Anna Campbell - Odvažni Vojvoda

Book as passion & BD
1
Naslov izvornika
A Knight to Remember
Christina Dodd
Vitez za pamćenje
S engleskog preveo - MARIN POPOVIĆ

Scan i obrada : Nuki i Viki – Book as passion & BD
2
Za moje AKZ sestre:

Rhondu Day, Juli Goetz, Marian Hardman,
Ann Holdsworth, Kathy Howell,
Sharon Idol, Jessicu Kij, Sheilu McCarn,
Bobbie Morganroth, Susan Richardson,
Rebeccu Easterly, Suzanne Bartholomew,
Julie Mulvaney, Deborah Schlajer, Sherrill Carlton.
Hvala vam na beskrajnoj podršci i entuzijazmu.
Sam Bog me čuvao kada je Sheila
napisala ono pismo.
3
1.
Srednjovjekovna Engleska
WESSEX, proljeće 1265. godine
Pognuvši se u pokušaju da ključem pronađe ključanicu, Edlyn je

začula škripanje šarki vrata. Zbunjeno je stala piljiti u otvor koji se doimao
sve većim. Drvo oko brave bilo je rascijepljeno u iverje, a samo je
polutama zore skrivala pravi opseg štete pred njezinim zabezeknutim
pogledom. Netko je provalio u samostansku ljekarnu. Hitro je uzmaknula
na šljunčani puteljak vrta koji je okruživao ljekarnu. Nedavne su bitke u
bolnicu opatije dovele mnoge muškarce - ranjene, prestrašene, očajne - a
ona je bila dovoljno pametna da zna kako nije mudro zadržavati se u
njihovoj blizini potpuno sama.
Upravo kad se spremala potrčati, začula je zvukove otežana disanja.
Tko god da je razvalio bravu na vratima, još je uvijek bio unutra, a sudeći
po bolnim uzdasima, bio je ozlijeđen. Oklijevala je, nespremna dopustiti
da bilo tko pati, istodobno svjesna kako bi trebala potražiti pomoć nekoga
od redovnika.
Prije negoli je uzmogla donijeti odluku, oko njezina se vrata poput
zmije obavila nečija ruka. Znojan muškarac snažno ju je povukao k sebi, a
ona se opirala zavidnom žustrinom.
Nešto je dotaknulo njezin obraz, a krajičkom oka nazrela je
svjetlucanje čelika. Bodež.
- Ako se oglasite, prerezat ću vam vrat od uha do uha.
Govorio je normandijskim francuskim, jezikom kojim se koristilo
cjelokupno englesko plemstvo, ali njegovi priprosti izgovor i gramatika
činili su ga gotovo nerazumljivim. Unatoč tome, razumjela ga je i
predobro pa je odgovorila umirujućim tonom koji je usavršila tijekom
bezbrojnih dana i noći provedenih u njezi bolesnika i ranjenika: - Jamčim
vam da ću ostati tiho.
4
Muškarac je pojačao stisak. Privukao ju je k sebi, podižući je sve dok

joj se nožni prsti nisu odvojili od tla, a ona se počela gušiti zbog pritiska
njegove ruke na svojem dušniku.
- Naravno, žena će obećati bilo što ne bi li se izvukla iz nevolje.
Protresao ju je, a potom se pritisak smanjio. - Ali mene nećete
pokušati prevariti ako imate imalo pameti.
Halapljivo je udahnula, obuhvativši pogledom obzidani vrt s
ljekovitim biljem i ljekarnu. Očajnički je željela ugledati neku od
redovnica. Čak bi i priora, gospa Blanche, bila dobrodošao prizor. Ali prvi
traci sunca netom su se pomaljali na obzoru. Redovnice su još uvijek bile
na zornici. Nakon toga će doručkovati, a potom se raspršiti kako bi
obavljale svoje dužnosti u blagovaonici, bolnici i vrtovima. Kao i uvijek,
Edlynin je život ovisio o vlastitoj snalažljivosti.
- Tražite li hranu? - upitala je. - Ili lijekove? Mnogi su nam muškarci
došli iz borbe, tražeći...
Stisak se pojačao, poprimivši životinjsku snagu, a ona se svim silama
stala boriti protiv otmičara dok su joj crvena sunca eksplodirala iza
zatvorenih kapaka. A onda ju je pustio, kao da ispušta pobjesnjelo štene.
Uz snažan udarac, pala je na tlo.
Stavivši nogu na njezin trbuh, nagnuo se nad njom pa uperio bodež
prema njezinim grudima. - Zbog čega mislite da dolazim s bojnoga polja?
Pokušavajući se othrvati panici i bolu, smišljala je kako odgovoriti. Bi
li mu trebala reći da bazdi po krvi, prljavštini i surovosti? Bila je uvjerena
kako on ne želi čuti te riječi, a ona pak nije uspijevala pojmiti kako je
njezin teško pronađen mir nestao, okrutno razbijen u tisuće komadića.
- Muškarci dolaze ovamo tražiti našu pomoć - prošaptala je. - Mislila
sam da biste mogli biti jedan od njih.
- Nisam jedan od njih. Nisam ranjen...
- Istina, sada uviđam svoju pogrešku.
Vidjela je i više od toga. Njezin napadač, ružan i zdepast muškarac,
nosio je kožnati prsluk, a bio je okićen gotovo svim oružjima ikada
napravljenim za zatiranje ljudskoga roda. Njegove ruke i podbradak bili su
zamrljani krvlju, ali većina, bila je uvjerena, nije bila njegova. Stajao je,
krut i samodopadan, i te kako već dokazavši svoju snagu.
Mrštenje je naboralo njegovo široko čelo koje je provirivalo ispod
5
kožnate kape. Bio je puki viteški sluga, uvježban boriti se, sakatiti i ubijati,
a ona je bila spremna okladiti se kako to čini s krajnjom hladnokrvnošću.
Međutim, sada ga je nešto morilo, a ona je ponovno pokušala zvučati
ohrabrujuće, upitavši: - Kako vam mogu pomoći?
Osvrnuo se oko sebe, a potom pogled ponovno spustio na nju.
- Doveo sam nekoga. Unutra. Želim da ga pokrpate.
Hvaljen budi, Bože. Na trenutak je obnevidjela zbog olakšanja koje ju
je preplavilo. Ova mišićava nakaza nije ju namjeravala silovati. Nije ju
namjeravao ubiti. Tražio je samo pomoć za svojega gospodara ili prijatelja.
Okus straha već joj je otprije bio poznat, a tekje sada prepoznala njegovu
metalnu aromu na jeziku.
- Ranjen? - priupitala je. Oklijevao je, a potom iznenada potvrdno
zatresao glavom, kao da je čak i time previše odao.
- Bilo bi mu bolje u bolnici. Dopustite da vas odvedem... - Pokušala
se osloniti na laktove, ali vršak bodeža iznenada joj je ponovno zaprijetio.
- Ne! To sam mogao i sam učiniti. Nitko ne smije znati...
- Da je on ovdje?
- Da. - Muškarac je bio škrt na riječima. - Ako ikome kažete, prerezat
ću vam vrat od...
- ... uha do uha - završila je umjesto njega.
- Već ste mi objasnili. AH, ne mogu mu pomoći ako mi ne dopustite
da se pridignem s tla.
Još je uvijek oklijevao, a potom podigao stopalo s njezina trbuha i
pružio ruku prema njoj, nudeći pomoć, istodobno pokušavajući zadržati
kontrolu nad njom.
- Tamo, unutra... - Pokazao je glavom prema ljekarni, držeći se iza
njezinih leđa dok je ulazila.
Vani je jutarnje sunce počelo osvjetljavati krajobraz. Unutra su
kameni zidovi sprječavali prodor svjetla, a maleni su prozori pakosno
propuštali samo najslabije tračke svjetla. Edlyn je širom otvorila oči,
pokušavajući uočiti izvor svih svojih nevolja.
- Tamo je, na podu. - Slugin glas bio je prožet strahopoštovanjem.
Zatvorio je vrata pa kleknuo na prašnjav pod, pokraj nakupine metala i
prnja u obliku muškarca.
- Doveo sam pomoć, gospodaru - prošaputao je, - Ona će vas
6
iscijeliti. Nije bilo ni odgovora, ni pokreta, ni zvuka. Edlyn se bojala kako

je gospodar zasigurno već izdahnuo pa je prebacila težinu na svoje tabane,
spremajući se na bijeg u trenutku kada ovu bijednu budalu obuzme očaj. U
tom je trenutku njezin uzničar zacvilio neprikrivenom tjeskobom.
- Gospodaru...
Prije negoli je uzmogla predomisliti se, položila je dlan na slugino
rame.
- Pomaknite se u stranu i dopustite mi da vidim što se može učiniti.
Sluga je zadrhtao pod njezinim dodirom, a potom skočio na noge.
- Ako umre, umirete s njim - zarežao je, ali britka oštrica njezina
straha odavno je već otupjela. Na kraju krajeva, njezin je otmičar bio puki
sluga u strahu za svojega viteza, a to ga je činilo manje čudovišnim i puno
više čovječnijim.
- Vaš je gospodar u Gospodinovim rukama, poput svih nas. A sada se
pomaknite u stranu. Sluga je zateturao unatrag, a njegov se pogled
prikovao za raspelo iznad ulaznih vrata.
- Otvorite peć i rasplamsajte vatru. Trebat će mi svjetla.
Edlyn je kleknula pokraj ispruženog ratnika. Zatvorena, izudarana
kaciga obavijala je njegovu glavu. Surka mu je bila svučena s tijela, a
verižnjača mu je prekrivala prsa, noge i ruke. Njegov je sluga oslobodio
žar iz zagrljaja pepela pa stavio na njega triješće kako bi rasplamsao vatru
na čijem je svjetlu ugledala krv koja je curila kroz željezne karike
verižnjače. Odvezala je jednu vezicu njegove oklopne košulje, da bi potom
ustanovila kako druga visi presječena. Protivnik palog viteza uspio je,
pretpostavljala je, gurnuti koplje među vezice. Snaga udarca ih je rastrgala,
a potom je vršak koplja razderao njegovo meso. Zastenjavši, pomaknula je
tešku oklopnu košulju u stranu, ostavši potom užasnuta prizorom krvlju
natopljene tkanine.
- Dajte mi nož - zatražila je.
- Neće moći - njezin je zahtjev dočekao osoran odgovor.
- U tom slučaju, vi rasijecite njegovu podstavu - uzvratila je, s
nestrpljenjem očekujući prizor rane na vitezovu trbuhu.
Njezin je uzničar kleknuo pokraj nje.
- Ta se podstava zove gambeson. - Drhtavom je rukom odrezao
dronjke koji su nekoć bili hlače i tunika.
7
- Gambeson, neuka kujo. Štiti mojega gospodara od udaraca koje

primi njegov oklop. Zar ništa ne znate?
Znala je i više nego što je željela, ali nije to htjela priznati. Umjesto
toga odgovorila je:
- Možda ga štiti od udaraca u oklop, ali nije nimalo zaštitio njegovo
tijelo.
Tada je sluga u potpunosti razgolitio gospodara, a Edlyn je
zaprepašteno uzdahnula.
- Bog mu pomogao. - Spustila se natrag na koljena, zureći, previše
uplašena čak i dodirnuti bijela rebra i razderane mišiće koji su se vidjeli
ispod rasporene kože.
- Trebat će vam netko iskusniji kako bi viđao ovakve rane.
- Vi ćete to učiniti - sluga je bio nepokolebljiv. - Nitko drugi.
- Zašto ga želite osuditi na moju nevjestu skrb kada je s druge strane
trga bolnica? Ja sam puka travarka - prekorila ga je odlučno.
- Ne viđam rane ranjenicima. Ja im samo stavljam obloge i
preporučujem lijekove.
Pogledao ju je, razvukavši oči u tanke proreze neprijateljstva.
- Čuo sam kako govorite. Dama ste, a dame znaju liječiti svoje ljude.
Neke bolje od drugih. Pomozite mu. - Hladni vršak bodeža ponovno
je dotaknuo njezin obraz. - Odmah.
Dakle, ne želi čak ni razgovarati o tome. Pretpostavila je kako to
znači da je ranjenik jedan od pobunjenika Simona de Montforta i kako se
sluga boji da će prinčevi ljudi pronaći i ubiti njegova gospodara.
Pretpostavka joj se učinila smislenom, međutim, ona je već viđala ovakve
rane i znala je kako lako ljudi od njih umiru. Viđala je i one koji su
uspijevali preživjeti, ali isključivo zbog vještine i skrbi opatica i njihovih
iskusnih sluškinja. Krajičkom oka promatrala je bodež. Trebala je pobjeći
dok je još imala priliku, umjesto što je dopustila da je obuzme suosjećanje.
Međutim, ostala je, osudivši tako sebe na rabotu koja se nalazila pred
njom. Nije imala izbora - nije samo njezin život bio u pitanju.
Ustavši, smjerno se kretala svojom ljekarnom dok ju je sluga pratio
pogledom. Omanja zgrada, smještena usred samostanskoga vrta s
ljekovitim biljem, skrivala je redove polica koje su se protezale po
zidovima. S drvenih su greda, nanizane na uzice, visjele osušene gljive.
8
Sredinom prostorije protezao se dugačak stol, a na jednom njegovu kraju

stajala je glinena peć.
- Kako se zovete? - priupitala je Edlyn.
- Zašto? - Muškarac se, čučeći, poigravao svojim bodežom.
- Jer ne znam kako bih vas zvala. - Edlyn je otvorila drvenu kutiju i
zahvatila pregršt suhog stolisnika pa ga ispustila u kameni tarionik.
Primivši u ruku tucak, zdrobila je lišće u prah, nastavivši: - Želim da vatru
raspirite do kraja.
- Zašto?
Poželjela se otresti na njega, ali razumjela je njegovu sumnjičavost.
Osim toga, još uvijek je grčevito držao nož.
- Netko tko je ovako ozbiljno ranjen poput vašega gospodara trebao
bi biti na toplom. Također ću mu, nakon što završim sa šivanjem, napraviti
i topao oblog koji bi trebao izvući zle tekućine iz njegove krvi.
Muškarac je neko vrijeme premetao njezine riječi po glavi pa se
potom, ustavši, zaputio prema manjoj hrpi cjepanica pokraj peći.
- Tu nema mnogo drva - rekao je.
- Vani je veća gomila.
- Ha. Neću vas ostaviti samu s njime.
- Kako želite. - Dodavši točno onoliko vode koliko je bilo potrebno
da načini gustu kašu, Edlyn je položila tarionik povrh peći kako bi se
zagrijao, a potom je, prikupivši potrepštine koje su joj bile potrebne za
izazov pred kojim se našla, sve posložila na pladanj. Kada je zakoračila
prema strani stola koja se nalazila blizu ulaznim vratima, sluga ju je
slijedio, držeći u ruci oštricu koju je i te kako bio spreman upotrijebiti.
Ljutilo ju je njegovo nepovjerenje, ali nije ju iznenadilo. Bio je to plod
nasilja - muškarci koji nisu bili sposobni vjerovati i kojima se nije moglo
vjerovati. Kada se vratila ranjenom muškarcu, obratila se slugi:
- Morat ćete to odložiti. Bit će mi potrebna vaša pomoć.
Ruka koja je držala bodež na trenutak je zadrhtala, a ona se suočila s
ružnim licem svojega uzničara. - Čemu oklijevate? U bilo kojem trenutku
možete me ubiti golim rukama.
- Zborite istinu - priznao je muškarac, zadjenuvši bodež natrag u
korice.
- Donesite mi vode - naložila je. - Tamo je, u onom krčagu.
9
- Što će vam voda?

Živcirala ju je njegova neprestana sumnjičavost, ali uspjela je zadržati
pribranost. Bila je uvježbana sačuvati pribranost, kontrolirati svoju ćud i
zadržati osjećaje skrivenima, a sada joj se činilo kako je sva ta obuka svoju
svrhu našla baš u tom jednom trenutku. Gubitak pribranosti mogao ju je
koštati života pa je svoj glas prožela zapovjednim tonom.
- Kako bih mogla isprati ranu i vidjeti što činim. Molim vas da
postupate kako vam naložim, za dobro svojega gospodara.
Uspjela je u namjeri da smirenom autoritativnošću preuzme kontrolu.
Sluga je ustao i bez pogovora donio vodu.
- Otvorite vrata - rekla je, iskušavajući svoju novostečenu nadmoć. -
Potrebno mi je još svjetla kako bih bolje vidjela.
Ignorirao je njezin zahtjev, čučnuvši pokraj nje u iščekivanju novih
zapovijedi.
Uzdahnuvši zbog neuspjeha, otpočelaje s radom. Srećom po ranjena
muškarca, vani je granulo sunce. Mogla je dobro vidjeti što radi dok je
spajala krajeve razderane kože, šivajući strune načinjene od ovčjih crijeva
u grube šavove. Sluga joj je sve vrijeme bespogovorno pomagao. Nije bio
toliko ustrašen koliko se vratio svojemu prirodnom ponašanju - kada bi
gospa progovorila, sluga bi bespogovorno slušao, čak i kad je imao sve
konce u svojim rukama. Zasad su njih dvoje bili ujedinjeni u svojemu
cilju. Poslije će, Edlyn je bila svjesna, nanovo postati neprijatelji.
Negdje tijekom dugog procesa šivanja ranjenikovih rana, Edlyn je
postala svjesna da se on probudio. Bila je spremna zakleti se da je ranije
bio bez svijesti, ali sada su se njegovi mišići počeli napinjati kod svakoga
njezina uboda iglom, a on se svojski trudio zauzdati jauke svaki put kada
bi iglom probola njegovu kožu. Bio je ili izrazito hrabar ili potpuno
svjestan, čak i unutar svoje kukuljice bola, potrebe za skrovitošću.
Prisjetivši se jadikovki svojega muža i ratnika u trenucima bolesti,
pomislila je kako se radi o ovom drugom.
Obratila mu se prigušenim glasom, pokušavši ga utješiti. Na kraju
krajeva, izgubio je svijest nakon ranjavanja, a sada se probudio na čudnu i
nepoznatu mjestu.
- Nalazite se u opatiji Eastbury - rekla je - otprilike deset liga od
bojišta na kojem ste ranjeni.
10
Mišići su mu se opustili dok je slušao njezin glas pa je znala da ju je

razumio. Međutim, iznenadila se kada je progovorio.
- Wharton? - upitao je dubokim glasom koji je odzvanjao u dubinama
njegove kacige.
Edlyn je dobacila ironičan pogled novoimenovanom slugi i mogla se
zakleti kako je ružni muškarac porumenio.
- Ovdje je, pokraj mene.
- Tko... vi?
- Zovem se Edlyn. Snažan grč prostrujao je ratnikom pod njezinim
rukama.
- Jesam li vam naudila? - zavapila je.
Wharton je zarežao: - Povrijedili ste ga, vi nespretna kravo.
- Ne! - uzviknuo je ratnik.
Čula je svaki udah koji je ratnik s teškom mukom uvlačio u pluća,
dok je istodobno zadržavala dah, pitajući se hoće li se, zbog svojega bola,
okomiti na nju.
Malo-pomalo, muškarac se opustio.
- Nastavite. Svršite s time.
Sa strane, na mjestu izvan ratnikova vidokruga, spazila je Whartona
koji je sada ponovno isukao bodež.
- Budite oprezniji - upozorio je.
Drhtavim prstima, dovršila je šivanje njegovih rana pa ih potom
pažljivo pregledala.
- Valjda sam gotova. - Nije znala što učiniti s onim mjestima gdje je
koža bila u potpunosti oguljena, a nije joj se sviđao ni način na koji su se
komadići kože mjestimično nabirali, privučeni skupa njezinim nevještim
šavovima. Poželjela je da je s njom neka od redovnica ili čak i netko od
debeloprstih redovnika koji su služili u bolnici. Potom joj je sinulo kako bi
ratnik mogao biti razumniji od svojega sluge pa mu se obratila:
- Nevješta sam u ovoj raboti, ali vaš je sluga ustrajao u tome da
učinim za vas ono što mogu. Ako biste mi dopustili da potražim pomoć u
bolnici...
- Ne.
Edlyn je ustuknula pred snagom te jedne jedine riječi. Ne zbog toga
što je ratnik bio glasan, upravo suprotno tome. Ta jedna, tiho izgovorena
11
riječ bez sumnje je dokazala kako se radi o zapovjedniku, čovjeku koji je

naučen na bespogovornu poslušnost.
I to je bilo upravo ono što će dobiti od nje, dok god njegov pobočnik
bude stajao između nje i njezine slobode.
- Kako želite - odgovorila je. Ustala je, protegnuvši utrnule noge.
- Wharton vas je donio ovamo, a ako uzmognete još malo ležati
mirno, ja ću završiti sa svojom rabotom, nakon čega se možete odmarati.
Wharton je skočio na noge.
- Kamo ćete?
- Po oblog - podsjetila ga je. - Zašto mu ne skinete kacigu dok ja
pripremim oblog? Bit će mu mnogo udobnije.
- Neće moći.
- Treba mu zraka - usprotivila mu se.
Wharton se nedostojanstveno zajapurio. - Samo želite vidjeti njegovo
lice kako bi ga kasnije mogli izdati.
Krupni je vitez progovorio: - Učini kako je rekla.
Wharton se sručio natrag na koljena pa posegnuo prema kacigi. Edlyn
im je smjerno okrenula leđa, pozabavivši s miješanjem smjese za oblog.
Na kraju krajeva, nije željela dodatno izazivati Whartona.
Iza nje, ranjeni je ratnik procijedio: - Vode.
Oslobođen sužanjstva kacige, njegov je glas zagrmio poput velikoga
oceanskog vala koji se razbija o obalne stijene. Edlyn je pomislila kako je
prikladan njegovoj veličini.
- Da, gospodaru.
Wharton je požurio prema krčagu, ali Edlyn ga je zaustavila. - Dajte
mu ovo. - Uzevši bocu s police iznad glave, odčepila ju je pa do vrha
napunila šalicu i pružila je Whartonu.
On ju je sumnjičavo onjušio, nabravši pritom nos.
Pretpostavljajući što će upitati, rekla je: - To je proljetni tonik. Vratit
će mu snagu.
S grimasom na licu, Wharton je odnio napitak gospodaru.
Napola se okrenuvši, Edlyn je pogledala prema ispruženoj figuri,
istodobno isprobavajući temperaturu biljne smjese na svojemu zapešću.
Bio je neprepoznatljiv čak i bez kacige. Naravno, drugačije nije ni moglo
biti. Ispod šuplje metalne kacige nosio je verižnu kapuljaču koja mu je
12
obavijala vrat i glavu, ostavivši nepokrivenim samo ovalni otvor za

njegovo lice. Promatrala je kako Wharton provlači ruku ispod vitezove
glave pa je oprezno podiže. Ratnik se napojio, a činilo se kako Wharton
zna kad je njegovu gospodaru dosta, a da mu ovaj to ne mora reći.
Već su dugo skupa, shvatila je Edlyn, a Whartonova je odanost bila
potpuna i neupitna.
Spuštajući gospodara na tlo, sluga joj je uputio pogled pun prijetnje
pa se okrenula i vratila svojemu poslu. Pretraživši košaru s čistim krpama,
odabrala je meku tkaninu koju će iskoristiti kao jastučić pa se vratila
ispruženoj figuri ratnika. Pognuvši pogled u nadi da će Wharton iz njezina
držanja iščitati poniznu podložnost, kleknula je pokraj ranjenika. Prstima
je razmazala zelenu smjesu po jastučiću, a potom ga položila preko rane.
Tek je tada riskirala, svrnuvši pogled na njegovo lice.
Mješavina znoja, prljavštine i krvi skorila se na njegovoj koži,
stvorivši masku ratnih strahota. Edlyn je naglo ispustila dah koji je
zadržavala.
- Pogledajte ga! Ni rođena ga majka ne bi prepoznala.
Wharton se iscerio, ohrabren njezinim riječima.
- Operi mi lice - zapovjedio je ratnik. - Svrbi me. Osmijeh je
iščeznuo, a Wharton je bespogovorno posegnuo za vlažnom krpom.
Edlyn ga je uhvatila za zapešće.
- Najprije mu moramo skinuti oklop i veći dio njegova gambesona. -
Sagnula se ispod stola, izvukavši slamaricu prekrivenu gusto istkanom
vunom.
- Ako ga uzmognemo svući pa potom prevrnuti na slamaricu i odvući
u kut, blizu peći, bit će mu toplije. Wharton je stao zuriti u nju, očito
sumnjičav.
- Tako bi bilo lakše držati ga skrivenim - dodala je. Wharton je
pogledao prema kutu pokraj peći. - Tamo je stol.
- Pomaknut ćemo ga. - Wharton se još uvijek doimao sumnjičavim, a
ona se nestrpljivo otresla. - Ovdje ga nemamo gdje drugdje sakriti.
- Ne puštajte nikoga unutra - odgovorio je Wharton.
- Ne mogu tako učiniti. lzdajem trave i napitke za bolnicu. Wharton je
nepokolebljivo zurio u nju.
- Ljudi će umirati ako učinim što želite!
13
Wharton kao da je bio sačinjen od kamena.

- Nije me briga za druge ljude.
Ratnik se ponovno umiješao u razgovor. - Ali mene jest.
Whartonova je ozlojeđenost jenjala, a Edlyn je odahnula s
olakšanjem.
- Osim toga - nastavila je - ako pokušani zabraniti redovnicama ulaz,
postat će sumnjičave. Dakle, najprije ćemo mu svući oklop...
- Počni s kapuljačom - zapovjedio je vitez. - Svuci je. Skupio je usne
u bolnu grimasu dok je Wharton svlačio verižnjaču s njegove glave. Svaki
mu je pokret donosio još bola, shvatila je Edlyn, a karike verižnjače
isprepletene s tankim pramenovima njegove plave kose čupale su vlasti iz
njegova skalpa. Wharton je mrmljao isprike dok je pokušavao osloboditi
gospodara, ali ovaj nije za njega imao riječi prijekora. Samo je mirno
ležao, plitko dašćući, a kada je sve bilo gotovo, rekao je:
- A sada moje lice. Operite ga. - Wharton je ponovno zgrabio vlažnu
krpu, no ratnik ga je zaustavio, rekavši: - Ne ti. Ona.
Iznenađena, Edlyn je od Whartona dobila mrk pogled i vlažnu krpu.
Ništa joj nije bilo jasno. Dva su muškarca izrazito brižno čuvala
ratnikov identitet, a sada je ranjenik, zatraživši da ona opere njegovo lice,
riskirao da ga ona prepozna.
Mogućnost da će ga ona prepoznati i te kako je postojala. Dok je bila
grofica od Jaggera, mnoštvo vitezova i plemenitaša dolazilo joj je u
posjete, tražeći od nje usluge i nudeći svoju odanost. Naravno, svi su
nestali kad je Robin ubijen.
Držala je krpu i promatrala ratnikovo lice prekriveno skorenom
prljavštinom. Je li on možda prepoznao nju?
- Što čekate? - upitao je. Nije odgovorila. Umjesto toga, pognula je
glavu i rasprostrla tkaninu po njegovu čelu.
Imao je široko čelo, privlačno, ali nagrđeno brazdama iskustva.
Potom je spustila pogled na područje oko njegovih očiju, gdje je zamijetila
bore nastale škiljenjem pred nemilosrdnim suncem. Primijetila je i da je
njegove oči boje lješnjaka pomno motre.
Oklijevala je, držeći ruke ponad njega. Što je to uočio na njezinu licu?
Što ga je to tako opčinjavalo?
Wharton je zgrabio krpu iz njezinih ruku pa isprao prljavštinu i krv s
14
nje prije nego što ju je ponovno gurnuo natrag u njezine dlanove. Tamne
su mrlje uspješno prikrile ratnikove crte lica, izmijenivši njegov oblik
stvaranjem lažnih sjenki. Njegove su jagodice, otkrila je dok mu je
umivala lice, bile visoke i istaknute, u potpunosti u skladu s njegovom
izbočenom vilicom. Kost njegova nosa nekoć je bila pravilna, prije nego
što ju je unakazio niz lomova. Čak i kada nisu bile natečene i podbuhle,
njegove su usnice bile pune, točno onakve kakve bi mlade djeve sanjale i
poželjele cjelivati.
Njezina je ruka počela drhtati dok ga je promatrala.
Mlada bi djevojka ovakva muškarca mogla promatrati kroz koprenu
mladenačke zaluđenosti. Mogla bi se ludo zaljubiti u njega, umišljajući u
njemu sve ljudske vrline. A ako bi ta mlada djevojka bila primorana otići i
udati se za muškarca koji je bio toliko star da joj je mogao biti djedom,
čuvala bi uspomenu na njega poput kakve svetinje. Godinama bi živjela u
uvjerenju kako je on, i samo on, muškarac koji može rasplamsati njezinu
strast.
Mlada bi djevojka bila u krivu. Što se tiče mnogih stvari. A sada, kada
je ta mlada djevojka odrasla, bit će prisiljena platiti ceh svojoj
lakoumnosti.
Da, prepoznala ga je . Zar je bilo upitno hoće li? Čak ni zub vremena
ni udaljenost između njih nisu mogli prikriti muževnu ljepotu ovoga
muškarca.
Gurnuvši krpu natrag u Whartonove ruke, Edlyn je obrisala dlanove o
suknju, kao da time želi ukloniti bilo kakav njegov trag s njih.
- Hugh - rekla je hladnim, zvonkim glasom. - Vi ste Hugh de
Florisoun.
15
2.
- A vi ste Edlyn, vojvotkinja od Clecrca. - Dobri Bože, Hugh se

sjećao. Hitro je ustala pa se udaljila od njega.
- Bila sam vojvotkinja od Cleerea. Više nisam.
Čekao je da nastavi s objašnjenjem, a kada to nije učinila, zaključio
je: - Vaš je vojvoda preminuo.
- Bio je vremešan čovjek. - I niste se preudali?
Nije odgovorila. Umjesto toga, okrenula je lice od očiju koje su je
previše pomno motrile. Nekada davno, bila bi dala sve na svijetu da je
Hugh pogleda na taj način, na bilo koji način. Sada je bilo prekasno za to.
Činilo se kako ga njezina nelagoda zabavlja, jer joj se narugao.
- Nadam se da se još uvijek zovete Edlyn.
- Možete me zvati Edlyn.
- Gospa Edlyn?
Ispipavao je teren, poput jazavca koji pokušava iz rupe iskopati
štakora, a njoj se nije svidjela uloga štakora.
- Obraćajte mi se s Edlyn.
Njegovo bi se ispitivanje nastavilo dok mu ne bi otkrila ono što je
htio znati ili dok ne bi rekla nešto što bi kasnije požalila, ali on je okrenuo
glavu i položio uho na zemljani pod kako bi se odmorio, objavivši potom:
- Netko dolazi.
Wharton je isukao bodež tako brzo da nije imala vremena izmaknuti
se.
- Riješite ga se - rekao joj je.
- Whartonc, spremi ga. - Hughov je glas zazvučao slabašnije i
umornije sada kada mu je postalo jasno kako neće doznati od nje ono što je
želio.
- Edlyn me neće odati.
Njegova sigurnost probudila je u njoj posramljenost. Zar je uočio
njezinu mladenačku zaluđenost onih davnih godina? Zar je vjerovao kako
su ti osjećaji i dalje tako duboki da bi ga ona još uvijek štitila po cijenu
16
vlastitoga života?
Prezrivo je otpuhnula. Samo je za dvoje ljudi bila spremna na takvu
žrtvu. Osjetila je pritisak Whartonova bodeža na boku.
- Ako ga izdate, umrijet ćete od moje ruke - prošaptao je Wharton.
Bilo joj je dosta straha i nasilništva. Njezina je staloženost iščezla.
- Miči to od mene! - Šakom ga je udarila u ruku, a njezin je napad
toliko iznenadio Whartona da je ispustio nož. - I da ti više nikad nije palo
na pamet uperiti ga prema meni!
Hugh se zahihotao na tlu.
- To je moja Edlyn - rekao je snishodljivim tonom zbog kojeg ga je
poželjela izbatinati do besvijesti. - Oduvijek ste bili borbeni.
- Nisam ja vaša Edlyn. - Potom se okrenula Whartonu. - I nemam
običaj izdavati ljude koji dođu tražiti bilo moju pomoć, bilo utočište. - Uz
posljednji ljutiti pogled upućen slugi koji je u nevjerici zanijemio i
njegovu gospodaru kojem je sve skupa bilo smiješno, okrenula se na peti i
tiho prišuljala zatvorenim vratima.
Naglo je otvorila vrata koja su pridržavale kožnate šarke pa
zakoračila u vrt točno u trenutku kada su vratima prišle gospa Blanche i
njezina poslušnica.
- Gospo Edlyn! Gospo Edlyn! - Piskutav glas gospe Blanche u
potpunosti je bio u skladu s njezinim niskim rastom.
- Smjesta nam treba malo makova sirupa. Došao nam je gospodin
plemenita roda u strašnim bolovima.
Nekoć davno, dok je Edlyn bila najuglednija plemenitašica toga kraja
i pokroviteljica opatije Eastbury, voljela je rumene obraze i širok osmijeh
gospe Blanche. Smatrala ju je dragom, ljubaznom opaticom u potpunosti
posvećenoj ispunjenu svojih svetih zavjeta Bogu.
Sada je znala pravu istinu.
- Govorite li o barunu Sadyntonu?
Gospa Blanche zastala je na stazici. Adda se zaustavila tik iza nje.
Istovjetan pogled prožet ljutnjom iznova je podsjetio Edlyn na njihovo
srodstvo.
- Preispitujete li moju prosudbu? - zahtijevala je gospa Blanche.
- Ne bih se usudila - lagala je Edlyn bez sustezanja. - Međutim, bojim
se kako će plemeniti gospodin biti prisiljen trpjeti. - Kao što vam rekoh
17
jučer ujutro, potrošili smo cjelokupne zalihe makova sirupa.

- No, no, moja draga. - Gospa Blanche zakoračila je naprijed,
primaknuvši se preblizu da bi se Edlyn osjećala ugodno.
- Znamo da skrivate zalihu za hitne slučajeve, a ovaj je upravo takav.
- Drago mi je da ste došli i poveli sluškinju. - Edlyn je glavom
kimnula prema ženi koja je stajala iza gospe Blanche.
- Potreban mi je netko tko će mi prenijeti drva za ogrjev.
Ako je nešto moglo otjerati gospu Blanche od ljekarne, bila je to
upravo ta prijetnja. Adda je svoje postojanje posvetila gospi Blanche i
njezinoj ugodi, a gospa Blanche ustrajala je na tome da Adda sve svoje
snage čuva upravo za tu svrhu.
Na Edlynino iznenađenje i očaj, gospa Blanche dobrohotno je
kimnula glavom.
- Addo, pomozi gospi Edlyn.
Addin prijekoran pogled zasigurno bi mnogim, manje hrabrim
ženama utjerao strah u kosti, ali Edlyn su morile veće brige od pukoga
mrka pogleda.
Brige poput ranjena muškarca opružena na podu njezine ljekarne.
Poput Whartona koji je tako rado posezao za bodežom. Poput
skandala koji je gospa Blanche žarko priželjkivala za sva vremena
povezati s Edlyninim imenom.
- Dopustite da vam pokažem koji mi komadi drva trebaju - nastavila
je Edlyn, pokušavši dobiti na vremenu.
- Drvo je drvo. - Gospa Blanche uhvatila je Edlyn pod ruku,
pokušavši je odvesti prema ljekarni, dok se Adda zaputila prema
nagomilanim cjepanicama, nevoljko se vukući.
Edlyn je često znala tugovati zbog svojega niska stasa, ali bila je viša
od gospe Blanche, a sada je visinu iskoristila kako bi se ukopala na mjestu.
- Nije svako drvo jednako - usprotivila se. - Barem meni nije.
Hrastovina gori sporo i jednoliko. Borovina gori brzo, oslobađajući jak
plamen. Orahovina gori...
- Znam to - odgovorila je gospa Blanche, otresito. - Kakve to veze
ima i s čim?
Travarka svoje tonike mora pripravljati na prikladnim temperaturama.
- Molim vas, gospo Edlyn, nema potrebe da se pretvarate preda
18
mnom. - Usnice gospe Blanche poprimile su izraz nadmenog prijezira.

- Obje jako dobro znamo da niste travarica, nego propala
plemenitaška koja preživljava od milostinje ove opatije.
Edlynin bijes, koji je prvotno potaknuo Wharton, s lakoćom se
nanovo rasplamsao.
- Darivala sam ovu opatiju.
Gospa Blanche počela je drhtati poput jasenova lista na vjetru
ogorčenja.
- Vaša darežljivost mora da je bila i te kako izdašna kada iziskujete
ovakav uzvrat. Donosite ovamo ljagu svoje izdaje, kako biste ukaljali
dobar glas svih nas. Da sam ja na mjestu nadstojnice...
- Gospa Corliss je nadstojnica ove opatije i neka joj Bog podari dug
život i snagu. - Edlvnine riječi odanosti dolazile su iz srca. Gospa Corliss
nikada nije izrekla ni riječi prijekora kada je Edlyn posrnula, pretvorivši se
iz pokroviteljice opatije u njezinu štićenicu. Ona je bila poput barke koja je
Edlyn prenijela preko mora očaja, a Edlyn ju je zauzvrat obožavala.
Baš kao i gospa Blanche. Njezine krute usnice smekšale su se dok je
ponavljala riječi:
- Neka joj Bog podari dug život i snagu. - Potom je u njezinim očima,
malenim poput grožđica utisnutih u njezine punašne obraze, zabljesnula
krajnja nemilosrdnost, - jedna od mojih zadaća kao priore jest zaštititi
nadstojnicu od bilo kakvih bespotrebnih nedaća, a vi ste se, gospo Edlyn,
pokazali nepresušnim izvorom razočaranja.
- Gospa Corliss kazala vam je to? - Edlyn nije vjerovala njezinim
riječima, ali i sama pomisao na takvo što bila je bolna. Bol je dolazila iz
spoznaje o istinitosti riječi. Proteklu je godinu provela mukotrpno radeći i
razvijajući svoj prirodni talent ne bi li postala vrsnom travarkom i tako bila
od koristi opatiji. Međutim, neprestano je bila svjesna kako time uzima
nečije mjesto, a to je samo pridonijelo čemeru koji bi se svake noći potiho
ušuljao u njezinu pustu spavaću ćeliju.
Gospa Blanche zadala je presudan udarac, a popratila ga je ubodom u
srce. - Gospa Corliss previše je pristojna.
Taj je dan, pomislila je Edlyn, prešao granicu prije koje ga se još dalo
spasiti i učiniti podnošljivim. Ozarena svojim trijumfom, gospa Blanche
zaputila se natrag stazom, izašavši potom kroz vratašca.
19
Edlyn je svrnula pogled natrag na ljekarnu, zahvalivši Bogu što dva

muškarca nisu načula njihove gorke riječi. Hugh bi poželio doznati sve o
njezinoj situaciji, a ona nije imala namjeru išta objašnjavati. Ni sada ni
ikada.
Prikupivši hrabrost, vratila se u ljekarnu i, ušavši, zastala u čudu.
Hugh je iščezao, baš kao i Wharton i bilo kakvi tragovi oklopa. Edlyn je
trepnula. Jesu li brige i jadi konačno uspjeli razoriti njezin zdrav razum
koji se tako zdušno borila sačuvati? Je li moguće da ranjeni vitez i njegov
nasilni sluga nikada nisu ni bili tu?
Ne, odčepljena boca proljetnog tonika i dalje je stajala na stolu, a
krvava je krpa bila nagurana iza drvenih kutija u kojim je čuvala osušeno
bilje. Stol pokraj peći bio je pomaknut do zida, a slamarica je nestala.
Napregnuvši oči, uzmogla je uočiti tragove na podu gdje je Wharton vukao
ležaj s Hughovim tijelom.
Zbog cijele pomutnje, muškarci su učinili ono što im je savjetovala,
povukavši se u najskrovitije mjesto u prostoriji.
- Barem netko ovdje ima malo zdrava razuma - promrmljala je
hodajući prema peći.
- Komu se obraćate?
Iznenađeno zacičavši, Edlyn se okrenula prema vratima. Isprva je
pomislila kako se gospa Blanche vratila. Potom je u prostoriju kročila
niska figura, a Edlyn je u njezinim rukama spazila naramak visoko
naslaganih cjepanica.
- Adda. Potpuno je zaboravila na Addu. Kako lakomisleno od nje što
je povjerovala da je uspjela odvratiti gospu Blanche, a zapravo je uspjela
samo odbiti njezin prvi napad.
- Govorila sam samoj sebi - uzvratila je Edlyn.
- Ah. - Taj jedan slog nosio je u sebi značenje. Adda je vjerovala kako
je Edlyn izgubila razum.
- Dodajte mi drva - naložila je Edlyn.
Adda je izmaknula naramak dalje od Edlvninih ispruženih raku.
- Gdje želite da ga spustim?
Drvo je inače stajalo točno ispred Hughova skrovišta, a cjepanica
ondje, kako je Wharton primijetio, gotovo više i nije bilo.
- Ovdje, ispred peći - uputila je Edlyn.
20
Adda je pogledom obuhvatila prostoriju, a zatim se zaputila naprijed,

sve dok Edlyn nisu svladali njezini živci.
- Nemojte! - Edlyn je oštro uzviknula, sigurna da će Adda svojom
znatiželjom zaraditi ubod Whartonovim bodežom.
Ispustivši cjepanice povrh neuredne hrpe triješća na mjestu gdje je
inače stajalo drvo, Adda je odgovorila:
- Nije ni čudno što me ne želite ovdje. Napravili ste nevjerojatan
nered u ljekarni. Gospa Corliss čut će o vašoj aljkavosti.
Prestrašena, Edlyn je u nevjerici svrnula pogled prema kutu. Njezina
košara s krpama ležala je na tlu. Krpe su bile nabacane u neurednu gomilu,
a prevrnuta je pletena košara sakrivala nekoliko sumnjivih izbočina.
Netko je očito u žurbi razmišljao kreativno. Rezultat ne bi uspio
prevariti ikoga zdravih očiju, no Adda je sa svojom sestrom dijelila baš
sve, uključujući i kratkovidnost.
Edlyn je upotrijebila rub svojega redovničkog vela kako bi s čela
obrisala znoj kojim se ono iznenada orosilo, ali nije imala namjeru
dopustiti toj otrovnoj kopiji gospe Blanche da je prekorava.
- Moja ljekarna nije vaša briga, iako se svim silama trudite to tako
prikazati, nesumnjivo kako biste me primorali da vam predam makov
sirup. Takvo se što neće dogoditi, stoga se vratite svojoj gospodarici kako
biste je izvijestili o svojemu neuspjehu.
Adda se nagnula naprijed dok njezin nos gotovo nije dodirivao
Edlyninu suknju.
- Na vašoj pregači ima krvi.
Edlyn je spustila pogled. Pregača koju je nosila kako bi zaštitila svoju
tanku vunenu haljinu uistinu je bila umrljana krvlju, a ona je uzaludno
pokušala trljanjem istjerati mrlju van.
- Posjetila sam bolnicu s prvim zrakama sunca - rekla je. - Mora da
sam dotaknula nekog od ranjenika.
Laž, vrlo prozirna laž, ali Edlyn nikada i nije bila dobra lažljivica.
- Nisam mogla spavati - dodala je žurno.
- Poradi nečiste savjesti, pretpostavljam - Adda je likovala zbog svoje
vješte doskočice.
- Gubite se - tiho je izgovorila Edlyn. Nije bila svjesna toga, ali njezin
je glas poprimio isti zapovjedni ton kao i Hughov. - Gubite se i ne vraćajte
21
se kako me vaša drskost ne bi dovela u napast da zgriješim govoreći loše o

nekom od Božjih sluga.
- A tko bi to mogao biti?
Edlyn je prišla vratima, gurnuvši ih i širom otvorivši. Pokazujući
prema vratima, odgovorila je:
- Vi. - Adda je jurnula kroz vrata pa se zaputila uz stazu, a Edlyn ju je
promatrala kako cijelim putem kokodače sama sa sobom, poput kakve
uvrijeđene kvočke.
Potom je zalupila vrata uz tresak. Zvuk joj je pomogao pročistiti
vlastite misli; morala je ponovno steći kontrolu nad sobom.
Wharton je izronio iz kuta, stresavši sa sebe krpe koje su ostale visjeti
s njegova tijela. Uputivši joj ljutit pogled, uperio je prstom prema bodežu.
- Rekao sam vam da ih zadržite vani.
- A ja sam ti rekla kako takvo što nije moguće. - Promatrala je dok je
sluga uklanjao krpe s dugačkog problema odjevenog u metalni oklop
opruženog na podu, pa je zdušno poželjela da nestanu, bilo kamo.
- Skini mu oklop - nastavila je. - Mora se odmarati u ugodi, a to neće
uzmoći zarobljen u hrpi hrđava metala.
- Hrdava? - proskvičao je Wharton.
- Hrpi? - Hugh je zazvučao jednako uvrijeđen poput svojega sluge.
Zadovoljna jer ih je uspjela uvrijediti, nastavila je:
- Trebat će mu spavaća halja. - Svrnula je pogled prema Whartonu.
- Kakvi su izgledi da ste je ponijeli sa sobom?
- Moje isprike, gospo. Zaboravio sam je u žaru borbe. Whartonov
vješt sarkazam natjerao ju je na smijeh.
- Neće biti lako pronaći neku dovoljno dugačku za njega, ali potražit
ću nešto u bolnici. - Izjurila je kroz vrata prije negoli ju je Wharton uspio
zaustaviti, a prvi put otkada je ugledala razbijen zasun popustila je
ogromna napetost koju je osjećala u grlu.
Što je to skrivila u životu da je zaslužila ovakve kušnje? Nadala se da
je najgore već iza nje, molila se za smiraj i oslobođenje od nepopustljive
tuge. U posljednje je vrijeme vjerovala kako je Bog čuo njezine molitve.
Očito se radilo samo o lažnoj nadi.
Napustila je vrt s ljekovitim biljem, kročivši na prostran, otvoren trg
na kojemu se nalazila zgrada opatije. Odande je mogla vidjeti redovničku
22
spavaonicu, bolnicu, štagljeve i spavaonicu za posjetitelje u kojoj je i sama

noćila. U središtu, i fizičkom i duhovnom, izdizala se crkva, nadvivši se
nad svime i obuhvativši sve svojim zagrljajem.
Stado opatijskih ovaca paslo je travu pokraj grandioznih kamenih
stuba koje su vodile prema svetištu, a jedna od opatica, podrijetlom iz
redova nižega plemstva, kuhinjskim je otpacima hranila tri glasne svinje.
S druge strane crkve, preko puta ceste, nalazio se manji trg oko
kojega su svoj život i rad organizirali redovnici koji su nadopunjavali rad
opatije. Opaticama je dolazilo plemstvo i bolesnici, a redovnicima lutalice
i gubavci. Svatko je imao svoje mjesto.
To jest, svatko osim Edlyn. Nije joj trebala gospa Blanche da joj
osvijesti tu činjenicu. Osjećala je taj nedostatak svakodnevno, a dok je
koračala trgom, poželjela je pripadati negdje. Bilo gdje. Predugo je bila
gospodarica vlastitoga domaćinstva da bi se s lakoćom uzmogla priviknuti
na život pod tuđom paskom, unatoč tome što...
- Gospo Edlyn. Edlyn se okrenula začuvši voljeni glas.
- Bili ste daleko. - Nadstojnica je uvukla dlan između Edlynine ruke i
tijela, položivši ga na njezin lakat i ponukavši je da se zaputi prema
bolnici. - Biste li nam se vratili? Nedostaje nam vaša blaga mudrost.
Gospa Corliss osmjehnula se Edlyn koja se gotovo slomila pod
teretom vlastite krivnje. Gospa Corliss nije zavrijedila takvu izdaju. Ova
visoka dama kraljevskoga držanja neprestano je tražila Edlynin savjet,
stalno govoreći o njezinoj stručnosti s izrazitim divljenjem koje je
ublažavalo bol njezine duše.
- Izgledate kao da vas nešto muči, draga moja. Mogu li vam kako
pomoći?
Da, Edlyn je poželjela odgovoriti. Recite mi što da učinim s ranjenim
ratnikom i njegovim nasilnim slugom.
- Ako vas mori što ste gospi Blanche odbili dati makov sirup, ne
zamarajte se time. Bili ste u pravu, a to sam joj i rekla kada je došla
požaliti mi se. - Spustivši bradu na prsa, gospa Corliss uputila je Edlyn
pogled ispod svojih prosijedih obrva.
- Znam da mislite da ne primjećujem način na koji se gospa Blanche
odnosi prema vama, ali tome nije tako, pa sam poduzela mjere kako bi se
njezino ponašanje popravilo. Naravno, nije dobro primila moj prijekor pa
23
se zaklela da će razotkriti vašu prijetvornost, ali ja sam joj odgovorila kako

je gospa Edlyn nevina duša koja je pretrpjela mnogo zla.
Teret Edlynine krivnje svakom se riječi gospe Corliss doimao sve
težim i težim. - Ne tako nevina - promrmljala je.
- Vaši neznatni grijesi ne mogu opravdati velike nedaće koje su vas
zadesile. - Podigavši dlan, gospa Corliss pokazala je skupljenim prstima
prema Crkvi.
- Naravno, tko sam ja da sudim o tome? Ipak, molila sam se Gospodu
da olakša vaše breme i da svijet spozna istinu o vašoj dobroti i poštenju, a
u posljednje vrijeme osjećam kako vam se Božja milost osmjehnula.
Gospa Corliss se molila, Edlyn se molila, a njihovi združeni napori
urodili su ranjenim vitezom skrivenim u njezinoj ljekarni. Zarekla se kako
će čuvati tajnu, no gospa Corliss upravljala je opatijom u kojoj su bile
dvadeset dvije plemenite opatice i njihova služinčad, mješavinom
diplomatičnosti i pronicljivosti. Što bi moglo poći po zlu ako joj kaže?
Edlyn je to zdušno željela učiniti.
- Što ako... što ako sam užasno sagriješila? Bi li se Božje
nezadovoljstvo odrazilo na cjelokupnu opatiju? - Edlyn je čekala odgovor
zadržavajući dah,
- Niste dijete, gospo Edlyn. Dobro znate da Gospod ne djeluje tako.
Nekome daje, drugome uzima, a sve iz razloga koje mi, bića zemaljska, ne
uspijevamo dokučiti. Međutim, ponekad, ako se dobrano pomučimo i
razmislimo, uspijemo nazreti Gospodnje planove. - Uz osmijeh
zadovoljstva, gospa Corliss nastavila je: Promislite o tome. Kada je
gospodar Jagger preminuo, Bog podario spokoj njegovoj duši, novac koji
ste iskoristili kako bi osnovali ovu opatiju i pomogli joj tijekom prvih
godina naglo je presušio. Bile smo prisiljene dokazati same sebi kako
možemo namaknuti hranu, odjeću i lijekove. I hvala Bogu i svim svecima,
u tome smo uspjele. Ono što se dogodilo vama, bila je tragedija, ali nama
je to predstavljalo dobrodošlo otkrivenje. - Stisnula je Edlynin dlan,
- Vidjet ćete. U konačnici sve služi nekom većem dobru. Edlyn je
pognula glavu, uznemireno stružući stopalima po tlu.
- Ali ovdje se ne radi ni o čemu takvom.
- Hoćete li se osjećati bolje ako mi se povjerite?
- Obećala sam čuvati tajnu.
24
Tada morate postupiti onako kako držite ispravnim. Vaša je savjest na

mjestu. Donijet ćete pravilnu odluku. - Našle su se pred bolničkim vratima,
a gospa Corliss upitala je:
- Dosta o tome. Radi čega ste došli ovamo?
Postupiti onako kako drži ispravnim. Edlynine riječi izašle su
zapinjući. - Potrebna mi je... halja.
- Kakva halja?
- Onakva kakve dajemo bolesnicima. Gospa Corliss nije oklijevala.
- Pričekajte ovdje. Nestala je u bolnici pa se vratila noseći halju
načinjenu od grube smeđe tkanine. - Izvolite. A sada pođite činiti dobro u
ime Gospodnje.
Edlyn se udaljila, a kada je svratila pogled, gospa Corliss mahnula joj
je pa se zaputila prema crkvi.
- Vjerojatno ponovno moli za mene - promrmljala je Edlyn. Trebala je
osjetiti još veću krivnju. Umjesto toga, osjetila je olakšanje.
Nije se željela vratiti u ljekarnu pa si nije smjela dopustiti da počne
razmatrati nešto takvo. Stoga se zaputila vrtnom stazom i ušla u kolibu,
gdje ju je dočekao Wharton, namrgođen poput žabe krastače, kojoj je
donekle i nalikovao.
- Gdje ste dosad? Gospodar trpi bolove!
- Je li pacijent prikladno razodjeven i opran? - upitala je. Opran? -
Wharton je zazvučao šokirano. - U njegovu stanju?
Edlyn je zaobišla peć, prigušivši uzdali iznenađenja. Hugh je bio u
potpunosti razodjeven, a takav se doimao izduženijim i zlokobnijim nego u
oklopu. Masnice i tanak sloj blata koji se formirao od prašine i znoja
učinio ga je nalik samom Adamu, načinjenom od gline rajskoga vrta.
- Operi ga. - Gurnula je halju u Whartonove dlanove. - A potom mu
odjeni ovo. Pripravit ću nešto što će mu olakšati bolove.
Nije čekala vidjeti hoće li postupiti kako mu je naložila, ali koža joj je
ostala netaknutom, bez rana nanesenih bodežom. Primaknuvši stolac bliže
stolu, popela se na njega pa počela napipavati po gornjoj polici, netom
podno slamnata krova. Iza drugih posuda izvukla je bočicu začepljenu
plutenim čepom, dopustivši si pritom osmijeh zadovoljstva. Među
bočicama sa stola odabrala je tri, izmiješavši potom njihov sadržaj u šalici,
u omjerima koje je samo ona znala.
25
- Čist je i odjeven u onu jadnu ispriku za halju. Iako joj nije bilo jasno
kako je to moguće, činilo se da Wharton umije biti i osorniji.
- Izvrsno. - Držeći šalicu u ruci, uspentrala se preko drvene gomile i
smjestila se Hughu uz bok.
- Whartone, možda bi trebao unijeti još drva. Veća bi gomila bolje
sakrila sir Hugha.
- Lorda Hugha - ispravio je Wharton ponosno. Uz blag nagovještaj
sarkazma u svojem glasu, odgovorila je:
- Naravno. Trebala sam pretpostaviti kako je ratnik sposoban poput
Hugha de Florisouna do sada morao sebi priskrbiti naslov.
- Sada je grof od...
- Dovoljno si rekao. - Hugh je još uvijek zadržao dovoljno autoriteta
da ušutka slugu usred rečenice. - Donesi drva.
- Što ako me tkogod vidi?
- Reci im da prosjačiš u opatiji. Nemoguće je prisjetiti se lica svih.
prosjaka koji dolaze i odlaze. - Edlyn je kleknula pokraj klonulog junaka.
- I ostavi vrata otvorena za sobom kako bih mogla vidjeti kakvu si
štetu počinio dok si pomirao gospodara.
- Morao sam ga sakriti! - Wharton je otvorio vrata. Edlyn nije bila
raspoložena za ustupke, ali Hugh ga je utješio.
- I dobro da si tako učinio. - Hughov se glas sada doimao slabašnijim.
Čekao je dok zamre zvuk Whartonovih koraka pa rekao:
- Dovlačenje drva predstavlja udarac na dostojanstvo mojega sluge.
Njegovu bi dostojanstvu koristila poneka nova lekcija. Sada kada je
Edlyn ugledala halju na Hughu, shvatila je Whartonovo nezadovoljstvo
njome. Rukavi su mu pokrivali ruke samo do laktova, a donju rub halje
dosezao je do njegovih koljena. Edlyn će morati podignuti rub halje kako
bi pregledala ranu, a sad je poželjela da je to učinila dok je Hugh još
uvijek, bio razodjeven. Bio bi to manje intiman čin nego što će to biti sada,
kada bude prisiljena svući ga. Tad joj to, međutim, nije palo na pamet. Sve
što je tada željela, bilo je da ga netko pokrije.
- Ostanite mirni. Moram pogledati. - Pokušala je utkati notu
smirenosti i utjehe u glas.
- Vi ste ta koja treba ostati mirnom - odgovorio je. Međutim, kada je
Edlyn iznenađeno skrenula pogled na njegovo lice, njegove su oči bile
26
sklopljene.Posjedovao je lijepe crte lica - ocrtavale su muževnu ljepotu

zbog koje su žene oduvijek uzdisale za njim, poput kuja koje se tjeraju.
Prezrivo je otpuhnula. Tu je bolest već preboljela, a poput nikoga tko
je obolio od malih boginja pa ih preživio, i ona je razvila imunitet na svoju
staru boljku - a sada je samo gubila vrijeme. Morala je provjeriti zavoj.
Podigavši halju, usredotočila je pozornost samo na jednu stvar.
Hughovo micanje po slamarici olabavilo je lanene zavoje pa ih je
popravila čvrsto ponovno previvši ranu. Spustila je halju dopustivši sebi
kratak osmijeh samozadovoljstva. Cijelo iskustvo nije ju nimalo poljuljalo.
Ruke gotovo da joj se i nisu tresle.
Podignula mu je glavu, položivši je na svoja savijena koljena.
- Pijte. Pio je, ali nešto dragocjene tekućine poteklo je iz kuta
njegovih usana, a on se malo zagrcnuo prilikom gutanja.
- Sljedeći će mu put morati više podignuti glavu.
Pokupivši krpe, počela ih je slagati. Nepokolebljivo ju je promatrao, a
kada je progovorio, njegova ju je radoznalost iznenadila.
- Edlyn, zašto živite u samostanu?
Možda sam položila zavjete. - Nije skidala pogled s krpa koje je
slagala.
Tiho se nasmijao, zatvorivši potom oči zbog naleta bola prouzročenog
smijehom. - Sumnjam u to.
Uvrijeđeno je uzvratila: - Molim? Ne mislite da sam dovoljno
kreposna?
- Mislim da su one dvije guje - borio se za dah - koje su došle ovamo,
vrlo jasno otkrile vaš položaj.
- Mislim da biste trebali prestati govoriti. Prstima je dohvatio rub
njezine haljine.
- Onda mi recite.
Počeo je gubiti svijest, ali borio se ostati pribran, a ona se trudila
suspregnuti poriv da ga odbije. Na kraju krajeva, u trenutačnoj je situaciji
ona bila ta koja je imala sav autoritet.
Gospa Blanche i Adda mogle bi biti i blizanke koliko su slične i
izgledom i karakterom.
Teškom mukom otvorio je oči.
- Nije me briga za njih dvije. Majka gospe Blanche nije bila nimalo
27
sretna kada je sluškinja rodila dijete njezinu mužu netom prije nego što je
Blanche došla na svijet.
- Govorite mi... o sebi.
- Mislim kako je gospa Blanche zadojena gorčinom već iz majčine
sise, a Adda je istu upila od nje od trenutka kad je počela služiti gospi
Blanche.
- Kad mi bude bolje...
- Obje su djevojčice poslali u samostan kad im je bilo samo sedam,
kako bi ih se riješili.
- Edlyn.
- Otada se sele od opatije do opatije, kad god negdje postanu
nepoželjne. Zaustavilo ju je Elughovo jedva čujno hrkanje. Gurnula je
složene krpe pod njegovu glavu, međutim, nije se ni pomaknuo, a ona se
pobjedonosno nasmiješila.
Iza sebe je začula Whartonov glas.
- Znate, prije ili poslije probudit će se, a onda će dobiti odgovore na
svoja pitanja. Zgrabivši bočicu i čep, okrenula se i suočila s Whartonom i
njegovim naramkom drva. - Od mene neće.
Wharton je kleknuo kako bi naslagao drva na hrpu. - Uvijek nađe
načina dobiti ono što poželi.
- U tom je slučaju vrijeme da nauči kako to nije uvijek moguće. -
Dobrano se udaljivši od Whartona, vratila je bočicu na njezino skrovište pa
ponovno odmaknula stolac. - Imam posla.
- Koliko će potrajati dok se ne oporavi?
Edlyn je shvatila kako to nije pitanje na koje je htio dobiti odgovor.
Zapravo je želio znati hoće li se Hugh oporaviti, a na to mu pitanje nije
znala odgovoriti. Pružila mu je najbolju skrb koju je mogla.
- Moli se za njega. Možda će za dva tjedna biti dovoljno dobro da
uzmogne sjesti.
- Da se molim za njega? - Očaj u Whartonovu glasu nije se dao
prikriti. - Zar ne postoji baš ništa drugo što bih mogao učinit za njega?
- Dopusti mu da spava. - Zurila je u vitka muškarca odjevenog u
grubu smeđu tkaninu. - Kada mu vrućica skoči, peri ga hladnom vodom.
- To će ga ubiti.
- Neće, dok god je pokraj peći. Time ćemo spriječiti da vrućica
28
postane prejaka. - Namrštila se uočivši prljavu odjeću koju je Wharton

svukao s Hugha.
- Morat ću sakriti ovo. Očito je da se radi o viteškom gambesonu, i to
onom koji pripada krupnijem ratniku. - Pokupivši komade, zapitala se što
učiniti s njima pa ih potom nagurala i za velikih ćupova vina i ulja koji su
se nalazili na tlu. - Vjerojatno se neće probuditi prije noći, a kad se to
dogodi, trebao bi mu dati jednu kap iz bočice koju si me vidio kako
sakrivam. - Uperila je prst u njega i strogo mu zaprijetila. - Ali samo jednu
kap ili će zaspati snom iz kojeg se nikada više neće probuditi.
Whartonove su se oči razrogačile u strahu.
- Vi ćete to učiniti.
- Ne mogu. Noći provodim u gostinskoj kući, a redovnik ispituje
svakoga tko dolazi ili odlazi.
- Redovnik će postupiti kako mu naložite.
- Neće. - Pokušala je odagnati Whartonov strah. - Dobro se skrbiš za
svojega gospodara. Ovo nije ništa što ne bi mogao učiniti.
- U redu.
U trenutku kad se probudio, Hugh je bio svjestan samo dviju stvari.
Bilo mu je vruće. I morao je biti tiho.
Divlja zvijer glodala je njegove slabine, stružući zubima po njegovim
rebrima u pokušaju da se dokopa mekog mesa njegovih iznutrica. Ćutio je
njezin vreo dah poput paklene vatre te ju je želio odgurnuti, ali nije se
usuđivao pomaknuti se. Morao je ostati tiho. Sve je ovisilo o njegovoj
nečujnosti.
Whartonova sigurnost. Njegova sigurnost. Edlynina sigurnost...
Edlyn.
- Edlyn? Svijest se pokušavala probiti do njega. Već godinama nije
pomislio na Edlyn, a ona zasigurno nije mogla biti i u u tom trenutku. Ne u
samostanu. Nije mogla raditi poput obične pučanke. Buncao je. Morao je
biti bunovan.
- Popijte ovo.
Snovit prikaz Edlyn kleknuo je pokraj njega. Podigla je njegovu
glavu pa je položila na svoje grudi, prinijevši potom šulicu njegovim
usnama. Pio je pohlepno, a potom okrenuo glavu i zabio lice u njezina
njedra.
29
Žurno ga je spustila na tlo, dodatno uzdrmavši njegovu već bolnu

glavu. Začuo je Whartonov prijekoran glas pa je otvorio oči kako bi ga
ukorio.
Nije ugledao Whartona. Ugledao je snovitu Edlyn nagnutu nad
njegovim slabinama, kako tjera nezasitnu zvijer, prisiljavajući je da
prekine svoju gozbu. Ali zvijer bi se mogla okrenuti i napasti pa ju je
upozorio: - Oprezno.
Jasno je izrekao riječi, ali činilo se kao da ih ona ne razumije.
- Molim? - Nagnula se prema njegovu licu. - Jeste li rekli nešto?
Njezine grudi. Prisjetio se kako mu je glava bila prislonjena na njih, a
sada ih je mogao i vidjeti. Podsuknja joj je bila labavo svezana, a ogrtač joj
je otkrivao velik dio vrata. Izgledala je kao da ju je netko upravo istjerao iz
kreveta.
On će je odvesti natrag. Posegnuvši dlanovima, obuhvatio joj je grudi
kroz tkaninu podsuknje. - Moje.
Snovita je Edlyn tada nestala, a on je sklopio oči. Očito se radi o
vrsnoj ženi kada ga je puko polaganje prava na nju toliko iscrpilo. Tada je
ponovno počela raditi na njegovima slabinama, a kroz njega je protutnjao
val energije. Probudio se kako bi je dodirnuo, ali kada je posegnuo prema
njoj, dotaknuo je grubi materijal i začuo Whartonov hrapav glas:
- Gospodaru, što trebate?
San. Trebao mu je san, kako bi mogao ponovno sanjati Edlyn.
30
3.
- Kako me kaniš vratiti u spavaonicu? - Edlyn je očajnički trebala

privatnost ne bi li uzmogla povratiti staloženost, trenutačno razbijenu u
tisuće komada.
Hugh, je zario lice u njezine grudi, pokušavši se zadojiti poput
djeteta. I dok je mogla sebe zavaravati da se radilo o pukom pokušaju
bolesna čovjeka da povrati osjećaj sigurnosti koji je poznavao u
djetinjstvu, ništa nije moglo promijeniti gestu kojom je nakon toga
pokušao položiti pravo vlasništva nad njome.
- Moje. - Dlanovima joj je obujmio grudi kroz ogrtač i podsuknju pa
rekao: - Moje. - A sam dodir nije bio nimalo slučajan. Stisnuo ju je čvrsto,
protrljavši joj palčevima bradavice takvom odlučnošću da je bila prisiljena
zapitati se je li prikladno pokrivena.
- Ne želim da se vratite natrag. - Potpuno nesvjestan njezine
nelagode, Wharton je raširenih nogu čvrsto stajao na podu ljekarne.
- Želim da budete ovdje, za slučaj da mu zatrebate.
- Ja nisam gospodarica ove opatije - odgovorila je. - Moram se
pokoravati pravilima ili riskirati izgon. Od mene se očekuje da, prije
izlaska sunca, skupa s ostalim gostima opatije prisustvujem misi.
- Vaša će duša preživjeti jednu propuštenu misu.
- Ovo je opatija. Oni se ne bi složili s takvim stajalištem. Uostalom,
ne radi se o tome. - Frustracija i iscrpljenost usporili su je. - Moraju me
vidjeti kako izlazim iz sobe, inače ću, kao jedina žena koja trajno prebiva u
opatiji a da nije položila svete zavjete, biti primorana objasniti svoju
odsutnost. A kako me nitko nije vidio kako odlazim, bit će teško ponuditi
dobro objašnjenje.
- Što ste učinili da su tako sumnjičavi? - zahtijevao je Wharton. -
Postoji li ljubavnik kojeg posjećujete?
Nesvjesno je svrnula pogled na Hugha, smjesta se okrenuli prema
Whartonu kada se on nasmijao.
- Kako želite, gospo. Vidjet ćete da redovnik još hrče na svojemu
31
stražarskom mjestu pa ćemo se bez problema provući pokraj njega.

Nadala se tome. Molila se da bude tako. Samostani su bili opsjednuti
dvjema stvarima: spasenjem i grijehom. Noćno bi se lutanje protumačilo
kao grijeh. Od nje bi se tražilo da objasni svoje postupke, a čime bi mogla
objasniti ovakvo što?
Slijedila je Whartona kroz vrt i dvorište opatije sve do gostinjskih
odaja, držeći glavu pognutom i prekrivenom kapuljačom ogrtača, a strah je
svaki njezin korak učinio nesigurnim. Tek je kratko vrijeme živjela u
bijelom svijetu, živeći od danas do sutra, ne znajući otkud će priskrbiti
svoj naredni obrok i hoće li iduće mjesto na kojem bude molila milostinju
biti i posljednje.
Tako mnogo okrutnosti. Tako mnogo strahota. Život je na njoj ostavio
traga. Morala se vratiti u ćeliju prije nego što je otkriju.
- Držite se blizu mene.
Wharton je govorio tiho, tako tiho da je pomislila kako možda
razumije njezine strahove.
- Izujte se. - Zastao je ispod nadstrešnice ispred gostinjskih soba dok
je ona činila kako joj je zapovjedio.
- Ako se pospanac probudi, ja ću mu zaokupiti pozornost, a vi se
provucite pokraj mene pa pojurite niz hodnik do svoje sobe.
Zasmetalo joj je nešto u njegovu glasu, a istini za volju, nije mu ni
vjerovala. - Nemoj mu učiniti ništa nažao - upozorila ga je .
- Nemam običaj ozljedivati ostarjele redovnike - odgovorio je
Wharton prijezirno.
Širom je otvorio vrata koja su vodila do ulaza, a Edlyn se na trenutak
zapitala kako ih je uopće uspio otvoriti prvi put. Kada bi inače tkogod
poželio ući, kucanjem bi prizvao brata Irvinga koji bi provirio kroz visok,
prekriven zirak. Ako bi mu se svidjelo posjetiteljevo objašnjenje, posegnuo
bi za ključem koji mu je visio o pojasu pa otključao vrata.
Međutim, činilo se kako Wharton sam kroji pravila. Nekako je ušao u
gostinske odaje bez znanja brata Irvinga, a potom uspio pronaći Edlyninu
ćeliju bez ikakve pomoći. Wharton je pripadao u snalažljiv soj.
Zvuk gromka hrkanja brata Irvinga koji je dopirao kroz otvorena
vrata Edlyninim ušima zvučao je poput najmilozvučnije glazbe. Wharton
joj je pokretom ruke naložio da se zaustavi, a potom se uvukao u malo,
32
prohladno predsoblje gdje je dlanom zaklonio plamen svijeće. Kad joj je

dao znak, ušuljala se unutra, ne skidajući pogleda s brata Irvinga. Još
uvijek je bio u istom položaju u kojem su ga zatekli kada su se prethodno
iskradali van, zavaljen u naherenu stolicu, brade koja je počivala na
njegovim zakržljalim grudima.
Malo-pomalo, počela je slobodnije disati. Brat Irving nije primijetio
ni njezino iskradanje ni povratak.
Gostinske su odaje bile izgrađene u obliku dugačka hodnika uzduž
kojeg su bila načičkana vrata ćelija i koji su ulazna vrata dijelila na pola.
Žene su spavale u desnoj polovici, a muškarci u lijevoj. Kako je Edlyn
trajno obitavala u opatiji i ovisila o njezinoj milostinji, njezina se ćelija
nalazila na kraju desne polovice hodnike. Svijeća s ulaza nikada nije
bacala svjetlo sve do njezinih vrata pa bi po sumraku, kada bi sama hodala
do ćelije, znala umisliti kako s njom koračaju i duhovi njezine prošlosti. Ta
bi je pomisao uvijek natjerala u trk, ali sada nije smjela potrčati. Ne dok ju
je pratio Wharton.
Doduše, ako su duhovi imali i trunku zdrave pameti, trebali su se
bojati Whartona.
Položivši dlan na vrata, okrenula se svojemu sjenovitom pratitelju.
- Gospodar Hugh trebao bi mirno spavati do jutra. - Budući da je
znala kako snažno zvuk odjekuje u ovim kamenim odajama, govorila je što
je tiše unijela. - Nemoj ponovo dolaziti po mene.
Wharton nije obraćao pozornost na njezine riječi. Umjesto toga,
gurnuo je vrata i ušao u sobu čim su se otvorila. - Pružit ću vam malo
svjetla.
- Svjetla? - Požurila je za njim u ćeliju. - Ali nemam svijeću.
- Ja imam.
Tmina se doimala slabijom unutar izbe. Visoki je prozor bio malen,
baš kao i u ostalim prostorijama opatije, a Edlyn ga je uvijek, izuzev
najhladnijih dana, držala otvorenim. S radošću je dočekivala mjesečinu,
sjaj zvijezda i svjetlo zore. Voljela je bilo kakvu svjetlost. Kada se ranije
Wharton nagnuo nad njezino tijelo kako bi je probudio, na trenutak je
vrisnula - samo zato jer se doimao dijelom noćne more i samo zato jer mu
nije mogla vidjeti lice. Međutim, bila je uvjerena da je vješto sakrila svoju
nelagodu. Nije joj bilo jasno kako je uspio prozreti njezinu glumu i zašto
33
se sada trudio odagnati njezine strahove.

Udarcem kremena stvorio je iskru, a u trenutku kada je fitilj užegnuo
svijeću, njoj je na pamet palo nešto posve drugo.
- Gdje si pribavio svijeću?
Promuklo se nasmijavši, stavio je svijeću u kositreni svijećnjak koji je
izvukao iz džepa. Potom se osvrnuo po ćeliji. Tu se mogao osvjedočiti u
ogoljele istine koje su upravljale njezinim postojanjem.
A to je i učinio. Pogledom je obuhvatio cijelu ćeliju pa joj uputio
pogled pun sažaljenja - one vrste sažaljenja od kojeg je njezina duša
venula.
Stavio je svijećnjak na stol pokraj kreveta, napustivši je potom u
potpunoj tišini.
Omotavši se ogrtačem, sjela je na krevet i stavila cipele na pod, na
mjesto gdje ih je ujutro mogla s lakoćom dohvatili. Zavukla se među
plahte i ušuškala, pa nastavila zuriti u žućkasti plamen koliko god je mogla
prije negoli je bila prisiljena trepnuti.
Potom se iznova osvrnula po ćeliji, sada uzmogavši vidjeti tapiserije
na zidovima. Fine sagove koji su njezinima stopalima pružali udobnost.
Vatru koja je neprestance plamtjela na ognjištu. Krzna na krevetu.
Kako se Wharton samo usuđuje gledati je s takvim sažalijevanjem?
Koja još to plemenita dama uživa u takvu izobilju?
Ponovno je trepnula. Nestala je bogato urešena soba, a zamijenili su
je goli. kameni zidovi. Uzak krevet s grubim vunenim prekrivačima
prebačenima preko napete užadi. Klimav stol s drvenom pliticom za vodu.
I dvije slamarice, uredno složene u kutu.
Puhnula je i utrnula svijeću.
- Ne dopustite da umre. Ne smijete pustiti da umre. - Riječi su iz
Whartona izlijetale prožete panikom. - On je moj gospodar.
- Znam. - Edlyn je krpom namočenom u hladnoj vodi prala Hughovo
zažareno, izmučeno tijelo. Njezine su oči ustrajno tražile bilo kakav znak
poboljšanja, ali Hugh je ostao nepomično ležati. Već je četiri noći ležao
ovako, glave položene na hrpu složenih krpa, dok je ona činila sve što je
unijela ne bi li spustila njegovu vrućicu i izbavila ga iz ralja infekcije.
Ništa nije pomagalo. Ništa.
I Wharton je iskušao sve što je znao. Vikao je, prijetio, divljao i
34
molio. Sada je preklinjao, brišući suze koje su navirale iz kutova očiju.

- Preklinjem vas, moja gospo, iscijelite ga. On je nezamjenjiv.
Svrnula je pogled s Hughova iscrpljena tijela pa promotrila Whartona
koji se doimao blijedim čak i na zlaćahnom svjetlu koje se izlijevalo iz
otvorenih vratašaca peći.
- Izađi - rekla mu je samilosno. - Udahni malo noćnoga zraka.
Činilo se da je Wharton došao do točke kada se počeo slamati jer je
posljednji put pogledao Hugha pa izjurio kroz vrata. Čula je njegove
korake dok se trkom udaljavao, tražeći utjehu podalje od ove kuće truleži,
a potom je ostala sama. Sama s muškarcem koji neće doživjeti zoru.
Ne bi je trebalo toliko dirati. Prouzročio joj je nevolje bez konca i
kraja. Wharton bi se svake noći ušuljao u njezinu sobu kako bi je probudio
i dovukao ovamo. Lagala je ljudima koji su joj pružali utočište. Bila je
osorna prema opaticama, ne dopuštajući im pristup ljekarni i nepristojno
im gurajući trave na pragu kolibe. Sve je svoje vrijeme provodila
spravljajući obloge i biljne esencije, trošeći pritom zadnje zalihe, u
očajničkoj borbi za Hughovu dušu, borbi koju je vojevala sa smrću. A
ipak, kada god bi ga pogledala, znala je da ne može odustati. Sjećala ga
se . Bio je dijelom njezine mladosti. Najveći dio njezinih djevojačkih
snova vrtio se upravo oko njega. A ona nije mogla dopustiti da sve to
nestane. Koliko radi njega, toliko i radi sebe.
- Hugh. - Nagnula se naprijed dovoljno da njezine usnice dodirnu
njegovo uho. - Hugh. Vrati mi se.
Nije se pomaknuo. Nije uočila nikakvu promjenu.
Ustavši, prošetala je do dugačkoga stola naslonjenog na zid. Tu su u
nizu bile poslagane njezine kutije, svaka označena nazivom biljke
pohranjene u njoj. Povukla ih je prema sebi pa podigla svaku od njih.
Gorka rutvica. Pikantni čubar. Kadulja koja vraća snagu. Opori timijan.
Uobičajene trave. Trave koje su se koristile za liječenje i
pročišćavanje. Nisu pomagale. Nisu djelovale. Dala je sve od sebe.
Okrenuvši se, promotrila je nepomično, nago tijelo ispruženo na podu iza
peći. Potom je naslonila laktove na stol, uokvirivši dlanovima čelo. U
nutrini uma vrtjela je sve stihove koje je ikad načula od starih žena.
35
Hajdučka trava i lišće boraca, nasjeckano i svježe,

svi otrovi do sutra bježe.
To ne bi pomoglo. Već je iskušala taj lijek.
Gospin plašt ti naberi,

smjesu gustu na ranu naberi.
I to je pokušala. Priglupe stare žene.
Zmajev rep povuci, iz jazbine ga njegove izvuci,

noktom djeve ubodi...
Jao, ovo je tako glupo. Zmajska krv običan je nizašto koristan korijen.
A ni ona više nije bila djevica.
Mjesečina o proljeću, magija starine...
Praznovjerje. Ruke su joj se počele tresti. Nije znala ni gdje bi

potražila tu stvar.
Podno svetoga hrasta...
Sjećala se svih stihova pjesme. Svih. Nije ni znala kada ju je naučila,

ali osjetila se pomalo posramljenom. Posramljenom jer se sjetila.
Posramljenom jer je čak razmatrala pokušati.
Tada je ponovno osluhnula tišinu. Tišinu koja se prikradala iza nje.
Nije bilo zvukova disanja. Ni zvukova života. Hugh je bio mrtav, ili će
uskoro to biti. Zar može škoditi ako iskuša neku prastara čaroliju?
Hitro se okrenuvši, izjurila je u vrt. Mjesec je poznati krajolik
preobrazio u pejzaž sjenki i jezivih oblika. Hrast u kutu pokraj kamenoga
zida doimao se prožet tminom. Ispod njega ništa nije raslo. Sjene nikad
nisu napuštale tlo do kojeg sunce nije uspijevalo naći put. Noću se stablo
doimalo u potpunosti sablasnim. Da je vjerovala u vile, bila bi prestrašena.
Naravno, namjeravala je iskušati upravo jedan od vilinskih lijekova
36
pa ne bi bilo zgorega odnositi se s poštovanjem prema malenom narodu.

- Pozdravljam vas. - Njezin je glas gromko odjeknuo tišinom noći pa
ga je prometnula u šapat.
- Drevni, dolazim iskati od vas zmajsku krv kako bih iscijelila jednog
od vaših miljenika. - Budalasto od nje, pozdravljati izmišljenu rasu u nadi
da će ih odobrovoljiti.
- Blagosloviste ga još u kolijevci darovima ljepote, snage i mudrosti. -
Stavivši jedno stopalo pred drugo, krenula je prema najmračnijem dijelu
sjenke, prema jednom drugom svijetu.
- Pomozite mi sada da ga iscijelim. - Dah joj je postao isprekidan,
ruke su zadrhtale, a ona je kleknula blizu debla. Trebala je ponijeti kakav
alat za iskapanje, ali takvo joj što nije bilo palo na pamet, a u tom se
trenutku nije namjeravala vraćati u ljekarnu. Kad bi to učinila, ne bi
smogla hrabrosti ponovno se vratiti ovamo. Kopala je prstima, naslijepo,
tražeći ćvorasto korijenje koje je na koži ostavilo crvene tragove i koje je,
prema predaji, vrištalo dok bi ga čovjek čupao iz tla.
Mora da je nešto napravila kako treba, jer nije začula nikakvo
vrištanje. Tlo je oslobodilo korijenje bez prevelike borbe. Nije znala koliko
joj je potrebno - na kraju krajeva, njezin su smjerokaz bili stihovi priglupe
pjesmice, a ne ljekarnički recept - pa je nastavila čupati dok nije napunila
svoju pregaču. Sulud i jalov pothvat, bez sumnje, ali bila je očajna.
Ustavši, oprezno se povukla iz duboke sjene. Odahnula je s
olakšanjem pa požurila natrag prema ljekarni. Na trenutak se zaustavila,
okrenuvši se prema hrastu i prošaptavši:
- Zahvaljujem vam, maleni ljudi.
Lišće hrasta zašuštalo je pod naletom vjetra, a ona je gotovo otrgnula
vrata sa šarki pokušavajući što prije ući unutra.
Ignorirajući lupanje vlastitoga srca, istresla je korijenje na dasku za
rezanje, ponovno osluhnuvši tišinu.
- Hitam - rekla je. - Hitam. Zgrabila je nož, položivši najveći korijen
na dasku. Ali kada je željezom dotaknula biljku, ustuknula je. Vile nisu
voljele željezo. Ali kako onda? Pogledala je nokte, već obojene hrđavo
crvenim mrljama i zaprljane zemljom koja se zabila pod njih, pa ih stala
zdušno zarivati u korijenje. Dugačke niti lijepile su se o njezinu kožu, a
krv - ne, sok - počeo je kapati na dasku i natapati stare brazde urezane
37
nožem.
- Čudno - promrmljala je. - Čovjek bi pomislio da će zmajska krv biti
zelena.
Sakupivši niti, odšetala je do peći gdje ih je bacila u kotao vode koji
je ondje krčkao.
- Trebala bih izgovoriti čaroliju... - Ali nije bilo potrebe za time. Zrak
je ispunio miris sličan onom jagoda dozrelih na suncu ili lopoča koji
plutaju na mirnoj bari. Prikovala je pogled za kotao, duboko udišući aromu
koja joj je pročistila um i dala snagu kakvu nije mogla ni zamisliti. Tada se
prenula. Njoj nije bila potrebna pomoć. Hughu jest.
Obavivši krpu oko metalne drške, maknula je kotao s peći. Odložila
ga je pokraj njegova beživotnog tijela pa mahanjem pokušala paru
usmjeriti prema njegovu licu.
- Diši - bodrila ga je. - Udahni.
Je li mu pomoglo? Teško je bilo reći. Slabašno svjetlo nije ništa
otkrivalo.
Ne znajući što točno činiti s tekućom zmajskom krvi koju je držala u
rukama, nagnula je kotao preko zavoja na njegovim slabinama, dopustivši
tekućini da ih natopi. Potom je prste, umočivši ih prethodno u napitak,
prinijela ustima. Okus je nije podsjećao ni na što. Od napitka joj nisu
utrnula usta niti joj je dah postao kraćim. Imao je blago kiselu, oštru aromu
pa je namočila krpu u crvenu tekućinu, iscijedivši je potom na Hughove
mlitave usnice. Nije gutao, a ona je u pa nici pomislila kako će se ugušiti.
Podigavši mu glavu, počela je masirati njegovo neobrijano grlo, kao da
gladi neku od mačaka koje su se zadržavale oko štaglja.
- Gutaj - zapovjedila je. - Gutaj. Hugh, progutaj.
Njegova se adamova jabučica počela micati, ali samo stoga jer je ona
iz nje iznudila pokret. Edlyn, međutim, nije mogla znati koliko je tekućine
zapravo stiglo na odredište. Još uvijek je čekala u nadi da će čarolija
zmajske krvi učiniti svoje, ali on je i dalje ostao nepomičan. Začudila ju je
iznenadna navala suza. Mora da je jako umorna kad je toliko nade položila
u beskorisnu biljku. Unatoč tome, iscijedila je još tekućine u njegova usta,
ponovno mu masirajući grlo dok nije progutao.
- Hugh, poslušaj - obratila mu se glasom protkanim očajem,
pokušavajući se probiti kroz izmaglicu koja ga je obavijala. - Moraš se
38
vratiti. Ovdje je toplo. Tu su ljudi koji te vole.

