujem da bi londonski
udvarači imali drukčije mišljenje.“ Zastala je prije nego se on uspio
usprotiviti. „Nisam imala pojma da sam ti tako strašno povrijedila
taštinu.“
On slegne ramenima. Bilo mu je uţasno što se toliko mora truditi da
zvuči opušteno. „Usudio bih se reći da je to iskustvo bilo korisno za moju
dušu.“
Njezin se izraz lica nije smekšao. „Cam, ţao mi je.“
„Nije ti ţao što si me odbila.“ Trebao bi prestati razvlačiti tu temu.
Uporno spominjanje njezina odbijanja jasno je ukazivalo na povrijeđeni
ponos.
„To je bilo davno“, reče ona tiho. No, ovo je nešto novo. Pen kakvu je
poznavao, ovaj jetki komentar popratila bi isto takvim. Ona se nagne nad
juhu i pojede zalogaj s malo više entuzijazma.
„Zar ćeš se svađati sa mnom cijelim putem do Engleske?“ upita je kad
je ispraznila tanjur juhe.
Bilo mu je drago što više ne izgleda tako poraţeno. Bilo bi mu grozno
gledati je slomljena duha. „Ţeliš li da se svađam s tobom?“
On se namršti. „Koliko god te moja nadmenost ţivcirala, ja sam Peteru
dao riječ da ću te vratiti doma.“
„Peter nije bio moj čuvar.“
Iako ti treba čuvar.„Moţda, ali te volio i ţelio je da se skrasiš.“
Njezin gorki smijeh podsjetio ga je na onaj dan kad ju je zaprosio. „S
muţem i djecom, bez sumnje.“
„Zar u tome ima nešto loše?“ upita je Cam oštro.
„Za mene bi to bilo loše. Ja se nikada neću udati.“
Zvučala je tako uvjereno u to. A zašto i ne bi? Sredila si je ţivot onako
kako joj paše, radila je ono što joj se sviđa s onima s kojima joj je sviđa. On
je skoro zapljeskao njezinoj smjelosti. Osim što ga je, nelogično, njezina
drskost, toliko isprovocirala da je poţelio nešto razbiti. Vjerojatno jednog od
njezinih prokletih prileţnika.
Ona ga pronicljivo pogleda. „Odavno sam punoljetna i kako nemam ni
muţa ni oca koji bi me na nešto prisiljavali, ja sam slobodni igrač.“
Glas mu je bio ravan. „Ja kanim odrţati riječ.“
Bio mu je poznat opasan, mračni sjaj koji se pojavio u njezinim očima.
„Tako što ćeš me mlatnuti po glavi i svezati?“
„Ako bude nuţno“, glas mu je bio pun autoriteta. Iako nije imao pojma
što će učiniti ako ona odbije surađivati.
Tijelo joj se opusti i on ponovno ugleda onu istu tugom shrvanu
djevojku koja je ušla u kuhinju. „Neće biti nuţno.“
Od izmiješanih osjećaja iznenađenja i saţaljenja on spusti čašu tako
grubo da se vino prolije po stolu od borovine. „Koji vrag?“ Tračak humora
ukrasi joj usne. Te usne koje su tako strašno vabile na poljubac. „Lakše te
je zadirkivati nego nekad, Cam.“
„Zašto, ti...“
Ona odgurne klimavi drveni stolac i ustane. Unatoč smiješku, oči su
joj bile zasjenjenje tugom. „Trebala sam se naći s Peterom u Parizu gdje
bismo raspravili o oporuci tete Isabel. On je trebao biti moj pravni
predstavnik u Londonu. Sada moram predstavljati samu sebe. Dajem ti
svoju riječ da kanim ići doma. Ali budemo li zajedno putovali, ljudi će nas
ogovarati.“
Čak i prije nego što se susreo s ovom uznemirujuće privlačnom
verzijom Penelope Thorne, on je smislio strategiju. „Izbjegavat ćemo
gradove dok ne stignemo na moju jahtu u Genovi.“
„Genovi? To znači da se moram vratiti odakle sam došla.“
„Pen, slušaj me, nisam lud da prelazim preko Alpa u veljači. Idemo na
jug.“
„Ja se mogu sama uputiti na jug.“
Bio je u iskušenju da se sloţi s njom, barem samo zato da izbjegne ovu
privlačnost zbog koje je bio svjestan svakog njezinog udaha. Neki krajičak
njegova mozga i dalje je zadivljeno uzvikivao: Ali ovo je Pen Thorne! Ona
ista djevojčica s neurednom pregačom i blatnjavom haljinom i mršavim
koljenima. Kako me Penelope Thorne moţe tako izbezumiti?„Uvalit ćeš se u
probleme. Bilo je jako nerazumno od tebe što si se uputila preko Alpa samo
s ovim beskičmenjakom od kočijaša kao pratnjom.“
Oči joj se pretvore u crni led. „Ja se tebi nisam duţna ispričavati niti ti
bilo što objašnjavati.“ Okrene se da ode. „Ţalim vam laku noć, vaša
milosti.“
On skoči na noge. „Čekaj.“
Uhvatio ju je za ruku. Kad su bili mladi, dodirnuo ju je tisuću puta. No
ipak, njezina meka toplina prostrujala je kroz njega. Dragi Boţe, ovo je
katastrofa. S mukom se pokušao prisjetiti lica lady Marianne, ali umjesto
njezine hladne ljepote, vidio je samo kosu crnu kao u Ciganke i oči koje su
prkosno blještale.
Ona stane. „Cam, pusti me.“
„Hoćeš li mi dati riječ da nećeš nestati tijekom noći?“
Ona povuče ruku i on je pusti, ali vjerojatno samo zato što je dodir
zaprijetio srušiti njegovu opasno ugroţenu samokontrolu. “Ceste koje vode
na sjever zatvorene su zbog snijega. Ne bi me čudilo da su i ceste prema
jugu neprohodne.“
„To znači da smo zarobljeni.“
Ona ga pogleda ispod oka. „Točno, vaša milosti.“ Omotavši plašt oko
sebe ponosno kao da se radi o bundi od hermelina, Pen se uspravnih leđa
uputi prema vratima, njišući bokovima grješnim prkosom od kojeg mu je
srce zadrhtalo.
Neka je vrag nosi.
Poglavlje 4

Harry Thorne povuče posljednji dim cigare i baci je prezrivo u grmlje


koje je okruţivalo terasu. Nije uţivao u toj cigari, iako je pušenje bilo jako
popularno među mladićima s kojima se druţio.
Zapravo, odnedavno nije baš uţivao u pušenju. Od smrti njegova brata
Petera prije mjesec dana, uvuklo se u njega nekakvo malodušje. Uzbudljivi
ţivot, kakav je momak od dvadeset tri godine bez odgovornosti vodio u
prijestolnici, izgubio je draţ.
Osjećaj krivnje pridonosio je njegovoj potištenosti. Dovraga, da je znao
istinu o Peterovim boljkama, pojurio bi k bratu. Ali Peter je svoje probleme
drţao za sebe. Ipak, još je uvijek bilo jako teško progutati gorku činjenicu
da je njegov brat svoj zadnji dah izdahnuo sam u stranoj zemlji, a Harry
nije imao priliku oprostiti se s njime.
Uputio se dalje od plesne dvorane prema mračnom vrtu. Violine koje
su svirale posljednji valcer izblijedjele su dok glazba nije postala tek šapat.
Negdje tamo u mraku čekala je lady Vera Standish, konačno spremna,
ako je dobro pročitao njezine znakove, predati svoju bujnu ljepotu. Izazvala
ga je da je pronađe. Nakon mjeseci uporne potjere za njom, iskreno se
nadao da se ona neće sakriti negdje gdje će je biti teško pronaći.
No iako je prilika da istraţi šarm lady Vere bila više nego dobrodošla,
ona ipak nije ublaţila njegovu malodušnost. Stigao je do zida vrta, onoga
na suprotnoj strani kuće. Čuo je nekakvo šuškanje i okrenuo se, trudeći se
osjetiti barem tračak uzbuđenja.
A zatim začuje zvuk koji nije očekivao. Šmrcanje i prigušeni jecaj.
Ovo nije bila lady Vera.
Povukao bi se da ne bi smetao onome tko se skutrio u grmlju, tko god
to bilo.
Opet šmrcaj. Opet prigušeni jecaj.
Odmaknuo se nekoliko koraka po stazi posutoj bijelim šljunkom. Ako
netko ondje plače sam, to s njim nema nikakve veze. Bude li otezao, Vera
Standish će se okrenuti nekom drugom udvaraču. Nije bila poznata po
strpljivosti.
Cipela mu zaškripi na nekom kamenu. Nastupi tišina. Tko god se
skrivao, sada je znao da nije sam.
Harry shvati da on nije osoba koja je sposobna ostaviti nekog samog
da pati. Ţeli li opravdati reputaciju razvratnika i nitkova, unaprijed je
osuđen na neuspjeh. Uzdahnuvši, okrene se prema skrovištu nadsvođenom
boţikovinom. Dok se probijao kroz trnovito grmlje, nije mogao prestati
razmišljati o kraljeviću koji se kroz trnje probija do Uspavane Ljepotice.
„Molim vas, nemojte se pribliţavati“, začuje tihi slomljeni glas koji je
dopirao iz udaljenosti od oko pola metra.
„Prekasno“, promrmlja, probivši se kroz grmlje na malu čistinu
okruţenu i nadsvođenu grmljem. Oči su mu se prilagodile i lako je
razaznao djevojku u svijetloj haljini koja se skutrila na drvenoj klupi.
„Odlazite.“ Iako joj nije mogao vidjeli lice, zvučala je vrlo mlado. U ruci
je grčevito drţala čipkasti rupčić.
„Jeste li dobro?“ Pribliţio joj se, a ona se odmakne na klupi.
„Savršeno.“
Evo. Pitao je. Ona je dobro. Sada moţe ići potraţiti lady Veru.
„Zašto plačete?“
„Ne plačem.“ Njezin drhtavi glas proglasio ju je laţljivicom.
„Zvučite kao da plačete.“
„Jako sam prehlađena“, reče ona ukočeno.
„Onda ne biste trebali sjediti vani.“
„A vi ne biste trebali razgovarati sa stranom ţenom prije nego što vas
sluţbeno predstave.“
Zaintrigirao ga je ovaj iskaz srčanosti. Malo je uspio razaznati osim
činjenice da je vitka i da stalno vrti rupčić prstima.
„A jeste li vi to?“
„Jesam li ja što?“ upita ona pomalo ratoborno.
On sakrije smiješak. „Strankinja.“
Ona ustane. U tom je trenutku pun mjesec odlučio izaći iza oblaka i
dopustio mu da konačno vidi svoju djevu u nevolji.
Osjećao se kao da ga je netko udario šakom u ţeludac.
Kako ju je, dovraga, dosad uspio promašiti? Bio je toliko usredotočen
na onu namigušu Veru Standish, a negdje u toj plesnoj dvorani čekalo ga je
čisto zlato.
„Ja nisam strankinja.“ Ona ga promotri velikim očima na profinjenom
licu ispod guste zlaćane kose. „Ali moţda biste vi to mogli biti.“
Njegova djeva bila je tako lijepa da je ostao bez daha.“A zašto,
dovraga, ovdje sjedite sasvim sami?“ upita je grubo. „Ne znate tko moţda
vreba iz prikrajka.“
Lice joj obasja lukavi smiješak. Imao je pravo kad je posumnjao da
ispod njezine uzrujanosti čuči ţivost. „Pa, vi vrebate.“
Trebao bi reći nešto što priliči pravom raskalašenom mladiću. Ali kad
ju je pogledao, srce mu je stalo. Ona je bila najljepša djevojka koju je vidio
u ţivotu. Tko je, do vraga, ona? On se kretao u društvu otkad je završio
fakultet i imao je reputaciju momka koji zna s damama. Ali ova djevojka
mu je ukrala sposobnost da učini nešto više nego da počne mumljati i
ponašati se kao obični klipan. Uspio se osmjehnuti, a to je bio pravi podvig
s obzirom na to kakomu je srce lupalo u grudima. „Mene se obično smatra
prilično bezopasnim.“
Ona je zurila u njega kao da nikad u ţivotu nije vidjela muškarca.
„Morala bih poći.“
Odvaţio se prići korak bliţe i preplavi ga snaţan osjećaj trijumfa kad
se ona nije povukla, iako je čak i na ovom slabom svjetlu vidio oprez u
njezinim očima. Izgleda da ipak nije baš takvo nevinašce kao što se činilo.
„Mislim da se ne biste ţeljeli vratiti u plesnu dvoranu crvenih očiju.“
„Nitko neće primijetiti.“
On se kratko nasmije. „Ovo je vaša prva sezona, zar ne?“
„Jest.“
„Onda poslušajte savjet starijeg i mudrijeg – stare cure sve primijete. I
podijele dalje. Ako ne ţelite da cijeli svijet sazna da ste plakali, morate ući
u tu prostoriju potpuno sabrani.“
Njezine se bujne usne objese. „Ne sviđa mi se London.“
„Svidjet će vam se.“
On hrabro posegne za njezinom rukom u rukavici. Ona se prene, no
čak i kroz dva sloja tkanine, osjetio je njezinu toplinu. U glavi mu je
bubnjalo od silnog nagona da svuče obje njezine rukavice i kuša mekoću
njezine koţe. Ali učini li jedan pogrešan korak, ona će pobjeći u plesnu
dvoranu, bez obzira na crvene oči.
„Nisam tako zelena da ne znam da stranac ne smije drţati damu za
ruku“, reče ona ironično.
„Da, vaš je propust to što ste mi zaboravili reći svoje ime.“
Na njegovo iznenađenje, ona se nasmije. Bilo mu je drago što joj se
popravilo raspoloţenje. „Bolje je da ne znate tko sam.“
„Recite mi zašto ste plakali.“
Ona podigne sjajne oči i on otrpi još jedan udarac od nevidljivog
napadača. „Upravo ste mi rekli da nikome ne smijem vjerovati.“
Bacila mu je njegove riječi u lice. „Meni moţete vjerovati.“
Na licu joj se vidjelo da nije impresionirana. „Vjerujem da to kaţu sve
nepouzdane osobe na svijetu.“
Dragi Boţe, kako je slatka. „I što ćemo onda sad?“
„U vezi s planom povratka u plesnu dvoranu?“
„Zar me napuštate?“
Još jedan slabašni smiješak. Imao je sladak osjećaj da ona iskušava
svoju moć. „Da.“
Na trenutak se zapitao je li moţda pretjerao. Ali kad se njezin osmijeh
pojačao, a njegovo srce poskočilo poput pijana mornara, shvatio je da ova
opčinjenost nadilazi običnu prizemnu moć alkohola. „Okrutna ljepotice.“
„Kako mogu biti okrutna kad ste vi tako silno ljubazni?“
On zastenje. „Sada zvučite kao da govorite o nekom ostarjelom ujaku.“
Ovoga puta kad se pokušala povući, on joj je to dopustio. „Bez obzira
na sve, to je istina.“
„Hoćete li mi sačuvati jedan ples?“
Svakom sekundom djelovala je svjesnije sebe. „Moja plesna kartica je
puna.“
„A sutra navečer?“
„Moţda nećemo biti na istoj zabavi.“
Sad je bio njegov red da se nasmije. „O, hoćemo, hoćemo, moja
tajanstvena gospođice.“
Mjesečina je bila dovoljno jaka da otkrije bljesak tuge na njezinu licu.
„Nema vam vajde očijukati sa mnom.“
„Itekako ima vajde.“
Ona odmahne glavom, a on poţeli da se šali. „Obećana sam.“
Obećana? „Niste udati?“
Debeli sloj olova omota se oko srca koje je bilo lakše od zraka. Nešto
mu se večeras dogodilo u ovom vrtu, nešto monumentalno. “Još nisam.“
Još nije? Što to, dovraga, znači?
Prije nego što ju je uspio ispitati, ona se okrene i probije se kroz otvor
u ţivici koji je propustio primijetiti. I sranje, nije saznao ni njezino ime.
No nije mu iz glave izlazila misao da je ona njega vidjela jednako jasno
kao i on nju. Da je i ona osjetila trenutnu povezanost. Jaču od privlačnosti.
Afinitet, nekakvo iskonsko prepoznavanje, kao da je njihov susret bio
sudbinski predodređen.
On uzdahne i spusti se na klupu. Moţe li se čovjekov ţivot promijeniti
u jednom trenutku?

Kad se Harry vratio u plesnu dvoranu, istog je časa locirao djevojku.


Zapitao se treba li kriviti mjesečinu za svoju opčinjenost. No sada kad ju je
jasno vidio, još uvijek mu je oduzimala dah. Svjetlost svijeća otkrivala je
pojedinosti koje je propustio vidjeti. Točnu nijansu njezine zlatne kose.
Predivno bijelu koţu. Obraze zajapurene njeţnom nijansom ruţičaste boje.
Ruţičaste boje koja se intenzivirala kad je nervozno bacila pogled
prema mjestu gdje je on stajao kraj vrata.
Preplavi ga slino zadovoljstvo zato što ga je potraţila pogledom.
Njegove su je oči pratile dok se vrtjela dvoranom, profinjena kao ptica u
letu u svojoj bijeloj haljini. Plesala je s markizom od Leatha. Zar je njegov
rival James Fairbrother? Taj čovjek je bio odvratno bogat i član moćne
obitelji.
S druge strane prepune dvorane, lady Vera se mrštila na njega kao da
ga ţeli ţivog oderati. On slegne ramenima i uputi joj osmijeh pun ţaljenja.
Kako da objasni činjenicu da nakon jednog slučajnog susreta on više nije
isti čovjek?
„Tko je ona zgodna djevojka koja pleše s Leathom?“ upita
izvještačenom nonšalantnošću kad mu priđe njegov prijatelj Beswick.
Beswicku je trebalo neko vrijeme da je locira. Taj čovjek je slijep. Ona
je zasjenila sve druge ţene u ovoj dvorani onako kako sunce zasjenjuje
mjesec. „Plavuša?“
Boginja.„Da.“
„To je Sophie Fairbrother.“ Beswick ga je promatrao u nevjerice
„Prijatelju, previsoko ciljaš za mlađeg sina bez prebijene pare i ikakvih
izgleda. Ona je Leathova sestra. Priča se da je obećana Desboroughu, iako
ništa sluţbeno nije objavljeno o tome.“
Opet se osjećao kao da ga je netko udario šakom u ţeludac. Je li zato
njegova ljepotica plakala? Njezina obitelj tjera je na udaju za čovjeka kojeg
ne ţeli. „Grofu Desboroughu?“
Beswick se prezirno nasmije. „Zar postoji neki drugi? On i Leath su
politički prijatelji i ovo će ujediniti dva velika bogatstva. Djevojka ima
debeli miraz. Čudi me da već nisi čuo priče o njoj.“ “Voli li ona
Desborougha?“ upita Harry, a zatim sam sebe opsuje jer se odao tim
pitanjem.
Beswick se opet prezirno nasmije. „Koga briga kad donosi sve to zlato?
Dragi Boţe, ja bih se natjecao za nju da Leath ne zna da su mi dţepovi
prazni. Kad bi on barem zaboravio na lovce na miraz i koncentrirao se na
svoju svađu sa Sedgemoorom.“
Ne mičući pozornost sa Sophie Fairbrother, Harry upita: „Kakvu
svađu?“
„Zar si ti pao s Marsa?“
Harry mrko pogleda svog prijatelja. „Ne, samo sam bio na Peterovom
sprovodu i pomagao Eliasu da se prilagodi svojoj novoj ulozi novog lorda
Wilmotta.“
Beswickovo se lice posramljeno snuţdi. „Oprosti, stari moj. Zaboravio
sam. Za to je kriva moja frustracija što ovako debeli golub leti nekome tko
već ima prepun golubinjak.“
Harry se nevoljko osmjehne. Beswick je godinama muku mučio s
novcem. „Ne očajavaj, prijatelju, uvijek je najmračnije prije zore.“
„Pogotovo kad si ne moţeš priuštiti svijeće“, odgovori tmurno njegov
prijatelj. „Morao si čuti kako su Richard Harmsworth i Sedgemoor
razotkrili Nevillea Fairbrothera, Leathovog strica kao lopova? Fairbrother
se ubio prije nego što je podignuta optuţnica, ali istraga je punila novinske
stupce. Jonas Merrick je prikupio većinu dokaza – kao što se moglo i
očekivati s obzirom na njegove veze. Taj čovjek zna sve, i kad miš prdne u
stolariji, kunem ti se.“
Moţda je Harry uistinu ţivio na Marsu. „Misliš da je stričeva rabota
bacila ljagu na sve Fairbrotherove?“
„Tako izgleda. Priča se da se Leath nada da će ovako spektakularan
brak vratiti ugled obitelji.“
„To znači da je ona ţrtveno janje.“ Jadna Sophie. Ples je završio i
njezin brat ju je vratio skupini plemića, uključujući, kako je primijetio,
Desborougha.
„Čini mi se više da je ţrtvena djevica.“ Beswick utiša glas.
„Desborough je sretna bitanga. Lova obično ne dolazi u ovako privlačnom
paketu.“
„Pazi što govoriš, Beswick“, zareţi Harry.
Harry ga nije morao ni pogledati da bi znao da ga njegov prijatelj
promatra kao da je sišao s uma. Zapravo se baš tako i osjećao. „Smiri se,
čovječe. Ona je zgodna cura koja ti je potpuno nedostupna. U naše smo se
vrijeme mnogima takvima samo divili iz daleka.“
Thorneovi su bili skloni iznenadnoj, ali dugotrajnoj strasti. Sophie
Fairbrother nije imala pojma kakvu je iskru noćas zapalila. A kao da je
naslutila njegove misli, ona podigne pogled i istog časa ga ugleda. Čak i s
drugog kraja prostorije, vidio je ţarko rumenilo na njezinim mramorno
bijelim obrazima. Dragi Boţe, prekrasna je.
Harry nije skidao pogled s nje. Odlučio ju je učiniti svojom. A ostatak
svijeta neka se fućka.
Poglavlje 5

Pen je vrlo paţljivo odškrinula vrata svoje sobe na gornjem katu.


Unatoč silnom umoru, turobne misli nisu joj dale spavati. Tuga za
Peterom. Bijes zato što joj se nije povjerio i rekao joj da je bolestan. Prijezir
prema Camovoj aroganciji. Nezadovoljstvo samom sobom zato što joj je
Cam još uvijek privlačan kao nekad, bez obzira na to što je gorjela od ţelje
da ga mlatne najbliţim loncem po glavi.
Tu bolnu istinu potvrdila je sama činjenica što ga je vidjela. Bilo joj je
grozno priznati da je još uvijek ono jadno stvorenje, ona blesava zaljubljena
bijednica koja ţudi za muškarcem koji joj nikada neće uzvratiti ljubav.
Otkad je odbila prosidbu Camdena Rothermerea, silno se trudila
zaboraviti ga. Njezina je teta vodila aktivan i zanimljiv ţivot, druţeći se s
ljudima koji su engleski način ţivota smatrali pretjerano ograničavajućim.
Pen je upoznala pjesnike, slikare i glazbenike, lutajuće aristokrate i
staretinare, putnike i znanstvenike.
Shvatila je da se njezin osebujan karakter, previše individualan da bi
ga prihvatili u domovini, sviđa onima koji cijene inteligenciju i duh.
Njezino je slomljeno srce pronašlo malo utjehu u divljenju briljantnih,
sofisticiranih muškaraca. Cam je nije ţelio, ali to ne znači da nije bila
poţeljna.
Povremeno bi se zapitala je li moguće da netko uzurpira Camovo
mjesto u njezinu srcu. Ali na njezin očaj, ona je bila prava članica obitelji
Thorne. A Thorneovi vole samo jednom, i vole duboko i do kraja.
A to je značilo da ne moţe podnijeti sljedećih nekoliko tjedana
zarobljena s Camom. Sinoć je rekla Giuseppeu i Mariji da je čekaju u pet
sati, bez obzira na vrijeme. Nasreću, oluja je tijekom noći utihnula i kad je
provjerila kroz uski pozor svoje spavaće sobe, ceste iz sela činile su se
prohodnima. Čak i ako nisu prohodne, ona bi radije pješačila nego trpjela
Camovo društvo sve do Engleske.
Raţalostila se sjetivši se da je Peter neće dočekati u Parizu, no tugovat
će kad se izvuče iz ove uţasne situacije. Zato će krenuti na jug, kako je
Cam predloţio. A od tamo će krenuti prema Londonu.
Hodnik koji je vodio do njezine sobe bio je mračan kao pećina u Hadu.
Odmakne se malo dalje. Kad uspije sići niz stube i probije se do konjušnica,
slobodna je.
„Nekamo si krenula?“
Pen skoči i ispusti torbu na drveni pod. Zastenjavši od šoka, okrene se
prema sjenama kraj vrata. „Prestrašio si me.“
„Očito ne dovoljno“, reče ironično Cam.
Ignorirala je njegovu opasku. „Što radiš na vratima moje sobe?“
„Zašto si odjevena za putovanje?“
„Kako znaš da sam odjevena za putovanje?“
„Zar nisi?“ upita je on hladno. „Hoćemo li nastaviti ovu raspravu
negdje nasamo?“
„Nas dvoje si nemamo što reći“, reče ona britko, uputivši se dalje.
„Nakon toliko mnogo vremena? Povrijedila si me.“ On je uhvati za
ruku i ugura je u njezinu sobu.
„Nemaš nikakva prava na ovo.“ Pokušala se oteti njegovom stisku.
Previše ju je često dodirivao otkad ju je spasio. A svaki put kad bi to učinio,
njezino bi srce počelo mahnito lupati.
„Vjerojatno nemam. Hoćeš li ostati i saslušati me.“
„Ti si običan nasilnik“, reče ona uvrijeđeno.
„Samo ti pričaj što hoćeš. Da te pustim?“
Ţeljela ga je mlatnuti. „Da.“
Cam je pusti i povuče se. Zastao je ispred prozora. Njegovo vitko tijelo
izgledalo je kao silueta kraj prozora koji je reflektirao svjetlost snjeţnog
pejzaţa. Ubrzo, nakon malo petljanja, svijeća na njezinom noćnom
ormariću obasja prostoriju.
„Nije mi drago što opet spominjem tvoj ponos, ali zar nije za jednog
vojvodu poniţavajuće spavati na pragu jedne dame poput običnog sluge?“
upita ga ona znakovito slatkastim glasom.
On je pogleda i blago se osmjehne. Unatoč ljutnji, srce joj je mahnito
lupalo. Kako bi voljela da on nije tako lijep, da mu lice nije tako prekrasno
usko i intenzivno, da nema tako sjajne zelene oči i predivne tamne obrve.
Nakon deset godina bez njega, još uvijek je očarana njime. To jednostavno
nije fer.
„Nisam se morao poniţavati spavanjem na tvojem pragu.“ Cam
zastane. „Giuseppe mi je otkrio tvoje planove.“
Neka vrag nosi Giuseppea koji ima jezik kao lopatu.
Nije shvatila da je to naglas izgovorila dok se Cam nije nasmijao.
„Trebala bi mu dati otkaz. Za njega je preblago reći da je beskoristan.“
„Moţda bi mu ti mogao ponuditi mjesto u tvom kućanstvu“, upita ga
ona s istom onom opasnom slatkoćom u glasu.
„Ni u ludilu. Previše cijenim odanost da bih zaposlio tog prijetvornog
gada. Pen, zar uistinu ţeliš da ti dašćem za vratom cijelim putem do
Dovera?“
Kad je to tako rekao, ona se doimala sasvim apsurdnom. „Ti to kaniš?“
„Da, kanim.“
Naravno da kani. Prihvatio je odgovornost za njezinu sigurnost i ne bi
je se odrekao ni pod prijetnjom smrću. Camovi principi bili su vraška
gnjavaţa. Ona duboko uzdahne. „Zar si ti uvijek bio ovako naporan?“
„Vjerojatno.“ On se ogleda oko sebe. „Onda, krećemo li?“
„Sada?“
On podigne svijeću. „Tvoja kočija čeka. Platio sam vlasniku još sinoć.“
„A što je s tvojom kočijom?“
„Ja ću jahati.“
Ona ga zgroţeno pogleda. „Po snijegu?“
„Da, po snijegu.“ Cam zastane. „Pen, baš me mučiš.“
Usta joj se stisnu iako se pojavilo grizodušje. Ova zima bila je grozna.
Njega su čekali tjedni smrtne opasnosti zbog nje. „Ja nisam traţila da
dođeš.“
„Moţda nisi, ali ako zaboraviš na trenutak svoju tvrdoglavost, mogla
bi priznati da će ti biti bolje u društvu muškarca koji će ti olakšati
putovanje.“
Nadmena svinja. Ona izađe iz svoje sobe i oprezno se spusti klimavim
stubama, pazeći da se ne oslanja previše na improviziranu ogradu. „Tipično
muška rečenica.“
„Što ne znači da nije istinita.“ Glas mu se malko smekša. Ona je tako
ţeljela da ne prepoznaje baš svaku nijansu u njegovu glasu. Tako je bila
silno ţeljela da ga više nikad u ţivotu ne susretne.
Stigavši u prizemlje, okrenula se prema Camu čije je lice na vrhu
stuba bilo obasjanu svijetlom svijeće. Boţe, spasi je, moţe li on izgledati
privlačnije nego što izgleda?
Ako je već naredio njezinom kočijašu pokret, nije imala drugog izbora
nego poći s njim. No ipak, ona, baš kao ni njegova milost, vojvoda od
Sedgemoora, nije lako priznavala poraz. „Morat ćemo ustanoviti neka
pravila.“
On podigne obrvu na onaj svoj poznati podrugljivi način dok je silazio
niz stube, noseći njezinu torbu. „To ti nimalo ne priliči, Pen. Ti obično ne
voliš nikakva pravila. Sve voliš jednostavno i opušteno.“
Jao. „Samo zato što se nisam počela ponašati kao osoba srednjih
godina još prije nego sam navršila dvadesetu ne znači da sam potpuna
budala. Godinama sam putovala svijetom bez ikakvih problema.“
„Ali jučer si skoro gadno nadrljala.“
Bilo joj je grozno što ju je zatekao baš u tako uţasnoj situaciji. S druge
strane, da on nije intervenirao, sumnjala je da bi jutros bila ovdje. „Zar se
ţeliš naslađivati nad tim sve do Engleske?“
„Imaš gadan jezik, draga moja.“ Zvučao je kao da cijeni njezine britke
odgovore.
O, ne. O, ne, ne, ne. Ovakvi draţesni privatni razgovori ne smiju im
postati navika. Ne smiju se početi ponašati kao intimni prijatelji.
Strijeljala ga je pogledom. „Stekla sam mnogo loših navika“, reče mu
ravnodušno. „Kamo idemo?“
„Tvoj ţar za mojim društvom ispunjava mi srce ushitom.“
„Priušti si dan ili dva sa mnom u kočiji i vidjet ćemo hoćeš li
promijeniti mišljenje“, obrecne se ona i odleprša van gdje ju je na mjestu
kočijaša čekao prijetvorni Giuseppe. Punokrvni konj bio je zavezan za
straţnji dio kočije. Snijeg je prestao padati, ali bilo je strahovito hladno.
Pen se nadala da se Giuseppe smrznuo.
Kad je Cam ušao u vozilo, ona se ušuškala ispod slojeva krzna, a
Maria je sjedila kraj nje. Lampe u kabini bile su upaljene. On se smjestio
leđima okrenut konjima. Opet se ponašao kao savršeni dţentlmen.
Kucnuo je prstima po stropu kako bi dao znak Giuseppeu da krene.
Pen se suzdrţala komentirati kako on opet preuzima glavnu riječ. I kad je
bio mali, Cam je uvijek zapovijedao. Sedam godina otkako je vojvoda od
Sedgemoora samo je učvrstilo njegove diktatorske sklonosti. Bude li se
usprotivila svakoj njegovoj naredbi, bit će smrtno umorna već dok stignu do
podnoţja ove planine, a kamoli do Engleske.
Marija se sklupčala u kutu i zatvorila oči. Cam pogleda djevojku s
neodobravanjem. Sluge koje bi se u Pentonwycku ovako drsko ponašale bile
bi istog časa otpuštene bez preporuke. Pen se suzdrţi od opravdavanja. U
Marijinu obranu, smatrala je da nema nikakvog razloga tjerati djevojku da
sjedi uspravno kad nema ništa konstruktivno raditi.
Cam je već prijetio da će postati pravi tiranin. Da je on njezin, ona bi
ga časkom sredila. No na njezinu vječnu ţalost, to se nikada neće dogoditi.
„Govori li tvoja sluškinja engleski?“ upita ju kad su krenuli. „Ne.“
Planinska je cesta bila puna rupa. Pen se uhvati za koţnu ručku kako bi se
odrţala u sjedištu.
„Odlično.“ On ispruţi zatvorenu šaku. „Evo.“
Ona bez razmišljanja posegne za ponuđenim. On spusti nešto malo i
okruglo i toplo na njezin dlan. Ona pogleda dolje. Bio je to pečatnjak
obitelji Sedgemoor, s izrezbarena dva jednoroga čiji su ukršteni rogovi
tvorili slovo X.
Ona šokirano podigne pogled. „Što to radiš?“
„To je zalog.“
Prsti joj se oviju oko prstena. Taj je prsten stoljećima bio opipljivi
simbol moći Rothermereovih. „Zašto?“
Na njezino iznenađenje, djelovao je kao da mu je neugodno. A nimalo
mu nije bilo neugodno kad ju je maltretirao. „Nosi ga na prstenjaku.
Sumnjam da će nas netko prepoznati i koristit ćemo laţna imena. No
privlačit ćemo manje pozornosti ako ljudi budu mislili da smo vjenčani.“
Postalo joj je mučno dok je zurila u zlatni prsten koji je svjetlucao na
svjetlosti svijeća. Rugao joj se okrutnom istinom što nikada neće biti
njegova nevjesta. „Kako je to... praktično.“
Čuo je kritiku u njezinu glasu. Usne mu se stisnu. „Ti znaš kakve će
biti posljedice ako nas otkriju.“ Glas mu je bio oštar. „Kao da bi se ti ţeljela
udati za mene.“
Ona uzdahne, potištena zato što on joj još uvijek zamjera to što ga je
odbila, iako su oboje znali da mu je time učinila uslugu. “Cam, ne moţeš još
uvije biti ljut zato što sam te odbila. To nema nikakvog smisla. Pogotovo
sada kad smo se ponovno susreli, zacijelo ti je jasno da bi ti ja bila najgora
ţena na svijetu.“
Čeljust mu se ukruti. „Pen, ne laskaj si. Odavno sam prebolio bilo
kakvu mladenačku ljutnju.“
Nije mu baš povjerovala, iako se činilo nepriličnim za Cama da se tako
ljuti kad gubi. Uglavnom je on pobjeđivao u njihovim raznim igrama, a kad
nije, uvijek je vedro prihvaćao poraz.
„Onda prestani piliti o tome“, obrecne se ona.
„Ja ti nudim prsten. To me je neizbjeţno podsjetilo na zadnji put kad
sam to učinio.“
Srce joj se stisnulo od jalove čeţnje. Da joj je uz onaj prsten ponudio i
ljubav, oni bi već skoro čitavo desetljeće bili u braku. Pen nimalo profinjeno
natakne prsten na svoj prst. „Ţivot je bio puno lakši kad sam putovala
sama.“
„Prestani, Pen. Ostat ćemo zajedno dok ne stignemo u domovinu.
Uvijek si bila loše volje kad bi gubila.“ On se smjestio na svoje sjedište i
prekriţio ruke na moćnim grudima. Njegov crni nevjerojatno elegantan
kaput bio je tako predivno krojen da se nije izguţvao pri tom pokretu.
Dječak kojeg je poznavala bio je brz i jak, ali devet godina pretvorilo je
Cama u čovjeka spremnog osvojiti svijet.
„Ja nisam izgubila“, reče ona hladno. „Samo sam se povukla da
regrupiram snage.“
Zapljusne je još jedan val neodobravanja. Usavršio je onaj svoj opaki
pogled od njihova zadnjeg susreta. „Pen, nemoj mi proturječiti. Obećao sam
Peteru da ću te dovesti u Englesku.“
Trudila se da se ne vidi kako se slama. „A što će se dogoditi kad
stignemo? Hoćeš li stajati kao pas čuvar na mom kućnom pragu dok ne
umrem od starosti? Ili od bijesa, što je vjerojatnije.“
U njegovu smiješku nije bilo radosti. „Kad te dovedem sigurno doma,
što se mene tiče, moţeš ići k vragu.“
Poglavlje 6

Harry je uočio točan trenutak kad se Sophie iskrala iz prepune plesne


dvorane. To nije bilo nikakvo iznenađenje jer je pratio svaki njezin korak.
Čitav tjedan strpljivo je čekao da je uhvati nasamo. Gorio je od ţudnje
razgovarati s njom o nečem značajnijem nego o vremenu i to tako silno da
je imao dojam da će eksplodirati.
One večeri kad su se prvi put sreli, sredio je da ih sluţbeno predstave
jedno drugom. Također, uspio je otad iskamčiti jedan seoski ples i jednu
polku – a to je bio priličan pothvat zato što je ubrzano postajala glavna
ljubimica Londona. Tijekom plesa ograničio se na floskule. Morao se
zadovoljiti time što je dodirivao njezinu ruku i uţivati u stidljivoj
privlačnosti koja je sjajila u njezinim plavim očima.
Večeras nisu stigli ni markiz, koji je tako pomno pazio na nju, ni lord
Desboroguh. U drugim bi se okolnostima Harry moţda divio Leathovom
zaštitničkom stavu. Jednostavnim riječima, nevaţni mlađi sin iz razorene
obitelji nije bio prikladan izbor za sestru markiza Leatha. Ali Sophie bi se
svakako trebala udati za čovjeka koji je oboţava, a ne za onoga koji se
prema njoj ponaša onako kao Desborough, kao prema draţesnom ljubimcu
nad kojim će bdjeti, ili ga ignorirati, kako mu kad bude odgovaralo.
Harry se nije kretao u Desboroughovim visokim krugovima. Ali on je
imao oči i mozak, bez obzira na to koliko ih rijetko rabio. Iako nije uočio
antipatiju između Sophie i čovjeka koji joj je namijenjen za muţa, nije
uočio ni neku iskrenu privlačnost.
K vragu, ona zasluţuje bolje od toga.
No zasluţuje li Harryja Thornea, hm, to mora sama odlučiti.
Harry krene za Sophie u galeriju, dugačku prostoriju koja je gledala
prema vrtovima s vratima koja su izlazila na terasu. Srećom, za veljaču,
noć je bila blaga, no ipak je, izašavši iz guţve, zadrhtao na studenom
zraku. Na drugom kraju prostora neki nepoznati par bio je nagnut glavama
jedno prema drugom.
Sophie je zastala ispred portreta nekog gospodina s dvostrukom
bradom koji na glavi nije imao periku. Izgledala je večeras predivno u
ruţičastoj svili s biserima upletenima u nepodignutu kosu. Harry zastane
nekoliko koraka od nje, pričekavši da onaj par odšeta u vrt. Nisu ga se
udostojali ni pogledati.
„Pratili ste me“, reče Sophie, ne okrenuvši se.
Nema smisla okolišati. „Jesam.“
Kao da vreba plahu ţivotinju, on se oprezno primakne bliţe. Zurio je u
njezin njeţni potiljak, očajnički je ţeleći poljubiti ondje. Očajnički je ţeleći
ljubiti posvuda.
No prerano je za to.
Ona se još nije osvrnula. „Moj me brat upozorio na vas.“
Zar uistinu? Gad jedan. „Što je rekao?“ Harry se trudio govoriti tiho.
Moţda su njih dvoje sami, ali ipak su na javnom mjestu.
„Rekao je da ste lovac na miraz.“
On se prezrivo nasmije. „Vi dobro znate da mene ne zanima vaš
novac.“ Iako bi volio da joj moţe vidjeti lice, bilo je nečeg tako slatko
napetog u stajanju tako blizu nje, hvatanju njezinog njeţnog mirisa po
cvijeću i prekrasnoj djevojci.“
„Baš to bi rekao svaki lovac na miraz.“
„Vjerojatno. Ali u mom slučaju to je istina.“ On zastane. „Ali to nije sve
što je rekao.“
Ona se provrpolji i nevoljko odgovori. „Rekao je da je vaša obitelj...“
„Sumnjiva?“
Ona se konačno okrene. Nije djelovala ljutito ili uzrujano. Djelovala je
znatiţeljno. „Nakon zločina našeg ujaka Nevillea, naša se obitelj nema
čime pohvaliti.“
Impresioniralo ga je što je spomenula taj skandal. Harry je već
naslutio da je Sophie Fairbrother čvršća osoba nego što je to društvo
pretpostavljalo. A to je značilo da ju je nešto značajnije od nekog tričavog
razočaranja natjeralo na onako gorak plač u vrtovima Oldhavensa.
Harry je odlučio poštovati granice doličnosti – zasad – no unatoč tome,
uhvati je za ruku. Ona šokirano dahne od iznenađenja, ali ne povuče ruku.
Pod njegovim prstima, njezina koţa bila je glatka i hladna. Val vrućine koji
ga je oblio iznenadio ga je svojom silovitošću.
„Ako vas odvučem u neku privatnu prostoriju, hoćete li vrištati?“
promrmlja joj na uho.
Nije znao kakvu reakciju očekivati, no nikako nije očekivao tihi kikot.
„To ovisi o tome što kanite učiniti.“
Na trenutak je zanijemio od šoka. Ona se ne boji. Naprotiv, djeluje
zaintrigirano i voljno. Neka mu Bog pomogne. Uhvativši je za vitku ruku i
utapajući se u očima plavima poput ljetnog neba, nije se osjećao kao
dţentlmen. Osjećao se kao izgladnio čovjek pred kojeg su stavili stol prepun
najfinije hrane.
„Ne toliko koliko bih ţelio“, prizna joj.
Odvukao ju je iza najbliţih vrata. Zatvaranje zasuna čulo se kao
grmljavina. Srce mu je lupalo od uzbuđenja i nelagode. Ako ih otkriju, bit
će vraga.
„Ovo je opasno.“ Njegov stisak pretvorio se u milovanje, a instinkt je
odveo njegov dlan na njezinu drugu ruku. U sobi je bilo mračno kao u rogu.
„Jest, opasno je. Moj brat je odličan strijelac. Čuven je po tome.“
Zadrhtao je od topline njezine koţe pod svojim dlanom. „Za nekoliko
minuta nasamo s vama, riskirat ću.“
„Hoćete li jednako razmišljati kad vas upuca?“ U tišini tame dobro se
čulo njezino nejednolično disanje. Bila je nervoznija nego što se pretvarala.
Ta naznaka ranjivosti rasplamsala je Harryjevu ţudnju tako silovito kao
ništa dotad.
„I u tom slučaju, to je vrijedno toga.“
„Vi ste takav laskavac.“
Znao je da zasluţuje njezinu porugu, ali nije mu se svidjela. Kako
objasniti da je sada sve drukčije? Sophie nije bila jedna od njegovih ţena.
Ona je bila ona prava.
„Primijetit će ako se predugo zadrţim.“
On se nasmiješi. „Ovo zvuči obećavajuće.“
„Kako to mislite?“
„To što se uopće kanite zadrţati.“
Ona nije stidljivo protestirala. Što ju je bolje upoznavao, to mu se više
sviđala. „Jeste li vi lovac na miraz?“
I on je isprekidano disao. Ne zbog straha, već zato što mu je od njezine
blizine srce galopiralo poput divljeg konja po vrištini. Njezin miris oboji
zrak. Nešto svjeţe poput izvorske vode. „Što vi mislite?“
„Mislim da sam provela previše vremena misleći na vas.“ Preplavi ga
pobjedonosan osjećaj. On izdahne i obuhvati joj lice dlanovima, osjećajući
pod njima njezine svilenkaste obraze. „Ni ja ne mogu prestati misliti na
vas. Hoćete li se udati za Desborougha?“
Ona se prene, ali se ne odmakne. „Moj brat to ţeli.“
„A vi?“
„To je dobra prilika“, reče ona bez imalo oduševljenja.
On je pusti. „Tako dobra prilika da se poţelite sakriti i plakati.“
„To nije bilo...“
„Sophie, ne laţite. Ne laţite meni.“
„Ne smijete me zvati Sophie.“
On se tiho nasmije. „Ne mogu se obratiti ţeni s kojom dijelim ovu
ostavu titulom. To je društveno pravilo.“
Njezino veselo smijuljenje ispuni mu srce neslućenom radošću. „Vi mi
se ne činite kao osoba koja poštuje pravila, g. Thorne.“ Ţudnja da je poljubi
postala je još veća, ali unatoč njezinoj neočekivanoj bojaţljivoj suradnji, nije
ju ţelio preplašiti kako mu ne bi pobjegla. „Naslušali ste se previše tračeva.
A moje ime je Harry.“
Stanka koja je uslijedila vibrirala je od znakovitosti.
„Harry...“ dahne ona, stvarajući glazbu od njegova prozaičnog imena.
Srce mu je lupalo o rebra. Dragi Boţe, duboko je zaglibio. „Predivna,
predivna Sophie“, šaptao je i unatoč riziku da sve radi prebrzo, ovije ruke
oko nje.
„Oh!“ Ona se trzne na njeţni dodir njegovih usana.
On je pusti i povuče se koliko je skučeni prostor ostave dopuštao.
„Oprostite mi.“
Na njegovo zaprepaštenje, ona ga uhvati za košulju. „Iznenadili ste
me.“
„Nikako nisam smio...“
„Vi ste veliki kavalir za jednog razvratnika, Harry Thorne“, reče ona
ironično.
Njezin ton ga je zaintrigirao. Ignorirajući zdrav razum i nagon za
preţivljavanjem, da ne spominje dţentlmenski kod, on poloţi dlan na
njezin. „Zar ne ţelite da budem pravi kavalir?“
„Ne u ovom času.“
„Vi zasluţujete bolje od potajnog udvaranja“, reče on bespomoćno, iako
mu se druga ruka krišom omotala oko njezina vitkog struka kako bi je
privukao bliţe k sebi. „Ali od dana kad smo se upoznali, ja vas sanjam.“
Njezin uzdah odavao je čuđenje. „Uistinu?“
Glas mu se produbi. „Sanjao sam kako vas cjelivam.“
Sanjao je on i neke druge radnje, ali nije ţelio okaljati njezinu
nevinost svojim raskalašenim maštarijama.
„Ţeljela bih vam ostvariti snove.“ Ona se nagne bliţe, očešavši se
grudima o njegova prsa. „Harry, hoćete li me poljubiti?“
„Sophie...“ Njezin miris ispunio mu je glavu poput vina, poput misli
koja ga je posve obuzela. Njegova ruka pojača stisak oko njezina struka.
„Zar me ne ţelite poljubiti?“ upita ona tiho.
„Naravno da ţelim, dovraga“, reče on osorno, a zatim teško uzdahne.
„Oprostite, ne ponašam se kao kavalir.“
Ovoga puta ona nezadovoljno uzdahne. „Ponašate se previše kao
kavalir.“
„Srce...“
Prekinula ga je prije nego što je istaknuo da se brine za njezin ugled.
Na kraju krajeva, kako bi uvjerljivo zvučala takva rečenica kad ju upravo
usred bala grli u nekoj ostavi?
„Ne ţelim vas slušati.“ Glas joj se stiša. „Osim ako ne ţelite reći
‘Poljubi me, Sophie.’“
Joj, k vragu. Kako odoljeti ovome? „Poljubi me, Sophie.“
Harry se baci na nju i pritisne svoje usne o njezine. Drhtale su pod
njegovim. Njezina drhturava nesigurnost nagoviještala je da je ovo njezin
prvi poljubac. Ta njeţnost ga je ubola u srce.
Odmah je postao njeţniji, grickajući je i liţući dok nije počela
isprekidano disati i nagnula se bliţe. Njegov jezik sklizne u njezina usta,
kušajući je do kraja. Njezin okus ga preplavi poput udara munje.
Svijet izvan Sophienih nespretnih ali ţeljnih reakcija nestane. Harry
je bio svjestan samo njezine topline i načina na koji je njezin jezik plesao
oko njegova. Čuo je samo njezine isprekidane uzdahe. Osjećao samo njezine
meko, drhtavo tijelo pritisnuto o njegovo.
Predugo mu je trebalo da shvati da je prestala sudjelovati. Podigao je
glavu i pokušao je razaznati u mraku. „Što...“
„Psst!“ Rukama mu je grčevito zgrabila košulju. Sada nije više drhtala
od strasti već od strave.
Vani su se čuli glasovi. Dovraga. On čvršće privije Sophie uza se.
Svatko tko se nalazio u krugu od jedne milje od njega zacijelo je čuo
lupanje njegova srca. Nije se bojao za sebe, već za nju. Samo bi prokleta
budala ovako riskirala.
Upinjao se da čuje hoće li ljudi s druge strane vrata spomenuti sestru
markiza od Leatha. No oni su raspravljali o rasporedu sjedenja za večerom.
Da nije bio tako opijen radošću, odmah bi prepoznao glas njihove domaćice.
Činilo se da razgovara sa svojim batlerom.
Harry se na trenutak opusti. Dok se ne zapita trebaju li moţda batleru
neke namirnice iz ove male ostave.
U tišini koja je vibrirala, Harry i Sophie priviju se jedno uz drugo dok
glasovi nisu izblijedjeli. Na kraju on joj šapne na uho: „Moramo vas izvesti
odavde.“
S povjerenjem koje nije zasluţio, ona poloţi obraz na njegova prsa.
„Mislila sam da ću umrijeti kad sam ih čula.“
„Nisam vas smio dovesti ovamo. Ali tako sam vas očajnički ţelio
vidjeti, a vaš se brat prema vama ponaša kao ovčar prema malom janjetu.“
„On je u smrtnom strahu da će mu lovci na miraz poremetiti planove.“
„Bilo bi pošteno od mene reći da je to njegova duţnost.“
„Ali vi niste lovac na miraz.“
„Nisam.“ On zastane. „Nisam?“
„Lovac na miraz ne bi oklijevao da me upropasti kako bi me prisilio na
brak.“
Brak? Ta je riječ odzvanjala kroz njega poput velikog zvona.
Sjeta koja ga je obuzimala nestala bi u Sophienom društvu. Pogled na
nju razvedrio bi mu dan. Zato je imao izbor da se povuče i ostavi je čovjeku
kojeg je za nju izabrao njezin brat ili da je upropasti. A od te zamisli
postalo bi mu mučno i svaka stanica u njegovu tijelu se tome opirala.
Ili brak.
„Harry?“ ona upita jedva čujno. „Što nije u redu?“
Bilo je prerano da spominje doţivotnu obvezu. Ona mu je već pruţila
više nego što se bio nadao. Srce mu je počelo lupati kad se prisjetio onih
čarobnih poljubaca.
On opusti stisak. „Predugo smo se zadrţali.“
„Da.“ U glasu joj se čulo ţaljenje. „Hoću li... hoću li vas opet vidjeti?“
Unatoč posljednjih nekoliko trenutaka provedenih u strahu, nije
mogao zadrţati smijeh. „A što vi mislite?“
„Ne znam. Nisam iskusna u očijukanju.“
Opet ga obuzme val bolne njeţnosti. U ovom veličanstvenom novom
svijetu oboje su bili nevini. „Kad se moţemo vidjeti?“
„U parku.“ Zvučala je kao da joj je laknulo. „Jašem svakog jutra.“
„S bratom?“
„On je ovog tjedna na putu.“
„Pronaći ću vas.“
„Nadam se.“ Primijetio je malu nesigurnost u njezinu odgovoru.
„Kunem se“, reče on.
„Ne ţelim vas ostaviti.“
Kako je uţivao u tome što je rekla, koliko god mu zbog toga bilo teţe
rastati se od nje. „Ni ja vas ne ţelim pustiti. Ali moram.“
Brzo je poljubi. Ţelio je da taj dodir bude sladak i kratak, ali opet se
zatekao kako se utapa u njoj.
Srećom po njegovu lošu snagu volje, ona se odmakne i odškrine vrata.
„Sutra“, prošapće i provuče se van.
„Sutra“, potvrdi on, a zatim pričeka u mraku dok ona tiho ne zatvori
vrata. U ovom trenutku nije bio spreman za civilizirano društvo. Nadao se
da Sophie jest. Imao je uţasan osjećaj da ona izgleda raščupano i pošteno
izljubljeno.
Poglavlje 7

Opet je snijeţilo. Kako se otezao ovaj tjedan, Pen je zaključila da se


svijet sastoji samo od snijega i leda i vjetra. Od krčmi prepunih buha. I
bezobraznih slugu.
I muškaraca koji je stalno gnjave.
Ili točnije, od jednog muškarca koji je stalno gnjavi. Njegove naporne
milosti, vojvode od Sedgemoora.
Pen i Cam putovali su kao lord i lady Pembridge, rabeći počasnu titulu
nasljednika Sedgemoora. Pretpostavila je da će sada kad su za sobom
ostavili planine, u krčmama biti veća guţva. Ona i Cam morat će biti
diskretniji jer sada postoji veća šansa da naiđu na nekoga tko ih poznaje.
Njihova se kočija truckala prema malom selu na breţuljku gdje će
provesti noć – ili, bolje rečeno, gdje je čovjek koji se sam proglasilo bogom i
batinom naredio da će odsjesti. Pen se rezignirano pitala kad će se konačno
slomiti. Hoće li to biti onoga dana kad gurne Cama glavom naprijed u
jedan od visokih snjeţnih nanosa koji su obrubljivali ono što se
optimistično zvalo cestom?
Cam je sada sjedio kraj nje, zureći kroz prozor kao da su hektari
bjeline stvarali veličanstven prizor daleko privlačniji od pogleda na njegovu
suputnicu. Imali su naporan dan, što ne znači da su prošli neki veći dio
puta. Toliko im je obeshrabrujuće mnogo vremena trebalo da prijeđu svaku
milju. Cam je imao pravo, koliko god ona to mrzila priznati. Prelazak Alpa
u veljači bio je samoubilački plan.
Zadnjih je dana temperatura u kočiji bila niţa nego vani. Pred drugim
ljudima se moţda Cam odnosio prema Pen s dubokim poštovanjem koje joj
je strahovito išlo na ţivce, ali rijetki privatni razgovori bili su ukočeni i
proţeti neprijateljstvom.
Kočija se zanjihala i stala, probudivši Mariju koja je bila spavala na
suprotnom sjedištu. Pen je uţasno zavidjela svojoj sluškinji na sposobnosti
da spava u svim uvjetima. Začudo, Maria je odmah prihvatila vijest da
njezina gospodarica i vojvoda putuju kao bračni par.
Očajno ţeleći protegnuti zgrčene noge, još očajnije ţeleći pobjeći od
opresivne atmosfere, Pen otvori vrata i iskoči prije nego što joj je Paolo,
njihov novi kočijaš, uspio otvoriti vrata. Unatoč sebi, osvrne se prema
Camu, očekujući njegovo uobičajeno neodobravanje.
Ali pogled u njegovim budnim zelenim očima je zabrine. Da se radilo o
nekom drugom muškarcu, protumačila bi taj sjaj kao oprezno zanimanje.
Ali Cam se prema njoj ponašao kao prema nekoj mučnoj obvezi, a ne kao
prema ţeni koju ţeli. Ipak, od tog njegovog ravnog pogleda zadrhtala je kao
da ju je netko očešao ledenom rukom po goloj koţi.
Nakon tjedana napornog putovanja Cam više nije bio uglađeni
primjerak britanske muškosti. Njegova košulja bila je prljava, odjeća
zguţvana, čizme blatnjave. I izgledao je umorno. Glumio je da je iznad
ljudskih slabosti, ali ovaj čovjek u kočiji izgledao je iscrpljeno do kosti.
Uvijek je smatrala da njegova nemoguća potjera za savršenošću u
konačnici donosi samotan ţivot. A on je upravo sada izgledao tako
usamljeno da joj se srce slamalo.
Zamjerala je Camu na njegovoj potrebi da joj naređuje. Zamjerala mu
je, koliko god to bilo beskorisno, na tome što ju nije sposoban voljeti. No
ipak, on se pošteno namučio zbog nje, a ona ga je nagradila svojom
mrzovoljom. Njezin ton bio je prijateljskiji nego obično. „Cam, hoćeš li ući
unutra?“
Paolo je nestao kako bi im unajmio sobe. Cam je pogleda onim
poznatim hladnim pogledom. „Naravno.“
Zvučao je umišljeno i nezainteresirano, baš onako kako je bio zvučao
čitavog tjedna. Ona pregrize uzdah. Lakoće kojom su nekada razgovarali
zauvijek je nestalo. Trebalo bi joj zbog toga biti drago. Zadnje što joj sada
treba jest podsjetnik na to kako Cam zna biti tako divno društvo. Ali zdrav
razum nije lako poslušati kad si zarobljen s mrzovoljnim plemićem na
beskrajnom putu za čistilište.
„Poţuri onda, smrzavam se.“
Turobni smiješak obasja njegovo lice kad je izašao iz kočije i pruţio joj
ruku. „Na zapovijed, milostiva gospođo.“
Ona nevoljko poloţi dlan na njegovu podlakticu, uznemirujuće svjesna
mišića ispod svog dlana čak i preko rukavice. Njegova tjelesna stvarnost
bila je za nju trajno mučenje. Tijekom godina, izblijedio je u njezinom
sjećanju pretvorivši se u pretjerano idealizirano ništavilo. Pravi Cam bio je
kompleksniji, moćniji i privlačniji od bilo koje maštarije.
Paolo se u tom trenutku vrati, a na njegovu okruglu, dobroćudnu licu
vidjelo se da je uzrujan. „Gospodine lorde, milostiva, imamo problem.“
Pen se iznenađeno okrene čovjeku kojeg je naučila cijeniti zbog
njegove sposobnosti snalaţenja u najgorim situacijama. Iako je bilo
nevjerojatno arogantno od Cama što je bez njezine dozvole otpustio
Giuseppea, Paolo je bio zgoditak na lutriji. „O čemu se radi?“
„Oluja je pogodila krčmu i samo je jedna soba prikladna za spavanje.“
„To je neprihvatljivo“, reče oštro Cam, dok je Pen proţivljavala noćnu
moru shvativši što znače Paolove riječi.
Paolo se trzne na Camov iskaz nezadovoljstva. Djelovao je razumljivo
zbunjen. Nikad dosad nije djelovao zbunjeno kad bi njegovi gospodari
zahtijevali odvojene sobe.Vjerojatno je to pripisivao engleskoj
ekscentričnosti. No kad nema drugog izbora, bračni par zacijelo moţe
dijeliti postelju.
Ledena zimska noć sa sve gorim vremenskim prilikama zacijelo se
smatrala takvom situacijom.
„Nastavit ćemo put“, reče hladno Cam.
Pomisao da bi trebali nastaviti dalje čak je i smirenog Paola natjerala
na pobunu. „Signore, sljedeće selo udaljeno je deset milja, s druge strane
planine. A noćas će biti snjeţna oluja.“
„S odmornim konjima...“ započne Cam svojim tonom koji je zvučao kao
da ga ni stampedo slonova ne moţe zaustaviti.
„Cam, ne moţemo dalje, opasno je“, prekine ga Pen.
„Gdje ti je nestala hrabrost?“ On ošine Pen oholim pogledom, a ona se
jedva suzdrţi da ne zadrhti, no ne zato što je temperatura rapidno padala.
„Zar ti nisi bila spremna sama samcata pregaziti svaki glečer odavde do
Pariza?“
O, sad bi ga najradije gurnula u snijeg. Odlučivši da bi bilo
prezamorno uvjeravati Cama, ona se obrati Paolu. „Ako je već preostala
samo ta jedna soba, uzet ćemo je. Hvala ti na brzini.“
Paolo se zarumeni od zadovoljstva. „Grazie, milostiva.“
„Hoćemo li, moja damo?“ Cam nastavi tiho: „Mislio sam da si zadnja
osoba na svijetu koja bi se sloţila s ovim aranţmanom.“
Ona povuče svoj dlan s njegove ruke i prostrijeli ga pogledom. „Glupo
je mučiti se po mraku kroz snjeţnu oluju.“
„Glupo je dijeliti sobu.“
„Moţda bi ti mogao spavati u točionici“, reče ona slatkim glasom.
„Moţda bi ti mogla“, obrecne se on.
Nasreću, krčmar je u tom času stigao pozdraviti uzvišene goste,
spasivši Pen od izricanja svoga mišljenja o tom Camovu prijedlogu.
Nakon iznenađujuće ukusne večere u točionici, Cam se popeo
hrastovim stubama do te jedine sobe prikladne za boravak. Ova se krčma
pokazala napretkom u odnosu na mjesta u kojima su dosad odsjedali.
Osim te jedne nemoguće okolnosti.
Te nemoguće jedne jedine sobe.
Unatoč njegovoj prijetnji da će natjerati Pen da prespava u točionici,
prepunoj putnika koji su zapeli u oluji – a Paolo je imao pravo da će početi
snjeţna oluja – Cam je naravno od početka njoj namijenio tu spavaću sobu.
I zato je sad imao problem.
Provjerio je jesu li oštećene sobe baš tako oštećene kao što su im rekli.
Bile su. Pokušao je zaspati u točionici, ali ondje je bila nepodnošljiva guţva,
a činjenica da se nije pridruţio svojoj ţeni u udobnosti i intimi sobe na katu
izazvala je znatiţelju koju on, čak i na ovom opskurnom mjestu, nije ţelio
poticati. Engleski putnici ionako privlače dovoljno pozornosti. Englez koji
odbija spavati sa svojom prelijepom ţenom uistinu bi u ovoj zabiti bio
svjetsko čudo.
Ironija je bila u tome da bi si on dao odrezati desnu ruku za pravo da
spava u Peninoj postelji. Očajnički se natjerao sjetiti lady Marienne
Seaton. Iako je još nije zaprosio, pozornost koju joj je ukazivao signalizirali
su njegove namjere dotičnoj dami, njezinoj obitelji i cijelom društvu. Nitko
se ne bi iznenadio kad bi Cam po povratku u London zahtijevao dozvolu
markiza od Baildona da zaprosi njegovu kćer.
Ali, tijekom ovog putovanja sve mu je teţe bilo prisjetiti se Marianne
kao nečeg više od samo sjene. Jedino lice koje je Cam vidio u svojim
mislima bilo je Penino lice.
Dovraga i bestraga.
I neka vrag nosi njegovu potrebu da izigrava zaštitnika. Kolege
putnici djelovali su iscrpljeno, no među njima je mogao vrebati neki
razbojnik. Zato se ipak odlučio popeti stubama, očekujući jezikovu juhu
zbog svojih dobrih namjera. Pen neće htjeti dijeliti sobu s njim. Čak i ako
ne bi bio prvi muškarac kojem je ukazala tu čast.
Previše je vremena proveo zdvajajući nad njezinim ljubavnicima.
Zacijelo je bilo bolje za njega što ne zna sve pojedinosti. No neznanje bi
uvijek rasplamsalo maštu. A on je mrzio ono kamo bi ga mašta odvela.
Ispred zatvorenih vrata duboko je udahnuo i podsjetio se da je
dţentlmen. Nadao se da će naporno putovanje prigušiti ovu nepraktičnu
ţudnju. Da će Penina neţenstvena neovisnost i oštar jezik pretvoriti
zadivljenost u antipatiju. Nadao se da će je njegovo diktatorsko ponašanje
natjerati da se drţi podalje od njega.
Barem je u ovom zadnjem bio uspješan.
Nezgodna istina bila je ta da je osorna Penelope jednako privlačna kao
i ljubazna Penelope. Neka mu Bog pomogne ako bude napredovala s
ljubaznosti ka prijateljstvu. Tada će uistinu nadrljati.
Moţe ona birati svoje ljubavnike kako joj drago, ali ona je ipak
djevojka iz dobre obitelji. Ako bi vojvoda od Sedgemoor dijelio postelju s
kćeri lorda Wilmotta, morao bi to platiti vjenčanim prstenom. Stojeći
ispred njezine sobe, ovako uspaljen i zabrinut, zamalo je pomislio kako bi
vjerojatno bio spreman platiti tu cijenu.
No odjednom ga obuzme bijes – neka je vrag nosi, ponaša se prema
njemu kao prema nekom prosjaku – i on silovito otvori vrata, zamalo ih
srušivši, te upadne u sobu osvijetljenu svijećama.
I stane, ukopan na mjestu, kao pogođen maljem.
Ustajući iz male drvene kade poput neke boţice, Penina snjeţnobijela
koţa je blistala poput mjesečine. Gola kao od majke rođena.
Srce mu je mahnito lupalo. U trenu je izgubio glavu od poţude.
Bila mu je okrenuta leđima. Njezina gusta tamna kosa bila je
neuredno skupljena, otkrivajući njezin elegantni vrat. Ravna, tvrdoglava
ramena. Profinjenu kraljeţnicu. Njeţne obline njezinih bokova. I, neka mu
Bog pomogne, savršeno oblikovanu straţnjicu, predivnu poput dvije sočne
breskve.
Prsti mu se saviju na bokovima, pripremajući se obuhvatiti te dvije
raskošne obline. Nikad u ţivotu nije vidio ništa tako predivno kao Penelope
Thorne u kadi.
Dok se nije okrenula.
Moţda je ispustio neki zvuk, iako mu je dah zapeo u grlu. Moţda je
hladan zrak ušao kroz vrata koja je bio otvorio.
„Maria, ja...“ Crnih očiju prepunih strave, zurila je u njega.
U toj sekundi koja se protegnula u vječnost, proučavali su jedno drugo.
On bi trebao otići. Nema nikakva prava upijati svaku veličanstvenu,
zabranjenu pojedinost i utiskivati je u svoj mozak da bi ju zapamtio za
vječnost. Tu mokru koţu koja sjaji poput bisera; jedre grudi okrunjene
stršećim bradavicama boje maline; njeţan tamni trokut koji joj je čuvao ono
slatko područje. Cam nije ni sumnjao da se ispod njezinih tamnih, običnih
jakni i uskih suknji krije ovakva divota.
Bijes zamijeni njezin šok. Uz jednaku dozu olakšanja i razočaranja od
koje mu se zamutilo u glavi, gledao je kako poseţe za otrcanim ručnikom
na malom stoliću kraj kade.
„Zatvori vrata.“ Glas joj je bio tih i drhtav.
Ne skrećući pozornost, on ispruţi ruku iza sebe i učini kako mu je
rekla. Miris po ljubičicama Penelopeina sapuna ispuni zrak. Dosad nije ni
primijetio kako je njezin parfem zaokupio sva njegova čula.
„Ali ti budi s druge strane vrata“, reče ona oštro, omotavši se
ručnikom.
Mogao joj je reći da bez razloga gubi vrijeme na pokrivanje svoga
tijela. Proziran od vlage, oskudni se komad tkanine protezao od grudi do
bokova. Izgledala je seksualno poţeljnije pokrivena tim komadom tkanine
nego stojeći gola.
Grlo joj se vidljivo grčilo dok je gutala. Promatrala ga je kao da
očekuje da će skočiti na nju.
„Ja ću spavati ovdje“, reče on osorno.
„Samo preko mene mrtve“, zareţi ona, drhtavim rukama grčevito
steţući ručnik.
Moţda je diskrecija u ovom slučaju bila hrabrije rješenje. „Vratit ću se
za deset minuta.“
„Ne ţelim te vidjeti večeras.“
On slegne ramenima. Bilo mu je nestvarno svađati se s njom onako
kako su se često svađali tijekom svoga putovanja, dok ona stoji ovako pred
njim poput ţivotnog ostvarenja svih njegovih snova. „Zaspiš li, nećeš me ni
vidjeti.“
Ona zgrabi posudicu za sapun i podigne je prijeteći. Uspio je tek ţurno
izaći u hodnik kad se začuje zvuk razbijanja keramike o vrata koja je
upravo zatvorio.
Vrag neka je nosi, kakva li je samo goropadnica.
Prelijepa goropadnica.
Goropadnica čije su oči, barem u jednom usijanom času, zaplamtjele
od ţudnje.

Dok je Pen leţala u postelji mučeći se zaspati, još uvijek se rumenjela.


Unatoč svojoj prijetnji, Cam se nije pojavio. Nije bila sigurna treba li joj
zbog toga laknuti ili se naljutiti na njega. Ali oni uţareni trenutci
neprekidno su joj se ponavljali u glavi i ţeludac joj se grčio od strave. I
zabranjenog uzbuđenja.
U jednom uţarenom trenutku, pročitala je ţudnju u njegovim očima.
U tom uzbudljivom trenutku vidjela je beskrajnu glad ispod njegove
hladne maske. A zatim se stari dobri zdravi razum opet izborio za svoje
mjesto pod suncem. Ona je bila gola ţena. Njegova reakcija bila je običan
tjelesni nagon.
Uz ovo gorko razmišljanje, sjedne i posegne za svojim debelim, plavim
ogrtačem. Noć je bila strahovito hladna. Čak i u ovoj sobi s vatrom u
kaminu i brojnim pokrivačima, drhtala je. Cam je moţda ţeli, ali ona ima
povjerenja u njegovu samokontrolu. Bilo je uistinu ruţno ostaviti ga da se
smrzava, dok ona uţiva u toploj postelji.
Omotala se u šal s uzorkom kašmira, više radi čednosti nego topline.
Nadala se da će nabasati na neku susretljivu sluţavku prije nego se odvaţi
ući u točionicu. Polako je otvorila vrata i provjerila hodnik obasjan
plinskim svjetiljkama.
Obuzme je nekakva ţivost. Bilo je to kao onog jutra kad ju je uhvatio
kako pokušava pobjeći.
„Što nije u redu, Pen?“
Namrštila se prema mjestu gdje se skutrio na suprotnom mjestu,
pokrivši se kaputom koji nikako nije bio dostatan pokrivač. „Bojiš se da ću
pobjeći?“
„Ne.“ Jednom rukom protrlja si oči.
Čak i pri ovako slabom svjetlu, primijetila je njegovu iscrpljenost. Je li
mu beskrajna ţudnja utjecala na ţivce? Ili se ona to samo nadala? „Što
onda radiš ovdje?“
On je pogleda ispod oka. „Unutra nisam dobrodošao.“
Obuzme je silan osjećaj krivnje. Hodnik je bio znatno hladniji od
spavaće sobe. „Mislila sam da ćeš otići dolje gdje gori kamin.“
„Osim kamina dolje i oko tisuću ljudi, od kojih većina ima buhe i samo
površno poznanstvo sa sapunom i vodom.“ Trznuvši se, odupro se o zid, a
zatim je uobičajenim lakim pokretom elegantno ustao. Njoj je sada bilo još
više krivo. On to nije rekao, no pretpostavila je da je ostao u blizini kako bi
je zaštitio.
„Ja nemam buhe“, reče ona tiho, zabacivši šal oko ramena. Unatoč
baršunastom ogrtaču i spavaćici od flanela, koja bi bolje pristajala nekoj
bakici, osjećala se golom kad bi ga pogledala u oči. Nije mogla zaboraviti
kako je gledao njezino golo tijelo. Dragi Boţe, ako se ova nelagoda produţi
sve do Engleske, ona će sasvim poludjeti.
„Još nemaš“, reče on ironično. „Mnogo je milja do Genove, a svaku noć
ćemo spavati u raskošnim hotelima.“
Pen će morati otvoreno reći što joj je na pameti. A to je čudno. Camu je
rijetko trebala bilo što dodatno pojašnjavati. Uspravivši ramena, podsjetila
se da mora zaboraviti na to da ju je vidio u kadi. „Moţeš ući unutra.“
Na njezino iznenađenje, nije odmah skočio na poziv. „Sigurniji sam
ovdje vani.“
Ona uzdahne i ustukne korak, ostavljajući mu mjesta da uđe u sobu
obasjanu svjetlošću kamina. „Nemam više posudica za sapun.“
Usne mu se trznu, iako je napetost u njegovim širokim ramenima
nagoviještala da je i on osjetio to tajanstveno strujanje među njima. „Zato
imaš oklop.“
Kako je ţeljela da mu se oči ne naboraju kad se smiješi. Kako je samo
ţeljela da mu se lice tako predivno ne obasja. Kako je silno ţeljela da joj
srce nije tako podloţno. „Oklop?“
„Da, oklop koji te prekriva od glave do pete.“ Nije joj prišao. „Zašto si
se predomislila i odlučila me pozvati unutra? Maloprije si djelovala kao da
si me spremna izmlatiti.“
Vrućina u njezinim obrazima mogla bi zagrijati cijelu ovu krčmu. „Ja
bi taj incident najradije ignorirala.“
Bore od smiješka oko njegovih očiju postanu još izraţenije. „Mogu
misliti.“
„Onda, ulaziš li? Hladno mi je.“
On prekriţi ruke na grudima i nonšalantno se nasloni na zid. „U ovoj
odjeći? Nema šanse.“
Ona zastenje i počne zatvarati vrata. Neka se gad smrzne.
„Čekaj“ reče on tiho i uhvati vrata.
U tom kratkom vrućem trenutku, bili su tako blizu jedno drugom da
su se mogli dodirnuti. Gledajući ga u oči, nije mogla pogrešno protumačiti
ono što vidi. To je bila ţudnja. On je ţeli, uistinu je ţeli. Pitanje je lebdjelo
u zraku. Pitanje zbog kojeg joj je cijela koţa bridjela od ţudnje.
Na trenutak pomisli da bi moţda bilo dobro popustiti i učiniti ono što
oboje ţele. A zatim se sjetila kako je bila jadna nakon odlaska iz Engleske,
kako se silno, bezuspješno, trudila zaboraviti ga, one praznine koju je
stalno nosila sa sobom. Bude li Cam iskoristio njezino tijelo, nikad neće
pobjeći toj mučnoj čeţnji.
Još gore, ukalja li svoju čast u postelji prijateljice iz djetinjstva, on si
to nikada neće oprostiti. A onda si ona to neće nikad oprostiti. Ima on
dovoljno problema da bi mu natovarila još i prijezir prema samome sebi
zato što je dokazao da je još jedna bitanga iz reda Rothermereovih.
Kakva prokleta zbrka.
Skoro ga je ostavila da se trese, ovoga puta od kukavičluka umjesto od
bijesa, no predomislila se znajući da ne smije biti tako zločesta. Zapravo, ne
sasvim uvjerena da nije zločesta, pokaţe mu rukom da uđe. Ovoga puta ju
je poslušao.
„Ti moţeš spavati na desnoj strani“, reče mu nervozno, spustivši šal s
ramena i odloţivši ga preko stolca. „Nadam se da ne hrčeš.“
Djelovao je zbunjeno. „Dijelit ćeš postelju sa mnom?“
Ona ga prostrijeli pogledom. „To je samo humanitarna gesta. Hladna
poput milostinje.“
„Zar mi toliko vjeruješ?“
Ah, neka joj Bog pomogne. Uvijek mu je vjerovala. Vjerovala mu je
prije nego ga je voljela. Ništa otad nije poljuljalo ni to povjerenje ni tu
ljubav. Čak ni njegova trenutna arogancija. Čak ni večerašnje otkriće da je
on ţeli. „Obećavam da te neću iskoristiti. Bi li radije spavao na podu? Ja se
ne odričem nijednog pokrivača.“
Usta mu se turobno stisnu. „Moramo razgovarati.“
Ona prestane popravljati krevet koji je bio u kaosu zbog njezina
nemira. „Ponoć je.“
On je stajao ravno poput vojnika na paradi. „Ne mogu čekati, moram
to sada reći.“
Turobna slutnja grčila joj je ţeludac dok je sjedala na krevet.
Nitko nikad ne kaţe „moramo razgovarati“ kao uvod u dobre vijesti.
„Kako to samo zloslutno zvuči, vaša milosti.“
Njegov se izraz lica nije razvedrio na njezinu porugu. „Pen, slušaj me.“
Od straha je počela brbljati. „Ono što se večeras dogodilo bila je
nezgoda. To bismo trebali zaboraviti.“
On odmahne glavom i pribliţi joj se jedan korak. „Ja to ne mogu
zaboraviti.“ Zastane. „I oprosti mi ako sam drzak, ali sumnjam da ti to
moţeš zaboraviti.“
„Cam, ti si se u ţivotu nagledao golih ţena.“
„Na putovanju smo stalno bili u tako skučenim prostorima...“
„I to je uistinu strahovito naporno“, doda ona brzo.
On zapovjednički podigne ruku da je ušutka. „Dogodilo se nešto
neočekivano. Kad sam te opet vidio, ja...“
Cam nikada nije ostajao bez riječi. Da se radi o nekom drugom
muškarcu, pod drugim okolnostima, moţda bi pomislila da joj ţeli izjaviti
ljubav. „Zar ovo ne moţe čekati do jutra?“
Ili zauvijek?
On tvrdoglavo ukruti bradu. „Ne.“ Zurio je u nju tako silovito da su
mu zelene oči postale gotovo prozirne. „Pen, neka mi Bog oprosti, ali nikad
nisam pomišljao da bih te mogao ţeljeti.“
Poput sjemena koje poseţe za suncem, iznikne radost. Dok ne počne
oklijevati zbog urođenog cinizma. „Ne zvučiš pretjerano sretno zbog toga.“
Usne mu se stisnu. „Ni nisam.“
Ona se gorko nasmije. „To znači da ovo nije uvod u još jednu
prosidbu?“
On se trzne. „Imala si me razloga odbiti.“
Da, imala je. I još ga ima. „Baš si se sretno izvukao.“
„Ja ne bih bio tako nepristojan.“
Usne joj se izviju dok je zurila u svoje krilo, prekriveno debelim,
bijelim flanelom. Začudo, otkad su se sreli, ovo je bilo najbliţe iskrenom
razgovoru. „Vi nikada, vaša milosti.“
„Prestani se rugati. Samo pokušavam učiniti ono što je najbolje za
nas.“
Ona ga prezrivo pogleda. „Cam, ti uvijek pokušavaš učiniti najbolje.“
Uzrujao ga je njezin ironični ton. „Naše okolnosti su teške, ali nisu
nemoguće.“
„Drago mi je to čuti.“
On nastavi dalje. „Ja sam uvijek pokušavao biti častan.“
Naravno da jest, pomisli ona umorno. Ţeljela mu je još nešto spustiti,
no njegov izraz lica je natjera da se predomisli. „To je dobro.“
„Pen, moram drţati ruke podalje od tebe.“
Srce joj se stisne od bola. „Zato što sam neprikladna nevjesta?“
Dok je čekala njegovu potvrdu, osjećala se kao da čeka udarac u glavu.
On odmahne glavom. „Zato što se udvaram drugoj dami.“ Zurio je
preko njezine glave kao da je kriţ koji je visio na zidu nevjerojatno
zanimljiv. „Kad se vratim u Englesku, vjenčat ću se s lady Marianne
Seaton, kćeri markiza od Baildona.“
Poglavlje 8

Nakon onog čudesnog susreta u ostavi lorda Chetwella, Harry je bio


previše nemiran da bi zaspao. Previše nemiran i previše sretan. Sophie
moţda još nije zaljubljena u njega, ali jest zainteresirana. I to toliko da je
zbog njega prkosila svom moćnom bratu.
Dolutao je doma s bala s glavom u oblacima. Krv mu je ključala od
sjećanja na Sophieine poljupce. Zvuk njezina glasa ispunjavao mu je uši
poput glazbe. Proganjao ga je njezin miris.
Zaljubio se u nju ludo, bio je zacopan do ušiju. I bilo ga je baš briga.
Grozničavo iščekivanje natjeralo ga je da sam osedla konja – nije bio toliko
sebičan da ovako rano probudi konjušara – i odjaše u park prije zore.
Privezao je konja ispod jednog stabla na mjestu s pogledom na Rotten Row.
Bila je posebna privilegija biti ovdje u maglovito zimsko jutro, znajući da se
njegova voljena moţe pojaviti svakoga časa. Sunce je tek provirilo iza
obzora, probijajući se dugim, zlaćanim zrakama kroz ogoljena stabla.
U taj čudesan prizor ujahala je njegova Sophie, njeţno upravljajući
predivom sivom kobilom. Odjenula je lijepi tamnoplavi jahaći kostim, a
šešir joj je bio tako draţesno nakrivljen da ju je odmah poţelio poljubiti.
Harry se prene iz sanjarenja dok se spontani smiješak raširi njegovim
licem. Srce mu poskoči.
Ona mu uzvrati smiješak. „G. Thorne, kakvo iznenađenje“, reče
neprirodno veselim glasom kako konjušar koji je kaskao za njom ne bi
ništa posumnjao.
Prigušivši smijeh, Harry skine šešir i nakloni se. Sophie je, pomisli,
tako beznadno loša spletkarica. „Lady Sophie, kakva divna slučajnost.“
„Jutros je tiho u parku.“ Ona pogleda Harryja ispod dugačkih
trepavica. „Jeste li sami?“
„Da. Moţda bismo mogli malo jahati zajedno.“
„Milostiva, nisam siguran...“ započne konjušar prije nego ga Sophie
prekine smijehom. Vrlo neuvjerljivim smijehom.
„Jones, g. Thorne i ja smo stari prijatelji. Eto, baš smo sinoć plesali.“
„Svakako, milostiva gospođo.“ Konjušar se namjesti u sedlu,
nepokolebljiva pogleda. Leath je izabrao vrsnog straţara.
Harry se nadao da će iskamčiti pokoji poljubac. Tko se tome ne bi
nadao. No uvidio je da moţe očekivati samo kratak i čedan razgovor. „Bila
je to divna zabava, zar ne?“
On usmjeri konja u smjeru kojim je kaskala Sophieina kobila. U parku
je zacijelo bilo još ljudi, ali što se njega ticalo, on je bio sam sa svojom
voljenom.
„Da, uistinu sam se sjajno zabavila“, reče Sophie još ga jednom
pogledavši iskosa. „Događaj za pamćenje.“
Harry je bio još sigurniji da je Sophie prava namiguša. I zato mu se još
više sviđala. Od pomisli na to da će se vezati za onog uštogljenog
Desborougha, ţeludac mu se grčio. „Je li ovo vaš prvi posjet Londonu?“
„Ne, moj brat često dolazi na zasjedanje parlamenta. Posljednjih
godina i mene vodi sa sobom.“
Leath je navodno bio kandidat za mjesto premijera. Ili je to bio dok
kriminalne aktivnosti njegova strica nisu ukaljale njihovo obiteljsko ime.
Markiz zacijelo ludi zbog ogovaranja koje se, povrh svega, još i proširilo u
javnosti zahvaljujući Sedgemooru.
Leath bi Harryja svrstao u Sedgemoorov tabor. Na kraju krajeva,
Rothermereovi i Thorneovi su odrasli zajedno. Prije desetak godina čak se
pričalo da će se Cam i Harryjeva sestra Penelope vjenčati. Kakva bi to bila
katastrofa. Pen je tvrdoglava i nekonvencionalna, dok je Cam bio uzor
kavalirske samokontrole.
„To, dakle, objašnjava vašu uglađenost. Većina se mladih dama
tijekom svoje prve sezone samo čudi svemu što se oko njih događa.“
Ona se oduševljeno zasmijulji. „Sad kad sam vidjela Astleyev cirkus i
menaţeriju u londonskom Toweru, uistinu sam izuzetno sofisticirana.“
Rumenilo razvedri Sophieine obraze. Imala je uistinu predivnu koţu.
Harryju krv proključa kad zamisli tu koţu golu i spremu za njegovo
istraţivanje. Ruke mu se stisnu na uzdama, a njegov konj skrene.
Jahali su ispred Jonesa koji se činio spreman dati Harryju šansu.
Zasad. Harry se nagne da potapša sjajni vrat svoga konja i promrmlja:
„Ţelim vas dodirnuti.“
Ona mu šapne: „Ne mogu pobjeći nikamo sama.“
„Ni ne biste trebali. London je pun bitangi.“
„Uključujući i vas?“
„Da, uključujući i mene“, reče on tuţno. A zatim, malo glasnije zbog
Jonesa koji im se pribliţio, očito sumnjičav: „Ţivite li na selu ostatak
godine?“
„Bila sam u školi u Bathu. A sada ţivim s majkom u dvorcu Alloway u
Yorkshireu“
„Vaša majka ne dolazi u grad?“
„Nije baš najboljeg zdravlja.“ Zurila je u crni flor na njegovu rukavu.
„Vidim da ste nedavno nekoga izgubili, jako mi je ţao.“
„Moj brat je preminuo u siječnju. Čudim se da to niste čuli.“ Ako je
Leath upozorio Sophie da se kloni Harryja, zasigurno je spomenuo
Peterove financijske nedaće. Peterovo katastrofalno upravljanje već ionako
ispraţnjenom blagajnom Thorneovih prijetilo je uništenjem obitelji, a zato
je Harry bio još neprikladniji izbor za ovu divnu djevojku.“
„Ţao mi je.“
„Hvala vam.“ Pogledao je u njezine sućutne plave oči i njegova ljubav,
već snaţna, još se produbila. „On je bio sjajan tip koji bi učinio sve za ljude
koje voli.“
„Izgleda da je bio divan.“
„Bio je.“ Harry se zatekao kako govori ono što nije rekao nikome otkad
je Peter umro u samoći. „Više ni u čemu ne uţivam. Cijeli svijet mi je siv.“
Osim kad je sa Sophie.
„Ja sam se tako osjećala kad mi je otac umro.“
Pokojni markiz umro je prije četiri godine. Nacija je oplakivala
gubitak briljantnog političara. A o njegovu se sinu pričalo kako će postati
premijer. Kako je tada tek završio Oxford, Harry nije tome pridavao veću
paţnju. Bio je previše zauzet ludovanjem i dodavanjem još poneke mrlje
ugledu svoje obitelji.
Posegnuo je da je utješi prije nego što se Jones znakovito zakašljao.
Bit će jako teško izbaviti Sophie iz kandţi zmajeva koji je čuvaju. Po prvi
put u svom bijednom ţivotu Harry je ţudio suočiti se s tim izazovom.
Ogledao se oko sebe i primijetio da je sasvim svanulo. Jahači su
dolazili na jutarnje jahanje. Kako bi sačuvao Sophie od ogovaranja, mora
odjahati dalje. „Jako mi je drago što smo se vidjeli.“ Ona sagne glavu s
profinjenošću koja je dala naslutiti kako će jednog dana postati velika
dama. Ispod oboda njezina modernog šešira od dabrovine Harry uhvati
dobrodošao bljesak čeţnje u njezinih očiju. „Večeras sudjelujem na balu
lady Carson.“
„Moţda se vidimo ondje“, reče, ne misleći ozbiljno ovo „moţda“.
Nakloni se. Jonesov budni pogled upozorio ga je da bi poljubac u ruku bio
previše, dovraga. „Do viđenja, lady Sophie.“