Nije se pomaknuo.
- Pa, ne baš ljudi, ali tu je Wharton. - Nije davao znakove da njezine
riječi dopiru do njega, ali ona je svejedno nastavila.
U potpunosti ti je predan. Ne znam čime si to zaslužio, ali u jednom si
trenutku nekako postao junak u njegovim očima.
Te je večeri bila nasamo s Hughom pa mu se primakla malo bliže,
položivši njegovu glavu na svoja koljena. Nagnuvši se, prošaputala je u
njegovo uho:
- Sigurna sam da postoji i mnoštvo žena kojima nedostaješ. Lijepih
žena. Dama. Oduvijek je vjerovala da obećanje ženskoga društva može
muškarca vratiti iz mrtvih, ali nikada prije nije iskušala svoje uvjerenje.
Činilo se da je u krivu pa je ljutito zaškrgutala zubima i učinila ono za što
se zaklela da više nikada neće. Položila je njegovu glavu na svoja njedra.
Sada mu je bila potrebna. Odlutao je predaleko u zemlje studeni, a
ona je poželjela udahnuti mu malo topline. Instinktivno, poput majke koja
je nekoć smirivala djecu zvucima otkucaja svojega srca, zibala mu je glavu
na svojim grudima.
Nije bio dijete. Ništa na ovomu svijetu ne bi je natjeralo da pomisli
takvo što. Bio je pretežak. Bio je krupan. Tijelo mu je bilo mišićavo, bez
trunke sala. Međutim, dok je izgarao u vrućici, osjetila je nježnost koja je
morala proistjecati iz majčinstva. Pogladila ga je po kosi, uklonivši znojne
pramenove s njegova čela, pokušavajući mu pružiti utjehu, približivši mu
se što je bliže mogla kako ne bi bio sam.
Ja te čekam ovdje.
Iznenađeno je trepnula pa se osvrnula oko sebe. Čije su to riječi bile?
Nisu mogle biti njezine. Ona nikada ne bi priznala takvu slabost.
- No, zašto ne? - Zvuk vlastitih riječi ponovno ju je iznenadio. - Tko
će me čuti? - Pogladila je Hughov obraz, sada već obrastao bradom.
- Nećeš se ničeg sjećati, zar ne? I mene se jedva sjećaš.
Obuzeo ju je čudan nemir, pomalo nagrizajući njezinu
samopouzdanost. Unatoč agoniji ranjavanja, prepoznao ju je. Ali sada nije
bio samo ranjen, bio je ozbiljno bolestan. Bio je na odlasku, a ako ona ne
učini nešto što će odnijeti prevagu na drugu stranu, smrt je bila samo
pitanje trenutka.
39
Iz zmajske se krvi još uvijek dizala para dok se napitak hladio, a

njegova se boja prometnula u grimizno crvenu. Doimalo se kao da isijava
nekim čudnim svjetlom. Činilo joj se da je napitak doziva pa je još jednom
uronila krpu u tekućinu i izlila je u njegova usta. Tekućina joj je zamrljala
prste, a ona je njezine ostatke posisala s njih.
Sada već trabunjajući, upitala je:
- Zar se ne sjećaš kako sam te, dok smo bili mladi, običavala slijediti
uokolo? Obožavala sam te. Voljela sam te. Bio si tako visok, tako snažan i
prekrasan, a ja sam običavala tratiti vrijeme samo promatrajući te dok sam
zapravo trebala presti. Gospa Alisoun neprestano me prekoravala. Ti si
razlog zbog kojega još uvijek ne umijem ispresti jednoliku nit. -
Osmjehnula se, prisjećajući se zadovoljstva i agonije te prve ljubavi.
- Oduvijek sam znala da ćeš uspjeti u svakoj svojoj nakani. Bilo je
nečega u tebi... način kako si se kretao, šepireći se, siguran u sebe, način
na koji si hitao ususret svakom izazovu... zbog čega sam bila sigurna da
ćeš me, ako me zamijetiš, odvesti na putovanje među zvijezde.
Uspomene su nahrupile iz skrivenoga kutka njezina uma, a osmijeh
joj je iščeznuo. Potpuno nesvjesna težine na svojim rukama, milovala je
školjku njegova uha.
- Ali nisi me primijetio. A onda, jednoga dana... Sjećaš li se seljanke
imena Avina? - Nasmijala se gorkim smijehom. - Trebao bi je se sjećati,
osim ako nisi noćio s toliko žena da je ona iščezla iz tvojega uma,
prekrivena prašinom nostalgije. Običavao si nalaziti se s njom u štaglju.
Čovjek bi pomislio da ćete se potruditi malo bolje sakriti, ali valjda su svi
bili dovoljno pametni da se drže podalje. Svi osim mene. - Zgrožena
naivnošću svojih mladenačkih dana, umočila je prste u kotao zmajske krvi.
Na kraju krajeva, ako zmajska krv uistinu vraća snagu, i te kako joj je bila
potrebna, a i okus joj je bio po volji.
- Želiš malo? - upitala ga je kao da je može čuti, pa prstima razmazala
napitak po njegovim desnima, zubima i jeziku. Ponavljala je radnju,
iznova i iznova. - Primijetila sam kako si običavao nestati u štaglju svake
večeri iznova pa sam se jedne večeri popela u potkrovlje s mišlju kako ću
skočiti na tebe i iznenaditi te. Samo sam na kraju ja ostala iznenađena. Ti i
Avina priredili ste mi iznimnu predstavu. Podučila te svemu što moraš
znati kako bi usrećio ženu. Pokazala ti je mnoge stvari koje ja nisam znala.
40
Pretvarala se da ga osluškuje.
- Nisam smjela gledati, kažeš? Trebala sam se sakriti otraga u
potkrovlju dok završite? U pravu si, naravno... doimaš se poput muškarca
koji je uvijek u pravu. Ali, vidiš, jednostavno nisam mogla odvratiti
pogled. - Zabacivši glavu, sklopila je oči. - Doimao si se tako opčinjenim!
Tim si lekcijama posvetio istu onu pozornost koju si inače posvećivao bilo
čemu što te zanimalo.
Promatrala sam i promatrala sve dok... pa znaš. U tom sam te trenutku
poželjela mrziti. Umjesto toga, provodila sam noći zamišljajući kakav bi
bio osjećaj počivati u tvojemu naručju. U svojem sam umu provela godine
u. tvojemu zagrljaju, a zadovoljstvo koje si mi pružio bilo je...
Neočekivan osjet u prstima prekinuo ju je. Ukočila se, ostavši na
trenutak zbunjena. Potom je, otvorivši oči, spustila pogled. Hughove su se
usne obavile oko njezinih prstiju s kojih su energično sisale tekućinu. Oči
su mu bile otvorene.
41
4.
Glas mu je zvučao poput blejanja mladoga janjeta.

- Ako me još jednom dodirneš, iščupat ću ti srce golim rukama.
Edlyn se naglo okrenula, potpuno nesvjesna trava koje je tim okretom
prosula oko sebe. Je li Hugh progovorio? Je li sinoćnji napitak od zmajske
krvi polučio čudo? Wharton, koji je klečao pokraj gospodara, pokušavajući
mu promijeniti zavoj, priječio joj je pogled na Hughovo lice, ali prije nego
što je uzmogla pojuriti prema njemu, Hugh je ponovo progovorio.
- Što ti je? - prošaptao je režeći. - Cijelog ćeš me smočiti.
- Njegov se ton prometnuo u gađenje. - Božjih mi rukavica,
Whartone, pa ti plačeš!
- Oh, gospodaru - Wharton je drhtavim glasom promucao kroz suze. -
Oh, gospodaru.
- Budaletino jedna. - Hughov je glas već zvučao slabijim.
- Istući ću te kao vola u kupusu.
Wharton je uzmaknuo, plazeći poput crva suočenog s gospodarovim
nezadovoljstvom, a Edlyn je osjetila oštar žalac ljutnje. Wharton je tijekom
užasa proteklih dana dokazao bezuvjetnu odanost Hughu, a prve riječi koje
mu je Hugh sada uputio bile su grandiozne prijetnje.
- Ne brini se, Whartone rekla je. - Ne može te pretući kao vola. Ne
može ni podignuti ruku, a kamoli nešto povrh toga. - Zakoračivši naprijed
nadvila se nad Hughom. - Nije li tako?
Njegove su smeđe oči zurile u nju bez ikakve naznake da je
prepoznaje, a ona se gotovo naglas nasmijala zbog olakšanja. Nije se
sjećao prošle noći. Nije se sjećao sramotnih priznanja izrečenih pod
utjecajem vilinskoga soka.
Nije da nije bila zahvalna vilinskom narodu na njihovu lijeku. Prošle
se noći gotovo onesvijestila zbog sreće i nevjerice kada ju je pogledao, a
kada je shvatila da mu je vrućica popustila, zaplakala je jednako iskreno
kao Wharton sada. Ali, zašto ti luckasti stihovi nisu govorili o utjecaju
42
zmajske krvi na neopreznu njegovateljicu?

Već se godinama nije prisjetila zgode kada je pažljivo promatrala
Hugha obuzetog strašću. Prizor ju je tada posramio. Pretvaranje koje je
nakon toga uslijedilo sada je u njoj pobuđivalo sram pa se uhvatila kako
mu se obraća nadmenim tonom:
- Nema sumnje da smo budni i mrzovoljni, ali kladila bih se i da se
osjećamo bolje, zar ne?
- Iščupali ste mi utrobu.
Glas mu je bio hrapav, a ona je, oklijevajući, kleknula pa mu podigla
glavu na svoje koljeno. Osjećala se nelagodno zbog takve blizine. Težina
njegove glave, njegova toplina i svilena kosa previše su je podsjećali na
proteklu noć. Hineći normalnost, prinijela mu je šalicu ustima.
- Nisam vam iščupala utrobu. Vratila sam je na mjesto i zašila. Pio je
pohlepno, uzdahnuvši glasno nakon što je završio.
- Gladan sam. Zbog čega ste me izgladnjivali?
Prisjetivši se svih zgoda kada su mu ona i Wharton pokušavali uliti
mesnu juhu u usta i natjerati je niz grlo, poželjela ga je udariti. Ponašao se
tipično za muškarca kojeg je zadesila bolest. Srdit na one koji su mu
služili, nestrpljiv zbog vlastite slabosti, svjestan isključivo sebe.
A ipak, nije bio nimalo tipičan. Pogled mu je bio prikovan za njezine
dojke, kao da se prisjećao kako ih dodiruje, a potom su mu se oči podigle
prema njezinu licu. Promatrao ju je - neugodan osjećaj nakon što mu je
ogoljela svoju dušu. Položivši mu glavu natrag na jastuk od krpa što je
brže mogla, Edlyn priopći:
- Ranjeni ste. Mislili smo da nećete preživjeti.
Činilo se kako se, prvi put otkad mu se povratila svijest, prisjetio
ozljede. Dlanovi su mu se sklupčali, prsti tražili prebirući, a on je doticao
rubove ležaja kao da će mu to pomoći da se prisjeti svih detalja.
- Wharton me donio u opatiju. - Pogledom je prešao preko cijele
prostorije. - Skrivali ste me u ljekarni.
- Tako je - rekla je, pokušavši ga ohrabriti.
Ponovno ju je pogledao.
- Vi ste iscjeliteljica. - Čelo mu se naboralo dok je prebirao po
grozničavim uspomenama. Bore su potom nestale, a on je uz velik napor
ispružio prst, dodirnuvši njime njezinu haljinu. - Vi ste... Edlyn.
43
Blažena Djevice, sjećao se! No, je li se prisjećao prvoga dana kad ga

je Wharton donio? Ili se sjećao protekle noći? U glavi joj je vladao metež
tisuću misli, a ona se pretvarala da provjerava zavoj kojim je bila povijena
njegova rana.
- Vi ste Edlyn iz George's Crossa - nastavio je.
Boljet će ga kad mu skine zavoj, pomislila je. Unatoč tomu koliko to
oprezno učinila, boljet će.
Tada je osjetila lagano povlačenje suknje pa je podigla pogled i
shvatila kako je on još uvijek promatra.
- U George's Crossu - ponovio je - bili ste barunova kći. Zahtijevao je
odgovor, a ona je nevoljko kimnula glavom.
- A vi ste bili barunov sin.
- Izučavali ste damske dužnosti pod paskom gospe Alisoun. Lice joj
je ukrasio blag osmijeh. Doimao se pogubljenim u svijetu bezazlenih,
starih uspomena.
- A vi ste izučavali viteške vještine pod paskom sir Davida.
- Bili ste pristojna djevojka, nježna i ljubazna, kako i dolikuje
štićenici gospe Alisoun.
Nije se sjećao njezina priznanja od protekle noći ili barem to nije htio
priznati. Požurila je reći nešto, bilo što, kako bi prikrila olakšanje.
- Bili ste najbolji ratnik u George's Crossu, kako je i dolikovalo sir
Davidovu štićeniku. Sklopio je oči, kao da ga je napor prisjećanja iscrpio.
- Proveli smo djetinjstvo zajedno.
Djetinjstvo zajedno? Je li to sve čega se sjećao? Začudo, ta ju je
pomisao razljutila pa mu je uputila pogled tako prijeziran da je trebao
spaliti njegovu otvorenu ranu. No, ljutnja je zapravo bila korisna, jer mu je
netko trebao skinuti povoj s rane , a Wharton se pokazao nesposobnim
nanijeti bol gospodaru, čak i onda kada je to bilo za njegovo dobro.
- Pripremite se - upozorila ga je .
Ponovno je otvorio oči i shvatio što će se dogoditi pa slabašno
kimnuo glavom.
Povukla je platno koje se zalijepilo za svježe nastalu krastu.
Izvio je leđa u luk, kao da ga je opržila. Wharton joj je dodao
staklenku masti kojom se svakodnevno borila protiv infekcije, a ona ju je
žurno razmazala. Pretresli su ga duboki uzdasi olakšanja, a njoj je bilo
44
drago zbog toga. Drago jer je došao k svijesti. Drago jer je posjedovala
vještinu da mu olakša muke oporavka.
Kada je završila s previjanjcm, uputio joj je dug i prodoran pogled, a
ona ga je ponosno izdržala. Željela je da zna kako je negdašnja djevojčica
odrasla, stekla vještine i spasila mu život. Otvorio je usta kako bi
progovorio, a ona se uspravila. - izgledate nepromijenjeno - rekao je.
- Lijepa kao i nekoć.
- Whartone. - Hugh je ležao na slamarici, opružen na boku, zvonkim
se glasom autoritativno obraćajući slugi. - Morat ćeš otići prije nego što se
sunce još uspne na nebu, kako te tkogod ne bi prepoznao.
Poput vučice koja štiti mladunče, Wharton se šćućurio nad Hughoni.
Ukrućena vilica odavala je njegovo nezadovoljstvo.
- Ne sviđa mi se što vas ostavljam ovdje, dan za danom, u rukama te
žene.
Sa svojega sjedišta za dugačkim stolom, Edlyn je gledala u strop, kao
da će joj se potrebna snošljivost spustit i kroz slamnati krov. Ta žena, tako
ju je Wharton nazivao, spasila je život njegova gospodara, a njemu pružila
zaštitu, ali on ju je prezirao više nego ikada prije. Pretpostavljala je da je to
zato jer Hugh želi provoditi vrijeme nasamo s njom.
Ona to nije željela, Hugh jest, nešto što je iznova i iznova pokušavala
objasniti Whartonu, ali on je nije slušao. Što se njega ticalo, njegov je
gospodar bio utjelovljenje savršenstva pa je krivnja morala počivati na
njoj.
Hugh je prema svojemu slugi iskazao isključivo uljudno poštovanje,
rekavši:
- Gospa Edlyn dobro se skrbi o meni.
- Whartone, a kao što dobro znaš, trebat ćeš mi noćas, budan i
odmoran, da mi budeš pri ruci.
- Pri ruci za što? - upitala je Edlyn uzaludno. Wharton je zaustio:
- Kako bih mu pomogao...
... u slučaju da mi se stanje opet pogorša - dovršio je Hugh
slatkorječivo.
Edlyn je svrnula pogled s Whartonova ljutita lica prepuna krivnje na
Hughovu masku ravnodušnosti, zapitavši se što to njih dvojica kriju.
- U tom slučaju, najbolje da pođem. - Wharton je ustao i protresao
45
utrnule noge. - Lutat ću šumom.

- I prikupljati informacije? - priupirao je Hugh.
- Od putnika na koje slučajem nabasam - složio se Wharton.
Ponovno su se šutke dogovorili, tajeći joj nešto, ali nju nije bilo briga.
Već se susretala s dječačkin spletkama.
Kimnuvši glavom i naklonivši se, Wharton se udaljio od izdužene
figure opružene iza peći. Petom je, podrugljivo joj se iskesivši, izletio van.
Wharton jedva da je nestao s dovratka, kad je Hugh započeo napad.
- Vaš vojvoda nije dugo poživio.
Edlyn je zurila u ruke kojima je prebirala po tamnozelenom lišću i
slagala ga u smeđe drvene kutije.
- Dvije godine - odgovorila je, ponadavši se da će time zadovoljiti
njegovu znatiželju, ali vrlo dobro znajući da reče.
- Dvije godine. To je uistinu kratko.
Osjećala je Hughov pogled od kojeg su joj se mišići leđa grčili, kao
da se pripremaju za ubod nožem. Čudno, ali smatrala je Hugha, naizgled
tako mirnog, puno opasnijim od nepredvidljivoga Whartona.
- Je li vam bio dobar suprug?
- Bio je drag. - Edlyn nije znala je li to zbog zmajske krvi ili zbog
puke odlučnosti, ali Hugh se oporavljao začuđujuće dobro i brzo. Želio je
ustati, ustrajući na tome da mu je potrebna tjelovježba. Svjesna da je za
takvo što prerano, nije mu dopustila ustati, ali unatoč tome, često je znala
poželjeti da jednostavno nestane. Dok su mu rane zacjeljivale, bio je poput
zalogaja koji joj je zapeo u grlu, zalogaja koji ju je gušio, a koji ipak nije
uspijevala iskašljati.
- Naočit i vjeran muškarac? - nastavio je ispitivati.
Grohotom se nasmijala, a potom popustila pred iskušenjem, zaputivši
se prema njemu. Ranije ga je upozorila da ne smije zapostaviti svoje
dužnosti, ali da će rado saslušati sve što on ima za reći. Međutim, nije
puno govorio. Nastavio ju je ispitivati, a povremeno, kada bi joj misli
odlutale na mješavinu bilja koju je u tom trenutku pripravljala, znala je
otkriti previše.
Sada je stajala, podbočena, gledajući ga svisoka, uživajući u očitoj
dominaciji koju je njezin položaj nosio.
- Značila sam vam manje od dosadnoga komarca dok smo živjeli na
46
George's Crossu, zar ne?

Ako mu je smetala činjenica što ona stoji, a on leži, dobro je prikrivao
svoje poniženje. Promatrao ju je očima čiju je pravu dubinu bilo nemoguće
nazreti, pa odgovorio:
- Sjećam vas se.
- Uistinu? - Tijekom proteklih dana, nijednom nije dao naslutiti da se
sjeća njezina priznanja, izrečenog pod utjecajem nesretne zmajske krvi, pa
su njezini početni strahovi počeli kopnjeti. Sada je čučnula, pogledavši ga
ravno u oči.
- Onda ste budalast muškarac. Udala sam se za vojvodu tako starog
da su ga obred i proslava oborili s nogu, prouzročivši mu bolove u glavi i
oduzetost tijela. Bio je ljubazan prema meni, ali nije čak uzmogao ni
izvršiti svoju ulogu supruga.
- Nikada nije spavao s vama? - I dalje nije pokazivao nikakve
emocije.
Položila je ruke na koljena, dopustivši da joj dlanovi ostanu visjeti s
njih.
- Pokušao je, a njegovoj smo obitelji rekli da je u svom naumu i
uspio. Nije želio javno obznaniti istinu o svojoj nemoći, a ja sam se bojala
da bi me mogli lišiti udovičkog udjela po njegovoj smrti.
- I jesu li?
Nasmiješila se, tek neznatno zaokruživši usne. - Pokušali su.
Vjerolomna djeca njezina vojvode pokušala su je izbaciti na ulicu bez
novčića, a kada se počela boriti za svoje nasljedst vo, dali su je ubiti. Nije
bilo lako. Nije bilo ni lijepo. No, na kraju je uspjela izboriti svoj novac i
posjede navedene u bračnom ugovoru, ustanovivši pritom da i te kako
posjeduje čeličnu kralježnicu.
Sada ju je Hugh gledao kao da je stekao uvid u njezinu prošlost, u
nedaće s kojima se morala suočiti kada joj je bilo samo sedamnaest, a ona
je shvatila da se ravnoteža između njih promijenila. Sutra će biti točno
četrnaest dana kako leži iza te peći, a prvi put otkako se probudio i shvatio
da je pod njezinom skrbi, nisu više razgovarali kao pacijent i iscjeliteljica,
nego kao muškarac i žena.
Uz tih uzdah, okrenula je glavu od njega pa ustala i pobjegla natrag
svojim travama.
47
Začula je njegove riječi iza sebe:

- Brak s vašim vojvodom pokazao se unosnom zajednicom za vas.
Zabivši tučak u tarionik pun sasušenog lišća, zdrobila je listove u fini
prah. Nije razumio. Nije znao koliko je bila prestrašena. Ili mu
jednostavno nije bilo stalo. Bože, podari mu mudrost da dokonča ovaj
razgovor.
Radilo se o suludoj nadi, pošto je on smjesta priupitao:
- Namjeravate li položiti, zavjete kao što to čine mnoge plemenite
udovice?
Ispustila je tučak u tarionik. Udarac tučka o gladak, kameni tarionik
glasno je odjeknuo, a oblačić zelene prašine vinuo se u zrak. Prišla je peći
kako bi prikrila nespretnost. Protresla je biljke dugačkih stabljika koje je
ondje ostavila sušiti. Izblijedjelo je lišće zašuštalo, a nekoliko je žutih
pupoljaka otpalo. Uz usklik zadovoljstva, hitro ih je odnijela do stola.
Ne bi mu smjela odgovoriti, ali već je i te kako dobro poznavala
njegove metode. Ako mu ne odgovori sada, ponovit će pitanje poslije, pa
još jednom, sve dok svojom upornošću ne slomi njezin otpor. Stoga je
kratko odgovorila:
- Neće biti zavjeta.
- Zašto?
- Ne žele me primiti. - Bilo je to jednostavno priznanje činjenica.
- Tko vam stoji na putu? Radi li se o onoj ženi koja vam svakodnevno
dolazi zanovijetati? Ili o njezinoj hrđavoj sluškinji koja zabija nos gdje mu
nije mjesto?
Za nekoga tko je bio skriven pod krpama kad god bi netko došao u
ljekarnu, primjećivao je izrazito mnogo.
- Gospa Blanche ovdje nema nikakva utjecaja, iako bi ona bez sumnje
željela da je drugačije. - Edlyn uzdahne.
- Ne, ja sam ta koja mora ispuniti previše dužnosti na ovom svijetu,
prije nego što bih se mogla zarediti.
- Zasigurno sve ovozemaljske dužnosti postaju nevažne ako vas
Gospod pozove.
- Gospod me još nije pozvao.
Čula je kako nešto govori, ali ne i što, a potom rukom prekrio oči. je
li se umorio? Ili je pokušavao sakriti izraz lica od nje? Sumnjičavo ga je
48
promatrala.
- Koliko je prošlo od smrti vašega vojvode? - upitao je.
- Bilo mi je petnaest kada sam se udala. Sedamnaest kada je
preminuo. A od tada je prošlo jedanaest ljeta.
- U kakvu ste se samo sumnjičavu ženu prometnuli, škrtu na riječima!
- Podigao je ruku s lica, a ona je spazila ogorčenje koje je inače vješto
prikrivao. - Ništa mi ne otkrivate.
- Zašto bih to činila? - Jer želim znati.
- Kao da je to važno!
Zanemario je njezinu opasku pa je, u nastojanju da proreže veo
njezine tajnovitosti, bezobzirnošću kakvom bi inače rukovao mačem,
upitao:
- Koliko ste još supruga imali tijekom tih jedanaest ljeta?
Bijesna zbog njegova uvjerenja da ima pravo pitati takvo što i
odlučna pokazati mu gdje mu je mjesto, odgovorila je jednakom
bezosjećajnošću kojom je on postavio pitanje:
- Jednog.
Teškom se mukom uspravio u sjedeći položaj. Promatrala ga je,
odlučno isturivši bradu.
- Gdje je on sada? - zahtijevao je.
- Mrtav je.
Mora da je očekivao taj odgovor jer je svoj idući upit uputio bez
zastajkivanja.
- Kako mu bijaše ime?
Sigurna sam da će vam biti poznato. Zasigurno je bio jedan od vaših
suboraca. - Okrenula se i vratila natrag svojemu poslu pa sljedeće riječi
dobacila preko ramena.
- Ime mu je bilo Robin, grof od Jaggera.
- Robin... grof od Jaggera? - Patnja i srdžba učinile su mu glas
grlenim. - Zar mi se usuđujete tako izrugivati?
Prestavši s radom, ljutito ga je pogledala i namrštila se. Sirova bol u
njegovu glasu odzvanjala joj je u ušima, pa je zgrabila bočicu tonika.
Pomislila je da će tonik ublažiti napetost njegova grla, ali kada je kleknula
pokraj njega, shvatila je da laže samoj sebi. Nije reagirao onako kako je
ona očekivala i željela je znati što je time mislio.
49
- Previše ste govorili. - Ulivši smrdljivu smeđu takućinu u šalicu,

gurnula mu ju je u ruke. - Želite li da vas pridignem dok pijete?
Odgovorio je najuvredljivijim tonom koji je smogao pronaći u sebi.
- Želim vašu zakletvu da ćete držati jezik za zubima dok dobrano ne
odmaknem odavde.
Ustuknula je, iznenađena njegovim napadom.
- Držala sam ga sve ovo vrijeme! Zar mislite da ću priznati
redovnicama što sam učinila? Da njima iza leđa skrivam muškarca u
ljekarni? - Ošinula ga je ljutitim pogledom, obuhvativši njegovo tijelo od
glave do pete.
- I to kakvog muškarca? Ratnika.
- A što nedostaje ratnicima?
- Moj je suprug bio ratnik. Veliki ratnik. Ne mogu vjerovati da sam
riskirala sve... zaklon, hranu, sigurno utočište za... - Duboko je udahnula i
nagnula se prema njemu, dovoljno blizu da osjeti njezin dah na licu.
- Ugrozila sam sve... zbog još jednog ratnika.
Gledao ju je pogledom punim opreza, kao da govore o različitim
stvarima i kao da je bio zbunjen gotovo jednako koliko i ona. Oprezno je
birao svoje sljedeće riječi:
- Robin, grof od Jaggera, umro je prošle godine u službi Simona de
Montforta.
- Umro? Nije umro. - Obrazi su joj usplamtjeli, a gorke suze ispunile
su joj oči.
- Zarobio ga je grof od Roxforda, vukao ga ulicama poput običnoga
kriminalca i na koncu pogubio.
- Kao izdajicu prestolonasljednika.
Hrabro se suočila s njegovim pogledom, ali dlanovi su joj potražili
sigurnost u vlastitim njedrima.
- Sudbina je to koju biste mogli izbjeći.
- Izbjeći? - Namrštio se. - Smatrate me izdajnikom krune?
- Niste li?
- Nisam.
Već je jednom čula te riječi pa mu je odgovorila s jednakom
odlučnošću.
- Da, to je i Robin običavao govoriti. Tvrdio je kako nije izdajica,
50
nego branitelj prava baruna naspram kraljeve tiranije. - Njezine je usne

izobličio prijezir.
- Kraljević Edward nije se slagao s takvim viđenjem. Simon od
Montforta zarobio je kralja prošloga ljeta, a otada se koristi njime kao
pijunom u svojoj opasnoj igri. Iskorištava kraljevu moć kako bi donosio
dekrete, a kraljević Edward spremanje učiniti bilo što ne bi li oslobodio
oca. Robin je obješen nakon što ga je kraljevićev zapovjednik poslao u
London. Kraljević je zaplijenio sva Robinova imanja i bogatstvo. Kao
pouku bilo kome drugome tko bi se mogao pobuniti protiv njega, kraljević
je izbacio Robinovu udovicu i njegovu djecu na ulicu da vlastitom
snalažljivošću prežive ili umru.
51
5.
Hugh je svoje sljedeće riječi naglasio kao da je Edlyn nagluha.

- Nisam pobunjenik protiv kralja.
- Naravno da niste. - Usiljeno se osmjehnula ne bi li ga razdražila i
time si priskrbila trunku zadovoljstva. - Stoga se Wharton i bojao da će vas
otkriti. Stoga ste i spremni skrivati se ovdje dok vojnici ne odu. - Potom je
ostavila sarkazam po strani i prešla na srž svojega monologa.
- Bojite se da će vas postrojbe princa Edwarda pronaći i pogubiti. -
Zadrhtala je udahnuvši, - Poput Robina.
- To nije istina.
- Zbog čega onda ne pošaljete poruku svojim suborcima? Zašto
odbijate otići u bolnicu gdje bi se redovnice mogle skrbiti o vama?
- Ne smije se pročuti da ležim nemoćan. Postoje ubojice... Što je on to
umišljao? Da je zapovjednik kraljevske vojske?
Pokrila je usta dlanovima kako bi suspregnula smijeh. Promatrao ju je
ozbiljna lica.
- Već ste donijeli svoj sud, zar ne? Nema smisla razgovarati s vama,
nije li tako?
Odmahnula je glavom, zanijekavši.
- U redu. Ali, Edlyn, grofice od Jaggera, trebali biste biti oprezniji
kada sudite svim muškarcima prema istim mjerilima.
Durio se! Muškarac kojeg je smatrala tako neosjetljivim sada je
čvrsto stisnuo usnice, a Edlyn je u sebi osjetila navalu zadovoljstva zbog
trijumfa. Svi su muškarci jednaki - maleni dječaci koji su zahtijevali
poštovanje koje nisu umjeli zaslužiti. Odnoseći se prema njemu jednako
kao što bi činila s Parkinom ili Allynom, privukla mu je glavu na koljena
pa rekla:
- Hajde. Popijte ovo.
Podigao je dlanove kako bi odgurnuo šalicu, ali tada je zastao.
- Biste li htjeli doznati drugi razlog radi kojeg odbijam otići u vašu
bolnicu?
52
- Ako mi ga želite otkriti - ljubazno mu je odgovorila. - Jer sam

otpočetka znao da ste vi jedina osoba koja me može iscijeliti.
Položio je dlanove preko njezinih, pritisnuvši ih o glatku površinu
šalice. Njegovi žuljevi grebli su njezinu meku kožu, a on je prstima
opisivao malene krugove na njezinim nadlanicama.
Glas mu se produbio, prožet iskrenošću.
- Čak i dok je smrt bila blizu, čuo sam besjede vašega glasa i osjetio
kako se vaša snaga prelijeva u mene.
- Čuli ste me? - Gotovo se ugušila.
- Iz tog razloga gutam ovu ogavnu stvar, dopuštam da mi stavljate
zgnječene trave na ranu, jedem kaše i skrivam se pod gomilom krpa kad
god se netko približi ljekarni. - Prinio je njezinu ruku skupa sa šalicom
ustima pa otpio.
- Jer mi vi tako zapovijedate.
Namrštila se. Čuo ju je? Čuo je? Kada?
- Je li sve u redu? - upitao je. - Izgledate kao da vam je mušica
uletjela u usta.
Ja... - Očajnički se pokušavala domisliti dobroj izlici. - Ovaj tonik
uistinu zaudara.
- Okus je još gori. - Ispio je sadržaj šalice do kraja pa je konačno
pustio. Sjetno je upitao:
- Izbacili su vas s posjeda bez ičega? Vas i vašu djecu?
- Tako je. - Željela je uzmaknuti, ali morala je doznati. - Jeste li
razumjeli moje riječi onomad kad ste bili na pragu smrti?
- To nije važno. - Znatiželjom je pokušao izbjeći odgovor na njezino
pitanje. - Koliko djece?
- Dva dječaka. Ja mislim da je i te kako važno.
- Uistinu? - Pobudila je njegovu znatiželju, a on je pogladio bradu. -
Zanimljivo.
Tako joj svih svetaca, nije joj bila namjera potaknuti ga da razmišlja o
tome.
- Vjerojatno nije važno. - Pokušala se osmjehnuti. - Dva sina, Parkin i
Allyn. Nisam znala što bih kada su prinčeve postrojbe došle i izbacile nas
samo s odjećom koju smo imali na sebi.
- Prinčevi vojnici. Jesu li vam naudili?
53
- Mislite, jesu li me obeščastili? - Nevoljko se prisjetila tog užasnog

dana. - Nisu. Vitez zapovjednik imao je jasne zapovijedi i strogo ih se
pridržavao. - Prijezirno i nabusito.
- Izbaciti mene i sve Robinovo znakovlje na cestu. - Stajala je ondje,
okružena gomilom zastava i tapiserija s Robinovim grbom, držeći dječake
za ruke. - Pripremiti dvorac za novoga gospodara.
- A tko je on?
- Nisam još čula da je princ nekome dodijelio Jagger.
- Znam kome ga neće dodijeliti - rekao je Hugh.
Čudna izjava. - Kome?
- Nekom od plemića koji podržavaju de Montforta. - Učinilo joj se
kako je u tom trenutku konačno osjetio okus tonika.
- Dajte mi nešto čime ću isprati usta.
Bila je zahvalna na prilici da promijene temu, pa mu je pomogla
položiti glavu natrag na jastuk. Omotavši komad tkanine oko glinenog
lonca koji se grijao na peći, donijela ga je do njega i podigla poklopac.
Mirisi trava pohrlili su u zrak, donoseći i snažnu aromu... mesa?
Iznenada živnuvši, podignuo je glavu.
- Što je to?
- Mesna juha - odgovorila je ozarena lica. - Wharton je uhvatio zeca u
zamku pa spravio gulaš.
Naherio je vrat kako bi zavirio u lonac. - A gdje je gulaš?
U potpunosti ga je razumjela.
- Još ne smijete jesti komade mesa. Vaš utroba nije spremna.
- Besmislice. Gladujem od one kaše kojom me šopate.
- Imate sreće da i toliko uspijevam pribaviti za vas. - Umočila je žlicu
u juhu.
- Želite li ovo ili ne?
Htio se prepirati.
Htio je jesti.
Odlučio je jesti.
Govorila je dok ga je hranila.
- Velik je grijeh ne podijeliti hranu kojom nas je Bog blagoslovio. I
ostali u opatiji čeznu za mesom. Međutim, nisam mislila da bi mi
povjerovali kad bih rekla da sam uhvatila zeca u zamku dok sam tražila
54
trave u kraljevskom lugu.

- Nije li Wharton mogao reći da je on uhvatio zeca?
Već ga sumnjičavo gledaju. Nije da se u opatiji ne zadržava velik broj
lutalica, ali vaš je Wharton posebice sirov i neotesan, a viđaju ga samo o
zori i sumraku. - Bila je zadovoljna načinom na koji Hugh jede, halapljivo
uživajući u svakoj kapljici, a ipak dopustivši da se svaka žlica juhe slegne
prije nego što zagrabi sljedeću.
- Vrlo je tajnovit po pitanju svojega identiteta.
- Da. - Hugh se doimao tmurnim. - Puno je onih koji bi prepoznali
Whartona pa ga odali za dvanaest zlatnih novčića.
Te su je riječi nagnale da se ponovno nelagodno uzvrpolji. Pokušala
je imati vjere u ono što je smatrala najboljim izborom, baš kao što joj je
gospa Corliss savjetovala, ali jesu li postojali oni koji bi se iskalili na
opatiji, donijevši razaranje zbog toga što je pružila utočište ovoj dvojici
muškaraca? Je li ih sve skupa osudila na propast?
U glasu mu se osjetila razdraganost kada je postavio sljedeće pitanje.
- Zar ste uistinu tako nevješti da redovnice ne bi povjerovale da ste
sposobni uhvatiti zeca u zamku?
- Nisam nimalo nevješta! Ali hvatanje zečeva u kraljevskom gaju
predstavlja lovokrađu, a nadstojnica ne gleda blagonaklono na takvo
nepoštenje - odgovorila mu je.
- Mogli biste joj reći da vam je uginuo pred nogama.
- Ne mogu lagati gospi Corliss. Kad me pogleda tako smireno onim
svojim plavim očima te... - Edlyn je zadrhtala pri pomisli na taj pogled i
razočaranje koje bi uzrokovali njezini prijestupi.
- Ne, ne mogu. Uostalom, ne bih znala kako objasniti zašto mi treba
dodatna porcija koju bih sa sobom odnijela u ljekarnu.
Kimnuo je glavom u znak razumijevanja.
- Pa što se zbilo s ostatkom zeca?
- Pojeli smo ga, Wharton i ja. - Čekala je da zareži i pokudi je zbog
njezine sebičnosti.
Umjesto toga, pogledom ju je odmjerio od glave do pete.
- Neka. Izgledate kao da vam je i te kako potreban krepak obrok.
Osjetila je nenadani napad čemera. Prisjetila se vremena kada bi
Robin znao provesti cijele dane motreći njezino nago tjelo, milujući je,
55
diveći joj se. Njezino je tijelo bilo najljepše na koje je spustio pogled,
tvrdio je, a ona je bila uvjerena kako je to tijelo jedini lanac kojim će ga
dovijeka moći držati vezanog uza se.
Kako je samo budalasta bila. Njegova bezgranična naslada njezinim
tijelom nikada nije izblijedjela, ali ništa nije moglo zauzdati Robina. A
sada ju je Hugh promatrao potpuno nezainteresirano, opisavši je
premršavom.
Bilo je budalasto od nje što joj je bilo stalo i što je dopuštala da je
Hughova neprestana ravnodušnost dira. Na kraju krajeva, čovjek joj nije
ništa skrivio, samo je ignorirao njezinu djetinju zaluđenost i nastavio sa
svojim životom.
Posegnuvši u torbu, izvukla je koricu kruha koju je odvojila od
vlastitih usta pa je umočila u juhu i prinijela njegovim otvorenim
usnicama.
- Mm. - Zatvorio je oči i uzdahnuo kao da je upravo okusio komadić
raja.Potom ih je ponovno otvorio, a ona je znala da se usredotočio na novi
problem.
- Koliko su stari vaši sinovi?
- Oba su iskusila osam zima.
- Blizanci?
Odgovorila je onako kako je inače činila.
- Nigdje nećete naći dva dječaka koji toliko nalikuju jedan drugome.-
Rijetkost je da oboje djece preživi porod.
Nije odgovorila.
- Vrijeme je da ih povjerite nekome na skrb i odgoj. - Govorio je sa
žustrinom. Uzvratila je jednako žustro.
- Već su povjereni nekome na skrb. Gvardijan susjednog samostana
primio ih je pod svoje krilo, a trenutačno su na svojemu prvom hodočašću.
- Hodočašću? - Obrve su mu se namrštile, pa je temeljito prožvakao
idući zalogaj kruha namočenog u juhu prije nego što je nastavio:
- Gvardijan? Povjerili ste ih na skrb gvardijanu?
Njegova nevjerica rasrdila ju je.
- Koga biste drugog predložili?
- Za sinove grofa od Jaggera? Trebali bi biti paževi u viteškom
domaćinstvu.
56
- Oni ne žele biti u viteškom domaćinstvu. - Uperila je žlicu u njega

kako bi naglasila riječi. - Žele postati redovnicima.
- Sinovi grofa od Jaggera žele postati redovnicima? Njegov je glas
poprimio boju kakvu nikada prije nije čula od njega, a njezin je odgovor
poprimio obrambene tonove.
- Tako je.
- Takva šteta! Grof od Jaggera bio je jedan od najvještijih boraca koje
sam ikada sreo. Umalo je i mene porazio.
Uzbuđeno je izgovorio riječi, promatrajući je postrance, a nju je
obuzeo bijes.
- Nesumnjivo na nekom od turnira koje je često običavao posjećivati,
ostavljajući mene kod kuće kako bih namaknula novac za njegove borbe,
odgojila mu sinove i osigurala im budućnost.
Uzeo je zdjelu iz njezinih dlanova pa preostalim kruhom počistio
ostatke mesne juhe. Potom joj je vratio zdjelu.
Čvrsto ju je zgrabila, pokušavajući natjerati samu sebe da ustane,
udalji se od njega, da ga ignorira kao što površna svinja, kakva je on očito
bio, i zaslužuje.
- Dajete mi savjete o odgoju sinova, ali koliko vam je uistinu stalo do
njihove sudbine? Oni su moji sinovi, ja ih hranim i odgajam. Vama su oni
samo hir koji bi vas zaokupljao dok ležite ovdje, a skloni ste hirovima koji
ne traju duže od običnoga svrbeža. Počešete se, svršite s njima i zaboravite
ih. Kada bih vam to dopustila, izokrenuli biste cijeli moj svijet radi svojih
hirova, B kada biste i taj hiroviti svrbež počešali i zaboravili, moj bi svijet
još uvijek bio u rasulu.
- Nisam tako hirovit.
- Svi su muškarci hiroviti. A zašto i ne bi bili kada u svojim rukama
drže svu moć?
Duboko je udahnuo, a kada je progovorio, iz njega je dolazio glas
razuma.
- Ne vodi me hirovitost do spoznaje kako će sinovi grofa od Jaggera
biti borci. Poznavao sam Robina, gospo Edlyn, u danima kada je bio u
naponu snage, a osjetio sam i moć njegove oštrice. Svjedočio sam koliko
su mu se muškarci divili, a žene... pa... - Nakašljao se.
- Kažete da njegovi sinovi žele postati redovnicima. Možda je tako,
57
ali možda bi, kad bi im se pokazao i drugi put, shvatili kako im viteštvo
više odgovara.
- Robin je umro u naponu snage. - Srce joj je gotovo prestalo kucati
dok se prisjećala čik, naočita, hrabra muškarca, pa shvatila kako njegova
noga više nikada neće kročiti zemaljskim tlom. - Za svoje sinove želim
bolje od toga.
- Ali što oni žele za sebe?
- Osam im je ljeta. Ne znaju što žele. - Ustala je i odložila zdjelu u
vjedro s ostalim prljavim posuđem. - Drugi roditelji usmjeravaju djecu na
stazu koju djeca moraju slijediti cijeloga svojeg života. Zašto ste uvjereni
da sam ja manje sposobna za takvo što?
- Možda bi vas otac mogao savjetovati.
Primijetila je da nije odgovorio na njezino pitanje.
- Moj otac čak ni ne zna gdje smo.
- Zašto?
Otvorila je torbu koju je tog jutra ponijela u šumu pa iz nje istresla
bilje i korijenje na stol.
- Nisam mu javila... niti je on pitao. Prilikom svoje prve udaje, bila
sam jedna od pet kćeri. Majka je nakon toga rodila još dvije. Svaku je
valjalo udati ili poslati u samostan, svakoj osigurati kakav-takav miraz.
Pomogla sam kupiti muževe trima svojim sestrama, kao što se od mene i
očekivalo. - Pomirisala je korijen mandragore, a potom smireno nastavila:
- Ipak, unatoč svemu tome, sumnjam kako bi me otac raširenih ruku
dočekao u svoj dom, ovako obeščašćenu kakva jesam.
- Tužno je to - promrmljao je Hugh.
- Zapravo i nije, nimalo - uzvratila je Edlyn. - I vi ste rođeni u obitelji
jednako siromašnoj poput moje. Bi li vaši roditelji vas dočekali s
dobrodošlicom?
- Ne bi, ali ja sam odrastao muškarac!
- I te kako jeste. - Je li slutio njezin sarkazam? Sumnjala je u to. Bio
je pravi muškarac, nesposoban proniknuti u ženske misli. Ona je pak bila
odrasla žena. Ali njezina postignuća nisu bila postignuća muškarca, pa
stoga muškarcu i nisu vrijedila mnogo.
Smetalo joj je to, način na koji muškarci bezobzirno srljaju kroz
život, uzimajući zdravo za gotovo kako je njihov put pravi put, sigurni u
58
svijetu koji su stvorili kako bi služio njihovim potrebama i prohtjevima.

Žene su bile prisiljene prilagoditi se tom svijetu, shvatiti želje i
razmišljanja muškog uma. Kad bi žena posrnula, kažnjavao ju je njezin
muškarac. Kada bi muškarac posrnuo, žena bi bivala kažnjena sa svojim
muškarcem.
- Možda bi sir David bio voljan dati svoje mišljenje - nastavio je
Hugh.
U njegov se glas sada uvuklo oklijevanje. Možda je ipak uspio barem
donekle pročitati njezine misli. Mogla je zamisliti njegovo namršteno,
izborano čelo, način na koji se svijetlosmeđa boja njegovih očiju
prelijevala u zelenu, ozbiljnost ocrtanu na njegovim usnicama.
Sve je to mogla zamisliti, a proklinjala je samu sebe zbog svoje
mašte. Kako ga je mogla poznavati tako dobro da može predvidjeti
njegove reakcije? Ah, da, provela je sate proučavajući ga tijekom
djevojačkih godina - njegove čvrste, široke usne i njihovo obećanje
senzualnosti, način na koji je njegova plava kosa otkrivala njegovo lice,
njegove obrve koje su se uvijek spuštale kad bi se suočio s izazovom...
No, sve je to zaboravila! Prošle su godine. Ona nije, dovraga, uistinu
nije čuvala njegov lik u svojem umu poput svete slike.
Te su je misli vodile do nove, neopipljive spoznaje. Ako ga se nije
sjećala, onda ga je morala promatrati ovdje, u ljekarni. Promatrati ga, ne
kao bolesnika, nego kao muškarca vrijedna pažnje. Nije vjerovala da je
činila takvo što. A ipak, nekako se našla u ulozi proricateljice njegovih
riječi i reakcija.
Mrzila je to u vezi sa sobom. Činilo joj se kao da je uvjerila samu
sebe da se izliječila od infekcije koja je potajno još uvijek tinjala u
njezinim venama.
- Nadam se da mrmljate kako sam se domislio izvrsnom rješenju. -
Hugh nije zvučao uvjeren u svoje riječi.
Probravši crvenu djetelinu, naslagala je biljke na hrpu pa počela
ubirati njihove grimizne cvjetove.
- Dok sam živjela s gospom Alisoun, ona i sir David iskazivali su mi
krajnju ljubaznost. Iznimno cijenim njihovo mišljenje, ali bojim se da im
se ne mogu obratiti u vezi s bilo čim. Takvo mi što jednostavno nije
prihvatljivo.
59
- Vaš ponos ne dolikuje ženi.

Dlanovi su joj se stisnuli u pesnice, a miris proljetnog cvata djeteline
nasrnuo je na njezine nosnice. Opustivši stisnute šake, obrisala je crvene
mrlje s dlanova. Odgovorila je tiho, odlučnim tonom:
- Moj je ponos sve što mi je ostalo i već je dugo jedino što me
održava na životu.
- Previše ste neovisni.
- A čijom krivnjom? - Grčevitim je pokretima prostrla tanku tkaninu
po stolu pa na nju istresla cvat djeteline.
- Možda mojom. Gotovo je prečula njegove riječi, a njihovo joj
značenje ionako nije bilo jasno.
Nastavio je: - Po svršetku rata imat ću nekoliko posjeda uz svoju
titulu. Tada ću moći uzeti vaše sinove pod okrilje.
Nije mogla vjerovati. Nije to mogla podnijeti. Zar nije čuo ništa od
onoga što je govorila? Zar je njezinu odlučnost bilo tako lako ignorirati?
Njegova je ponuda potvrdila ispravnost njezina promišljanja - da su
muškarci izazivali rat radi svoje ljubavi prema boju i kako bi se oduprli
uljuđenom utjecaju žene i doma. Suočen s mišlju da bi dva dječaka -
dječaka koje nikada nije upoznao - mogla postati sluge mira, Hugh je
podlegnuo porivu da ih spasi, jednakom gorljivošću kojom su sveci
nastojali pridobiti grešne duše. Uzmogla je zadržati pristojnost u tonu, ali
skrivena nota u njezinu glasu, ako se uopće potrudio čuti je, nosila je u
sebi nešto mračno i opasno.
- Moji su dječaci doživjeli već previše nemira u životu. Ja sam
njihova majka. Ostat će sa mnom.
Uhvativši kutove krpe, podigla je djetelinu. Pokušao je odgovoriti, ali
ona je prošla pokraj njega ne dajući znaka da ga je čula te odnijevši
prikupljeni cvat van. Pronašla je mjesto u zavjetrini pa kleknula i
rasprostrla krpu kako bi se cvjetovi mogli osušiti. Zimi će poslužiti kao čaj
protiv napadaja kašlja.
Do zime, Hugh će otići.
Prvi je put u životu čeznula za zimom. Kleknuvši među nasade bilja,
stala je čupati korov koji je zaprijetio crnom gavezu. Protekla je zima bila
njezina prva provedena u opatiji. Bila je iznimno duga, dosadna i hladna.
Čeznula je za proljećem kao nikada prije, ali proljeće je s bujnim
60
krajobrazom i lakoćom putovanja donijelo i rat, nošen umjerenim

vjetrovima. Bitke su se vodile preblizu. Ranjenici su iscrpili njezine zalihe.
Nekolicina neotesanijih vojnika zaprijetila je pljačkom sela, a iz crkve je
nestao zlatni kalež.
Samo bi se očajan čovjek usudio krasti od Boga, a događaj je i te
kako uznemirio redovnice. Edlyn je vjerovala kako je jednako prestrašio i
redovnike koji su, kao i većina, bili nevični umijeću ratovanja. Gospa
Corliss predložila je Edlyn da prorijedi izlete u gaj dok se mir ne vrati u te
predjele. Edlyn joj je objasnila da je vrijeme cvata crvene djeteline jako
kratko, a lišće podbjela treba prikupiti sada, prije negoli izgubi sokove.
Ono što gospa Corliss nije razumjela bila je Edlynina potreba za
bijegom u šumu. Ondje je nitko nije nadzirao, nitko joj se nije
podsmjehivao zbog onoga što je bila i u što se prometnula. Ondje je mogla
izuti cipele i podići suknje pa slobodna uma tražiti ljekovito bilje, udišući
pritom zrak natopljen slobodom.
Istina, jednom je zgodom imala nelagodan osjećaj da je netko
promatra. Osjetila je kako joj se kostriješe dlačice na vratu, a onda je
začula pucketanje grančice pod nečijom nogom. Obuzeo ju je strah koji ju
je držao u stisku sve dok nije prepoznala Whartona, krvavog nakon što je
oderao zeca. Strah je tada zamijenio osjećaj posramljenosti, a on je u
svemu uživao.
Međutim, zanijekao je da ju je slijedio, a ona je ostala s nelagodnim
osjećajem da je bila nečiji plijen. Nakon toga, uvijek je uza se imala čvrst
hrastov štap za hodanje.
Ustala je. Zbog čega je strepila od neke umišljene prisutnosti? Imala
je dvije i te kako stvarne brige.
Zaputila se prema vratima kada joj je na obraz pala kapljica vode.
Pogledavši u nebo, uzdahnula je mješavinom gađenja i olakšanja. Gađenja
jer će morati ponovno unijeti crvenu djetelinu. Olakšanja jer će kiša
potaknuti rast novih biljaka koje je zasadila u vrtu.
Pokupila je cvat djeteline i krenula natrag prema vratima. Neće imati
mira dok god Hugh od Florisouna obitava u njezinoj ljekarni.
Gotovo ne sačekavši da prijeđe prag, nestrpljivo je rekao:
- Želim da i vi dođete.
- O čemu zborite? - Bojala se da već zna odgovor pa je zavežljaj s
61
cvatom bacila na stol prije nego što je imala priliku popustiti iskušenju da
ga baci na njega.
- Skrbit ću se o vašim sinovima, a vi ćete živjeti s nama. Nije
uspijevala doći do daha. - Živjeti s vama?
- Bit ću dobar prema vama, Edlyn.
- Dobar prema meni. - Udarila je nogom o tlo, bijesna i uvrijeđena.
- Trebat će mi žena da se brine o domaćinstvu, a vi to znate činiti, i to
dobro. - Navukao je šarmantan osmijeh; očito je bio navikao dobiti ono što
poželi.
- To bi vam više godilo od ovog što ste prisiljeni činiti sada, iskapati
bilje iz tla i kuhati esencije trava za strance. - Govorio je prozaično, kao da
zna što ona voli i ne voli.
- Godilo bi mi?
- Naravno da bi - odgovorio je samouvjereno. - Edlyn - pružio je dlan
prema njoj - nas bismo dvoje bili nepobjediv par.
- Par čega? O kakvom paru zborite?
Povukao je dlan, a obrve su mu se spustile. - Bračni par.
Obuzela ju je panika, uskovitlavši njezinu utrobu i izazvavši joj
mučninu. - Brak?
Natruha iritacije uvukla se u njegov glas. - A što ste pomislili da
predlažem?
- Zasigurno ne brak. - Nikad brak. Nikad više. Podigao je glas.
- Mislili ste da bih predložio da živite sa mnom kao moja ljubavnica
dok bi vaši sinovi svjedočili tome? Mislili ste da bih iskoristio vaš niži
položaj kako bih vas obeščastio predloživši vam nešto neumjesno?
Svladala je paniku dopustivši da je preplavi ljutnja.
- Tijekom svih svojih godina života nisam ostala zadivljena
plemenitošću muškoga roda kada se suoči sa ženinom nedaćom.
U naletu bijesa ustao je.
- Ja sam Hugh de Florisoun, živuće utjelovljenje viteštva.
- Naravno da jeste. - Protkala je svoje riječi porugom, a to joj je
pričinilo znatno zadovoljstvo. Istodobno je pohrlila k njemu pa omotala
ruku oko njega. - A sada legnite prije nego što opet prokrvarite.
- Sumnjate u mene?
Koljena su mu zaklecala, a ona je odgovorila: - Ne sumnjam u vašu
62
čast, Hugh. A sada mi dopustite da vas polegnem.

Ozbiljno sam mislio ponudivši vam ruku u braku, potpuno uvjeren u
ispravnost svoje prošnje - posrnuo je, povukavši i nju za sobom - a vi mi se
izrugujete?
Pomogla mu je spustiti se dok stražnjicom nije dotaknuo ležaj.
- Pogriješila sam. Jesam upoznala muškarce koji su živjeli život
slijedeći viteški kodeks. - Položila mu je glavu natrag na omraženi jastuk. -
Samo nisam jako dugo.
Ruke su joj bile obavijene oko njegovih ramena, a jednim mu je
dlanom pridržavala glavu kao da joj je dijete - ili ljubavnik. Trebala je biti
svjesna jednostavne istine: da nije preživio tako dugo i postao tako
uspješan propuštajući prilike kad bi se one ukazale.
Tonom prožetim senzualnošću, prošaptao je njezino ime:
- Edlyn.
Kada je spustila pogled prema njemu i ugledala izraz njegova lica,
znala je da je u nevolji. Poslužila mu se na pladnju.
Bi li ga trebala ispustiti i pokušati pobjeći? Ili bi joj njegova dobrobit
morala biti najvažnijom? Previše je muke iskusila vraćajući ga u život da
bi ga tek tako ispustila, ali samodopadni izraz njegova lica uistinu ju je
ljutio. Pomogla mu je spustiti glavu na širinu prsta od jastuka pa je
ispustila. Udaljenost nije bila dovoljna da mu naudi, ali bilo je to dostatno
upozorenje da mu se neće tako lako predati.
Pokušala je skočiti u sigurnost. Njegove su je ruke već obavile, a
njezin je nepovoljan položaj iskoristio kako bi je povukao na sebe. Srušila
mu se na prsa, a on je bolno zastenjao.
- Pravo vam budi - rekla je, boreći se laktovima ne bi li se oslobodila.
- Ne želim ovo.
- Budite bešćutni. - Nastavio je blokirati njezine udarce, trošeći
minimum dragocjene energije, dok je ona istodobno svoju trošila do
iznemoglosti. - Udarite me u ranu.
Nije mogla učiniti takvo što. Očajnički je to željela, ali ga
jednostavno nije mogla gurnuti natrag na rub smrti. Umjesto toga stisnula
je šaku, pokušavši ga udariti u lice. Uhvatio ju je za prste i stisnuo. Borila
se, a kada je klonula, stavio joj je dlan na potiljak kako bi je pridržao i
osigurao da će ostati mirna za njegov poljubac.
63
Pokušao je upotrijebiti jezik, a to ju je ponovno rasrdilo. Što on

umišlja tko je?
E pa, trebao je ostati izgubljen.
Otpor njezinih čvrsto stisnutih usnica očito mu je prenio poruku, jer
joj je dopustio da udalji usne od njegovih. Ponovno je pokušala pobjeći, ali
on ju je vješto zadržao pa prevrnuo na svoju zdravu stranu i napola zarobio
pod tijelom.
Bio je tako miran, tako proračunat! Kako je muškarac koji je samo
nekoliko dana prije bio tako blizu smrti mogao svladati nju, zdravu ženu?
U njezin su se glas uvukle naznake panike dok se borila protiv njega.
- Ovo... nije... u redu.
- Samo ću vam dati cjelov, što je posve primjereno za parove koji su
se obećali jedno drugome.
- Nisam dala takvo obećanje.
- Uskoro ćete uvidjeti razložnost mojega prijedloga.
Izgovorio je riječi kao da se radi o istini. Kao da njezino negodovanje
ne znači ništa. Kao da ona nije ništa više nego prostodušna žena kojoj je
potreban muškarac da bi je uputio kako živjeti svoj život. I još gore,
glupan je u to po svoj prilici i vjerovao.
Držeći je jednim bedrom prikovanu za pod, imao je potpunu kontrolu
nad njom. Prvo se riješio njezina vela. Tkanina joj je s lakoćom skliznula s
glave, a on je prstima uhvatio nježne ravne niti koje su joj pobjegle iz
pletenice. Podigavši pletenicu visoko, zurio je u nju.
- Prestanite s time! - Zgrabila ga je za zapešće. Pogledao ju je,
zarobljenu između poda i njegova tijela.
- Sjećam se da sam vidio ovo, potpuno raspleteno, na svjetlu vatre, i
da sam vidio vas, potpuno razodjevenu.
- Imala sam nešto na sebi! Imala sam... - Prestala je govoriti.
Prekasno. Usnice su mu se razvukle u osmijeh zadovoljstva, a ona je
planula: - Čega se još sjećate?
Nije odgovorio. Samo se nagnuo naprijed i usnicama očešao njezine.
Držala je oči otvorenima, a kada je podigao glavu, rekla je:
- Prvo ste me pokušali oboriti s nogu. Potom ste iskušali nježnost?
Koja je vaša sljedeća taktika?
Očito je odala neku od duboko skrivenih emocija, jer je odgovorio:
64
- Nježnošću ću postići ono što želim.

Pokušala se dodatno ukrutiti, ali znala je da on vjerojatno ima pravo.
Usamljenost opatije odjekivala je njezinom dušom. Istina, neprestano je
bila okružena ljudima, ali na mjestu gdje je putenost bila izjednačena s
grijehom, stanovnici su zazirali od dodira. Njezini su je sinovi, naravno,
grlili, ali nije mogla a da se ne prisjeti dvorca Jagger. Nedostajali su joj
impulzivni zagrljaji njezinih štićenica, učtivi poljupci kojima je cjelivala
goste na dolasku i odlasku. Najviše od svega, nedostajali su joj puteni
zagrljaji koje je dijelila sa svojim muškarcem, a ova nevoljna reakcija na
Hugha nije mogla biti ništa drugo doli pokušaj osamljene duše da se
poveže s najbližim ljudskim bićem.
Ili to ili je uistinu bila izopačena kao što je gospa Blanche vjerovala.
Hughova je podlaktica bila ispod njezine glave, a on ju je promatrao
opčinjenošću za koju je znala da je neutemeljena. Njegov joj je pogled
ulijevao nelagodu, ali natjerala se zadržati mirnoću, obrativši mu se
zajedljivo: - U što gledate, vi podlače?
- U gospu koja će mi postati suprugom i, usudim se to reći, ženu koja
mi je spasila život.
Preplavila ju je nenadana toplina, rastopivši njezin otpor. - Bila je to
Božja milost.
- Istina, a vi ste mu poslužili kao oruđe. - Pomiluje ju po kosi. - Ne
bih li se trebao osjećati povlaštenim jer imam priliku spasiti Božje oruđe iz
neimaštine koja ga je snašla? Njezino je dobro raspoloženje iščeznulo.
- Ide mi posve dobro i bez vas.
- Da, tako je. - Osvrnuo se uokolo po njezinoj voljenoj ljekarni. -
Uistinu, jako dobro.
Znala je što je vidio. Nizak strop, zemljani pod, brižljivo posložene
kutije s travama... Što je ovo mjesto bilo u usporedbi s dvorcem i njegovim
ostakljenim prozorima, drvenim podovima prekrivenim šašem i
tapiserijama obješenim po zidovima? A ipak, zbog svoje negdašnje
darežljivosti, imala je opatiju, mjesto na kojemu je mogla potražiti
utočište, umjesto da bude prisiljena snalaziti se na ulici ne bi li namakla
novac za izdržavanje djece. Sve se odigralo upravo onako kako su
svećenici običavali propovijedati: Gospod nagrađuje dobra djela. Ono što
je Hugh vidio kada bi je pogledao bila je žena koju su zadesila teška
65
vremena. Ona je sebe smatrala ženom koja je uspijevala učiniti puno s ono
malo što je imala.
Izgovorila je riječi zajedničke svim ženama svijeta.
- Vi muškarci takve ste magarčine!
Nije odgovorio na to. Samo je približio njezinu glavu svojoj i
ponovno je poljubio. Bila je to naznaka onoga što bi moglo biti, ovlašni
cjelovi koji su joj dopuštali da ga kuša. Ona nije željela spoznati njegov
okus pa je zube držala čvrsto stisnutima, ali njegov se jezik probio pokraj
njezinih zatvorenih usana, a ona je svejedno oćutjela njegovu aromu.
Valovi njegovih udisaja smirili su je na njegovim grudima koje su se
uzdizale i spuštale u ritmu s njezinim. Čeznula je za ljudskim dodirom,
više negoli je i bila svjesna, jer se zatekla kako udiše i izdiše skupa s njim.
- Otvorite ih - prošaptao je. Dlake na licu izrasle su mu u meko krzno
koje joj je golicalo bradu, a njegov slatki miris poticao je njezine žudnje.
Pripijena uza nj, mogla je osjetiti udarce njegova srca o svoju prsnu
kost, udarce koji su nadjačali njezin prirodni ritam, natjeravši krv da divlje
kola njezinim venama.
- Edlyn, podajte mi se. - Dlanovima je milovao njezin vrat pa potom
tjeme u sporim, hipnotičkim krugovima.
Oči su joj se sklopile, ali gledala je njegovim očima. Uši su je izdale,
ali uspjela je čuti vlastito odbijanje. Osjetila je njegovo likovanje kada joj
je prodro u usta, a potom i frustraciju kada mu je dopustila da čini što
hoće, odbivši uzvratiti na isti način.
Privukao ju je bliže, iako bliže nisu mogli biti, ispreplećući svoje
noge s njezinima, pritišćući je koljenom visoko između bedara, sve dok
pritisak nije urodio dobro poznatim osjetom, i potom i novim žudnjama.
Borila se ne bi li mu se oduprla, ali on je napredovao postojano, podmuklo.
- Osjetite me - gugutao je. - To sam ja, Hugh, koji vas drži i pruža
vam užitak. Vaš stari prijatelj, novi ljubavnik, budući muž.
- Ne. - Tako slabašan glas!
Rugao joj se, ali dobrohotno. Njegove ruke - koliko ih je imao? -
lutale su joj preko vrata, ramena, cijelom dužinom tjela do bedra,
zaustavivši se ondje. Bila je tako isprepletena s njime, tako svjesna
njegova bića, da je mogla čak osjetiti i bol njegove rane. Borila se protiv
stapanja dvaju bića u jedno. Morao je biti čarobnjak kada ju je uspio tako
66
upiti u svoje kosti i krvotok.

- Osjećam vašu strast - promrmljao je. - Tako dugo uskraćena, tako
gladna i zahtjevna. - Pomaknuo je koljeno. - Kada mi uzvratite...
Samoočuvanje je odgovorilo umjesto nje.
- To se neće dogoditi.
Prestao se kretati, prestao je disati, ostavši tako nepomičan da su se
njezine oči otvorile, zagledavši mu se u lice.
Vidjela ga je besvjesnog. Vidjela ga je razdrta bolom. Svjedočila je
njegovu oporavku. Svjedočila je njegovoj znatiželji. Nikada ga prije nije
vidjela odlučnog, ali sada ga je vidjela upravo takvog.
Njegov se ravnodušan pogled susreo s njezinim. Velika usta doimala
su mu se poput porezotine na licu. Progovorio je glasom koji se poradi
izostanka bilo kakve emocije doimao još uvjerljivijim.
- Neću vas pustiti na miru. Neću vam dopustiti da umaknete. Držat ću
vas dok mi ne uzvratite ili dok oboje ne podlegnemo gladi i žeđi.
Poželjela mu je odgovoriti kako takvo što nije moguće. Kako će netko
doći potražiti je. A ljubavnici nisu umirali jedno drugom u zagrljaju,
unatoč trabunjanjima romantičnih bajki.
Ipak, uočivši na njegovu licu pogled lovačkoga psa, pomislila je kako
bi bilo jednostavnije predati se. Tada bi sve bilo gotovo, ona bi vratila
svoju slobodu, a on bi povratio svoj muški ponos.
Na kraju krajeva, o tome se zapravo radilo, zar ne? Žena se usudila
prkositi mu, povrijedivši time njegov krhki, muški ponos. Međutim, nije se
doimao nimalo povrijeđenim. Doimao se strpljivim, a to je bilo još i gore.
Nije se željela predati, ali u svojem je životu učinila mnoge stvari koje nije
željela učiniti. Takva je, na kraju krajeva, bila sudbina žene.
Pomirena sa sudbinom, podigla je glavu s njegove ruke pa pritisnula
usta na njegova.
Još.
Usnice su mu klizile preko njezinih, a ona je sebi ponovila da je
ravnodušna. Ali dlan joj se stisnuo u šaku. Umjesto da je upotrijebi kao
oružje, njome je poduprla glavu. Stavivši drugu ruku na njegovo rame i
širom otvorivši oči, utisnula mu je cjelov usnama, a potom i jezikom.
Predao joj se spremno - sušta suprotnost njezinu opiranju maločas.
No, takvo što bilo je i za očekivati. Na kraju krajeva, dobivao je što je htio.
67
Ravnodušna. Bila je ravnodušna.

Prekinuvši poljubac, upitao je:
- Zar vas nitko nije podučio bolje od ovoga?
- Što želite reći?
- Da nije dovoljno muškarca samo ubosti jezikom. Odgovorila je prije
nego što je stigla razmisliti: - Ali ja sam tako dobra u tome.
- Samo dok govorite.
U jednom se trenutku morala neznatno udaljiti od njega, jer ju je
ponovno privukao bliže, okrenuvši je na leđa. Nije joj se sviđao način na
koji se izdizao iznad nje, dominantno ispunivši svaki pedalj prostora, ali
odlučila je ravnodušno mu pružiti ono što želi.
- Sklopite oči - naredio je. Poslušala je.
- Opustite se. Pokušala je.
- Izvrsno, a sada učite.
Bio je to poljubac o kakvom je sanjala prije svih tih godina. Intiman.
Njegov hrapavi jezik poigravao se mekim tkivom unutrašnjosti njezinih
obraza.
Strastven. Rukama joj je lutao tijelom, dodirujući mjesta koja nisu
osjetila dodir tako dugo da je gotovo ponovno bila djevica.
Zaigran. Njegovi su je zubi grickali dok mu ne bi pružila otpor.
Potom bi je opet pokorio pa je nastavio cjelivati.
Nije upoznala muškarca koji se volio ljubiti. Sve do sada. Žene su se
u svojim razgovorima slagale kako ljubljenje muškarcima ne predstavlja
užitak. Ljubljenje je bilo puko iščekivanje trenutka da žena dade znak kako
je spremna za općenje, a ako taj znak ne bi došao dovoljno hitro, muškarac
bi vrlo brzo prestao s ljubljenjem pa krenuo dalje. Barem je takvo bilo
Edlynino iskustvo.
Ali s Hughom nije bilo tako. Hugh joj je cjelivao usta, vrat, obje
polutke lica, a potom opet usta. Nije joj pokušao svući odjeću. Nije bio
nestrpljiv kad je poželjela još. Čak štoviše, držao ju je na odstojanju
pomoću nečega što je nalikovalo na osmijeh, smireno joj rekavši:
- Znao sam da vas mogu natjerati da se prepustite.
Ravnodušna? Je li uistinu vjerovala da je ravnodušna? Nije bila! Bila
je ljutita. Odjednom je bila izrazito bijesna. Njegov samozadovoljni
komentar uspio je postići ono što ništa drugo nije. Kurvin se skot opustio,
68
a ona je koljenom trznula tako brzo da nije imao vremena ni pokušati

obraniti se. Jedan dobar udarac i u sljedećem je trenutku stajala iznad
njega dok se on izvijao na tlu.
Obuzeta srdžbom, obratila mu se bijesno dašćući:
- Pokopala sam dva muža, ali za vas ću učiniti iznimku. Ako me ikada
više dotaknete, pokopat ću vas, a da prethodno neću postati vašom
suprugom.
69
6.
Ratnik nikada ne bi smio proslavljati pobjede, Whartone, sve do

trenutka dok potpuno ne razoruža neprijatelja. - Uvelike se oslanjajući o
dugački stol, Hugh je obišao ljekarnu.
- Mudri ste kako i inače, gospodaru. - Wharton je poskakivao oko
njega, pružajući ruke prema njemu poput zabrinuta roditelja koji podučava
dijete hodanju. - Ne mislite li već jednom sjesti?
- To je pouka koju sam davno naučio, ali nikad se nije pokazala tako
istinitom kao na današnji dan.
- Ona je okrutna žena, usuditi se tako vas lišiti vaše muškosti -
odgovorio je Wharton vatreno.
- Edlyn je žena ratnica, dostojna nositi moju djecu. - Zaustavivši
procesiju po sobi, obratio se Whartonu jasnim tonom nezadovoljstva.
- Ona je i tvoja buduća gospodarica, pa ćeš o njoj govoriti sukladno
tome. Wharton je teško uspijevao pojmiti koncept žene koja bi njemu
mogla zapovijedati.
- Istini za volju, ono što je učinila i ono što je rekla nije ni važno.
Podarila mi je izniman dar. - Hugh je duboko udahnuo. - Pokazala mi je
kako svi moji dijelovi još uvijek rade i da ću preživjeti.
- Žene su dobre u tim stvarima, barem u nečemu - složio se Wharton.
- Noćas ste na nogama duže nego sinoć, a sinoć ste hodali više nego
noć prije. Ne biste li se sada trebali odmoriti?
- Snaga mi se vraća svakog dana deseterostruko. - Hugh se oprezno
odgurnuo od stola i podigao ruke s njega. Osjetio je zatezanje kože, ali ne
pretjerano. Edlyn mu je prethodnoga dana izvukla šavove, a čak je i ona
bila zapanjena njegovim oporavkom.
- Nemojmo zaboraviti, Whartone, da su me travarske vještine gospe
Edlyn vratile iz mrtvih.
- Ne govorite takve stvari, gospodaru - zadrhtao je Wharton. - Takvo
što nije prirodno.
- Sjećam se - nepokolebljivo je nastavio Hugh. - Ležao sam iza peći.
70
Nisam mogao otvoriti oči. Jedva sam uspijevao disati. A onda sam oćutio
nešto, a mirisalo je poput... poput vonja bojnoga konja spremna za bitku ili
netom nauljene verižnjače. Želio sam upiti taj miris. Želio sam jačati od
njega.
Stisnuo je šake, a pogled mu se izgubio u daljini. - Potom je povoj
postao mek i topao, poput dobro štavljene kože, onakve od kakve dajem
činiti svoje rukavice.
- Sanjali ste, gospodaru. - Whartonova je samouvjerenost iščeznula
kada ga je Hugh srdito pogledao. - Niste li?
- Znam kako izgleda san, kako java, a ovo je bilo oboje. Hugh je stao
promišljati.
- Ili nijedno. No, bilo je stvarno. Taj okus. Mogao sam ga kušati.
- Kušati što?
- Kušati nju.
- Gospu Edlyn? - Wharton je ustuknuo. - Iskoristila vas je dok ste
spavali? - Porazmislio je. - Ili što ste već činili?
- Naravno da nije, budaletino. Uopće nije bilo tako! - Wharton je bio
odan sluga, ali ponekad je njegova neukost znala iznenaditi Hugha. Ipak,
pokušaj objašnjenja doimao se u najmanju ruku riskantnim.
- Na mojem je jeziku eksplodirala aroma, okus kakav nikada prije
nisam oćutio. Želio sam uživati u njemu. Želio sam joj i još, od tada pa
zauvijek. A nekako sam znao kako je to aroma gospe Edlyn.
Wharton je zadrhtao. - Bezbožno je to o čemu zborite. Je li vas
opčinila? Polako, štedeći snagu, Hugh se zaputi prema vratima. - A poradi
čega?
- Govorite da ćete se oženiti njome.
- I hoću. - Hugh se uhvatio za dovratnik, otvorivši vrata kako bi
pustio noćni zrak u ljekarnu.
- Takvo što nije nužno. Možete je imati, a da ne platite takvu cijenu.
Iznenađen, Hugh se prisjetio kako je Edlyn sumnjala u muškarce i njihovu
čast. - Što želiš reći?
- Ovdje nema nikoga drugog tko bi se borio za njezinu naklonost.
Jednostavno je uzmite!
Pažljivo, kako Whartonu nikada više ne bi palo na pamet predložiti
takvo što, Hugh se okrenuo prema svojemu slugi.
71
- Tako bi, uistinu, postupio nitkov, a ja ću prerezati grkljan svakom

muškarcu koji se usudi i pomisliti da sam takav.
Whartonove su se oči razrogačile, a on je čujno progutao slinu.
- Naravno, gospodaru. Želio sam reći da nemate suparnika pa se
možete oženiti njome kad god poželite.
- I mislio sam da si to imao na umu. - Hugh se osmjehnuo, ali pogled
mu je i dalje bio bezizražajan i hladan. - Iako nema suparnika, nedostatak
konkurencije ne umanjuje moje apetite.
- Ali... zbog čega ona? - Wharton nije uspio suspregnuti očajnički
vapaj koji je došao ravno iz njegova zakržljalog srca. - Zašto se želite
oženiti njome?
Nakon poduljeg promišljanja, Hugh je odlučio da Wharton zavređuje
nekakvo objašnjenje.
- Našla se u gadnom škripcu, a ja osjećam određenu odgovornost.
Wharton se osjetio slobodnim ponuditi savjet.
- Dajte joj novac.
- Ali meni je potrebna supruga.
- Mlada supruga - usprotivio se Wharton,
- Iskusna supruga koja umije sigurnom rukom upravljati mojim
imanjima dok ne naučim sve što vitez plaćenik mora znati kako bi postao
plemeniti lord.
- Istina, žena mora biti od koristi mužu - Whartonu je toliko bilo
jasno. - Ali ona se prema vama odnosi tako grubo.
Ublažit ću joj ćud i promijeniti njezin odnos prema meni. - Hugh se
uistinu radovao tom izazovu.
- Ona ne želi poći za vas.
- Dakle, uvjeren si da je Edlyn žena koja zna što je najbolje za nju?
Wharton je reagirao automatski, bez razmišljanja.
- Naravno da nisam!
Hugh je prikrio smiješak. - Ni ja. Ona je iznimna žena, ali ipak samo
žena koja će spoznati sreću tek kada prihvati vodstvo muškarca. Muškarci
su, prema definiciji, mudriji spol.
Wharton je očito žarko želio zapodjenuti raspravu, ali kako je mogao?
Svaka Hughova riječ bila je istinita. Wharton je kimnuo pa se naklonio, a
Hugh je izašao, zadovoljan jer je Uspio stati na kraj Whartonovoj drskosti.
72
Vani. Nije bio vani od bitke. Vrijeme je provodio u ovoj zagušljivoj

ljekarni, umirući malo-pomalo, sve dok Edlyn nije izvela čudo. A njezin
pothvat uistinu jest bio čudo. Nije se sjećao puno toga o svojoj bolesti, ali
toliko mu je bilo jasno.
Sada ga je kameni zid vrta štitio od pogleda znatiželjnika koji bi još
uvijek mogli biti budni. Noćni je zrak vonjao slatko poput slobode, a on je
zaškiljio podigavši pogled prema nebu prekrivenom oblacima. Kiša, jača
od rose, ali slabija od pljuska, poškropila mu je lice. Ranije ju je čuo kako
udara po slamnatom ratom krovu, ali znati i iskusiti bile su dvije različite
stvari.
Bojeći se ostaviti gospodara samoga vani u takvu stanju, Wharton je
dojurio kako bi stao uz njega. Prezirao je vodu u bilo kojem njezinu
obliku. Običavao je govoriti kako čovjek može umrijeti ako se napoji
vodom, a njegov muški ponos usahnuti ako ga opere njome, pa je Hugh
pakosno uživao zadržavajući ga na kiši.
- Gospa Edlyn doima se prilično... - Wharton je bio oprezan nakon
Hughova ranijeg izljeva nezadovoljstva - ... drugačijom od žena kakve
inače birate.
- Kako to misliš?
- Stara je.
- Dvadeset osam ljeta, ako sam točno izračunao, a još uvijek pristojna
izgleda.
- Zavređujete djevicu u svojoj bračnoj postelji.
- Zavređujem? - Hugh je prasnuo u smijeh pa se uhvatio za ranu dok
bol nije jenjala.
- Jesam li zavrijedio gotovo umrijeti?
- Ne, gospodaru! - Wharton je patetično iskašljao odgovor,
pokušavajući bez riječi ukazati na užasnu bolest pluća koja će ga pokositi
ako i trenutka dulje ostanu vani na vlazi.
Hugh ga je ignorirao.
- Zasluge nemaju ništa s kušnjama i nagradama koje život stavlja pred
nas.
- Dobro znam koje će od toga dvoga gospa Edlyn biti ako je uzmete
za ženu.
- Kušnja? - Hugh zađe malo dublje u vrt. Noć je bila crna poput
73
najcrnje noći koju je Hugh ikada iskusio. Oblaci su zapriječili svu svjetlost
zvijezda. U tmini i tišini, opatija je iščekivala zoru.
Miris bedrenike upozorio ga je da je odlutao sa staze pa se hitro vratio
na slamom posut put. Znao je da Edlyn neće biti sretna ako izgazi njezine
nasade mladoga bilja.
- Da, bit će takva. Edlyn koju sam poznavao u George's Crossu,
djevojku mila lica koja me gledala s obožavanjem, svijet još nije bio stavio
na kušnju. Ova će se Edlyn boriti... već se borila... za ono što joj pripada.
Wharton je slijedio Hugha, pažljivo gazeći po slami kako bi izbjegao
blato. - Borbenost nije ženina privlačna odlika.
Hugh bi se nekoć složio s Whartonom, i to prije samo dva tjedna.
Sada se to vrijeme činilo tako dalekim da više nije mogao razumjeti
Whartonovu nenaklonost.
- Kakva korist od žene koja ne umije obraniti ono što je njezino? Ne
mogavši više ostati uljudan, Wharton je nastavio:
- Ne sviđate joj se.
- Istina, ona predstavlja izazov - složio se Hugh.
- Ne sviđaju joj se invalidi. Smatra muškarca opruženog na leđima
manje vrijednim od onog koji stoji na dvije noge.
U okrilju tmine, Hugh si je dopustio smiješak.
- I to mi je palo na pamet, ali teško mi je povjerovati u takvo što. Ona
je tako razumna, tako suhoparna, tako snažna da mora biti sposobna
prepoznati snagu u drugima.
- Snažna je. - Wharton te riječi zasigurno nije zamislio kao
kompliment. - Uspjela vas je podići dok ste bili u nevijesti.
To nije ono što sam imao na umu, ali istina je, ima snažne ruke i
moćne šake.
- Nokte je održavala kratkima kako joj ne bi smetali u poslu. Njezini
su dugi prsti i ravni dlanovi bili umješni i izražajni, a Hugh je često znao
nesvjesno promatrati te ruke, pitajući se bi li bile jednako umješne i
izražajne dok bi se izvijala pod njim na ležaju ili u postelji.
- Volite ih nježnima - podsjetio ga je Wharton.
- Nježno me ne zanima u ovom trenutku. - Odbacivši svoje prijašnje
želje, Hugh je prstima pročešljao bradu, razmišljajući.
- Posjedujem snagu, a ona ne zna ništa o mojoj ulozi u upravljanju
74
kraljevstvom, pa stoga njezina ravnodušnost prema meni mora imati drugi

izvor.
- Kada dozna tko ste, brzo će se priviti uz vas.
- Misliš da će me udovica grofa od Jaggera željeti? - Hugh se gorko
nasmijao. - Pljunut će na mene kada dozna istinu.
- Možda. - Wharton je zvučao raspoloženije. - Ako je tome tako,
nećete je uspjeti uvjeriti da pođe za vas.
- Ne mora doznati prije zavjetovanja.
- Morate reći svoje ime.
- Ona zna moje ime. Ne zna moj naslov. - Gotovo je mogao osjetiti
Whartonovo iznenađenje kada su mu riječi doprle do svijesti.
- I ne bih bio nimalo sretan kad bi prerano doznala istinu.
Wharton je promrmljao nešto dok je njegovo novostečen zadovoljstvo
polako blijedjelo, a Hugh je glasno uzdahnuo. Njegov se plan činio
prepunim rizika, ali dosad se uvijek uspijevao nositi s bilo kakvim
razumnim izazovom. Naravno, nije dosegao vrhunac na kojem se sada
nalazio tražeći kavg u svakom prašnjavom kutu. Svoje je pothvate planirao
iznimno pažljivo, a potom se fanatičnom predanošću borio kako bi ih i
ostvario.
Sada je kovao plan. Borba će doći poslije. Bit će primoran boriti se,
bio je uvjeren u to. Wharton je možda podcjenjivao Edlynin prijezir,
Wharton je mogao misliti kako će se ona zadovoljiti njegovim novcem i
položajem, ali Hugh nije vjerovao u to. Hugh je bio svjestan bedema
kojima se okružila te im je pristupao s poštovanjem.
Međutim, on je živio za rušenje bedema.
- Sve ovo skupa zaudara na ludilo - rekao je Wharton. Hughu je bilo
jasno što Wharton želi reći. Hugh je volio žene, ali uvijek ih je bilo lako
napustiti. Njegov mač i bojni, konj bili su sve što mu je trebalo za sreću.
- Možda je to prvi znak zrelosti - sugerirao je. - Poriv da zasijem
svoje sjeme i promatram ga kako raste dok nije prekasno za to.
- Mlada djevica - tiho je promrmljao Wharton. Hugh ga je , naravno,
čuo. - Gospa Edlyn može iznijeti moju djecu, a već je dokazala svoju
plodnost. Ah! - Odmahnuo je rukom. - Dosta rasprave.
Edlyn nije igrala igrice s njim. Bila je sve samo ne koketa. Nije ga
želja za potomstvom privukla Edlyn, privukla ga je ona sama.
75
Vjerovao je kako sve redovnice nose jednaku odjeću - bezličnu halju

ispod koje se skriva do grla zatvorena podsuknja.
Svete su se žene vjerojatno molile da njihova neugledna odjeća
odvrati muškarce u bolnici od požudnih misli, ali u Edlyninu slučaju takvo
što nije uspijevalo.
A kako je i moglo? Imala je tijelo koje bi i anđela natjeralo da odbaci
krila. Groznica je u Hughov um urezala sjećanje nu njezine grudi, na
zlaćanu kožu tih čvrstih brežuljaka, na podatne bradavice koje preklinju da
ih se pomiluje. Kada god bi ugledao te sada prekrivene dojke, pomno ih je
promatrao, primjećujući način na koji odižu tkaninu, način na koji se
pomiču kada podigne ruke pokušavajući dosegnuti nešto s gornje police.
Njezine su grudi same po sebi bile dostatne da mu pruže ozdravljenje.
Njezin struk i bokovi činili su čuda za sebe. Hodala je na način koji
ga je izazivao. Nikada prije nije sreo ženu čiji su bokovi umjeli govoriti,
ali Edlynini su nekako uspjeli naučiti baš to. Ustani! zapovijedali su
njezini bokovi. Dođi i osvoji me.
On je, naravno, poslušao i ustao, to jest, barem je jedan njegov dio to
učinio.
Nije vidio njezine noge, ali znao je kako izazov mora počivati ondje,
među njima. Na kraju krajeva, ležao je na podu, otkud je mogao u bilo
kojem trenutku vidjeti njezine gležnjeve.
Snažne gležnjeve. Vitke gležnjeve. Gležnjeve koji su se spajali s
ostatkom nje i njezinim stopalima koja je, na njegovo zadovoljstvo, tako
često ostavljala golima. Edlyn nije mislila da razgolićena stopala mogu biti
uzbudljiva, ali svaki put kuda bi skinula cipele pa nastavila šetati
ljekarnom, on bi pomislio kako je napravda prvi korak prema intimnosti s
njime.
I njezino je lice bilo pristalo.
Ali te oči... Da je bio imalo praznovjeran, vješao bi češnjak u nadi da
će ga zaštititi od kletve tih zelenih očiju.
A ona je uistinu bacila čini na njega. Nije nimalo sumnjao u to.
- Rekoste da ste je čuli dok vas je iscjeljivala. O čemu je govorila? -
upitao je Wharton.
- Nešto o našem zajedničkom djetinjstvu. - Hugh se namrštio. - Nešto
o... štaglju. - Odmahnuo je glavom. - Ne uspijevam se prisjetiti točnih
76
riječi.
- Samo da nisu bila nekakva vještičja čaranja - odgovori je Wharton.
- Ne. Ništa takvo - Hugh je bio odlučan. - Međutim, rekla je nešto
važno. Prisjetit ću se, bez brige.
- Možemo li se sada vratiti unutra, gospodaru? - zamolio je Wharton.
- Čini mi se da čujem vilinski šapat ispod onog hrasta.
- Ja ne čujem ništa.
- Vi nikada ne čujete ništa - Wharton je negodovao. - To je zato jer su
vas vile blagoslovile.
- Istini za volju, Hugh ih je čuo. Nježne glasove koje je bilo lako
zamijeniti za šuškanje lišća. Ali to nikada nije nikom priznao.
- Možemo li, dakle, ući? - Wharton se potrudio odglumiti čovjeka koji
će svakoga trena umrijeti od hroptanja.
- Uskoro. - Hugh se zapiljio u najtamniji kutak vrta gdje je rastao
hrast. Polako mu je počeo prilaziti, držeći se staza što je bolje mo gao. Vile
su šaptale o čaroliji, a on im je proturječio logikom.
- Blizak susret sa smrću doveo me ovamo, gdje sam našao prijateljicu
iz djetinjstva u prijekoj nuždi. Spasila mi je život, a ja ću nju izbaviti od
nesretnih okolnosti u koje ju je život gurnuo. Vidjet ćete, bit će zahvalna
što ponovno ima priliku živjeti prijašnjim životom. Prepoznajem prst
providnosti u svojemu životu, a njezin povratak u njega nije ništa manje od
toga. Rominjanje na listovima zvučalo je poput smijeha.
- Providnost? - Wharton je prezrivo frknuo. - Prije će biti vražja
rabota.
Whartonova je tvrdoglavost rasrdila Hugha pa je uzvratio odgovorom
za koji je znao da će ušutkati slugu.
- Ne razumijem zbog čega ti, čovjek vičan borbi, govoriš tako
prijezirno o pukoj ženi. Čovjek bi gotovo pomislio da je izvojevala
pobjedu nad tobom.
- To nije istina! Je li se usudila reći takvo što? Whartonov ishitren
odgovor otkrio je Hughu puno toga, ali dok je kročio u hrastovu najdublju
sjenu, znao je kako više ne smije dopuštati Whartonu da govori o Edlyn s
takvim nepoštovanjem. Unatoč tmini, Hugh se okrenuo prema svojemu
vjernom slugi kako bi mu izrazio nezadovoljstvo.
- Ne zanima me tko je ona i što ti je učinila. Ono što želim jest da moj
77
sluga mojoj supruzi iskazuje poštovanje kakvo ona zavređu je. Ti,
Whartone, čini se, nisi u stanju to pojmiti, unatoč mojim brojnim
upozorenjima. Možda bi bilo najbolje da pronađem drugoga slugu.
- Gospodaru! - Wharton mora da se sručio na koljena, jer je glas
došao odozdola. - Napustili biste me?
- Nipošto laka srca. - Hugh je zakoračio naprijed kako bi se nadvio
nad Whartonom. - Stoga ću primiti tvoju prisegu da ćeš štititi i braniti
gospu Edlyn jednako kao što štitiš i hraniš mene.
- Gospodaru...
Hugh nije dopustio da ga tugaljiv cvilež Whartonova glasa pokoleba
u nakani pa je zakoračio unatrag.
- Gospodaru! - Wharton je dopuzao prema njemu. - Prisežem.
Prisežem.
- Na što da te natjeram da prisegneš? - zapitao se Hugh. Poznavao je
slugu kojemu je malo toga bilo sveto.
- Na raspelo?
- Mislim da ne.
- U crkvi?
- Nije dovoljno dobro.
- Na vaš mač?
- Sve si bliže i bliže. - Hugh je ispružio stisnutu šaku. - Na mene.
Stavi dlan povrh mojega, Whartone, i zakuni se mojim životom da ćeš biti
odan gospi Edlyn.
Whartonova je ruka zadrhtala. Glas mu je podrhtavao. Ali prisegnuo
je klečeći u blatu podno hrasta.
- Još si jednom dokazao svoju mudrost, Whartone. - Njegov je čovjek
ustao, podčinjen i poslušan, kao što je i bilo primjereno, a premoreni se
Hugh oslonio na njegovo rame, pa su se okrenuli natrag prema ljekarni.
- Vrijeme je da osmislimo plan kojim ćemo uloviti neuhvatljivu gospu
Edlyn.
Škiljeći na jutarnjem suncu, Edlyn je pogledom pretraživala cestu

tražeći putnike. Točnije, tražila je redovnika kojem su uz bok hodala dva
dječaka. Međutim, utrti uski puteljak i danas je bio pust, a ona se uz uzdah
okrenula prema ljekarni.
78
Bila je presretna kada je redovnik ponudio povesti Allyna i Parkina na

kraće hodočašće. Briga o dvojici neumornih osmogodišnjaka unutar
zidova opatije bila je težak zadatak koji je iscrpljivao njezine fizičke i
mentalne snage. Radovala se miru koji je nosila samoća pa je bez
ustručavanja priznavala kako uživa u njemu. Također su joj nedostajali
njezini sinovi, više negoli je mislila da je moguće, pa ih je željela natrag.
Stavivši ruku na vrtna vrata, oklijevala je prije nego što ih je otvorila.
Poželjela je da Wharton i njegov nesretni gospodar odu prije negoli se
njezini momci vrate kući. Protekle je noći zbog Hugha nemirno spavala.
Zbog njegovih poljubaca. Bojala se da ga je ozlijedila, a onda je poželjela
da ga je udarila dvostruko jače. Taj nitkov. Uvrijedio se kad je pomislila da
će iskoristiti njezinu nezavidnu situaciju kako bi od nje učinio ljubavnicu
umjesto da je oženi, a potom je iskoristio snagu svojih mišića kako bi je
obljubio!
Nije joj bilo jasno zbog čega je to muči. Imala je dovoljno iskustva s
muškarcima da je mogla znati što točno očekivati. Kako god, spavala je
dugo, propustivši misu, pa je gospa Blanche srdito zurila u nju kada su se
susrele na trgu.
Zatvorivši vežu za sobom, okrenula se i iznenađeno uzdahnula. Hugh
je stajao usred nasada timijana, čvrsto osovljen na duge noge.
- Zašto ste ustali? - zahtijevala je. Pojurila je prema njemu, hodajući
između staza i stopalima gazeći biljke. Tada je spazila rumenu boju
njegovih obraza. Očito njegova energičnost prethodnog dana nije bila
slučajnost. Bio je dobro, ili će uskoro biti. Usporila je.
- Mičite se iz gredica, bezumniče. Gazite mi biljke. Prekorio ju je
odmjerenim glasom.
- To nije način na koji se pozdravlja zaručnika.
- Nas dvoje nismo zaručeni.
- Tada pođimo smjesta ispraviti takvo stanje. Naherila je glavu i
promotrila ga. Neuredne čekinje koje su prethodne večeri nagrđivale
njegovo lice bile su svježe obrijane, otkrivši crte njegovih obraza i brade.
Nosio je odjeću, a ne halju koju mu je pribavda. Čarape, čizme i tuniku s
rukavima zavezanim vezicama, koja mu se protezala do koljena. Fino
izrađena odjeća lijepo mu je pristajala - još jedan pokazatelj njegova
uspjeha. Shvatila je da joj je lice maska mrzovolje pa je pokušala ublažiti
79
izraz. Na kraju krajeva, zbog čega bi njoj trebalo biti važno je li uspio
osvojiti naslov i posjede koje je oduvijek priželjkivao? Ona je bolje od
svih znala kako je nestalno bogatstvo.
- Nećemo li poći u crkvu kako bismo im naložili da oglase vjenčanje?
Izrekao je riječi kao da joj je to posljednja prilika da učini onako kako
on želi. Pomisao da odustaje od svoje namjere, zasigurno bi je trebala
odobrovoljiti, ali nekako je od Hugha očekivala veću ustrajnost.
- Vi ste ratnik. Nemam želje biti zaručena s vama.
Bio je tako brz da nije stigla umaknuti, pa se iznenada našla u
njegovu zagrljaju. To ju je podsjetilo na jučerašnji dan i iznova razljutilo. -
Nisam vas očekivala zateći na nogama tako skoro nakon udarca koji sam
vam zadala. - Na trenutak je zadrhtao, a to je zadovoljilo njezinu potrebu
za uvažavanjem.
Odgovorio je:
- Nikada ne podcjenjujem istog protivnika dvaput. Bilo je to
upozorenje, a ona ga je takvim i shvatila.
- A ja nikada ne koristim istu taktiku dvaput.
Spustio je glavu u naklon. - Upamtit ću to. Hvala vam što ste mi
otkrili. Glupača, izgrdila je samu sebe. Kao da mu je trebala dodatna
pomoć u spletkarenju. Spriječio je njezin pokušaj uzmaka.
- Prebrzo ste me napustili jučer.
- Nedovoljno brzo, usudila bih se reći - uzvratila je.
- Bio bih vam pokazao tako puno. - Utisnuo je nježan cjelov na
njezino čelo.
- Pokazali ste mi posve dovoljno. - Pokušala se spustiti prema tlu ne
bi li izmigoljila iz njegova stiska, očajna u želji da umakne i uvede ga u
ljekarnu. Visoki kameni zid koji je okruživao vrt štitio ih je od znatiželjnih
pogleda, ali u bilo kojem trenutku netko bi mogao proći kroz vežu...
Slijedio ju je prema tlu. Zasijala je ove mladice krajem zime, brinući
se o njima tijekom posljednjih hladnih noći, sve dok nisu bile spremne za
sadnju u tlo, a sada se ovaj klipan htio valjati među njima.
- Pustite me da ustanem - rekla je. - Blatnjavo je.
- Noćas je kišilo.
- Svjesna sam toga! - Jesu li muškarci primali poduku kako bi postali
što iritantnijima ili su se s time rađali? - I ovdje dolje smrdi po gulašu.
80
- Hm. - Legao je na leđa pa je povukao k sebi.