Pen je stajala na terasi gostionice i zurila u razvedenu obalu koja se


pruţala pred njom. Noć je bila vedra i lako je mogla razaznati svjetla
Genove u daljini. Oko nje cvjetalo je proljetno cvijeće u lončanicama. Nakon
zamrznute pustopoljine, ovaj se okoliš činio posve čudesnim.
Naporno putovanje bliţilo se kraju. Sutra će isploviti prema Engleskoj.
Ovaj posljednji tjedan mogao bi se čak smatrati prilično ugodnim. Vrijeme
je bilo ljepše, a ceste u naseljenijim područjima bile su mnogo bolje od
kozjih staza u planinama. Čak su i prenoćišta bila luksuznija pa nijednom
više nije morala dijeliti sobu s Camom. Hvala Bogu. Još se sjećala kako leţi
budna u postelji, kako je proţdire beskorisna ljubomora, dok on leţi u
tišini ispruţen kraj nje, a ni njemu san ne dolazi na oči.
Objava Camovih ţenidbenih planove trebala je smanjiti napetost
među njima. Ona je oduvijek bila svjesna činjenice da će se on jednom
oţeniti, a sada, kad je ta buduća ţena imala ime, trebala bi konačno biti
sposobna zatomiti svoju bolnu čeţnju.
Umjesto toga, od one beskrajne noći, atmosfera među njima bila je sve
teţa i teţa. Do večeras, kad je postala tako nepodnošljiva da je jedva
završila s večerom prije nego je odjurila van da ga izbjegne.
Prislonila je drhtave ruke na kamenu ogradu i tupo zurila u noć.
Odjenula je svoju najdraţu opravu, od morsko-zelene svile, koju je prošle
godine kupila u Firenci. Već u trenutku kad je zamolila Mariju da je
pronađe, shvatila je kako je jadna. Nabacivala se, izazivala Cama. Ovo
nikad neće biti tvoje, koliko god ti to ţelio.
To je uistinu jadno.
„Zar ti je tako grozno razgovarati sa mnom da si se poţeljela baciti s
litice?“ upita tihi glas iza njezinih leđa.
Pen se polako okrene. Trebala je pretpostaviti da će Cam krenuti za
njom. Svjetiljke koje su obasjavale terasu pruţale su dovoljno svjetlosti da
ga je mogla vidjeti u sjeni kraj vrata. I on se lijepo odjenuo, kao da je bio
svjestan da ova večer označava neku vrstu kraja.
Tako je nevoljko pristala putovati s njim. I zato se činilo apsurdnim
što je tuţna sad kad se njihovo putovanje bliţilo kraju. „Nisi tako dosadan
da bi me natjerao da se ozlijedim.“
Prišao joj je onim lijenim opuštenim korakom od kojeg bi joj srce
uvijek brţe zakucalo. Uistinu je obična zaljubljena budala. On joj doda
jednu od čaša crnog vina koje je donio sa sobom. „Idemo nazdraviti starom
prijateljstvu.“
Konačno u njegovoj rečenici nije bilo podbadanja. Naprotiv, Cam se
doimao poput onog ljubaznog dječaka kakvog je davno poznavala. Poljulja
se njezina odluka da odrţava distancu. Ona podigne čašu. „U ime
prijateljstva.“
„Naš put se bliţi kraju“, reče on zamišljeno.
„Ali čeka nas plovidba.“
„Na Sokolu smo sigurni od skandala. Moja posada je dobro plaćena da
drţi jezik za zubima.“
Kako li on samo silno ţeli taj brak s lady Marianne. Sasvim
neprimjereno, Penino se srce stisne, iako je to bilo sasvim neprilično.
Ţeljela je počupati svaku dlaku sa zacijelo savršeno uređene kose te ţene.
Previše je jalovih sati Pen utrošila razmišljajući o Camovom izboru. Lady
Marianne je zacijelo predivna. Savršena ponašanja. Diskretna.
„Uspjeli smo.“ Pokušala je zvučati sretno, ali nije uspjela.
Nasreću, Cam izgleda nije primijetio tugu u njezinu glasu. Ispio je
gutljaj vina i zapiljio se zamišljeno u more. „Da. I nismo se poubijali.“
„Zamalo jesmo.“
On je pogleda. „Pen, ţelim ti svu sreću. Uvijek sam ti ţelio samo
sreću.“
Ona je to znala. Iako ga je vjerojatno zapeklo njezino odbijanje njegove
prosidbe. A zasigurno ga je ljutila njezina neovisnost i tvrdoglavost. Moţda
je čak i ţalio što nikad nisu istraţili tu ţudnju koja je tinjala među njima.
No ljubav i prijateljstvo skovano u djetinjstvu još je postojalo.
„I ja tebi ţelim svu sreću, Cam“, reče ona tiho.
„Što kaniš učiniti kad dođeš doma?“
„Srediti poslove svoje tete.“
„A nakon toga?“
Ona slegne ramenima. „Vratiti se u Italiju. Imam ovdje prijatelje i
mnogo mjesta koja bih ţeljela vidjeti.“
„Nećeš ostati u Engleskoj?“
I svjedočiti, čak i izdaleka, Camovoj bračnoj sreći? Tome kako Cam
postaje otac? Radije bi si noţem za papir izrezala jetru nego tome
svjedočila. „Ne.“
„Elias i Harry bi bili neizmjerno sretni da im sestra ostane doma.“
„Obojica imaju svoj ţivot. Navikli su ţivjeti bez mene.“
„A sada moraju ţivjeti bez tebe i bez Petera.“ On se trzne primijetivši
kako je drhtavo udahnula. „Oprosti. Nisam smio biti tako nepaţljiv.“
Zurila je u njega. „Zaboga, Cam, zar je ovo bila isprika? Pomislila bih
da ti je oštrica otupjela“
Usne mu se stisnu, ali ostao je miran. Bilo je to saţaljenje. Njezinu
čeţnju bilo je znatno lakše kontrolirati kad su isijavali munje jedno prema
drugom. No ono što je sada među njima vibriralo nikako nije bila
antipatija.
„Ponio sam se kao grubijan.“
Ona se ironično nasmije. „To je samo tvoja definicija, ničija druga.“
Gledao ju je ravno u oči. „Znaš zašto sam bio teţak.“
„Rekao si mi.“
Zatim on ponovno ušuti ne ţeleći nastaviti tu temu. Hvala nebesima.
Bilo je strahovito bolno znati da ju on ţeli, ali također znati da bi se samo
budala predala.
„Nadao sam se da će iskrenost pojednostaviti situaciju.“
„Ali nije.“ Zrak je bio tako teţak da je osjećala kako se guši. Hoće li je
poljubiti? Samo jedan poljubac koji bi joj trajao za vječnost nije bila
prevelika molba. No ionako već ima previše toga čega će se sjećati.
„Je li to razlog zašto me ne ţeliš?“ Treperavo svjetlo sumraka bilo je
varljivije od potpune tame. Skoro je mogla zamisliti očaj u njegovim očima.
Cam nikad nije bio očajan. On si nikada nije dopustio biti očajan. „Ili zašto
me ţeliš?“
Ona se trzne, prolivši vino iz čaše u ruci. „Cam, ja...“
„Jasno je da je ovo loše. Ja se udvaram drugoj ţeni. Ti si sestra moga
prijatelja. Odrasli smo zajedno.“ Glas mu je drhtao. „Ali reci mi da me ţeliš.
Izluđuje me to što to ne znam.“
Ovo nije ţeljela čuti, djelomično zato što je onaj griješni, bludni dio nje
gorio od ţelje da mu se baci u naručje i preklinje ga da joj radi tisuće divljih
i zabranjenih stvari. Povukla se prema ogradi. Srce joj je divljački lupalo od
straha.
Prijetnja da će izdati svoju tajnu nadvila se nad njom poput orla. On
nikad ne smije saznati da ga ona voli. Njegovo saţaljenje bilo bi gore od
smrti. „Ovo nema nikakvog smisla.“
Cam uzme njezinu čašu i stavi je kraj svoje na kamenu ogradu. „Ali ja
moram znati.“
„Ne, ne moraš“, reče ona, a zatim zastenje kad njegovo lice preplavi
zadovoljstvo. Na ovoj vjetrovitoj terasi njegova se obično besprijekorno
počešljana tamna kosa razbarušila, a oči su mu sjajile od strasti. Bio je to
najljepši muškarac kojega je vidjela u ţivotu. On je uhvati za ruku. „Ako
me ne ţeliš, reci to.“
Pen je znala, osjećala je to svim svojim bićem, da ako je nastavi
dodirivati, ona će noćas leći u njegovu postelju. „Netko bi nas mogao
vidjeti.“
„Ne marim za to. Reci mi.“
Od njegova dodira krv joj je uzavrela, a ţmarci poţude strujali su joj
utrobom. „Kakva korist od toga?“ upita ga u ljutnji i očaju, s mukom se
pokušavajući odmaknuti od njega. „Ti ćeš se oţeniti lady Marinneom.“
Njegov je pogled bio usredotočen na njezine usne koje su zbog toga
bridjele kao da ih je upravo poljubio. „Nekoć sam se ţelio oţeniti tobom.“
Opet gorčina. „Kad si mislio da me moţeš modelirati prema svojem
kalupu. Prije nego što su ludosti moje obitelji eskalirale s Peterovom
propašću do pravog skandala.“
Odrezala bi si desnu ruku da čuje kako on poriče njezine tvrdnje, no
naravno, on to nije učinio. On joj ne bi lagao. Cijenila je to, iako je to
mrzila. „Lady Marianne će biti savršena vojvotkinja.“ Uţasno ju je
zaboljela činjenica da on to nikada nije rekao za Penelope Thorne, čak i
prije njezinog boemskog lutanja svijetom. “Voliš li je.“
On naglo povuče ruku, a čeljust mu se ukruti od odbijanja koje bi
prepoznala svaki put kad bi netko spomenuo ljubav. „Griješiš ako misliš da
je ljubav uvjet za sretan brak.“
„A ti griješiš ako misliš da nije“, odgovori mu ona ljutito.
„Moji roditelji su se voljeli. Neko kratko vrijeme.“
„Tvoji roditelji su uvijek bili djeca odjevena kao odrasli ljudi.“ On je
prijekorno zurio preko svog markantnog nosa. „Zašla si u opasno područje.“
Ona se uspravi. Uzvrati mu ljutito bez razmišljanja. „Zašto? Ti sa
mnom vrlo slobodno razgovaraš.“ No nakon te rečenice, ton joj se smekša.
„Cam, ja znam da je ova... privlačnost velika napast. Ali nije uopće
iznenađujuća. Mi smo dvoje zdravih, odraslih ljudi prisiljeni biti zajedno u
skučenom prostoru. Bilo bi neprirodno da nismo barem malo znatiţeljni.“
Gorak osmijeh izvije mu usne. „Ovo je lakonsko objašnjenje.“ Na
trenutak, kratak, ali izuzetno uţaren, pogledi im se sretnu. Znala je da se,
baš kao i ona, on jako dobro sjeća kako je stajala gola pred njim.
A onda se on potpuno zatvorio. A ona je zbog toga bila
sasvimdezorijentirana. Kao da ju je namamio do vrata, a onda joj ih
zalupio u lice.
Ipak, bilo joj je drago kad je ta ţestoka Camova strana počela slabiti.
Bilo je pravo mučenje slušati kako naglas govori o svojoj ţudnji i znati da to
nije dovoljno, da to nikada neće biti dovoljno.
I kao da su se dogovorili, okrenu se prema moru koje će sutra postati
njihova cesta. Negdje dolje, usidren je bio njegov brod. Budu li vjetrovi
povoljni, za dva će tjedna biti u Engleskoj.
Zavlada tišina. U početku bila je teška od potisnute strasti, no
postupno se pretvorila u nešto njeţnije i ljubaznije. Njegov je glas postao
njeţniji i ljubazniji. „Pen, zašto si tako čvrsto odlučila otići u progonstvo?
Od čega ti to bjeţiš?“
Od tebe.
Devet proteklih godina provela je bjeţeći od ovog čovjeka kojeg voli, ali
koji nju nikada ne moţe voljeti. Bez obzira na uzbuđenje i avanturu, bez
obzira na to što je glumila sofisticiranu osobu u sofisticiranom svijetu, nije
jurila ni prema čemu. Kakva poniţavajuće saznanje.
„Ja uţivam u svom ţivotu.“ Osim stalne boli koju nikakvo
spektakularno okruţje ili šarmantni oboţavatelji ili glamurozne intrige
nisu mogle ublaţiti.
„Uţivala bi u Londonu.“
„Sumnjam. Ljudi doma su konzervativniji nego ovdje. Englesko
društvo ne bi me dočekalo raširenih ruku.“
„Griješiš.“
Pen si nije mogla pomoći. Nasmijala se. Mogla se nasmijati ili
rasplakati. Da se rasplakala, on bi moţda shvatio kakav bi to za nju
strašan udarac bio napustiti ga. „Ne, Cam. Neću se baciti u tvoj zagrljaj ni
u kojim okolnostima.“
On se nije nasmijao. Djelovao je uznemireno i ljutito. Opet se vratio
onaj opasni šum u zraku. Pen fatalistički primijeti da nikad nije ni nestao.
„Pen, ja se silno trudim zapamtiti da sam častan čovjek.“
Otrijeznila se, uvjeravajući se kako mu nikako ne smije dopustiti da
kompromitira svoje principe. Bilo bi tako lako ignorirati ono što je ispravno
kad na račun sitnog grijeha, on moţe biti njezin. Koliko god to bilo kratko.
Barem tjelesno, ako već ne emocionalno.
Mogla bi prijeći tih tridesetak centimetara koji su ih dijelili i poljubiti
ga. Ako je išta znala o muškarcima – a s dvadeset osam godina bi trebala
znati – već i mali poticaj bio bi dovoljan da slomi njegov otpor.
„Naţalost“, prošapće ona prije nego se uspjela suzdrţati.
Zatim on ustukne i nakloni se. Iako mu je glad smračila pogled,
govorio je hladnom ljubaznošću koju je prečesto čula na ovom putovanju.
Ove su večeri razgovarali poput prijatelja. Ili poput ljubavnika. A sada je
gledala Cama kako navlači oklop pred intimnosti. „Neću se ponijeti kao
gad. Čast moje obitelji je na kocki. Ako te odvedem u postelju, dokazat ću
da je sav moj trud da povratim obiteljski ugled bio uzaludan.“
Znala je ona to. No ipak, odbijanje je boljelo. Pen pogne glavu, ne
ţeleći da on vidi kako ju je povrijedio.
Jedan par izađe na terasu. Dama zastane i veselo progovori. Što je bilo
gore, progovorila je naglaskom kojim govore pripadnice više engleske klase.
„Gospođice Thorne, kakvo divno iznenađenje.“
Poglavlje 9

Došla mu je kroz njeţno, tek prolistalo grmlje, poput šumske vile, iako
nije bilo baš ničeg nezemaljskog u ţeni koju je drţao u zagrljaju. Bila je
tako topla, strastvena i ţenstvena.
Harry je ljubio Sophie dok oboje nisu ostali bez daha. A zatim ju je još
malo ljubio. „Uspjela si pobjeći.“
Njegov blesavi komentar ju nasmije. „Očito.“
Već tjedan dana Sophie je sudjelovala na kućnoj zabavi koju je
priredio jedan od Leathovih političkih kolega. Unatoč Harryjevom silnom
trudu, njegove su namjere da ne odustane od Sophie privukle pozornost.
Leath ju je sklonio iz Londona da je razdvoji od mladog gospodina Thornea.
Poruka koju je prenijela Sophieina sobarica osujetila je taj plan.
Harry opet poljubi Sophie. Krv mu proključa kad mu odgovori
strasnim pokretima svog ţustrog jezika. Još je uvijek bila malo nesigurna u
sebe, ali svake je minute bila sve samopouzdanija.
„Srdašce moje, tako si mi nedostajala“, reče on promuklo,
naglašavajući svaku riječ novim poljupcem.
Samo su se jednom dosad poljubili, a on je zbog bolne ţudnje da to
ponovno učini patio od nesanice zbog koje je postao mrzovoljan. Uspjeli su
srediti još tri sastanka u Hyde Parku i nekoliko diskretnih plesova. Ovdje
u parku sira Gartha Burtona, u pospano popodne, nije bilo vjerojatno da će
ih netko prekinuti. Harry se zakleo da neće izgubiti glavu. Ali nakon
jednog pogleda na svoju voljenu, sva odlučnost je otišla k vragu.
„I ti si meni nedostajao“, promrmlja Sophie nesigurnim glasom,
stišćući Harryjeva ramena kao da ne moţe vjerovati da je on uistinu ovdje.
„Čekao sam na ovaj susret čitavu vječnost.“ Nizao joj je poljupce niz
grlo, grickajući oblinu njezina ramena dok nije počela drhtati.
„Ali prošlo je tek tjedan dana.“
„Ti previše banaliziraš moju bol“, prošapće on usnama priljubljenim uz
njezinu koţu.“
„Mislila sam na tebe svake minute.“ Sophie klizne rukama pod njegov
kaput, privlačeći ga bliţe.
„I ja na tebe.“
Spretno ju je dogurao do zgodno smještenog stabla i ţustro prionuo na
pipkanje. Upoznavao se s oblinom njezina struka i bokova, vitkim obrisom
njezinih leđa. Pazeći na njezinu čednost, drţao je svoje bokove podalje od
njezinih.
Njezina ruka se odvaţi krenuti niţe. Potrese ga uzbuđenje i
zahvalnost, iako su ti voljni prsti koji su se zabijali u njegove guzove
prijetili da sasvim izgubi kontrolu.
Zurio je u nju maglovita pogleda. Strast joj je zajapurila snjeţnobijelu
koţu, a plave su joj oči bile teške od ţudnje. Izgledala je blistavo i
pristupačno, potpuno druga osoba od one debitantice zlaćane kose koju je
prvi put vidio. Odjenula je kobaltno plavu dnevnu haljinu, svezanu
sprijeda čvorom, visoka ovratnika koji je sada, zahvaljujući Harryjevoj
pozornosti, bio nakrivljen.
Prislonio je svoje čelo na njezino, dijelio s njom njezin dah. Mirisala je
predivno. Kao ţivopisno proljeće koje je oko njih pupalo. Ona ga je vratila u
ţivot. Pitao se zna li to ona.
„Harry?“ Primijetio je zbunjenost u njezinu glasu.
Podigne glavu. „Sophie, pokušavam se ponašati kao kavalir.“
Ona se nasmiješi, usana vlaţnih i natečenih. „Ne moraš.“
On zastenje. Uistinu nije trebao čuti kako ona to kaţe. Pogotovo ako
ţeli zadrţati imalo časti. „Naravno da moram.“
Njezin se osmijeh proširi i sjaj u njezinim plavim očima oboji njegov
svijet ţarkim bojama. Štoviše, oboji ga duginim bojama. “Ţelim da me
dodiruješ.“
„Iskušavaš moju odluku da se obuzdam.“ On je opet poljubi, strasno i
silovito. Srce mu je udaralo u rebra dok se ona privijala uz njega.
„Ja ne ţelim da me bilo što obuzdava.“ Ona se uhvati za njegova
ramena. Drhtavim rukama on razmakne prored na njezinoj opravi. Otići će
još malo dalje i onda se zaustaviti. Dragi Boţe, daj mu snage da se
zaustavi.
Samokontrola je postala opasno krhka kad se njezina oprava
razdvojila. Ruţičasti biseri njezinih bradavica stršali su pritisnuti o tanku
podhaljinu. Zastenjavši, on se sagne i usiše jedan od tih savršenih
pupoljaka. Njezin prigušeni jecaj odjekivao mu je u ušima. Znajući da se
uputio na put bez povratka, obuhvati joj rukom drugu dojku i protrlja
dlanom bradavicu. Ona se izvije tako da joj se trbuh sudario s njim.
Odjednom postavši nemilosrdan, on naglo spusti čipkasti obrub da
otkrije njezine dojke. Bilo je bolje nego u snu. Razmišljanje o njezinoj
golotinji raspirivalo mu je maštu, i na javi i u snu, još otkad ju je pronašao
kako plače u vrtu lorda Oldhavena. Odmakne se da bi uţivao u pogledu.
„Prelijepa si.“ Poboţno joj pomiluje bijelu koţu.
Poljubi vršak njezine dojke. U tom je činu bilo više poštovanja nego
ţudnje, iako je ţudnja bila dovoljno snaţna da poljulja sve njegove principe.
Ona nesigurno udahne. „Osjećam se lijepom kad sam s tobom.“ Ugrize
se za usnicu. „Prije nisam nikad.“
Njezina ranjivost porazi razjarenu zvijer koja je bjesnila u njemu.
Zahvalan i jednako toliko razočaran, on uzdahne i odmakne se.
Zato što ju je volio, rekao je istinu koju je oduvijek znao. „Ti zasluţuješ
bolje od mene.“
Ona se odjednom činila jako uzrujanom. „Zar ti se gadim?“ Harryju se
stisne ţeludac. Njega bi trebalo biti sram, a ne nju. “K vragu, ne, Sophie. Ti
si veličanstvena, savršena, pravi anđeo.“ Drhtavim rukama ona povuče
prsluk, ali komplicirano kopčanje bilo je za nju prevelik izazov. „Nijedan
anđeo ne bi dopustio muškarcu da je skine do gola u javnosti.“
„Sophie, ti si osoba od krvi i mesa.“ Veoma njeţno – i uz grješno
ţaljenje koje nije mogao prigušiti – on joj popravi odjeću tako da je opet
izgledala pristojno.
„Danas sam to malo previše“, promrmlja ona.
„Ne sudi si prestrogo. Ţudnja je savršeno prirodna.“ Bilo je prerano za
objave. Poznavali su se tek nekoliko tjedana, a njihovi su sastanci bili
kratki i uvijek na rubu skandala. Ali ona je morala znati da se on ne
poigrava njome. „Ţudnja je dio... ljubavi.“
Ona se ukipi. Ruke joj se spuste niz tijelo a oči joj se široko otvore kao
da ga ţeli vidjeti apsolutno jasno, moţda da provjeri je li moţda lagao.
„Ljubav, Harry?“
Dovraga, on se nije ovako zacrvenio otkad je bilo mali. Pogledavši je u
oči, izgovorio je svoju rečenicu mirnoćom potpune uvjerenosti u ono što
govori. „Sophie, volim te.“
Na njegovo veliko iznenađenje, ona se nije nasmiješila. Trebalo joj je
dugo da odgovori, a to ga je još više zabrinulo.
Je li moţda pogrešno protumačio njezine znakove? Preplavi ga
posvemašnja strava. Ona moţda samo očijuka s njim. Na kraju krajeva,
ovo joj je prva sezona, a laskanje zavrti glavu i djevojkama koje visoko
društvo tako ne oboţava kao što oboţava nju. Moţda skuplja srca kao
trofeje. Od te pomisli postane mu mučno. Otezanje je postalo nepodnošljivo.
„Draga, reci nešto.“
Dok se odmicala od stabla uspravnih leđa, još uvijek se nije
nasmiješila. Ramena su joj bila ravna, a brada podignuta. Izgledala je kao
prava mlada aristokratkinja. „Harry, i ja tebe volim.“
Na trenutak je zurio u nju u nevjerici. Zar je moguće da je takav
srećković? Doimala se kao da to ozbiljno misli.
Iznova pomno prouči njezin izraz lica. Dragi Boţe, ona to ozbiljno
misli. Četa anđela plesala je valcer u njegovoj duši.
Što da učini čovjek kad mu ţena koju oboţava kaţe da ga voli? Ništa
drugo nego tu ţenu strastveno izljubiti.
Harry se prene iz radosti i otkrije da leţi na Sophie na mekoj travi i da
su njezini prsti zapleteni u njegovu kosu. „Moramo prestati.“
Ona napući usne na takav način da on očajnički poţeli krenuti dalje,
ali neka tanka nit povuče ga u stvarnost. A ta stvarnost nije uključivala
Harryja Thornea koji uzima sestru markiza od Leatha u šumi kao neki
zatreskani Ciganin. „Ne mogu vjerovati da ljudi pričaju o tebi da si strašan
razvratnik. Razočarana sam.“
On prasne u smijeh dok se podizao. „Trebam li obećati da ću biti
razvratan samo s tobom dok nas smrt ne rastavi?“
Ona se ukoči a iz njezinih očiju nestane vragolasta sjaja. „Što... što ti
to znači?“
Trebao bi biti ţivčan. Ali on je bio predan samo ovoj ţeni otkad ju je
prvi put vidio. Sve što je uslijedilo samo je potvrdilo da je vječno u njezinoj
apsolutnoj vlasti.
„To znači...“ Čak i kad je siguran, čovjek u ovakvom trenutku zna
posrnuti.
U ovom času, nadvijen nad njom, nije mogao na najbolji način izraziti
svoje namjere. S mukom pokušavajući ignorirati kako je ona predivna i
potpuno dostupna dok ovako leţi pod njim na travi, on se otkotrlja i klekne
kraj nje.
Izvuče zgnječenu tratinčicu iz njezinih raskalašeno raskuštranih
zlatnih kovrči. „Sophie, sjedni.“
Ona se zbunjeno namršti. „Što je?“ No ipak sjedne, prekriţivši noge
pod sobom.
Uzevši njezinu ruku, on se pridigne na jedno koljeno. „Lady Sophie, od
trenutka kad sam vas prvi put ugledao, znao sam da ţelim provesti čitav
ţivot s vama.“ On glasno gutne i zapilji se u njezine blistave oči. „Hoćete li
mi učiniti neprocjenjivu čast i udati se za mene?“

K vragu, k vragu, k vragu.


Cam je znao da je vraški neoprezno igrati ove igrice na javnom mjestu.
A sada je došlo vrijeme za naplatu.
Dok je ţena s konjskim licem, kreštavim glasom i uţasnim ukusom za
šešire jurila prema njima, on se odmakne od Pen i pokuša se pretvarati da
je njihovo poznanstvo sasvim slučajno. Hvala Bogu, ta se ţena barem nije
pojavila dok je imao pune ruke Pen.
S mukom se trudio drţati na distanci od nje, no na kraju je iskušenje
ipak bilo preveliko. Pogotovo sada kad je znao da i Pen njega ţeli. Iako nije
mogao učiniti baš ništa da zadovolji svoju ţudnju i još uvijek imati obraza
smatrati se kavalirom.
Dok je bio budan, Pen mu je neprestano bila na pameti. No što je bilo
još gore, sanjao ju je noću. U vrućim, znojnim, divljim snovima u kojima ju
je divljački iskoristio. Kao iskusnu ţenu, a ne krhku damu njegova staleţa.
Budio bi se drhteći i posramljen, tvrd kao veslo.
Kad bi mogao učiniti da njegov brod odleti u času u Englesku, učiono
bi to. Zasigurno će jednom, kad ne bude svakog dana vidio Penelope, opet
postati odmjerena, razumna osoba kakva je bio prije nego ga je očarala ova
predivna goropadnica. Još uvijek bi ju često gledao s čuđenjem.
Ovo je Pen izranjavanih koljena i potrganih lutaka. Nemaš nikakva
prava odvesti u postelju djevojku čije si djetinje suze brisao. Ne samo je
odvesti u postelju, već je uzeti na svaki ludi način koji tvoja mašta moţe
smisliti.
Kad je ona ţena stigla do njih, Cam primijeti spekulativni pogled u
njezinim sitnim očima. Muškarac, očito također Englez, prilazio im je
sporije, ali s jednakom znatiţeljom. Nasreću, Cam nijedno od njih nije
poznavao. Iako ga to neće spasiti skandala, osim ako se ne domisli nekog
razloga zašto su on i neudata mlada dama iz ugledne obitelji sami zajedno.
„Gospođo Barker-Pratt, kakvo iznenađenje“, Pen je pokušala zvučati
oduševljeno.
Dvije ţene izmijene poljupce u obraz i Pen se okrene Camu. „Vaša
milosti, dopustite mi da vam predstavim gospodina i gospođu Barker-Pratt,
drage prijatelje moje pokojne tete.“ Napravila je beskonačnu stanku, no
samo netko tko je dobro poznaje kao on pogodio bi koliko je uzrujana.
„Gospodine i gospođo Barker-Pratt, ovo je lord Pembridge koji je na
putovanju po ovim jezerima.“
On se nakloni, pitajući se je li igra konačno gotova. Svatko tko poznaje
engleske plemićke obitelji znao bi da je nasljednik vojvodstva Sedgemoor
uzeo počasnu titulu markiza od Pembridgea. “Gospođa Barker-Pratt,
gospodin Barker-Pratt.“
„Gospodine lorde.“ Gospođa Barker-Pratt napravi kinks dok se njezin
muţ, čovječuljak koji je u nazočnosti svoje dominantne ţene izblijedio do
nevidljivosti, duboko nakloni.
„Barker-Prattovi potječu iz Shropshirea, ali godinama ţive u Tivoliju“,
nastavi Pen glumeći vedrinu. „G. Barker-Pratt je stručnjak za pogrebne
spomenike starog Rima.“
„Jako zanimljivo“, promrmlja Cam. To kako se Pen vješto probijala
kroz upoznavanje istodobno ga je uţasavalo i fasciniralo. Bilo je to kao da
gleda nekoga tko hoda po ţici iznad rijeke pune gladnih krokodila.
„Nismo bili u Engleskoj četrdeset godina, unatoč ratu i revoluciji. U
Londonu se praktički osjećamo kao stranci. Iako, s obzirom na to koliko
engleskih prijatelja imamo ovdje, imamo dojam da smo doma.“ Smijeh
gospođe Barker-Pratt mogao bi razbiti staklo. “Kao da smo doma, s
najzanimljivijim društvom, naravno. Slaţete li se, vaša milosti, da su
najbolji Englezi oni koji su otišli iz zemlje?“ Cam se nasmiješi Pen. „U
slučaju gospođice Thorne, to je svakako istina.“
Ona ga krišom prostrijeli pogledom. „Jako ste galantni, gospodine
lorde.“ Ona se ponovno obrati gospođi Barker-Pratt. „Gospodin lord je
prijatelj iz djetinjstva. Večeras smo se slučajno sreli.“ Ne bude li oprezna,
priča će se proširiti. Osoblje je znalo da su stigli zajedno. Ipak, on će je
podrţati i igrati njezinu igru. „Kakvo je zadovoljstvo opet vidjeti dragu
gospođicu Thorne.“
Gospođa Barker-Pratt je djelovala zbunjeno. „Gospođice Thorne, čuli
smo da ste otišli posjetiti svoga brata u Pariz.“
Pen problijedi. Tijekom ovih posljednjih tjedana njezina tuga za
Peterom bila je opipljiva.
Cam je spasi od toga da mora govoriti o Peteru. „Lord Wilmott je
preminuo.“
„O, Boţe, tako mi je ţao.“
Gospođa Barker-Pratt moţda je bila nedobrodošli uljez, no Cam osjeti
nalet zahvalnosti kad ta ţena majčinski zagrli Pen. Tjednima je čeznuo da i
on učini sličnu velikodušnu gestu. Nekad ne bi nimalo oklijevao. Ali otad
su, dovraga, oboje odrasli.
Cam ustukne korak. „Ţelim vam laku noć. Siguran sam da imate
mnogo tema za razgovor.“
Dok je hodao prema kući, nije si mogao pomoći da se na zapita što bi
se dogodilo da su Pen i on ostali sami na svjetlosti plinskih svjetiljki. Ništa
na što bi bio ponosan, u to je bio siguran.

„Da“, reče Sophie istog časa i čvršće primi Harryja za ruku. „Ţelim se
udati za tebe.“
„O, mila moja!“ Harry prinese njezine prste svojim usnama i poljubi
ih. Nije mogao vjerovati da mu je samo jedno popodne donijelo ne samo
potvrdu ljubavi ovog predivnog stvorenja, već i obećanje da će biti njegova.
„Razgovarat ću s tvojim bratom čim se vrati u London.“
Sophie naglo izvuče ruku i pogleda ga sa stravom u očima. „Ne, to
nikao ne smiješ.“
Nagla promjena potpuno zbuni Harryja. „Sophie, ti još nemaš
dvadeset jednu godinu. Trebam njegovu dozvolu.“
Ona se podigne na noge i pogleda ga kao da je predloţio da rade nešto
neprirodno. „Moj brat ţeli da se udam za lorda Desborougha.“
Harry se malo polakše podigne s koljena, ne skidajući pogled sa
Sophie. „Ali ti se ne smiješ udati za Desborougha. Ti voliš mene.“ U jednom
trenutku pomislio je da će mu se baciti u zagrljaj, ali ona je zastala i ovila
ruke oko svog zguţvanog prsluka. „Moj brat je čvrsto odlučio da će do tog
braka doći.“
„Tvoj brat je razuman čovjek. On će...“
Ona ga prekine. „On jest razuman čovjek. Ugovorio je brak s
ljubaznim imućnim gospodinom, kojem sam jako draga.“
Harry je zurio u nju. „Zvučiš kao da se ţeliš udati za tog gada.“
„Joj, Harry“; reče ona očajnički. „Ti ništa ne shvaćaš.“
On također prekriţi ruke, boreći se ne pokazati koliko je povrijeđen.
Kad samo pomisli da se prije pet minu smatrao najsretnijim čovjekom na
svijetu. „Ja shvaćam da si ti rekla da ćeš se udati za mene, a sada se čini
da kaţeš da nećeš.“
Ona ga primi za nadlakticu. „Nemojmo se svađati.“
„Ne mogu ti dopustiti da se udaš za Desborougha.“
„Ja to ne ţelim. Ali moj brat je uzrujan zbog samoubojstva strica
Nevillea i zato što Sedgemoor radi protiv nas, i zato što misli da bi skandal
mogao uništiti njegovu političku karijeru. Nije pravo vrijeme da mu kaţem
kako se njegovi pomno isplanirani planovi neće ostvariti.“
„Ti se njega bojiš.“
Njegova je izjava šokira. „Naravno da ne. Ali ako mu sada budem
otvoreno prkosila, sad kad se on osjeća kao da se cijeli svijet urotio protiv
njega, jako ću ga povrijediti.“
A što je sa mnom?
Harry pregrize jezik da ne postavi to djetinjasto pitanje. „Što onda
predlaţeš?“ Kako je prije samo nekoliko trenutaka njihov razgovor bio
sasvim drukčiji!
Zurila je u njega tako slatko i molećivo, da bi on, kad bi bio manje
uzrujan, opet pao na koljena pred njom. „Čekamo.“
„Ja ne mogu čekati.“ On mahne rukom. „Ja moram svima reći da si
moja. Prošli sam se tjedan bez tebe skoro slomio.“
„Molim te, nemoj se ljutiti“, reče ona tiho a njezin stisak pretvori se u
milovanje.
„Kad puniš dvadeset jednu?“ Iako će i tada, uda li se Sophie bez
Leathovog odobrenja, biti velikog skandala.
Očaj zatamni njezine plave oči. „Za skoro dvije godine.“
Dvije godine. To je čitava vječnost. Zurio je u nju pateći. „Ne mogu
podnijeti pomisao da bih te mogao izgubiti.“
„Nikad me nećeš izgubiti“, rekla je sa sigurnošću koja bi ga trebala
iznenaditi, ali nije. Ona je bila mlada, ali bila je uporna. A to je bio
dvosjekli mač. Površnija djevojka ne bi nimalo marila za svoga brata.
„Nastavit ćemo ovako.“
„Sastajati se u tajnosti? Lagati? Krasti trenutke koji će posluţiti samo
kao bolni podsjetnik da su ti trenutci sve što imamo?“ On se okrene od nje.
„Što dulje čekamo, to će društvo biti uvjerenije da ćeš se udati za
Desborougha.“
„Ţeliš li me osloboditi naših zaruka?“ upita ona shrvanim glasom i
ustukne jedan korak.
Harryju se od uţasa sledi krv u ţilama. „Ţeliš li ti to?“
Izgledala je kao da je na rubu plača. „Naravno da ne.“
On prekorači ponor koji ih je razdvajao i s čuđenjem otkrije da ih je
dijelio samo jedan korak. A zatim je zagrli i ţestoko poljubi.
U trenutku koji je trajao čitav eon, ona je oklijevala uzvratiti mu
poljupce, a zatim ga je počela ljubiti takvom ţestinom koja je prijetila da
sve osim strasti pošalje k vragu.
Podigla je glavu da vidi njegovo lice. „Ja se ţelim udati za tebe, ali ne
ţelim da moja sebična potraga za srećom optereti moga brata još većim
skandalom.“
„Zar to uključuje udaju za Desborougha?“ upita Harry grubo. „Kad
sam te upoznao, ti si plakala zbog planova tvoga brata. Nemoj se pretvarati
da si odjednom spremna igrati ulogu poslušne sestre.“
Uzdahnuvši, ona mu prisloni dlan na obraz. „Bila sam spremna igrati
ulogu poslušne sestre. Zato sam i plakala.“
Strava se ukopala u zakutke njegova bolna srca. „Ne moţeš ući u brak
bez ljubavi da spasiš Leathov ponos.“
Ona se ukoči. „Previše zahtijevaš.“
Njegova se ruka stisne oko njezina struka kao da je Leath izniknuo iz
grmlja da je ukrade. „Ovakvi sastanci nikako nam ne sluţe na čast.“
Bijes oboji njezino lice učinivši ju time još ljepšom i ţivljom. „Ti bi
trebao biti naviknut na prijevare. Čula sam tračeve.“
Harryjev prijezir prema Leathu dosegao je novu razinu. „Kladio bih se
da većina tih tračeva dolazi od tvoga brata.“
Kad je Sophie skrenula pogled, znao je da ima pravo. „Zar je James
lagao?“
Harryja nikad dosad nije bilo sram svih njegovih strastvenih udovica i
dokonih udatih ţena. No sada ga je bilo sram. „Dovraga, Sophie, ti si jedina
ţena koju sam ikad volio.“ Glas mu je drhtao od iskrenosti. „To je ono što je
sada vaţno. To i činjenica da će ovi tajni sastanci ukaljati tvoju i moju
čast.“
Lice joj se smrači od nezadovoljstva. „Okrutan si.“
„Nisam. Ja sam zaljubljen čovjek.“ On zastane. „Ţelim se popeti na
krov i urlati kako te volim, a ne skrivati se s tobom po kutovima kao da su
moji osjećaji neka prljava tajna.“
„Ţao mi je, Harry.“ Podigla se na prste i obasula njegove obraze
poljupcima. Svaki je od njih smanjio njegov bijes, sve dok je nije uhvatio i
pritisnuo svoje usne na njezine.
„Ne mogu biti ljut kad me ljubiš.“
„To je dobro.“ Nizala je poljupce duţ njegove brade s takvom njeţnošću
da se rastapao. „Kad budemo vjenčani, ljubit ću te stalno.“
Govorila je kao da će samim obećanjem da će se udati za njega svi
njihovi problemi nestati poput jutarnje izmaglice nad livadom. Harry nije
bio nimalo uvjeren da će odgoda promijeniti mišljenje njezina brata.
A zbog svoje budućnosti i svoje ljubavi, Harry mora pobijediti zmaja i
osvojiti svoju djevu.
Poglavlje 10

Cam je stajao na palubi, koja se ljuljala gore-dolje, drţeći se za uţe.


Obriše ledenu kišu koja ga je bola u oči i nastavi se podsjećati da je ovaj
brod preţivio i gora vremena. Zla slutnja grčila mu je utrobu baš zato što
su bili toliko blizu odredištu.
Loše ih je vrijeme pratilo otkad su isplovili na Mediteranu pa cijelim
putem na Atlantiku. Sokol se do sad uspješno nosio s pobješnjelim morem
poput ponosne ptice po kojoj je nazvan. Proljetne su oluje bacakale brod
dok Cam nije izgubio pojam o tome s koje strane traţiti nebo. Slično se tako
osjećao kada bi susreo svoju enigmatičnu putnicu.
A sada su bili samo nekoliko sati udaljeni od Folkestonea, grada za
koji se odlučio radije nego za Dover. Postojale su velike šanse da u Doveru
nalete na nekoga koga poznaje. Nakon onog svratišta povrh Genove, Cam
je bio paţljiviji no ikad. Pen ga je uvjeravala da je bila dorasla znatiţelji
gospođe Barker-Pratt. Ako je bila u pravu, Camu je uspjelo izvesti čudo.
Uspio je dovesti Pen doma, a pritom ne ugroziti svoje planove za vjenčanje
s lady Marianne.
Što je bilo još čudnovatije, uspio je zadrţati ruke podalje od Pen.
Unatoč slučaju plavih jaja koji u ţivotu nije doţivio, odolio je divljoj gladi
koja ga je noćima drţala budnim, a nemirnim i bezvoljnim po cijele dane.
Čudo nad čudima.
Sad je još samo trebao Pen dovesti u London, a onda je, s obzirom na
njezine planove da se vrati na Kontinent, vjerojatno više nikad neće vidjeti.
A ţalio je zbog toga. Od pomisli na to da će je izgubiti prije nego što otkrije
što su je sve ti njeni ljubavnici naučili, poţelio je zaškrgutati zubima i nešto
slomiti.
Oluja se pogoršala u zadnjih nekoliko minuta. Vjetar je kroz snast
broda zavijao poput izgubljenih duša u paklu.
„Moţemo li se vratiti u Francusku?“ povikao je kapetanu koji je bio
vezan za kormilo. Taj Škot, kojeg inače nije bilo moguće poljuljati, sada se
borio da kormilo odrţi stabilnim, a stegnuta čeljust odavala je ozbiljnost
opasnosti.
„Predaleko smo.“ Kroz snaţan se vjetar njegov iskrivljeni naglasak
jedva mogao čuti. „Bolje će biti da ubrzamo do prve luke i pričekamo da se
oluja smiri.“
„Učinite što mislite da je najbolje“, poviče Cam njemu.
Godinama je plovio s Johnom MacGregorom. Ako je itko mogao Sokola
dovesti do obale, to je bio taj opaki Škot.
„Sklonite se u potpalublje, vaša milosti.“ Zapovijedi mu. Da Cam nije
promrzao od straha, nasmijao bi se na taj nalog. „Ovdje mi odvlačite
pozornost.“
Činjenica da je MacGregor priznao kako mu je potrebna potpuna
koncentracija da jahtu zadrţi na površini, bila je istinski pokazatelj opasne
situacije u kojoj se nalaze. „Ţelim pomoći.“
„Pomoći ćete tako da se sklonite na sigurno. Ako se zgodni vojvoda od
Sedgemoora utopi na mojoj duţnosti, moja mi vraţja ţena neće dati mira
dok ţivim.“
Cam je prepoznao čovjekov crni humor, koji je potpuno odgovarao tami
u koje ih je oluja zavila. Potapšao je MacGregora po ramenu pa se okrenuo.
Teturajući od jedne ograde do druge, hrvao se protiv naleta vjetra kako bi
stigao do vrata koja su vodila u potpalublje.
Mislio je da će se buka pod palubom stišati, ali zarobljenom u
skučenom prostoru, bilo mu je još gore. Škripa brodske konstrukcije, voda
koja udara u trup, duboki, nepravilni udarci koji su se čuli kad bi Sokola
zahvatio val. Pitao se kako ta lomljiva drvena konstrukcija uspijeva
preţivjeti.
U zajedničkoj prostoriji stresao je sa sebe vodu. Bio je mokar do koţe.
Kao i posada od pet muškaraca na palubi, i on je nosio nepromočivi kaput.
No baš mu nije pomogao. Brzo se skinuo u košulju i hlače, drhteći od
hladnoće.
Pen je bila u svojoj kabini. Tijekom putovanja nije zucnula ni riječ ni
na jednu neugodnost. Ali za vrijeme ovakve oluje, čak bi i neustrašivog
mornara obuzeo strah. Bez obzira na njenu nenaklonost prema Camovu
društvu, nije mogao dopustit da strahuje dok se probijaju kroz turbulentan
ocean. Bila je sama – Maria se nije ţeljela vratiti u Englesku.
Odbijajući se poput pijanca od zida do zida, napredovao je kroz kratak
hodnik u kojem je Penina kabina bila smještena nasuprot njegovoj. Ta ga
je blizina morila tijekom njihova dva tjedna na moru. U ovom trenutku,
međutim, jedino na što je mogao misliti bilo je kako joj pruţiti utjehu i
uvjeriti je da će sve biti dobro.
Iako je bilo tek rano poslijepodne, u hodniku je bilo mračno kao u
rogu. Cam je pokucao na Penina vrata ali nije dobio odgovora pa pokuca
opet, ovaj puta glasnije. Onda shvati da bi ova sjajna vrata od tikovine
morao izmlatiti čekićem kako bi ga mogla čuti. Osjećajući se poput uljeza,
pritisne mjedenu kvaku i uđe.
Cijeli dan udisao je zrak gorak od soli. Kako je moguće da je onda
odmah, čim je ušao u tu mračnu prostoriju, osjetio Penin miris ljubičica?
Sladak, ţenstven i primamljiv. Zatvori oči i podsjeti se da je ovdje samo
kako bi ponudio pomoć.
„Što ţeliš?“ Pen oštro upita s druge strane kabine.
Kad su mu se oči privikle na zamračenu sobu, ugleda je sklupčanu pod
brodskim prozorom. Pretpostavio je da će biti u krevetu, ali to bi, naravno,
bilo strašno neugodno s obzirom na to kako se brod trzao.
„Ţelio sam provjeriti jesi li dobro.“ Podigne glas da nadjača buku oluje
pa zatvori vrata nadajući se da će to pomoći. Ali nije.
„Naravno da sam dobro.“
Cam se zagrcne razočaranjem i zgadi sam sebi. Bio je budala kad je
pomislio da bi ga ona ţeljela kraj sebe. „Onda se vraćam u svoju kabinu.“
Okrene se prema vratima, drţeći se za gredu kako bi zadrţao
ravnoteţu, kad ona ipak prozbori: „Ne idi. Ostani.“
Iz njezinih usta to je zvučalo poput ogromnog ustupka. Okrenuo se
sasvim polako. „Ne ţelim ti smetati.“
„Cam, nemoj biti glup“, obrecne se Pen. „Nikad u ţivotu se nisam
ovako bojala.“
„Oh, draga moja...“
Izgovorio je to ime od milja prije negoli ga je njegov mozak uspio
analizirati pa se samo mogao nadati da je glasnoća oluje zatomila njegove
riječi. Prevalio je razmak među njima u nekoliko nesigurnih koraka pa,
iako to nije bila najpametnija ideja, omotao ruke oko nje. Baš kad se
spustio nasuprot prozoru ispod kojeg je sjedila, munja se prolomi nebom i
otkrije joj lice taman kad ona zbunjeno podigne glavu.
„Cam, što to radiš?“ Poput izraza lica, i glas joj je odavao nesigurnost,
no iz pogleda joj je isijavala vrućina. Čak i bez blještavila koje bi pruţale
munje, kraj prozora je svjetlost bila jača.
„Pazim da ne padneš.“ Balansirali su u uskom kutku između prozora i
ostatka kabine, a skučeni je prostor davao barem iluziju stabilnosti.
Je li mu svijet izmicao pod nogama zbog uzburkanog oceana ili dodira
ove ţene? Ruke mu se stisnu na njenom struku, ali nije se mogao
pretvarati da je drţi samo zbog sigurnosnih razloga. Pen je bila visoka i
snaţna, a unatoč tome je osjetio da drhti.
„ Tvoje ponašanje zasluţuje medalju za hrabrost“, izgovori sa
sarkazmom koji bi posramio i Johna MacGregora.
„Dolazi li ta medalja u paru s poljupcem?“
Ona obliţe usne taman kad još jedna munja propara nebo. Pen
ustukne, ali u ograničenom prostoru nije se imala kamo pomaknuti. Jedini
izlaz bio je vratiti se u kabinu.
„Kako moţeš očijukati sa mnom dok nam tako malo nedostaje da ne
završimo na dnu oceana?“
„Baš zato i mogu“, zareţi on. „Neka me vrag odnese ako ovaj brod
potone prije nego što dobijem priliku poljubiti te.“ Paralizirano je piljila u
njega. „Ovo je pogrešno.“
Cam se nasmije ironiji toga kako se njegova potencijalna smrt uspjela
pretvoriti u izvor zabave. Moţda je to zato što je Penina hrabrost poticala
njegovu. Većina ljudi bi se na pobješnjelom moru na mjestu ukopala od
straha, ali ne i hrabra Penelope Thorne. Ona pred smrtonosnom olujom i
muškarcem koji ju ţeli stoji ponosno i s osmijehom na licu. U tom trenutku,
da je Cam bio sposoban voljeti, ona bi bila ta koju bi volio.
„Ne mogu prestati razmišljati o tome da te ljubim.“
Njezine se ruke spletu oko Camova vrata. Je li to učinila da ne padne
ili ga je jednostavno htjela dotaknuti? Nije ga baš bilo briga, tako dugo dok
bude radila to što radi.
„A ja sam mislila da je ovo putovanje za tebe predstavljalo samo
dosadu.“
Nevjerica ga potakne da frkne nosom. „Borili smo se protiv razbojnika,
lavina, neprohodnih putova, engleskih zabadala, buha veličine mačaka.
Malo dosade bilo bi dobrodošlo olakšanje.“
„Djelovao si kao da se dosađuješ.“
Nikad ju nije vidio ovakvu. Pen kao da je ţudjela za njegovim
dodirima isto kao što je on čeznuo za njezinima. Ţudnja ga poljulja ječe od
bilo kojeg vala.
„K vragu, Pen“, zareţi, steţući ruke oko njenih bokova. Nije se mogao
prisiliti na njeţnost. Oluja koja je vani bjesnila nije bila ništa u usporedbi s
onom koja mu je kolala ţilama.
Uz još jedan grleni uzdah, njegove se usne obruše na njezine.
Dok se brod divljački ljuljao, Camova usta su harala njezinima.
Zaprepaštenost je zarobila Pen na mjestu, a splet snaţnih osjećaja spustio
se na nju poput valova koji su oblijevali pramac.
Zamišljala je Camove poljupce od kad je bila djevojčica. Ali u
stvarnosti su bili iskonskiji, intimniji, strastveniji...uzbudljiviji od ičega što
je njezina mašta bila u stanju izmisliti, bez obzira na to koliko bila
ţivopisna. Usta su mu bila vruća i zahtjevna, a ruke toliko nemilosrdne da
im nije mogla pobjeći, čak da je i htjela. Oluja je zavijala oko nje sve dok
nije izgubila pojam o tome vlada li kaos na cijelom brodu ili samo u njenoj
utrobi.
Pen više nije bila nevina devetnaestogodišnjakinja koja je odbila
njegovu prosidbu. Znala je kako se muškarac ponaša prema ţeni koju
poštuje. U Camovim poljupcima niti je bilo opreza, ni njeţnosti.
Duboko u zakutcima svog uma, znala je da bi se trebala pobuniti.
Ponaša se prema njoj kao prema uličarki koju bi pokupio u luci. Ali kako
da se pobuni kad je izgarala u nesavladivoj vrućini? Cijeli ţivot osjećala je
tu strašnu, strašnu hladnoću...
Jezik mu uroni među njene usne u potrazi za odgovorom. Bespomoćna
da ga odbije, očarana i ošamućena uzbuđenjem, predala mu se. Širom
otvori usta usisavši njegov jezik, kušajući okus muškarca kojeg je oduvijek
ţeljela. Njegov moćan okus, miris oluje i čistog muškog znoja na njegovoj
koţi razliju se njezinim osjetilima.
Ona zastenje i privije se uz njegovu mokru odjeću, bjesomučno ţeleći
tu vrućinu koja je rasla među njezinim nogama. Zapalila je vatru u njemu,
a sad su je plamenovi njegove ţelje obuzeli, dok joj se njegova tvrdoća
zabijala u trbuh.
Saznanje o tome koliko ju Cam ţeli pobudi pulsiranje među njenim
nogama, a ona se promeškolji traţeći još. On se zibao uz nju imitirajući
vođenje ljubavi. Dah joj se otme s usana pa zatvori oči uţivajući u svim tim
zapaljivim osjetima. Nikad se dosad nije se ovako osjećala.
Njegove usne su i dalje istraţivale Penina usta kao da je ona njegovo
privatno kraljevstvo. Tonući u beskrajnom ushitu, jedva da je mogla disati.
Objesi se o njegova ramena da joj koljena ne bi popustila, ali i on je drhtao.
Da se nije tako čvrsto drţao za prozorski okvir, oboje bi se skljokali na pod.
Ruke su mu lutale njezinim strukom pa bokovima pa bedrima.
Preplaši je iznenadna hladnoća koja joj zapljusne gola prsa jer Pen nije ni
čula kad je uspio razderati njenu haljinu. A onda zavapi u znak predaje,
čim je Cam rukama obujmio njezine ogoljele grudi. Prsti su mu čupkali
njezine biserne vrške, zadirkivali aureole, trljali i stiskali i štipali.
Tjednima ranije prepoznala je njegovu ţelju, ali nije imala pojma da je bila
tako silovita.
Camove ruke gurale su do granice boli, ali bila je to prekrasna agonija,
intenzitet kakav nije poznavala. Na trenutak osjeti golemo
strahopoštovanje.
On i dalje nije bio njeţan, ali više nije marila za to. Sve bi mu dozvolila
samo da ju nastavi ljubiti, dirati i šaptati joj riječi divljenja u koţu vrata.
Gorjela je od ţelje da ga dotakne. Da mu uzvrati uslugu. Da ona njega
osvoji.
Pen s oklijevanjem gurne drhteću ruku među njihova tijela pa ga
uhvati u šaku. Bio je velik, energičan i pomalo zastrašujuć u njenoj ruci.
Pen zadrhti na dokaz ţivota u njemu. Od pomisli na to kako se svom tom
snagom zabija u nju, zavrti joj se u glavi.
„Dovraga, Pen“, grleno promrmlja u njeno golo rame pa u njega
snaţno zagrize.
Bolno mjesto zapeče, a ona se šokira. Njegovo divljaštvo ju zaprepasti,
preplaši, ali onda zapali uzbuđenje od kojeg je gorjela poput baklje.
„Da prestanem?“ Zbog oluje se osjećala kao da su odlebdjeli u neku
drugu dimenziju. Grickala je liniju njegova vrata pa se penjala ustima niz
njegovu čeljust. „Reci mi da prestanem.“
„K vragu, ne“, odgovori dubokim glasom pa uvuče jednu isturenu
bradavicu u usta. Intenzivna bol pretoči se u opojan uţitak.
Da s njime podijeli tu nevjerojatnu mješavinu osjećaja, Pen jače stegne
drugu ruku u njegovoj zapletenoj, mokroj kosi.
Cam usiše drugu bradavicu, a nju zapali još jača vatra, ona koja joj
tijelo stegne u goruću spiralu. Kroz izmaglicu osjeti njegovu ruku na svom
bedru iznad čarape. Još jedan trzaj usklađen s kretnjom broda i ruka mu
obujmi njeno međunoţje. Od iznenadne intimnosti Pen zadrhti.
Potezala je Camovu košulju dok joj usne nisu dotaknule njegove čvrste
prsne mišiće, pa poljubila njeţan trag njegovih dlačica. Kad jedan prst
prodre u nju, Pen oštro uzdahne i zarije zube u njegova prsa. On se trzne, a
onda joj uzvrati ugrizom u vrat.
Posrćući, odmakne je od prozora. Udaljeni od tog otvora, jedva da su
uspijevali ostati na nogama. Ili je moţda strast bila ta zbog koje joj se
vrtjelo u glavi.
Cam ju baci na luksuzni krevet na kojem je dva tjedna spavala sama,
mučeći se spoznajom da on leţi tako blizu, na drugoj stranih hodnika.
Goreći od ţudnje i bez daha, ona se stropošta na madrac. A onda ju
Cam ponovo ostavi bez zraka kad se prevali na nju. Njegova teţina za Pen
je bila nešto nepoznato, uzbuđujuće. Poskakivanje broda zapetljalo im je
udove, a od silnog bacakanja izgledali su poput dvoje psića koji se hrvaju.
Ona odjednom osjeti čeznutljivu prazninu u sebi, prazninu koju je ţeljela
da Cam ispuni. Pen potegne njegovu košulju pa ju strgne s njega, očajnički
ţeleći osjetiti njegovu koţu. I ona je bila nemilosrdna poput njega. Čak i
sada, kad je bilo očigledno da je lud od ţelje za njom, još uvijek je u
njoj tinjao strah da će ovaj let završiti prije nego što ugleda vrata raja.
Cam joj je milovao grudi stišćući ih zajedno pa joj ljubio bradavice.
Kao da iz nje bukti vatra, pa se izvijala prema vrućem grebuckanju njegova
jezika.
Cam je nastavio isprekidanim riječima šaptati riječi pohvale i
ohrabrenja. Ljubi me. Diraj me. Drţi me. Tu. Ovdje. Da, baš ovdje. Kako si
lijepa. Ţelim te. Upravo tako. Više. Jače. Čvršće. Nemoj prestati.
Bila je to grozničava litanija zahtijeva koja je njeno zločesto srce
tjerala da poskakuje poput broda na moru.
Brzinom koja je dodatno poticala Peninu strast, on sklizne niz njeno
tijelo, ljubeći je gdje god mu se pruţila prilika. Po grlu, grudima, još uvijek
pokrivenom trbuhu. Korzet je izgubila negdje između prozora i kreveta, ali
haljinu je i dalje imala na sebi. Jedva. Suknja joj se nabirala oko bokova.
Ruke su mu bile posvuda, a ona se strese kad Cam potegne gaće s nje.
Zapovjedničkim dodirom uhvati joj bedra, pa ih razdvoji. Brod se uto
uzdrma kao da prosvjeduje zbog onoga što Cam čini. Duboko dišući, on ju
zarobi u naručju. „Izluđuješ me.“ Uzdišući, Pen ovije ruke oko njegova
vrata i čvrsto se uhvati. Voditi ljubav na ovakvoj oluji bilo je kao grliti se
na galopirajućem konju. „Mislim da smo oboje ludi.“
Munje su sijevale jedna za drugom uporno osvjetljavajući prostoriju.
Cam je izgledao onako kako dosad nikad nije, poput očajnika. Oduševila ju
je pomisao kako ga je baš ona, Penelope Thorne, dovela do toga. Spuštao je
usne dok nije počeo trljati o mjesto na kojem ga je ţeljela.
„Trebam više od ovoga.“ Od ţurbe je zvučao gotovo ljutito. „Prestani
pričati.“ Podizala se, pritišćući se na njegovu intrigantnu čvrstoću,
skupljajući pritom hrabrosti da mu otkopča hlače. Iznad njih čula se
zaglušujuća buka, kao da se počeo rušiti posebno veliki komad drveta. Brod
se zanjiše od čega ona poskoči. Da je Cam bio gol, sada bi skliznuo u nju.
Njegove ruke na Peninom struku bile su uporne i čvrsto su je drţale
uz madrac: „Reci da ćeš mi dati više od ovoga.“
Što, pobogu? Pen se namršti, pokušavajući unatoč uzbuđenju
raspoznati što od nje traţi. „Naravno da ću ti dati više od ovoga.“
„Nije mi dovoljno imati te jednom. Daj mi mjesec dana.“ Zagnjuri lice
među njezine gole grudi. „Otići ćemo nekamo. Nekamo gdje nas nitko ne
poznaje. U Cornwall. U Škotsku. Francusku. Mjesec dana neće ništa
promijeniti u vezi s oporukom tvoje tete.“
Zbunjenost, strast i nesmotrenost nestali su u sekundi. Poput ledene
vode, oštra ju stvarnost otrijezni. „Mjesec dana?“ ponovi za njim.
Cam nije primijetio njezin bezvučni ton niti da se njeno tijelo prestalo
od strasti izvijati prema njegovu. Umjesto toga leţala je ukočeno poput
daske na podu.
„Mjesec dana. Reci mi da ćeš mi dati toliko.“ Pomakne se tako da
uhvati njeno lice među svoje elegantne dlanove. „Obećajem ti da ćeš
doţivjeti više uţitka nego si ikad mogla zamisliti.“
Cam je poljubi temeljito i brzo, bez imalo njeţnosti. Prije nekoliko
minuta, to je uopće ne bi smetalo. Prije nekoliko minuta, bila je tako glupa,
bezumna, bijedna mala budala. Evo, još sad joj srce treperi, a koţa ţudi za
njegovim dodirima.
„Što je bilo?“ On podigne ruku i zabrinuto se zagleda u nju. „Je li
problem u oluji? Znam da je ovo loše mjesto da započnemo odnos, ali kad te
pogledam, ne mogu drţati ruke podalje od tebe.“
„Očigledno.“
Ovaj puta je uočio njen ton pa se povukao natrag na koljena, a ona je
tu priliku iskoristila da se privije uz uzglavlje kreveta. Pen ovije jednu
ruku oko izrezbarene daske, dok je drugom nespretno pokušavala skupiti
haljinu.
Munja otkrije oprez na Camovu licu, ali i stanje u koje je noktima
dovela njegovu odjeću. Kako poniţavajuće. Košulja mu je visjela s čvrstih
ramena i prsiju poput dronjaka. Nakon što je jedan nervozan pogled u tom
smjeru dokazao da je još uvijek bio silno uzbuđen, Pen se trudila više ne
gledati prema njegovim hlačama.
Cam provuče ruku kroz kosu, a usne mu se izviju pod teţinom
samokritike. „Rekla si mi da prestanem pričati.“
„Trebao si me poslušati.“ Ona treptanjem rastjera nagrizajuće suze
ljutnje i frustracije. I boli.
Kada li će više naučiti da se drţi na sigurnoj udaljenosti od njega?
Svaki put kad bi mu se pribliţila na kraju bi se sasula u komadiće. Ali
agonija nikad nije bila veća nego danas kada je zatraţio da mu bude
privremena ljubavnica prije negoli se oţeni drugom ţenom.
„Što si mislila da ću ponuditi?“ Cam više nije zvučao kao njezin
vatrenu ljubavnik, već kao muškarac pun autoriteta koji ju je pratio preko
Alpa.
„Ništa nisam mislila“, prizna nevoljko. Još uvijek se mučila natjerati
mozak da proradi. Ljutnja i bol ugasili su strast, ali krv joj je još ključala.
„Pen, koji vrag se događa?“ zareţi Cam. „Ne ţeliš se udati za mene.
Jasno si mi to dala do znanja prije devet godina. Ne mogu vjerovati da si se
predomislila.“
Je li se predomislila? Gorka istina bila je ta da, kad bi je on volio, ona
bi preplivala ocean jednom rukom vezanom iza leđa kako bi se udala za
njega.
Ono još poniţavajuće je bilo to da, kad bi je volio, u treptaj oka bi se
iskrala u njegovo ljubavno gnijezdo. Da ju voli, dala bi zadnju kap krvi za
njegovu sreću.
No ţalosna i nepromjenjiva činjenica jest da ju on ne voli. Cam si
nikada ne bi dozvolio da nekoga zavoli.
Mučio ga je teţak slučaj nezadovoljene ţudnje, bila je to snaţnija
reakcija nego što bi ikad očekivala od hladnokrvnog Camdena
Rothermorea. No ljubav nikad nije bila dijelom te jednadţbe.
Pen ukočeno odgovori. „Ne, ne ţelim se udati za tebe.“
Ponovo se začuje udarac, toliko ţestok da zatrese palubu. Zvučao je
kao da krdo slonova trči gore-dolje igrajući nogomet.
„Ako ne ţeliš aferu, kojeg vraga ţeliš?“ upita, a zbog toliko buke njegov
glas zaječi puno agresivnije nego što je namjeravao.
Bilo je to pošteno pitanje. Toliko pošteno da se zbog razočaranja
istresla na Cama. „Ne ţelim biti štap kojim ćeš počešati kad te svrbi u
nekoj otrcanoj zabiti prije nego odeš svojoj lady Marianne.“
Svjetlo munje otkrije onaj njegov vojvodski pogled, s uobraţeno
spuštenim kapcima i usnama savijenim u aristokratsku oholost. „Draga
djevojko, krivo si me prosudila. Ne bi bilo ničeg otrcanog u našem
skrovištu. Moje se ljubavnice nikad nisu ţalile na moju velikodušnost. Sa
mnom nećeš za običan šiling mijenjati čednost koja je još pod upitnikom.“
Pen ga ošamari tako da sve zazvoni. Mršteći se, stane si masirati dlan
koji je pekao poput ţeravice. Nadala se da je njegov obraz gorio još jače od
toga.
Usprkos vanjskoj buci, među njih se spusti mrtva tišina.
Kad zabljesne nova munja, otisak njezine šake jasno se ocrtavao na
njegovu licu. Djelovao je kao da je spreman ubiti ju.
Dobro. I ona se tako osjećala. Kada bi to mogla izvesti, radosno bi ga
gurnula u ocean i još bi se smijala kad bi se utopio.
Trebala bi biti zgroţena time što ga je udarila. Ali bijes joj je poput
zmije šibao utrobom, od čega je osjećala veću mučninu nego od drmusanja
broda. Ni sanjala nije da bi se Cam ţeni iz vlastitog staleţa bio u stanju
obratiti kao običnoj kurtizani.
Nek’ se Camden Rothermere lijepo nosi k vragu.
Novi udarac odozgora prene Cama iz paraliziranosti. Otkotrlja se s
kreveta drţeći se za krevetnu dasku. Gnjev mu se povuče s lica, a za sobom
ostavi samo umor i nezadovoljstvo. Govorila si je da ju nije briga za to.
„Pen, oprosti.“
Pen je ţeljela da ode, ali on je čekao odrješenje. E pa moţe čekati dok
se pakao ne zamrzne. „Ovo se ne moţe oprostiti.“
Cam se naglo uozbilji na njezin beskompromisni odgovor. „Nisam se
ponašao u skladu s vlastitim principima.“
„I to te izjeda“, odbrusi mu ona.
Djelovao je iznenađeno, no išlo mu je u prilog što nikad nije izbjegavao
odgovornost.“Da, istina. Znaš koliko sam se mučio da dokaţem kako nije
svaki od nas Rothermerea gad.“
Odjednom, umorna od svega, Pen uzdahne. „Cam, vrijeme je da
odrasteš i prihvatiš da nisi savršen. Samo si pogriješio.“
Ali on je znao da još nije završila. „Kad sam s tobom, jedino što radim
su pogreške.“
„Onda bi moţda bilo najbolje kad se više nikad ne bismo sreli“, reče
Pen turobnim glasom.
„Moţda bi tako bilo najbolje.“
Spremnost s kojom se sloţio nije ju smjela toliko zapeći. Naravno da je
se ţelio riješiti. Donosila mu je samo probleme, a sada ga je još zavela pa
ostavila na suhom. ’’Onda izađi iz moje kabine.“
Trzaj broda prisili ga da se uhvati za uzglavlje kreveta. Na sreću,
krevet je bio prikovan za pod. „Rekla si da se bojiš.“
„A u ovom se trenutku bojim tebe“, kaţe ona prkosnim glasom zbog
čega će kasnije zaţaliti.
On problijedi, grčevito stišćući izrezbareni stup.“Pen, ja...“
Slijepo je zurila u zid od dasaka, nadajući se da će Cam shvatiti
poruku. Zar mu nije jasno da ga ne ţeli vidjeti?
Zvuk lomljave proširi se zrakom. Ţena sklonija fantaziranju
usporedila bi ga sa zvukom slamanja njezina srca.
„Pen, nikad nisam ţelio da ispadne ovako. Oprosti mi, molim te.“
Cam je zvučao poput dječaka s kojim je odrasla. U tog dječaka se
zaljubila. Tome dječaku bi povjerila ţivot. Okrene se spremna zavrištati
poput harpije, a onda zaprepaštena stane jer se vrata iza Cama treskom
otvore, a neki Golijat u nauljenoj kabanici bane u kabinu.
„Vaša milosti, vaša milosti, izađite na palubu. I dama isto. Kapetan
kaţe da će se Sokol nasukati na pješčanu sprud na Goodwin Sandsu.
Izgubili smo jarbol i voda je počela nadirati. Ako se ţelimo spasiti, moramo
evakuirati brod.“
Pen se na jedan uţareni trenutak zapilji u Camove oči. „Cam, je li ovo
kraj?“
„Nikad.“ Od Camova hrabrog odgovora koji je zvučao suludo, srce joj
poskoči unatoč svoj muci i mrţnji koju je proţivjela u posljednjem satu.
„Daj mi ruku.“
A onda brod udari u neprobojnu zapreku i svijet se pretvori u kaos.
Poglavlje 11

Dragi Boţe, Leathov batler zaista je prava mustra. Harry se jedva


suzdrţao da mu ne ugura prst u ovratnik kako bi ga malo otpustio. Prošao
je kroz vrata koja je taj nabusiti momak drţao otvorenima i ušao u
ekstravagantnu knjiţnicu.
Visoki muškarac koji je ustao iza ogromnog stola od mahagonija
izgledao je zastrašujuće, još gore od onog batlera. Sudeći prema tome kako
je stisnuo čeljust i kako ga je gledao ispod oka, bio je spreman šutnuti
mladog gospodina Thornea sve do trga Berkely. Harry gutne da navlaţi
usta, a onda se prisili pribrati.
„Thorne.“ Leathov glas bio je posebno dubok i zvonak.
Harry se jedva suzdrţao da ne poskoči poput preplašene mačke. Čuo je
nebrojene priče o tome kako su markizov britak jezik i oštar um sposobni
potući svakog člana Parlamenta dovoljno nesmotrenog da mu se protivi.
„Gospodine.“
Nije Harryju ponudio da sjedne. Umjesto toga, Leath je zaobišao stol
pa se bokom oslonio o njegov rub.
Harry pretpostavi da je Sophie na gornjem katu kuće. Nije ju
obavijestio o današnjem posjetu.
Harry ponovno gutne i s mukom zadrţi glas mirnim. U Leathovoj kući
bilo mu je hladnije nego vani na oluji gdje je kiša šibala prozore njegove
kočije. „Siguran sam da ste već zaključili zašto sam zatraţio ovaj
sastanak.“
Markizov izraz lica i dalje nije pruţao nikakvo ohrabrenje. „Moţda bi
bio bolje da mi vi kaţete.“
Harry je posvetio cijeli prošli tjedan planiranju svog pristupa.
Došao je odjeven u najbolje odijelo i naoruţan nizom argumenata koji
bi otopili i najledenije srce. A sada pilji u čovjeka za kojeg se nadao da će
mu postati šurjak i nema pojma što reći.
Markizove crne obrve izravnaju se od nestrpljenja u arogantnu crtu.
„Ja imam puno posla.“
Svijet je Jamesa Fairbrothera smatrao zgodnim momkom, na neki
mišićav, mrzovoljan način. U ovom trenutku, Harry ga je jednostavno
smatrao zastrašujućim.
Harry se uspravi pa progovori iz srca, a to je bilo posljednje što je
namjeravao. Odavno je shvatio da markiza neće pridobiti ako bude igrao
na sentimentalnu kartu. „Ovdje sam kako bih zatraţio dozvolu da se
udvaram lady Sophie. Volim je i siguran sam da ću ju usrećiti.“
Na njegov uţas, markiz prasne u smijeh. Presavio je ruke na
zastrašujuće širokim prsima, pognuo glavu pa se cerekao tako iritantno da
čovjek poludi.
„Gospodine, ja ne vidim ništa smiješno u svojoj molbi.“ Harry odmah
poţali tu izjavu zato što je zvučao poput pompozne budale.
Leath se iznenada prestane smijati. Ovaj puta Harry nije mogao
pogrešno shvatiti neprijateljstvo u njegovu pogledu. „Kad sam primio vašu
poruku, pitao sam se hoćete li biti dovoljno glupi da priznate te namjere,
jer zasigurno ni najnepromišljeniji članovi najlakovjernije engleske obitelji
ne bi mogli biti toliko blesavi.“ Uslijedi još jedan podrugljiv smijeh.
„Precijenio sam vas. Iako, zbog svega što sam vidio otkad ste počeli
njuškati oko moje sestre, nisam trebao.“
„Gospodine, vi mene vrijeđate.“ Harry hladno odgovori, a onda se sjeti
da uvrede neće pripomoći njegovu cilju.
„Ja vrijeđam vas?“ Leath nije podigao glas, zbog čega je njegov prezir
postao još izraţenijim. „Ja nisam beskorisni glupan, a ni rasipnik koji se
nada da će se oţeniti bogatom nasljednicom samo zato što se to usudio
zatraţiti. Nasljednicom, koja je slučajno i moja sestra. Obećao sam svome
ocu na smrtnoj postelji da ću paziti na Sophie. Povjeriti njenu budućnost
rasipniku poput vas učinilo bi me podlim laţljivcem.“
Harry se s mukom suzdrţi da se ne povuče pod njegovim optuţbama,
iznesenima u basso profundo od kojeg su mu vibrirali zubi. „Gospodine,
morate mi dati priliku da iznesem svoju ponudu.“ Leathova šaka udari o
stol iza njega, od čega poskoče sve tintarnice. „Dovraga, ne moram. Ne
moram ja vama ništa dati, osim naredbe da napustite moju kuću i
prestanete mi uznemiravati sestru.“
Svako pravilo pristojnosti nalaţe da, kad domaćin zahtijeva gostov
odlazak, gosta duţnost obvezuje da tako učini. No Harry je bio dovoljno ljut
i dovoljno očajan da prkosi markizovoj odluci.
„Ima istine u vašoj optuţbi, gospodine“, kaţe on jedva promrmljajući
kroz utrnule usne. Nitko mu se na ovakav način nije obraćao još otkad je
bio samo beznadni školarac na Etonu. Harry uspravi ramena pa se zagleda
ravno u Leatha. „Ne namjeravam opravdavati ni svoje postupke, a ni
postupke svoje obitelji.“
„Opravdanja za njih ni nema“, obrecne se Leath.
Harry se podsjeti da ne moţe završiti ovaj razgovor tako da odalami
ovog umišljenog magarca po nosu. „Ja sam mlad čovjek koji dosad nije
imao prilike dokazati svoje talente. Nikome nisam naudio. Moji su poroci
isti kao i svakog londonskog mladića. Ako se malo raspitate, otkrit ćete da
nisam ovisan niti o alkoholu, ni o kocki. Nikome ništa ne dugujem.“
Donekle. „Iskreno volim vašu sestru i uvjeren sam da je mogu usrećiti.“
Leath ga promotri pogledom koji bi uputio ţoharu koji je ispuzao ispod
skupocjenog turskog tepiha. „A ja sam uvjeren da ste vi razvratnik bez
prihoda ili izgleda za uspješnu budućnost, koji spletkari kako bi si
priskrbio luksuz, na račun imetka moje sestre.“
Harry se trzne, sa zakašnjenjem se prisjetivši da bi ga iskaz bilo
kakve vrste ranjivosti stavio na markizovu milost i nemilost. Ako je taj
čovjek uopće bio sposoban za ikakvo milosrđe. „Uzeo bih vašu sestru čak i
da nema prebijene pare.“
„To su riječi pravog kavalira, gospodine Thorne. Na sreću, nikad
nećete morati dokazati jesu li istinite.“
„Sophie se treba udati za čovjeka koji je oboţava.“ Harry je zadrţao
dovoljno kontrole nad svojom strategijom da zna kako bi spomen
Desborougha samo raţestio Leatha.
„Treba se udati za čovjeka koji joj moţe ponuditi sigurnost i zaštitu.“
„Ja sam taj čovjek, gospodine.“ Harry se isprsi, iako je znao da mu
ništa više neće pomoći. Dovraga, Sophie je imala pravo. Bit će bijesna kad
sazna da ju nije poslušao, a trebao je. „Trebali bismo za mišljenje pitati
lady Sophie.“
Leathov osmijeh je bio podrugljiv, ali se barem nije glasno nasmijao.
„Zavrtjeli ste joj glavom. Moram vam priznati da znate sa ţenama,
gospodine Thorne. Ali niste dovoljno vješti da se dočepate ove nasljednice.“
„Govorite o njenom bogatstvu kao da je to sve što lady Sophie moţe
ponuditi. Vrlo ste nepravedni prema njoj.“
Zar je Harry bio toliko optimističan da je umislio trunku njeţnosti u
Leathovu preziru? „Ţilaviji ste nego što sam mislio, Thorne. Moţda zaista
vjerujete da ste se zaljubili.“
Harry se nije udostojao popratiti tu tvrdnju odgovorom. „Dakle, imam
dozvolu da se udvaram vašoj sestri?“
Leathove obrve se izviju. „Nek’ vas vrag odnese, naravno da nemate.
Udat će se za čovjeka koji joj moţe dati sve što zasluţuje. To, gospodine,
niste vi.“
„Varate se, gospodine lorde.“
„Sumnjam.“ Odšeta iza stola pa sjedne u veličanstvenu koţnu fotelju.
„Ovaj razgovor je završen.“ Leathov ton se samo nakratko smekšao, nakon
čega je ponovo postao leden.
Znajući da je napravio budalu od sebe i znajući također da je moţda
napravio nepopravljivu pogrešku time što je prerano priznao svoje
namjere, Harry bespomoćno pogleda markiza. „Zar ne postoji ništa što bih
mogao reći da promijenite mišljenje?“
„Baš ništa.“ Prodorne crne oči zabljesnu ga odbojnošću. „A sad
ponovno predlaţem da odete.“
Podbacio je. Dragi Boţe. Podbacio je.
Leath će sada postati oprezniji nego ranije.
Zašto, dovraga, nije slušao Sophie i ignorirao te muške porive da je
proglasi svojom? Govorio je da mu je stalo do časti, ali upravo je shvatio da
je uobraţenost ta koja ga je potaknula na ovaj nepromišljeni sastanak.
„Zahvaljujem vam na vašem vremenu.“ Nadao se da je uspio potisnuti
teško razočaranje u glasu. Ţarko je ţelio zadrţati barem komadić
dostojanstva.
„Ne mogu reći da je bilo zadovoljstvo.“
„Doviđenja, gospodine lorde.“ Harry se nakloni dok mu se gorčina
taloţila u utrobi. Zabrljao je. Usrdno se nadao da će mu Sophie oprostiti.
Moguće je da će ju Leath protjerati na imanje u Timbuctoo da je zadrţi
podalje od nepoţeljnih udvarača.
Leath se nije udostojao ni ustati dok je Harry izlazio. Umjesto toga,
privukao si je mapu s papirima i počeo čitati.
Odbio je Harryja kao što bi odbio nekog trgovca koji nudi nerazumne
uvjete. Zauzdavši svoju ćud, Harry se okrene na peti i, unatoč očaju koji ga
je obuzimao, izađe uspravnih leđa.
Mali se čamac ljuljao poput čepa u vodenom vrtlogu. Pen se sklonila
na krmi, mokra do koţe, drţeći se promrzlim prstima za bok čamca. Cam i
kapetan MacGregor veslali su prema obali koja se jedva ocrtavala na
obzoru kao da ih sam vrag goni.
Vjetar je fijukao razmičući joj kosu oko lica i kidajući ogrtač kojim se
prekrila prije nego što ju je Cam odvukao na palubu. Ogrtač ju je jedva
štitio od divljih valova i kiše koju im je vjetar nosio u lice. Zubi su joj
cvokotali i nakon pola sata provedenih usred tog ledenog pakla, više nije
osjećala ni ruke ni stopala.
Nije mogla podnijeti pogled na praznu pučinu iza njih kojom je nekad
vladao Camov veličanstveni Sokol. Brod je potonuo nevjerojatnom brzinom
odmah nakon što je Cam ubacio Pen u čamčić koji su sada dijelili. Od pada
je bila sva u masnicama, ali zahvalna na tome što je ostala iznad, a ne
ispod morske površine. Mučnina koja ju je obuzela kad je promatrala kako
elegantni brod tone poput kamena, još uvijek joj je ledila krv u ţilama.
Dva člana posade nisu preţivjela. Pen jednoga od njih nije poznavala,
ali ovaj drugi je uvijek bio zanimljivo društvo. Ako preţivi ovu kušnju, Pen
će odţalovati njegovu smrt kako pristoji. Od dva preostala mornara
jednoga je ozlijedio jarbol u padu pa se, jedva pri svijesti, stenjući zgrčio
kraj Pen. Drugi je član posade, Williams, grabio vodu iz pramca. Neobično
prigušeno svjetlo olujnog poslijepodneva obasjavalo je njegove uzaludne
pokušaje. Svakim trenutkom sve su više tonuli.
Pen osjeti kako joj se ţuč podiţe u grlu. Nije to bila morska bolest, već
čista prestravljenost.
Thorneove moţda nije proslavila njihova pamet, no bili su poznati po
hrabrosti. Pen ukočeno odmota zgrčene udove i čučne uz Cama pa počne
šakama grabiti vodu.
„Pen!“ Iako joj je sjedio tako blizu, Camov se glas zbog vjetra jedva
čuo. Mislila je na brodu da je buka u kabini bila zaglušujuća, ali sada je
jedva mogla uobličiti misao u glavi.
Pogledi im se sretnu. Još nedavno jedan su drugoga napadali
okrutnim riječima. Međutim, čak i kroz nanose kiše, njegov je izraz lica
prkosio katastrofi u kojoj su se našli. Posegnuo je prema dolje pa dohvatio
limenu posudu. Po prvi puta otkad su se opet sreli, Camov osmijeh nije bio
zasjenjen nečim mračnim. Koliko god se to činilo bezumnim zbog oluje koja
ih je okruţivala, Pen mu uzvrati osmijeh.
„Bravo“, kaţe on.
Bila je to tako jednostavna pohvala. Često ju je tako hvalio dok su bili
djeca, onda kad bi Pen uspjela ravno dobaciti loptu ili naučiti jednog od
svojih psa mješanaca pokoji trik. Od tog priznanja, na ovaj dan dovoljno
hladan da lavu pretvori u led, njoj postane toplo oko srca. Zagleda mu se u
oči i shvati da, ako joj je sudbina namijenila smrt, ne moţe zamisliti bolje
društvo za svoje posljednje trenutke.
A onda počne gorljivo grabiti vodu. Čamac se uspinjao na svaki val pa
se uz tup udarac spuštao s njega. Bez prestanka je grmjelo. Pen je bila
potpuno mokra, kosa joj je visjela na licu poput smrznutih ledenih siga, a
zrak koji je udisala djelovao je poput nazubljenih komadića leda.
Njezine ruke kao da nisu bile njezine. Ali ustrajale su. Zagrabi pa
baci, zagrabi pa baci, zagrabi pa baci.
Došla je do točke na kojoj nije smogla snage ni za jedan pokret osim
onih automatskih. Duboko u duši znala je da je Cam uz nju. U trenucima
kad joj je smrt vlaţnim ledenim dahom disala za vrat, njegova blizina
značila joj je sve.
Nije podigla pogled. Nije imalo smisla. Vidljivost se pogoršavala sve
dok nije izgledalo kao da lebde među oblacima. No ona se nije predavala.
Zaroni i zamahni. Zaroni i...
Čamac udari u nekakvu prepreku i svijet se ponovno okrene naglavce.
Pen se na trenutak zagleda u munjama protkano nebo. A onda ju, dok je
nestajala pod valovima, proguta tama.
Poglavlje 12

U trenutku kad je isplivao na površinu, novi val zaslijepi Cama.


Čamac je usred prevrtanja zbacio Pen, što je bilo najgore iskustvo u danu
ionako ispunjenom groznim iskustvima. Plivajući i prskajući, pretraţivao je
beskrajnu morsku površinu.
Ništa.
Cam zaroni pa otvori oči unatoč tome što su ga pekle od soli i
hladnoće, no osim sivila i crnila, ništa drugo nije vidio. Pijesak pomiješan s
morskom vodom grebao mu je koţu. Ostao je pod vodom dok mu pluća nisu
počela izgarati od boli. Onda je počeo zamahivati prema površini, mahnito
udahnuo, pa ponovo zaronio.
Cam po treći puta dašćući izleti na površinu, baš na vrijeme da vidi
kako od prevrnutog čamca nasukanog na kamenje ne ostaje ništa doli
drvenih šiljaka. Zvuk tog udarca bio je dovoljno glasan da se uzdigne nad
zavijanjem vjetra i rikom valova.
Nije mogao vidjeti svoju posadu. Imao je strašan predosjećaj da
ranjeni mornar, Oates, nije preţivio.
„Pen!“ poviče, ali vjetar zaguši njegov povik.
More neće odnijeti Pen, a dalje od toga nije ţelio ni razmišljati. Ništa,
pa čak ni bijes prirode, neće uzeti ono što je njegovo.
Morska struja nosila ga je sve bliţe drvenim šiljcima, no već je odavno
prestao mariti o vlastitoj sigurnosti.
Tonuo je u ledenu tamu. Onda ga vrtlog ponese nagore pa ugleda
komadić neba dok se, kašljući, branio od vode koja mu jezapljuskivala lice.
Jedva da je udahnuo imalo zraka, a more ga je već povuklo natrag.
Rukama se pokušavao uhvatiti za prazna oceanska prostranstva.
Vitkog ţenskog tijela nije bilo na vidiku. Nigdje nije bilo te tvrdoglave
ţene koja ga je dovodila do ludila, istovremeno mu dajući snage za ţivot.
Noge mu postanu gumene, a ruke izgube snagu da se bore s vodom.
No unatoč tome, nastavio je roniti. Nastavio je traţiti.
Ponovno je izronio, toliko umoran da se i samo disanje činilo poput
nemogućeg pothvata. Razuman čovjek spasio bi se sada kad je postalo očito
da Pen nema spasa.
Razum nek’ se nosi k vragu.
Udahnuo je pa je, ignorirajući prosvjede svojih tetiva, zaronio pod
vodu. Dublje. Dublje. Nije bio siguran hoće li se moći oduprijeti vrtlogu
vode koji ga je povlačio na dno.
Pluća su ga pekla, a hladnoća ga je činila tromim. Ništa nije vidio pa
mu je zamisao da se propusti zaboravu postajala je sve primamljivijom.
Posegnuo je u ništavilo moleći se poput luđaka, izgovarajući blesave,
nepromišljene, nejasne molitve Svemogućemu.
Molim te. Molim te. Ne daj da umre. Daj da je pronađem. Uzmi mene
umjesto nje.
Jedini odgovor, dok se utapao, bilo mu je zujanje u ušima.
Svejedno je posezao. Svejedno se borio.
Kad su mu dugi pramenovi pomilovali koţu pomislio je da je to samo
morska trava. Voda je bila puna raznoraznog smeća i olupina Sokola. Vrlo
se lako mogao zapetljati u mreţe.
U bunilu potaknutom pomanjkanjem zraka, opasno je odugovlačio
prije negoli je shvatio da morska trava ne moţe biti tako svilenkasta.
Punom sumanute nade, ruke mu se sklope oko njezine kose.
Snagu je crpio iz osjećaja da će pobijediti pa se uz nezgrapne trzaje
nogama vinuo gore, drţeći njenu kosu kao niti vodilje.
Cijelo to vrijeme srce mu je kucalo u ritmu jedne riječi, opet i opet.
Penelope. Penelope. Penelope.
Cam udari glavom u nešto, nešto vrlo slično tijelu. Obamrlim prstima
pipao je uokolo da je uhvati. Još uvijek je imala na sebi svoj ogrtač, a
njegova teţina ju je povukla dolje.
Vrpce oko njezina vrata su se odupirale njegovim prstima, ali bio je
toliko blizu tome da je spasi da nije namjeravao odustati zbog nekoliko
čvorova. Onda su uzice napokon popustile, a ogrtač odlelujao.
Uz posljednji trzaj vukao ih je prema površini, primijetivši uţasnut
kako se tijelo koje je drţao među bolnim rukama prestalo micati.
Cam izroni u olujno more pa stane potezati Pen prema gore sve dok je
ne dovuče na površinu, okrenutu licem prema nebu. Munja otkrije kako je
blijeda i nepomična, a takvo je stanje potpuno pogrešno za nekog obično
ţivahnog poput Pen. Oči su joj bile zatvorene, a usne su joj poplavile. Bila
je blijeda poput pepela, poput mramornog kipa.
Nespretno je plivao jednom rukom boreći se protiv struje kako bi se
domogao obale.
A onda se dogodi čudo. Na vrhu jednog vala, oko pedesetak metara
dalje, ugleda svjetlo. Svjetlo se ubrzo pretvori u čamac pun ljudi koji su
zamahivali fenjerima nad uzburkanim morem u potrazi za brodolomcima.
„Ovamo!“ poviče, no glas mu je ostao nečujan.
Pokraj njega, Pen je plutala beţivotno poput jarbola njegova Sokola.
Prizvao je posljednji atom snage pa podigao ruku, mahnito mašući,
nadajući se da će ga primijetiti kroz uzburkano more. “Ovamo!“
Čak ni tada nije bio siguran da je učinio dovoljno. Brodić mu se izgubi
iz vida iza visokog vala. Cam počne očajavati, a to je bilo kobno poput
ledene vode. Nije ju uspio spasiti.
A onda čamac svlada još jedan val pa Cam primijeti da plovi u njihovu
smjeru. Začuo je ohrabrujuće povike muškaraca u nauljenim kabanicama
tek kad im se brodić već potpuno pribliţio.
„Uhvatite je“, dahne podiţući Pen, od čega mu se usta ponovo napune
prljavom slanom vodom.
„Imamo je, dečko.“ Muškarac ovije ruku oko Pen i podigne je na brodić.
„Uhvati se.“ Drugi čovjek pruţi mu ruku koju on jedva uhvati. Bio je
preslab da im bude išta osim tereta, no ipak se s mukom uspio prevrnuti u
čamac. Jedan od njegovih spasitelja poloţi Pen kraj njega pa ritmičnim
pokretima počne pritiskati o njena leđa.
Nekoliko trenutaka, ispunjenih stravom, ona se nije micala. Dok je bio
u vodi, Cam se molio kao nikad dotad.
Od nje i dalje nije bilo nikakve reakcije.
Dragi Boţe, zakasnio je.
A zatim se jedna blijeda, vitka ruka, ona na čijem je prstu blještao
njegov prsten – kako je moguće da joj nije skliznuo s prsta? – pomakne. U
sljedećih nekoliko sekundi ona se trzne pa počne kašljati sve dok ne
ispovraća količinu vode koja bi napunila ocean.
Hvala ti, Boţe.
Bile su to jednostavne riječi, ali nikada u ţivotu nisu bile iskrenije.
Sva je energija isparila sad kad su napokon bili spašeni, pa zastenje od
napora potrebnog da joj dotakne rame koje je podrhtavalo. Morao je osjetiti
kako se u nju vraća ţivot. Strava koju je prouzročila pomisao da ju je
izgubio još mu je pustošila utrobu.
Sjeo je uspravnije, iako su ga mišići preklinjali da se nikada više ne
pomakne. Jedan mu je od mornara dodao vode, ali uspio je progovoriti tek
nakon nekoliko gutljaja. „Na čamcu je bilo petero ljudi.“
Nije vidio MacGregora i ostale članove posade otkad se brod prevrnuo.
No bio se usredotočio samo na Pen. Sumnjao je da bi ga uočio čak da je
MacGregor plutao samo metar dalje od njega.
Momak koji ga je potegnuo iz vode, kao što bi izvukao ribu koja se
otima na udici, progovori kroz bradu tako gustu da mu Cam nije mogao
vidjeti usta. „Još je jedan čamac krenuo u spašavanje, ali nemam preveliku
nadu da ima preţivjelih. Ovo je strašan dan, baš strašan.“
Cam se sloţi s tom okrutnom istinom. „Moţemo li mi krenuti u
potragu za njima?“
U izrazu lica njegova sugovornika vidjelo se da mu je smiješna ili
nevjerojatno glupa zamisao da se netko ne bi htio smjesta skloniti s ove
oluje. „Nismo vidjeli nikoga osim vas. A moramo i vas i vašu damu odvesti
na obalu.“ Zastane. „Momci su mrtvi umorni. Ovdje je jednako opasno za
nas koji spašavamo kao i za one koji se utapaju.“
Camovo se srce stisne od ţaljenja, iako je morao priznati da u
njegovim riječima ima logike. John MacGregor bio je dobar čovjek, a Cam
je bio odgovoran za posadu.
Pomaknuo se bliţe Pen pa ju polako okrenuo, šokirajući se kad je
primijetio da je jedva prekrivena. Podigavši je u naručje, okrene se prema
čovjeku koji ga je spasio. „Imate li deku?“
„Imamo ih nekoliko u košari na krmi. Ne obećajem da će biti suhe“,
osorno mu odgovori. „No ugrijat će vašu ţenu.“
Cam se nije zamarao objašnjenjima da mu ona nije ţena. Veslač iza
njih razglasi Camovu molbu svima, pa je Cam uskoro dobio vunenu deku
da u nju omota Pen. Deka je bila vlaţna i gruba, ali posluţila je svrsi.
Uhvatio se za rub čamca. Pen se tek djelomično vratila k svijesti.
Zastenjala je pa je Cam privio njeno ledeno hladno lice uza svoj vrat.
Ponavljao si je kako s njome samo dijeli toplinu svog tijela, jer je Pen bila
zabrinjavajuće hladna i nije djelovala ţivlje od obične utvare. Međutim,
istina je bila da ju je morao dotaknuti kako bi ispunio prazninu koja se u
njemu otvorila kada je pomislio da je mrtva.
„To me boli.“ Pen promrmlja u njegova gola prsa, a dah joj je djelovao
poput poljupca.
„Oprosti.“ Nevoljko je opustio stisak. „Kako se osjećaš?“ Trebao mu je
trenutak da zvuk koji je proizvela uz njegova prsa prepozna kao osmijeh.
Boţe dragi, veličanstvena je.
„Grozno.“ Glas joj je bio hrapav, kao da je danima vrišteći dozivala, a
on nije dolazio. Zanemarivši njezino protivljenje, njegov se stisak pojača.
„To me ne iznenađuje.“ Cam podigne bocu s vodom do njezinih usana.
Nakon što je malo otpila pa kašljucala, on reče: „Čega se sjećaš?“
Uopće nije pokazala ţelju da se pomakne. „Sjećam se da sam pala u
vodu. Sjećam se da sam pokušala plivati, ali ogrtač mi je bio preteţak.
Trebala sam ga skinuti, ali uzice su se zapetljale.“ Nagne se da mu se
zagleda u lice. Oštar bljesak propara nebo otkrivajući njenu ranjivost.
„Hvala ti što si me spasio.“
Sretan što joj je bolje, Cam joj da još vode. „Kako znaš da sam te ja
spasio?“
Unatoč svemu kroz što su prošli, ona se uspije nasmijati. „Uvijek si me
ti spašavao. Čak i kada si se morao boriti protiv vojske mladića kako bi
spasio mačku punu buha. Zar se ne sjećaš?“
„Sjećam se.“ Ljudi oko njih veslali su kao da ih vrazi gone. Samo
nekoliko centimetara dalje, morske kandţe greble su brodić. Ali njih su
dvoje ostali začahureni u svojoj intimnosti. „Nemoj govoriti, Pen. Odmaraj
se.“
Za ţenu koja se zamalo utopila, pogled joj je bio prilično bistar. „Ne,
nešto ti moram reći.“
„To moţe pričekati dok ne stignemo do obale.“
„Molim te, Cam.“ Ona stavi ruku povrh njegova srca, srca koje je
napuklo od pomisli da ju je izgubilo. „Dopusti mi da kaţem.“ Znao je da mu
se neće svidjeti ono što će čuti, ali nije mogao odoljeti njezinoj molbi. „U
redu.“
„Ti ćeš uvijek biti dragi prijatelj s kojim sam provela djetinjstvo.“
Unatoč promuklosti i zastajanju da dođe do daha, glas joj je bio čvrst koliko
i pogled. „A sada si mi spasio ţivot. Opet.“
Njezine ga riječi nisu utješile. Način na koji je govorila nagoviještao je
kraj, a ne početak. „Duţnost mi je spašavati te.“
„Više nije.“ Preplavi ga ţaljenje kad ona makne ruku s njega. Njezino
lijepo lice bilo je izobličeno i umorno. I nevjerojatno tuţno. „Ovo putovanje
nije bilo lako ni meni ni tebi. Ali završilo je. Zaboravimo ljutnju i
prisjećajmo se samo kako smo bili velikodušni jedno prema drugom.
Pozdravimo se bez gorčine.“ Penelope je imala pravo. I bila je mudra.
Mudrija od njega.
On privuče njenu glavu sebi pod bradu i tupo se zapilji u obalu kojoj
su se pribliţavali. Kao što je Pen rekla, jednom kad stignu u Englesku,
neće se više imati razloga druţiti. Njegov ţivot vratit će se na zacrtani put,
onaj na kojem će preuzeti ulogu svemogućeg vojvode od Sedgemoorea i
pokušati vratiti dozu poštovanja obiteljskom imenu. Vodit će svoje posjede i
kontrolirati ulaganja. Oţeniti se Marianneom Seaton.
Trebao bi biti oduševljen. Umjesto toga, Cam se osjećao kao da mu
uţarena kliješta paraju utrobu.
Poglavlje 13

Kad je brodić napokon uklizao u kamenitu luku, činjenica da joj se


više ne ljulja pod nogama činila joj se kao pravo čudo.
Osjećala se kao da joj udove na okupu drţi tanka nit koja bi svakog
časa mogla puknuti. Čak joj je i disanje bilo bolno. Unatoč Camovim
najboljim namjerama da je utopli, tresla se i zubi su joj cvokotali. On je
sigurno proklinje, ne samo zato što je skrivila potonuće broda, nego i za
smrt njegove posade.
Trebao ju je pustiti da se utopi.
Ali, naravno, on je bio previše častan da učini nešto takvo. Ponuda
koju joj je dao prije nego što je brod potonuo bila je iznimka koja je
potvrđivala pravilo. Bila je toliko bijesna na njega, no sada, nakon što se
našla na samom rubu smrti, bilo je nekako teško iznova probuditi taj bijes.
Pogotovo zato što je Cam skoro i sam umro u pokušaju da nju spasi.
Čamac lupne o pristanište pa se zaljulja dok ga je mornar s pramca
vezao za metalnu kuku. Ispod oluje koja se sve više stišavala zora je polako
svitala.
Dok se Pen mučila ustati, izdale su je noge, a on je, naravno, uhvati.
„Dopusti mi da ti pomognem“, reče joj.
Kad su konačno bili na doku na sigurnom, on je podigne u naručje, a
Pen se privije uz njegovo snaţno tijelo unatoč radoznalim pogledima.
Čednost joj je bila zadnja na pameti dok se borila za dah u onim prvim
trenucima nakon što se zamalo utopila. No sada kad su bili okruţeni
masom ljudi, bez obzira na to kakvo bilo vrijeme, bila je zahvalna na deki
koja ju je prekrivala.
„Dođite u Leteću skušu, gospodine“, reče neki čovjek iza Cama. „Tamo
moţete nešto pojesti i utopliti se, a mi ćemo pozvati liječnika.“
„Hvala vam.“ Cam je napokon zvučao sebi nalik, a ne poput
potresenog čovjeka koji ju je spasio. Drţeći je u naručju, obratio se posadi
koja im je na moru prišla u pomoć. „A zahvaljujem i vama. Dugujemo vam
naše ţivote.“
„Ma ništa nam ne dugujete, momak“, reče bradonja.
Pen nije mogla zamisliti da se netko Camdenu Rothermoreu, čovjeku
tako punom sebe, obraća s momak još otkad je bio u pelenama, a moţda
čak ni tada. „Ipak, vaša hrabrost neće ostati nenagrađena.“
„Hvala vam“, propiskuta ona.
Čovjek kimne pa se okrene prema svom brodu. Njezine ruke stisnu se
oko Camovih ramena dok ju je nosio niz dok. Kišilo je kao iz kabla, no već
su ionako bili mokri.
Cam je preţivio iste strahote kao i ona. „Mogu hodati.“
„Ne budi luda.“ Stisak mu se pojačao kao da je spreman boriti se
protiv bilo koga tko bi ju pokušao izvući iz njegova naručja.
Pen se prepusti grešnoj raskoši njegova dodira zato što je bila previše
umorna da mu se usprotivi, a i cijelo ju je tijelo boljelo. Privije lice o
njegova gola prsa dok joj je njegov slankasti, čisti miris preplavljivao
osjete. Nekoliko kratkih trenutaka, lebdjela je u nekom svojem svijetu u
kojem su je Camove ruke bile spremne zauvijek grliti.
Cam je sigurnim koracima grabio kroz svjetinu, samo nakratko
zastajkujući kako bi uzvratio na čestitkama i dobrim ţeljama. Penino
zadovoljstvo bilo je kratkoga vijeka. Kad su ušli u svratište, snaţan nalet
buke i vrućine ošamutio ju je poput naglog dolaska u civilizaciju nakon
dugog lutanja u divljini.
„Je li liječnik stigao?“ Cam se ramenima gurao kroz točionicu pa je
njeţno poloţio na tapeciranu klupu uz kamin.
„Jest, gospodine.“ Zdepasti muškarac srednjih godina stvori se iza
njega. „Ja ću se pobrinuti za damu.“ Iako joj je nedostajao Camov zagrljaj,
Pen je sjedila u tišini dok joj je liječnik opipavao zapešće kako bi joj
provjerio puls.
„Trebat će joj šalica čaja. A vama malo konjaka, gospodine lorde, zar
ne?“ Ţena vlasnika svratišta izleti pred njih s čašom punom do vrha pa je
tutne Camu u ruke.“ Ja sam gospođa Skillings. Dobrodošli u Leteću skušu,
najbolje svratište u Ramesgateu.“
Cam je izgledao poput nekakvog odrpanca, sav mokar i prljav u
razderanoj odjeći, no gospođi Skillings nisu promakli njegov naglasak i
drţanje. Cam je isto tako mogao stajati gol kao od majke rođen, okruţen
polarnim medvjedima na Grenlandu, ali i dalje bi izgledao baš poput onoga
što je i bio, engleski plemić najvišeg društvenog ranga.
„Hvala vam.“ Prihvatio je konjak, ali umjesto da ga popije, ponudi
Pen.
„Jako si ljubazan.“ I bio je.
Trznuvši se, ispod deke posegne prema čaši. Osjećala se kao da je
preţivjela dvanaest rundi u ringu s Tomom Cribbom, a slavni boksač je
pobijedio. Sada kad je napokon bila na sigurnom, počela je osjećati sve
ogrebotine i masnice pa je, unatoč vrućini u srcu, zadrhtala od hladnoće
koja joj se proširila do kostiju. Kad je otpila gutljaj, alkohol joj se slio do
ţeluca i uznemirio joj uspavanu krv.
„Mojoj je dami potreban ogrtač“, Cam se obrati prisutnima.
„I ti ga trebaš“, Pen tiho odgovori. Cam je golih prsiju i u rastrganim
hlačama izgledao veličanstveno, poput kakvog piratskog kralja nasukanog
na neki otok. No proveo je u ledenoj vodi jednako vremena kao i ona.
Gospođa Skillings obrati čovjeku iza Pen koji je očigledno bio vlasnik
svratišta.“ Johne, odvedi damu u našu najbolju sobu. Donijet ću joj jednu
od svojih haljina i pomoći da se uredi.“
Dok mu je vraćala čašu, Pen uhvati bljesak dobro skrivenog Camova
osmijeha. U haljinu koju je ta ţena nosila na svojoj bujnoj figuri stale bi tri
ţene Penine građe.
„Još je nisam do kraja pregledao“, pobuni se liječnik.
„Da, Frederiče Wilson, a koja bi dama dozvolila da čeprkate po njoj
usred točionice? Zar ne vidite da ona nije obična pučanka? Bockat ćete je i
pregledavati tek kad se popnete na kat, što dalje od ovih zabadala, kad
legne na meki krevet.“
„Hvala vam, gospođo Skillings“, reče Pen, čvrsto stišćući deku. „Zna li
se išta o našoj posadi?“
„Oh, pobogu, pa vi ne znate, zar ne?“ kaţe ţena. „Drugi čamac s tri se
čovjeka vratio prije vašega. Sada u sobi za primanja čekaju doktora
Wilsona.“
„Bogu hvala“, Cam prošapće pa se obrati debeljuškastom mornaru koji
je upravljao čamcem koji ih je spasio. „Još su dva čovjeka nestala kad je
brod potonuo.“
„Ţao mi je, momče. More je danas bilo vraški okrutno.“
Cam je još uvijek bio „momak“, no primijetila je da je on bio oprezan
kako im ne bi otkrio njihova imena. Ovdje u Engleskoj Rothermereovi su
bili toliko poznati da titula Pembridgea ne bi nikoga zavarala. Nakon što je
umalo izbjegla smrt, Pen se nije mogla natjerati da brine o skandalu. Ali
kada bi se riječ o njima proširila, Cam bi mogao puno toga izgubiti. Od te
joj se pomisli uznemiri ţeludac.
„Hirame Pollock, pazi malo na taj svoj jezik. Ovdje je prisutna i jedna
dama“, obrecne se gospođa Skillings.
Od pomisli na dva mrtva mornara Pen zamalo zaplače. „Gospodine
Pollock, nakon svega što ste danas učinili, moţete reći što god ţelite.“
On se nasmije. „Dobro ste to rekli, gospođice.“ Primakne joj se.
„Smijem li vas odnijeti na kat?“
„Ta čast pripada meni.“ Cam gurne praznu čašu gostioničaru u ruke
pa se sagne kako bi podigao Pen.
Ona se zahvalno nasloni na njegova prsa. Zbog prenapučnene
prostorije, smrdljive mokre vune i ljudi čije su higijenske navike bile
upitne, osjećala je da je na rubu nesvjestice. Od toga, ali i zbog boli koja joj
je pulsirala posvuda u tijelu.
Cam ju podigne pa krene za gospođom Skillings. Gomila se nevoljko
razmicala, a Pen je dosad posjetila dovoljno malih gradića da je mogla
prepoznati glad za uzbuđenjem ljudi koji sami vode nezanimljive i isprazne
ţivote. Potonuće Sokola i spašavanje pristojnih stranca godinama će biti
nepresušna tema za razgovor.
„Čuo sam da je brod potonuo u zaljevu.“ Neki pompozni tenor poput
oštrice zapara buku. „Zahtijevam izvješće. Ne sviđa mi se što sam
posljednji koji saznaje o toj katastrofi.“
Penin izraz lica se skameni, a Cam od zaprepaštenja prestane disati.
„Gospodine Henry.“ U glasu gospođe Skillings jasno se čuo manjak
dobrodošlice. „Upravo smo namjeravali gospodina lorda i njegovu damu
smjestiti u njihove sobe kako bi se mogli u miru oporaviti. Sigurno ćete se
sloţiti da je to bila obaveza koju smo najprije bili duţni izvršiti.“
Gospođa Skillings se nije dala smesti. Pen preko nje nije mogla ništa
vidjeti, no unatoč tome imala je osjećaj da Cam poznaje tog čovjeka.
„Duţnost koju ste najprije trebali izvršiti bila je obavijestiti lokalne
vlasti. Tko su vam ti ljudi koje nazivate lordom i damom?“ U glasu
gospodina Henryja jasno se čula sva sumnja u društveni status
brodolomaca.
„Eto, ovi ovdje.“ Gospođa Skillings trijumfalno pokaţe prema Pen i
Camu.
„Gospodine, tko ste vi da se usuđujete nazivati plemićem? Moţda ste
uspjeli nasamariti hrpu neukih ribara, ali ja sam član parlamenta i čest
sam gost u Londonu. Ja poznajem našu vladajuću klasu.“ Onda gurne
gospođu Skillings ustranu.
Nakon prijetećih tvrdnji o tome kako poznaje plemenitaše,
Pen je očekivala da će prepoznati gospodina Henryja, pa makar i samo
iz novinskih članaka. Ali rumeni, zdepasti muškarac, obučen previše
kičasto za ovakvo seosko svratište nije joj bio poznat pa glasno odahne.
Sve dok nije ugledala kako mu se lice mijenja iz zaprepaštenja u
oduševljenje. „Vaša milosti!“
„Dobra večer, gospodine Henry“, Cam ga hladno pozdravi. Samo je
Pen, koja mu je bila tako blizu, znala kako mu snaţno srce kuca. „Hrabrim
ljudima Ramsgatea dugujem svoj ţivot, a gospođa Skillings bila je slika i
prilika gostoljubivosti. Ako vas nisu na vrijeme obavijestili, imali su za to
opravdani razlog.“
„Vaša milosti, kakvo neočekivano iznenađenje. Kakve li vas to strašne
okolnosti dovode u naš skromni gradić! Odmah ću se pobrinuti da vas
odvedu u rezidenciju Kellynch. Ne priliči vašem statusu odsjesti u Letećoj
skuši.“ Zaškilji prema Pen koja je pokušavala prikriti zlokobni predosjećaj.
Nakon tjedana zataškavanja tko su, svi njihovi napori pali su u vodu.
Uhvaćeni su u skandalu. Camovi su planovi uništeni, a ona ga dovoljno voli
da ju je zbog toga duša zaboljela. Cijeli se ţivot trudio ţivjeti časno kako bi
dokazao da nije isti kao njegovi zloglasni roditelji, a sada će se suočiti s
javnom osudom jer je, ako ništa drugo, imao ljubavnicu unatoč tome što je
javno objavio da se udvara drugoj.
„Nisam znao da ste se oţenili, vaša milosti. Smijem li vama i vašoj
novoj vojvotkinji od Sedgemoora zaţeljeti sve najbolje?“
„Hvala vam.“ Camove ruke bile su poput čelika. Nisu postojale
nikakve vraţje šanse da se zaustavi širenje vijesti da je vojvoda
od Sedgemoora preţivio brodolom. I ne samo da je preţivio brodolom, nego
je hrabro spasio i svoju pratilju.
Pen je čekala da Cam zaniječe njihov brak, dok nije primijetila kako
su se oči gospodina Henryja prilijepile na zlatni pečatnjak. Čudno je to
kako je toliko toga izgubljeno u toj nesreći, no taj je laţni dokaz njihove
veze preţivio.
„Ili sam pogrešno protumačio situaciju?“ Glas se gospodina Henryja
stišao nakon što nije došlo do predstavljanja nove vojvotkinje od
Sedgemoora. „Ako je tako, moţete računati na moju diskreciju.“
Pan nije imala pojma kako namjerava ispuniti to obećanje. Najmanje
pedesetak ljudi čulo ga je kako Cama naziva vojvodom od Sedgemoora.
„Ni najmanje, gospodine Henry“, Cam reče najledenijim glasom koji je
od njega ikada čula, a onda izgovori ono od čega ju proţme jeza. „Moja je
supruga preţivjela strašno iskustvo. Trebaju joj mir, tišina i malo samoće.
Odnijet ću je na kat i pobrinuti se o njoj. Ako vam budu trebali detalji u
vezi s brodolomom, pozovite me sutra.“ Odlučno prođe kraj zabezeknutog
gospodina Henryja. “Gospođo Skillings, molim vas, uputite nas do naše
sobe.“
Vreva se potpuno utišala pod utjecajem Camova vojvodskog
autoriteta, no znatiţelja je preplavljivala prostoriju poput morskih valova
koji su ju nedavno pokušavali utopili.
„Cam...“ započne ona, nesigurna kako izbjeći ovu katastrofu.
„Poslije, draga moja.“ Te riječi više su zvučale poput prijekora nego
njeţnosti. „Vaš sam sluga pokoran, gospodine Henry.“
Cam se sucu uvredljivo kratko nakloni, pa s Pen, koja je drhtala od
uţasa u njegovu naručju, krene za gospođom Skilling na kat.
Poglavlje 14

„Cam, neću se udati za tebe.“ U tri dana, koliko je prošlo od


brodoloma, činilo joj se da je te riječi ponovila najmanje tisuću puta.
Nepopustljivo je zurila preko malog salona koji je povezivao njihove
sobe u Letećoj skuši. Cam se naslonio na prozorsku dasku otvorenog
prozora s kojeg se pruţao pogled na ulicu ispod, a slankasti povjetarac
mrsio mu je kosu. Jutarnje svjetlo obasjavalo ga je odostraga kao da samo
nebo ukazuje nedostojnoj gospođici Thorne na to koliko je taj čovjek
apsolutno izvan njezina dosega.
Još uvijek je izgledao poput gusara, no ovoga puta ljepše odjeveno,
nimalo nalik mokrom odrpancu kojeg su ispecali iz Kanala. Cam je uspio
posuditi odjeću koja mu je skoro pristajala, no Pen bi se ipak iznenadila
svaki puta kada bi bacila pogled na elegantnog vojvodu od Sedgemoora u
istrošenoj košulji i hlačama. Bilo je to čudno, no ta jeftina odjeća samo je
pridonosila isticanju njegovih aristokratskih crta. Nikad nije bila svjesnija
toga da je Cam rođen da postane vojvoda.
Pen ustane iz stolice u kojoj je sjedila i čitala prošlotjedne londonske
novine znajući da je u nepovoljnijem poloţaju za razgovor dok on stoji, a
ona sjedi. Predosjećala je s uţasom da će Sedgemooreov brodolom i
misteriozna mladenka osvanuti u novijim izdanjima.
Cam se upravo vratio iz posjeta ozlijeđenom mornaru Oatesu.
Kapetan MacGregor i Williams otišli su svojim kućama još prethodnog
dana. Naţalost, jutros su primili vijesti da se tijelo mrtvog muškarca
nasukalo juţnije na obali.
„Svi već misle da smo u braku“, Cam neumoljivo odgovori. Baš kao i
njoj, mora da mu je već bilo dosta te rasprave. Ali pravi dţentlmen snosi
posljedice svojih djela. Pen ponovo poţeli da je proţivjela taj brodolom s
čovjekom koji se manje drţao svojih principa.
Ona se uspravi osjetivši promjenu u Camu. Vidjela mu je izraz lica
kad je saznao za smrt dvojice mornara. Zapazila je na njemu krivnju, bijes,
ţaljenje. I ono najzlokobnije, nepokolebljivu odlučnost. Nisu više imali
razloga ostati u Ramesgateu jer su se oboje već poprilično oporavili, ostala
im je samo pokoja masnica. Cam je znao da mu je ovo posljednja prilika da
ju nagovori da se uda za njega.
„Nitko nije spomenuo moje ime. Malo čvršći pogled utišat će sva
neugodna pitanja. Sve ovo moţemo nazvati običnim nesporazumom
nastalim u kaosu nakon brodoloma. Ljudi će slegnuti ramenima i
pretpostaviti da si putovao s ljubavnicom. To će biti samo mali skandalčić.
Dijamant ili dva smirit će lady Marianne, a druge štete neće biti.“
On klizne niz prozorsku dasku poraţena izraza lica, a to nije bilo
karakteristično za Cama. „Ali šteta je već učinjena, Pen. Previše si naivna
ako misliš da nije.“
„Bit će to samo kratkotrajni skandal. Brzo će se zaboraviti“, kaţe ona
očajno jer negdje u pozadini njezinih misli neki je glasić inzistirao na tome
kako Cam ima pravo.
„Zaboravljaš da sam ja dijete skandala.“ Mrzila je kad bi ju Cam
gledao kao da treba njezinu pomoć. „Sada kad sam uhvaćen u
kompromitirajućoj situaciji, sve stare priče ponovo će isplivati.“ Pogled mu
se suzi u njezinom smjeru. „A ako misliš da će tvoja uloga u svemu ovome
ostati tajnom, podcjenjuješ moć tiska. Zaboravljaš da smo viđeni zajedno u
Genovi.“
„Kad se vratim u Italiju, tračevi iz Engleske više me neće
uznemiravati.“
„Ja ostajem ovdje i mene će uznemiravati. Ljudi ţele dokazati da sam
isti gad kao i moji preci. Zar me kaniš baciti vukovima?“
Ona se okrene od njega da izbjegne teţinu njegova pogleda. Zaigrao je
na kartu krivnje da bi pristala sudjelovati. Kad joj je ponudio brak da je
spasi od propasti, tvrdoglavo ga je odbila. Njezin je otac bio ţenskar koji
nije skrivao svoje grijehe, a Peter je uvijek bio ekstravagantan. U obitelji
Thorne nije nedostajalo skandala. Još poneki, iako neţeljen, ne bi značio
kraj svijeta, pogotovo zato što se Pen ionako nije imala namjere udati.
A sada je Cam iskoristio svoje najjače oruţje, njihovo prijateljstvo.
Unatoč njegovim riječima, i iako bi to trebao biti, Pen je znala da nije toliko
sebičan da bi bio zabrinut samo za svoje dobro. Nakon svih nastojanja da
vrati sjaj imenu Rotheremereovih, o njegovoj sudbini odlučivat će smjer u
kojem krenu tračevi.
Bio je pravi manipulativan gad zato što je taktički okrenuo njezinu
vlastitu savjest protiv nje. Mrzila je pomisao na to da Cam pati zbog
njezinih postupaka. Povrijedio ju je i razljutio kad joj je predloţio da mu
postane ljubavnicom. Pomislivši ponovno na tu scenu koja se odigrala prije
brodoloma, Pen se opet osjećala povrijeđeno. I nespokojno i posramljeno i
zločesto znatiţeljno zbog svega onoga što se moglo dogoditi.
„To nije pošteno, Cam.“
„Nije li?“ on tiho upita.
U prostoriji zavlada takva tišina da Pen začuje kako neka majka na
ulici kori dijete, a brodove kako škripe privezani u luci. Znajući da je
izgubljena ako to učini, ona mu odbije odgovoriti.
S devetnaest godina borila se u toj očajničkoj bitci, a danas su njeni
razlozi za suprotstavljanje ţeljama svog srca samo još čvršći. Osim što joj
Cam nije nudio ispunjenje ţelja. Bez obzira na strast koja je buknula među
njima, brak koji bi se temeljio na zadovoljavanju mišljenja javnosti bio bi
hladan.
Pen ne bi mogla ţivjeti s Camom gladna iz dana u dan njegove ljubavi.
Vidjela je kako joj se majka pretvara u ogorčenu vješticu jer je godinama
čeznula za muškarcem čije je zanimanje za nju bilo kratkoga vijeka. Bio je
to zastrašujući primjer cijene koju je platila za neuzvraćenu ljubav.
Neugodno svjesna da ga ne moţe izbjeći, osjeti kako joj se Cam
pribliţava. Kretao se tiho poput mačke.
„Pen, pogledaj me.“
„Ne.“ Bilo je to djetinjasto od nje, ali nije mogla podnijeti njegov
zabrinuti pogled koji je poručivao da se on samo brine za njenu dobrobit.
„Ako me već ne ţeliš pogledati, hoćeš li me barem poslušati?“
„Ne ţelim te slušati.“ Još djetinjastog inata.
„Neću odustati. Neću dozvoliti da ti se rugaju.“
Zbog tih se riječi okrenula. „U stanju si pauka nagovoriti da ti isplete
košulju, no moje mišljenje nećeš promijeniti.“
„Barem si me pogledala“, on mirno odgovori.
„Neću se udati za tebe.“
„Znači da ćeš dopustiti da me pretvore u javno ruglo?“
Oh, kako je samo okrutan. Grlo joj se osuši. „To se neće dogoditi.“
„Ako već ne javno ruglo, onda ću postati sinonimom za zlikovca.
Čovjek koji je upropastio prijateljicu iz djetinjstva, a onda ju napustio da se
sama suoči sa svojom sramotom.“
„Nitko tko te poznaje neće to pomisliti o tebi.“
Mišić u obrazu mu se trzne. Nije bilo sumnje u to koliko ju je ţelio
spasiti, čak i nauštrb svojih planova za drukčiji ţivot. „Ali to je istina.“
„Cam, pretjeruješ.“
„Ne, ne pretjerujem. Reputacija će ti biti uništena, a za sve to sam ja
kriv.“
Kajanje koje je osjećao zbog nje izbriše još jedan sloj Penina inata.
Bitka koju je vodila bila je uzaludna.
„Nismo učinili ništa loše.“
„Iako smo se trudili.“
Poniţavajuća vrućina oblije joj obraze i ona se uznemiri. „Ako se dobro
sjećaš, onaj naš susret bio je potpuna katastrofa. Svaki bi normalan čovjek
dao petama vjetra, a ti si mi ponudio brak.“
„Imala si me pravo udariti.“ A to je, pretpostavi ona, bilo najbliţe
isprici što će od njega dobiti. „I oprosti na mojoj izravnosti, ali među nama
je bilo itekakve iskre.“
„Što nije nikakav razlog za brak“, prasne Pen pa ugleda bljesak
zadovoljstva u njegovu pogledu potaknut njezinim nenamjernim prizna-
njem.
Kako da se uda za njega ako ona njega voli, ali isto tako zna da on nju
nikada neće voljeti? I dalje je bio poput onog mladića koji je prezrivo
odbacio vaţnost ljubavi u onom razgovoru koji je bila načula. Pen se samo
trebala sjetiti njegove reakcije kad ga je pitala voli li lady Marianne kako
bi potvrdila da se mišljenje Camdena Rothermorea o ljubavi nije nimalo
promijenilo.
Pen je bila strastvena ţena, a kad je voljela, voljela je čitavim srcem.
Uništila bi ju cjeloţivotna patnja za muškarcem koji bi joj ostao nadohvat
ruke. Bila bi poput zauzdanog psića čija posudica s vodom leţi samo
nekoliko centimetara dalje, nekoliko centimetara koje mu zategnuta uzica
ne da prijeći.
„Ali i to je početak.“ On joj se ponovno primakne pa postane svjesna
njegove visine i snage. Njegov poticajan miris ispuni joj nosnice. „Strast je
na našoj strani.“
„Strast je na tvojoj strani“, osorno ga upozori. „Ja pokušavam biti
razumna.“
Toplina u njegovu osmijehu sruši još dio zida kojim je ogradila svoje
srce. „Ne, ti se trudiš biti svojeglava.“
Oh, dragi Boţe, kako li mu je samo bila podloţna. Na najmanji znak
topline koji je Cam pokazao bila mu se spremna baciti pod noge i moliti za
njegovu ljubav. Ta poniţavajuća slika nagna ju da ga odmjeri ispod obrva u
najboljem pokušaju da imitira njegovvojvodski pogled. „Odbijam se udati
za čovjeka koji me neće shvaćati ozbiljno.“
Na njezin uţas, on prasne u smijeh. „Slatka moja Pen, shvaćam te
ozbiljno poput epidemije.“
Ona se nije nasmiješila. „Jako šarmantno.“
Vrijeme koje si je uzeo da se uozbilji nije mu pomoglo. „Sudbina je
čvrsto naumila da se vjenčamo. Izmakla si mi prije devet godina. Ovoga
puta nećeš.“
„Mi nismo dva kozmička tijela čije se sudaranje ne moţe izbjeći, nego
ti pokušavaš dobiti što ti ţeliš“, Pen procijedi kiselo.
Shvaćala je da Cam smatra njezino neumoljivo protivljenje
zagonetnim. Nakon vatrenih trenutaka u onoj kabini, znao je da ga ona
ţeli. S poţudom bi se mogao nositi, no njezina bi ga ljubav sablaznila. Da je
u stanju podnijeti njegovo saţaljenje, priznala bi mu svoje osjećaje kako bi
ga otjerala od sebe. Ali i Cam i ona patili su od prevelikog ponosa. Njegovo
saţaljenje bila bi kap koja bi prelila čašu.
„Među nama postoji više od tjelesne privlačnosti.“
„A što to? Uspomene iz djetinjstva?“
„Da“, on mirno odgovori. „Ti me dobro poznaješ unatoč tome što smo
dugo vremena bili razdvojeni. Ne bi nam bio problem proizvesti
nasljednika.“ Zastane. „I ne očekuješ od mene sladunjave romantične
bedastoće, što će biti prednost od samog početka. Sviđaš mi se, Pen. Uvijek
si mi se sviđala. Sjećam se da sam ti izričito rekao da mi se sviđaš više od
bilo koje ţene koju poznajem.“
Oh, nebo neka joj da snage. Cam je vjerojatno mislio da joj ovime
laska, no njegova mlaka izjava Pen je djelovala poput soli na otvorenu
ranu. Kako bi se samo zgrozio da zna da je ona ţivjela za romantične
bedastoće.„To je bilo prije devet godina.“
„Ti se toga sjećaš?“
Sjećala se ona svega što joj je on ikada rekao. To je bilo još samo jedno
od prokletstava te beskorisne bolne ljubavi. „Sjećam se da si ţelio pokornu
suprugu.“
Osmijeh mu se iskrivi. Davnih je dana primijetila da se Cam ne smije
dovoljno. Bila je to posljedica djetinjstva pod teretom starog skandala,
nesretne obitelji te pretjerano razvijenog osjećaja odgovornosti. Taj isti
osjećaj odgovornosti nije izblijedio, jer zašto bi inače toliko ustrajao na
tome da se ona uda za njega?
„Znam priznati poraz. Pokornost više nije jedan od potrebnih uvjeta.“
Ona na to samo odmahne rukom. „Cam, jedino što spominješ je
skandal Rothermoreovih. A što je s onim koji se tiče Thorneovih? Tonemo
sve dublje odonda kad si me zaprosio, a ni prije toga nismo bili primjer
ugledne obitelji. Moj otac se uništio ganjajući kurve. Teta Isabel dokazani
je ekscentrik. Peter je umro u neimaštini. I ako sam dobro čula, Harry
glumi velikog zavodnika. Ne bih rekla da plemstvo odobrava skitanje
svijetom.“ Usprkos tome što su je te riječi boljele poput uboda noţa,
izgovorila ih je. „Pametnije bi bilo da prebrodiš ogovaranja i pomiriš se s
lady Marianne. Trebaš vojvotkinju čije ime bi koristilo tvojemu, koja uţiva
odobravanje plemstva, koja se uklapa u uređen, svrsishodan, pristojan
ţivot kakav ţeliš voditi.“
Njega nije oduševio Penin opis. „Prikazala si me kao najgoreg
dosadnjakovića.“
Njezin ţar se ugasi, a umjesto toga osjećala se strašno iscrpljeno, kao
da je miljama hodala u cipelama koje ju ţuljaju, a onda ni na cilju nije
pronašla olakšanje. „Nisi dosadnjaković, Cam, samo si pogrešan muškarac
za mene.“ Na toliko načina koje se nije ni trudila objašnjavati. „Sve priznaj
lady Marianne. Ako je ţena kakvom ju smatraš, ostat će uz tebe. Oţeni se
svojom savršenom ţenom i zaboravi na mene.“
„Ne“, on se reče tvrdoglavo. „Nas dvoje moramo se vjenčati.“
„Zar ti se lady Marianne ne sviđa?“ Boljelo je izgovoriti njezino ime.
Pen se zapitala hoće li ikad preboljeti strašnu činjenicu da će lady
Marianne svakodnevno biti uz njega, da će mu roditi djecu, da će ostarjeti s
njime.
„Naravno da mi se sviđa lady Marianne. Ona je utjelovljenje
uzoritosti.“
Naravno. Da se Pen uda za Cama, uvijek bi bila svjesna činjenice kako
je ona samo drugi izbor. „Ja nikad neću biti uzorna supruga, čak ni ako
budeš ţrtvovao svoju sreću da bi me spasio od propasti.“
Crte lica mu se okamene. „Ne štitim ja tebe od propasti u očima
društva, sebe štitim. Sve što sam se trudio postići od dječačke dobi otići će
u vjetar ako ovo ne ispravim. Preklinjem te, Pen, udaj se za mene. Samo ti
me moţeš spasiti.“
Oh, kakva je on bitanga, kakav podlac, kakav gad. U ovom trenutku
ga je mrzila.
Buljila je u njega mučeći se da ne zaplače. „Cam, zlobno je igrati na
kartu starih dugova.“
On slegne ramenima. „Ti si jedina nada koja mi preostaje da spasim
svoj ugled. Čovjek koji ima samo jedan izlaz nikad se lako ne predaje.“
Pen ustukne kao da će ta udaljenost učvrstiti njezin otpor. „Prizivaš si
desetljeća jada.“
Napetosti nestane iz njegova pogleda. Gledao ju je namršten i
nepopustljiv. „Mogu ţivjeti s time.“
„Ja ne znam mogu li ja ţivjeti s time.“
Cam problijedi, a nju šokira činjenica da ga je svojim riječima
povrijedila. „Pen, dat ću sve od sebe da te usrećim.“
Sasvim tihim, drhtećim glasom, Penelope ponovi: „To nije dovoljno.“
Nije ju više nagovarao jer nije bilo potrebe. Cam je znao da je
pobijedio. „Morat će biti.“
Pa da, ta bi im se izjava jednog dana mogla mirne duše upisati na
nadgrobni spomenik. Tuga se nadvije nad Pen poput nepremostive planine
pa ona promuklo upita: „Čak i ako se vjenčamo, ne razumijem kako
moţemo izbjeći skandal.“
„To je barem lako.“
Camovo samopouzdanje nije smirilo uţas koji joj je stezao utrobu.
„Tebi je sve uvijek jednostavno.“
On se trzne od njezina podsmijeha. „Ne uvijek. Tebe sam morao čekati
gotovo deset godina.“
„Ne pravi raţanj dok je zec još u šumi“, obrecne se ona, no oboje su
znali da se protivi samo iz principa. „Moţda ljudi misle da smo vjenčani, ali
nismo. Ako netko sazna istinu, djecu će nam proglasiti kopiladi.“
Od pomisli na pravljenje te djece postane joj mučno, unatoč tome što
ovaj brak nikad ne bi mogao ostati čedan. Cam je trebao nasljednika. S
obzirom na govorkanja koja su popratila njegovo rođenje, ne bi tolerirao
sumnje u zakonitost svog potomka.
Ali kako bi mogla leţati u njegovu zagrljaju znajući da ga je samo
duţnost dovela u njezinu postelju? Kako bi mogla leţati u njegovu zagrljaju
i pretvarati se da joj se on samo sviđa, kada je svaki otkucaj njezina srca
odjekivao njegovim imenom?
„Priznaj barem da sam razuman“, odgovori joj istim tonom. „Reći ćemo
da smo se u Italiji ludo zaljubili i vjenčali se u nekom zabačenom selu u
rimokatoličkom obredu jer smo bili nestrpljivi i nismo mogli čekati.“
„Kako romantično“, Pen reče hladno.
Ignorirao je njezinu opasku. „Organizirat ćemo skroman obred u
Fentowycku kako bismo potvrdili naš brak pred engleskim zakonom. Ti si
u procesu ţalovanja za Peterom tako da nitko neće osporavati ţurnu i
intimnu ceremoniju.“
„To je... zanimljivo.“ Zapravo, ideja je bila sjajna. Da joj Cam upravo
nije rušio snove poput čunjeva, bila bi mu zapljeskala. “Cjepidlake će
propitkivati pravnu valjanost ceremonije koja se obavila na Kontinentu.“
Cam slegne ramenima. „Većina ljudi prihvatit će našu priču, pogotovo
nakon što nam se rodi prvo dijete.“
Pen podigne obrve. „Koliko točno djece planirate imati, vaša milosti?“
Usne mu se podrugljivo izviju. „Od pomisli na to što sve treba učiniti
da postanem otac, poţelim broj kojim bih neosporno osigurao nastavak
dinastije.“
„Meni je od toga slabo“, prkosno reče Pen.
Smiješak mu nestane s lica dok ju je ispitivački promatrao. „Pen,
oprosti. Znam da to nije ono što ţeliš. Da nisam banuo u tvoj ţivot, još
uvijek bi bila slobodna.“
Pen se uspravi pa sama sebi čvrsto zapovijedi da moţe izdrţati
budućnost uz Cama. Moţda taj brak neće biti tako loš. Mnogi plemenitaški
parovi ţivi odvojene ţivote. Bila je sigurna da će si Cam naći zabavu sa
strane nakon što joj napravi dijete.
Joj, k vragu, nije ţeljela razmišljati o toj njegovoj zabavi. On će si naći
ljubavnicu, a ona neće imati prava glasa u tome. Ovo neće biti brak iz
ljubavi, pa nema pravo na njegove osjećaje i vjernost. Ovo je brak iz koristi.
Poslovni dogovor.
Dragi Boţe, ako odmah ne prestane s ovim, počet će cviliti poput
izgubljenog psića.
Pokaţi malo hrabrosti, Pen.
No jedino što je ţeljela, dok je zamišljala puste godine pred sobom, bilo
je vrištati i plakati i urlati kako to nije fer. „Nisi ti kriv zato što je brod
potonuo. Nisi kriv ni za to što te Peter zamolio za pomoć.“
Pogled mu je bio oprezan. „To je nevjerojatno razumno od tebe.“
Pen se uspije nasmiješiti, no taj je osmijeh više nalikovao na keţenje
neke ţivotinje. Osjećala se kao da je upravo zakoračila u dug, mračan
tunel. „Izabrao si nevjerojatno razumnu vojvotkinju, Cam. Nadam se da ćeš
je cijeniti koliko zasluţuje.“
Poglavlje 15

„Preklinjala sam te da ne odeš k Jamesu. Zašto me nisi poslušao?“


Tresući se od bijesa, Sophie je koračala malom ljetnom kućicom
uređenom u kineskom stilu. Lepršanje njezine poput narcise ţute haljine
njezinoj je tiradi dodavalo notu nezgrapne ljupkosti.
„Ţao mi je.“ Harry klone na klupu pa pretrpi potpuno zasluţene ukore
svoje voljene. Od katastrofalnog sastanka s njezinim bratom koji se odrţao
prije tri dana, Harry nije imao prilike s njome progovoriti ni jedne jedine
riječi. „Prezirem što se šuljamo uokolo. Ţelio sam da naša veza bude javno
poznata.“
„Rekla sam ti da James neće tolerirati tvoje udvaranje. Rekla sam ti
da ţeli da se udam za Desborougha.“
Nije vikala samo zato što nije smjela. Kad bi samo malo podigla glas,
vrlo lako bi ih otkrili, bez obzira na to koliko dobro je ova prostorija bila
skrivena. Bilo je kasno poslijepodne i vrtlari su za danas završili svoje
duţnosti, a sluge su večerale u kući. Leath je u klubu kovao planove koje
kani provesti u parlamentu.
„Nadao sam se da će mi pruţiti priliku.“
Ona prestane tumarati po prostoriji i zapilji se u Harryja tako oštro da
se on lecne od njezina pogleda. „Trebao si mi vjerovati kad sam ti rekla da
neće.“
„Da, trebao sam.“ Utroba mu se stegne od gađenja prema samome
sebi. „Ali, Sophie, častan čovjek ne smije riskirati kako ne bi
kompromitirao ţenu koju voli.“
Njezin bijes se ne stiša, no on to nije ni očekivao. „James me sada šalje
teti u Northumberland.“
Harry je nešto takvo i predvidio, ali svejedno ga je pogodilo kada je čuo
kako izgovara te riječi. Borio se protiv očaja koji ga je obuzimao još otkada
ga je Leath onako okrutno otjerao. „Poći ću za tobom.“
Ona odmahne glavom. „Moja prateta je pravi zmaj od ţene, a ţivi u
selu punom zabadala. James joj je rekao da smijem izaći smo ako idemo u
crkvu.“
Harry skoči na noge pa je uhvati za ruke. „Kada putuješ?“ Sophie se
neodlučno pokuša odvojiti od njega. „Sutra.“
Srce mu poskoči. „Već?“
„Da.“
No on još nije ţelio prihvatiti Leathovu pobjedu. „I koliko dugo te neće
biti?“
„Mjesec dana.“ Suze su joj podrhtavale na dugim trepavicama. „Ako se
budem dobro ponašala.“
Harry bi najradije poslao Leatha i njegovu tiraniju k vragu, no bio je
dovoljno mudar da shvati kako je Leath samo činio ono što smatra
najboljim za Sophie. „Dovoljno sam vješt da znam nadmudriti jednu običnu
tetu.“
Sophien osmijeh ostane neuvjerljiv. „Ona nije obična teta. Ona je
učena ţena i mrziteljica muškaraca i ima ogromne pse.“
„Za tebe bih se borio s krdom gladnih lavova. Što su onda pas ili dva.“
„Harry, prestani“, reče. „Kad se razdvojimo, zaboravit ćeš me.“ On se
toliko šokira da joj pusti ruke i ustukne, uspravivši se tako da se nadimao
nad njom. „Što to, dovraga, govoriš?“
Sophie zgrči ruke u suknji. „Ove će godine biti toliko lijepih
debitantica.“
„Oh, draga moja.“ Harryja preplavi očaj. Kako samo moţe pomisliti da
je tako nepouzdan? On je zagrli. „Nikad, nikad, nemoj ni pomisliti na takvo
nešto.“
„Kako da ne pomislim? James ne prestaje pričati o tvojim
pothvatima.“ Ona je ukočeno stajala u njegovim rukama. „Tako si zgodan i
šarmantan. Svaka djevojka u Londonu te ţeli.“
Harryja zaprepasti saznanje da je današnju svađu zapravo potaknula
njezina ranjivost. „Ti si jedina ţena koju sam ikada volio.“ Glas mu se
stiša. „Dajem ti srce na dlanu, dušo, i nastavit ću ti ga davati. I ponizno te
molim da ga ne slomiš.“
„Naravno da ga neću slomiti.“ Silno ga je oduševilo što je sumnja s
njezina lica polako počela nestajati. „Sretna sam što ćeš me zauvijek
voljeti.“
„Zauvijek. Dakle, zašto ne bih onda i ovih mjesec dana?“ Taj mjesec je
poput boravka u čistilištu, ali nije joj to rekao. „Moţemo pisati jedno
drugome.“
Sophie poloţi glavu na njegova prsa, a od njezina dodira Harry se
osjećao kao da se svijet napokon počeo vrtjeti u ispravnome smjeru. Neka
mu Bog pomogne ako se Sophie pokori pritisku svoje obitelji i prihvati
Desborougha.
Srce mu je uz njezin obraz divlje kucalo. „Nećeš se udati za
Desborougha.“
„Ne ţelim se udati za njega.“ Sophie slomljeno izdahne. „Zašto sve
mora biti tako teško? Mislim da mrzim Jamesa.“
„Ne, ne mrziš ga. On te samo pokušava zaštititi.“
„Ali ne dozvoljava mi da se udam za tebe. Strašno se protivio tome da
mi se udvaraš.“
Harryjevo se lice bolno zgrči. „Kladio bih se da je prema meni bio još
oštriji. Bio je savršeno jasan da bi te radije vidio u braku s bijesnim psom
nego s Harryjem Thorneom.“
Sophie se zagleda u njega. „Da te poznaje kako što te ja poznajem,
shvatio bi.“
„Moţda.“ No zapravo nije bio siguran. „Nije on potpuno u krivu, draga
moja. Ja ne posjedujem nikakva bogatstva i ostatak svijeta me smatra
rasipnikom. Ako se i vjenčamo, jedino što ja imam je dţeparac koji mi daje
Elias, a ni to više nije sigurno.“ Glas mu postane turoban. „Moţda bi za
tebe bilo najbolje kada bi se udala za nekog drugog.“
Sophie se pokunji kao da ju je upravo udario. „Voliš li me, Harry
Thorne?“
„Znaš da te volim.“
„Onda je to jedino što trebaš da bi postao mojim suprugom.“ Pozorno
ga je promatrala. „Ostalo ćemo već nekako srediti.“ Harry se nasmije. „Ti
ćeš biti savršena supruga, Sophie.“
Ona mu uzvrati osmijeh. „Zato što svaki šav izradim savršeno i sviram
glasovir poput anđela?“
„Zar zaista? Jupitera mi, to će biti korisne vještine ako jednom
ostanemo bez prebijene pare.“
„Nemoj se šaliti s time, Harry“, reče mu.
Njegov osmijeh se raširi iako ga je srce boljelo od rastanka koji se
bliţio. Dosadašnja tri dana bez nje preţivio je u teškom sivilu. Mjesec dana
djelovalo je poput prave patnje. „I zato jer si najhrabrija djevojka koju
poznajem.“
Zadirkivanje joj nestane iz pogleda. „Morat ću biti hrabra ako odem u
Northumberland.“
Nije mogao odoljeti da ju ne poljubi. „Budi hrabra, Sophie. Ako
ostanemo vjerni jedan drugome, nitko nas neće moći rastaviti.“
„Zaista vjeruješ u to? To djeluje tako optimistično.“
Kao što se i nadao, njegov pomalo blesavi odgovor ju potakne na
osmijeh. „Ti si šašavac.“
„Ja sam tvoj šašavac.“ Jednom rukom podigne joj bradu sve dok se nije
utapao u njenom plavom pogledu.
Očajnički se nadao da zasluţuje povjerenje koje je čitao u njezinom
pogledu. Nikada se nitko nije oslanjao na njega. Kao najmlađi i
najšarmantniji od smionih pripadnika obitelji Thorne nikada mu ni za što
nije bila povjerena odgovornost. Zakune se da mu manjak te odgovornosti
neće uništiti planove jer je namjeravao postati najbolji suprug na svijetu.
Kad bi mu se ostvarila ta ţelja, Sophie u čitavom ţivotu ne bi upoznala ni
trenutka tuge.
„Sad me poljubi za rastanak.“ Harry se prisili na smiješak. Ţelio je da
Sophie u sjećanju ostane uţitak, koliko god to bilo teško – usred cijelog
ovog kaosa. „I neka poljubac bude dobar. Mora mi dostajati dok se ne
vratiš.“
Sophie se popne na prste i ispreplete ruke iza njegova vrata. „Kad to
tako kaţeš...“
Pod njezinim strastvenim napadom Harryjevo turobno raspoloţenje
nestane kao rukom odneseno. Nakon kratkog oklijevanja zbog iznenađenja,
ruke mu se oviju oko nje pa je privuče k sebi. Ţelio je zapamtiti Sophienu
toplinu i miris, njeţne zvukove njezina uzbuđenja.
Čvrsto je rukama uhvati za bokove pa joj uzvrati poljubac, usnama joj
pokazujući da je voli, da će mu nedostajati i da će sati bez nje djelovati kao
vječnost. Također ju je bez riječi uvjeravao da će, kada za to dođe vrijeme,
biti zajedno.
A onda podigne glavu, znajući da, ako sada ne stane, neće uopće stati.
Pritisne ju uza svoje srce pa poloţi bradu na njezinu glavu. Neravnomjerno
je disao, s mukom se pokušavajući smiriti.
„Moraš sad otići“, ţaljenje joj se čulo u svakom glasu. „Ako nas James
uhvati, poslat će me puno dalje od Northumberlanda.“
On je brzo poljubi. „Slijedio bih te na kraj svijeta.“
Sophie ga pogleda s očajem na licu. „Ako ispadne onako kako James
ţeli, moţda ćeš me morati slijediti na kraj svijeta.“
Poglavlje 16

Cam se nakloni čim je lady Marianne Seaton ušla u salon očeva doma
u Mayfaru. Gadio se sam sebi. Nije ju vidio od kada je proveo Boţić na
Seatonovu imanju u Dorsetu i natuknuo svoje namjere, koje su, iako ih nije
kasnije sluţbeno potvrdio, oni prihvatili.
Kad je lady Marianne uzvratila malim kniksom sa sebi svojstvenom
gracioznošću, Cam ostane zabezeknut njezinom ljupkošću. Neka mu Bog
oprosti, ali potpuno je to zaboravio. Sa svojim razmaknutim plavim očima i
punim usnama izgledala je poput renesansne Madone.
I dok se njezinog tjelesnog izgleda samo površno sjećao, dobro je
zapamtio spokoj kojim je zračila jer je to bio jedan od razloga zašto ju je
odabrao. Nakon kaotičnog odrastanja, brak koji bi za njega bio poput
mirnog utočišta djelovao mu je vraški primamljivo.
Nije li ironično što je na kraju završio s neovisnom gospođicom koja bi
svakim svojim činom uzrokovala kaos.
„Vaša milosti, kojeg li zadovoljstva.“ Glas lady Marianne bio je poput
zvuka violončela. Taj glas nikad ga ne bi izazivao ili zadirkivao ili zabavio
sarkastičnim humorom.
Kakva god Pen bila, moralo joj se priznati da je zabavna. Nakon pet
minuta s njome koţa bi mu bridjela, mozak bi mu proključao, i uvijek bi se
smijao.
Nije mogao zamisliti da bi se smijao s lady Marianne. Ona ga je
podsjećala na figuricu od njemačkog porculana koje bi njegova majka
bacala u bijesu ako joj se pri ruci ne bi našli tanjur ili vaza. U svakoj od
rezidencija Rothermereovih porculanskim pastirima nedostajao bi njihov
ţenski par upravo zahvaljujući bijesnim ispadima pokojne vojvotkinje.
„Dobro jutro lady Marianne“, reče.
Lady Marianne se spusti na azurno plavi otoman pa izravna leđa, a
ruke pristojno sklopi u krilu. Izgledala je kao da pozira nekom slikaru.
Svijetloţuta haljina savršeno je pristajala uz njezin svijetli ten, a zato se
Cam odmah sjeti Pen, onakve kakvu ju je posljednji puta vidio, u posuđenoj
haljini koja joj nikako nije pristajala. Pen se tada svađala s njim. Zašto ga
sada to uzbuđuje neizmjerno više od spokoja kojim zrači lady Marianne?
Očigledno je poludio.
Tako se čvrsto odlučio oţeniti ovom damom da se zbog toga posvađao
sasvojim najbliţim prijateljima, Jonasom Merrickom i Richardom
Harmsworthom. Obojica su postali zagovaratelji čari bračnoga ţivota i nisu
odobravali Camov bezdušni plan da uđe u bračni savez s članicom obitelji
Seaton.
No Cam se sada osjećao kao da razgovara sa strancem.
Lady Marianne mu ponudi fotelju u istoj boji kao što je bio i njezin
otoman. „Molim vas, sjednite. Čula sam za brodolom. Ţao mi je što ste
izgubili brod i za hrabre ljude koji su nestali s njime.“
Mora da je čula i za njegovu nevjestu. Cam je to očekivao, ali ipak je to
bio grozan način da lady Marianne sazna kako ju je udvarač odbacio.
Očajno ţeleći biti negdje drugdje, Cam sjedne. “Hvala vam. Vjerojatno
znate i da sam putovao s jednom damom.“
Njezin oči boje kobalta ostale su usredotočene. Nikad nije upoznao
osobu koja bi znala prekriti osjećaje bolje od lady Marianne. Ni jedno od
njih dvoje nije vjerovalo u iluziju da bi njihov brak bio nešto više od
proračunatog spajanja dvije obitelji, a Cam je bio zahvalan na tome.
Njegova vlastita definicija pakla bila bi ţivjeti saţenom koja bi ţeljela
njegovu ljubav, ili još gore, suprugom koja bi bila povrijeđena njegovom
nemogućnošću da je voli. Camov je otac volio njegovu majku, a ta
neuzvraćena ljubav pretvorila se u ogorčenost i okrutnost.
Pen je barem bila načisto s time da ljubav ne dolazi u obzir. Gospode,
ona ga ne voli. Većinu vremena jedva da ga je mogla podnijeti. Cam nikada
neće iskusiti tu nevjerojatnu povezanost kakvu Jonas dijeli sa Sidonie, a
Richard s Genevieve, i zbog toga je u dubinama svog ledenog srca osjećao
nevjerojatno olakšanje.
„Da, novine su prenijele novost“, ona hladno odgovori.
„Ta dama je sada moja supruga. Ţao mi je što vam nisam stigao javiti
prije nego što su glasine krenule. Posljednjih nekoliko dana bilo je kaotično
pa sam osjećao potrebu da vam to osobno kaţem.“
„Shvaćam.“ Lady Marianne napravi takvu stanku da ih je ta tišina
zaglušila. „Čestitam vam, vaša milosti. Nadam se da ćete vi i vaša
vojvotkinja biti sretni.“
Ona je bila ţena sa stilom i vrlo hrabra, čemu se Cam divio. Zasluţila
je više od hladnog braka s muškarcem koji ju nije volio. Njegova ponuda
bila je bijedna, a na isti način ju je sada i povukao. Bit će joj bolje bez
njega.
„Hvala vam. Imate pravo biti bijesni, i...“
Ona podigne ruku da ga utiša. „Uţivala sam u vašem društvu, ali ni s
moje ni s vaše strane nije bilo drugačijih očekivanja.“
Bila je to laţ kojom je spasila svoju čast. Cama preplave krivnja i
ţaljenje, ali naznaka krhkosti koju je zamijetio kod nje potvrdila je da je
isprika zadnje što ona sada ţeli. Tijekom onog kratkog udvaranja uspio ju
je upoznati puno bolje nego je bio svjestan.
Osjećao se poput smrdljivog crva, jer kad ju je bolje pogledao, uočio je
da su joj usne čvrsto stisnute, a pogled oprezan. Bilo joj je jednako grozno
što se oţenio drugom kao što je i njemu bilo grozno priopćiti joj tu vijest.
Okrutna istina bila je ta da su svi znali da ju je napustio, a tračevi o ţeni
koju je Camden Rothermore odbio bit će nemilosrdni.
Vitko grlo pomaknulo joj se kad je gutnula, no zasluţila je pohvale za
mirnoću koju je uspjela zadrţati u glasu. „U novinama nije spomenuto ime
vaše vojvotkinje. Je li moţda Talijanka?“
„Ne.“
„Onda je Engleskinja.“
Navika da štiti Penin identitet bila mi je toliko ukorijenjena da se
morao prisjetiti kako će sve za nekoliko dana iako izaći u javnost. „Moja
supruga je lady Penelope Thorne, sestra lorda Wilmotta.“
Lady Marianne skameni se od šoka. „Gospođicu Thorne poznajem
samo iz priča.“
Cam si je to dobro mogao zamisliti. „Nas smo dvoje odrasli zajedno.
Otišao sam u Italiju kako bih joj priopćio vijesti o smrti njezina brata.“
Lady Marianne nakratko ga je promatrala prije nego što je napokon
shvatila. Cam je imao loš dojam da je upravo zbrojila dva i dva i uspjela
dobiti trinaest. „Među vama postoji višegodišnja privrţenost.“
„Da“, odgovorio je, no on je mislio na prijateljstvo, a ne na ono što je
mislila lady Marianne. Da su Pen i on obnovili strasti iz djetinjstva.
Zašto je, dovraga, cijeli svijet bio toliko opsjednut ljubavlju kad su
zasigurno postojale vaţnije stvari o kojima je trebalo voditi računa?
„Lady Thorne je godinama ţivjela izvan Engleske. Moţda će joj goditi
imati prijateljicu koja će joj pomoći uklopiti se u londonsko društvo. Nadam
se da će se njezina milost javiti kada stigne u London.“
Dragi Boţe, lady Marianne bila je savršena, od svoje svilene smeđe
kose pa do đonova satenskih ţutih papučica. Cam je bio ozbiljno
impresioniran, no također se pitao zašto ga ne izjeda ţaljenje zato što se,
umjesto ovim veličanstvenim bićem, oţenio tvrdoglavom Penelope Thorne i
njezinom lošom reputacijom.
„Vrlo ste ljubazni.“ Ţelio je iskazati više od plitkog komplimenta koji je
društvena pristojnost nalagala pa se još jednom pokušao ispričati. „Vi i
ja...“
Ona još jednom odmahne rukom. „Nema se više što reći.“
Velikodušnost lady Marianne silno ga je potresla. Ruţno se ponio
prema njoj, ali sada je bio doţivotno vezan s Pen. Bio je doţivotno vezan s
njom otkad ju je spasio od onih razbojnika, a bio je glup ako se ikad
uvjeravao da to nije tako.
Ustao je jer je znao da lady Marianne nema ţelju nastaviti njihovo
druţenje.
„Je li vaš otac u Londonu?“ Cam je sumnjao da će starac primiti vijesti
mirno poput lady Marianne.
„Ne, u glavnoj je obiteljskoj rezidenciji. Ja sam došla u London kako
bih otišla u kupnju i nazočila vjenčanju svoje bivše guvernante. Sljedećeg
se tjedna vraćam u Dorset.“
„Onda vam ţelim ugodan boravak“, reče Cam smirenim glasom.
Nakon što je izašao iz velike gradske kuće obitelji Seaton, Cam je
odahnuo od nezasluţenog olakšanja. Lady Marianne bila je presavršena za
njega. Pen je bila ţalosno daleko od savršenstva, ali zbog nje mu je krv
pjevala. No to je bila karakteristika pogodna za suprugu, ali ne za
vojvotkinju. Saznanje da će je uskoro posjedovati u iskonskom smislu riječi,
unese u njegov korak prema rezidenciji Rothermore neuobičajenu dozu
lakoće.
Poglavlje 17

Skromni svadbeni prijem ostao je zasjenjen baroknom


veličanstvenošću obiteljske kapelice Rothermereovih. Tog kišovitog jutra
njezina zlatom i mramorom ukrašena unutrašnjost bila je ledeno hladna i
odzvanjala je jezivim odjecima. Glavna sluškinja dala je sve od sebe
zapalivši svijeće i ukrasivši prostor mizernom količinom cvijeća koju je
uspjela pronaći, no čak ni poznati staklenici u Fentonwycku nisu mogli
uzgojiti više od nekoliko razbarušenih dalija i pola desetine lončanica
zumbula.
Pen je pred oltarom drhtala u haljini koja joj se činila
najprimjerenijom od svih onih koje je pronašla među stvarima pokojne
vojvotkinje. Ispod haljine visoka struka prsa su joj se doimala ravnima
poput ravnica Linconshirea, svileni materijal bio je pretanak za ovo uţasno
vrijeme, a ruţičasta boja, koja je pristajala uz nordijsku put bivše
vojvotkinje, Pen je činila bljeđom nego što je bila. Iako bi moţda za ovo
posljednje trebala kriviti niz besanih noći i hordu slonova koja joj je
jurišala utrobom. Jedina dobra stvar u vezi s haljinom bila je ta da joj je
potpuno prekrila sve masnice koje je zadobila na moru.
Zvuk Camova mirnog „Uzimam“ vrati ju u sadašnji trenutak.
Pripremi se na to da izgovori zavjete koji će je osuditi na ţivot s čovjekom
koji je nikada neće voljeti. Ruke na kojima je nosila rukavice čvrsto se
stisnu oko buketa visibaba koje je drţala pred sobom. A od tog se buketa
oltarom širio sladunjavi miris.
Uzburkani ţeludac ponovno joj se okrene kad joj se vikar obrati. Pen
proguta slinu moleći se da joj ne pozli. Ne bi bilo pametno ispovraćati se po
mladoţenji, pogotovo ako su ţeljeli izbjeći glasine. Izbaciti iz sebe tu jednu
šalicu čaja koju je s mukom jutros uspjela progutati, potaknulo bi
govorkanja da je mlada sramotno brzo zanijela.
Nervozom nabijena tišina proširi se oko njih, postariji se vikar zagleda
u nju, a Pen glasno gutne. Moţe ona to. Donijela je tu odluku prije tri dana,
odluku koja je bila neizbjeţna otkad ju je Cam našao u Italiji. Sada se
nalazi u istoj klopci u kakvoj bi bila da se udala za njega prije devet godina.
Vikar se nakašlje, a njoj se ţuč popne u grlo. Pen nervozno pogleda
Cama koji je nju jedva pogledao otkad je prišla oltaru. Kraj Pen stajao je
njezin brat Elias, kojeg je nakon Peterove smrti bilo teško zamisliti kao
lorda Wilmotta. On je trkne laktom.
„Pen“, poţuri je.
Iza nje oskudna pastva sastavljena od nekoliko starijih članova
kućnog osoblja i seoskog plemstva promeškolji se u svojim sjedalima, a
vjetar protrese vitraje u prozorima, zahtijevajući njezin odgovor.
Pen toliko čvrsto stisne buket da se stabljike odvoje od cvjetova. A
tada Camova ruka posegne prema njoj i on omota prste oko njezinih
pruţajući joj podršku.
Ona napokon udahne svjesna da je predugo zadrţavala dah, a Camov
se stisak pojača ohrabrujući je.
U strahu da nova vojvotkinja nije baš najbistrija, vikar ponovi pitanje
visokim tenorom koji je odjekivao kamenom kapelicom. “Uzimate li ovog
muškarca za svog vjenčanog supruga, da zajedno u svetom braku ţivite po
Boţjim zakonima? Hoćete li ga slušati i sluţiti mu, voljeti ga, poštovati i
brinuti se o njemu u zdravlju i bolesti? Odričete li se svih drugih i hoćete li
se čuvati samo za njega dok vas smrt ne rastavi?“
Pen se napokon uspije pribrati, svjesna toga da će joj to obećanje
isisati dušu prije nego što ga stigne do kraja izgovoriti.
„Hoću.“

„Čestitam, sestrice.“ Harry je čvrsto zagrli. „Mada si mogla odabrati


malo ljepšu haljinu.“
Upravo su u salonu čekali početak svadbenog doručka. Nakon obroka
Camovo će osoblje nastaviti slavlje u čast vojvodina vjenčanja, a Pen je bila
sigurna da će njihova zabava biti veselija od ovog trenutnog turobnog
skupa.
„I meni je drago vidjeti te“, ironično mu odgovori uzvraćajući zagrljaj.
„Umalo te nisam prepoznala.“
Kada ga je posljednji puta vidjela, Harry je bio tek mršavi adolescent
koji je komunicirao mumljanjem. Nije pokazivao nikakve znakove da će
odrasti u ovako zgodnog diva. Od njezina tri brata, visok, vitak, crnih očiju
i kose, Harry joj je bio najviše nalik.
„Pen, ţelim ti sve najbolje.“ Elias joj poţeli nakon što je završio
razgovor s Camom. „Smijem li poljubiti mladu?“
„Naravno.“ Ona mu ponudi obraz. Uvijek je bila bliska s Peterom i
Harryjem, ali Elias joj je bio poput stranca.
Pen se u svojoj ranjivosti i nesreći radovala nazočnosti obitelji, no nije
bila glupa i svakako je znala brojiti. Kako bi Elias mogao stići u Derbyshire
na ceremoniju, Cam mu je morao poslati poziv prije nego što je Pen
prihvatila njegovu bračnu ponudu. Samopouzdanje njegova veličanstva,
vojvode od Sedgemoora, doista je bilo nevjerojatno.
Da ne razočara svoju braću i lokalne zemljoposjednike, Pen zalijepi
osmijeh na lice. Očajno je ţeljela da su Camove sestre mogle biti ovdje jer
bi ţenska sućut barem malo razvodnila svu tu muškuoholost. No Lydia je
ţivjela na samom jugu, u Devonu, sa svojim suprugom, a čak ju ni moćnik
poput Cama nije mogao dovesti u Fentonwyck na vrijeme za ceremoniju.
„Ova se propalica prekjučer pojavila u Houghton Parku tvrdeći da se
zasitio Londona“, reče Elias. „Kada je otkrio da sam krenuo na vjenčanje,
inzistirao je da i on dođe.“
„Nikako ga ne bih propustio“, Harry odgovori sa zločestim osmijehom
kojeg se nije sjećala iz njegovih mlađih dana.
Čula je da je Harry poharao ţenska srca u Londonu, a upravo je dobila
dokaz da u to povjeruje. „Trebat će mi vremena da se priviknem na sliku
svog beznadnog brata u ovako uglađenom izdanju. Ovih dana djeluješ
skoro pa pristojno, Harry.“
„Previše si ljubazna. Ako me pristojno zamoliš, odvest ću te do
najboljih modistica i pokazati ti što je trenutno u modi.“
Pen ga prijekorno pogleda. „Zasigurno si čuo za brodolom, a ja sam tek
jučer stigla u Fentonwyck. Nisam imala vremena čekati da mi se sašije
haljina.“
„Uzeo bih je i u podsuknji.“ Camov osmijeh djelovao je skoro iskreno.
Pen je bila impresionirana. Vidjevši ovog izvanrednog muškarca u njegovoj
elegantnoj odjeći i ovako opuštenog, nitko ne bi pomislio da je Cam bio
prisiljen na ovaj brak.
„Skoro i jesi“, kaţe ona.
„I to bi bilo bolje od ovoga“, dobaci Harry.
Pen se namršti na njega. „Sada sam vojvotkinja pa bih ti bila
zahvalna kada bi pokazao malo poštovanja. U Fentonwycku postoji
tamnica, mladiću.“
Cam dohvati dvije čaše šampanjca s pladnja koji je jedan od lakaja
nosio obilazeći sobu pa jednu proslijedi Pen. Uspjela se još jednom
nasmiješiti dok ju je uzimala od njega. Njezina su braća trebala povjerovati
da je sretna, a ona je bila zlokobno svjesna kako to podrazumijeva da će do
kraja ţivota morati glumiti.
„Pen, te tamnice su pretvorene u vinske podrume. Sutra ću te povesti
u obilazak novog doma.“
„Cam, spreman sam tu i tamo na koji gaf ako to znači da ćeš me
zaključati sa svojim klaretom“, reče Harry.
Camova ruka sklizne iza njezina struka. Pen se šokira pa se ukoči i
odmakne prije nego što joj sine da su u javnosti. Cam je uhvati za ruku pa
njeţno palcem protrlja njezin vjenčani prsten. On joj je na ruci djelovao
tako strano, gotovo opresivno, jer se bila priviknula na teţinu njegova
pečatnjaka koji je sad počivao na njegovu prstu, tamo gdje mu je i mjesto.
„Pen“, tiho ju upozori popuštajući stisak.
Ona se zarumeni na zasluţeni prijekor i na dodir njegove ruke.
Posljednjih nekoliko dana provela je pripremajući se na to da će morati
dijeliti postelju s Camom jer će on tamo činiti puno više nego na nju staviti
samo svoje ruke. Kako da se pretvara da ga ne voli dok će on uzimati
njezino tijelo? Ako Cam otkrije da ga ona voli, stid koji sada osjeća bit će
zanemariv u usporedbi s onim koji će je tada preplaviti.
„Hoćete li Elias i ti ostati ovdje?“ upita Harryja.
„Ne, odlazimo odmah nakon doručka.“
Bilo je to kukavički ţeljeti, no kad bi njezina braća ostala ovdje, mogla
bi izbjeći Cama i ono što se noćas treba dogoditi u njegovoj postelji. Provela
je cijeli ţivot u pokušaju da zatomi tu bolnu, neţeljenu ljubav, a da ju Cam
uzme, njezina ovisnost samo bi se povećala. Ovoga puta ne bi mogla pobjeći
na kontinent kako bi izbjegla trajni podsjetnik na to da ju on nikada neće
voljeti.
Pen ispije veliki gutljaj šampanjca da njime ispere dobro poznati knedl
u grlu.
„Polako, stara moja. Ne ţeliš biti pijana na dan svog vjenčanja. Cam
ne mora odmah saznati sve naše obiteljske mane.“
„Haha“, ona se sarkastično nasmije, iako je zbog Harryjeva
zadirkivanja počne hvatati panika. Mislila je da se do sad već pomirila sa
sudbinom, ali očigledno nije.
„Jedna od dobrih stvari kad se vjenčaš s nekim koga poznaješ od malih
nogu jest ta da te malo toga moţe iznenaditi“, Cam rečeironično, iznova je
obgrlivši rukom oko struka na što se ona namjerno s mukom ukoči.
„Elias vam ne ţeli smetati na medenom mjesecu“, kaţe Harry.
Njezinoj su braći ispričali laţ o vjenčanju u Europi. „Nas dvoje više nismo
novopečeni mladenci.“
Cam se na to zlobno osmjehne. „Ne bih se sloţio, ljubavi.“ Svijet se
odjednom zaustavi i zamalo ju izbaci iz ravnoteţe. Ta jedna riječ, ljubavi,
umalo je na komadiće raznijela njezinu paţljivo nanesenu fasadu. Ta jedna
riječ je boljela. Dragi Boţe, kako je samo boljela. A Pen se upravo
predbiljeţila na pedeset ili moţda još više godina takve boli. Najradije bi da
je netko odmah, na licu mjesta, ustrijeli.
„Pen, ne ţelimo biti nepristojni“, reče Elias.
„Ali tako dugo vas nisam vidjela“, odgovori ona pomalo očajno.
„Jednom kad se ovdje smjestiš, dođi nas posjetiti u Houghton Park.“ U
Eliasovu se pogledu nazirala tuga. „U lošijem je stanju nego što se sjećaš.
Peter nije baš bio dobar upravitelj.“
„Imao je dobro srce i bio je velikodušan čovjek“, reče ona tiho.
„Nedostajat će mi.“
„I meni će nedostajati“, Cam tiho doda podsjećajući je da je Peter bio
veza između Cama i nje. „Peter je bio jedinstven.“
Nad njih s spusti sumorna tišina u nazočnosti duha čovjeka koji je
malo mario za novac, ali mu je uvijek bilo stalo do ljudi.
„Danas bi bio sretan“, naposljetku reče Elias uz sjetni smiješak. „Cam,
tebe je uvijek smatrao bratom.“
„Hvala ti.“ Kada se batler pojavio na vratima dnevnog boravka,
Camov se stisak pojača. „Doručak je posluţen.“
U ovako malom i skoro sasvim muškom društvu, društvena pravila
gotovo da se i nisu provodila. Međutim, Cam je očigledno namjeravao
dopratiti Pen do stola. Kroz njegovu rukavicu i svoju haljinu osjećala je
goreću posesivnost njegova dodira. Ta ju je vrućina prţila, zbog nje je
drhturila od nervoze. Kako bi, pobogu, trebala postati njegovom
ljubavnicom a pritom mu ne otkriti svoje osjećaje? Prijetnja noći nadvijala
se nad njom poput čudovišta.
Harry joj dotakne ruku. „Pen, moţemo li razgovarati?“
„Naravno.“ Okrene se prema Camu. „Neću se dugo zadrţati.“
Pen ostane na mjestu dok je Cam odvodio njihove goste, a obrati se
Harryju tek kada su ostali sami. Iako je izgledao drukčije, nešto joj je
govorilo da je to i dalje onaj isti Harry, impulzivan, velikodušan,
dobroćudan i bespogovorno odan.
On usredotoči crne oči na nju. „Trebam tvoju pomoć.“
Oh, ne, to nije dobro zvučalo. Jedva se sama uspijevala pribrati, a
kamoli imati snage rješavati Harryjeve probleme. „Jesi li u nekakvoj
nevolji?“
„Ne baš.“ No njegov ton nije bio uvjerljiv.
„Nego što onda?“ Pen baci pogled iza Harryja kako bi se uvjerila da se
Cam nije vratio po nju.
„Postoji jedna djevojka...“
Mračan predosjećaj spusti se na Penin ţeludac od čega joj se
šampanjac koji je popila uskomeša. „Nisi valjda učinio nešto nečasno?“
Harry se uspravi do pune visine pa je pogleda ispod obrva. „Nisam
još.“
Teško da je zbog toga mogla odahnuti. „Tko je ona?“
„Lady Sophie Fairbrother.“
Harry zastane kao da bi Pen trebala odmah shvatiti, no ona je dugo
izbivala iz Engleske. „Ne poznajem ju. Je li ona u rodu s lordom Leathom?“
„Ona mu je sestra“, reče Harry turobnim glasom.
„Harry, ne moţeš markizovu sestru učiniti ljubavnicom.“
Ljutnja mu sijevne u pogledu pa Pen shvati da je situacija mnogo
ozbiljnija od toga. Ako dobro tumači znakove – a kako ne bi? – Harry se
zaljubio.
„Ne ţelim je učiniti svojom ljubavnicom. Ţelim je učiniti svojom
ţenom.“
„Visoko ciljaš za trećeg sina bez titule.“
„Volim je i ona voli mene.“
Pen je znala da nema smisla naglašavati koliko je ljubav mladih
djevojaka promjenjiva. Još manje je imalo smisla govoriti da ni mladići
glede toga nisu drugačiji. Kad se Harry zaljubi, on će voljeti do smrti, baš
kao što će i ona voljeti Cama. „Ako je to istina, nadajmo se da je Leathu
stalo do sestrine sreće. Morat ćeš mu priopćiti svoje namjere.“
Harryjeve usne se namršte. „Već jesam. Pokazao mi je vrata i pritom
nije bio nimalo obziran.“
„Zasigurno misli da si lovac na miraz.“ To je bila razumna
pretpostavka. Leathova sestra je bogata nasljednica, a Harry, osim svojeg
odanog srca, imao je malo što ponuditi.
„Izabrao joj je muţa. Lorda Desborougha, uštogljenog starca s dobrim
političkim vezama.“
„Ţeliš li da Cam razgovara s Leathom?“
U Harryjevu osmijehu nije se nazirala ni trunka humora. „Ne, to bi mi
tek uništilo sve šanse. Tebe prati loš glas, a Sedgemoor i Leath su na
ratnoj nozi. Cam je razotkrio Leathova strica kao lopova, a Leath sada daje
sve od sebe da potkopa Camove poslovne poteze. Čudim se da ti nitko to
nije javio u pismu. Skandal je, barem zasad, uništio Leathove političke
ambicije.“
„O, Boţe.“ Imala je pravo što se brinula. Harry je zaglibio. „Sjećam se
vijesti o Leathovu stricu, sad kad već to spominješ. U Italiji se to nije činilo
kao vaţna vijest.“
„E pa, sada je vaţna. Barem meni.“
„Leath će te proglasiti neprijateljem samo zato što ti je sestra udana
za Cama.“
Harry sumorno kimne. „A ja sam manje dobrodošao nego muha na
gozbi.“
„Ali kako ti ja mogu pomoći?“ Danas se već predbiljeţila na ţivot bez
ljubavi, pa kako da onda i brata osudi na istu sudbinu? Osim toga, umiješa
li se, moţda bi mogla ublaţiti Harryjevu nesmotrenost.
Harry se nasmiješio od olakšanja, no Pen je znala da to nije zasluţila.
„Uvijek si bila plemenita.“
Pen je imala zloslutan osjećaj da će, bude li plemenito intervenirala u
ovom slučaju, navući na sebe suprugov bijes. „Mogu ti jedino savjetovati da
pričekaš. Ne ţivimo u srednjem vijeku. Leath sestru ne moţe za kosu
dovući do oltara pa kad jednom shvati da su njezini osjećaji iskreni, moţda
će popustiti.“
„Ali ne dozvoljava mi da je vidim“, očaj probije iz njega. „Poslao ju je u
Northumberland. Leath će nas drţati razdvojenima čak i kada se Sophie
vrati kući.“
„Ţeliš li da ti pomognem dogovoriti sastanak?“ upita ga bez imalo
entuzijazma.
On se sav ozari. „Hoćeš li?“
Frustrirano je zurila u njega. „Ja sam u Derbyshireu. Što ti misliš?“
„Mislim da nećeš još dugo ostati u Derbyshireu. Cam će doći u London
na zasjedanje parlamenta i povesti te sa sobom da te predstavi društvu.“
Pen nije skrivala nezadovoljstvo svojim bratom. „I ţeliš da budem vaša
posrednica?“
Harry nije pokazao ni trunke griţnje savjesti. „Da.“
„Tako... dakle.“
Njezino oklijevanje ga je iznenadilo. „Pen, ti si uvijek bila spremna za
zabavu.“
„Ovo nije nimalo zabavno“, odreţe ona. Odjednom je itekako osjećala
pet godina razlike među njima. „Cam se grozi bilo kakvog skandala.“
Harryjeve se crne obrve izravnaju. „Nakon svih godina provedenih u
pustolovinama, sada ćeš se pretvoriti u poslušnu suprugu? Nikada nisam
mislio da ću to doţivjeti.“
Ona se zapilji u mlađeg brata ţaleći za onim danima kad mu je mogla
dati jednu za uho. „Znaš koliko je Cam zabrinut za dobar glas
Rothermereovih. Ne ţelim da poţali što se oţenio mnome.“
Harry je čudno pogleda. „Govoriš kao da te uzeo na pokusni rok.“
Dovraga, i s vlastitom je obitelji trebala biti na oprezu. Nitko nije smio
znati za prave okolnosti sklapanja njezina braka. Nitko osim dvije strane
kojih se taj brak izravno ticao.
„Nemoj biti blesav.“ Trudila se zvučati kao da je njegova tvrdnja
besmislena.
„Pen, nemoj me iznevjeriti. Ti si mi zadnja nada.“ Harryjevo durenje
podsjetilo ju je na nju samu u njegovim godinama. „Bit ćemo diskretni.“
„Da, to svi uvijek kaţu.“ Kada je ovaj puta bacila pogled iza
Harryjevog ramena, Cam je stajao na vratima. Nije ga mogla kriviti što je
nestrpljiv.
„Harry, moram ići.“ Ova ljutnja praćena ljubavlju prema bratu bila joj
je poznata još iz djetinjstva. „Danas sam već dovoljno toga preţivjela da bih
se morala nositi još i s ovakvim problemima.“
Bio je dovoljno pošten da pokaţe malo srama. „Znam. Ali Elias je
čvrsto odlučio da otputujemo već danas poslijepodne i ovo mi je bila
posljednja prilika da te zamolim.“
„A ti nisi mogao pričekati?“ Spustila je glas kako je Cam ne bi čuo.
Bila je udana tek sat vremena, a već je pokušavala prevariti supruga. U što
se to pretvorila? „Kako će dugo lady Sophie biti u Norhtumberlandu?“
Kao oblak na planinu, jad se spusti na Harryja. „Najmanje mjesec
dana.“
Mladome čovjeku strastvenom poput Harryja tih mjesec dana
djelovalo je poput vječnosti. „Daj da razmislim o tome.“
„Hvala ti, Pen.“ Ozari se. „Znao sam da si mi ti as u rukavu.“
Ona se namršti. „Ništa ti ne obećavam. Ovo se vrlo lako moţe
pretvoriti u katastrofu za sve koji su umiješani, uključujući Cama.“
„Pen, gosti nas čekaju“, obavijesti ju Cam.
„Dolazim.“ Pen pogleda Harryja ispod oka. „Nemoj učiniti ništa
nepromišljeno dok se ne vratim u grad.“
A niti onda, po mogućnosti. Posljednje što Camu sada treba jest da mu
povezanost sa skandaloznim Thorneovima stvara probleme.
Još se morala pomiriti s činjenicom da je, unatoč godinama koje je
provela bjeţeći od Cama poput preplašenog zeca, sada njegova vojvotkinja.
No zaklela se na jednu stvar, a to je ta da će ga učiniti ponosnim. Međutim,
sada Harryjeve kaotične afere prijete skandalom prije nego što se tinta na
bračnom ugovoru uopće stigla osušiti. Ali ako je Harryjeva ljubav prema
Sophie iskrena, bi li mu mogla uskratiti sreću kakva njoj samoj nije
namijenjena? “Pen?“ Od tona kojim joj se Cam obratio sluge su se
običavale razbjeţati.
„Razmislit ću, Harry. To je najviše što mogu učiniti“, šapne.
Pen se okrene osjećajući se opkoljenom i nedovoljno dobrom, nimalo
onako kako bi tek udana ţena trebala osjećati, pa se teškim korakom, u
posuđenoj haljini koja joj je očajno pristajala, uputi prema suprugu.
Poglavlje 18

Cam uđe u odaje svoje vojvotkinje noseći u rukama dva konjaka.