- Gulaš ljubavi.
Nije si mogla pomoći, nasmijala se njegovoj nevještoj dosjetki. -
Nikad od vas pjesnika.
Nikad od mene puno toga, ali znam da hoću biti vašim ljubavnikom,
moja gospo. - Svukao je njezin veo. - I to uskoro.
Hughova navika svlačenja njezina pokrivala za glavu postajala je sve
iritantnijom pa ga je ona zgrabila. Bacio ga je podalje, a potom se posvetio
raspletanju njezine pletenice. Iako je još bila bijesna zbog prethodne
večeri, ipak se morala svojski truditi kako bi održala žar svoje ljutnje.
Jutros se doimao drugačijim, zadovoljan sobom, šepireći se na suncu.
- Moramo poći unutra - rekla je. - Netko bi mogao naići i vidjeti vas.
- Hm. - Zario je lice u njezinu kosu.
- Hugh, molim vas.
Otpuhnuo je vlasi kose. - Sviđa mi se kada me preklinjete.
- Tada vas preklinjem. Pođimo unutra. Pomoći ću vam.
- Ne trebam pomoć. Gotovo sam potpuno zdrav.
- Uredu - rekla je sumnjičavo. Nije znala kako je to moguće, ali nije
ga još mogla poslati njegovim putem. - Redovnice koje rade u bolnici
dolaze po lijekove ranim jutrom, znate to, a ipak...
Uhvativši je za bradu, privukao joj je lice svojemu pa je poljubio.
Nije to bio ugodan poljubac kao protekle večeri, nego grub, neuobičajeno
silovit i nimalo u skladu sa zaigranošću kakvu je ranije pokazao.
Kad joj je dopustio da podigne glavu, dodirnula je svoje usne.
- Zašto ste to učinili? Boljelo je!
Nije odgovorio, samo je zurio u nju. - Usnice su vam natečene.
- Ne čudim se! - Nije joj se sviđao njegov izraz, slavodobitnost
pomiješana s prodornim pogledom.
Potom ju je prevrnuo na leđa, najprije na jednu pa na drugu stranu.
Prvo su je slamke slame kojom je bila posuta staza počele bosti kroz
odjeću, a potom su njezina ramena i bokovi zdrobili mladice timijana,
potonuvši u vlažnu zemlju.
- Jeste li poludjeli? Koji vam je... - Začula je glasove s druge strane
zida, glasove koji su se približavali. - Čujete li? - Zgrabio njezine šake
kojima je lamatala po zraku. - Moramo vas osoviti na noge.
81
Držao ju je kad se pokušala pridignuti. Držao.

- Hugh. - Pokušala je osloboditi šake. - Hugh, vi...
Iznenada je začula tutnjavu Whartonova glasa:
- Eno ih!
A gospa Blanche rekla je:
- Nisam li vas upozorila, gospo Corliss?
- Još uvijek čvrsto pripijena uz Hugha, Edlyn se svim silama trudila
izmigoljiti. Mnoštvo je očiju s vrtnih vrata zurilo u uju u nevjerici,
preneraženosti i loše prikrivenom veselju. Polovica redovnica. Nekolicina
redovnika. Gospa Blanche i Wharton. Barun Sadynton. I nadstojnica, koja
je stajala prstima prebirući zrnca krunice.
82
7.
- Nisam ničime zgriješila. - Edlyn je sjedila na klupi nasred trga,

ponavljajuću te riječi nebrojeno puta otkako je ova travestija od istrage
započela. Svaka redovnica iz opatije, svaki redovnik iz samostana, svaki
sluga, svaki seljak, i svaki bolesnik koji je bio u stanju šepesati, stajali su
okupljeni u krugu oko Edlyn i njezinih tužitelja, a njoj se činilo da se krug
oko nje sužava.
- Otkud tada blato, slama i tragovi zelenila na vašim leđima? - Gospa
Blanche ogledala se oko sebe, usta pobjedonosno skupljenih u izraz osude.
- Meni se to čini dokazom vašega grijeha.
- Jer je on - Edlyn je uperila prst u Hugha koji je skrušeno sjedio
preko puta nje - pokušao prikazati da smo bludničili na tlu, eto zato. Ali,
kažem vam, nismo to činili!
Gospa Corliss sjedila je na podstavljenoj stolici visoka naslona koju
su sluge donijele iz njezine sobe. Gvardijan samostana stajao je iza njezina
ramena, dajući cijelom postupku autoritet i bivajući tako na raspolaganju u
slučaju da gospa Corliss zatraži njegov savjet. Nije to učinila. Nije ništa
rekla. Ni da vjeruje Edlyn ni da ne vjeruje, jednostavno je šutjela.
Dopustila je gospi Blanche i njezinoj pokvarenoj služavki da
ispredaju priče o Edlyninu nedjelu ne promijenivši izraz lica.
Gospa Blanche se zahihotala, glasno i dugo.
- Zbog čega bi se ovaj čovjek toliko potrudio ne bi li ukaljao vaš
dobar glas? Odgovor će zazvučati glupo, ali Edlyn se zaklela govoriti
istinu.
- Jer se želi oženiti mnome.
Grohot podrugljiva smijeha koji se prolomio iz redova gledatelja
gotovo je otpuhnuo Edlyn s njezina sjedišta. Osjećala se poniženom.
Mrzila je baruna. Uskratila mu je makov sirup, a sad joj se on osvećivao,
pritom se naslađujući.
Grupica muškaraca-ratnika, jer je Edlyn dobro poznavala njihov soj -
stajala je postrance u pozadini, mrgodno promatrajući proces u
83
posvemašnjoj tišini. Je li se okolicom pronio glas da se u opatiji Eastbury

sprema igrokaz? Hoće li je do te mjere obeščastiti da će cijela Engleska
doznati o tome? Zar je ovdje učinila tako malo dobra da se nitko neće
zauzeti za nju?
Hugh je ustao na noge, a družina stranaca primaknuta se bliže.
- Preklinjao sam gospu Edlyn da pođe za mene, a sve što govori je
istina. Nikad nismo spoznali jedno drugo kao muž i žena. Uvijek sam
poštovao njezinu čast.
Je li svojim odmjerenim svjedočanstvom pokušavao olakšati njezinu
agoniju? Uništio je novi život koji se tako zdušno trudila izgraditi na
ruševinama starog. Namjerno ju je stavio u položaj gdje je bila prisiljena
ovisiti o njemu, muškarcu i ratniku, da je spasi.
- Tko ste vi? - upitala je gospa Blanche. - Kako ste dospjeli u našu
opatiju?
- Bio sam ranjen, a bitka je još bjesnjela. Moji su se ljudi nastavili
hrabro boriti, a moj sluga donio me ovamo. - Uperio je prstom prema
Whartonu.
Zašto nitko nije upitao zbog čega je Wharton predvodio čopor
njezinih optužitelja koji su je zatekli u Hughovu naručju? Nitko se nije
izrugivao Hughu. Iskazivali su mu poštovanje - jer da nisu, on bi im
mogao nauditi. Poštovali su ga jer ju je obeščastio, a svejedno je bio voljan
uzeti je kao ženu. Oduvijek je znala kako život nije pošten, ali u tom je
trenutku njegovu nepravičnost osjetila kao šamar posred lica.
Hugh je nastavio.
- U strahu za moj život, sakrio me u ljekarnu i prisilio gospu Edlyn na
šutnju, natjeravši je da se skrbi za mene.
- Čime ju je mogao prisiliti na šutnju? - Činilo se kako ga se gospa
Blanche ne boji. Uputila mu je nadmen pogled pun nevjerice.
Hugh je uperio pogled u nju. Stajao je i samo je gledao. Sve dok nije
pokazala strah. Sve dok nije pokazala jednako poštovanje utemeljeno na
strahu kakvo su mu iskazivali svi ostali.
Potom je rekao:
- Whartone, ispričaj dami što si učinio gospi Edlyn.
Wharton je istupio iz svjetine, a sva se pozornost preusmjerila na
njega. Prvi put otkako ga je Edlyn susrela, iščezla je njegova razmetljiva
84
hrabrost. Zadrhtao je pod njezinim ljutitim pogledom, kao da mu je dala

bobice bazge koje bi mu pročistile crijeva.
- Stavio sam joj bodež pod vrat.
- Dok je bila u ljekarni - zacvrkutala je gospa Blanche. Možda je na
trenutak dopustila Hughu da je uplaši, ali nije posjedovala takvo
strahopoštovanje i za Whartona.
- Ali, mogla je reći nekome od nas čim je napustila ljekarnu.
Pronašao bih je i zaklao.
Gospa Blanche se zahihotala:
- Zasigurno nije povjerovala u to.
Wharton je okrenuo glavu prema njoj, ogolivši svoje crne, pokvarene
zube, ostavši tako promatrati je dok gospa Blanche nije izgubila i boju iz
lica i odvažnost.
Edlyn je osjetila nalet likovanja, ali jedan od redovnika istupio je iz
okupljene svjetine, a njoj su potonule sve nade. Brat Irving, redovnik
zadužen za gostinske odaje, uputio joj je tugaljiv pogled pa pričekao dok
gospa Corliss ne kimne glavom, dopustivši mu tako da govori. Tihim je
glasom priznao:
- Noću se Gospa Edlyn iskradala.
Nitko nije rekao ni riječi, ali sve su se oči okrenule prema njoj.
Grupica stranaca izmijenila je poglede, a Edlyn se obalna dlanovima
pridržavala za klupicu. Neće skočiti u svoju obranu. Neće.
- Kamo je odlazila? - upitala je gospa Corliss.
- Bio sam zabrinut za nju pa sam je slijedio - odgovorio je brat Irving.
- Odlazila je u ljekarnu. Pokleknuvši u borbi sa samom sobom da održi
kakvo-takvo dostojanstvo, Edlyn je skočila na noge.
- Odlazila sam samo kada bi Wharton došao po mene. Četiri noći! I
zbog čega niste rekli da ste bili budni?
Brat Irving pročistio je grlo.
- Ja nisam plemenite krvi, moja gospo. Moj je otac puki barun, nisam
se usudio biti neumjestan.
Edlyn je uočila izraz gađenja na licu gospe Corliss. Znala je kako će
brat Irving biti smijenjen s mjesta vratara.
I Adda ima nešto za reći.
- Gospa Blanche izvukla je polusestru iz svjetine. - Zar ne, Addo?
85
Adda je istrgnula ruku iz stiska gospe Blanche. Na licu joj se

ocrtavala zlovolja.
- Ne. Nemam ništa za reći.
- Kako to misliš? - vrisnula je gospa Blanche. - Ne želiš li im ispričati
kako ti je gospa Edlyn lagala o krvi na pregači?
- Ne želim.
- A što je s onim čemu si svjedočila dok si je uhodila kroz prozor
ljekarne? - Gospa Blanche unijela se u Addino lice.
- Ispričaj ima kako je gospa Edlyn držala ovog muškarca u naručju i
pružala mu utjehu.
- Bio je u nesvijesti. - Adda je ljutito zurda u gospu Blanche. - Nije ni
znao što se zbiva.
Ponovno se svađaju, shvatila je Edlyn. Ogorčenost koju je Adda
osjećala prema gospi Blanche povremeno bi proključala i izlila se u
njihovu svakodnevnicu. Kada bi se gospa Blanche pokazala pretjerano
mrzovoljnom ili bi zahtijevala previše, Adda bi tvrdoglavo odbijala
suradnju pa bi uslijedio pravi mali rat.
Jednom si ih prilikom vidjela kako se ljube. - Gospa Blanche nagnula
se naprijed, prijeteći upirući prstom u Addino lice.
- Ispričaj im. Reci im, naređujem ti!
- Natjerala si me da stojim na kiši i uhodim ih. - Adda je podigla glas.
- Neću reći ni riječi!
Gospa Blanche posegnula je prema Addi, zgrabivši njezin veo i
rukohvat kose pa ih povukla. Adda je pod naletom bola pala na koljena pa
se okrenula i ugrizla gospu Blanche za nogu. Gospa Blanche srušila se.
Svjetina se okupila oko njih, izvikujući riječi ohrabrenja kao da se radi o
borbi pasa.
Edlyn je još jednom zahvalila Bogu što joj je pomogao donijeti
odluku prije osam godina. Sada je bila sigurna da se radilo o ispravnoj
odluci.
Ne rekavši ni riječi, gospa Corliss uputila se prema dvjema starijim,
punašnim ženama pa se zaustavila nad njima. Dvije su žene prekinule
borbu, još uvijek sikćući jedna na drugu. Gospa Blanche pokušala se
osoviti na noge, spotaknuvši se o porub vlastite halje, a Adda se zlurado
nasmijala.
86
- Ona je započela - rekla je gospa Blanche. - Morali ste to vidjeti.

Gospa Corliss ostala je šutjeti.
- Odnosiš se bolje prema svojim kokošima nesilicama nego prema
meni. - Adda se pridigla na noge.
- Moje su nesilice dragocjene - uzvratila je gospa Blanche.
- To je puno više nego što mogu reći za tebe.
Gospa Corliss podigla je ruku, tražeći da utihnu, pričekavši potom
dok dvije žene nisu usmjerile pozornost na nju. Bilo bi najbolje da vrijeme
do Svetog Swithina provedete odvojeno. Prijevarom natjerana na
neumjesnost, gospa Blanche usprotivila se:
- Ne možete to učiniti. Tko će se skrbiti o mojim potrebama?
- Obje ćete provoditi vrijeme u osami i postu - odgovorila je gospa
Corliss. - Nijedna neće iskati i za čim jer vam neće biti dopušteno iskati
išta.
Ako je Edlyn ikada poželjela zadovoljštinu za nanesene joj uvrede i
objede, upravo ju je dobda. Rumenilo obraza gospe Blanche iščeznulo je
pri pomisli na dane samoće i gladovanja koji su slijedili. Adda, koja je
posjedovala urođenu vještinu ljubopitljivosti, doimala se tek neznatno
manje zaprepaštenom.
- A vi ostali - obratila se gospa Corliss svjetini - imate svoje zadatke i
bolesnike kojima je potrebna skrb. Molim vas da se vratite svojim
dužnostima. - Svi prisutni umirali su od znatiželje, no ona im nije ostavila
puno izbora, nastavivši:
- Sama ću se pobrinuti za ovo.
Gvardijan John istupio je pa joj tiho nešto rekao u uho. Odgovorila je
jednako tiho. Kimnuo je glavom, a potom se okrenuo svjetini.
- Čuli ste gospu Corliss. Smjesta se raziđite.
Gunđali su, čeznutljivo se osvrćući natrag, ali učinili su kako im je
naloženo. Svi osim ratnika koji su se sklonili u stranu i čekali.
Gvardijan John uputio im je oštar pogled.
- No?
- Tko su bili oni? Edlyn se nije sviđalo kako naizgled čine jedno biće.
A kada su, reagirajući na neki nevidljivi znak, iznenada napustili trg,
sviđalo joj se još i manje. Bili su poput ptica koje lete u jatu, slijedeći
predvodnika i skrećući s puta samo kad bi on skrenuo.
87
Osvrnula se oko sebe. Ali tko im je bio vođa?

Gvardijan John nije se doimao zabrinutim. Vjerojatno se već raspitao
o njihovim poslovima pa je Edlyn tom mišlju utišala svoju radoznalost. Na
kraju krajeva, imala je preče brige od glasina koje su ti putnici nosili sa
sobom.
- Vas dvojica - rekao je nadstojnik John, pokazujući prema svojim
osobnim slugama - unesite stolicu gospe Corliss unutra.
Hitro se pokrenuvši, sluge su poslušali, ostavivši Edlyn, Hugha,
Whartona i gospu Corliss samima na trgu.
Graciozno mahnuvši rukom, gospa Corliss pokazala je Edlyn i Hughu
da je slijede pa se, ne čekajući kako bi vidjela jesu li je poslušali, uputila
prema svojem uredu unutar crkve.
Edlyn je oklijevala samo na trenutak, a potom se uputila za gospom
Corliss. Čula je kako se Hugh obraća Whartonu, govoreći mu da se
pridruži njegovim ljudima i da se vrate u šator te je na trenutak
porazmislila o njegovim riječima. O kakvom je šatoru govorio? Otkada je
imao šator i koja mu je bila svrha?
Potom je zatrla znatiželju. Nije ju bilo briga i za što vezano za Hugha.
Ako je posjedovao šator, možda je to značilo da ga planira složiti i otići.
Uhvativši i podigavši suknju dlanovima, zakoračila je na crkv ene
stube. Stisnula je materijal suknje u smotuljak vlažne vune i pomislila:
Hugh odlazit Kad bi joj se barem život osmjehnuo i kad bi barem to bilo
istinito.
Iza sebe je začula zvuk skupih kožnatih potplata njegovih čizmi kako
tapkaju po kamenu te se napola ponadala da će je uhvatiti pod ruku. Ne
zbog toga jer joj je trebala pomoć, nego zato što mu je željela zabiti lakat
ravno u trbuh.
Nije ju dotaknuo.
Spokoj crkve tek je neznatno ublažio njezin nemir. Kakva god bila
odluka gospe Corliss, Edlyn je bila svjesna da Je velika promjena razorila
njezin život. Kad je gospa Corliss zauzela mjesto za grubo istesanim
stolom, Edlyn se spustila na jednu od stolica nasuprot njoj, pokušavši naći
utjehu u činjenici da ona pripada ovamo. Hughu, s druge strane, tu nije
bilo mjesto.
Međutim, kad je on sjeo na drugu stolicu, nije uspjela nazreti
88
nelagodu u izrazu njegova lica ili držanju. Prokletnik se posvuda osjećao

ugodno, a to joj je dalo još jedan razlog da joj bude odbojan.
Prema načinu na koji ga je gospa Corliss gledala, Edlyn se činilo da
se ni njoj ne sviđa.
- Tko ste vi? - upitala je gospa Corliss.
- Zovem se Hugh de Florisoun - spremno je odgovorio.
- Stekao sam naslove baruna i grofa, uz dovoljno posjeda da bih
mogao izdržavati ženu i obitelj, pa vas stoga molim za ruku gospe Edlyn.
Bio je tako samodopadan, sjedeći ondje i krijući se iza štita koji su
mu pružali njegovo bogatstvo i naslovi, da Edlyn nije uzmogla snage
pogledati ga. Pogleda čvrsto prikovanog za gospu Corliss, Edlyn se
otresla:
- Ona nema pravo davati moju ruku za brak.
- Gospa Edlyn je u pravu. - Gospa Corliss sjedila je uspravno u svojoj
stolici, a leđa joj nisu dodirivala naslon.
- Nije li se, kada je dolazila živjeti u opatiju, zavjetovala slušati vaše
zapovijedi?
Kako je znao? Edlyn ga je ošinula ljutitim pogledom, vidjevši kako se
osmjehnuo i opustio. Nije znao. Barem dok mu ona nije potvrdila svojim
bijesnim pogledom. Morat će naučiti biti pažljivija u njegovoj blizini ili će
joj život s njim biti...
Ne. Bitka još nije bila gotova. Neće tek tako priznati poraz.
Ono što njezini zavjeti podrazumijevaju, gospodaru Hugh, jest da
gospa Edlyn mora slijediti moje zapovijedi ili će biti izbačena iz opatije.
Ne znači da mogu njezinu ruku davati potencijalnim prosci ma.
- Dakle, samo ako joj naredite brak, a ona ne posluša, mora napustiti
opatiju. - Hugh je zadovoljno kimnuo glavom.
- Znači, tako.
- Zato sam vas dovela ovamo kako bismo porazgovarali u
privatnosti. - Gospi Corliss očigledno se nije sviđala njegova
samopouzdanost.
- Kako bismo utvrdili je li potrebno poduzimati tako drastične mjere.
- Njezina je čast okaljana - rekao je neumoljivo.
- Učinit ću onako kako vjerujem da bi Bog htio. Danas smo tu kako
bismo zadovoljili njegovu volju, gospodaru Hugh, a ne vas i vaše želje.
89
Očito zatečen, Hugh je promatrao gospu Corliss ispod spuštenih

obrva. Bez sumnje je bio uvjeren kako je uspio nametnuti svoju volju i nije
očekivao čuti da cijela situacija i dalje počiva u Božjim rukama.
Zadovoljna njegovom šutnjom, gospa Corliss rekla je:
- Gospo Edlyn, ispripovijedajte mi sve što se dogodilo počevši s
trenutkom kada ste gospodara Hugha zatekli u ljekarni. Edlyn je poslušala.
Ispripovijedala je sve, od trenutka kada je zatekla razbijenu bravu do
trenutka kada je zatečena kako se s Hughom valja po tlu.
Zapravo, nije otkrila baš sve. Nije ispričala o zmajskoj krvi i o svojoj
zahvali vilama na njihovu lijeku. Nije priznala kako se prisjećala zvukova i
prizora iz štaglja u George's Crossu. Nije rekla ništa o strasti Hughova
poljupca ni kako je uživala u njemu, a nije priznala ni kako je njegov
dolazak pobudio nešto u njoj, nešto što je smatrala odavno mrtvim.
Nije nikome govorila o tim stvarima, ali gospa Corliss ipak ih je
nekako naslutila.
Kada je završila svoju pripovijest, gospa Corliss nagnula se naprijed i
sklopila ruke na stolu pa upitala Hugha:
- Zašto ste učinili sve ove stvari kojima ste ukaljali ugled gospe
Edlyn?
- Nije mi bila namjera okaljati ugled gospe Edlyn - rekao je potpuno
iskreno. - Sve što želim jest oženiti se njome. Sama je. Treba joj muškarac
koji bi je zaštitio.
Edlyn je prezrivo frknula.
- Najveća glupost koju sam ikada čula! Cijeli sam svoj život nečija
pokretna imovina, najprije svojem ocu, a potom i muževima. Pogledajte
zaštitu koju su mi pružili.
Hugh je primio njezinu ruku prije nego što je shvatila njegovu
namjeru. - Ja vas neću iznevjeriti.
Pokušala je istrgnuti dlan iz njegova stiska, okrećući zapešće u
pokušaju da se oslobodi.
- Tek kad sam bila prisiljena skrbiti se o sebi uspjela sam pronaći
kakvu-takvu sigurnost. Sigurnost koju ste, usput budi rečeno, vi
uništili.Pustio je njezino zapešće, a ona se zapiljila u trag koji je njegov
stisak ostavio pa ga počela trljati. Tek je krajičkom oka primijetila da on
ustaje, a čak ni tada nije očekivala da će je zgrabiti i podići u naručje.
90
Vrisnula je, počevši mlatarati rukama i nogama.

- Što to...?
Sjevši na stolicu, smjestio ju je u krilo. Obavio je ruke oko njezina
struka, čvrsto je pridržavajući kad je pokušala umaknuti i osoviti se na
noge. Čvrstim, odmjerenim tonom koji ju je tako izluđivao, rekao joj je:
- Neću vam dopustiti da umaknete niti ću vam dopustiti da se
ozlijedite pokušavajući. Pokušala mu je zariti lakat u rebra, ali on ju je
pomaknuo, prislonivši njezina leđa na svoja prsa. Zgrabivši oba njezina
zapešća, svako suprotnom nikom, čvrsto ih je povukao, tako da su se
omotala oko njezina struka.
- Sada ćemo sjediti i mirovati - izjavio je.
Noge su joj se klatarile u zraku. Pokušala se ritnuti, ali meke kožnate
papuče nisu mogle nanijeti bol, a on je uzvratio strastvenim ugrizom u
rame. Vrisnuvši, pokušala se okrenuti, no on ju je držao nepokretnom.
- Sjedite mirno - naložio je.
- Sjediti mirno? U njegovu krilu? Dok joj svaka noga počiva na
jednoj njegovoj, a stražnjica joj je priljubljena uz njegove prepone?
- Nemam nikakvu namjeru pružiti vam takvo zadovoljstvo. - Pokušala
je izmigoljiti se, ali jedini pokret koji je uzmogla učiniti bilo je klonuti
tijelom. Njegovi dlanovi, kojima joj je držao zapešća, počivali su tik ispod
njezinih dojki. Osjetila se budalasto pa se ponovno počela meškoljiti.
Pomogao joj je, namještajući se i privlačeći je natrag u isti položaj u kojem
je bila ranije. Sada se, međutim, u njegovu krilu razvila neudobna kvrga -
dugačka i tvrda kvrga koju se nije moglo previdjeti.
- Hoćete li me već jednom pustiti? - promrmljala je.
- Ne namjeravam vas ikada više pustiti. - Dah mu je milovao njezin
vrat dok je govorio. - A posve sigurno ne sada. Prizor koji bi takav čin
otkrio nije nimalo prikladan za oči jedne redovnice.
Edlyn se ukočila. Gospa Corliss. Hrvanje s Hughom toliko ju je
zaokupilo da je zaboravila na gospu Corliss. Zaboravila je i na
dostojanstvo, zaboravila je na sve osim na nužnost bijega pred Hughom
prije nego što je on zavede i natjera da poželi ostati. Oči su joj gorjele
nelagodom kada je skrenula pogled na drugu stranu stola i ugledala
nadstojnicu kako je promatra na isti način na koji bi promatrala pacijenta.
Pokušavši spasiti situaciju, Edlyn je zavapila:
91
- Pogledajte kako se loše odnosi prema meni.

- No, no, gospo Edlyn. - Gospa Corliss ovlaš se osmjehnula. Usnice
vam jesu nabrekle, a i obraze vam krasi pristalo rumenilo. - Ustala je.
- Dopustit ćete mi da se pomolim za odgovor na ovu dvojbu.
Nije daleko odmaknula, tek do prozora koji je pružao pogled na trg,
ali tako se potpuno usredotočila na molitvu da su Edlyn i Hugh zapravo
ostali sami.
Edlyn je već znala vidjeti gospu Corliss u molitvi. Bila joj je poznata
toplina svetosti koja bi ispunjavala zrak, aroma radosti i osjećaj
blagoslovljenog mira. Hugh nikada nije iskusio takvo što pa je s
pozornošću promatrao kako nadstojnica komunicira s Bogom. Ishod te
molitve, znala je Edlyn, bit će konačan pa se i Edlyn molila. Očajnički se
molila za slobodu i pomoć.
No, kad se gospa Corliss udaljila od prozora, nije ponovno pošla
prema svojoj stolici, kako je Edlyn očekivala. Krenula je ravno prema
Edlyn. Oslobodivši Edlynine ruke iz Hughova stiska, čvrsto ih je zgrabila,
a Edlyn je u trenu izgubila svu nadu.
Nježnim tonom majke koja se obraća svojoj kćeri, gospa Corliss
progovorila je:
- Vjerujem da je ovaj čovjek odgovor na vaše molitve.
- On to nije. - Edlynin je prigovor bio instinktivan, popraćn
pokušajem ustajanja, pokušajem koji je Hugh s lakoćom osujetio.
Protivljenje Božjoj volji neće je ni najmanje promijeniti,- Gospa Corliss
nije često običavala koriti, čime su te riječi dodatno dobile na značenju. -
Vjerujem da je brak s ovim čovjekom volja Gospodnja.
Zaboravivši gdje sjedi, Edlyn je klonula, a potom se hitro uspravila
kad joj je njegova izbočina potapšala leđa.
- Dakle, Gospod je i dalje na mojoj strani. - Hugh se osmjehnuo,
izrazito zadovoljan. - Zahvaljujem Bogu i molim se da dovijeka ostanem u
njegovoj milosti.
Njegova samodopadnost nimalo se nije svidjela gospi Corliss koja ga
je prostrijelila pogledom.
- Bog ne staje ni na čiju stranu, gospodaru Hugh. On čini što je
najbolje za nas, njegovu djecu. A ja nimalo ne odobravam način na koji ste
udvarali ovoj plemenitoj ženi.
92
Edlyn je pod sobom osjetila kako cijelo Hughovo tijelo odbija

prijekore gospe Corliss.
Ona je nastavila.
- Takvo bezobzirno nepoštivanje njezina dobra glasa i njezina
duševnog mira ne govori dobro o čovjeku koju je želi za svoju životnu
družicu. Jednom kad se dobar glas ukalja, teško je sprati ljagu s njega, a
krhko povjerenje koje ste vi i gospa Edlyn možda dijelili leži smrskano
podno vaših nogu. Na vama je da sperete ljagu i zacijelite polomljeno, jer
ste vi, zanemarivši konvencije udvaranja i ljubaznosti, uzrokovali sav taj
čemer, Edlyn je znala da mu se ne sviđa ono što čuje. Znala je da mu se
nimalo ne sviđa. Ono što mu je vjerojatno najviše umetalo bila je spoznaja
da mu žena očitava bukvicu. Zasigurno ga nije bilo briga je li uništio
Edlynin dobar glas ili povjerenje koje je gajila. Htio je ono što je htio i
dobio je to, bez obzira na sredstva.
Unatoč tome, gvardijan John spreman je oglasiti vjenčanje. Objavit će
ga tri...
Hugh je prekine.
- Nemam vremena za objave. Sada se Edlyn ukočila. Nikada od gospe
Corliss nije čula tako stroge riječi upućene bilo komu, a ipak, kad mu je
ponudila upravo ono što je htio, ustvrdio je kako mu to nije dovoljno
dobro.
Ali, ponudio je i objašnjenje, što je bilo puno više negoli je očekivala.
- Predugo već izbivam s ratišta, a moram i položiti pravo na svoje
novostečene posjede prije jeseni. Moram poći što je prije moguće.
- Odbijam otići bez djece - usprotivila se Edlyn, tonom koji nije
ostavljao prostora za raspravu.
Gospu Corliss najviše je zabrinjavala valjanost braka.
- Objave su nužne. Neću dopustiti da odbacite gospu Edlyn pod
izlikom nepravilnosti obreda.
- Tada oglasite vjenčanje tri puta danas pa nam dopustite da se
vjenčamo prije nego što sunce zađe. - Ustao je, pažljivo spustivši Edlyn na
noge. - U protivnom ću odvesti Edlyn bez obreda.
Gospa Corliss najprije je oklijevala pa potom potvrdno kimnula
glavom.
- Bit će kako tražite.
93
Uhvativši Edlyn za bradu, nagnuo se prema njoj.

- Prestanite me tako ljutito gledati. Naš će vam bračni savez biti
ugodan, vidjet ćete. A sada, budite dobra djevojka i uredite se za vjenčanje.
- Uspravio se pa otresao prašinu s ruke nad njezinom glavom.
- Još uvijek imate slame u kosi.
- Istinski vas mrzim - izgovorila je jednolično, žarom nekoga tko
nikada prije nije iskusio takvu emociju. Pretpostavila je da ju je čuo, jer je
začuđeno zatreptao.
- Ali zbog čega biste me, pobogu, mrzili?
Poželjela je vrištati zbog njegove hinjene zbunjenosti, ali nije.
Kontrolirala se dovoljno da uzmogne odgovoriti: - Jer mislite da je ovo što
činite ispravno.
Ispravio ju je: - Ja znam da je ovo što činim ispravno.
Tada je vrisnula, samo na trenutak. Na koji je način mogla razgovarati
s ovakvim muškarcem? Bio je tvrdoglaviji i od Robina, a nije vjerovala da
je takvo što moguće.
Robin. Smirila se pa duboko i bolno udahnula.
- Neću reći uzimam.
- Molim? - upitala je gospa Corliss.
- Kada? - Hugh se doimao zbunjenim.
- Na ceremoniji vjenčanja. Neću pristati biti vašom ženom.
Oboje su je zaprepašteno gledali, kao da je pitoma kućna mačka koja
im je iznenada pljunula u lica.
- Već sam to bila: ratnikova žena.
- Naravno da jeste. Za koga biste se drugoga mogli udati? zahtijevao
je Hugh. - Za krojača?
Nije shvaćao. Nikad neće biti sposoban razumjeti, a ona bi se samo
izmorila pokušavajući objasniti, pa je dometnula: Pobunili ste se protiv
kralja, a ja ne želim još jednom biti žigosana titulom izdajnikove žene.
Gospa Corliss odmjerila ga je od glave do pete kao da na temelju
njegova izgleda može procijeniti kojoj je strani priklonjena njegova
odanost.
- Jeste li izdajnik? Prije negoli će joj odgovoriti, Hugh je odšetao
prema ogromnoj Bibliji koja je počivala u kutu njezina stola. Stavivši ruku
na nju, izgovorio je:
94
- Kunem se da nisam izdajnik.

Pogled mu je bio uperen u Edlyn, ali odgovor je došao od gospe
Corliss:
- Tada je stvar riješena. Morat ćete se udati za njega, gospo Edlyn.
- Je li, osim što je bio nitkov, bio i lažac? Edlyn bi do prije nekoliko
trenutaka rekla da jest, ali gospa Corliss imala je istančan njuh za lašce, a
ona je tako spremno prihvatila Hughovu zakletvu. Je li uistinu izdajnik?
Nije ju bilo briga.
- Neću - usprotivila se Edlyn. - I dalje je ratnik.
Ako je gospa Corliss razumjela Edlynine riječi, nije to ničim
pokazala.
- Pošli za njega ili ne, u opatiji više ne možete ostati. Vaša je
prisutnost uzrokovala razdor i odvratila naše misli od predanosti služenju
Gospodu.
Edlyn je osjetila bolno stezanje u nutrini, ali panika je tjerala naprijed.
- Već sam i ranije bila na cesti.
- A vaši će sinovi morati ostati ovdje, zaštićeni od vašega utjecaja.
Zatečena, Edlyn je na trenutak pokušavala pojmiti riječi, a kada ih je
konačno shvatila, kriknula je:
- Ne možete mi oduzeti sinove!
- I te kako mogu. Već su pod paskom naših redovnika, a ženi poput
vas ne smije se prepustiti odgoj djece.
Gospa Corliss nije uistinu vjerovala da je Edlyn ukaljana. Edlyn je
toga bila svjesna. Ali, bila je odlučna izvršiti volju Gospodnju, bez obzira
na Edlynine želje, pa je mudro odabrala oružje kojim će postići cilj.
Bi li uistinu izbacila Edlyn iz opatije? Bi li joj uistinu oduzela sinove?
Edlyn je znala neporecivu istinu. Preplavili su je mržnja i očaj, u
jednakim omjerima, ali uspjela je obuzdati svoj prkos, pognuvši glavu i
prošaptavši:
- Bit će kako želite.
- Kako Gospod želi, dijete.
Nije se mogla ljutiti na gospu Corliss pa je ljutito pogledala Hugha,
očima koje su suzile od siline srdžbe.
A on je, poput kretena kakav je bio, samo rekao:
- Odjenite nešto lijepo.
95
- Za naše vjenčanje, mislite? - Idući odgovor pružio joj je izrazito

zadovoljstvo. - Ne posjedujem ništa lijepo.
Zaključivši kako je dovoljno zabrljao, gospa Corliss odgurnula ga je.
- Ja ću joj pronaći nešto. Sada odlazite prije negoli sve
upropastite.Poput svakoga dobra vojnika, shvaćao je uzmak i potrebu za
njim, pa se bez pogovora povukao.
Edlyn je zurila u vrata koja je zatvorio za sobom i u očaju
progovorila: - Ne razumijete.
- Zapravo, mislim da razumijem. - Gospa Corliss obavila je rukom
Edlynina kruta ramena pa je privukla u zagrljaj.
- Ali postoje samo tri staleža iz kojih možete birati.
Edlyn je ostala ukočena u zagrljaju gospe Corliss.
- Što želite reći?
Mislim da je vaš vjerenik to dobro rekao. Postoje muškarci koji rade,
muškarci vjerni crkvi i muškarci koji ratuju. Dama ne može poći za seljaka
koji ubire plodove zemlje niti se može udati za muškarca koji se
zavjetovao crkvi, a tko joj onda ostane osim ratnika?
- Zašto se udavati i za koga? - planula je Edlyn.
- Gospo Edlyn, promatram vas od dana otkad ste utemeljili ovu
opatiju i pozvali me da dođem voditi je. Vi ste žena strastvenih uvjerenja,
radosti i tuga. Ne živite život, vi uživale u njemu i privlačite ljude svojom
toplinom. Protekla je godina za vas bila teška, ne samo zbog tragedije
vašega braka nego i zato jer ste se morali podrediti pravilima našega reda.
- Gospa Corliss se osmjehnula.
- Drago mi je da niste odlučili postati redovnicom, bilo bi mi teško
izlaziti na kraj s vama.
- Zar mi je uistinu išlo tako loše?
- Ni najmanje, ali bili ste prisiljeni zauzdati vatre u sebi, a
primjećujem da vam ponestaje snage za taj težak zadatak. - Na trenutak
stisnuvši njezinu ruku, gospa Corliss nastavila je:
- Primijetila sam kako vatre ponovno gore u vama protekla dva tjedna
i zapitala se što ih je moglo užeći. Vjerujem da je za to zaslužan ovaj
muškarac.
- Ne izgaram od želje za njime - promrmljala je Edlyn. Zašto je s
gospom Corliss razgovarala o vatri između muškarca i žene? Cijela joj je
96
situacija izazivala nelagodu pa se meškoljila poput djeteta koje je nešto

skrivilo.
- Brak s njime će vas osloboditi, omogućiti vam da osjetite vatru. -
Gospa Corliss privela je njezine muke kraju. - Bolje da pođemo pronaći
vam kakvu pristalu odjeću.
- Biste li me uistinu izbacili iz opatije i oduzeli mi djecu? Gospa
Corliss izvela je Edlyn iz svojega ureda i iz crkve pa je povela prema
samostanskom klaustru. - Što vi mislite?
- Mislim da se vaša nemilosrdnost može mjeriti s onom bilo kojega
ratnika.
- Zahvaljujem, gospo Edlyn. - Dok su hodale, gospa Corliss
mahanjem je prizivala redovnice koje su se odazivale pa ih slijedile. Kada
su ušle u klaustar, našle su se okružene mnogim ženama. Obudovjela
kontesa, grofova djevičanska najmlađa kći, odbačena barunova žena, dvije
dame čiji su supruzi, poput Edlynina, odabrali krivu stranu u nekom boju
vođenom davnih dana. Prohladna i mračna zajednička prostorija bila je
ispunjena ženama, a kada je gospa Corliss zatražila odjeću prikladnu za
mladenku, njihovi su se glasovi prolomili u žamor oduševljenja. Prije
negoli je Edlyn uzmogla shvatiti što se događa, žene su zaključale vrata, a
nju svukle i stavile u kadu za ceremonijalna pranja.
Dok su je kupale, trgom je odjeknuo poziv. Prva objava. Redovnice
su izvele Edlyn iz kade, obrisale njezino tijelo i kosu te otpočele
mukotrpan proces iščešljavanja čvorova iz njezinih smeđih uvojaka. Dok
su radile, čudile su se njezinoj vitkosti nakon iznesene trudnoće. Gospodar
Hugh zasigurno će željeti da se malo udeblja, sugerirala je jedna od njih.
Gospa Neville, obudovjela kontesa, nasmijala se i rekla:
- Vidjela sam kako je gleda na trgu. Čini mi se da mu se već sviđa
ovakva kakva jest. Vani je trgom odjeknuo poziv. Druga objava.
Redovnice su donijele raskošnu odjeću koju su držale skrivenom. Preko
glave su joj navukli prozračnu lanenu podsuknju koja joj je dosezala do
koljena i nije imala vrpce za vezanje pa joj se stoga u prsima činila
bezličnom i preširokom, u njezin joj je gornji rub, prošiven viticama i
lišćem lijana, grebao put. Nakon duge i ozbiljne rasprave, suzile su izbor
na dvije haljine - prvu, sa svijetlim i tamnim zelenim prugama koje su
isticale njezine oči, i drugu, satkanu od nježne plave vune.
97
- Ne zelenu - odlučno je rekla gospa Neville. - To je boja žena laka

morala, a danas je na tu temu izrečeno i previše toga. Edlynine uši i obrazi
usplamtjeli su grimiznom crvenom bojom.
Gospa Neville doimala se nestrpljivom.
- Ne uzbuđujte se, gospo Edlyn. Samo su neuki povjerovali u takvo
što.
Redovnice su stale među sobom žamoriti, neke od njih sumnjajući u
te riječi, ali gospa Corliss spasila je Edlyn daljnjeg poniženja.
- Više mi se sviđa plava. To je boja naše Gospe.
Redovnice su stale kimati glavama.
Potom je dometnula: - A i čipkom izvezeni otvori s bočnih strana
korzeta te središnji prorez na suknji zasigurno će baciti na koljena sir
Hugha i ostaviti joj ga na milost i nemilost.
Mlade su djevice uzdahnule u nevjerici. Udovice i odbačene supruge
nisu čak ni pokušavale suspregnuti smijeh. Još je jedan poziv odjeknuo
trgom. Sve su najave izvršene. Preostalo je samo obaviti ceremoniju
vjenčanja.
Sada su požurile, stavivši čipkast veo na Edlvninu glavu i ostavivši
joj kosu spuštenom, znak da je, iako više nije djevica, još uvijek kreposna
žena. Kako se samo stvari promijene za nekoliko sati, pomislila je
ogorčeno. Njezin spas od optužbi za blud došao je u liku plemića i
njegovih maglovitih obećanja vjernosti i plemenitosti.
Njezine su tanke čarape bile bijele, a cipele načinjene od obojene
kože bile su joj prevelike, ali lijepo izrađene i urešene, pa su redovnice
zanemarile njezine pritužbe, naguravši komadiće tkanine povrh njezinih
nožnih prstiju. I tada je napokon bila spremna za obred koji će je još
jednom učiniti pokretnom imovinom nekog muškarca.
Kao što su učinili i prilikom njezinih prvih dvaju vjenčanja, u ruke su
joj stavili buket mirte i ružmarina. Ovog je puta buket bacila na tlo.
- Zloslutan početak - promrmljala je jedna od redovnica.
- Nije cvijeće ono što gospodar Hugh želi od nje. - Gospa Neville
popravila je Edlynin veo. - Međutim, morat će se pomučiti kako bi dobio
ono što želi. Dobro je kada se muškarac mora pomučiti oko svoje žene.
Poslijepodnevno je sunce ošinulo Edlynine oči kada je kročila van.
Zatreptala je pa podigla dlan pred lice dok se nije priviknula na sunčev
98
sjaj, a kada je spustila dlan, poželjela je da to nije učinila. Na trgu su se

okupili baš svi. Okupljeno je mnoštvo ostavilo prolaz posred svjetine koji
je vodio prema crkvi, gdje su čekali gvardijan, Hugh i Wharton.
Edlyn je najviše ljutila spoznaja da je Hugh očito ostao smiren
tijekom poslijepodnevnih priprema. Ni u jednom trenutku nije posumnjao
da će ona postupiti u skladu s njegovim željama, a pomisao ju je natjerala
da poželi da je zadržala cvijeće, samo kako bi ga javno mogla baciti na tlo.
Njezina ju je nepromišljenost koštala mogućnosti teatralne scene.
Osjetila je nečije gurkanje u leđa. Nije se pomaknula, pa ju je taj
netko snažno gurnuo, a ona je poletjela naprijed, gotovo se spotaknuvši
preko vlastitih stopala. Zaputila se prolazom pod budnom paskom
znatiželjnih očiju i nasmijanih usta.
- Ne želim - šaputala je samoj sebi. - Ne želim, ne želim. Njezina ju je
buntovnost podsjetila na njezino prvo vjenčanje s vremešnim vojvodom.
Tog je dana bila mlada i prestravljena, svjesna da nema izbora i nemoćna
zaustaviti događaje. Sada se osjećala jednako, osim što nije bila
prestrašena. Bespomoćnost ju je pak natjerala da Hughu uputi bijesan
pogled, ispunjen svom srdžbom koju je pronašla u sebi.
Izraz neiskrene ljubaznosti na njegovu licu prometnuo se u onaj
ozbiljnosti, te se činilo kako počinje shvaćati težinu zadatka kojeg si je
nametnuo. Kako će odobrovoljiti svoju mladenku?
Neće, jer je ona bila odlučna u svojoj nakani da ostane zlovoljna.
Stupivši na stube, dopustila je da joj se korak otegne, u očitom izrazu
negodovanja. On se ovlaš osmjehnuo. Kada je došla do njega, uhvatio je
njezine dlanove u kojima nije bilo cvijeća te kimnuo glavom pogledavši
gvardijana pa je ceremonija razmjene zavjeta otpočela.
Kada se Hugh zakleo da će je voljeti čak i nakon svoje smrti, zgrčili
su joj se nožni prsti u prevelikim cipelama.
Ratnik. Bio je ratnik. I umrijet će poput ostalih. Poput svih mladića
koje je Robin okupio oko sebe. Poput samog Robina.
Prošaptala je zavjete i vjenčanje je bilo završeno. Svjetinom se
prolomio uzvik oduševljenja koji je postao još glasniji kada joj je Hugh
ispustio dlanove, ali samo kako bi ovio ruke oko njezina struka i privinuo
je bliže k sebi.
- Edlyn. - Nagnuo je glavu i primaknuo usta bliže da joj utisne cjelov
99
pomirenja. - Prestanite se duriti - prošaptao je.

Nije se durila. Plakala je, a on je spazio suze u njezinim očima.
- Draga, što nije u redu? Sada si je mogao dopustiti gugutanje. Sve su
bitke otišle na njegovu stranu.
- Draga?
Poklici oduševljenja zamrli su u živahno čavrljanje, ali jedan je
prodoran glas nadglasavao ostale.
- Moj gospodaru, želim biti prvi koji će vam čestitati. Bio je to barun
Sadynton, njegove tanke usne skupljene u neiskren osmijeh, a Hugh je
podigao glavu poput vuka koji njuši opasnost.
Iznimno je milosrdno od vas što ste se oženili ovom ženom, poglavito
nakon vaših pothvata proteklog ljeta. Kralj je sigurno ponosan vašim
mirovnim naporima.
Edlyn se nije sviđao Sadynton. Nikad joj se nije sviđao. Oduvijek ga
je smatrala zanovijetalom i smutljivcem, i znala je da joj zamjera jer mu je
uskratila makov sirup. Međutim, njegovo joj je zadovoljstvo ovim
trenutkom izazivalo izrazitu nelagodu. Izazivalo joj je mučninu. Grčevito
je zgrabila Hughove nadlaktice, nesvjesna da ju je oprez natjerao da ga
uhvati upravo onako kako je on želio.
Kada se Wharton zaputio prema Sadyntonu, stisnuvši šake, još se
čvršće pribila uz Hugha.
Sadynton je uzmaknuo, ubrzavši svoj pomno pripremljen govor.
- Nisam mislio da ću ikada doživjeti dan kada će se udovica grofa od
Jaggera udati za grofa od Roxforda.
Ruke su joj klonule uz bokove.
Ne događa se često da se žena uda za muškarca koji joj je objesio
supruga.
100
8.
Hugh, zapovjednik kraljevske vojske na zapadu, promatrao je kako

Edlyn iščezava u šumu.
- Poći ćete za njom? - upitao je Wharton.
- Ne. - Hugh nije mogao vjerovati da izgovara tu riječ, ali pokude
gospe Corliss još su mu bile svježe u sjećanju. Nije da je dopustio da riječi
obične žene utječu na njegovu odluku, ali nadstojnica je iskazivala
neuobičajenu mudrost u svojim odlukama. Osim toga - a to je bilo nešto
što je nevoljko priznavao - bio je uvjeren kako nadstojnica bolje od njega
razumije Edlynin um.
- Pusti je.
- Što? - Wharton je skakutao oko njega poput pijetla kojemu su
iščupana repna pera.
- Ali niste ga vi objesili.
Hugh je prezrivo otpuhnuo.
- Nisam osobno. - Međutim, on je zarobio Robina, grofa od Jaggera,
izručivši ga potom u prinčeve ruke, gdje je pogubljen. Iz tog je razloga
ostao tajnovit, čak i nakon što je povratio snagu kojom bi se mogao nositi s
plaćenim ubojicama. Nadao se osvojiti Edlyn prije nego što ona otkrije
njegov pravi identitet.
Osvojiti u pravom smislu riječi. U fizičkom smislu. Osvojiti na način
koji nijedna žena ne može zaboraviti ili zanemariti.
Reagirao je na pomisao o fizičkom osvajanju Edlyn snažnim drhtajem
žudnje koji mu je prostrujao tijelom.
Ne, nije joj mogao dopustiti da sama luta šumom kako joj se prohtije.
Morao se pobrinuti da mu se vrati, htjela ona to ili ne.
- Whartone, ti je najbolje poznaješ. Pođi za njom. Nemoj da te opazi,
ali ne ispuštaj je iz vida. Nije mi ugodna pomisao da sama luta
šumom.Kad biste sami pošli za njom, ne biste morali mene tjerati da se
šuljam poput krtice u potrazi za crvom - protestirao je Wharton.
- Ne laskaš ni sebi ni djevi. Osjećat će se bolje nakon osvježavajuće
101
šetnje, a ja ću tada biti u prilici objasniti joj svoje postupke.

Wharton se podrugljivo podsmjehnuo.
- Ženama se ne objašnjava. Njih treba samo zveknuti po glavi i
ponašanje im se smjesta popravi.
- Zveknut ću tebe po glavi ako ne pođeš za njom - odgovorio je Hugh.
- I molio bih te da svoje bračne savjete zadržiš za sebe.
- Bio sam u braku više puta od vas - uzvratio je Wharton drsko.Hugh
je jako dobro poznavao svojega čovjeka.
- A s koliko si tih žena još uvijek u braku?
Kriomice pogledavši prema gvardijanu, Wharton je prigušio svoj
glas.
- Dvije sigurno. Možda tri.
- Odjednom su tvoji savjeti dobili na težini - odgovorio je Hugh
sarkastično. - A sad pođi.
Kimnuvši glavom, Wharton se zaputio putem kojim je Edlyn pobjegla
od svojega novog muža.
Hugh je viknuo za njim:
- Imaj na umu da je ona moja gospa i najveće blago moje duše. Tako
se imaš i odnositi prema njoj. Wharton je podigao ruku u znak shvaćanja.
Redovnice su stajale iza svjetine, a Hugh je čuo kako jedna od njih
jadikuje:
- Ali nismo imali prilike bacati pšenicu.
Pšenica za plodnost. Pšenica za prirast. Pšenica za njegova sina,
rođena od Edlynina tijela. Da, priželjkivao je taj obred sa pšenicom, ali
gospa Corliss potjerala je redovnice natrag u klaustar, a one su je
poslušale, kako i priliči pobožnim ženama. Tako mu Božjih opanaka, kada
bi gospa Corliss progovorila, i on bi poslušao. Ta je žena ujedno bila i
autokrat i svetica.
Hughovi su se ljudi poredali podno stubišta, a Hugh se zaputio prema
njima. Bio je to njegov osobni odred, muškarci koje je tijekom godina
okupio oko sebe. Tucet vitezova, dvadeset štitonoša i njihova služinčad
zadržali su se po svršetku borbi u blizini, po Whartonovu nalogu skrivajući
svoju prisutnost i Hughovu imovinu u strahu da bi inače mogli odati
Hughov položaj. Sada su se okupili poradi njegova vjenčanja i
dostojanstveno promatrali igrokaz koji im se odvio pred očima.
102
Spuštajući se stubama, uočio je baruna Sadyntona kako ga promatra

sa samozadovoljnim cerekom na licu. Ne razmišljajući, Hugh je
promijenio smjer pa spustio šaku posred Sadyntonova lica te se, prije
negoli je Sadynton uspio pasti na tlo, pridružio svojim ljudima.
Oni su ga okružili pa su se zajedno zaputili prema njegovu
novopodignutom taboru. Uobičajene čestitke ženiku nisu se činile
primjerenima nakon što ga je mladenka napustila, a Hugh je to u
potpunosti razumio.
- Dođite, ljudi - pozvao ih je. - Pođimo razgovarati.
Moj gospodaru. - Hughov štitonoša, mladi velški momak od trinaest
ljeta imenom Dewey, primio je Hughovu ruku, poljubivši mu nadlanicu u
gorljivom iskazu poštovanja i olakšanja. - Očajavali smo u strahu za vaš
život dok nam Wharton nije došao reći da ste dobra zdravlja.
- Još nije bilo došlo moje vrijeme za odlazak. - Hugh je osbodio ruku
pa razbarušio dječakovu kosu. Okrenuvši se, pogledom je prešao preko
družine. - Gdje je Morwen?
Dewey je uzdahnuo i šutnuo čizmom o tlo, a Hugh se uhvatio za čelo.
- Bio je premlad za takvu sudbu. A sir Ramsden? Dewey je tugaljivo
odmahnuo glavom.
- Prekaljen ratnik, sada zauvijek izgubljen. - Hugh je bio i te kako
svjestan praznine koju će gubitak sir Ramsdena ostaviti u njegovoj maloj
družbi. Nitko nije umio postupati bolje s konjima od sir Ramsdena koji mu
je bio vjeran suborac tijekom mnogih godina.
Mlađahni štitonoša Morven nije s njima proveo dovoljno vremena
kako bi ostavio trajniji dojam, ali Hughova je tuga zbog toga bila još veća.
Sir Ramsden proživio je dug život, umrijevši s mačem u ruci. Morven je
bio tek dječarac, mršavih nogu i krakatih ruku. Hugh je promrmljao:
- Trebao sam ga bolje podučiti.
Dewey je sigurno čuo njegove riječi jer je hitro odgovorio:- Nije mu
bilo spasa, moj gospodaru. Napala su ga tri iskusna Viteza. Pokušao sam se
probiti do njega, ali bilo je prekasno.
- Tri viteza? - Hugh je produljio korak. - Zašto bi se tako mučili?
Momak nije imao ništa vrijedno, ništa što bi se isplatilo ukrasti.
Odgovorio mu je sir Philip, novajlija u Hughovoj družbi, ali ipak
prekaljen borac.
103
- Napali su ga jer ih je salijetao poput nesnosne ose, držeći ih podalje

kada su se okomili na vaše beživotno tijelo.
Dewey se okrenuo prema sir Philipu ljutito sikćući, ali vitez je
podigao svoj dlan kako bi ga ušutkao.
- Gospodar je trebao čuti istinu. Oplakivao bi Morvena još i više
misleći da je umro uzaludnom smrću, a ne radi ljubavi prema lordu
Roxfordu.
Lord Roxford. Radilo se o njemu, iako se Hugh poželio ogledati oko
sebe i vidjeti tog lorda o kojem su svi pričali. Poštovanje koje su mu kao
grofu iskazivali još mu je uvijek predstavljalo novinu te se ponekad još
nije znao nositi sa svime.
- Istina - rekao je - sir Philip je u pravu. Bol njegove smrti olakšava
spoznaja da je poginuo pomažući našem cilju. - Međutim, ipak se i dalje
prisjećao Morvenovih velikih očiju punih obožavanja koje su ga slijedile
posvuda pa je poželio da je mladića ostavio s njegovom majkom. Istina,
nije ih čekalo ništa osim siromaštva i gladi, ali Morven barem ne bi sada
trunuo pod zemljom. - Pokopali ste ga?
- Da, moj gospodaru. Osobno sam se pobrinuo za to - odgovorio je sir
Philip. S njima je bio još jedan mladac, a Hugh mu se obratio.
- Kako si ti prošao u borbi, Wynkyne?
- Bilo je veličanstveno, moj gospodaru. - Riječi su mu bile srčane, ali
glas neuvjerljiv. Hugh je pogledao Deweyja, podigavši obrvu.
- Povratio je. - Dewey je dao odgovor na neizgovoreno pitanje.
Presrevši prijeteći pogled koji je Wynkyn uputio Deweyju, Hugh je
zapitao:
- Je li to sve? Tijekom svoje prve bitke toliko sam se preznojavao
zbog straha da mi je mač iskliznuo iz ruku, gotovo mi odsjekavši nogu,
- Nisam uzmogao zaspati noćima nakon prve bitke. - Sir Philip
iskrivio je lice u izraz gađenja i poravnao sijedu kosu, uklonivši je s čela.
- Neprestano sam čuo zapomaganja ranjenika i omraženi zvuk
konjskih kopita koja gaze po truplima. Hughov glavni savjetnik,
neodoljivo šarmantni sir Lyndon, probio se do Hugha, osmjehnuvši se.
- Ah, za mene su to slatki zvuci bitke.
- Uistinu? - Hugha su prošli srsi. - Ja ih još uvijek ne podnosim.
Wynkyn je problijedio. - Poprave li se stvari s vremenom? Hoću
104
reći, navikne li se čovjek na sve grozote?

Prišavši mladcu, Hugh je obavio ruku oko njegova vrata, povukavši
ga i izbacivši iz ravnoteže, te mu istodobno razbarušivši kosu.
- Uvijek je užasavajuće, ali čovjek se nekako navikne. Osim, naravno,
ako se ne radi o iznimno krvavom boju. U tom ćeš slučaju ponovno izrigati
sve što si pojeo.
Pustio je Wynkyna. Momak će biti dobar. Njegov otac, grof od
Covneyja, bojao se da će mladićev sanjarski duh biti potpuno skršen kad
prvi put iskusi borbu, ali Wynkyn se dobro nosio sa svime, a Hugh je grofu
namjeravao poslati umirujuće pismo.
Zaboravivši na Wynkyna, spustio je pogled na platnene stijenke
šatora, osjetivši izrazito zadovoljstvo. Bojao se da ga je izgubio kada je
nestao u borbi, ali šator je bio tu. Viđao je odaje u palačama koje su bile
skučenije od ovog šatora, a tijekom učestalih kiša, Hugh je u njemu
održavao strateške sastanke cijele svoje družbe. Unutra je držao
stol,logorske stolce, logorski krevet i škrinje krcate prekrivačima i
odjećom za slučaj da zatreba štitonošama, što je s dječacima često i bio
slučaj.
Sir Lyndon zakoračio je ispod crnog filcanog pokrova koji je štitio
ulaz pa povukao i pridržao platno na ulazu, pozivajući Hugha.
- Biste li se željeli odmoriti dok čekate povratak svoje nevjeste?
- Ne. Želim se osvježiti dok mi vi budete prepričavali sve detalje
posljednje borbe i podnosili izvještaje o kretanju naših neprijatelja. - Hugh
je morao znati, a osim toga, nije mogao počivati dok ne bude ponovno
imao Edlyn na dohvat ruke,
Pustivši tkaninu, sir Lyndon ju je ponovno svezao.
- Kada ste nestali tijekom bitke, bili smo smeteni, moj gospodaru, i
bojim se da nismo uspjeli zaštititi vašu imovinu onako kako se od nas
očekivalo. Pljačkaši su nakon borbe ukrali puno toga, a ja se osjećam
dužnim ponuditi vam svoj logorski krevet, ne bi li vam bilo barem malo
udobnije. Bit će bolje od tvrda tla, u svakom slučaju.
- Zahvaljujem vam, sir Lyndone, ali kakvu korist netom oženjen
muškarac može imati od dječjeg krevetca? - Hugh je dohvatio pehar piva
od Deweyja pa progutao tekućinu u jednom dugačkom gutljaju,
ignorirajući sir Lyndonovu podignutu obrvu. Znao je sir Lyndonovo
105
mišljenje - da bi ratnik trebao održavati bolju stegu nad vlastitom ženom.

Ali, iako je već dugi niz godina cijenio sir Lyndonove savjete o bitkama i
opsadama, prisjećao se bljedunjave, pretučene pojave sir Lyndonove
supruge i sumnjivih okolnosti njezine smrti pa je smjerno zanemarivao
bilo kakve savjete koje bi ovaj mogao ponuditi o miru u domaćinstvu. -
Dewey će nam umjesto kreveta načiniti širok ležaj od životinjskih koža i
prekrivača na tlu.
Sir Lyndon je pucnuo prstima, a Dewey je požurio izvršiti zapovijed.
Hugh se smjestio vani, na logorskom stolcu, u hladu koji je pružao
prevjes njegova šatora. Tu je mogao čekati Edlynin povratak. Štitonoše su
oko njega postavili stolce, u skladu s položajem svakog viteza i
povjerenjem koje je kod Hugha uživao, a njegovi su vitezovi zauzeli
mjesta.
Nakon što su svi pročistili glasnice, grof od Roxforda zahtijevao je od
ljudi da mu podnesu izvještaj.
- Borili su se poput demona, moj gospodaru, osobito kada su pomislili
da ste mrtvi. - Mišići sir Lyndonove ruke ukrutili su se, kao da se
prisjećaju agonije predugog držanja mača. - Međutim, na kraju nam je to
išlo u prilog jer su de Montfbrtovi ljudi previše rastegnuli crtu bojišnice pa
smo uspjeli podijeliti njihovu vojsku i poraziti one koji se nisu povukli.
Hugh je otpio iz svojega ponovno napunjenog pehara pa pogledao sir
Philipa.
- Imali smo zarobljenike?
- Jesmo, i poslali ih princu na izvršenje pravde, nakon što smo im
oduzeli konje i oklope. - Sir Philip se nasmijao, i te kako zadovoljan
plijenom.
- Raspodijelili smo plijen u jednakim omjerima, moj gospodaru, a
vama smo ostavili ono za šta smo mislili da biste željeli. Odlučite li
drugačije, odreći ćemo se onoga što poželite.
I Hugh se nasmiješio. Godine koje je proveo kao vitez bezemljaš
naučile su ga uvažavanju tradicije lišavanja poraženih protivnika njihove
imovine. Bilo je mnoštvo prigoda kada je svoj sljedeći obrok osigurao
prodavši natrag vitešku opremu neprijateljima po svršetku turnira ili bitke.
Ovoga puta nije bilo takve ponude. Oni koji su u borbi stali na stranu
Simona de Montforta odrekli su se prava na posjedovanje imovine. A neki
106
od njih, poput grofa od Jaggera, odrekli su se i života.

Hugh je ovlaš pogledao prema šumi nedaleko od šatora. Gdje je ona?
Koliko će se dugo duriti? Zasigurno ga neće još dugo držati u
neizvjesnosti, jer se sunce bližilo svojoj najnižoj točki, a noć provedena u
šumi bila bi zastrašujuće iskustvo.
- Nedostajalo nam je vaše vodstvo na bojnom polju - rekao je sir
Lyndon. - Da prethodno niste sve pomno isplanirali, našli bismo se u
gadnom škripcu nakon što ste ranjeni.
Hugh nije odgovorio. Nije mu se sviđalo to što ga sir Lyndon obasipa
komplimentima. Nije mu se sviđalo što se njihovo prijateljstvo
promijenilo, prometnuvši se iz odnosa ravnopravnosti u onaj nadređenog i
podređenog. Kad je princ Edward oduzeo Edmundu Pembridgeu titulu i
dvorac pa ih potom dodijelio Hughu, sir Lyndon počeo je Hugha
promatrati kao sredstvo na putu do imutka. Hughu se nije svidjelo da ga
netko promatra kao svoju zlatnu gusku.
- Tko je uspio pobjeći? - upitao je.
- Richard od Wiltshirea i njegova družba plaćenika. - Sir Lyndon
pljunuo je na tlo izgovorivši to ime.
- Barun Giles od Cumberlanda. I klan Maxwellovih. - Želio je
ponovno pljunuti, ali znao je da to ne bi bilo pametno.
- Klan Maxwellovih - ponovio je Hugh. Nije to rekao, ali bilo mu je
drago što su umakli.
- Ne razumijem kako su se uopće našli uvučeni u borbu na engleskom
tlu - sir Lyndon se usudio promrmljati.
Hugh je progunđao:
- Škoti su, zar ne? Škoti obožavaju gledati Engleze kako se bore
među sobom jer uvijek profitiraju iz naših ratova. I zašto Maxwelli ne bi
stali na nečiju stranu? Ako princ pobijedi i kralj bude pušten na slobodu,
mogu se povući preko granice u Škotsku i živjeti od opljačkanog plijena.
Ako pobijedi Simon od Montforta, moći će za sebe birati bilo koji od
dvoraca odanih engleskih plemića.
- Prijateljevali ste s njima, zar ne? - upitao je sir Lyndon.
- Nakon što su me zarobili u borbi, živio sam u Škotskoj gotovo cijelu
godinu - priznao je Hugh.
Obuzet znatiželjom, Dewey je zaboravio kako štitonoša nikada ne bi
107
smio prekidati razgovor.

- Je li netko platio otkupninu za vas ili ste uzmogli pobjeći?
- Nijedno. - Hugh je pogledao u oči svakom muškarcu dok je
odgovarao. - Pustili su me.
Sir Philip ostao je zuriti u čudu. Nije bio s njima dovoljno dugo da bi
ranije čuo tu priču. Ali sir Lyndon izbjegavao je Hughov pogled. Hughova
se godina s Maxwellima zbila prije nego što su se njih dvojica upoznali, a
činilo se kako bi sir Lyndon volio da Hugh u potpunosti zaboravi na nju -
ili barem prestane govoriti o njoj.
Međutim, Dewey je navaljivao tražeći odgovor.
- Škoti su vas pustili? Mislio sam da su Škoti divljaci koji
zarobljenike okrenu na ražnju ako na njima ne mogu zaraditi.
- I jesu - složio se Hugh. - Iako nikada nisam vidio da su nekog
ispekli, oni porobljuju svoje neotkupljene zatočenike.
Dewey je kleknuo pokraj Hughove stolice.
- Pretvorili su vas u roba?
- I natjerali me da okrećem žrvanj u njihovu mlinu - odgovorio je
Hugh. - Bio sam okovan, a čovjek koji mi je zapovijedao rekao mi je da
sam bolji od konja i gluplji od vola.
- Mislio je da ste glupi?
Hugh je primijetio kako Dewey nije doveo u pitanje dio izjave koji ga
je uspoređivao s konjem, odavši tako priznanje njegovoj snazi.
- Da, bio je uvjeren da sam glup. To je bila njegova prva pogreška.
Druga je bila ta da me pustio s lanca kako bih se borio na njihovu
prvenstvu. Pobijedio sam sve prisutne, a kada me vlastelin uzeo sa sobom
u dvorac, mlinar je bio prisiljen kupiti vola.
Dewey je razrogačio oči.
- Što se potom zbilo?
- Služio sam škotskom vlastelinu... imena Hamish Maxwell... sve dok
svojom službom nisam zaslužio oslobođenje. - Hughovi su se ljudi počeli
meškoljiti, strugati stopalima po tlu i nakašljavati se, posramljeni jer je
Hugh bio prisiljen služiti tako prizemnoj spodobi kao što je škotski
vlastelin. Hugha nije bilo briga. Rekao je Deweyju:
- I stoga, dan danas umijem govoriti škotski, jedem haggis i mogu
otpjevati bilo koju klansku pjesmu od početka do kraja. Dobro je poznavati
108
svoje neprijatelje, Dewey, nikada to nemoj zaboraviti.

- Kako vi kažete, moj gospodaru.
- A sada - nastavio je Hugh - ćutim miris pečenja, a proteklog mi je
mjeseca toga i te kako nedostajalo. Hoćeš li mi donijeti štogod za jelo.
Dewey je skočio na noge, postiđenjer ga je trebalo podsjećati na
dužnost.
- Kako želite, moj gospodaru. Organizirali smo gozbu za vas i vašu
novu mladenku. Kad je štitonoša zamakao prema vatri koji je gorjela među
šatorima, sir Lyndon je rekao: - Šteta što vaša nova žena nije tu kako bi je
podijelila s vama.
Hugh je ignorirao savjetnikove riječi i ponovno usmjerio pogled
prema šumi. Je li pogriješio kada ju je pustio? Hoće li je ponos zadržati u
šumi dulje nego bi to bib mudro? Svojim je prijašnjim postupcima
dokazala iznimnu mudrost. U svakom slučaju, mogao se pouzdati da će
Wharton pripaziti na nju.
- Dakle, priče su istinite. - Sir Philip prstima je pročešljao bradu. -
Živjeli ste sa Škotima. Jesu li uistinu divljaci kakvima ih opisuju legende
ili su samo veličanstveni ratnici?
Hugh se nasmijao na sir Philipov izbor iječi.
- Samo veličanstveni ratnici - odgovorio je. - Prije negoli se upustite u
borbu s njima zatražite od svećenika da van udijeli posljednje pomasti, a
potom se molite da vam ne zatebaju.
- Uvijek to činim, moj gospodaru. Uvijek.
Hugh je stao promišljati o sir Philipu. Radilo se o tihom, starijem
čovjeku, koji se u svojim godinama nikako nije mogao prometnuti u
Hughova najboljeg boraca. Izgubio je mladenačku brzinu, a ostalo mu je
samo jedro oko. A ipak, sir Philip još je uvijek bio živ, još uvijek se borio,
a Hugh je s vremenom počeo cijeniti njegove mudre savjete, kako prije,
tako i poslije bitke. Hugh će morati podići sir Philipa u hijerarhiji svojih
vitezova, ali zasad je samo upitao:
- Kamo su se naši neprijatelji povukli?
Sir Philip zaustio je odgovor, ali sir Lyndon požurio je odgovoriti
prvi.
- Baruni koji podržavaju Simona de Montforta razbježali su se. De
Montfort se nalazi negdje u okolici svojega uporišta u Kenilworthu. Većina
109
ostalih povukla se prema sjeveru. Richard je još uvijek u blizini... opsjeda

dvorac Juxon. Upozorio sam Juxona da ojača obranu. Nadam se da je
poslušao - odgovorio je Hugh hladno. Grof od Juxona bio je ona vrsta
plemenitaša kakvu je najviše prezirao. Juxon je rođen u izobilju, s brojnim
imanjima koja su sada, poradi njegova nemara, propadala. Glasno je cvilio
i preklinjao da ga princ zaštiti jer je ostao vjeran kruni, a ipak je u boj
poslao manje vitezova negoli je morao, dok je sam i dalje plandovao u
svojoj velikoj dvorani, oplođujući pritom služavke. Hugh, koji je teškom
mukom stekao sve što ima, nije mu namjeravao priskočiti u pomoć.
- Lak plijen - sir Lyndon je već otpisao dvorac Juxon. - Richard je
najnemilosrdniji plaćenik kojeg sam ikada imao nesreću susresti, a grof?
On je budala.
- Neću proturječiti po tom pitanju. - Pokret na rubu šume lansirao je
Hugha na noge. Wharton se približavao trkom, a Wharton ne bi trčao osim
ako se nije radilo o krajnjoj nuždi.
Gurnuvši Lyndona u stranu, Hugh je pohrlio prema Whartonu,
susrevši se s njim tik pokraj svoje družbe vitezova. Wharton je dahtao,
pokušavajući doći do daha dok su mu velike grudi radile poput mijeha.
- Gospodaru... gospodaru. .. ugrabdi su je.
Hugh je protrnuo oćutjevši paniku u Whartonovu glasu pa je zgrabio
slugu za ramena.
- Tko ju je ugrabio?
- Lopovi. Odmetnici. Plaćenici. Ugrabili su je. Odveli je. Krenuli su
prema jugu. Hugh je ispustio Whartona kao da se radi o hladnokrvnoj
zmiji. Zarobljena? Edlyn je zarobljena? Nemoguće! Ona je bila pod
njegovom zaštitom, a on nikada ne bi tako iznevjerio svoju dužnost.
- Gospodaru.
Ali jest. Strah mu se poput vala razlio u nutrini grudi. Strah mu je
tjerao trnce u vrške prstiju, učinivši mu glavu teškom.
- Gospodaru.
I bijes - tako mu Boga, kako je samo želio zaurlati od bijesa, udariti
nogom o tlo i pojuriti za njom.
- Gospodaru.
Spustio je pogled na Whartona.
- Možete me zaklati zbog mojega neuspjeha ako je to vaša volja.
110
Ugledavši Whartonov ogoljeli vrat, Hugh je povratio kontrolu.