Svjetlost svijeća titrala je obasjavajući ptice i pagode na starinskoj zidnoj
tapeti. Posljednja ţena koja je spavala u ovoj luksuznoj odaji bila je njegova
majka, ţena sklona problemima i ispadima bijesa, no ona je umrla davno,
kad mu je bilo tek sedamnaest.
Soba je bila toliko velika da bi u nju stala cijela vojska. Pucketajuća
vatrica zagrijavala je zrak, a na njezinu je svjetlu krevet s baldahinom
izgledao ogromno poput pozornice za vojne parade. U usporedbi s njime,
ţena koje je leţala na jastucima djelovala je sitno i ranjivo.
Pen je oprezno promatrala kako se Cam pribliţava smanjujući razmak
među njima. Camu nije promaklo niti to kako su se njezini dugi vitki prsti
zgrčili poput kandţi na brokatnom pokrivaču koji ju je pokrivao do struka.
Cijeli se dan drţala stisnuto poput suhe šljive, a on je poţelio sam sebe
ispljuskati jer ju je činio nervoznom. I njegova neumjesnost na Sokolu
odigrala je veliku ulogu u tome. Ovaj brak nije ga činio nesretnim, ali
Penin jad jest. Nadao se da će uspjeti u njoj probuditi strast od koje će
zaboraviti na sve osim ţudnje koja je tjednima nezadovoljena bjesnila u
njima.
Veličanstvena, poput noći crna kosa, slijevala joj se niz vitka ramena,
a spavaćica od bijelog batista bila je prozirna poput sumaglice. Njezine
vrpce bile su joj vezane oko vrata, ali tu je završavala sva čednost. Ispod
spavaćice, Penine čvrste grudi pritiskale su prozirnu tkaninu.
Prsti ga zasvrbe kao da je već dotakao njezino bujno, tijelo. Ispod
ogrtača od grimiznog baršuna ukrašenog ušivenim zlatnim zmajevima,
Cam je bio gol i spreman.
Osjećao se nesigurnije nego s bilo kojom ljubavnicom dosad jer Pen
nije bila samo njegova ljubavnica. Bila mu je ţena. Njegova vojvotkinja.
Noćas ju je kanio uvjeriti u to da joj nikada više neće trebati nijedan
drugi ljubavnik osim njega. Sve nezadovoljstvo time što Pen nije djevica
isparilo je dok ga je njezin pogled palio od glave do pete. To kako ga je
nesigurno proučavala više je podsjećao na oprez nego na ţelju, no Camovo
tijelo svejedno je reagiralo. Ako su Penine oči imale toliko moć nad njim,
onda neka mu Bog pomogne. Što će se tek dogoditi kada ga dotakne tim
bijelim prstima?
„Je li taj konjak za mene?“ Nervoza je njezin glas učinila zavodnički
promuklim.
„Da.“ Cam uz strepnju primijeti kako su joj ruke zadrhtale kada je
prihvatila čašu, što je bio samo još jedan podsjetnik da sve ovo mora izvesti
polako. Ohrabrujuće joj se nasmiješi pa pokaţe prema rubu kreveta.
„Smijem li?“
Usne joj se izviju, ali ta gesta bila je daleko od smiješka. „To je tvoja
postelja.“
„Naša postelja. Od danas u istoj mjeri posjeduješ sva moja dobra.“ On
sjedne ne skidajući pogled s njezinoga. Trebao je očekivati da će biti
rastrgana oprečnim emocijama. Pen ga je ţeljela, ali još se nije pomirila s
time da će s njime provesti cijeli ţivot.
„Hvala ti“, odgovori mu bezizraţajnim glasom.
„Nema na čemu.“ Dovraga, trebao je nekako razvedriti tu mračnu
atmosferu.
Napućene usne sjajile su joj se od konjaka. Cam je gorio od ţelje da ga
poliţe s njezinih usana, a onda da ih kuša, te usne opojnepoput najboljeg
vina. Ali instinkt ga je navodio da uspori. „Pen, molim te, nasmiješi se.
Plašiš me.“
Na njegovo olakšanje usne joj se izviju prema gore. „Veliki vojvoda od
Sedgemoora se nečega boji?“
„Ţelim ovo učiniti kako treba.“
„I uspjet ćeš. Ti uvijek uspiješ.“
Nije razumio zašto joj čuje gorčinu u glasu, ali barem se više nije
drţala toliko ukočeno. „Zahtijevat ću izvještaj.“
Zagledao joj se u oči kako bi joj pokušao pročitati misli. Nadao se da će
tamo pronaći čeţnju pa šokirano shvati da je umjesto poţude u njima
iščitao tajne.
Kakve li su to tajne? Hoće li mu ikada vjerovati dovoljno da ih podijeli
s njime?
„Učini to“, Pen reče mirno, onda podigne čašu pa je ispije naiskap.
„Poznaješ me cijeli ţivot, a ponašaš se prema meni kao da sam
nepovjerljivi stranac.“ Cam joj se obraćao glasom kojim je uobičavao
smirivati ozlijeđenog konja.
No ona se nije opustila. „Zbog toga je sve još nekako gore.“ Očekivao je
da će Pen pristupiti ovoj noći hladne glave, onako kako se nosila s
banditima, arogantnim vojvodama i uraganima, no djelovala je zabrinuto i
uznemireno. Nadao se da će glad koju su osjećali jedan za drugim
nadvladati početnu nelagodu. „Pen, ne moramo to danas učiniti.“
Njezina nervoza nije popuštala, a prsti su joj još čvršće stiskali čašu.
„Zadivljujuće si velikodušan.“
Izrekla je to, ali ta izjava jasno mu je dala do znanja da velikodušnost
baš i ne smatra njegovom uobičajenom karakteristikom. Cam s
negodovanjem stisne usne. „Ne baš, nego ti izgledaš kao da ćeš početi
vrištati ako te dotaknem.“
Pen pocrveni, a njega bi svaki puta iznenadilo kako je moguće da se
svjetovna ţena poput nje zarumeni poput jagode. „Ti ţeliš nasljednika.“
„Da, ţelim ga.“ Osmijeh mu je bio gorak. „Ali voljan sam pričekati dan
ili dva da dođe do tog sretnog događaja.“
Njezin pogled se spusti sa zapanjujućom srameţljivošću. „Imam ruţan
predosjećaj da će odgađanje tog vraţjeg trenutka samo pogoršati situaciju.“
Na trenutak ju je samo promatrao, pitajući se bi li ga ova izjava
trebala uvrijediti ili nasmijati, a onda se odluči za tu drugu mogućnost.
Cam prasne u smijeh pa posegne za čašom koja se opasno tresla među
njezinim prstima. „Ti si pogubna za moj ego.“
Pen je izgledala napeto poput ţice. „Ovo nije trebala biti šala.“
Cam ustane pa skloni čaše na noćni ormarić u udubini zida. „Zbog
toga i jest smiješno.“
Njegova je soba bila opremljena bocama vina i konjaka. Pen je ovdje
imala samo vazu s otrcanim dalijama poput onih kakve su ukrašavale
crkvu i komplet četki za kosu koje su pripadale još njegovoj majci, a sve ga
je to skupa podsjećalo da njegova šala o vjenčanju s Pen samo u podsuknji
uopće nije bila smiješna. Ona je u brodolomu ostala bez svih svojih stvari.
Kad je iza njega uzdahnula, zvučala je kao da na leđima nosi sve brige
ovoga svijeta. Unatoč svim pokušajima da ostane strpljiv, Cam više nije
mogao izdrţati. K vragu, bila je mladenka, trebala bi biti sretna. Nije znao
što točno Pen osjeća, ali to se zasigurno nije moglo nazvati srećom.
Istim uzdahom kakvog je ona maloprije ispustila, Cam barem za
večeras prizna poraz. Nije bilo razumno od njega očekivati da će i ona
osjećati ţudnju. Imala je samo nekoliko dana za oporavak od brodoloma i
prihvaćanje činjenice da će joj sudbina biti u potpunosti drukčija od one
kakvu je za sebe zamislila. No Cam nije bio toliko surov, unatoč pulsiranju
koje je osjećao u preponama. Dat će joj vremena da na tu novu budućnost
počne gledati s malo više optimizma.
„Umorna si, Pen. Nema potrebe da ujutro rano ustaješ. Kad se
probudiš, povest ću te u obilazak kuće.“
Ona ga pogleda s potpunom nevjericom. „I to je to?“
Cam izravna leđa da prikrije obeshrabrenost pa se prisili na smiješak.
Frustracija ga je zapekla poput kiseline. „Znam da mi nećeš vjerovati, ali
jako sam sretan što si se udala za mene.“
Na njegovo iznenađenje, Penine crne oči po prvi su puta danas
zablistale, a tome je, vjerovao je Cam, pridonijelo olakšanje. Imao je
neugodan osjećaj da će prvu bračnu noć provesti sam s knjigom i bocom
konjaka.
„Imaš pravo, ne vjerujem ti, ali cijenim tvoju velikodušnost.“ Brada joj
više nije izgledala kao da bi se mogla smrskati u komadiće ako kaţe još
koju pogrešnu riječ.
„S vremenom ćeš mi povjerovati. Problemi nas prate otkako smo se
sreli i ni jedno od nas nije u najboljem stanju.“ Cam se nadao da u
njegovim riječima ima barem malo istine. „Uz malo dobre volje i
ljubaznosti doći ćemo do toga.“
Stajao je dovoljno daleko od Pen da ne moţe iščitati emociju u
njezinim očima, ali bio je siguran da joj se izraz lica promijenio. Dovraga,
nije se ţelio povući u svoje odaje, a ponajmanje je ţelio u velikom i hladnom
krevetu leţati sam.
Ne, ţelio je Pen u svom naručju. Ţelio je ući u taj raj koji ga je mamio i
obećavao otkad ju je pronašao. Ţelio ju je ljubiti i dirati i zapaliti njezinu
strast, a još je više ţelio kliznuti u njezino veličanstveno tijelo i zaboraviti
na sve osim na uţitak.
No ţelje ga noćas neće odvesti nikamo.
Okrenuo se prema vratima.
„Cam?“
Nije se okrenuo jer nije imao povjerenja u vlastitu odlučnost i to da ju
neće zaskočiti, bez obzira na to ţeli li ga ona ili ne. „Mirno spavaj, Pen.“
„Cam“, reče Pen ţurno. „Čekaj.“
Cam se namršti prema vratima od mahagonija. Pen je igrala opasnu
igru. Je li ona uopće znala kako malo je trebalo da mu se volja slomi?
Začuo je šum iza sebe, a debeli tepih čiji je kineski uzorak bio u skladu
s tapetom upijao je zvuk njezinih bosih stopala.
Svaka dlaka na njegovoj koţi nakostriješila se od Penine blizine.
Namjerno ju nijednom nije dotaknuo, jer da jest, njegova bi samokontrola
isparila. Bilo je također nečega u njezinu oprezu, a to nešto ga je
upozoravalo da ako ju bude previše i prejako poţurivao, uništit će sve
povjerenje koje je među njima postojalo.
U brak ju je pridobio nagovaranjem, no bilo je to za njezino dobro. I za
njegovo, što nije mogao zanijekati. Sad će mu Pen, zla sudba ili pakleni
demoni naplatiti za tu sebičnost.
Cam se okrene šaka stisnutih uz bokove, a ona je već stajala na jedva
pola metra dalje od njega i njezin je snaţni miris lelujao prema njemu. Sva
su se njegova osjetila napela zbog nje. „Trebaš li nešto?“
Kad je udahnula grudi su joj se pritisnule uz prozirnu spavaćicu.
Dragi Boţe, kako ga je mučila.
„Mislim da...“ Još jedna bolna stanka prije nego što je te riječi napokon
izbacila iz sebe. „Mislim da bih trebala spavati sa svojim muţem.“

Pen je gledala kako vatreno uzbuđenje briše bolnu grimasu s Camova


lica. Unatoč pozivu, još je uvijek bila nervozna, no srce joj poskoči u
iščekivanju dok ju je podizao u svoje naručje. A zatim se odlučno uputio
prema krevetu.
„Jesi li sigurna?“ Pen još nije čula tako sirov ton u njegovu glasu, čak
ni u onim vatrenim trenucima koje su dijelili na Sokolu.
Prije nego je stigla odgovoriti, Cam pogne glavu i poljubi je snaţno i
ţeljno, kao čovjek koji umire od gladi. Bogat okus konjaka miješao se s još
primamljivijim okusom njegovih usana, pa Pen uzvrati poljubac
prepustivši se s očajanjem.
Cam ju je ţelio kao svoju ljubavnicu, a ne kao suprugu. Cam ju nikada
neće voljeti.
No s njegovim usnama koje su harale njezinima i rukama koje su je
privlačile bliţe, jedva se mogla sjetiti zašto je bilo koji od tih argumenata
bitan. Bilo joj je vaţno samo da je nastavi strasno grliti i drţati je kao da je
jedina ţena koju je ikada ţelio.
Osuđena je na propast. Ali to je bila propast pod vrućim milovanjima
ispunjena ţarkim stenjanjem te poljupcima od kojih joj se od uţitka
zavrtjelo u glavi.
Tako ju je ljubio na Sokolu neposredno prije nego joj je ponovno slomio
srce svojom uvredljivom ponudom. Nakon tih opojnih trenutaka, ova divlja
poţuda trebala bi joj biti poznata, no nije bila. Osjećala se kao da ju nikad
prije nije poljubio.
Svijet je nestao kad ju je Cam poloţio na krevet i spustio se nad nju,
strgnuvši sa sebe grimizni ogrtač. Dopustio joj je doista prekratak pogled
na svoje dugo vitko tijelo prije nego što ju je zarobio među ispruţenim
rukama, a jedino što je onda mogla vidjeti bila su njegova gola prsa.
Nepoznati vrtoglavi uţitak potpuno ju je preuzeo. Pen zastenje od
teţine njegova tijela na svojemu, a noge joj se automatski razdvoje kako bi
se Camovi kukovi mogli ugnijezditi među njima. Ljuljala se uz njega jer
nije mogla pobjeći osjećaju uţitka u utrobi koji je od nje zahtijevao da se
preda.
Camova usta su je proţdirala, pa grickala i lickala njezin vrat i
ramena. On grubo odgurne delikatan batist u stranu pa ju krene ljubiti od
ramena do ključne kosti poljupcima ju povukavši u vrtlog strasti pred
kojim se nije mogla zaustaviti. Pokorila se njegovim zahtjevima jer nije
ţeljela razmišljati. Ţeljela je samo osjećati.
Srce joj je tuklo toliko glasno da je jedva čula oštar zvuk razdiranja
kojim joj je strgnuo spavaćicu.
„Cam!“ Posljednjom trunkom skromnosti pokušala je sakriti grudi i
međunoţje, no sve se odvijalo tolikom brzinom da se jedva stigla priviknuti
na jedan osjet prije nego što ju je preplavio drugi.
„Daj mi da te vidim“, zareţao je gledajući je uţarenim pogledom.
„Sanjao sam o tome kako te gledam.“
Pen je znala da su njegovi snovi uključivali samo strastveno
sjedinjavanje i ništa više, ali njegove molbe rušile su sve njezine brane.
Drhtureći od nervoze, ona podigne ruke sa sebe i zarije ih u izguţvane
plahte.
„Tako si lijepa“, reče, pognuvši glavu prema njezinim grudima.
Pen glasno krikne od vrućine koja ju je preplavila čim je počeo sisati.
Grčila se i izvijala od uţitka, nespretnim je rukama zgrabila njegove
nadlaktice pa zabila nokte u njegove napete mišiće. Jednom ju je već
gurnuo do ruba, ali ovoga puta njezino je tijelo reagiralo snaţnije i
odlučnije. Nije mogla razmišljati jer se pod njim osjećala kao da ju pali
nesnosna vrućina. Spalit će je do temelja. Cam je cijelo vrijeme šaptao
riječi koje je toliko često izgovarao u njezinim maštarijama.
Prekrasna si.
Poput vatre si u mojim rukama.
Toliko dugo sam te ţelio.
I sada te ţelim. Ţelim te. Ţelim te.
Ljuljao se uz njezin trbuh, a od tih njegovih pokreta krv joj je poput
plime i oseke navaljivala kroz ţile. Pribliţavala se nevjerojatnom vrhuncu.
Mošusni miris njegova uzbuđenja preplavljivao ju je, a ţestoka ju je
intimnost zaprepastila bez obzira na to što se u njezinoj mašti njezino tijelo
tisućama puta predalo Camovim rukama, poljupcima i glasu.
O, kakve li joj je poročne stvari činio. Izvivši se, ona ga ugrize za rame
da mu priušti barem trunku te bolne radosti. Cam se trgne od njezina
gruba milovanja pa zagrize u njezinu bradavicu dovoljno snaţno da se Pen
zatrese poput lista na vjetru.
Baš kao i na Sokolu, u njegovoj izvedbi nije bilo puno njeţnosti. Ali
Pen ju nije ni ţeljela. Njeţnost bi prijetila razotkrivanju njezine duše.
Cam podigne glavu i tupo se zagleda u nju. Zjenice su mu bile tako
raširene da mu je pogled bio crn poput njezina. Koţa na licu bila mu je
napeta kao da će puknuti pod pritiskom isklesanih kostiju, toliko muških i
snaţnih i plemenitih.
Njezino uzbuđenje na trenutak utihne dok je gledala u njegovo lice,
znajući da će se ovog trenutka sjećati dok je ţiva. Camova gorućeg pogleda,
njegovih snaţnih ruku koje se napinju ispod njezinih zgrčenih prstiju,
njegove teţine uz njezine prepone...Camova usta izdala su njegovu
ranjivost, istu onu koju bi zatajio da ju je spomenula.
Ali vidjela je još nešto, i to joj je slomilo srce. Iza svog tog uzbuđenja u
njegovu pogledu, skrivala se emocionalna udaljenost. Cam je moţda ţelio
da mu se ona bezuvjetno preda, ali ako je u njemu postojalo išta osim
tjelesne potrebe, to je ostalo zauvijek zaključano negdje duboko.
Kad on napne bokove i napokon zaroni duboko u nju, Pen bolno
zastenje.

Penin oštri jecaj ispunio je zrak, ali bio je prekasno. Prije nego što se u
njoj ugnijezdio punom duţinom, Cam je osjetio kako njezina tanka
membrana puca.
Zaprepasti ga iznenadna spoznaja i on ostane nepomičan. Sve njezine
opuštenosti nestalo je u trenutku kada ju je uzeo i Pen je sada pod njim
leţala skamenjena.
Obuzmu ga nevjerica i stid.
Nevjerica. Stid. I nevjerojatan uţitak.
Jer dok je tako leţao u njoj, od svih ti osjećaja prevladavao je osjećaj
uţitka.
„Pen?“ potreseno upita. Prezirao je što voli biti u njoj. Prezirao je što
ga je najdublja tjelesna potreba tjerala da tu i ostane. Nespretnom
njeţnošću odmakne pramen s njezinog znojnog lica.
„Pen, oprosti mi.“ Njegova isprika bila je ispunjena ţaljenjem i ţeljom
koja je bjesnila ispod njega.
„Završi to“, Pen potisne grlenim glasom koji nije prepoznavao. „Za
Boga miloga, završi više.“
Svaki njezin mišić ukočio se kao da ga i sama njezina koţa ţeli zbaciti
sa sebe. Ruke kojima ga je maločas stiskala oko njegovih postale su poput
okova, a zrak je gutala isprekidanim plitkim udasima.
Dovraga, dovraga, dovraga.
„Nanijet ću ti bol“, rekao je lud od grizodušja.
„Sada mi nanosiš bol“, prosikće. Nokte je zarila dovoljno duboko da mu
ispod njih poteče krv, no to peckanje bilo je sitnica u odnosu na ono što je
zasluţio.
Bio je tako tragično, fatalno, neoprostivo u krivu. Zašto je, dovraga,
slušao zlobne priče? Kvragu, ako je netko znao što tračevi mogu učiniti
čovjeku, onda je to bio on.
Cam priljubi glavu o mekanu koţu između njezinog vrata i ramena,
baš poput prave kukavice. To što je napravio bilo je beščasno, rezultat
njegove arogancije, predrasuda, gluposti i sebične poţude. Da ne spominje
razdiruću ljubomoru na njezine izmišljene ljubavnike.
No toliko ju je ţelio da je bio slijep na znakove njezina neiskustva i
obuzdavanja koje je pokazivala tijekom putovanja. Na njezinu ţestoku
reakciju kada joj je ponudio da započnu vanbračnu vezu. I ponajviše, na
paralizirajuću nervozu koja ju je noćas obuzela.
No njegovo saznanje stiglo je prekrasno. Zaista prekasno.
Cam je bio uvjeren u to da je imala čitav niz ljubavnika s obzirom na
to kako je bezbriţna uvijek bila. Neka ga vrag odnese, pa s devetnaest je
bila dovoljno probirljiva da ga odbije.
Nagon ga je poticao da završi što je započeo, a srce mu je nabijalo pod
rebrima. Svaki puta kad bi se njeno tijelo stegnulo, on bi zadrhtao od
ushita.
Ali Camov mozak ustrajao je na tome da se njezino tijelo zgrčilo kako
bi izbacilo uljeza, da se mora povući, preklinjati za oprost i ostaviti je na
miru. Njegov mozak je ustrajao na tome da se nikada neće moći iskupiti za
grijeh koji je noćas počinio.
Čak je i unatoč tome oklijevao. Udisao je njezin poput tamjana
uspaljeni, uzbuđeni, miris. Mirisala je poput ţene koju je poljubio, ali opet
drukčije, kao da su ljiljani nenadano procvali u njegovom omiljenom
ruţičnjaku. Kao da je on potaknuo nekakvu promjenu duboko u njoj, puno
dublju od one koja nastaje kada se dva tijela sastanu u boli i uţitku.
Ţivahno pucketanje vatrice izrugivalo se njezinom jadu. Negdje vani,
sova je hukala visokim prodornim hukom koji je odjekivao uz njezin jecaj
bola kada ga je prvi puta primila u sebe.
Onda mu je pruţila to što je čekao. Krutost izazvana prvim šokom se
povukla, ali ta promjena bila je toliko neprimjetna da bi je Cam propustio
kad ne bi toliko budno pratio njezine reakcije.
Njezina uzbuđenost odavno je nestala, ali barem više nije bila toliko
napeta da ga natjera da se boji pomaknuti se i samo malo kako je ne bi
slomio.
Podigao se na rukama dok ga je svaki mišić preklinjao za dostizanjem
uţitka. Otvorio je oči i vidio kako se Pen grize za usnu kako bi spriječila
uzvik protesta na njegovo pomicanje. Dovraga, znao je da ju je povrijedio i
ta krivnja prijetila je da će ga razderati poput oštrice.
Pen se zagledala iznad njega, u baldahin protkan pozlaćenim
jednorozima, simbolom Rothermereovih. Suze su joj svjetlucale u kutovima
očiju pa joj klizile niz lice prema crnoj kosi koja joj je poput svile milovala
obraz. U suprotnosti s blijedim obrazima, usne su joj bile zapanjujuće
crvene, pomalo nabrekle od njegovih poljubaca.
„Zaboga, završi više.“ Njezin zahtjev grebao mu je ţivce. „Ţelim da ovo
završi.“
„Najdraţa...“
Camov glas zamre. Nakon ovakve grubosti kakvu je pokazao, nije ju
imao prav nazivati njeţnim imenima. Usnama je dotaknuo njezine s
namjerom da je utješi, no njezina blizina ga je pokorila pa produbi taj
poljubac. I osjeti okus njezinih suza.
Dragi Boţe, kakva je svinja. Bio je toliko zgađen samim sobom da je
umalo odustao od završetka čina.
Vrlo se oprezno povukao, no bila je toliko uska da ga je ostavljala bez
daha, u isti mah poraţenog i oduševljenog. A onda je paţljivo uklizio
natrag, a njezin prigušeni uzdah iznenađenja nad neočekivanom lakoćom
kojom je to napravio, popratio je taj pokret. Nije se ukočila pod njegovim
nasrtajima unatoč tome što je primijetio kratak drhtaj koji je pokušala
sakriti.
Hrabra Penelope.
Iznova se njeţno pomaknuo makar ga je ţelja da se u njoj izgubi
dovodila u iskušenje. Zakvačio joj je rukom nogu ispod koljena i savio ju da
si omogući bolji kut ulaska.
Još jedno povlačenje. Još jedan paţljiv potisak i bio je nagrađen
uzdisajem koji je odavao nešto sasvim suprotno neugodi.
Pomicao se opet i opet, očajan u nastojanju da joj priušti barem malo
uţitka kojim bi se iskupio za svoje grijehe. No Camova kontrola nestajala
je pod njegovim pokretima.
Uz glasno stenjanje bokovi mu se napnu, a njegovo sjeme ispuni
djevičansku utrobu njegove ţene.
Poglavlje 19

Camovo tijelo gnječilo je Pen u madrac. Šok se pomalo povlačio, no


svaki ju je udah podsjećao da nije bio nimalo njeţan. Još uvijek nije mogla
vjerovati da je divlje uzbuđenje završilo u tako neugodnoj intimnosti.
Ispod njezine zapanjenosti osjećaji joj još nisu dokraja isplivali, iako
su mrţnja, ţaljenje, frustracija, bijes i zbunjenost bubrili pod površinom.
Pokušala je događajima koji su se dogodili dati smisao. Uvijek je
zamišljala da će je Cam kao ljubavnik znati zadovoljiti. Čak se bojala da će
zadovoljstvo koje će joj pruţiti biti preveliko. Već je ionako imao preveliku
moć nad njom.
Uvod koji je završio Camovom strašnom invazijom bio je nevjerojatan.
Bolji od uţitka koji je na brodu doţivjela u njegovom naručju, bolji od ičega
što je u ţivotu doţivjela.
Pen je bila sigurna da, ako je predigra ostavljala bez daha, sam čin
mora biti još bolji. No onda se nabio u nju i to sjedinjavanje nije joj
pričinjavalo nikakav uţitak, što nije imalo smisla, jer ono što joj je radio
prije nego je sve upropastio bilo je puno bliţe zadovoljstvu nego neugodi.
Prisilila se pogledati u Cama, a onda se iskreno pokajala zbog toga jer
ju je od tog pogleda zaboljela duša. Cam je bio potpuno slomljen, a zelene
oči zasjenilo mu je gađenje prema onome što je učinio.
„Pen, tako mi je strašno ţao“, slomljeno je prošaptao, a u njeţnom
poljupcu koji joj je utisnuo u čelo osjetila je ţaljenje od kojeg joj se slamalo
srce. Camova njeţnost bila je bolnija od načina na koji ju je uzeo i protiv
nje se nije znala obraniti.
Izvukao se iz nje, ostavljajući za sobom bolno ţarenje, a njegova
blizina nedostajala joj je istog trenutka kada se tuţno uzdahnuvši srušio
kraj nje na krevet.
„Bila je to moja duţnost“, reče bezizraţajnim glasom. Sada kad je bol
popustila, postala je svjesna teškog nemira, kao da ju je Cam podigao
visoko u zrak, a onda se nije mogao odlučiti bi li je odnio na sigurno ili je
pustio da padne u bezdan.
„Trebalo je biti više od toga.“ U glasu mu se čulo još dublje ţaljenja.
„Ponio sam se poput najgore šeprtlje.“
„Preţivjet ću.“ Bol je sa svakim trenutkom sve više popuštala, barem
njezin tjelesni dio.
„Pen, ne moraš biti velikodušna. Ne mogu to podnijeti.“ A onda je
drhtavim glasom upitao: „Zašto mi, dovraga, nisi bila rekla da si djevica?“
„Zašto bi ti uopće pomislio da nisam bila?“ A onda je preplavi sram.
„Zato što sam ti na brodu dozvolila da me diraš, zar ne?“
Cam se šokira i lice mu se bolno iskrivi. „Ne!“ zavapi.
Zagledala se u njegovo lice pitajući se kakve je još grozne stvari mislio
o njoj, a od svih mogućnosti koje su joj prošle glavom postane joj mučno.
Pen skrene pogled i promrmlja: „Ne ţelim sada razgovarati o tome.“
„Jednom ćemo morati razgovarati o tome“, bio je neumoljiv.
„Jednom... samo ne sada.“ Srditost na sjećanje o njegovom prijedlogu
da mu bude ljubavnicom probije se kroza sav jad i iscrpljenost. Očigledno je
posljednjih nekoliko tjedana proveo uvjeren da putuje sa ţenom čija se
grešnost i pohota mogla mjeriti sa Jezebelinom.
Iako se ništa nije moglo usporediti s uţitkom koji je upoznala pod
njegovim poljupcima i milovanjima, Pen nije mogla reći dajoj je sam čin bio
grozan. Očajnički je ţeljela znati više o tome što muškarac i ţena zajedno
rade. Nakon svih onih nepristojnih razgovora u salonima na kontinentu,
smatrala se dobro upućenom u te stvari. No ni jedan od tih lukavih,
duhovitih razgovora nije odavao ni nagovještaj sirove i grube stvarnosti
muškarčeva tijela koje se gura u uski ţenski kanal.
Pen se zapilji u baldahin. Svaki put kad vidi te Rothermereove
jednoroge sjetit će se kako se Cam zabio u nju, a s obzirom na to da se
nedavno predbiljeţila na ţivot u ulozi vojvotkinje od Sedgemoorea, s tim će
se jednorozima često susretati.
„Trebao bi se vratiti u svoju sobu.“ Pen se uzdigne uz jastuke pa se
pokrije plahtom. Leţeći gola kraj njega osjećala se kao ţrtva nekog rituala.
Trzne se od nove pojave boli u preponama koja se javila kad se on
premjestio na krevetu. Među nogama ju je ţarilo i bila je sva ljepljiva.
Cam je rukom prekrio oči pa nije znala je li zadrijemao ili jednostavno
izbjegava pogled svoje nezadovoljene mladenke. Osim što ova
nezadovoljena mladenka nije mogla odoljeti da ne iskoristi priliku proučiti
divno muško tijelo koje je leţalo kraj nje. Dugo, vitko i snaţno tijelo,
zanimljivo i prepuno dlačica na prsima i... tamo dolje.
Pritajeno zanimanje probudi se na mjestima za koja je mislila da više
nikada neće reagirati. Teţina među njezinim nogama postane uţarena i
uporna, a nelagode nestane.
Jedno pitanje nikako joj nije izlazilo iz glave. Je li taj čin uvijek
ovakav?
„Ţeliš li zaista biti sama?“ Cam je zvučao iscrpljeno i razumno, nimalo
nalik strastvenom zavodniku. „Otići ću ako ţeliš, ali ţelio bih ti se iskupiti,
a to ne mogu s druge strane vrata.“
„Moţeš ostati, ali samo ako ne moramo ponovno to raditi“, ona
ukočeno odgovori, klizeći prema drugoj strani kreveta.
„Ne brini“, Cam reče turobnim glasom. Ne mičući ruku s očiju, drugom
ju uhvati za zapešće.
Ona postane napeta, ali dodir mu je bio dovoljno njeţan da se iz njega
lako mogla izvući pa zato ipak ne otrese njegovu ruku. „Ne osjećam se
sigurno.“
Camova usta koja bi uvijek izdala njegove osjećaje ispod ruke stisnu
se u tanku crtu. „Nekad si se osjećala sigurno.“
„To je bilo... prije.“
Cam joj uz uzdah oslobodi ruku. Pen mu je vidjela izraz lica nakon što
ju je uzeo, a izgledao je kao da si je sam spreman ispaliti metak u glavu
kako bi spasio neku drugu dušu od obaveze da to učini. I dalje je djelovao
kao da je izgubio svaku nadu u to da će ikada više u ţivotu biti sretan pa se
njezino glupo ţensko srce stegne od potrebe da mu ublaţi te tmurne misli.
Pen potisne potrebu da ga zagrli. Kakvu je on njoj utjehu nudio nakon
što ju je onako nemilosrdno iskoristio? I još ju je na kraju ostavio
nezadovoljenu.
„Pen, mogu ti se ponovno ispričati“, bol mu se jasno čula u glasu.
Izbjegavala je njegov neutješan pogled boje ţada i piljila u plahtu čije
je rubove glupim automatskim pokretima uporno presavijala. „Nemoj.“
Među njima zavlada tišina, a onda Pen osjeti kako se madrac pomiče
dok se Cam podizao s njega. Trebalo bi joj biti drago što odlazi, no ipak je
bila pomalo razočarana time što nije ostao i nastavio je nagovarati... ne na
to, ali svejedno bi cijenila trud.
Neka je vrag odnese, bila je potpuno sluđena. Ţeli ovo, ţeli ono, a ni
jedno od toga nema smisla. Nakon onoga što je učinio, trebala bi poţeljeti
da ga nikada više ne vidi, bez obzira na to što su se tek danas vjenčali.
Bila je skoro toliko ljuta na sebe koliko i na njega.
Međutim, to ju nije spriječilo da ga promatra dok je odlazio od nje jer
je pogled na njegovu straţnju stranu bio jednako dojmljiv kao i s prednje.
Drţao je glavu uspravno, a ramena ponosno, unatoč tome što mu je ponos
bio poljuljan jer nije uspio zadovoljiti svoju mladenku. Mišićava je leđa
izravnao, a čvrsti guzovi bili su mu krasno zaobljeni.
I baš kao i na njoj, i na Camu su ostali tragovi nedavnog brodoloma.
Posjekotine, masnice i tamnoljubičasta porezotina na njegovim rebrima
polako su zacjeljivale. Ljutnja se počela povlačiti jer usprkos svemu što se
večeras dogodilo, Cam je zamalo poginuo spašavajući joj ţivot. Iza bijesa
ostalo je samo razočaranje.
Čekala je da se povuče u vojvodske odaje, no on se uputio prema
luksuznoj kupaonici zbog čega se ona srdito uspravi na jastucima. Ako se
već ţelio oprati, zar nije to mogao napraviti u vlastitoj sobi?
Pojavio se noseći posudu i ručnik, dok mu je još jedan ručnik opušteno
visio omotan oko bokova. Dovukao je stolić od mahagonija do kreveta pa
postavio posudu na njega, a onda se okrenuo od nje i navukao na sebe svoj
crveni ogrtač.
„Lezi“, njeţno joj reče.
„Zašto?“ Pen je bila nepovjerljiva.
„Učinit ću da ti bude bolje.“
Pen pregrize zajedljivi odgovor, onaj da će se najbolje osjećati ako on
ne bude ovdje, jer ionako ne bi bio istinit. Kad se neugoda napokon
povukla, ostala je osamljenost, plačljivost i očajna potrebe za ljubaznošću,
pa čak i ako to znači da će ljubaznost doći od čovjeka koji ju je povrijedio.
Cam paţljivo povuče pokrivač iz njezinih prstiju pa ga potegne prema
dolje, otkrivajući njezinu nagost. Večeras je proklela svoju glupost više
nego jednom, no opet je to učinila kad joj je palo na pamet kako je trebala
potraţiti novu spavaćicu u onih nekoliko trenutaka dok je Cam bio u drugoj
prostoriji.
Ponijela se poput prave glupače. Besramne glupače.
„Ostavi me na miru“, pobunila se poseţući za pokrivačem.
„Pen, pomoći će ako te operem.“ On nakratko stane, a Pen je znala da
on mrzi što mora ponavljati svoje dobre namjere. „Obećajem da ću te samo
oprati.“
Osjećala je snaţnu potrebu da se sklupča u loptu i pobjegne od njegova
prodornog pogleda, no nešto u njemu govorilo joj je da će ga povrijediti ako
to učini isto onako kako ga je povrijedila kada mu je predbacila da se s
njime više ne osjeća sigurnom. I sad se tim kolebanjem iznova izruguje
vlastitom ranjivom srcu.
„No dobro“, nevoljko reče pa se rastegne.
Promatrala je kako Cam cijedi krpu i podiţe je iznad njezinog trbuha,
no zgrabila mu je ruku prije nego ju je stigao dotaknuti. “Ovo ne znači da
sam ti oprostila.“
Dok je podizao pogled u njemu se ocrtavalo grizodušje. Kako god bilo,
grizodušje joj se baš nije činilo povoljnim temeljem za brak.
„Pen, dozvoli mi da to učinim.“ Nije se imao namjeru povući. „Molim
te.“
Pen nije bila otporna na njegovu nekarakterističnu poniznost pa mu je
naposljetku pustila ruku. Cam si je tu gestu protumačio kao pristanak da
nastavi pa ju je paţljivo počeo prati. Krenuo je od sasvim običnih mjesta
poput ruku i vrata, ali trznuo se svaki puta kada bi dotaknuo neku od
ţutih masnica koje je zadobila u nesreći.
Pen je trebala biti otporna na njegove dodire, no koţa joj je bridjela od
topline mokrog flanelskog ručnika kojom je ispirao znoj i, morala je
priznati, veliki dio njezine gorčine.
Kad je kliznuo ručnikom preko njezinog abdomena svaki mišić joj se
zgrčio, a dok je došao do njezinih grudi, već je teško disala. Nije se tamo
zadrţavao, no od perolakog trljanja ručnikom bradavice su joj se napele
kao da ih je poljubio. Izgubila je povjerenje u nekontrolirane reakcije koje
su joj pomutile um poput starog vina.
Metodičkim potezima kretao se prema njezinim nogama, prao joj
bedra i koljena, listove i stopala. Njegovi pokreti bili su poput sporog
zavođenja, no ustuknuo je kad je naišao na krv na njezinim bedrima.
Umočio je tkaninu u vodu pa joj paţljivo raširio noge na što Pen
uznemireno uzdahne.
Kao da se probudio iz transa, Cam je napokon podigao pogled. Toliko
se usredotočio na svoj zadatak da nije obraćao paţnju ni na što osim na dio
njezina tijela koji je prao od čega su mu oči na mračnom obrazu sjale poput
beţivotnih malahita. “Vjeruj mi, Pen.“
Ona se ugrize za usnu. Ranije mu je već vjerovala i pokajala se zbog
toga, no i ovaj puta prevladala je ljubav, koju je cijeli ţivot osjećala prema
njemu. Pustila je da joj raširi noge, iako još ni jednom muškarcu nije
dozvolila ovako otvoren pogled na svoje tijelo. Cam je temeljito prao svaki
njezin nabor i udolinu ublaţavajući ţarenje koje je tamo osjećala, a Pen se
od te uviđavnosti stegnulo srce.
Iako joj je ova vrsta intimnosti pričinjala veću sramotu nego bilo što
drugo što je u ţivotu doţivjela, jecaj koji je zatomila nije bio rezultat
nelagode. Kako li je samo njezino tijelo moglo reagirati na takav način?
Nakon što je godinama razmišljala o muškarcu u svojem krevetu, o ovom
muškarcu u svojem krevetu, shvatila je što se upravo događa. Bol. Stid.
Ţaljenje. Bespomoćnost.
No sa svakim pokretom Cam je ublaţavao neugodna sjećanja i
pretvarao njezine odlučne ‘nikad više’ u ‘moţda’.
Sa strepnjom je pratila kako cijedi krpu. Bojala se da ju je njegova
strast ostavila svu krvavu pa joj je laknulo kad je u vodi ugledala samo
blagi ruţičasti trag.
A onda je završio s tim mučenjem koje se pretvorilo u nešto opasno i
primamljivo. Spustio je ručnik u vodu koja se sada već ohladila, do kraja je
osušio i napokon maknuo ruke s nje.
Tišina joj je teško pala, ali suze su prijetile da će se proliti s prvom
izgovorenom riječi pa je šutjela. Uzrokom njezinih suza ne bi ovaj puta bila
bol, već ljubav koju je prema njemu osjećala i koju će uvijek osjećati.
Njegova briţnost samo je dokazivala da će je manjak ljubavi s njegove
strane izjedati do smrti.
Cama je to sporo ritualno umivanje umirilo isto kao i nju. Čeljust mu
više nije izgledala kao da je isklesana iz kamena, a crte oko usta i očiju su
mu se opustile.
Sagnuo se prema njoj pa je pomislila da će joj zaţeljeti laku noć s
obzirom na to da je atmosfera među njima postala nekako čudno
distancirana.
Ali njegova glava se spuštala sve niţe i niţe.
Prije nego joj je uopće palo na pamet pomaknuti se, već je spustio usne
na njezin blijedi trbuh, točno iznad pupka. Pen osjeti njegov topli i vlaţni
poljubac koji je više djelovao poput iskaza poštovanja nego strasti, no koţu
joj proţmu ţmarci.
Sva pitanja zamrla su joj na usnama kad je Cam podigao zdjelu sa
stolića i okrenuo se prema vratima. Ponos i zbunjenost branili su joj da ga
zamoli da ostane, a bez njega je osjećala samoću koja ju je izjedala. No ni ta
samoća nije bila tolika da bi zbog nje podnijela da je još jedanput uzme.
Cam je izašao iz sobe ostavivši vrata nekoliko centimetara
otvorenima. To je bila gesta utjehe, kao svijeća koju bi se ostavilo gorjeti
kako se malo dijete ne bi bojalo mraka. Mora da je shvatio da joj je ova
soba, koja je više nalikovala katedrali, djelovala zastrašujuće.
Unatoč peckanju uzrokovanom Camovim ljubavnim pothvatima Pen
se prisili ustati jer je trebala spavaćicu.
Kada je izašla iz garderobe u drugoj kućnoj haljini pokojne vojvotkinje,
Cam ju je čekao naslonjen na jedan od izrezbarenih hrastovih stupova
njezina kreveta. Još uvijek je nosio ogrtač, a dojam je upotpunio mirnim
izrazom lica.
Moţda joj je samo došao zaţeljeti laku noć. Onda na noćnom ormariću
kraj praznih čaša ugleda vrč vina pa je obuzme zla slutnja od sjećanja na
ono što se dogodilo kada je ranije ušao s čašama konjaka.
Zaustavila se tako naglo da joj je niz jedno rame skliznula svilena
spavaćica. „Cam, što ţeliš?“
Došao je do stolića pa natočio vino i pruţio joj čašu. „Mislim da smo
sve učinili pogrešno.“
Ona se zbunjeno namršti. „Misliš, trebao si me opiti prije nego što si
mi se pridruţio u postelji, a ne nakon toga?“
Usne mu zatitraju iako je djelovao napeto. „Ne.“
Pen ga oprezno promotri. „O čemu onda govoriš?“
Cam pokaţe rukom prema dva stolca kraj ognjišta. „Govorim o tome,
ţeno moja, da moramo razgovarati.“
Poglavlje 20

Cam je promatrao kako Pen postaje sve opreznija, no barem ga je bila


spremna poslušati. Smještena u stolcu, djelovala je istovremeno ljutito i
puteno, poput neke boţice koja se mora pokoriti volji smrtnika. Crna kosa
spuštala joj se oko ramena, a plava spavaćica u stilu grčke tunike
naglašavala je nadzemaljsku ljepotu njegove ţene.
Na svjetlu kamina primijetio je crveni trag na njezinoj ključnoj kosti,
odmah iznad onog mjesta na kojem joj je puls ţestoko nabijao. Tim tragom
obiljeţio ju je kao svoju. Strast mu sukne ţilama, ali on potisne reakciju na
svoju ţudnju. Već je jednom djelovao u skladu s njom, a to je rezultiralo
pravom katastrofom. Cam se s krivnjom prisjeti krvi na njezinim bedrima,
a vrisak koji je ispustila kad se nabio u nju još uvijek mu je zvonio u ušima.
Promatrala ga je kao da je očekivala da će svaki čas nasrnuti na nju.
„Rekla sam ti da ne ţelim razgovarati o tvojim... pretpostavkama.“ Od tona
kojim je izgovorila tu posljednju riječ Cam se stresao.
„Ţao mi je, Pen, ali moramo razgovarati o tome.“
Pen podigne bradu i zapilji se u njega. „Pretpostavljam da se
namjeravaš ponovno ispričati.“
Cam potegne stolac s drugog kraja ognjišta bliţe njoj, pazeći da joj
ostavi prostora za disanje. Sjedne pa ispije gutljaj vina. Bogat okus klareta
ispuni mu usta, sloţen i opčinjavajući, a opet, ni do koljena okusu Peninih
poljubaca.
Ispod površinske staloţenosti u njemu su ključale emocije ljutnje
prema samome sebi i griţnje savjesti zbog svoje nespretnosti. Ne znajući
hoće li joj ikad moći nadoknaditi sve što joj je priuštio, bio je također i
iznenađen činjenicom da je ta senzualna, prekrasna ţena uspjela ostati
netaknuta. „Bili to bilo od kakve koristi?“
„Vjerojatno ne.“
Cam je iznutra zadrhtao. „Dugo te nije bilo u Londonu.“
„Kakve to veze ima s time?“ Njezina burna reakcija ulila mu je nadu.
Nikad je više nije ţelio vidjeti povrijeđenu i u suzama, a ponajmanje zbog
nečega što je sam skrivio.
„Zasigurno znaš za ogovaranja.“
Pen je djelovala ravnodušno. Boţe dragi, volio bi da i on moţe biti tako
ravnodušan prema pakosnim pričama koje su kruţile o Thorneovima.
„Povremeno bi mi ljudi pisali da me obavijeste kako su čuli određene stvari
o meni. Ali zašto bi visoko društvo bilo briga za mene? Ja uopće nikada
nisam ni debitirala.“
„I to je dio tvoje privlačnosti. Ti si misterij. Dobro odgojena djevojka
koja je odlučila izazivati skandale po Kontinentu umjesto da debitira i
pronađe si muţa. Peterova rasipnosti i Harryjeve neobuzdane strasti
osigurale su da se vaše ime nikome ne skida s usana. Tvoje ludorije bile su
samo šlag na torti.“
Pen ispije gutljaj vina. „Nije bilo nikakvih ludorija.“
Camov se pogled fiksira na nju. „A što je s haremom Grand Turka?“
Djelovala je zatečeno. „Što s njime?“
Priče o Peninim inozemnim avanturama godinama su u njemu
poticale i jad i znatiţelju, a sad kad ju je konačno ponovno sreo, ti tračevi
postali su pravo mučenje. „Nemoj pokušavati biti komična.“
Usne joj se stisnu od nestrpljivosti. „Ne pokušavam biti komična. Ţena
je sigurnija u haremu nego u samostanu. Osim Sultana i čuvara, kojima je
ionako oduzeta spolna moć, harem je mjesto u kojem ţive isključivo ţene.“
„A što je s tvojom aferom s grofom Rosariom?“ Aferom, shvatio je, koja
se nikada nije dogodila.
U očima joj sijevne neprijateljstvo. „Grofu je sedamdeset godina, ako
ne i više.“
„Ti i on tjednima ste zajedno putovali.“
„Pridruţila sam se grupi znanstvenika kako bih nazočila iskapanju na
Rosariovu imanju na periferiji Palerma. Vrijeme je bilo ruţno, a grof je bio
dovoljno drag da me povede u svojoj kočiji. Nije mogao jahati jer boluje od
artritisa.“
Kako li su ga samo mučile pomisli na tog grofa, a sada se ta slika
Rosaria pretvorila u prizor ostarjelog knjiškog moljca. „A što je s princem
od Castrodolfa? On je mlad. I proveli ste zajedno noć u Apeninima.“
Penine zlovolje istog časa nestane i ona se nasmije. „S njegovih
trinaest godina princa bi se zaista moglo proglasiti mladim. Većina ljudi
smatra ga doduše beznadnim štreberom, a njegovu majku brine da će princ
imati problema s osiguravanjem nasljednika ako ona nekako u njemu ne
uspije probuditi zanimanje za ljepši spol.“
,A Goya? Priča se da te naslikao odjevenu u ono što bi samo intimni
partneri nosili jedno pred drugim.“ A to znači da ne bi nosili ništa. Od
pomisli da drugi muškarac pase oči, ili bilo kako drugačije uţiva u njezinoj
golotinji, Cam je skoro poplavio od muke. Znao je da se ponaša poput
primitivca, ali unatoč tome, pogledao je svoju ţenu i srce mu je tuklo u
ritmu riječi moja, moja, moja.
Obrazi joj se zarumene. „On je veličanstven umjetnik.“
Cam se počeo osjećati poput učitelja koji ispituje problematičnog
učenika. „Dakle ta je glasina točna?“
„Zakleo se da sliku nikada nikome neće pokazati i ja mu vjerujem.“
„A sir Andrew Melton?“
Pen to pitanje odbaci osmijehom. „E to ti je momak čija je majka
definitivno odustala od nade da će u njemu ikad pobuditi zanimanje za
suprotni spol.“ Glas joj postane oštriji. „Mora da te strašno zapeklo moje
odbijanje na brodu zato što si vjerovao da je svaki muškarac u Europi
dijelio moju postelju. I nekoliko njih u Aziji.“
S mukom se trudio da se ne počne vrpoljiti pod njezinim ismijavanjem.
„Ne toliko njih. Moţda jedan ili dvojica.“
„Paţljivo si vodio brigu o mojim toboţnjim ljubavnicima.“
Još jedan pogodak u metu. „Moj interes su potaknule naše veze iz
djetinjstva.“
Grozio se od mogućnosti priznati kako je bio očajnički ljubomoran na
Penine ljubavnike. Pogotovo zato što nije pokazivala nikakvo zanimanje za
Camdena Rothermerea.
Usne joj se izravnaju. „Ako sam tako ozloglašena, nitko ne bi pomislio
da si gad kad se ne bi htio oţeniti mnome. Dala sam ti isto što i stotinama
prije tebe.“
„Bilo je u povijesti mnogo razbludnih vojvotkinja.“
Pen se raznjeţi kad je uhvatila gorčinu u njegovom glasu, „Cam, nije
svaka ţena poput tvoje majke.“
„Ti nisi.“
I samo tako, ona toplina je ponovno nestala. „Ali ti si mislio da jesam.“
„Ne, nikada“, suosjećajno je rekao. „Svaki čin moje majke bio je
izdajnički. Izdala je mog oca, svoj poloţaj, svoju obitelj.“
„Nisam imala pojma da me ljudi smatraju takvom bludnicom. Ovaj
brak je ţrtva kojom si ţelio sačuvati moju čast, a sada saznajem da više ni
nemam časti koju bi trebalo sačuvati.“
Jednom kad je Penino ogorčenje izblijedjelo, ostane samo umor i
iscrpljenost. Trebao bi joj dopustit da se vrati u postelju i to bez njega, no
znao je kojom će brzinom ponovno podići svoje emocionalne zidove. Morao
je odmah doprijeti do istine.
„Ne zaboravi da sam time sačuvao i svoju čast. Za čovjeka koji zavede,
a onda napusti djevojku koju poznaje od djetinjstva, nema oprosta.“
Nasmiješila se, ali ništa u tom osmijehu nije ukazivalo da joj je
smiješno to što je rekao. „Čak i ako je ta prijateljica iz djetinjstva postala
potpuno pokvarena?“
„Još uvijek si Thorne.“
„A sada sam i Rothermere.“ Ta joj činjenica očigledno nije pričinjavala
zadovoljstvo.
Zašto i bi? Dala je neovisnost u zamjenu za ţivot s muškarcem koji se
prema njoj ponašao kao prema nekakvoj djevojčuri. Cama još jednom
zapeče savjest pa uzdahne i zaroni rukom kroz kosu. “Dovraga, Pen,
dvadeset i osam ti je godina. Devet godina si lunjala u društvu kojekakvih
ozloglašenih tipova pod neodgovarajućim nadzorom svoje tete. Da ne
spominjem da bi te svaki muškarac poţelio. Kojeg sam vraga trebao
misliti?“
Crne oči zasvjetlucaju joj od crnog humora. „Cam, zašto si tako
čangrizav? Većina muškaraca bila bi oduševljena kad bi saznali da im je
supruga bila djevica.“
Zar se on to zarumenio? „Moguće, ali ne u okolnostima u kojima sam
ja to saznao.“
„Jadan ti“, odgovori mu sarkastično.
„Imaš se pravo ljutiti jer nema isprike za moje ponašanje. Trebao bih
na koljenima dopuzati do tebe i preklinjati te za oprost.“ Cam mahne
slobodnom rukom među njima. „Ali vezani smo do kraja ţivota tako da
trebamo doći do neke vrste sporazuma.“ Pen je djelovala cinično. „Tako da
bi me ti opet mogao dirati.“ Neka ju vrag odnese, govorila je o vođenju
ljubavi kao o kazni. “Zar ćeš me trajno izbaciti iz svoje postelje?“
„Dala sam ti obećanje.“ Okretala je čašu u ruci dok je vino sjajilo poput
kristalića rubina.
Izgovorila je to istim onim praznim tonom kojim ga je obavijestila da
je samo činila svoju duţnost. Razočaranje ga probode poput koplja, no je li
mogao išta drugo očekivati nakon onakve grubosti? „Ako je duţnost jedino
što te motivira, onda će naš brak biti ţalosno hladan. Mislim da nas dvoje
moţemo bolje od toga.“
„Ti si optimist.“ Pen uzdahne dok je njezin otpor polako blijedio. „Cam,
moţeš li mi dati malo vremena? Zasigurno ne moramo večeras donijeti sve
odluke. Bio je ovo dugačak i teţak dan.“ Krivnja, taj njegov vjerni suputnik,
opet odnekud izroni. Bilo je ovo za nju nekoliko teških i dugih mjeseci.
Izgubila je i tetu i brata i sama se nekoliko puta suočila sa smrću. Ustao je
kako bi ju uzeo u naručje, ali onda se sjetio da je njegov zagrljaj
posljednje što Pen ţeli. Potone natrag u stolac i promotri je pogledom
punim nezadovoljstva.
Ova nevjesta ispala je većom zagonetkom od bilo koje ljubavnice. Cam
sućutno pomisli na Grand Turka koji je imao stotine supruga. A zatim sav
humor zamre kad primijeti njezin distancirani pogled. „Pen...“
Ona podigne ruku. „Ne... ne još.“
Morat će se zadovoljiti time. Bila je ovo vraška prva bračna noć.
Poglavlje 21

Nakon večere Cam je otpratio suprugu na kat. Već je punih dan i pol
bio oţenjen čovjek, a dosadašnje iskustvo nije potvrdilo njegova očekivanja.
Za početak, drţao je ruke podalje od nje. Biti joj tako blizu, a istodobno se
drţati podalje od Pen, pogotovo zato jer je imao i zakonito i moralno pravo
odvući je odavde do Kine ako to poţeli, bilo je mučenje koje ne bi poţelio ni
najgorem neprijatelju.
Zora ga je zatekla samoga u krevetu, krutog od čeţnje, bijednog i
usamljenog, poput odbačenog psa, s kamenom u ţelucu od grizodušja zato
što je povrijedio Pen. Na njegovo zaprepaštenje, na doručku kao da je
susreo strankinju, mirnu, suzdrţanu ţenu koja nije bila nimalo nalik Pen.
Pen je bila impulzivna i tvrdoglava i spremna upucati čovjeka koji bi je
povrijedio. Ipak, jutros je glumila savršenu vojvotkinju. Osjećao se kao da
ga preko staklenke pekmeza gleda lady Marianne.
I prezirao je to.
Gorio je od ţelje da svoju suprugu iščupa iz stolca i poremeti to njezino
savršenstvo. Prebacio bi ju preko ispoliranog stola i radio joj stvari zbog
kojih bi njegov batler najvjerojatnije dao ostavku.
No unatoč tome što se samo boraviti u njezinoj blizini činilo poput
prave muke, ponašat će se pristojno.
S obzirom na nevoljkost Camove ţene da vrijeme provodi u njegovom
društvu, jedini logičan izbor bio je posvetiti dan poslukoji se nagomilao
tijekom njegova izbivanja. Zbog čega se onda zatekao kako Pen vodi u
razgledavanje svakog kutka i najmanjeg zakutka svoje ogromne kuće? A
ona je na njegov trud reagirala pokazavši tek učtivu zainteresiranost. Ni
jednom ga nije nazvala budalom niti prigovorila nekoj njegovoj arogantnoj
opasci pa se zabrinuo da joj prošle noći nije slučajno nekako ozlijedio
mozak.
A sada ju je zbunjen, nesretan i sramotno uzbuđen pratio u njezinu
vojvodsku jazbinu.
Pen se okrenula prema njemu sa savršeno odglumljenim izrazom
iznenađenja kakvo nikad prije nije vidio na njezinom licu. „Vaša milosti,
što to radite?“
Cam se zapilji u nju. „Zašto me, dovraga, nazivaš mojom milošću?
Obraćaš mi se s Cam od malih nogu.“
Ona se zarumeni. „Kako ţeliš. Ali i dalje bih ţeljela znati što točno
radiš.“
Zatvorio je vrata uz oštar zvuk. „Idem u postelju sa svojom ţenom.“
Oči joj se razrogače od panike. „Sada?“
Cam joj priđe odlučim koracima, skidajući kravatu i bacajući je na
pod. „Sada.“
„Rekao si da ćeš mi dozvoliti da razmislim.“
Očigledno bi bilo previše od nje očekivati dobrodošlicu. Cam potegne
kaput s ramena i odbaci ga na drugi kraj sobe. „Jesi li?“
Ona se ponovno povuče. „Jesam li što?“
Nestrpljivo je otkopčao srebrne gumbe na svilenom prsluku. „Jesi li
razmislila?“
A onda Pen napokon konačno pokaţe malo prkosa. „Zašto to radiš?“
Cam se podrugljivo nasmije. „Draga moja, moţda jesi nevina, ali nisi
toliko nevina.“
Ona podigne glavu pa ga pogleda kao nešto ljigavo što je upravo
ispuzalo ispod kamena. Usred kanalizacije. „Nisam spremna.“
„To ti je kao kad padneš s konja. Najbolje je da se odmah popneš
natrag.“ Namjerno je bio bezobrazan, s ciljem da u njoj izazove reakciju.
Čitav dan nije pokazala nijednu emociju.
„Ja nisam tvoj konj“, odreţe ga Pen.
Nakratko mu je nestala s vidika kad je potegnuo košulju preko glave
pa ju odbacio na isto mjesto gdje je leţao zguţvani prsluk. “Ako budemo
predugo čekali, uvjerit ćeš se da je iskustvo bilo toliko loše da ga nikada
više ne ţeliš ponoviti.“
Iako je podigla obrvu, nije mu promaklo da joj se pogled fokusirao na
njegova naga prsa. Način na koji ga je jučer gledala shvatio je kao nešto što
mu ide u korist jer ju je njegova golotinja opčinila.
„Predugo znači više od jednog dana?“
„Da.“
Odmicala se unatrag dok nogama nije lupnula u krevet. „Ne bih se
sloţila.“
Nakratko je razmišljao bi li skinuo hlače, no pogled na njezin bijesan
izraz lica upozoravao ga je da bi time mogao pretjerati. „Ja bih se sloţio.“
„Bravo ti“, ton joj je bio gorak, a dah isprekidan, kad mu je ispruţenim
rukama zapljeskala.
Cam je imao dojam da je bila voljna unatoč opiranju i očitoj nervozi.
No naučio je da svoje pretpostavke o Penelope uzima s određenom dozom
opreza. „Jučer si me obećala slušati.“
U očima joj sijevne prkos. „Ti si jučer rekao da ţeliš da to bude više od
duţnosti.“
Cam je zahvalno promatrao tu iskru prkosa. „Predomislio sam se. Ako
je ispunjavanje duţnosti jedino što nudiš, onda ću to i uzeti.“
„Poţalit ćeš zbog toga.“ Pen je klizila uz duţinu kreveta.
On joj se pribliţi namjerno se nadvijajući nad njom nijednom je ne
dodirnuvši. „Čisto sumnjam.“
Da mu je lady Marianne nudila samo izvršavanje duţnosti, to bi
prihvatio. Ali Pen? Nikada. Kušao je njezinu strast prije nego što je sve
otišlo kvragu. A noćas je namjeravao učiniti puno više nego je samo kušati.
„Cam, ne ţelim to raditi“, uzrujano je rekla još uvijek grčeći ruke.
Cam joj uhvati bradu, a Pen poskoči od tog dodira. Gadio se sam sebi.
Na brodu je uţivala u njegovim dodirima. Barem dok se nije preobrazio u
potpunog idiota. I jučer je uţivala u njegovim dodirima dok ponovno nije
ispao idiot.
Dakle, večerašnja je lekcija bila kako spriječiti da opet ne ispadne
idiot.
Cam udahne da smiri galopirajuće srce. Imao je on vremena. Imao je
strpljenja. I vještine je imao. A danas ga ona neće zateći ni nespremnog.
Nova vojvotkinja od Sedgemoora još to nije znala, ali noćas će se njezin
svijet promijeniti, i to zauvijek.
Vještim je pokretom pomicao dlan duţ njezina obraza. „Hrabrosti
malo, Pen.“
Ona prekine taj dodir. „Ne osjećam se hrabro.“
Prisjetio se da neće ni tako lako niti tako skoro pridobiti svoju ţenu na
milovanje, ali nagrada je bila vrijedna čekanja. Cam nije ovo činio samo za
sebe. Radio je to i za Pen. Senzualna ţena poput nje ne bi se trebala bojati
muškog dodira, već uţivati u njemu. Učinit će da Pen zaboravi da ju je
ikada povrijedio. „Večeras ću te odvesti u raj.“
Ta je tvrdnja izmamila podrugljivo otpuhivanje, no barem se prestala
povlačiti pred njim. Bio joj je dovoljno blizu da vidi kako drhti. „Prošli smo
put ostali kilometrima od rajskih vrata.“
Obrve mu se podignu. „Zaista? Ali nismo li bili na dobrom putu prije
nego što sam sve pokvario?“
Bio je dobar osjećaj vidjeti kako se Pen rumeni i izbjegava njegov
pronicljiv pogled. Dovraga, zašto se nije ranije posluţio mozgom da shvati
kako je njezina srameţljivost iskrena, a ne samo pokušaj laţne skromnosti?
„Pen?“
Njezina smetena reakcija kad je naglo podigla glavu oduševila ga je
više od zarumenjelog lica. „Zaboravila sam.“
Zadovoljno se nasmijao. „Laţljivice mala.“
„Prestani me nagovarati da te pustim u svoj krevet.“
„Svatko zasluţuje drugu priliku.“
Pen prekriţi ruke pa ga nepopustljivo odmjeri. Noć samokaţnjavanja i
dan proveden u mučnim pokušajima da se drţi podalje od nje naučili su ga
da drţi jezik za zubima.
„A ako odbijem?“
Cam izdahne, a poraz ga je izjedao poput jata divljih vrana. „Onda ću
te ostaviti na miru.“
„Baš si me uvjerio“, reče ona sarkastično pa, predavši se, spusti ruke
niz bokove. „Stojim vam na raspolaganju, vaša milosti.“
Da ju je bilo koja druga osoba zamolila da preispita jučerašnju
katastrofu zaprijetila bi joj najbliţom uţarenom peglom.
No radilo se o Camu, a njemu je dugovala više nego što je bila svjesna.
Uvijek je znala da bi za njezino dobro digao ruke od savršene mladenke,
vjenčanja pred londonskom elitom i veze s nekom bogatom obitelji koju bi
takva bračna zajednica omogućila. Ali nikad nije ni sanjala da bi se oţenio
ţenom čije je ime u društvu predstavljalo sinonim za grijeh, bez obzira na
to je li taj naslov zaista zasluţila.
Pen proguta slinu da navlaţi suha usta pa se stane uvjeravati da moţe
pretrpjeti još jedan Camov nasrtaj. Unatoč tome, i dalje je strepila pred tim
činom. No nije ju mučio samo strah. U utrobi joj se kovitlala cijela
mješavina emocija poput neţeljene privlačnosti, kajanja, ozlojeđenosti i,
najnevjerojatnije, ljubavi. Tijekom onih neprospavanih noći čvrsto je
odlučila postati savršenom vojvotkinjom pa makar to bilo zadnje što će
učiniti, iako je bila svjesna da joj njezin ponos neće dozvoliti da se brzo
pokori. No zamišljati se kao pokornu suprugu i zapravo se to truditi
postati, bile su dvije potpuno različite stvari.
Njegov zeleni pogled bio je teţak. „Vjeruj mi.“
„Morat ću, zar ne?“ Kratko se namrgodi prije no što je shvatila da se
uzorna ţena ne bi tako trebala ponašati.
On je uhvati za stisnutu šaku. „Ići ćemo polako.“
Pen zadrhti, no ne u potpunosti od straha. „Radije bih da što prije
završimo s time.“
Ljubio joj je zglobove na prstima dok joj se napokon nisu opustili.
„Predomislit ćeš se.“
Nije mu povjerovala. Utroba joj se zgrči kad se sjetila kako je prvotno
uzbuđenje završilo činom koji je bio prava suprotnost.
Cam ju pusti. „Okreni se.“
„Zašto?“
Usne mu se trznu. „Pomoći ću ti da se razodjeneš.“
„Je li to zaista nuţno?“ Unatoč pitanju, ipak se okrenula. Bilo je pravo
olakšanje izbjeći taj blistavi pogled. Cam je izgledao zadovoljno sobom, baš
kao da mu je bila poznata nekakva velika tajna. Također je izgledao kao da
od nje ţeli napraviti pravi obrok, a ni jedno od toga nije ju pomoglo smiriti.
Odvezao je široku satensku vrpcu maslinaste boje koja joj je haljinu
stiskala tako neprirodno visoko u prsima. „Apsolutno.“
Pen je uhvatila haljinu dok joj je spala s grudi. „Moramo poduzeti
nešto u vezi s mojom odjećom.“
On joj vješto otpusti vezice na leđima. „Upravo poduzimam nešto u
vezi s tvojom odjećom.“
Nije se imala ţelju nasmijati. Koljena joj zaklecaju dok je iskoračivala
iz haljine koja je sada činila hrpicu na podu. „Znaš na što mislim.“
„Da, znam.“ Spretan prst otpusti joj korzet. „I da, učinit ćemo to. Samo
ne večeras.“
Pen osjeti leptiriće u trbuhu kad mu ruke dotaknu njezina gola
ramena, a onda još jednom nakon što mu se usne stope s jednom njezinom
nagom lopaticom, pa onda s drugom.
„Ne, ne večeras.“ Glas joj se jedva čuo. „Da... da skinem podhaljinu?“
„Ne još.“
Nije joj promaklo kako mu se glas produbio na izgovor onoga još.
Njegovi prsti polako su pleli mreţu uţarenih niti preko Penine koţe.
Nikada leđa ili ramena nije smatrala erogenim zonama, no on ih je upravo
zapalio dodirima. Masirao joj je potiljak ispod kose skupljene u punđu, a ta
toplina prelijevala joj se sve do noţnih prstiju. Ona se najeţi, a bradavice
joj se pretvore u bolne vrške.
Nakon onoga što se dogodilo prošle noći, Pen je bila uvjerena da više
neće osjetiti takvu vrstu uzbuđenja, no upravo je ponovno postala
zarobljenica njegovih dodira.
Večeras se prema njoj odnosio kao prema djevici, iako ona to više nije
bila. Njegova milovanja bila su poput meda koji joj se razlijevao tijelom.
Znala je da to drhtavo iščekivanje vodi novom poniţenju, ali neki blesav i
tvrdoglav dio nje odbijao je tome povjerovati.
Njegove ruke opuštale su i stiskale njezine bokove, grudi su joj
nabujale, a noţni su joj se prsti uvijali u satenskim papučicama njegove
majke.
Bila je vrlo nervozna dok ju je maloprije slijedio na kat, ali sada, dok
ju je dodirivao i nije od nje traţio ništa više, uspjela je otploviti u prekrasnu
maštariju. Pen uzdahne, a onda zatvori oči i leđima se osloni na njega.
„Jao!“
Camov ugriz prostruji njome poput munje usred sunčanog dana, i Pen
poskoči.
„Nemoj mi zaspati.“ Grickao joj je ušku. Kada se zaljuljala, pritisnuo
se uz njezina leđa na što se Pen ukoči, a onda zastenje. Njegova čvrstoća
podsjetila ju je kamo vodi ovo oduševljenje.
„Pst, Pen“, šapne joj.
Ponašao se prema njoj kao prema nemirnom konju. No svaka pomisao
na pobunu nestala je pod milovanjima kojima joj je obasipao grudi.
„Oboţavam tvoje grudi“, mrmljao je, trljajući joj vrškove među
prstima. „Oboţavam kako ti se bradavice ukrute od strasti. Oboţavam
njihov okus. Oboţavam kako drhtiš dok ih diram.“
„Cam...“ prostenje. Nije bila sigurna moli li ga da nastavi ili da
prestane.
Posteljina zašušti kad ju joj je skinuo, a njegov uzdah dokaţe koliko je
oduševljen bio otkrićem. „Ne nosiš gaće.“
Kad ţena polugola stoji u muškarčevu naručju i guzovima mu se
pritišće uz batinu, to znači da je odavno prošlo vrijeme za rumenjenje, no
ona učini upravo to. „Tvoja majka nije posjedovala nijedne.“
Osmijeh mu postane hrapav što je bio još jedan dokaz njegove gladi za
njom. „Da sam barem to znao za vrijeme večere.“
„Ne pokušavam ti dodatno zaintrigirati maštu“, ona se zagrcne.
„Pa ipak, upravo se to događa.“ Bokovima se pritisnuo o nju.
Ona oštro udahne. Trebala bi pobjeći vrišteći, no uţitak je nadjačao
strah. Dok su njegove ruke pratile crte njezina naga trbuha i bedara, Pen
zarije nokte u njegove butine. Mislila je da razumije pravila privlačnosti,
no večerašnji su joj događaji dokazali da je u njima bila tek početnik.
„Neću te zaustaviti“, prizna hrapavim glasom. U neizvjesnosti je
čekala da je Cam pritisne o krevet i zabije se u nju.
„Nikamo nam se ne ţuri.“ Zubima je grebuckao preko ţivčanih
završetaka na njezinu vratu dok joj umjesto sobe bivše vojvotkinje pred
očima nisu počele plesati zvijezde.
„Što kaniš?“ upita ga potpuno zbunjena, ustrajući na razgovoru dok ju
je on izazivao svakim novim osjetom koji je palio u njoj.
„Moraš me ţeljeti.“
„Ţelim te.“ A nakon onoga što se jučer dogodilo, nije mislila da će
ikada više to reći.
„Ali nedovoljno.“
„Da te ţelim malo više, eksplodirala bih.“
„Ako eksplodiraš, ponovno ću te sastaviti i krenuti ispočetka.“
„Mučiš me.“
„Ne ţelim riskirati“, odgovori joj s natruhom ozbiljnosti. Ispusti dubok
zvuk muškog zadovoljstva pa posegne rukom oko njezina trbuha čvrsto je
uhvativši. Prsti mu kliznu među njezine noge, a onda okrzne prstima
osjetljivo mjesto među njima pa Pen zadrhti od navale osjeta.
Osjećala se kao da uzbuđenje u njoj vrije satima, a sada se sve svelo u
tu jednu točku. Stenjući je zadrhtala u potrazi za više uţitka.
A onda se povukao, ostavivši ju razočaranom. Prsa su mu se nadimala
uz njezina leđa.
„Cam!“ Pobunila se. Bila je vlaţna i spremna.
Na jedan vrlo kratak trenutak Cam ju samo stisne uza se, a njegov
dah prostruji joj uz uho.
Onda je ţestokim pokretom okrene prema sebi i zatvori joj usta
svojima.
Poglavlje 22

Kad su se Penina usta otvorila pod njegovima, Cam je okusio divlju


glad. Bila je poput ţivog plamena. Drţala ga je toliko blizu da je mislio
kako će se svakog časa stopiti u jedno tijelo. Srce mu je preskakalo ritam
od izdašnosti kojom mu je odgovarala na poljupce pa ga oblije val
zahvalnosti.
Gurkao ju je unatrag dok se nije srušila na madrac. Ţudio je njome
pogostiti sva svoja osjetila, zauvijek je utisnuti u sjećanje. Pa ipak, instinkt
mu je govorio da bude li sada oklijevao, Pen će se moţda prisjetiti
posljednje prilike kad su dijelili krevet.
Ona ga je promatrala sa ţudnjom u pogledu. Pune joj se usne razdvoje
u iščekivanju novih poljubaca, a ruke joj se rašire na plahtama. Sjajna se
kosa rasula oko nje.
Bez obzira na rizik, Cam se zaustavi kako bi zapamtio ovaj trenutak i
sjećao ga se do duboke starosti. Bila je prekrasna, puno ljepša nego što je
zamišljao. Moţda čak najljepša ţena koju je ikada vidio.
„Pen, pomakni se“, tiho joj reče, podiţući jednu nogu kako bi izuo
cipelu, a ona ga odmah posluša migoljeći svojim dugim elegantnim
nogama.
Cam izuje pa odbaci i drugu cipelu, a već u sljedećem trenutku prsti
su mu obigravali oko gumba na hlačama, prije nego što je ipak odlučio da je
zasad bolje da ih zadrţi na sebi. Ovakvo obuzdavanje skoro ga je ubilo.
Legne li kraj nje, bit će gurnut preko ruba.
Cam klizne na krevet. Kad ju je poljubio, krv mu je proključala od
ţudnje, no negdje usput, između tog poljupca i ovog trenutka, shvatio je da
je najprije ţeli obasuti paţnjom. Obuzme ga ushićenje dok je leţao na boku,
glave uprte u savijenu ruku, i uklanjao pramen kose s njezine obrve.
Očima je pohlepno gutala njegov izraz lica, no Cam nije mogao shvatiti
što tamo pokušava naći. Nadao se da je to i pronašla, štogod to bilo. Stojeći
ranije kraj kreveta, prepoznao je njezinu ţelju, a sada je na samo nekoliko
centimetara od nje, na njezinom licu pronašao ranjivost. U poljubac je
utisnuo divljenje i zahvalnost i nijemo obećanje da će je usrećiti. „Pen...“
„Nemoj govoriti.“
Jednom je već ignorirao tu zapovijed i odonda je za to plaćao.
Uzela si je vremena u istraţivanju njegovih usta, a on joj je, zapanjen,
to dopustio. Srušio se na jastuke, a ona se otkotrljala na njega opušteno ga
ljubeći. Cam zakopa ruke u masu njezine crne kose pa ih oboje okrene i ne
prekidajući poljubac, nadvije se nad nju. Pen uzdahne kad on se bokovima
pohotno protrlja uz nju.
Je li taj uzdah bio naznaka straha ili uţitka?
Prošle je noći pobrkao njezin entuzijazam za spremnost. Radije bih se
ponovno nasukao na onu pješčanu sprud nego ponovio tu pogrešku.
Oprezno joj razdvoji noge pa je pomiluje, i dragi Boţe, bila je vlaţna.
Kad je pronašao središte njezina uţitka trznula se uz njegovu ruku.
Opet ju je dodirnuo, a njezine se oči širom otvore od iznenađenja. „To
je... prosto.“
Cam se nasmije pojačavajući dodir dok se nije počela uvijati pod njim.
„Doista jest.“
Vrlo njeţno, boreći se protiv potrebe da je uzme i uzme i uzme, Cam
klizne srednjim prstom u nju. Onda oprezno, kao kad draguljar namješta
dragi kamen, krene prema naprijed. Proučavao joj je lice u potrazi za
najmanjim znakom neugode.
Izvijala se u napetosti, a onda se stegnula oko njegova prodirućeg
prsta zbog čega se Cam jedva zaustavio, a da ne nasrne dalje, brţe. Izvije
prst, trljajući zglobovima njezin skliski kanal. Uz šokirani uzdah Pen izvije
bokove, a kad je napokon poljubi, njezin vatreni odgovor zahtijevao je od
njega još više.
On se povuče polaganim, sugestivnim klizanjem. Sad ju je iskušavao s
dva prsta, jedva je primjetno šireći. Pen se ugrize za usnu. U pogledu joj se
vidjelo kako uţiva. Slina mu se nakupi u ustima od ţudnje da kuša njezinu
ţenskost, ali suzdrţavao se. Dlanom pritisne prema dolje od čega se ona
sva strese pa mu mahnito zgrabi šake. Kada se izvukao iz nje, Pen
razočarano zajeca.
Ruke su joj lepršale po njegovim prsima ostavljajući za sobom uţarenu
koţu. Iznova je poljubi gurnuvši jezik duboko u njezina usta, a kad se
pokorila, naoko slučajni dodiri počnu se svrhovito kretati. Dok je izravnala
dlanove na njegovim bradavicama, Cam se prene.
„Sviđa ti se ovo?“ Povlačila je usne uz njegovu jagodičnu kost. „Da“,
kaţe, iako nije u to bio u potpunosti siguran. Mislio je da bi se mogao
zapaliti i od najmanjeg dodira.
Cam je zaškripio zubima dok je Pen kruţila dlanovima, a onda su te
zločeste ruke počele kliziti niţe. Jedna je zgrabila njegov desni guz. Druga
je prekrila njegovu batinu. Zareţao je od bolne mješavine ushićenja i
frustracije.
Prsti su joj stiskali dok nije ugledao zvijezde. „Skini hlače.“ Cam se
podigne na jednoj ruci. „Moraš biti spremna.“ Iznenadivši ga, ona se
nasmiješi. „Da sam još samo malo spremnija, bila bih u stanju poletjeti.“
Kad je pritisnula uz njegove hlače oblije ga vrućina. „Pen...“
„Trebam li ti pomoći da se svučeš?“
Prije nego je stigao odgovoriti na tu drskost, već je povlačila njegove
hlače, a u svoj toj ţurbi i neiskustvu izgledala je očaravajuće draţesno. A
onda se njegov pulsirajući ud napokon oslobodi. “Boţe dragi...“ ona
uzdahne, gledajući dolje.
„Vidjela si me jučer.“
„Izgledaš veće.“ Pen obliţe usne, raspirujući njegovo uzbuđenje.
„Mislim da sam nervozna.“
Cam je potegne k sebi pa je poljubi, drţeći je jednom rukom dok se
drugom okomio na svoje hlače. Usta su joj bila vruća i vlaţna i očajna.
Primičući joj se bliţe, namjestio se među njezine noge pa se stao gurkati uz
njezinu vlaţnu vrućinu, a Pen na to odgovori uzdahom uz njegove usne i
izvijanjem prema njemu. Uz lagani trzaj bokova, Cam klizne u nju.
Dah joj zastane u grlu i ona se skameni.
Ne mogavši podnijeti pomisao da joj ponovo naudi, unatoč tome što je
to za njega bila istinska agonija, Cam se zaustavi.
Pen je nepomično leţala pod njim.
Ne, on to odbija prihvatiti. Penelope je stvorena za uţitak, a on ju je
namjeravao dovesti do njega ili umrijeti trudeći se.
Drhtavom rukom dotakne njezinu ţenskost pa je stane trljati,
odolijevajući vlastitoj potrebi da odmah dostigne vrhunac. Pen se na to
propne, povlačeći ga čvršće uza se, a njezino iznenadno prihvaćanje nagne
ga da navali jače, zaboravivši na trenutak cijenu koju je prošli puta platio
za svoje nestrpljenje.
S uzdahom koji je predstavljao najljepšu glazbu za njegove uši, Pen
ovije ruke oko njega, a njezino mu tijelo konačno poţeli dobrodošlicu.
Pen se pripremila na nasrtaj boli, ali negdje između jučerašnje noći i
večeras, njezino tijelo uspjelo se prilagoditi Camovoj veličini, a taj osjećaj
bio je sličniji zadovoljstvu nego neugodnoj invaziji. Nakon svog tog bjeţanja
i izbjegavanja, napokon je bila u Camovom naručju, a tamo će i ostati.
Cam zagnjuri glavu u njezino rame, a njegova meka kosa poškaklja joj
obraz. Koţa mu je bila vlaţna i vruća.
Napeti mišići na njegovim leđima stezali su se i opuštali u skladu s
pokretima njegove ruke, a ona se iznenadi kad trenje njihovih tijela pošalje
kroz nju val vibracija. Vibracije koje su postale još intenzivnijima s novim
poljupcima koje joj je utiskivao u vrat.
Oštro je udahnula kad se povukao iz nje i nabio natrag, a ta slatka
ispunjenost bila je nevjerojatna. Njegov muţevan miris ispuni joj nosnice.
Još jedna veličanstvena stanka prije nego što se opet pomaknuo, ovaj
puta promijenivši kut prodiranja. Duboko u njoj, spirala napetosti stane se
okretati, napola budeći uţitak, a napola pravo mučenje.
Cam uhvati intenzivan ritam, a ona je već jedva odolijevala toj spirali
čija se vrtnja sve više pojačavala. Instinkt ju je natjerao da podigne bokove,
a onda je Cam ušao toliko duboko da je osjetila kako ju njegovi pokreti
diraju u srce. Cam prostenje riječi ohrabrenja u njezino rame.
Iznova promijeni kut ulaska grubo joj podigavši koljena, a Pen znojna
od strasti drhtavo zarije nokte u njegova leđa. Napetost u njezinoj utrobi
sve je više rasla, a ona je posezala za nečime što nikada dosad nije
doţivjela, za bilo kakvim olakšanjem od ove veličanstvene agonije.
Cam je sve više ubrzavao, pokreti su mu postali ţurni i neujednačeni,
a tijelo mu se ukrutilo. Ona nagne bokove, pokretima ga moleći da je
ispuni.
Bila je blizu. Toliko blizu.
Cam snaţno zagrize njezino rame i gurne je preko obzora u sjajna
sunčana prostranstva. Zavapivši pod snaţnim drhtajima, Pen se prepusti
nevjerojatnom uţitku koji u potpunosti zavlada njezinim bićem.
Zaslijepi je blještavo svjetlo pa zatvori oči kako bi pobjegla od
vrtoglavih boja. Vatra je gorjela u njoj, paleći svaki kutak, toplim jezicima
joj milujući udove. Kroz buku neumornih plamenova osjetila je kako se
Cam grči, a onda začula njegov glasni uzdah.
Otvorila je oči taman da vidi kako se propinje nad njom. Dok se Cam
praznio u nju, a kapci mu se spustili u senzualnom zadovoljstvu, kapljica
znoja kliznula mu je niz obraz.
Nakratko je izgledao sretno, mlađe, oslobođeno svih tereta. Kao da je
tijekom tih trenutaka Camden Rothermere bio samo čovjek, a ne
utjelovljenje stoljećima duge duţnosti i tradicije.
I Pen je intenzivno proţivljavala putene reakcije svoga tijela. Da joj je
priuštio ovakav uţitak onog dana na brodu, zasigurno bi se utopila. U ovom
trenutku nije se imala snage ni pomaknuti, a pogotovo ne bi mogla plivati
da spasi vlastiti ţivot.
Volim te, Cam. Oduvijek sam te voljela.
Te riječi kao da su navirale iz nje. Znala je da on nju ne voli, ali nakon
razarajuće stvarnosti onoga što su upravo dijelili, nije više mogla skrivati
tajnu od tako velike vaţnosti.
Camov poljubac bio je njeţan, a ona je u njemu prepoznala
zadovoljenost.
„Hvala ti“, šapne joj. „Hvala ti što si mi vjerovala.“
Pen mu pomiluje lice. „Naravno da sam ti vjerovala, Cam.“
Našla se na rubu suza zbog čega joj je glas zvučao hrapavo i grubo, ali
odbijala je zaplakati. Ţeljela je tog dragog, prekrasnog muškarca uzeti u
zagrljaj i čvrsto ga drţati.
Cam zatrese glavom kako bi zanijekao njezino priznanje, a onda
ugleda kako mu se radost povlači iz pogleda, a poznata pribranost sjeda na
njegovo mjesto. Iako su tjelesno bili najbliţe što dvoje ljudi mogu biti,
osjećala je kako se duboko u sebi opet povlači na distancu.
Veličanstvena konzumacija kojom su okrunili brak za Pen je značila
njihovu doţivotnu povezanost. Camu je, pak, ona bila prijetnja
obrambenim zidovima koje se cijeli ţivot trudio graditi.
Impulzivna izjava ljubavi zamrla joj je na usnama, a sa sobom odnijela
i sreću, unatoč tome što su tjelesni osjeti još uvijek tinjali.
Cam je potvrdio svoju prevlast nad njezinom dušom, a ona je zauzvrat
utaţila njegovu tjelesnu glad.
Dragi Boţe, morala je nekako zadrţati zdrav razum. Cijeloga je ţivota
bila svjesna činjenice da bi se, kada bi Camu priznala svoje osjećaje, on u
najboljem slučaju odlučio drţati na distanci, a u najgorem bi pobjegao od
emocija na koje bi gledao kao na neostvarive zahtjeve.
On je nikada ne bi ţelio namjerno povrijediti, ali time što ju ne voli
stalno joj je nanosio bol.
Tu istinu, na kojoj se temeljio njihov brak, doţivjela je poput udarca.
Nikakva sramota ili skandal ne bi se mogli mjeriti s jadom koji ju je čekao
sada kad je nepovratno vezala ţivot za Camov.
Bila je tako glupa.
A njezina glupost najviše se ogledala u tome što se, usprkos svemu što
je naučila i svemu što je dosad vidjela, u nekom zakutku svojeg mozga
nadala kako će je Cam s vremenom zavoljeti.
Zagleda mu se u oči i shvati da barijere koje je postavio pred njome i
pred svime što je prijetilo njegovoj samokontroli nikad neće pasti. Prisili se
na osmijeh iako je samo ţeljela zaplakati. “Cam, obećajem da ću biti
supruga kakvu ţeliš. Nikad nećeš poţaliti što smo se vjenčali.“
On je napravio grimasu kao da su ga njezine riječi zapekle. „Ja te ne
zasluţujem.“
Još teţe od onog smiješka bilo joj je prizvati nekakvu drsku opasku
uobičajenu za Penelope Thorne. Udajom za Camdena Rothermera
predbiljeţila se na ţivot podređen laganju pa je odbila popustiti već pred
prvim izazovom. „Namjeravam biti najboljom vojvotkinjom na svijetu.“
Cam ju ispitivački odmjeri pa je točno uvidjela trenutak u kojem je
odlučio njezin odgovor prihvatiti kao šalu.
„Zašto se zadovoljiti time da budem obična?“
Njegov tihi smijeh kroz nju je poslao novi val vibracija. Očajnički je
pokušavala shvatiti kako je moguće da se još nalazi u njoj, a istodobno je
toliko daleko.
„Draga moja Penelope, ti ne bi mogla biti obična ni da se trudiš.“
Strast u njegovom poljupcu opet joj zapali krv u ţilama. Najbolja
vojvotkinja na svijetu nikada ne bi odbila vojvodi pruţiti ţeljeni uţitak, čak
ni ako bi joj se pritom srce slamalo u tisuću komadića.
Poglavlje 23

Dok se vraćao iz posjeta novom ţdrijebetu, Cama zatekne nalet


ţenskog smijeha koji je dopirao iz plavog salona. Otkad se prije dvije
godine njegova sestra udala, Fentonwick je postao imanje dostojno jednog
neţenje, tako da ga je taj zvuk uhvatio nespremnog.
Znatiţelja ga potakne da se zaustavi. Znatiţelja i potreba da spasi
svoju ţenu. Ako je visoko društvo odlučilo da je tjedan dana dovoljno
vremena da mladenci uţivaju u intimi svoga doma i obrušilo se na nju, to
će joj biti prvi susret s društvenom elitom nakon povratka. Naći će se poput
janjeta u vučjem gnijezdu.
Cam je veći dio ţivota proveo suprotstavljajući se njihovom inatu,
počevši od nasilničkog ponašanja svojih kolega na Etonu čijom je ţrtvom
postao zbog preljuba svoje majke. Na teţi je način naučio kako se nositi s
nesrećom. S čvorom u ţelucu stupio je u veličanstvenu prostoriju u
tonovima azurno plave i zlatne boje, pa zastao na mjestu.
Ţene sa susjednih imanja guţvale su se oko stolića s čajem. Grofica od
Marleyja. Lady Greene i njezine dvije kćeri. Tri gospođice Moulton-Brent.
Lady Gregory Fulham i njezina sestra usidjelica. Sve zaklete ljubiteljice
mačaka. I sve potpuno očarane onime, štogod to bilo, što je Pen opisivala
nekarakteristično tihim tonom.
Cijeli tjedan bila je neobično tiha pa se već skoro počeo pitati je li se
oţenio dvjema različitim osobama. Jednom, koja je danju bila obazriva,
susretljiva, skoro i povučena, što je bila značajka kojunikada ne bi pripisao
Penelope Thorne. Međutim, noću je bila nevjerojatno strastvena. Činilo mu
se kao da ţivi sa savršenom suprugom i savršenom ljubavnicom, dvije
različite osobe upakirane u jedno nevjerojatno tijelo. To je bio san svakog
muškarca.
On pak to nije mogao podnijeti.
Ova ga je njezina nova inačica zbunjivala, pobuđivala je u njemu
nemir i proganjala ga – zbog čega se opet uzrujavao. I zbog nje i zbog sebe.
Pokušavao je doprijeti do one ţivahnosti u kojoj je uţivao u Italiji, no
ona je sasvim zanemarivala njegove pokušaje da razviju ugodan i opušten
odnos ne pokazavši za njih baš nikakvo zanimanje. Čak i kada se nalazio
tako duboko u njoj da mu se činilo kako ista krv kola njihovim ţilama, ona
kao da je bila miljama daleko.
Prava Pen, ona koja ga je znala i razbjesniti i fascinirati i izazvati ga,
ostala je skrivena negdje iza tih sjajnih crnih očiju. A svaki vrhunac koji su
zajedno doţivjeli kao da ju je još više udaljavao od njega. To je bio dovoljan
razlog da čovjek počne piti. Unatoč tome što je tek bilo rano poslijepodne,
Cam s čeţnjom pomisli na konjak koji ga je čekao u knjiţnici.
Iako nikada nije ţelio biti emocionalno povezan sa svojom bračnom
druţicom, očekivao je da će dijeljenje doma, bez obzira na to koliko članova
on uključivao, stvoriti neku vrstu prijateljskog odnosa. No u ovom se
trenutku osjećao emocionalno udaljeniji od Pen nego što je bio kad ju je
spasio od onih bandita.
Ali usprkos njezinom otuđivanju, vođenje ljubavi nadilazilo je sva
njegova dosadašnja iskustva, a svaki puta kada bi se ispraznio u nju, Cam
se osjećao kao da je za sobom ostavio dio svoje duše. Mrzio je činjenicu da
postaje robom ţene tako odlučne da mu ostane nedostiţnom. Znala mu je
zapaliti noć, a dane mu je pretvorila u intervale iščekivanja novog plamena
koji će ga dočekati kad se popne za njom na kat.
Osjećao se poput običnog pohotljivca, potpuno van kontrole. Imao je
dojam da je ne moţe uhvatiti makar mu lebdi točno nadohvat ruke svaki
puta kada bi se izvila pod njegovim smjelim dodirima. Pen mu ni jedne noći
nije uskratila tjelesno zadovoljstvo, no svakog se dana trudila ţivjeti ţivot
potpuno odvojen od njegova.
Tako se i danas sasvim dobro nosila s nametljivom radoznalošću dama
iz Derbyshirea. Cam se bio spreman povući, no ugledala ga je lady Greene.
„Vaša milosti!“
A onda se Cam našao na propuhu izazvanom šuštanjem svile usred
damskih naklona koji su se stali redati. Pozdravljao ih je redom, počevši od
grofice koja se smatrala lokalnim društvenim vođom. No titula vojvotkinje
od Sedgemoora sada je zasjenila onu grofice od Marleya, a Cam je znao da
se grofici to neće svidjeti.
„Njezina milost nam je opisivala kako ste ju junački spasili u Alpama“,
reče lady Marley. „Nije ni čudno što ste se oboje odmah zaljubili.“
Po starom običaju, Camu se okrenuo ţeludac kao i svaki puta kad bi
čuo kako ga se na bilo koji način povezuje s riječju ljubav. Nije li ironično
da je upravo on svojim prijateljima davao ljubavne savjete? Savjeti
Camdena Rothermerea o ljubavi bili su jednako vjerodostojni kao i opisi
duge nekog slijepca.
„Izgleda da vas je priča vrlo zainteresirala, milostiva grofice.“
Pen spusti čajnik s neutralnim osmijehom na licu. Drţala se tako
sigurno da bi joj čak i njegova majka zavidjela.
Odjenula je jednu od haljina koje je naručila iz Sheffielda da joj
potraju dok sljedeći tjedan ne otputuju u London. I stil i boja haljine bili
su vrlo konzervativni pa, iako Cam nikad nije zamišljao da bi Pen mogla
izgledati bezizraţajno, u ovoj jednoličnoj, sivoj haljini izgledala je upravo
tako... suhoparno.
„Kako je to očaravajuće“, uzdahne jedna od Moulton-Brentovih
djevojaka.
„Baš kao u nekom romanu“, doda gospođica Greene jednako
sladunjavim tonom.
Camu je došlo da se od svog tog uzdisanja ispovraća, no nakon što je
zaokruţio pogledom grupu ţena, morao je pohvaliti Peninugenijalnost.
Dame su stigle s namjerom da je prezru, a onda im je ona priču o njihovu
braku, umjesto kao tragičnu mezalijansu, servirala kao nekakvu
romantičnu pobjedu.
Dovraga. Baš je bio glup što se uzrujavao zbog Pen. Potpuno je
zaboravio da se svojim šarmom još nedavno uspješno probijala Europom.
Potpuno je zaboravio da je ona članica obitelji Thorne, a Thorneovi će
moţda zanemarivati svakidašnje ţivotne obveze, no jako su dobro znali
kako osvojiti publiku.
„Vaša milosti, ispričala sam damama koliko sam bila šokirana kad se
moj idol iz djetinjstva pojavio upravo u odlučujućem trenutku.“
Pen mu se danju uvijek obraćala formalno, a svaki puta kada bi mu se
obratila kao njegovoj milosti tim slatkim, milim glasićem, osjetio bi to kao
udarac čekićem.
Ne bi ga trebalo vrijeđati što se sasvim dobro snašla bez njega. Uopće
se zbog toga ne bi trebao uvrijediti, ali baš se tako osjećao - uvrijeđeno.
Supruga mu se preko ruba šalice čaja smiješila kao da su tek usputni
poznanici. Najuzoritiji londonski dţentlmen jedva se suzdrţao da tu skupu
kinesku stvar ne zavitla u kamin i ne zamoli samoproglašene
oboţavateljice svoje supruge da se izgube odavde.
Poznavao je Pen cijeli ţivot, ali svakim mu je danom sve više djelovala
poput strankinje.
Cam je istupio iz luksuzne kočije obitelji Sedgemoor oslikane
Rothermereovim jednorozima pa ruku u rukavici ispruţio prema Pen kako
bi joj pomogao popeti se tih nekoliko mramornih stepenica do kuće.
„Hvala vam“, Pen promrmlja lakaju onim svojim usiljenim tonom.
Njezin stisak na Camovoj ruci pojača se dok je promatrala
veličanstveno zdanje Jonasa Merricka, vikonta Hillbrooka, i njegovu
prekrasnu suprugu Sidonie. U njezinom pogledu ugledao je nešto što je
jako podsjećalo na neku vrstu iskrene emocije. Moţda strepnju? Počeo se
osjećati bolje zbog toga, a to je pak i o njemu puno govorilo. Pen se
pretvorila u pravu zagonetku zbog čega je ponekad sam sebe ţelio uštipnuti
kako bi se uvjerio da ne sanja. Ili moţda da uštipne nju pa da provjeri je li
uopće ţiva ili on vrijeme provodi s ljupkom lutkom na navijanje.
Pen je i dalje je bila u ţalovanju pa Cam još nije organizirao bal kako
bi je uveo u društvo, zbog čega je večerašnji dolazak grofice od Sedgemoora
prošao u tišini. Lord i lady Hillbrook organizirali su večeru koja je
prethodila privatnom koncertu u Oldhaven Houseu.
„Svidjet ćeš im se“, promrmlja povevši je prema vratima koja su se
otvorila čim su im prišli. „Ne brini.“
Beznadno je čekao da mu odgovori, barem samo iz pristojnosti, no ona
nije ni pisnula. Bilo je vrlo poniţavajuće prisjećati se da je jednom ţelio
tihu i savršenu suprugu, jer sada kad ju je imao, bio je na rubu napadaja
bijesa u kojem bi ju tresao sve dok ona pošteno ne protrese njega.
Ruţna je istina bila ta da je sada Pen bila točno onakva kakva je Cam
ţelio da njegova vojvotkinja bude. Mirna, nezahtjevna i pristojna.
Uglađena i spremna ugoditi. Tko bi rekao da će neobična, poletna Penelope
Thorne postati tako pokorna supruga? Dovraga, čak je bila i djevica kad se
njome oţenio.
Da bilo kome zucne o svojem sve većem nezadovoljstvu, proglasili bi ga
luđakom.
Uveo ju je u hodnik popločen crno-bijelim pločicama. Bila je umotana
u svoj baršunasti plašt. Od Uskrsa su boravili u Londonu, a njihov je brak
svima djelovao kao da cvjeta. Suprugu je viđao na doručku i za vrijeme
večere, a razgovor bi im se svodio na razmjenjivanje potpuno nebitnih
informacija. Svakim se satom sve više povlačila.
Što bi joj uopće mogao reći? Previše si dobra. Previše si poslušna. Ti si
poput rječničke definicije savršene supruge i ja to prezirem. Učini nešto
šokantno. Daj me barem otjeraj kad se ponašam poput magarca.
Cam nije znao kako se ponašati poput dobrog supruga, a ta mu je
zagonetka svakim danom postajala sve kompliciranijom.
No tu zagonetku nije mogao riješiti u Jonasovu impresivnom
predsoblju dok bi ga Pen promatrala usiljenom radoznalošću kojom je ovih
dana glumila interes. Stara Pen jasno bi mu i glasno rekla neka poţuri već
jednom. Nova Pen je strpljivo čekala.
„Ispričavam se, draga moja.“ Pribliţio joj se kako bi joj skinuo plašt s
ramena i nakratko si priuštio maštariju o Pen u nečemu safirne boje ili
crvenoj poput rubina. U nekoj boji koja bi pristajala njezinoj vatrenoj
naravi za koju je, unatoč tome što ju je dobro skrivala, još uvijek
posjedovala, u to je bio siguran.
No ova haljina bila je siva i imala je duge rukave i prsluk koji ju je
prekrivao do ključne kosti. Pen je naručila haljine koje bi lako mogle biti
pogubne za njegov dţep, a još su pritom i djelovale kao da sve redom sive
boje, unatoč tome što mu je logika nalagala da nisu.
Ali bio je siguran da je među njima vidio i nešto beţ boje.
Pen je još uvijek tehnički bila u ţalovanju za Peterom, iako joj je
nakon tri mjeseca već bilo dozvoljeno nositi odjeću u boji, a još se k tome u
međuvremenu i udala. Samo bi joj još cjepidlake brojile dane od Peterove
smrti. No, k vragu, Cam se bio oţenio prekrasnom, senzualnom ţenom, a
ona se odijevala poput vraţje redovnice.
Nije li ironično što je traţio suprugu koja bi bila potpuna suprotnost
njegovoj majci, a sudbina mu je vrlo velikodušno takvu i dodijelila.
Poţeli sudbini zalijepiti šamar, a onda ju još za svaki slučaj i udariti u
rebra.
„Vaša milosti?“ Ona tiho upita.
Shvati da se zapiljio u nju. „Lijepo izgledaš“, reče joj mrtvačkom
pristojnošću koja mu se polako počela odraţavati i na ponašanju.
Ona mu kimne kraljevskom manirom. „Hvala vam.“
Cam još jednom posumnja u opravdanost svojeg nezadovoljstva. Ni
jedna ţena se nikada nije ponašala više u skladu sa svojom titulom. Pa
ipak, on je samo ţelio iščupati dijamantne češljiće iz Penine crne
svilenkaste kose i razderati haljinu od francuske svile pa ju ljubiti dok joj
usne ne postanu rumene i nabujale i više joj ne padne napamet zvati ga
njegovom milošću.
Ponudi joj svoju ruku. Kad su bili u krevetu, njezino tijelo bilo mu je u
potpunosti na raspolaganju, no tijekom sati izvan kreveta kontakt među
njima drţala je na minimumu. Ruka joj je tako meko počivala na njegovoj
da ju je preko rukava jedva osjećao.
Penjali su se stubištem poput kraljevskog para, a on nije imao pojma
što joj se mota glavom. Jednom davno mislio je da je poznaje jednako dobro
kao što poznaje ljude koje će upravo susresti, ali otkako nosi njegov prsten
na ruci, Pen mu je postala zagonetka.
Batler širom otvori vrata salona. „Vojvoda i vojvotkinja od
Sedgemoora.“
Cam prizove osmijeh koji priliči novopečenom suprugu, iako se
pobojao da će mu se od istoga smrskati čeljust, pa uvede svoju nevjestu u
salon kako bi je upoznao sa svojim najdraţim prijateljima.
Poglavlje 24

Svakoj osobi u tom salonu bilo je stalo do Cama i više nego što je
zasluţio.
Jonas, lord Hillinbrook, okrene se od svoje crnokose supruge Sidonie
pa iskorači naprijed ispruţivši ruku. Osmijeh razvedri njegovo oţiljkom
izbrazdano, inače mrzovoljno lice. „Cam! Bilo ti je vrijeme da nas upoznaš
sa svojom vojvotkinjom. Sidonie i ja već smo se spremali kampirati pred
vratima Fentonwycka.“
„Mislim da bi se tvoja definicija kampiranja razlikovala od one drugih
ljudi.“ Cam je prihvatio prijateljevu ruku s toplinom koja je skrivala
posramljujuću dozu olakšanja. Kad su se Jonas i on posljednji puta sreli,
susret je rezultirao gorkom svađom oko Camovih planova da se vjenča s
lady Marianne. „Svileni šatori, sluge i, ako već ništa drugo, barem
šampanjac.“
„Bojao sam se da nas nisi pozvao na vjenčanje jer si mislio da ću ti
preplašiti suprugu.“ Humor koji mu je sjajio u očima ublaţio je tu
primjedbu, iako je Jonasovo lice čak i sada skrivalo dozu sumnjičavosti.
„Ţelio sam svoju mladenku zadrţati za sebe.“ Cam pusti Jonasovu
ruku. „Penelope, ovo je naš domaćin, Jonas Merrick, vikont od Hillbrooka.“
„Gospodine lorde.“ Pen se spusti u tako savršen naklon da je Camu od
tog pokreta zastalo srce. Hladnoća među njima nimalo nije umanjila
njezinu moć nad njim.
Jonas uzvrati naklon začuđujućom gracioznošću za tako velikog i
mišićavog čovjeka. „Vaša milosti, dobrodošli u moj dom.“ Uspravi se pa
pokaţe prema Sidonie koja ga je rukom obujmila oko struka. Taj pokret
djelovao je toliko prirodno da Cam osjeti kako mu od zavisti pucaju zidovi
oko dobro čuvanog srca.
Kad su se Pen i on vjenčali, nadao se da će razviti takvu vrstu tjelesne
bliskosti, no dok su sada stajali jedno do drugoga, kao da ih je razdvajao
nevidljivi ponor širok stotine metara.
„Vaša milosti, gorjela sam od znatiţelje od kad je stiglo Camovo pismo
s porukom o vašem vjenčanju“, kaţe Sidonie. „A još se sve odvilo u takvoj
ţurbi da nismo mogli prisustvovati ceremoniji.“ Cam je uhvatio Penin
pogled koji je ispod pristojnog smiješka skrivao osjećaj nelagode. To je bio
onaj osmijeh koji je na njoj počeo viđati tek nakon što mu je rekla da.
Nekada bi na takvu izjavu odgovorila nekom dosjetljivom opaskom, no
trenutni izraz na njezinom licu govorio mu je da bi najradije pobjegla
odavde.
Cam je poštedi odgovora. „Naš brak nije tako neočekivan kao što se
čini. Pen i ja poznajemo se od djetinjstva.“
Sir Richard Harmsworth pristupi Pen pa je uzme za ruku. „Pen, baš
mi je drago što te vidim. Mislio sam da si nam zauvijek izmakla. Oboţavat
ćeš London baš kao Pariz i Rim.“
„Richarde.“ U Peninu glasu jasno se čulo zadovoljstvo i to takvo kakvo
Pen u njegovom društvu nije pokazivala još od djetinjstva. „Nisam bila
sigurna hoćeš li me se sjećati.“
„Hoću li te se sjećati? Pa ti si mi slomila srce kad si se popela na onaj
brod za Calais.“ On zaigra na kartu dugogodišnjeg prijateljstva pa joj
svojom poznatom profinjenošću utisne njeţan poljubac u obraz.
Cam je jedan teški trenutak promatrao kako mu zlatokosi ljepotan
ljubi suprugu i poţelio odalamiti tog čovjeka koji mu je bio najbolji prijatelj
od onih očajnih dana na Eatonu. Šokirano primijeti dvije nimalo dobrodošle
činjenice. Prva je bila ta da je unatoč njegovim planovima o stvaranju
razumnog i mirnog braka, njegova supruga u njemu pobuđivala ljubomoru
koja skoro pa i nije zaostajala za onom po kojoj je bio poznat njegov otac.
Druga je bila ta da korijeni Penina i njegova otuđivanja seţu puno dalje
od samog vjenčanja.
„Vidim da još uvijek voliš govoriti gluposti.“ Po prvi puta večeras,
Penin osmijeh djelovao je stvarno. Iako je znao da njihovo očijukanje ne
znači ništa i da je Richard odan svojoj ţeni, Cama ponovno obuzme
ljubomora.
„To je u potpunosti točno“, Genevieve Harmshworth suho promrmlja.
„Dobrodošli u London, vaša milosti.“
Richard zadrţi Peninu ruku u svojoj i, neka ga vrag odnese, okrene se
ljupkoj plavuši s kojom se prije šest mjeseci vjenčao. “Pen, dozvoli mi da ti
predstavim svoju mudru suprugu, Genevieve. Jedina bedasta stvar koju je
ona u ţivotu izvela bila je da se uda za ovakvog blesana.“
„Dobra večer, lady Harmsworth“, pozdravi je Pen.
„Tvoja laţna skromnost nikoga nije zavarala, dragi“, odvrati
Genevieve suprugu.
„Pokušavam biti šarmantan“, odgovori joj. Srećom za njegovo buduće
zdravlje, u tom trenutku pusti Peninu ruku.
„I uspijevaš“, kaţe brzo Pen. „Lady Harmsworth, velika sam
oboţavateljica vašeg rada.“
Genevieve se nasmije. „Vi znate točno što treba reći. Još uvijek se
privikavam na London, ali na sreću, svi su tako očarani mojim muţem da
malotko obraća paţnju na to koliko sam ja čudna.“
Cam baci pogled na Jonasa i Sidonie i zaprepasti se kad shvati da
oboje djeluju zabrinuto. Zar im se Pen nije svidjela? No nešto mu je
govorilo da nije Pen bila uzrok njihova nezadovoljstva, već njihov stari
prijatelj Camden Rothermere.
Cam stane razvlačiti smiješak licem dok se nije smijao poput budale,
ali dobro je znao da ta predstava neće uvjeriti Jonasa i Sidonie. Oni su
znali raspoznati istinsku emociju od glumljene.
Richard i Genevieve još uvijek su blistali u bračnom blaţenstvu, a
vjerojatno je bilo i više nego očigledno da Pen i Cam... nisu. Dovraga,
trebao je izbjeći predstavljanje Pen u tako intimnoj atmosferi. U nekakvom
većem društvu jaz među njima moţda bi bio manje primjetan.
Bogu hvala na Genevieve koja je bila upoznata s Peninim pisanjem.
Ona je odvukla Pen prema stolici za leţanje ispitujući je usput o nekakvim
iskopavanjima na periferiji Rima.
Cam je odahnuo prvi puta nakon ulaska u salon. Barem se Pen neće
osjećati kao da ne pripada ovamo. Genevievina dobrodošlica u drugi je plan
stavila Pen kao bljedunjavu vojvotkinju od Sedgemoora i izvukla na
površinu ţivahnu ţenu koju je poznavao u Italiji.
„Cam?“
Cam se trgne iz zamišljenog proučavanja svoje supruge pa primijeti da
mu Jonas pruţa čašu šampanjca. Nadao se da mu misli nisu ispisane na
licu, no izgleda da su ipak bile. Prihvati čašu. „Hvala.“
Richard i Sidonie čavrljali su kraj kamina, a Jonas nije pokazivao da
ima bilo kakvih briga. S druge strane, Jonas je znao da Sidonie oboţava tlo
po kojem on hoda. Cam se kiselo zapita kakav to mora biti osjećaj, a onda
se podsjeti da je izostanak ljubavi u njegovu braku blagoslov, a ne
prokletstvo. Ţeni koja voli svog muţa ţivot s osobom koja ne voli nju bilo bi
pravi pakao.
Nakon što se pobrinuo da gosti ne ostanu ţedni, Jonas se vratio do
Cama, a Cam se odmah pripremi na rundu ispitivanja. Jonas je znao biti
nemilosrdan, no da nije bio takav, nikada ne bi preţivio strahote kroz koje
je prolazio u djetinjstvu. Ali Jonas je samo pijuckao svoje vino, a onda
progovorio neutralnim tonom: “Šteta što nam se Lydia i Simon nisu mogli
pridruţiti.“
Da se poštedi razgovora o ţeni, Cam je odmah prešao na temu svoje
sestre i njezinog supruga. „Lydijin liječnik preporučio joj je da izbjegava
putovanja prije poroda u lipnju. Ne vjerujem da će se ove sezone vratiti u
London.“ No njegovu sestru i Simona nije nimalo bilo briga za sezonu. Bili
su potpuno zadovoljni seoskim ţivotom na Simonovom imanju u Devonu.
„Planiraš li ih posjetiti? Pretpostavljam da ih vojvotkinja oboje
poznaje.“
„Vjerojatno ljeti. Kad su bile djevojčice, Pen i Lydia bile su kao prst i
nokat, iako je Pen bila ta koja je obično izazivala nevolje.“ Jonas je hitro
sakrio svoje iznenađenje. Prema večerašnjem Peninom uljudnom
ponašanju, nikako ju ne bi mogao zamisliti tako nestašnu. „Tako dugo ćeš
čekati?“
Camove usne se izravnaju. „Imam posla u gradu.“
„Zabrinut si za Leatha?“
„Zar ne bih trebao biti?“ Cam je pijuckao vino i proklinjao markizovo
uplitanje u njegove poslove. „Protivit će se mom prijedlogu za naplatu
brodarine u Kanalu. Ja mogu podnijeti gubitak, ali Elias Thorne kani
ulaganjem u ovaj projekt povratiti obiteljsko bogatstvo.“
„Stvorio si sebi gadnog neprijatelja od Leatha.“
„Mi smo stvorili gadnog neprijatelja od Leatha.“ Cam se namršti.
„Prati ga reputacija čovjeka koji se pridrţava zakona. Pretpostavljam da
ţeli stati na kraj stričevim kriminalnim radnjama.“ Jonas je i dalje duboko
razmišljao. „Mislim da te nije uzeo na pik zbog suosjećanja prema stricu.
Neville Fairbrother je hulja kakve nema.“
„Leath bi nam trebao biti zahvalan na tome što smo sasjekli korijene
korova u njegovoj obitelji.“
Jonas se cinično nasmije. Bio je sklon crnom humoru. „Obojica znamo
da te Leath ţelio ţivoga razapeti jer si sve pustio u javnost. Gospoda
skandale rješavaju iza zatvorenih vrata.“
„Fairbrotherova zlodjela bila su preozbiljna da bi se mogla riješiti
običnim rukovanjem.“
„Ali Leathu nismo čak ni ponudili tu mogućnost. Mislim da ga je
najviše razbjesnilo upravo to što se nismo udostojali stupiti u kontakt s
njime prije nego što smo umiješali vlasti.“
„Hoćeš reći da je kampanja koju vodi protiv mene opravdana?“ Jonas
slegne ramenima. „Hoću reći da je skandal tolikih razmjera u bliskoj
obitelji čovjeka s visokim političkim aspiracijama nanio Leathu štetu koju
on neće biti spreman tako brzo zaboraviti. Niti dopustiti da prođe
nekaţnjeno.“
„Baš me briga što Leath kani učiniti. Meni nitko nikad ne ostaje
duţan.“
I baš kao što je očekivao, ta mu arogantan izjava nije osigurala
dodatne bodove. „Uskoro bi se mogao uvjeriti da ti Leathovo neprijateljstvo
neće štetiti samo u poslovnim poduhvatima.“
Unatoč tome što ga je dobro poznavao, Camu je ponekad i dalje bilo
teško pročitati Jonasa. „Kako to misliš?“
„Priča se da Harry Thorne ţeli udvarati Leathovoj sestri.“
„Nisam znao da Leath ima sestru.“
Još jedan bljesak sarkastičnog osmijeha. „Ovo joj je prva sezona.
Zgodna plava cura s lovcima na miraz za petama.“
Cam se nije nasmijao. „Ne mogu zamisliti da bi Harry ganjao njezin
miraz.“
„Kaţu da vjeruje da se zaljubio. Ganjao ju je uzduţ i poprijeko cijelog
Londona poput zaljubljenog teleta.“
Cam odahne. Na trenutak je već pomislio da će mu Jonas priopćiti
neke zaista loše vijesti. „Još je dječarac. Pustit će to njega.“
„Nadam se da imaš pravo.“ Jonas nije baš zvučao uvjereno. „Ona njega
gleda istim zaljubljenim pogledom iako ju je Leath namijenio
Desboroughu.“
„Desboroughu je najmanje četrdeset“, Cam se iznenadi. „Nisam dobio
dojam da je Leath takav tiranin prema vlastitoj obitelji.“
„Ovaj ga je skandal potresao.“
Cam se namršti. „Nije pošteno Leatha kriviti za grijehe strica koji je
odavno trebao završiti na vješalama.“
Jonasove usne se trznu od stare gorčine koju čak ni trenutna sreća
nije mogla dokraja iskorijeniti. „Ne moram ti ukazivati na to da su ljudi,
kad se radi o grijesima onih na najvišim poloţajima, previše zaokupljeni
iskapanjem sve moguće prljavštine da bi se zamarali time što je pošteno.“
Naravno da je Cam to znao, a znali su i Jonas i Richard. Svi su oni bili
ţigosani titulom kopiladi. Svi su se nosili sa sramotom kako su najbolje
znali i umjeli. Jonas je vjerojatno bio najsretniji od njih trojice jer ga je
svijet sada priznavao kao legitimnog sina.
Cam je odustao od toga da će se mreţa koja je okruţivala tajne njegova
začeća ikad rasplesti s obzirom na to da je sve troje sudionika te igre
odavno bilo mrtvo. A čak i da nisu bili, bilo bi teško ustanoviti prave
činjenice. Kad je Cam napokon skupio hrabrosti da upita majku tko mu je
otac, ona se pravila da ne zna o čemu on priča. Njegova je majka usavršila
vještinu laganja, ali kad mu je rekla koji je od Rothermerea začeo budućeg
vojvodu, to joj je povjerovao.
Jonas nastavi: „Ako Leath ţeli voditi drţavu, ruke mu moraju biti
čiste. Zločini Nevillea Fairbrothera bacili su ljagu na cijelu obitelj.“
Cam se smrknuto prisjeti Harryjeva inzistiranja da na dan vjenčanja
razgovara s Pen. Zar se radilo o Fairbrotherovom curetku? Neugodnost s
Leathom već je sama po sebi bila dovoljna i posljednje što je Camu trebalo
bila bi ţelja njegove supruge da ohrabri dvoje mladih budala da se igraju
Romea i Julije.
Poglavlje 25

Harry se umorno naslonio na straţnji zid dvorane za bal u Oldhaven


Houseu i mrzovoljno promatrao svjetinu. S povratkom na mjesto na kojem
je upoznao Sophie sjećanja su mu preplavila misli. Od kad je otišla iz
Northumberlanda, uspjela mu je poslati tri pisma, a u svakome mu je
obećavala vječnu ljubav.
Koncertna dvorana bila je popunjena do posljednjeg mjesta, a unatoč
tome što su se nizozemska sopranistica i talijanski tenor trudili iz petnih
ţila, središte zanimanja večeras bila je nova vojvotkinja od Sedgemoora.
A ona je bila njegova sestra, Penelope, koja je sjedila u prvom redu i
nije djelovala ţivlje od prosječne mramorne statue.
Harry je načuo nekoliko komentara prije nego što je jedna mala
skupina shvatila da ih vojvotkinjin brat moţe čuti, ali ono što ga je
iznenadilo bilo je to da je većina izraţavala škrta odobravanja, naravno, uz
neizbjeţne natruhe kivnosti. Penino uzdizanje na najvišu stepenicu
društvene ljestvice nije moglo proći bez ljubomore.
Kad je Harry imao šesnaest godina, Peter i on u Rimu su sreli Pen, a
Harry se iz tih dana sjećao neovisne ţene kojoj su se divili zbog njezina
iskričavog duha. Čak je i kao umišljeni adolescent shvatio da su muškarci
ludjeli za njom, a ona je dan danas ostala nesvjesna učinaka koji na njih
ostavlja.
Baš kao i svi ostali, i on je čuo glasine o njezinim ljubavnim aferama,
no nekoliko veza s poznatim dţentlmenima na Kontinentuteško da bi
fatalno okaljalo ugled Thorneovih, koji je već ionako bio pun mrlja. Ali
Harry je često razmišljao o toj znatiţeljnoj, nevinoj djevojci u Italiji i nije
znao što zapravo misliti o njoj. Uvijek je ostavljala dojam ţene koja moţe
biti samo s jednim muškarcem. Je li bila zaljubljena u svoga muţa? Na
vjenčanju nije sjajila poput drugih mladenki, ali, s druge strane, bila je
upravo preţivjela brodolom i nosila je haljinu koja je prije dvadeset godina
izašla iz mode.
Taj je brak iznenadio Harryja. Koliko god lady Wilmott gurala Pen
prema Sedgemoorovom nasljedniku, pretpostavljao je da će Cam radije
odabrati suprugu koja će hraniti njegovu aroganciju. Neku poput lady
Marianne Seaton koja je sjedila nekoliko redova iza Sedgemoorovih.
Večeras se društvo okupilo ne samo kako bi ismijavalo Camovu
neuobičajenu vojvotkinju, već i da bi se naslađivali nad razočaranjem lady
Marianne jer joj je zgoditak skliznuo kroz prste. Ali na razočaranje starog
društva, obje su se dame ponašale savršeno. Što se tiče njegove sestre, čak i
presavršeno. Pen je sjedila kao da je jedva ţiva, pa ga čak ni svi dijamanti i
nakit kojima je bila okićena nisu mogli uvjeriti da njoj i Camu u braku
cvatu ruţe.
K vragu, Pen je zasluţila cijeli ruţičnjak. Ako je Cam povrijedi, Harry
će dokrajčiti tog gada.
Hillbrookovi su sjeli kraj Pen, a s Camove druge strane postrojila su se
utjelovljenja elegancije, gospodin Richard Harmsworth i njegova ljupka
supruga. Tako je Pen bila dobro zaštićena ako netko pretjera s
neugodnostima. Harryju je skoro pa bilo ţao njegovog šurjaka, sve dok nije
pogledao Pen.
Trenutno je izgledala...
S mukom se pokušavao prisjetiti nekakvog opisa koji ne bi zvučao
neizrecivo ţalosno, no jedina riječ koja mu je padala na pamet bila je,
zastrašeno. Zapiljio se u nepodnošljivo nadmenog i ponosnog Cama koji se
zavalio kraj nje. Kad bi sada prislonio oštricu uz vojvodinu aristokratsku
koţu i zarezao, Harry je bio siguran da bi odande umjesto krvi potekla
ledeno hladna voda.
„Koji te vrag ţdere, Harry?“ upita ga Elias. „Izgledaš kao da ćeš
nekoga ustrijeliti. Ili moţda sebe.“
Harry se prisili na osmijeh. „Radije bih ustrijelio ovu vraţju
sopranisticu.“
Elias, onaj s najviše sluha među braćom Thorne, s prezirom pogleda
Harryja. „Nikad nisi imao smisla za glazbu. Bilo bi gubljenje vremena
objašnjavati ti ovo nadzemaljsko iskustvo.“
„Nadzemaljsko?“ Harry uobraţeno prokomentira. „Dragi Boţe, zar ćeš
početi pisati poeziju? Zna li Byron da ima konkurenciju?“
Harry nije znao zašto provocira brata. Elias mu nije ništa skrivio osim
činjenice da očigledno nije bio Peter. Ako bi se na nekoga trebao ljutiti,
onda bi se trebao ljutiti na Petera i nemarnost kojom se odnosio prema
ţivotu.
No Harryjeva podbadanja nisu imala učinka na Eliasa. „Ti si
neupućeni dječarac. Byron je umro prije četiri godine, što bi znao da si
zainteresiran za bilo što drugo osim za izigravanje budale.“
Elias nije bio upućen u to da se od Sophiena odlaska Harry pojavljivao
samo na najuglednijim okupljanjima. Znao je da njegova preobrazba neće
promijeniti Leathovo mišljenje jer ga je Leath nesumnjivo odbacio kao
kandidata za udaju svoje sestre još brţe nego što ga je fizički izbacio iz
svoje kuće. No jedino što je Harry trenutno mogao učiniti kako bi si
povećao izglede za udvaranje, bilo je pokazati uzorno vladanje.
„Momci!“ Pen dozove, prišavši im. Zadubljen u misli, Harry je
propustio kraj koncerta i povlačenje publike iz dvorane. „Prestanite.“
„Zar misliš da nam moţeš naređivati sad kad si vojvotkinja“, Elias
ironično prokomentira.
Harry se nakratko nakostriješi prije nego ugleda smiješak na
Eliasovom licu. I Pen se smiješila, makar je u tom osmijehu nedostajalo
one iskre koje se sjećao iz Rima.
„Samo kad bi vaše ponašanje dovelo u pitanje moju vojvodsku
reputaciju“, dobaci ona kad joj se Cam pridruţio. „Čujem da ćeš ovaj tjedan
odrţati prvi govor u Domu lordova.“
Elias kimne. „Hoćeš li sjediti u galeriji da mi budeš podrška?“
Harry je paţljivo pratio pa je primijetio brzi pogled koji je bacila
prema Camu, kao da nije sigurna bi li ga pitala za dopuštenje, zbog čega se
njegovo nezadovoljstvo šogorom produbi. Vrag neka nosi Cama, zasigurno
je zlostavlja.
„Nadam se da ćemo te nas oboje doći slušati“. Cam klizne rukom oko
Penine, a ona se trzne kao da joj je suprugov dodir stran. Ili kao da nije
dobrodošao?
Oh, dovraga, Pen, u što si se to uvalila?
Cam stisne Peninu ruku pa je pusti, ispitujući Eliasa o njegovom
debiju u Parlamentu. Njih dvojica se upute prema vratima, a Harry odluči
iskoristiti priliku koja mu se pruţila.
Prije negoli je stigao progovoriti, Pen ga prostrijeli pogledom. „Što to
izvodiš?“
„Što izvodim?“ Rumenilo mu se razlije obrazima. „Ne znam o čemu
govoriš.“
„Da, znaš.“ Pen sklopi ruke na prsima i zabulji se u njega tako strogim
pogledom da se preplašio kao da mu je opet šest godina. “Gledao si Cama
kao da bi ga najradije otrovao.“
„Otrov je ţensko oruţje“, odgovori neuvjerljivim humorom.
„Cam ti se uvijek sviđao.“
„I tebi se uvijek sviđao“, odbrusi joj.
„I još uvijek mi se sviđa.“ Izgledala je iznenađeno i, ako se ne vara, kao
da joj je neugodno. „On je dobar čovjek.“
Harry nešto progunđa. Prije pet minuta ţelio je vojvodu opaliti u nos,
ali sad više nije bio tako siguran da je to dobra zamisao.
„On je dobar čovjek, Harry“, ona odlučno ponovi. „Već se i previše
pričalo o Thorneovima i Rothermereovima i ne ţelim neslogu u obitelji.
Potrudi se izgledati sretno, i to brzo. Ljudi dobro zapaţaju.“
„Pen!“ Nakon što je konačno na površinu isplivala ona odlučna i
snaţna ţena koje se sjećao, on je čvrsto zagrli. „Tako mi je drago što si se
vratila.“
Pen se iskobelja iz njegova zagrljaja pa si zagladi kosu. „Ti si potpuno
poludio.“
Moţe ga sto puta nazvati luđakom, njemu je samo bilo vaţno da Pen
prestane biti tako melankolična. „To nam je u krvi.“
„Ha ha“, reče ona. To njezino izrugivanje bila je glazba za njegove uši i
značilo mu je toliko koliko su oni izvjeţbani tonovi sopranistice značili
Eliasu. „Ako se uspiješ natjerati da se umjesto kao mrgud počneš ponašati
poput dţentlmena, mogli bismo pronaći mog muţa i pozdraviti se s
gostima.“
Ali Harry je večeras na pameti imao više od otkrivanja pravog stanja
sestrinog bračnog ţivota. „Čekaj.“
Ona se nestrpljivo zaustavi. „Što je?“
„Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali?“
„Ne.“
Sad je na Harryju bio red da se počne ţestiti. „Vrlo je vaţno.“
„Harry, još si mlad...“
„Neću se promijeniti“, bio je ustrajan.
Nije mu promaknuo trenutak kada je shvatila da se ne radi samo o
prolaznoj zaluđenosti. Pen uzdahne. „Leath ti neće dopustiti da se pribliţiš
njegovoj sestri. Iz ovoga ćeš izaći slomljena srca.“
„Ne marim za to. Volim je“, tvrdoglavo odgovori. „Ţelim da mi
pomogneš vidjeti Sophie. Tebe Leath neće špijunirati pa joj moţeš odnijeti
poruku.“
„Misliš, prokrijumčariti.“
„Proslijediti joj pismo jer ti je stalo do moje sreće.“
Pen je bila zdvojna. „Je li se Sophie vratila?“
„Vraća se sljedeći tjedan. Njezina je teta u Edinburghu na nekakvim
predavanjima pa Leath ţeli drţati Sophie na oku.“
„Mislila sam da su vam onemogućili komunikaciju.“
Harry slegne ramenima. „Tko ţeli, taj nađe način.“
„Nepromišljen si.“
„Sreća prati hrabre.“
„Ne budeš li oprezan, tvoja će nam brzopletost svima priskrbiti
skandal, a Cam to ne zasluţuje. A ako misliš da mi Leath neće zamjerati
što pomaţem nedozvoljenom udvaranju, onda si glup.“
Harryjeva čeljust se stisne. „Dobro sam razmislio o svim argumentima
i s nekima od njih čak se mogu sloţiti. Ponekad.“
Pen odahne u olakšanju. „Onda prestani prije nego što netko bude
povrijeđen.“
„Nikada“, odrješito odgovori Harry. „Ništa me neće uvjeriti da će
Sophie biti bolje ako se uda za čovjeka koji je ne voli. Za čovjeka kojeg ona
ne voli.“
„Pretpostavljam da i ona misli kako voli tebe.“ Pen se smrknuto
zamisli nad Harryjevim riječima. „Povjerovat ću da ti jesi ozbiljan. Ali i ona
je mlada.“
„Ona zna što ţeli. Uz to, zbog svih problema bilo bi joj najlakše
odustati od mene.“
„Moţda ju je samo ponijelo uzbuđenje. Tajni sastanci i drama zbog
protivljenja obitelji mogu zaludjeti mladu djevojku.“
„Nije ništa od toga“, odgovori on tvrdoglavo. „Sophie me voli i vjenčat
ćemo se.“
Pen još jednom uzdahne. „Samo preko Leatha mrtvog. Ja čovjeka ne
poznajem, ali iz svega što sam o njemu čula sigurna sam da neće popustiti.
Ako je odlučio da ti nisi pravi čovjek za njegovu sestru, nikada nećeš dobiti
njegov pristanak.“
„Onda ćemo to učiniti bez njegova pristanka“, on glasno odbrusi, zbog
čega sluga, koji je na drugom kraju sobe preslagivao stolce podigne pogled.
Pen je djelovala šokirano. „Harry, sve ćeš nas upropastiti.“
Harry glasno udahne pa spusti glas. „U ovom trenutku samo ţelim
vidjeti Sophie.“ Vidjevši sestrin pogled, reče: „Imaš moju riječ da su mi
namjere časne. Nećeš pomagati nečasnim planovima.“
Pen se zamisli, a duboko u pogledu zatreperi joj nekakva sjenka koju
si Harry nije mogao protumačiti. A onda, na njegovoolakšanje i nakon
bolno dugog odlaganja, ona kimne. „U redu. Za sada ću surađivati, ali neka
nam Bog pomogne ako se sve pretvori u katastrofu.“
„Što je Harry htio od tebe?“ Cam je zahtijevao čuti čim su ušli u kočiju
i udaljili se od znatiţeljnih ušiju.
Pen ga nervozno pogleda. Naravno da je Camden Rothermere,
besprijekorni dţentlmen, sjedio leđima okrenut konjima. Boţe sačuvaj da
slučajno sjedne kraj nje.
„Onda?“
Pen je bila zahvalna što se fenjeri u kočiji za tako kratku voţnju do
Rothermereovog posjeda nisu palili, jer je Cam uvijek prepoznao kad bi
lagala.
„Zvučiš kao diktator“, odgovori mu narogušivši se na njegov ton,
pokušavajući time izbjeći odgovor.
Oči su joj se prilagodile na tamu dovoljno da vidi kako je prekriţio
ruke na snaţnim prsima, ali njegov izraz lica nije trebala vidjeti. Sigurno je
bio neumoljiv. „Udovolji mi.“
„Zašto bi trebao nešto traţiti? Na kraju krajeva, nismo se vidjeli dobar
dio posljednjih desetak godina.“
„Da nije ništa htio, rekla bi mi.“
Neka ga vrag odnese, imao je pravo. Pen se podsjeti da je obećala
poslušnost, no s druge strane, nije mogla izdati brata. „Što misliš da je
ţelio, Cam?“
Cam rastegne svoje duge noge između njihovih sjedišta. Večeras je
izgledao veličanstveno. Isticao se i visinom i izgledom čak i u društvu
spektakularnog Richarda Harmswortha, a Pen se trebala posebno potruditi
da sakrije svoju očaranost. No naţalost, imala je dojam da joj se to obilo o
glavu i da je umjesto toga ostavila dojam da joj se fućka za njega.
Genevive se ponašala vrlo prijateljski, a Richard je uvijek bio jako
ljubazan prema njoj, no Sidonie i Jonas Merrich očigledno su mislili da je
Camov i Penin brak pogreška.
Podsjetila se da je sve, pa čak i hladan doček Camovih prijatelja, bilo
bolje od otkrivanja njezine tajne. Kako bi se svjetina samo smijala
vojvotkinji nesposobnoj da sakrije svoje oboţavanje svog ravnodušnog
supruga. A što je još gore od toga, Cam bi je ţalio.
„Večeras sam čuo uznemirujuću glasinu da se Harry zanima za
Leathovu sestru“, kaţe Cam.
„Ne poznajem ni Leatha ni njegovu sestru“, Pen odgovori sasvim
iskreno pa pomakne ruke ispod baršunastog plašta da sakrije njihovo
drhtanje.
„Leath me uzeo na pik.“
„Zasigurno ti ne moţe nanijeti preveliko zlo“, reče mu.
„Zasigurno moţe. Skoro da sam potpuno izgubio podršku za neke od
svojih projekata, a tu ubrajam i plan za izgradnju kanala, onaj u koji je i
Elias uloţio novac. U Derbyshireu imam vunu i ugljen, a u Manchesteru
tvornicu i to dvoje ţelio bih povezati, ne samo za vlastitu dobrobit, već i za
boljitak ljudi u Fentonwycku.“
„Ali ti si Sedgemoor.“
„A Leath je proveo cijeli ţivot gradeći politički utjecaj, dok sam ja
posljednjih nekoliko mjeseci izbivao iz drţave.“
Pen sakrije osjećaj krivnje. Cam je zanemarivao svoje poslove jer je
nju ganjao Kontinentom. „Ah sada si se vratio i već ćeš ti to srediti.“
„Srediti to znači izgladiti nesuglasice s Leathom“, strogo je upozori.
„Nastojanje tvojeg brata da zavede njegovu sestru neće nimalo pripomoći.“
„Pretpostavljam da neće“, reče ona mirno. „Ja ne mogu kontrolirati što
Harry radi.“
„Samo nemoj poticati njegove ideje o udvaranju.“
„Teško ću ja nekome koga volim propovijedati o čarima bračnog
ţivota“, dobaci mu kiselim tonom.
Među njih se spusti mučna tišina.
Od komentara koji joj je izletio toliko se šokirala da se ukoči i stane
kroz tminu gledati u Cama. Glas joj zadrhti dok je izgovarala: „Cam,
oprosti.“
Svjetlost ulične lampe pokraj koje su prolazili osvijetli njegov poraţeni
izraz lica i u tom se trenutku mrzila.
Zamrzila se još i više kad ju je uhvatio za ruku i zagledao se u nju s
brigom u očima. „Pen, tako mi je ţao što si nesretna.“ Od njegovog se
ţaljenja osjećala loše, a srce joj se stisne. „Reci mi što mogu učiniti.“
Voli me.
Ona proguta neizbjeţan odgovor i prisili se na neuvjerljiv osmijeh.
Zasigurno se pribliţavaju imanju Rothermerovih, gdje će se moći povući u
svoju sobu da sama sa sobom ozbiljno porazgovara o tome kako će sada
morati leći onako kako je prostrla.
„Tako mi je ţao, vaša milosti.“ Pen povuče ruku. „Ovo je bila teška
večer. Nadam se da ćete mi oprostiti ovo bezobrazno ponašanje.“
Iako on nije ţivio s objektom svojih neuzvraćenih emocija, ova
situacija i za njega je bila stresna pa Cam nestrpljivo odmahne rukom.
„Dovraga, Pen, prestani više s tim.“
„Ne razumijem“, odgovori mu hladno pa se povuče u sjedalo čvršće se
zaogrnuvši plaštem.
„Za Boga miloga...“
Na njezino olakšanje, kočija skrene na trg Grosvenor. „Stigli smo.“
„Doma smo“, Cam se otrese. „Nemoj ni pomisliti da je ova diskusija
završena.“
Većini ljudi promaklo bi da se još uvijek libila nazvati bilo koje od
Rothermerovih posjeda domom, a Pen je proklinjala što on nije spadao u tu
većinu. No ona se ni na jednom od njegovih imanja nije osjećala kao kod
kuće. Okruţena tim surovim sjajem, osjećala se poput uljeza.
Osloni na onaj standardni izgovor. „Umorna sam...“
„Siguran sam da jesi“, Cam odbrusi. „I ja sam umoran od slušanja
kako me zoveš vaša milosti i što me uporno odbacuješ od sebe. Umoran
sam od toga što se povlačiš u sebe kao da očekuješ da ću te udariti ako se
usudiš pokazati malo duha.“
„Ne mislim da...“ ona započne vatreni odgovor prije nego se podsjeti da
će bilo kakva svađa uništiti labavo primirje među njima.
Vrata se otvore, a Pen ţustro pokupi svoju pletenu torbicu pa iskorači
iz kočije, ostavivši Cama da bijesni iza nje u svom uobičajenom
dostojanstvenom stilu.
Cam mrkim pogledom poprati ulazak svoje ţene u svoju veličanstvenu
gradsku rezidenciju i pritom se osjećao poput bitange. Ništa od ovoga za
Penelope nije bilo lako i nije joj trebao drţati tolike prodike.
Nije ni njemu bilo lako, jer još otkad ju je našao u Alpama, Penelope
Thorne pokazala je jedinstvenu i nemilu sposobnost da mu uzburka
osjećaje.
Proveo je tjedne izgarajući u ţudnji, a onda je još budalasto pomislio
da će, ako umiri tu glad, ţudnja nestati. No sada ju je ţelio još više nego na
početku. A sama činjenica da je ţelio svoju novopečenu ţenu – što mora biti
dobra stvar – još je više zamrsio čvor kojim ga je vezala za sebe izvan
spavaće sobe.
Našli su se u groznoj situaciji.

Gledao je za njom ljutito i još je to činio pred poslugom. Dok je silazio s


kočije uhvatio je Thomasov pogled, a taj je lakaj na licu imao tako nečitljiv
izraz da je bilo očigledno da mu se u glavi motaju deseci raznih zamisli.
Cam se obeshrabreno dovuče u kuću. Noć je bila uspješna i društvo je
bilo voljno pruţiti Pen priliku da dokaţe da je završila sa svojim
pustolovinama. Čak su se i najsitničavije duše divile njezinoj staloţenosti,
a njegovi prijatelji rado su se druţili s njom. Dalo se naslutiti da
skandalozni Thorneovi odsad moţda neće biti tako skandalozni. Elias je
uvijek bio najsmireniji od članova obitelji, a njegovo večerašnje ponašanje
bilo je suzdrţano za svaku pohvalu. Harry je i dalje bio nepredvidiv, ali
unatoč svemu, moglo je biti i gore.
Zašto se onda osjećao kao da su mu potonule sve lađe?
Zastane u hodniku ispod mramornih pogleda rimskih uglednika.
Nakon vjenčanja stekao je naviku da u knjiţnici u tišini popije čašicu
konjaka, a onda se razodjene pa potraţi Pen.
Thomas otvori vrata knjiţnice, a Cam se zapilji u prostoriju u
potpunosti uređenu u muškom stilu, dok su mu misli odlutale na svađu
koju su započeli na povratku kući. Bilo je jasno da je Pen poţalila svoju
iskrenost, a njega je to povrijedilo jer je nekoć mislio da mogu imati
povjerenja jedno u drugo. Ali izgleda da su ta vremena odavno prošla.
Ona se na katu pripremala za postelju, iako će se u sljedećih sat
vremena, ako se svaka druga noć mogla uzeti kao primjer tome, njezina
spavaćica naći na podu. Upravo joj je sada njezina sobarica češljala sjajnu
kosu, a onda će odmaknuti prekrivače pod koje će Pen leći čekajući ga.
Nakon što su uspjeli prebroditi katastrofalnu prvu bračnu noć,
pretpostavio je da je uţivala u njihovim susretima, no njezin večerašnji
sarkastičan odgovor naveo ga je da se zapita.
Dovraga, zar ga je pustila u svoju postelju samo da izbjegne manje od
dva zla?
Obuzme ga gadan bijes i to ne prema njoj, nego prema sebi samome.
Nije mogao podnijeti pomisao da joj on predstavlja manje zlo. Ili bilo kakvo
zlo.
Odmahne glavom prema Thomasu pa se uspne stubama preskačući po
dvije na putu prema sobi svoje ţene. U kočiji je nakratko postojala
mogućnost potpune iskrenosti među njima, a onda se povukla i Cam to nije
mogao prihvatiti.
Noćas joj neće dati šansu da se pripremi za njega kao što se grad
priprema za opsadu. Noćas će je iznenaditi napadom i napokon će vidjeti
što se to skriva iza njezinih zidina.
Poglavlje 26

Pen je sjedila za svojim toaletnim stolićem dok joj je sluškinja četkala


kosu, no ti pokreti više na nju nisu djelovali umirujuće. U sljepoočnicama
joj je tutnjalo od glavobolje, a iz zrcala ju je gledao vlastiti poraţeni odraz.
U tri tjedna braka osjećala se kao da je ostarjela dvadesetak godina i
pitanje je bilo hoće li izdrţati do Boţića.
Mučna sjećanja progonila su je poput divljih vukova. Sjećanja na
Harryjev posvemašnji očaj, pa na oprez koji su Hillbrookovi pristojno
prikrivali, otvorenu znatiţelja na licima svih nazočnih na koncertu, ruţan
konflikt s Camom, i na kraju, na dobro poznatu prazninu u duši.
Odjednom se vrata otvore, udare u zid pa se odbiju od njega, te Cam
uđe u sobu. Ništa od ovoga nije mu bilo nimalo nalik pa Pen poskoči
sudarivši se s Jane koja joj je upravo vukla četku kroz kosu. „Joj!“
„Oprostite, vaša milosti“, zamuca Jane pa se nakloni Camu. „Vaša
milosti.“
Camov odraz u ogledalu nije joj djelovao uvjerljivo, no Pen je uspjela
zadrţati mirnoću. „Moţeš ići, Jane. Ja ću sama završiti.“
„U redu, vaša milosti.“
Cam je bio toliko usredotočen na Pen da nije ni pogledao u djevojčinom
smjeru dok se provlačila kraj njega.
Sita zbunjujućih osjećaja, Pen glasno spusti četku na stolić. „Nema
potrebe da plašite poslugu, vaša milosti.“
Nepopustljivo stišćući bradu, Cam oprezno zatvori vrata, a njoj istog
časa zazvone zvona na uzbunu. Prisjećala se dana kada je vjerovala da on
nikad ne gubi ţivce.
„Ako me još jednom nazoveš mojom milošću platit ću da otmu Harryja
i odvedu ga u neku panamsku močvaru da ga ţivoga pojedu komarci.“
To nije zvučalo poput šale. „Samo pokušavam biti pristojna
vojvotkinja.“
A da se uklopi u tu sliku, večeras je pazila na svoje ponašanje,
smješkala se poput neke glupače i suzdrţala se od bilo kakve
vrste problematičnih komentara. Što je najgore, za prvo pojavljivanje
u londonskom društvu odabrala je haljinu od kakve ne bi napravila ni
strašilo.
I svi su to odobravali. Svi osim Cama što znači da je očigledno imao
vrlo visoke standarde.
„Prava vojvotkinja zna zadovoljiti svojeg vojvodu.“
Jednom davno odbrusila bi mu na tu izjavu kao što zasluţuje, no to je
bilo prije nego što je opteretila Cama svojom reputacijom bludnice. „Oprosti
što nisam spremna“, ustane pa tupo odgovori. “Bi li ţelio da ti pomognem
razodjenuti se?“
Namrgođeno se naslonio na okvir vrata pa prekriţio ruke na prsima.
„Ţelio bih da razgovaraš sa mnom“, rekao je tonom koji nije trpio
suprotstavljanja.
Usta joj se rašire od zaprepaštenja. „Da razgovaram?“
Tri joj je tjedna u sobu dolazio u izmaglici strasti, a njegovo teško
disanje i crvenilo na oštrim jagodicama ukazivalo je na to da je i sada ţeli.
A ţelio je razgovarati?
„Da.“
Pen se povuče do toaletnog stolića pa ovije prste oko ruba od
mahagonija. „O čemu bismo, zaboga, trebali razgovarati?“
Obrve mu se podignu onako iritantno i nadmeno zbog čega mu je svaki
puta poţeljela prilijepiti jednu. Ali i to je bilo prije nego što se zaklela da će
mu biti pokorna supruga. „Ne znam“, reče Cam sarkastično. „O čemu bi
mogli razgovarati dvoje ljudi koji su zauvijek povezani, a nemaju pojma o
čemu onaj drugi razmišlja? Moţda bismo mogli razgovarati o vremenu.“
„Ne moraš biti neuljudan.“
„A ja mislim da moram“, krene prema njoj.
Na njezino olakšanje stao je nekoliko centimetara dalje no od njegova
prodorna pogleda grčio joj se ţeludac od straha. Naučila je kako u krevetu
sakriti emocije, a tijekom dana sklanjala mu se s puta pa su njegovi
večerašnji postupci bili promjena koja ju je mučila.
„Ti nikad nisi neuljudan“, reče očajničkim glasom. „Ti si slika i prilika
pristojnog ponašanja.“
Cam se namršti. „A ja sam mislio da ti nisi.“
„Potrudit ću se da budem.“ Ona spusti pogled i zapilji se u svoje
ruţičaste izvezene papučice koje su virile ispod široke noćne haljine.
On nije odmah odgovorio već joj se primicao sve dok perifernim vidom
nije ugledala njegove crne cipele. „Pen, ne moraš se promijeniti do temelja“,
reče joj njeţno.
Dio poda postane joj mutan od suza koje su joj se nakupile u očima pa
trepne kako bi ih otjerala i onda odgovori. „Ne ţelim razgovarati o tome.“
„Ja ţelim“, reče joj ozbiljno. „Još nedavno bi me poslala k vragu ako
bih izgovorio kakvu glupost o tome kako me trebaš zadovoljiti.“
„Tada nismo bili vjenčani“, reče ona ţalosno.
Ţaljenje u njegovu uzdahu slamalo joj je srce. „Pen, molim te, pogledaj
me.“
„Radije ne bih.“
„Znaš čemu sam se na tebi uvijek najviše divio?“ Njegova nagla
njeţnost obavila ju je mekše od njezina baršunasta ogrtača.
Pen se ukoči. Kako li je samo ţeljela da on smjesta izađe iz sobe. Ili to
ili da je baci na krevet i zarije se u nju. Ili da viče. „Ne mogu ni zamisliti.“
Cam se nasmije još uvijek s onom njeţnošću koja ju je podsjećala na to
da je on jedini čovjek kojeg je ikada čuvala u srcu. Sada kad je bio u njemu,
osjećala ga je kao crva u jabuci, kako je polako uništava iznutra. „Toliko o
tvojem potpunom nedostatku taštine.“
Na kraju je znatiţelja prisili da progovori. „Je li to ono čemu se diviš?“
„Tome se svakako divim. Ali to nije ono čemu se najviše divim.“
Ona oštro udahne. Bio joj je toliko blizu da je mogla namirisati njegov
sapun od sandalovine. „Zar mi nećeš reći?“
„Ne, osim ako me pogledaš.“
Grlo joj se toliko stisnulo da je jedva gutala. „Ne mogu podnijeti
razočaranje kojim me gledaš“, jedva čujno izgovori.
„Oh, Pen...“
Pen poskoči kad joj jedna ruka dotakne bradu. „Napravit ću kaos od
ovog braka.“
„Ne ti, ja. Nespremni smo uletjeli u ovaj brak.“
Pen se pokuša povući, ali stolić joj je branio da se pomakne. „Nismo
imali izbora.“ Ona zastane. „Ti nisi imao izbora.“
Ovaj puta u uzdahu mu se osjeti frustracija. „Neka mi Bog da snage,
ţeno. Nemoj mi reći da te izjeda krivnja.“
Sada kad nije izgledao tako spremno da je uzme u naručje, dozvolila
mu je da joj podigne glavu kako bi im se pogledi sreli. A onda je poţeljela
da nije, da je dala petama vjetra čim je zakoračio preko praga.
Cam ju je gledao kao da je jedina do čega mu je u ţivotu stalo, kao da
mu je njezina sreća vaţnija od sljedećeg udisaja.
Sve je to bila laţ, uvjereno si je ponavljala u glavi. Ali kako da zadrţi
zdravi razum kad je muškarac kojeg voli gleda tako briţno? Pen obliţe
usne, a onda uzbuđeno primijeti kako su mu se oči usredotočile na taj
izdajnički pokret.
„Nisam shvaćala, koliko te koštalo što si me spasio od propasti sve dok
mi nisi ispričao za tračeve, ali onda je već bilo prekasno. Već smo bili
vjenčani.“
Iskra gorčine zapali mu se u očima. „Sve tvoje avanture bile su
bezazlene i nevine. Ja to najbolje znam.“
Pen izravna ramena pa ga suoči s istinom. „Nakon što si proveo ţivot
vraćajući staru slavu obiteljskom imenu, vezao si se za buntovnu ţenu
upitne prošlosti.“
Spoznaja mu obasja lice. „Zato pokušavaš postati savršena
vojvotkinja.“ Pen se strese na sarkastičan ton kojim je izgovorio posljednje
dvije riječi. „Zato me nazivaš mojom milošću i pokušavaš se stopiti s
tapetom kako bih zaboravio da postojiš.“
„Ne ţelim učiniti više štete. Ne mogu učiniti ništa glede toga što sam
dio obitelji Thorne, niti o pričama da nisam ţena kojom si se ţelio oţeniti,
ali mogu te pokušati učiniti ponosnim.“
Usne mu se uzrujano izravnaju. „Ja jesam ponosan na tebe.“ Nije bila
uvjerena u to. „Očigledno.“
On je uhvati za ramena. „Ti si ţena s kojom sam se ţelio vjenčati.“ To
je bilo previše za njezin ošamućeni um pa se spontano nasmiješi, iako joj
ništa nije bilo smiješno. „Cam, ti si uistinu pravi dţentlmen, ali nema
smisla lagati.“
„Ti si jedina ţena koju sam zaprosio, i to sam učinio dvaput. Koji drugi
dokaz privrţenosti ti čovjek mora ponuditi?“ Stisak mu se pojača pa ona
pomisli da će je protresti. Svakako je izgledao kao da to ţeli. „Kako tako
pametna ţena moţe biti tako glupa?“
Ona stane zuriti u njega. „Kako tako inteligentan muškarac moţe
očekivati da će ţena s imalo pameti prihvatiti takvo izmotavanje? Oboje
znamo da ti je Marianne Seaton bila prvi odabir.“ Stisak Camove čeljusti
bio je dovoljna naznaka da odbacuje njezine optuţbe. „Teško, draga moja.“
Upozorio je Pen da bude oprezna i ne uvodi osjećaje u njihovu vezu, ali
onda ju je prisilio na ovaj neugodan razotkrivajući razgovor. Neka trpi
vraţje posljedice. „Ona je bila tvoj odabir.“
Cam slegne ramenima kao da je to potpuno nebitno. „Bila je prikladna
nevjesta.“
„A ja nisam.“
„Zapravo, neizrecivo sam zahvalan što si se ti udala za mene.“
„Ne mogu shvatiti zašto.“
Cam nestrpljivo prođe rukom kroz kosu. „Pravi kavalir to ne bi smio
reći, ali koliko god se ja divio lady Marianne, u ţivotu s njome nedostajalo
bi... uzbuđenja.“
Pen ga mrko promotri. „Uzbuđenje moţe biti vrlo neugodan osjećaj.“
„A moţe i čovjeku dati volju za ţivot. Moţe ga nadahnuti da svako
jutro s voljom ustane iz kreveta i da svaku večer s voljom legne.“
Pen se zarumeni. „Seksualna privlačnost će izblijedjeti.“
On se namršti. „Svakog dana te ţelim sve više.“
Oprezno, Pen. Ako se previše zaneseš, opet će ti slomiti srce. „Brak nam
je još svjeţ“, upozori ga. „Zasitit ćeš se mojih draţi.“
„Gledaš me.“
Nije shvatila naglu promjenu teme pa se namršti. „Pa?“
„Obećao sam ti da ću ti, kad me pogledaš, reći čemu se najviše divim.“
„Pa pretpostavljam da je ţelja koju osjećaš prema meni ono što ti se
najviše sviđa.“ Pokušala je zvučati nezadovoljno, ali ţalosna istina bila je
da je uţivala u njegovoj paţnji kao u suncu usred olujnih dana.
„Dobro, nije ni to nešto što odmaţe. No ti si se odlučila usredotočiti
samo na slabije strane naše veze. Ja bih rekao da imamo više prednosti
nego nedostataka, iako se ti drţiš pokunjeno poput školarca kojemu su u
vrijeme praznika zabranjeni izlasci.“
„Nisam bila tako loša“, usprotivi mu se uvrijeđeno.
„Da, jesi. Ali ja ću to večeras popraviti.“
Kako ga je samo u isto vrijeme mogla voljeti i ţeljeti udariti? „U
iščekivanju sam tvoje mudrosti.“
Cam okrzne njezine usne svojima njeţnim poljupcem, drukčijim od
onih dubokih, strastvenih i gladnih kojima ju je obasipao u krevetu. Bila je
na rubu da mu padne u naručje kad je podigao glavu.
„Ono čemu se najviše divim, draga Penelope, ono čemu sam se
oduvijek divio, još otkako si dojahala na onom šepavom poniju kad si imala
tri godine, jest tvoja hrabrost.“
Penino srce poskoči, ostavivši ju bez daha. Oh, Boţe dragi, uvalila se u
gadne probleme... Kad je govorio stvari poput ovih, činilo se kao da on, i
samo on moţe zaviriti u njezinu dušu, poţeljela se rastopiti. Još gore, imala
je ţelju priznati mu da ga voli.
„Trebalo je hrabrosti da se udam za tebe“, reče Pen nervozno, bojeći se
da bi mogao primijetiti koliko ju ovaj razgovor pogađa.
No njezina reakcija nije ga uznemirila pa se zapitala kamo je nestala
sva ona ljutnja iz kočije. „Zaista je trebalo.“
Nelagodno se migoljila pod njegovim prodornim pogledom. Bilo je
pohvalno što joj Cam ţeli zaviriti u dušu, no ona je ondje skrivala tajne.
Neke stare, poput svoje ljubavi prema njemu, i neke novije, poput obećanja
koje je dala Harryju.
„Sada ţelim da pronađeš hrabrosti da budeš ono što jesi. Ţelim da
pronađeš hrabrosti da od ovog braka sagradimo nešto, nešto snaţno i
sigurno.“
„Londonsko me društvo neće prihvatiti“, obrecne se Pen. Nije joj se
sviđao ovaj zaokret. Oduvijek je znala da Cam ţeli poslušnu vojvotkinju.
Valjda mu je jasno da bude li Pen dosljedna sebi, poslušnost je zadnja
karakteristika kojim će ju moći opisati.
„Ja ću te prihvatiti. Zapamti, prava vojvotkinja zadovoljava ţelje
svojeg vojvode.“
„Nećeš tako govoriti kad te svi počnu ţaliti što si se oţenio divljakušom
brzom na jeziku.“
Camova crna obrva se izvije. „Prestaneš li se odijevati poput stare
babe, londonsko društvo bit će toliko zadivljeno time kako izgledaš da ih
neće biti briga o čemu govoriš.“
Pen ga mrko pogleda unatoč tome što se zapravo zapitala ima li on
moţda pravo tvrdnjom da ona neće dugo moći glumiti pokornu vojvotkinju.
„Večerašnja haljina koštala te pravo bogatstvo.“
On se tiho nasmije. „Poput vraški bogate stare babe.“
Pen se pribere pa hrabro izreče neporecivu istinu. „Cam, ti ne ţeliš
skandaloznu pripadnicu Thorneovih za svoju vojvotkinju, ti ţeliš Marianne
Seaton.“
Zareţavši duboko u grlu, Cam sjedne na krevet i skine cipele. Neki
čudni ţmarci prođu joj po koţi. Ova vrsta intimnosti bila je nova jer se Cam
uvijek razodijevao u svojoj sobi. „Pen, reći ću ovo još jednom, i više ne ţelim
čuti da spominješ ovu temu.“
„Ako ţeliš da budem ona stara ja, znaš da ću se protiviti tvojim
naredbama.“
„Ovo je moja posljednja naredba.“
Još uvijek oprezna, no nemoćna oduprijeti se, Pen se pomakne do
uzglavlja kreveta pa se nasloni. „Bila bih previše naivna kada bih u to
povjerovala.“
On opusti kravatu, a zlatni mu pečatnjak zablista na svjetlu svijeće.
„Ne mogu vjerovati da sam te zamolio da budeš iskrena sa mnom.“
„Ni ja“, uzvrati mu Pen.
Zapiljio se u nju, a na njezino iznenađenje, pogled mu je bio smrtno
ozbiljan. „Otkad si postala moja supruga, ni jednom nisam zaţalio što sam
izgubio lady Marianne, jer ti si ţena koju ţelim. No nisam otputovao u
Italiju s namjerom da se s tobom oţenim.“ Podigne ruku da preduhitri
njezin protest. „Ali nije mi ţao što sam to učinio. Nadam se da ćeš mi dati
priliku da se dokaţem kao tvoj suprug kako ni ti ne bi poţalila.“
„Cam...“
„Barem me više ne zoveš vaša milosti“, reče on zajedljivo, pa nastavi
prije nego što je ona uspjela progovoriti. „Uporno govoriš o tome čega sam
se ja odrekao našim vjenčanjem, a sama si se odrekla toliko toga, isto kao i
ja ili moţda još i više. Znam da si nesretna i sve bih učinio da to
promijenim. Ali prvo ţelim da priznaš kako nisi samo nedostojna zamjena
za ţenu s kojom sam se ţelio vjenčati. Ako umišljaš da svaku noć dolazim u
tvoj krevet proklinjući činjenicu da ću tebe drţati u naručju, a ne lady
Marianne, onda si potpuno poludjela. Tvoji demoni su prazne iluzije.
Nadam se da ćeš mi s vremenom početi vjerovati.“
„Ali ja ti već vjerujem“, promrmlja skrivajući pogled.
„Očito. Toliko mi vjeruješ da ţeliš pobjeći od mene kad te dotaknem u
javnosti.“
„Nisam naučena na...“
Suosjećanje mu ispuni pogled sve dok nije isijavao smaragdnim
sjajem. „Znam. Ovaj brak je novost za nas oboje, ali uz malo dobre volje,
moţemo stvoriti nešto veličanstveno.“
Rekao je sve prave stvari i trebala bi biti sretna zbog toga, no nije si
mogla pomoći da ne primijeti jedan vrišteći propust u njegovu govoru o
zajedničkoj svijetloj budućnosti. Pohvalila je njegovu iskrenost, no njezino
glupo srce i dalje je čeznulo da čuje tu jednu riječ: ljubav.
No ljubav je riječ koju Cam nikada neće izgovoriti. Previše ju je
poštovao da bi to učinio, a ta ironija bila je toliko ţalosna da je zbog nje
poţeljela nešto razbiti.
No shvaćala je koliku je poniznost pokazao. „Učinit ću sve što mogu.“
Cam se nasmije osmijehom koji ju je rastapao istom učinkovitošću kao
i njegovi poljupci. Bila mu je toliko podloţna da je to bilo ţalosno za gledati.
„Sve što moţeš bit će savršeno.“
„Hvala ti“, rekla je tako nesigurno da se morao nasmijati.
„Pen, dođi ovamo i usreći me. To ti je večeras jedina duţnost.“ Zurila je
u njega sva zdvojna. Ţeljela ga je usrećiti, ali također je trebala uspostaviti
kontrolu i to će učiniti počevši večeras u ovom velikom elegantnom krevetu
u kojem se opustio njezin elegantni suprug koji ju je mjerkao kao da je
slatkiš koji ţeli lizati dok mu se ne otopi u ustima.
Bila je toliko ţeljna dokazati mu da ga je dostojna da se odrekla sve
moći, uključujući one koju je nad njim posjedovala u postelji.
Rekao joj je da ju ţeli, a to je bilo značajno priznanje od nekoga tko
uvijek ţeli biti u prednosti tako što skriva istinske emocije.
On je nikada neće voljeti i to je napokon trebala zapamtiti za sva
vremena. Jednom je to znala. Devetnaestogodišnja Pen bila je mudra za
svoje godine dok je dvadesetosmogodišnja Pen bila sentimentalna glupača.
Dok je promatrala Camovu rastuću ţudnju, shvatila je da su, ako u
ničemu drugome, u tome isti. Rekao joj je da je hrabra i morat će to biti da
postigne ono što si je zacrtala.
Njihove noći postat će kraljevstvo u kojem će ona biti jedina vladarica.
Poglavlje 27

Dok je Cam ustajao kako bi skinuo sako, primijetio je uzbuđenje na


Peninu licu. No bilo je tamo i još nečega što nije mogao pročitati.
Uvijek su ga zbunjivale te iskrice u njezinom pogledu koje kao da su
pripadale nekoj strankinji. Bilo je to kao da iza pogleda stare prijateljice
gleda u duha. Pomalo jezivo, fascinantno i neodoljivo primamljivo.
No sve je na Pen ionako bilo neodoljivo primamljivo.
Glad koja je u njemu bjesnila bila je neutaţiva. Smrknuto se prisjeti u
kakvom su se škripcu našli njegov otac i njegov stric kad su njihovi istinski
osjećaji izbili u javnost.
Povuče košulju preko glave, a dok se oslobađao lanenih nabora, Pen ga
je procjenjivački odmjeravala. Od načina na koji su joj oči klizile po njemu
od glave do pete, utroba mu se zgrčila od iščekivanja i dodatne nelagode,
jer Pen je definitivno nešto imala na umu.
Jedna vitka ruka vraški se sugestivno ovije oko izrezbarenog uzglavlja
kreveta, a njezin pogled besramno padne na prednji dio njegovih hlača.
Kad je ovoga puta obliznula usne, nije to bila nervoza, već pohota i
divljenje, na što kroz njega protutnji uzbuđenje i učini ga gluhim na
upozorenja.
„Cam, skini hlače.“ Ton joj je bio senzualan, što je njega uzbuđivalo do
kosti.
Zabezeknuto je zastao, dok mu je košulja visjela iz jedne ruke. „Što si
to rekla?“
Ona slegne ramenima još uvijek piljeći u njegove prepone. „Rekao si
da budem stara ja.“
„Da“, kaţe oprezno. „U javnosti.“
„Svugdje.“ Pen ponovno obliţe usne, a svaki puta kad bi to učinila,
temperatura njegove krvi još se za desetak stupnjeva pribliţila točki
vrenja.
„Dođi ovamo i ja ću ti pomoći oko spavaćice.“
Pen se nasmije kao da je prepoznala njegov jadni pokušaj da ju
zaskoči. „Najprije te ţelim vidjeti nagog.“
Uperi svoj elegantni prst prema njegovoj ukrućenoj batini. Cam, kao
prava glava kuće, nije odobravao što se Pen na takav način pokušavala
dokopati kontrole, no njegova je kita mislila da je to odlična zamisao.
„Nisam mislio reći da mi moţeš zapovijedati“, protestirao je dok je
otkopčavao prednje gumbe.
Onaj misteriozni smiješak još joj je treperio na usnama. To je onaj
osmijeh koji je Kalipso morala nositi kad je zavodila Odiseja. No znao je da
se ovdje ne radi o čarobnici. Njegova je mladenka sličnija Odisejevoj vjernoj
ţeni punoj ljubavi. Ako mitska Penelope dijeli ikakve sličnosti s njegovom
Penelope, nije ni čudno što joj se zalutali suprug tako očajno ţelio vratiti.
„Ţalio si se da sam bila previše poslušna. Sada je prekasno da se
predomisliš.“
„Moţda sam loše procijenio.“
„Procjenjuj gol.“
Iznenađen, uzbuđen i oduševljen, Cam se ironično nasmije. To je bila
ţena koja mu je u Italiji bila tako beskrajno fascinantna. Makar mu u
Italiji nikada ne bi bila rekla neka skine svu odjeću.
Moţda je ovaj brak napredovao brţe nego što se nadao.
„Postoji li kakva kazna za neposlušnost?“
Pen slegne ramenima, ali sjaj u njezinim očima proturječio je toj
nonšalantnosti. „Ako ne pristaneš igrati igru, ne moţeš osvojiti nagradu.“
„Nagovorila si me.“ Cam ţurno skine hlače.
A onda, zato što je znao da Pen samo testira koliko je istinita njegova
tvrdnja da ju ţeli baš onakvu kakva jest, ustane i pusti ju da ga gleda, bez
obzira na to koliko se blesavo osjećao dok mu je muškost slobodno stršala
pred njezinim očima.
Zgrozi se kad mu se obrazi zaţare pod njezinim temeljitim pregledom.
„Moja te veličina ne moţe toliko iznenaditi. Sve si to već vidjela.“
Njezina paţnja nije popuštala. Cam zadrhti, iako je noć bila topla i
vatra je gorjela u kaminu. „Obično mi ne daješ dovoljno vremena da te
promotrim.“
Cama zapeče savjest. Od njihova vjenčanja, on je bio taj koji je odvodio
Pen u postelju. Uzbudio bi je, ali i dalje je bio nemilosrdan.
„Lezi.“ Pen napokon podigne pogled, teških kapaka i rumenih obraza,
a Cam se opusti jer je uvidio da je njezino zavođenje djelovalo i na nju.
Skoči prema njoj i uhvati je za ruku. Dok me se hladan batist guţvao
pod prstima, osjećao je njezinu gipku snagu. Ţena kojom se oţenio nije bila
osjetljivi cvjetić. Bila je lavica. „Legni sa mnom.“
„Sve u svoje vrijeme.“
„Pen, nemoj me zadirkivati.“
„Dobro će ti doći malo zadirkivanja. Ponašaš se previše zapovjednički
pod stare dane.“ Glas joj očvrsne. „A sad lezite na krevet, molim lijepo,
vaša milosti.“
„Nemoj me tako zvati.“
„Večeras ću te zvati kako ţelim.“ Zastane. „Vaša milosti.“ Nije bio
sigurna ţeli li je ljubiti dok joj taj bezobrazluk ne izbije iz glave ili bi je
prebacio preko koljena i nalupao je po guzi. Oboje. No obećala mu je
nagradu. Značajno ju je pogledao prije nego što se rastegnuo na krevetu.
U tihoj sobi čuo ju je kako uzdiše. Od olakšanja? Od nervoze? Od
iščekivanja?
Pomaknuo se na plahtama čiji ga je sladak miris lavande škakljao u
nosnicama. „Osjećam se smiješno.“
Tišina nije posustajala, a bila je ispunjena neizvjesnošću. Na kraju
više nije mogao izdrţati. „Pen, za Boga miloga, dotakni me.“
Nastavila ga je promatrati s podnoţja kreveta. „Kasnije.“
„Koji vrag?“ Pomaknuo se kako bi se bacio na nju, no zaustavila ga je
odmahujući rukom.
„Ostani gdje jesi.“
Nekoliko dugih trenutaka prkosio je izazovu u njezinim očima. Ţeljela
mu je dokazati da se ne moţe nositi s tom sirovom verzijom Penelope
Thorne, ali nek’ se nosi dovraga s time. Ako se treba na ovakav način
osramotiti kako bi razvio dublji odnos među njima, onda će se bome
osramotiti.
Pen priđe bokalu koji je stajao na pozlaćenom stoliću, a Cam se
stenjući sruši natrag na jastuke i stane piljiti u komplicirano obrađen
oţbukani strop. Ura u prizemlju je otkucala dva sata što znači da je bio kod
kuće tek jedan sat, a osjećao se kao da mu erekcija traje danima.
Začuje zveket čaša. „Trebaš malo tekuće hrabrosti?“
„Trebaš li je ti malo?“
Bilo mu je dosta pristojnosti pa mu je glas zazvonio od grubosti i
gorljivosti. „Jedino što trebam si ti. Vlaţna. Sprema. Poda mnom. Stenjući.“
Hitro se okrenuo prema njoj kako bi uhvatio ono za što je vjerovao da
će biti izraz gađenja na njezinom licu, ali umjesto toga, ona je izgledala
zainteresirano. Ali, dovraga, opet nedovoljno zainteresirano da popusti.
Pen je šetkarala sobom pijuckajući klaret pa zastala u sjenovitom
kutu prostorije. „Ne sviđa mi se slika Apolona i Dafne. Trebali bismo ju
zamijeniti.“
Ta ga je mala došla mučiti iz samoga pakla. Kad samo pomisli kako je
osuđivao njezinu poslušnost. Nije ga ta poslušnost izluđivala. On je bio lud
kad je predloţio da promijene postojeće stanje. Da je ostala onako pokorna,
već bi se zabijao među njezina mliječno bijela bedra.
Ali, za ovu igru je potrebno dvoje.
Otkotrljao se na bok i promatrao ju. U dugoj bijeloj spavaćici izgledala
je poput prekrasne svećenice neke egzotične religije. „Dapače,
razgovarajmo o umjetnosti. Imamo vremena do zore.“
Ha! To ju je prenerazilo. Zalijepio je hladnokrvan izraz na lice dok je
ona njega fiksirala iznenađenim pogledom. Bila ga je zaskočila ovim
mučenjem prerušenim u zavođenje. Da vidimo kako će se lijepoj čarobnici
svidjeti kad se njezina igra okrene protiv nje.
Pen ga pogleda ispod oka, vidjelo se da je razotkrila njegovu taktiku.
„U prizemlju je jedan lijepi pejzaţ koji bi ovdje pristajao.“
„Onaj Turnerov?“ Cam se počne pridizati pa ona zadovoljno primijeti
da se pomaknula kako bi ga spriječila. „Hajdemo isprobati kako bi ovdje
izgledao.“
Pen se zaustavi nekoliko koraka od kreveta. „Ne moţeš se motati po
kući gol.“
On se spusti na jastuke. „Ovo je moja kuća.“
„Slugama se to neće svidjeti.“
„Sluge spavaju. Uostalom, odmah moramo riješiti pitanje te slike u
kutu.“
„Ja mogu pričekati do jutra.“
Ona je moţda mogla, ali nije bio siguran moţe li on.
Pošteno se namučio djelovati nonšalantno i opušteno. „Moţda bismo
trebali donijeti neke slike iz Fentonwycka. Najbolje djedove primjerke
čuvam u tamošnjoj galeriji.“
Ona ga oprezno promotri. „Znam. Pokazao si mi. Sjećaš se?“
„Sjećam se.“ Nakon što je upropastio prvu bračnu noć. Poskočila je
svaki puta kad ju je dotaknuo, isto kao što je poskočila kad ju je večeras
dotaknuo na koncertu.
To ga podsjeti da je i on djelomično odgovoran za njihove probleme.
Pen je imala potpuno pravo podbadati ga i prigovarati mu. Ako je to
značilo kraj usiljenosti među njima, slobodno neka nasrne na njega
sjekirom. Natjerao se na osmijeh. „Pitam se bi li moţda bolje odgovarao
onaj Tizian iz knjiţnice. Ţeliš li ga ići pogledati?“
Pijuckala je vino kao da se predomišlja o njegovoj ponudi. Napokon ju
je raskrinkao i unatoč tome što ga je ţelja izjedala poput gladne ţivotinje,
počeo se zabavljati.
„Moţda ne baš ovog časa“, odgovori neutralno.
„A kako bismo onda trebali ubiti vrijeme? Igraš li još uvijek šah?“
Trzaj usnama. I ona je shvatila njegovu igru. „Ne u zadnje vrijeme.“
Skoro se nasmijao. Njegova ju je ljubaznost ţivcirala. Iako je zasigurno
jedan pogled na njegovo tijelo odavao da ni umjetnost ni šah nisu bili na
vrhu liste njegovih prioriteta. „Imam šahovsku ploču u svojoj sobi. Da je
donesem?“
„Zar ţeliš igrati šah?“
„Zar ti ţeliš raspravljati o umjetnosti?“
Na njegovo olakšanje, Pen prasne u sladak smijeh. Oboţavao je kako
se cijelim srcem predavala smijehu. Kada bi je još mogao pridobiti da se
tako cijelim srcem preda u bračni čin, bio bi sretan čovjek.
Pen ţustro odloţi čašu na stolić pa odlučno krene prema krevetu.
Cam je opušteno leţao i upitno je gledao, dok mu je srce nabijalo poput
čekića. Da pokaţe samo naznaku trijumfa, ona bi se povukla.
„Ţeliš se igrati?“ Pen stane kraj kreveta pa hitro potegne spavaćicu
preko glave. Prije nego što je stigao sakriti šok, ona klekne na krevet i
odlučnim ga pokretom gurne unatrag. „Igrajmo se.“
Poglavlje 28

Cijela joj se utroba grčila od nervoze. Pen nije bila ni pribliţno toliko
samouvjerena kao što se pravila da jest, a što je bilo najgore, bojala se da je
Cam prozreo njezinu nesigurnost.
No ispod sve te zaigranosti, ono što se među njima noćas događalo bilo
je vaţno. Njoj je bilo vaţno, a bilo je vaţno i za budućnost koja je bila pred
njima.
Bila je glupa što je povjerovala da će moći ustrajati u izigravanju
pokorne supruge, no također bilo je neočekivano što je Cam zatraţio da
ostane vjerna sebi, jer to je značilo da je negdje putem počeo cijeniti
neuobičajene ţene.
„Dođi ovamo, ţeno moja.“ Glas mu je bio promukao od ţudnje, a pogled
kojim ju je gledao mogao je zapaliti cijeli grad.
Uzeo ju je u naručje, ali je skliznula izvan njegova dosega. „Ne.“
Do sada je uspjela zadrţati prednost pa nije imala nikakvu namjeru
odreći je se dok ne postigne ono što je naumila. Noćas će natjerati Camdena
Rothermerea da se fizički razgoliti, ali on nije ni sanjao da je to samo
njezin način da postigne krajnji cilj i ogoli ga i emocionalno.
Njegove se crne obrve namršte, a u duboko usađenim očima pojavi se
misteriozna sjenka. „Što je ovo?“
Svalivši se na jastuke kraj njega, Pen se podrugljivo nasmije. „Cam,
zar još ne shvaćaš?“
„Učinio sam što si zatraţila.“
„Ni pribliţno“, odgovori mu veselo, pitajući se je li prepoznao prešutnu
prijetnju. Nadala se da nije. Da je shvatio njezin plan za probijanje njegova
oklopa, izletio bi iz kreveta prije nego što bi stigla trepnuti.
Šake mu se stisnu uz bokove, a zrak među njima zapucketa od
napetosti i uzbuđenja. Gledao je u nju kao da bi od nje najradije napravio
obrok. Ona zabaci kosu iza ramena na što on pozornost odmah prebaci na
njezine grudi.
Samo bi besramna raspuštenica na taj gramzivi pogled reagirala
izvijanjem leđa, ali s druge strane, samo besramna raspuštenica imala bi
izgleda uspjeti u večerašnjem smionom naumu.
Njegov se obraz smrkne pod sjenkom sumnje. „Pen, što si to naumila?“
„Obećajem da ću biti njeţna.“ Zapravo, nije uopće namjeravala biti
njeţna.
Izgledao je tako veličanstveno rastegnut na krevetu da je njezina
hrabrost počela popuštati. A onda se podsjetila da prestane razmišljati
poput zaljubljene djevice pa joj na pamet padnu razgovori koje je čula u
Francuskoj i Italiji, oni koji su se vodili u kasnim večernjim satima dok je
vino teklo, a dţentlmeni su bili na sigurnoj udaljenosti od ţenskih tema.
Izravnavši ramena, Pen klekne ponad njega, a Cam ovaj puta nije
napravio tu pogrešku da ponovno posegne za njom. Oduvijek je bio
inteligentan.
Pen procjenjivački pogleda svojeg supruga. Iz priča skandaloznih
talijanskih vojvotkinja i grofica znala je da su muškarci od svojih
ljubavnica traţili usluge koje nikada ne bi zahtijevali od svojih supruga.
Čak je, zahvaljujući tim iskrenim damama, imala nekakvu predodţbu oko
toga što te usluge uključuju.
Pitanje koje se postavljalo nije bilo moţe li Pen zamisliti bilo koju od
tih radnji, nego moţe li se natjerati da ona bude ta koja će ih pokrenuti.
„Pen, što to radiš?“ Cam oštro upita, povlačeći stopalo za koje ga je
drţala.
„Kušam te.“ Paţljivo je izbjegavala pogledati u njegovu erekciju dok je
spuštala usne na njegov gleţanj.
„Onda me poljubi.“
Pomiluje mu stopalo. Nikada do tada nije si uzela vremena razmotriti
kakvo je divno umjetničko djelo bilo njegovo tijelo. „Pa ljubim te.“
„U usne.“
„Uskoro.“ Tijelo mu je bilo očaravajuće, toliko drukčije od njezinoga.
Crne dlačice bile su mu prosute po koţi, a Pen je kušala linije kostiju i
mišića, uţivajući u načinu na koji se savijao pod njom.
„Bit ćemo ovdje cijelu noć budeš li me ovako pregledavala“, očajnički
zavapi.
Klizne prstima među njegove prste na nogama. „Imaš li nekih drugih
obaveza?“
„Ubit ćeš me, znaš to“, reče promuklim glasom.
Smiješak joj zaigra u kutovima usana. „U najboljoj namjeri.“
„A koja je ta?“
„Moja obuka, za početak.“ Pen mu zajaši noge pa ga krene ljubiti od
koljena prema butinama.
Mišići mu očvrsnu poput kamena, a koţa mu se zapali pa Pen poţali
što već dosad nije posegnula za moći koju je imala u ovome braku. Silno je
uţivala gledati ga ovako bespomoćnog od ţudnje.
Camov miris bila je za nju sama definicija raja još otkad ju je kao
djevojčicu vadio iz svakojakih, brojnih nevolja. Sad kad se nadvijala nad
njim, u tom je mirisu otkrivala razne nijanse koje su joj do sada
promaknule. Polako se pomicala preko njega, sve bliţe i bliţe dijela koji se
uzdizao zahtijevajući dodir, mameći je muškim mošusnim mirisom.
Njegova ţivotinjska ţelja poticala je njezinu pa se Pen pomakne da
ublaţi vlaţnu bol među vlastitim bedrima.
„Dragi Boţe na nebesima“, zavapi on drhteći pod njezinim usnama.
Usnama mu mazeći bokove, pomicala se nasumičnim linijama preko
njegova torza, osjećajući i slušajući njegove nepravilne uzdahe koji su
pratili svaku promjenu njezina tempa, svaki ugriz, pokret i lickanje
jezikom. Šake su mu čvršće i čvršće grabile plahte pod njima, u mučnim
pokušajima da prste zadrţi tamo umjesto na njoj.
Naravno da ju je ţelio zgrabiti, jer ono što je činila protivilo se svim
njegovim naredbama.
„Pretjerala si.“
Ona mu se nasmije uz prsnu kost., Ako još uvijek moţeš govoriti, to
znači da još nisam pretjerala.“
Cam ju povuče za kosu dovoljno snaţno da privuče njezinu paţnju.
Preko njegove oštre brade ona mu se zagleda u oči tamne od uzbuđenja.
Mora da je stiskao zube jer su mu obrazi djelovali čvršće od kamena.
„Što to radiš, Pen?“
„Zavodim te.“
„Do potpune pokornosti?“
Ona slegne ramenima, a trnci joj prođu grudima od dodira njegove
koţe na rebrima. „Ovo je rat.“
Cam je bio čovjek kojemu je podarena skoro natprirodna mogućnost
percepcije pa je čak i na samom rubu samokontrole shvaćao da je Pen
mislila ozbiljno. „Ne ţelim da se radi o pobjedniku i gubitniku.“
„Osim ako ti ne ispadneš pobjednikom.“ Unatoč iščekivanju koje se
naočigled oboma iskrilo u zraku, nije mogla sakriti gorčinu.
On se zagleda u nju. „Ţelim te usrećiti. To znači da oboje izlazimo kao
pobjednici.“
Kako bi mu samo ţeljela vjerovati. Pen ga poljubi unoseći u taj
poljubac svu čeţnju koju je osjećala. Očekivala je da će taj poljubac postati
pohlepan i strastven, no njegove usne bile su njeţne.
Mahnit ritam ţelje nakratko uspori, a iza njega naziralo se nešto
drugo, nešto slađe, trajnije i moćnije.
A onda taj trenutak nestane jer se ona odvoji od njegovih usana i
spusti niz njegovo tijelo.
Uzme ga u ruku osjećajući energično poskakivanje njegova tkiva.
Muškarac koji je samo trenutak prije bio sposoban govoriti, sada je imao
snage samo zastenjati.
Pen je bila potpuno zgroţena dok je slušala prijateljice kako opisuju
ovaj čin, no kratak pogled na Camov izraz lica potvrdio joj je da je u ovom
trenutku on bio njezin rob.
Obuzme ju znatiţelja, a onda i smionost. A na kraju, obuzme ju
duboka ţelja da ga zadovolji.
Ovo je bio dar ljubavi. Cam to nikada neće znati, ali ona hoće i to će
morati biti dovoljno.
Sagne se i uzme ga u usta.