Urlikanje, toptanje po tlu, davanje oduška emocijama neće uroditi
nikakvim plodom. Svi su njegovi ljudi sad već bili na nogama,
promatrajući njega i Whartona, spremni poći u boj na njegov znak. Nije im
to bila novost, ta iznenadna priprema za napad ili obranu. Svi su, bez
ijedne izgovorene riječi, znali što će Hugh učiniti, kao i koja je njihova
dužnost prema njemu.
Samopouzdano, kao da ga maločas nisu obuzele snažne emocije,
Hugh je rekao:
- Pođimo tada spasiti moju gospu.
Uslijedila je eksplozija pokreta. Netko je Whartonu dodao piće i
stolac dok su Dewey i Lyndon - obično su to činili Dewey i Wharton -
donijeli Hughu verižnjaču i oružje pa ga stali pripremati za boj. Znao je i
da je netko pošao po njegova bojnog konja, a pomisao da će sjesti u sedlo
tog divljeg kljuseta smirila ga je kako ništa drugo na svijetu nije moglo.
Ali, kad su mu doveli njegova običnog, pitomog jahaćeg konja,
shvatio je kako se bijes nije još u potpunosti povukao iz njega. Prijetećim,
kontroliranim tonom, upitao je:
- A što mislite da ću činiti s njime?
Ne možete jahati bojnog konja ondje kamo idemo - odgovorio je
Wharton. Dah mu se povratio, ali rečenice su mu i dalje bile kratke.
- Uostalom, izgubili smo Devlina tijekom bitke.
- Mrtav? - zahtijevao je Hugh.
- Da, gospodaru.
Još nešto što će zamjerati pobunjenicima. Devlin je bio najbolji
destrijer kojeg je ikada imao pa je poželio dohvatiti crve koji su ubili
njegovu veličanstvenu životinju. Međutim, kako je to bilo nemoguće,
svoju će srdžbu iskaliti nad onima koji su se drznuli oteti mu ženu.
Njegovu suprugu. Stisnuo je šaku. Edlyn.
Čim ga je Dewey opasao mačem, Hugh je zapovjedio:

- Slijedite me, jer namjeravam golim rukama iščupati srca tih
odmetnika, a njihova će krvava trupla poslužiti kao upozorenje svim
muškarcima da nikada ne otimaju žene, kako ne bi kojim slučajem oteli
moju suprugu.
111
Vatra je plamtjela na čistini, goreći snažno unatoč laganoj kiši koja se

spustila dolaskom noći, Hugh se šuljao grmljem i pentrao preko stijena.
Svako mu je osjetilo bilo pripravno, usredotočeno na to, jedno jedino
svjetlo u gustoj tmini šume. Tamo će pronaći svoju ženu, za čiju ga je
sudbinu obuzeo dubok i postojan strah.
Hoće li je silovati mnoštvo muškaraca kojima su žene značile manje
od ovce? Hoće li je zateći pretučenu zbog njezine beskrajne drskosti,
počašćenu brutalnošću muške šake?
Hoće li je zateći mrtvu?
Oko sebe čuo je zvukove ljudi koji su se kretali s njime, ali on im je
naložio da se drže podalje dok ne uzmogne spasiti Edlyn. Htio ju je
zaštititi od pogleda svojih ljudi - a ako je već prekasno, htio je priliku da
ubije sve do jednoga plaćenika odgovornog za njezinu smrt.
Čistina pred njim doimala se neuobičajeno tihom za logor koji broji
osam ljudi. Wharton je izvijestio da ih je toliko, ali šuma je bila obavijena
velom tišine. Povremeni vapaji parali su tišinu noći, a Hugh je čuo kako
njegovi ljudi mrmljaju, reagirajući na avetinjske zvukove. Nisu to bili
zvuči vila. Nikada nije čuo ništa takvo, ali nije ga bilo ni briga. Na pameti
mu je bila isključivo Edlyn.
Približivši se čistini, Hugh je provirio kroz grmlje. Obrisavši vodu s
lica, stao je proučavati područje. Nije mogao vidjeti ikoga kako se kreće
blizu ognja, ali netko je ipak morao nedavno podložiti vatru ili bi je, u
protivnom, kiša ugasila. Vatra i prividna pustoš tabora učinili su njegovu
nelagodu još većom. Jesu li ti ljudi postavili stražu? Jesu li plaćenici znali
da im predstoji napad? I gdje je bila Edlyn?
Sveta Majko Božja, gdje je Edlyn?
Panika je bujala u njemu, tamna i zagušljiva. On ju je pustio da ode.
On je odlučio dati joj vremena da se privikne na spoznaju da mu je postala
suprugom. Ako je mrtva, mrtva je njegovom krivnjom. Ničijom tuđom,
isključivo njegovom.
One izbočine s druge strane čistine mora da su muškarci koji vrebaju
u sjenkama, iščekujući očekivan napad. Dat će im upravo ono što žele.
Čelik je zapjevao kada je isukao mač. Uz bijesan poklik, izletio je iz šume
na svjetlo. Podigavši oštricu visoko, potrčao je prema nepokretnim
oblicima. Iza sebe je začuo ljude, iznenađene njegovim nenadanim
112
jurišom, kako petljaju s oružjima i izlijeću iz grmlja. Nikad nije učinio

nešto tako nepromišljeno, tako instinktivno, ali nikada prije nije bio ni
odgovoran za smrt supruge. Nikada nije izgubio ženu koju je nastojao
zaštititi.
Približivši se oblicima, zavitlao je mačem, a potom gotovo iščašio
ruku iz ramenog zgloba, pokušavajući zaustaviti udarac.
Stijene. Bilo je to samo kamenje. Oštrica je zasjekla jednu od stijena.
Snaga udarca poslala je trnce njegovim zapešćem, a čuvši škljocaj shvatio
je da je načinio urez na inače besprijekornom čeliku.
Okrenuvši se prema vatri, stao je psovati, nanizavši dugu nisku
engleskih i francuskih kletvi.
Njegovi su se ljudi razmiljeli uokolo, ali na vidiku nije bilo
neprijatelja koji bi se suočili s Hughovim gnjevom. Gdje su nestali? I gdje
je bila Edlyn?
- Valjda su krenuli dalje, gospodaru. - Wharton je stajao sa strane,
dobrano podalje od dosega Hughova mača. - Najbolje će biti...
Ljudski obris istupio je iz sjene drveća, a muškarci su se kao jedan
okrenuli i suočili s...
- Edlyn! - Hugh je potrčao prema ženi, zgrabivši je i privukavši k
sebi. U jednoj je ruci držao mač, a drugom je štitio nju.
Stajala je mirno u njegovu naručju, tapšajući ga kao da je on taj
kojemu je potrebna utjeha. Okrenuo ju je prema svjetlu i zapiljio se u
njezino lice. Dugačka ogrebotina grdila je savršenost njezina obraza, a on
ju je obrisao palcem.
- Grana me ošinula - objasnila je.
- Je li vam... dobro? - Bio je otvoren čovjek kojemu su riječi dolazile
s lakoćom, ali sada je jedva uspijevao mucati. - Jesu li?...
- Nisu.
Podigao je mač.
- Svejedno ću ih pobiti.
Smireno se oslobodila. Njezina je poderana haljina imala tamne mrlje
po obrubu, ali čipka sa strana haljine doimala se netaknutom. Uhvativši ga
za zapešće, uspjela je osloboditi mač iz njegova stiska i predati ga
Whartonu.
- Nećete dok držite mene, molit ću vas lijepo.
113
- Kako ste uspjeli pobjeći iz njihova...? - upitao je Wharton. - Jeste li

bili primorani ozlijediti...?
Posramljeno je zastao, a Hugh je shvatio da čak ni njegovi prekaljeni
borci nisu mogli govoriti o tako intimnim stvarima.
Edlyn se pokušala osmjehnuti Whartonu i muškarcima koji su se
okupili oko njih.
- Izazvala sam im mučninu - rekla je.
- Molim? - Hugh je zazvučao jednako glupo kako se osjećao.
- Uvjerila sam ih da sam dobra kuharica... što i jesam, kako već znate.
Spravljam izrazito dobar gulaš i imam dobar osjećaj za... - Nešto što je
ugledala na njegovu licu shvatila je kao upozorenje da prestane s
bespotrebnim pričama. - Zgrabili su me u šumi i poveli. Rekli su kako
danima čekaju ženu koju su željeli pa su jadničci bili napola izgladnjeli.
- Jadničci - ponovio je Hugh.
- Rekla sam im da sam vidarica u opatiji, a ne dama koj žele, ali nisu
me htjeli pustiti. Rekli su da su primili zapovijedi... Iz Hughovih se prsa
prolomilo prijeteće režanje, a njegov su primjer slijedili i njegovi ljudi.
- U redu, nije bitno što su rekli. - Govoreći što je brže uzmogla,
nastavila je:
- Uvjerila sam ih kako će nam biti ugodnije jahati punih želudaca pa
je jedan od njih uhvatio nekoliko kunića, a ja sam lutala uokolo, čupajući
trave i berući bobice. Kada smo došli ovamo i kada su se uvjerili da nas ne
slijede, dopustili su mi kuhati.
Hugh joj je pokušao odgovoriti, ali nije uspijevao čak ni zaustiti riječi
pa je Wharton upitao:
- Jeste li im tako uspjeli izazvati mučninu?
- Da, pomoću kore i korijenja bazge. U dostatnim količinama,
uzrokuje grčenje utrobe nakon kojeg slijedi nekontrolirano pražnjenje
crijeva.
Wharton se osvrnuo po šumi koja je, naizgled, počela stezati obruč
oko njih.
- Želite li reći da te hulje tu negdje u blizini čuče iza kakve klade?
- Zar ne čujete njihovo stenjanje? Wharton je sumnjičavo upitao:
- Zašto nam se niste vratili?
- Bila sam sigurna da ćete poći spasiti me, a da niste, vratila bih se s
114
prvim svjetlom. Nisam vjerovala da bih uspjela pronaći put natrag u tmini
noći. - Okrenula se prema Hughu pa ga ukorila.
- Dakle, vidite kako borba nije nužna baš u svakoj prilici. Ponekad je
lukavstvo sasvim dostatno. Hugh nije mogao vjerovati. Jednostavno nije
mogao vjerovati. Nasrnuo je na skupinu stijena kako bi izbavio svoju ženu
- a ona se već uspjela sama izbaviti. On je premirao od straha, a ona je sve
vrijeme iščekivala njegov dolazak! Sama je nadmudrila napadače.
Osvrnuo se i pogledao svoje ljude. Njihovi pogledi, oličenje
nevjerice, bili su zalijepljeni za Edlyn. Pogledao je Whartona koji je stajao
i jednom se rukom češkao po glavi, dok je u drugoj držao Hughov mač.
Tihim, odmjerenim glasom, Hugh je zapovjedio:
- Ljudi, okupite nitkove jednog po jednog kako se budu vraćali iz
šume pa ih odvedite zapovjedniku straže. On će znati što s njima učiniti.
- Ali, gladni su - rekla je Edlyn, kao da bi to trebalo opravdati njihov
zločin.
- Biste li ih ostavili na slobodi da ugrabe neku drugu nesretnicu i
iskoriste je onako kako nisu uspjeli iskoristiti vas? - zahtijevao je Hugh.
Pokolebala se.
- Na vašem se mjestu ne bih brinuo o sudbini tih ljudi. - Grubo ju je
privukao k sebi. - Brinuo bih se o vlastitoj sudbini. .. i o mojoj odmazdi.
Na rubu čistine, plemeniti je vitez sjedio na svojemu konju i

promatrao. Bio je bijesan. Baš se ništa nije odigralo u skladu s planom.
Strpljivo je čekao na nju cijele godine. Dao ju je slijediti izdaleka. Bio je
spreman ugrabiti je u pravom trenutku - a umjesto toga primio je poruku
svojih ljudi da se udala.
I to za njegova neprijatelja! Za Hugha od Florisouna. Za muškarca
koji se drznuo pomisliti kako može zauzeti mjesto boljih od sebe.
Smjesta se okanio svega, svih svojih spletki, pa hitro odjahao do
opatije, samo kako bi ga ondje dočekale glasine da su mladu oteli. I to
njegovi ljudi. U tom se trenutku samozadovoljno nasmijao, siguran da je
sam vrag na njegovoj strani.
Ali ne. Edlyn je izvojevala pobjedu nad njime, kao i mnogo puta do
tada. Znala je što osjeća prema njoj. Bila je to izdaja, ništa manje od toga.
Trenutak njegove odmazde doći će i u tom će trenutku ona biti
115
njegova - a Hugh od Florisouna bit će protjeran do vrata pakla, gonjen

oštricom mača Edmunda Pembridgea.
116
9.
Edlyn nije znala puno o Hughu de Florisounu, ali znala je da je

trenutačno ljutit. Natjerao ju je na marš šumom, po tmini i kiši, držeći je
uza se i uklanjajući grane pred njezinim licem, kao da će time iscijeliti
ogrebotinu na njezinu obrazu.
Istodobno, bio je tako krut da je mislila kako bi ga jači vjetar mogao
srušiti. Je li postojao način da popravi ozračje? Bi li nekoliko riječi,
izgovorenih na pravi način, ublažilo njegovo nezadovoljstvo? Pokušaj je
nije koštao ništa.
- Hoćemo li hodati do opatije? - upitala je. - Večeras se nećete vraćati
u opatiju. Nije dao odgovor na njezino pitanje o načinu na koji će putovati,
ali uspio je pobuditi neka sasvim nova pitanja. Međutim, njegov ju je
odrješit ton natjerao na oklijevanje, a dok se ona premišljala, on se
zaustavio i podigao dlan prema ustima. Začulo se hukanje sove, a da nije
osjetila vibriranje njegovih prsa, ne bi ni pomislila da zvuk dolazi od
njega.
Usmjerivši je ponovno, krenuo je prema čistini. Začula je topot
konjskih kopita i rzanje kojim su ga pozdravili te mladenački glas pokraj
njih: - Moj gospodaru, čuo sam vaš zov. Jeste li je izbavili?
- Da, sa mnom je. - Hughov se stisak pojačao. - Ljudi su ostali
pohvatati plaćenike, a ja ću je odvesti u tabor.
Tabor. Zaputili su se u njegov tabor. Edlyn je pokušala utješiti samu
sebe. Ako bude dovoljno dugo čekala, možda će Hugh ovako zaobilazno
odgovoriti na sva njezina pitanja.
Mladić je otišao pa se vratio vodeći jahaćeg konja, a Hugh je
oslobodio njezinu ruku tek toliko dugo da uzmogne uskočiti u sedlo.
- Hoću li vašoj gospi prepustiti svojega konja, gospodaru? - upitao je
mladić.
- Jahat će sa mnom - grubo je odgovorio Hugh. Potpuno svjesna
kojeg je oblika sedlo, Edlyn je pokušala uzmaknuti, ali Hugh se nagnuo
prema njoj, stavivši joj dlanove ispod pazuha pa je povukao ispred sebe.
117
Nije si mogla pomoći a da ne uzvikne:

- Ozlijedit ćete leđa.
Jedini odgovor koji je dobila bio je prigušen smijeh mladića na tlu.
Nije joj bilo udobno. Što učiniti s nogama? Opkoračiti konja? Staviti ih
postrance? Nije znala pa je Hugh činio s njom kako mu se prohtjelo.
Na kraju je završila postrance, unakrsno u odnosu na njegovo tijelo,
rukama se pridržavajući u zraku kako je sedlo ne bi žuljalo.
Kiša je stala jače padati. Tmina je sada bila tako snažna da, kad bi
sklopila oči, nije vidjela razlike. Hugh je jednom rukom pridigao njezinu
stražnjicu, dlanom je štiteći od pritiska krute kože na njezinu meku put.
Drugom ju je rukom pridržavao ispod bedara. Htjela je upitati tko upravlja
konjem, ali njegovo se tijelo pokretalo dok je koljenima kontrolirao konja.
- Tko je uvježbao ovog konja? - upitala je.
- Sir Ramsden. On je bio zadužen za moje konje.
- Više nije?
- Poginuo je u zadnjoj bitki.
Lakonska kratkoća odgovora potvrdila je Edlyn njegovo
nezadovoljstvo njome. Pretpostavljala je da bi, ako želi popraviti njegovo
raspoloženje, trebala pitati o toj bitki. Muškarci su voljeli govoriti o
bitkama. U tančine su razglabali svaki rez mača i let svake strijele. A ako
se nisu prisjećali prošlih bitaka, onda ih se dalo privoljeti da govore o
budućim bitkama ili čak o legendama vezanim uz bitke.
Nažalost, sve je to već čula, a nije bila raspoložena slušati Hughove
priče. Zarekla se kako više nikada neće slušati pripovijesti o bitkama, a
udaja za ratnika
- Blažena Djevice, ponovno za ratnika! - samo je učvrstila njezinu
odlučnost.
Morao je postojati drugi način.
- Može li nas vaš siroti konj oboje podnijeti? - Bilo je to glupo pitanje
jer je očito mogao. I uspijevao.
Ignorirao ju je. Ruka vam mora biti umorna od napora kojoj je
izlažete pridržavajući me. Biste li htjeli da hodam?
Zaustavio ju je netom prije negoli se pokušala osloboditi.
- Čuvajte energiju - rekao je. - Trebat će vam.
Nije joj se to svidjelo. Što je time htio reći? Je li je namjeravao istući?
118
Hugh se nije doimao poput muškarca koji bi tukao ženu jer ju je netko
ugrabio i time ga doveo u neprilike, ali koliko je zapravo znala o njemu?
Robin ju je u ljutnji udario kada se požalila na njegove sebične
navike. Njezin ju je vojvoda udario zbog frustracije što njegov muški alat
ne služi svrsi. Sada je Hugh bio njezin muž - muž koji je maločas zborio o
odmazdi.
Kroz krošnje stabala probilo se svjetlo. Kada su izbili na rub šume, u
daljini je ugledala opatiju. Rekao je da ne idu prema opatiji, ali... okrenuo
je konja prema staji.
Naravno. Morao je konja odvesti u zaklon. Mladi je konjušar istrčao
van pa pridržao uzde dok je Hugh pomogao Edlyn sjahati. Čim su joj
stopala dotakla blok za uzjahavanje, Hugh je sjahao i uhvatio je za ruku.
Bacivši novčić dječaku, povukao ju je kroz blato prema skupini šatora koji
su bili načičkani oko vatre poput gojaznih djeva oko bunara, a Edlyn se
prisjetila kako ih je vidjela prilikom bijega u šumu. Bila je tako uzrujana
da nije obraćala pozornost na njih pa joj nije ni palo na pamet da bi mogli
pripadati Hughovim ljudima.
- Još jedan mladac - čiji je zadatak, pretpostavila je Edlyn, bio
održavati plamen - istupio je iz sjenki kako bi ih dočekao. - Moj
gospodaru, pronašli ste je! Je li dobro?
Hugh se nije obazirao na njegov upit.
- Odnesi luč u moj šator.
- Da, moj gospodaru. - Mladić se hitro naklonio pa otrčao izvršiti
zapovijed.
Pokušavši utješiti dječaka, Edlyn je viknula za njim: - Nisu mi
naudili.
Da je Hugh bio medvjed, zarežao bi.
- Već će čuti cijelu priču.
Zaputio se prema najvećem šatoru, nemani načinjenoj od filca i užadi.
Mladac je ušao kroz prednji prorez šatora noseći u ruci upaljenu svijeću pa
izjurio van praznih ruku, a Hugh mu čak nije ni zahvalio. Morat će se
pozabaviti njegovim manirama... ako je ne istuče.
Edlyn se zaustavila kako bi se izula prije ulaska u šator, Hugh joj je
rekao: - Možete odugovlačiti, ali ne možete pobjeći svojem usudu, moja
gospo.
119
Njezina duša kućanice zgrozila se vidjevši tragove koje su njegove

velike čizme ostavile na sagu satkanom od konoplje.
Velika se prostorija doimala besprijekornom. Platnene stijenke
omeđivale su škrinje. Na stolu je stajala upaljena svijeća. Na podu u kutu
bio je rasprostrt ležaj načinjen od životinjskih krzna koji ih je izazivao i
pozivao... Odvratila je pogled.
Netko se očito trudio održavati prostor urednim za svojega gospodara.
Pokazavši na tragove blata, rekla je:
- To treba očistiti.
Gotovo da i nije pogledao ono što je pokazivala.
- Ne večeras. Nitko neće dolaziti ovamo večeras.
Okrenuo se prema njoj, a ona je prvi put uzmogla vidjeti mu lice.
Bio je ljutit. Bio je i te kako ljutit.
- Završimo s time - rekao je. - Zarobio sam vašega muža i otpravio ga
u London na pogubljenje. Nesretni je slučaj htio da je budem zapovjednik
kojemu je to pošlo za rukom, ali takvo što bilo je neizbježno. Riskirao je,
Edlyn, čineći stvari koje si nijedan vitez ne bi smio dopustiti.
- Svjesna sam toga. - I bila je. Robin se smatrao nepobjedivim.
Uživao je u opasnosti baš kao i u ženama - pohlepno i ne birajući previše.
- Gotovo da se samo predao u moje šake.
- Vjerujem vam. Nadvio se nad njome tako hitro da nije stigla ni
uzmaknuti.
- Zbog čega ste onda pobjegli?
- Hoće li razumjeti? - Jer ste ratnik, poput njega.
Nije razumio.
- Nisam nimalo poput njega. Nisam nimalo nalik Robinu od Jaggera.
- Osim što živite za borbu.
- Ne živim za borbu.
- Što biste učinili kad se ne biste mogli boriti? Kad biste izgubili nogu
ili oko i kad više ne biste mogli odjahati u bitku?
Ustuknuo je.
- To se neće dogoditi.
Čak ste i sada, nakon što ste bili tako teško ranjeni, jedva dočekali
vratiti se na bojno polje, zar ne? Vaša je ruka žudjela za vitlanjem mača.
Večeras ste jedva čekali napasti one odmetnike!
120
- Jer su vas držali zarobljenom. - Dlanovima je obujmio njezinu bradu

pa joj podigao glavu.
- Nije važno zbog čega pobjegnete ili tko vas ugrabi, ja ću vas uvijek
vratiti i osvetiti se onima koji vam naude. Žao mi je što sam zarobio vašeg
supruga, ali to nema nikakve veze s nama, pa mi stoga priznajte da ste
ljutiti, dozvolite da vas utješim i odagnam vašu ljutnju kako bismo mogli
nastaviti bračni život.
Imao je pravo. Robinovo zarobljavanje nije imalo nikakve veze s
njima, a ona ga nije krivila za Robinovu smrt.
I ona je imala pravo. On nije shvaćao zbog čega je odbijala obasuti ga
svojom ljubavlju.
- Nisam ljutita.
Bio je tako krupan, a osmijeh koji joj je podario u tom trenutku tako
širok. - Večeras ću vam još dopustiti da se izvučete s tom neistinom. Jer
ja... jesam. - Okrenuvši se prema jednoj od škrinja, silovito ju je otvorio,
zgrabio rukohvat različitih vrsta tkanina pa ih bacio na stol. Odgrnuvši
šatorsko krilo, izašao je van.
Ostala je stajati nasred šatora, drhteći i nervozno kršeći ruke. Hoće li
joj nauditi? Nije mogla ni zamisliti poniženje povratka u opatiju i
moljakanja da joj pomognu previti vlastite rane. Zar ne postoji izlaz iz ove
stupice?
Zapuh svježeg zraka upozorio ju je na njegov povratak, a pogled koji
mu je uputila bio je pun strepnje.
Bio je gol.
Ogroman i gol.
Spreman i gol.
Nije se trebala pribojavati njegove srdžbe. Trebala se bojati njegove
strasti.
U njezinu je umu nastao kovitlac dok je pokušavala shvatiti. Bojala
ga se, ali ako je suditi prema prizoru koji se sada ukazao pred njom, bio je
poput bilo kojega drugog muškarca. Na umu mu je bila isključivo jedna
stvar, njihova prva bračna noć.
Zapravo, nije bio baš poput svakoga drugog muškarca. I nije baš
njegov um vodio glavnu riječ. Ali, ona je već bila udana. Zašto bi joj bilo
stalo? Bio je to samo čin, brzo gotov i ugodan isključivo muškarcu.
121
Tijelo joj je obuzela napetost dok je promatrala prizor pred sobom.

Hugh mora da je stajao na kiši jer su svi tragovi blata nestali s njega.
Njegova je plava kosa potamnjela natopljena vodom, a na obrazima, koje
je prekrivala jednodnevna brada, skupila se vlaga. Kapljice vode
svjetlucale su s mekog pokrova dlačica kojima su mu bile obrasle noge i
ruke. Skupljale su se navrh busena dlaka koji mu je prekrivao prsa,
slijevajući se odande do pupka i niže, sve do...
Koga je ona pokušavala zavarati? Obožavala je ovaj dio braka. Bila je
to jedina stvar koja joj je nedostajala - a nedostajala joj je puno duže nego
što je bila voljna priznati.
- Razodjenite se.
Nije to bila zamolba, bio je to zahtjev. Njegov grubi glas još je
zvučao ljutito, a njoj nije bilo jasno zbog čega.
- Štitonoša mi je pomogao razodjenuti se. Želite li da ja pomognem
vama?
Učinio je dva dugačka koraka prema njoj, a ona je ustuknula.
- Ali tako ste srditi!
- Da. - Svukla je veo, a on je stao svlačiti njezinu haljinu, izvukavši
ruke iz rukava i ogoljevši joj ramena, a potom dopustio haljini da padne na
pod.
- Danas sam umalo poginuo. - Zakoračio je unatrag i stao zuriti u nju
pa se potom osmjehnuo. - Mokri ste do kože.
Spustila je pogled. Bijela lanena podsuknja prije je bila prozirna. Sada
je, pripijena uz tijelo, otkrivala svaku oblinu, svako ulegnuće. Njezine
bradavice, ukrućene od studeni, ispupčile su se prema njemu poput dviju
rumenih bludnica koje preklinju za pozornost. Tkanina se zavukla između
njezinih bedara, a brežuljak smeđih dlačica trsio se ne bi li se oslobodio
sužanjstva. Cijelo joj je tijelo pričalo priču, bez obzira na njezinu volju, a
on je razumio svaku riječ.
- Nisam pobjegla zbog vas. - Obično je bolje otvarala razgovore, ali
inače nije bila pod takvim pritiskom.
- Dopustio sam da odete. - Posegnuvši, dlanovima joj je uokvirio
dojke. Kažiprstima je pomilovao najispupčenije točke, stvorivši ugodno
trenje. - Hladno vam je.
- Nije.
122
Zahihotao se. Bio je to prvi put da čuje tako uobičajen zvuk

razdraganosti od njega.
- Drhtite, a usnice su vam poplavjele.
Posegnuvši dolje, uhvatio je rub njezine podsuknje. Klizeći vršcima
prstiju po njezinoj koži, povukao je podsuknju gore. Oči su mu plamtjele
vatrenim zadovoljstvom i istom onom neuobičajenom srdžbom. Sviđala
mu se spoznaja da joj izaziva nelagodu, sviđalo mu se svlačiti je, a ona je
sklopila oči kako ne bi morala svjedočiti prizoru njegova prodora u njezin
svijet.
Kao da bi joj to moglo pomoći. Bila je svjesna svakoga njegova
pokreta. Njegovi su joj dodiri pričali priču dok su mu prsti klizili po
njezinu bedru, a potom i po boku i struku. Pogledom je tražio obnažene
dijelove njezina tijela, a ona više nije bila sigurna drhti li zbog studeni ili
neugode.
Iznenada je objema rukama povukao podsuknju preko njezine glave.
Oči su joj se munjevito otvorile u trenutku kada joj je dlanovima ponovno
obujmio dojke.
- Gle ih. Prekrasne su, i moje su.
Njegova je posesivnost izvukla osmijeh nelagode na njezine usne.
- Već to rekoste.
Iznenađeno je upitao: - Kada?
- Dok ste bili bolesni. Zgrabili ste me i proglasili ih svojima.
Naherivši glavu, glasno se nasmijao.
- Jesam li? Uistinu? - Kišnica je nestala s njegove kože, isparivši zbog
topline kojom je njegovo tijelo isijavalo. - Ako ste namjeravali pobjeći,
trebali ste to učiniti tada. - Spustio se na koljena pred njom.
Pokušala je uzmaknuti. Obujmio ju je jednom rukom, uhvativši je za
stražnjicu. Milozvučnim je tonom rekao:
- Skinut ću vam čarape.
Njezine čarape. Jedina stvar koja je stajala između nje i...
- Mislim da nisam spremna za ovo.
- I te kako jeste.
Podignuo je pogled prema njoj, a ona je proklela nagon koji ju je
natjerao da mu otkrije svoju tjeskobu u trenutku dok je klečao pred njom.
Čvrsto je skupila noge, ali to nije umanjilo njezinu nelagodu, baš kao ni
123
zurenje u prazninu iznad njegova tjemena. Proučavao ju je, vjerojatno

uočivši svaku njezinu manu. Na kraju krajeva, nije više bila
petnaestogodišnjakinja.
Tada je izgovorio iste riječi, ali s drugačijim prizvukom.
- Niste više petnaestogodišnjakinja, zar ne? Niste više koščata
djevojčica koja me običavala slijediti uokolo. Sada ste žena.
Nije odgovorila. Nije znala što reći.
- Tako je, dat ćete mi ono što želim. Nazovite to pošteno vraćenim
dugom. Izgovorio je to hladnijim tonom, a ona se pitala kako ga privoljeti
da se vrati na onaj prijašnji, pun obožavanja.
Sjeo je na pete. Posegnuvši objema rukama iza nje, razdvojio joj je
noge, i prije negoli je shvatila njegovu namjeru, kušao ju je.
- Hugh! - vrisnula je njegovo ime kao da zaziva kakva sveca.
Pokušala je zakoračiti unatrag. Međutim, on ju je prečvrsto držao,
iskoristivši njezin paničan pokušaj bijega kako bi dodatno proširio razmak
između njezinih nogu.
- Vaš je okus upravo onakav kakvim ga se sjećam - rekao je,
podigavši pogled prema njoj, ali ne želeći se susresti s njezinim pogledom.
- One noći kada ste mi dali vilinski lijek. Te su je riječi užasnule
puno više od njegova lascivna plana.
- Vi se sjećate... čega se sjećate?
- Vašeg okusa. - Njegov ju je jezik ponovno dodirnuo.
- Niste me kušali te noći!
- Kušao sam neke vaše dijelove. - Zario je lice dublje, koristeći usnice
kako bi je otvorio, a jezik kako bi joj prouzročio slatke muke.
- Moje prste - procijedila je dok je zadovoljstvo pojačavalo stisak.
Nije odgovorio. Pronašao je mjesto na njezinu tijelu koje Ju je
istodobno tjeralo na uzmak i na zbliženje. A kada su joj noge počele
drhtati, njegova su se usta udaljila. Bio je gotov, hvala nebesima. Da nije
stao, bila bi prisiljena poniziti se, Bušiti se na tlo, povući ga na sebe i
preklinjati da je uzme. Ovako je dobila odgodu.
- Vaše prste. Trebao joj je trenutak da se prisjeti o čemu govori.
Potom je stisnuo njezin dlan i stao joj sisati prste.
- Drugačija aroma možda, ali svakako vaša. No, možete li mi otkriti
zbog čega sam mislio da smo u štaglju?
124
Njezine su je klecave noge gotovo izdale, ali uzmogla je ukrutiti

koljena.
- Štaglju?
- Vodio sam ljubav i podigao pogled, a iznad mene bili ste vi,
pružajući mi takvo zadovoljstvo...
Podigao je pogled prema njoj. Ona je svoj spustila prema njemu.
Pomiješao je sjećanja, ali nekako ih je uspio umetnuti i njezin um. Sada se
prisjećala - strasti, mirisa, pokreta, uzbuđenja. Sjećala se nečega što se
nikada nije zbilo.
- Učinili ste me sretnim muškarcem - rekao je. - Dali ste mi da vas
kušam, a taj mi je okus otkrio kakav bi život mogao biti. Spasili ste mi
život i stoga sam vaš dužnik, a ja, gospo Edlyn - njegove ruke, koje su
počivale sa stražnje strane njezinih bedara, sada su se pomaknule - svoje
dugove uvijek vraćam.
Straga je prstom prodro u nju. Sprijeda ju je napao jezikom. Nije
željela prva doći do vrhunca i priuštiti mu to zadovoljstvo i prizor, ali
prstom je smjerno ulazio i izlazio, a njegov ga je jezik upotpunjavao,
dodirujući je i povlačeći se u proturitmu.
Nije to mogla podnijeti. Morala mu je reći. Zavapila je:
- Ne mogu stajati.
- Možete. - Više joj je raširio noge i zario prst u nju. Odveć intimno.
Odveć sramotno. Odveć dobro.
Tijelo joj je obuzeo grč pa je vrisnula, a on je prislonio usta na nju,
upotrebljavajući usne i jezik kako bi produljio senzualnu ekstazu.
Kada je iz nje izmamio svaki drhtaj i uzdisaj, maknuo je prst.
Poljubio je oba njezina bedra, pridržavajući svaku polutku njezine
stražnjice jednim dlanom. Priljubio joj je lice uz trbuh, strpljivo čekajući
da prestane drhtati. A kada su drhtaji minuli, upitao je:
- Možete li sada sami stajati?
Nije mogla. U tom je trenutku bila uvjerena kako više nikada neće
uzmoći stati na vlastite noge. Međutim, ponos joj je pomogao da smogne
snage. Stisnula je zube pa kimnula glavom.
- Dobro - prošaputao je. - Dobro. Ne bih vas volio iscrpiti prije negoli
je noć istinski počela.
Što je mogla odgovoriti na takvo što?
125
Hitro joj je odvezao podvezice.

- Tako sam žudio za vama, gospo Edlyn. - Mokre su čarape prionule
za njezine noge, a on joj je spustio mokru tkaninu niz listove. - Skinimo
ovo.
Morala je položiti dlan na njegovo rame kako bi uspjela održati
ravnotežu stojeći na jednoj nozi, ali činilo se da njemu to ne smeta.
Hugh je čarape koje su redovnice tako pomno birale nemarno bacio u
stranu.
- Spasili ste mi život. Vratio sam dug, a nastavit ću to činiti do kraja
naših dana. Međutim, nijedna me žena ne može izvrći ruglu pred mojim
ljudima i proći nekažnjeno.
- Ne razumijem.
Osovivši se na noge, zgrabio je komad složene tkanine sa stola,
protresao ga i omotao oko njezine kose. - Osušite je.
Jednostavna zapovijed, ali ona nije željela podići ruke pred njim.
- Osušite je - ponovio je, pa protresavši još jedan komad tkanine, stao
brisati njezino tijelo. Trljao je snažno, bez natruhe strasti, vraćajući joj krv
u kožu.
Njegov zdravorazumski pristup pomogao joj je da se ohrabri i pobrine
za svoju kosu, a kada je posušila njezin najveći dio, dodao joj je novi
ručnik.
- Sada posušite mene.
Tijelom su joj još odzvanjali odjeci njegova zavođenja, a ako ga
dodirne, sve će započeti iznova. Na što je on i računao, ta nevaljala
bitanga. - Već ste suhi.
- Ne posvuda. Odbijala je pogledati.
- Posušite me - zapovjedio je. - Time ćete na trenutak odgoditi svoju
sudbinu.
U njegovu se glasu ponovno dala čuti natruha upozorenja pa je
prinijela tkaninu njegovim prsima. Držala se isključivo prsa, jer je znala da
će, ako se spusti niže, njezin ručnik zapeti o prepreku, da će je svladati
znatiželja i da će biti prisiljena pogledati ono što cijele večeri izbjegava
vidjeti.
Stoga mu je, sporim pokretima, posušila prsa, a potom i ruke.
- Nisam vas izvrgnula ruglu.
126
Pošao sam izbaviti vas od hulja koje su vas ugrabile. Bio sam uvjeren
da su vas nasilno obljubili ili učinili što gore.
- Dakle, vaša se mašta poigrala vama - rekla je pobjedonosno,
prebacujući krivnju koju je on svalio na nju. Uhvativši je za zapešća,
usmjerio joj je dlanove nadolje.
- Znate one trenutke kada vam se sinovi udalje u igri pa se zanesu i ne
vrate kući?
- Da... - Donji dio njegova trbuha i bokovi zahtijevali su njezinu
pozornost. Mogla je odugovlačiti zadržavajući se na gornjem dijelu
bedara, iako je takvo što bilo teško izvesti, a da ne spusti pogled. Kad bi se
bar uzmogla usredotočiti na razgovor.
Zabrinuti ste, sunce se spušta sve niže, a vi zamišljate raznorazne
strahote koje su ih mogle zadesiti.
- Da. - Počela je shvaćati što želi reći, a kako je počela razumijevati
njegove riječi, postale su joj jasnije i njegove namjere.
Potom dotrče, prljavi, izgrebeni i bezbrižni, a vi ste sretni jer su dobro
i želite ih istodobno i zagrliti i ispljuskati.
Napućila je donju usnicu. Nije želio da ga posuši. Želio je da ga
pogladi pa će možda, dok bude svjedočio njezinoj nelagodi, djelomično
dobiti zadovoljštinu.
Izjurio sam i uništio svoju najbolju oštricu na kamenu radi vas, a vi
ste sami porazili svoje uzničare.
Osjetila je kako je obuzima ozlojeđenost. Očekivao je da miluje
njegove intimne dijelove, a istodobno ju je vrijeđao? Naglo se pokrenula,
obišavši ga tako brzo da je nije uzmogao zaustaviti, pa mu je počela brisati
leđa.
- Biste li radije da nisam poduzela ništa?
- Ne. Oh, ne, ponosim se vama i vašim britkim umom. Zazvučao je
iskreno pa se opustila dovoljno da mu posuši stražnjicu. Najprije jednu
polutku pa drugu, obje prekrivene nježnim plavim dlačicama. Stražnjica
mu je bila izrazito privlačna, izraženih, vretenastih mišića privlačna
muškarca.
- No, koliko god bio ponosan na vas, ipak ste me nasmrt uplašili.
Okrenuo se i suočio s njom, a ona je još jednom doživjela šok ugledavši ga
u svoj njegovoj raskoši. Zanimljivo kako se njegova pozadina doimala
127
manje zastrašujućom od prednjice.

- Moji ljudi zbog toga mi neće dati mira, pa stoga sada morate platiti.
- Platiti?
Spustio joj je ruke na ramena, privukavši je uza se. Bio je vruć i, da,
mjestimično vlažan, ali namjere su mu bile bjelodane. Svoje sljedeće riječi
izbrbljala je u stanju potpune rastrojenosti:
- Hoćete li me udariti?
Zurio je u nju, a njegovo je opažanje uvelike nadilazilo njihovo
ograničeno poznanstvo.
- Ne tučem žene. Postoje bolji načini da se zadobije njihova pažnja.
Opustila se.
Osmjehnuo se gramzivim, zubatim osmijehom koji bi pristajao
izgladnjelom predatoru, a ona je shvatila da se prerano opustila.
- Tako je, i trebate biti zabrinuti. - Zaputio se prema kutu i ležaju
načinjenom od krzna, tjerajući je da se kreće s njime natraške.
- Moglo bi i te kako potrajati dok ne dobijem zadovoljštinu. Bila je u
nevolji. Bila je u ozbiljnoj nevolji. Vedro je upitala:
- Želite li mi prepričati detalje svoje posljednje bitke? Samo se
nastavio smješkati.
128
10.
Imamo ih, gospodaru. Osam kršnih odmetnika, zrelih vješanje. Hugh

je primio Whartona pod ruku pa ga poveo dalje od šatora i vatre.
- Jesu li vam stvarali ikakve nevolje?
Whartonova iznenadna provala veselja natjerala je ostale muškarce
koji su se spremali za počinak da podignu poglede.
- Ne, vaša ih je gospa pošteno udesila. Otmičari su jedva uzmogli
osoviti se na noge od crijevnih grčeva.
Podigavši pogled prema zvijezdama, Hugh je shvatio da su blagodati
bračne postelje ublažile njegov gnjev pa je ponosno izjavio:
- Pametno je ona čeljade.
- Da, pametna za ženu. - Wharton je prijezirno odbacio njezinu
oštroumnost. - Da nije onako odjurila poput zeca, ne bi se ni našla u
nevolji.
Zrnce zabrinutosti nije Hughovu umu dala mira.
- Koliko se žena uda za krvnika svojega muža?
- Niste ga vi pogubili, barem ne svojom rukom. Uostalom, zavrijedio
je ono što ga je snašlo. Pretpostavljam da me noćas nećete trebati? -
Wharton je protresao svoj ležaj.
- Ne, noćas mi nećeš trebati. - Hugh se osvrnuo prema svojemu
šatoru. Ostavio je Edlyn usnulom, ali imao je poriv vratiti se kako bi je
probudio. Iz nekog joj se razloga imao potrebu nametnuti i morao je to
učiniti noćas. Napola odsutnih misli, rekao je:
- Neka šerif objesi odmetnike čim napustimo Eastbury.
Wharton je zaustavio svoje stopalo koje je već bilo poletjelo prema
usnulim štitonošama.
- Ne odmah o zori?
- Takvo što uznemirilo bi moju gospu. Razvila je suosjećanje za te
hulje.
- Mičite se, skutonoše! - Wharton je nogom raščistio mjesto za svoju
prostirku.
129
- Čudno. Činilo se kako znaju o njoj puno više nego što bi obični
otmičari trebali znati. U Hughovoj je glavi zazvonilo na uzbunu.
- Zašto to misliš?
- Negodovali su kad smo im rekli da će visjeti jer su silom htjeli uzeti
plemenitu damu. Kazali su da nisu namjeravali obeščastiti je.
- Besmislice - Hugh je odbacio obrazloženje.
- Mislim da nisu lagali. - Wharton se počešao dok se spuštao na ležaj.
- Mislim da su je promatrali. Činilo mi se da su namjeravali ugrabiti
upravo nju. Ne bilo koju ženu, nego Edlyn, groficu od Jaggera. Edlyn je
probudila grmljavina muških glasova, ali njezini su kapci bili tako teški da
je vjerovala da će biti potreban vodenički kotač kako bi ih otvorila. Palo
joj je na pamet otvoriti ih prstima, ali to bi podrazumijevalo pomaknuti
ruku s mjesta gdje ju je odmarala, gdje god to bilo. Pomaknula je prste.
Da, dlan joj je počivao pod obrazom. Blizu kapaka. Jako blizu. A
majka nadstojnica običavala je reći...
Edlynine su se oči munjevito otvorile i bez vodeničkog kotača. Gospa
Corliss. Opatija. Promatrala je slabašne sunčeve zrake koje su se probijale
kroz prednji otvor šatora. Jutarnja misa. Propustila ju je!
Zamrlo je brbljanje muškaraca. Veliki sjenoviti oblik ustao je od stola
s druge strane šatora otkuda su glasovi dopirali pa, došavši do nje,
kleknuo.
- Budni ste. - Hughov glas. Hughov sada već poznat dodir na obrazu.
- Počeo sam se brinuti.
- Koje je doba dana? - Glas joj je bio promukao. Hugh je pucnuo
prstima.
- Kasno jutro. - Prišla mu je druga sjenovita figura pa se, pruživši mu
nešto, povukla. Hugh joj je pridignuo glavu i prislonio pehar na usnice.
Pila je pohlepno, a kada je završila, rekao je:
- Jutros ste promukli. Pretpostavljam od previše strastvenih uzdisaja
protekle noći.
Stavila mu je dlan na prsa pa ga odgurnula, a njegova se stražnjica
grubo spustila na tlo. Muškarci za stolom nasmijali su se, baš kao i Hugh.
Jutros mu nije bilo važno hoće li mu se njegovi ljudi smijati. Dobio je
zadovoljštinu protekle noći.
Da joj barem pritom nije pružio takav užitak.
130
- Vratite se spavati - rekao je. - Jutro je maglovito, ugodno samo za

san i ni za što drugo.
- Moram natrag u opatiju. - Međutim, nije imala pojma kako će se
odjenuti dok je promatra toliko muških očiju.
- Radi čega?
U njegovu glasu nije bilo ničega grubog, ali te dvije kratke riječi nisu
slutile na dobro za njezine planove.
- Ako ću napustiti ovo mjesto s vama, moram spakirati svoje
stvari.Tada joj je sinulo da previše pretpostavlja.
- To jest... ako me namjeravate povesti?
- Poći ćete sa mnom. - Dohvatio je pramen njezine kose pa joj ga
uklonio s ramena, pokrivši potom rame dlanom.
Njegova posjednička gesta izazvala joj je nelagodu pa je bezobrazno
upitala:
- Smijem li upitati kamo?
- U dvorac Roxford. Moram položiti pravo na Roxfordov posjed i
njegov naslov.
- Roxford. - Pred očima joj se ukazalo lice. Izduljeno i mršavo, lijepo
i... okrutno. Edmund Pembridge, sada bivši grof od Roxforda.
- Robinov stari prijatelj.
- Poznajete li ga?
- Ne - zanijekala je, iako nije znala zbog čega. Možda se radilo o
instinktivnoj reakciji žene kojoj je muška pažnja izazivala nelagodu.
- Iznenađen sam. Očekivao bih da ćete poznavati tako istaknutog
vođu pobune. Je li Hugh uočio nešto na njezinu licu? Ili se radilo o pukoj
logici?
Hinila je ljutnju.
- Ne poznajem ih sve. - Trgnuvši se, udaljila je rame od njegova dlana
pa ga zakopala natrag pod krzna, svojski se potrudivši promijeniti temu.
- Jeste li se zato oženili mnome? Kako bih upravljala vašim
novostečenim posjedima?
Odgovorio je ravnodušna glasa:
- Radi se o valjanom planu, zar ne?
Plan jest bio valjan. Nikad prije nije imao posjede. Ona je upravljala
Robinovim imanjem, i to uspješno. Ta je spoznaja svakako umanjila
131
značenje protekle noći, davši joj realistične konture.

- U tom slučaju moram...
Wharton je već pokupio vaše osobne stvari iz ćelije u opatiji i donio
ih ovamo u vreći.
Klonula je pri pomisli kako Whartonovi čaporci kopaju po njezinim
malobrojnim i bijednim stvarima koje je uspjela sakupiti otkako se
nastanila u opatiji. Međutim, neki od tih predmeta bili su joj važni pa je
upitala:
- Je li donio sve?
- Sve - potvrdio je Hugh. - Iako ih je slobodno mogao spaliti.
Zgrožena, uspravila se u sjedeći položaj.
- Ne. Recite da nećete to učiniti!
Muškarci za stolom pročistili su grla, a Hugh je poletio ne bi li je
pokrio. Kao da je toliko glupa da bi se pokazala pred njima! Rukom je
pred sobom pridržavala tanašni prekrivač, ljutito zureći u Hugha koji joj je
uzvratio pogledom jednaka intenziteta. Trznuvši glavom, zaurlao je:
- Van!
Na trenutak se zapitala misli li na nju, a onda su stolci počeli padati
po tlu, a muškarci bježati iz šatora, zatvorivši za sobom tkaninu koja je
visjela preko prednjeg otvora šatora.
Kroz pukotine šatora ulazilo je dosta svjetla da bi mogla nazreti
Hughove stroge crte lica.
- Recite mi zbog čega ne bih spalio otužnu hrpicu jednolične odjeće i
pohabanih prekrivača? - zahtijevao je.
Da mu kaže? Ni u ludilu. - To je moja svojina - odlučno je
odgovorila.
- Ja sam vaš suprug - uzvratio je. - Sada je to moja svojina. - Prešao je
prstom preko grebena njezine ključne kosti.
- Baš kao i vi, gospo od Roxforda.
Na licu je imao izraz koji je dobro poznavala jer mu je protekle noći
mnogo puta svjedočila prije negoli je svijeća dogorjela, ostavivši ih u
tmini. Uhvatila je dlan koji je zalutao prema njezinoj dojci. - Poslušno se
pokoravam vašoj zapovijedi, kao što bi žena i trebala, te sam spremna
odbaciti većinu onoga što sam prije posjedovala. Molim vas samo da mi,
prije nego što sve spalite, dopustite odabrati dvije stvari koje ću sačuvati.
132
Prstima je zagolicao unutrašnjost njezina dlana.

- Natjerajte me.
- Da vas natjeram?
- Opčinite me. Očarajte me. Natjerajte me da učinim kako želite.
Mrzila je igrati takve igrice. Nekoć ih je igrala, polažući u njih velike
nade. Ulagala je u njih sve, upotrebljavala sve smicalice, a kada bi
završila, Robin bi je hvalio i obećavao učiniti ono što je željela, a potom
zaboravio ili poklonio svoju naklonost drugoj, boljoj ljubavnici. Ne, neće
popustiti pred Hughovim izazovom.
- Nisam čarobnica - grubo je odgovorila.
- Ali, i te kako jeste. - Nagnuo se prema njoj, natjeravši je na uzmak.
Odbila je predati se jednakom lakoćom kao noć prije. Protekle mu je noći i
previše sve olakšala, ali tada ju je iznenadio. Predugo je bila bez
ljubavnika. Ili se možda radilo o tome da je on bio predobar da bi mu
mogla odoljeti?
Nagrada za njezinu suzdržanost bio je cjelov utisnut u rame koje je
ranije milovao.
- Vidite kako me opčinjavate? - prošaptao je. - Čak i nakon noći poput
protekle, pogled na vas još u meni budi nemir.
Pokušala je ubaciti hladnu notu svakodnevice u razgovor koji je
ozračje u šatoru, malo-pomalo, vodio prema usijanju. - Vrlo brzo ćete se
zasititi mnome.
- Hoću li? - Pokušao je odgurnuti prekrivač, ali ona ga je čvrsto
držala.
- Nemam iskustva s ovim stvarima. Zasite li se svi muškarci svojih
mladenki?
- Prije ili poslije. - Ruke su mu pomalo pronašle put do njezinih leđa.
Dok su mu prsti uranjali u kosu na ženinu zatiljku, ona se borila ne bi li
očuvala prisebnost.
- Vjerojatno vrlo skoro. - Međutim, riječi je izgovorila s uzdahom,
dopustivši mu da je polegne na jastuk.
- Tada više nisu mladenci. - Masirao je njezino tjeme. - Nego muž i
žena.
- A on biva nevjeran.
- Ja neću biti takav, moja gospo. - Nagnuo se nad njome, položivši joj
133
laktove pokraj glave, zadovoljivši je usporenom opojnošću opuštenosti.

- Zakleo sam vam se na vjernost, a ja uvijek održim zavjete.
Sklopljenih očiju, tiho se nasmijala.
- Zar mi ne vjerujete? Njegovi su se dlanovi udaljili od nje - kako bi
je kaznili, pretpostavljala je - a ona je poželjela da se trenutak nježnosti
nastavi. Potom su se dlanovi vratili, krećući se pokraj njezinih ušiju i kroz
kosu.
- Jednog ćete mi se dana ispričati za te riječi - zakleo se.
- Tako mi svih svetaca, nadam se da hoću - promrmljala je. - Ja nisam
Robin od Jaggera.
- Svjesna sam toga.
- Neću vas iznevjeriti s drugom ženom... Nije odgovorila jer mu nije
vjerovala.
- Nisam nimalo nalik njemu - ustrajao je Hugh. Uspravivši se u
iznenadnom naletu srdžbe, otrgnula se od njegova dodira, izgubivši pritom
nekoliko vlasi kose.
- Oh, jeste, uistinu jeste! U potpunosti ste nalik njemu. Ratnik,
odlučan ispraviti svaku krivicu, boriti se protiv svakog neprijatelja. - I
smjesta se i vi svucite, poželjela je dometnuti. Zadržala je riječi za sebe jer
se nekako uspio svući dok ju je milovao. - I završit ćete jednako poput
njega. - Ja neću visjeti!
- Možda ne, ali nećete stoga biti ništa manje mrtvi. Probodeni mačem,
pretučeni buzdovanom, pregaženi kopitima konja drugog viteza. Vratit će
vas kući na nosilima, a ja ću naricati dok ne ostanem bez glasa i potom ću
opet ostati sama.
Počeo se smijati. Smijati! - Neću poginuti. Mnogi su me dobri ratnici
bezuspješno pokušali ubiti u više navrata... zašto bi im to iznenada pošlo
za rukom?
Priglupa se budala izrugivala njezinoj ljutnji i strahu. Čula je takvo
hvalisanje već i prije pa je još jednom pokušala razumno razgovarati s
nečime s čime je razuman razgovor bio nemoguć: s muškim mozgom.
- Kako vrijeme prolazi, rastu i izgledi za vašu pogibiju.
- Kako vrijeme prolazi, moje ratne vještine postaju sve istančanije.
- S vremenom će se sreća okrenuti protiv vas. - Još se uvijek
osmjehivao, samodopadnim osmijehom koji je govorio kako je uvjeren u
134
svoju veću mudrost. Pokušao je uhvatiti njezin dlan, ali ona ga je ošinula
po prstima. Htjela se boriti. On je želio bludjeti. Pobijedit će, naravno, ali
to ne znači da mu ona neće pružiti otpor.
- Želite me. U redu, možete me imati. Grijat ću vam krevet i voditi
kućanstvo, a vi nikada nećete znati što propuštate.
Te su ga riječi zaustavile. Približivši joj se, zurio je u njezino li će kao
da će mu otkriti tajnu.
- A što ću to propuštati?
- Neću vam pružiti ni trunke svoje... svoje istinske naklonosti. - Nije
bilo smisla govoriti o ljubavi. Više nije nosila u svojemu srcu. U njezinu
srcu nije bilo mjesta za muškarca. - Odbijam tugovati za muškarcem koji
traži borbu i ondje gdje se mir može postići običnim osmijehom.
Još uvijek nije shvaćao, a ona je mislila da zna i zašto. Sve što je
želio, ono čime će se zadovoljiti, bili su njezina učinkovitost i njezino
tijelo. Nije imala ništa protiv. Pružit će mu i jedno i drugo u obimnim
količinama, čuvajući pritom ono bitno za sebe i svoje sinove.
Tada ju je zgrabio, s izrazom shvaćanja na licu.
- Želite li reći kako mi nećete dati ono što ste dali Robinu?
Ah. - Obratila se praznom prostoru. - Pametno momče, i te kako
pametno.
- To vi mislite, moja gospo. To vi mislite. - Strgnuo je pokrivače s nje
i gurnuo je na krevet. Stavio je dlanove na njezine bokove pa se spustio
prema njoj, mača spremna za boj.
Zgrabila ga je za leđa, ostavivši mu trag noktiju duž kralježnice. Bila
je spremna za njega. Čak ni ludilo protekle noći nije moglo ugasiti njezino
uzbuđenje.
Možda nije voljela tog čovjeka, ali željela ga je , a to je bilo dovoljno.
- Ovo je bitka u kojoj nećete pobijediti.
- Odnosim pobjedu u svakoj bitki - odgovorio je, a njegove smeđe oči
plamtjele su samouvjerenošću. Omotavši noge oko njegovih bokova,
otvorila mu se, odlučna u namjeri da ga proguta i ostavi bez obrane.
Bez ikakve pomoći, otprve je našao put k svojemu cilju.
Izvila se u leđima, smjesta obuzeta mahnitošću orgazma. Podigao se
poput kita koji se probija kroz valove. Oslonivši se na koljena, dohvatio je
njezine bokove. Ušao je dublje. Bilo je to previše za nju, ali on je načinio
135
mjesta duboko u njoj. Njezina ga je utroba dočekala s dobrodošlicom,

zapljusnuvši ga valovima žudnje i zadovoljstva.
Nije bilo nikakve finoće. Samo trenutak žudnje, a nakon njega
oslobođenje.
Promrmljao je: - Ne uzimam ja vas. Vi uzimate mene. Priznao je,
pobjeda je bila u njezinim rukama. Pobjeda! Osjetila je novi orgazam,
vrisnuvši zbog usijanja i žustrine.
Opsjedao ju je, prodirući u nju, iznova i iznova. Dveri dvorca pale su,
neprijatelj je ušao unutra, ali nije ju uspio poraziti, a ona je toga bila
svjesna. Njegovi su dlanovi klizili njezinom kožom. Uštipnuo ju je za
bradavice, a potom spustio ruku niže, kliznuvši palcem između njihovih
tijela.
Njegov čin katapultirao ju je s ležaja. Odgurujući se objema rukama, i
ona se uspravila u sjedeći položaj. Njezina stražnjica počivala je sada na
njegovim bedrima, a on ju je uhvatio oko struka pa povukao k sebi. Čvrsto
se objema nogama oduprijevši o tlo, iskoristila je njihovu snagu kako bi se
pomicala na njemu, a ovog je puta on zastenjao, glasno i duboko, poput
zvijeri u smrtnom hropcu. Odredila je ritam, natjeravši ga da je slijedi, a
kada ju je opsovao, zabacila je glavu i nasmijala se.
Zakotrljao ih je, završivši povrh nje. Nije mu se mogla oduprijeti.
Bedra su joj bridjela od nedavna napora... ili ih je možda oslabila bujica
vitalnosti koja je neprekidno strujala između njih?
- Moji ste. - Omotao joj je noge visoko oko svojih leđa, krenuvši u
posljednji napad. - Moja. Moja.
Riječi su joj se činile poput napjeva.
Moja. Poput čarolije.
Moja.
Zgrabila je busen kose koji je visio niz njegova ramena, vukavši ga za
njega dok nije otvorio oči i usredotočio se na njezino lice. Obuzeta
njegovim potrebama, potrebama njegova tijela, procijedila je strastveno:
- Moj! - povukavši ga potom prema sebi kako bi mu usne prekrila
svojima.
Bilo je to svojatanje, ništa manje od toga, a on ga je takvim i
prepoznao. Oslobodio je usne pa joj se uz urlik predao. Osjetila je kako mu
se mišići napinju. Vidjela je kako mu se usnice povlače sa zubi i agoniju
136
zadovoljstva koje se utisnulo u svaku crtu njegova lica. Čula je kako

ponavlja njezino ime, svršavajući.
- Edlyn. Edlyn.
Srušili su se u bezličnu masu iscrpljenosti. Njihovo sjedinjenje i sve
izrečene riječi zahtijevali su promišljanje, ali Edlyn nije imala ni snage ni
volje za takvo što. Sve što je željela bilo je otplutati.
Kada je sišao s nje, protestirala je tihim cviležom.
- Zdrobit ću vas - prošaptao je, navukavši krzno preko nje. Bila je to
nedostojna zamjena pa je čekala da se on vrati kako bi je grijao. Nije to
učinio pa je odlijepila kapke tek toliko da bi ga ugledala kako se odijeva.
Šteta, više joj se sviđao nag.
Uočio je kako ga prati pogledom pa je, nakon što je namjestio pojas,
kleknuo pokraj ležaja.
- Vidite? Ipak ste čarobnica. - Zarivši glavu pod pokrivače, cjelivao
joj je grudi, pupak, bradu. - Možete dobiti svoje dvije stvari prije nego što
spalim ostatak.
Bilo joj je jasno da nije imao visoko mišljenje o imovini koju je
prikupila tijekom boravka u opatiji, a ona ga uistinu nije mogla kriviti
zbog toga.
Glas mu je postao mekšim u pokušaju da je ponovno privoli:
- Postoji li još koja usluga koju vam mogu učiniti? Odreknite se borbe
kao načina života.
- Ne, ako ne znate kako dovesti moje sinove natrag s hodočašća -
promrmljala je.
- Uskoro će se vratiti, zar ne? - upitao je Hugh. - Nije važno, čekat
ćemo ih.
Iznenađujuće, ni u jednom joj trenutku nije palo na pamet da Hugh
možda neće htjeti čekati.
- Znam, ali... želim ih sada. - Cviljela je poput djeteta, čekajući da joj
se on počne rugati.
Umjesto toga, zataknuo je prekrivače oko njezinih ramena.
- Samo spavajte. Ja ću se pobrinuti za sve. - Šapatom je nastavio:
- I pobijedit ću u našoj borbi, moja gospo. Budite sigurni u to. Osjećaj
spokoja koji ju je obuzeo naglo je iščeznuo.
- Nećete, sve dok ne osvane dan kada ćete mir cijeniti jednako koliko
137
cijenite zveket oružja.

- Borba za ispravan cilj plemenita je stvar - bio je nepokolebljiv.
- Postoji više načina da se dobije borba, moj gospodaru. Promatrajte. -
Osmjehnula se. - Podučit ću vas.
- Ah. - Edlyn je prekopala vreću sa svojim stvarima kako bi pronašla
dvije njoj najdragocjenije uspomene. Prislonila je lice uz dva gruba
komada tkanine, udahnuvši njihov miris. Potom ih je pažljivo složila pa
odložila u kut.
Također je trebala pronaći nešto čime bi pokrila svoje nago tijelo.
Nešto više od surke koju je pronašla prebačenu preko stolca. Hugh ju je
natjerao da obeća kako neće uzeti ništa drugo iz vreće, ali on zasigurno
nije želio da hoda uokolo gola. Došavši do tog razumnog zaključka,
odjenula je staru smeđu haljinu koju je svakodnevno nosila u ljekarni.
Sada je bila odjevena i spremna za... što? Podne je prošlo pa je
doručkovala kruh i pivo koji su je čekali na stolu. Potom je ustala,
neodlučna. Bi li trebala otići? Ostati? Ako odluči napustiti šator, hoće li joj
se Hughovi ljudi podsmjehivati i zadirkivati je zbog kasnog ustajanja iz
postelje? I još gore, hoće li se prema njoj odnositi s prijezirom, smatrajući
Robinovu udovu nedostojnom njihova zapovjednika?
I što će reći jednom kada dođe u opatiju? Rasprostrla je nekoć
prekrasnu vjenčanicu preko škrinje, svojski se trudeći ukloniti mrlju s
obruba. Još gore, što će opatice reći? Kako će Edlyn objasniti mrlje od
trave na bijelim čarapama i skoreno blato na obojanim kožnatim cipelama?
Redovnice su joj te stvari velikodušno posudile, a ona će im sada vratiti
dronjke. Opatice će joj očitati bukvicu. Možda će je čak i otjerati, i to
potpuno zasluženo. Tkanje sukna i šivanje odjeće zaokupljali su svaki
slobodan trenutak ženine svakodnevice, a ona je uništila neke od najljepših
primjeraka te umješnosti tijekom svojega ponoćnog potucanja po šumi.
Hugh je možda uspio utažiti žeđ za odmazdom tijekom protekle noći,
ali redovnice nije mogla isplatiti istom valutom, a drugu nije imala. Baš
kao i prije, i dalje je živjela u neimaštini.
- Moja gospo.
Whartonov grub glas koji je dopirao s ulaza u šator prenuo ju je iz
promišljanja. Prevladala je strah od njega, ili je barem tuko vjerovala, ali
138
očito je sjećanje na njegove prvotne prijetnje još uvijek živjelo u njoj, a

možda je i njezina otmica dan prije prizvala te uspomene natrag.
- Moja gospo. - Ovoga je puta zvučao pomalo nestrpljivo. - Donio
sam vam nešto za odjenuti.
Potisnuvši strepnju, žustro se uputila prema ulazu, povukavši tkaninu
s njega. Iza Whartona, tabor se doimao praznim.
S gađenjem je promotrio njezinu odjeću.
- Mislio sam da ste obećali zadržati samo dvije stvari iz one vreće.
- Moram se odjenuti!
- Ako se to može nazvati odjećom. - Vunena vreća, uvelike nalik
prvoj, ležala je pokraj njegovih nogu, a on ju je gurnuo prema njoj.
- Izvolite. Od gospodara, uz njegove pozdrave. - Zvučao je iznimno
galantno, ali potom je sve pokvario dodavši:
- Bolje svucite tu odvratnu haljinu i izbacite mi tu vreću prije negoli
se gospodar vrati, inače će učiniti kako sam ga savjetovao i držati vas
neprestano nagom i u blaženom stanju.
- Usudio si se reći mu takvo što?
- Prema onome čemu sam posvjedočio, to mi se čini jedinim načinom
da se ženu poput vas drži podalje od nevolje. - Okrenuo se od nje,
mrmljajući: - Ni sat u braku i već je otmu.
- Ne vlastitom krivnjom - doviknula je za njime. Slegnuo je
ramenima.
- Uspjela sam se izbaviti! Usta su mu proizvela zvuk koji bi bolje
odgovarao njegovoj stražnjici.
- Kako djetinjasto - rekla je glasom majčinskog prijekora, ali Wharton
joj se nastavio rugati.
Iza jednog od brojnih šatora izvirila je glava, a Edlyn je shvatila da su
s njima ostali i neki štitonoše. Ali kamo su nestali svi vitezovi?
Nije važno. Još uvijek je osjećala neku neodređenu nelagodu pa se
povukla natrag u šator. Istresla je sadržaj vreće na stol. Ostala je bez daha.
Žarke boje svjetlucale su na prigušenu svjetlu. Wharton se nekako dočepao
odjeće. Prekrasne odjeće. Haljine satkane od tanko ispredene vune. Tanke
čarape. Podsuknje, svaka od njih jednako lijepa poput one koju je noć prije
umrljala. I cipele. Cipele svih veličina.
Ustuknula je pred odjećom kao da se radi o gmizavim zmijama
139
ljuticama.
- Whartone - prošaptala je. Potom je njezin glas dobio na snazi. -
Whartone! - Istrčala je iz šatora tražeći slugu.
Zatekla ga je šćućurena pokraj vatre, kako krpa rupu u grubim, crnim
muškim čarapama. Odlučno mu prišavši, uhvatila ga je za surku.
- Otkuda ti ona odjeća?
- Moja gospo, zašto pitate? - Samozadovoljno se osmjehnuo.
Očekivao ju je. Točno je znao kakve joj se sumnje roje umom.
- Jesi li ukrao tu odjeću od mojih redovnica?
Stavio je dlan preko prsa hineći nevinost. - Krasti od opatica? Užasne
li pomisli.
Nagnula se naprijed dok joj lice nije bilo u ravnini s njegovim.
- Otkuda ti ta odjeća?
Ostao je, ne skidajući pogleda s njezinih očiju.
- Gospodar mi je dao vrećicu punu kovanica i naložio mi da vam
kupim odjeću.
- Oh? - Što je drugo mogla reći? - Oh. U redu... jesu li redovnice
željele prodati svoju odjeću?
Gospa Corliss potaknula ih je da otvore škrinje, a zlato ih je dodatno
uvjerilo.
Zateturala je unatrag. - Oh.
- Zahvala bi bila na mjestu.
- Svakako - promrmljala je. - Zahvaljujem ti.
- Ne meni. - Doimao se zgroženim. - Mojemu gospodaru. Sretna što
može skrenuti pogled s njegovih očiju, osvrnula se oko sebe. - A gdje je
on? Odjenite nešto što će ga usrećiti. To je zahvala kakvu očekuje.
Riječi su se doimale razumnim.
- Ali gdje je on?
- Vratit će se.
Razgovor nije tekao u smjeru u kojem je željela, a osim toga, gotovo
je mogla čuti zov odjeće. Klatareći se natrag prema šatoru, nastojala je ne
izgledati pretjerano nestrpljivom. Na kraju krajeva, već je nosila lijepu
odjeću. Bila je supruga vojvode i grofa. No, kako su joj samo nedostajale
svila i fina, tanka vuna te njihove žarke boje! Neobično da joj nova odjeća
pruža takvo zadovoljstvo. Morat će porazgovarati s gospom Corliss o
140
svojoj neumjesnoj taštini.

Kada je napustila šator, bila je odjevena u zelenu prugastu haljinu
koju joj opatice nisu dopustile nositi na dan njezina vjenčanja. Sviđala joj
se, bila ona simbol lakog morala ili ne. Kosa joj je bila uredno složena u
mrežicu na zatiljku. Posjedovala ih je nekoliko prije negoli je izbačena iz
Robinova dvorca i nedostajalo joj je imati kosu skupljenu i povezanu. Sada
je imala tri mrežice, kao i mnoga druga pokrivala za glavu, svih oblika i
veličina.
Wharton i stidljivi mladac koji je ranije provirio kako bi je vidio
sjedili su na poljskim stolcima izloženim suncu, a činilo se kako Wharton
mladića podučava umijeću krpanja čarapa.
Edlyn je to odobravala. Sviđala joj se pomisao na muškarca koji se
sposoban pobrinuti se za sebe.
Činilo se da je ne primjećuju, ali Wharton joj je uputio pitanje ne
podigavši pogled:
- Kamo ste se zaputili?
Spotaknula se o malčice predug porub haljine.
- Idem do ljekarne.
- Zašto?
Bacila je vreću sa starim stvarima pred njegove noge, a potom mu
pokazala vreću u kojoj joj je donio novu odjeću.
- Moram prikupiti neke trave za putovanje i posavjetovati osobu koja
će preuzeti moje... - S gnušanjem se otresla. - Oh, zašto se opravdavam
tebi?
- Jer mi je gospodar naložio da pripazim na vas i držim vas podalje od
nevolje. Zato nisam mogao jahati s muškarcima. - Wharton je podigao
glas. - Jer glumim dadilju gospodarovoj ženi.
- Oh. - Bilo je očito da je želio biti s ostalim muškarcima. Svrnula je
pogled prema dječarcu. - Jesi li i ti ovdje kako bi pazio na mene?
Mladić se hitro osovio na noge. - Ne, moja gospo. Ja sam ovdje kako
bih čuvao šatore od lopova.
Bio je viši i vitkiji negoli je isprva mislila, a spoznaja joj je izmamila
radostan osmijeh na lice. Za nekoliko će godina i njezini sinovi tako
izgledati. - Kako se zoveš? - upitala je.
- Wynkyn od Covneyja. - Daleko si od kuće - primijetila je. Lice mu
141
se izobličilo u bolni izraz koji mlacići imaju umjesto osmijeha.

- Ne, moja gospo, ovo je moj dom. Iznenadna spoznaja natjerala ju je
da se osorne po taboru.
- I moj, čini se.
Osjetivši njezinu kritičnost, Wynkyn je hitro započeo monolog.
- Ljudi su srdačni, moja gospo, a gospodar posjeduje najbolje od
svega.
Wharton je podigao crnu čarapu koju je držao u ruci.

- A ja ću vas podučiti kako zakrpati čarapu ako budete ljubazni prema
meni, moja gospo.
- Zahvaljujem ti, Whartone, ali ja već znam kako to učiniti. - Wharton
joj je pokušao staviti čarape u ruke, ali ona je ustuknula.
- U potpunosti vjerujem tebi i tvojoj vještini.
Brzo se okrenula prema opatiji, a Wharton je doviknuo za njom.
- Pripadaju vašemu mužu.
- A ti najbolje znaš kakve on voli - dovknula je natrag, nasmijavši se
opscenim riječima koje joj je dobacio u odgovor.
Ljekarni se približila s oklijevanjem, već se osjećajući otuđenom od
mjesta na kojem je bila siromašna, neporočna i na kojem je bezuspješno
pokušavala pronaći rutarnji mir. Svi su prozori bili otvoreni, baš kao i
vrata, a iz unutrašnjosti je dopiralo nečije gunđanje. Pokucala je o
dovratak, a gunđanje je prestalo.
- Da? - Snažan, nestrpljiv glas smjesta je odao govornika. Edlyn je
zakoračila preko praga. Osjetila je težak, odvratan vonj mokra ugljena i
ugledala kutije i trave leuredno razbacane po stolu.
- Gospo Neville, što to činite?
Obudovjela kontesa izvukla je glavu iz peći, uputivši joj ljutit pogled.
- Što mislite da činim? Pokušavam zapaliti vatru.
- Zar se ugasila? - Edlyn se primakla i provirila kroz vratašca.
- Zašto ne zapovjedite nekoj od sluškinja da je naloži?
- Jer ste je vi običavali naložiti svaki put kada bi se ugasila pa sam
pomislila kako to i ne može biti tako teško.
Očita ozlojedenost gospe Neville natjerala je Edlyn u smijeh.
- Trebali su mi mjeseci da naučim kako se to radi, a vjerujte mi, da
142
sam imala sluškinju, njoj bih povjerila taj zadatak. Najhitnija stvar koju
sam naučila jest ne dopustiti da vatra ikad utrne. - Povirivši u ložište,
sastrugala je pepeo, a potom zgužvala šaku suha triješća.
- Suho je drvo najbolje za potpalu - objasnila je. - Nikad nisam
uspjela naložiti vatru ičim drugim. - Uzevši čelično ognjilo iz slabašnih
ruku gospe Neville, udarala je njime po kremenu dok nisu počele frcati
iskre koje su potom konačno zapalile triješće. Pažljivo je puhala u plamen,
a potom na njega stavljala luči sve dok vatreni plamičci nisu veselo
zaplesali.
Gospa Neville zgrabila je ognjilo i kremen iz Edlyninih ruku pa ih
odložila na stol. - Dalje mogu i sama - otresla se.
- Znam da možete - rekla je Edlyn blago.
Pogledale su jedna u drugu, a gospa Neville bila je ta koja je prva
popustila i nasmijala se. - Dodijeljen mi je zadatak brige o ljekarni sada
kad vi odlazite. Što mislite, zašto je časna majka nadstojnica donijela
takvu odluku?
Vjerojatno iz istog razlog zbog kojega je odlučila kako bih ja trebala
biti u ljekarni. Nemam strpljenja za muškarce poput baruna Sadyntona, za
njihove umišljene boljke i sitničave pritužbe, a to im otvoreno i kažem.
- Moglo bi se raditi o tome - priznala je gospa Neville. - Naletio je na
šaku jučer nakon vašeg vjenčanja. Zgrožena i iznenađena, Edlyn je upitala:
- Udarili ste ga?
- Nisam ja - nasmijala se gospa Neville.
- Vaš je suprug imao tu čast. Ja sam samo glasno objavila svoje
mišljenje da bi trebao ostati ležati u prljavštini trga i krvariti iz nosa dok
mu ne ponestane krvi u glavi. Edlyn je zadivljeno gledala u visoku
plemkinju koja je izgledala poput mačke kojoj su poslužili tusta miša.
- Oduvijek ste mi se sviđali.
Sarkastična i zajedljiva, gospa Neville nije lako sklapala prijateljstva
pa se ukočila čuvši to priznanje. Potom se, osjetivši Edlyninu iskrenost,
opustila.
- I vi meni. Međutim, nakon mojih riječi, gospa nadstojnica zamolila
me da je posjet im u njezinu uredu, gdje me zadužila ovim zadatkom.
Pokušavajući ostati ozbiljna, Edlyn se našalila:
- Sigurna sam da je bolesnicima laknulo.
143
Gospa Neville ugrizla se za usnicu kako bi prigušila osmijeh.

- Sigurna sam da ste u pravu, ali ja sam u godinama kada mogu reći
što hoću i nikakav mlitavi barun neće mi oduzeti to zadovoljstvo. - Bacila
je još nekoliko grančica u sve jaču buktinju, a potom se uspravila.
- Znam da se niste željeli udati za onog čovjeka, ali bilo je to najbolje
što ste mogli učiniti za sebe i svoju djecu.
Edlyn je iznenađeno zatreptala. Zar su svaki muškarac i žena ovoga
svijeta mislili da imaju pravo komentirati njezin život?
- Uvrijedila sam vas, pretpostavljam, ali bez bolesnika koje bih mogla
ružiti, moram se zadovoljiti vama. - Gospa Neville nije se obazirala na
Edlynin zaprepašteni smijeh.
- Kada odete odavde, sjetite me se povremeno i priuštite suprugu
dodatno valjanje posteljom u moje ime.
- Znate, niste morali položiti zavjete kad vam je muž preminuo -
primijetila je Edlyn.
Nisam imala djece, nisam imala nasljedstvo, a nisam imala želje
živjeti sa svojim sažaljivim rođacima čijoj bi dječurliji glumila dadilju.
Gospa Corliss primila me bez udovičkog nasljedstva i na tome sam joj
zahvalna. Jednog ću dana postati uzornom redovnicom pa makar mi za to
treba ostatak života. - Gospa Neville uzdahnula je bacivši pogled na rusvaj
koji su na stolu činile kutije i trave.
- A otprilike toliko će mi i biti potrebno.
Gospa Neville završila je u ljekarni zbog ponosa, a ponos je bio nešto
što je Edlyn i te kako razumjela.
- Ne mogu vam pomoći da postanete uzornom opaticom, ali mogu
vam pokazati trave i reći za što se koja koristi. Nakon toga ću uzet tek
toliko koliko će mi trebati za putovanje do mojega novog doma.
Gospa Neville razvedrila se.
- Uistinu poštena razmjena.
Ostatak poslijepodneva Edlyn je provela objašnjavajući gospi Neville
nove dužnosti i lijekove. Edlyn je pritom otkrila i drugi razlog zbog kojeg
je gospa Corliss odabrala gospu Neville da popuni njezino mjesto. Gospa
Neville možda nije znala upaliti vatru, ali je poznavala mnoge trave, a vrlo
brzo shvaćala je kako upotrijebiti one koje su joj bile nove. Kada su
završile, Edlyn se uspravila i uhvatila za bolna leđa.
144
Gospa Neville promatrala ju je sa sjajem u očima.

- Lijepo vam pristaje moja barbeta. Edlyn je dotaknula žutu lanenu
traku koja joj je prolazila ispod brade, a čiji su joj krajevi bili pričvršćeni
na tjemenu.
- Vaša je?
- Bila je, ali kad je onaj muškarac došao nudeći zlato za odjeću, drage
sam je se volje odrekla. Bolje da potiče zanos vašega muža nego da trune
na dnu moje škrinje.
Edlyn nije uspjela suspregnuti trnce iščekivanja koje je u njoj
pobudila pomisao na vođenje ljubavi s Hughom.
- Doista mislite da bi ga takvo što moglo potaknuti? Nikada mi nije
palo na pamet da bi pokrivalo za glavu moglo imati takav učinak.
Muškarcu poput vašega supruga pokrivalo za glavu predstavlja
izazov. Upotrijebit će sva svoja oružja kako bi pobijedio vaše pokrivalo, a
potom se u pobjedonosnom slavlju počastiti vašim razgolićenim uvojcima.
- Gospa Neville počela je slagati i kutije s travama uza zid kako bi izbjegla
Edlynin pogled.
- Znam takve stvari. Moj suprug bio je tvrdoglava budala od viteza,
baš poput vašega.
- Nedostaje li vam? - upitala je Edlyn. - Svake noći - odgovorila je
gospa Neville. Edlyn je odčepila glinenu bocu pa pomirisala sadržaj.
- Meni Robin ne nedostaje.
- To nije nimalo iznenađujuće - otvorena je bila gospa Neville.
Zapanjena, Edlyn se okrenula i zapiljila u nju.
- No, uistinu, draga moja, zar ste mislili da su njegovi pothvati
poznati samo vama? Taj čovjek nije mogao proći pokraj rupe u deblu, a da
ne bludniči s njom. Sijao je kopilad od jednog kraja Engleske do drugog, a
priglupe su djevojčure čekale u redu na svoju priliku u njegovoj postelji. -
Prepredeno se osmjehnuvši, gospa Neville nastavila je:
- Upoznala sa ga jednom prilikom.
- Jeste li? - I jeste li pritom pošli s njim u postelju?
- Nisam legla s njime, ali da nije bilo mojega Nevillea, učinila bih to.
Unatoč svoj svojoj pameti! Znala sam za njegovu reputaciju i prezirala
sam sve žene koje su cvrkutale o njemu. O njegovu šarmu, njegovoj
muževnosti, lijepim crtama nje gova lica. Fuj! - Gospa Neville podrugljivo
145
se osmjehnula.
- Odrasla žena poput mene trebala je biti pametnija. A ipak, kad sam
ga upoznala...
- Znam, - Uspomene gospe Neville uskovitlale su Edlyninu nutrinu. -
Bolje od bilo koga. Kada je ušao u moj život, bila sam novopečena udova,
djevica, daleko od bilo koga kom bi stalo do mene, pa stoga izrazito
oprezna. Gotovo cijeloga života slali su me od vrata do vrata i nisam
nikome vjerovala.
Odmahnula je glavom prisjećajući se svega.
- Našla sam se u njegovoj postelji već prve noći. Gospa Neville
osvrnula se u potrazi za stolicom, a kada je nije pronašla, podigla se na
stol.
- Vama se barem oženio.
- S udovištvom su došli i posjedi.
- Gluposti! - Noge plemenite dame visjele su u zraku, a ona ih je sa
zadovoljstvom klatarila. - Nasljednice diljem zemlje čekale su priliku da
svoja srdašca... i svoje bogatstvo... polože pred njegove noge.
Edlyn je odmjeravala udaljenost od tla do vrha stola. Gospa Neville
bila je viša, ali i starija. Zasigurno se i ona može podići na stol. Položivši
dlanove na stol, skočila je - i promašila.
- Slabi ste - primijetila je gospa Neville. - To se valjda dogodi kada
niste prisiljeni brinuti se o bolesnicima.
Ozlojeđena, Edlyn je obrisala dlanove o svoju suknju. - U tom ćete
slučaju uskoro spoznati slabost.
- Daj Bože. - Gospa Neville položila je dlan na Edlynin lakat.
- Dođite, pomoći ću vam.
Ovog je puta uspjela. Visoki stol pružio joj je sasvim novu
perspektivu ljekarne za koju je mislila da je tako dobro poznaje. Je li
možda postojalo i više gledišta s kojih se mogao promatrati njezin brak?
- Istina je, Robin se mogao oženiti mnogim djevama - priznala je
Edlyn. - Po rođenju naših sinova, gotovo da me i nije pitao i zašto doli za
novac, ali mislim da me ispočetka volio.
- Mislim da vas je uvijek volio, barem onoliko koliko mu je njegova
nezrelost dopuštala voljeti bilo koga.
Posjedovao je mnoge darove. - I sve ih je uludo koristio.
146
- Da. Neprestano u potrazi za nečim boljim, dok je ono najbolje

čekalo kod kuće. U trenutku kada su prinčevi ljudi došli izbaciti nas iz
dvorca, već sam odustala od čekanja. Moja ljubav prema njemu bila je
poput plamena koji se utrnuo jer nitko nije dodavao drva na vatru.
Edlyn je bila ponosna usporedbom koju je skovala, ali gospa Neville
zaprepašteno je vrisnula i tako hitro skočila sa stola da je Edlyn pomislila
kako ju je uvrijedila.
- Vatra. - Gospa Neville položila je dlan na peć. - Zaboravila sam na
vatru!
- Trebala bi još gorjeti.
- Peć je topla - rekla je gospa Neville s nadom u glasu. - Kleknuvši,
povirila je kroz vratašca. - Sjaji.
- Dodajte malo grančica i nježno pušite u nju. Vidjet ćete, rasplamsat
će se.
Gospa Neville naherila je glavu i zapiljila se u Edlyn. Dakle, dodajte
pokoju grančicu na plamičke svojih osjećaja prema gospodaru Hughu pa
vidite hoće li se rasplamsati buktinju.
Edlyn je napravila grimasu. Započela je ovu priglupu igru, a sada ju
je gospa Neville okrenula protiv nje.
Gospa Neville nasmijala se uočivši kiseo izraz Edlynina lica.
- Ne zaboravite napućiti usne i nježno puhati - zadirkivala je. - Vrsne
usnice mogu rasplamsati bilo koji plamen.
- Nevaljali ste. - Začuvši buku izvana, Edlyn se spustila sa stola. -
Nije ni čudo da gospa Corliss želi da radite sami. - Međutim, nije mogla
suspregnuti osmijeh dok je otvarala vrata.
Dva dječačića u minijaturnim redovničkim haljama oborila su je na
tlo.
- Mama - veselo su zacvrkutali - vratili smo se kući!
147
11.
Hugh je poželio jurnuti naprijed i izbaviti je, ali Edlyn je ležala ispod
dvaju neumornih dječaraca, pokazujući sve moguće znakove veselja.
Grlila ih je, mrsila im kosu, cjelivala ih, brisala cjelove rukom kada bi
počeli gunđati te se općenito doimala sretnom jer vidi svoje sinove,
jednako kako će, nadao se, jednoga dana biti sretna što vidi njega.
Tada je Parkin počeo postavljati pitanja.
- Zar uistinu idemo u dvorac kako bismo položili pravo na njega?
Idemo li s Hughom i njegovim borcima?
- Da - odgovorila je. - Zato što...
Nije čekao objašnjenje, već je ispalio novi niz pitanja. - Idemo li u
bitku? Hoću li se i ja smjeti boriti? Hoće li se Allyn smjeti boriti? Smijemo
li vitlati mačevima?
Zakotrljavši ga, Edlyn je Parkera ušutkala dlanom.
- Razgovarat ćemo o tome poslije - odgovorila je namrštivši se.
Hugh se pomaknuo tako da je njegova sjena pala na nju pa je ona
uplašeno podigla pogled. Pružio joj je ruku, a ona je samo zurila u nju, ne
prihvativši ponuđenu pomoć.
Što sad nije bilo po volji toj luckastoj ženi? Vratio joj je sinove, baš
kao što je i poželjela. Nagnuvši se do kraja, uhvatio ju je za zapešće i
povukao na noge. Zagledao se u njezino lice, ukrasivši svoje toplim
osmijehom. Nije mu uzvratila osmijeh.
Nije bilo puno žena koje su mogle izgledati opasno, ali Edlyn je u
tom trenutku upravo tako izgledala. Nije to primijetio nikada prije, ali u
svjetlu zalazećeg sunca njezino se lice doimalo neobičnim, s mnogo
čudnih kutova i nepovezanih izbočina. Imala je široku bradu, koju je
običavala isturiti kao da time kani dovesti u pitanje njegovu nadmoć.
Njezine su se jagodične kosti dizale pod kutom koji je gurao vanjske
kutove njezinih očiju gore, dajući im čudan, vještičji pogled prožet
ljutnjom - ljutnjom koju je sada sipala po njemu kao da je on jedan od
njezinih sinova koje ima pravo prekoravati.
148
Tada je Parkin skočio na noge i dolio ulje na vatru njezine srdžbe.

- Hoćemo li uistinu izučavati viteške vještine?
- Ne - otresla se, a Hugh se s krivnjom prisjetio njezine odlučnosti da
joj sinovi postanu ljudi mira.
- Ali, mama, Hugh je rekao da hoćemo - zacvilio je Parkin. Usmjerila
je ljutiti pogled na Parkina.
- Hugh nije vaš staratelj. Ja jesam.
Allyn se pridigao s tla pa stao glavom gurkati njezinu ruku dok ga
nije privukla u zagrljaj. Čak i u dobi od osam ljeta, tjeme mu je već bilo u
ravnini s njezinim ramenom. Tiha je glasa upitao:
- Je li istina da si se udala za Hugha dok nas nije bilo?
Zatečena, Edlyn je uzmogla jedino zuriti u svoje dijete. Hugh je
odgovorio mjesto nje.
- Da, uistinu je tako, ali ona to nije željela.
Allyn je prikovao zamišljeni pogled za Hugha.
- Zašto nije?
- Željela sam čekati dok se vi vratite. - Edlyn je prostrijelila Hugha
mrkim pogledom upozorenja, pogledom koji on nije razumio, a potom je
srdit pogled zamijenila toplim osmijehom za Allyna.
- Ali više nismo mogli čekati pa smo se jučer vjenčali.
Ljubomoran na brata, Parkin se privinuo uz drugi majčin bok. Nije
bio visok poput Allyna, ali Hugh je već ranije viđao takve blizance. Nisu
posve nalikovali jedan na drugoga, a njihove su osobnosti imale malo toga
zajedničkog. Međutim, potjecali su od istog oca, u to nije bilo nimalo
sumnje.
- Zašto niste mogli još čekati? - upitao je Parkin.
- Ponekad su ljudi prisiljeni činiti stvari koje ne žele - objasnio je
Hugh. - Spoznat ćete to jednom kada odrastete.
- Oh. - Prvi put otkako je Hugh upoznao Parkina, dječarac se
primirio, a učinilo se kao da ga je iznenada pritisnuo teret dodatnih godina.
- Poznato mi je kako izgleda činiti stvari koje ne želiš.
- Kao, primjerice, kad te izbace iz očeva dvorca, Hugh je gotovo
mogao čuti kako dječak završava svoju misao. Edlyn se zaputila prema
vrevi trga, povevši i dječake. Dok je napuštala zaštitu ograde oko ljekarne,
ugledala je nešto što joj je privuklo pozornost.
149
- Pogledajte, momci, eno sir Gregoryja koji vas je poveo na

hodočašće. Pođimo zahvaliti mu.
Njezinu su sinovi stali gunđati, a Hugh je pomislio kako i sir Gregory
vjerojatno dijeli njihovo raspoloženje. Kada ga je Hugh zatekao kako se
klatari cestom, vukući dva dječaka, bio je patetično zahvalan na
ponuđenom prijevozu do opatije.
Međutim, redovnik se široko osmjehnuo kada ga je Edlyn zagrlila i
rekla:
- Nadam se da vam nisu zadavali previše glavobolja.
- Ni najmanje, gospo Edlyn. - Laganje je sir Gregoryju izazivalo
tikove. - Bili su uzorni, na čast i ponos vašem imenu,
- Mislite li da su spremni započeti novicijat? Parkin je zastenjao:
- Mama... ne! Povukla ga je za pramen kose. - Jesu li?
- Možda za koju godinu. - Sir Gregory stao je uzmicati prema
samostanu. - Sad nije najbolji trenutak, ali uskoro.
Edlyn se doimala frustriranom, dječacima je laknulo, a Hugh je bio
prisiljen uštipnuti se kako ne bi prasnuo u smijeh. Na nesreću, Edlyn nije
morala doživjeti njegovo zadovoljstvo da bi ga bila svjesna pa se, što je
hitrije mogla, zaputila prema taboru.
Hugh je bez problema pratio njezin korak.
- Nećete li mi zahvaliti?
- Za odjeću? Hvala vam. - Nastavila je koračati. Dječaci su
pokušavali ostati ukorak s njom.
- Jer sam doveo vaše sinove - rekao je Hugh. Pogledala ga je, a potom
nesvjesno usporila. - Vi ste ih doveli?
- A što mislite gdje sam bio cio dan?
- Nisam znala. Vaš šutljivi sluga nije mi htio ništa otkriti.
- Zatekao nas je na raskrižju - Parkin je veselo pridonio razgovoru. -
Trebala bi nam barem još dva dana da se vratimo jer je sir Gregory hodao
tako sporo.
- Možda je bio umoran - sugerirala je Edlyn.
- Radi čega?
Dječaci nisu uspijevali pojmiti kolika je izdržljivost bila potrebna
kako bi se izašlo na kraj s njima, a ona i Hugh razmijenili su osmijehe.
Potom je obrisala osmijeh s lica, kao da ta zajednička gesta uzajamnog
150
razumijevanja na neki način predstavlja izdaju same sebe.