Cam je promatrao kako Penina svilenkasta crna kosa klizi niz njegova
prsa prema dolje, niz njegov abdomen, pa još niţe. Cijelo ga je večer mučila,
a sad kao da je još više zategnula uţad kojim je ukrotila njegovu čeţnju.
Što se više bliţila njegovoj pulsirajućoj palici, krv mu je sve ţešće
kolala ţilama. Opsjedale su ga razuzdane misli, a čak i kad ju je vidio kako
se namješta, bio je siguran da ţena koja je još donedavno bila djevica,
sigurno neće ustima zadovoljiti muškarca.
Neće ona to napraviti...
Njegov se svijet rasprsne u svjetlu milijuna blještavih zvijezda.
„Dovraga, Pen“, glas mu šokirano zaškripi.
Trbuh mu počne zavijati od očaja kad je uz vrući, vlaţan liz od kojeg
mu je glava skoro eksplodirala, podignula usta s njega. „Nije ti se svidjelo?“
Usredotočio se na njezine usne. Ruţičaste. Napučene. Sjajne. Mozak
mu se mučio da spozna što mu je učinila. Što mu je zamalo učinila.
„Cam?“ Njezine vještičje usne razvuku se u osmijeh, pa je pretraţio
njezino lice u potrazi za srameţljivošću ili gadljivošću, ali uzalud. Ni jedno
od toga nije našao, ništa osim senzualne ţudnje od čega mu je srce
poludjelo među rebrima.
„Kako...“ Gospode dragi, zašto je gubio vrijeme na razgovor? „Pen, ti
si...“
Ona se nasmije duboko u grlu pa Camu postane jasno da se dani kad
se njegova ţena raširenih očiju pokoravala njegovim velebnim svjetovnim
iskustvima privode kraju. „Obično nemaš problema sa završavanjem svojih
rečenica.“
Dovraga, bila je u pravu. Više nije školarac, a ona nije njegova prva
simpatija. Cam gutne, ali još nije vjerovao vlastitom glasu. Gutne još
jednom pa uzme zraka i tek se onda usudio progovoriti, uzalud se nadajući
da nije zvučao tako zbunjeno kao što se osjećao. „Kako nevina djevojka
poput tebe zna kako to raditi?“
Smiješak joj je još uvijek koketno titrao na usnama. „Nisam baš
nevina djevojka.“
„A nisi ni daleko od toga.“
Ona zatrepće. „Tračevi su bili u pravu u jednoj stvari. Razgovori u
rimskim salonima bili su puno smioniji nego oni u Almacku.“
Još uvijek ga jašući, potegne se prema gore, dok se međunoţjem nije
protrljala o njegovu kitu. Cam proguta očajnu potrebu da zastenje. Vrućina
mu spali svaku pomisao osim one jedne. Mora ju imati. Moraju imati sada.
Kroz oluju koja mu je divljala u glavi čuo je kako mu nešto govori, no
nalazio se u takvom stanju da mu je trebalo nekoliko trenutaka da zvukove
prevede u smislene riječi.
„Mislila sam da će ti se svidjeti.“
Cam se s mukom odupre potrebi da se zabije u nju. „Svidjelo mi se.“
Zastane u slučaju da ga je krivo shvatila. „Sviđa mi se.“
„Radim ovo potpuno prema pričama iz druge ruke.“
Izgledala je toliko ozbiljno da Cam, čak i napola lud od ţelje, nije
mogao zaustaviti smijeh. „Slatka moja ţeno, što god učiniš, mene će
zadovoljiti.“
Lice joj se trijumfalno ozari. „Drago mi je to čuti, vaša milosti.“
Večeras je sarkazam umanjio formalnost kojim mu se obratila. Svaka iskra
izazova u njezinom dubokom slatkom glasu samo je dodatno potpirivala
njegovu ţelju.
„Toliko sam lud za tobom da bi ova kuća mogla izgorjeti do temelja, a
ja bih unatoč tome ostao s tobom u krevetu.“
Kad ga je poljubila, imala je okus po ţenskosti, po čeţnji i svemu što je
ţelio. Proţdirao joj je usta, gurajući svoj jezik duboko. „Daj mi da te imam“,
šaptao joj je u usne.
„Ne još.“
U navali frustracije zario je prste u njezinu gustu kosu i čvrsto je
uhvatio. „Ti me zaista ţeliš ubiti.“
Oči su joj sjale od uzbuđenja. „Moţda.“
S neskrivenom erotičnošću od koje mu je srce podivljalo, Pen se
pritisne prema dolje. Bila je toliko blizu. Nagnuo je bokove, no prije nego
što je uspio kliznuti u nju, Pen se povukla.
„Trebala bih završiti s onime što sam započela.“
Nije se mogao pouzdati u sebe da joj se neće prosuti u usta. „Smiluj mi
se. Previše iskušavaš moju kontrolu.“
Oči su joj vragolasto zaintrigirano sjajile. „Meni ne smeta.“
Pen se pomakne kako bi ga mogla primiti u svoja sočna usta, a Camov
vid se zamrači poput tunela na kraju kojeg je ona bila svjetlo. Njezino ime
u nerazgovjetnom protestu izleti iz njegovih usta.
Lizala je osjetljiv glavić, pa se svaki impuls da je zaustavi povukao
juţnije, zajedno sa svakom kapljom krvi koju je posjedovao. A onda – dragi
Boţe – vješto sisanje.
Pojačala je pritisak, stišćući prste oko njegove baze, a unatoč njezinoj
nespretnosti, Cam nikada uţivotu nije iskusio ovako silan uţitak.
Njezin ga je jezik palio poput kresiva, a Pen zastenje od uţivanja. Još
jedna navala uzbuđenja, još jedna pokidana nit njegove narušene kontrole.
Cam se mučio zadrţati zdravi razum.
„Pen, stani.“ Glas mu je zvučao duboko i sirovo. „Dosta.“
Ona izazovno i polako ustane, zadrţavši se na njegovom vršku.
Camovi vratni mišići toliko se napnu da je pomislio kako će mu glava
eksplodirati. Zatvori oči, a govoriti mu je bila prava muka. “Daj mi da
preuzmem. Dokazala si svoje.“
Štogod da je to što je naumila dokazati. Zaboravio je što je to bilo u
trenutku kad se ustima spustila na njega. Još ga je uvijek drţala u šaci,
toploj i čvrstoj. Treba ga što prije pustiti ili će doţivjeti vlaţno iznenađenje.
Topla svila padne mu na trbuh, a ona ga ponovno uzme u usta.
Vrućina. Pritisak. Uţitak.
Zahtjevi. Opiranje.
Pulsirajuća bol potrebe.
Oslobađanje...
Svaka stanica u njegovom tijelu ţeljela joj se predati. Tiho opsovavši,
Cam odustane od borbe, zabaci glavu prema stropu i prospe vruće sjeme u
njezina usta.
Poglavlje 29

Sljedeće večeri dok je pratila Cama na bal grofice od Matlocka, Pen


nije prestajala razmišljati o svojim jučerašnjim postupcima.
Unatoč moći koja se u njoj probudila kada je vidjela Cama kako gubi
kontrolu, njezina je pobjeda bila jalova. Istina, popustio je pred njezinim
ţeljama i da, uţivao je u onome što mu je radila. No kad je kasnije bestidno
zagospodario njezinim tijelom, priznala je svoj neuspjeh. Cam joj se fizički
predao, ali iza zelenih očiju njegove barijere su još uvijek bile
nepopustljive. Osvojila je njegovo tijelo, ali ne i njegovu dušu.
Mora ostati snaţna. Jedna noć, bez obzira na to koliko strastvena bila,
nije mogla srušiti obrambene zidove koje je počeo graditi u djetinjstvu i
koje je dan danas ciglu po ciglu osnaţivao. Cam se neće predati bez borbe.
Pen potječe od duge loze ratnika, a Thorneovima nikad nije manjkalo
hrabrosti, bez obzira na to kojih su drugih kvaliteta moţda bili lišeni.
Nastojanje da muţa veţe za sebe pokazat će se opasnim poput bilo koje
druge bitke koja je zagadila obiteljsku povijest.
Otkad su ušli u dvoranu za bal, Pen je na leđima osjećala ohrabrujuće
topao Camov dodir, a to ju je podsjetilo na činjenicu da unatoč tome što još
nije dobila rat, Cam jutros jest bio neobično njeţan prema njoj. Za
doručkom ju je poljubio, a dan je proveo s njome u razgledavanju Londona.
Bilo je čudno što je gradovepoput Pariza i Rima poznavala kao vlastiti
dţep, dok joj je glavni grad vlastite drţave bio nepoznati teritorij.
Bal Matlockovih bio je vrhunac društvenih događanja, a pojaviti se
među brojnim uzvanicima značilo je da je osoba utjecajna u društvu. Lista
gostiju uključivala je markiza od Leatha i njegovu sestru koja se upravo
vratila u London, lady Sophie Fairbrother.
Pen se iznenadila kada je prvi puta ugledala Jamesa Fairbrothera,
čovjeka kojeg je Harry uvijek opisivao kao zlikovca. Bio je mišićaviji i
krupniji od njezinog supruga i više je nalikovao nekom boksaču nego
ratniku koji barata mačem. No ispod mrzovoljne vanjštine bio je zgodan.
Nije joj promaklo kako su Leathove oči sijevnule prema Harryju koji se
demonstrativno drţao na pristojnoj udaljenosti. Niti je previdjela kako je
promatrao zlatokosu djevojku kojoj su sa svih strana pristizale ponude za
ples.
Pen nije bila sigurna ni što očekivati od Sophie. Djevojka je bila
draţesna i očigledno je večeras bila u središtu pozornosti, ali ona nije
pridavala nikakvu paţnju Harryju. Zar je moţda odlučila da je mlađi sin
bez prebijene pare, ma koliko joj odan bio, nije dostojan? Ili je jednostavno
samo bila oprezna u javnosti?
Prema onome što je rekao Harry, Leath je ţelio da se Sophie uda za
Desborougha, ali Pen u tom društvu nije poznavala mnogo ljudi. Nekoliko
starije gospode plesalo je sa Sophie pa je bilo moguće da je jedan od njih
Desborough.
Pen nije mogla izbjeći pomisao da bi vezati tako mladu i ţivahnu
djevojku za muškarca koji se bliţi srednjoj ţivotnoj dobi bilo pomalo
okrutno. Ali to isto tako nije značilo da nije odobravala Leathove planove
da sestri nađe prihvatljivog ţenika, jer osim odanosti i ljubavi koje joj je
Harry mogao pruţiti, on nije posjedovao ništa što bi ga činilo prihvatljivim
za taj brak.
Ali, njegova odanost i ljubav trebali bi se uzeti u obzir. Pen je odlučila
da će, ako Sophie voli Harryja, učiniti što moţe da mu pomogne. Cam joj je
rekao neka se ne miješa, no kako bi mogla iznevjeriti Harryja i Sophie ako
se oni iskreno vole?
U moru nepoznatih lica bilo je pravo olakšanje vidjeti lorda Hillbrooka
i njegovu suprugu kako joj se pribliţavaju. Ni Jonas ni Sidonie Merrick
jučer je nisu najtoplije dočekali, no bili su nepokolebljivo odani Camu i
barem joj nisu bili potpuni stranci. “Gospodine lorde. Moja lady.“ Pen se
prisili na osmijeh. “Dobra večer, Sidonie, Jonas.“ Cam je zvučao zadovoljno.
„Mislio sam da vas nećemo zateći na ovom senzacionalnom
događaju.“ “Richard i Genevieve su također ovdje. Sreli smo ih kad
smo stigli, ali odonda ni traga ni glasa od njih.“ Lady Hillbrook lijeno
je mahala lepezom pred licem pa se okrenula prema Pen. „Bal Matlockovih
uvijek više podsjeća na bančenje nego na bal.“
„Vi ste vjerojatno navikli na puno burnije večeri od ovih u mirnom
starom Londonu“, doda Jonas. „Sjećam se javnih balova u Veneciji. Morali
su dovesti vojsku da uspostavi red.“
Pen nije bila sigurna je li to bio pokušaj da Jonas pročačka po njezinoj
prošlosti provedenoj na putovanjima, ali kako se radilo o Camovu
prijatelju, odlučila je prihvatiti da je komentar izrečen s dobrom namjerom.
„Nazočila sam maskenbalu za vrijeme prošlogodišnjeg karnevala i uspjela
sam nekako odande pobjeći ţiva.“
„Sviđa mi se vaša haljina.“ Večeras je rezerviranost lady Hillbrook bila
nešto manje očita.
„Hvala vam.“ Nakon Camova nimalo laskavog opisa njezine odjeće,
Pen je nosila omiljenu haljinu iz svoje nove kolekcije. Kad se pri odlasku na
bal spustila niz stepenice, Camov pogled je zasjao. Tirkizno zelena svila
bila je jednostavnog kroja, ali boja joj je pristajala i bila je u skladu s
Rothermereovim smaragdima.
Cam ispruţi ruku. „Sidonie, mogu li te zamoliti za ples?“
Pen uspije obuzdati instinktivnu ţelju da se usprotivi tome da ostane
nasamo sa zastrašujućim lordom Hillbrookom. Očajnički je pokušavala
uhvatiti Harryjev i Eliasov pogled, no Elias je, od svih ljudi, plesao baš s
lady Marriane Seaton, a Harry kao da je nestao s lica zemlje. Vjerojatno se
na terasi durio jer mu je voljena plesala s drugim.
Ni jedno od toga Pen nije bilo od pomoći. Ovo je bio njezin drugi
društveni događaj. Na koncertu su joj prilazili nepoznati ljudi s namjerom
da je upoznaju, no danas im više nije bila novo lice. Ili je moţda nazočnost
Jonasa Merricka obeshrabrivala sve koji su joj imali namjeru pristupiti.
„Moţda ćete i vi meni biti voljni pruţiti sličnu čast, vaša milosti“, reče
lord Hillbrook s ironičnim osmijehom, kao da je pogodio Penine strahove.
„Molim vas, zovite me Penelope.“ Bilo je smiješno ostati na vi s
Camovim dugogodišnjim prijateljem.
„Sa zadovoljstvom. Nadam se da ćeš i ti mene zvati Jonas.“
Jonas je povede na podij taman na početak kvadrile. Barem nije bio
valcer. Osim činjenice da je njezino glupavo srce ţeljelo sačuvati valcer za
Cama, zadrhtala je i zbog činjenice da će ostati nasamo sa zastrašujućim
vikontom.
Cam i lady Hillbrook pridruţili su se četverokutu koji su plesači
napravili kako bi započeli ples, a odnos među njima bio je opušten i
upućivao je na privrţenost, na što Pen nije osjetila ni trunku ljubomore.
Bilo je jasno da je Sidonie Merrick silno zaljubljena u svog zastrašujućeg
supruga, a to je značilo ili da je prekrasna brineta bila nesmotreno hrabra
ili lord Hillbrook – Jonas – nije bio toliko strašan kao što je izgledao.
„Koliko znam, poznaješ Cama cijeli ţivot“, kaţe Jonas dok je čekao da
par koji je predvodio ples otpleše svoje korake.
Pen nije pogriješila, on ju je namjeravao ispitivati. Odgovorila je što je
bezazlenije mogla. „Naše su majke bile prijateljice.“
„Ali dugo si izbivala iz Engleske.“
Pen ga oprezno pogleda. Čak je i u Europi čula za Jonasa Merricka i
mogla se kladiti u to da on već zna sve o njoj. Je li otkrio da je priča o
vjenčanju na Kontinentu bila obična izmišljotina? No zadrţala je neutralan
ton u glasu. „Putovala sam s tetom.“
„S lady Bradford“, reče on dokazavši time da je provjerio njezinu priču.
„Upoznao sam je prije dvanaest godina u Grčkoj. Ţena vrijedna
strahopoštovanja.“
„Nedostaje mi“, Pen potpuno iskreno odgovori, zahvalna što su morali
odgoditi daljnji razgovor kako bi mogli otplesati svoj dio.
„Ţao mi je što je preminula“, reče Hillbrook kad su se vratili na svoje
mjesto. „Pretpostavljam da si ostala u kontaktu s Camom.“
„Slali smo si dugačka pisma“, odgovori mu hladnokrvno.
Ovo ispitivanje nije bilo tako neugodno kao što je očekivala. Dvorovi
na Kontinentu bili su kolijevke spletki i ispitivali su je tajni agenti obiju
političkih strana, ali Jonas Merrick nesumnjivo je bio pametniji od tih
glupavih špijuna. No Pen je već dobro poznavala obrazac i znala se nositi s
njime.
„Oprostit ćeš mi što pitam, ali pozvat ću se na staro prijateljstvo. Iako
smo svi nesumnjivo oduševljeni Camovim izborom, sve se odigralo velikom
brzinom. Nestao je na nekoliko mjeseci, a onda se vratio s mladenkom.
Putem ste doţivjeli brodolom. To je priča godine.“
„Spojio nas je moj brat Peter“, reče ona potpuno iskreno prije nego što
su ponovno bili prisiljeni plesati.
Kad su se ponovno sastali, Pen je ostala pomalo zadihana nakon što je
nekoliko koraka otplesala s mladićem koji je kvadrilu zamijenio s utrkom,
ali Jonas je nastavio kao da ih ni nisu prekinuli. „Nadam se da ćete se ti i
Sidonie zbliţiti.“
„I ja se nadam.“ Pen je to i mislila. „Bit će mi drago prihvatiti svako
prijateljsko lice. London se razlikuje od slobodnih kontinentalnih
društvenih krugova u kojima je sve jednostavnije i lakše.“ Na njezino
iznenađenje, humor razvedri njegove izbrazdane, ali zgodne, crte lica.
„Sidonie nije bila naučena na društvo kad smo se vjenčali, siguran sam da
će ti to i sama reći. A ti imaš i neporecivu prednost jer si vojvotkinja.“
„I supruga Camdena Rothermerea“, reče Pen s naznakom ponosa. Čak
i nakon samo dva izlaska, Pen je shvatila da društvo imavisoko mišljenje o
Camu unatoč njegovu skandaloznom porijeklu i neprihvatljivim
okolnostima njegova braka.
„Da, to što si Camov izbor otvorit će ti brojna vrata.“
Četverokut plesača izgubio se u koracima i kretnjama pa se ona i
Jonas nisu pribliţili jedno drugome do kraja plesa. „Moţeš računati na
našu podršku.“
Iako je njegova izjava zvučala kao da joj Jonas nudi svoj blagoslov,
Pen nije bila toliko blesava da ga uzme zdravo za gotovo. Ono što je ona
čula bilo je Moţeš računati s našom podrškom sve dok ne učiniš nešto što bi
osramotilo našeg dragog prijatelja.
Mogla mu je reći da joj je posljednja ţelja na svijetu povrijediti Cama.
Zapravo, da mu se ţeljela povjeriti, što nije, mogla mu je reći da je udaja za
Cama bila najveća rana koju mu je mogla nanijeti.
No imala je neugodan osjećaj da je tijekom njihovog kratkog razgovora
vikont zaronio u tajne koje je čuvala cijelog ţivota, uključujući i najveću od
svih: da bi za svojeg supruga rado dala i ţivot.
Poglavlje 30

U luksuznoj knjiţnici vojvode od Matlocka glazba i ćaskanje gostiju


čuli su se kao samo prigušeni zvukovi iz daljine. Jonas je stajao kraj
komode od mahagonija i točio konjak Richardu, Camu i sebi dok se Cam
laktom oslonio na okvir kamina izrađen od finog alabastera. Richard se s
uobičajenom gracioznošću zavalio na koţni kauč.
Nije bilo ni traga gorčini koja je obiljeţila njegov posljednji razgovor s
Jonasom i Richardom prije Boţića. Cam je odonda bio toliko zaposlen da
nije imao vremena ţaliti što su nakratko prekinuli veze, a sada kad su se
opet skupili, shvatio je koliko su mu prijatelji nedostajali.
Nevoljko je ostavio Pen samu u plesnoj dvorani. Zapravo, danas
zamalo uopće nisu ni došli na zabavu. Kad ju je vidio u toj haljini, koja joj
je vraški dobro pristajala, ţelio ju je odvući na kat, strgnuti s nje tu zelenu
svilu i zabijati se u nju dok ne počne vrištati njegovo ime.
No on je bio Camden Rothermere, vojvoda od Sedgemoora, uzor
pristojnog ponašanja i poţeljnih manira, čiji su nedavni postupci već
potakli dovoljno govorkanja. Posljednje što je ţelio bilo je da se počne
pričati kako je toliko očaran svojom mladenkom da ne moţe izdrţati ni pet
minuta u javnosti, a da je ne odvuče kući.
Iako je to bilo opasno blizu istini.
Nakon što je na početku večeri bila prilično nervozna, Pen jesada
izgledala znatno opuštenije. Moţda je to bilo zato što su se Jonas i Sidonie
za to pobrinuli, a on im je bio zahvalan na trudu. Jonas je znao biti teška
bitanga, ali jednom kada bi obećao odanost, ne bi odstupao od svoje riječi.
Cam se ograničio na samo jedan valcer s svojom suprugom, a ona mu
je obećala posljednji ples prije večere. Čak je uspio zadrţati izraz pristojnog
zanimanja dok je plesala s cijelim nizom raznih bitangi.
Na kraju se, zato jer nije ţelio da ih prisluškuju u razgovoru koji se
već predugo odgađao, s najbliskijim prijateljima povukao na tiše mjesto.
Pen je bila sigurna s Genevieve, Sidonie i svojom braćom.
„Kunem se, ove guţve postaju sve gore i gore“, reče Richard. „Ne znam
ni zašto smo došli. Genevieve je bacila jedan pogled na okupljenu skupinu i
skoro se okrenula natrag.“
„Tvoju suprugu nije lako preplašiti“, Jonas kaţe uz iskrivljeni osmijeh
pa im podijeli čaše s pićem. Vatra i nekoliko lampi osvjetljavale su
prostoriju, a treptavo svjetlo ublaţilo je njegove oţiljke. Cam ih je sada
jedva primjećivao.
„Kad smo već kod supruga“, kaţe Richard, „Cam, još ti nismo
nazdravili i zaţeljeli sreću.“
„Već ste to jučer učinili“, odgovori im.
Richard slegne ramenima karakterističnom nonšalantnošću, no otkad
se oţenio, bilo je nečeg potpuno novog u njegovom ponašanju. Više nije
skupocjenim odijelima pokušavao prikriti oštru inteligenciju i plemenito
srce. „Jednom kad se odrekne statusa neţenje, dobre ţelje čovjeku nikad
nisu naodmet.“
Mora da Cam svoj trzaj nije dovoljno dobro prikrio jer ga je Jonas
oštro prostrijelio pogledom. „Nevolje u raju, prijatelju?“
„Jonas, ostavi jadnika na miru“, reče Richard. „Prijatelji ne bi trebali
zabadati nos gdje mu nije mjesto.“
„Trebali bi, ako mogu pomoći“, Jonas obzirno odgovori, prateći Cama
pogledom kao mačka miša.
Cam slegne ramenima pa izgovori laţ. Iako, nakon jučerašnje noći to
više nije tolika laţ kao što je nekad bila. „Sve je u redu.“
„Jučer nije izgledalo u redu.“ Jonas je ignorirao Richardov pogled.
„Vojvotkinja se bojala progovoriti i riječ, a ti si izgledao kao da su ti dani
odbrojani.“
„Pretjeruje“, reče Richard. „Nemoj slušati tog pretencioznog
mamlaza.“
„Pretencioznog?“ Jonas podigne čašu u Richardovom smjeru. „Prenesi
moje čestitke Genevieve. Čini čuda za tvoj vokabular.“
Richard se nije nasmijao. „Kad bi barem Sidonie uspjela učiniti čudo
za tvoje ponašanje.“
Cam uzdahne. „Pen ne zasluţuje da ju kritizirate.“
Jonas nije djelovao impresionirano. „Siguran sam da ona to ne
zasluţuje.“
„Dakle misliš da ja zasluţujem“, smrknuto kaţe Cam, pitajući se iz
kojeg su mu to, pobogu, razloga prijatelji nedostajali. No Richardu je morao
zahvaliti što je pokušao ublaţiti Jonasova neugodna pitanja.
„Ti si jedini preostali kandidat.“ Jonas stane na suprotnu stranu
kamina.
Cam se namršti. „Nisam došao na ispitivanje.“
„Da, jesi“, Jonas ga glatko odreţe.
„Da budemo pošteni, Cam, s obzirom na to da si se prošli puta bijesan
pokupio jer nismo bili oduševljeni s lady Marianne, a kad smo te sljedeći
puta vidjeli, bilo je to rukom pod ruku s novom mladenkom, morao bi
očekivati nekoliko pitanja“, Richard je pijuckao svoje piće.
„Na čijoj si ti strani?“ zareţi Cam.
Richard si uzme vremena da proguta gutljaj konjaka, a zatim se
nasmije. „Iako mi moţda ne vjeruješ, na tvojoj.“
„Ne vjerujem ti.“
„Ţeliš li moţda pokoji savjet od nekoga s dugim bračnim iskustvom?“
„Ne.“
„Onda dobro.“ Richard ispije još malo konjaka. „Vraţje dobra kapljica,
zar ne? Moramo saznati gdje ga to Matlock kupuje.“
Napeta tišina se produţi sve dok je Cam više nije mogao podnijeti.
Jonas je imao strpljenje biblijskog Joba, no Richardova suzdrţanost ga je
iznenadila i ţivcirala.
Cam izdahne pa malo manje ratoborno upita: „Dobro, da čujem tvoj
savjet.“
„Ja sam naprosto zapanjen što savjetujem tebe, sam izvor mudrosti.“
Richardove usne rastegnu se u nešto što je podsjećalo na osmijeh. „Sjećam
se Pen kao djevojčice. Bila je smiona i impulzivna i tako puna ţivota.“
„Da, bila je.“ I Cam se zatekao kako se smiješi.
Richardov osmijeh izblijedi. „To nije ţena koju sam jučer upoznao.“
„Poznavao si je prije mnogo godina.“
„Moraš je uvjeriti da se nećeš prigovorima obrušiti na nju ako u
nečemu pretjera. Ona je pametna; uskoro će shvatiti što moţe, a što ne
smije raditi da ne uznemiri svjetinu.“
„Kad to tako kaţeš, zvučim kao tiranin“, Cam se pobuni.
Richard slegne ramenima. „Odabrao si ţenu ţivahna duha. Ili će
barem biti takva jednom kad se prestane bojati i o najmanjem šapatu
neodobravanja koji bi ti mogao stvarati neugodnosti. Ona je članica obitelji
Thorne. Ne mogu vjerovati da bi bila plašljiva po prirodi. Thorneovi su
nesmotrenost pili s majčinim mlijekom.“
„Stekla je određenu reputaciju“, Jonas tiho kaţe.
Cam glasno spusti čašu. „Trebam li ti izbiti zube, prijatelju?“
„Samo ti prijeti – na mojem licu više baš nema puno mjesta na kojem
moţeš ostaviti svoj trag. Samo naglašavam istinu koju ionako svi znamo,
Cam“, Jonas mirno odgovori. „Uvijek si govorio da ćeš se vjenčati sa ţenom
neokaljane reputacije. To je, zapravo, i bio razlog zašto si odabrao lady
Marianne, ako se dobro sjećam naše diskusije.“
„Ne samo zato“, Cam s neugodom prizna. Usprkos njegovoj isprici i
tome što je sudbina za njega odabrala drugu mladenku, osjećao se krivim
zbog Marianne Seaton. Vidio je kako joj dobacuju skrivene poglede.
Društvo je Camovo vjenčanje s Pen protumačilo kao da je time odbacio svoj
prvi izbor.
„Uklopila se u tvoje standarde ljepote i inteligencije, ali da ju je pratio
i najmanji glas skandala, drţao bi se kilometrima podalje od nje“, reče
Jonas.
„A onda se vratiš kući s Penelope Thorne, koja se povlačila od Kaira do
Stockholma“, reče Richard. „Ne moţeš nam zamjeriti što smo znatiţeljni.“
Cam glasno udahne pa shvati da će prijateljima morati priznati istinu.
Predobro su ga poznali da nasjednu na priču u pravoj ljubavi. On se
uspravi. „Pen je jedina ţena koju sam zaprosio.“
Jonas nije izgledao zadivljeno. „Očito. Njome si se oţenio.“
Richard je već bio upoznat sa ţalosnim činjenicama, ili barem s
većinom njih jer Cam nikada nije priznao svoju nepoţeljnu ţudnju prema
devetnaestogodišnjoj Pen. „Pa, da, zaprosio sam je prije vjenčanja. Ali
traţio sam da se uda za mene još prije devet godina.“
„Bio si zaručen cijelo ovo vrijeme?“ Jonas je izgledao zaprepašteno, ili
Camovim odugovlačenjem da se oţeni svojom zaručnicom ili, vjerojatnije,
time što je otkrio nešto što Jonas zapravo nije znao. Merrick se ponosio
time što je uvijek sve znao.
„Naravno da ne.“ Cam prizna jedan od svojih rijetkih neuspjeha.
„Odbila me.“
„Bravo, Penelope“, ubaci se Richard, nazdravljajući Pen koja uopće
nije bila prisutna. „Nisam li već rekao da je hrabra.“
„Penelope Thorne nije se htjela udati za tebe?“ Pita Jonas. „Njezina
obitelj već je zasigurno bila u financijskom škripcu. Thorneovi su uvijek bili
smatrani pomalo sramotnom obitelji. Bili su izvanredni vojnici u kriznim
vremenima, ali za vrijeme mira uvijek su bili problematični.“
Camove usne stegnu se u crtu iako se već priviknuo na takva
razmišljanja. „Peter mi je bio prijatelj.“
„Znam da je Peter bio šarmantan. Moţda previše šarmantan za
vlastito dobro. A oni su i zgodna obitelj. Upecao si ljepoticu.“
„Nije ni lady Marianne oku neugodna“, pobuni se Richard.
„Nimalo“, reče Jonas. „No čak i muškarac s dugim bračnim iskustvom
poput mojega vidi da će se glave okretati za novom vojvotkinjom od
Sedgemoora. Jednom kad postane malo samopouzdanija i – oprostit ćeš mi
što to tako kaţem – kupi pristojnu odjeću, izgledat će tako spektakularno
da joj se nećeš moći ni pribliţiti od horde zaluđenih oboţavatelja.“
Dovraga, to je bilo posljednje što je Cam ţelio. Još je u mladosti odlučio
da ne ţeli vojvotkinju pred kojom će ostali muškarci uzdisati, no sad se
našao očaran ţenom zbog koje bi sva muška srca divlje zakucala. Njegove
ţivotne ambicije za mirnim obiteljskim ţivotom bile su osuđene na propast.
Cam potisne iskru ljubomore na pomisao kako netko drugi dira Pen,
kako ona nekom drugom čovjeku radi ono čime je njemu jučer oduzimala
dah. Nevidljiva šaka stisne mu ţeludac. Tko god se pribliţi Pen, dani su
mu odbrojani.
Zaustavi se s čašom napola podignutom, pitajući se pritom kada se
točno pretvorio u takvog primitivca. Strast je, ako ju čovjek nije znao
kontrolirati, bila opasna emocija, a ipak, on bi dokrajčio svakoga koji bi se
usudio njuškati oko njegove supruge.
„Cam, jesi li dobro?“ upita Richard.
Cam mora da je izgubljeno buljio u prijatelja. Osjećao se kao da je
izgubio ravnoteţu, kao da mu je netko poljuljao tlo pod nogama.
„Naravno.“ Oni su odmah prezreli tu laţ, ali sigurno nisu znali koji
razlog stoji iza nje.
„Izgledaš kao da bi Jonasu najradije kroz nos iščupao crijeva.“
Cam se prisili na osmijeh. „Pen je moja ţena. Zasluţuje moju vjernost i
vaše poštovanje.“
Jonas se namršti dok su mu se kotačići u glavi okretali. „Naravno da
zasluţuje.“
Cam nije očekivao da će se Jonas tako brzo sloţiti s njime. „Svidjet će
ti se kad ju upoznaš.“
„Siguran sam da hoće.“
Ovaj je stupanj ljubaznosti Camu bio sumnjiv pa pogleda prijatelja
ispod oka. Naţalost, Jonas je bio skoro isto toliko visok koliko i Cam pa
njegov pogled nije baš postigao ţeljeni učinak. „Zar si sarkastičan?“
Jonas je djelovao istinski iznenađeno. „Nimalo. Oduševljen sam što se
nisi vjenčao s lady Marianne, jer sam otpočetka bio protiv tog braka. Bilo bi
grozno gledati te u hladnom braku.“
Cam je već otvorio usta da progovori kako je brak s Pen isto tako
hladan, kad ga nešto zaustavi. Moţda je to bila sumnja da Jonas očekuje
izjavu o njegovim emocijama ili njihovu nedostatku.
„Pen će biti odlična vojvotkinja“, reče Richard pomirljivo. „No još
uvijek je zagonetka zašto se odbila udati za tebe ako su Thorneovi bili u
problemima.“
„Zar obojica sugerirate da bi se udala za mene samo zbog financijske
sigurnosti?“ Nakostriješi se.
Richard ga pogleda s neodobravanjem. „Vraški si osjetljiv, Cam, a to
nije ono što mislimo. Dobro znaš da bi se djevojke redale pred tobom s
nadom da će si priskrbiti titulu vojvotkinje čak i da si ovisnik o drogama ili
da sliniš u vlastiti tanjur.“
„Baš ti hvala“, Cam odgovori namrgođeno.
„I drugi put.“
Jonas je i dalje bio ţeljan objasniti svoje stavove, što nije bila
svakodnevna pojava, pa se Cam odlučio kontrolirati kako bi ga poslušao do
kraja. „Prije svih tih godina njezina je obitelj vršila na nju pritisak da se
uda za tebe. Je li bila zaljubljena u nekoga drugoga?“
„Koliko ja znam, nije.“ Cam je tu ideju smatrao neugodnom iako baš
nije mogao objasniti zašto. Ako je Pen s devetnaest godina na bila u nekoga
zaljubljena, taj odnos nije imao sretan završetak. „Nikad nisam čuo ni
riječi o tome.“
„Ali na Kontinentu se pričalo“, Richard će ozbiljno.
„I bile su to samo priče“, reče Cam pa shvati da je takav samouvjereni
odgovor dao naslutiti kako on to sa sigurnošću zna. Vrućina mu oblije
obraze dok je pijuckao konjak kako bi iza čaše sakrio svoju nelagodu.
Penina nevinost nije se nikoga ticala pa je brzo promijenio temu, no ni ta
nije bila ništa ugodnija. „Njezina majka toliko je zvocala da je Pen otkazala
svoju sezonu i pobjegla u Italiju.“
Jonas prasne u smijeh. Bio je poznat po munjevitim promjenama
raspoloţenja. „Oh, Cam, suosjećam s tobom. Ali, dovraga, to je tako
zabavno.“
Cam ga prostrijeli pogledom. „Ne mogu shvatiti što je tako zabavno u
tome.“
Jonas si je uzeo malo vremena da se prestane smijati, što je Camu išlo
na ţivce. „Bilo bi ti jasno da si bio na našem mjestu svih ovih godina i
morao se nositi s tvojim savršenstvom. Ta mi se tvoja nevjesta sve više
sviđa.“
„Cam, nemoj nam se sad uzoholiti.“ Richard ustane pa podigne bocu s
pićem. „Čak je i meni mrvicu smiješno da se ţena koja je zadovoljavala
tvoje kriterije toliko grozila mogućnosti udaje za tebe da je pobjegla iz
zemlje.“
„Pobjegla je od svoje majke“, reče Cam ukočeno.
„Da, siguran sam da jest.“ Richard ponovno napuni Jonasovu čašu pa
se okrene prema Camu. „Ništa od toga ne objašnjava zašto si se za nju
vezao nakon toliko dugo vremena i nakon tog fascinantnog ţivota koji je
ţivjela, a pritom nisi nimalo promislio o tome.“
A Cam je, naprotiv, proveo previše vremena razmišljajući o
preprekama koje uopće nisu bile vaţne. Pruţajući praznu čašu prema
Richardu, prikrije uzdah. Trebao bi biti zahvalan što ima prijatelje
dovoljno hrabre da se ne libe podbadati njegovu aroganciju, no kada bi oni
samo znali da ga je njegova nevjesta u stanju pročitati vještije nego što će
njih dvojica to ikada moći.
„Peter me na smrtnoj postelji zamolio da ispratim Pen u Englesku.“
Čekao je bilo kakav odgovor, ali dokraja je zarobio paţnju svojih prijatelja
pa nitko nije imao potrebu nešto reći. „Našao sam ju u Alpama i doveo ju
natrag.“
„Sam?“ Richard na stolu zamijeni boce.
„Da.“ Cam napravi stanku. „Nemoj me tako gledati. Drţao sam ruke
podalje od nje.“
„To mora da je bilo vraški teško“, reče Jonas.
Cam iskesi zube prema Jonasu, koji je izgledao izuzetno
zainteresiranim za tuđu ţenu. „Ona je sestra mojeg prijatelja. Odrastao
sam s njome.“ Zastane. „Nije me baš ohrabrivala da nešto učinim.“
Richard sjedne natrag na kauč pa promotri Cama. „To te sigurno
proţdiralo.“
Cam kimne prije nego što se stigao zaustaviti pa poţuri završiti priču.
„Pretvarali smo se da smo vjenčani i izbjegavali smo mjesta na kojima bi
nas netko mogao prepoznati.“
„Sve dok?“ upita Jonas.
„Pretpostavljam, sve dok brod nije potonuo“, kaţe Richard. „Dragi
Boţe, Cam, ako to nije prst sudbine...“
„Pen je nosila Rothermereov pečatnjak. Ljudi koji su nas izvukli iz
mora pretpostavili su da smo vjenčani pa nije bilo moguće zataškati priču.“
„Dakle, nije bilo nikakvog strastvenog vjenčanja u talijanskoj
kapelici?“ Pita Jonas.
„Ne.“ Cam je mrzio nadmenost koja je zabavljala Jonasa.
„Nije ni čudo što nisi pričekao s vjenčanjem i stigao nas pozvati.
Moram priznati da sam... uvrijeđen.“ Zastane. „Zabrinuo sam se da si se ti
uvrijedio nakon našeg posljednjeg razgovora.“
U Camovu osmijehu nije bilo humora. „Bio sam ti spreman reći da si
svoja nepozvana mišljenja uguraš u guzicu. No ne bih ti unatoč tome bio
uskratio pozivnicu na svoje vjenčanje.“
Camov gnjev i ljubomora polako su jenjavali. Jonas je ionako bio
zainteresiran za samo jednu ţenu, a to nije bila Penelope Rothermere.
„Imao si dobre namjere – i uobičajenu potrebu da bude po tvome.“
„Rugala se sova sjenici.“ Richard prasne u smijeh pa isprazni čašu.
„Ţivot ti je u zadnje vrijeme pun avantura, prijatelju.“
„Zaista jest.“ Cam do kraja ispije svoj konjak.
Richard mu je bio prijatelj, a i Jonas također. Nakon svih nedavnih
zbivanja, bilo mu je drago da prijateljske veze, koje su učvrstili na Etonu,
nisu oslabjele.
Došlo je vrijeme da se vrati k Pen, posebno ako je Jonas imao pravo da
je postala središte zanimanja prisutnih muškaraca.
Poglavlje 31

Nakon bala kod Matlockovih, Pen je u rezidenciji Rotheremerevih


čekala da lakaj preuzme njezin kaput dok ju je Cam odmjeravao s vrata
knjiţnice.
Neprekidno je bila svjesna njegove privlačne muške ljepote, no zbog
načina na koji mu je svjetlo s lustera obasjavalo crnu kosu i posebno
isticalo njegove zelene oči, Penino je srce poskakivalo. Na trenutak je opet
postala ona nevina djevojka koja je venula za njim, umjesto
dvadesetosmogodišnja ţena koja je poznavala svaki pedalj njegovog tijela.
Pogotovo nakon jučerašnje noći.
U njoj zaiskri uzbuđenje pred idejom da ponovno ispita njegovu
odlučnost. Cijeli su dan vodili nijemu bitku, no njegov znakoviti pogled
odavao je da je i on iskusio uţitak.
Pen zatrepće bez trunke srameţljivosti, no krivnja joj je gmizala
koţom poput tisuće mravaca. Dok su bili na balu, u toaletu je Sophie
predala Harryjevo pismo, pismo čiji ju je sadrţaj pretvorio u urotnicu
protiv glasno izrečenih suprugovih ţelja.
Mramorni kipovi postavljeni niz dvoranu gledali su je s
neodobravanjem i Pen je mrzila te hladne, bijele Rimljane čiji su uobraţeni
izrazi lica bili dostojni Camovog vojvodskog pogleda.
„Hoće li to biti sve, vaša milosti?“ upita lakaj.
„Hvala ti, Thomas“, odgovori Cam. „Njezina milost i ja popit ćemo
konjak u knjiţnici prije nego što se povučemo na kat.“
„Lako noć, vaša milosti.“ Mladić se nakloni i ode.
Pen se iznenađeno okrene prema Camu. „Ali dame ne piju konjak.“
„Ti piješ.“ Cam zastane. „Ili barem nekad jesi.“
„Onda nisam bila vojvotkinja.“
Usta mu se iskrive od umora. Od umora i bijesa. „Pen, ako ţeliš
konjak, onda ćeš popiti vraţji konjak.“
Na povratku kući pitala se je li ga nekako ozlovoljila. Putem je bio tih
i nije ju ni pokušavao dotaknuti, a njegova narogušena napetost uvjerila ju
je kako je najbolje da se drţi podalje od njega. “Cam, ja te ne razumijem.“
Cam se jednom rukom osloni visoko na vrata, čime je samo pojačao
svoju nadmoć nad njezinom spoznajom o njegovu snaţnom, vitkom tijelu.
„Naţalost, sumnjam da je zaista tako.“
Pen frustrirano odmahne rukom. „Proveo si ţivot popravljajući štetu
koju su uzrokovali tvoji roditelji, no sada mene potičeš da se ponašam
buntovnički.“
„Moji su se roditelji besramno ponašali.“ Smiješak mu se rastegne
licem. „A ti si najčasnija osoba koju poznajem.“
Bila je previše zapanjena tim komplimentom da bude zadovoljna
njime. Otvorenih je usta piljila u njega sve dok nije shvatila da zasigurno
izgleda poput budale, pa brzo zatvori usta. „Hvala ti.“ Cam se pomakne u
stranu kako bi ga mogla mimoići, pa se Pen zaustavi na sredini sobe. Sve u
ovoj prostoriji, namještenoj koţnim foteljama i ulaštenim tamnim drvetom,
govorilo je da je to njegov teritorij. Pen je pogledom gutala redove knjiga u
koţnom uvezu, sjajne znanstvene instrumente i slike na zidovima.
Pogled joj se fokusira na veličanstvenom Tizianu iznad kamina, slici koju je
Cam noć prije spomenuo. Venera i Mars. Mars je očito bio potpuno
razodjeven. Blago Veneri, pomisli Pen kiselo ironično.
„Znaš, moţda te jučer jesam samo zadirkivala, ali ta slika zaista bi
dobro izgledala u mojim odajama.“
Iza nje, vrata se zatvore na tako poznati način da se zapitala
namjerava li je Cam izgrditi za kršenje nekog tajanstvenog društvenog
pravila.
„Jebeš Tiziana“, progunđa on.
Nije stigla ni uzdahnuti kad ju je zgrabio za ruke, a usnama se obrušio
na njezine. Pen se šokirano skameni. Kad je Cam podignuo glavu, u očima
mu je sjao očaj, a iz njega su sukljali valovi vrućine.
Oh, baš je bila glupa. Njegovo ponašanje u kočiji odjednom joj se učini
smislenijim pa osjeti golemo olakšanje, a onda i uzbuđenje.
Nije se ljutio na nju, nego ju je ţelio.
Ludo ju je ţelio, ako je suditi prema tome kako je izgledao. Mišići na
obrazu bili su mu zategnuti, a oči su mu blistale od senzualnih namjera.
„Cam, što...“ jedino je to uspjela reći prije negoli ju je okrenuo i
prikliještio uz policu za knjige.
„Nemoj me zaustaviti, Pen. Za Boga miloga, nemoj me zaustaviti.“
Prsti su joj se stiskali i opuštali u nesvjesnim milovanjima, a Cam je bio
zadihan kao da se uspinjao nekakvom planinom, a ne kao da je upravo
ušao kroz vrata.
„Ne bih...“
„Gorim cijelu noć.“ Ton glasa bio mu je sirov i dubok. „Imaš sreće što
te nisam odvukao u vrt Matlockovih i uzeo te ispod nekog stabla.“
Pen se zagrcne zapanjenim osmijehom. „Izazvao bi pravi skandal.“
Camu to nije bilo zabavno. „Cijeli sam se dan mučio drţati ruke dalje
od tebe. Gledati te noćas sjajnu poput kraljice i znati da si moja... Kako bi
bilo koji muškarac tome odolio?“
Njegova ju je ţelja oduševljavala jer ga nikada ranije nije vidjela u
ovakvom stanju. I ranije ju je ţelio, naravno da jest. Čak i prije nego što su
crkva i drţava blagoslovili njihovu vezu.
Ali ovo je bio Cam koji je gubio kontrolu.
U njoj proklija nada da je napokon uspjela srušiti njegove zaštitne
zidove, a onda ta nada isto tako brzo uvene. Gledajući u njegove grozničave
zelene oči, shvatila je da usprkos njegovim uzburkanim emocijama, ni sada
nije bila ništa bliţe njegovoj duši nego ranije.
Jednu ruku grubo joj je zarobio iza leđa i povukao je na svoje usne.
Osjećala je njegovu čvrstu moć čak i kroz tkaninu svoje haljine. To nije bilo
zavođenje. Bilo je to osvajanje.
Uzbuđenje joj se strelovitom brzinom proširi utrobom, pa plane od
potrebe. Njezino migoljenje iz njega izmami grleno stenjanje.
„Baš si drska“, protisne promuklo, ostavljajući poljupce u usijanom
nizu niz njezin vrat, grickajući mjesta za koja je znao da je dovode do
ludila.
„Baš jesam“, ona zadihano prizna, omatajući ruke iza njegovih ramena
i uţivajuću i trenju fine vune pod prstima. „Hoćemo li se povući na kat?“
„Ne“, promrmlja Cam pa je nespretno podigne grabeći je za nabore
suknje, a Pen se od njegovog glasa u svom uhu ovlaţi tamo dolje.
„Cam, ne smijemo.“
„Moramo“, zareţi, a kad ju je ovaj puta poljubio, ona odgovori na
poljubac, usisavši njegov jezik u svoja usta.
Svi njezini prigovori nestanu pod uţitkom koji joj se razlijevao cijelim
tijelom, a zatim Pen maglovito, kroz divlje otkucaje svog srca, začuje zvuk
trganja tkanine. Nadala se samo da na sebi nema onu gradsku haljinu koju
najviše voli.
Cam joj gurne ruke među noge, a kad je našao njezino središte na
prorezu gaća, Pen odluči da bi rado ţrtvovala cijelu garderobu za ovu vrstu
uţitka.
„Ovo je... osveta za jučerašnju noć, nije li?“ Zagrcne se uz njegovo uho.
„Upravo tako.“ Glas mu je bio još hrapaviji od njezinoga.
Prije nego što je stigla odlučiti šali li se on ili je ozbiljan, njegov jezik
prodre joj u usta, a jedan njegov prst ugura se u nju od čega ona poskoči,
trknuvši se u policu s knjigama.
Snaţno ju je milovao, a njezini su se mišići zatezali. Cam tiho opsuje i
malo je okrene kidajući joj gaće dok joj nisu poput dronjaka visjele s
njezinih gleţanja. Brzinom koja je imala samo jednu svrhu, vrati prste u
njezin skliski kanal i odmah dotakne ono čarobno mjesto od čega joj pred
očima eksplodira u milijun boja.
Pen u čudu zajeca, a on je opet poljubi, vlaţnim, sočnim poljupcima
koji su obećavali sjedinjavanje bez zadrški i pristojnosti.
Kad je napokon odvojio usta od njezinih, morala se prisiliti na
koncentraciju. Cam je izgledao divlje i odlučno, čvrste i grube čeljusti.
Toliko čvrste kao što je bio i jedan drugi dio njegovog tijela koji joj se
utiskivao u trbuh.
Njegov mosušni miris bio je toliko snaţan da je bila opijena njime, kao
da je izgubljena u opojnoj izmaglici u kojoj ju je zarobio. Pen sklizne niz
policu, zahvalna na uporištu jer su joj noge prijetile popustiti.
„Ţeliš me“, zareţi on.
Nije znala je li to bilo pitanje ili tvrdnja, no ionako nije imao razloga
preispitivati njezinu voljnost. Glatko klizanje njegovih prstiju potvrđivalo
mu je koliko je bila spremna.
„Da, ţelim te“, potisne glas iz grla koje se stiskalo u istom ritmu kao i
ostatak njezinih mišića.
Njegovo disanje bilo je isprekidano poput nasrtaja njegovih prstiju pa
nije dugo trebalo da se Pen počne tresti i uzdisati, a onda, kad je bila pred
samim vrhuncem, on stane.
„Cam?“ nesigurno upita.
„Pridrţi se za moja ramena“, procijedi, pritišćući ju uz policu. Rukama
je kliznuo među njih otkopčavajući svoje hlače.
Pen se čvršće uhvati dok joj se ţeludac stiskao od ţudnje. Cam je
zgrabi za bokove i podigne, a ona, kako bi spriječila pad, omota noge oko
njegovih bokova.
Tiho zajeca od iznenađenja zbog ranjivog poloţaja u kojem se našla, a
onda još jednom kad ju je podignuo i nabio ju na sebe.
Cam zarije lice u njezino rame, a ona je rukama gnječila njegova leđa
osjećajući njegovo neravnomjerno disanje. Njegova ju je vrućina okruţivala,
ispunjavala. U ovom poloţaju nije imala nikakve kontrole nad dubinom i
brzinom njegovih nasrtaja. Osjećaj je bio skoro neugodan, no njezino se
tijelo pohlepno drţalo za njegovo. Pobjegne joj još jedan uzdah pa se
promeškolji kako bi se prilagodila njegovoj veličini.
Cam gurne bokovima prema gore, a vrtoglavo penjanje prema vrhuncu
koje je započelo dok ju je obrađivao prstima, završi eksplozivnim
orgazmom. Pen se zgrči u njegovim rukama, zakopavši prste u njegov
kaput, dok je traţila neku vrstu uzemljenja u svijetu koji je blještao i
tresao joj se pod nogama.
Bilo mu je teško ostati nepomičnim. Proţivljavajući svoj vrhunac, Pen
je osjećala njegovu drhteću čvrstoću, leđa kruta poput ţeljeznog stupa i
ramena poput dasaka od hrastovine.
Dok se polagano spuštala s oblaka nevjerojatnog iskustva, Pen otvori
oči pa ugleda njegova čvrsto stisnuta usta. Bio je bijesan.
Ona se zadovoljno nasmije jer je dobro znala da taj njegov pogled moţe
značiti još nešto osim ljutnje.
Opustila se u njegovu naručju jer da ju je Cam sada pustio, rastopila
bi se u lokvicu na njegovom skupocjenom tepihu. Pen nasloni obraz na
njegov kaput, uţivajući u ţestokom nabijanju njegova srca. Bilo je nešto
vrlo grješno u činjenici da su oboje još bili odjeveni – barem djelomično.
„Još uvijek mi oponiraš“, on reče rastrzanim glasom.
Pen pokuša pokrenuti svoj mozak, koji je trenutno više nalikovao na
puding, kako bi si protumačila što je upravo čula. Glava joj je bila preteška
da bi ju podigla, a iskreno, izgledalo je kao da će je on morati odnijeti na
kat. Ili će morati pozvati Thomasa da mu pomogne, a to bi tek moglo biti
zanimljivo. „Molim?“
„Suzdrţavaš se.“ Glas mu je zvučao poput grmljavine dok joj je
vibrirao uz obraz. Rukama ju je čvrsto drţao za bokove, pazeći da ne
sklizne.
Pen mu se iscrpljeno osmjehne. „Nemoj biti blesav, Cam. Upravo si me
lansirao do zvijezda.“
„To nije dovoljno.“ Osjeti njegov udah. Kakve li slatke intimnost, biti
mu dovoljno blizu da moţe izbrojiti svaki njegov udah.
„Ne razumijem.“
Ali razumjela je. Nije li ona osjećala isto to kad bi se zagledala u
njegove oči na vrhuncu intimnosti i znala da se drţao na distanci?
Nije li čudno da je i on osjećao istu tu nesvjesnu emocionalnu
udaljenost, kratkotrajnu, ali očiglednu.
„Duboko sam u tebi, dovoljno da te diram u srce, a osjećam...“ Prekine
se, a Pen je i mogla zamisliti zašto. On se nije bavio emocijama, pogotovo
vlastitima. „Osjećam kako mi izmičeš.“
„Ovdje sam.“ Ali oboje su znali da nije.
„Samo tijelom.“
„I to je dovoljno.“ Pen se pomakne da ublaţi osjećaj ispunjenosti pa
ramenom okrzne jednu knjigu te ona uz tupi udarac sleti na pod.
„Nije.“ Zvučao je zbunjeno i frustrirano.
„Cam, imaš me.“
„Imam te nedovoljno“, tvrdoglavo reče pa trzne bokovima da dokaţe
točno u kojoj je mjeri njegova.
Još jedan sarkastični osmijeh. „Cam, drţiš me priklještenu uz vraţji
zid, za ljubav Boţju. Da te netko čuje, pomislio bi da nisi normalan.“
Svi osim, naravno, Penelope Rothermere.
Odjednom shvati da oboje ţele isto, pristup duši onoga drugoga, ali
samo tako da usput ne riskiraju otkriti vlastite slabosti.
„Znam na što misliš“, ustrajao je, ponovno se ukrutivši, a njezino se
umorno tijelo pomalo nevoljko prilagodi.
Pen zarije lice u prednji dio njegove košulje udišući njegov bogati
miris, a Cam usnama pomiluje njezino tjeme. Nakon tolike strasti,
neočekivana njeţnost pogodi je poput munje. Tiho, nesretno uzdahne prije
nešto što se stigla podsjetiti da ne smije dopustiti čeţnji da uništi ove
trenutke.
Pod njezinom straţnjicom, Camove ruke stisnu je do bola, no taj je
osjećaj bio divlje erotičan. Baš sve u ovom njihovom susretu bilo je divlje
erotično.
„Drţi se, Penelope“, prošapće.
Cam isklizne iz njezinog tijela, a onda se nabije natrag, sa svakim je
pokretom nabijajući u zid. Još tri knjige strovale se na pod, a poznati
osjećaj uzbuđenosti ponovno počne preuzimati šokiranu Pen.
Camovo polagano povlačenje palilo joj je svaki ţivac, pa ga je,
izgubljena u poţaru strasti, mogla samo drţati i nadati se da će preţivjeti
ovo sjedinjavanje. Imala je dojam da se raspala od strasti, razgolitila do
duše i ponovno sastavila u njegovu naručju.
Nije imala pojma da su u fizičkom svijetu bila moguća takva čuda. Ili
to da fizičko tijelo moţe izdrţati jačinu takve strasti. Ako je prije mislila da
mu se predala, ova vatrena povezanost među njima dokazala je da Cam iz
nje moţe izvući još puno više. Više reakcija, više uţitka, više divljine.
Više ljubavi.
Cam zatetura i ona mu izmakne iz ruku pa joj noge kliznu na pod i
tijela im se razdvoje. Pen zgrabi njegova ramena jer je noge nisu mogle
drţati uspravnom.
„Nadam se da je Thomas otišao u krevet“, zabrinuto reče, zagledavši
se u Cama i vidjevši ono što je očekivala. Muškarca zajapurenog od
zadovoljstva, lijenog pogleda i neuredne odjeće.
Čovjeka koji je još uvijek iza svog pogleda skrivao istinske emocije.
Još nije mogla vjerovati što je bio rekao. Njih dvoje vodili su istu bitku,
a nakon ovoga što se večeras dogodilo, znala je točno kako okrutna će ta
bitka postati. Zašto je bio toliko odlučan u tome da je prisili na predaju? Je
li moć bila u pitanju? Ponos?
Cam se tiho nasmije. „Volim te slušati kako stenješ.“
„Ja volim čuti kako ti reţiš“, odgovori mu.
„Dođi gore pa ću ti još malo reţati.“
Dok se Pen uspravljala, suknje joj kliznu do gleţnjeva. „Nisam sigurna
da mogu hodati.“
Cam ju je pridrţavao oko struka. „Polako, dođi do daha.“
Unatoč tome što su si objavili rat – jer kako se to drugačije moglo
nazvati? – jedan slatki trenutak međusobno su si bili oslonac. Penino se
disanje postupno smirilo, a i vratio se osjećaj svijesti prema svijetu oko nje.
„Donijet ću taj konjak.“ Usput je poljubi u usta.
Da se poštedi sramote padanja u njegovo naručje i otkrivanja koliko je
zaista bila ošamućena, Pen se odmakne i sagne pokupiti knjige koje su se
za vrijeme vrhunca njihove strasti slijevale s polica poput vodopada.
„Cam?“ obrati mu se zaprepašteno.
Cam je upravo točio piće pa se okrene prema njoj. „Molim?“
Glas joj se tresao kad je pruţila jednu od knjiga prema njemu. „Ovo
sam ja napisala.“
„Uistinu jesi“, odgovori kao da je činjenica što on posjeduje jedan od
putopisa koje je ona napisala sasvim beznačajna činjenica. „I to veoma
dobro. Ako paţljivije pogledaš police, naći ćeš i ostale svoje knjige.“
I dalje drţeći knjigu prema njemu, Pen potone u stolicu. „Ja sam...
iznenađena.“
Proklet bio. Kakve je šanse zaista imala da mu odoli? Uţivala je,
ganuta, u saznanju da je Cam pročitao i uţivao u riječima koje je ona
napisala.
Cam joj donese konjak. „Nazdravimo tvojem talentu.“
On je govorio toliko opušteno, dok se Pen osjećala potpuno izmoreno,
za što nije bilo zasluţno samo smiono zavođenje. Trudila se zadrţati glas
mirnim.
„Kojem točno talentu?“
Njegove obrve se izviju. „Recimo samo da sam u posljednjih pola sata
počeo svoju knjiţnicu cijeniti na jedan potpuno drukčiji način.“
Ona sretne njegov pogled, sjajan od humora, pa se počne smijati
nesputanim smijehom koji nije iskusila od smrti svoje tete. Ostavivši
konjak po strani, Cam ju podigne u naručje pa se stane smijati s njome.
Unatoč crnoj noći koja ih je okruţivala, nakratko su osjetili kako ih
obasjavaju tople zrake sunca.
Poglavlje 32

Kad je Harry čuo kako se kočija zaustavlja pred kućom tete Isabel u
uskoj uličici na trgu Russell, srce mu je skoro eksplodiralo od uzbuđenja.
Duboko udahne prašnjavi zrak koji mu ispuni nosnice pa se trzne na zvuk
Sophienih koraka koji su se pribliţavali vratima.
Kuc. Kuc. Kuc.
Tri kucaja označila su njezin dolazak. Sophie je zvučala nestrpljivo,
skoro tako nestrpljivo kao što je i on bio.
Poţuri se otvoriti vrata, a vani je u mraku ugledao neoznačenu kočiju i
Penino tjeskobno lice koje je virilo kroz prozor. Mahnuo joj je kako bi je
uvjerio da je sve u redu, a onda se potpuno usredotočio na ţenu pod velom
koja je stajala na stubama.
Bez riječi uhvati Sophie za zapešće, odmah iznad ruba njezine kratke
rukavice pa je uvuče u hodnik, pod prstima osjećajući mahnito lupanje
njezina srca.
Tresak zatvaranja vrata odzvoni praznom kućom poput zvuka
ispaljenog hica. Nagne njezin šeširić i strgne veo koji je skrivao njezino
prekrasno lice. A već u sljedećem ju je trenutku ljubio i ona je uzvraćala
poljubac pa svi oni dugi, usamljeni tjedni više nisu bili vaţni.
Njegova najdraţa bila je ovdje i on je ponovno bio ţiv.
Čekao je tri popodneva otkad mu je Pen dostavila poruku. Tri
popodneva samoće u ovoj zanemarenoj kući koju je teta Isabeldavno
napustila kada je otišla na putovanje po Kontinentu. U susjedstvu, u kojem
je obitavalo stanovništvo srednje klase, postojala je mala vjerojatnost da ga
netko vidi sa Sophie.
Ljubio je Sophiene usne, bradu, obraze, nos i obrve, mrmljajući stotinu
riječi koje su se svodile na one dvije najvaţnije.
Volim te.
Nedostaješ mi.
Ne ostavljaj me.
Predugo mu je trebalo da shvati da Sophie plače pa joj konačno obujmi
lice dlanovima. „Dušo, što je bilo?“
Ona šmrcne i pogleda ga bistrim, modrim očima. „Samo sam jako
sretna što te vidim. Mislila sam da će me James ostaviti u onoj ledenoj
zabiti sve dok se ne dogovori s Desboroughom i odvuče me u kapelu na
vjenčanje.“
„Rekla si da te brat ne bi prisilio.“
„On se uhvatio za tu ideju kao pijan plota. Desborough me sutra dolazi
zaprositi.“
Harryja od uţasa oblije hladni znoj. „Prokletstvo.“
Ona kimne. „Bojim se da će me James opet nekamo poslati ako
odbijem.“
„Ali tvoja je teta otišla iz Northumberlanda.“
„Uvijek postoji Alloway Chas.“
Harry pokuša razvedriti atmosferu. „Koji, na sreću, nije u
Northumberlandu.“
Sophie se nije nasmijala. „Ali kao da jest. Usred je Yorkshirea, u
brdima, i mama će poput kobca pratiti svaki moj korak.“ Sophie se zagleda
u Harrya kao da je on taj koji ima sve odgovore. Kad bi barem bilo tako.
„Moţeš li nekako odgoditi Desboroughovu prosidbu?“
Ona tuţno slegne ramenima. „S obzirom na to da je njegovo udvaranje
javna tajna, James će posumnjati u svaki razlog odgađanja.“
Harryju je bilo uţasno vidjeti Sophie tako poraţenu pa ju je ljubio dok
mu nije pala u naručje. Kad se napokon spustio s oblaka, ona više nije
izgledala toliko izbezumljeno.
„Pokušaj kupiti vrijeme.“ Harry posegne za njezinom šakom, skine joj
rukavicu te utisne uţareni poljubac u njezin dlan, a zatim je povede u
zastorima zaklonjenu sobu za primanje gostiju.
Sophiena se nada ponovno ugasi. „Ali samo odgađamo neizbjeţno.“
„Reci da razmišljaš o prihvaćanju prosidbe. Moţda bi tako Jamesov
oprez popustio.“
„Ako se udam za Desborougha, izgubljene su sve nade.“
Da se nalaze na nekakvoj pozornici, ova tvrdnja zvučala bi
melodramatično, no ona je imala pravo. Nije njegova Sophie bila osoba koja
bi mogla biti nečijom ljubavnicom. Nije zasluţila postati preljubnicom.
„Imamo samo sat vremena“, reče sumorno, potonuvši u sofu.
„Nadao sam se da ćemo imati više.“ Harry se trudio zapamtiti svaku
crtu njezina lica. Sat vremena činilo se toliko okrutnim. No sve kraće od do
kraja ţivota bilo bi nedovoljno, pa čak bi se i onda osjećao prevarenim.
„Već je bilo dovoljno teško pobjeći s čajanke lady Frencham.
Vojvotkinja je morala reći da me ţeli odvesti k modistici.“ Sophie skine i
drugu rukavicu. „Iako bi svaka imalo pametna osoba mogla zaključiti da
vojvotkinja nije u Londonu dovoljno dugo da bi mogla preporučivati
modistice.“
Sudeći prema onome što je Harry vidio od Penine jednolične
garderobe, ni jedna djevojka s imalo stila ne bi prihvatila njezinu ponudu.
Ona čudovišna siva haljina koju je nosila u Oldheavenu i konje bi
preplašila.
Spomen odjeće potakne Harryja da obrati paţnju na Sophienu opravu.
„Dobri Boţe, što je to? Šator?“
Unatoč Sophienom nemiru, pobjegne joj osmijeh pa odveţe vrpce
kojima je bio pričvršćen plašt. „Posudila mi ga je tvoja sestra. Kapicu i veo
također. Ali ona je puno viša od mene.“
„Izgledaš kao da se utapaš u njemu.“ A ako su imali samo sat
vremena, nije ih ţelio potrošiti na lamentiranje o njihovim problemima. „Ni
vlastita te majka ne bi prepoznala ispod svih tih krpa.“
Sophie elegantno skine kaput s vitkih ramena, a njezina ruţičasta
haljina od muslina istog časa razvedri tmurnu prostoriju. Harry se više
nije mogao drţati podalje od nje pa je u dva koraka bio pred njom, klečeći
kraj njezine sofe, drţeći je za ruku. „Sada izgledaš poput moje djevojke.“
„Tvoja sestra je predivna.“ Od njezina slatkog, kratkog poljupca zaigra
mu srce. „Jako ti nalikuje.“
„Jadna ona.“
Sophie ponovno zahihoće, a njemu je bilo drago što je barem nakratko
zaboravila svoje nedaće.
„Prestani pokušavati izmamiti komplimente.“ Humora nestane iz
njezinog glasa. „Jako je lijepo od nje što nam pomaţe. Ne mogu zamisliti da
bi njezin suprug to odobravao. Jučer su se na operi James i Sedgemoor
gledali preko dvorane kao dva lava spremna svaki čas skočiti.“
Harry uzdahne. „Moja se sestra nije mogla udati za osobu koja bi mi
manje pomogla da odobrovoljim tvoga brata. Vojvoda mi nikada neće
pomoći da porastem u očima tvojeg brata.“
Sophiene ruke se stisnu. „Tako je nepošteno što je zloća ujaka Nevillea
ocrnila sve nas Fairbrotherove. Osobito zato što se on meni nikada ni nije
sviđao, a James ga je prezirao.“
„Znaš kako društvo funkcionira, Sophie. Ljudi još uvijek pričaju o
Sedgemoorovim roditeljima, a on je uvijek bio slika i prilika pristojnosti.“
„Harry?“ Sophie nesigurno upita. „Što ćemo učiniti?“
Harry pretpostavi da je ţeljela da joj on ponudi neko trajno rješenje,
no on, naţalost, još nije pronašao ni jedno. „Pen mi je dala ključ ove kuće.
Moţemo se ovdje susretati u bilo koje doba dana ili noći.“
Nije djelovala nimalo sretnije. „James prati svaki moj korak.“
„Dat će ti više slobode ako se pristaneš udati za Desborougha.“
Sophie potegne dlanove iz njegovih pa skoči na noge. „Ne mogu se
udati za Desborougha, ne mogu to učiniti kad volim tebe. Kako to moţeš to
traţiti mene?“
„Ne traţim to od tebe.“
„Onda ţeliš da laţem?“
Harry zareţi. „Jednom kad se vjenčamo, više neće biti skrivanja, neće
biti tajni.“
„I ja mrzim tajne“, šapne ona, ugnijezdivši se uz njega tako divno da
mu se srce širilo od ponosa. Kako je samo to veličanstveno biće njega
zavoljelo? Nije je on bio vrijedan, makar ni jedna nebeska ni paklena sila
ne bi mogla zaustaviti njegovu ljubav.
„Ne moţemo nastaviti ovako. Oboje nas to razdire.“
Suze joj ispune oči. „I naših sat vremena već je skoro isteklo. Tako sam
usamljena bez tebe.“
„I ja“, reče on smrknuto, stegnuvši je jače u zagrljaju pa je zatim
poljubi.
Sophiene su usne bile tako meke, a uzdasi toliko slatki da su minute
prošle poput treptaja oka prije nego što se Harry sjetio da joj ima nešto
vaţno reći. Ona je izgledala kao da je upravo sišla s oblaka sanjarenja.
Čuo je kako sat na zvoniku crkve u daljini odbija kraj njihovog sata.
„Sophie, moramo početi planirati. Ako te Desborough zaprosi, reci da ne
ţeliš ţuriti s vjenčanjem.“
Sophie ga čvršće obujmi oko struka ne ţeleći se rastati. Harry se
nadao da će taj rastanak biti tek na kratko vrijeme. „Ni ne ţelim ţuriti s
vjenčanjem.“
„Eto, to je dobro“, reče Harry uz osmijeh. Brzo je poljubi, ali povuče se
prije nego što ih strast ponovno proguta.
Ona je bila nezadovoljna. „Poljubi me opet.“
„Ne usuđujem se. Ova kuća je prazna, a ova sofa puni mi glavu
zločestim idejama.“
„Nemam ništa protiv.“ Glas joj zadrhti. „Harry, ne ţelim otići.“
„Ni ja ne ţelim da ideš, ali moraš.“ Harry je posebno njeţno omota u
veliki ogrtač pa joj stavi šeširić i namjesti veo. „Pen je već vani.“ Prije
nekoliko minuta čuo je klopot kočije.
„Znam“, reče ona razočarano.
„Budi hrabra, ljubavi moja.“ Njeţno joj poljubi ruke pa joj doda
rukavice. „Kunem se da ćemo pronaći rješenje.“
„Nadam se.“ Nije mogao vidjeti njezin izraz lica, ali čuo je emocijama
nabijeni glas. „Jer, Harry Thorne, bio si nepaţljiv s mojim srcem.“
„Nikad“, on šokirano zaniječe.
U njezinom glasu, usprkos suzama, nazirao se tračak osmijeha.
„Natjerao si me da se tako jako zaljubim u tebe, da ne mogu zamisliti ţivot
s nekim drugim.“
„Oh, Sophie...“ Ni on nije mogao sakriti drhtaj u svojem glasu.
Sophie se okrene i poţuri niz hodnik, a on ju nije slijedio. Ostao je u
praznoj sobi i slušao kako se vrata zatvaraju za njom.
Poglavlje 33

„Pokvarena krv uvijek ispliva na površinu, znaš.“


Tihi insinuirajući ţenski glas dopro je do Pen na povratku iz ţenskog
toaleta u dupkom punu plesnu dvoranu. Ne zaustavi je znatiţelja već šok
zbog tona kojim je ta pakosna tvrdnja izrečena. Zvučala je tako zlobno da
Pen poţeli dotičnoj dami isprati usta.
Što bi, za ime svijeta, moglo izazvati takvu ogorčenost?
Palmin je list zaklonio sugovornice – lady Frencham za svoje se
večernje okupljanje odlučila za tropsku tematiku – tako da Pen nije imala
pojma tko to razgovara, jer je nakon dva tjedna u londonskom društvu još
uvijek imala problema s identificiranjem pojedinih ljudi. No da je taj
neugodan glas već bila čula, sigurno bi ga se sjećala.
Druga sugovornica odgovorila je prije nego što se Pen uspjela maknuti
od njih i prestati prisluškivati. „Lijepo se pobrinuo da društvo zaboravi
kakva mu je mati bila drolja. Spomenula bih i njegovog oca, ali nitko ne
zna tko je on bio. Postoje dva kandidata, no imajući na umu izopačenost
pokojne vojvotkinje, moţda postoje još stotine mogućih.“
Pokojne vojvotkinje? Iako ni jedno ime nije bilo spomenuto, Penin se
ţeludac stisne od mučnine.
„Drţi se tako umišljeno da bi netko moţda i mogao povjerovati da je
dţentlmen kakvim se predstavlja. Moţda.“
„Dok se nije pojavio s tom Thorneovom kurvom.“
Dragi Boţe, one jesu razgovarale o Camu. I o njoj.
Pen se od straha nije usudila ni pomaknuti iza palminog drveta. Zar
to svi misle o njima?
Upre se rukom o zid da smiri drhtanje prstiju pa se podsjeti da se
mora udaljiti jer onaj koji prisluškuje nikad o sebi ne čuje ništa dobroga, a
čuje još i gore ako prisluškuje razgovor o nekome koga voli.
„Vjenčanje u Italiji? Ja, primjerice, o tome ne vjerujem ni riječi. Nemoj
mi reći da nije s njime dijelila postelju. Nakon brodoloma su ih otkrili i zato
su se vjenčali u ţurbi. Nevolje u raju su već sada očite, ponašaju se više
poput stranaca nego poput tek vjenčanog para. Rotheremereovi će nam
priuštiti još skandala, draga moja. Ta bestidnica Penelope Thorne neće se
ograničiti na jednog muškarca, a Sedgemoor će se je uskoro zasititi i
zabavu potraţiti negdje drugdje. Na kraju krajeva, to im je u krvi, zar ne?“
Crvenilo poniţenja razlije se Peninim obrazima. Izjave te vještice
sadrţavale su dovoljno istine da ju povrijede. Cam se toliko trudio spriječiti
bilo kakve glasine o njihovu vjenčanju no valjda je bilo neizbjeţno da se
ipak prošire.
„Čula sam da su to radili poput zečeva i prije nego što je otišla u
inozemstvo.“ Pen nije vjerovala da bi glas prve sugovornice mogao postati
zlobniji, no postao je. „Svi znaju zašto je otišla iz Londona prije nego što je
debitirala. Zapamti dobro što ti kaţem. Thorneova je negdje u Italiji ili
Francuskoj sigurno ostavila nekakvo kopile s Rothermereovim očima. Ne
bih se začudila da se za par godina pročuje da su posvojili nepoznato dijete
nekog rođaka za kojeg nitko nikada nije čuo. Kopile je izrodilo drugo
kopile, što bi bilo smiješno da ne predstavlja takav udarac
društvenim standardima. Normalno je iskazati poštovanje tituli kad se
čovjek nađe s tim vragom lice u lice, no zamorno se pretvarati da
cijeniš neko kopile bez obzira na njegov plemenitaški rod.“
Pen više nije mogla izdrţati. Zaboravila je na sva obećanja koja je dala
sebi da nikada neće osramotiti Cama. Nije je bilo briga što je dvorana
prepuna promatrača. Ovakvim se laţima morala suprotstaviti. Uspravivši
ramena, zaobiđe palmu i suoči se s tim ţenama.
„Isto kao što postane zamorno ophoditi se u skladu s pravilima
pristojnog ponašanja“, ispali Pen i otvori lepezu jednim potezom pa stane
odmahivati njome kao da zrak smrdi zbog nazočnosti te dvije stare kokoši.
Iznenadi se kad ih obje prepozna. Ranije su je slijedile uokolo poput
pravih ulizica pokušavajući se tako dokopati pozivnica za zabavu kod
Fentonwyckovih.
„Vaša milosti...“ Gospođa Combe-Browne ustane pa započne s
naklonom prije nego što je shvatila da je, ako ih je Pen čula, ta gesta
nepotrebna. Umjesto toga strese se kao da je previše popila pa tako
nespretno padne natrag u pletenu stolicu da je umalo sletjela na pod, no
Pen nije osjetila potrebu da se nasmije.
„Moje dame.“ Pen usredotoči neprijateljski pogled na prvu od
sugovornica, lady Phillips, zloglasnu ljubavnicu vojvode od Kenta. “Iako taj
termin koristim s rezervom.“
„Vaša milosti!“ Pobuni se ona. „Ne razumijem što vas potiče na takvu
neuljudnost.“
Pen se zapilji u nju. „Ne razumijete, je li?“
Lady Phillips nije se dala uznemiriti kao njena kolegica. Oči joj se suze
dok je ustajala. „Zar ste prisluškivali privatan razgovor?“
„Ni jedan razgovor koji je moguće čuti s druge strane prostorije ne
moţe se smatrati privatnim.“ Penin ton bio je jednako odsječan kao i pokret
kojim je sklopila lepezu. Učinila je to s prezirom koji toj staroj babetini nije
mogao promaknuti. „Kakve li ironije da se osoba vaše okaljane reputacije
nađe prozvanom blatiti najčasnijeg čovjeka u Engleskoj.“
Lady Phillips se nije povukla, no gospođa Combe-Browne drhtala je
kao list na vjetru i skučila se u svojoj stolici kao da se pokušava stopiti sa
zidom iza sebe. „Plemenita titula ne ukazuje na nečiju čast. Niti to u ovom
slučaju čini nečije porijeklo.“
Pen iskorači, no lady Phillips je, naţalost, bila njezine visine, a u širini
ju je dva puta pretekla. Pen je izgledala kao da se sprema sukobiti s
nilskim konjem, no ništa nije moglo spriječiti njezin bijes. Kako se ta
naborana vještica uopće usuđuje vrijeđati Cama?
„Moţda na to ne ukazuje njegova titula. Ali njegov karakter, iskrenost
i srčanost sigurno to čine, a moj suprug toga ima napretek. Ako hrabrost i
inteligencija i čast nisu karakteristike koje bi trebale krasiti pravog
dţentlmena, onda ta osoba nije dţentlmen, bez obzira na to tko bili njegovi
roditelji. A isto vrijedi i za dame.“
„Boţe sačuvaj!“ promekeće gospođa Combe-Broyvne iza svoje
prijateljice.
„Točno, neka vas obje Bog čuva“, odbrusi Pen. „Moj je suprug utjecajan
čovjek.“
Lady Phillips se podrugljivo iskesi. „Meni se usuđuješ prijetiti, ti
licemjerna kujo? Nemoj misliti da su tvoje besramno potucanje po
Kontinenta ovdje nekakva tajna.“
Pen izravna ramena spremna na bitku, ali prije nego što je uspjela
napraviti prvi korak, iza nje progovori Cam. Obično je bila natprirodno
svjesna njegove nazočnosti, što je bio jedan od tereta silne ljubavi prema
njemu. No sada je bila toliko bijesna da nije bila svjesna ničega oko sebe.
„Sad bi bilo dosta, lady Phillips.“ Upozorio je ledenim glasom.
Pen zadrhti. Mrzila je taj ton. Kad bi se Cam njoj obratio tim tonom,
osjećala se kao da joj guli meso s kostiju. Znala je da Cam u sebi kipi, a
teţina koju je sama osjećala u trbuhu govorila joj je da je moţda još ljući na
nju nego na lady Phillips i njezinu prijateljicu. Njih dvije samo su
ponavljale tračeve koji su se već odavno proširili i koji će sigurno iskrsnuti i
u budućnosti. Pen je, s druge strane, imala duţnost čuvati čast
Rothermereova imena.
Znala je da je učinila groznu pogrešku, jer se u društvu ispravim
smatra uzdići se iznad uvrede. Zar nisu Cam i Richard cijeli ţivot
pokušavali dokazati da te stare priče ne drţe vodu? Iako, uključujući Cama
i Richarda, nitko u to nije uistinu vjerovao.
Gospođa Combe-Brovvne problijedi na Camov prijekor. „Vaša milosti,
zasigurno ste krivo razumjeli.“
Pen je trebala znati da, unatoč tome što se uglađena vojvotkinja od
Sedgemoora ne bi suprotstavila izjavi stare vještice, vojvoda bi ju stavio na
njezino mjesto.
„Siguran sam da nisam, gospođo Combe-Brovvne“, odreţe Cam.
„Ja nisam...“ započne drhtavo gospođa Combe-Brovvne.
Kojom se god izlikom namjeravala pokušati izvući, ona ispari pod
Camovim ledenim pogledom. Još jednom se sklupča u stolici svaki čas
spremna briznuti u plač.
Pen uţasnuto shvati da je njihov usijani susret pobudio opće
zanimanje. Prokune impulzivnu krv Thorneovih. Nije ona stvorena da pod
društvenom paljbom ostane vojvotkinja hladne i staloţene glave, a onda se
zabrine da je i Cam došao do tog strašnog zaključka unatoč svim njezinim
nastojanjima da ga učini ponosnim.
„Vaša milosti, upali ste u loše društvo.“ Lady Hillbrook pridruţi se Pen
pa ju uzme pod ruku. „Dođite, moj muţ jedva čeka prokomentirati vaš
nevjerojatni članak iz prošlomjesečnog broja časopisa Blackwood. Ţeli vaš
savjet o kupnji predmeta iz iskopina u Messini, onima čije ste detalje onako
fascinantno opisali.“
Iako nije mogla zamisliti da će podsjetnik na njezin nimalo ţenstveni
interes za znanost udobrovoljiti lady Phillips, Pen se okrene k lady
Hillbrook. „Bit će mi čast.“ No promukli glas kojim je izgovorila tu rečenicu
otkrio je koliko je zahvalna vikontici na intervenciji.
Cam je prostrijeli tamnim zelenim pogledom. Naravno da će odgoditi
prodiku dok ne ostanu nasamo. Već su ionako potaknuli dovoljno tračeva.
Njegova će se ljutnja prije pretvoriti u hladnoću nego u ispad bijesa, ali on
nije mogao biti ni pribliţno toliko razočaran u nju kao što je ona bila
razočarana u sebe. Harpije poput lady Phillips i gospođe Combe-Browne
nisu bile vrijedne svađe. Njihov otrov toliko je ukorijenjen da ga je
nemoguće istrijebiti.
„Sidonie, moja ţena i ja odlazimo. Jonas moţe s njome o tim
antikvitetima porazgovarati nekom drugom prilikom.“ Camov glas i izraz
lica nisu ništa odavali jer je on bio majstor u skrivanju svojih emocija.
Morao je to postati još u najranijem djetinjstvu.
Ispruţi ruku, a Pen proguta knedl pa se stane uvjeravati da ona to
moţe preţivjeti. Preţivjela je odbijanje prosidbe koju je cijeli ţivot sanjala.
Preţivjela je devet godina bez njega. Preţivjela je njegovo društvo u
Alpama i lakrdiju od njihova braka. Čak je preţivjela pretvaranje da ne
osjeća ništa osim tjelesnog uţitka kad je dijelio s njome postelju.
U usporedbi sa svime što je prošla, večerašnji je skandal bio tek mali
kamenčić spoticanja na njihovom putu punom prepreka.
Podigne bradu odlučna u namjeri da od gladnih lešinara zvanih
uzorno društvo sakrije svaku natruhu ranjivosti pa prihvati Camovu ruku.
Toplina njegove koţe palila ju je kroz rukavicu.
„Vaša milosti...“ obrati mu se lady Phillips zapovjednim tonom glasa.
Camov pogled bio je u stanju zalediti pakao, a njegova izvinuta obrva
jasno je odavala stupanj njegovog prezira. „Laku noć, milostiva.“
„Hvala vam, lady Hillbrook“, promrmlja Pen.
Sidonie se srdačno nasmiješi. „Javit ću se sutra.“
„Hvala vam.“
Na njezino čuđenje, Sidonie je poljubi u obraz, a ta gesta podrške
učvrsti Peninu poljuljanu hrabrost.
Pod pratnjom znatiţeljnih očiju, Cam uhvati Pen za lakat pa je svima
u inat dostojanstvenim korakom povede prema vratima. Glazbenici su
započeli s novom skladbom, ali gosti su izvijali vratove za vojvodom i
vojvotkinjom od Sedgemoora i skoro nitko nije plesao.
Camovi su mišići bili ukočeni. Čovjek kojeg je drţala pod ruku izgarao
je od dubokih emocija, a Pen je u njima odmah prepoznala silan bijes.
Kad su se konačno smjestili u kočiji, Pen se mučila udahnuti zrak u
pluća gladna kisika, a svaka sekunda njegova odugovlačenja sve joj je više
pilila ţivce. „Ţao mi je...“
Cam podigne ruku dok je drugom još uvijek iznenađujuće čvrsto drţao
njezinu. „Pen, čekaj da stignemo doma.“
Bila je svjesna situacije, no pretpostavljala je da ako se Cam spremao
do kraja iskaliti svoj bijes, ţeljet će za to pričekati pravo vrijeme i mjesto.
Njegova šutnja plašila ju je više od bilo kakvog prijekora.
Pen se skutri kraj supruga i poţeli da je imala dovoljno razuma
zašutjeti na vrijeme. Ali, prošlo je vrijeme za ţaljenje. Rekla je što je rekla i
Cam je to čuo. Sidonie je čula. Imala je ruţan osjećaj da su je čuli svi u
prenatrpanoj plesnoj dvorani ukrašenoj palminim lišćem, a oni koju nisu,
uskoro će dobiti izvješće o sukobu vojvotkinje u najzlobnijim tračevima.
Priča o sukobu samo će se napuhavati i napuhavati sa svakim novim
prepričavanjem.
Prije nego ga je stigla potisnuti, pobjegne joj uzdah, a onda se Camov
stisak pojača.
Brţe nego što je ţeljela, Pen se našla pred Camom u istoj onoj knjiţnici
u kojoj su prije samo nekoliko noći preţivjeli onako strastveni susret.
Pokušavala je zaboraviti kako se zabijao u nju, no to je bilo nemoguće jer
taj joj je događaj označio dušu i čuvat će ga u sjećanju do svoje smrti.
„Cam, ne mogu ti ni objasniti koliko mi je ţao“, započne, još uvijek ga
drţeći za ruku. Nije li blesavo što je taj jednostavni dodir moţe toliko
ganuti nakon svega onoga što su jedan drugome činili?
Cam joj je stajao blizu, brišući joj iz vidokruga sve ostalo. Što je tu bilo
novo? Još otkako je bila mala djevojčica, samo je njega ţeljela vidjeti.
„Ţao ti je?“ upita je promuklo.
Oh, ne, zaista je bio bijesan. Pen se pripremi na napad i zatvori oči.
„Bojiš li se?“ upita je, još uvijek onim sirovim tonom.
Pen gutne da navlaţi usta suha od prestravljenosti pa mu slaţe:
„Naravno da ne.“
„Izgledala si kao da se ničega ne bojiš dok si onoj kravi lady Phillips
rekla da začepi gubicu.“
„Tako me silno razbjesnila.“ Pen brzo odgovori, prije nego ispari sva
njezina hrabrost. „Znam da sam rekla da ću se pristojno ponašati. Znam da
sam rekla da ću sve učiniti da postanem uzornom vojvotkinjom, ali ona je
bila tako zla.“
„A ti nisi mogla podnijeti slušati je kako me ismijava.“
„Nisam.“ Pen otvori oči bojeći se onoga što će zateći u njegovom
pogledu.
U njegovim očima sjajila je vatra koju nikad dosad nije vidjela. Cam
podigne ruke i uhvati njezine obraze među dlanove. „Nitko me u ţivotu
nikad nije tako branio. Bila si nevjerojatna.“
Poglavlje 34

„Draga, bilo je vrlo riskantno doći ovamo.“ U salonu svoje kuće na trgu
Russell, Harry zagrli svoju Sophie. Oko kuće noću nije bilo prometa tako da
je sada na ulici vladala tišina.
„Znam.“ Drhtureći u nevinom zanosu, Sophie se pritisne uz njega.
„Ako moj brat sazna gdje sam, neće me poslati u Norhtumberland. Poslat
će me na Mjesec.“
„Kad sam primio tvoju poruku, mislio sam da sanjam.“ Harry je
njeţno poljubi pa produbi poljubac kako bi je jače okusio. Njezin sladak
cvjetni miris opijao ga je poput najboljeg šampanjca.
„Nisam se mogla drţati podalje od tebe.“ Sophie je sada navodno s
nekolicinom prijateljica na predavanju u Britanskom muzeju, barem je
tako rekla bratu. Ali odustala je u posljednjem trenutku i umjesto toga
došla k njemu.
Harry joj se zagleda u oči koje je zasjenila krivnja.
„Loše se osjećaš jer moraš lagati.“
Njezina se brada ukruti. „Osjećala bih se još gore da te ne vidim. No
kako sam obećala da ću razmisliti o prihvaćanju Desboroughove prosidbe,
James me više tako strogo ne nadzire.“
„Zbog čega se osjećaš još gore.“
Nagovještaj osmijeha izvije joj ruţičaste usne, usne koje je ţelio ljubiti
do kraja ţivota. Ovi ukradeni trenuci i njemu su bili mučni. „Za mene nema
nade, za ne? Idem na romantične tajnesastanke, a teško podnosim laganje
o njima, dok su laţi upravo suština svakog takvog odnosa.“
Harry se nasmije, ali samo bi gad ismijavao iskrenost mlade djevojke,
a onda joj postavi pitanje zbog kojeg je svaki puta ţelio šakom udariti o zid.
„Koliko vremena imamo?“
Ona mu pomiluje lice. „Dva sata.“
„Moram ti toliko toga reći.“ Uzme je za ruku pa je prinese do svojih
usana. Ako ga nastavi dodirivati, svaka vrsta nade u mogućnost razumnog
razgovora isparit će poput rose na jutarnjim zrakama sunca. Ili, s obzirom
na vatru koja ga je palila, bilo bi bolje reći da će izgorjeti poput papira u
plamenu.
„Reći ćeš mi poslije. Sada te ţelim poljubiti.“
On joj se nasmije, očaran njezinom ljepotom i vatrenošću. „Dušo, ako
te poljubim, zaboravit ću da sam dţentlmen.“
„Ja ću te podsjetiti.“
On je sumnjičavo pogleda. „Ne vjerujem ti.“
„Naravno da mi vjeruješ.“ Ona se teatralno namršti.
Pogled na njezine usne poput ruţinih pupoljaka samo je potpirivao
njegovo uzbuđenje pa se Harry jedva suzdrţi da ne zastenje. Sophie mora
vratiti u kuću njezina brata kao djevicu.
Ljubav zna biti paklenska muka.
No on ipak odustane, kao što je i znao da hoće, i poljubi je, a njezina se
usta odmah otvore pod njime. Ranije ga je zadirkivala pa je pretpostavio da
će to činiti i svojim poljupcima, no ona se tom poljupcu potpuno predala.
Već se dovoljno mučio kako bi se kontrolirao dok je bila onako
vragolasta, ali sad kad se ponašala poput ţene lišene svake inhibicije, ţene
koja ga je proganjala u snovima i dovela do toga da tumara naokolo
posramljen i uzbuđen, svi su njegovi principi nestali.
Harry otrgne usne od njezinih. „Sophie...“ pobuni se dok je u rukama
grčevito drţao njezinu plavu svilenu haljinu.
„Nemoj prestati“, preklinjala ga je, nestašno poteţući njegovu kravatu.
Harry se ukruti. Posvuda. A onda si naredi da stane prije nego što
napravi štetu koju neće moći popraviti.
Još se od onih vatrenih trenutaka na šumskom proplanku silno mučio
zadrţati njihove tjelesne kontakte na minimumu. Tog je dana opasnost
neobuzdane ţelje bila bolno očigledna. Problem je bio u tome što se s njom
nije osjećao opušteno kao s drugima. Sa Sophie je svaki trenutak bio
značajan i vaţan.
Sophie Fairbrother bila je čista i dobra i ni jedan je muškarac nije
imao pravo okaljati prije braka. Harry će se morati suzdrţavati čak i ako
ga plamen ţelje spali do noţnih prstiju.
On je uhvati za ruke. „Sophie, ne.“
Njezin je pogled bio vruć. „Cijelo vrijeme razmišljam o tebi.
Razmišljam o onome što si mi radio. Mislim da...“ Ona obliţe usnice, a
Harry zatvori oči i pomoli se za snagu. „Razmišljam o onome što ja tebi
ţelim raditi.“
„Najdraţa...“
„Ti ţeliš više. Znam da ţeliš.“
„Ne smijemo“, zavapi on, milujući joj zapešća sve dok nije otrgnula
ruke iz njegovih.
„Smijemo.“ Ona potegne njegovu kravatu i odbaci ju preko stolice.
Neka mu Bog da snage. Ona ga je namjeravala zavesti. A što će tek
onda biti s njima? Leath će ga zadaviti vlastitim crijevima i to s pravom.
„Sophie, bila bi uništena.“
Dovraga, trebao bi je ovog trenutka spakirati u kočiju i poslati natrag
na Leathovo imanje gdje bi bila sigurna od mladih muškaraca neobuzdanih
strasti. No i dalje je samo stajao, udišući njezin miris kao da je on bio
jedino što ga je drţalo na ţivotu.
„Nije me briga“, reče mu tvrdoglavo, trgajući gumbe sa svog kaputa.
Štogod se večeras dogodilo, Harry će izvući deblji kraj. “Večeras imamo
vremena.“
„Kako znaš?“ Pokušavao je zvučati kao da je zadirkuje, ali to pitanje je
zazvučalo kao očajnički vapaj.
„Ne znam“, prasne ona. Zvučala je toliko frustrirano i očajno da se
Harry raspadao od ţudnje. Ako nastave ovim tempom, nikakva sila neće ga
spriječiti da joj odoli.
„Sophie, ja ne mogu razdjevičiti sestru markiza od Leatha.“
Na njegovo iznenađenje, njezinim se usnama rastegne smiješak, a sve
njegove skrupule izgore do temelja kad ona ruke spusti na prednji dio
njegovih hlača. „Ako ţeliš reći da nisi sposoban razdjevičiti Leathovu
sestru, sumnjam da je to točno.“
Harry se zagrcne i usprkos svim časnim pravilima koja je kanio
poštovati, nagne bokove unaprijed kako bi pojačao fantastičan pritisak.
„Što bi, dovraga, čovjek trebao učiniti s tobom, Sophie? Mislio sam da ćeš
biti nervozna.“
Trepćući, ona pogleda prema dolje, gdje ga je njezina ruka dodirivala,
no nije djelovala preplašeno. Izgledala je kao da očekuje pravu poslasticu,
na što Harryju krv poludi u ţilama. Bez obzira na ono što mu je razum
govorio, tijelo mu je bilo spremno na uţitak.
Sophie ovije ruke oko njega. „Mislit ćeš da sam razuzdana.“
„Mislim da si prekrasna, znaš to“, tiho zareţi. „A ako me ne prestaneš
dirati, djevojko, shvatit ćeš da si se zaletjela.“
Harry je zgrabi za ruku pa je, ignorirajući vraga koji mu je urlao na
uho da odustane od svih pravila, odmakne od sebe, a onda joj pusti ruku jer
je čak i drţanje zaprijetilo njegovoj odlučnosti.
Kad je primijetio odlučan sjaj u njezinim očima, bio je dovoljno
pametan da postane nervozan. Zapravo, bio je prestravljen.
Jer Sophie je, naravno, imala saveznika. Vraga u Harryju kojim je
zagospodarila prvog trenutka kada ju je ugledao.
Ona posegne za reverima njegovog kaputa pa ga privuče bliţe. „Harry,
dopusti mi da učinim ono što ţelim.“
Nevinost u njezinim očima samo je učinila Sophienu hrabru izjavu još
provokativnijom. On se pokušavao boriti, ali oboje su znali da njegova čast
visi o niti. „Samo te pokušavam zaštititi“, reče glasom punim emocija.
„Znam da me pokušavaš zaštititi.“ Zurila je u njega kao da pred njom
stoji sir Galahad i u ruci drţi Sveti Gral. Bila je to čudna slika s obzirom na
pakao strasti koji bi ga obuzeo kad god bi pomislio na bilo što vezano uz
Sophie.
„Onda mi dopusti da to učinim“, očajnički zavapi.
„S tobom sam sigurna.“ Poloţi ruku na njegovu košulju ispod koje je
njegovo srce kucalo od ljubavi za njom.
Harry odmahne glavom. „Ne, nisi.“
Činilo se da ga ona ne čuje. Rukama je guţvala finu tkaninu dok ga je
privlačila bliţe. Harry je poljubi, odustavši, po prvi puta od njihovog
susreta u Wiltshireu, od bilo kakve samokontrole kojom se dosad
ograničavao. Uhvatio je njezino slatko lice među dlanove pa joj uronio u
usta, klizeći jezikom među njezine usne oponašajući ono što joj je ţelio
raditi na nekim drugim mjestima. Napokon si je dopustio dirati je onako
kako je uvijek zamišljao i zbog toga je drhtao od radosti.
No čak se i sada obuzdavao da je ne razodjene, sve dok nije preuzela
inicijativu. Nesigurno je povukla prsluk dolje, a Harry joj je uhvatio grudi
kad su se oslobodile tkanine. Pritiskao je i milovao i ljubio njihove isturene
vrhove, a oni su imali okus po slatkome medu. Sophien miris ispunio je
zrak mošusnim cvjetnim mirisom.
Nije si to više mogao uskraćivati jer ovaj je trenutak bio određen čim
ju je bio ugledao kako plače na mjesečini. Više se nije mogao boriti protiv
svoje ţelje. Pogotovo sada kad je i njezina glad bila tako silna.
Iz njega je isijavala napetost. Mahnito grickanje, lizanje i poljupci
usporili su se kako bi uţivao u polaganom istraţivanju. Čak je smogao
dovoljno samokontrole da joj odveţe haljinu tako da ne rastrgne krhku
tkaninu.
Nije se sramio onoga što radi. Štogod svijet mislio o tome što će se
dogoditi, u ljubavi poput njihove nije moglo biti grijeha.
„Draga, daj mi da te razodjenem“, šaptao je između poljubaca kojima
se spuštao niz glatki vrat. Podigla je ruke u zrak poput male djevojčice na
što njeţnost ispuni Harryjevo srce. Njeţnost zbog koje su mu se ruke tresle
dok joj je svlačio haljinu preko glave, a onda ju paţljivo poloţio na stolicu.
Ona se nije toliko mučila s njegovim kaputom, nego ga je pustila da
padne na pod. Bila je nestrpljiva, no baš kao i Harryjeva, i njezina
mahnitost polako je bljedila, a sjajan spokoj zaiskrio joj je u safirnim oči.
Paţljivo joj je otkopčao korzet, a nakon što ga je skinuo, i podhaljinu joj je
povukao preko glave.
Stajala je gola. Svaki centimetar njezine blijede, savršene koţe
svjetlucao je pod svjetlom vatre koju je zapalio prije nego što je stigla.
Dojke su joj bile okrugle i čvrste, okrunjene ruţičastim bradavica, a sjaj
plamenova stvarao je misteriozne sjene oko bujnih plavih kovrči.
Harry se odmakne da bi mogao uţivati u pogledu. Emocije koje su ga
preplavile bile su sloţene, preteške da bi ih opisao. Radost. Poţuda, njih
nije trebao ni spominjati. Ali bilo je tu također i saznanje da ju je ovime
proglašavao svojom. Nakon večeras, bit će zauvijek povezani.
Obećao joj se još onog prvog trenutka, ali kad ju večeras upozna sa
senzualnim uţitkom – dragi Boţe, samo neka bude u stanju obaviti
zadatak – to će obećanje postati zakletvom.
Sophie je njegova i on je njezin.
Negdje među svim veličanstvenim osjećajima koji su ispunjavali
njegovo srce skrivalo se silno zadovoljstvo i zahvalnost. Na tome što Harry
Thorne stoji pred Sophie Fairbrother. Na tome što je Harry Thorne ima
čast dodirivati.
Njezine sjajne oči susrele su njegove i znao je da je i ona dala isti
zavjet. Kad je izvukla kopče iz kose, od njezine ljepote zastane mu srce.
Sjajni valovi padali su joj niz gola ramena, igrajući se skrivača s njezinim
grudima.
Harry glasno gutne da bi prikrio knedl koji mu je rastao u grlu. „Tako
si lijepa.“
Od njezinog samopouzdanog smiješka zapleše mu srce, a on pod njim
primijeti iskru smione ţene u koju se pretvorila. „Imaš na sebi previše
odjeće.“
Nehajnošću potpuno suprotnom od briţnosti s kojom se dotad odnosio
prema njoj, Harry skine sa sebe košulju i hlače pa ih odbaci nekamo
zajedno s cipelama.
Polako joj se pribliţavao dok je grad s druge strane prozora nastavljao
ţivjeti svojim prezaposlenim, nemilosrdnim i bučnim ţivotom. U ovoj sobi
on i Sophie stajali su u kukuljici svoje ljubavi.
Harry zarije prste u njezinu kosu pa joj lice okrene prema gore.
Njezine usne se otvore, a oči joj zablistaju od uzbuđenja.

Sva omamljena, Pen dopusti Camu da je povede uz mramorne stube.


Ništa od toga nije imalo smisla. Bila je tako sigurna u to da je Cam bio ljut,
a on ju je nazvao nevjerojatnom. I ne samo to, poljubio ju je tako slatko da,
ne bude li oprezna, još bi se mogla uvjeriti da ju voli.
A to naravno nije istina.
Trebala je to upamtiti, no bilo je to gotovo nemoguće dok ju je on
gledao kao da je ona sunce koje mu obasjava dane.
Cam treskom otvori vrata spavaće sobe i potegne ju unutra, zastavši
na pragu da izmami još jedan poljubac na koji je ona bespomoćno
odgovorila. A kako ne bi? Voljela ga je i negdje tijekom ove grozne noći
nekako je uspio spustiti njezine obrambene zidove. Nije se usuđivala
nadjenuti ime njegovim emocijama, ali njegova je nesputana strast
djelovala drugačijom. Manje proračunatom, manje kao pobjeda vještine
nad osjećajima.
Sjajne su je zelene oči omamljivale, a njegov glas zvučao je poput
gladnog reţanja. „Večeras nećemo igrati nikakve igre.“
„Ja ne...“ Započela je, mada je točno znala na što je mislio.
Opet ju je poljubio, usisavši joj donju usnu u svoja usta i liţući je
jezikom. Njezino uzbuđenje poraste jer Camov poţudan, sirov poljubac u
njoj zapali zatomljenu vatru.
„Krenimo ispočetka, kao dvoje ljudi koji ţele jedno drugo.“ Njegov
osmijeh skrivao je neku toplinu. Dosad nije bila ni svjesna da je te topline
nedostajalo. „K vragu, kao dvoje ljudi koji se jedno drugome sviđaju.“
„Ti si se meni oduvijek sviđao, Cam.“ Kakva je samo bila kukavica.
Koristila je njegove mlake riječi, a takvim se riječima nikako ne bi moglo
opisati ono što je osjećala.
„Htio sam skakati od sreće kad si večeras onoj staroj vještici rekla
neka se nosi dovraga.“
„Mislila sam da ćeš me mrziti jer sam izazvala scenu.“
„Nikad nisam bio ponosniji. Da si se barem mogla vidjeti, izgledala si
kao da ćeš je spaliti pogledom. Da nisi na mojoj strani, drhtao bih od
straha.“
Pen se nasmije. „Ti se ničega ne bojiš.“
Nečitljiv izraz na trenutak mu se pojavi na licu dok ju je vukao prema
sredini sobe. „Tebe se bojim.“
Inače je bila opreznija sa svojim dodirima u strahu da će oni izdati
njezine emocije, ali sada mu dotakne lice. „A kaţeš da ti se sviđam.“
„Strašno sam sretan što si se udala za mene.“
Nije ju volio. No večeras se predao na način na koji nikada nije, to bi
joj trebalo biti zadovoljstvo.
„I ja sam.“ Zapanjilo ju je saznanje da to doista misli.
I on je bio iznenađen. „Uistinu?“
Pen se osjećala kao da gola stoji na suncu. Njegova toplina dosezala joj
je do kostiju rastapajući hladnoću u njezinom srcu. „Mislila sam ono što
sam rekla. Ti si nevjerojatan čovjek i ponosna sam što sam tvoja ţena.“
„Najdraţa...“ Zvučao je kao da ga je njezina izjava dirnula u srce.
Zato ga je odlučila spasiti. Nije imao naviku izraţavati osjećaje, no bilo
je jasno da joj je obećao svoju vjernost i privrţenost. To nije bilo dovoljno,
ali bilo je nešto. „A sad me vodi u postelju.“ Izgledao je sretnije. Davno je
uočila da je poţuda bila jedina emocija u kojoj se nije ograničavao. Na
tjelesnoj razini nikada si nije ništa uskraćivao, dok mu je duša uvijek
ostala na sigurnoj udaljenosti.
No gledajući u njegove oči, zapanjilo ju je saznanje da to više nije
istina. Večeras su joj vrata do njegova srca bila širom otvorena. Vjerovao joj
je. A kad je u pitanju ljubav, Camden Rothermere si više od povjerenja
nikada neće dopustiti.
Poglavlje 35

Pridrţavajući Sophiena leđa s obje ruke, Harry ju njeţno spusti na


sofu. Njegova se savjest zadnjim snagama pobuni protiv zavođenja sestre
markiza od Leatha u kući svoje tete i to bez blagoslova svoje sestre. No
imati u rukama toplu, gipku Sophie, značilo je da mora biti posebno
paţljiv.
Njezine ruke omotaju se oko njegovog vrata pa Sophie ispuni njegovo
lice, vrat i ramena zanosnim poljupcima. Harry ju je slijedio na sofi,
smještajući se među njezine noge, zbog čega se ona promigolji, a vrućina
među njezinim nogama lagano se očeše o njega. Od tog je perolakog dodira
skoro eksplodirao. Harry stisne zube i zamoli Boga za samokontrolu. Ovo
joj je bilo prvi put i ţelio je da i ona u tome uţiva.
„Sophie, polako“, on uzdahne dok je ljuljala bokovima pozivajući ga
naprijed. „Ovo bi moglo biti neugodno ako to još nikad nisi radila.“
„Nije mi neugodno“, kaţe ona i, neka mu Bog pomogne, ovije gole noge
oko njegovih leđa dok mu je stopalima milovala bedra.
Vidjevši je tako zajapurenu i uzbuđenu, Harry pošalje k vragu sve
dobre namjere. „Znaš li što će se dogoditi?“
„Da. Moja je guvernanta bila udovica koja je smatrala da djevojke ne
bi smjele ostati neznalicama.“ Zadrhti od tihog osmijeha što samo pridoda
Harryjevoj muci. „Natjerala me da obećam da nikada neću reći bratu što
mi je sve rekla.“
„Mogu zamisliti. Što ti je to rekla?“
Čekao je da Sophie ponovi općepoznati savjet koje dobivaju mlade
djevojke plave krvi kojima se bliţi vrijeme za udaju, onaj o poslušnosti, boli
i razmnoţavanju.
„Rekla je da ako volim muškarca i ako on voli mene, i ako budemo
strpljivi i dobri jedan prema drugome, priroda će učiniti svoje.“
Harry se od šoka povuče pa pogleda u to prekrasno stvorenje pod
sobom. „Tvoj joj je brat trebao davati dvostruku plaću.“
A tada se njihove usne spoje, a kad je Harry podigao pogled, začuje
njezino neravnomjerno disanje. „Diraj me sad“, šapne Sophie.
No nije podlegao mahnitim naredbama koje je njegova kita slala
prema njegovom mozgu. „Jesi li sigurna?“
Osmijeh joj ozari lice ali ispod njega skrivale su se duboke emocije.
„Harry, naga leţim u tvom naručju. To znači da sam ti se predala.“
Sjaj u njenim očima bio je neodoljiv. „Zaplješćite pobjedniku.“
Kada se izvila da ga poljubi, više se nije mogao suzdrţavati. Tako dugo
ju je ţelio.
Pomiluje ju, jer sad dok je bila gola, dirati ju bilo je kao da istraţuje
nove površine njeţnih breţuljaka, udubina i ravnina. Namjerno nije dirao
njezinu ţenskost iako se od njezinog slatkog mirisa tresao od potrebe.
Ljubio je vrške Sophienih dojki pa jedan uvukao među usne i prstima vrtio
drugi, slušajući njezine uzdahe zadovoljstva.
Ona se nemirno uzvrpolji. „Oh, Harry...“
Njegov joj je jezik zadirkivao bradavicu dok je rukama putovao preko
njezinih bokova, sve do primamljujuće udubine između njezinih bedara.
Onda napokon, više ne mogavši čekati, stavi ruke među njezine noge pa
pomiluje satenske nabore našavši mjesto na kojem je drhtala. Prihvativši
njezino ohrabrivanje dirao ju je opet i opet dok nije vrisnula i navlaţila mu
prste svojim uţitkom.
Kad ju je pogledao, njezine oči bile su pijane od uţitka, lice rumeno, a
usne raširene i crvene.
„Sophie?“
Trepnula je na povratku s oblaka na kojem je lebdjela. „To mi se
svidjelo.“ Vitak vrat zatrese joj se kad je gutnula. „Moţeš li to ponovno
učiniti?“
Harryja preplavi snaţan osjećaj trijumfa. „Mogu li pokušati?“
Njezino crvenilo postane još izraţenije. „Harry, osjećam se... prazno
bez tebe.“
On ju odmah shvati. Njegova glad suprotstavi se neodoljivoj potrebi da
ju uzme njeţno. Jer usprkos ţivahnosti i ţudnji koju je pokazivala, Sophie
je i ipak bila krhka. „Ne ţelim te povrijediti.“
Ona mu se pribliţi baš na onom mjestu gdje ju je ţelio, a svaki puta
kad bi se pomaknula, borio se da ne uđe u nju. „Ţelim te.“
Vrlo je brzo došao do točke kada je postalo nuţno ili napraviti taj
posljednji korak ili pobjeći odavde glavom bez obzira, a s obzirom na to da
je bio oskudno odjeven, stanovnici trga Russell imali bi sutra nekoliko
zanimljivih tema za razgovor kad bi se odlučio za ovo drugo.
Harry vrlo njeţno gurne jedan prst u nju, a utroba mu se zgrči od toga
koliko je uska. Milovao ju je duboko i osjećao kako se grči. Uvukao je dva
prsta osjećajući njezinu vlaţnost dok je uzdisala, a njezin se miris izoštrio
od potrebe.
Milovao ju je dok se nije počela tresti pod njegovim intimnim dodirom,
a onda je izvukao prste i nadvio se nad nju. Sophie podigne koljena i
prkosno isturi bradu, pokretom koji mu je bio tako drag da mu zbog njega
srce poskoči. No i dalje je paţljivo napredovao kroz membranu njezine
nevinosti, centimetar po centimetar, dok ga nije cijeloga prihvatila. Sophie
zadrhti pa zarine nokte u njegova ramena.
Harry ju je ljubio dok se nije opustila, a onda je gurnuo dublje, sve dok
nije počela glasno grabiti zrak i tanka se linija pojavila među njezinim
svijetlim obrvama.
„Trebam li prestati?“ zavapi.
Ona odmahne glavom, a onda je osjetio kako se napreţe, dok je on u
njezinom uskom tijelu pulsirao od uţitka. „Raspast ćeš se od napora ako se
ne opustiš.“
„Ovo nije baš... ugodno.“ Trznuvši se, zatvori oči.
„Sophie, mogu prestati.“ Nije bio u to baš siguran, no pokušao bi.
Nebesa mu, pokušao bi. Njegova pohotna strana protestirala je protiv
ovakve njeţnosti, koja je djelovala poput prave kazne nakon načina na koji
ju je malo prije zadovoljavao.
„Nemoj... prestati.“ Da naglasi tu teškom mukom izgovorenu
zapovijed, Sophie podigne bokove, uzimajući ga dublje.
„Moram.“ Znoj mu prekrije koţu, a mišićima se raširi bol. Zubi su mu
se zacijelo već pretvorili u prah.
„Ne.“ Ona stegne guzove, od čega se Harry počne tresti.
„Sophie, ţao mi je“, on očajno promrmlja zarobljen u uţitku kojeg nije
bio dostojan. „Tako mi je ţao.“
Onda se, duboko zareţavši, nabije naprijed. Sophie se trzne zbog
njegovog ulaska, a onda tiho zajeca. Harry zatvori oči pa se prepusti
neopisivom uţitku. Osjećao se kao da je postao dio nje, kao da su spojeni na
način koji je bilo nemoguće opisati.
Nitko ih više ne moţe razdvojiti.
Harry se spusti niţe, pridrţavajući svoju teţinu na rukama pa, ljubeći
joj obraz, pritisne prsa uz njezine grudi. Ona ostane tiha i nepomična, zbog
čega Harry pomisli da se treba povući, ali jednostavno nije bio u stanju.
Umjesto toga, rastegne se iznad Sophie osjećajući gađenje sam prema sebi i
očajnički se pitajući hoće li mu ona to ikada oprostiti.
Ona se pomakne. Vjerojatno ga je samo htjela odgurnuti od sebe i
zapovjediti mu da je nikada više ne takne, a on ju nije mogao kriviti zbog
toga. Činjenica što je njemu bilo dobro – i više nego dobro – bila je nevaţna,
ili se barem on u to uvjeravao.
A onda ga ona iznenadi ovivši mu ruke oko vrata, i Harry, koji je
mislio da ovu djevojku ne moţe voljeti ni trunke više, otkrije novo lice
ljubavi. „Najdraţa...“ uzdahne uz liniju njezinog vrata.
Nezadovoljna samo jednom iznenađujuće velikodušnom kretnjom, ona
se ponovno pokrene, pozivajući ga dublje. Vrućina se proširi Harryjevim
tijelom dok je gledao dolje u nju. „Volim te, Sophie.“
Bila je blijeda i još uvijek nije izgledala kao da uţiva, ali uspjela je
nekako prizvati osmijeh. Iako baš nije bila uvjerljiva, Harry je cijenio
njezinu gestu. „Volim te, Harry.“
Harry se povuče, pa se zabije natrag, a ona sakrije drhtaj.
„Boli te.“
„Malo, ne tako kao prije.“ Ona pojača stisak na njegovim leđima kao
da se preplašila da bi mogao otići.
Kao da bi mogao takvo što učiniti. Harry se nastavi njeţno njihati, a to
mu je pričinjalo vatreni uţitak. Zasigurno i ona mora osjećati nešto od toga,
ali Sophie je i dalje leţala poput krpene lutke.
Bio je na rubu predaje i umalo je već prolio svoje sjeme na njezin trbuh
kad je ispustila jecaj koji je više sličio oduševljenju nego boli. On ju poljubi,
a ovaj puta Sophie odgovori istim entuzijazmom. Kad se pomaknuo, zgrčila
se u znak dobrodošlice.
Sa sljedećim je zabijanjem podignula bokove njemu ususret, na što
Harryja preplavi veselje kakvo nikad u ţivotu nije iskusio. Ona opet
zastenje, moleći ga za još.
Napokon.
Nije više mogao izdrţati pa zatvori oči. Sophie se istegne i počne
podrhtavati. Noktima mu zagrebe leđa ostavljajući bolne tragove koji su
mu gorjeli na koţi.
Uz glasno stenjanje, Harry se nabije snaţno i divlje, zapečativši time
njihov savez.
Poglavlje 36

Cam se pribliţi Pen pa obujmi njezino prekrasno lice u svojim


dlanovima. Imala je tako snaţnu osobnost. Bila je lijepa, naravno, no bila
je i toliko više od toga. Inteligentna, velikodušna, snaţna. Bila je
nevjerojatno dijete i odrasla je u nevjerojatnu ţenu, pravu ţenu za njega.
Predobru ţenu za njega, pobogu, no na to se sigurno neće ţaliti.
Prije devet godina sam je sebe poznavao bolje nego što je bio svjestan.
Ponuditi brak Penelope Thorne bio je najpametniji potez koji je ikada
učinio.
Njegove najranije uspomene bile su sjećanja na laţi, konflikte i
sebičnost njegovih roditelja. U vječitom ratu između pokojnog vojvode i
vojvotkinje, nitko nije brinuo o dobrobiti njihovog djeteta. Cam je vrlo rano
naučio da je u ljudskoj prirodi varati, izdati i uništiti, a dok je odrastao,
samo je nekoliko posebnih ljudi, poput Richarda i Simona, a kasnije i
Jonasa, zasluţilo njegovo prijateljstvo i povjerenje – do neke granice. No
najdublji su dijelovi njegove duše i dalje ostali samo njegovi.
Do večeras. Dok ga Penelope nije, iskrenošću koja je otopila led u
njegovoj duši, opisala kao muškarca kakvim se on nikada nije vidio. Polako
je zagrijavala njegove ledene sante otkad su se sreli u Italiji, ali sada je
više nije mogao drţati dalje od tih ledenih zidina koje su njegovo srce
osuđivale na samoću.
Vjerovao je svojoj ţeni, potpuno, bezuvjetno, neupitno.
Njegovo se srce ispuni emocijama kad se prisjeti kako se suprotstavila
onim vranama. „Zbog tebe sam se večeras osjećao poput junaka, Penelope“,
šapne, utisnuvši joj poljubac među obrve. „Hvala ti.“
Ona odmahne glavom. „Cam, ti si uvijek bio moj junak. Moraš to
znati. Kad sam bila djevojčica, slijedila sam te uokolo poput pačića.“
„To je bilo tako davno.“
Osmijeh joj ozari lice. „Ne toliko davno!“
„Više mi se sviđa čuti da sam još uvijek tvoj junak.“
„Spasio si me od onih razbojnika.“ Ona zatrepće.
„Zaista jesam.“
„I spasio si me od utapanja.“
„I to isto“, kaţe, no nije se mogao nasmijati na pomisao kako ju je tada
mogao izgubiti. Još uvijek su ga mučile noćne more o njezinom beţivotnom
tijelu kad joj je uspio uhvatiti pramen kose prije nego što su je struje mogle
istrgnuti iz njegovog stiska.
„I sad se nadam da ćeš me spasiti od ove dosadne večeri.“
Cam se nasmije ponovno očaran. „Dopustite da vas riješim dosade,
vaša milosti.“
Poljubi je s neskrivenim entuzijazmom, a ona mu uzvrati poljubac
nesputanom voljnošću. Pen tiho zacvili kad ju je podigao s poda, a onda ju
odveo do velikog kreveta s kojeg su već toliko puta pokucali na vrata raja.
„Izgledaš tako samozadovoljno“, reče ona kroz osmijeh pa ovije ruke
oko njegovog vrata i potegne ga za kosu ponad košulje.
„Ja sam junak. Moja ţena mi je rekla da jesam.“ Njeţno je polegne na
krevet, a noge joj ostanu visjeti s rubova. Pen se podigne na laktove i stane
se povlačiti unatrag sve dok nije zgrabio jedan njezin gleţanj. „Ne miči se.“
„Cam?“ upita nesigurno.
„Ţelim ti pruţiti uţitak.“
„Već jesi.“
„Ţelim ti pruţiti još!“
„Sumnjam da ću preţivjeti još više.“
On se nasmije dok je odvezivao vrpce oko njezinog gleţnja pa izuo
jednu svilenu zelenu cipelicu. „Budi snaţna.“
Pen legne natrag u tihoj predaji. On otpusti njezinu podvezicu i
potegne joj čarapu prema dolje, a onda podigne njezinu nogu i poljubi joj
stopalo. Miris njezine koţe ispuni mu nosnice. Bilo je to slatko mučenje
koje je nagoviještalo uţitak koji tek slijedi. Cam sakrije prepredeni osmijeh
pa i drugom stopalu pruţi istu paţnju, lickajući njezine prste sve dok ona
ne počne podrhtavati.
Njezin staklasti pogled izdao je koliko je uţivala. Skoro je poludjela od
iščekivanja. Cam joj prebaci suknje nagore, otkrivajući joj gaće, a onda ih
jednim potezom strgne s nje.
„Cam!“ Šokirano uzdahne, podigavši se na laktove.
„Kupit ću ti nove.“ On je potegne prema sebi dok joj bokovi nisu ostali
na samom rubu madraca. Njezine su se crne kovrče sjajile, a njezin miris
škakljao mu je nosnice.
„Sva sreća što sam se udala za bogataša.“ Ona legne natrag, guţvajući
plahte pod prstima.
„Mudar odabir, draga moja.“
Nije se sasvim šalio. Ovaj tjedan već je strgao troje gaća, uništio dvije
haljine i rasparao jednu spavaćicu. U njihovoj borbi za premoć obično je
stradavala garderoba.
No noćas je Cam otkrio da je cijelo vrijeme ţelio nekoga jednakog sebi,
a ne pokornu suprugu.
„Što to radiš?“ upita ga nervozno.
On klekne na pod između njezinih nogu. Njezin miris bio je svjeţ,
bogat i poznat, sličan njezinom uobičajenom mirisu, ali puno izraţajniji.
„Divim se vojvotkinji.“
Cam podigne pogled s njezinih tajnovitih predjela. Zaista je bila
krasna, a bila je još ljepša sva vlaţna od ţudnje.
„Vojvotkinja se rumeni.“ Pen ispruţi dlan da se prekrije.
Ali on uhvati njezinu ruku pa zalijepi poljubac na svaki prst te joj
skloni ruku kraj boka, a onda, prije nego što se stigla pobuniti, sagne glavu
i poliţe njezin rascjep.
Penin okus zaposjedne mu osjetila, slankast i ţenstven i sočan, poput
finog, egzotičnog voća.
Ona zadrhti i bedra joj se širom razdvoje, a Cama oduševi što nije
skrivala nijednu reakciju. Ponovno ju poliţe, zadrţavši se na osjetljivom
tkivu iznad njezine ţenskosti.
Pen zajeca pa se promeškolji. „To je nepristojno.“
Cam se nasmije ne diţući pogled s tog skrovitog mjesta pa je počne
grickati, sisati i ljubiti, vodeći je do ruba, ali zastajući u zadnji čas. Pen
zarije prste u njegovu kosu pa ga snaţno povuče.
„Ne ostavljaš mi ni trunku privatnosti“, pobuni se.
Cam se nasmije u meku koţu njezina bedra. „Ja sam vrlo temeljit
čovjek, draga.“
Njezin se osmijeh pretvori u uzdah kad je on gricne pa nastavi sa
svojim istraţivanjem.
„Molim te, molim te“, stenjala je, meškoljeći se prema njemu.
On jače zapaluca jezikom pa osjeti kako se Pen steţe. Trenutak poslije,
zvuk njezinog uţitka ispuni mu uši. Unatoč svim fantazijama koje je gajio o
ovome, ništa se nije moglo usporediti sa snagom ovog trenutka. Drţeći joj
bedra, Cam gurne jezik u nju pa pojača pritisak, njeţno grickajući njezino
vlaţno, nabujalo meso dok nije počela stenjati. Onda je uvuče u usta, a Pen
se zgrči u blještavom vrtlogu strasti.
Cam na kraju podigne pogled pa drhtavom rukom obriše usta. Leţala
je rastegnuta na krevetu izgledajući potpuno zadovoljeno i ljepše no ikad.
Obrazi su joj bili rumeni, a njezina nametljiva plava haljina bila je potpuno
zguţvana. Kosa crna poput ebanovine rasula joj se oko ramena, a duge
glatke noge leţale su nezgrapno raširene.
Ţena koja se tako svesrdno prepuštala uţitku zasigurno ne moţe ništa
skrivati. Cam utisne poljubac na jedno glatko bedro pa se nadvije nad nju,
rukama se opirući u madrac.
Njezine crne oči odmah su pronašle njegove, a u njima je prepoznao
povjerenje i toplinu. I uţitak.
A duboko iza njezinog tamnog pogleda, vrata do njezina srca još uvijek
su bila zaključana.

Harry se prene iz drijemeţa i ugleda Sophie kako leţi naslonjena uz


njega, topla, meka i nepomična pa joj po ramenu počne prstom crtati
krivudave linije.
S obzirom da ih je na njoj bilo samo dvoje, sofa je djelovala
nevjerojatno skučeno. U kaminu je dogorijevala vatra, a on bi je zaista
trebao raspiriti. Ta zamisao sklizne mu u misli, pa jednako tako i ispari.
Njegovo zadovoljstvo nije ostavljalo mjesta ničemu osim razmišljanju o
prekrasnoj djevojci koja ga je upravo dovela do najboljeg vrhunca u ţivotu.
Na tihoj ulici zagrmi kočija u prolazu, a zvuk neizbjeţne stvarnosti
vrati ga na zemlju. Nije imao pojma koliko je sati, a dţepni mu je sat bio u
kaputu na drugoj strani sobe. No znao je da se bliţi vrijeme da se Sophie
vrati u bratovu kuću ako se namjerava nastaviti pretvarati da je bila u
Britanskom muzeju.
„Zašto se smiješ?“ pospano ga upita, priljubivši se bliţe pa posesivno
postavi svoju vitku ruku preko njegovog srca. Zašto ga ne bi dirala kao da
je njezin kad to jest?
„Propustila si predavanje lady Harmsworth o cisterijanskim
samostanima.“
„Kakva šteta.“ I ona se nasmije.
Harry privije lice o njezinu zapletenu kosu, opijen njezinim mirisom.
Val ljubavi navali kroz njega, skupi mu se u grlu i oduzme mu dar govora.
Sophie je bila njegova sreća i bez nje nije mogao ţivjeti.
Kad je napokon došao do daha, Harry opusti stisak, iako se ona dotad
nije ţalila. „Sophie, odvlačiš mi pozornost.“
Od pogleda koji mu je uputila njega oblije vrućina. „Trebam li ti opet
skrenuti pozornost?“
Jedan je časak samo piljio u nju, izgubljen u maštariji u kojoj su
ponovno vodili ljubav. No u tom trenutku sat na ulici otkuca deset sati,
podsjećajući ga da ona zaista mora otići. Harry ustane pa je povuče za
sobom.
„Sophie, moramo razgovarati. Nisam te doveo ovamo da te
obeščastim.“ Čekao je na bilo kakvu naznaku krivnje, no osjećao je samo
sreću i zahvalnost.
Ona se pribere pa se zapilji u njega. „Kaješ li se?“
On odmahne glavom. „Trebao bih, ali ne kajem se.“
Ona mu se nasmije. „Ni ja. Baš sam zločesta.“
„Ne, ti si divna.“ Nije mogao odoljeti, pa je poljubi, no zaustavi se prije
nego jedno drugome opet skrenu pozornost.„Moţda bi najbolje bilo da se
odjeneš.“
Na njegovo olakšanje, ona ustane pa počne skupljati svoju odjeću, a on
se muški trudio ignorirati viziju njezinog golog tijela koje se kretalo
prostorijom s lakoćom od kojeg mu je tutnjalo u prsima.
Dok joj je pomogao dovesti se barem pribliţno u red pa se napokon i
sam odjenuo, Harry se dovoljno smirio da počne razmišljati još o nečem
osim samo o nezaboravnim trenutcima koje su upravo podijelili. Pridruţi
joj se na sofi, zapiljivši se u njezine oči, još uvijek sjajne od uţitka. Zaista se
nadao da Sophie danas neće naletjeti na Leatha jer bi jedan pogled na
njezino ozareno lice njezinom bratu odmah otkrio da je napravila nešto
nedopustivo. “Sophie, ne moţemo nastaviti ovako.“
„Nemoj ponovno otići Jamesu. Još te manje podnosi otkad se tvoja
sestra udala za Sedgemoora.“
„Već sam ja naučio svoju lekciju.“ On pojača stisak na njezinim
prstima. „Moramo se vjenčati.“
„Harry, upravo sam ti se predala.“ Pogleda ga nepokolebljivim
pogledom. „Bolje ti je da se oţeniš mnome.“
Nije izgovorila ono što su oboje znali. Ako su danas začeli dijete,
pitanje njihova vjenčanja upravo se popelo na vrh liste prioriteta. Njegovo
srce brţe zakuca na pomisao Sophie trudnu s njegovim djetetom. „Ţelim da
pobjegnemo zajedno.“
Ona šokirano potegne ruke iz njegovih. „U Škotsku?“
Harry udahne pa objavi rješenje koje mu se sve više činilo jedinim
izlazom iz njihove situacije. „U Ameriku.“
„Harry...“
On poţuri objasniti što smjera prije nego što se Sophie stigne pobuniti.
„Ţelimo krenuti ispočetka, a u Americi tvoj brat ne moţe doprijeti do nas.“
,Amerika“, izgovori kao da joj je predloţio da se presele na Mjesec. „Ne
poznajem nikoga u Americi.“
„Ni ja.“ Primi ju za ruke, ţudeći za fizičkim kontaktom. „U tome i je
ljepota, mila moja. Bit ćemo slobodni, slobodni da postanemo ljudi kakvi
ţelimo biti.“
„Nisam baš sigurna.“ Njezini se prsti omotaju oko njegovih kao da će
ju on time zaštititi od njezinih strahova, a on se zapravo bojao baš poput
nje.
„Sophie, znam da to nije ono o čemu si sanjala. Znam da si ţeljela da
te James dovede do oltara u katedrali sv. Georgea i tvoje mjesto u
društvu.“
„To mi uopće nije problem. Ali ostaviti svoju obitelj i zemlju, jest. Zar
ne moţemo ostati u Engleskoj?“
Pokušavao je ne biti razočaran manjkom njezinog entuzijazma. „Tvoj
će nas brat progoniti, a rekao bih da bi te bio kadar i oteti od mene. Tračevi
o našem bijegu zauvijek će nas obiljeţiti, i nećemo moći izbjeći skandal.“
„Previše traţiš od mene.“
„Znam.“ Harry zastane. „Odluka je na tebi. Ti moţeš izgubiti puno više
od mene.“
Sophie je izgledala zabrinuto. „Postali smo ljubavnici. Više nemam
izbora.“
Harry uzdahne pa priopći tmurnu istinu. „Sophie, mrzim što to moram
reći, ali ti si nasljednica vrlo utjecajne obitelji, bez obzira na to što je tvoj
ujak učinio. Mnogi će ti prosci progledati kroz prste kad je u pitanju tvoje
djevičanstvo kako bi se dokopali tvojeg bogatstva ili kako bi od tvojeg brata
stvorili duţnika.“
Njezine se usne izviju od gađenja. „To nije način na koji ţelim ţivjeti.“
Harry podigne njezine ruke pa ih poljubi, osjećajući se poput hulje.
Zaista je trebao razgovarati s njome prije nego što je napravio korak nakon
kojeg nema povratka i spavao s njome. „Ne moţeš voditi ţivot za koji si
rođena i udati se za mene, ljubavi.“
Ona ga tuţno pogleda i u tom se trenutku nešto u njoj promijeni.
Djevojka koja je razgovarala s njime pred njegovim je očima odrasla.
„Prisiljavaš me da biram?“
Harry je pusti pa ustane, jer je nagon da je uzme u naručje i ljubi sve
dok mu se ne pokori bio prejak dok je sjedio samo nekoliko centimetara od
nje. „Moram.“
Sophie skoči na noge, a brada joj se odlučno stisne. „Bi li me mogao
ostaviti?“
„Ako bi to bilo najbolje za tebe, bih.“ Nakon večeras, pomisao da je
nikada više ne vidi ili ne poljubi, ubola ga je poput oštrice. “Pokušao sam
učiniti ono što se smatra doličnim. Zamolio sam tvojeg brata za tvoju ruku,
ali on me nikada neće prihvatiti za zeta.“
„Moţemo pričekati.“
„Ne, ne moţemo.“ Harry uzdahne pa provuče ruku kroz kosu. „Sophie,
netko će nas otkriti. A kad nas otkriju, svjetina će te napasti i nazivati
ruţnim imenima, a ti to ne zasluţuješ.“
Čekao je da mu ona proturječi, iako su oboje znali da je u pravu.
Umjesto toga, samo je omotala ruke oko sebe i zagledala se u prazno. „Ali,
Amerika?“
Odolijevao je silnoj ţelji da je povuče k sebi i kaţe joj da ništa nije
vaţno. U ovoj su kući našli sreću, pa će je i ponovno pronaći. Budu li
ignorirali ostatak svijeta, i svijet će ignorirati njih.
Naţalost, ni Sophie ni on nisu bili dovoljno blesavi da povjeruju u
takvu glupost. „Mogli bismo otići u Francusku ili Italiju. Pen ima prijatelje
na Kontinentu.“
„Prijatelje koji šalju pisma u Englesku.“
On se trzne zbog njezine ispravne procjene. Sophie je došla do istog
zaključka kao i on. Kontinent je u isto vrijeme bio predaleko i preblizu da
bi mogli ţivjeti slobodni od skandala.
„Barem u Americi govore engleski“, reče ona tiho.
„Tako kaţu“, odgovori on ironično.
Sophie ga je promatrala s bolnom čeţnjom od čega mu se utroba
stisne. Vidio je da ona ţali, da uspoređuje prednosti odlaska s njime i
povratka k bratu, a Harryju je bilo jasno koji od njih ima više šanse
odnijeti pobjedu.
Reći će mu ne. Nakon svega što su zajedno prošli, nakon svega što su
bili jedno drugome, nakon svega što se večeras dogodilo, ostavit će ga i
vratiti se pod bratovo krilo. Udat će se za vraţjeg Desborougha i zauvijek
ostati dijelom visokog društva. A za nekoliko će se godina pitati kakva ju je
to ludost bila spopala da je umalo odustala od sigurne budućnosti i otišla s
Harryjem koji joj nije mogao ponuditi apsolutno ništa.
Dovraga, dovraga, dovraga.
No, što joj je zaista mogao ponuditi? Ljubav. Ništa osim ljubavi. U
ovom trenutku nije mogao zamisliti zašto bi odabrala išta drugo doli ostati
s Leathom.
„Kad krećemo?“
Bio je toliko siguran da će ga ona odbiti da mu je trebalo nekoliko
trenutaka da shvati što je njezino pitanje značilo. „Što si to rekla?“
Sjene su nestale iz njezinog pogleda i ona ga pogleda s takvim
povjerenjem da ga zaboli srce. „Rado ću otići u Ameriku s tobom.“
„Zaista?“ zadivljeno upita.
Dijeleći njegovo uzbuđenje, Sophie ovije ruke oko Harryja pa ga
pogleda sa svom bezuvjetnom ljubavlju koju nije zasluţio, no za koju će sve
učiniti da nikad ne nestane. „Odlučila sam okušati sreću s tobom još prije
nekoliko mjeseci. Vrijeme je da učinimo sljedeći korak u našoj pustolovini.“
Bio je previše šokiran da joj uzvrati zagrljaj. „A što će biti s tvojim
bratom?“
Po prvi puta otkad je pristala na njegovu naglu zamisao tuga joj otupi
pogled. „Nadam se da će mi oprostiti. Nadam se da će shvatiti kakav si
prekrasan čovjek. Ali ja volim tebe i ne mogu te izgubiti. Neću se krotko
predati Jamesu i njegovim zahtjevima da se udam za čovjeka kojeg ne
volim.“
Ozbiljnost Sophienih riječi postupno ga preplavi i nestane svih sumnji.
On napokon ovije ruke oko nje. „Krenut ćemo sutra uvečer. Čekat ću te kod
konjušnica na Leathovu imanju. Ako ne uspiješ pobjeći, vratit ću se
sljedeću noć.“
Sophie pobjegne histerični smijeh, a on ju nije mogao kriviti.
Nedostajat će mu Pen i Elias, kao i neki njegovi prijatelji. No Amerika je
vrvjela uzbudljivim mogućnostima, a imat će Sophie sa sobom, a samo ta
činjenica za njega je značila svijetlu budućnost. Ona se, pak, odriče toliko
toga, uključujući voljenu obitelji i netaknutu reputaciju. Nije mogao
vjerovati da ga voli dovoljno da to učini za njega i zbog toga ju je samo još
više volio.
Sophie ga pogleda uz drhtavi osmijeh i samouvjereno isturene brade.
„Danas počinje naš novi ţivot.“
Harry progovori ozbiljno, ţeleći da ona zna da njezinu ţrtvu nikad
neće olako prihvatiti. „Kunem ti se, usrećit ću te, Sophie. Ni trenutka nećeš
zaţaliti što si odlučila poći sa mnom.“
Poglavlje 37

Tiho mrmljanje probudi Pen iz noćne more u kojoj je traţila Cama


kroz prostorije poplavljene morskom vodom.
Tijelo joj je bilo tromo od uţitka i iscrpljenosti. Cam i ona otišli su na
operu pa na privatnu večernju zabavu kod Harmsworthovih i
Hillbrookovih, i vratili su se tek nakon ponoći. Pen se promeškolji i posegne
za Camom, ali njegova je strana kreveta bila prazna. Plahte su još bile
tople što znači da je tek ustao. Ona nekoliko puta trepne i primijeti da su
vrata u hodnik otvorena pa je odande vidjela svjetlo svijeće.
„Što on, dovraga, ţeli usred noći?“ Cam je tiho promrmljao pred
vratima sobe.
„Bio je vrlo uporan, vaša milosti“, prošapće njihov batler Dixon.
„U...“ Cam zastane. „Koliko je sati?“
„Upravo je prošlo pola četiri, vaša milosti.“
Pola četiri? Nije ni čudno što se osjećala tako smeteno, pa spavala je
samo sat vremena. Znatiţelja se progura kroz obamrlost uzrokovanu
prekinutim snom. Tko je to, zaboga, došao k njima u usred noći?
„Reci mu da se vrati u neko pristojnije vrijeme.“
„Predloţio sam gospodinu lordu da pričeka do jutra. Reagirao je vrlo...
nepristojno.“
Cam nervozno uzdahne. „Odmah silazim. Molim te, otprati lorda
Leatha u biblioteku.“
Leath? Oblije je hladan znoj od uţasa, a sva pospanost ispari kao
rukom odnesena. Pen je, naţalost, sada bila sasvim budna.
Leath nije čekao u knjiţnici. Umjesto toga stajao je u hodniku, a crne
oči caklile su mu se od bijesa dok je gledao u Cama koji se spuštao niz
stube u svom crvenom ogrtaču. Markiz je udarao jahaćim bićem o dlan
suprotne ruke, a Cam se ukoči kad je uočio način na koji Leath
kontrolirano prikriva bijes.
Ovaj će posjet očito biti kratak – Leath nije ni skinuo kaput. Zašto je,
dovraga, došao? Zasigurno je poludio nakon onog skandala s Nevilleom
Fairbrotherom.
„Gdje je ona?“ Leath prasne kao da se obraćao nekakvom odrpancu u
seoskoj krčmi.
„Dobra večer, gospodine lorde.“ Cam mirno progovori, unatoč nagonu
da tu agresivnu bitangu izbaci na cestu. „Ili bih moţda trebao reći dobro
jutro.“
Leathove se guste obrve sastave i on prijeteći korakne naprijed.
„Nemoj se igrati sa mnom, ti nadmeno kopile. Gdje mi je sestra?“
„Kako bih, dovraga, ja to mogao znati?“ Njegova sestra? Koji je ovo bio
vrag? U Camovom pitanju jasno se čuo manjak strpljenja. “Ako vi ne
moţete pronaći svoju vraţju rodbinu, zašto bih to ja trebao?“
Leathov se glas tresao od bijesa. „Prema onome što kaţe njezina
sobarica, izašla je iz kuće nakon večere i više se nije vratila.“
„Još uvijek ne shvaćam kakve ja imam veze s tim.“ Cam se spusti niz
posljednje dvije stube pa se suoči s bijesnim markizom. Malo tko se visinom
mogao mjeriti s Camom, no Leath je dobrano premašio sto osamdeset
centimetara. „Ako je ne moţete pronaći, siguran sam da za to postoji
bezazleno objašnjenje.“
Leath frkne nosom. „Bezazleno objašnjenje, mogu misliti. Ona je s
onom propalicom Harryjem Thornom.“
Sad je barem postalo jasno zašto je Leath odlučio posjetiti njega. Iz
Camovog tona sipila je oholost. „Vojvotkinja nije čuvarica svojeg brata.“
Leathov pogled bljesne mimo Cama. „Ne, nije, ali ona mu je
suučesnica.“
Pen progovori prije nego što je Cam uspio odbaciti tu ludu optuţbu.
„Ne znam gdje je Sophie.“
Cam se iznenađeno okrene. Pen je nepomično stajala samo nekoliko
stepenica iznad njih, a jedna joj je ruka počivala na pozlaćenom rukohvatu.
U zlatom izvezenoj brokatnoj haljini i sjajne crne kose koja je vijorila oko
nje izgledala je poput kraljice.
Očekivao je da će izgledati iznenađeno i šokirano.
I jest. Izgledala je iznenađeno i šokirano. I neporecivo krivo.
Srce mu divlje zakuca, a onda na trenutak stane. „Pen?“ Nesigurno
upita, zaboravivši da imaju društvo, pa korakne unazad da bi mogao vidjeti
oba sugovornika.
Pen ga nije ni pogledala. Umjesto toga, gledala je u Leatha sa
strašnom spoznajom koja je mu je rekla sve što je trebao znati o njezinoj
obmani. Njezina ruka na rukohvatu stegne se tako snaţno da joj zglobovi
poblijede.
„Pen, vrati se u krevet“, prasne Cam, osjećajući kako mu tlo nestaje
pod nogama.
„Ne, mora ostati i reći mi što zna“, zahtijevao je Leath. „Sophie nije u
kući na trgu Russell. Tamo sam najprije otišao.“
„Cam, ţeljela bih pomoći“, reče ona drhtavim glasom.
„Nisi li već dovoljno pomogla?“ promrmlja on tako da ga je samo ona
uspjela čuti, a kad se trznula, prisilio se biti dovoljno čvrst da odagna
osjećaj krivnje. Ovo si je sama zakuhala.
Cam nazre pukotinu u Leathovu bijesu dok je gledao u Pen. Bio je ljut,
ali ispod te ljutnje umirao je od zabrinutosti. „Za Boga miloga, ako je ovdje,
recite mi. Neću je kazniti, samo ţelim znati da je na sigurnom.“
„Pen, što si to učinila?“ zareţi Cam.
Ona ga pogleda pogledom punim očaja, a onda se usredotoči na
Leatha. „Sophie nije ovdje. Kunem se svojom čašću da bih vam rekla da
jest.“
„Milostiva, u vašu se čast ne bih pouzdao ni da mi ţivot o tome ovisi.“
Zasljepljujući bijes obuzme Cama pa on navali na Leatha odalami ga
šakom u čeljust. Što god njegova ţena učinila, Cam nikome neće dozvoliti
da je vrijeđa.
Leath je bio čvrst poput hrasta. Gad se zanjihao, ali nije pao.
„Cam...“ Pen zgroţeno dahne, poletjevši niz stube. Zastane iza njega.
Hvala Bogu što ga nije dotaknula, jer nije bila sigurna da ne bi nasrnuo i
na nju.
„Ispričat ćete se mojoj ţeni“, Cam izgovori tonom iz kojeg je kapala
srdţba, steţući uz bok šaku koja ga je pekla. Leathova čeljust kao da je bila
od kamena.
Trljajući bradu, Leath se zapilji u njega s neskrivenom mrţnjom.
„Hoću, vraga.“
„Molim te, daj da ti objasnim“, Pen je bila očajna.
„Nemoj se truditi“, Cam ledeno odgovori. Bio je toliko van sebe da ju
nije mogao ni pogledati. Mučnina i bijes siktali su mu iz ţeluca poput jata
ljutih otrovnica.
A ispod te ljutnje nadimalo se more boli. Vjerovao je da je Penelope
Thorne oličenje dobroga. Vjerovao joj je onako kako nikome nikad nije
vjerovao, čak ni najbliţim prijateljima. A onda ga je izdala.
Ako je ikako sudjelovala u bijegu ta dva mlada idiota – a sve je
upućivala na to da jest – skandal koji će izbiti bit će strašan. Tako strašan
da će njegovu obitelj opet pratiti godinama. Penina je intervencija u tjedan
dana uništila godine Camova truda da povrati čast imenu Rothermere.
Nekoć bi joj to moţda najviše zamjerio.
Nekoć, prije nego što se probila kroz zaštitne ograde njegove duše i
uvjerila ga da je ona jedina osoba koja ga nikad ne bi iznevjerila.
Sada, usprkos tome što ga je mučila neizbjeţnost skandala, ubijalo ga
je to što joj je vjerovao, a ona se pokazala nedostojnom tog povjerenja.
Ignorirao je ţivotne lekcije kako bi povjerovao da je Pen bila iznimka koja
potvrđuje pravilo da svi laţu.
A onda je i sama ispala laţljivicom.
Bila je nepoštena i obmanula ga je. Znala je koliko mu štete skandal
moţe nanijeti, a ipak je radila protiv Camovih izričitih ţelja i pomogla
bratu da zavede nevinu djevojku. Čim je njezina odanost prvi puta
stavljena na kušnju, Cam je izgubio pred njezinim bratom i to joj nikada
neće oprostiti.
Markiz iskezi zube prema Pen. „Gdje mi je sestra?“
Pen stane kraj Cama, a on je s mukom odolijevao ţelji da se odmakne
od nje. Iz njega je isijavao usijani bijes, a od njezine blizine osjećao se kao
da će buknuti u plamen.
„Nemate mi razloga vjerovati, gospodine...“
„Ţiva istina.“
„Pazite što govorite.“ Jedan udarac nije zadovoljio Camovu potrebu da
nešto razbije.
Penin dlan ovije se oko njegove ruke kako bi ga spriječila da ponovno
ne udari Leatha. „Gospodin lord je s pravom uznemiren.“ Njezin glas bio je
prigušen od suza.„I ti si. Ali moramo pronaći Harryja i Sophie.“
Njezin ju je dodir neminovno podsjetio da je prije još samo nekoliko
minuta leţao u njezinom naručju, čestitajući sam sebi na tome što je
najsretniji čovjek u cijeloj Engleskoj. Bolnom gorčinom pitao se je li se i
njegov otac tako osjećao prije nego što je saznao da mu je njegova
vojvotkinja nabijala rogove s njegovim bratom. Njegova supruga nije se
okrenula drugom muškarcu, no njezina je izdaja svejedno bila neoprostiva.
„Baš lijepo glumite zabrinutost. Još bih vam i povjerovao da vi i ono
pseto sve to niste isplanirali da se dokopate Sophiena bogatstva.“ Leathov
ton sjekao je poput biča. „Znate kamo su otišli, siguran sam u to.“
Penin se stisak na Camovoj ruci pojača no njezin je dodir bio
dobrodošao poput kiseline na ranu. „Iznenađena sam koliko i vi.“
Cam se još nije mogao prisiliti da pogleda Pen. Vidjela je njegov bijes,
no radije bi da ga upucaju u zoru nego da otkrije koliko je povrijeđen.
Ignorirao je njezin tihi, povrijeđeni uzdah dok se otresao njezinog dodira i
odmaknuo od nje.
„Iako ste organizirali upropaštavanje moje sestre?“ zareţi bijesno
Leath.
„On je voli“, reče Pen odlučnim glasom. „I vjerujem da Sophie voli
njega.“
„Sentimentalne gluposti i laţi“, Leath zareţi. „To je bila bezdušna
urota s ciljem da se vaš brat okoristi za cijeli ţivot.“
„Harry nije laţljivac“, kaţe Pen.
U Camu su se kovitlale emocije. Ljutnja, tuga, ţaljenje i iznenađenje,
a sad je svemu tome trebao dodati i ljubomoru. Bila je beskrajno odana
svom bratu. Kada bi barem upola toliko bila odana svojem suprugu.
„Naravno da je laţljivac.“ Leath se zapilji u Cama. „Je li to dio vaše
osvete mojoj obitelji?“
„Ja se ne osvećujem vašoj obitelji“, reče Cam umorno, istovremeno s
Peninim šokiranim vapajem: „Ne moţete kriviti Sedgemoora. On mi je
zabranio da se miješam u Harryjevo udvaranje.“
„Udvaranje!“ Riječ poput psovke eksplodira iz Leathovih usta.
„Njegovo cinično proganjanje naivne djevojke, tako bi se to trebalo
nazvati.“ Smrknuto pogleda Cama. „Trebali biste naučiti kontrolirati svoju
ţenu, gospodine.“
Cam se s time iskreno slagao, no kad bi samo znao kako to učiniti. Da
se barem drţao svog plana da se oţeni čednom ţenom bez društvenog
utjecaja. Poslušnom i pouzdanom. Ţenom koja ga ne bi emocionalno
izazivala i zbog koje ne bi najradije svisnuo kad bi ga izigrala.
„Optuţivanjima nećemo pronaći Harryja i Sophie.“ Penino
dostojanstvo bilo je impresivno, čak i sada kad ju je Cam ţelio poslati u
najniţe krugove pakla. „Je li Sophie ostavila poruku?“
„Jest“, prezrivo prosikće Leath.
„Pa što piše u toj poruci, čovječe?“ upita grubo Cam.
Lathov glas bio je ravan. „Da joj je ţao što me razočarala i da se nada
da ću joj jednom oprostiti. Nije spomenula Thornea iako on stoji iza cijelog
ovog kaosa.“
„Je li rekla kamo ide?“ Pita Cam.
„Zar bih bio ovdje, da je rekla kamo ide?“
„Škotska je uobičajena destinacija“, reče Cam. Nek’ vrag odnese
Harryja, tu nepromišljenu budalu. I gada, jer se poigrao s reputacijom
mlade djevojke. „Gospođo?“
„Ne znam“, Pen zavapi očajno.
„Moji ljudi je traţe na sjevernoj cesti“, Leath je odjednom djelovao
smrtno umorno. „Sophie je trebala s lady Gresham otići u kazalište. Ne bih
do doručka otkrio da je nema da lady Gresham nakon predstave nije
poslala poruku raspitujući se o Sophienoj glavobolji.“
„Onda imaju dobru prednost“, smrknuto reče Cam.
„Ako su otišli iz Londona.“
Dixon pročisti grlo kako bi privukao paţnju, a Cam shvati da je batler
čekao kraj vrata biblioteke, silno se trudeći da sakrije očaranost.
„Što je bilo, Dixon?“ Cam pita, zaţalivši što nije Leatha odveo na neko
intimnije mjesto bez obzira htjela to ta bitanga ili ne. Posluga će sada još
prije doručka znati svaki detalj ove svađe.
Dixon im pristupi pa ispruţi pladanj na kojemu je leţalo pismo.
„Ispričavam se, vaša milosti. Jedno je pismo večeras dostavljeno za njezinu
milost, a Thomas ga je spremio s ostalom poštom. Kada sam čuo za
večerašnje događaje, uzeo sam si slobodu provjeriti je li ga poslao gospodin
Thorne.“
Cam posegne, no Pen je stigla prva. „Pismo je namijenjeno meni“, reče
pomalo uzbuđeno, drhtavom ga rukom parajući na vrhu.
„Dajte mi to“, Leath joj potegne pismo iz ruke. Ţustro preleti preko
sadrţaja, a onda zguţva pismo takvom silinom da Cam pomisli kako bi
Leath tu snagu rado iskoristio da udavi Harryja Thornea. Bacivši pismo na
pod, Leath se uputi prema izlazu bez i jedne riječi u znak pozdrava.
„Čekajte.“ Pen podigne pismo pa ga izravna. „Prije nego što odete...“
„Vrijeme je od izuzetne vaţnosti.“ Leath se nije zaustavio.
„Molim vas“, Pen vikne za njim. „Gospodine lorde, sigurno moţete
izdvojiti još trenutak.“
„Hvala ti, Dixon.“ Reče Cam autoritativnim glasom pa se Dixon
nevoljko morao povući.
Leathe se okrene prema Pen, a lice mu se iskrivi od prezira. „Ništa
vam ne dugujem. Da ste moja ţena, izbičevao bih vas.“
„Brinite se vi za svoje domaćinstvo i onu mustru od vaše sestre“,
zareţi Cam. „Moja ţena nije vaša briga.“
„Hvala Bogu“, Leath ţustro doda.
Cam onda napokon pogleda Pen. Bila je blijeda poput papira, a crne
oči bile su joj beţivotne.
„Nemam opravdanja“, prozbori shrvano, a Cam nikada nije čuo da bi
tako zvučala. „Prije nego što odete, molim vas, recite mi kako znate da sam
ja bila umiješana i kako znate za trg Russell?“
Leathov smijeh bio je toliko oštar da Pen ustukne kao da ju je upravo
udario. „Čudi me da niste čuli. Posvuda se priča da vojvotkinja glumi
svodnicu svojem bratu.“
„Ali kako...“ Pen je izgledala potpuno uţasnuto. „Bili smo tako
oprezni.“
„Nedovoljno oprezni.“ Leith izdahne pa malo manje agresivno nastavi.
„Jednako kao što ja nisam bio dovoljno oprezan sa Sophie. Vjerujte mi, ne
umanjujem vlastitu krivnju u cijeloj ovoj aferi.“
„Ţao mi je.“ U Peninom se glasu čula strahovita krivnja.
„Sada je prekasno za ţaljenje.“ Leath uzdahne boreći se zadrţati
mirnoću. Kad je progovorio, već je zvučao sličnije čovjeku čije je govore
Cam toliko puta slušao u Parlamentu. „Kočijaš iz jedne od najamnih kočija
prepoznao je Sophie, a tračevi o zanimljivim temama uvijek se prošire.
Neki je novinar iskopao ostale činjenice, uključujući i tu da vi posjedujete
kuću u koju je Thorne namamio moju sestru. Taj ih je novinar pratio cijeli
tjedan, a priča je na kraju završila u večernjim novinama. Pretpostavljam
da će njihov bijeg krasiti naslovnice sutrašnjih izdanja.“
„Zar niste to vraţje piskaralo mogli pitati kamo su otišli, umjesto da
ste navalili ovdje na nas?“ Cam oštro upita, iako se vidjelo na njemu da ga
muče prijeteće vizije kataklizmičkog skandala. Dok je njegov najdublji bijes
bio usredotočen na Peninu izdaju njegovog povjerenja, nije mu promaklo u
kakav će se pakao zbog nečije obične gluposti pretvoriti ţivot Fairbrother-
ovih, Thorneovih i Rothermereovih.
„Pokušao sam. Čovjek je za nekoliko šilinga propjevao kao ptičica.
Toliko vrijedi čast moje sestre.“
Cam je odmah shvatio da se Leathov bijes, koliko god bio silan, nije
mogao mjeriti s njegovom zabrinutošću. Nije li neobično da su je i on i
Leath nalazili u istom brodu koji tone.
„Vidio je Thornea kad je pokupio moju sestru u zatvorenoj kočiji sa
straţnjih vrata mojeg imanja, ali onda ih je izgubio u prometu.“
„Dakle publicitet je neizbjeţan“, Pen reče turobnim glasom. Leath je
prezrivo pogleda. Mjesto na Leathovoj bradi na koje je sletio Camov udarac
bilo je crveno i prijetilo se pretvoriti u impresivnu masnicu. „Moju će sestru
proglasiti bludnicom, a vašeg će brata zauvijek pamtiti kao nečasnog
čovjeka. Vi ćete biti prezreni poput svodnice koja je pomogla u uništenju
mlade djevojke, a na vašeg će supruga gledati kao da budalu koju je
izigrala besramna ţena. Bit će to sjajan rezultat vašeg petljanja,
milostiva.“
Pen je izgledala kao da će se svakog časa slomiti, no koliko god bio
srdit na nju, Cam to nije mogao podnijeti. Zgrabi Leatha za ruku. „Izađite
van prije nego što vas ja izbacim.“
Leath se istrgne iz njegovog stiska. „Sa zadovoljstvom.“
Njegovi su koraci odzvanjali mramornim podom, a onda je otišao,
ostavivši za sobom ruševine Camovog braka.
Pen je slomljeno gledala u Cama. „Ţao mi je...“
On nevjerojatnom mirnoćom podigne ruku. U posljednjih je nekoliko
sekundi uspio svoj bijes i ţestoku tjeskobu zakopati u duboke kutove svoje
duše. U iste one mračne dubine gdje je spavala patetična čeţnja za
roditeljima koji bi ga voljeli. Čak mu je i glas bio miran, monoton i mrtav
poput pustinje. „Samo mi reci kamo su otišli.“
„Cam...“
On udahne pa zgrabi Harryjevo pismo iz njezinog drhtavog stiska.
Nakon što je pročitao kratku poruku, šokirano se zapilji u Pen. „Taj idiot
odvodi Sophie Fairbrother u Ameriku?“
„On nije...“
„Rekao sam ti da se ne trudiš opravdati njegovo ponašanje, ili svoje.“
Pogled joj sijevne. „Cam, nemoj mi sad izigravati vojvodu. Trebamo
ovo popraviti.“
Njezino zadirkivanje o njegovom izigravanju vojvode ga je obično
zabavljalo, no ovaj puta ga je trgalo na komadiće. „Kao što je istaknuo
gospodin lord, dovoljno si učinila. Idi u svoju sobu.“ Njezine usne se
izravnaju u prkosu. „Ja nisam neko zločesto dijete, Cam. Ja sam ti ţena.“
„Još gore.“
Pen problijedi pa zatetura, poseţući za ogradom. Njezin tup pogled bio
je crn poput ugljena na usiljenom izrazu lica.
Cam duboko udahne pa se prisili kontrolirati bijes. „Pretjerao sam.
Oprosti.“ Njegova je brada bila tako zategnuta da je svaka riječ zvučala kao
da ju kleše u kamen. Ukočeno se nakloni. „Razgovarat ćemo o našoj
budućnosti nakon što se vratim.“
„Ideš za njima?“ upita ona drhtavim glasom.
„Dovraga, naravno da idem za njima.“ Njegovi pokušaji da se
kontrolira skoro su dokraja isparili, no on se ipak suzdrţi, ako ništa drugo,
onda barem da sačuva ponos. „Moram spriječiti Leatha da ubije Harryja,
bez obzira na to što je ta bitanga to vjerojatno zasluţila.“
On je bio Camden Rothermere, poznat po svojoj pribranosti. Kako je
samo ţelio ponovno biti taj čovjek, a ne ovo očajno, zbunjeno, ljutito biće
koje je ţeljelo nestati od svoje ţene i nikada je više ne vidjeti. I ono koje ju
je ţeljelo uzeti u naručje i ljubiti je i natjerati je da se zakune da je sve što
je večeras čuo bila zlurada laţ.
„Nisam mislila da ti je stalo do toga što će se dogoditi Harryju“, ona
reče umornim glasom.
„Stalo mi je do toga da ovaj vraţji skandal ne poprimi veće razmjere
nego što je već poprimio.“
Naţalost, to nije bila ni pribliţno cijela istina. Bilo mu je stalo do puno
više od toga. Stalo mu je do Pen, iako je odlučio riješiti se tog osjećaja prije
isteka ove večeri. Stalo mu je do bezobzirnog, nepromišljenog Harryja
Thornea. Stalo mu je do blesave, tvrdoglave Sophie Fairbrother, koja si je
upravo umišljala da je ljubav najjača sila na svijetu. Doţivjet će ona
vatreno krštenje čim napusti ţivot put privilegija i sigurnosti koje joj
omogućava titula Leathove sestre.
Ljubav! Svijet bi bio toliko bolje mjesto da nešto takvo uopće ne
postoji.
„Za sve sam to ja kriva“, reče Pen slomljeno.
On ne odgovori jer nije ni trebao. Kad se tišina produţila, Pen se
okrene u očaju.
Ako je mislio dostići Leatha, trebao je krenuti odmah, no svejedno je
ostao i promatrao Pen koja se uputila uz stube. Glavu je drţala ponosno,
ramena je uspravila, a kraljeţnica joj je bila ravna poput brodskog jarbola.
No dobro je znao da joj je on na smrtni udarac koji mu je zadala, vratio
istom mjerom. Da je imao srce, ţalio bi je.
No Cam nije imao srca. Ona ga je slomila kad se pokazala
prijetvornom osobom.
Poglavlje 38