Hugh joj je prišao blizu i nježno je bocnuo laktom.
- Teško je ostati ljutit na mene, zar ne?
- Vaš je šarm uvelike precijenjen. - Žar je nestao iz njezina glasa. - Ali
moji sinovi neće izučavati viteške vještine.
- Vidjet ćemo. - Hugh je znao koristiti iritantne izraze jednako vješto
kao i ona.
- Jer sada odlaze s nama.
- Nikad ih ne bih ostavila za sobom.
Te su riječi zbunile Hugha.
- Nikada nisam to ni želio natuknuti. Samo sam bio uvjeren kako
želite da ih odgajaju redovnici, a za takvo što morali bi ostati ovdje.
- Još ne - odgovorila je odlučno. - Još nisu dovoljno stari da se odvoje
od mene.
- Navršili su dob u kojoj većina dječaka napušta majke - uzvratio je
Hugh onime što je smatrao neporecivom logikom.
- Većina dječaka... - Zaustavila se i obuhvatila pogledom vihor
aktivnosti oko šatora. - Što se događa?
- Napuštamo taborište.
- Ali zašto?
- Jer vas želim odvesti odavde i imati samo za sebe. - Predugo sam se
zadržao na ovome mjestu - odgovorio je.
- Ali to je besmislica. - Pokušala je zvučati smireno i logično, uspjevši
umjesto toga zazvučati ozlojeđeno.
- Predvečerje je! Koliki put možemo prevaliti večeras prije negoli
budemo prisiljeni ponovo se utaboriti. Sada se on osmjehnuo. - Ja putujem
brzo.
- Ne kada vas usporava dvoje djece!
- Ah, mama. - Parkin je drhtao zbog poniženja. - Nismo djeca.
Možemo držati korak. Allynova posramljenost, iako znatno tiša, bila je
jednako očita.
- Nitko nas neće morati čekati, mama. Hugh je uputio Edlyn
samodopadan pogled.
- Ako budemo prisiljeni čekati koga, čini se da ćete to biti vi.
Moralo joj se odati priznanje, nije sugerirala da njezini sinovi možda
151
precjenjuju svoju izdržljivost. Ali, prostrijelila ga je pogledom. Potom je

ponovno podigla pogled i ugledala Whartona koji je nadgledao rastavljanje
Hughova šatora pa je podigla svoje suknje i potrčala.
- Čekajte! Gdje su stvari iz šatora?
Wharton je palcem pokazao prema teretnim konjima kolima. - Ondje.
- Ostavila sam dva pokrivača na stolu.
- Mislite one dvije stare krpe? - Whartonov je prijezi mogao usiriti
mlijeko. - Bacio sam ih u vreću s otpacima.
- To su bile dvije stvari koje sam odlučila zadržati.
- Vreća je u kolima. - Vrativši se svojim dužnostima, Wharton je
promrmljao dovoljno glasno da ga ona uzmogne čuti: - Žene!
Znatiželja je Hugha zadržala na mjestu dok se Edlyn uspentrala na
kola i počela prekapati po njima. Kakvi su to komadići tkanine za koje se
tako odlučno borila? Kakve su je uspomene vezale za njih? Edlyn je
skočila s kola, mašući izblijedjelim komadićima tkanine, s po jednim u
svakoj ruci a njezini su sinovi potrčali prema njoj uz povik veselja. Svaki
od njih zgrabio je pohaban komad tkanine, krišom ga prislonivši na obraz.
Potom je Parkin svoj gurnuo ispod surke, dok je Allyn nastavio svoj gladiti
dlanom. Edlyn je sve promatra la podarivši ih blagim majčinskim
osmijehom koji je dolazio iz spoznaje da je njezina velika žrtva prikladno
nagrađena.
- Što je to? - upitao ju je Hugh. Pokrivači načinjeni za njih prije
njihova rođenja. U njih smo ih povili, nosili ih u njima, s njima su spavali
svaku noć svojih života, osim ovog hodočašća. To su i jedine stvari koje
sam uspjela spasiti iz dvorca Jagger kada su nas izbacili.
Hugh je čuo za takve stvari, ali njegov ih ratnički um nije uspijevao
pojmiti.
- Spasili ste njihove dekice?
To im je jedina poveznica sa prijašnjim životom. Jedina veza s
djetinjstvom. Pruža im sigurnost.
- Prestari su za takve tričarije.
Okrenula je glavu prema njemu uputivši mu pogled od kojeg je
zadrhtao. - I vi ste prestari za sisanje, ali činilo se da vam i te kako godi
dok ste bili bolesni.
Udaljila se prije nego što je uspio dostatno svladati ogorčenje kako bi
152
viknuo za njom: - To uopće nije isto.

Ona mu je samo posprdno mahnula, a on je priznao poraz. Dječaci će
zadržati dekice.
- Večeras vas neću prevesti na drugu stranu. - Seljak odjeven u
dronjke ozlojeđeno se suprotstavio cjelokupnoj Hughovoj družini.
- Jeste li sišli s uma? Vrijeme je za san, a ne za putovanje.
Edlyn se u potpunosti slagala s njim, ali primijetila je kako je Hugh
kritiku primio osobno i nedobronamjerno. Iz nekog se razloga Hugh želio
odmaknuti što dalje od opatije, što je brže moguće. Međutim, suočen s
rijekom Avon, nabujalom od proljetnih poplava, nije imao izbora nego
skelom prebaciti ljude i konje. Skelar, međutim, nije htio ni čuti za to, a
ona je slušala razgovor vođen na grubom engleskom najbolje što je umjela.
- Gospodar želi prijeći sada. - Wharton je očito vjerovao da će skelar
uvidjeti zdrav razum u tome da ovog viteza i njegovu pratnju što više
udalji od svojega bijednog kućerka, sklepanog od blata i granja.
Kržljavi, svadljivi skelar naizgled nije bio zabrinut zbog viteza,
njegovih ljudi ili činjenice da bi nezadovoljstvo mogli iskaliti na njegovoj
svojini. Oponašajući Whartona, odgovorio je:
- Gospodar će se morati strpjeti.
Svjetlo još nije u potpunosti iščezlo, vremena za prijelaz još ima, a u
tvojem je najboljem interesu da nas prevezeš. Hugh je sjedio uspravan u
sedlu, koristeći se svojim najdubljim zapovjednim glasom kako bi izrekao
prijetnju.
Čir na skelarovu obrazu potamnio je u grimiznu boju. Da, vi ćete
prijeći tijekom dana, ali ja ću biti prisiljen vraćati se po mraku, a riječne su
struje dovoljno varljive i danju. Ne bih to učinio ni za princa, da me dođe
moliti.
Edlyn se činilo da dio problema leži u tome što se Hughu nije sviđala
pomisao da mu se običan seljak suprotstavlja pred njegovim ljudima i
novopečenom suprugom. Izazovi su bili rezervirani za plemiće i vitezove.
Seljaci su činili kako im je kaže - svi osim ovoga. Nenaučena na jahanje,
Edlyn se spustila s konja kako bi ublažila grčeve u nogama. Prišla je bliže,
skinuvši jahaće rukavice. Nije joj se sviđao smjer u kojem je ovaj razgovor
krenuo.
Wharton je izvukao novčić iz poruba surke.
153
- Dodatni šiling za tebe ako to učiniš sada.

- Ne! - Skelar je odhramao prema kolibi. - Smjestite se u blizini pa ću
vas prevesti ujutro.
Edlyn je uočila točan trenutak kada je Hugh izgubio smirenost. Plašt
je zalepršao oko njega, a on je sjahao s konja, pojurio prema skelaru,
okrenuo ga prema sebi zavrnuvši mu ruku, pa ga prostrijelio ljutitim
pogledom. Ratnik u svojem najsvirepijem izdanju.
- Prevest ćeš nas smjesta.
Skelar je odlučno uzvratio, unijevši se Hughu u lice. - Prevest ću vas
ujutro... ako budem dobre volje.
Hugh je počeo prebirati po sebi, tražeći nož, a Edlyn je potrčala.
Zgrabivši Hughovu ruku, promrmljala je na normandijskom francuskom:
- Biste li uistinu ubili starca zbog nečega ovakvog?
Hugh joj je odgovorio na istom jeziku:
- Ne, ali bih ga tako zasigurno prestrašio.
Starac je pokazao svu svoju lukavost rekavši:
- Mene ne možete preplašiti. Nosio sam se i s jačim muškarcima od
vas.
- Sigurna sam da jeste. - Edlyn se ispriječila između dviju tvrdoglavih
budala.
Hugh ju je pokušao odgurnuti u stranu.
- Ženo, drži se svoje igle, a ovo prepusti meni.
Iskoristila je energiju kretanja i težinu kako bi ga okrenula prema
sebi.
- Kako? Tako što ćete ga ubiti? On neće popustiti, a ujutro ćemo
imati skelu i sve svjetlo ovoga svijeta, ali ne i skelara koji bi nas preveo.
Tako vam svih svetaca, Hugh, postoje stvari koje se daju riješiti bez
nasilja!
Hugh ne bi izgledao zapanjenije ni da ga je ugrizla njegova
najpitomija kuja. Edlyn mu je okrenula leđa pa uhvatila starca za lakat.
Govoreći polako i nesigurno, oblikujući jezikom slabo joj poznate
engleske riječi, rekla je:
- Dođite, dolazak noći tjera mi hladnoću u kosti, a vi ste naložili
vatru. Bi li vam smetalo da se obična žena ogrije uz nju?
- Nipošto ne bi. - Skelar, koji je vonjao po balegi i koji joj je jedva
154
dosezao rame, potapšao ju je po nadlanici pa preko ramena dobacio

samodopadan pogled zapanjenim i prestravljenim članovima družbe. -
Prošle su mnoge noći otkako je tako lijepa dama sjedila sa mnom uz vatru.
- Teško mi je povjerovati u to. - Osmjehnula se, pogledavši ga u lice i
ignorirajući smrdljivi dah koji ju je okupao. - Ipak ste pristao muškarac.
Činilo se kako istinski uživa u njezinu laskanju, možda samo zato da
bi time razljutio Hugha.
- Što to mama čini? - čula je Allyna kako pita iz kola u kojima se
vozio.
- Radi budalu od sebe - otresao se Hugh.
Čuvši riječi, podarila je skelara još prijaznijim osmijehom.
Istina, nekoć davno bio sam naočit, ali otkako sam ostao bez svoje
posljednje supruge, žene ovamo dolaze samo kako bi se ukrcale na skelu.
- Da, kako bi se ukrcale na skelu. - Edlyn mu je namignula, davši
izrazu pohotnu intonaciju, a starac se gotovo srušio zbog zadovoljstva.
- Smijem li upitati kako se zovete?
- Almund mi je ime, moja gospo. - Podigao je ruku kako bi dotaknuo
pramen kose na čelu, ali morao se zadovoljiti dodirivanjem svoje ćelave
glave. - Vama na usluzi.
Ponosno joj je pokazao svoje mjesto na teglenici. Bio je tamo tako
dugo da je pohabao koru s drva. Sjela je pokraj njega, ignorirajući ljude,
konje, kola, svoje sinove i novog supruga, koji su ostali na cesti, iščekujući
njezinu pozornost. Nije im je mogla pružiti u tom trenutku, svaki njezin
djelić bio joj je potreban za Almunda. Ispruživši ruke iznad slabašna
plamena, započela je:
- Primijetila sam, Almunde, da imate čir na obrazu.
Oprezno ga je dodirnuo. - Da.
- Izgleda bolno.
Sve sam pokušao. Ubio krastaču o mladom mjesecu pa spavao s njom
na prokletom čiru cijele noći, a vražja je krastača samo pogoršala stvari.
Edlyn je dotaknula vrećicu koja joj je visjela o pasu.
- Ja sam vješta vidarica. Ako biste mi dopustili, drage bih volje
iskušala jedan od svojih melema, ne bih li njime izvukla otrov.
- Ako krastača nije pomogla, zašto bi vaš melem djelovao?
- Nema štete ako pokušamo.
155
Almund bi je odbio da se u tom trenutku Hugh nije pojavio pokraj

supruge.
- Ženo, vrati se svojemu konju.
- Ne može - obrecnuo se Almund. - Načinit će mi oblog.
Hugh je uzdahnuo, raširivši ruke prema nebu gdje se zvijezda
Večernica ukazala na obzoru.
- Bože, podari mi strpljenja.
Starac se zlurado nasmijao, a Edlyn je zajedljivo odgovorila:
- Molila sam se za izbavljenje, a Bog mi je poslao vas, Hugha od
Roxforda, stoga pripazite što iskate od Gospoda. - Ustavši, upitala je:
- Nosimo li medovinu?
- Namjeravate i piti s njime? - upitao je Hugh.
- Pripazite na narav - ukorila ga je . - Medovina čini dobru osnovu za
melem, a ostatak mojih trava je u kolima s dječacima. Ako biste me
ispričali, dobri ljudi?
Udaljila se, a Hugh je ostao ljutito zuriti u njezina leđa.
Almund je čučnuo kako bi potaknuo vatru.
- Žene. Čovjek ne može bez njih, a opet ih ne može natjerati da učine
jednu prokletu razumnu stvar.
Bile su to prve skelarove riječi za koje je Hugh znao da su istinite.
- Upravo smo se vjenčali - nesvjesno mu je izletjelo.
- I činilo mi se da je tako. Promatrate je poput strane zemlje koju
treba osvojiti.
- Oh, i te kako sam je osvojio. - Hugh se prisjetio kako je izgledala
usnula, nakon što ju je strašću izmorio do iznemoglosti.
- Koliko je puta moram osvojiti prije nego što zauvijek ostane takva?
- Zbog čega biste željeli takvo što? Njezina ljepota izvire iz njezine
nutrine. Hoću reći, pogledajte je. Želi se pobrinuti da ja ostanem živ pa
hrabro staje pred vašu oštricu. Također se želi pobrinuti da vi dobijete što
želite pa nudi izliječiti moj čir. - Znalački je kimnuo glavom.
- Čini mi se da ću vas morati prevesti prijeko čim mjesec izađe.
Hughov muški ponos provalio je u naletu ozlijeđenosti kad je čuo
starčeve riječi.
- Svjestan si da manipulira tobom i dopuštaš to?
- Zašto ne bih? Ovako ja dobivam lijek za svoj čir, vi dobijete što
156
želite, a ona ostaje živjeti u uvjerenju da je posredovala u sukobu i donijela

mir. Što je i istina. Bog je blagoslovio.
Hugh je u tišini zadivljeno piljio u starca. Almund je primjećivao i
više nego Hugh, a unatoč Edlyninu mišljenju, Hugh je sebe smatrao
pronicljivim.
- Sjednite, ukočit će mi se vrat od gledanja uvis. Čučnuvši, Hugh je
osjetio neznatnu nelagodu. Progunđao je i počeo tresti nogom dok mu iz
čarape pred noge nije počelo ispadati pšenično zrnje.
- Živjela je u opatiji, a danas su nam na odlasku priredili prikladan
ispraćaj. Zvona su zvonila, a oni su lupali loncima i posipali nas pšenicom.
Starac se nije doimao ni izbliza iznenađenim kako se Hugh osjećao.
- Kako se i priliči nakon vjenčanja.
- Vjenčanje je bilo jučer. Tada je bio prigodan trenutak za to, ali ja
sam je pustio da ode pa su je oteli i... - Zašto svoje neuspjehe ispovijeda
ovom starcu? - Umjesto da bacaju pšenicu jučer, učinili su to danas dok
smo napuštali opatiju. Mislim da su to učinili jer su je voljeli. - Hugh se
sumorno prisjetio mnoštva koje ju je poprijeko gledalo kada je zbog
njegove varke bila optužena za nedolično ponašanje.
- Nisu se lijepo odnosili prema njoj prije vjenčanja.
- Vašom krivnjom, okladio bih se.
Kako je stara bitanga znala za to? I zašto je Hugh osjećao tračak
krivnje zbog svojih postupaka? Ispravno je postupio, bio je uvjeren u to.
Edlyn je bio potreban muž, a nitko joj nije dugovao toliko koliko on.
Odbila je prihvatiti njegovu pomoć pa ju je on prisilio da je prihvati. Stvari
su ispale točno onakvima kakvima su trebale ispasti. Muškarac donosi
odluke. Žena ih prihvaća i poštuje.
Da mu barem nije rekla kako mu se nikad neće u potpunosti predati.
Nikada nije odbijao izazov, nikada nije sebi dopuštao sumnju, ali ipak...
nikad se dosad nije suočio sa ženom koja mu nije bila spremna predati i
tijelo i dušu. I još gore, nikada nije mislio da bi mu nešto takvo moglo biti
važno.
Protrljao je ukočene mišiće prsa. Radilo se o izazovu, samo o tome.
Bilo mu je stalo samo do izazova.
Ako se pšenica zavuče u grmičak povrh pluga, plug će valjano zasijati
sjeme.
157
Iznenađen, Hugh je ostao zuriti u starca, boreći se istodobno s

porivom da podigne surku i potraži sjemenke.
- Ako se zavuče u njezin grmičak, znači da se sjeme već primilo. -
Skelar se zamislio, a potom omahnuo glavom na čijemu se ćelavom
tjemenu zatreslo nekoliko preostalih, neurednih dlaka.
- Ne, ne zrači onim sjajem.
- Ne zrači li?
- Žena poput nje neće zanijeti dok vas u svojem srcu ne prihvati za
muža.
Hugh se pažljivo spustio na stražnjicu pa svukao čarape niz noge,
pokušavajući ne pridati starčevoj izjavi preveliku važnost.
- A kako bi ti to mogao znati?
- Kad steknete trunku više mudrosti, i vi ćete znati neke stvari. Hugh
tomu nije mogao proturječiti. Tek je u posljednjih nekoliko dana počeo
shvaćati koliko toga zapravo ne zna.
- Kamo vam se tako žuri? - upitao je skelar. Tjeskoba u Hughovim
grudima smjesta je popustila, a on je ponosno odgovorio:
- U naš novi dom. Dvorac Roxford.
- Nedavno ste dobili posjed, zar ne? - Starac je obrisao nos o rukav
potkošulje.
- I dobrano ste se pomučili kako biste ga stekli, pretpostavljam.
Nitko nije znao koliko se pomučio, osim Whartona i možda sir
Lyndona, ali čak ni njih dvojica nisu mogli pojmiti žudnju koja je izjedala
Hughovu nutrinu pri pomisli na vlastiti dvorac i posjed.
- Evo ga. - Edlynin blagi, melodični glas prekinuo je njegovo
snatrenje pa je Hugh podigao pogled prema njoj.
Žena. Njegova žena.
Želio ju je ondje, u svojem domu, simbolu svega onoga što je
postigao. Nije mu bila potrebna naklonost koju mu je uskraćivala, sve dok
je posjedovao njezino fizičko tijelo kojim će ona upravljati njegovim
dvorcem i zemljama.
Slika njezina naga tijela u bračnoj postelji nepozvana mu se uvukla u
misli, a u tom je trenutku spoznao kako mu njezino fizičko tijelo treba za
puno više od pukog rada. Želio ju je radi. zadovoljstva - svojega
zadovoljstva, i njezina.
158
Skelar je počeo psovati čim mu je kipući oblog stavila na lice,

nastavivši s postojanom bujicom prostih engleskih riječi koje su trebale
natjerati rumenilo u obraze ženi koja je živjela u opatiji. Činilo se kako one
nimalo ne utječu na Edlyn, ali možda ih nije ni razumjela. Hugh je istresao
pšenicu iz čarapa pa sastrugao zrnje s bosih stopala, istodobno slušajući i
cerekajući se. Unatoč razgovoru koji je upravo vodio sa starcem, još uvijek
je uživao u njegovoj nelagodi. Na kraju krajeva, usudio se prkositi Hughu
pred njegovim ljudima.
Zadovoljstvo mu je pružio zvuk skelarova bolna urlika kada mu je
probila čir, a potom i prizor starca koji nervozno struže stopalima po tlu
dok mu je ona davala ljekovite masti i upute o njihovoj uporabi. Na kraju
je potapšala njegovu ćelavu glavu, obećavši mu da će se čir u potpunosti
isušiti i da će se do jutra osjećati bolje te da će ga sve njegove tajne
obožavateljice sada moći obasipati ljubavlju.
- Nemam tajnih obožavateljica osim vas, moja gospo, i to mi je posve
dovoljno. - Starac je dotaknuo zavoj na obrazu. - No, u mojem obrazu tako
tuče da sumnjam da ću noćas oka sklopiti, a mjesec pomalo izlazi. Možda
bih vas mogao prevesti na drugu stranu.
Edlyn je Hughu uputila pobjedonosan pogled pa se obratila starcu.
- Uistinu ste velikodušni.
Bijesan, Hugh je navukao čarape i čizme pa viknuo ljudima. Bila su
potrebna tri prelaska kako bi se sve prevezlo. U prvom su navratu prešli
gotovo svi vitezovi, a s njima i Edlynini sinovi, još uvijek budni i toliko
bučni, da su odlučili ostaviti ih na suprotnoj strani neka se zabavljaju dok
skelar bude prevozio preostale ljude i stvari. Wynkyn je dobio zaduženje
čuvati dječake, a Hugh je osjećao sažaljenje prema svojemu pažu. Parkinu
i Allynu ne bi škodila jača stega, pomislio je, a kada se jednom smjeste u
dvorac Roxford, pobrinut će se da je i dobiju.
Polovina njihovih stvari išla je u drugom navratu pod paskom
Whartona i štitonoša, koji su se pod Almundovim ravnanjem premještali
po skeli kako bi održali ravnotežu.
U posljednjem su navratu prešli Edlyn, Hugh, preostali vitezovi i
ostatak njihove opreme. Dok su plutali rijekom obasjanom mjesečinom,
Almund je povukao Hugha na stranu.
- Odlučio sam vašu gospu prevesti noćas dijelom i zbog onog
159
podlaca.
Prva pomisao na Hughovu umu bili su dvorac i posjed na koje je
krenuo položiti pravo.
- Edmunda Pembridgea?
- Tko je Edmund Pembridge?
- Bivši grof od Roxforda - odgovorio je Hugh.
- Ah, on. Ne, ne zbog njega, iako sam čuo da je i on bijedni podlac.
Ne, govorim o onome koji je zauzeo dvorac Juxon. Krv je počela brže
kolati Hughovim žilama.
- Richard od Wiltshirea ga je zauzeo?
- Da, a prema pričama, ova zemlja nikad nije vidjela bezobzirnijeg
razbojnika.
- Tomu neću proturječiti - rekao je Hugh. - Taj čovjek nema časti.
- Čast? - Starac se počeo smijati dok ga smijeh nije stao gušiti.
Uhvativši se za veslo, savinuo se preko njega dok nije povratio dah,
nastavivši potom:
- On je ništa doli lopov koji govori vašim finim jezikom i zabavlja
putnike dok ih lišava zadnjeg novčića koji imaju uza se.
Hugh ga je prijekorno pogledao.
- On je vitez, mlađi sin poslan u svijet da okuša sreću. Ne radi se,
naravno, o najljepšoj sudbini, ali vrlo je učestala. Većina se mladića ne
okrene smjesta otimačini.
- On je vješt u tome.
- Istina, izvještio se. - Hugh je upoznao Richarda od Wiltshirea i
prezirao ga iz dna duše, a njegov je prijezir samo zabavljao Richarda.
Richardova reputacija veseljaka privukla je svitu nezadovoljnih
vitezova koji su iznajmljivali svoje plaćeničke usluge. Borili su se za bilo
koga tko im je voljan platiti. Nisu imali što izgubiti, a mogli su dobiti
puno. Sada su uspjeli osvojiti dvorac. Kada okonča pobunu, kralj će
pregrupirati svoje snage i vratiti izgubljene zemlje, ali dotad će se Richard
i njegovi ljudi zabavljati, spavati sa ženama i isprazniti vinske podrume
dvorca.
Nekolicinu je pustio, naravno bez njihove fine odjeće i zlata, a svi su
prošli ovuda. Strepim od pomisli na vašu gospu, bilo koju gospu... u
njegovim rukama, ako znate što želim reći. Starac je bacio pogled pun
160
strepnje prema Edlyn, a Hugh se zakleo:

- Čuvat ću je od njega.
161
12.
Riječna struja koja je iznenada povukla splav Hughu se učinila poput

Božje ruke. Almund je zgrabio veslo, ali ručka se istrgnula iz njegovih
ruku. Skela se zanjihala, a potom se polako, ali neumoljivo počela
naginjati na jednu stranu. Hugh se pokušao uhvatiti za ogradu, no trulo je
drvo popustilo kad se naslonio na njega, a on je kriknuvši poletio u vodu.
- Hugh!
Začuo je Edlynin vrisak prije negoli mu je glava uronila u vodu.
Borio se ne bi li izronio na površinu, ali nešto što je plutalo na vodi
gurnulo ga je natrag. U sljedećem je pokušaju uspio izroniti i održati se na
površini, svjedočeći kako se skela raspada pred njegovim očima.
- Edlyn! - zaurlao je, boreći se kako bi ostao na površini i mahnito se
ogledavajući oko sebe.
- Hugh!
Njezin je glas dolazio sa strane. Uspinjala se na riječnu obalu uz
pomoć vitezova.
- Hugh!
Pokazivala je prema nečemu njemu slijeva, a tamo je ugledao
kovitlac njihovih stvari nošen riječnom strujom.
- Zar je očekivala da ih spasi? Uz ovu će struju biti teško spasiti
vlastitu kožu. Struja ga je povukla u riječni vrtlog, a nedaleko od sebe
spazio je mršavu pojavu.
- Hugh, to je Almund!
Čuo je Edlyn točno u trenutku kada je prepoznao nepomično starčevo
tijelo pa stao plivati prema njemu.
- Morate ga spasiti! - doviknula je.
Naravno da će ga spasiti, pomislio je Hugh ljutito. Zar ga je smatrala
nesposobnim za samilost bez njezina upliva? Doplivavši do Almunda,
obavio je ruke oko njega pa ga odvukao do obale. Podmukle su ih struje
nekoliko puta povukle u vodeni vir, a u jednom je trenutku iza njega
162
doplutalo deblo koje ga je tako snažno udarilo u zatiljak da je gotovo

izgubio svijest.
Naprijed ga je tjerala samo jedna pomisao - iščekivanje Edlynine
zahvalnosti. Kada dovuče starca do obale, prepoznat će u njemu istinskog
junaka kakav je i bio, a to će biti prvi korak prema osvajanju njezine
naklonosti. Njezine istinske naklonosti.
Kada se približio obali, njegovi su ljudi pružili ruke prema njemu, ali
on ih je odgurnuo, oslonivši se stopalima o riječno dno uz obalu. Hvatajući
zrak, povukao je Almunda za sobom, a potom ga podigao i prebacio preko
ramena pa odnio do mjesta gdje se trava doimala mekom. Pažljivo ga
spustivši, uspravio se u iščekivanju nagrade.
Baš kako se i ponadao, Edlyn je potrčala ravno prema njemu. Raširio
je ruke očekujući da će mu pasti u zagrljaj - a ona je protrčala pokraj njega
pa kleknula uz Almunda.
- Diše li? - Prevrnula je starca. - Istisnite vodu iz njega!
Hugh je žurno spustio ruke u nadi da nitko nije posvjedočio njegovu
ponižavajućem pokušaju zadobivanja Edlynine pažnje.
- Žilav je on svat. - Stajao je potpuno mokar sve dok mu Wharton nije
dodao laneni ručnik iz zaliha koje su već bile na obali.
- Preživjet će.
Edlyn je stala pritiskati Almundova leđa sve dok nije iskašljao riječnu
vodu.
- Ako ne preživi, njegova će smrt biti vama na duši - prekorila ga je .
- Da niste tako žurili prijeći rijeku tijekom noći, ovo se ne bi ni
dogodilo. Kroz izmaglicu vlastitoga bijesa, Hugh je čuo Whartonove riječi:
- Nemojte se gospodaru obraćati na takav način! Nije na vama da
preispitujete njegove zapovijedi!
- Kad bi ih tu i tamo netko preispitivao, možda bi porazmislio prije
negoli ih izda! - uzvratila je Edlyn vatrom kakvoj Hugh nikada nije
svjedočio kod nje.
Whartonovo ogorčenje i Edlynina ljutnja na neki su način smirili
Hugha. Odluka koju je donio uistinu jest bila. nesmotrena, a Edlyn neće to
olako zaboraviti. Stvari su bile baš onakve kakvima su i trebale biti; žene
su si uzimale za pravo prosvjetljivati muževe, a Edlyn se očito uživjela u
tu bračnu ulogu.
163
- Ovakvu pogrešku više neću ponoviti - rekao je krotko, zaustavivši

bilo kakve daljnje prepirke.
Osvrnuo se i pogledao iznenađene ljude.
- No? - Pucnuo je prstima. - Jeste li spasili sve iz rijeke?
Sir Lyndon otvorio je usta, ali glas koji je odgovorio nije bio njegov.
- Nadam se da jesu. - U sjenkama na rubu ceste koja je vodila od
pristaništa stajao je stranac.
- Stvari će vašu otkupninu učiniti znatno izdašnijom.
Iznenađen i preneražen, Hugh se okrenuo. Na mjesečini je svjetlucalo
mnoštvo mačeva, svi do jednog upereni u njega.
- Tko se usuđuje prijetiti prinčevu zapovjedniku na zapadu? - viknuo
je sir Lyndon.
Wharton je zarežao, a Hugh je osjetio žalac ozlojeđenosti. Kako
nesmotreno od sir Lyndona što je odao njegov identitet neprijatelju.
Strančev zadovoljni osmijeh produbio je Hughovu nelagodu.
- Prinčev zapovjednik? Zarobio sam zapovjednika princa Edwarda?
Hughu su potonule sve lađe kada je prepoznao glas.
- Hugha de Florisouna, glavom i bradom.
- Richard od Wiltshirea zakoračio je na mjesečinu, zavitlavši mačem.
- Uistinu ste to vi, Hugh! Prošla su mnoga ljeta otkako sam imao čast
upoznati vas, ali još uvijek se s jednakim žarom divim vama i vašem
rastućem ugledu. - Glas mu je poprimio mekši, okrutniji ton.
- Ili da budem precizniji: ni najmanje.
- Jesu li zarobili baš svakoga? - Hugh je sjedio u tamnici dvorca
Juxon, okružen svojim ljudima, ispitujući ih kao da ih može vidjeti - iako
zapravo nije mogao. Vani je sjalo sunce, ali nikakva zraka svjetla, ma kako
snažna bila, nije imala izgleda prodrijeti u ovu vlažnu, odurnu ćeliju pod
zemljom.
- Ugrabili su sve i svakoga - odgovorio je sir Lyndon, zazvučavši
turobno i obeshrabreno. - Moj šator. Moj oklop. Mojega konja.
- Moju ženu. - Hughu se nije svidjela sir Lyndonova litanija
izgubljenih stvari u trenutku kada su Edlynina čednost i život bili na kocki.
- Vašu ženu - složio se Lyndon, izrekavši riječi bezličnim tonom iz
kojeg je bilo jasno da ne razumije veličinu Hughova gubitka.
Da barem Richard od Wiltshirea nije nabasao na njih u trenutku kad
164
su još bili rastrojeni nakon potonuća skele.

- Nisu uhvatili sve sluge - rekao je Wharton.
- Izvrsno, očekujem da će opkoliti dvorac i spasiti nas u tili čas -
otresao se sir Lyndon.
- Začepite gubicu, Lyndone! - Hugh je zadovoljno osluškivao
zaprepaštenu tišinu koja se uslijedila. - Predali ste se, a to mi se ne sviđa.
Kakav to vitez odustaje samo zato jer se suočio s nepovoljnim izgledima?
- Onaj koji ima trunku zdrava razuma - odgovorio je Lyndon braneći
se.
Ovo utamničenje otkrilo je Hughu posve novu stranu njegova
glavnog viteza, stranu koja mu se nije svidjela. Nije mu se sviđala lakoća s
kojom Lyndon prihvaća poraz, tim više jer je Lyndon bio taj koji je
zaboravio postaviti stražu. Nije mu se sviđao ni Lyndonov stav prema
ženama, a još manje mu se sviđala Lyndonova neučtivost prema njegovoj
ženi.
Hughovi su se ljudi meškoljili i nakašljavali, pokušavajući se
udobnije smjestiti među štakorima i izmetom prijašnjih zatvorenika, a
Hugh je poželio da je svoj boravak ovdje započeo u suhoj odjeći, jer mu je
vlaga tamnice prodirala do kože, tjerajući ga da svako malo zadrhti od
hladnoće.
- Gdje je Wynkyn?
Nije bilo odgovora.
Imao je zapovijed čuvati Edlynine sinove. Je li moguće da ih je spasio
od zarobljavanja?
- Nisam vidio dječake nigdje u povorci zarobljenika - rekao je
Wharton premećući po sjećanju. - Moja bi ih gospa držala blizu sebe da su
bili ondje.
- Bilo bi bolje - rekao je Lyndon - da nije otkrila Richardu da je vaša
supruga.
- To je, nažalost, bilo točno. Richard od Wiltshirea zapovjedio je da se
Hugha liši oružja, dok je on nepogrešivo pronašao put prema jedinoj ženi u
njegovoj sviti, dodirnuo joj bradu i pitao čija je.
Hugh neće tako skoro zaboraviti njezin oholi odgovor.
- Ja sam supruga Hugha, grofa od Roxforda, gospodine viteže, ali
nijedan me muškarac ne posjeduje.
165
- Sada posjeduje. - Richard je isprepleo ruku s njezinom pa joj se

zlurado nasmijao u lice. - Sada posjeduje.
Ako je Edlyn razumjela implikacije njegovih riječi, nije to ničim dala
do znanja. Samo je naložila Richardovim ljudima da podignu Almonda na
kola kako bi ga mogli odvesti do odaje, a kada je Richard kimnuo glavom,
njegovi su ljudi pohitali postupiti kako je zapovjedila.
Hugh je spustio glavu na koljena kako bi prigušio jauk. Sav prijezir
kojim je častio Richarda pri njihovim ranijim susretima sada se vratio na
naplatu. Na kakve će nečasne radnje Richard primorati Edlyn kako bi se
osvetio Hughu?
Malena su se vrata otvorila uz škripu, a treperavo svjetlo obasjalo je
prostoriju s tisuću malih bodeža agonije. Njegovi su ljudi kao jedan skočili
na noge, štiteći svoje na mrak naviknute oči, ali Hugh je ostao sjediti,
leđima oslonjen o zid. Vojnik je provirio glavom kroz nizak otvor i
priopćio:
- Moj gospodar želi Hugha od Roxforda, smjesta.
Hughovi su se ljudi okrenuli i pogledali ga, a Hugh je pričekao
nekoliko trenutaka kako bi dokazao svoju ravnodušnost prije negoli je
ustao.
Vojnik je zakoračio unatrag, držeći u svojim vještim rukama mač čija
je oštrica bile uperena u njega, pa rekao:
- Imam zapovijed da vas ubijem ako pokušate bilo što, a ništa mi ne
bi pričinilo veće zadovoljstvo nego ubiti grofa. Stoga, moj gospodaru,
pokušajte nešto i usrećite mene i moje ljude.
Hugh je podigao ruke u zrak, dokazujući svoju bespomoćnost, pa se
pognuo kako bi izašao iz ćelije. Uspravivši se, ogledao se po uskom,
kratkom hodniku koje je vodio do stubišta, primijetivši pritom desetak
muškaraca koji su stajali na različitim razmacima, držeći mačeve,
buzdovane i palice uperene prema njemu.
Hugh je pronašao gorku utjehu u spoznaji koliko Richard cijeni
njegovo borbeno umijeće.
Vojnici su ga okružili, stavivši ga u sredinu pa se potom zaputivši
gore, prema vinskim podrumima koji su se nalazili u prizemlju lišenom
prozora. Ondje su zatekli sluge koji su jurcali uokolo i točili vino. Svi su se
povukli dok je Hugh prolazio sa svojom pratnjom.
166
Nastavili su se uspinjati spiralnim stubištem, krećući se prema svjetlu,

toplini i zvukovima. Hugh je mogao oćutjeti miris pečena mesa i kruha te
oštar, kiseo vonj prolivena piva, a njegov je želudac stao glasno
protestirati. Glavni vojniku njegovoj pratnji nasmijao se čuvši zvuk.
- Ako zadovoljite gospodarove želje - rekao je - možda vam dopusti
jesti... sa psima.
Hugh je pričekao dok ne udu u glavnu dvoranu prije nego što je
odgovorio:
- Psi bi bili bolje društvo od onoga u kojem se trenutačno nalazim.
Vojnik se zaustavio kao ukopan, okrenuvši se potom munjevitom
brzinom i podigavši mač.
- Stani! - Richardov glas nadjačao je žamor ostalih glasova. - Nećeš
ubiti tog čovjeka dok njegov život ovisi o mojoj milosti.
Hugh si je dopustio kiseo osmijeh dok je vojnik spuštao mač. Znao je
da može računati na jednu stvar - Richardov osjećaj za poštenu borbu.
U golemoj glavnoj dvorani, grubi su stolovi bili postavljeni u obliku
slova U, a uzvanici su sjedili s vanjske strane stolova kako bi slugama
olakšali posao. Kao i obično, dno slova U činio je povišeni podij na kojem
je objedovalo plemstvo, a tamo je Hugh ugledao Richarda koji je sjedio na
počasnom mjestu - i Edlyn njemu uz bok.
Hugh je jurnuo prema glavnom stolu.
Oštrice su zabljesnule poletjevši van iz svih korica u dvorani.
Izazovom je odgovoreno na izazov, a na dvoranu se spustila napeta
tišina. Svi su iščekivali što će se zbiti.
Tako mi svih svetaca, vi muškarci ste takva djeca. Edlynin je glas
razbio napetost, a ona je dostojanstveno ustala sa svojega sjedišta na klupi
pokraj Richarda. Richard ju je zgrabio za ruku, a ona ga je ovlaš pogledala.
- Moram poći poželjeti dobrodošlicu svojemu suprugu i otpratiti ga
do njegova mjesta za stolom. Richard joj je uputio mrgodan pogled, ali ona
mu se potom osmjehnula, smekšavši ga. - Pođite, tada.
Hugh je škrgutao zubima promatrajući crnokosog, zlokobnog
Richarda od Wiltshirea kako popušta Edlyninu šarmu, šarmu njegove
grofice od Roxforda.
Sunčeva svjetlost prodirala je kroz uske proreze za strijele, urezane u
masivne kamene zidove. Jednakom je svjetlošću obasjavala tamne kose,
167
svijetle kose, glave vitezova i glave služinčadi. Prepuna dvorana

odzvanjala je muškom razularenošću i suparništvom, a Hugh je potiho
očekivao da će neki od tih muškaraca ispružiti ruku kako bi uštipnuo
Edlyn za stražnjicu ili kako bi joj pomilovao grudi. Bio je spreman skočiti
poput vuka u njezinu obranu.
Nitko nije bio tako smion. Većina ih je odvratila pogled. Nekolicina
joj je uzvratila osmijeh, a nekoliko njih porumenjelo je, zabivši lica natrag
u vrčeve piva. Zatečen, Hugh se zapitao što je ta žena učinila kako bi
ovako pripitomila ovaj čopor koljača.
Prišla mu je prije nego što je uzmogao početi nagađati odgovor na
svoje pitanje. Ispružila je ruke prema njemu kako bi ga zagrlila pa se
iznenada zaustavila, začepivši nos.
- Što ste to učinili od sebe?
Spustio je pogled na prljavštinu kojom je bio prekriven.
- Rijeka i tamnica čine smrtonosnu kombinaciju, moja gospo.
- Nemate pojma koliko ste u pravu. - Odmahnula je slobodnom
rukom prema njemu pa se okrenula agresivnom čuvaru koji je još uvijek
držao isukan mač.
- Kako možete podnijeti stajati tako blizu njega?
Vojnik je stao zuriti, najprije u nju pa u Hugha. - Nisam primijetio
ništa čudno.
Edlyn se nasmijala bezbrižnim grgljanjem koje se uvelike;
razlikovalo od njezina uobičajena smijeha.
- Previše ste pristojni, dobri čovječe. - Uhvativši Hughov rukav
između dva prsta kao da drži puža golaća, stvorenje koje je prezirala, rekla
je: - Odstupite, a ja ću ga povesti do Richarda.
- Richarda? - progunđao je Hugh. - Zovete tog crnog skota njegovim
krsnim imenom?
Povukavši ga lagano za rukav, ponukala ga je da krene naprijed.
- Zovem ga onako kako on želi. Činim što god on poželi. Rekla sam
mu za svoje pripovjedačke vještine pa on večeras želi čuti priču.
Hugh nije čuo prikrivenu notu u njezinu glasu. Čuo je samo činim što
god on poželi pa je zarežao:
- A ako poželi li ga vaš jezik zabavlja na intimniji način, hoćete li
pohitati ispuniti mu i tu želju?
168
Vitezovi i uzvanici koji su sjedili za stolom čuli su njegovo pitanje pa

su se stali smijati, sve dok ga ona nije ošamarila. Jednom, snažno, preko
cijeloga lica.
Ponovno je zavladala tišina, ovog puta rođena iz nevjerice i
iščekivanja. Svi su čekali vidjeti u kojem će ga smjeru odvesti srdžba.
Nije ga odvela nikamo. Bio je iznenađen. Osupnut. Udarila ga je.
Edlyn ga je udarila, a on je bio spreman zakleti se kako ta žena nikad neće
nikoga udariti do kraja svojih dana na ovome svijetu.
- Zašto onda?...
- Mrzim glupave muškarce - rekla je.
Glupav. Ponašao se poput glupana. Pokušavala mu je nešto reći, a
njega je ljubomora navela na krivi put.
Pognuvši glavu u znak isprike, pokušao se prisjetiti svih nijansi
razgovora pa je, udahnuvši, rekao:
- Ispričat ćete priču.
Njezina je napetost popustila, otkrivši mu time da ima poruku za
njega, samo ako je voljan poslušati je.
Richard želi da ga zabavim pričajući mu jednu od svojih kivnih priča
iz davnine, a ja sam mu zajamčila da će priča zaokupiti njegovu pozornost
i da će svi njegovi ljudi biti opčinjeni - uputila mu je značajan pogled - i
bespomoćni. Richard je ustao i pohitao do njih prije nego što je Hugh
uzmogao odgovoriti. Uhvatio je njezinu ruku i utisnuo joj cjelov u
nadlanicu.
- Kujete li zavjeru kako biste pobjegli, moja gospo?
Osvrnula se po velikoj dvorani, prepunoj razbojnika, lopova i
krvožednih plaćenika.
- Bijeg? Čak ni moj suprug nije dovoljno snažan da bi se sam borio
protiv ovakve vojske.
- Drago mi je da ste toga svjesni. - Okrenuvši se prema Hughu,
Richard ga je pljesnuo rukom po ramenu.
- Prijatelju! Dobro došli u moj dvorac.
Hugh nije znao kako odgovoriti, a to mu se nije nimalo sviđalo. Ako
odgovori uljudno, Richard će biti zadovoljan zbog prešutnog priznanja
njegova nezakonita posjeda. A ipak, proturječiti mu značilo bi dovesti
Edlyn i svoje ljude u opasnost.
169
Richard je shvaćao Hughovu nedoumicu i uživao je u situaciji.

Njegovi bijeli zubi zabljesnuli su ispod čađave brade koja mu je pokrivala
lice, a Hugh ga je zamrzio novim žarom. Podigavši rub surke, sada vlažne
i prljave, Hugh je odgovorio:
- Vaša je gostoljubivost nešto što nikada neću zaboraviti.
- Sljedeći se puta - uzvratio je Richard - malo bolje odjenite. Edlyn se
našla između njih tako brzo da Hugh nije imao vremena ni podići šaku.
- Momci. Imajte na umu da je ovo uljuđeni objed!
Jedino zadovoljstvo koje je Hugh izvukao zauzdavši svoj bijes bilo je
ono koje je dobio vidjevši Richardov izraz lica kada je shvatio da mu se
Edlyn obratila prijekornim, majčinskim tonom koji je koristila s takvom
učinkovitošću.
- Priviknite se na to - savjetovao mu je Huigh.
Na Richardovu je licu zatitrao bljesak dječačkog prkosa prije nego što
je Edlyn uputio šarmantan osmijeh.
- Činim kako želite, moja gospo. Čak ću očistiti talog; iz tamnice.
Kad biste održavali tamnice čistijima, ne biste se morali brinuti o
talogu. - Jednom je rečenicom stala na kraj njegovoj prijetvornosti.
- A sada se pristojno ponašajte.
Hugh je primijetio otečenu, ljubičastu kvrgu na mjestu gdje su na
Richardovu čelu završavale šiške, kvrgu koje ranije tamo nije bilo. Je li ga
Edlyn tako poučila poštovanju? I što je Richard učinio da je zaslužio takav
tretman? Dva su muškarca razmijenila poglede protkane mržnjom,
priželjkujući da onaj drugi rastrga spone kojima ih je vezala i napadne.
Potom su primijetili da se Edlyn udaljila. Pohitali su za njom, obojica
nastojeći pridobiti njezinu pozornost, ali ona ih je ignorirala dok nije došla
do glavnog stola. Tamo je sačekala, s aurom kraljevske ravnodušnosti, dok
su se njih dvojica natjecala u tome tko će joj izmaknuti klupicu. Sjela je, a
nakon nje i njih dvojica, po jedan sa svake strane jedinoj plemenitoj gospi
u prostoriji.
Na trenutak su ostali sjediti u tišini, ali Edlyn se tada odmaknula od
Hugha.
- Vaš vonj nadilazi Almundov najzreliji smrad. - Okrenula se prema
Richardu. - Odbijam jesti pokraj njega dok ovako zaudara.
Richard se nagnuo naprijed i prema njemu sa zluradim smiješkom.
170
- Čuli ste damu. Maknite se. Hugh nije mogao pojmiti razmjere
njezine drskosti.
- Želite da vas ostavim samu s ovim lopovom?
Odmahnula je rukom. - Samo se malo odmaknite tako da vonj ne
bude intenzivan.
Što je ona to činila? Je li poludjela? Hugh je zurio u Edlyn, ali ona ga
je odgurnula. - Pomaknite se.
Richard je likovao, a njegovi su se ljudi izrugivali dok je Hugh
odgurivao svoj dio klupice i polagano se uspravljao na noge.
- Oh, prestanite se duriti poput prebijenog pseta - prekorila ga je. I
ona je ustala, povevši ga od stola. - Vitezovima neće smetati što sjedite s
njima. - Spustila je ton. - A kad ih ja zaokupim pričom, želim da im otmete
oružje i izbavite nas odavde.
U grudima je osjetio mješavinu olakšanja i ozlojedenosti. Olakšanja
jer je imala dobar razlog zbog kojeg ga je otjerala. Ozlojedenosti jer ga je
ponizila. Ozlojeđenosti jer ga je namjeravala iskoristiti. Ozlojeđenosti...
pa, istini za volju, ozlojeđenost je bila uvelike jača od olakšanja.
- Želite da nas izbavim? Mačem? Ne može se sve riješiti nasiljem.
Njegov ju je sarkazam zabolio, ali samo ga je uštipnula, pokazavši
prema kraju glavnog stola.
- Parkin? Allyn? - upitao je.
Tiho je odgovorila: - Nisu zarobljeni.
- Laknulo mu je. Žene i djecu bilo je je iznimno teško spašavati, i što
ih je manje imao na brizi, tim bolje.
Vidjevši tjeskobu koja se na trenutak usjekla u njezino lice, shvatio je
kako ona na stvari gleda drugačije, pa je dodirnuo njezin dlan.
Na trenutak ga je čvrsto stisnula, zakoračivši potom unatrag.
- Almund se oporavio i luta dvorcem. On će osloboditi vaše ljude.
- To će i te kako biti od pomoći - rekao je Hugh pokušavajući je
ohrabriti pa sjeo za stol.
Osmjehnula se, kimnuvši glavom, a potom se vratila za čelo stola.
Lagao je, naravno. Smežurani starac nije imao šanse protiv tamničkih
čuvara.
Ipak, Hugh je morao priznati da je smislila plan. Nije bio dobar, ali
ipak se radilo o kakvom-takvom planu. Nažalost, u potpunosti je ovisio o
171
njezinu pripovjedačkom umijeću, a dok je pogledom prelazio preko horde

plaćenika koji su sačinjavali Richardovu malu vojsku, nije imao previše
vjere u njihovu voljnost da je saslušaju.
Njegov susjed, najljigaviji vitez kojeg je ikada ugledao, okrenuo se
prema njemu i, dahom kiselim od medovine, rekao:
- Našli ste si lijepu ženicu, moj gospodaru. - Požudno je zurio u
zanosno njihanje Edlyninih bokova dok se udaljavala. - Poslije ćemo svi
okusiti njezin slatki nektar.
Bez riječi, Hugh je skočio na noge i zgrabio pohotnika za vrat,
podigavši ga s klupe. Vitez se batrgao, pokušavši vrisnuti, ali Hugh se
nadvio nad njime pojačavajući stisak što se odurno pseto više borilo.
Horda Richardovih ljudi skočila je na noge pa je nasrnula na Hugha.
Hugh je zavitlao drskog viteza oko sebe, opisavši krug. Čizme na mlitavim
nogama oborile su nekoliko vitezova na pod. Ustali su, spremni na borbu.
Šake su poletjele, ali neke su dohvatile svoje saveznike. Prvi su udarci pali
pogreškom, ali sljedeći su upućeni s namjerom. Uzvici srdžbe i bola
odjekivali su u Hughovim ušima - njegovi uzvici, tuđi uzvici. Pao je u
mnoštvu isprepletenih tijela. Htio je ubiti svakog muškarca u toj rulji.
Zabijao je šake u njihova lica. Uspio je izbjeći nekoliko udaraca. Ostatak
je primio u lice i trbuh.
Potom se tijek bitke nekako promijenio. Čuo je bijesne povike, a
tijela su se odjednom, jedno po jedno, počela dizati u zrak, nekom silom
odbačena dalje od njega. Uspio se osoviti na noge, našavši se leđa o leđa s
nekim, boreći se poput luđaka.
Pobjeđivali su. Pobjeđivali!
Tada je uzvik muškarca iza njegovih leđa iznenada svemu dao
smisao.
- Pobit ću vas, budale! On je moj!
Hugh se okrenuo prema svojemu nenadanom savezniku, a isto je
učinio i Richard. Zurili su jedan u drugoga, neprijatelji puni međusobnog
prijezira.
Jednaki u borbi.
Richard se iscerio kroz poluotvorene usnice.
- Uostalom - rekao je - priuštit će mi pozamašnu otkupninu... ili
barem dobru zabavu.
172
Njegovi su vitezovi mrmljajući stali brisati krv s lica. U tom im

trenutku nije bilo stalo do otkupnine. Da je odluka bila u njihovim rukama,
pretukli bi Hugha do smrti, ali Richard ih je naučio na neupitnu pokornost
pa su zauzdali narav.
Sluge su odvukli nesvjesna tijela ratnika, a kada je vitez koji je
započeo kavgu počeo dolaziti k svijesti, udarcima su ga natjerali na
pokornost i odvukli. Hugh nije znao kamo.
Hugh je obrisao krv s lica, zaškiljivši od bola kad su mu prsti prešli
preko sve veće otekline. Edlyn će se morati pozabaviti time. Edlyn...
hodala je prema njima noseći torbu s travama u ruci.
Nije se doimala sretnom. Hugh je razborito zakoračio natrag,
pokazavši prema Richardu.
- Pobrinite se najprije za njega.
- Hoću - odgovorila je. - Vi zaslužujete patiti što je duže moguće.
Richard je poslušno sjeo kako bi mu pružila pomoć, ali sve se vrijeme
obraćao vitezovima.
- Ni ovce nisu glupe koliko vi. Upotrijebite glave! Grof od Roxforda
zapovjednik je kraljevske vojske. Princ će ga željeti natrag. Simon od
Montforta htjet će ga objesiti. On nam može donijeti novca koliko i cijela
godina borbe za nečiji račun.
Lice mu se premetnulo u bolnu grimasu kada je Edlynina ruka grubo
nanijela melem na njegov slomljen nos.
- A što planirate učiniti sa mnom? - upitala je.
Izgledao je iznenađeno.
- Niste razmišljali dalje od ove večeri, zar ne? - Zgrabila ga je za uho
pa ga zavrnula.
- Ne predstavljam vam ništa doli sredstvo kojim ćete izravnati
račune, kakvi god oni bili, s mojim mužem, Hughom.
- Jao! - zacvilio je Richard. - Jao, jao, jao! - Njegov se glas dizao do
krešenda dok je on klizio s klupe prema podu, pokušavajući umaći njezinoj
okrutnoj ruci.
U Hughovim očima nikada nije bila veličanstvenija. Obasjana aurom
srdžbe, zahtijevala je obožavanje, poput kakve božice iz drevnih religija.
Richardu je takva disciplina već dugo bila prijeko potrebna, a Hugh
se zadovoljno nasmijao čuvši Richardov cvilež.
173
Kakva pogreška.
Edlyn je pustila Richarda pa se okomila na Hugha.
- Ako mislite da je ovo smiješno, strpite se dok ne počnem čistiti vaše
rane.
- Dobro mi je. - Boljela ga je vilica, a činilo mu se da mu po koži
rebara - onoj netom zarasloj rani - udaraju batovi crkvenih zvona, ali
najgore je pulsiralo njegovo oko. Skupivši prste, pokrio ga je dlanom.
- Dobro mi je!
Silom je odgurnula dlan kojim je pokrio oko pa se zagledala u
veličanstvenu modricu. - Stavite glavu u vjedro vode. To će smanjiti
oteklinu.
Zaputila se natrag prema glavnom stolu, a nitko se nije usudio
ispriječiti joj se na putu.
- Ako to učinite, utopit ćete se - progovorio je Richard sa svojega
počivališta ispod klupe.
Hugh je spustio pogled prema neprijatelju, kojeg je na tlo oborila
ženska ruka. - A vi ste je htjeli posjedovati.
Pristaje vam. - Richard se nasmijao pa se pomalo uspravio na noge.
- Život s takvom ženom ne može biti jednostavan. - Počešao se po
bradi. - Osobito ako...
Misao je ostala visjeti u zraku, ali licem mu se proširio izraz pakosna
zadovoljstva od kojeg su Hugha prošli srsi. Što je Richard sada smislio?
Uputivši zlokoban pogled najprije prema Hughu, a potom i prema
Edlyn, Richard je zauzeo mjesto pokraj Edlyn za glavnim stolom. Hugh se
pripremio za katastrofu, ali iako ih je pomno proučavao, nije uspijevao
zamijetiti ništa nedolično u Richardovu ponašanju. Jeli su s istog pladnja,
ali nijednom se nisu dodirnuli. Razgovarali su, ali nijednom se nisu
osmjehnuli jedno drugom. Hladnoća koja je vladala između njih bila je
poput jedne od onih nakon godina nesretna braka, a Hugh je iznenada
shvatio kako pomalo sažalijeva Richarda of Wiltshirea.
Potkraj objeda spravljenog od divljači ulovljene u kraljevoj šumi,
Edlyn je ustala pa ispod stola izvukla lutnju. Sve su je oči promatrale dok
je samouvjereno kročila prema središtu velike dvorane gdje je prstima
prešla preko žica, zasviravši. Razgovor je u potpunosti zamro, a Hughu se
učinilo da lopovi gotovo sa strepnjom čekaju Edlynin sljedeći potez.
174
Ponovno je prstima prešla preko žica, a potom odsvirala niz

dramatičnih nota.
- Na domaćinov zahtjev, ispripovijedat ću prispodobu o odmetniku
Fulku Fitzwarinu.
- Ne tu pripovijest! Hugh je poželio uzviknuti. Sve samo ne to.
Posljednja stvar koju je želio bilo je ohrabrenje Richardu i njegovim
ljudima u njihovoj pobuni protiv kralja.
Međutim, kad je njezin melodični, duboki glasi počeo pripovijedati
priču, Richardovi su se ljudi nagnuli naprijed, spremni poslušati
pripovijest o čovjeku uvelike nalik njima.
Činilo se da Edlyn zna što čini.
Krećući se polako i oprezno kako ne bi privukao pozornost na sebe,
Hugh se povukao u sjenu, spreman ugrabiti ili ukrasti bilo kakvo oružje
kad mu se ukaže prilika. Edlyn je možda bila ljutita na njega, ali i te kako
joj je bio potreban kako bi je izbavio od sudbine koja ju je čekala.
Edlyn je postupno, uz povremene dramatične zvuke svoje lutnje i
urođeni osjećaj za dramatičnost, gradila priču o Fulku Fitzwarinu i
njegovoj hrabroj borbi protiv zlog kralja Johna. Pripovijedala je o tome
kako je izdajom ostao bez očevine.
Hugh je izvlačio mač za mačem iz korica koje su počivale na podu
pokraj njihovih opčinjenih vlasnika.
Zborila je o tome kako se Fulk uvijek pridržavao najviših ideala i
kako nikada nije krao od drugih osim kralja.
Hugh je krišom uzeo jedaći nož s jednog od pladnjeva s mesom.
Pripovijedala je kako se Fulk oženio prelijepom i milostivom gospom
Matildom kako bi je spasio od razvratnih nakana kralja Johna.
Hugh je naišao na štit naslonjen o zid pa ispod njega skrio svoj
naramak oružja. Potom je uzeo mač i bodež koje je odabrao za sebe.
Napast će kada bude pogodan trenutak, ali najprije je htio čuti o
izbavljenju sir Ardulfa. Bio mu je to omiljeni dio.
Muškarci oko Hugha zaboravili su na jelo, zaboravili su češati se iako
ih je svrbjelo, zaboravili su puštati plinove iako su njihova crijeva
preklinjala za olakšanjem. Očarano su piljili u Edlyn koja im je svojom
pričom prebirala po strunama srca. Smijali su se dok je pripovijedala kako
je Fulk iskoristio kraljevo najfinije ruho da od njega načini odjeću za
175
trgovce, a potom ih poslao pred kralja kako bi mu zahvalili na

velikodušnosti. Napeto su zadržavali dah dok je opisivala Fulkovo smjelo
spašavanje brata. Plakali su kada su njegova dva vjerna prijatelja pala pod
kišom kraljevskih strijela.
Slušali su do kraja, toliko usredotočeni na njezino pripovijedanje da
se činilo kako ih je njezina pripovijest prenijela u neko drugo vrijeme i
prostor, u kojima su mogli kročiti stopama plemenitog Fulka Fitzwarina.
A kada je završila, svojom su dostojanstvenom tišinom odali počast
njezinoj vještini.
I Hugh joj je odavao počast šutnjom, sve dok ga njezin prijekoran
pogled nije prenuo iz obamrle začaranosti.
Spustio je pogled na mač koji je grčevito stiskao u ruci.
Bio je to njegov mač.
Oduzeo ga je prljavoj protuhi koja mu ga je ukrala - i zaboravio ga
upotrijebiti. Edlyn je iskoristila glas, vještinu i britak um kako bi svojom
magijom zarobila lopove, a očarala ih je tako temeljito da je mogla
svakom od njih prerezati grkljan, i svi bi izdahnuli s osmijehom na licu.
Ali, istodobno je svojom čarolijom zarobila i njega.
Nikada se u životu nije osjetio tako budalastim. Svih mu svetaca,
nikada u životu nije bio tako budalast.
Začuo je drhtav uzdah s čela stola. Richard od Wiltshirea dolazio je k
sebi.
Hugh i Edlyn istodobno su usmjerili poglede prema domaćinu,
vidjevši ga kako briše suze o rub prljavog stolnjaka. Ostali su muškarci,
šmrcajući i pročišćavajući glasnice, podigli pehare odajući počast bez
riječi.
Ustavši, Richard je poniznim naklonom glave odao poštovanje Edlyn.
- Moja gospo, uistinu ste ispunili svoj zavjet da ćete nam pružiti
nezaboravnu zabavu. Stavljam svoju ruku, srce i sve što posjedujem pred
vas.
Naklonila mu se.
- Dobri gospodaru viteže, zahvaljujem vam na pohvalama za moj
skromni trud.
- Ne postoji želja vašega srca koju ne bih ispunio, a ta je želja,
vjerujem... sloboda. - Riječ je izgovorio nesigurno, s grimasom, ali kada je
176
vidio kako se Hughova usta otvaraju u zaprepaštenju, glas mu je dobio na

snazi.
- Tako je, sloboda za vas, za vaše ljude, za vašu imovinu.
Njegovi su ga ljudi prekinuli povicima nezadovoljstva, ali on je
ploštimice mačem udario o stol, utišavši ih.
- Vašu imovinu - ponovio je.
- I vašeg muža. - Pogled mu se spustio na mač koji je Hugh držao u
ruci, a potom se samodopadno osmjehnuo. - Da, neka vaš suprug živi sa
spoznajom da slobodu duguje svojoj mladenki.
177
13.
Edlyn je užasnuto iščekivala da Hugh odbije Richardovu ponudu.

Jasno je vidjela ponos koji je bio jači od njega, a vidjela je i kako Richard
samopouzdano iščekuje Hughov izazov.
Ovdje se nije radilo o njoj ni o njezinu pripovjedačkom umijeću, nego
o dvama muškarcima koji su uvidjeli priliku da riješe svoje stare zavade.
Međutim, njezina su djeca bila izgubljena negdje u divljini oko
dvorca Juxona, a Hugh je sebi dopustio da ga opčini njezina priča o
legendi. Nakašljala se u pokušaju da privuče njegovu pozornost, a Hugh je
uspio s Richarda otrgnuti svoj pogled prožet srdžbom. Izustila je:
- Zahvalite mu.
Hugh se namrštio.
- Prihvaćamo sa zahvalnošću, Richarde od Wiltshirea. - Sagnuo se,
hineći naklon, pa zgrabio korice mača s poda.
Richard je uspaničeno ustuknuo, ali kad Hugh nije nasrnuo na njega,
podrugljivo se osmjehnuo.
- Niste postali prinčev zapovjednik jer ste budalasti, zar ne?
Hugh je pogledao prema Edlyn. Znao je kako bi se trebao ponijeti, ali
poput djeteta tražio je od nje suosjećanje i potporu.
U potpunosti je razumjela njegovo gađenje. Kad god bi se Richard
osmjehnuo na taj način, i ona bi mu poželjela nanijeti zlo.
Bezizražajno zureći u Richarda, Hugh se opasao koricama mača.
- Hej! - Vitez koji je sjedio blizu Hugha upro je prstom prema njemu.
- To su moje korice i moj mač. Pošteno sam ih ukrao! - Nasrnuo je na
Hugha ne bi li vratio oteti plijen.
Hughu je nitkov poslužio kao zamjena za Richarda pa ga je,
iskoristivši priliku, prebio ga kao vola. Povici i zvižduci koji su popratili
borbu činili su Edlyninim ušima neugodu pa se pretvarala da ih ne
primjećuje.
Richard je u međuvremenu stao vikati na svoje ljude koji su se
178
nevoljko pokrenuli kako bi donijeli stvari ukradene od Hughove družine.

Ono što je nekoć bilo pomno zapakirano sada je ležalo na hrpi skupa s
plijenom iz drugih pljački, oduzetim drugim putnicima, a Edlyn je tiho
jauknula kad je pomislila na zadatak ponovnog pakiranja stvari koji joj je
predstojao.
Zadovoljan jer su njegove zapovijedi izvršene bez pogovora, Richard
se pojavio pokraj nje.
- Moja gospo. - Uhvatio je njezinu ruku i poljubio je. - Ako ikada
zatrebate bilo što, pošaljite po mene i ja ću smjesta doći. - Poljubio ju je u
dlan, a potom ga liznuo.
Istrgnula je dlan iz njegova pa ga ošamarila.
Richard nije ni trepnuo. Umjesto toga podario joj je svoj uobičajeni
drski osmjeh pa pokazao prema Hughu koji je još bio zauzet borbom.
- Šteta što vas je on našao prvi. Bili biste basnoslovna odmetnica.
- Sumnjam u to. - Masirala je svoj pulsirajući dlan, preispitujući samu
sebe. Nikada prije nije nikoga udarila, a sada je, tijekom samo jednoga
popodneva, ošamarila dva muškarca. Istini za volju, obojica su to zaslužili.
- Moji sinovi ne bi odobrili takvo što. Njegove su se crne obrve
iznenađeno podigle.
- Imate sinove? Nadam se da nisu u mojoj tamnici.
- Negdje su u šumi - odgovorila je.
Odmetnik nije bio glup. Pročitao je tjeskobu na njezinu licu i prvi put
otkad ga je upoznala, s njegova su lice iščezli svi tragovi veselja.
- Poslat ću ljude da ih nadu.
Dok je izdavao zapovijedi, Hugh se pojavio pokraj nje, pogledao je u
dlan pa stao ljutito zuriti u Richarda. Nije znala kako, ali nekako je u jeku
borbe primijetio da ju je Richard poljubio pa je sada stao žustro trljati
njezin dlan između svojih ne bi li time izbrisao sve njegove tragove.
Opustila se osjetivši njegov dodir. Bila je to luckasta pomisao, da mu
se još uvijek sviđa samo zato jer je dodiruje. Vjerojatno tomu nije tako.
Doimao se tako ogorčenim po svršetku njezine pripovijesti o Fulku, a ona
je znala kako muškarci razmišljaju. Vjerojatno ju je krivio što je tako
temeljito zaokupila njegovu pozornost da je smetnuo s uma svoju dužnost.
Međutim, toplina njegove kože kao da joj je govorila da će uz njega biti
sigurna pa se nagnula prema njemu, naslonivši mu čelo na prsa.
179
Hugh je stavio veliki dlan na njezin vrat, privinuvši je bliže i

okrenuvši joj glavu tako da joj je obraz počivao na njegovim prsima, a on
ju je mogao obujmiti rukama. Njegov je glas vibrirao u njezinu uhu.
- Nikada više neću sumnjati u vaše pripovjedačko umijeće.
U njegovu je glasu osjetila trunku humora usmjerenog na vlastiti
račun pa je podigla glavu. Usnice su mu bile rasječene. Jedan mu je obraz
natekao. Oko mu je bilo gotovo potpuno zatvoreno oteklinom, ali drugo ju
je gledalo s posebnim sjajem. Prestala se grčevito držati za njegov struk i
prstima mu kliznula do prsa pa preko vrata do lica, dodirujući nježno
svaku posjeklinu i modricu.
Uhvatio je njezin dlan i poljubio joj vrške prstiju.
Taj poljubac nije nimalo nalikovao Richardovu. Nije bio poput ičega
što je ikada ranije iskusila. Radilo se o iskri, rođenoj iz dodira dvaju bića,
sličnoj onoj nastaloj iz dodira kremena i ognjila. Potom se njegovo tijelo
još čvršće priljubilo uz njezino, a iskra se njihovim združivanjem
prometnula u nešto potpuno drugo. Sada je bila poput naramka drva koji je
zahvatio plamen, poput šumske vatre koju je zapalila munja.
- Ako vas uskoro ne dobijem nasamo...
Richard se nakašljao pokraj njih. Uhvatio ih je isprepletene poput
dvoje preljubnika, a Edlyn se hitro odmaknula. Smjesta je poželjela da nije
to učinila. Na kraju krajeva, bili su vjenčani. Ipak... jako kratko.
Nedovoljno dugo da se naviknu jedno na drugo.
- Moja gospo. - Richard ju je uhvatio za ruku, istu onu koju je Hugh
poljubio.
Stisnula ju je u šaku koju je ovaj podigao kako bi je Hugh mogao
vidjeti.
- Poruka, zar ne?
Hugh je podigao stisnutu pesnicu, veću, natučenu i krvavu, pa rekao
- Poruka koju biste trebali ozbiljno shvatiti.
- No, ostanimo učtivi tijekom ovo malo zajedničkog vremena koje
nam je preostalo. - Richard je položio njezinu šaku na svoju ruku. - Poći
ćemo osloboditi ljude vašeg supruga iz tamnice.
- Pođite s našim domaćinom, ljubljena suprugo - rekao je Hugh. -
Slijedit ću vas u stopu. Znala je da bi bilo besmisleno negodovati. Richard
se, na kraju krajeva, još uvijek mogao predomisliti i zadržati ih sve
180
zarobljenima. Ipak, muškarci su bili sposobni brinuti se za sebe.

- Radije bih pošla tražiti svoju djecu.
- Moji će ih ljudi pronaći - odgovorio je Richard. - Ako su vaša djeca
imalo nalik na majku, vjerojatno su već skovala plan napada na dvorac
kako bi vas izbavili.
- Ne daj Bože! - uzviknula je, pitajući se u sebi ima li u tim riječima
istine.
Krenuvši prema stubištu, Richard je zazvao: - Pođite s nama,
plemeniti grofe od Roxforda.
- Ništa me ne bi moglo zaustaviti.
Kada su Richardovi vojnici otvorili vrata tamnice, Edlyn je ustuknula
pred zapuhom ustajala zraka.
- Dođite - pozvao je Richard srdačno. - Vrijeme je da ostavite za
sobom udobnost mojeg gostoprimstva.
Teturajući, Hughovi su ljudi oprezno, jedan po jedan, izašli.
Ogledavali su se oko sebe škiljeći, nenavikli na svjetlo.
Wharton je pohitao prema gospodaru.
- Jao, vaše lice! - Uspravivši se na vrške nožnih prstiju, stao je
pregledavati Hughove ozljede.
- A kako je prošao vaš protivnik?
Brižnim tonom, sir Lyndon upitao je: - Gadovi su vas batinali, zar ne,
moj gospodaru?
Edlyn je osjetila kako se Richardovi mišići napinju. Čvrsto ga je
stisnula i rekla:
- Nemamo vremena za još jednu tučnjavu. - Pokazujući na
Richardove modrice, obratila se Lyndonu:
- Ako je i bilo batinanja, čini se da je Richard od Wiltshirea i te kako
dobio svoju porciju.
Sir Lyndon usredotočio je pogled na njezin dlan koji je počivao na
Richardovoj ruci pa je već zaustio sljedeće riječi kada je iz tamnice na
koljenima ispuzao Almund.
Užasnuto vrisnuvši, Edlyn mu je pohrlila pomoći.
- Što on radi ovdje? - upitao je Richard. - Posljednji put kad sam ga
vidio, ležao je gore u odaji, stenjući kako će umrijeti i iskašljavajući dušu
iz sebe.
181
Odgovorio mu je glavni stražar:

- Ovaj me čovjek pokušao udariti bojnom sjekirom po glavi.
- Tako dakle. - Richard je uputio značajan pogled Edlyn.
- Izniman pothvat za nekoga tako slabašnog.
- I uspio bih - Almund je dopustio Edlyn da mu pomogne pridignuti
se i osloniti o zid.
- Da, osim što si se prevrnuo kada si zamahnuo sjekirom - odgovorio
je stražar.
Svi su se grohotom nasmijali. Svi osim sir Lyndona. Ljutitim je
pogledom gledao sve oko sebe.
- Stari je skelar rekao kako je gospa od Roxforda skovala plan prema
kojem nas je ovaj starac trebao osloboditi. Samo žena može smisliti tako
bezumnu spletku.
- Izbavljeni ste, zar ne? - Wharton mu je zajedljivo odgovorio.
Nije volio sir Lyndona, shvatila je Edlyn. S druge strane, ni ona nije
voljela Whartona, što je unosilo dodatnu pomutnju u cjelokupnu situaciju.
- Ishod spletki gospe od Roxforda i te kako je povoljan za vas - rekao
je Richard. - Postrojite se uza zid. Postrojite se!
Hughovi su ljudi svrnuli pogled prema Hughu koji im je rukom dao
znak da učine po zapovijedi.
Trljajući dlanovima, Richard je objavio:
- Želim da svi znate kako vas puštam i želim da svi znate zbog čega.
Vaša je gospa izvojevala slobodu. Ona, i samo ona, uvjerila me da vam
vratim imovinu i dopustim da odete svojim putem.
Hughovi su ljudi ostali šutke. Odmjeravali su je od glave do pete,
prvo nju pa Hugha, a ona je zadrhtala u trenutku kad je shvatila kakve su
im se primisli morale izroditi u glavama.
I Richard je shvatio na što su pomislili, a ona ga je oslobodila sumnje
da pokušava oblatiti njezino dobro ime kada je dometnuo:
- Isposlovala je vašu slobodu svojim pripovjedačkim umijećem.
- Pripovijedanje? - podrugljivo se nasmijao sir Lyndon. - Nikad nisam
čuo da se to tako naziva.
Richard i Hugh gotovo su se sudarili u pokušaju da ga dohvate, ali
Richard mu je bio bliže pa ga je zgrabio prvi. U ruci mu se stvorio nož,
tako brzo da ga je morao imati skrivenog u rukavu. Pritisnuo ga je o sir
182
Lyndonovo grlo.
- Drski ste, dobri čovječe, prema boljima od sebe.
- Boljima? - usprotivio se sir Lyndon. - Ona je samo žena, i to...
Richard je s njegove adamove jabučice ogulio komad kože.
- Usto, i niste baš najpametniji. - Mlaz krvi kliznuo je niz njegov vrat.
- Ali, hvala Bogu, niste moj čovjek i nije na meni da vas ubijem. -
Svrnuo je pogled na Hugha.
- Smijem li mu prerezati grkljan, dobri gospodaru?
- Hugh - Edlyn ga je udarila, a kada ju je pogledao, odmahnula je
glavom.
- Ne - složio se Hugh nevoljko. - Moja mu supruga želi podariti dar
života. - Progovorio je glasnije. - Ali smijete ga ostaviti u svojoj tamnici
dok se štakori ne pogoste njegovim prezrivim jezikom.
- Ako još netko želi uvrijediti moju dragu gošću, gospu od Roxforda,
neka primi na znanje da mi se takvo što nimalo neće svidjeti. - Richard je
gurnuo sir Lyndona prema svojim stražarima koji su ga odgurali natrag
prema otvorenim tamničkim vratima. - Potrošio sam svu svoju samilost na
ovu spodobu, stoga ću vam ovo reći samo jednom: gospa Edlyn
ispripovijedala nam je pripovijest o Fulku Fitzwarinu takvom vještinom da
nas je sve očarala svojom magijom, a kao nagradu za njezinu ljubaznost,
puštam vas na slobodu. Sve! - Mahnuo je prema njima rukom u kojoj je
još bio nož, a Hughovi su ljudi ustuknuli.
- Skupa s vašom imovinom. Stoga, zahvalite svojoj gospi i gubite se
iz mojega dvorca.
Učinili su tako. Zahvaljivali su joj prolazeći pokraj nje, jedan po
jedan, na putu prema unutarnjem dvorištu dvorca. Zahvaljivali su joj dok
su svoje stvari gomilali na kola. Zahvaljivali su joj dok se Richard usiljeno
osmjehivao Hughu. Zahvaljivali su joj čak i kada je Richard otišao
nadgledati diobu njihovih dobara.
Ostavši s Hughom na stubištu tvrđe, Edlyn je promatrala spušteni
pokretni most.
- Znam što vam je na pameti - rekao je Hugh.
- Nisam prozborila ni riječi. - I nije. Morile su je puno preče brige.
- Whartone! Ta škrinja je moja! - Hugh je viknuo slugi dok su
vitezovi gurali u brzini spakirane stvari na kola. Wharton je dao do znanja
183
da je čuo riječi i preusmjerio ljude sa škrinjom prema Hughovim kolima.

Okrenuvši se natrag prema njoj, Hugh je nastavio:
- Ali ja mogu čuti o čemu razmišljate.
Sumnjam da je tako. - Njegovi su se ljudi razmiljeli dvorištem, vodeći
konje iz konjušnica i svađajući se oko sedala. Priglupe budale.
- Mislite da sam vas iznevjerio unutra. Da se ne možete pouzdati u
mene.
- Ni govora - prekinula je njegov monolog.
Zakleo sam se da ću vas zaštititi, i hoću. Obećavam... Razjarena,
okrenula se prema njemu. - Hoćete li prestati blebetati? Ukočio se.
- Razmišljam o svojim sinovima. To je sve o čemu mislim. O svojoj
djeci. Želim ih natrag, i to odmah, istoga trena. Stoga, ako već morate
nečime razbijati glavu, razbijajte je time.
- Vaši sinovi, dakle. - Usta su mu se razvukla u slabašan osmijeh. -
Već sam vam jednom vratio sinove. Mogu to učiniti ponovno.
Hugh je osedlao svojega jahaćeg konja i već je bio na pola puta do
izlaznih dveri kada ga je Richard sustigao. Dva su muškarca razmijenila
nekoliko riječi, a potom je Hugh izjahao iz dvorca.
Mršteći se, Richard se pojavio pokraj nje.
- Kaže da će pronaći vaše sinove.
Nadam se da zbori istinu.
- I ja sam ih htio poći tražiti.
Nježno je odgovorila:
- Mislim da takvo što ne bi bilo mudro.
- To je rekao i Hugh. Ali, bilo bi bolje da ga odsada oslovljavam s
grof od Roxforda, zar ne? Rekao je da bi bilo najbolje da ostanem ovdje
kako se među ljudima ne bi zametnuli sukobi. - Richard se klatio naprijed-
natrag na petama.
- Dovraga, u pravu je. Da nije bila toliko zabrinuta, bilo bi joj
smiješno to njihovo dječačko rivalstvo.
- Naravno, ako se njega pita, on je uvijek u pravu - nastavio je
Richard. - Kako uspijevate podnijeti to?
Odanost ju je priječila odgovoriti.
Ovaj muškarac jest uspijevao čitati njezine misli.
- Da, nesnosno je to - nastavio je Richard. - Zbog toga mi je iznimno
184
teško biti u njegovoj blizini, a da ne pokušam probušiti balon njegove

nadmenosti.
- Zato ste nas pustili. - Jednostavnu logiku muškog uma nije bilo
teško shvatiti. - Nije vas dirnula priča. Sve što ste željeli bilo je Hughu dati
do znanja da svoju slobodu duguje meni.
- Svidjela mi se priča. Osim toga, cijelo će ga iskustvo učiniti
podatnijim i zahvalnijim. - Richard je zavjerenički namignuo.
- Muškarac ste. - Ogorčenje je njezinu glasu dalo notu oštrine. -
Vjerujete li uistinu u to?
Svrnuo je pogled prema nogama pa stao stopalima nervozno šarati po
tlu.
- Ah, u redu. Vi znate najbolje.
- Znam da je vaš muž pošten čovjek. - Govorio je uvjeren u svoje
riječi, gledajući je u oči. - Spoznaja da svoju slobodu duguje vama i te
kako bi ga mogla žuljati, ali nikada to neće iskaliti na vama. Jednostavno
će učiniti sve u svojoj moći ne bi li vam se odužio. Vidjet ćete. Pronaći će
vaše sinove.
- Znam - odgovorila je tiho. - Znam.
Spustivši se u more tijela i tereta u unutarnjem dvorištu, primila se
posla pakiranja i organiziranja. Richard je natjerao ljude da se odreknu
bogata plijena - konja, sedala, šatora, oklopa. Ali bilo je jasno da Hugh
nikada neće vratiti svu svojinu iz svojih škrinja.
Dok je pokušavala sve nakrcati na Hughova kola, začula je povik.
Hugh je dojahao preko pokretnog mosta sa samo jednom figurom iza sebe
u sedlu. Edlyn je pustila sve pa mu potrčala u susret preko dvorišta.
Wynkyn se držao za Hughov pojas, a njegovo ju je blijedo lice uplašilo
više nego činjenica da njezini dječaci nisu bili s njima.
Hugh je doviknuo, čak i prije nego što se zaustavio:
- Obojica su dobro. Dolaze za nama, skupa s odmetnicima.
- Hvala nebesima. - Nikada iskrenija molitva nije prešla preko ičijih
usana. Međutim, sada je primijetila znakove bola na paževu licu, kao i
način na koji je držao ruku na koljenu.
- Što se dogodilo?
- Slomio je ključnu kost - odgovorio je Hugh - pavši sa stabla dok je
pokušavao osmotriti dvorac. Planirali su napad.
185
Iza nje, Richard je, prigušivši smijeh, zapovjedio da netko donese

nosila. Edlyn ih je ocijenila prikladnima kad su ih konačno donijeli -
prekrivač razvučen preko dviju motki bio je sličan nosilima koje su
redovnice rabile u bolnici.
- U raboti kojom se bavimo, ranjavanje nije neuobičajena pojava -
objasnio je Richard. - A prisiljeni smo neprestano biti u pokretu.
- Pomozite mi da ga spustim s konja - rekla je Edlyn, a dva su
muškarca podigla dječaka s konja i spustila ga na nosila položena na tlo.
Hugh i Richard pridržavali su mladića dok ga je ona pregledavala, pa
s pomoću zavoja namjestila kost natrag na mjesto. Wynkyn je vrisnuo, a
potom mu se lice prometnulo u izraz iznenađenja.
- Čini se boljim!
- Uvijek je tako. - Edlyn mu je kožu obložila konopljikom, a potom
zamotala kost i ruku kako bi mu ograničila kretanje.
- On noćas ne može putovati.
Vidno razočaran, Hugh se ipak složio. - Naravno da ne može. Morat
ćemo ostati ovdje do sutra.
Richard se uspio suzdržati od samozadovoljnog hihotanja, pridobivši
time Edlynino poštovanje.
- Ako ste voljni prihvatiti moje gostoprimstvo još jednu noć - rekao je
- moji ljudi i ja rado ćemo vas ugostiti.
Edlyn je željela vidjeti kako će Hugh reagirati. Hoće li prihvatiti
ponudu s jednakim dostojanstvom s kojim je i iznesena? Tada je skupina
konjanika prešla pokretni most, a ona je začula poznat zov:
- Mama, mama.
Zadignuvši suknje, potrčala je prema dvojici dječaka koji su jahali iza
dvojice Richardovih ljudi, a Hugh i Richard ostali su promatrati je.
- Kradem što god poželim - rekao je Richard. - Ali, kad bih vam nju
oteo, i dalje ne bi bila moja.
Richard je odlučio progovoriti! Hugh je zadrhtao u iščekivanju.
Njegov će mu suparnik ispričati što se zbivalo tijekom dugih sati dok je
Hugh bio zatočen u tamnici!
Jedva dolazeći do daha, Hugh je iščekivao, a Richard se namrštio.
- Ah, prestanite me gledati tako zabrinuto. I sami znate da se podaje
samo vama. - Dlanom je dodirnuo kvrgu na čelu kao da se prisjeća kako ju
186
je zadobio.
- Noćas ćete ovdje biti sigurni, baš kao i ona. Međutim, jasno je
izrazila mišljenje o uvjetima u spavaćima odajama, stoga sumnjam da će
željeti noćiti tamo. Hugh je podigao obrve.
Juxon je bio svinja - Richard je izjavio bez uvijanja. - Ovaj posjed
zavređuje bolje od čovjeka koji je punio trbuh i praznio prepone, puštajući
da sve ostalo ode kvragu.
Prisjetivši se bijede glavne dvorane, Hugh je upitao:
- Hoćete reći da ste imanje zatekli u ovako lošem stanju?
- Bolje je nego što je bilo. Uistinu smo se naradili. - Richard je
uhvatio Hugha za lakat pa ga okrenuo prema tvrđi. - Vidite li onaj labavi
kamen na drugom katu? Mi smo ga tamo stavili. Juxon je, navodno, želio
prozor u glavnoj dvorani pa je dao izbiti dio zida glavne dvorane.
- Nemoguće. - Hugh nije mogao vjerovati da bi muškarac mogao biti
tako lud.
- Da - potvrdio je Richard. - To nam je i te kako pomoglo pri opsadi
dvorca. Kad smo se probili kroz dveri... trulo drvo nam nije predstavljalo
veću zapreku... podigli smo ljestve uz tvrđu i zauzeli je kroz prozor.
Hugh je zateturao spoznavši Juxonov idiotizam. Čak je i malen
dvorac poput ovoga bio vrijedan imetak.
- Nije zaslužio ovo zdanje.
- Nitko od njih ne zaslužuje ništa. - Richardove su se usnice povukle s
njegovih zubi u grozomornoj parodiji njegova uobičajenog smiješka.
- Stariji sinovi trate očevinu, dok mladi sinovi gladuju.
Hugh nije odgovorio. Nije odobravao Richardove postupke.
Kako bi mogao? Ipak, i predobro je razumio njegove osjećaje.
Richard je pretresao Hughovu ruku.
- Nimalo ne sumnjam da će kraljevske snage izvojevati pobjedu kada
ova pobuna dođe svojemu kraju. Kralja će osloboditi, a on će poslati
nekoga, vas vjerojatno, da nam oduzme ovaj dvorac. Vratit će ga Juxonu, a
za dvadeset godina imanje će ležati u ruševinama.
Bila je to istina. Hugh je znao da govori istinu.
- Moj gospodaru, vi uživate prinčevo povjerenje. Razgovarajte s njim.
- Richard je ponovo pretresao Hughovu ruku.
- Razgovarajte s njim! Postoje i gori vazali od mene i mojih ljudi, a
187
mi smo spremni zakleti se na vjernost kralju i nikad više ne skrenuti s puta.

- Princ nikada neće prepustiti posjed bandi odmetnika - odgovorio je
Hugh. - Ne bi vjerovao da ćete činiti kako vam zapovjedi.
- Vi mi vjerujete. - Richard se ovaj put iscerio svojim uobičajenim
osmijehom. - Vjerujete da ću u zoru pustiti vas i vaše ljude da odete sa
svime što je vaše.
Hugh se ponovno zagledao prema rupi u zidu tvrđe kako ne bi morao
odgovoriti Richardu.
- Razgovarajte s princem - rekao je Richard. - To je sve što tražim.
Wynkyn je mirno spavao na podu pokraj vatre u velikoj dvorani
dvorca Juxon, unatoč slabašnim jaucima nelagode koje je ispuštao u snu.
Edlyn je privukla vuneni pokrivač bliže njegovu vratu pa mu se zagledala
u lice koje se, unatoč noćnim sjenicama, doimalo tako nježnim. Allyn i
Parkin spavali su uz njega, svaki sa svoje strane. On je bio njihov novi
junak i nisu mogli podnijeti pomisao da se odvoje od njega.
On je bio i njezin novi junak, zaštitio joj je sinove i brinuo se o njima,
pa će zauvijek imati mjesto uz nju.
U koncentričnim krugovima oko vatre ležala su usnula tijela, trzajući
se u snu i hrčući. Ranjeni i bolesni bili su bliže toplini plamena. U
krugovima dalje od ognjišta ležali su zdravi, mladi i snažni. Iz nekog
razloga nije bilo puno takvih među Richardovim ljudima. Kada je ranije te
večeri rekla bolesnicima da stanu u red kako bi se pobrinula za njihove
boljke, broj muškaraca koji su se žalili na bolove u glavi, grudima ili
zglobovima neprestano je rastao - a sve su boljke, naravno, bile
neobjašnjive.
Trebala ih je doživljavati kao nitkove i hulje, zle ljude koji vrebaju
bespomoćne putnike i lišavaju ih svjetovnih dobara. Umjesto toga,
podsjećali su je na sinove. Te molećive oči, te dobro skrivene suze, te priče
o nelagodi koje su mogli podijeliti isključivo s njom. I što god im dala -
travu, toplo vino ili samo hladan dlan kojim bi opipala njihovo čelo, svi bi
odreda smjesta ozdravili pa joj zahvalili obasipajući je darovima.
Podarili su joj smotuljke tkanine, prstenje i damsko sedlo. Sve je to
bilo otuđeno nekim manje sretnim putnicima, ali svejedno se radilo o
vrijednim darovima, danim uz promucane riječi zahvalnosti. Svaki je dar
prihvatila uz zahvalu i smiješak. I predobro je razumjela nedaće ovih ljudi.
188
Nitko od njih nije imao ženu koja bi marila za njih. Njihovi su ih životni
odabiri udaljili od majki i sestara. Društvo za njih nije imalo mjesta pa su
oni stvorili mjesto za sebe, a to je mjesto, bojala se, isto ono na kojem će
završiti njezini sinovi bezemljaši - ako im dopusti da se uče viteškim
vještinama.
Hugh i Richard, ujedinjeni u osudi i gađenju naspram tako
nemuževnog ponašanja, vijećali su na drugom kraju velike dvorane, a
Edlyn je žarko željela doznati koja je bila tema njihova živahna razgovora.
Vjerojatno politika. Prezrivo je otpuhnula. Muškarcima su takve stvari bile
preče od dobrobiti vlastitih vitezova.
Preče čak i od vlastite dobrobiti, pošto je Hugh na licu još uvijek
nosio tragove borbe, a da ni u jednom trenutku nije potražio njezinu
stručnu ruku.
Međutim, sada su svi snivali. Hugh je spavao u odaji, Richard u kutu
velike dvorane. I ona bi trebala poći na počinak. Trebala bi poći u odaju
razvaljenih vrata i pljesniva kreveta, leći pokraj svojeg muža i usnuti.
Samo što je bila preumorna za bračne dužnosti, a Hugh i ona bili su u
braku suviše kratko da on to ne bi poželio.
- Moja gospo.
Začula je promukao, drhtavi glas, a ona je prekoračila dječake kako bi
došla do Almunda. Stari ju je skelar zabrinjavao. Galantan pokušaj
spašavanja Hughove družine samo je pogoršao njegovo stanje.
- Što mogu učiniti za vas? - Položila je dlan na njegovo vrelo čelo.
- Samo sam vam htio reći da sutra neću poći s vama.
- Kako to mislite? - Još je uvijek drhtao, bez obzira na mnoštvo
pokrivača koje je prebacila preko njega. Med koji mu je nalila niz grlo
samo je neznatno ublažio njegov kašalj.
Preslab sam za putovanje pa ću morati ostati ovdje. Osvrnula se
promotrivši truli šaš na podu, rupu u vanjskom zidu prekrivenu daskama,
pse koji su jeli ostatke odbačene hrane i mačku koja je skakala s tijela na
tijelo, noseći u ustima mrtvog miša.
Nastavio je:
- Lijep je ovo dvorac. Nikad prije nisam bio u dvorcu.
Sklopila je oči. Ako je mislio da je ovaj dvorac lijep, kakva li je tek
onda njegova koliba?
189
Sir Richard došao mi je reći da sam dobrodošao ostati.

- Je li? - Starčeve su je riječi iznenadile.
Činio se iskreno zabrinutim za mene. Pitam se zbog čega.
- Ah, moja gospo, mnogo sam ljeta već proživio i svega vidio, a taj sir
Richard nije tako loš kako ljudi govore. Ima dobro srce... samo ga čuva
jako dobro skrivenim.
Čudno, ali u trenucima kada joj Richard nije išao na živce, mislila je
o njemu, upravo tako.
Ovi razbojnici dovoljno su vješti da mi daju lijek, a i sami znate kako
nisam dovoljno dobro da bih putovao.
Bila je svjesna te činjenice i upravo ju je ona morila. Nadala se da bi
Božjom milošću mogao prebroditi bolest, ali samo ako ostane mirovati i
ako se netko bude skrbio o njemu. Sada je njegovo vedro mirenje sa
sudbinom skinulo teret s njezinih ramena.
- Možda bi tako bilo najbolje - složila se.
Njegova je koščata ruku iznenađujućom snagom stisnula njezinu.
- Tako je, ali ako me ikada zatrebate, samo morate pomisliti na mene,
a ja ću znati pa vam pohitati u pomoć.
Njegove vedre oči doimale su se crnima i beskrajno dubokima, a
povremeno bi uhvatile plamičak vatre s ognjišta te ga ugasile u svojim
dubinama. Ovdje, u tišini noći, gotovo je mogla povjerovati kako on
posjeduje moć čitanja njezinih misli.
- Ako vas ikada zatrebam, pomislit ću na vas.
Dok je velikom dvoranom kročila prema spavaćoj odaji, rekla je
samoj sebi kako ga nikada neće zatrebati jer je bila udana. Udana za
velikog ratnika koji sebe smatra nepobjedivim.
Činilo se da nekako privlači takve muškarce.
Na vratima je oklijevala. Odaju je ispunila tmina, a tamu je neznatno
osvjetljavao jedino žar udaljene vatre.
- Edlyn. - Hugh nije zvučao nimalo pospano. - Uđite. Naravno da nije
bio pospan. Čekao je. Ranije joj je priopćio koliko je želi.
Muškarci. Što je on mislio tko je ljude mazao ljekovitim mastima,
viđao ranjena čela i molio se za oporavak ranjenih. Hugh je vjerojatno
živio u uvjerenju kako su se vilenjaci pobrinuli za takve stvari. Sasvim
sigurno nije cijenio njezin rad i vještine i u čemu doli u spavaćoj sobi.
190
Dodir ruke kojom ju je uhvatio za zapešće prenuo ju je iz

razmišljanja.
- Mračno je, zar ne? - poveo ju je prema krevetu. - Pripazite na stubu.
Jeste li gotovi s vidanjem ranjenika?
- Jesam.
Podigavši je, posjeo ju je na madrac. - Bojim se da ne vonja
najugodnije. Ako princ dopusti Richardu zadržati dvorac, trebat će mu
žena da dovede stvari u red.
Složila se promrmljavši nešto dok joj je on skidao papuče pa je
polegao uzduž na krevet. Privinuo se uz nju. Jastuk im je bila obična stara
vreća napunjena perjem guske koja je nesumnjivo uginula od starosti.
Prekrivači su, bojala se, vrvjeli gamadi. Bilo je hladno i vlažno, a ona se
poput pravog mučenika pripremila na Hughov poljubac. Umjesto toga,
začula je zvižduk čelika iznad glave kada je on isukao oštricu iz korica.
- Tko je tamo? - Skočio je s madraca.
- Gospodaru, nemojte mi nauditi. - Na slabašnom svjetlu spazila je
muškarca ruku podignutih u zrak. - To sam ja, sir Lyndon. Došao sam
moliti za milost.
- Zašto su vas pustili iz tamnice? - upitao je Hugh, a Edlyn je
protrnula od hladnoće kojom mu je glas bio prožet.
- Htjeli su me izbaciti iz dvorca. - Sir Lyndon približio se nekoliko
koraka, a Hugh se ispriječio između nje i viteza. - Ali, ja sam se sakrio pa
došao ovamo k vama. Molim vas, gospodaru, nemojte me izbaciti.
Mnogo sam ljeta proveo boreći se vama uz rame, a znam da me ne
biste prezreli zbog jedne beznačajne nepromišljene riječi.
- Beznačajne? - Oklevetali ste moju ženu, a sada se to usuđujete
nazvati beznačajnim?
Oba su muškarca bila siluete, zapriječivši slabašnu svjetlost koja je
dopirala kroz vrata, pomičući se s noge na nogu, svojim položajem
svjedočeći o tome tko je gospodar, a tko pokajnik.
- Nipošto, nisam tako mislio. - Sir Lyndon zamuckivao je, a Edlyn se
mogla okladiti da se pošteno i preznojio. - Radilo se o žaru borbe i sramoti
poraza zbog kojih sam postao nesmotren pri odabiru riječi. Nikada ne bih
govorio loše o ženi koju ste odabrali.
Hugh nije odgovorio.
191
Sir Lyndon pokušao mu se dodvoriti, podsjetivši ga na radosna

vremena prijateljevanja.
- Iza nas su mnogi lijepi trenuci, Hugh. - A potom se u njegove riječi
uvukao očaj. - Spasio sam vam život više nego jednom.
- Kao i ja vaš. Nisu li računi time poravnati?
- Dobro je imati nekoga tko će vam čuvati leđa, nekoga komu možete
vjerovati. Hugh se doimao krutim, nepokolebljivim, nemilosrdnim.
Edlyn to nije mogla podnijeti.
- Hugh - prošaptala je. - Dopustite mu da ostane.
Nije mislila da ju je ijedan od njih čuo.
Tada se Hugh okrenuo prema Edlyn.
- Hoćete li prihvatiti samilost iz ruku moje gospe?
Sir Lyndon okrenuo je glavu u stranu, a ona je uzmogla vidjeti
njegovu siluetu kako nervozno oblizuje usnice. Hugh mu je otežao stvari
što je više mogao, a to nije bila njezina namjera. Trebala je dopustiti
Hughu da situaciju riješi na svoj način i ne upletati se. Nije li Hughu bili
jasno koliko snažan mora biti Lyndonov prijezir prema njoj?
Sporo, kao da mu svaka riječ nanosi bol, sir Lyndon je procijedio:
- Prihvatit ću samilost vaše gospe.
- U redu onda. Možete poći s nama u dvorac Roxford, ali sir Philip
sada je moj glavni vitez.
Sir Lyndon skočio je prema Hughu.
- Ali obećali ste...
- Znam što sam obećao, ali svoje sam obećanje dao čovjeku kojeg
sam smatrao dostojnim. - Ruke su mu se spustile na Lyndonova ramena. -
Kada mi se ponovno dokažete, pošteno ću vas nagraditi.
Lyndonov uzdah bio je glasan, a Edlyn se zapitala kako Hugh može
biti tako slijep i ne vidjeti sav gnjev toga čovjeka.
- Koliko će dugo ta kušnja trajati? - upitao je sir Lyndon glasom koji
su gušile emocije.
- Ne predugo. Kao što rekoste, bili ste mi vjeran suputnik godinama. -
Pretresao je sir Lyndona, a potom ga pustio.
- Neće dugo trajati. Vidjet ćete.
- Zahvaljujem vam. Neću vas ponovno razočarati. - Sir Lyndon je
192
napustio sobu, a Edlyn se nije mogla oteti dojmu da unutar njegove tamne
siluete bukti oganj.
- To je dobro svršilo. - Hugh je zvučao veselo dok je vraćao bodež
natrag u korice ispod njezina jastuka pa se vratio u krevet.
- Je li?
- Jest. Vratio se u družinu, a sada zna da vas mora poštovati kao moju
suprugu.
- Ne želim biti uzrokom nesloge između vas i bilo koga od vaših
vjernih vitezova.
- Nipošto to niste. - Hugh ju je podigao pa položio da počiva
naslonjena na njega. Njegova je toplina bila sušta suprotnost hladnoći
prekrivača koji se omotao oko nje pa mu se pokušala privinuti još bliže.
- Sir Lyndon je briga koja me dugo morila, sve više i više, a njegova
je drskost samo dodatno produbila moju zabrinutost.
- Jeste li dugo prijatelji?
- Da, mnogo ljeta. Život nas je spojio na turniru, a otada smo dijelili
sudbinu, proputovavši skupa mnoge puteve. Nekoć je bio sretniji, prije
negoli je postalo očito da...
Njegovo je oklijevanje pobudilo njezinu znatiželju. - Prije negoli je
što postalo očitim?
Ispočetka nije bio svjestan da sam ja moćniji vitez od njega. Neki
ljudi, manje uviđajni od mene...
Prigušila je smijeh koji joj se počeo rađati u grudima.
- ... jasno su mu dali do znanja riječju i djelima da ga smatraju
vitezom u mojoj službi.
- Nije li tako?
- Tada još nije bilo! Kako je moglo biti kada sam bio siromašan poput
crkvenog miša?
- Ali vi ste oduvijek znali kako ćete osvojiti naslov, a on je oduvijek
znao da nije sposoban za to. Hughova šutnja predstavljala je osudu
Lyndonova nedostatka ambicije.
- Dakle, od druga se prometnuo u podređenog - nastavila je Edlyn.
- Mislim da još nije kasno za njega, da se još može iskupiti. Oduvijek
je bio častan čovjek.
Častan čovjek, pomislila je Edlyn, koji je postajao sve ogorčenijim
193
kako je s godinama Hughova zvijezda sjala sve jače dok je njegova

tamnjela i blijedjela. Međutim, zadržala je tu misao za sebe, a Hughovi su
joj prsti podignuli bradu i njegova se glava našla pokraj njezine. Pripremila
se na poljubac, ali on je samo ovlaš dodirnuo njezine usnice svojima.
Kada nije nastavio dalje, upitala je:
- Hoćemo li?...
- Ne! - Riječ je izgovorio s hitrošću i energičnošću koje su dale
naslutiti da možda ne misli ono što govori. Potom je smirenijim tonom
nastavio: - Umorni ste.
- Pa, istina, ali... - Otkada je ženino raspoloženje bilo važno
muškarcu? Koliko je ona poznavala stvari, za muškarčevo je zadovoljstvo
bilo dovoljno da žena bude prisutna.
- Žao mi je. - Ovlaš ju je pogladio po glavi. - Znam koliko žudite za
mnom, ali danas ste naporno radili. Morat ćete zatomiti svoje porive,
barem jednu noć.
Vojnik može zaspati bilo gdje i bilo kad, a Hugh je učinio upravo to,
ostavivši Edlyn budnom i nesigurnom bi li se trebala smijati ili proklinjati
sudbinu.
194
14.
Bio je golem. Puno veći nego što je Hugh ikada zamišljao, čak i u
svojim najluđim snovima. Dvorac Roxford smjestio se usred bujnog
zelenila doline, poput velike, zlokobne, kamene mrlje. Suhi jarak bio je
načičkan kolcima čiji su zašiljeni vrhovi izražavali dobrodošlicu
posjetiteljima. Kad bi bio spušten, preko pokretnog je mosta, jedan uz
drugoga, moglo stupati deset muškaraca.
Nad mostom se nadvila stražarnica, poput vučice nad svojim ranjivim
mladunčetom. Krunište stražarnice sivim zubima kao da je zagrizlo nebo, a
svaki je pedalj vanjskih bedema bio načinjen kako bi se olakšalo obranu.
Bio je to najbolji dar koji je princ ikada udijelio.
- Pitam se postoji li negdje unutra pernati krevet. Hugh je okrenuo
glavu i zapiljio se u Edlyn. Pernati krevet? Pred njom je bilo nadasve
impozantno zdanje, a ona je razmišljala o pernatom krevetu?
Primila se za leđa.
- Umorna sam od spavanja na tvrdom tlu proteklih nekoliko dana. Ne
krivim vas što ste požurili odlazak iz dvorca Juxon, ali bit će ugodno
provesti noć pod krovom, pokrivena čistim krznima. - Pogledala je prema
Hughu.
- Nećete li poslati glasnika i zatražiti ulazak?
- Glasnika? Zar je takvo što bilo nužno? Zauzeo je tako mnogo
dvoraca tijekom minulih godina da su se najavljivanje dolaska i ulazak u
dvorac činili previše jednostavnima. Želio se boriti za ovaj posjed. Samo
će ga tako istinski učiniti svojim.
Edlyn se umorila od čekanja pa se obratila Deweyju:
- Pođi ispred nas i najavi da je Hugh, grof od Roxforda, došao
položiti pravo na svoj novi posjed. - Oklijevajući, Dewey je pogledao
Hugha, ali ona ga je nestrpljivo požurila:
- Hitro. Hitro, dječače.
Hugh je odobrio kimnuvši glavom, a njegov je štitonoša odjahao
195
ispred njih. Glasom koji ga je izdao i puknuo usred prve riječi, doviknuo je
poruku stražarima navrh bedema.
Lanci pokretnog mosta zaškripali su klizeći preko nazubljenog
kotača, a drvene su se dveri uz tup udarac spustile na drugi kraj jarka. Iz
unutrašnjosti bedema nije se moglo čuti ni zvuka.
- Što im je? - upitala se Edlyn.
Hugh se osvrnuo, pogledavši svoje ljude. Wharton, veteran toliko
ratnih pohoda da ih se nije dalo ni izbrojiti, slegnuo je ramenima. Doživio
je sve što se doživjeti moglo, a sada nije đavao suda. Sir Lyndon držao se s
ostalim iskusnim vitezovima koji su sumnjičavo promatrali tvrđu.
Stitonoše i paževi oponašali su iskusne ratnike, među njima čak i Wynkyn
koji je hodao uz konja jer bi trešnja jahanja uzdrmala njegovo već bolno
rame. Parkin i Allyn činili su mu društvo, a poput Edlyn, i oni su se
doimali izbezumljeni tišinom koja ih je dočekala.
- Prestrašeni su. - Davši znak ljudima da ostanu na mjestu, Hugh je
potjerao konja naprijed. - S punim pravom.
Krenuo je prema dverima, istodobno tražeći naznake prljave igre.
Ovo je, na kraju krajeva, bio glavni posjed bivšega grofa od Roxforda.
Obitelj Edmunda Pembridgea držala ga je u svojim rukama od vremena
kada je William osvojio Englesku te će sve što zateknu unutra nositi
njegov pečat. Ako je netko od Pembridgeovih vojnika vjerniji svojemu
bivšem gospodaru nego kralju, nasumično odapeta strijela riješila bi
trenutačni problem - barem privremeno.
Hugh je prešao most bez ikakvih problem. Zidovi stražarnice zatvorili
su se oko njega. Taj je dio dvorca bio izgrađen kao koridor smrti za one
napadače koji bi, nekim čudom, uspjeli prijeći jarak i probiti se kroz dveri
pokretnoga mosta. Zidovi su bili nakićeni prorezima za strijele, odakle su
vojnici mogli iz sigurnosti gađati neprijatelje. Strop su nagrđivale
zlokobne rupe kroz koje su, u slučaju nužde, branitelji izlijevali kipući
katran.
Hughu se svidjelo to što je vidio.
Ipak, napetost je natjerala dlake na njegovu zatiljku da se usprave, a
on je poželio vidjeti nekoga, bilo koga iz unutrašnjosti dvorca, tko bi ga
dočekao miroljubivom gestom.
Ujahao je u vanjsko dvorište. Veliki, brisani prostor između vanjskoga
196
i unutarnjega bedema sadržavao je voćnjak, mnoštvo vrtova i brojne

zgrade, od kojih većini nije mogao pogoditi namjenu. Međutim, i dalje nije
uočio nikakvu kretnju. Ništa osim...
Začuo je topot kopita na pokretnom mostu iza sebe. Edlyn je izronila
iz hodnika stražarnice pa se osvrnula oko sebe.
- Gdje su svi?
- Ne znam, ali vas ne želim ovdje.
Činilo se da je njegov strog ton nije ni najmanje pokolebao.
- Ne očekujete valjda napad?
- Ne znam, a dok ne doznam, želim da ostanete na sigurnom.
- Pogledajte.
Pokazala je prema jednoj od rubnih zgrada, a Hugh je, okrećući se,
isukao mač.
Vidjela sam kako netko proviruje kroz prozor. Ne znaju što očekivati.
- Baš kao ni mi - promrmljao je Hugh. Nikada prije nije položio pravo
na dvorac, a njegova su ga napetost i nesigurnost iznenadili.
- Da su namjeravali napasti, do sada bi to već učinili - izjavila je
Edlyn odlučno. Vrativši se do otvora stražarnice, mahnula je i zazvala:
- Dođite. Neće vam nauditi.
Hugh se nevoljko osmjehnuo. Mogao je pretpostaviti kako se njegovi
vitezovi osjećaju dok ih žena uvjerava u sigurnost.
Sada kada mu je ukazala na znakove, i on je počeo primjećivati
skrovite kretnje sluga koji su krišom pokušavali vidjeti novoga gospodara.
Krenuo je prema drugim dverima, ovaj put sa znatno više samopouzdanja.
Druga stražarnica štitila je puno uži prolaz kroz unutarnji obrambeni
bedem. Morao se pognuti gotovo do visine vrata svojega konja kako bi
prošao njime, a kada se konačno mogao uspraviti, umalo je ispustio uzde
iz ruku.
Ništa ga nije moglo pripremiti na veličanstvenost unutarnjeg dvorišta.
Godine brižljivog planiranja stvorile su panoramu protkanu vrtovima,
stajama i drvećem, a u sredini se izdizala utvrda, s kulama i tornjevima na
svakom uglu.
Nikada nije vidio takvu tvrđu, tako gracioznu i visoku, uljepšanu
zelenim prekrivačem bršljana koji je dosezao i najviše kamenje, a opet
dostatno impozantnu da svojom veličanstvenošću u njemu pobudi
197
strahopoštovanje. Pokraj sebe, začuo je drhtav izdah.

- Princ mora da vas i te kako voli - Edlyn je naherila vrat poput
seljaka koji je prvi put u životu kročio u katedralu. - Ovo je veličanstvenije
čak i od George's Crossa.
Hugh je pokušao zatomiti strahopoštovanje i vratiti se u stvarnost.
- Obrana bi mogla predstavljati problem.
- Obrana? - Zurila je u njega zabezeknuto. - Polažete pravo na ovaj
veličanstveni posjed, a zabrinjava vas obrana?
- Ne bih se trebao brinuti o obrani da nije moj, zar ne? -upitao je
hladnokrvno. - S tla, naravno, nema ulaza, ali stubište na drugom katu
doima se izrazito čvrstim.
Edlyn je zarila lice u dlanove.
- Možda postoji način da ga se odvoji od zgrade i sruši. - Nastavio se
osvrtati i proučavati tvrdu. - Tu su i prozori, iako ih nema mnogo i visoko
su. Uglavnom je puka veličina dvorca problematična. Gdje koncentrirati
obranu?
- Ne bih znala - Edlyn je odgovorila diplomatično. - Zašto ne bismo
upitali njih?
Muškarac i žena, raskošno odjeveni, kročili su na podest stubišta
drugoga kata promatrajući Hugha, Edlyn i nekolicinu muškar aca i kola
koji su netom prošli hodnik unutarnje stražarnice. Žena se naklonila,
kimnuvši glavom, a muškarac ju je uhvatio za ruku pa je, prošaptavši joj
nekoliko riječi, poveo niz stube.
- Tko su oni? - Hughov nemir očito se uzdama prenio na konja koji se
nervozno počeo vrpoljiti u mjestu sve dok kopitima nije podigao oblak
prašine. Edlyn se nagnula naprijed i počela tapšati vrat njegova konja dok
se nije smirio.
- Namjesnik i njegova žena, pretpostavljam. Dolaze pozdraviti nas i
predati nam dvorac.
Svukla je jahaće rukavice i sjahala, ali Hugh nije slijedio njezin
primjer. Ovo su bili Pembridgeovi ljudi, upravitelji njegova velikog
imanja, nadzornici dvorca i polja.
Za njih tu više nije bilo mjesta.
Činilo se da su oboje svjesni toga. Dok su se približavali, žena je
susprezala suze, a muškarčeva se vilica vidljivo ukočila. Nisu bili mladi,
198
oboje su bili u dobi kad su već mogli imati unučad, a vjerojatno su ih i

imali. I unučad će morati poći s njima. Svaki, pa i najmanji trag
Pembridgeove vladavine morat će biti izbrisan s imanja kako bi Hugh
mogao početi ispočetka s ljudima odanima njemu.
- Moj gospodaru. - Muškarčev je glas podrhtavao. - Zovem se
Burdett, namjesnik sam dvorca Roxford u ime čijih vam stanovnika želim
dobrodošlicu.
- Burdett! - Hugh je zagrmio muškarčevo ime i krajičkom oka
primijetio kako je Edlyn iznenađeno ustuknula. Njegova je supruga
krenula naprijed, nesumnjivo se ponovno želeći uplesti, ali on je
prepriječio konja između nje i namjesnika.
- Burdett! - zagrmio je ponovo. - Držali ste ovaj posjed u ime
izdajnika, Edmunda od Pembridgea, i zbog tog čina izdaje prisiljen sam
izgnati vas sa svojih posjeda.
- Molim? - Edlyn je zazvučala srdito.
Hugh se nije obazirao na nju.
- Gubite se. Povedite sve koji su vam rod i pođite bez ičega osim
odjeće koju nosite na sebi. Smatrajte se sretnima jer vas neću objesiti o
najviše stablo.
Burdett je problijedio, a njegova je žena briznula u plač.
Edlyn je ponovila:
- Molim?
Ovog je puta riječ izgovorila dovoljno glasno da su se svi okrenuli
prema njoj. Žena je uspjela obuzdati plač, a Burdett je okrenuo glavu kako
bi pogledao Edlyn.
- Jeste li posve poludjeli? - Edlyn je zgrabila Hughov stremen. - Ne
možete izbaciti ove ljude.
- Mogu. - Hugh je podbo konja, pokušavajući se odmaknuti od nje.
- I jesam. Tvrdoglavo je odbijala pustiti njegov stremen.
- Umrijet će od gladi... ili gore od toga.
- Služili su čovjeku koji je izdao kralja i princa.
- Održali su svoj zavjet njemu. Zar bi radi toga trebali umrijeti?
Nije mogao vjerovati da mu se žena suprotstavila pred ljudima i -
osvrnuo se - najhrabrijim slugama dvorca. Htio se sagnuti i udarati Edlyn
po prstima kako bi pustila stremen, ali takvo što nije bilo u skladu s
199
uzvišenošću kraljevske pravde. Tonom koji mu se činio razumnim,

ponudio je objašnjenje:
- Ne osuđujem ih na smrt. Da to želim učiniti, već bi se njihali na
povjetarcu, Samo ih...
- ... izbacujete u bijeli svijet bez ičega, osim odjeće koju nose na sebi,
bez imovine kojom bi si mogli priskrbiti dostojan život. Umrijet će ili će
biti prisiljeni okrenuti se zločinu. - Nastavila je tiše. - Stari su i ne bi bili
dobri odmetnici, stoga će umrijeti.
- To nije moja briga. - Ponovno je pokušao osloboditi konja.
Slijedila ga je .
- Osvrnite se oko sebe, Hugh. Ovaj je dvorac besprijekoran. Svaki
njegov djelić dobro se održava, a to je sigurno zato jer su Burdett i njegova
žena mukotrpno radili kako bi se pobrinuli da bude tako. Nije grof od
Pembridgea bio taj koji je obavljao poslove... on je samo izabrao
upravitelja, a čini se kako je dobro odabrao. Ponos koji Burdett i njegova
supruga osjećaju za dvorac Roxford nadilazi uobičajene razmjere i posve
sigurno zaslužuju priliku da vam se dokažu.
- Takvo što nije moguće. - Povukao je uzde u stranu kako bi otrgnuo
konja iz njezina stiska.
Stremen joj je izletio iz dlana, a ona je sklupčala prste, pridržavši ih
drugim dlanom kao da je bole. Potom je krenula za njim, lica obasjanog
plamenom odlučnosti.
- Nemojte me uvjeravati da nije moguće. Vi ste gospodar. Vama je sve
moguće.
Ljutito se okrenuo i otresao:
- Princ očekuje žustru demonstraciju pravde.
- Sjedite na svojemu konju okupani svojom slavom i uživate u
posvemašnjoj moći. - Gledala ga je na način na koji bi gledala i
neuobičajeno veliku štetočinu. - Zar tijekom svih svojih godina vojevanja
nikada niste razmišljali i o čemu drugome osim o pobjedi? Svijet vrvi
vitezovima koji nikada nisu razmišljali i o čemu osim o pobjedi i koji su,
izgubivši oko ili nogu, bili prisiljeni okrenuti se prošnji po ulicama.
Groblja su puna namjesnika koji su vjerno služili gospodarima, samo da bi
ih ti isti gospodari napustili. Je li to pravda?
- Što želite? Zar očekujete od mene da mijenjam svijet? - Zaboravio
200
je na svoje ljude i služinčad koji su ih promatrali.

Zaboravio je na sve osim na Edlyn i njezina naivna poimanja,
- A kad sam već pri tome, možda bih mogao učiniti i da sunce izlazi
na zapadu i da se plime dižu samo jednom na dan.
- Želim pravdu!
- Princ odlučuje o tome što je pravda.
- Princ. - Riječ je izgovorila s istim prijezirom kojim mi svećenici
izgovarali Sotonino ime.
- Osjetila sam prinčevu pravdu na svojoj koži. Sjedila sam u
prljavštini ispred svojega doma, prezirući uljeza koji me odande izbacio.
Čuvala sam djecu u divljini, bojeći se za njihove živote. Pitala sam se hoću
li se morati okrenuti zločinu ili prodavati tijelo kako bih ih prehranila na
putu prema opatiji. Prosila sam koricu kruha i molila za pokrivač. Osjetila
sam prinčevu pravdu i ništa ml se u njoj nije činilo pravednim.
Hugh nije znao što reći. Nije znao što misliti, osim da se ponio
nevjerojatno nepromišljeno. Edlyn je bila tvrdoglava i bijesna jer je
proživjela kušnju s kojom su se sada suočili namjesnik i njegova žena.
Mogao je zanemariti njezinu samilost - kao što je učinio i s odmetnicima
koji su je oteli - ali ovo je bilo osobno.
S druge strane, princ je od Hugha očekivao da svoju dužnost obavi
temeljito.
Pogledao je Edlynino odlučno, srdito lice.
Princ je bio daleko i vojevao je svoje bitke, a ona je bila ovdje i
mogla mu je ostatak života pretvoriti u pakao. Polako je sjahao s konja,
dajući joj vremena da razmisli o svojoj drskosti. Odmjerenim koracima
krenuo je prema njoj.
Nije uzmaknula. Samo ga je ljutito promatrala onim vještičjim očima.
Podigao joj je dlan i pogledao ga. Jedan je nokat bio otrgnut, a koža
na unutarnjoj strani prstiju zguljena u trenutku kada joj je istrgnuo stremen
iz ruku. Nije vrisnula ni zaplakala, niti je pokušala dobiti ono što želi
igrajući na kartu krivnje. Umjesto toga razljutila ga je , pokušavši u njemu
pobuditi samilost. Pa, nije uspjela u tome. Nije ga bilo briga za Burdetta i
njegovu ženu, ali bilo mu je stalo do vlastitog mira. I... istini za volju...
bilo mu je stalo do Edlyn.
Iznenada je shvatio koliko mu je malo značilo obožavanje kojim su
201
ga obasipali vitezovi i štitonoše, a koliko je žudio za time da Edlyn ima

dobro mišljenje o njemu. Želio je da ga i Edlyn obožava poput svih ostalih,
ali nju nije bilo briga za njegove ratničke vještine, a ratovanje je bila jedina
stvar u kojoj je bio dobar.
- Bit će kako želite, moja gospo. - Govorio je tiho. - Dajem vam
namjesnika Burdetta i njegovu ženu da upravljaju našim imanjem.
Njezinim se buntovnim licem razvukao osmijeh pa mu je poletjela u
zagrljaj.
Zaustavio ju je uhvativši je za nadlaktice.
- Ali, gospo, ako nas izdaju, njihovu ćete izdaju osjetiti na vlastitoj
koži.
I dalje se smješkala, unatoč tome što ju je držao podalje od sebe.
- Nisam naivna, Hugh. Znam čitati zapise i voditi knjige. Ako su
potkradali, smjesta ću znati te ih možete izbaciti. A ako nas pokušaju
prevariti - prkosno je podigla bradu - učinit će to samo jednom.
Vjerovao joj je i osjetio se donekle bolje. Kad bi samo mogao ovo
zatajiti od princa...
- Dobri ljudi - obratio se mnoštvu. - Uslišat ću molbu svoje supruge
za samilošću i dopustiti namjesniku Burdettu i njegovoj ženi da ostanu dok
ne dokažu odanost.
Burdettova se žena sručila u njegovo naručje. Burdett je pokušao
nešto reći, ali glas mu se utopio u masi veselih poklika sluga.
- Vole ih - rekla je Edlyn. - To je dobar znak. Burdettova se žena
trgnula iz njegova naručja, potrčala prema Hughu pa mu se bacila pred
noge.
- Gospodaru, moj gospodaru, hvala vam! - Zgrabila je njegovu čizmu
i počela je ljubiti. - Bog će blagosloviti vašu velikodušnost. Molit ću za
vaše tijelo i vašu dušu svakoga dana. Nikada vas nećemo iznevjeriti.
Nikada.
202
15.
- Neda je poljubila vašu čizmu.

- Da.
- To je ogavno.
Hugh je stao pa razmislio.
- Zapravo mi se jako svidjelo.
- Nisam nimalo iznenađena. - Edlyn se pomisao na ono što se zbilo
očito gadila, ali Hugh se samodopadno smješkao.
On i Edlyn već su satima slijedili upravitelja i njegovu ženu po tvrđi,
smješkajući se i kimajući glavom, a Edlyn je sve vrijeme obuzdavala
kipući bijes u sebi. On je uživao u toj spoznaji. Na kraju krajeva, zaslužila
je to nakon scene koju mu je priuštila vani. Međutim, sada više nije mogla
izdržati. Njezine su kočnice popustile, a srdžba je prokuljala na površinu.
I to je zavrijedila pa joj se stao rugati:
- Vi ste samo zavidni jer nije poljubila vašu čizmu.
- Ja nisam željela da mi ljubi čizmu!
- Moja gospo? - Neda se zaustavila kada je shvatila da su zaostali.
Hugh je Nedi uputio mrk pogled, a kada je ona ustuknula, licem mu
se razvukao osmijeh. Uspio se svladati i ne pokazati ogorčenje što je
morao popustiti pred Edlyninim zahtjevima, ali nije mogao odoljeti prilici
da je zadirkuje.
Burdett je pohitao prema njima.
- Je li sve u redu, gospodaru? Gospodarice?
Namjesnik i njegova žena morat će naučiti držati se po strani dok on
ne iskamči svoju zadovoljštinu do kraja.
- Mislim da je naša gospa rekla nešto - kazala je Neda glasom punim
strepnje.
Edlyn ju je potapšala po ruci.
- Ništa važno. Nastavimo s obilaskom, molim vas.
Upravitelj i njegova žena razmijenili su prestrašene poglede. Potom je
203
namjesnik kimnuo glavom, a Neda otvorila i pridržala otvorenima sljedeća

vrata.
- Ovo je točionica.
Burdett im je rukom pokazao da uđu. Kao i sve drugo, i prostorija za
točenje pića bila je u besprijekornom stanju. S druge strane hodnika
nalazila se smočnica sa svim priborom potrebnim za rezanje krušnih
pladnjeva.
Na izlasku, Hugh je zgrabio Edlyn, okrenuvši je prema sebi.
- Možda niste željeli da vam poljubi čizmu, ali niste uspjeli sakriti
pogled s lica. Bili ste zavidni.
- Ni najmanje.
Na njezinu se licu isticala šiljasta brada, koža joj se doimala
pretjerano zategnutom preko jagodičnih kostiju, a obrve su joj bile poput
dvaju smeđih proreza koji nisu pripadali tom licu. Nije bila krasotica, ali
njezino je lice muškarcu predstavljalo izazov, baš kao što je stup za vježbu
gađanja kopljem predstavljao izazov neprokušanom štitonoši početniku.
Hugh je osjećao da mu je bačena rukavica izazova, ali on nipošto nije
bio neiskusan. Znao je točno kako će svoje koplje zakopati u nju. Nisu
spoznali jedno drugo od odlaska iz opatije, a on je imao previše posla da bi
mu takvo što i palo na pamet.
Sada više nije imao toliko posla.
- No, mogla mi je zahvaliti! - nastavila je Edlyn. Zatreptao je,
iznenađen njezinom kivnošću. - Na čemu?
- Na čemu? Na tome što sam vas uvjerila da im dopustite ostati.
U njegovu umu te riječi nisu imale smisla.
- To nije bila vaša odluka.
- Svjesna sam toga, ali završili bi na cesti bez prebijenog novčića da
se nisam zainatila.
- Zainatila? - Ništa nije moglo poljuljati njegovo dobro raspoloženje,
pa joj je prebacio ruku preko ramena, zagrlivši je.
- Preklinjali ste.
Otrgnula se iz njegova zagrljaja. - Da, dobra sam u tome.
Gledao ju je s čuđenjem dok je odmicala od njega. Što je time htjela
reći? Pokušao se prisjetiti. Jedini trenutak kada ju je vidio kako preklinje
zbio se u postelji. Počešao se po bradi. Je li mislila na to? Promatrao ju je
204
kako hoda ispred njega, njišući bokovima na onaj način koji ga je tako
uzbuđivao. Vjerojatno je mislila na to. Znala je koliko mu se to sviđa pa je
stoga hodala na taj način i spomenula vođenje ljubavi s njime.
Međutim, nije mu bilo jasno zašto se doimala ogorčenom.
Vjerojatno se radilo o jednoj od onih osobitosti ženskoga mozga.
Vjerojatno se prisjećala kako je ugodna bila njihova prva bračna noć.
Samo je Bog mogao znati čega se ona zapravo prisjećala.
Pogotovo dok je tako hodala. Skinula je i svoj ogrtač. Rekla je kako
joj je dovoljno toplo i bez njega, ali on je sada znao da su joj na pameti
bile druge stvari. Vjerojatno je željela da je vidi u putnoj haljini koju joj je
kupio. Odjenula ju je za njega, kako bi mu dala da znanja da je posjeduje,
isto onako kako posjeduje i haljinu i sve što ona ima. A njemu je to bilo
važno. Bio je uvjeren da je bolje imati ženu koja u svemu ovisi o njemu.
Vidio je previše plemenitaških brakova gdje je žena posjedovala zemlje i
bila u rodu s plemenitim velikanima, a muž nikada nije bio siguran hoće li
ostati uz njega ako zapadne u nevolje.
Edlyn je u svemu ovisila o njemu, i gle - sada mu je davala znakove
da žudi za njim.
Stvari su bile baš onakvima kakvima su trebale biti.
Neda je odmaknula pred njima, a on je zaostao, ali sada je ona
pohitala natrag.
- Sigurno ste umorni nakon puta.
Hugh ju je začuđeno pogledao.
- Umoran? Uživao je u putovanju i lutanju. Bio je to njegov način
života.
- Trebala sam odmah znati - rekla je namignuvši znalački. -
Gospodarica također pada s nogu od umora.
Ako će upravitelj i njegova žena zadržati svoje trenutačne položaje,
morat će ih odučiti od njihove nesnosne navike da ih prekidaju dok ga
Edlyn smjerno zavodi.
- Pođite za mnom. Pokazat ću vam spavaće odaje.
S druge strane, možda Burdettu i Nedi tu i tamo sine koja dobra ideja.
U razgovor se uključio i Burdett.
- Naložili smo slugama da slušaju vašega štitonošu, mislim da se zove
Dewey, moj gospodaru, pa su vam stvari našle put u odaje. Ispričavam se
205
ako nešto nedostaje. Učinit ćemo sve da pronađemo nestale predmete, ali
vaš čovjek Wharton prepričao nam je za nedaće koje su vas zadesile na
putu i čini se da je većina stvari zapakirana u žurbi i nasumce. Neda će se
pobrinuti za to ujutro.
- U redu. - Hughu se u tom trenutku nije želio zamarati stvarima.
Edlyn je u njemu potaknula žar, a on mu je želio dopustiti da se rasplamsa
u buktinju. - Ima li spavaća odaja vrata?
Činilo se kako Burdett ne razumije pitanje.
- Da, moj gospodaru. .. ima. - Pokušavajući predvidjeti bilo kakva
dodatna pitanja, nastavio je: - Prostrana je, kao što ćete i vidjeti. Tu je i
kamin, mnoštvo prekrasnih tapiserija koje priječe propuh i ostakljeni
prozori, na što smo posebno ponosni.
- Ima li i krevet? - upitao je Hugh.
Burdettova lice zaiskrilo je razumijevanjem pa je sa ženom
razmijenio zavjerenički pogled.
- Jako velik krevet, moj gospodaru, prozračen i spreman za korištenje.
Poletnim korakom, Hugh se uputio za Edlyn uz spiralno stubište do
kata iznad velike dvorane.
Na dugačkom i širokom podestu nalazila su se osamljena vrata. Neda
ih je otvorila pa upitala: -
Bi li gospodar i gospodarica željeli objedovati u privatnosti svojih
odaja?
- Ne - odgovorila je Edlyn.
- Da - odgovorio je Hugh.
Neda je kimnula glavom prema Hughu.
- Bit će kako gospodar želi.
Edlyn je zakoračila u sobu, mrmljajući: - Počinjem žaliti što sam se
zauzela za nju.
Hugh nije odgovorio. Bio je previše zauzet zurenjem.
Burdettov opis nije ni izbliza dočaravao sobu. Veličinom se mogla
nositi s mnogim glavnim dvoranama. Zlatni pehari i vrčevi čekali su ih na
zaglađenim drvenim stolovima.
Romboidni prozori blistali su čak i kada su se od njih odbijale kišne
kapi, kao što je to bio slučaj sada. Otvor kamina zjapio je iz zida poput
otvorenih zmajskih ralja koje bljuju svjetlost i toplinu. Krevet... ah, krevet.
206
Izdizao se na postolju, a četiri njegove noge propinjale su se prema stropu,

svaka od njih urešena orlovskom glavom. Zastori kreveta, načinjeni od
pahuljaste, crvene tkanine, dovoljno guste i teške da zaustavi zimski
povjetarac, bili su odgrnuti kako bi otkrili krzna raznih boja i debljina,
razbacana po madracu.
Hugh je najprije promotrio krzna pa Edlyn, a potom je stao maštati o
tim istim krznima na Edlyn.
Činilo se da Edlyn ne slijedi njegov tijek misli. Još uvijek je
zadivljeno zjapila promatrajući prizor oko sebe.
- Kakva veličanstvena odaja.
Njezino je divljenje ponukalo Hugha da kaže: - Edmund Pembridge
loše je odabrao kada je odlučio poduprijeti Simona de Montforta.
Učinilo mu se da je čuo Burdetta kako izgovara:
- Prokleta budala. - Ali, kad je usmjerio pogled prema njemu, vidio je
Burdetta kako se okreće prema ženi.
Ostavimo naše nove gospodare nasamo i pođimo pronaći konačište za
ostatak njihove pratnje.
Edlyn je istupila.
- Gdje će noćiti moji sinovi?
- Odbili su napustiti mladića Wynkyna pa spavaju sa štitonošama i
paževima u glavnoj dvorani. - Neda se osmjehnula. - Pripazit ću na njih,
moja gospo, i osobno se pobrinuti za njihovu sigurnost.
- Tamo su gdje im je i mjesto - upleo se Hugh. - S ostalim plemenitim
mladićima, zaokupljeni plemenitim umijećem borbe.
Edlyn nije odgovorila. Očito je mislila kako mu se dovoljno
suprotstavljala za jedan dan, a Hughu je to odgovaralo.
Nedi je, međutim, odgovorila:
- Bila bih vam izrazito zahvalna kad biste pripazili na njih i doveli mi
ih ako tako požele. Promjene kod njih često izazivaju... tjeskobu.
Neda se doimala iznenađenom.
- Nisam primijetila nikakve naznake nečega takvog, moja gospo.
Uzbuđeni su jer su ovdje i jer se mogu brinuti za mladoga Wynkyna, a
svoje dužnosti shvaćaju izrazito ozbiljno.
- Pa - Edlyn se namrštila - dobro. U redu, drago mi je. Naklonivši se,
Burdett i Neda uputili su se prema vratima.
207
Prije nego što je zatvorila vrata za sobom, Neda je rekla:

- Ako vam zatreba sluškinja, gospodarice, pozovite me kako bih
ispunila vaše želje.
Neće joj trebati sluškinja. - Vrata su se već bila zatvorila, ali Hughu to
nije bilo važno. Krenuo je prema Edlyn.
- Ja ću se pobrinuti za njezine želje i potrebe.
Kao da ne zna o čemu zbori, kao da ga nije namjerno dražila, uputila
mu je iznenađen pogled. Potom je glasno uzdahnula.
- Hugh, ukočena sam od jahanja.
- Oprezno ću vas zajahati.
Nije se protivila kad je skinuo i bacio njezin veo i mrežicu za kosu pa
joj svukao tuniku preko glave. - Želite li da preklinjem za... za...
- Odnošaj? - završio je rečenicu umjesto nje, zureći u tamno mjesto
na tkanini gdje su joj bradavice namreškale materijal. Iznenada je pojmio
životinjske razmjere svojega uzbuđenja, kao da se njegovo tijelo čuvalo za
ovaj trenutak. - Možete ako želite, ali nema potrebe. Pružit ću vam ono što
želite, i još više povrh toga.
Njezine su se grudi brzo podizale i spuštale, a grimiz je osvojio oba
njezina obraza. Je li bila samo srdita ili je i ona bila uzbuđena? Podigao ju
je, uhvativši je za struk, ali ona je ostala ukočena. Spuštene uz bokove,
ruke su joj se sklupčale u pesnice, a nožni prsti zgrčili. Na licu je imala
tvrdoglavi izraz koji mu je govorio kako misli da je tipičan muškarac, a
time i svinja, pa se zapitao čime je to ovoga puta zaslužio.
Važnije od toga, pitao se čime bi mogao popraviti svoj grijeh i
zamijeniti taj izraz blaženim sjajem strasti.
Nikada u životu nije molio ni za što, ali sada je bio očajan.
- Edlyn - prošaptao je. - Preklinjem vas... molim vas.
Nije mogao vjerovati, ali riječi su urodile plodom. Uspio je položila
je dlanove na njegova ramena, uputivši mu sumnjičav pogled. Nije znao
što je vidjela, agoniju, možda, ili njegova kokota koji se trsio ne bi li se
oslobodio zatvora hlača, ali rekla je:
- U redu - pa mu omotala noge oko struka.
- Bože. - Bacio ju je na krevet, podigao surku i spustio gaće do
stopala. Mučila se u nastojanju da svuče podsuknju, ali on ju je morao
uzeti smjesta. Skočio je na nju. Skočio je bez ikakva osjećaja, bez finese,
208
poput dječaka s prvom ženom. Uspio je skloniti podsuknju i njezine su se

noge raširile, a on je pogledao.
- Bože! - Bila je to molitva grešnika koji je ugledao raj.
- Hoćete li me moći primiti? - upitao je dok je pomamljen uranjao u
njezino međunožje, tražeći ulaz. - Ljepotice, hoću li vam nauditi?
- Ne. - Stavila ga je na pravo mjesto. - Želim vas.
Baš kao i prvi put, morao se potruditi kako bi ušao u nju. Stiskala ga
je , bila je uska, ali njezino je tijelo zasigurno to željelo jer je bila vlažna i
vrela. Osjećao je kako mu njezina vrelina prži stidne dlake.
A onda se otvorila, primivši ga unutra do kraja, a on više nije osjećao
ništa. Ili, točnije, osjećao je sve. Ponirao je, njihao se naprijed- natrag,
pridržavajući joj bedra kako bi mu se otvorila do kraja.
Stenjala je iz dubine grla, zvukom grlice koja je pronašla slasticu.
Njezin mu je miris godio, budeći ga iz drijemeža oskudnosti prijašnjeg
života i nudeći mu dobrodošlicu u svijet čula. Zauzdavajući joj žar, kao da
se radi o prekrasnoj, temperamentnoj životinji, promrmljao joj je u uho:
- Još.
Nije postojalo ništa više od onog što su već činili. Nije znao ni za što
osim ovoga guranja i nabadanja.
Činilo se da njegovo tijelo čuje tajni zov njezina tijela. S njom je
nekako znao da postoji i nešto više od tjelesnih kretnji. Kad bi pogodio
pravo mjesto, kad bi je uspio privinuti dovoljno blizu, pružiti joj dovoljno
sladostrašća, mogao bi je osvojiti. Mogao bi je posjedovati.
Posegnuvši između njih, pronašao joj je nabrekle usmine koje su je
štitile od presnažne naslade pa ih otvorio kako bi sa svakim novim
prodorom njegova stidna kost udarala o njezinu.
Odgovorila je mahnitom strašću. Zazivala je njegovo ime glasom koji
je napola bio jecaj. Napinjala se i privijala uza nj. I dalje je ponavljao:
- Još.
Njegovo je tijelo reagiralo kao da se bori u najvažnijem boju svojega
života. Srce mu je divlje udaralo, kao da će iskočiti iz grudi. Pluća su mu
gorjela od napora. Noge su mu drhtale od zadovoljstva. Htio se srušiti.
Htio je nastaviti.
Htio je.
- Moja... ste. - Zakopao se u nju.
209
- Moja... ste. - Usnama je ovlaš dodirnuo njezin vrat.

- Moja... ste. - Trljao je prsa o njezina dok joj se bradavice nisu
ukrutile.
Pulsirao je, čekajući, znajući da čekati ne može, dajući joj toliko sebe
da se možda više nikada neće uspjeti pronaći.
Potom je iz nje osjetio eksploziju vrućine, poput vrelog vala topline iz
grnčarske peći. Podigla se ispod njega vrisnuvši, Zarila mu je nokte u leđa.
Usisavala ga je , ali ne ustima.
Ista je vrelina obuzela i njega. Planuo je vatrom, istakajući život u
nju, tako duboko da su se stopili, vrućinom spojeni u jedno.
Ali, nije se mogao opustiti i uživati u trenutku. Morao joj je smjesta
dati do znanja. Morao je čuti njezino priznanje.
Pustivši joj noge, zavukao joj je prste u kosu. Pridržavao joj je glavu
kako bi je mogao gledati u oči.
- Moja ste.
- Nisam.
Ta jedna jedina riječ ugasila je vatru poput vjedra ledene vode. Zar se
usudila reći ne? Nakon najveličanstvenijeg iskustva njegova života,
usudila se uskratiti mu željeno? Zar joj nije jasno s kime ima posla?
Skotrljao se s nje tako brzo da je polovica krzna s kreveta završila na
podu. Dočekao se nogama na podu i povukao prekrivač na kojem je ležala,
nastavivši ga vući dok se onako gnjevan nije nadvio nad njezinim
polegnutim tijelom.
- Niste? Zar možete reći ne nakon onog što se upravo zbilo?
Njezine poluotvorene oči odavale su iscrpljenost. Široke usnice bile
su joj nabrekle, kao da se, prije negoli im se prepustila, borila protiv
zvukova zadovoljstva. Kosa joj se rasula do polovice kreveta. Izgledala je
poput utjelovljenja iscrpljene seksualnosti. A njezin je odgovor ipak bio:
- Ne.
Morao ju je ponovno uzeti. Sada mu je to bilo jasno. Nije ju smio
pustiti tako iznenada. Da je ostao u njoj, da je nastavio voditi ljubav s
njom, mogao ju je natjerati da kaže kako je njegova. Priznat će to kad joj
se nametne dovoljno puta, znao je - a, Bogu hvala, njegovo je tijelo bilo
voljno.
Sjela je, oslonivši se na laktove, pa uklonila kosu s čela.
210
- Rekla sam vam da vam se neću u potpunosti predati. Budite

zadovoljni onim što dobivate. - Prikovala je pogled na njegovo lice,
vidjevši u njemu nešto što ju je uzrujalo, pa je srdito ponovno zabacila
kosu.
- Nisam vam trebala otkriti što vam uskraćujem. Nikad ne biste znali
razliku.
- Ne bi li? Zurio je u nju. Možda ne bi. Barem ne ispočetka. Isprva bi
bio zadovoljan plesom tijela koji je izvodila s takvom vještinom. A on
nikada prije nije bio u braku. Vjerojatno ga nitko nikad nije ni volio. Kako
čovjeku može nedostajati ono što nikada nije ni imao?
Ali znao bi. Što god ona mislila o njemu, nije bio glup čovjek, a još je
uvijek čuvao sjećanja na Edlyn...
- Bili ste u onom štaglju, zar ne?
Skočila je s kreveta tako brzo da je za sobom povukla ostatak krzna.
- Molim? - Pipkajući po podu, zgrabila je tuniku. Držala ju je pred
sobom kao da se boji podići ruke i navući je preko glave.
Njezina ga je reakcija uvjerila da su ta mutna sjećanja zapravo
istinita. Krenuo je prema njoj.
- Bili ste u štaglju. Uhodili ste me i vidjeli kako općim s onom ženom.
- Zvala se Avina - obrecnula se. Potom se žarko zarumenjela.
- Sada se sjećam. - Razlomljena sjećanja izronila su na površinu
njegova uma. Razlomljeni djelići uspomena koji su za sobom vukli
mnoštvo primisli, zapanjujućih primisli, protkanih požudom i čarolijom
zbog kojih više gotovo nije mogao suspregnuti uzbuđenje.
- Bio sam bolestan, ali sjećam se da sam čuo vaš glas. Zazvali ste
prošla vremena. Zborili ste mi o Avini, kako ste nas promatrali...
Pokušala je umaći prema vratima. Bio je brži, silovito udarivši rukom
po drvu vrata poput živuće prepreke koja joj je uskratila bijeg.
- Rekli ste da ste me voljeli.
Potrčala je natrag u sobu, prema prozoru, kao da bi joj prozor tako
visoko iznad tla mogao osigurati uzmak. - Sanjali ste.
Slijedio ju je.
- Ne, nisam.
Sada je pokušala navući halju, a on ju je zaustavio upravo onako kako
se pribojavala da će učiniti - zarobivši je uzdignutih ruku i pokrivene
211
glave. Pažljivo je oslobodio njezinu glavu pa je pogledao u lice, držeći je i

dalje zarobljenom.
- Čuo sam vas. Rekli ste da ste me voljeli dok ste bili djevojčica.
- Bili ste bolesni.
- Bio sam i više nego bolestan. Umirao sam. - Čvrsto je stisnula
usnice kako bi sakrila bilo kakvu reakciju pa ju je on protresao. - Nije li
tako?
- Ne znam. - Suze su joj zamaglile oči, iako nije znao jesu li to suze
ljutnje ili jada. - Nisam Bog.
- Ja znam. Bio sam na drugoj strani, a samo me jedna stvar dozvala
natrag. - Njegovi su dlanovi klizili po njezinim rukama, gore pa dolje, dok
ih je držao podignutim iznad glave.
- Bili ste to vi, Edlyn. Bili ste to vi.
Sada je počela drhtati.
- Dakle, vidite, ja vam ne mogu odoljeti. - Još se uvijek osmjehivao,
ali sada nježno, kao da suosjeća s njezinom posramljenošću. - Ni vi ne
možete odoljeti meni.
Spustio je lice u razinu s njezinim, a ona je skliznula iz haljine koja
mu je ostala u rukama, dok je ona sjela na pod.
- I te kako mogu.
Pokušala je otpuzati, ali on ju je uhvatio straga, za podsuknju, pa je
držao dok nije uzmogao obujmiti je oko struka i podići je.
- Tražili ste pernati krevet - rekao joj je - stoga, uživajmo u njemu.
Hoće li mu ponovno dati sve za čime je žudio? Hoće li se samo
slomiti poput kakve slabašne, potrebite žene koja misli da joj je potreban
muškarac kako bi joj upotpunio život?
Neće. Ne dok je svjesna kako njemu ne treba žena da bi upotpunila
njegov život. Ne dok mu predstavlja isključivo korisnu igračku koju
posjeduje.
Teturajući prema krevetu, držao joj je leđa naslonjena na svoje
prepone poput vuka koju dašće za vučicom.
Vrisnula je:
- Neću! - i pokušala uzmaknuti prije nego što ju je položio na
postelju. Stavivši joj koljeno na leđa, gurnuo ju je na trbuh.
- A ja kažem da hoćete.
212
Svoje je sljedeće riječi prožela najhladnijom mržnjom koju je uspjela

iznaći u sebi.
- Vi... mužu.
- Pobrinut ću se da vam se svidi.
Nije se smijao. U njegovim riječima nije bilo zlobe. Pomislila je da
zvuči jednako smireno i odlučno kako bi zvučao i da je suočen s opsadom.
Već joj je obećao da će izvojevati pobjedu u ovom ratu između njih dvoje,
a činilo se kako je sada odabrao i oružje.
Neće mu uspjeti, naravno. Nije to mogla dopustiti, a da pritom ne
dozove natrag i bol koju će iskusiti kada ga princ pozove u rat.
- Neću to učiniti. - Meškoljila se, pokušavajući ga udariti, a on je
iskoristio njezin zamah kako bi je okrenuo na leđa. Stavivši joj dlan na
trbuh, držao ju je nepomičnom na postelji, izmičući se dok ga je ona
pokušavala udariti. Jedno je stopalo završilo opasno blizu njegovim
preponama, ali uspio ga je uhvatiti u posljednjem trenutku.
- Naša nerođena dječica - prekorio ju je. Zgrabio ju je za zapešće i
opružio joj ruku prema zaglavlju kreveta.
- Što?...
Izvukao je jednu od svojih podvezica, zamotao je oko zapešća pa ga
pričvrstio o stup kreveta.
- Što! - Drugom je rukom zamahnula prema njegovoj glavi. Zgrabio
ju je i zavezao iznad druge ruke. Zurila je u svoja zapešća, čvrsto vezana o
krevetni stup, pokušavajući shvatiti. Čula je za muškarce koji su običavali
činiti takve stvari. Bilo je to nešto o čemu su žene šaptale - o muževima
koji su ih vezali i nanosili im nesnosan bol. Ali Hugh?
Okrenula se i pogledala ga. Hugh joj neće nauditi.
Potom se zagledala u njega. Sjedio je na petama, promatrajući djelo
svojih ruku sa zadovoljstvom predanog zanatlije.
Ne, Hugh joj neće nuditi. Možda će cijelo iskustvo biti mučno, ali
njezina muka neće uključivati bol. Dlanovima joj je kliznuo pod
podsuknju i dotaknuo vrh čarapa.
- A sada - rekao je - počnimo.
- Počnimo s čime?
- Prvo ćemo porazgovarati o štaglju i razlogu zbog kojeg ste me
slijedili onamo.
213
16.
- Morat ću vam dati načiniti novu podsuknju. - Hugh je prstima klizio

niz Edlynin trbuh. Znao je da joj se to sviđa. Rekla mu je da je osjećaj
poput kotrljanja kišnih kapi, a kada bi to učinio na pravi način, usukala bi
trbuh. Zadovoljno ju je gledao.
- Zašto?
Zvučala je sneno, kao da nije cijelu večer i noć provela u krevetu, a ta
topla snenost natjerala ga je da se privine uz nju i utisne joj poljubac.
Milovala mu je ramena - odavno ju je bio oslobodio - a on se zadovoljno
rastegnuo. Uživao je u njezinu dodiru, ali uživao je i mučiti je, vodeći
ljubav s njom dok je vezana. Bilo je to izrazito ugodno iskustvo, jedno od
onih koja čovjeku otvore oči, unatoč tome što se ona pokazala
neuobičajeno nepodatnom.
- Jer sam strgnuo podsuknju s vas.
- Imam drugu. U stvari, imam ih nekoliko.
- Oh. One koje sam kupio za vas u opatiji. - Ne.
Još uvijek nije rekla da ga voli. Nije priznala čak ni da ga je voljela
dok su odrastali u George's Crossu. A ipak, obavljen strašću protekle noći,
pomirio se s time. Nastojanje da je uvjeri izgovoriti riječi bilo je gotovo
jednako zabavno koliko bi bilo i čuti ih.
Protegnula se pa navukla prekrivač.
- Gladna sam.
- I ja.
Dodirnuo joj je nogu svojom. Voljela ga je kad je bila djevojčica i to
je imalo smisla. Sve su seoske djevojke bile lude za njim, a nisu bile
rijetke ni plemenitaške koje su ga namamile u postelju. Zasigurno ga još
uvijek voli jer se nije puno promijenio. Čak štoviše, njegovo je tijelo sada
snažnije, a druge su mu žene rekle kako ožiljci na njegovu licu svjedoče o
karakteru.
214
Još uvijek je živio za pobjedu, a ako se sada usredotočio na osvajanje

žene umjesto na osvajanje bogatstva... pa, takvo što muškarci inače čine.
Ponovno je pomislio na podsuknje i namrštio se.
- Kako mislite ne?
- Mislim da više nemam nijednu podsuknju od redovnica, ali sam ih
nekoliko dobila na dar od Richardovih ljudi.
Uspravio se, zbacivši prekrivač, u trenutku zaboravivši zadovoljstvo
koje je osjećao.
- Od Richardovih ljudi? Richarda od Wiltshirea?
Uz tih cvilež nezadovoljstva, pokušala je ponovno navući krzna.
Zaustavio ju je, zgrabivši joj ruku.
- Kako mislite da ste dobili nekoliko podsuknji od Richardovih ljudi?
Zurila je u njega kao da je sišao s uma, a potom se nasmijala i
dodirnula mu obraz.
- Nema razloga za ljubomoru. Nisam dobila samo podsuknje. Podarili
su mi štošta. Obdarili su me lepezama, rukavicama, prstenjem i
prekrasnom zlatnom loptom koja u sebi ima zvonce. Ne znam komu su je
ukrali, ali mora da se radilo o nekome iznimno bogatome.
Snažan nalet emocije koju nije poznavao natjerao ga je da upita:
- Zašto su vas obasipali darovima?
- Tvrdili su da to čine iz zahvalnosti za priču, ali ja mislim da je
dijelom to bilo zato jer sam razgovarala s njima kao da su obični ljudi, a ne
odmetnici. - Sjela je, privukla koljena k tijelu pa ih obavila rukama.
- Oh, usto sam davala boležljivima tonike, pogladivši ih po obrazu i
govoreći im da ću se moliti za njih.
Hugh nije morao ni promisliti prije negoli je odgovorio:
- Želim da sve to pošaljete natrag.
- Molim?
Nije mu se sviđao način na koji je zurila u njega, kao da je
nerazuman, dok je zapravo bilo očito kako su neki neotesanci prisvojili
njegove dužnosti. Skočio je s kreveta i jurnuo prema škrinji.
- Želim da sve pošaljete natrag. Sve čime su vas darivali.
- Ne mogu to učiniti. - Zvučala je nesigurno, kao da ne razumije
njegovo ponašanje. - Povrijedila bih ih.
- Povrijedila? Oni su banda lopova. - Otvorio je škrinju i stao
215
prekapati po svojoj odjeći.

- Hugh - glasno je uzdahnula. - Svjesna sam da je ono što sam dobila
ukradeno, a stoga možda i ukaljano, no nesretnice koje su ostale bez svojih
stvari više ih nikad neće dobiti natrag. Neke od tih stvari godinama su
ležale u škrinjama. Posteljina je na naborima bila žuta, a odmetnici su
morali otpuhivati prašinu s cipela!
Odjenuo se što je brže mogao. Nije želio razgovarati o tome.
- Pošaljite... sve... natrag.
- Ovako ćemo. - Pokušavala ga je privoljeti i iznaći rješenje. - Poslat
ću novac opatiji kako bih okajala grijeh posjedovanja ukradenih dobara.
Nije želio sagledati razumnost njezina plana. Dva dana ranije nije
imala ništa, a sada posjeduje više nego što joj srce želi.
Nije planirao ovakav razvoj situacije. Želio je ženu koja bi u
potpunosti ovisila o njemu, ženu koja bi znala da njegov boljitak znači i
njezin boljitak. Kada mu se Edlyn vratila u život, bio je siguran da je
pronašao upravo takvu ženu.
Namjestivši čizmu na tlu, ljutito je gurnuo stopalo u nju, a potom
navukao rubove nogavice do kraja.
Možda je bio budalast. Ignorirao je činjenicu da je Edlyn uspjela
preživjeti - ne samo preživjeti nego i napredovati - u uvjetima koji bi
većinu žena slomili. Pretvarao se da ne primjećuje njezinu sposobnost,
njezin prkos, njezinu žilavost. Uvjerio je sam sebe kako je svoje mjesto u
opatiji pronašla pukom Božjom milošću, da je Whartona do opatije vodila
Božja ruka, da je doveo Hugha onamo Božjom providnošću i da je njihovo
združivanje dio božanskoga plana. Bog mu ne bi podario neprikladnu
ženu.
Stavio je drugu čizmu na pod i ljutito gurnuo drugo stopalo prema
otvoru.
- Bi li Bog to učinio?
Nije dobro pogodio otvor čizme. Potplat je skliznuo, a on je posrnuo
postrance.
- Jeste li ozlijeđeni? - Edlyn je krenula prema njemu, ogrnuta
vunenim prekrivačem. Pogledao ju je. Jamice na njezinim obrazima
blistale su poput malih kovitlaca u maslacu. Kroz prorez prekrivača
ugledao joj je desnu nogu, a list joj se napinjao na način koji ga je
216
podsjetio na to kako je stezala njegove bokove dok je on...

Samo mu to sada treba. Još jedna erekcija. Ispružio je ruku u gesti
koja ju je zaustavila na mjestu, a on je ozlojeđenim tonom rekao:
- Mogu i sam obuti čizmu.
Namrštila se na onaj srditi način koji mu je tako išao na živce pa
rekla: - Mislim da ću se odjenuti.
- Kao da bi to moglo pomoći.
Ovog puta pridržao je rub čizme pa je njegovo stopalo kliznulo
unutra.
Nevolja je bila u tome što je s Edlyn on želio biti taj koji će joj pružiti
sve. Htio je biti taj koji će joj pružiti zadovoljstvo. Nije želio da svojim
osmjesima dariva druge muškarce. Svakako nije želio znati kako je
sposobna šarmirati odmetnika da joj prepusti plijen. Jer ako može opstati
sama, je li joj on uistinu potreban?
- Hoćete li odjenuti to? - upitala je.
Zvučala je tek donekle znatiželjno, a on je shvatio da stoji nasred
prostorije, držeći u ruci svoj plašt i zureći u njega.
- Prebacuje se preko ramena. - Pokušala je biti od pomoći. Stajala je
ispred njega, potpuno odjevena, raširenih nogu i podbočena.
- Dakle? Moram li vrijeđati prijatelje tako što ću im vratiti darove?
Njegov se plašt zavijorio dok ga je prebacivao preko ramena.
- Zadržite ih. - Zaputio se prema vratima, odlučan u namjeri da je
ignorira, ali iznenada se vratio. - Želim znati samo jednu stvar. - Podigao je
kažiprst.
- Jeste li me uistinu voljeli dok smo bili mladi?
Piljila je u kažiprst buntovnim pogledom, a potom je preusmjerila
pogled na njegovo lice. Slabašan osmijeh zatitrao joj je na usnama.
- Da. Da, jesam.
- Onda zasigurno možete iznova naučiti voljeti me.
- Zar vam kuhinja nije po volji, moja gospo? - upitala je Neda drhtava
glasa.
- Ne, ne, krasna je. Jedna od najboljih koje sam ikada vidjela. - Edlyn
se nezadovoljno osvrtala po kuhinji, koja je pak imala veliko ognjište, čiste
lonce i izvrsna kuhara. - Samo sam zaboravila kako priglupi i tvrdoglavi
217
muškarci znaju biti.

Kuhar, krupan i mišićav muškarac, činio se užasnutim, a Neda je
odgovorila:
- Takvo što teško je smetnuti s uma. Govorimo li o nekom...
konkretnom muškarcu?
Njezina znakovita stanka natjerala je Edlyn da spozna kuharovu
nelagodu pa se natjerala osmjehnuti čovjeku.
- Ova je kuhinja očigledno dom umjetnika. - Odahnuo je s
olakšanjem, a Edlyn se obratila Nedi. - Govorila sam o supruzima.
- Kuhar peče vola u čast vašega dolaska. - Položivši joj dlan na leđa,
Neda je nježno ponukala Edlyn da krenu naprijed.
- Biste li odobrili jelovnik?
Edlyn nije bilo briga. Hrana je od njihova dolaska bila izvrsna, ali
kuhinjska se služinčad poredala u iščekivanju njezina obilaska, a ona je
prepoznala njihovu potrebu da ih nova grofica pozdravi i dade im
blagoslov. Činila je takvo što i prije, ali nikada pod vodstvom nekoga tako
iskusnog poput namjesnikove žene.
Pozdravila je svakog okretača ražnja i zapamtila svako ime, a kada su
se potom dvije žene zaputile preko dvorišta, prema štali s kravama, Neda
je rekla:
- U potpunosti ste ih očarali, gospodarice. Služit će vam draga srca.
- To mi i jest bila namjera - uzvratila je Edlyn nestrpljivo pa se vratila
temi koja joj je u potpunosti zaokupljala misli.
- Živjela sam u opatiji. Proteklih godinu dana gotovo da i nisam
vidjela muškarca, a i kad bih ih vidjela, radilo se o redovnicima.
Neda je namjestila ogrtač.
- Jasno mi je otkuda proizlazi vaš problem. Kada žena godinu dana
viđa samo redovnike, lako zaboravi kakvi su zapravo muškarci, jer, tako
mi svih svetaca, nikad još nisam srela redovnika koji je bio poput
normalna muškarca.
- Normalan? - Edlyn se nije svidjela ta riječ. - Oni jesu normalni.
Neda se žurno nadovezala:
- Oni su sveti! Veliki su to ljudi. Vrše važnu službu. Ali... - Otvorila je
vrata štale, a mljekarica je pohitala prema njima.
- Budi pozdravljena Judith, ovo je naša nova gospodarica koja je
218
došla pogledati krave muzare.

Edlyn nije željela gledati krave. Željela je čuti što Neda ima reći o
redovnicima. Umjesto toga, bila je prisiljena pogladiti svaku kravu i
zagledati se u svako oribano drveno vjedro.
No, čim su ona i Neda zakoračile iz štale, zaustavila se i upitala:
- Ali što?
- Nije mi namjera uvrijediti vas, moja gospo. Sigurna sam da postoje
mnogi redovnici koji su vam prirasli srcu. Ja imam ujaka i brata koji su
redovnici i volim ih svim srcem.
- Ali? - Edlyn je bila nepokolebljiva.
- Izgubila sam ih obojicu. Nisu mrtvi, ali kroz patnju su se sjedinili s
Bogom. Uzorni su redovnici, kako je i primjerenoj no služba uzima svoj
danak pa nemaju čime mariti za mene. - Neda se zagledala preko dvorišta.
Kišne su kapi kapale sa slamnatog krova štale, padajući u lokve pokraj
njihovih nogu, a ona se povukla unatrag, sve dok joj leđa nisu počivala na
ziđu.
- Sebična sam, ali ne mogu zaboraviti kako sam s bratom bila bliska
dok smo bili djeca, a ponekad to poželim natrag.
- Da vam je brat postao vitezom, i tada biste ostali bez njega.
Vjerojatno bi već bio mrtav.
- Ako bi takva bila volja Gospodnja. - Neda je gurnula svoje šake u
rukave. - No možda bi bio i živ, pa bi me ponekad posjetio i zagrlio, kako
je nekoć običavao. Osim toga, zasigurno bi se oženio, pa bi, čak i ako bi
skončao, za njim ostala djeca koja bi odrasla u njegovu sliku i priliku.
Nasred dvorišta, dva dječaka, slične dobi kao i Edlynini sinovi, igrala
su se u blatnoj lokvi. Zapravo, da Edlyn nije izričito zabranila Allynu i
Parkinu da se igraju vani, pomislila bi da to jesu njezina djeca. Jedan od
njih podigao je štap, izazvavši drugoga. Borili su se kao da su štapovi
mačevi, potpuno zaokupljeni i izrazito bučni, kakvi dječaci i inače
običavaju biti.
Edlynina je ruka nehotice krenula prema srcu. Nije željela da joj
sinovi postanu vitezovi. Željela je da postanu redovnici, da budu sigurni.
Ali, je li to željela radi sebe ili radi njih? Je li to željela kako ne bi morala
trpjeti agoniju spoznaje da su u boju i da joj se možda nikada više neće
vratiti?
219
Ako su Nedine riječi bile istinite, doći će dan kada će se njihova

dječačka vatra nasilno utrnuti. Sva će njihova ljubav biti usmjerena prema
Bogu, a ona nikada više neće vidjeti sjaj na Allynovu licu kada je ugleda ni
osjetiti udarac Parkinove glave kada na svoj nespretan način zatraži
zagrljaj od nje.
- Moramo poći, gospodarice. Ovako nikada nećemo završiti sve što
moramo, a sluge će se uvrijediti ako ih zaobiđemo pa ih oni koje smo
posjetili stanu zadirkivati. - Neda je išla prva, dok su tražile put između
busenja trave i blatnih kaljuža.
- A što se muškaraca za koje se udajemo tiče, uistinu su priglupi. Vaš
suprug... pa...
Edlyn je pomislila kako će Neda pokuditi Hugha pa joj se žena
svidjela.
- Što s mojim suprugom?
- Ništa, sigurna sam. Postupio je onako kako bi vjerojatno postupio
bilo koji muškarac. - Neda je učinila još nekoliko koraka, ali potom se više
nije mogla suzdržati.
- No, bi li ijedna žena pokušala izbaciti namjesnika i njegovu ženu,
osobito kad je tako očito da su se o imanju starali tako brižno i
besprijekorno, a da najprije nije preispitala komu su odani?
Edlyn se oduševljeno složila.
- U potpunosti se slažem!
- Burdett me upozorio na ono što će se dogoditi. Odgovorila sam
kako možda neće biti tako. Ako novi gospodar bude imao mozga, a
raspitala sam se o vašem suprugu i prema svim pričama radilo se o
promućurnu muškarcu, zadržat će nas ili nam barem pružiti priliku.
Edlyn ju je nukala da nastavi.
- Što je Burdett odgovorio?
Neda se zaustavila nasred dvorišta.
- Burdett me ismijao. Mene! U braku smo trideset godina, a on me
nazvao bezumnom ženom. Što je bezumno u zadržavanju onih koji su
vješti u zarađivanju novca za vaš džep, pitam vas?
- Pokušala sam to isto reći Hughu.
- I nije vas poslušao, zar ne? Logika ne znači ništa tim muškarcima.
Samo svemir isprepletenih odanosti ima nekakvo značenje. Pa se onda
220
usude reći da smo mi nerazumne!

Edlyn se sve više i više sviđala Neda.
- Bila sam prisiljena pribjeći ženskim čarima kako bih ga uvjerila da
vas zadrži.
- Oh, moja gospodarice - Neda je uhvatila Edlynin dlan i čvrsto ga
stisnula - zahvaljujem vam na tome. Ne znam što bismo učinili da nam
niste pritekli u pomoć. Poljubila sam njegovu čizmu, ali znam tko je
uistinu zaslužan. Nikada vas nećemo iznevjeriti, zaklinjem se!
- Znam da nećete - Edlyn je uzvratila Nedin stisak jednakom
čvrstinom. - Iako je Hugh zabrinut da ste možebitno još barem malo
odani... Edmundu Pembridgeu.
Istini za volju, Edlyn se zbog načina na koji je Hugh govorio o
Edmundu Pembridgeu bojala i za vlastitu sigurnost u slučaju da Hugh
otkrije kako ga poznaje. Zašto je lagala kada ju je Hugh pitao je li posjetio
Robinov dom? Bilo je i više nego jednostavno odgovoriti potvrdno. Ali
tada bi je Hugh ispitivao o njemu, a ona bi mu morala priznati da je
Pembridge bio Robinov najbliži prijatelj.
Njegov najbliži prijatelj i, da mu je ona to dopustila, ljubavnik
njegove žene. Čak i sada, njezin se um borio pobjeći od uspomena na
Pembriđgeovo obožavanje. Pisao je poeme o njezinoj ljepoti, pjevao o
njezinoj ljupkosti i, najužasnije od svega, hvalio njezinu nepokolebljivu
odanost mužu dok ju je istodobno ismijavao pogledom.
Pembridge je, bila je uvjerena, živio u zbunjujućem kaosu emocija.
Ljubav prema Robinu, ljubav prema njoj. Štovanje njezine vjernosti,
izrugivanje svakom prilikom kada bi Robin uzeo novu ljubavnicu. Čekao
je trenutak kada će mu pasti u zagrljaj, a istodobno je znao da bi je prezreo
jer bi time izdala Robina.
- Pembridge. - Neda je ime izgovorila prezirno, a Edlyn se
promeškoljila osjetivši krivnju. - Neprestano opsjednut sobom i svojom
računicom. Ni u jednom se trenutku nije zapitao što će biti s njegovim
ljudima ako podupre Simona de Montforta. Izgubio je.
- Simon de Montfort još uvijek nije izgubio. - Poput zubobolje koja je
opetovano morila Edlyn, vratila se spoznaja kako trenutačno proživljavaju
samo privremenu poštedu od pobune.
- Kruže glasine da se osuo broj baruna koji ga podržavaju. - Neda je
221
znalački kimnula glavom.

- Unatoč tomu, netko će mu morati zadati konačan poraz - odgovorila
je Edlyn. Kako bi to postigao, Hugh će se morati vratiti u borbu, a ona će
još jednom ostati strahovati i plakati u samoći.
Međutim, zaklela se da neće zavoljeti Hugha. Zaklela se kako više
nikad neće pogledati u zrcalo i ugledati svoje lice blijedo zbog crnih
slutnji. Do sada nije prekršila zavjet.
Nije li?
Neda je žustro odvratila:
- Ali Pembridge je već izgubio ovo imanje, a taj ga je gubitak i te
kako morao zaboljeti. Ovaj je posjed bio njegov glavni izvor prihoda i bila
sam uvjerena da će biti trunku mudriji i zaštititi nas.
Znatiželja je ponukala Edlyn da priupita:
- Nije se oženio tijekom protekle godine?
- Ne. Govorio je kako se ne želi oženiti, iako si je ugađao gdje god je
stigao.
- Bila mu je dužnost oženiti se i nastaviti obiteljsku lozu.
- Bio je svojeglav čovjek. Priželjkivao je jednu ženu i nijedna druga
nije dolazila u obzir, a vjerujem kako mu je ona koju je priželjkivao bila
nedostižna. Iako - Neda je usmjerila Edlyn prema nadstrešnici ispod koje
su radili kovači - prilikom posljednjega posjeta rekao je kako će svoju
nevjestu dovesti kući unutar godine dana.
Je li je Pembridge promatrao tijekom boravka u opatiji čekajući da
prođe vrijeme njezine korote?
Smiješne li pomisli. Zasigurno ne bi nijednu ženu smatrao vrijednom
takve gnjavaže. Edlyn je smirila blago podrhtavanje dlanova.
- Gdje je Pembridge sada?
- Pretpostavljam da nekamo luta, slijedeći de Montforta.
Edlyn je s olakšanjem odahnula. Nije joj se sviđala pomisao na to da
Pembridge vreba negdje u šumi, srdit zbog gubitka imanja. Srdit jer ju je
izgubio.
Neda je dometnula:
- Osim ako mu se nije vratio zdrav razum pa je otišao preklinjali
princa za oprost i zaklinjati se na vječnu odanost.
- Prekasno je za to. - Edlyn se molila da je tako. - Hugh je položio
222
pravo na ovaj posjed i Pembridgeov naslov, a princ neće promijeniti

mišljenje. Bio bi to sulud potez zbog kojega bi se Hugh po bunio protiv
njega.
Nedine su se usne razvukle u osmijeh koji je otkrio prethodno
skrivene rupice u obrazima.
- Prema onome čemu sam se osvjedočila od vašega muža i gospodara,
to bi uistinu bilo suludo. Ne, Pembridge je izgubio Roxford, baš kako je i
zavrijedio, a moj muž neće nimalo oklijevati kad bude trebao položiti
zakletvu vjernosti gospodaru Hughu.
- Prenijet ću to mužu. Bit će mu drago čuti da je tako. - Uhvatila se za
glavu kada se sjetila onog što im predstoji.
- Nedo, morat ćemo organizirati svečanost polaganja zakletve za
Hughove podanike.
- Mogu se pobrinuti za to.
Nedina ležernost iznenadila je Edlyn. Svaki je plemić znao važnost
obreda polaganja zakletve. Svaki podanik i svaki sluga prišao bi gospodaru
prinoseći darove i polažući zakletvu, pred svećenikom i svjedocima, kako
će podržati i slušati gospodara. Nakon položene zakletve, svaka je izdaja
mogla biti nagrađena osudom i smrću.
Hugh je bio zabrinut da bi ga Burdett mogao izdati, jer unatoč
činjenici da je princ zapovjedio da se Pembridgeovi podanici pokore
Hughu, neki su ljudi svoje zavjete shvaćali ozbiljnije od prinčevih naredbi.
Hugh nikako nije mogao znati je li i Burdett jedan od njih.
Sljedeće je riječi Edlyn izgovorila sporo i odmjereno.
- Ta najvažnija od svih ceremonija trebala bi se organizirati u
besprijekorno čistoj tvrđi i uz bogatu gozbu kako bismo podanike
zahvalnošću i poštovanjem vezali uz sebe. Možete li organizirati svečanost
za cijelo imanje?
- To je moja dužnost, gospodarice.
Edlyn je zaustila kako bi se upustila u prepirku s ženom, ali Neda je
samo ostala nepokolebljivo stajati, poput žene koja je organizirala stotine
takvih svečanosti. Kao što vjerojatno i jest. Edlyn je glasno izdahnula.
Nedino ju je obećanje oslobodilo dodatne glavobolje, ostavivši joj slobodu
da se usredotoči na svoj novi položaj gospodarice i svoju novu ulogu
supruge. - Koji bi dan bio najbolji za svečanost?
223
- Seoski će starješina morati biti prisutan, šerif također. Želi li

gospodar uključiti i druga imanja u ceremoniju?
- Ne. Nema drugih imanja. - Iako, uz Hughove ambicije... - Još ne.
- U tom slučaju... recimo... za četiri dana?
- Četiri dana. - Za pripremu dovoljno hrane za stotinu gladnih duša
koje će doći piljiti u svojeg novoga gospodara i gospodaricu.
Neda se još uvijek doimala potpuno smirenom.
- Odmaknite se, gospodarice. - S negodovanjem je pokazala prema
mladici koja se omotala oko stupa što je pridržavao nadstrešnicu
kovačnice. - To je otrovna povijuša, korov.
- Gadna biljka. - Edlyn se odmaknula od izdanka. U puno je navrata,
skupljajući bilje po šumi, osjetila njezin učinak na vlastitoj koži.
Neda je uprla prstom prema tvrdi.
- Penje se zidovima dvorca sve do vrha grudobrana, prodirući
korijenjem između kamenja. Stalno ratujem protiv nje. Naložit ću da je
iščupaju i spale.
- Budite pažljivi - upozorila je Edlyn. - Čak je i dim otrovan, izaziva
plikove na koži i grize za oči.
Onda ću se pobrinuti za to prije ceremonije - osmjehnula se Neda.
- Ne želimo otrovati goste prije nego što dobiju priliku prisegnuti
vjernost.
224
17.
- Sada ćemo poći ka kovaču. - U redu, želim upoznati čovjeka koji će

mi potkivati konje - rekao je Hugh srdačno, iako ni u najluđim snovima
nije zamišljao da će slijediti namjesnika imanja, skupa s još desetak
znatiželjnih vitezova koji su im bili u pratnji. Do sada su obišli blatna
polja, seoske kolibe i skladišne štagljeve, a sve su mu vrijeme niz vrat
klizile kišne kapi. Zar tako izgleda život gospodara?
Usporio je korak, davši sir Lyndonu priliku da ga sustigne.
- Ovakvo bi što brzo obeshrabrilo čak i ustrajna viteza.
Bila je to samo dosjetka, riječ ili dvije kako bi pokušao odagnati
Lyndonovo nezadovoljstvo, ali u svojem naumu nije uspio. Kutovi
Lyndonovih usana nakratko su se podigli, a on je zamišljeno odgovorio:
- Tako je gospodaru, istinu zborite.
Hugh je nastavio hodati, pokušavajući smisliti što bi još mogao reći, a
sir Lyndon nastavio se duriti poput žene. Ne, poput djeteta, jer Hugh
nikada nije vidio ni da se Edlyn ponaša tako nerazumno.
- Ah, ostavi novoga grofa na miru, ti stara mazgo! - začuo se ženski
glas.
Hugh je podigao pogled i ugledao ženu kako stoji na dovratku jedne
od seoskih koliba, bujnih grudi prekrivenih oskudnom podsuknjom.
Pokazala je prema Burdettu.
- On želi kušati moje pivo. - Osmjehnula se Hughu, otkrivši kako joj
nedostaje nekoliko zuba.
- Nije li tako, moj gospodaru?
- Pivo.
Hugh je čuo Whartona kako izgovara riječ glasom koji je bio poput
molitve umirućeg čovjeka. Wharton se bez sumnje dosađivao, a i ostali su
Hughovi ljudi imali jednako prazan pogled. Samo se sir Lyndon doimao
pristojnim, a Hugh nije mogao dočekati trenutak kad će dobiti priliku
pobjeći iz njegova društva.
225
Hugh je donio odluku koja se Burdettu zasigurno neće svidjeti.

- Istina - rekao je. - Godio bi mi vrč piva da njime ovlažim grlo.
Kao što je Hugh i pretpostavio, Burdett se doimao preneraženim.
- Ali, gospodaru, nismo svršili s obilaskom sela, a nakon toga...
- Pivo. - Hugh se zaputio prema pivnici, gazeći svojim velikim
stopalima mulj boje ugljena za koji se Burdett kleo da je iznimno plodan.
- Smjesta.
Topao zapuh kiselkasta zraka iz kolibe Hughu je zamirisao poput raja.
Mjesec je prošao mnoge mijene otkako je posljednji put kročio u pivnicu.
Pogladio je gostioničarku po prvom od nekoliko podbradaka i rekao:
- Donesi svima po vrč.
- U redu, moj gospodaru. - Njezine su se bujne obline prelijevale pri
svakom koraku dok je hitala izvršiti zapovijed, a muškarci su sjeli za stol
pokraj ognjišta, opustivši se uz uzdah olakšanja. Čelo stola ostavili su
Hughu. Zgrabio je stolac pa ga zajahao, a potom pokazao na drugi kraj
stola. - Sjedni, Burdette.
Upravitelj je pronašao stolac. Još se uvijek nije osjećao ugodno u
bliskoj družbi vitezova i štitonoša.
Obavivši ruku oko krčmarice u trenutku dok je stavljala nekoliko
vrčeva na stol, Wharton je upitao:
- Kako se zoveš, ljepotice?
Krčmarica je ispustila drške vrčeva pa ga ošinula po prstima.
- Neću ti reći. Čuvam se za gospodara.
- Za gospodara Hugha? - Wharton je prasnuo u smijeh. - Bogme ćeš
se načekati na gospodara Hugha, ljepotice moja. Tek se nedavno oženio pa
se cijele noći zidovi tresu dok on i njegova nova snaha istresaju madrac.
Muškarci su se grohotom nasmijali promuklim smijehom, a
krčmarica se povukla, podbočivši se kako bi odmjerila Hugha.
- Zbori li istinu, moj gospodaru?
Hugh je privukao vrč piva preko grubog drva stola. - Nedavno sam
se oženio - priznao je.
- U tom slučaju - rekla je, omotavši ruke oko Whartona - zovem se
Ethelburgha.
Smijeh koji se prolomio iz grla vitezova ovog je puta bio još glasniji,
a pridružio im se i Burdett.
226
- Laka Ethelburgha, tako je zovemo u selu.