Cam potrči vanjskim stubama prema kočiji koja ga je već čekala s


njegova dva najbrţa konja, nervozna što su morala napustiti konjušnicu
prije zore.
Ţelio se usredotočiti na trenutnu potrebu da pronađe tog mamlaza
Harryja i njegovu praznoglavu ljubavnicu, da i ne pomišlja na to kako
treba spriječiti Leatha da počini ubojstvo i učini ovaj bijeg slučajem koji će
pobuditi zanimanje vlasti. No nije ga mogla prestati opsjedati pomisao na
to da je podbacio u cjeloţivotnom zadatku da u zaborav zakopa skandale
svoje obitelji. Skandal se hranio skandalom, a sve će priče o njegovoj majci
i njezinoj ţudnji prema obojici braće Rothermere sada ponovno isplivati.
No radije je razmišljao i o skandalu nego o svojoj dvoličnoj ţeni.
Već je izračunao koji mu je najbrţi put do Liverpoola, gdje se Harry
odlučio ukrcati na svoju loše promišljenu avanturu. Bilo je i bliţih luka iz
kojih se moglo uputiti na Atlantik, ali ne daj Boţe da bi njegov šurjak
odlučio nekome olakšati stvari. No moţda je dugo putovanje bilo blagoslov.
Moţda će Camu pruţiti priliku da se ohladi. S obzirom na to kakve je
upravo sada bio volje, da Leath ne upuca Harryja, Cam bi to učinio.
Jenkins, sluga koji je sluţio vojvodi od Sedgemoora čitavog svog ţivota,
drţao je konje koji su se neumorno meškoljili. „Vaša milosti, jeste li sigurni
da ne bih trebao poći s vama?“
„Cijenim tvoju ponudu, no idem sam.“ Cam se upre o zid kočije pa se
prebaci u sjedalo i zgrabi uzde. „Odmakni se.“
„Čekaj!“
Cam je s kamenom u ţelucu gledao kako Pen ţuri iz kuće, odjevena u
putnu opravu, s malom torbom u ruci. „Vrati se u krevet.“
„Idem s tobom“, reče zadihano pa posegne za njegovom rukom kako bi
joj pomogao uzverati se u kočiju.
Cam ne opusti stisak na uzdama. „Ne, ne ideš.“ Kimne Jenkinsu.
„Pusti konje.“
„Neću!“ Pen hrabro stane ispred kočije i zapriječi joj prolaz. „Ne ideš
bez mene.“
Jenkins pogleda Cama, onda u Pen pa opet u Cama i ne otpusti konje.
„Jenkins, čuo si me“, Cam jedva protisne preko okamenjenih usana.
Da je barem i njegovo srce bilo od kamena.
„Nećeš me pregaziti“, kaţe Pen onim svojim samopouzdanjem koje je
Cam mrzio.
„Radiš od sebe predstavu“, zareţi.
„Baš me briga.“
Pogleda ju ispod oka. „Maknut ćeš se ako pustim konje na tebe.“
„Iskušaj me.“
Cam podigne bič iznad sjajnih zadnjica svoja dva konja. „Jenkinse.“
„Vaša milosti“, pobuni se sluga.
„Sada.“
Jenkins se nevoljko odmakne.
„Zar si toliko ljut na mene?“ Pen se nije pomaknula kad je Cam
potjerao konje, a na licu joj se nije vidjela ni trunčica straha.
Umjesto da se smireno zaustave, konji zatresu osovine kočije. Jedan
zbunjeno zarza, a drugi počne zabacivati glavu.
Penine su oči s udaljenosti gledale u Cama, a on je, kao što je i znala
da hoće, vrag je odnio, skrenuo da je u posljednji čas izbjegne.
Pen mu opet zapriječi put.
„Makni se.“
„Neću.“
„Dovraga, ţeno“, promrmlja.
„Harry će me slušati, a sa Sophie će ti trebati ţenska pomoć.“
Ovo nije bio najbolji trenutak da ga Pen podsjeti na svoju
tvrdoglavosti. Kad je čovjek konačno pridobije, slijedila bi ga na kraj
svijeta. U suprotnom, na prkos bi odgovarala prkosom.
„Cam, trebaš me.“
Vraga ju je trebao.
Zapilji se u Pen dok su njegovi konji poskakivali na popločenoj cesti te
potegne uzde kako bi ih zadrţao podalje od ove goropadnice. Bi li se
pomaknula ako bi se opet zaletio u nju? Ona je tako prokleto svojeglava da
ne bi. On ju moţda ţeli zadaviti, no hladnokrvno ubojstvo je granica koju
ipak ne bi mogao prijeći.
Kao da je na išta u cijeloj ovoj situaciji reagirao hladne glave. Da je
barem!
„Hajde, onda“, reče mršteći se, još čvršće stišćući uzde.
Čekao je da ona pokaţe barem nekakvu naznaku olakšanja ili
zahvalnosti, no Pen je mirno zaobišla njegove konje usput ih tapšajući.
„Hvala ti, Jenkins.“
Njegov joj se sluga nakloni. „Vaša milosti.“
Pen stane kraj kočije pa preda Camu svoju torbu. „Hoćeš li mi
pomoći?“
„Ne pretjeruj“, on zareţi, no ipak posegne za njom. Jednom kad se
smjestila, on se pridigne iza sjedala kako bi izvadio putni ogrtač pa ga
nehajno dobaci u njezinom smjeru. Bila je vraški hladna ranosvibanjska
noć.
„Hvala ti“, reče ona tiho.
„Nemoj više očekivati razumijevanje za ţenske slabosti. Ovo nije
putovanje iz zabave.“
On ju promotri, no Pen je gledala ravno pred sebe kao da ga nije ni
čula. Ali jest. Etika i moral moţda joj nisu jača strana, no sluh joj je uvijek
bio dobar. Zaključivši da je večeras već dovoljno naudio svom dostojanstvu,
Cam zapaluca jezikom prema konjima.
Već su izašli iz Londona kada je prvi puta progovorio. „Opasno si
riskirala postavivši se pred konje.“
Pomisao na to da se moglo dogoditi da izgubi nadzor nad konjima još
uvijek mu nije dobro sjedala na ţeludac. Budila je u njemu slabost i ljutnju
prema Pen koja se stavila u takvu opasnost iz čiste svojeglavosti.
„Nisam baš“, reče mirno, buljeći u cestu ispred sebe.
„Konji su te mogli napasti.“
„Imao si ih pod kontrolom.“
Njezino povjerenje samo ga je još više ljutilo. On je njoj vjerovao, a Pen
ga je iznevjerila. „Bio sam u velikom iskušenju da te pregazim“, on prizna
iako je znao da bi bilo sigurnije da šuti.
„Znam“, kaţe ona poraţeno.
Brz pogled u njezinom smjeru potvrdio je da je neutješno tuţna, ali
Cam pred njom zatvori srce. Bila je prijetvorna guja, no čovjek se nije
petljao sa zmijama ako nije ţelio da ga ugrizu. A Camu je već bilo sasvim
dovoljno njezinog otrova.
Nakon nekoliko sati putovanja, Pen se ukočila, počela se smrzavati i
bila je uzrujana, mučio ju je snaţan osjećaj krivnje i griţnja savjesti. Cam s
njome nije prozborio ni riječi od onog razgovora o opasnoj sceni koju je
izvela pred njegovom kućom.
Dobro je glumio muškarca otpornog na emocije, ali vidjela je ona
njegove oči nakon što je saznao da je pomagala Harryju. Tek dok se poput
stranca zagledao u nju, shvatila je koliko joj se prije bio otvorio. Odlučna
linija njegove brade govorila je da bi si radije odrezao ruku nego ponovno
imao u nju povjerenje.
Kad su stali u već trećem svratištu, dok su konjušari jurili zamijeniti
konje, Cam skoči s kočije tako energično da se Pen stresla. Svoje konje
ostavili su još u prvom svratištu, ali ona ih ionako nije razlikovala. S
obzirom da su se kretali ovakvom brzinom, i po ovakvoj cesti, nije ni čudno
što su ih morali često mijenjati. No barem nije kišilo, ali vjetar je bio toliko
leden da je vrijeme više nalikovalo zimi nego proljeću.
„Bi li ţeljela nešto pojesti?“ Cam je upita ozbiljnim glasom.
Pen potraţi na njegovu licu kakav znak da je počeo popuštati, no oči su
mu bile hladnije od vjetra, a bore smijalice koje je na njemu toliko voljela
kao da su potpuno izblijedjele. Pa ipak, na posljednjem odmorištu nije ju ni
pitao treba li joj nešto, tako da je ovo ipak bila nekakva vrsta napretka.
„Ne ţelim te zadrţavati.“ Tako je dugo šutjela da joj je glas zvučao
hrapavo.
„Pola sata neće naškoditi.“
„Onda dobro“, reče ona. „Hvala ti.“
Da ga poštedi odvratne obaveze da je mora dirati – jer vidjela je kako
jasno izbjegava svaki tjelesni kontakt među njima, unatoč tome što su
sjedili na skučenoj klupi kočije – ona se pomakne, trznuvši se kad je
probode u ukočenim leđima. No pogrešno je procijenila posljedice ovako
dugog sjedenja. Noge joj otkaţu čim je stopalima dotaknula cestu.
Pen tiho vrisne i uhvati se za kočiju. A onda je zgrabe i podignu
snaţne ruke i sve je ponovno bilo isto kao kad se onesvijestila nakon
brodoloma. Camu se ni onda nije baš previše sviđala, no to je bilo zato jer
ju je ţelio, a nije ju mogao imati. Ovaj mu se puta nije sviđala jer ga je
izdala. Očaj joj poput nevidljive šake prignječi ţeludac.
„Mogu hodati“, reče ona, isto kao što je i onda rekla.
„Šuti“, reče joj hladno pa je unese u blaţenu toplinu. Gostioničar ih
usmjeri prema privatnom salonu, a Pen je čula kako ga Cam ispituje je li i
Leath ovdje stao. Izgleda da jest i to prije sat vremena, što je značilo da su
ga još uvijek imali vremena dostići.
„Ne moţemo čekati“, reče Pen odsutno, iako ju je pomisao da opet
mora izaći na ruţno vrijeme tjerala na plač.
Cam je učinkovitim no nimalo njeţnim pokretom posjedne na stolac
blizu ognjišta. Pen je pokušavala zaboraviti kako ju je jučer u krevetu
privio uz svoje tijelo kao da nije mogao podnijeti da se odvoji od njega. Zbog
spoznaje da je on nikad više neće tako drţati poţeljela se sklupčati na podu
i gorko zaplakati.
„Naručit ću nam hranu“, reče on bezizraţajnim glasom.
Kad se vratio, napokon se počela osjećati malo bolje. Desetak minuta
blizu vatre zagrijalo joj je krv na normalnu temperaturu.
„Iznajmio sam nam sobu u kojoj se moţeš oprati.“
Ona se zapanjeno okrene. „To je vrlo uviđavno.“
Cam se namršti kao da je od nje očekivao sarkazam, no Pen je bila
ozbiljna. Znala je da je lud od srdţbe, i još je bila iznenađena što je ona bila
ta koja je odnijela pobjedu u bitci u Londonu. No da ju nije poveo sa sobom,
sama bi ga slijedila.
Pribliţi im se sluškinja kako bi ju otpratila na kat, a Penini mišići
vrištali su sa svakim korakom. Još nisu bili ni na pola puta do Liverpoola i
samo nebo je znalo u kakvom će stanju biti kad napokon stignu.
No jedno je sigurno: Camov oprost neće biti nimalo bliţi.
Poglavlje 39

Pen se promeškolji, a unatoč tome što se krevet pod njom vrlo čudno
pomicao, okruţivala ju je Camova poznata toplina. Duboko udahne njegov
miris. Koţa, sapun i konji. Moţda malo jači miris konja nego uobičajeno.
Onda se prisjeti da je putovala prema Liverpoolu da spasi Harryja i da
ju Cam mrzi.
Što nije imalo smisla jer su je njegove ruke čvrsto drţale dok su
galopirali kroz noć. Omotao je svoj zimski ogrtač oko njih oboje kako bi ih
zaštitio od vjetra.
Unatoč tome što se trudila da to ne učini, ipak se pomaknula. Camova
se ruka ukoči, a onda je gestom koja joj je slomila srce povuče i odmakne se
od nje.
„Ţao mi je.“ S mukom se pokušavala uspraviti u kočiji koja je divlje
poskakivala. Nakon sati provedenih u njegovoj sportskoj dvokolici, unatoč
tome što je malo odrijemala, mišići su je boljeli od umora.
Cam ne odgovori. Bio je vrlo tih suputnik, a Pen je bila toliko utučena
da joj to na početku nije smetalo, no sada da ju je ta tišina gušila. Dobro bi
joj došla neka naznaka da je još uvijek mogao govoriti. „Gdje smo?“
Ispred slabe svjetlosti koju su bacale lampe u kočiji, sve je bilo
mračno. Trebalo bi biti mjesečine, no niski oblaci obojali su nebo u crno.
„Upravo smo prošli Wolverhampton.“ Nije zvučao ljutito. Bio je
umoran i bilo mu je svega dosta, pa tako i razgovora.
Baš šteta. „Koliko smo daleko od Liverpoola?“
„Kilometrima daleko.“
Kako informativno. Pen uzdahne pa se zakukulji pod pokrivač. Kad se
Cam maloprije odmaknuo, uzeo je sa sobom i svoj kaput.
Prešli su još nekoliko kilometara, a ona se prepustila lakom snu u
kojem je cijeli svijet nestao u tami, a jedina osoba koja je ostala bio je
srditi, snaţan muškarac kraj nje koji je neumorno tjerao konje.
Još je bio ljut. Nije to shvatila kad se probudila u njegovu naručju, ali
sada joj je bilo jasno. Iz njega je sijala bijesna vatra koja je pekla kao
otvoreni plamen.
Na kraju više nije mogla izdrţati. „Cam, barem mi dopusti da ti
objasnim.“
Iako on nikada neće shvatiti zašto je pomogla Harryju. Jer da bi
razumio, Cam bi morao razumjeti ljubav, a ljubav za njega nema nikakvo
značenje.
Nije vidjela kako je ustuknuo, no osjetila je to u načinu na koji su
konji trčali. Taj izdajnički pokret trajao je samo trenutak, no potvrdio je
Pen da je njegova šutnja bila poput vulkana na rubu erupcije.
„Cam?“
Konji nastave galopirati, a Cam nastavi piljiti naprijed kao da je cesta
predstavljala najzanimljiviji prizor koji je ikad vidio. „Ne zanima me,
milostiva.“
Opet milostiva. Peklo je kad bi joj se tako hladno obraćao, no sada je
znala kako se on neugodno osjećao kada bi mu se obraćala s vaša milosti
dok je pokušavala izigravati uglađenu vojvotkinju.
Rekao joj je da bude vjerna sebi, a to je rezultiralo katastrofom.
„Ne moţeš mi zabraniti da ti ispričam“, kaţe ona očajno.
Nakon duge tišine, on napokon progovori. „Da, mogu.“
Negdje sredinom jutra stigli su u najbolje svratište u Liverpoolu.
Leath je i dalje imao prednost pred njima. Naţalost, njegova se golema
prednost sada još povećala. U prošlom su svratištu saznali da je odande
otišao skoro četiri sata prije nego što su oni tamo stigli.
Pen je izjedala krivnja jer da je Cam putovao sam, ne bi trebao toliko
puta stajati. Iako se nije trudio put učiniti udobnim, ipak je usporio tempo
kojim je krenuo iz Londona.
Njihova kočija uleti u guţvu u dvorištu krčme Kod medvjeda i labuda.
Buka u dvorištu nakon sati provedenih na usamljenoj cesti djelovala je
zaglušujuće.
„Ne bismo li trebali otići do dokova?“ Bilo je to prvi puta da je
progovorila u nekoliko sati. Camov obeshrabrujući odgovor na njezine
pogrešno tempirane pokušaje da objasni još uvijek su je mučili.
„Ne.“
Pen potisne umorni uzdah. Njegova znakovita šutnja izgubila je svoju
draţ prije nekih dvanaestak sati.
A onda, iznenadivši je, on nastavi. „Rezervirat ću nam sobe i srediti
diskretniji prijevoz.“
To je imalo smisla. Pen se odvaţi na još jedno pitanje. „A što ćemo s
Leathom?“
Na njezino zaprepaštenje, Camove se usne rastegnu u osmijeh. U mrki
osmijeh, ali svejedno je to bio prvi tračak humora nakon što su otišli iz
Rotheremereove rezidencije. Nije bila toliko glupa da pomisli kako je
njegova ljutnja oslabjela, no svejedno je taj osmijeh ohrabri.
„Mi imamo prednost.“
Nikad se nije tako prenerazila što ga čuje da rabi riječ ‘mi’. No kad ju
je pogledao, pravi Cam povukao se duboko u sebe. Toliko duboko da je
znala da više nikad neće moći doprijeti do njega.
Preplavi je silan jad. Napravila je toliko pogrešaka i one su sada došle
na naplatu.
Sve nade u nastavak razgovora nestale su u košmaru njihovog ulaska,
a tek kad su se našli u zatvorenoj kočiji, Pen opet pokrene temu Leatha.
„Zašto imamo prednost nad njime?“
Sa suprotnog sjedala Cam ju je promatrao ispod oka pogledom koji je
počela mrziti.
Čekaj samo da proţiviš pedesetak godina kao meta tog pogleda.
Ona ignorira turoban mali glasić pa pričeka ne nadajući se zaista u
Camov odgovor.
„Ovdje vodim neke svoje brodske poslove pa dobro poznajem grad.
Leath se bavi rudnicima i posjedima. Trebat će mu vremena da se snađe.“
„I znaš kamo moramo ići?“
On slegne ramenima. „Imam neku ideju.“
„Što ako su Harry i Sophie već isplovili?“
„Onda neka je New Yorku sretno s to dvoje budala.“
Pen je znala da gubi vrijeme čim je progovorila. „Harry voli Sophie.“
Pogled mu postane leden. „Nemoj.“
Ona se ugrize za usnu. Mrzila je Camov prezir prema ljubavi i cijeli je
ţivot preklinjala njegove sebične roditelje što su Camu nametnuli pogrešne
stavove, no nikada joj to nije bilo tako bolno kao u ovom trenutku.
On nastavi: „Sumnjam da će otići direktno na brod. Vjerojatno se
skrivaju u kakvom svratištu.“ Još jedan nagovještaj mrkog humora, no
ovoga je puta bila pametnija pa taj mrki smiješak nije shvatila kao poticaj.
„Baš me zanima kako se Sophie sviđa ţivot bez luksuza na koji je navika
na bratovom imanju.“
„Sophie je snaţnija nego što misliš“, reče Pen, no i sama je bila
zabrinuta za to kako se djevojka nosi sa svim nedaćama.
Velika romantična avantura bijega s ljubavnikom mogla bi izgubiti
svoju čar u bijednim ţivotnim uvjetima.
„Vidjet ćemo.“
Pen se za Harryjevo dobro nadala da će se Sophie pokazati osobom od
riječi. Također se, za dobro oboje njih, nadala da još nisu isplovili u
Ameriku. Mora postojati način da se cijela ta zbrka riješi tako da nitko ne
bude prisiljen pobjeći preko Atlantika.

Dok su se on i Pen pribliţavali svratištu u kojem su trebali pronaći


dvije osobe za koje su im tvrdili da odgovaraju opisu Harryja i Sophie, Cam
se nije iznenadio kad je ugledao visokog muškarca koji hoda ispred njih pa
se od pogleda na njega Camov plamen ljutnje ponovno zapali. Latha je
krivio za ovaj uţas skoro toliko koliko je krivio Pen. Da Leath nije zabranio
Sophie da viđa Harryja i usput ih pretvorio u vraţje Romea i Juliu, njihova
bi mladenačka ljubav odavno isparila. Otpor samo potpiruje mladenački
prkos.
Leath se okrene kad je došao do vrata. U elegantnoj odjeći odskakao je
u kontrastu s fasadom, s koje se ljuštila boja, i napuklim prozorima.
Masnica na njegovoj bradi poprimila je ruţnu ljubičastu nijansu.
Oči mu se suze kada je ugledao Cama i Pen. „Rezervirali su mjesta na
brodu Mary Kate koji sutra isplovljava za Boston“, reče bez ikakvog uvoda.
„Onda smo stigli na vrijeme“, reče Pen.
Cam je čuo kako joj je laknulo. Već je izgubila jednog brata, a pomisao
da izgubi još jednoga, zbog udaljenosti, ako ne zbog smrti, teško joj je
padala.
Zajedno se klimavim stepeništem popnu do vrata visoke kuće. Zrak je
vani zaudarao na trulu ribu, a unutra je smrdjelo na plijesan, prljavštinu,
jad i znoj.
Cam je sada bio još uvjereniji u to da će, sad kada ga je kušala, Sophie
zaţaliti odluku da krene u novi ţivot. Leath ne bi trebao imati problema s
time da ju nagovori da se vrati, a nakon toga ona će postati njegov problem.
To dvoje odbjeglih nisu se već mogli vjenčati. Sophie još nije navršila
dvadeset i jednu godinu, a nisu imali vremena stati i nagovoriti nekog
ljubavnicima naklonjenog vikara da obavi vjenčanje čija je pravna
valjanost upitna.
„Hajdemo ih iznenaditi“, Leath šapne dok su stajali ispod tavanskih
stuba.
Cam se namjeravao sloţiti s njime, sve dok Pen nije progovorila. „Ne,
dopustite mi da razgovaram s njima.“
„Radije bih srušio vrata“, promrmlja Cam.
Penin strogi pogled izraţavao je prezir prema takvom dramatiziranju,
što je bio gorak podsjetnik na njihovu prethodnu nijemu komunikaciju. Od
pomisli na to što je sve izgubio obuzme ga ţaljenje. Bio je ju je tako odlučan
osuditi zbog njezine izdaje da je zaboravio da osim Pen na ovome svijetu
nije imao nikoga.
Ta pomisao opet pobudi potrebu da nešto razbije. Naţalost, iako je
markiz od Leatha predstavljao savršenu metu, udariti njegovo gospodstvo
ne bi pomoglo Sophie i Harryju.
Pen se progura kraj Cama i Leatha da se uspne posljednjom stubom
pa pokuca na vrata. „Harry? Harry, jesi li unutra? Pen je.“
Oronula vrata zaškripe. „Pen, što zaboga...“
Leath preskoči po dvije stube odjednom, pa ispruţenim dlanovima
udari vrata i ona se otvore. Cam je bio odmah iza njega pa je vidio kako su
vrata udarila u izblijedjelu tapetu, a komad gipsa sa stropa pao je na pod.
Sophie Fairbrother sklupčala se na uskom krevetu i razrogačenih očiju
gledala kako se mala sobica popunjava.
„Ubit ću te, crve jedan“, Leath prosikće zgrabivši Harryjev kaput i
nacilja šakom njegovu čeljust. „Kako se uopće usuđuješ pribliţiti mojoj
sestri?“
Harry zatetura, a Sophie zavrišti pa se baci između brata i svojeg
voljenog. „James, nemoj. Molim te, prestani. Nemoj nauditi Harryju.“
„Nauditi mu? Ubit ću vraţjeg mamlaza“, zareţi markiz, gurnuvši ju s
puta i poseţući za teturajućim Harryjem. „Ustani i bori se kao muško.
Nitko neće uništiti moju sestru i preţivjeti.“
Zaboravljajući u potpunosti na svoj bijes, Cam pogleda Pen. Imao je
pravo što se bojao krvoprolića. „Leath, prestani“, upozori ga oštro.
„Ne smiješ ubiti Harryja“, zavapi Sophie. „Ja ti neću dopustiti.“
„S tobom ću se pozabaviti kada se vratimo kući“, prasne Leath, grabeći
opet za Harryjem.
„Rekao sam da prestaneš“, Cam otrgne Leatha od Harryja prije nego
što je stigao nanijeti još više štete. „Od ovoga nema nikakve koristi.“
„Od ovoga se osjećam bolje, a to je dovoljno“, zareţi Leath. Bio je
snaţniji nego što je Cam očekivao pa ga je bilo mukotrpno drţati podalje od
Harryja koji je još djelovao zbunjeno.
Sophie povrati ravnoteţu pa se baci na svog brata. „James, molim te,
saslušaj me.“
„Skrivaš se iza moje sestre, ha, Thorne?“ Leath iskesi zube. Harry
odmahne glavom, a Cam pomisli da je mladić to učinio kako bi se pribrao, a
ne da se suprotstavi Leathovom podsmjehu. “Što radite ovdje?“ upita
potreseno, trljajući si bradu i trepćući. “Kako ste nas, dovraga, pronašli?“
„Ovdje smo da bismo vas spriječili da napravite najveću pogrešku u
ţivotu, budalo jedna“, zaurla Cam. „S obzirom na pogreške koje ste oboje
počinili, najblaţe rečeno.“
Harry šokirano skrene pogled s Cama na Pen. „Ti si nas izdala?“ Pen
uhvati Harryja za ruke. „Harry, ovo nije način da osvojiš Sophie.“
„On me već osvojio“, uporna je bila Sophie.
A Leath si je to protumačio na najgori mogući način. Onaj za koji je i
Cam smatrao da je istinit. „Ti, gade.“
Leath se trgne i oslobodi pa podigne šaku kako bi Harryja zakucao u
pod, a od zamaha koji je uzeo Harryju se nije pisalo dobro.
I Pen je to zacijelo uvidjela pa je nesmotrenom hrabrošću koju je Cam
tako dobro poznavao, skočila između dvojice muškaraca.
„James, pazi!“ vrisne Sophie, no već je bilo prekasno.
Šaka tupo udari u tkivo, a Pen se zaljulja.
„Pen!“ Cam se baci naprijed kako bi je uhvatio.
Padne na koljena, bolnim udarcem slijećući na tvrdi pod, no nije
mario. Pen je izgledala blijedo kao u onom trenutku kada ju je optuţio da
ga je izdala. Prinese je svojim prsima i spusti uho na njezine usne. Je li
disala? Zbog glasnih udaraca svojeg srca, nije mogao biti siguran.
Teško dišući okrene se Leathu. „Mrtav si.“
Leath je zurio u Pen u šoku, ukočenih ruku spuštenih kraj bokova, kao
da nije mogao podnijeti pomisao da bi njima nekome ponovno mogao
nauditi.
Harry se nadvije nad Camovo rame. „Dragi Boţe, Cam, reci mi da je
dobro.“
Cam stisne Pen bliţe. „Pen, draga, reci nešto.“
Dragi Boţe, ne daj da bude ozbiljno povrijeđena. Potresen i očajan,
Cam je privije uz svoja prsa. Nije smjela umrijeti, on joj to neće dopustiti.
No dok je tako gledao u crte lica svoje ţene, blijede poput voska,
njegova je arogancija nestajala, a na njezinom je mjestu ostalo samo
ranjeno srce. I zasljepljujući strah da ga je zauvijek ostavila baš u trenutku
kada je shvatio da ne moţe ţivjeti bez nje.
Poglavlje 40

Ovaj trenutak bio je sličan onome slatkome momentu buđenja u kočiji.


Pen se nije htjela pomaknuti nadajući se da se radi o snu. Ili zato da je
Cam ne bi opet odgurnuo od sebe.
A onda joj oštra bol eksplodira u glavi i ona zastenje. Sjećanja joj
navru u misli. Leath ju je udario, a ako ju je Cam drţao, to je zato što se
tako ponašaju pravi kavaliri. Počela je mrziti tu frazu.
„Pen, Pen, reci nešto“, govorio je Camov glas, no ne u potpunosti
Camov glas. Ili barem ne onim tonom koji je posljednji puta od njega čula.
Tada je govorio kao da ju mrzi, a sada je zvučao kao da mu je stalo. Moţda
bi trebala zamoliti Leatha da ju još jednom udari.
„Pen, tako mi je ţao“, Harry se uznemirio negdje iza Cama. „Sve je to
moja vraţja krivnja.“
„Da, jest, ti idiote jedan.“ Čak je i u toj izjavi nedostajalo Camove
uobičajene ţestine. „Pen, molim te...“
„Dobro... dobro sam.“ To nije bila istina no ponos je bio snaţna
motivacija. Otvori zamagljene oči. Cam, Leath i Harry su se okupili oko
nje, od čega je zrak postao zagušljiv. Pokuša se pomaknuti, no i od
najmanjeg se pokreta osjećala kao da će joj glava otpasti s ramena.
„Sve bih dao da mogu vratiti natrag posljednjih nekoliko minuta.“
Leath klekne kraj nje. „Vaša milosti, preklinjem vas da mi oprostite.“
„Makni se od nje“, zareţi Cam, a od njegovog se stiska sva strese.
„Imenuj svoje sekundante.“
„Zar već nije bilo dovoljno nasilja?“ upita Pen drhtavim glasom, s
mukom se pokušavajući uspraviti u muţevom naručju. Boreći se protiv
nabijanja u glavi, hrapavim ih glasom zamoli da se urazume. „Čini se da
smo postali obitelj ili da nam je suđeno da to postanemo. Moţemo li mirno i
ljubazno razgovarati o tome što nam je činiti?“
Camove se ruke zaštitnički stegnu. „Pen, nemoj pokušavati govoriti.“
„Ne, moram ovo reći.“ Pogleda Leatha. „Zaista ţelite ustrijeliti
Harryja?“
Leath zaškilji prema Harryju. „Da, ţelim.“
Onda Sophie progovori, i na Penino iznenađenje, nije zvučala nimalo
djetinjasto ni blesavo. „To je prava šteta, James. Jer, bilo ovdje ili u
Americi, ja ću se udati za Harryja Thornea. Što se mene tiče, moţe i u
Mongoliji. Volim ga.“
„Nisi dovoljno stara da znaš što je ljubav.“ Leath se okrene od Pen i
pogleda Sophie. Djelovao je kao da mu je laknulo. No nije joj promaklo
kako je bio zgroţen što ju je udario.
„Da, jesam. Ti misliš da nisam zato što si uvijek pazio na svaki moj
korak.“ Sophie se nasmiješi Harryju koji je još uvijek gledao Pen kao da
očekuje da će svakoga trenutka svisnuti. „Sada ćemo Harry i ja paziti jedno
na drugo.“
„U Americi?“ Leath upita sarkastično upita.
„Ako to bude potrebno.“ Harry provuče ruku kroz crnu kosu
karakterističnu za članove obitelji Thorne pa susretne Leathov pogled
mirnoćom vrijednom svake pohvale. „Imate me pravo ţeljeti ubiti jer sam
se loše ponio. Čast vaše sestre meni je dragocjena isto kao i vama,
gospodine lorde. Nisam je vrijedan, to obojica znamo. Ali volim je više od
ţivota i učinit ću sve da je usrećim.“
„To baš ništa ne znači.“ Leath ustane. Djelovao zastrašujuće u malom
sobičku.
No Harry ne odustane. „To znači sve na svijetu.“
Pen je voljela Harryja, no uvijek ga je smatrala pomalo plitkim. Zato
je sada bila zadivljena njime. Bila je uvjerena da se Harry i Sophie
zajedničkim snagama itekako mogu nositi s markizom.
Sophie uhvati Harryja za ruku. „James, ne ţelim se udati za lorda
Desborougha.“
Penina bol polako je popuštala pa shvati da se slabašno drţi za Cama
koji ne ţeli imati posla s njom. Odmakne se od njega razočarana time kako
ju je lako pustio pa se potrudi zadrţati smirenost u glasu. „Gospodine
lorde, ako volite svoju sestru, sigurno je neće prisiljavati na neţeljeni
brak.“
Leath se namršti, više zbog iznenađenja nego iz ljutnje. „Sophie,
naravno da ţelim da budeš sretna. Ali nikad nisi rekla da ti se Desborough
ne sviđa.“
„Nije vaţno sviđa li mi se Desborough ili ne.“ Sophie tvrdoglavo isturi
bradu. „Ja sam ti bila rekla da volim Harryja.“
„Mislio sam da je to samo prolazna zaluđenost tim zgodnim glupanom.
Pokušavao sam spriječiti da budeš povrijeđena.“ Leath je djelovao
slomljeno. Nakon Harryjevih priča o sudbonosnim ljubavnicima, Pen je
iznenadila Leathova nesebična odanost sestri. “Ţelio sam da se udaš za
čovjeka koji ti moţe dati sve što zasluţuješ, koji će te voljeti, biti ti vjeran,
štititi te i ponašati se prema tebi kao prema kraljici.“
„Ja sam taj čovjek, gospodine lorde“, Harry odlučno prozbori.
„Leath“, Cam tiho upozori prije nego što je Leath stigao Harryja
spustiti na zemlju podsjetnikom na to kako je maloprije ‘štitio’ Sophie.
Leath se okrene prema Camu i po prvi puta mu oči nisu sjale od
mrţnje. „Ovo je takvo prokleto sranje.“
„Slaţem se.“ Cam zadrţi mirnoću u glasu. Hvala Bogu da se uspio
smiriti jer nije mogla podnijeti pomisao da bi zbog nje riskirao ţivot u
dvoboju. I to pogotovo zbog nečega što je sama skrivila svojom naglošću. „I
ne zaboravi da cijeli svijet zna što se dogodilo.“
Pen se pokunji od griţnje savjesti. Još je u Ramsgateu predvidjela da
će pristane li se udati za Cama rezultat biti skandal i sramota, ali nije
našla nimalo zadovoljstva u tome što je tada imala pravo.
Sophie tiho dahne. „Kako...“
Leath je namršteno pogleda. „Upropastila si svoj ugled, djevojko.“
Mrţnja se ponovno probudila kad se usredotočio na Harryja. „Zahvaljujući
ovoj bitangi.“
Prije nego što se rasprava nastavila, Cam progovori. „Moramo smiriti
skandal najbolje što moţemo.“
„Nastavite“, Leath ga oprezno potakne.
Cam ustane pa njeţno pomogne Pen osoviti se na noge. „Moţeš li
stajati?“
Jadno biće koje bi prodalo dušu da ostane u Camovu naručju
preklinjalo ju je da kaţe ne. No realistični dio njezine duše, onaj koji ju je
vodio otkad je shvatila da je uzalud čeznula za Camdenom Rothermereom,
upozorilo ju je da odraste. „Da.“
„Kako se osjećaš?“
Kao da me netko pogodio kamenom. No srce ju je boljelo više od glave.
„Dobro sam.“
Cam je djelovao skeptično. Bila je zahvalna kad joj je ovio ruku oko
struka drţeći je uspravnom. S još više njeţnosti od koje se njoj kidalo srce,
povede je preko sobe i posjedne na krevet. Onda je pusti pa Pen pomisli da
ju je namjeravao ostaviti na miru. No Cam stane kraj nje te poloţi ruku na
njezino rame u znak prešutne podrške.
Kad ju je pogledao, Leathov izraz lica bio je iskrivljen od silnog
grizodušja. „Vaša milosti, isprika neće biti dovoljna da izrazi ţaljenje zbog
onoga što sam učinio.“
Pen sakrije nesiguran osmijeh. „Onda pomognite Harryju i Sophie.“
Cam se okrene prema Leathu. „Organizirajte brzo, intimno vjenčanje.
Napravite predstavu od prihvaćanja Harryja i okruţi ih svojim bliskim
prijateljima. Imajući na umu i svoju ulogu u svemu, voljan sam ponuditi da
učinim isto. Siguran sam da će Harmsworthovi i Hillbrookovi pomoći.“
„Ali skandal...“
Cam se naceri. „Cijeli sam ţivot ţivio sa skandalom. Vi ste, gospodine
lorde, tek početnik. Prekasno je da bi se tračevi utišali, ali pomoći će
budemo li se drţali dostojanstveno.“
„Dakle, samo se moramo pristojno ponašati. To znači da se ne smijemo
međusobno poubijati.“ Pen baci pogled prema Harryju i Sophie. „Ili
otploviti u Ameriku.“
Harry je i dalje izgledao potišteno. Na bradi mu je bila masnica slična
Leathovoj. Ako tako nastave, svi će se vratiti u London u jako lošem stanju.
„Pen, nikada te nisam smio umiješati u sve ovo.“
Ona nevoljko pusti Cama kako bi paţljivo zagrlila Harryja. Glava ju je
boljela od svakog pokreta. Ako se Leath ikad predomisli i odustane od
zamisli da postane premijer, ona bi ga mogla preporučiti kao boksača.
„Raduj se, Harry.“
A zatim oprezno zagrli Sophie. „Dobrodošla u našu obitelj.“ Sophie joj
uzvrati zagrljaj, a onda pristupi svome bratu. „James, preklinjem te,
oprosti mi što sam izazvala ovoliko problema.“ Glas joj posustane. „Ali
volim te i nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.“
Pen je bila sigurna da bi Leath bio zgroţen izdajničkim izrazom na
svom licu da ga je mogao vidjeti. Ljutnja, frustracija, nepokolebljiva ljubav,
krivnja. I onda nevoljko prihvaćanje. Sve dosad Pen nije bila sigurna sviđa
li joj se markiz. Nije ga krivila što ju mrzi, no također nije našla
opravdanja za njegovu aroganciju.
Ali sada, dok je gledao sestru kao da je spreman sve za nju ţrtvovati,
njezino se srce rastapalo.
Bila je to ponovno ona stara magija. Ljubav. Još jednom morala se
suočiti s okrutnom istinom da će ta vrsta magije njezinom suprugu
zauvijek ostati nepoznatom.
„Razmislit ću o tome da ti oprostim.“ No njegov ton govorio je da joj je
već oprostio. Leath poljubi Sophie u čelo pa se okrene prema Harryju.
„Čuvaj je.“
Pen nikada nije Harryja vidjela tako ozbiljnog. „Hoću, gospodine. I
hvala vam.“
Nevjerojatno, moţda će sve ovo proći bez krvoprolića. Kad je Leath
otišao iz rezidencije Rothermereovih, bila je sigurna da će ubiti Harryja.
Pen klone od iscrpljenosti. Sada kad je napetost popustila, osjećala se
kao da ju je Leath stotinu puta odalamio, a ne samo jednom.
„Smjesta ću odvesti Sophie i Thornea u Alloway Chase“, reče Leath.
„Tamo će biti sigurni od tračeva za vrijeme planiranja vjenčanja.“
Sophie i Harry pokupe svoje stvari – jer nisu sa sobom ponijeli mnogo
toga – i odu s Leathom. Pen i Cam ostanu u prljavoj sobi, a on ju je
pridrţavao oko struka.
Vrtjelo joj se u glavi, bilo joj je slabo, sve ju je boljelo i nije bila nimalo
spremna na obračun koji je slijedio. No nije više mogla čekati i odgađati
odluku o svojoj budućnosti. Došla je do točke kada bi radije da je odmah
dokrajči nego da je malo pomalo muči.
Camov dodir bolno ju je podsjećao na sve što je izgubila. Oslobodi ga
se, trudeći se zadrţati glas mirnim. „Cam, što će se sada dogoditi?“
On se namršti. „Odvest ću te natrag u Kod medvjeda i labuda i pozvati
ti doktora.“
„Ja sam savršeno dobro.“
On u nevjerici podigne obrvu. „Leath te je gadno odalamio.“
„Bio je to nesretan slučaj.“
Iznenadi se kad se Camove usne izviju u osmijeh. „Nije to bio nesretan
slučaj. Bila je to tvoja vraţja nepromišljenost. Nisi se promijenila otkad ti
je bilo šest godina kad si skočila u rijeku da spasiš psića koji se utapao.“
Tog je dana Cam nju spasio. Uvijek ju je spašavao. Kako je samo
poraţavajuća bila pomisao da je više nikada neće spasiti. Osjećala se kao
da joj netko amputira udove. I to jedan po jedan, polako. “Ubio bi Harryja“,
promrmlja Pen.
„Nesumnjivo.“
„Nisam mogla dopustiti da to učini.“
„Pa si sebe stavila u opasnost.“
Ona uzdahne. „Nije me ozlijedio.“
Bljesak zelenih očiju podsjeti ju na strahoviti bijes koji je u njima
vidjela u trenutku kad ju je Leath pogodio šakom. „Da, jest.“
„Nije to bilo ništa ozbiljno.“
„Srećom pa nije.“
„Ne moţeš i dalje ozbiljno namjeravati ustrijeliti Leatha. Rastali ste se
gotovo prijateljski.“
Camove usne stisnu se u crtu, a pogled koji joj je uputio nije uspjela
protumačiti. „Neću ustrijeliti Leatha. Ali moţda bih mogao poţeljeti
ustrijeliti tebe.“
To nije bilo ništa novo. Pen beznadno shvati da će, jednom kad se
skandal slegne, Sophie i Harry moţda dobiti svoj sretan završetak, ali nju i
Cama ne čeka ista sudbina.
„Nemoj tako govoriti.“
On se namršti. „To je bila šala.“
„I nije bila smiješna.“
Cam je izgledao šokirano. „Zaista te ne ţelim ustrijeliti.“
Ne, samo ju je ţelio izbaciti iz svog ţivota, a u usporedbi s time,
strijeljanje je djelovalo plemenitije. Pen podigne bradu. „Maloprije si ţelio.“
On slegne ramenima. „Imao sam se vremena smiriti.“
Ali ne i oprostiti joj, znala je to. „Cam, osjećam se kao da hodam po
rubu provalije. Reci mi što će biti s nama.“
I dalje ju je onako čudno gledao. „Nastavljamo, naravno.“
Ona uzdahne. „Ne mogu ţivjeti s tobom ako to znači da ću do kraja
ţivota hodati kao po jajima.“
On nestrpljivo uzdahne. „Onda nemoj.“
Pen se zaledi od hladne oštrice koja joj je probola srce. Bio je jasan
poput dana u svom odbijanju. Nije mogao biti jasniji. Ona uvuče dah i
uspravi ramena.
„Kako bismo trebali nastaviti?“ Ona iznese opcije, a svaka je riječ
ubadala poput bodeţa. „Ja mogu ţivjeti u Fentonwycku ili na bilo kojem
drugom od tvojih imanja. Ili se mogu vratiti na Kontinent. Ogovarat će nas
kad se rastavimo, ali suočimo se s istinom, naš brak je oduvijek osuđen na
propast.“
Poglavlje 41

Pen ga ţeli napustiti?


Cam je zaprepašteno zurio u nju. „Kakve su to vraţje gluposti?“
„Cam, nikad se nisam trebala udati za tebe.“ Izgledala je kao da stoji
na crti za odstrel, blijeda poput krede u svojoj putnoj haljini. Trebao bi
pronaći utjehu u činjenice da je njezinoj ţelji da ga ostavi nedostajalo
entuzijazma. „Ako ništa drugo, onda su te današnji događaji u to uvjerili.“
Cam uzdahne pa posegne za njom, no ona se odmakne. „Dovraga, Pen.
Nema potrebe za time.“
„Da, ima.“ Ona duboko udahne. „Pokušala sam. Pokušavala sam dok
nisam poplavila od muke. Pokušala sam biti uglađena vojvotkinja i
dokazala sam da sam samo bijedna gubitnica. Pokušavala sam biti vjerna
sebi i putem sam tebe umiješala u strašan skandal. Nikad neću biti ţena
kakvu trebaš, znam to otkad si me onda davno zaprosio u Houghton
Parku.“
Cam ju oprezno pogleda. „Koliko te točno jako Leath udario?“
Ona se ne nasmije, već joj se šake stegnu na bokovima kao da se
odupirala ţelji da ga odalami. Skoro je i poţelio da to učini, barem bi to
imalo smisla. „Nemoj raditi budalu od mene.“
„Moţemo li pričekati s odlukama do nakon jela i nekoliko sati sna? Po
mogućnosti na nekom mjestu gdje ne smrdi kao da je nešto uginulo u
kutu.“
I dalje je izgledala kao srednjovjekovna mučenica koju će uskoro
spaliti na lomači. Cam se gadio sam sebi. Uspio je svoju ţenu uvjeriti da je
prezire. Pitanje je bilo hoće li moći prekoračiti jaz koji je stvorio među
njima, širok poput Atlantika. Nešto duboko i nesretno, zaostalo iz njegovog
strašnog djetinjstva, tvrdilo mu je da ne moţe.
Ţelio je zaurlati prema nebu da to ne moţe tako.
„Ovo će kratko trajati“, reče ona shrvanim glasom.
Oboje su bili iscrpljeni, a ona je bila povrijeđena – glava ju je zacijelo
boljela kao da netko u nju udara čekićem. Nije mogao podnijeti pogled na
suprugu u ovako ruţnom ambijentu, no njegova arogancija već je izazvala
dovoljno štete. Ako je sada ţeljela razgovarati, onda će razgovarati, makar
se osjećao kao da mu riječima skalpelom reţe utrobu.
Cam uz uzdah sjedne na razbacani krevet. „Reci što moraš.“
„Ne moraš biti tako pun razumijevanja“, obrecne se ona.
U usporedbi s njegovim stoičkim jadom, njezin je bijes djelovao
osvjeţavajuće. Prizna istinu koju je shvatio tijekom onih dugih teških noći
u Kanalu, i onda opet kad ju je Leath udario. No bio je ponosan čovjek pa
to izgovori osornim glasom. „Ne ţelim te izgubiti.“
Ona kao da ga nije čula. „Vrijeme je da prestaneš izigravati mojeg
viteza, Cam. Ja više nisam tvoja duţnost.“
„Dovraga, naravno da jesi“, reče prijetećim glasom, podiţući se na
noge.
„Prevarila sam te pomaţući Harryju. Znala sam koliko se groziš
skandala i svejedno sam mu nastavila pomagati.“ Više no ikad izgledala je
kao vojvotkinja, ponosno stojeći u oronuloj sobi u otrcanom svratištu u
Liverpoolu. „I opet bih to učinila. I zato, iako mi je ţao što si ljut i
zasigurno mi je ţao što je cijela stvar završila u novinama, ne ţalim za
svojim postupcima.“
„Opraštam ti.“
Zajedljiv osmijeh rastegne joj se usnama. „Ne, ne opraštaš, a ne bi ni
trebao. Radim ono što je najbolje za tebe.“
„Što, pretpostavljam, znači da radiš protiv sebe“, odgovori joj ironično.
„Pen, ţelim da ostaneš.“
„Baš si ljubazan.“
„K vragu, nisam ljubazan.“
Ona ga saţalno pogleda. „Naravno da jesi. No ja više neću
iskorištavati tvoju dobrodušnost. Oslobađam te obaveze.“
„Prokletstvo, ne ţelim da me oslobodiš.“ Odupirao se porivu da je
zgrabi u naručje i ljubi je dok ne ušuti, no instinkt ga upozori da je ovu
bitku trebalo osvojiti riječima.
Riječi nisu bile njegova jača strana, ili barem one riječi koje opisuju
osjećaje.
„Moţda već nosim tvojeg nasljednika.“ S izrazom lica koji nije mogao
opisati, Pen poloţi ruku na svoj trbuh. „Znam da mi je duţnost podariti ti
dijete.“
Cam je pogleda uţasnut, bez obzira na to što je zamisao da njegovo
dijete raste u njoj veličanstvena. „Bi li to bila samo duţnost?“ Ona ne
odgovori, nego ovije ruke oko sebe. U sobi je bilo hladno, no znao je da to
nije razlog zbog kojeg ona drhti. „Ţao mi je što sam ti uništila ţivot, Cam.“
„Kakva glupost.“
Bila je blijeda. „I ţao mi je što sam te izdala. Barem mi dopusti da ti
objasnim zašto sam to učinila.“
Cam nestrpljivo odmahne rukom. „Točno znam zašto si to učinila.“
Glas mu je bio dubok i odlučan jer je sve shvatio, mada prekasno, tek kad
se bacila između Harryja i Leatha. „Učinila si to iz ljubavi. Sve što si radila
bilo je iz ljubavi.“
Pen se šokirano trgne i prestane se optuţivati i koriti. „Ali ti ne
vjeruješ u ljubav.“
„Vjerujem u tebe“, reče on tiho.
„Ne razumijem.“ Njegovo priznanje nije ublaţilo njezin stav. „Maločas
si me mrzio.“
Cam uzdahne pa se pomakne kako bi se oslonio o zid, nadajući se da
će se tako zadrţati na nogama. Cijela zgrada je izgledala kao da će se
srušiti, isto tako kao što će se njemu njegov ponos obiti o glavu. „Bio sam
ljut.“
„Bio si puno više nego ljut.“
„I bio sam povrijeđen“, to mu je bilo teţe izgovoriti.
Oboje su bili svjesni koliko ga je ta istina koštala. Od najranije
dječačke dobi činio je sve što je mogao da zaniječe svoje osjećaje. Mogao je
roditelje kriviti za puno toga, a ne samo za bolne tračeve o njegovom
porijeklu. No tek je nedavno shvatio da je najgori grijeh koji su prema
njemu počinili bio taj što su ga prisilili da ne vjeruje svojim najdubljim
osjećajima.
Pen nije progovorila, a Cam shvati da će, namjerava li se izboriti za
ono što ţeli, morati otvoriti svoju dušu prije nje. „Cijeli sam ţivot drţao
ljude na distanci.“
„Znam.“
„Tebe ne mogu drţati na distanci.“
„To je poţuda“, reče ona ravnodušno. „Jednom kada me prestaneš
ţeljeti, pokazat ćeš mi gdje mi je mjesto.“
Njezin je glas izdao koliko ju je povrijedio. Dragi Boţe, kakva je
sebična svinja bio. „Tvoje je mjesto kraj mene.“
Pen se povuče do prljavog prozora i pogleda van, no staklo je bilo
toliko prljavo da je sumnjao da je išta vidjela. „Sinoć to nisi mislio.“
Cam prijeđe rukom kroz kosu. „Prestani moj bijes koristiti kao ispriku
da pobjegneš.“ Nije se navikao ispričavati pa su riječi zazvučale nespretno.
„Ţao mi je što sam se razljutio. Ti si jedina ţena na ovome svijetu koja me
pretvara u luđaka.“
Nije se okrenula. „To je sasvim dobar razlog da se rastanemo.“ On
iskorači naprijed, a glas mu je bio proţet nestrpljenjem. “Dovraga, Pen, to
zasigurno mora biti razlog da ostaneš, dovršiš posao i pretvoriš me u
ljudsko biće.“
Ona pogne glavu i zapilji se u svoje dlanove preklopljene na prljavoj
prozorskoj dasci. Izgledala je kao da joj je raspuštena kosa preteška za
njezin krhki vrat.
Ţelio ju je zarobiti u svom naručju i obećati joj da će biti njezin junak,
čovjek koji će je braniti od svih čudovišta. No instinkt ga je upozoravao da
će Pen otići ako je počne poţurivati. Zasad je barem slušala, a on je bio
stručnjak u zatvaranju neprobojnih vrata pred osjećajima. Nije ţelio Pen
pruţiti priliku da i ona zatvori svoja.
„Ti jesi ljudsko biće“, ona šapne.
„Samo s tobom.“
Kad se okrenula prema njemu, bila je ljuta. „Zašto govoriš takve stvari
kad znaš da ih ne misliš?“ Njezin glas sjekao je poput biča. „Laganje neće
ništa promijeniti.“
„Ne laţem“, Cam bespomoćno odgovori. „Nikada ti nisam lagao.“
„Što onda ţeliš, Cam?“ Pen nepopustljivo pita i preklopi ruke, a svaka
slabost nestane. Izgledala je poput one samouvjerene boţice koja se svijetu
i lady Frencham suprotstavila kako bi njega obranila.
Tada nije zasluţio njezine pohvale, no bilo mu je toliko drago što ih je
čuo. To sjećanje učvrstilo je njegovu odlučnost. Ona je preuzela rizik za
njega pa će on isto napraviti za nju. Bila je toga vrijedna. Bila je toga
vrijedna čak i u slučaju da on sramotno podbaci.
Cam protrlja bradu. „Nekada sam mislio da znam.“
„Nemoj se poigravati sa mnom.“
Ona ga je na silu uvukla u ovo, pa ako je ţelio još malo tapkati po rubu
prije nego što se baci u provaliju, onda će tapkati. „Ţelio sam ţenu koja bi
se nosila s dostojanstvom i pristojnošću, ţenu koja ne bi znala ni što znači
riječ skandal.“
„Ţelio si draţesnu lutkicu koja bi laskala tvojoj aroganciji“, ironično ga
poklopi.
„Pretjeruješ, no samo malo.“ Cam sklopi ruke iza leđa kako ne bi
primijetila koliko drhte. Stajao je sve bliţe litici. „Umjesto toga dobio sam
tešku, tvrdoglavu svađalicu.“
„Onda bi trebao biti sretan što ona odlazi.“
On se nasmiješi. Volio je ovu čvršću verziju Pen. „A, ne.“
„Ne?“ upita Pen povišenim glasom. No barem mu se pribliţila.
Instinkt koji ga je vodio kroz ovaj opasni labirint ustrajao je na tome
da će pobijediti ako mu se ona sama pribliţi. Da je počne pritiskati,
pobjegla bi.
On je bio čovjek koji bi uvijek uzimao ono što je ţelio. Izigravanje
ravnodušnosti skoro ga je ubilo. „Jer iako će nesumnjivo uzrokovati brojne
probleme, a da ne spominjem kako se ima običaj stalno buniti protiv svojeg
gospodara...“
Kao što je i očekivao, time je zavrijedio oštar pogled. No laknulo mu je
jer Pen više nije bila ona izbezumljena, izgubljena djevojka, očajna pobjeći
pod svaku cijenu.
Njegov ton zvučao je poput Genevievenog za vrijeme nekog od njezinih
predavanja. „...ona također moje noći pretvara u plamen i uz nju osjećam
kako svakog dana sve više oţivljavam.“
Nešto se dogodi iza njezinih očiju boje opsidijana, a on je ţalio što ne
moţe prepoznati što. Usne joj se stisnu. Te meke, ruţičaste usne koje je
ljubio dok ga njezin okus nije opio. „Dakle, ţeliš me u svom krevetu. To
ništa ne znači. Ţelio si me u svom krevetu još dok smo bili u Italiji.“
On se nasmiješi. „Ja mislim da to znači jako puno, a i ti isto. A ako
ćemo biti precizni, ţelio sam te otkad sam te prvi puta zaprosio.“
Zaprepaštenost obriše još ono malo boje koja joj je ostala na licu. „Ne
vjerujem ti.“
On slegne ramenima. „Istina je. Dovraga, koliko me to samo plašilo.
Zaprosio sam te jer smo bili prijatelji i jer si shvaćala koliko se uţasavam
zamršenih osjećaja, a ne zato što sam ludio od ţelje za tobom.“ Ona nije
znala kako odgovoriti na ovo. „Ali jesam. I još uvijek ludim za tobom.“
„Ţudnja nije dovoljna“. Ispod njezinog hladnog tona čuo je silno
ţaljenje.
„Ne, nije. Ţudnja je vaţna, ali ţudnja nije sve.“
„I baš zato što nije sve, ja nikada neću biti ono što ţeliš.“
„Kako lako odustajete, vaša milosti.“
„Nemoj me tako zvati.“
„A kako da te zovem? Ti si moja vojvotkinja i moja ţena.“
„Iako bi ti ţelio da nisam.“
Za ime svijeta, bila je teţak protivnik. Naučio je cijeniti njezinu snagu,
no dosad nije shvatio koliko točno moţe biti nesalomljiva.
Cam stane na rub svoje zamišljene litice pa se zapilji u oštro kamenje
koje ga je čekalo ispod. Uhvati ga vrtoglavica zbog mogućnosti strašnog
pada. Ako skoči, najvjerojatnije neće preţivjeti. “Pitala si me što ţelim“,
reče polako.
Pen se skameni, kao da se priprema čuti izazov koji će joj uputiti. Nije
bila ni pribliţno pribrana kao što se trudila izgledati, pa joj glas zadrhti.
„Reci mi onda.“
Cam se odupirao porivu da je dotakne. „Čudno je da sam to godinama
znao, iako sam tek nedavno toga postao svjestan.“
Ona uzdahne. „Govoriš u zagonetkama.“
„Kukavice to često čine, a ja sam kukavica, priznajem to.“ Došlo je
vrijeme da skoči, a Cam se molio da preţivi taj skok. Očekivao je da će mu
glas zadrhtati, no nikad nije zvučao uvjerenije nego u trenutku kad je
napravio taj posljednji korak preko litice. „Znam što ţelim, Pen. Ţelim da
me voliš.“

Pen je zamišljala Cama kako traţi njezinu ljubav otkad je bila


djevojčica od osam godina.
Samo što ova scena nije izgledala u potpunosti točno tako. U njezinoj
su mašti te riječi zvučale drugačije. Volim te, Pen. Uvijek ću te voljeti.
Iako je vidjela koliko je Cama koštalo izgovoriti te riječi, njegova
izjava nije ju potaknula da mu obeća vječnu odanost. Umjesto toga osjećala
se umorno, kao da joj je netko na leđa strovalio veliki teret.
U posljednjih šest mjeseci izgubila je brata i voljenu tetu. Jednom ili
dva puta i sama je zamalo poginula. Harryju je sluţila kao rame za
plakanje i pokušavala se nositi s novom titulom vojvotkinje unatoč tome
što tu titulu nikad nije ţeljela. Uvijek je ţeljela Cama, no nikad nije htjela
biti vojvotkinjom od Sedgemoora.
A najporaznija je bila činjenica da se odrekla svega najdraţeg na
svijetu da bi se udala za Cama.
Njezina duša gladovala je u istoj mjeri u kojoj joj je tijelo bilo sito, a
imala je i ruţan osjećaj kako će joj srce i dalje gladovati. Čak i da mu izjavi
ljubav, čak i kad bi on ponovno stekao povjerenje u nju, pa čak i da joj
oprosti za posljednji skandal koji je izazvala.
„Jesi li me čula?“ Gledao ju je oprezno, kao da očekuje da će se ona
svaki čas baciti kroz prozor.
Pen je buljila u njega kao da joj govori nekim stranim jezikom.
Pretpostavila je da je to istina s obzirom na to da joj Cam govori o ljubavi.
„Jesam.“
On joj priđe, a kad je ona ustuknula, lice mu se izobliči od boli. „Nećeš
ništa reći?“
Ona se ugrize za usnu. Bio je tako zgodan, pogotovo sada kad se
maglica arogancije oko njega napokon razišla. U posljednjih se nekoliko
tjedana nesumnjivo promijenio, no problem je bio u tome što se nije
dovoljno promijenio. A ona je shvatila da nikada ni neće.
„Ne moţeš nekoga natjerati da te voli“, tupo mu kaţe. Ako je nešto
naučila onda je to bilo upravo to.
Njegova se čeljust stegne. „Mogu pokušati.“
„Nema smisla. Samo me pusti.“
Njegove se oštre crne obrve spuste. „Ţeliš li me ostaviti?“
Od Camdena Rotheremerea jednom je pobjegla u Europu, a upravo
sada poţeli da je i ostala tamo. „Da.“
On se tupo spusti na klimavi krevet iza sebe i slijepo za zapilji ispred
sebe. „Jesam li zaista učinio toliko štete?“
Njezino ga je glupo, tvrdoglavo srce ţeljelo utješiti, no iskustvo ju je
naučilo da bi svaki korak u tom smjeru samo bio korak dublje u patnju.
„Ne, ja sam.“
Nije ju pogledao. „Znam da sam se u vezi s Harryjem ponio kao pravi
gad, ali dovraga, Pen, i ranije sam se ponašao poput bitange, a ti si mi
oprostila.“
Pen se morala podsjetiti da je donijela ispravnu odluku. „Cam, zar ne
vidiš? Dok god smo nas dvoje zajedno, skandalima nikad neće biti kraja, a
ti ćeš me svaki puta napadati.“
On se okrene prema njoj, duboko pogođen. „Obećajem da neću.“
„To nije obećanje koje moţeš odrţati“, reče ona tuţno, kršeći ruke.
On se uspravi. „Neću odustati.“
Ona uzdahne, poţeljevši da sve ovo napokon završi kako bi mogla otići
na neko tiho i mračno mjesto i utopiti se u svojoj tuzi. “Cijeli svijet zna da
smo ja i ti neprikladan par. Savršeni londonski dţentlmen i vjetropirasta
Penelope Thorne.“
Cam skoči na noge, a kad je ovoga puta počeo govoriti, nije se
zaustavio. „Nek’ se nose dovraga i oni i njihovo mišljenje.“
Pen se od zaprepaštenja oduzme. „Oduvijek ti je bilo vaţno što ljudi
misle.“
„Ne, slatka moja ţeno u zabludi, više mi nije.“ Cam smjesti svoje
dlanove na njezine obraze pa je zarobi uza zid.
Njezin se glas tresao. „Posvetio si ţivot dokazivanju da jedan
Rothermere moţe biti čovjek koji poštuje svoje principe.“
„Uzalud sam tratio svoj ţivot“, reče on gorko.
Ona se zbunjeno zapilji u njega. „Preţivjet ćeš taj skandal, pogotovo
ako ja budem u Italiji, a ti ponovno postaneš društveni uzor.“
„Ako pobjegneš u Italiju, ja ću te slijediti.“
„Zašto bi to učinio?“ Bojala se da će sva njezina odlučnost nestati ako
ga dotakne. Odgurne se od njegovih prsa. Čak je ni udarac u glavu nije
uspio zbuniti kao što je to činila Camova blizina. „Za Boga miloga, prestani
me zastrašivati.“
Lice mu se iskrivi od očaja. „Čuješ li ti mene?“
Skoro je poţeljela da je ostao onako hladnokrvan. Još uvijek nije
shvaćala zašto je njezina odluka da ode toliko vrijeđala ne samo njegov
ponos, nego i nešto dublje u njemu. „Cam, ako ostanem s tobom, samo ću
još više okaljati obiteljsku reputaciju.“
Na njezino olakšanje, on spusti ruke. I dalje je ostao preblizu da bi joj
bilo ugodno, no više se nije osjećala tako stjeranom u kut. “Pen, shvatio
sam da ni jedan častan čovjek ne moţe ţivjeti nauštrb tuđe sreće. Ja nisam
odgovoran za ponašanje svojih roditelja. Vrijeme je da kaţem da sam ja
Camden Rothermere, pa neka me uzmu ili ostave.“
Kad ga je malo bolje promotrila, zaista jest izgledao drugačije, kao da
je uspio nadvladati nekoliko demona. Usprkos svemu, ona se nasmiješi.
Ako se on mogao osloboditi tereta starih skandala, onda se Pen trebala
veseliti zbog toga. „Cam, ako je to istina, tako sam sretna zbog tebe.“
„Častan čovjek također stoji uz svoju ţenu i svima glasno poručuje
kako je ponosan na svoj odabir.“
Ţeludac joj se stisne od grizodušja. „Ti mene nisi odabrao.“
On ju iznenadi kada se nasmije. „Tko tu sada govori gluposti?
Naravno da sam te odabrao. Mislim da nam je od malih nogu suđeno da
budemo zajedno.“
„Vjenčali smo se samo kako bismo izbjegli skandal“, reče ona
skrušeno.
„Nimalo ne marim za skandal.“ Glas mu se spusti do dubokog reţanja
koje joj je vibriralo u kostima. „Marim za tebe.“
Ona se ukoči. „To nije dovoljno, Cam.“
„Uvjerit ću te da jest.“
„Bit ću u Italiji.“
Njegov pogled nije posustajao. „Udvarat ću ti se kako se nijednoj ţeni
još nitko nije udvarao, pa makar te morao slijediti i na kraj svijeta. Osvojit
ću tvoju ljubav.“
„Ali zašto?“ upita ona ţivčano. „Ne moţe biti samo zbog taštine.“
On se ponovno namršti. „Pen, zar ne razumiješ što ti govorim?“ Ona
ljutito odmahne glavom. „Uvijek si ljubav tretirao kao najvećeg
neprijatelja.“
On se ironično nasmije. „Ljubav je bila zastrašujuća.“
U glavi joj je još bilo mutno od zbunjenosti. „Naravno da je ljubav
zastrašujuća. Kada ne bi bila zastrašujuća, ne bi bila ljubav.“ Još jedan
ironični smijeh. „Toliko je zastrašujuća da još uvijek bjeţim od nje poput
kukavice.“
„Ti nisi kukavica, Cam“, reče ona ukočeno, umorna od tog zbunjujućeg
razgovora. Od manjka sna. Ili joj je moţda Leathov udarac otupio mozak.
„I same te riječi me plaše.“
Kad ju je zgrabio za ramena, ona se trgne. „Pusti me.“
„Ne još. Ne dok me ne saslušaš.“ Bio je blijed poput kreča, a njegove su
ruke na njezinim ramenima drhtale. Mišić se trzne na njegovom obrazu što
je odavalo nekakvu duboku emociju. “Cam...“
On ju prekine smrtno ozbiljnim glasom. „Volim te, Pen. Volim te više
nego što sam ikada mislio da ću nekoga voljeti u svom ludom ţivotu. Volim
te toliko da me činiš slabim. Volim te toliko da imaš moć osuditi me na
vječnu tamu ako odeš.“
U nevjerici je gledala u njega bez riječi, istovremeno zadivljena i
slomljena. Srce joj na trenutak prestane kucati. Ni u najluđim snovima nije
zamišljala da će joj reći nešto poput ovoga.
„Ti si to učinila davnih dana. Prije nego što sam te zaprosio. Prije nego
što je započeo moj uzaludni lov na neku drugu ţenu s kojom se ţelim
oţeniti. Moji su problemi postali još gori otkad sam te nanovo pronašao.“
Glas mu pukne dok su riječi tekle.
„Znam koliko jako moţeš voljeti, neprestano si me u to uvjeravala
svojim postupcima i ţelim tu ljubav za sebe. Ponizno te molim za priliku da
postanem čovjek kojega ţeliš.“
Cam je bio čovjek rođen da izdaje zapovijedi pa nije mogla vjerovati da
bi se spustio tako nisko da je za nešto preklinje.
„Molim te, reci bilo što. Pošalji me u pakao ako ţeliš.“ Šake mu se
stisnu na njezinim ramenima, a onda se uz gestu isprike odande spuste.
„Zaista...“ Ona proguta slinu da namoči suho grlo. „Zaista to misliš?“
„Dovraga, naravno da ozbiljno to mislim“, kaţe on hrapavim glasom,
posegne za njom pa se predomisli. Ta prekinuta poraţena gesta kidala joj
je srce.
„Ako to ozbiljno ne misliš, nikada ti neću oprostiti“, kaţe ona ţustro.
„Nemaš mi razloga dati još jednu šansu, no učiniš li to, obećajem da ću
te usrećiti.“ Njegove oči zarobe njezin pogled. „Poštedi me patnje. Reci mi
da ima nade.“
Pen treptanjem otjera suze. Usprkos svoj boli, nasilju i drami, ovaj je
dan postao najljepši dan u njezinom ţivotu. Ona uhvati njegovu ruku koju
je stiskao uz bokove. „Ne razumijem kako se ovo dogodilo.“
Onaj mišić u obrazu i dalje mu je titrao. „Tjednima te volim, no ljubav
je za mene novost pa sam si mogao priznati koliko mi značiš tek kad si
skočila između Harryja i Leatha.“ Njegov adamova jabučica poskoči kao da
je opet proţivljavao taj uţas. „Spremna si umrijeti za ljude koje voliš, a ja
sam shvatio da bih umro za tebe. To je tako jednostavno. Jednom kada sam
to shvatio, sve drugo je imalo smisla. Molim te, Pen, jedino što traţim jest
da kaţeš da nije prekasno.“
Osjećala se slomljeno od njegovog neočekivanog priznanja. Nije još bila
sretna i nije još bila sigurna. Sve dok ga nije pogledala u oči. Tada mu je
povjerovala. Suze su napokon potekle.
„Nemoj plakati, Pen. Molim te, nemoj plakati.“ Tresući se, on joj
uhvati obraze.
„Cam...“ Zagrcnuvši se od suza, ona prinese usnama njegove ruke i
poljubi mu zglobove. Bili su to poljupci poštovanja, poljupci zahvalnosti. I
iznad svega, poljupci uzvraćene ljubavi. „Nemaš pravo. Ti jesi čovjek kojeg
ţelim.“
Izgovorila je to toliko tiho i glasom prigušenim od suza da nije
očekivala da će ju čuti. No on se odmah ukipi. „Što si to rekla?“ Ona ga
očarano pogleda. „Rekla sam da te volim.“ Drhtavo udahne i napokon
prizna svoju najskriveniju tajnu. „Oduvijek sam te voljela. Tebe. Samo
tebe.“
Vidjela je nadu u njegovim očima, a onda je ta nada posustala pod
velom zbunjenosti. „Ali kada sam te zaprosio...“
Ona ovije ruke oko njega i poljubi ga svom ljubavlju koju je osjećala u
srcu, a njegove usne odgovore na nikad izgovorenu molbu. Ţelio joj je
vjerovati, ali nije. I ona je sumnjala kad je on njoj priznao to isto.
Ona nevoljko prekine poljubac. „Naravno da sam rekla ne. Kako bih
mogla ţivjeti s tobom iz dana u dan se prisjećajući da mi nikada nećeš
uzvratiti ljubav?“
Zelene oči bijesnu, a usne mu se izviju u pobjedonosan osmijeh. „Tako
si puna ponosa.“
„I ti si.“
„Trebao sam shvatiti da te volim čim sam od pomisli da si se utopila i
sam ţelio nestati pod valovima.“ Pogled mu se zamrači. “Pen, tako sam ti
dugo nanosio bol, a nisam to znao. Kako mi uopće moţeš oprostiti?“
Ona mu uzvrati osmijeh radošću koja je izbrisala svu tugu i gorčinu.
„Reci mi opet da me voliš.“
„Volim te.“ Još uvijek je izgovarao te riječi kao da bi ga mogle opeći.
Gledajući u nju kao da je najdragocjeniji biser na svijetu, dlanovima joj
obujmi obraze.
„Ne zvučiš veoma siguran u to“, reče ona drhtavo, no ipak dovoljno
sigurna u njegovu ljubav da ga zadirkuje.
Osmijeh mu se širio licem dok mu cijeli obraz nije blistao od sreće.
„Volim te, Penelope Rothermere.“
„Tako je već bolje.“
I bilo je. Ta je izjava zvučala poput pobjedničkih fanfara.
„Voliš me.“ Zvučao je kao da je to pravo čudo. „Voliš me. I ja volim
tebe.“
Pen je bila toliko sretna da se osjećala kao da je sunce iznutra grije.
Bila je tako sretna da nije mogla prestati plakati. Toliko su blizu bili tome
da izgube jedno drugo.
Zareţavši bez riječi, on je povuče u naručje, a Pen se sada osjećala kao
dio njega više nego bile koje noći koju su dijelili u nesputanoj strasti.
„Dakle, ipak dobivamo naš sretan završetak“, ona šapne naslonjena na
njegova prsa, tamo gdje mu je kucalo srce. Nikada to neće uzeti zdravo za
gotovo. Nikada.
Njegov zagrljaj pojača se do granice boli. „Uvijek ću te voljeti, najdraţa
moja.“
Vraţje suze. Nije mogla prestati plakati. „Moraš mi puno toga
nadoknaditi.“
„Daj mi da te oboţavam sljedećih pedesetak godina pa ćemo doći na
isto. Znaš koliko mrzim gubiti.“
„Veselim se tome.“
„I ja se veselim“, reče on strastveno. „A sad mi dopusti da te odvedem
natrag u Kod medvjeda i labuda kako bih ti dokazao svoju odanost.“
„To će biti dobar početak“, reče ona tiho.
Trebao im je cijeli ţivot da bi stigli do ove točke. Preţivjeli su strašnu
oluju i uplovili u svoju sigurnu luku.
Nakon godina provedenih u lutanju, Penelope je napokon stigla doma.
Epilog

Pen se razbudi iz drijemeţa i ugleda Cama kako sjedi na krevetu u


sjenama obasjanoj sobi. On njeţno odmakne kosu s njezinog obraza i
nasmiješi se kad je otvorila oči. Bio je to osmijeh tako pun ljubavi da joj je
srce zaplesalo u grudima. Čak i sada, mjesecima nakon njegovog priznanja
na onom bijednom liverpulskom tavanu, nije mogla vjerovati da su joj se
svi snovi ostvarili.
„Dobar ti dan“, kaţe pospano, uzvrativši mu osmijeh.
„Dobar dan i tebi.“ Cam ju poljubi slatko i temeljito, zbog čega joj srce
nanovo poludi. „Kako se osjećaš?“
„Poput razdraţljive slonice.“ Pen mu dopusti da joj pomogne uspraviti
se na jastucima. „Tvoj sin je budan po čitave noći i očekuje da mu ja pravim
društvo.“
Cam se tiho nasmije. „Moja kći je prava vragolanka, baš poput njezine
majke.“
To zaigrano nadmetanje oko spola njihova djeteta trajalo je već
mjesecima. Kada je Pen u Liverpoolu rekla da moţda čeka Camovo dijete,
imala je pravo. Jutarnje mučnine su počele ubrzo nakon povratka u
London, a nakon toga se nekoliko blaţenih mjeseci osjećala odlično. No
posljednjih je tjedana bila iscrpljena i bilo joj je neudobno kako god bi se
namjestila.
„Dječak ili djevojčica, ovo dijete rita se poput magarca.“ Penuhvati
Camovu ruku pa ju smjesti na trbuh, tamo gdje je novi član obitelji
Rothermere nedvosmisleno svijetu objavljivao svoju nazočnost.
„Još jedna snaţna ličnost.“ Pokušao je zvučati ironično, no Pen je u
njegovu glasu čula koliko uţiva.
„Koliko je sati?“ upita ona zijevajući.
„Uskoro će četiri.“ Cam joj poljubi trbuh pa ustane i ode do prozora
kako bi odmaknuo zavjese. Kroz ukrašeni prozor sobu obasja prigušeno
svjetlo snjeţnog poslijepodneva. „Zašto se smješkaš?“ Cam je gledao u nju
kao da je ugledao najveličanstvenije biće na svijetu. Pen je bila uvjerena da
izgleda poput nilskog konja, no shvatila je da ju je suprug gledao kroz
ruţičaste naočale, a one su mu pomogle da je čak i u poodmaklim
mjesecima trudnoće smatra poţeljnom. „Snijeg me podsjeća na naše
putovanje kroz Alpe. Nemaš pojma kako mi je malo falilo da te ne gurnem
niz nekakvi ledenjak.“
On se opet nasmije. „Zasluţio sam.“
„Da, jesi.“ Ona ispruţi ruku. „No drago mi je da ipak nisam.“
„Zato što me voliš?“
„Ne, nego zato što mi dobro dođeš kad trebam ustati.“
„Ah, napokon si mi otkrila tu bolnu istinu.“ Cam je povuče s kreveta.
Pen upre ruke u donji dio leđa u kojem je tinjala uporna bol, a dok se
rastezala paţnju joj privuče duguljasti četvrtasti smotuljak u crnom
baršunu koji je stajao naslonjen uza zid. „Što je to?“
„Tvoj boţićni dar.“
„Ali još nije Boţić.“
„Da ga onda odnesem natrag?“ Nije se smijao, ali sve dublje bore oko
njegovih očiju upozorile su je da se šali.
„Ne.“ Ona priđe bliţe. „Izgleda kao slika.“
„Pa ja znam da ti jako cijeniš umjetnost.“
Ona ga nimalo zadivljeno pogleda no usne joj svejedno zatitraju.
„Tizian puno bolje izgleda u vojvotkinjinoj sobi u Londonu.“
„Tvoja ţelja je, kao i uvijek, moja zapovijed.“
Još jedan onaj neimpresionirani pogled. Njihova veza bila je puna
zanimljivih prepucavanja koje bi tu i tamo završile svađom. To je bilo
neizbjeţno kada dvije tako tvrdoglave osobe ţive zajedno, no pomirenja su
uvijek bila prekrasna, a nijedna svađa nije mogla poljuljati duboko
ukorijenjenu snagu njihovog braka. Cam je bio njezin ljubavnik, njezin
prijatelj i najbolji čovjek kojeg je poznavala. Nije prošao ni dan, a da nije
prošaptala molitvu zahvalnosti za njihovu ljubav. „Mogu li pogledati?“
„Da.“ On pogleda prema slici. „Ţelim da ju vidiš prije nego što sutra
stignu naši gosti.“
Za svoj prvi Boţić koji će provesti kao bračni par, priredit će zabavu za
svoje najdraţe prijatelje i članove obitelji, Harmsworthove i Hillbrookove,
Lidyju, Simona i njihovu kćerkicu Rose. Za Sophie i Harryja koji su bili
tako savršeno sretni da su jedva primjećivali neodobravanje društva. Za
Eliasa. I za Marianne Seaton koja se pokazala dobrom prijateljicom u
razdoblju kad se Pen suočavala s posljedicama Harryjeva i Sophiena
bijega.
Čak je i lord Leath rekao da će svratiti na dan ili dva. On i Cam nisu
postali najbolji prijatelji, no bilo je znakova zbliţavanja. Camovi planovi s
kanalom napredovali su što je pogodovalo i blagajni Thorneovih. Leathovo
nevoljko prihvaćanje Harryja preraslo je u istinsko poštovanje, posebno s
obzirom na to da je Harry preuzeo upravljanje jednim od Camovih posjeda i
učinio ga izuzetno profitabilnim.
Visoko društvo moţda je njezinu milost, vojvotkinju od Sedgemoora,
gledalo s neodobravanjem jer je odlučila organizirati zabavu tako blizu
skorašnjeg porođaja, no ovih dana Rothernereovi su tračevima pridavali
jako malo paţnje.
A to je bilo dobro. Nakon bijega Harryja i Sophie izbio je strašan
skandal, a uvrede, insinuacije i nakaradne laţi prštale su na sve strane.
Mladi par još uvijek nije bio prihvaćen u visokom društvu.
No Pen se nije zamarala zloćom visokog društva, a bila je posebno
zadovoljna jer se Cam slagao s njome. Camden Rothermere koji ju je ovog
popodneva zadirkivao bio je svoj čovjek, a ako se to nekima nije sviđalo, bio
je to njihov problem.
Cam teatralnom gestom odmakne baršun i otkrije sliku.
Prostorijom zavlada zaglušujuća tišina sve dok njegovo oduševljenje
ne posustane pod zabrinutošću. „Pen, jesi li dobro? Mislio sam da će ti biti
drago.“
Ona nije mogla skrenuti pogled sa slike. Samo ju je jednom dosad
vidjela, nakon što ju je umjetnik završio, i taj joj je jedan pogled natjerao
suze na oči. Sada, šest godina poslije, opet je poţeljela plakati. Jer bila je
prekrasna. Bila je toliko vjerna, tako nevjerojatno vjerna.
„Odakle ti? Zakleo se da ju nikada neće iznijeti iz studija.“
„Odlučio sam je kupiti nakon što smo se vjenčali jer mi se činila kao
prigodan vjenčani poklon za novu vojvotkinju. No on je preminuo prošlog
travnja pa sam morao pregovarati s njegovim nasljednicima.“
„Ali zašto se predomislio? Rekao je da mu je ta slika najdragocjenije
što posjeduje.“
„Izgleda da ju je uvijek namjeravao dati tebi. U biblioteci je poruka
koja je stigla sa slikom. Rekao je da je to dar ljubavi.“
„On me nije volio.“
„Mislim da te volio na neki svoj način.“ Cam se zapilji u sliku, poboţno
prstom gladeći njezine linije. Odjednom su nestali svi tragovi zadirkivanja,
a on je izgledao kao onaj čovjek koji ju je molio da ostane, ranjiv i strastven
i tako drag. „To se vidi.“
„Vidi se ljubav, ali to je ljubav koju ja osjećam prema tebi.“ ona šapne,
dodirnuvši prstom gracioznu liniju golog ţenskog ramena. “Što ti vidiš?“
Cam je dugo vremena proučavao prekrasnu ţenu koju je Goya
naslikao, a zatim i prekrasnu ţenu koja je, hvala anđelima, bila njegova
ţena. Kao što je zaključila svojom uobičajenom oštroumnošću, ljubav se
mogla jasno vidjeti. I to na obje verzije Penelope Rothermere.
Tek kad je toga dana u njihov dom stigla ta slika, Cam je shvatio da je
za cijenu kamenja dobio zlato – posljednje remek djelo mističnog umjetnika
i pogled na Penelope u godinama kada je za Cama bila izgubljena.
Još uvijek bi zadrhtao kada bi se sjetio kako Pen nikada ne bi
pronašla put natrag k njemu da sudbina nije u to umiješala prste.
„Vidim draţesnu djevojku“, reče polako.
Ona ga pogleda. „Nisi šokiran? Na kraju krajeva, da nema tog krzna,
bila bih gola.“
On slegne ramenima. „Samo bi pohotan um ovdje našao nešto grešno.“
U danima kada su ga Penini doţivljaji mučili ljubomorom previše je
vremena trošio na zamišljanje lascivnih slika na tom platnu. No usprkos
mliječno bijeloj koţi koja je gotovo u potpunosti bila izloţena na mračnoj
pozadini, ţena je zračila nevinošću koja je ušutkala sve kritike. Da je Cam
vidio ovu sliku prije vjenčanja s Pen, nikada ne bi dovodio u pitanje njezino
djevičanstvo.
Pen je bila leđima okrenuta prema promatraču. Kunino ju je krzno
prekrivalo dijagonalno, od jedne nadlaktice do bokova, otkrivajući samo
donji dio njezinih leđa. Crnu kosu skupila je preko jednog ramena kako bi
otkrila njeţnu liniju vrata.
Okrenula se i sjajnog i otvorenog pogleda virila preko ramena,
raširivši usne. Stari slikar uhvatio je njezinu bit, njezin prkos, njezinu
inteligenciju i privlačnost.
I još nešto.
„Pogledaj sliku.“
Ona ga zainteresirano posluša. „Što je?“
Njegov pogled nepokolebljivo se zadrţao na pravoj Pen, obgrlivši je
rukom oko ramena. „Što vidiš?“
Pen je trebalo neko vrijeme da odgovori. „Vidim zaljubljenu ţenu. Nije
li to ono što i ti vidiš?“
„Da.“
„Nisam bila zaljubljena u Goyu.“
„Ne, bila si zaljubljena u mene.“ Rekao je to bez imalo likovanja, iako
se zbog te ljubavi uvijek osjećao kao najsretnija bitanga na svijetu. „Što
još?“
Osjetio je kako se trznula kad je konačno shvatila. „Djevojka na slici je
zaljubljena, ali nema nade u sreću.“
„Tako je“, zaključi on zadovoljan što je napokon shvatila. Sjajne oči
djevojke na slici bile su tuţne. Kako je Goyi uspjelo uhvatiti istinu koja se
od Cama skrivala dok skoro nije postalo prekasno? Zato je i bio genij,
pretpostavi Cam. No veliki španjolski slikar znao je da je Penelope Thorne
bila mlada, prekrasna i puna duha. I očajnički zaljubljena u nekoga tko za
nju nije mario.
Cam obiđe stolić kako bi donio teško srebrno zrcalo s majčinog stola pa
se vrati do Pen. „Pogledaj u ogledalo.“
Pen je nekoliko časaka gledala svoj odraz, a onda se okrenula
ozbiljnome Camu. „Sad znam kako je to voljeti i biti voljena.“
„Da, znaš.“ On zastane. „Zauvijek ću te voljeti.“
Oči joj zablistaju od suze. „A ja tebe oduvijek volim.“
Cam stane iza nje pa rukama obuhvati njezin nabrekli trbuh.
Oboţavao je plodnu, okruglu verziju svoje Pen i svu njezinu senzualnost.
„Tako sam sretan što si se udala za mene.“
Nestašni osmijeh ozari joj pogled sjajan od suza. „Ja sam sretna jer
sam se udala za čovjeka koji moţe nabaviti Goyinu sliku ako samo pucnem
prstima.“
On se nasmije. „Sljedećeg Boţića morat ću izmisliti nešto još
spektakularnije.“
„Da, hoćeš.“ Pen smjesti svoje dlanove preko njegovih na svom trbuhu.
„Ako objesiš taj portret, šokirat ćeš poslugu.“
„Mislim da poslugu više ničim ne moţemo šokirati.“ Još nisu uspjeli
uhvatiti vojvodu i vojvotkinju in flagranti delicto, no posluga
Rothermereovih zasigurno je bila jako dobro upoznata s nezasitnom
strašću svojeg vojvode i vojvotkinje.
Pen se okrene prema Camu, ovije mu ruke oko vrata i popne se na
prste kako bi ga njeţno poljubila.
„Hvala ti, dragi, jako mi se sviđa moj boţićni dar.“ Emocija koju je
pokušavala sakriti iza zadirkivanja čula joj se u glasu. „Sviđa mi se ţena
kakvom sam postala otkad sam s tobom u braku. Ona djevojka na slici bila
je tuţna, usamljena i neispunjena, a ti si mi pruţio toliko radosti.“
„Oh, najdraţa“, prošapće previše dirnut da bi išta više mogao reći. No
kad ju je poljubio, glad se pomiješala s njeţnošću.
Pen se pritisne uz njega, još se jednom vragolasto nasmijavši. “Oh,
nebesa mu, vaša milosti, izgleda da ćemo ponovno šokirati poslugu.“
O autorici

Kao nezasitna čitateljica, Anna Campbell već je kao dijete znala da


ţeli biti spisateljica. Jednom kad je otkrila prekrasan svijet ljubavnih
romana, točno je znala o čemu ţeli pisati. Anna je osvojila brojne nagrade
za svoje povijesno ljubavne romane, uključujući RT Book Reviews
Reviewers’ Choice, Booksellers’ Best, Zlatno pero (tri puta), Heart of
Excellence, Aspen Gold (dva puta) i nagradu australske organizacije
Romance Readers Association za najpopularniji povijesni ljubavni roman
(pet puta). Njezine knjige tri su puta bile nominirane za prestiţnu
američku nagradu RITA i tri puta za australsku nagradu najbolje
romantične knjige godine.
Kad ne piše strastvene, napete ljubavne priče o junacima iz razdoblja
princa regenta Georgea i njihovim boljim polovicama, Anna voli putovati
(posebno u Ujedinjeno Kraljevstvo) i slušati sve vrste glazbe. Ţivi blizu
mora na istočnoj obali Australije, gdje je svakodnevno snagom i veličinom
nadjačava njezin tropski vrt.
Više o autorici moţete saznati na:
AnnaCampbell.info
Twitter @AnnaCampbelloz
Facebook.com/AnnaCampbellwriter