Ethelburgha je prstom zaprijetila Burdettu. - Nemoj im odavati sve
moje tajne.
- Nije to nikakva tajna. - Burdett je primio vrč koji mu je pružio sir
Philip. Pričekao je dok svaki muškarac nije dobio svoj vrč pa ustao, -
Predlažem zdravicu. Za Hugha, grofa od Roxforda, uz moju vječnu
zahvalnost.
Hugh je položio dlan na Whartonovu ruku vidjevši da je ovaj naumio
ustati i pridružiti se namjesnikovoj zdravici. Htio je znati što je na
namjesnikovu umu, a činilo se da je došao savršen trenutak za to.
- Zahvalnost? Recite, molim vas, zašto ste mi zahvalni?
- Jer ste mi dopustili da ostanem namjesnik dvorca Roxford. - Burdett
je spustio vrč, izgovorivši riječi iskreno:
- Moj gospodaru, uistinu sam vam zahvalan.
- No, jeste li i odani? - upitao je Hugh.
- Vama, moj gospodaru? Možete biti sigurni u to.
- Zašto bih vam vjerovao? - Hugh je bacio rukavicu izazova. - Niste li
prisegnuli vjernost i Pembridgeu? Zar vas barem malo ne mori njegov
poraz?
Burdett je spustio pogled. Pažljivo birajući riječi, odgovorio je:
- Bivši je grof bio mojim gospodarom mnoge, duge godine, a ja sam
mu vjerno služio. I stoga ga neću prezreti svojim riječima. - Pogledao je
Hugha, osjetivši na sebi budne poglede ostalih Hughovih vitezova.
- Ali Pembridge je drage volje žrtvovao Roxford, a moja je istinska
odanost ona prema imanju. Moj otac bio je namjesnikom ovdje i moj djed
prije njega. Da mi je princ Edward naložio da ostanem odan Pembridgeu,
tako bih i učinio. No, princ mi je naložio da svoju odanost podarim vama, i
stoga ću tako i učiniti.
Hughu se svidjela iskrenost u Burdettovu glasu. Sviđalo mu se i to što
je Burdett odan imanju Roxford više nego ičemu drugome, ali...
- Dakle, ne piše mi se dobro ako iznevjerim Roxford na bilo koji
način.
- Ne poznajem vas dobro, gospodaru, ali ne činite mi se poput nekoga
tko bi odbacio izvor svojega naslova i plemstva zbog pohlepe i ambicije.
- Kada me princ pozove, poći ću - odgovorio je Hugh.
227
- To je vaša dužnost, moj gospodaru. - Burdett je spustio stisnute šake

na stol. - Možda sam staromodan svat, ali vjerujem u dužnost ponad
ambicije i odanost ponad pohlepe. Ukratko, da je Edmund Pembridge
održao riječ danu kralju i princu Edwardu, ja ne bih sada sjedio ovdje s
vama i pio pivo. Držao bih vas van gradskih zidina i ne bih vam dopustio
da zauzmete Roxford dok u mojim grudima ima daha.
- Lijepe riječi - složio se Hugh pa pustio Whartonovu ruku, a Wharton
je, gurnuvši Ethelburghu u stranu, skočio kako bi se pridružio Burdettu.
- Pridružit ću vam se u zdravici gospodaru Hughu, neka dugo poživi i
neka mu loza bude duga! - Potom se, znatno tiše, obratio Hughu,
prenijevši mu puno osobniju poruku:
- Drago mi je da sam doživio ovaj dan.
I ostali su muškarci ustali, kucnuvši se vrčevima, a dok su ispijali
pivo, Hugh se pod bujicom čestitki i dobrih želja zarumenio poput
mladenke tijekom prve bračne noći. Na njegovu sreću, krčma je bila
mračna i zadimljena, inače bi ga i zadirkivali poput sramežljive mladenke.
- Hvala vam, dobri ljudi. - Hugh je podigao vrč. - Ništa od ovoga ne
bi bilo moguće bez vaše vjernosti i potpore.
Pozorno je birao riječi kako ne bi sir Lyndonu iskazao bilo kakvu
dodatnu naklonost, a svi su ljudi pohvalu primili s jednakom učtivošću.
Ponovno su se vrčevi sudarili, a muškarci su opet otpili pivo. Potom je
došlo vrijeme da se vrčevi iznova napune.
Još uvijek na nogama, Wharton je podigao vrč.
- Za dvorac Roxford, da navijek bude plodan i da bude kamen
temeljac naše dobre sreće! Muškarci su otpili u to ime, a Dewey je
podrignuo dovoljno glasno da je natjerao Ethelburghu na hihot.
Sir Philip podigao je vrč.
- Za našega kralja, da umakne Simonu de Montfortu i ponovno
zasjedne na prijestolje! Nekoliko se glava okrenulo prema Burdettu kako
bi vidjeli hoće li piti u to ime, a on je skupa s ostalima uzviknuo:
- Za kralja!
Ponovno su pili, a Ethelburgha je još jednom napunila njihove vrčeve.
Još uvijek na nogama, sir Philip je rekao:
- I za princa Edwarda. Da uz pomoć gospodara Hugha pobijedi
neprijatelje krune i da svi mi borbe preživimo neokrznuti!
228
- Za princa!
Većina je muškaraca do ovoga trenutka potražila sigurno uporište na
klupama, ali Burdett se nekako uspio osoviti na noge. Podigavši vrč,
nazdravio je:
- Za gospu Edlyn. Da joj utroba bude plodna, a trbuh navijek pun, i da
njezina ljupkost i milosrđe potraju dovijeka.
Hughovi su ljudi pozdravili te riječi, a Hugh je podigao vrč s njima.
Potom je zalupio vrčem o stol.
- Jesu li sve žene tako nerazborite?
Prijateljski razgovori i smijeh smjesta su stali, a vitezovi su se stali
pogledavati u nevjerici.
Samo je Burdett, sada već rumen od pića, ozbiljno razmotrio pitanje.
Sjevši, odgovorio je:
- Ne znam koliko je gospa Edlyn zapravo nerazborita, moj gospodaru,
ali prema mojemu iskustvu, žene su obično... teške.
Sir Philip mudro je kimnuo glavom.
- Moja žena nije bila samo teška. Bila je nemoguća.
Prezrivo frknuvši, Wharton se priključio.
- Moje su žene mahom bile beznadne. Neprestano su pričale i pričale
i pričale, čak i dok bismo se valjali u postelji, a potom bi prigovarale kako
je predugo, ili prekratko, ili nedovoljno učestalo. - Primijetio je nevjericu
na svim licima koja su se okrenula prema njemu pa se vratio utjesi koju
mu je pružalo pivo.
Ethelburgha ga je potapšala po glavi pa mu ponovno napunila vrč.
- Moj je otac običavao reći kako se nikad ne bi oženio da mu nije
dosadila vlastita šaka. - Sve su se oči okrenule prema Deweyju, čije je
blijedo lice porumenjelo. - Pa uistinu je običavao to govoriti.
Hugh je rekao:
- Edlyn je srdita jer je Neda poljubila moju čizmu.
- A čiju je čizmu željela da poljubi? Možda njezinu? - Wharton se na
trenutak nasmijao pa se iznenada zaustavio pročitavši odgovor na
Hughovu licu. - Nije moguće, vi se šalite.
Burdett je progundao.
- Žene. Uvijek se petljaju u muške poslove.
Pokušava preuzeti zasluge za gospodarovu velikodušnost - rekao je
229
sir Lyndon osorno.

Ali, ne biste im dopustili ostati da vas gospa Edlyn nije preklinjala
rekao je Dewey. Svi su se okrenuli, ponovno uperivši poglede u njega, a on
je porumenio i više nego prije.
- Pa, ne biste!
- Nije to bila njezina odluka - odgovorio je Wharton.
- Ne brinite se, moj gospodaru. - Burdett je gledao kako Ethelburgha
puni vrčeve i nosi ih na stol pa je, potom, napunio svaki vrč kojeg je
uzmogao dosegnuti.
- Moja će žena uputiti vašu gospu. Rekla mi je da će to učiniti.
Hugh je podigao zamišljen pogled s piva koje se kovitlalo u njegovu
vrču. - Kako?
- Pa... - Burdett se, naočigled svih, počeo meškoljiti na svojoj stolici.
- Moja supruga ponosita je žena. Bio sam iznenađen kada je poljubila
vašu čizmu. Pitao sam se je li... ah... pitao sam se... to jest, pomislio sam
kako je to učinila radi... mene.
Nije bilo smijeha. Čak štoviše, svi su bili užasnuti osjećajem koji je
njegova iskrenost pobudila.
Burdett je sljedeće riječi pokušao izgovoriti brže, pijano frfljajući
neke od njih.
- Njezin javni izljev zahvalnosti popratit će i topliji, osobniji iskaz
zahvalnosti u privatnosti razgovora s gospom Edlyn, a ja se molim,
gospodaru, da će time ublažiti srdžbu gospe Edlyn i tako vas osloboditi
nevolja koje vam je ta srdžba prouzročila.
- To nije pošteno! - prigovorio je Wharton.
- Ah, pusti. - Sir Philip vrtio je vrč u rukama. - Žene su nemoćne.
Nijedna od njih ne posjeduje zdrav razum muškarca, ali svejedno im nije
lako.
- Što bi žena učinila da ima moć? - zahtijevao je sir Lyndon,
odgovorivši smjesta na vlastito pitanje.
- Potratila bi je, eto što.
Wharton se popeo na klupu pa se mrkim pogledom obratio prisutnima
u prostoriji, uperivši prst prema svima.
- Žena ne zna što učiniti s moći. Većina žena ne zna ni što učiniti s
loncem za kuhanje. Kažem vam, trenutak kada dopustimo ženama da
230
vladaju našim životima trenutak je kada se sve pretvara u rasulo. Moramo

se prema njima odnositi onako kako zaslužuju, povremeno ih ošamariti,
upotrijebiti štap za...
Hugh je začuo udarac prije negoli je shvatio da nešto nije u redu.
Wharton je poletio. Noge su mu zalepršale zrakom. Leđima se
dočekao na tlo, a sav je zrak, u jednom glasnom izdahu, napustio njegova
pluća.
Na njegovu je mjestu stajala Ethelburgha. Kiptjela je srdžbom, poput
ježa suočenog s čoporom vukova.
- Svi ste vi hrpa magaraca i protuha.
- Ethelburgha... - Zateturavši, Burdett se osovio na noge. Nastavila je:
- Svaki put kad neka od vaših vojski pohara selo i spali moju krčmu,
poželim da muškarci shvate ono što već svaka žena zna. Smisao je vječni
mir posvuda, a ne vaše neprestane prepirke. Da samo jedan od vas ima
razum koji dobri Bog usadi svakom ženskom djetetu, zahvaljivali biste
svojim ženama što vas podučavaju svemu što znaju o dobroti. Dewey je
nešto promrmljao.
Hughu su se riječi učinile razumnim argumentom.
- Sve što vaša gospa želi jest da odate priznanje njezinoj mudrosti, a
vi muškarci odveć ste zaslijepljeni svojim ponosom da biste joj to i pružili.
Sir Philip jedva je uzmogao progovoriti od šoka.
- Ne možeš tako razgovarati sa svojim gospodarom.
- Čini se da može. - Hugh je ustao i omotao plašt oko ramena. - Što
bih trebao? Ubiti krčmaricu zbog njezine drskosti već prvoga dana ovdje?
- Neki bi muškarci tako postupili.
- Dobro ste me procijenili. - Hugh se zaputio prema vratima. - Kakvo
god mišljenje imali o meni, takvo što ne bih učinio.
- Pođite onda svojoj gospi i zahvalite joj na onomu zbog čega ste je i
oženili, priznajte joj iskustvo i mudrost u upravljanju vašim posjedima.
Hugh je munjevito okrenuo glavu, zaustavivši se pred vratima.
- Kako si znala za to?
Burdett je sjeo, prekrivši rukom oči.
- Ethelburgha zna sve.
- Ne sve, ali znam tko je vaša gospa i što je značila prijašnjem
gospodaru - odbrusila je Ethelburgha.
231
Hugh je čuo riječi i nastavio hodati, a Ethelburgha se zaputila za

njime. Čim je prekoračila prag, zgrabio je njezinu mesnatu nadlakticu.
Pokušala se osloboditi stiska, ali on je samo čvršće stisnuo salo koje se
talasalo.
- Moja gospa nije poznavala tvojega staroga gospodara.
Hodala je postrance dok ju je vukao podalje od krčme, kako ih
njegovi ljudi ne bi čuli.
Nije prestajala govoriti.
- Nitko nije poznavao gospodara, ali on je umio uhoditi ženu na način
od kojeg bi vas prošla jeza.
Nije joj vjerovao. Pitao je Edlyn poznaje li Pembridgea, a ona je
zanijekala. Ipak, prisjetio se kako je odvratila pogled kada joj je postavio
pitanje, pa je sada upitao:
- Zašto misliš da je uhodio moju gospu?
- Običavao je ići u dvorac Jagger pa se vratiti s divljom vatrom u
očima. - Ethelburgha se otrgnula iz njegova stiska pa stala masirati
nadlakticu. - A sve bi služavke smeđe kose i zelenih očiju prestrašeno
drhtale, skrivajući se od njega.
- To nije nikakav dokaz prijestupa moje gospe!
- Nije mi namjera olajavati, gospodaru. - Njezine su ga oči
prostrijelile, a svoj je tusti prst zabila u njegova prsa.
- Nisam rekla da je učinila išta loše. Da je podlegla kušnji, ne bih vam
sve ovo rekla. Sve mi je ovo ispričao pjesnik lutalica, moj gospodaru.
Rekao je da žitelji dvorca Jagger bruje o čednosti svoje gospe, unatoč
preljubima njezina muža, a kada sam mu odgovorila da mi nije stalo do
priča o životima ljudi tako daleko od mene, nasmijao se i odgovorio kako
bi trebalo biti jer moj gospodar oblijeće oko nje.
- Zašto bi mi to zatajila? - upitao je Hugh, napola nju, napola sebe.
- Zato što se nitko pametan ne hvali činjenicom da ga vreba Edmund
Pembridge, moj gospodaru. - Spustila je glas. - Govorim vam ovo jer me
Burdett nije htio saslušati. Kaže kako sam samo žena i da se držim svojega
lonca, a da razmišljanje prepustim muškarcima, ali kažem vam, gospodaru,
Pembridge nikada nije odustao od bilo čega za čime mu je srce žudjelo.
Dok god je živ, bojim se za sudbinu Roxforda, a vi biste se trebali bojati za
život svoje gospe.
232
Njezine su riječi bile iskrene pa ih je Hugh kao takve primio k srcu.

Njezine su sljedeće riječi bile puno glasnije.
- Malo javne zahvalnosti vašoj gospi neće škoditi. Pokušajte, moj
gospodaru, i vidjet ćete. Hugh je podigao pogled. Njegovi su ljudi, jedan
po jedan, teturali iz krčme. Ethelburgha nije željela da doznaju ono što mu
je povjerila.
Ni on to nije htio. Podigavši glas, odgovorio je:
- Možda i hoću. Pokušajte je obasuti istom onom odanošću kojom
obasipate kralja. Hugh ju je ljutito pogledao pa se žustro zaputio prema
dvorcu.
- Budite joj čak i odaniji nego kralju! Pretvarao se da je ne čuje.
Hugh i Edlyn susreli su se u podnožju stuba koje su vodile u tvrđu.
Stajali su ondje, dvoje ubogih ljudi koji su, eto, u braku, zureći jedno u
drugo kao da nisu sigurni što bi trebali reći. Iza njih su stajali Burdett,
Neda, Wharton, Dewey, sir Philip, sir Lyndon i svi muškarci iz Hughove
svite, zureći u par s radoznalošću koja se nakon najnovijih spoznaja vinula
u visine.
Edlyn je poželjela nešto reći, ali zapitala se bi li trebala dopustiti

Hughu da govori prvi i tako mu iskazati poštovanje.
Hugh je želio govoriti, ali nije znao što reći supruzi s kojom je
naizmjence ratovao i vodio ljubav od dana kada su se uzeli. Konačno,
potaknut zapadnjakom i sve jačom kišom te snažnim osjećajem da netko
mora učiniti nešto, zakoračio je korak unatrag, lagano se naklonio i
pokazao prema stubama.
Osmjehnula mu se, neznatno razvukavši usnice, pa se krenula
uspinjati stubama pred njim.
- Mama! Mama!
Povici dječaka nagnali su je da se okrene.
- Borio sam se mačem protiv Allyna i pobijedio! - Dječak prekriven
blatom... je li moguće da je to bio Parkin?... skakutao je u blatnoj lokvi
pokraj stubišta.
- Nije! - Jednako blatnjav poput brata, Allyn je zapljusnuo Parkina
vodom. - Dopustio sam mu da pobijedi.
Edlyn je stajala kao ukopana. Dva derišta koja su se štapovima borila
233
u blatnoj lokvi bili su njezini sinovi. Njezini!

- O, doista? - upitao je Parkin.
- Doista - odgovorio je Allyn.
- Lažove.
- Izdajico.
- Momci! - Edlyn možda nije znala što reći Hughu, ali znala je što
reći svojim sinovima. - Smjesta prestanite.
- Ali...
- Rekao je...
- Ni riječi više. - Počela se spuštati stubama, ali Hugh joj se ispriječio
na putu, nemajući namjeru uzmaknuti.
- Imate li što protiv da ja riješim ovu situaciju? Iznenadila ju je
dubina njegova glasa, a pomisao na ono što je nudio iznenadila ju je još
više. Od trenutka njihova rođenja, sva je odgovornost za njihovo ponašanje
i discipliniranje ležala na njoj. A sada je ovaj muškarac, njezin suprug,
ponudio pomoć.
Svojedobno sam podučavao mnoge paževe i štitonoše. Činilo se da iz
njezina oklijevanja iščitava više od pukog iznenađenja. Činilo se kako
misli da mu ona ne vjeruje.
- Neću im nauditi, ali ću stati na kraj njihovu prepiranju i natjerati ih
da se okupaju, a vas osloboditi te muke.
Zurila je u njega, prvi ga put gledajući ne kao supruga, ljubavnika ili
neprijatelja, nego kao viteza sposobnog natjerati njezine sinove da učine
ono na što ih ona nije uspijevala primorati. Dopustiti mu da izgrdi i dovede
njezine dječake u red bilo bi više od zaloga povjerenja. Bilo bi to
nezamislivo olakšanje. Iznenada donijevši odluku, odgovorila je:
- Imate moj blagoslov.
Dječaci su utihnuli. Gledali su je razrogačenih očiju koje su je
optuživale za izdaju. Tako je, vrijeme je da shvate kako će prevrat koji su
dočekali raširenih ruku srušiti njihovo očekivanje neograničene slobode.
Hugh se otresao:
- Skinite tu odjeću sa sebe! Operite se na kiši! Isperite odjeću u
konjskom koritu!
Dječaci su počeli zamuckivati, a potom i plakati.
- Moja gospo - Neda je uhvatila Edlyn za lakat. - Pođimo unutra.
234
Edlyn se nije protivila. Okrenula je leđa uplakanim dječacima širom

razjapljenih usta, osjećajući isključivo zadovoljstvo, pa se stubama popela
do tvrđe. Hugh ih neće zlostavljati, ali naučit će ih lekciju.
Uz Nedinu se pomoć presvukla u suhu odjeću - pripazivši pritom da
ne odjene ništa što su joj poklonili Richardovi ljudi - a kada je Hugh ušao
u veliku dvoranu, sjedila je pokraj vatre, predući nit s vretena dok su sluge
hitro postavljale sklopivi stol za večernji objed.
Smjesta je ustala.
- Hvala Bogu da ste se vratili, moj gospodaru. - Skinula je s njega
mokar plašt i pružila ga sluškinji koja se stvorila pokraj nje. - Spasili ste
me od sudbe koju prezirem. Moja vještina predenja nije uznapredovala
tijekom vremena provedenog u opatiji.
- Tada ostavite predenje sluškinjama - rekao je, očito iznenađen
njezinom pomirljivošću. Osvrnuvši se oko sebe i vidjevši služavke koje su
jurcale uokolo, dodao je: - Ima ih i više nego dovoljno.
- Možda i hoću. - Osmjehnula mu se, odlučna ne upitati kako je
postupio s njezinim sinovima.
Hugh nije čekao na upit. Sam joj je rekao:
- Čisti su, suše se, a uskoro će doći moliti vas za oprost jer su izašli
bez vašega dopuštenja i jer su se porječkali.
- Zahvaljujem vam. - Nijedna njezina dosadašnja zahvala nije bila
toliko iskrena. Skinuo joj je s pleća ogroman teret, teret za koji je mislila
da ga nikada neće moći podijeliti s nekim, i bila mu je zahvalna na tome.
- Ako biste željeli, moj gospodaru, bila sam slobodna rasprostrijeti
vam suhu odjeću u odajama.
Iz njegove se odjeće stala izdizati para kako ga je plamen vatre počeo
grijati.
- Još ne. Mislim da bismo najprije trebali porazgovarati o vašim
sinovima... - Zurio je u nju gotovo sramežljivo, ali ipak odlučno.
- Našim sinovima.
Sama je sebi priznala spremnost da podijeli skrb nad djecom, a sada
je on preuzeo odgovornost za njih, nazvavši ih svojima. Ta veza između
njih - spona roditeljstva - pomogla je odagnati osjećaj bespomoćnosti koji
ju je morio od početka njihove bračne zajednice. Oprezno je započela: -
Mogli biste s lakoćom nametnuti svoju volju po pitanju Allyna i Parkina,
235
ali to ne činite. Zašto?

Piljio je u nju kao da ga je otvoreno nazvala nasilnikom. Odgovorio je
pomalo uvrijeđeno:
- Vi ste im majka, dok sam ja ulogu oca preuzeo nedavno. Priklanjam
se vašem bogatijem iskustvu.
On naravno jest bio nasilnik, ali ne ona vrsta gonjena okrutnošću ili
zlobom, a promjena je nastupila a da je on nije bio ni svjestan.
- Nekoć sam bila i supruga, a vi ste tu ulogu preuzeli tek nedavno, a
ipak ste me prisilili da pođem za vas kao da sam dijete kojemu je potrebno
vodstvo. - Učinilo joj se da se Hugh pomaknuo. Je li moguće da se vrpolji?
- Tada mi se učinilo da uistinu i vjerujete da sam nesposobna
odlučivati. Pogledao ju je u oči. - Da moram sve to učiniti ponovno, ne bih
postupio nimalo drugačije. Iako bih, možda, sada to učinio iz drugih
razloga.
- Ponovno biste me prisilili na udaju?
- Nisam imao vremena snubiti vas, Edlyn, a kao što ste i sami
primijetili, bio sam uvjeren kako svojim odbijanjem da pođete za mene
pokazujete izniman manjak inteligencije.
Poželjela je nasmijati se, ali on se doimao tako ozbiljnim.
- Međutim, do sada ste već više puta dokazali britkost svojega uma,
pa moram pretpostaviti da je vaše nećkanje bilo ništa doli uobičajen ženski
oprez pri suočavanju s tako velikom promjenom.
Uspijevao ju je razljutiti čak i dok joj je pokušavao udijeliti
kompliment!
- A nije li se moglo raditi, kao što sam vam i rekla, o iskrenoj želji da
izbjegnem bol koja prati brak s ratnikom?
- Takvo bi što bilo razumno, a vi ste razumna žena.
Još jedan kompliment, još jedan nalet ljutnje. Zar nije shvaćao kako
neki osjećaji ne podliježu razumu. Zurila je u njega, tako iskrena, tako
uzvišena. Naravno da nije shvaćao. Živio je u svojemu muškom svijetu u
kojem je bio utjelovljenje njegove uspješnosti, a u takvu svijetu
nelogičnim emocijama nije bilo mjesta. Edlyn je mogla govoriti do
narednog tjedna, ali dok sam ne iskusi brigu za ljubljenu osobu koja se
nađe pred pogibelji, on neće razumjeti ni riječi.
Prepoznavši bezizlaznost situacije, potonula je na klupu, pokazavši
236
mu da sjedne pokraj nje.

- Recite mi svoja promišljanja o našim sinovima.
Umjesto toga, dovukao je stolac i postavio ga tako da jedno drugom
gledaju u lice. Sjevši, uhvatio ju je za dlanove. Iznenada su svi posl ovi u
velikoj dvorani usporili, a sve su sluge pronašle razloga zadržati se u
njihovoj blizini.
Nedin glas prenuo ih je iz prisluškivanja.
- Vratite se svojim poslovima!
Razbježali su se, a Hugh je progovorio:
- Ne sviđa mi se vaša nakana da ih date u samostan. - Pokušala ga je
prekinuti, ali on je rekao: - Dopustite mi da završim. Iako sam svjestan da
imate svoje razloge, vidim Robinov duh i njegovu vatru u obojici dječaka.
Parkin je divlje dijete koje je potrebno podučiti kako kontrolirati divlju
narav. Allyn je pažljiv i zamišljen, ali i on ima ćud koju mora naučiti
zauzdati. Bojim se da će se, ako ih date u samostan, vatra i duh njihova oca
zauvijek utrnuti. Loza njihova oca svakako će se zatrti, a znam kako ste
isuviše voljeli Robina da biste dopustili takvo što.
Znala je što joj pokušava reći pa je progovorila, provukavši riječi oko
grumena koji joj se počeo stvarati u grudima.
- Želite da ih se podučava za viteštvo.
- To je jedino što im dolikuje, jedino ispravno.
Više nije znala što je ispravno i dolično. Donijela je odluku da će
postati redovnicima, ali Allynu i Parkinu nimalo se nije sviđala ta pomisao.
Iako je ranije odbijala Hughov savjet u vezi s tim, njegova istinska briga za
njihovu sudbinu, sudbinu sinova svojega neprijatelja, natjerala ju je da se
preispita. A i sami su redovnici imali sumnje u prikladnost dječaka za život
ispunjen promišljanjem.
Njezina je neodlučnost osokolila Hugha.
- Dopustite im da ostanu ovdje - rekao je - i da prihvate ovo mjesto
kao svoj dom. Potom, kada budu znali da ćemo ih dočekati ovdje po
njihovu povratku, poslat ćemo ih nekome na odgoj.
Hugh nije shvaćao kako je ono što predlaže nemoguće. Odgovorila je,
pažljivo birajući riječi:
- Sinovi plemenitaša odlaze u strane domove da ih odgajaju i
podučavaju stranci iz jednog i samo jednog razloga: kako bi ojačali spone
237
između tih dviju obitelji. Jednom kad vitez odgoji mladića, u Božjim mu je
očima poput kuma. Dvije se obitelji zbliže, njihov utjecaj postaje gotovo
jedinstven.
- To je istina.
- Allyn i Parkin sinovi su čovjeka koji je izdao kralja.
Kada je Hugh shvatio da je spremna razumno raspravljati o toj temi,
njegovoj gorljivosti nije bilo kraja.
- Pridajete previše važnosti činjenici da su sinovi izdajice. Uz moj
položaj u kraljevstvu, svi će gorjeti od želje da prime naše sinove kao
štićenike.
U glavi joj je zujalo dok je nastojala ostaviti stare predrasude i
paralizirajući strah po strani te postupiti kako bi postupila zrela žena.
- Ne sumnjam da biste mogli iskoristiti svoj utjecaj i pronaći skrbnika
za Allyna, ali tko bi primio Parkina? Tko će se skrbiti za mojega
buntovnog dječaka?
- Samo zato što je živahan...
- Ne zbog toga... - Duboko je udahnula. Morala mu je priznati istinu,
ali takvo se povjerenje kosilo s godinama tajnovitosti. - Možda bi i
prihvatili izdajičina sina. Ali izdajičino kopile?
Hugh je samo ostao zuriti u nju. Doimao se kao da je iznenada
progovorila drugim jezikom ili kao da je promijenila zakone koji vladaju
njihovim svijetom.
- Kopile?
- Parkin nije dijete mojega tijela. On je sin mojega... grofa od Jaggera
i moje sluškinje. - Uočila je trenutak kada su riječi u Hughovoj glavi
poprimile smisao i nije mogla podnijeti prepreden izraz na njegovu licu.
- Kopile začeto s pučankom - rekao je.
Robinu je dosadilo čekati da se otelim, kako je to šarmantno rekao, a
ona je ionako spavala pokraj našeg kreveta pa je...
- Već dugo nije osjetila tu bol. Vjerovala je da ju je ostavila za
sobom. Ali Hughova ju je reakcija vratila u život. Spustio je ruke i ustao.
Kružio je oko nje, a voda mu je kapala s ruba surke dok je hodao.
Razumjela je njegovu potrebu za kretanjem. U tom je trenutku bila
spremna dati bilo što kako bi mogla u ruke primiti ono vreteno, kako bi
nečim zaokupila ruke i oči dok je Hughov pogled bio uperen u nju. No,
238
vreteno je ostalo s druge strane kamina, a ona nije vjerovala da bi bila u

stanju ustati.
Mrzila je pomisao da je Hugh sažalijeva, a ipak, žena koja je danas
bila sažalijevala je djevojku kakva je nekoć bila. Robinova žena, nateklih
zglobova i nabrekla trbuha, udana za muškarca kojem je bila odbojna. Bila
je mlada i tako zahvalna Robinu što se oženio njome, ali ta je zahvalnost
iščezla kada se Robinovo strastveno stenjanje pomiješalo s bolnim
krikovima njezine sluškinje djevice. Posramljenost i krivnja njezine
sluškinje natjerali su Edlyn da Robina sagleda u novom svjetlu, a njezina
je ljubav počela pomalo umirati.
Istini za volju, Edlyn je bila siromašno i neobično stvorenje kad ju je
oženio, ali čak je i ona zavrijedila supruga koji će napustiti njihove odaje
kako bi olakšao nabrekle prepone. Stoga se namrštila prisjetivši se svojega
negdašnjeg čemera, ali nastavila je govoriti:
- Tako sam od početka znala da je dijete Robinovo. Kad je Parkinova
majka umrla pri porodu, Allynu su bila samo četiri mjeseca.
- Nisu blizanci. - Hugh se još borio s novom stvarnošću.
- Još sam imala mlijeka, a Allynu nije bilo dobro. Svakog sam se dana
bojala da se neće probuditi iz sna. Prisjećala sam se kako je patila pri
porodu i nisam uzmogla snage osuditi Parkina, ne dok je smrt dahtala za
vratom mojega djeteta. - Podigla je pogled prema njemu. Prestao je
koračati i uzvratio pogled. - To bi se zbilo da sam ga prepustila nekoj od
ostalih žena na dojenje.
- Je li Parkin jedino Robinovo kopile?
Nasmijala se.
- Pobogu, ne. Razbacivao je sjeme posvuda, poput poljodjelca koji
stoji na vjetru. No, koliko znam, majke sve te djece još uvijek su žive.
- Znaju li dječaci? Zna li Parkin?...
- Naravno. Zar ste mislili da bi itko tko je živio u dvorcu Jagger to
zadržao za sebe? - Hughova je zapanjenost iščezla, a ona je pokušala
objasniti što je više mogla u što manje vremena.
- Zbog toga je Parkin tako potrebit pažnje i zato mu Allyn sve
dopušta. Zabadala iz dvorca otkrila su Parkinu kako nije uistinu moj pa je
zabrinut. Allyn je puno sigurniji u sebe i voli brata.
Odnosite se prema njima jednako kako ne bi odrasli mrzeći jedan
239
drugoga poput onih redovnica. Poput gospe Blanche i njezine sestre Adde.
- Hugh je žustrim pokretom uklonio mokru kosu s čela.
- Nije ni čudo da je vaše povjerenje tako krhko.
- Vama vjerujem - odgovorila je smjesta. - Ne slušam li vaš savjet u
vezi sa sinovima?
Sjeo je natrag na stolicu, ponovno se našavši s njom lice u lice.
- Istina, vjerujete mi u vezi sa sinovima, ali ne i u vezi sa sobom.
Je li mu vjerovala? Je li uistinu bilo tako? Kakva bi to majka
muškarcu u ruke povjerila dobrobit sinova, ali ne i vlastitu sreću? Ili mu je
možda vjerovala, a njezin je obrambeni stav bio samo krhki bedem za koji
je priželjkivala da ga on sruši?
- Možete mi priznati bilo što, Edlyn. Imat ću razumijevanja.
Zvučao je neodoljivo, kao da zna sve njezine tajne.
Prošaptao je:
- Što moram učiniti kako bih dokazao da nikada neću zlorabiti vašu
ljubav jednom kad mi je poklonite?
- Ja... vi... - Osvrnula se oko sebe, tražeći uzmak.
I on se osvrnuo, vidjevši desetak lica koja su piljila u njih.
- Ako nemate ništa za raditi, ja ću vam naći posla! - zaurlao je,
zazvučavši toliko poput sir Davida od Radcliffea da si Edlyn nije mogla
pomoći pa se počela hihotati. Ljutito je rekao:
- Učinili su to, zar ne? Uspjeli su upropastiti trenutak.
Neda je grdila sluge koji su se razbježali, a Edlyn se pokušavala
pretvarati kako nije svjesna njegova nauma da joj dokaže kako mu može
vjerovati. On nije bio svjestan da je iskazao snagu i čast, dvije stvari koje
je cijenila više od svega. Tiho je rekla:
- Naši sinovi. Moramo riješiti pitanje naših sinova.
Uzdahnuo je, ali vratio se temi o kojoj je željela razgovarati.
- Istina je, imam utjecaja među plemstvom. Ali mnogo važnije od
toga, imam prijatelje. Spašavao sam tuđe živote, a drugi su spašavali moj.
Pijančevao sam s barunima, vojvodama i grofovima. Prihvatio sam
njihovo gostoprimstvo i pružio im svoje. To je jedan od razloga zbog kojih
me se princ sjetio kada se dvorac Roxford oslobodio. Moji prijatelji na
dvoru podsjetili su ga da sam dostojan i zaslužan. - Pokazao je prema
središnjem stolu gdje je Wynkyn punio pehare i pregledavao pladnjeve.
240
- Moj je paž sin grofa od Covneyja, prepušten meni na obuku i odgoj.

Ako ništa drugo, uvijek mogu Parkina poslati Covneyju i biti siguran da će
ga dobro odgojiti, a Allyn neće biti prvi sin izdajice koji je uspio stvoriti
ime. - Proučavao je Edlynino lice.
- Bi li vas takvo što zadovoljilo?
Bi li? Ne, takav je ishod nije zadovoljavao. U glavi joj je zujalo pri
pomisli na takvo što, a krv joj se povukla iz lica. Zaklela se kako nikada
neće dopustiti takvo što. Nije željela da joj sinovi postanu vitezovima i da
joj slome srce kada ih jednog dana donesu doma na dasci.
A ipak, Neda joj je, u svem svojem neznanju, pružila odgovor na
njezinu dvojbu. Ako budu dobri redovnici, s vremenom će ih izgubiti zbog
njihove predanosti Bogu. A kako ih može predati Bogu pa se potom moliti
da ne uspiju u svojem naumu pobožnosti?
- Da - izgovorila je prije negoli se stigla predomisliti. - Takvo što
prihvatljivo mi je.
Pogled joj se razbistrio dok je izgovarala riječi pa je uzmogla vidjeti
Hughov širok osmijeh.
- To je moja gospa! - Udario ju je po ramenu jednako onako kako bi
udario nekog od svojih vitezova pa je potom zgrabio prije nego što se
srušila.
- Edlyn! Molim vas, oprostite mi. Uhvatila se za bolno rame i počela
se smijati.
- Niste ozlijeđeni?
Odmahnula je glavom.
- Ni najmanje, ali jasno mi je zašto tako dobro razumijete umove
dječaka. Vi ste zapravo samo dječak u tijelu muškarca.
- Pa - osmjehnuo joj se - ponekad. - Stavivši joj dlanove na
nadlaktice, okrenuo ju je prije negoli je uzmogla odgovoriti.
- Evo i naših sinova koji su došli ispričati se jer su vas ražalostili.
Allyn i Parkin uz takav poticaj gotovo i nisu mogli podbaciti u svojoj
dužnosti. Edlyn ih je proučavala dok su stajali pred njom, suhi i čisti,
pokušavajući na lica navući izraze žaljenja. Obojica su bili tako nalik
Robinu, a to ju je plašilo. No, uz Hugha kao uzor, mogli bi naučiti što su
dosljednost, poštenje i sve ostale viteške vrline. Opustila se, shvativši da je
pravilno postupila.
241
- Odlučila sam... - Zaustavila se i uhvatila Allynov dlan jednom

rukom, a Parkinov dlan drugom rukom.
- Mi smo odlučili da biste obojica trebali početi uvježbavati viteške
vještine. Biste li željeli takvo što?
Parkin je smjesta skočio s poda.
- Uvježbavati sada? S mačem? Mogu li dobiti oklop? Kada možemo
početi?
Allyn je bio tiši, ali lice mu je zasjalo poput svježe ulaštena kamena
pa je stao ponavljati:
- Oh, mama! Oh, mama!
- Ako žele postati vitezovima - rekao je Hugh - najprije moraju postati
paževima. - Pucnuo je prstima, a Wynkyn, čija je ruka još bila u udlazi, i
Dewey, krupan i smrknuta lica, stvorili su se iza dječaka.
- Povedite ih i poučite kako pravilno posluživati za stolom.
- Za stolom? - Parkinovo lice nije moglo izgledati užasnutijim. -
Zašto moramo posluživati za stolom?
- Zato jer je to nešto što paževi čine - rekao je Allyn. - A kada
postanemo štitonoše, morat ćemo glancati oklop. Ti si htio postati vitezom
jer si mislio da je to lakše nego biti redovnikom.
- Nije istina.
- I te kako jest.
- Ne smijete se svađati pred onima koji su bolji od vas. - Dewey ih je
obojicu prekorio, a kada su se prestali češkati po glavama, nastavio je:
- Pođite za mnom pa ću vam reći što vam je činiti.
Hugh i Edlyn ostali su promatrati dok ih je mladić odvodio.
- Oni su dobri dječaci - Hugh ju je pokušao utješiti. - Brzo će se
priviknuti na novonastalu situaciju i naučiti svoje dužnosti.
- Znam.
Glasno je udahnuo, učinivši glas dubljim kako bi je se dojmio
ozbiljnošću.
- Dok sam jutros obilazio posjed, shvatio sam da i ja imam još puno
toga za naučiti. - Nožnim je prstima drljao po šašu na podu. - Sve je ovo
puno složenije od pukog sjedenja na stražnjici i čekanja da mi sluškinja
donese pivo.
Njegov joj je miris govorio da je popio i te kako dosta piva. Činilo se
242
da ono ne utječe na njega negativno, osim čudnog načina na koji se

vrpoljio.
- Hugh, drage ću vas volje ispričati da se odete olakšati.
- Ne trebam otići ocijediti guštera. Doimao se potpuno ogorčenim pa
je ona promrmljala ispriku.
- Barem ne tako jako. Osmjehnula se.
- Pokušavam... to jest, želim vam zahvaliti za... - zamuckivao je.
Njegova ju je nesigurnost natjerala da se uozbilji. Što li je htio?
- Zahvaliti jer ste mi pomogli donijeti... pravu odluku u vezi s
dvorcem Roxford.
- Glasnije! - netko mu je suflirao, a Edlyn se osvrnula oko sebe. Sva
je služinčad ponovno stala s poslom kako bi prisluškivali, ali Hugh ih ovaj
put nije otjerao.
- Bez vašeg dražesnog vodstva - zagrmio je tako glasno da je
ustuknula - počinio bih veliku pogrešku otjeravši upravitelja i njegovu
ženu, pa vam vesela srca zahvaljujem u nadi da ćete mi i dalje pomagati
svojom mudrošću i iskustvom.
- Oh, Hugh. - Suspregnula je suze pa se impulzivno nagnula prema
njemu kako bi ga poljubila. - Predobri ste.
Uhvatio ju je u trenutku kada se namjeravala povući.
- Nisam dovoljno dobar. Još ne. Ali, postat ću, a vi ćete mi se uskoro
u potpunosti prepustiti.
Zagrlila ga je , a sluge su se, nakon tišeg izljeva oduševljenja, vratile
svojemu poslu, kao da su napola očekivali da bi Hugh mogao ponovno
početi vikati na njih. Ne bi to učinio. Ne sada. Ne kad se osjećao tako
samopouzdanim.
- Edlyn?
I tako senzibilnim. Iz nekog je razloga osjetio potres koji je prodrmao
Edlyn do srži. Djevojka koja se zaljubila u Hugha bila je mrtva, a Edlyn ju
je smatrala odavna pokopanom. Sada se činilo kako je samo bila skrivena
iza obrambenih bedema koje je podigla kako bi se zaštitila od boli koju je
nosilo iskustvo. Jedan je zid tog dana već pao, hoće li se srušiti i drugi?
- Edlyn? - ponovio je glasom punim želje i jednako voljnim tijelom.
Odmaknula se od njega, tek toliko da uzmogne vidjeti njegovo lice.
Ako prepusti srce u njegove ruke, bit će to najveći rizik njezina života. Jer
243
ako je iznevjeri, ona će uvenuti. Ali ako mu ne prepusti svoje srce, neće li
svejedno uvenuti?
- Hugh. - Uokvirila je njegovo lice dlanovima. - Hugh...
- Moj gospodaru! - Whartonov je uzvik prizvao zbor onih koji su ga
pokušali utišati, ali on je bio nepokolebljiv.
- Gospodaru, stigao je prinčev glasnik. - Oči su mu sjale žarom
iščekivanja. - Nosi vijesti o ratu. Uskoro ćemo ponovno u borbu!
244
18.
Umalo je počinila ogromnu pogrešku. Edlyn se kretala vrevom velike

dvorane, nadgledajući pakiranje.
Umalo je Hughu izjavila ljubav.
Prešla je pogledom preko goleme, nadsvođene dvorane tražeći
supruga. Sjedio je za stolom na povišenom podiju, izdajući zapovijedi
svojim ljudima, piskarajući bilješke, saslušavajući glasnika i općenito se
ponašajući onako kako bi se trebao ponašati zapovjednik kraljevskih snaga
na zapadu.
Gotovo je dala svoju ljubav Hughu, a to bi bilo kudikamo gore, jer
izreći ljubav bile bi samo riječi, ali sam je osjećaj činio dio njezine duše.
Uhvatila se za jedan od stupova zbog bolnoga grča koji ju je
prožeo.Nije mu dala svoju ljubav.
- Poći ćemo sutra ujutro - čula je njegove riječi. - Kiša je stala, a
sunce je granulo. Je li sunce uistinu sjalo? Edlyn nije primijetila. Nastavio
je. - Bog očito milostivo gleda na našu borbu.
Tom je suludom besmislicom zaradio Edlynino prezrivo frktanje. Te
je riječi već čula. Bile su to Robinove riječi prije nego što je odjahao u
svoju posljednju bitku.
Međutim, Hugha nije bilo briga za njezino mišljenje. On je na umu
imao samo svoju dužnost i nije se opterećivao time što ona umire iznutra.
Ili će umirati, ako ga voli.
- Edlyn,
Pozvao ju je preko velike dvorane, a ona se morala pribrati prije
negoli ga je uzmogla pogledati. Kako bi ukrala još trenutak za sebe, počela
je davati sluškinji upute.
- Dobro prozrači prekrivače prije nego što ih staviš u škrinju, kako se
ne bi upljesnivili.
- U redu, moja gospo. - Sluškinja koju je prekinula dok je zračila
prekrivače bezizražajno se naklonila.
245
Bez sumnje je pomislila da je Edlyn poludjela, ali Edlyn nije bilo

stalo. Svoju je ravnodušnost prema Hughu pokazala dopustivši mu da
predugo čeka odgovor.
- Edlyn.
Njegovi dlanovi spustili su se na njezina ramena, a ona se prenula.
- Dođi upoznati prinčeva glasnika. Moj je stari prijatelj. - Pogurnuo ju
je pred sobom, prema povišenom podiju.
- Ralph Perrett od Hardwella.
Ralph Perrett, naoko smiren čovjek, naklonio se i prije nego što je
došla do njega. Mrzila ga je . Svu tu učtivost koja je sipila iz svake
njegove pore. To pristojno mrmljanje zahvala za njihovo gostoprimstvo.
Taj neuvredljiv, a ipak lascivan sjaj u njegovim očima dok je prelazio
pogledom preko nje.
Zar je mislio da je nekoga uspio zavarati time? Ona je točno znala što
je on. Prinčeva marioneta. Ralph Perrett povukao se na klupu kad mu je
pokazala da sjedne, a ona se našla uz Hugha, udova krutijih negoli je bila
spremna priznati i sebi.
- Donio mi je informacije o kretanjima vojske diljem zemlje. Princ
Edward i baruni Marcher drže dolinu Severn. Simon de Montfort i njegove
snage potisnuti su natrag u Južni Wales. Njegov sin dovodi vojsku s
jugoistoka. - Hughove su oči zasjale. - Uskoro ćemo ukrstiti oružje s
pobunjenim barunima i potpuno ih poraziti.
- Uz Božji blagoslov - dodao je Perrett.
- Opet oni o tomu - promrmljala je. Trgnula se kada ju je Hugh podbo
laktom.
Edlyn je pretpostavljala da se uvelike ponaša poput svoje djece
maločas, ali bilo joj je dosta primjerenog, zrelog ponašanja. Bila je umorna
od navikavanja, vjerovanja da razumije vlastitu situaciju, prikladnih
prilagodbi, samo da bi je potom netko ili nešto prevrnulo na stražnjicu.
Jednostavno je bila umorna.
- Sve smo već organizirali - rekao je Hugh. - Večeras mi nije preostalo
ništa osim objedovati i grijati se uz ognjište.
Kada je postalo očito da Edlyn neće odgovoriti, Perrett je rekao:
- Da, istina. Bit će već jesen prije nego što budete imali priliku grijati
se uz nešto što nije slabašna logorska vatra.
246
- Moram se pobrinuti za objed - Edlyn je pokušala ustati. Hughova

ruka na njezinu ramenu gurnula ju je natrag na mjesto.
- Neda će se pobrinuti za sve. Ova je kiša predstavljala prokletstvo za
pobunu, a blagoslov za mene. Dala mi je priliku da se oporavim nakon
ranjavanja kod Eastburyja.
- Čuo sam da ste skončali. - Perrett je dopustio Allynu da mu dopuni
pehar kuhanim vinom. - Bilo je svakakvih glasina o vašoj sudbini!
Hugh se na silu osmjehnuo pa uzeo pehar iz Deweyjevih ruku.
- Montfort mora da je pomislio kako mu se posrećilo.
- Zašto se radi o sreći ako bitka ode na stranu Simona de Montforta, a
o Božjoj milosti ako se tijek borbe okrene u vašu korist? - priupitala je
Edlyn.
Hugh je gurnuo pehar pod Edlynin nos.
- Pijte.
Kao da je imala izbora! Gotovo je prolio tekućinu niz njezina njedra
kako bi joj napunio usta - i time zaustavio riječi koje su izlazile iz njih. Ali,
ako mu se ne sviđa što govori, može je pustiti da ode.
- Vruće je! - požalila se kada joj je konačno dopustio doći do daha.
- Moglo bi postati još vruće - upozorio ju je ispod glasa. Obratio se
Perrettu:
- Moja ljubljena supruga viđala mi je ranu. Shvatio sam to kao znak
da se moram oženiti njome.
- Znak od Boga, naravno? - upitao je Perrett laskavo. Edlyn se gotovo
nasmijala. Ako Perrett ustraje sa svojom duhovitošću, bit će joj teško
ustrajati u svojoj netrpeljivosti prema njemu.
- Naravno. - Hugh mora da je osjetio drhtaj potisnutog smijeha, jer je
njegov stisak popustio.
- Koliko ćete dugo izbivati? - Nadala se odgovoru, jasnom očitovanju,
nečemu za što se mogla uhvatiti.
De Montfortove snage su u rasulu, zamišljala je Hughove riječi. Sve
što moram učiniti je otjerati ih u ocean. Gotovo ga je mogla čuti. Vratit ću
se prije mladog mjeseca, reći će. Nemojte sve breme upravljanja
Roxfordom preuzeti na sebe. Ostavite štogod i za mene.
I najbolje od svega: Ne mogu bez vas. Kad bih morao, noge bi mi
zaklecale, a oko bi mi izgubilo vid. Ne, Perrette, morate poći princu i reći
247
mu. Reći mu da samo želim ostati sa svojom suprugom koja mi je osvojila

srce.
Umjesto toga rekao je:
- Najprije moramo pronaći neprijatelja. Možda ćemo najprije udružiti
snage s princem pa se boriti skupa. Bitka neće trajati dulje od dana, ali
moramo ubiti ili zarobiti Montforta i njegova sina. Bit ćemo prisiljeni
slijediti ih dok se budu provlačili pa zapodjenuti novi boj.
Uživao je u samoj pomisli na borbu, toliko je bilo očito. Njegove su
oči zaiskrile, njegov osmijeh, koji je njoj tako rijetko darivao, razvukao se
njegovim licem i ostao tamo.
Wharton je na stol bacio hljeb kruha.
- Potom ćete osloboditi kralja, a nakon toga ćete morati poći na dvor.
- Zadrhtao je. - Mrzim dvor.
Nije ni čudo, pomislila je Edlyn. Nije bilo čovjeka manje prikladnog
za dvor od Hughova sluge.
- Simon de Montfort izgubio je potporu većine baruna - rekao je
Perrett.
- U tom ću se slučaju vratiti prije prvih pahulja snijega. - Hugh se
naslonio utučeno uzdahnuvši. Edlyn je poletjela s klupe tako brzo da je
njegova ruka, kojom je posegnuo za njom, uhvatila samo prazan zrak.
- Edlyn! - viknuo je. - Smjesta se vratite!
Edlyn nije željela zaplakati. Poželjela je nekoga istući. Poželjela se
sakriti. Poželjela je... zaplakati. Izostao je instinkt koji bi joj rekao kamo
poći. Nije živjela dovoljno dugo u Roxfordu da bi bez razmišljanja znala
gdje potražiti utočište. Stoga je potrčala prema stubama koje su vodile van,
ali začuvši Hughove korake iza sebe, predomislila se pa pojurila prema
spavaćoj odaji na katu. Greda na vratima mogla je poslužiti da zapriječi
Hughu ulaz, baš onako kako bi inače zaustavila bilo kojeg uljeza koji bi se
usudio zadirati u privatnost bračne intime. Uostalom, koliko će se zdušno
Hugh truditi doći k njoj? Njemu su na umu sada bile rasprave o bojnoj
strategiji s Ralphom Perrettom, kraljevskom lasicom.
Jurnula je uza stube, zalupila vratima svom snagom pa ih zatvorila do
kraja. Posegnula je za gredom, ali poletjela natraške kada je Hugh gurnuo
vrata svom snagom.
Nije čak ni primijetio kad je silovito stražnjicom pala na pod
248
prekriven šašem. Stvorio se uz nju uz topot koraka, nadvivši se nad njome.

- Što vam je bilo dolje? Prekršili ste sve uzuse gostoprimstva.
- Ah, gostoprimstvo. - Pokušala je uzmaknuti. - On ne zavređuje moje
gostoprimstvo.
- On je gost. Naš prvi gost. - Udaljio se. - I moj prijatelj. Ustavši,
protrljala je bolnu trticu pitajući se što bi zapravo trebala odgovoriti. Uzusi
gostoprimstva bili su strogi. Manjak konačišta, a i tih nekoliko bili su legla
ušiju, te postojanje ljudi poput Richarda od Wiltshirea, uvjetovali su
običajem da vlasnici dvoraca uvijek otvore smočnice i ponude konak
umornom putniku. Znala je pravila. Živjela je po pravilima cijeli život, čak
i uživajući u sigurnosti koju su pružala. Ali pristojnost prema Ralphu
Perrettu bila je nešto što je nadilazilo njezine snage.
- No? - Hugh je tapkao nogom po podu.
Prvi je put razumjela zašto bi se tako razljutio kada bi se prema njemu
odnosila kao prema jednom od svojih sinova.
- Nisam bila raspoložena za glumljenje dobre domaćice Ralphu
Perrettu.
- Zašto?
- Jer vas je došao odvesti od mene.
Misao je protutnjala njezinim umom, studena poput zimske oluje, a
ona je ustuknula pred njezinom snagom.
- Zašto ste tako uznemireni? - Hugh je bio nepokolebljiv. - Već sam
vam rekao. Ne tučem žene. Iako ste večeras do krajnjih granica iskušali
moju odlučnost po tom pitanju. Pođimo sada dolje i...
- Odbijam. - Prišla je vatri kako bi ugrijala dlanove. - Vi pođite dolje i
ispričajte me svojemu prijatelju. Kažite da ću ujutro ustati kako bih ga
ispratila. Njega, vas, te... hoćete li povesti i moje sinove?
Njezine sinove? Hugh je riječi doživio kako pucketanje biča po
svojim prstima. Kako je to mislila, njezine sinove? Još jutros je o njima
govorila kao o njihovim sinovima.
- Ne bih poveo dva neiskusna mladca u boj. Ne znaju ni kako narezati
pečenku, a kamoli kako probosti viteza!
- Hvala vam na tome, barem na tome.
Njezin je glas postao tišim, potpuno oprečan prijašnjem glasnom
kriještanju prožetom ljutnjom i grozomornim strahom. Bio je ugodniji uhu,
249
ali on je nekako sumnjao da je to bolje, bilo za njega, bilo za nju.

- Problem je u mojem odlasku u boj za kralja, zar ne?
Dubina vaše pronicljivosti jednostavno je zaprepašćujuća. Nitko mu
se nije usuđivao rugati, ali svejedno je prepoznao porugu.
- Zar ste mislili da neću poći kad me princ pozove?
- O, ne. Oduvijek sam znala da ćete poći.
- Zašto ste onda srditi?
- Nisam srdita.
Uistinu se nije doimala srditom, ali nešto nije bilo u redu, a on nije
znao točno što.
- Kralj je moj gospodar kojem sam položio zakletvu i kojemu je
potrebna pomoć svih vjernih engleskih plemića. Ne mogu ga napustiti u
nevolji!
- Dužnost vas zove. Ne pokušavam vas zaustaviti.
No, upravo je to činila. Skrivala je od njega snažnu emociju, a kada se
prisjetio onog trenutka tog jutra kada mu je namjeravala podariti sebe,
osjetio je mučninu. Je li sve bila samo laž?
- Rekli ste mi da vam više nije bilo stalo u trenutku kad je poginuo.
Rekli ste mi da je umorio vašu ljubav.
- Tko?
- Robin. O tomu se zapravo radi, zar ne? - Ne!
- Zarobio sam vašega supruga, vašu jedinu istinsku ljubav, i poslao ga
na pogubljenje, a vi ste mislili da ćete me uspjeti odvratiti od moje
dužnosti kralju obećanjem... obećanjem...
- Ljubavi. Riječ koju tražite jest ljubav.
Stavio je ruke na bokove. - Obećanjem svoje ljubavi.
- To nije istina.
- A što je onda istina?
- Nekoć sam voljela Robina. Ta je ljubav mrtva. Već je bila mrtva kad
je umro. To nema nikakve veze s ovim.
- Zašto se onda ponašate ovako? Slabiji bi muškarac osjećao krivnju
jer je primoran ostaviti vas kako bi ispunio svoju dužnost.
- A vi ste sve samo ne slabašan muškarac. Rugala mu se, a to mu se
nije svidjelo. Pokušala je nešto reći, ali činilo se kako ne uspijeva pronaći
riječi. Konačno je progovorila:
250
- Mogli biste poginuti.

Riječi su zazvučale suhoparno, hladno, pa je i on pokušao odgovoriti
na isti način.
- Već smo raspravljali o tome. Neću poginuti.
Njezina je krinka razuma pala. - I Robin je to rekao. - Ja... nisam...
Robin. Upoznala sam udovice drugih muškaraca koji su odjahali u boj s
istom mišlju.
- Dakle, ipak se radi o Robinu. Njegova se sjena nadvija nad našim
brakom.
- Ne!
Iz kojeg biste drugog razloga mogli poželjeti da izostanem dok se
drugi muškarci bore? - Ljutito je zurila u njega, nervozno prebirući
prstima, a on se usudio reći nešto što se ne bi usudio izreći prije današnjeg
dana.
- Želite li reći - pokušavao je pažljivo sročiti pitanje - kako ne želite
da odem jer se bojite Pembridgea?
- Pembridgea?
- Da, Pembridgea. Ipak ste ga upoznali dok ste živjeli s Robinom, zar
ne?
Oči je razrogačila toliko da su joj bjeloočnice u potpunosti okružil e
zjenice, a užas na njezinu licu govorio je za sebe. Lagala mu je. Pitao ju je
poznaje li Pembridgea, a ona je zanijekala. Što je imala skrivati?
- Upoznala sam ga - priznala je.
Gotovo je zateturao pod teretom boli njezine izdaje.
- Jesam li u krivu sve vrijeme? Radi li se ovdje možda o njemu?
- Ne! - Munjevito se osovila na noge, vidno potresena. - Nisam vam
rekla jer on... Nije mi se sviđao način na koji je... Strah me Edmunda
Pembridgea.
- Strah vas je?
- Nikada mi nije naudio, ali uvjerena sam da se radi o okrutnu
čovjeku. Hugh se slagao s njezinom procjenom.
- Nikada nisam bila nevjerna Robinu.
- No jeste li poželjeli biti?
- Nikad nisam poželjela Edmunda Pembridgea. - Počela je snažnije
drhtati.
251
- A što je sa mnom? - Njegovo nezadovoljstvo i tuga rasli su svakim

mučnim trenutkom. - Želite li mene?
Njezine su oči zasjale u trenutku kad su usta počela davati odgovor.
Postavio je pogrešno pitanje.
- Ne, stanite... volite li me?
- Ja... vi... - Činilo se kako se bori s nekom snažnom emocijom koja
joj je morila misli, učinivši njezine zelene oči tromima.
Želio je čuti da. Reći će da, znao je.
- Ja... ne.
Ispustio je dah koji je zadržavao. - Dakle. Tu smo.
- Ne - ponovila je, pretpostavio je za slučaj da je nije čuo prvi put. -
Ne volim vas. Ali ja sam dobra i odana supruga i zaklinjem vam se, moj
gospodaru, da vas nikada neću izdati.
Pogledala ga je bez oklijevanja ili straha, a on se prisjetio
Ethelburghinih riječi. Kako nema žene koja bi se pohvalila činjenicom da
je vreba Edmund Pembridge. Posjetivši se čovjeka i njegove ljigavosti,
Hugh se ponadao da bi to mogla biti istina. Uzdahnuvši, odgovorio je:
- Hvala vam, barem na tome.
Teška koraka i klecavih nogu, zaputio se niz stube prema velikoj
dvorani. Više nije znao što vjerovati. Nije mogao prezirati Edlyn, barem ne
onoliko koliko je želio. Pokazala se sposobnom, promućurnom i
milostivom, a on ju je želio. Tako mu svih svetaca, kako ju je samo želio.
Gotovo se okrenuo kako bi se ponovno uspeo stubama, kada je spazio
Whartona, sir Lyndona, sir Philippa i Ralpha Perretta kako sjede za
sklopivim stolom, čekajući njegov povratak. Trebalo je to biti ratno vijeće,
ali po izrazima na njihovim licima znao je da ga čeka prodika.
Wharton se cinično podsmjehnuo:
- Hoće li vam dopustiti da pođete? Položivši dlanove na stol, Hugh je
sjeo.
- Razdražljiva je. - Sir Philip izrazio je očito neodobravanje.
- Toj je ženi potrebna stega - ispalio je riječi sir Lyndon. Nešto blaži
bio je Perrett. - Vidio sam to desetke puta.
- Kada je ženu strah jer muž odlazi u boj, ne može si pomoći, mora
otići isplakati se.
Hugh se svojski trudio obuzdati. Veći je dio života bio najbolji u
252
svemu - u jahanju, u borbi, u zapovijedanju. Tog je dana iznova dokazivao

svoju neukost, neprestano postavljajući Burdettu glupa pitanja. I dok je
Burdett vješto skrivao zapanjenost i strpljivo odgovarao na pitanja, Hugha
je jedilo vlastito neznanje.
A sada su ovi ljudi, njegovi sudrugovi, uzeli za pravo savjetovati ga o
tome kako postupiti s vlastitom suprugom. Kao da je neiskusni dječarac
koji će prvi puta leći sa ženom! Bilo je to poniženje, pljuska koja ga je
razjarila, pa je jedva uspijevao kontrolirati žučljivost.
Još je gora bila spoznaja da je njihove komentare prizvao svojim
primjedbama u krčmi ranije toga dana. A večeras bi bio u stanju i poslušati
savjete tih ljudi - da, bio bi - da se nije sjećao Ethelburghe i njezina gnjeva
pravednika. Izvrgla je ruglu sir Philipa, sir Lyndona i Whartona - Wharton
je još uvijek imao kvrgu nad okom od lekcije koju mu je očitala - pa je
Hughu dala drugačiji savjet. Savjet koji je iskušao i kojim je gotovo
polučio željeni ishod. Edlyn mu je gotovo rekla da ga voli. Bio je tako
blizu.
Možda su žene bile svjesne onoga što žele više negoli su muškarci
svjesni što trebaju.
- Dakle, hoćete li meni povjeriti upravljanje? - završio je sir Lyndon.
- Molim? - Hughu je nešto promaklo pa je sumnjičavim pogledom
pokušao pročitati sir Lyndona.
- Povjerit ćete mi upravljanje dvorcem Roxford dok ste na bojištu -
ponovio je sir Lyndon pokorno.
- Jedino to ima smisla. Od svih vitezova, najduže sam uz vas, a netko
mora ostati ovdje u slučaju izdaje.
- Čije izdaje? - upitao je Wharton.
Sir Lyndon je pokazao prema mjestu na kojem su se namjesnik i
njegova žena bavili svojim poslovima.
- Hm.
Činilo se kako se Whartona nije dojmila njegova sumnjičavost prema
Burdettu i Nedi, a Hugh je tijekom godina došao do zaključka kako je
Wharton iznimno pronicljiv pri procjeni osobnosti. Zapravo, Wharton nije
previše volio sir Lyndona.
Hugh se još uvijek borio sa spoznajom da mu je Edlyn lagala o
poznanstvu s Pembridgem pa se nagnuo prema Whartonu.
253
- Sviđa li ti se gospa Edlyn?

Wharton je ustuknuo, očito uvrijeđen.
- Sviđa li mi se?
Hugh je pokušao ponovno.
- Vjeruješ li joj?
- Oh. - Wharton je kimnuo glavom. - Vjerujem joj. Da, vjerujem joj.
I Hugh joj je vjerovao. Možda je to bilo budalasto, ali imao je
povjerenja u nju. Rekla je kako ne voli Pembridgea, a on joj je povjerovao.
- Prepustit ću upravljanje svojoj supruzi.
Sir Lyndon je gotovo pao s klupe. - Vašoj...
- Svojoj supruzi. Zato samo se njome i oženio.
Upravo je odjurila uz stube, zavijajući jer je ostavljate. Ona je
priglupa mala... - Netko ga je morao udariti nogom pod stolom, jer se sir
Lyndon prenuo pa potom vrlo očito povratio kontrolu nad sobom.
- Posjeduje znatno iskustvo u upravljanju dvorcem u suprugovoj
odsutnosti. - Hugh je odmahnuo glavom kada mu je Wharton ponudio
pivo. Želio je ostati prisebnim.
Sir Lyndon prevladao je početno iznenađenje pa je sada pokušao
primijeniti logiku. Ili barem ono što je smatrao logikom.
- Moj gospodaru, već sam duže u društvu vaše gospe i mogu reći da
njome vladaju emocije. Neprestano nariče ili se naglas smije. Ne posjeduje
ni trunke dostojanstva. Kakvu će kontrolu imati nad slugama? Nad
vojnicima? - Nagnuo se i položio dlan na Hughovu nadlakticu.
- Hugh, potreban vam je muškarac ovdje. Muškarac poput mene!
- Uistinu mi je potreban muškarac ovdje. - Lyndonova gesta nije
nimalo impresionirala Hugha, kao ni činjenica da se poslužio njegovim
krsnim imenom.
- Ta će dužnost pripasti sir Philipu.
- Meni, gospodaru? - Sada je sir Philipu bilo teško održati se na klupi.
Sir Lyndon zurio je u sir Philipa kao da na licu ima muhu.
- On je ništa doli stari, jednooki vitez.
- Ah. - Sir Philip je pogladio brk. - Sada mi je jasno. Uistinu, sir
Lyndone, to je razlog zbog kojeg je naš gospodar odabrao mene, a ne vas.
Vi ćete zauzeti mjesto uz njega tijekom vihora borbe, dok ću ja svoju
dužnost prema njemu obavljati kod kuće.
254
- Vrijeđa li vas to? - upitao je Hugh sir Philipa.

- Pomalo je neobičan osjećaj biti ostavljen u zaleđu nakon tolikih
godina borbe - rekao je sir Philip. - Ali, ne mogu proturječiti vašim
razlozima ni samoj dužnosti.
Sir Lyndon izgubio je kontrolu. Ustao je, nadvivši se nad svima njima
pa uperio prst u Hugha.
- Ja sam trebao biti zapovjednik na vašem dvoru. Obećali ste mi!
- Potrebni ste mi u boju.
- Zaslužujem... - sir Lyndon se zaustavio, prekinuvši rečenicu u pola.
- Nemate iskustva u pitanjima domaćinstva. - Hugh se nije osvrnuo na
Lyndonova očekivanja, ali dok je vitez govorio, Hugh je postajao sve
sigurnijim u mudrost svoje odluke.
- Trebali biste postupiti poput mene i učiti od onih koji su iskusniji.
- Od koga? - otresao se sir Lyndon.
- Od gospe Edlyn - uzvratio je Hugh.
Vena na Lyndonovu čelu nabrekla je, pulsirajući u ritmu s njegovom
srdžbom, a Hugh je pomislio kako će skočiti preko stola i zadaviti ga.
Umjesto toga, nekoliko je puta duboko udahnuo pa se spustio na
svoje sjedište. Brada mu je klonula na prsa, a sljedeće riječi izgovorio je u
krilo, iako su bile namijenjene Hughu.
- Tada me ostavite ovdje da učim.
- Sir Philip... - započeo je Hugh.
- Sir Philip je također ratnik. Ne zna ništa o upravljanju imanjem,
osobito ne ovako velikim imanjem. Stavit ću se u njezinu službu, učit ću
što uči i on, sve kako bih vam se još jednom dokazao. - Sir Lyndon
podigao je pogled, uputivši Hughu uvjerljiv smiješak, koji je ovoga
podsjetio na veselog, brzopletog mladog ratnika što ga je nekoć poznavao.
- A kako ste i sami rekli, gospodaru, sir Philip je star čovjek.
Sumnjam da će mu smetati nazočnost nekog tko bi samo izvršavao
njegove zapovijedi.
Hugh nije namjeravao ostaviti obojicu u dvorcu, ali osjećao bi se
bolje znajući da su dva uma i dva srca predana zadaći zaštite Edlyn i
njegova doma. Jedan će drugoga držati u pripravnosti, znajući da onaj
drugi prati svaki njihov potez, a time će svaki od njih biti prisiljen pokoriti
se Edlyn, kao da je oduvijek bila njihovom gospodaricom.
255
Sir Lyndon osjetio je kako Hughova odlučnost slabi.

- I, gospodaru, smijem li vas podsjetiti kako nitko nije vidio Edmunda
Pembridgea ni ikoga od njegovih ljudi od bitke prošle jeseni.
Hugh se prenuo.
- On je sa Simonom de Montfortom. Sir Lyndon odmahnuo je
glavom.
- Tada je s de Montfortovim sinom.
Sir Lyndon zlokobno se osmjehnuo.
- Nije ni s jednim od njih niti je mrtav, moj gospodaru. Govorkaju
kako je prezimio u svojemu dvorcu u Cornwallu i kako je o proljeću
krenuo u pohod na neprijatelje. Možda ne bi bilo naodmet dobro se utvrditi
i pripremiti za mogućnost njegova povratka.
Zar ju je Hugh smatrao budalom? Edlyn je bila spremna izjaviti mu
ljubav, privrženost, želju, sve što bi ga zadržalo uz nju, ali nikakve izjave
nisu mogle postići takvo što. Mogla ga je okupati ljubavlju, dovesti u
iskušenje svojim tijelom, obasuti ga tisućama cjelova, a on bi svejedno
odjahao onamo kamo ga je dužnost vodila.
Dužnost. Bilo joj je zlo od te riječi. Svoju je dužnost izvršavala
prečesto i predobro, a što je dobila zauzvrat? Praznu postelju. Naravno,
neki bi ljudi rekli da ne mora biti prazna. Hugh je proteklu noć spavao
negdje drugdje, ali samo zato jer je zakračunala vrata kako ne bi mogao
ući. Bio je bijesan, ako je bilo suditi po njegovu lupanju i povicima, ali ona
je samo navukla prekrivače preko glave i ignorirala ga pa je, s vremenom,
odustao i otišao. Nije čak ni spalio vrata, što je napola očekivala. Samo
je... otišao.
Otišao.
Gurnula je prekrivače s glave pa sjela u postelji. Zraka ranojutarnjeg
svjetla probila se kroz prozorsko staklo, a ona je zurila u nju u nevjerici.
Ako ne siđe, on će otići bez zaloga njezine ljubavi.
Iskoprcala se iz kreveta, potpuno odjevena, pa potrčala prema
vratima. Prisjetivši se, potrčala je natrag prema škrinji i izvukla iz nje
bijelu lanenu podsuknju. Drhtavih ruku, pohitala je natrag prema vratima,
pa izvukla gredu iz nosača. Njezina bosa stopala bila su nečujna dok se
spuštala stubištem, a hladnoća kamena nije joj smetala. Bila je svjesna
samo jedne misli: morala je pronaći Hugha prije nego što ode. Zaustavila
256
se na šašu, utrčavši u veliku dvoranu i zatekavši je napuštenom.

Dakle, sve su sluge sišle dolje pozdraviti ratnike na odlasku. I ona će
im se pridružiti.
Vanjska su vrata bila širom otvorena, a s podesta je ugledala veliku
skupinu služinčadi, baš kako je i očekivala. Ali umjesto da su joj bili
okrenuti leđima, mašući u pozdrav, hodali su prema njoj, kao da su svoju
dužnost već obavili.
Pogledala je prema dverima, no nije zamijetila ni jednoga viteza u
dvorištu.
- Moja gospo? - Neda je stajala na dnu stuba, gledajući gore prema
njoj. - Otišli su.
Osupnuta osjećajem očaja, Edlyn je zurila u stariju ženu. Otišli su?
Otpravila je Hugha, vjerojatno u smrt, bez ijedne riječi?
Dio njezine boli vjerojatno joj se mogao iščitati s lica, jer je Neda
ponudila:
- Ako želite, znam mjesto s kojega možete gledati kako odlazi.
Edlyn se sjurila niz stube, a Neda ju je uhvatila pod ruku pa su skupa
pohitale kroz dveri u vanjsko dvorište, a potom uza stube na vrh
grudobrana. Na šetnici bedema, svi su se vojnici nagnuli preko zidina,
promatrajući događaj u daljini.
Edlyn je pohitala prema usjeklini u kamenu i zagledala se.
- Eno ih, tamo!
Još su bili dovoljno blizu da je uspijevala razaznati svakog viteza, a
Hugh se visinom isticao nad ostalima. Nisu se osvrtali. Svi su gledali
naprijed, odlazeći od doma koji im je nakratko pružio zaklon, ususret boju
koji su tako dobro poznavali.
- Hugh... - Edlyn je prošaptala njegovo ime. Potom je vrisnula:
- Hugh! Hugh! - Kročila je u procjep između dvaju visokih kamenih
merlona. - Hugh!
Nije ju mogao čuti, ali iznenada se okrenuo prema dvorcu, zureći u
njega kao da želi prizor urezati u pamćenje.
Stala je sumanuto mahati podsuknjom koju je još držala u ruci.
- Hugh! Hugh!
Privučen lepršanjem bijele tkanine, podigao je pogled do mjesta na
kojem je stajala. Zaustavio se, zureći, pa potom okrenuo konja. Vidjela je
257
kad su u zubi bljesnuli, a on je odmahnuo u odgovor.

Vitezovi oko njega ovlaš su bacili pogled pa nastavili jahati. Samo je
Wharton ostao uz Hugha, a čak i s takve udaljenosti, Edlyn je mogla
osjetiti gađenje u njegovu pogledu.
Nije joj bilo stalo. Hugh se smijao i mahao, a ona je nastavila mahati
bijelom podsuknjom i nakon što je odjahao.
Iza nje, Neda je progovorila:
- Moja gospo, zašao je u šumu, izvan vidokruga.
- Da. - Bila je to istina. I bila je svjesna istine, ali nije se željela
suočiti s pustoši dvorca iza sebe. Naravno, bilo je tu ljudi. Čekale su je
mnoge dužnosti, a njezinim je sinovima bilo potrebno ponovno nametnuti
stegu sada kad je Hugh otišao. No, spoznaja da neće vidjeti Hugha, da
neće čuti njegov glas ni imati prilike dodirnuti ga učinila je da joj se
njezine dužnosti doimaju gotovo preteškima.
Dobri Bože, uistinu ga je voljela.
Zaklela se kako to neće dopustiti. Robin ju je tako snažno povrijedio
da je bila uvjerena kako su šanse za novu ljubav potpuno uništene. Ali
Hugh je uskrsnuo staru ljubav i nastavio graditi na njezinim temeljima, i
sada je ona u potpunosti - njezina prošlost, njezina sadašnjost, njezina
budućnost - bila prožeta željom da bude s njime. Voljela ga je. Ljubila je
ratnika.
- Trebali biste sići.
Edlyn je osjetila kako je netko povlači za haljinu i spazila Nedu kako
objema rukama grčevito drži, kao da se boji da bi joj se gospodarica mogla
strmoglaviti.
- Poslali ste gospodaru poruku o želji za primirjem. Primirjem?
- Bijela zastava - rekla je Neda nježno. - Shvatio je, sigurna sam.
Bijela zastava? Edlyn se stala osvrtati oko sebe. Ah, bijela podsuknja u
njezinoj ruci. Mahala je njome, a Hugh je pomislio da mu je izjavila svoju
podložnost. E, pa nije. Možda je i voljela tog čovjeka, ali nije bila spremna
biti mu podložnom. Ni blizu.
Hugh je stajao na brežuljku, zureći preko otvorene livade koju su na

zalazećem suncu obojili zlaćani tonovi. Sutra će tu odmjeriti snage s
vojskom pobunjenika koja se borila pod stijegom Simona de Montforta te
258
ih potući. Povjetarac mu se poigravao kosom i hladio mu obraze, a nebo

nije ničim davalo naznake kiše. Da, bit će dobar dan za boj. Neće biti tako
vruće da bi ljudi prokuhali pod oklopima, a opet dovoljno suho da konjska
kopita nađu uporište.
Ali, vojske su se nalazile tek osam dana hoda od Roxforda, a ta mu je
pomisao izazivala nelagodu. Na ovakvom tlu i po ovakvom vremenu,
usamljeni bi jahač, redovito mijenjajući konja, moga dojahati do Roxforda
za dva dana. Bilo je to preblizu. Po svršetku borbe, za njima će ostati
mnogi lutalice, muškarci koji su se uspjeli dočepati konja i oklopa, koji će
željeti potražiti dodatni plijen. Još gore, vojske Simona de Montforta i
njegova sina lako bi mogle promijeniti smjer i krenuti prema dvorcu.
Edlyn bi se tada našla pod opsadom.
Edlyn. Udahnuo je svjež zrak, prisjetivši se prizora bijele zastave
kojom je mahala s grudobrana. Tako tipično za Edlyn, priznati poraz u
trenutku kada on ne može položiti pravo na svoju nagradu. Osjećao se kao
da ga svrbi na mjestu gdje se ne može počešati, a to je samo učvrstilo
njegovu odlučnost da joj se vrati kako bi je podredio sebi.
Da su barem imali vremena za ceremoniju polaganja zakletve! Da je
barem imao vremena primiti ruku svakog viteza i sluge u dlan pa ih gledati
u oči dok prisežu služiti mu i poštivati ga kao gospodara, sada ne bi bio
ovako tjeskoban.
Gdje je nestao Edmund Pembridge? Hugh je bio uvjeren da se
pridružio vojsci Simona de Montforta ili čak onoj njegova sina. Vijest da je
Pembridge nestao negdje u divljini Engleske nagnala je Hugha na oprez,
pobudivši u njemu želju da upozori Edlyn da se čuva izdaje.
Jer, koliko je uistinu znao o muškarcima koje je ostavio za sobom da
čuvaju Edlyn?
Da, Burdett je rekao da će drage volje svoju odanost dati Hughu, ali
hoće li uistinu tako i postupiti? Godinama je bio Pembridgeov poslušnik,
je li možda to još uvijek?
Ni sir Philipa nije tako dobro poznavao. Bio je to čovjek koji se držao
za sebe, nesklon povjeravanju, pa iako ga je Hugh smatrao pouzdanim,
nije mogao ne zapitati se je li ijedan čovjek dovoljno pouzdan da mu
povjeri Edlyn.
Stoga je, barem je tako sebi govorio, ostavio i sir Lyndona u dvorcu
259
Roxford. Da je barem sir Lyndon ostvario onaj potencijal koji je pokazivao

tijekom njihovih ranih zajedničkih godina. Kada bi se barem suočio sa
svojim pogreškama i ostavio gorčinu za sobom. Njegova ponuda da ostane
kao drugi u zapovjednom lancu bila je dobar početak. Ali sada, noć prije
bitke, Hughu je palo na um da je sir Lyndon bio u savršenoj poziciji ako je
planirao počiniti kakvu nepodopštinu.
Strahovi koji su vrebali na njegov um samo su učvrstili Hughovu
odlučnost. Morao je poraziti pobunjeničke snage.
Njegovi su dlanovi žudjeli za drškom mača, a s druge strane polja
mogao je vidjeti neprijateljske šatore, poredane u šarolikim crtama. Ispred
svakog šatora vijorila je zastava sa simbolom njegova vlasnika, izvezenim
sjajnom svilom. Lavovi, grifini i orlovi uzdizali su glave, ali Hughov je
pogled neprestano skretao prema jednom grbu.
Jelen na crno-crvenoj pozadini mogao je značiti samo jedno.
Maxwelli su bili tu.
- Moj gospodaru. - Dewey se stvorio pokraj njegova lakta. - Sir
Herbert želi znati gdje rasporediti strijelce?
Hughov je pogled ostao prikovan za šatore.
- Već sam mu rekao.
- Znam, gospodaru, ali doima se nervoznim. Uzdahnuvši, Hugh se
okrenuo pa zaputio prema sir Herbertovu šatoru. Dobar vitez i jedan od
vjernih kraljevih baruna, sir Herbert običavao je podleći živcima noć pred
bitku, a Hugh je znao da bi bilo mudro smiriti ga.
Potom se vratio na svoje mjesto na brijegu. Sunce je zašlo dok je
smirivao sir Herberta, pokušavajući mu odagnati strahove, pa sada nije
uspijevao vidjeti ništa u neprijateljskom logoru osim njihovih vatri.
Krjesovi su plamtjeli posvuda, a oko njihova se plamena guralo mnoštvo
vitezova. Neće to biti laka borba, nipošto, ali on joj se radovao.
Edlyn je barem u tome bila u pravu. Volio se boriti. Kakav to
muškarac nije uživao u borbi? Vonj bojnog konja među njegovim
stegnima, prizor oklopljena viteza koji juriša na njega, sudar oružja svuda
oko njega... ah, krv mu je ključala od pomisli. Nije to bilo nešto što bi
obična žena mogla razumjeti.
Ipak, pametan je muškarac činio sve u svojoj moći kako bi osigurao
pobjedu, čak i ako njegovi postupci nisu uključivali ubijanje.
260
Vratio je pogled na mjesto za koje je znao da ga Maxwelli čekaju na

njemu.
- Gospodaru, imam šačicu pješaka koji nikada prije nisu iskusili
borbu i gotovo sigurno paralizirani su strahom. - Whartonov glas došao je
negdje iz tmine pokraj njega.
- Biste li došli i utjerali im strah u kosti prije nego što napuste
položaje i pobjegnu?
- Doći ću - odgovorio je Hugh. Uvijek iste stvari noć prije boja. Svaki
je muškarac pogledavao prema zvijezdama, bojeći se kako ih nikada više
neće vidjeti. Svaki se muškarac bojao da će postati kljasti prosjak na ulici,
podsjećajući prolaznike na davno zaboravljenu bitku i moleći ih za
nekoliko novčića.
Svaki se muškarac pribojavao da je ženu ostavio posljednji put.
Edlyn...
Hugh je s lakoćom smirio pješake. Bili su to dobri ljudi, ali neiskusni,
a kada im je pokazao nekoliko trikova s palicom i kopljem, prestali su
prestravljeno drhtati i stali vježbati. Ostavio je Whartona da nadgleda
njihovu obuku pa se zaputio kroz logor, pozdravljajući vitezove,
razgovarajući s plemićima, pokazujući svima kako je zapovjednik
kraljevskih snaga prisutan i kako zna koja mu je dužnost.
Ali čak i dok je kročio svojim taborom, misli su mu hrlile prema
logoru s druge strane.
Maxwelli.
Živio je u njihovu ruševnom, primitivnom dvorcu u Škotskoj dulje od
godine. Podučili su ga škotskoj vještini praćenja tragova. On je n jih
podučio engleskim borbenim trikovima. Pio je njihovo pivo i učio njihove
pjesme, ali sutra će se suočiti s njima na bojnom polju i pobiti ih.
Bio je to dio viteškog života i ništa novo. Zašto je onda odjednom
razmišljao kako bi mogao postojati bolji način?
Nije mogao ne prisjetiti se Edlyn koju su zarobili razbojnici, a koje je
ona nahranila travama izazvavši im time mučninu. Prisjetio se i Edlyn
zatočene u Richardovu dvorcu, koja se pjesmom domogla slobode. Edlyn
nije razumjela borbu, ali znala je kako nagnuti vagu u svoju korist.
Nije volio takve ženskaste trikove, no prizor bijele zastave nije mu
dao mira. Morao je poraziti ovu vojsku kako bi njegove snage mogle
261
izbaviti kralja i ponovno ga posjesti na prijestolje. Morao se vratiti kući

Edlyn.
Hugh je začuo Whartonov hrapav glas pa skrenuo kako bi ga
izbjegao. Dewey je progovorio nedaleko od Whartona pa je Hugh ponovno
skrenuo. Našao je put do kola sa zalihama pa se, dok su se muškarci
zaduženi za kola prepirali s pomoćnicima, uprtio bačvom piva, zaputivši se
u noć.
262
19.
- Ne dopuštam da pošaljete glas našemu gospodaru kako biste ga

izvijestili o nevolji. - Treperava večernja svjetla osvjetljavala su prostoriju,
a Edlyn je prela držeći vreteno.
Pokraj nje, Neda je promatrala i ojađeno mrmljala gledajući kako nit
postaje debljom, pa tanjom, pa opet debljom.
Edlyn je ignorirala njezinu kritiku i nastavila:
- Takvo što samo bi ga omelo u borbi, a to ne mogu dopustiti.
- Ali, gospodarice, nalazimo se u pogibeljnoj situaciji! - Burdett je
koračao Edlyninom spavaćom sobom, ignorirajući upute koje je njegova
supruga mrmljala gospodarici.
Burdettov je nemir rastao svakim danom otkako su se Pembridge i
njegovi vitezovi ukazali na dverima dvorca Roxford. Iako se namjesnik
pokazao sposobnim na svim drugim poljima, činilo se kako nije vičan
umijeću ratovanja. Njegova se žena puno bolje nosila s brigama koje je
nosila opsada, a njezin je očigledno zabrinut pogled sada klizio s Burdetta
na Edlyn i natrag, dok su joj prsti motali fino ispredenu nit pređe u šareno
klupko.
- Pembridge poznaje ovaj dvorac i predobro - rekao je Burdett. -
Poznaje naše slabosti, zna gdje smo ranjivi. Probio je vanjski bedem
pomoću podlih trikova i tako je brzo napredovao da smo izgubili sve
seljane.
Te su riječi za Edlyn bile poput soli stavljene na živu ranu. Gospodar i
gospodarica imali su dužnost zaštititi ljude, ali ona nije imala vremena
pružiti seljanima utočište. Pembridge se na vanjskim dverima pojavio
gotovo prije nego što su ih uspjeli zatvoriti, a potom je, dok su još
okupljali ljudstvo dvorca, napao kroz skrivene dveri pa zauzeo vanjsko
dvorište. Sada je svakoga dana sa šetnice bedema bila prisiljena promatrati
kako Pembridge ujarmljuje njezine seljane, a svake noći slušati vriskove
žena koje vitezovi koriste za zabavu.
263
Nije ni čudo da su seljani bili tako spremni prigrliti nove gospodare.

Što li sada misle o njoj dok trpe pod Pembridgeovom čizmom?
Burdett nije primjećivao Edlyninu utučenost.
- Gubitak sir Philipa kao zapovjednika gadno je osakatio našu
obranu.
Edlyn je gotovo vrisnula zbog Burdettove bezobzirnosti. Ovlaš svrnut
pogled prema njezinoj postelji otkrio joj je da je s Philipa, podbočenog
jastucima i rumenog od vrućice, Burdettova nepromišljena opaska
razljutila.
- Osakatio? Osakatio? - Gurnuvši prekrivače sa sebe, objema je
rukama uhvatio svoju u zavoje povijenu nogu. - Još uvijek mogu izdavati
zapovijedi.
- Ali ne možete voditi! - Burdett je pokazivao nedostatak umješnosti
tako neuobičajen u namjesnika.
- Ne možete se osloniti i hodati na nozi na kojoj vam je spaljeno
meso, a trave koje vam naša gospa da je ne bi li vam olakšala bol učinile
su...
Edlyn ga je prekinula.
- Sir Philip je i te kako svjestan svojih ograničenja, međutim, ljudi mu
još vjeruju. - Jedva je dočekala priliku da ispusti vreteno kako bi uperila
prst u Burdetta kada je ponovno nešto zaustio, pa je namjesnik zatvorio
usta.
- I još uvijek imamo sir Lyndona.
- Nisam toliko ranjen da mi nije jasno što se događa - otresao se sir
Philip.
Edlyn je prišla njegovoj bolesničkoj postelji.
- Istini za volju, ne znam što bih bez vas. - Ponovno pokrivši viteza,
pogledala ga je u oči i osmjehnula se. - Možda niste u stanju hodati, ali
vaše mi se ratničko iskustvo pokazalo neprocjenjivim.
- Proklet bio Pembridge. - Riječi je izgovorio smireno, ali Edlyn nije
sumnjala u njegovu odanost. - Uspio je uvesti ljude kroz dveri prije negoli
sam i znao da dveri postoje.
- Kako ste mogli znati? - rekla je.
- On mi je mogao reći. - Sir Philip počastio je Burdetta pogledom
punim srdžbe.
264
Burdett se stao gorljivo braniti:

- Rekao bih vam da je bilo ikakve naznake da napadači vrebaju u
šumi, čekajući trenutak kada će gospodar Hugh otići.
- Sir Philip svjestan je toga - pokušala ga je smiriti Neda.
- To je gotovo veleizdaja! - viknuo je sir Philip.
- Burdettu se može vjerovati - ubacila se Edlyn.
- Te su dveri zazidane prije mnogo godina! - sada je Burdett vikao.
- I ponovno otvorene kada? - zaurlao je sir Philip.
- Ne znam! - Burdett se udario po prsima. - Ali ja nisam izdajnik naše
gospodarice. Da jesam, ne bih li jednostavno otvorio dveri i dopustio
Pembridgeu i svim njegovim plaćenicima da slobodno uđu? Možda ste vi
taj, a možda ste zato i ranjeni.
Sir Philip uspravio se u postelji prvi put u tri dana.
- Želite li reći da sam toliko glup da ni dveri nisam uspio otvoriti, a da
se ne ozlijedim?
- Dosta je! - Edlyn je ispalila. - Sama ću zapovijedati obranom bez
ijednog od vas ako se ne prestanete međusobno vrijeđati.
Oba su se muškarca povukla.
- Ono što je učinjeno u skladu je s Pembridgeovim karakterom - rekla
je Edlyn. Oduvijek se skrivao i vrebao, čekajući pravu priliku. Voljela bih
samo da svoju priliku nije pronašao ovdje.
Philipove bujne sijede obrve iskrivile su se, a on je zaintrigiran
upitao:
- Poznajete li ga, moja gospo?
Čemu više poricati.
- Da, poznajem ga. Bio je prijatelj mojega muža. Prijatelj Robina od
Jaggera. - Neda i Burdett razmijenili su poglede pune iznenađenja, ali
Edlyn nije željela odgovarati na pitanja. Nastavila je tonom kojim se
koristila kako bi prekorila sinove:
- Burdette, pozvala sam vas ovamo kako biste pomogli sir Philipu
pripremiti obranu. - Sir Philip doimao se samodopadnim dok se Edlyn nije
obratila njemu:
- Što ne bih učinila da vjerujem kako je Burdett izdajica. Dopustite da
imam barem toliko zdrava razuma i dobra nahođenja! Na licima dvojice
muškaraca izmjenjivali su se izrazi ljutnje i posramljenosti.
265
- Čini se, moj gospodine mužu i moj gospodine viteže, da ste

zaboravili komu se obraćate. - Neda je svojim riječima utrljala sol u ranu.
- Gospa Edlyn pokazala je tijekom boravka ovdje zavidnu
snalažljivost, a vaš prijezir prema njezinu mišljenju pokazuje nedostatak
sposobnosti zdrave prosudbe u obojice.
Burdett se doimao kao da žarko želi pljusnuti suprugu, ali prije negoli
se stigao njome pozabaviti onako kako je smatrao prikladnim, sir Philip
priupitao je:
- Gdje je sir Lyndon? Ne bi li i on trebao biti ovdje kako bi se
savjetovao s nama?
- Poslala sam po njega - odgovorila je Edlyn. - Nije došao. Philipov
muk govorio je za sebe, a Burdett se okrenuo prozoru.
Sir Philip konačno je prozborio:
- Oduvijek se prema meni odnosio s uvažavanjem.
- Kad bi barem bio tako uljudan prema gospodarici - rekla je Neda.
Edlyn je ponovno uzela vreteno, pognuvši glavu kako bi se vratila
predenju niti.
- Nikada nije bio neuljudan prema meni.
- Ne radi se o onome što kaže, nego o načinu na koji to izgovori -
otresla se Neda.
Istinitost izrečenog činila je Edlynin stav neobranjivim. Kako se
požaliti na čovjeka koji ne samo da je govorio iskreno nego je svojim
riječima davao takvu finoću da joj je izazivao nelagodu. Što je mogl a
reći? Pretjerano je prijazan? Bilo joj je drago što se nije pojavio na ovom
sastanku jer konačno nije imala osjećaj da je predmetom teško razumljive
poruge.
- Morat ćemo se snaći bez sir Lyndona. Nesumnjivo je otkrio nešto
čemu je smjesta morao posvetiti pozornost - rekla je. - Pembridge drži
vanjsko dvorište, a mi nemamo izgleda povratiti ga. Međutim, unutarnji je
bedem čvrst, stražarnica je neprobojna, tvrđa opskrbljena hranom, a bunar
pun. Do zime možemo izdržati, a do tada će se naš gospodar Hugh vratiti.
- Istina - složio se Burdett. - Nažalost, ne znam kakve nam još podle
trikove Pembridge sprema.
- U pravu je, moja gospo - oglasio se sir Philip. - Osim toga, gospodar
Hugh ostavio mi je jasne zapovijedi. Moram mu smjesta poslati glasnika
266
ako posumnjam da ste bilo kako ugroženi.

- Hoćete reći, dvorac Roxford - uzvratila je lukavo.
- Siguran sam da je i to imao na umu - složio se sir Philip. - No,
govorio je o vama, a ja moram poslušati zapovijedi.
Ispravila je pognuta ramena, ostavši šutke.
- Moja gospo, morate misliti na sinove! - nepokolebljiv je bio
Burdett.
Misliti na sinove? Ni na što drugo nije ni mislila.
- Zar uistinu vjerujete da će sir Hugh doći ako pošaljemo po njega? -
Nije uspjela sakriti sarkazam.
- Zakleo se izbaviti kralja iz ruku pobunjenika, a ako pošaljemo
poruku da mu je dvorac pod opsadom, time ćemo mu samo odvratiti
pozornost od dužnosti. Neće napustiti svoju dužnost, ali brinut će se o
sudbini Roxforda, a ta će mu briga možda otežati ruku kojom vitla mačem
upravo u trenutku kad mu najviše ustreba. Ne, Hugh je Allynu i Parkinu
potreban živ, od njegove smrti neće imati koristi. Stoga, dok se ne uvjerim
kako nam prijeti poraz od Pembridgea, a zasad me niste uspjeli uvjeriti u
to, držat ćemo Hugha u neznanju.
Sir Philip odgovorio je:
- Moja gospo, inače bih se složio s vama da se muškarcu ne smije
odvlačiti pozornost od borbe, ali gospodar Hugh nije običan vitez.
Posjeduje snagu i hrabrost desetorice, a poraz nije riječ koju poznaje.
- Biste li se složili da je smrt riječ koju poznaje? - priupitala je Edlyn.
Odgovorio je Burdett, koji je odlučio udružiti snage sa sir Phi lipom
ne bi li je nagnali da se predomisli.
- Ne, nikada, moja gospo.
A ipak sam svojim očima vidjela kako smrt polaže ruke na njega.
- Bio je to prizor koji je proganjao Edlyn otkako je Hugh otišao u
bitku, iako to nikada ne bi priznala ovim ljudima.
- Neće zauvijek ostati neporažen. Svaki vitez ima određen broj godina
koje je sposoban boriti se, a on je već zadobio jednu ranu od koje je gotovo
skončao. Sir Philip i Burdett razmijenili su poglede koji su jasno otkrivali
njihov očaj. Prešutno su donijeli odluku, jasnu samo muškom umu, a sir
Philip odgovorio joj je s namjerom da joj pruži utjehu.
- Svaki vitez ima pred sobom kratko vrijeme tijekom kojega može
267
pokušati steći bogatstvo, a ako ima dovoljno sreće i ako je dovoljno dobar,
steći će ga. Gospodar Hugh uspio je u tome, a sada se pred njim otvara
cijeli novi život.
- Stoga se i oženio mnome - Edlyn je hitro istaknula. - Jer imam
iskustva s takvim životom i jer mu mogu biti od pomoći.
- Istina, to je jedan od razloga, iako, oprostite mi na smjelosti. ... čini
mi se kako to nije prvenstveni razlog. - Philipovo lice razvuklo se u
osmijeh prvi puta otkako je njegovo stopalo probola strijela premazana
katranom.
- Kako god, vaše iskustvo nije stečeno u boju, a uz dužno poštovanje,
htio bih istaknuti kako moje jest. Ne sviđa mi se taj Pembridge ni činjenica
da tako dobro poznaje dvorac. Ne sviđa mi se njegova smjelost ni način na
koji zahtijeva našu predaju, a bojim se da imamo zavjerenika u svojim
redovima. Molim vas, dopustite mi da pošaljem glasnika gospodaru
Hughu.
- Šteta je već počinjena - Edlyn je odgovorila tvrdoglavo - i ne
vjerujem da smo više i u kakvoj opasnosti. Ne, sir Philipe, nemojte slati
glasnika. Uvjeravam vas da smo sigurni.
Dva su muškarca u tišini promatrala kako Edlyn i Neda prikupljaju
vretena i ispredena klupka vune pa odlaze.
Kada više nisu mogli čuti njihove korake, Burdett se okrenuo sir
Philipu.
- Molio bih vas da pošaljete glasnika gospodaru Hughu, unatoč
željama naše gospe.
Sir Philip dugo se zagledao u Burdettovo lice, očito promišljajući
kako mu odgovoriti. Naposljetku je rekao:
- Poslao sam glasnika na dan napada i još jednoga jučer. Molim se
Bogu da se jedan od njih uspio probiti.
Istodobno zapanjen i zadovoljan, Burdett je naposljetku uspio
progovoriti:
- Daj Bože da su našli načina. Bog im obojici podario hitar korak.
Nizbrdo pa preko livade, Hugh se nečujno prikrao neprijateljskom

logoru.Bilo je to suludo. Bio je svjestan toga. Ali htio je porazgovarati s
268
Maxwellima, prije nego što bude prisiljen sve ih pobiti.

Uspio se prikrasti šatoru Maxwella kada su ga s leđa zgrabile nečije
grube ruke.
Kaži kojim poslom dolaziš, momče, ili ti se loše piše. Hugh se široko
osmjehnuo i opustio. Poznavao je taj glas.
Pažljivim pokretima, kako ne bi uzbunio napadača, spustio je bačvu
na tlo. Potom je, zgrabivši ih, zavrnuo čovjekove prste, oslobodivši se
njihova stiska.
- Kazat ću kojim poslom dolazim, momče, kada me bez varanja
uzmogneš pobijediti u bacanju kamena.
Malcolm Maxwell ostao je na trenutak zapanjeno šutjeti, a potom je
zagrmio:
- Hugh! Hugh, moje momče, kako si?
Hugh je pustio muškarčeve prste, poklopivši dlanovima njegova
ramena. Na škotskom, koji je naučio okrećući vodenički kamen, rekao je:
- Dobro je vidjeti te, Malcolme! Iako se na ovome svjetlu gotovo
ništa i ne vidi.
- Onda uđi! Dođi na svjetlo gdje možemo... - Malcolm je prestao
pričati pa gurnuo Hugha u prsa svom snagom. Dok je Hugh teturao
unatrag, Malcolm je opet progovorio:
- Čekaj. Rečeno nam je da si zapovjednik snaga engleskoga princa.
Hugh se uspravio.
- Istina, dobro vam je rečeno. Zar ste mislili da će me to spriječiti da
iskusim najbolju gostoljubivost na cijelom jugu Engleske?
Malcolm je sumnjičavo šutio. Hugh je šutnuo bačvu, a tup zvuk
posvjedočio je podjednako o bogatstvu njezina sadržaja, kao i o njegovim
namjerama.
- Donio sam bačvu ukradenoga engleskog piva kako bih dokazao da
nisam zaboravio ono čemu ste me podučili.
Malcolm se grohotom nasmijao.
- Dobro si naučio... za jednoga Engleza. Da, noć je prije boja, pa bolje
da sada zajedno pijemo, prije negoli ti budem primoran odvojiti glavu od
tijela. Ili prije nego što ja tebe poučim kako se pristojno ophoditi s
engleskim lordom. - Hugh je zadjenuo prste o svoj pojas.
- Znaš, sada sam lord.
269
Odgrnuvši tkaninu na ulazu u šator, Malcolm se naklonio do tla.

- Uđite tada u naše skromno konačište, vaša engleska aristokracijo, pa
nam dopustite da vam pokažemo škotsko strahopoštovanje prema svemu
engleskome.
Koje je bilo ravno nuli, znao je Hugh, inače oni ne bi bili tu. Trepćući
na svjetlu svijeća, Hugh je bio pod dojmom da je šator pun krupnih,
agresivnih muškaraca, prije nego što je začuo još jedan grub škotski glas:
- Jesi li to već zarobio nekog od kraljevih Engleza, Malcolme?
- Još bolje od toga, Hamish. - Malcolm je gurnuo Hugha naprijed
kako bi ga obasjalo svjetlo. - Sam je došao predati se kad je čuo da smo
ovdje.
Malcolmovu je objavu dočekao trenutak zapanjene tišine, a potom je
sam vlastelin, Hamish Maxwell, skočio na noge pa potrčao naprijed.
- Hugh! Drago mi je što te vidim, momče!
Ostali članovi klana, oni koji su bili tamo tijekom Hughova boravka u
Škotskoj, pojurili su naprijed, slijedeći primjer svojega klanskog
poglavara. Angus, Armstrong, Charles, Sinclair i neki drugi koje je
prepoznao, ali ih se nije mogao sjetiti, okružili su ga i stali tapšati po
leđima. Ostali, oni koji su bili premladi da bi ga se sjećali ili su bili
drugdje za njegova boravka s klanom, ustali su promatrajući prizor s loše
prikrivenim zaprepaštenjem.
Hugh je išao od čovjeka do čovjeka, primivši svoju porciju štipanja,
pljuski i udaraca, vrativši ih sve jednakom mjerom. Zaboravio je koliko
mu je godilo društvo ovih ljudi, iako su bili barbari. Nikad nisu hinili
prijateljstvo niti su kršili zakletve, ma kako davno one dane. Bio je siguran
u njihovu društvu do sljedećega dana, kada će odmjeriti snage na bojnom
polju i pokušati, kako je Malcolm to sročio, odvajati jedni drugima glave
od tijela.
Pomislivši to, gotovo je začuo Edlynin glas u uhu. Mora postojati
bolji način.
- Donio sam vam pivo - Hugh je podigao bačvu iznad glave - pa se
pitam imate li mi što ponuditi zauzvrat?
Ljudi su utihnuli, a Hamish je odmjerio bačvu. - Loš je gost koji nosi
dar nadajući se dobiti nešto zauzvrat. Istina, ali većina tvojih gostiju nije
propatila dvanaest godina bez prilike da kušaju božanstveni okus škotskog
270
haggisa - odgovorio je Hugh.

Šatorom se prolomio zvuk gromkog, muškog smijeha, a Hugha je
netko gurnuo na stolac. Oslobodili su ga tereta bačve. U jednu su mu ruku
stavili zobenu pogačicu, a u drugu drvenu zdjelicu vrućeg haggisa. Bilo je
to posve dovoljno, uvjeravao ih je Hugh, da posvojenom škotskom sinu
krenu suze radosnice.
Bačvu piva otvorili su pomoću slavine - koju su sasvim slučajno
nosili sa sobom - pa su mu, prije negoli su popili i kap, srdačno nazdravili.
Potom je objedovao pa i sam nazdravio njima. Zatim su nazdravljali jedni
drugima, a Hugh je obrisao smeđu tekućinu sa svoje gornje usnice i rekao:
- Srce mi čezne otpjevati pjesmu koju nisam čuo mnoge godine.
Gromkim je glasom zapjevao pjesmu koju je toliko puta čuo dok je bio
gost Maxwellovih. Bila je to pjesma koja je hvalila hrabrost, snagu - i
duljinu mača - svakog pripadnika klana Maxwell.
Iznenađenje i zamuckivanje Maxwellovih trajalo je samo trenutak, a
potom su se i oni pridružili. Jedna je pjesma vodila drugoj, a pripadnici
drugih klanova počeli su svraćati u šator. I oni su pjevali svoje pjesme, a
pivo se točilo dok slavina nije presušila. Potom su iz skrovišta donijeli
nove bačve, od kojih je, začudo, većina bila označena engleskim
znakovljem, pa su i njih otvorili.
Hugh je zaboravio kako izgleda večernje druženje sa Škotima, gdje je
svaki muškarac pio koliko je mogao, gdje bi svatko smio reći što poželi i
gdje je svaki hrvački ogled vodio novome. Kada se Hugh našao na tlu pod
gomilom smrdljivih Škota, dokazao je točnost izreke da divlja mačka na
dnu uvijek pobijedi.
Kasno u noć, klan se razišao uz smijeh i razdragane pozdrave, a sam
je Hamish Maxwell stavio ruku na Hughovo rame kako bi ga ispratio iz
logora. Malcolm je kročio s njegove druge strane kako bi se pobrinuo,
pretpostavljao je Hugh, da će se zaputiti natrag u svoj logor, a ne ostati
lutati u njihovu logoru ne bi li im prouzročio nevolje.
Ali, Hugh nije namjeravao fizički napasti pobunjeničku vojsku. O, ne,
imao je posve drugačiji plan, a Hamish Maxwell bio je toga svjestan.
Slavljeničko ga je raspoloženje popustilo pa je upitao:
- Dakle, momče, jesi li uistinu noćas došao kako bi nas vidio?
- Noć je gotovo na izmaku - odgovorio je Hugh. - Pogledaj! Zvijezda
271
Zornica nisko je na obzoru, a i sunce će uskoro izaći.

- Istinu zboriš - složio se Hamish. - A onda ću ti skinuti glavu s
ramena.
- Pokušat ćeš - ispravio ga je Hugh. Rastegnuo se, pokušavajući
opustiti mišiće ukočene nakon cjelonoćne pijanke.
- Rekao bih kako je za Škote bilo mudro pridružiti se Simonu de
Montfortu, njegovu sinu i svim barunima koji su ustali protiv princa. Bila
je to dobra prilika da Škoti poharaju engleske gradove i opljačkaju
engleske farme. Pretpostavljam da ste napunili škrinje zlatom i ostalim
dobrima.
- A ako jesmo? - upitao je Malcolm.
- Učinili ste ono što bi svaki Englez od vas i očekivao - uzvratio je
Hugh. - Svi znamo koliko se Škoti vole boriti, posebice ako pritom mogu
zaraditi i ako to nije na vlastitom tlu. No, pitam se - zapucketao je
zglobovima prstiju, a zvuk je tišinom rane zore odjeknuo poput lomljenja
koplja - hoće li Škoti ovoga puta biti dovoljno pametni da uzmaknu s
opljačkanim.
- Škoti uvijek uzmaknu s plijenom. - Iz Malcolmova su glasa nestali
svi prizvuci prijaznosti.
Ali Hamish se još uvijek činio donekle znatiželjnim. - Zašto ne
bismo? Pobuna samo što nije ugušena. Simon de Montfort se povlači, a put
odavde do granice je dug.
- Dali smo riječ da ćemo ga podržati - rekao je Malcolm.
- De Montforta? - nasmijao se Hugh. - Engleza? Otkada se to Škot
zaklinje Englezu pa održi zadanu riječ?
- Škoti su poznati po tome što drže do svoje riječi - Malcolmove su
riječi sada bile protkane neprijateljstvom.
- Istina, do riječi dane drugim Škotima ili svojim pobratimima, kao
što ste i meni noćas dokazali - Hugh je pljesnuo Malcolma po ramenu.
- Ali riječ dana Englezima? Koji se tako često zaklinju u bratstvo sa
Škotima, samo da bi im poslije prerezali vratove?
Na trenutak ni Hamish ni Malcolm nisu odgovorili. Tada je Hamish
priupitao:
- Misliš li da će nam prerezati vratove?
Gubitnici uvijek završe prerezanih vratova. Posebice... strani
272
gubitnici koji su daleko od doma.

Tišina je sada postala misaona. Hughu se činilo da se Malcolm i
Hamish nekako sporazumijevaju bez riječi pa ga nije iznenadilo kada je
Malcolm rekao:
- Uistinu jest dug put odavde do granice.
- A dug je i put do tvojega logora, Hugh - dodao je Hamish. Gurnuo
ga je naprijed.
- Stoga odlazi ili ćeš sutra vojevati boj očiju otvorenih samo napola.
- Odlazim. - Hugh je raširio ruke pa ih obojicu omotao u nenadani
zagrljaj. - Do ponovnog susreta.
Pustio ih je pa potrčao niz livadu, a potom opet uzbrdo do svojega
logora. Stražar ga je zaustavio zatraživši da se predstavi, a kada mu je
odgovorio, Wharton je pohitao k njemu.
- Gdje ste bili? - prekorio ga je. - Prevrnuli smo logor u potrazi za
vama.
- Pripremao sam se za današnji boj. - Hugh je zateturao pod
iznenadnim teretom umora i obilja piva.
- A sada želim poći na počinak.
Tako je i učinio, a kada je ustao, prišao mu je Wharton kako bi ga,
vrlo neobičnim tonom, obavijestio da su de Montfortovi škotski plaćenici
spakirali šatore i nestali.
Pobjeda nad pobunjenicima tog će dana biti izvojevana s lakoćom.
Almund je stajao na rubu šume koja je opasavala dvorac Roxford,
promatrajući događaje sa zaprepaštenjem. Čuo je glasine nakon što je
ponovno sagradio skelu od debala ukradenih iz kraljeva gaja pa je smjesta
došao ovamo. Na kraju krajeva, vrijedilo je provjeriti svaku vijest koja se
ticala prekrasne gospe Edlyn, a ovog mu je puta bilo drago što je glasine
shvatio ozbiljno.
Vanjska je stražarnica očito bila osvojena. Crni je dim sukljao s
nekoliko mjesta iz vanjskoga dvorišta. Sve je vonjalo po paljevini, a
nekoliko je tijela seljanki ležalo u jarku. Još gore, demoni koji su
namjeravali istjerati njegovu gospu s imanja nosili su vjedra s katranom i
veliko kamenje u osvojeno dvorište, otkud je čuo glasno lupanje i mnoštvo
muških, razdraganih glasova.
Tko god bio tamo, i te kako je uvjeren u pobjedu.
273
Almund se okrenuo, pohitavši po pomoć.

- Bježe, gospodaru. - Wharton je stajao nedaleko od Hughova bojnog
konja u trenutku kad je tim riječima proglasio pobjedu. - Neće stati dok ne
dođu do mora.
Hugh de Florisoun, grof of Roxforda, skinuo je kacigu, široko se
osmjehnuvši dok je promatrao kako posljednji vitezovi napuštaju bojno
polje.
- Na koncu i nije bila neka borba.
- Nije bez škotskih plaćenika. - Dewey je obrisao znoj s čela. - Što li
ih je moglo nagnati da odu?
- Pitam se. - Hugh je okrenuo konja prema logoru.
- Da. - Wharton je zazvučao sumnjičavo, a pogled mu se dugo
zadržao na njegovu gospodaru. - I ja isto.
Hugh je slegnuo ramenima.
- Tako je, vi nemate ništa s time - rekao je Wharton. - Nevini ste
poput vuka koji natjera ovce u bijeg.
Hugh je zabacio glavu i nasmijao se gromoglasnim smijehom.
Osjećao se izvrsno. Kakvu li je samo lekciju naučio. Kakvu li je samo
suprugu imao! Potukao je neprijatelja i vratit će se Edlyn, živ i zdrav,
znatno prije negoli je ona to očekivala. Istina, morat će se pridružiti princu
kako bi potukli de Montfortovu glavnu vojsku, ali uz pojačanja koje će
dovesti sa sobom, to će postići s lakoćom. Kralj će biti izbavljen, a princ
će biti zadovoljan njime! Možda će se Hugh vratiti Edlyn s još jednim
imanjem kako bi je nagradio za strpljenje.
Potom će kao dar primiti njezinu predaju koju mu je ponudila mašući
bijelom zastavom.
Usne su mu se razvukle u osmijeh. Da, povratak kući bit će točno
onakvim kakvim ga je priželjkivao. Edlyn će položiti njegovu glavu na
grudi, kao onomad dok je bio bolestan, pa će mu zboriti o svojoj ljubavi.
Obećat će mu da mu nikada više neće ništa tajiti. Gladit će ga svojim
hladnim prstima i priznati mu sve svoje osjećaje: nježnost, privrženost,
nepresušnu strast koja će trajati dovijeka, koliko god on puta odjahao u
boj. Tako će biti.
A on? On će je držati u naručju i cjelivati je, a kad prestane voditi
ljubav s njom, reći će joj... što će joj reći? Očekivat će da joj kaže nešto.
274
Nešto o ljubavi ili predanosti.

Da, tako je. Predanost. Bio joj je predan, jer mu je ona bila ženom.
Bit će zadovoljna njegovom predanošću. Zasigurno hoće.
Dok se Hugh pokušavao domisliti zašto ni sam ne vjeruje u to, jedan
od njegovih mladih vitezova dojahao mu je u susret, napola izbezumljen
od uzbuđenja. - Moj gospodaru, u šatoru vas čeka glasnik.
- Prinčev glasnik? - upitao je Hugh.
- Iz Roxforda - uzvratio je vitez.
Osmijeh mu je iščeznuo s lica. Zašto mu je Edlyn poslala glasnika? Je
li bila zabrinuta za njega? Hoće li mu prigovarati? Hoće l i ga poniziti
pričama o tome kako se boji za njegov život?
- Iz Roxforda? I što moja supruga ima za reći?
Glasnika nije poslala vaša supruga, moj gospodaru, nego sir Philip.
- Sir Philip? - Wharton je zazvučao onako užasnuto kako se Hugh
osjećao.
- Nisu dobre vijesti ako su od sir Philipa.
Hugh je podbo svojega bojnog konja, a životinja je jurnula naprijed.
Dojahao je do šatora i pozvao glasnika, a mršavi, premoreni muškarac
dovukao se van.
- Moj gospodaru, Edmund Pembridge opkolio je dvorac. Vanjski je
bedem pao varkom. Zaposjeli su vanjsko dvorište, a sir Philip boji se da bi
novom varkom mogli osvojiti i ostatak dvorca.
- Edmund Pembridge?
Hughu je pred očima proletio prizor Edlynina ponosita lica dok je
izgovarala: - Ja sam dobra i odana supruga i zaklinjem vam se, moj
gospodaru, da vas nikada neću izdati.
Ponos. Jednom je prilikom rekao Edlyn da je isuviše ponosna, ali
svejedno je od nje zahtijevao da mu preda sve, dok je on njoj bio spreman
dati samo stvari - dvorac, podsuknje, tijelo. Da joj je bio spreman dati
svoje srce, ona bi drage volje pogazila ponos.
Potom se prisjetio one bijele zastave koja se zavijorila s grudobrana i
shvatio da je učinila upravo to. Pogazila je ponos radi njega, a to je bilo
upravo ono čega se Hugh bojao.
- Zašto moja gospa nije poslala po mene? Kako je moja gospa?
- Dobro je, moj gospodaru, ali nije vas htjela pozvati. - Glasnik je
275
zateturao unatrag, još uvijek slab i iscrpljen.

- Nije vam željela odvraćati pozornost od bitke, ali sir Philip vas
preklinje da se vratite. Dođite smjesta, inače bi sve moglo biti izgubljeno.
276
20.
- Gospodarice, ne znam što čine, ali nimalo mi se ne sviđa. Protivno

Edlyninim uputama, sir Philip naložio je da ga na nosilima iznesu na
šetnicu bedema. Pošla je s njime kako bi se pobrinula da se ne
prenapregne, ili je barem samu sebe uvjeravala u to. Zapravo je pošla s
njime jer se morala uvjeriti da nije pogriješila.
Nisu joj se svidjeli zvuci proslave koji su dopirali iz vanjskog
dvorišta. Pembridge i njegovi ljudi bili su odveć samopouzdani, a ona se
bojala da je sir Philip u pravu. Ili je Pembridge znao za neki ulaz ili je
imao suučesnika unutra, ili možda oboje.
- Mama, čemu služi ona nadstrešnica naslonjena na vanjsku stranu
bedema? - Uhvativši se rukama za kamene merlone koji su se poput vučjih
zubi izdizali s grudobrana, Parkin se popeo na kamenje, isturivši se daleko
s vanjske strane.
Posegnula je za njime i uhvatila ga za rub surke pa ga nježno vratila
natrag u sigurnost.
- Ne čini to - prekorila ga je, istodobno uputivši sir Philipu upitan
pogled.
- Grimse? - Sir Philip nije mogao ustati sa svojega sklepanog ležaja
kako bi promotrio situaciju pa se oslanjao na izvještaj zapovjednika svojih
snaga.
- Izgradili su opsadnu nadstrešnicu i na kotačima je dogurali do
bedema. - Grims je govorio engleski, a potom se osvrnuo oko sebe,
susrevši se s pogledima nekolicine vojnika koji su ga okruživali i koji su
odreda kimnuli glavama.
- Zašto baš tamo? - Edlyn je učinila upravo ono zbog čega je maločas
ukorila sina. Nagnula se s grudobrana i zapiljila dolje, u nespretno
sklepanu strukturu od drva i kože.
Grims je slegnuo ramenima.
- Ne znam, moja gospo. Volio bih da znam.
- Ne rabe ovna kako bi se probili - primijetio je sir Philip. Allyn se
277
držao po strani, ali svejedno je ponudio svoje mišljenje osmogodišnjaka.

- To bismo čuli.
Sir Philip se nije doimao uvrijeđenim, a Grims je dometnuo:
- Zid je na tom mjestu prilično čvrst.
- Jeste li čuli zvuke iskapanja? - upitao je sir Philip. - Dube li možda
tunel pod zidom u nadi da će se urušiti?
- Nismo čuli ni zvuka. - Grims, veteran mnogih pohoda, doimao se
jednako zbunjenim koliko i sir Philip.
Edlynin pogled lutao je s tajnovite strukture na ruševine nekoć bogata
dvorišta, pa se nije mogla načuditi Pembridgeovoj gladi za razaranjem.
Mljekara, golubinjak i kokošinjac bili su spaljeni do temelja. Napuštene su
krave zaklane i ostavljene da trunu i nadimlju se na suncu. Konji su
izgazili povrtnjak, obrstivši zelenilo. Drvo stabala, iako svježe, iskorišteno
je za potpalu krjesova koji su gorjeli do kasno u noć, a oko jednoga
snažnog hrasta u pravilnim su razmacima poslagani naramci suhog pruća.
Pruće je zapaljeno, a hrast je izgorio, ostavivši za sobom čađavo deblo
koje je ostalo zloslutno stajati uspravnim.
Sir Philip bezuspješno je pokušao ustati pa potonuo natrag na nosila.
- Spalite nadstrešnicu.
Vojnici su uznemireno ustuknuli.
- U čemu je problem? - upitao je sir Philip. - Goruća strijela ili kotao
uzavrelog katrana...
- Mislim da Pembridge koristi seljane kao radnu snagu. - Edlyn je
pogledala ljude i na svojemu nevjestom engleskom upitala:
- Nije li tako?
Grims je kimnuo glavom.
- Tako je, moja gospo. Moja žena radi pod tom nadstrešnicom, a i
drugi koje poznajem.
- Tako mi križa! - opsovao je sir Philip. Bio je svjestan kako je uzevši
seljane kao taoce Pembridge na najučinkovitiji moguć način osakatio
njegove vojnike.
- Spalite nadstrešnicu unatoč tomu - sir Lyndon im se pridružio,
došavši iz udaljenog tornja u kojem se nastanio.
- Ne možete od njih tražiti da ubijaju vlastite ljude! -usprotivila se
Edlyn.
278
- Oni su tek puki seljaci. Nije da išta osjećaju. - Sir Philip ga je ljutito
pokušavao ušutkati, ali on je nastavio.
- Oh, pa gotovo da i ne govore civiliziranim jezikom.
U tome je i te kako bio u krivu, pomislila je Edlyn, ako je bilo suditi
po izrazu na Grims ovu licu.
- Što se Pembridge nada postići? - zapitala se naglas u nadi da će
promijeniti temu prije nego što muškarci zapodjenu borbu.
- Čak i ako zaposjedne dvorac, princ će ga preoteti od njega prije
nego što se ljeto prometne u jesen.
- On je zavidan čovjek, taj Pembridge - objasnio je glavni vojnik.
- Život nas nije mazio otkako je on došao živjeti ovamo. Sjećam se
kako je jednom prilikom poželio spavati s kuharovom ženom. Bila je lijepa
i umiljata. Pembridge joj je poklonio cvijeće, kravu i damsku halju
obrubljenu krznom. Zbog načina na koji ju je gledao, bio sam uvjeren da je
voli.
Grims je trljao rub štita kako ne bi morao gledati Edlyn, kao da se
radi o priči koja je odveć intimna da bi je se dijelilo s drugima.
- Ona ga nije željela, a ni njezin muž nije htio dijeliti nju, pa je
pobjegla u šumu kako bi se skrivala dok Pembridge ne ode. - Grims se
iznenada zaustavio.
- No? - zahtijevao je sir Philip. - Što se potom zbilo?
- Pa, organizirao je hajku i ubio je - lakonski je odgovorio Grims. -
Nahuškao je pse da je rastrgaju. Rekao je da je nitko neće imati, kad već
on ne može.
Krv u Edlyninim žilama sledila se u trenutku kad je čovjek završio
pripovijest.
- Radije će uništiti Roxford nego ga prepustiti Hughu?
- Neće na životu ostaviti ništa što pripada gospodaru Hughu - uzvratio
je Grims.
Edlyn je svratila pogled na krcato unutarnje dvorište. Sve sluge i
seljani koji su uspjeli umaknuti napadačima, sada su živjeli ovdje. Marva
je tulila, boreći se međusobno za travu. Kokoši su trčkarale među njihovim
nogama. Djeca su se brinula o kozama, a žene su sjedile u skupinama i
prele, raspravljajući pritom o nedaći koja ih je snašla. Ethelburgha je
stajala nad vatrom i miješala smjesu koja će postati pivom. Usred dvorišta
279
dizala se tvrđa u kojoj su spavala novorođenčad, majke dojile, a najmanja

se djeca igrala. Burdett i Neda imali su pune ruke posla s održavanjem
sloge, provodeći dane smirujući jednu krizu za drugom. Svi oni, svi do
jednoga, ovisili su o Edlyn.
A ona je bila odveć ponosna da bi pozvala supruga da ih brani.
Allyn ju je zagrlio.
- Sve će biti dobro, mama.
Parkin je dotrčao s njezine druge strane.
Mi ćemo te spasiti. Wynkyn nas podučava svemu što moramo znati o
borbi. Edlyn se osvrnula oko sebe, počastivši muškarce usiljenim
smiješkom. - Već se osjećam sigurnije.
Vojnici su joj uzvratili osmijeh. Razumjeli su majčinski ponos.
Sir Lyndon prezrivo je frknuo.
- Hej, vi gore!
Edlyn je jasno čula glas otmjena muškarca, glas koji je prepoznala.
Pustivši dječake, vratila se natrag na zid.
- Pembridge.
- On je - složio se Grims.
- Vidim kako piljite u nas - viknuo je Pembridge. - Je li to gospa?
Iskoračila je kako bi je oni dolje mogli jasno vidjeti.
Činilo se da je Pembridge čekao upravo to. Glas mu je postao
hladnijim.
- Je li to gospa koja je nekoć bila suprugom Robina, grofa od
Jaggera? Gospa koja je izdala uspomenu na njega udavši se za njegova
krvnika?
Uspijevala je razaznati šačicu plemića, a među njima prepoznati
Pembridgea po gizdavu ruhu i visoku stasu.
- Želim vam nešto pokazati, gospo. - Pembridge se naklonio do tla, a
poruga u njegovu glasu nije mogla biti jasnijom.
- Dopustite da vam pokažem što mogu. - Zakoračio je u stranu, a
netko je pred njegove noge gurnu bijednu, patetičnu pojavu.
Teškom se mukom osovivši na noge, sir Philip pogledao je dolje pa
promrmljao:
- Bog mu pomogao. Upitala je:
- Tko je to?
280
- Odaslao sam glasnika - priznao je.

- Glasnika? - Sir Lyndon je problijedio. - Niste mi rekli da ste to
učinili!
- Zar je to sada važno? - upitao je sir Philip. - Čini se da su ga
uhvatili.
- Poslali ste glasnika mojemu suprugu? - U Edlyn je kiptio bijes dok
ih je promatrala kako polomljenom čovjeku navlače omču.
- Nakon što sam vam zapovjedila da to ne činite?
- Gospodar Hugh mi je zapovjedio prvi - odgovorio je. Pregrizla je
svoje iduće riječi. Izgledao je dovoljno ojađeno dok je promatrao kako
Pembridgeovi grubijani vuku njegova glasnika prema spaljenom hrastu.
Glasnik se gušio i batrgao, boreći se s omčom koja mu nije dala disati.
Kraj užeta poletio je preko najsnažnije spaljene grane pa se glasnik
vinuo u zrak, a noge su mu se stale grčevito koprcati. Kada je počeo gubiti
svijest, spustili su ga na tlo, dopustivši mu da dođe k sebi, pa ga opet
objesili.
- Vidite, moja gospo! - zazvao je Pembridge. - Vratit ću svoj dvorac, a
kad to učinim, vi i svi moji bezvrijedni sluge ćete patiti, baš kao što pati i
ovaj glasnik.
Izvukavši mač, prišao je muškarcu koji se batrgao viseći s grane pa
mu odsjekao jedno stopalo. Čovjekov vrisak, koji je došao iz grla
stegnutog omčom, jasno se prolomio jutarnjim zrakom.
Pembridge se okrenuo prema bedemu.
- Svi osim vaših sinova, moja gospo. Robinovi su sinovi još uvijek s
vama, nisu li? Niste ih odbacili kao što ste odbacili uspomenu na Robina,
zar ne?
- Bože, pomozi nam - prošaptala je, a kada su se dječaci poželjeli
pokazati na bedemu, zadržala ih je.
- Vaše ću sinove, moja gospo, zadržati uza se pa ih podučiti da budu
na moju sliku i priliku te da proklinju vaše ime svakog dana svojih života.
- Neću! - viknuo je Parkin. Borio se protiv njezina stiska,
pokušavajući se pokazati demonu u čovječjem tijelu podno bedema.
- Nikada neću prokleti svoju majku.
Iskliznuvši iz njezina stiska, Allyn je potrčao i oborio Parkina na tlo.
Dječaci su se zakotrljali šljunčanim tlom šetnice.
281
- Začepi gubicu, idiote - rekao je. - Zar ne razumiješ da on želi da mu

prkosiš?
Parkin je gurnuo Allyna sa sebe pa obrisao nekoliko kapljica krvi s
vrata. - I hoćemo mu prkositi.
- Nećemo mu pružiti ništa što priželjkuje. - Allyn je spustio pogled na
svoje dlanove. - Fuj, oderao samo ruke.
Podno bedema, glasnik je ponovno vrisnuo, a Edlyn nije morala
pogledati prema njemu kako bi je obuzela mučnina. Procijedila je kroz
usne koje su se iznenada doimale obamrlima:
- Ustrijelite ga.
Grims je dao znak strijelcu da pristupi.
- Ustrijelite glasnika - rekla je. - Skratite mu muke. A onda, ako
uzmognete, ustrijelite Pembridgea.
Strijelac je poslušno uputio strijelu prema glasniku. Božjom milošću,
strijela je pogodila svoj cilj pa su muke i vriskovi smjesta prestali. Čak i
prije nego što je Edlyn započela molitvu za čovjekovu dušu, Pembridge je
umaknuo iz dosega luka pa je iduća strijela uzaludno fijuknula zrakom.
- Platit ćete mi za to, gospo! - viknuo je Pembridge.
- Istina, hoće. U to nije nimalo sumnjala. Okrenuvši se od prizora
podno bedema, upitala je sir Philipa:
- Ima li ikakva načina da pošaljemo novoga glasnika gospodaru i
izvijestimo ga o našoj nevolji?
- Na putu je - odgovorio je sir Philip. Zurila je u njega zbunjeno.
- Odaslao sam dva glasnika. - Boja se povukla sa sir Philipova lica. -
Drugi mora da je na sigurnom.
Duboko je udahnula. Hugh. Hugh je na putu. Hugh će je spasiti.
Potom je izdahnula, a mjesto zraka, grudi joj je ispunio očaj. Hugh je
vojevao za kraljevu slobodu. Ovo će mu odvratiti pozornost. Mogao bi
poginuti.
- Onesvijestio se! - Sir Lyndonov grubi glas prekinuo je njezin
trenutak zbunjenosti.
Govorio je istinu. Sir Philip srušio se na nosila, otvorenih usta i
zabijeljenih očiju. Edlyn se spustila na koljena kako bi ga pregledala.
Ljepljiva koža i blijeda put svjedočili su koliko je slab. Čak je i ovako
kratak izlet iscrpio njegovu snagu do kraja.
282
- Odnesite ga natrag u tvrđu - zapovjedila je. - Stavite ga u krevet.

Utučeno je promatrala kako viteza kojem je vjerovala odnose niz
usko stubište.
Sir Lyndon glasno je izdahnuo, ne skrivajući pritom gađenje.
- Od njega nikakve koristi. Morat ćete se pouzdati u mene.
Pouzdati se u njega? Ali on ju je prezirao. Možda joj je i iskazivao
poštovanje dok je Hugh bio u dvorcu, ali sada kada ga nije bilo, nije
oklijevao podrugljivo potkopavati njezine odluke. Nije željela ovisiti o
njemu - ali vojnici su svakako trebali viteza koji će im biti nadređen.
Posebice otkako je Pembridge pokazao da zna tko je ona i da joj puno
toga zamjera.
Činilo se da se Grims ne slaže.
- Ne brinite se, moja gospo, mi ćemo vas čuvati.
Nju? Zurila je u njega kroz suzama zamagljene oči. Ako izgubi
dvorac, a Pembridge ga razori do temelja, nigdje na ovom svijetu neće biti
sigurna. Bit će odgovorna za uništenje Hughova sna, kao da je vlastitom
rukom razorila kamenje dvorca, a on će poželjeti ubiti je.
Ne, i gore od toga, mislit će da je to upravo ono što se i može
očekivati od žene i nikad joj više neće vjerovati. Ili... ili će pomisliti kako
je to učinila iz osvete, jer još uvijek voli Robina, ili zato što je u dosluhu s
Edmundom Pembridgeom.
Ženski vrisak iz dvorišta nagnao je vojnike na rub šetnice.
Nitkovi su se probili kroz bedem!
- Ne! - Edlyn nije mogla vjerovati. Ako su Pembridgeovi ljudi kopali
tunel pod bedemom, mogli su se probiti, ali ne tako brzo. Takav bi pothvat
trajao mjesecima...
Grims je promrmljao riječi na engleskom pa potom stao vikati svojim
ljudima.
Sir Lyndon zgrabio ju je za nadlakticu, čvrsto je stisnuvši.
- Trebate me, gospo. Recite to!
- Pustite me! - Nije imala vremena zamarati se njime. Allyn i Parkin
pohitali su na rub šetnice s kojeg se moglo vidjeti unutarnje dvorište, a ona
je poletjela kako bi ih vratila na sigurno. Trseći se držati dva nemirna
dječaka, pokušavala je i sama sagledati prizor ispod njih.
Naoružani vitezovi probili su se kroz tanak sloj kamena koji ih je
283
dijelio od unutarnjeg dvorišta. Nekoć davno, Pembridge je nekako uspio

iskopati tunel ispod bedema, obložiti ga kamenom i poduprijeti gredama,
pa ga potom pokriti kamenom istovjetnim onome u bedemu koji se izdizao
iznad tunela. Kmetovi s druge strane bedema nisu kopali tunel. Oni su
samo uklanjali isklesano kamenje.
Sada se nalazila daleko od sigurnosti tvrđe. Burdett je stajao dolje, u
dvorištu, mahnitim pokretima usmjeravajući seljane i služinčad. Njezini su
je sinovi pokušali gurnuti iza sebe u hrabrom htijenju dječaka koji nikada
nisu iskusili borbu, ali koji su znali svoju dužnost.
- Trebate me - ponovio je sir Lyndon. Vitez je želio zapovijedati, ali
ona mu nije vjerovala. Odbila je odgovoriti, odbila je dati mu svoj
blagoslov.
- Ništa ih neće zaustaviti, a tko će vas drugi braniti? - upitao je
prijezirno. - Vi ne razumijete bitku!
Bila je to istina. Nije razumjela bitku. Oduvijek se oslanjala na svoju
dovitljivost, ali ona ju je sada iznevjerila. Ah, zašto se nikad nije naučila
boriti?
Kad je prvi put čuo ženski vrisak, Hugh ga je ignorirao, nagnuvši se

na vrat svojega bojnog konja kako bi ga ponukao da pohita. Što je jedan
ženski vrisak naspram krvi i agonije borbe kojoj je upravo svjedočio?
Ovlaš je pogledao prema šumi. Vjerojatno se radilo o goropadnici koja
viče na muža.
Međutim, tada je ponovno vrisnula, tako glasno i prodorno da se čak i
konj prenuo. U glasu joj nije bilo ljutnje, samo istinski užas. Edlyn bi
zahtijevala da se zaustavi i provjeri je li žena dobro.
Ali, Pembridge se namjerio na Edlyn, a ako je ono što mu je
Ethelburgha rekla istinito, Edlyn je bila u velikoj opasnosti. U ovom bi
slučaju barem preklinjala da zanemari vapaj koji je sa sobom nosio vrisak.
Žena je ponovno vrisnula.
Koga je on pokušavao zavarati? Edlyn bi sama otišla provjeriti ženu
ako bi on odbio. Nekako, a da ni sam nije shvaćao kako, Edlyn ga je
počela posvuda pratiti.
Usporio je konja, a oblak prašine sustigao ga je na putu. Prekrio je
284
njegove stisnute zube dok je izgovarao riječi:

- Tako mi Krista i svih svetaca, koji je vrag toj ženturači? Njegovi su
ga ljudi okružili, pogledavajući se.
- Kojoj ženturači, gospodaru? - upitao je Wharton. Nisu je ni čuli.
- Toj ženi - rekao je Hugh. - Onoj koja vrišti.
- Oh - uzvratio je Wharton glupavo - njoj.
- Želite li da provjerim, gospodaru? - upitao je Dewey.
- Ne. - Hugh je okrenuo konja u smjeru buke. - Moram to učiniti sam.
Oprez mu je nalagao na prvo izvidi situaciju, ali nije imao ni vremena
ni strpljenja za to. Koliba je stajala nedaleko od puta, na zaštićenoj čistini,
a situacija mu je postala jasnom čim je izjahao iz zaklona drveća. Dva
naoružana viteza i njihovi štitonoše, nesumnjivo plaćenici iz netom
završena boja, držali su ženu pritisnutom o tlo, spremajući se silovati je.
Još gore, jedan je vitez držao uplakanu djevojčicu, spremajući se učiniti
isto. Žena nije vrištala radi sebe. Trsila se u pokušaju da dođe do svojega
djeteta, ne bi li ga spasila.
- Bolest vas uzela! - prokleo ih je Hugh, isukavši mač i usmjerivši
konja kako bi im udijelio pravdu. Vidjevši kako se na njega sručio bijes
ogromnog viteza na bojnom konju, vitez koji je držao dijete, uhvaćen s
hlačama spuštenim oko gležnjeva, nije mogao ništa doli pokušati odgegati
se do oružja.
Hugh je nitkovu odsjekao glavu jednim zamahom mača. Ostale je
posjekao na mjestima gdje su stajali i puzali.
Njegovi ljudi, zapanjeni iznenadnošću napada, pohitali su pridružiti
mu se, ali nisu mogli ništa nego završiti ono što je on tako vješto započeo.
Potom je odgalopirao, praćen povicima zahvale nesretne majke i
svojim nanovo iznenađenim ljudima. Za sobom je začuo topot kopita.
Dvorac Roxford bio je poprilično udaljen, a vrijeme je, poput neprobojne
magle, pojačavalo stisak oko njega. Htio je biti u Roxfordu već sada. Ako
ništa ne pođe po zlu, bit će ondje za dva dana.
Stoga se pomolio.
- Molim te, Bože. Spasio sam ženu i njezino dijete. Darivat ću opatiju
Eastbury. Učinit ću bilo što! Samo šatri moje dušmane i čuvaj Edlyn...
285
Začuo se glasan tresak. Muškarci su užasnuto vrisnuli, Edlyn je

začula povik.
- Tunel se urušava.
Bila je to istina. Kamene su se gromade sručile na tlo. Šljunak i
vezivo iz unutrašnjosti tunela zasuli su Pembridgeove zapanjene ljude,
zbrisavši ih u moru prašine.
Bedem ponad tunela napuknuo je od vrha do dna jer je temelj koji ga
je nosio bio oslabljen. A onda se kamenje prestalo micati. Sve je utihnulo.
Sve osim vriskova ozlijeđenih Pembridgeovih ljudi koji su se
uzaludno pokušavali osloboditi zagrljaja nekoliko tona kamena.
Žitelji Roxforda stali su srčano klicati. Burdett je procijenio situaciju
pa pohitao uz stube do gospodarice koja je nepomično stajala na šetnici.
Edlyn je uputila pobjedonosan pogled sir Lyndonu.
- Zar mislite da je gotovo, vi budalasta ženo?
Način na koji je izgovorio riječ ženo bio je najgora moguća uvreda
koju joj je mogao uputiti. Bio je prijetvoran do srži, shvatila je. Svi njegovi
raniji iskazi odanosti bili su samo himba kako bi se vratio pod Hughovo
okrilje. Mrzio ju je. Mrzio je Hughov brak. Mrzio je promjene koje su se iz
njega izrodile, a sada kada Hugh nije bio tu, nije imao razloga skrivati
mržnju.
Sir Lyndon bio je opasan čovjek.
Pretvarala se da ne primjećuje, pretvarala se onako priprostom
kakvom ju je smatrao.
- Nije gotovo, ali nam je pružen trenutak da presložimo redove.
Očito je njezinu učtivost doživljavao kao slabost, jer joj je prišao
dovoljno blizu da se nadvije nad njom pa rekao:
- Da je Hugh ovdje, zapovjedio bi vam da me postavite na čelo
obrane!
- Neću se pretvarati da znam što bi mojemu suprugu bilo na umu, ali
da je Hugh ovdje, Pembridge ne bio uopće bio unutar zidina. Bio je to
prijekor, a sir Lyndonove oči sijevnule su ljutnjom kad je shvatio značenje
riječi.
Potom se ubacio njezin sin, Allyn:
- Tako je, on bi ih zadržao vani, ne bi ih pustio da uđu.
286
Sir Lyndon zakoračio je unatrag tako brzo da se Edlyn pobojala da bi

se mogao strovaliti s ruba šetnice.
- Nisam ih pustio unutra.
- Nitko nije rekao... - započela je Edlyn.
- Netko jest - rekao je Allyn. Parkin se ubacio:
- Vidjeli smo ga.
Grims se okomio na dječake:
- Jeste li vidjeli njegovo lice?
Odmahnuli su glavama, ali njihova mlada lišca nisu skrivala
sumnjičavost Grims je promatrao sir Lyndona s otvorenom sumnjičavošču,
dok je vitez ljutito gledao njezine sinove zlobom od koje su je prolazili
srsi. Pokušala je smiriti situaciju, ali istodobno ostati čvrstom.
- Nastavite se boriti, sir Lyndone, ali zapovjedništvo nad vojnicima
ostaje u Grimsovim rukama. On poznaje i njih i dvorac bolje od vas.
- Sir Lyndon progurao se pokraj nje pa jurnuo niz stube u dvorište.
Bit će nevolja, moja gospo - rekao je Grims.
- Da mu dodijelim stražara?
Pogledala je sinove.
- Zašto mislite da je on?
Dječaci su se pogledali, a potom je Allyn rekao:
- Visok je i vitak, i ima tako crnu kosu.
Nešto su skrivali, toliko joj je bilo jasno.
- Zašto mi niste ranije rekli?
Parkin je obrisao nos o rukav. Allyn je zurio u nebo. Edlyn je obavila
ruke oko njih, čvrsto ih zagrlivši.
- Recite mi istinu: jeste li izlazili iz dvorca na stražnje dveri?
- Jednom - priznao je Allyn.
- Nakon što je Hugh otišao?
Morala se sagnuti kako bi čula Allynov šapat. - Da.
Koljena su joj zaklecala kad je shvatila kakvoj su se opasnosti izložili.
To je bilo prokletstvo majčinstva. Majka je uvijek mogla zamisliti najgore,
čak i kad bi opasnost već prošla.
Parkin je progovorio, boreći se sa suzama:
- Misliš li da smo pokazali tom čovjeku način kako nas izdati
neprijatelju? Vojnik je uhvatio dječake za ruke i okrenuo ih prema sebi.
287
- Jeste li uklonili grede s dveri? Jeste li pomaknuli kamenje?

Obrisali su nosove dlanovima i odmahnuli glavama.
- Tada niste vi otvorili stražnje dveri neprijatelju. Učinio je to netko
drugi. - Uputio je Edlyn značajan pogled.
Sumnjao je na sir Lyndona, a ona se bojala tog čovjeka.
- Dodijelite mu stražu - rekla je.
Pošavši prema stubištu, Grims je susreo Burdetta koji se penjao
stubama. Razmijenili su nekoliko riječi. Grims je zapovjedio da se sir
Lyndona stavi pod nadzor, a Burdett je kimnuo glavom i odjurio.
Grims se vratio na vrh šetnice pa se obratio svojim ljudima:
Božja nas je milost spasila. Sada dajte svoj obol. Žene, povedite djecu
u tvrđu. Muškarci, pripremite obranu prije negoli se ponovno probiju.
Srušit će vanjski zid ako ikako uzmognu.
Pogledao je pukotinu iznad tunela.
- Daj Bože da izdrži. Svi u dvorištu pohitali su postupiti po njegovim
riječima.
Uhvativši sinove za ruke, Edlyn se pridružila ostalim ženama,
zaputivši se prema tvrđi. Na jedinom ulazu, vratima na drugom katu, stajao
je Burdett, mašući im da uđu. Edlyn je ostala stajati pokraj njega dok svi
nisu ušli, a potom je s odobravanjem promatrala kad se primio sjekire i
srušio stubište.
- Neće biti lako zauzeti ovu tvrđu, moja gospo - rekao je.
Ritam kopita na utabanom zemljanom putu odzvanjao je u ritmu s

Hughovim molitvama.
Molim te, Gospode. Molim te, Gospode.
Svećenik bi bio puno rječitiji, ali Hugh nije bio pjesnik, nego ratnik, a
ako je iskrenost išta značila, Bog će čuti njegove vapaje.
Hugh nikada prije nije preklinjao. Molio se i nadao da će Gospod
prepoznati zdrav razum u njegovim molitvama. Nije vidio smisla u
puzanju pred Bogom. Ali ovo - ovo je bilo drugačije. Edlynina je dobrobit
bila suviše važna da bi si dopustio takvu bahatost. Kada je ona u pitanju,
ponos nije bio važan.
Wharton je držao korak s njime, pa uzviknuo:
288
- Dvorac Roxford je pred nama, gospodaru!

Oklijevajući, Hugh je povukao uzde konja - već petog u dva dana.
- Poslušajte - rekao je Hugh.
Zvuci borbe bili su prigušeni, a ne gromki kakvima su trebali biti.
Hugh je pogledao Whartona u nadi da će sluga ismijati njegove crne
slutnje.
Umjesto toga, Wharton se doimao turobnim.
- - Neprijatelj je unutra.
Ali koliko duboko unutra? Morali su doznati detalje pa je Hugh
kimnuo prema Deweyju.
- Izvidi situaciju.
Stitonoša je sjahao. Hugh i njegovi ljudi slijedili su mladićev primjer,
a Hugh nije skidao pogleda s momka dok ovaj nije nestao u šumi. Bio je
brz i već se dokazao u nedavnoj borbi, ali Hugh je želio biti uz njega kako
bi svojim očima vidio što je Pembridge učinio.
Umjesto toga, naložio je Whartonu da mu pomogne odjenuti
verižnjaču i kacigu. Promatrao je dok su njegovi ljudi zapovijedali
štitonošama da učine isto, a potom su svi izvadili oružje iz putnih škrinja.
Nakon toga su čekali, dopustivši bojnim konjima da predahnu.
Čekanje je bilo najgori dio. Ono je dalo Hughu vremena da prebroji
koliko je vitezova ostalo uz njega. Izgubio je ljude na ovom pohodu,
uglavnom poradi nestašice odmornih konja. Obećali su da će doći za njim,
kako god uzmognu, ali nitko od njih neće doći dovoljno brzo. Hugh je
nervozno petljao po remenu koji je pridržavao njegovu kacigu za
verižnjaču.
Spavao je tijekom mračnih noćnih sati kada ni njegov konj nije
mogao vidjeti put kojim juri, a jeo kada su njegovi ljudi zahtijevali odmor.
Svaki trenutak kada nisu jahali bio je čista agonija, a čak je i samo jahanje
predstavljalo mučenje druge vrste.
Sve o čemu je uspijevao misliti bila je bijela zastava kojom je Edlyn
mahala dok je odlazio i njegovi arogantni planovi o prihvaćanju njezine
predaje.
Tko će prihvatiti njezinu predaju sada? Opisala je Edmunda
Pembridgea okrutnim čovjekom, a Hugh se bojao kako će spoznati
istinitost svojih riječi. Sada bi Hugh dao sve da je ima pokraj sebe, čitavu,
289
zdravu i sigurnu, netaknuta ponosa. Toliko sigurnu da mu može reći kako

ga voli.
A on... što bi nato odgovorio? Bi li joj ponudio svoju predanost
misleći da je to dovoljno ili bi...?
- Gospodaru! - Dewey je izronio iz grmlja.
- To je bilo brzo! - rekao je Wharton.
- Da, pohitao sam - odgovorio je Dewey.
Jesu li obojica sišli s uma? Hughu se činilo kako se čekanje
protegnulo u vječnost.
- Pembridge se dobro utvrdio unutar vanjskog dvorišta. - Dewey nije
imao vremena za detalje, ali njegovo je sumorno lice govorilo više od
riječi.
- Vanjska stražarnica i pokretni most netaknuti su. Nije bilo borbe za
proboj vanjskog bedema.
Hugh i Wharton razmijenili su poglede, a Wharton je rekao:
- Dakle, izdaja.
Dewey je odgovorio:
- To sam i ja pomislio. Već su se probili u unutarnje dvorište pa
vjerujem da izdaja nije završila samo na tome. Nisam se usudio ići dalje,
ali vidio sam dim i palež te čuo žestoke borbe. Bojim se da je veći dio
dvorca oštećen.
- Dvorac? - Zašto Dewey blebeće o dvorcu, zapitao se Hugh.
- Da, moj gospodaru. S njim su deseci vitezova. - Dewey je
porumenio dok je izgovarao riječi, ali bio je iskren.
- Nemamo nikakvih izgleda protiv njih.
Hugh je prešao pogledom preko svojih ljudi pa ponovno uzjahao.
- Svaki muškarac mora birati svoje bitke. Ja sam svoju odabrao. Ako
nemate srca za ovu, pođite uz moj blagoslov.
Njegovi su ljudi bez riječi piljili u njega, a potom je Wharton odlučno
rekao:
- Nema potrebe da nas vrijeđate, gospodaru.
Oklopi svih njegovih vitezova zazveckali su dok su ovi uzjahivali
konje, a onda pričekali, iščekujući zapovijedi. Hughovo strastvena
molitva:
- Molim te, Gospode! - prometnula se u zahvalu:
290
- Hvala ti, Gospode!

Pomaknuo se na čelo kako bi im se obratio kao zapovjednik u ovoj
bezizglednoj bitki.
- Pojačanja nema, kao ni nade da bismo ih mogli dobiti, stoga ćemo
napasti njihovo začelje. Može biti da su se tako navikli sjeći obične
vojnike, da će ih napad drugih vitezova iznenaditi.
Hugh i njegovi ljudi odjahali su do pokretnog mosta pa prošli kroz
nebranjenu stražarnicu. Bio je to dobar znak. Neprijatelj je postao
pretjerano samopouzdan. Potom se pred njima rasprostro pogled na
vanjsko dvorište.
- Svinje! - ispljunuo je, bijesan pred prizorom obijesnog razaranja.
Nekolicina Pembridgeovih ljudi milila je oko unutarnje stražarnice,
tako sigurni u pobjedu da su uzeli predah od borbe. Jedan od njih
primijetio je Hugha i njegovu svitu pa uperio prst prema njima. Prije nego
što je uzmogao viknuti, Hugh ga je zgromio buzdovanom. Njegovi su ljudi
slijedili primjer dok na nogama nije ostalo žive duše.
Začuli su se povici oduševljenja s bedema kada su vojnici dvorca
Roxford shvatili da im je stigao spas.
Hugh je mogao samo poželjeti da su u pravu.
291
21.
- Ovdje su, gospodarice, ovdje su! Edlyn je spustila kotao uzavrele

masti na krov pa dopustila povjetarcu da joj osuši znoj s lica. Kako su joj
se oči privikavale na sunčevo svjetlo, uspjela je razaznati ozarenost na
Nedinu licu i licima ostalih žena.
- Tko je ovdje?
- Gospodar! Gospodar Hugh! Čuli smo povike izvana pa smo
pogledale. Uistinu je on!
- Živ je? - Edlyn je zateturala. - Živ je? - Bog je uslišao njezine
molitve. Sada im ništa više ne može stati na put.
Potom je čula sudar oružja i vapaje umirućeg muškarca, a stvarnost se
vratila, okrutnija nego ikad.
Pembridge je dao ponovno iskopati prokletu rupu podno temelja
vanjskog zida bedema. Nedugo nakon toga svladani su i branitelji
stražarnice, a Pembridgeovi ljudi ujahali su u nutarnje dvorište. Vojnici
dvorca Roxford borili su se srčano, ali oni su u suštini bili vični obrani pa
protiv moćnijih i bolje pozicioniranih vitezova nisu imali izgleda.
Ipak, unatoč nepovoljnim izgledima, Hugh se vratio, a Edlyn nije
imala srca zatrti optimizam kojim su se ozarila lica žena niti je mogla
ugušiti vlastitu sreću. Potrčala je prema grudobranu koji je opasavao krov,
odlučna pogledati preko ruba.
- Budite pažljivi - zaustavila ju je Neda uhvativši je za ruku i
pokazavši prema zelenoj biljci penjačici koja se, ukorijenivši se između
kamenih blokova, obavila oko kamenih merlona.
- To je otrovna povijuša.
- Tako je, moja gospo. - Ethelburgha je ispružila crvene, natečene
dlanove. - Pogledajte ovo. Danima neću moći variti pivo.
Edlyn je zaprepašteno pogledala, ne usudivši se dodirnuti. Bez svojih
trava nije mogla pomoći Ethelburghi, a nije se željela i sama osuti.
Prišavši otvoru između merlona, Edlyn se nagnula i zagledala u prizor
292
borbe u podnožju.
Na leđima svojega bojnog konja, Hugh je kosio neprijatelje koji su se
drznuli zaprijetiti njegovu imanju, a od prizora joj je srce zapjevalo poput
ševe u zoru. Tada je primijetila koliko su brojčano nadmoćniji njihovi
neprijatelji.
- Je li doveo dovoljno ljudi?
Smiješak je iščeznuo s usta namjesnikove žene.
- Ne znam.
To je zapravo značilo ne, ali Edlyn je rekla:
- Nije važno, svejedno nam je ovo najbolja prilika.
- Proklet bio Pembridge i sve njegovo - Neda je uprla prstom. -
Zapalili su krjesove u dvorištu. Pripremaju strijele. Odapet će ih prema
vratima ne bi li nas istjerali dimom i vatrom, a naš ih gospodar ne može
toliko pobiti.
Vatra je bila jedina stvar koje su se istinski trebale bojati, a istini za
volju, i bojale su se. Edlyn je svrnula pogled na kotao pokraj krovnih
vratašca. Sluškinje su na ognjištu velike dvorane zagrijavale mast do
vrenja, noseći je potom spiralnim stubištem do krova pa je odatle izlijevali
po Pembridgeovim ljudima. Proključala mast tjerala je vitezove da svlače
oklope, a svaki put kad bi uspjele u svom naumu, žene bi proslavile
klicanjem. Nije se radilo o bogzna kakvom pothvatu - neki bi to nazvali i
uzaludnim poslom - ali držalo ih je zaokupljenima i barem nisu smetale
Burdettu dok je pripremao tvrdu za posljednju opsadu.
Uostalom, tko bi znao kakva sitnica može preokrenuti tijek opsade.
Edlynine su se oči napregnule dok je promatrala tri lomače pod
sobom. Vjetar se u dvorištu kovitlao, tvoreći male vrtloge i raznoseći dim
posvuda. Strijelci nagurani oko svakoga krijesa kašljali su i mahali,
pokušavajući rastjerati dim, ali nisu se smjeli predaleko odmaknuti jer su
imali svoju dužnost. - Pođite dolje, u veliku dvoranu - zapovjedila je Edlyn
Nedi. - Počnite vodom polijevati unutrašnjost vrata, dovratke i pragove.
Natopite drvo koliko god možete. I, Nedo...
- Moja gospo?
- Zna li Burdett gađati iz luka?
- Englez je, nije li?
Edlyn se osmjehnula osjetivši ponos u Nedinu glasu.
293
- Tada ga pošaljite k meni s lukom i strijelama, sjekirom i oštrim

nožem. Potjeravši žene pred sobom kao što bi potjerala jato gusaka, Neda
je krenula izvršiti zapovijed.
Neka donese i pređu i moje jahaće rukavice. Neda se okrenula.
- Vratit ću se s njime.
Edlyn se osvrnula po otvorenom krovištu. Kameni grudobran štitio ih
je, ali ako strijelci budu uspješni, te zaštite više neće biti. Obasut će krov
kišom strijela, a bilo tko dovoljno budalast da ostane gore naći će se u
pogibelji. Edlyn nije imala izbora. Ovo je bio njezin dvorac. Ali izložiti i
Nedu i Burdetta opasnosti...
- Ne - odgovorila je. - Neka Burdett dođe sam.
Neda se željela prepirati, ali Edlynino lice bilo je nepokolebljivo pa se
namjesnikova žena naklonila i pošla za služavkama niz stube.
Bitka je u dvorištu još uvijek bjesnjela, ali ovdje gore, u osami, mogla
je čuti zvižduk vjetra. Bio je neobičan osjećaj znati da ljudi umiru podno
nje, a ona ne može učiniti ama baš ništa. Još je neobičnija bila spoznaja da
je spremna na sve - osakatiti čovjeka izlijevajući kipuću mast na njega,
bacati kamenje na nečiju glavu, odapinjati strijele i vitlati mačem - sve
kako bi zaštitila djecu i dvorac.
Ovo je bio njezin dvorac, baš onako kako Robinov dvorac to nikada
nije bio. U Robinovu je domu uvijek bila prezrena supruga koja ponosno
drži glavu uzdignutom dok joj se muž zabavlja s drugim ženama. Ovdje je
bila Hughova odabranica, gospodarica kojoj je Hugh prepustio upravu nad
imanjem, a nitko se nije usuđivao zapitati do kojih granica njegova
naklonost seže. Svi su znali da Hugh svoje zavjete shvaća ozbiljno.
- Svi osim izdajice koji ga se usudio iznevjeriti - koji se drznuo izdati
ih oboje - tijekom Hughova odsustva.
- Tko je bio taj kljasti crv od čovjeka?
- Moja gospo.
Prenula se i okrenula prema Burdettu. Popeo se kroz krovna vratašca
pa se nečujno prikrao. O ramenu su mu visjeli luk i tobolac. U rukama je
držao sjekiru kratka drška i nož. Krenuo je prema njoj, a u njezinu su se
umu iznenada ponovno rodile sve one negdašnje sumnje u namjesnika.
Bila je sama. Burdett joj je s lakoćom mogao prerezati grkljan i baciti je
preko ruba pa se potom spustiti i umoriti joj djecu.
294
Zakoračila je unatrag kada je zamahnuo sjekirom. Podigla je ruke

kako bi zaštitila glavu. Brzim je pokretom bacio sjekiru u zrak,
preokrenuvši je i uhvativši dlanom sječivo pa pruživši dršku prema njoj.
- Moja gospo? Što ste htjeli sa svime ovim?
Polako je spustila ruke. Zurio je u nju, držeći dršku ispruženom, a ona
je posegnula pred sebe i uzela je. Pustio ju je bez borbe. Ispustio je nož
pokraj nogu i čekao bespomoćan, dok ona odluči hoće li ga rasporiti
sjekirom. A ona se zarumenjela zbog vlastite gluposti. Međutim, jednom je
rečenicom mogla izliječiti bol u njegovu pogledu.
- Dajte mi rukavice - rekla je. - Spasit ćemo dvorac Roxfbrd.
Krv iz rana kapala mu je u usta. Mač mu se u ruci doimao teškim

poput vreće brašna, a Hughu se činilo da ga i rabi vještinom prikladnijom
mlinaru nego vitezu. Prsa su mu se dizala i spuštala, nadimljući se poput
mijeha, a ipak nije uspijevao uhvatiti dovoljno zraka. Još gore, činilo se da
je iscrpljenost obuzela i njegova bojnog konja.
Hughovi su se najbolji vitezovi borili gotovo bez izgleda za pobjedu,
svakog od njih pritisnula su barem tri neprijateljska vojnika. Naredio je
Deweyju da ih napusti netom po početku borbe, ali nije znao je li se dječak
uspio izvući. Wharton je ostao blizu Hughu, štiteći mu leđa, dok ih puka
brojnost neprijatelja nije razdvojila. Hugh je žudio za time da zada smrtni
udarac Pembridgeu, ali on se držao dobrano iza svojih stražara, boreći se
isključivo podrugljivim podizanjem vizira kacige. Sigurni u pobjedu,
Pembridgeovi su strijelci raspirivali vatre, pripremajući strijele umačući ih
u katran.
Pad tvrde bio je samo pitanje vremena. Njegova smrt i smrt njegovih
ljudi bile su samo pitanje vremena. Kraj njegovih snova bio je samo
pitanje vremena. Snova o vlastitom dvorcu za koji bi se brinula žena koju
voli...
Pogledavši uvis, Hugh ju je spazio na grudobranu tvrđe.
Nevjerojatno kako ju je uspio raspoznati s takve udaljenosti, čak i u
žaru borbe, iako se nije razlikovala od drugih žena. A ipak, žena za koju je
znao da je Edlyn uzvratila mu je pogledom i mahnula dugom, lisnatom
granom. Mahala je granom jednako energično kao i svojom bijelom
295
zastavom, a on se upitao postoji li u tome neko značenje.

Krajičkom oka spazio je mač kako pada prema njemu, uspjevši ga
presresti štitom u posljednji tren.
Zurenje u Edlyn otjerat će ga u smrt. Bolje da se bori za nju.
Obuzet žarom borbe, gotovo da i nije primijetio iznenadno komešanje
među Pembridgeovim strijelcima koji su se zbili oko najbliže vatre. Tak
kad je Pembridge stao grozničavo sipati psovke i uvrede, podigao je
pogled dovoljno dugo da primijeti kako uzmiču. Trljali su oči, kašljali i
teturali prema dverima kao da više ne mogu podnijeti vihor rata.
Znatiželja mu je dijelom vratila staru snagu pa je oborio dva viteza
koji su ga nakanili zarobiti i primaknuo se plamenu - plamenu koji su već
napustili ljudi čiji je zadatak bio održavati ga.
Plamen se ni po čemu nije činio neobičnim, hrpa tinjajućih klada i
zelenih grana, ali dok je promatrao krijes učinilo mu se kako vidi pero koje
se diže na vrućem zraku, a potom se pretvara u pepeo kojeg je otpuhnuo
vjetar.
Probivši se kroz more tjelesa i oružja, vitez na konju zabio se u
Hughovu životinju svom silinom. Zarežavši, Hugh se okrenuo, spreman na
boj... pa ispod otvorene kacige ugledao svojega starog prijatelja, sir
Lyndona.
Shvatio je otkuda je došla izdaja.
- Lyndone... - Ime je procijedio kroz gotovo zatvorene usnice.
Hugh je bio iscrpljen od mukotrpna putovanja i prethodne borbe.
Ali ne i sir Lyndon. Iskesio se, svjež i oran.
- Dobro nam se vratili, dragi gospodaru! Zar niste očekivali da ćete
me zateći podignuta mača?
- Ne protiv mene.
Lyndonov smiješak je iščeznuo.
- Tada ste budala. Godinama sam vam stajao uz bok poput vjerna psa,
čekajući dan kada ćete osvojiti nagradu pa podijeliti plijen sa mnom.
Umjesto toga, vi ste se oženili onom vješticom i okrenuli leđa vjernim
prijateljima.
Sir Lyndon jednostavno nije shvaćao, ali Hugh ga je htio natjerati da
shvati. Nije želio ubiti čovjeka uz kojeg se borio u mnogim bitkama.
- Rekao sam vam, ako se dokažete...
296
- Dokažem se? Vama? Previše sam se puta morao dokazivati da biste

me još jednom stavili na kušnju.
Sir Lyndonova iznenadna napetost najavila je udarac, a Hugh ga je s
lakoćom blokirao štitom.
- Vitez ste. Vaša čast...
- Čast je za one koji si je mogu priuštiti. - Sir Lyndon je zamahnuo
mačem.
Hugh se pomaknuo kako bi presreo udarac, ali pogrešno je procijenio
metu sir Lyndonove srdžbe. Oštro se sječivo zarezalo s desne strane
Hughova bojnog konja, prerezavši vratnu arteriju. Velika je životinja pala
na koljena, a Hugh se svim silama nastojao iskoprcati iz stremenja.
- Vidite? Samo si plemenite budale mogu priuštiti čast. - Lyndonov
glas bio je protkan porugom dok je rukom grabio buzdovan.
- Moj gospodaru...
Hugh je promatrao kako njegov pastuh izdiše u lokvi grimiza, a sir
Lyndon je svojega ponukao naprijed. Miris krvi razjario je pastuha, a
činilo se i sir Lyndona, jer je napao. Hugh je nespretno izbjegavao kopita
koja su se ritala prema njemu i nazubljenu željenu kuglu koja je prijetila
smrću. Nije želio umrijeti tako da mu buzdovan zdrobi luban ju. Nije želio
umrijeti ni pod konjskim kopitima. Ne u dvorištu vlastitoga dvorca. Ne od
ruke staroga prijatelja koji se prometnuo u gorkoga neprijatelja.
Hugh je bio bolji ratnik, ali sve je bilo na Lyndonovoj strani, a on je
svoju nadmoćniju poziciju nemilosrdno koristio u napadima. Navodeći
konja koljenima, potisnuo je Hugha prema vatri. Hugh se našao
prikliješten između buzdovana kojim je sir Lyndon vješto rukovao i
plamena koji mu je lizao pete. Našavši se u škripcu, sa sir Lyndonom
ispred sebe i ognjem iza leđa, znao je da ga spasiti može samo čudo.
Sir Lyndon podigao je ruku kako bi zadao smrtni udarac. Hugh se
bacio na koljena i podigao štit, pripremivši se za napad, pa začuo fijuk i
tup udarac blizu lista. Pogledao je dolje. Strijela se zarila duboko u drvo.
Nije imao vremena razmišljati o zelenom lišću i grančicama koje su visjele
sa strijele. Lyndonov konj propeo se skupa s njim, a Hugh je iskoristio
trenutak kako bi se osovio na noge i udaljio od njih što je više moguće.
Oporavivši se od iznenađenja, sir Lyndon ga je dražio.
- Kao i sve ostalo u ovom bijednom dvorcu, ni strijelci nisu bogzna
297
što.Nova je strijela prozujala zrakom, uletjevši ravno u vatru i odaslavši

kišu iskri u zrak.
Prestrašivši se plamena, Lyndonov konj oteo se kontroli.
Još je jedna strijela poletjela u plamen, a Hugh je iskoristio priliku.
Zgrabivši zapaljenu kladu, gurnuo ju je konju pod gubicu. Životinja je
zanjištala, propevši se na stražnje noge. Sir Lyndon je ispustio štit i
buzdovan pa se uhvatio za sedlo. Konjske su se noge spustile na tlo prije
nego što je sir Lyndon uspio povratiti ravnotežu pa se, uz zveket oklopa,
stropoštao na tlo.
Sada je borba bila ravnopravna. Hugh je krenuo na svojeg bivšeg
prijatelja, još uvijek držeći goreću granu. Kako je plamen proždirao
strijelu, tako se stao dizati dim, onakav kakav je nastajao od mokra drva i
svježeg lišća.
- Maknite to. - Sir Lyndon je mlatarao rukama.
- Tako vam Gospoda, Hugh, maknite to! - Pokušao je protrljati oči
dlanovima, ostavivši na svojim metalnim rukavicama trag krvi.
Hugh je bio zapanjen. Koji mu je vrag bio?
Što god kažete, Hugh. Učinit ću što god zapovjedite.
- Počeo se mahnito bacati unatrag, poput bijesna psa zapjenjene
gubice. - Ako ste me ikada voljeli, poštedite me sad. Sir Lyndon zdvajao je
u agoniji, zatvorenih očiju, kao da ih se ne usudi otvoriti.
- Prisjetite se naših zajedničkih borbi. Prisjetite se i pružite mi još
jednu priliku.
- Poštedjet ću vas! - Hugh je s gađenjem bacio kladu natrag u vatru.
- Ali, što je s vama? - Potom je zaboravio vlastito pitanje. U blizini je
stajao konj bez jahača.
Prilika. A on je nije namjeravao propustiti. Potrčao je, ubrzavajući, pa
skočio u sedlo. Životinja se ritnula, ali smirio ju je, okrenuvši se potom da
dokrajči posao sa sir Lyndonom.
Međutim, sir Lyndon je iščeznuo. Još je jedna strijela prozujala
zrakom, završivši u plamenu.
Hugh je podigao pogled prema tvrđi i spazio Burdetta kako cilja drugi
krijes oko kojeg su još stajali strijelci, čekajući zapovijed. Tada je, kao da
je osjetio opasnost, Burdett s lukom potrčao u zaklon grudobrana.
Ni trenutka prerano. Strijela odapeta iz okolice drugog krijesa
298
pogodila je mjesto na kojem je maločas stajao. Sada se na grudobranu

isticala samo Edlyn. Nagnuta van dok je čupala povijuše koje su obavijale
kamen, predstavljala je savršenu metu.
Prvi put od početka bitke, Pembridge je izjahao pred čuvare. Viknuo
je strijelcu:
- Ustrijeli je! Strijelac je napeo luk i naciljao.
Hugh je poviknuo prema Edlyn, a onda usmjerio bojnog konja u
galop prema strijelcu. Neće stići na vrijeme. Znao je da neće stići na
vrijeme, ali morao je. Morao je.
Međutim, prije nego što je uspio odapeti strijelu, neprijateljski se
strijelac srušio obavijen oblakom dima.
Burdett je izronio iz skrovišta i povukao Edlyn u sigurnost.
Poput zvijeri kojoj je uskraćen plijen, Pembridge se dao u galop
prema vatri, zgrabivši luk i naciljavši Hugha. S tako malene udaljenosti,
strijela bi probila verižnjaču koja ga je štitila. Hugh se sokolio,
pripremajući se za udarac strijele, ali prije nego što ju je Pembridge uspio
odapeti, zapuh vjetra okružio ga je dimom.
Vrisnuo je kao da ga je sam Sotona zgrabio za gušu. Ispustivši luk,
usmjerio je konja prema stražarnici.
Kakva je to lukavština, pitao se Hugh. Potom je novi nasumični nalet
vjetra pronio ogavne pare do vojnika i njega.
Konj mu je otkazao poslušnost, počevši se povlačiti.
- Tako mi Djevice Marije! - Hugh je zategnuo uzde kad mu je dim
stao prodirati u kacigu. Prsa su mu gorjela. Koža ga je pekla. Htio je
istjerati bol trljanjem, no verižnjača je to činila nemogućim. Pokušao je
umaknuti, ali bilo je prekasno. Otrov se zalijepio za njegovu kožu,
ispunivši mu pluća. Da ga je u tom trenutku napao imalo dobar ratnik, sve
bi bilo izgubljeno.
Ali sposobnih ratnika nije bilo ni za lijeka. Te kukavne strijele
odaslale su agoniju u sva tri krijesa, a vjetar ju je proširio dvorištem.
Muškarci su trčali, vrištali i plakali poput novorođenčadi. Hugh je poveo
konja kroz nizak, uzak ulaz u stražarnicu pa ga izveo u uništeno vanjsko
dvorište. S olakšanjem je udahnuo, jednom, dvaput, triput. Kašljao je i
škiljio, pokušavajući vidjeti kroz bolne oči iz kojih su tekli potoci suza.
- Svježeg zraka.
299
Tada su mu suze pročistile oči, a on je ugledao Pembridgea kako stoji

sam, ni s čim osim s oružjem i dovitljivošću kao obranom.
To mu ni izbliza neće biti dovoljno.
I Pembridge je ugledao Hugha, jednako otečenim očima, pa se
zadovoljno iskesio osmijehom koji je graničio s ludilom.
- Lukava smicalica, gospodaru ničega - doviknuo je. - Ta naša Edlyn
oduvijek je bila dovitljiva. - Mahnuo je rukom poput čarobnjaka koji
priziva svoje demone. - Ali ni izbliza dovitljiva poput mene. - Na njegov
znak, nova skupina vitezova ujahala je kroz vanjsku stražarnicu, ispunivši
dvorište.
Hugh je zurio.
Pogled su mu uzvratili Richard i njegova banda lopova, a iza cijelog
čopora nalazio se mršavi, stari skelar Almund, časteći ih sve ljutitim
pogledom.
- Vidite - rekao je Pembridge - kada želite saveznike koji su spremni
činiti zlo, morate se obratiti najnižim bićima, obećati im plijen, i oni će
izvršiti vašu volju.
U Hughu se nešto prelomilo, neki tračak vjere i časti. Nije želio da
Richard bude Juda. Htio mu je vjerovati kad je rekao kako bi se odrekao
svojeg lopovluka u zamjenu za priliku da po čne ispočetka. Povjerovao je -
dobri Bože, uistinu je povjerovao - da je Richard poklonio Edlyn slobodu
jer je u njoj vidio ljepotu i nevinost koju je htio sačuvati.
A sada je bio tu, spreman Hughu oduzeti posjed i silovati Edlyn do
smrti.Riknuvši poput ranjena bika, podigao je mač.
- Ne!
I Richard je podigao mač i glasno viknuo:
- Uistinu, ne! Došli smo zaštititi gospu Edlyn i sve što ona zove
svojim, a vi, gospodaru Hugh, pripadate njoj.
Hugh se zaustavio i prije nego što je počeo. Rodio se novi tračak
nade. Uz Richardove ljude na svojoj strani, imali su izgleda poraziti
Pembridgea. Izraz Pembridgeova lica otkrivao je kako je i on je svjestan
toga.
- Hoćete li se boriti? - doviknuo je Hugh. - Ili ćete pobjeći?
Pembridge je divljački zavitlao mačem prema Hughu.
- Borit ću se, a ako poginem, povući ću vas u pakao za sobom.
300
22.
- Umalo je uspio, gospodaru. Hugh je podigao pogled s prostirke

pokraj kamina u spavaćoj odaji. Iznad njega je stajao Wharton, još uvijek
drhteći, pepeljasta lica.
- Tko je umalo uspio u čemu?
- Pembridge vas je umalo povukao za sobom u pakao.
- Bio je dobar borac. - Hugh je slegnuo ramenima, provjeravajući
povez preko slomljene ključne kosti.
- Ali, nije se borio za ono što voli.
- A vi jeste? - Edlynin blagi glas začuo se s druge strane prostirke, a
Hugh se okrenuo kako bi promotrio suprugu.
Njezino je držanje bilo držanje nježnog, blagog anđela koji je nosio
utjehu patnicima i vraćao zdravlje bolesnima - držanje potpuno u
suprotnosti s karakterom žene koju je sada dobro poznavao.
- Taj pasji skot imao je pravo u jednoj stvari - promrmljao je. -
Uistinu jeste dovitljiva žena.
Nitko mu nije morao reći da se upravo Edlyn dosjetila odapinjati
stabljike i lišće otrovne povijuše u plamen kako bi otjerala strijelce.
Njezina je lukavština u potpunosti poremetila tijek opsade, a uz pojačanja
koja je Hugh dobio u vidu Richardovih ljudi, Pembridgeove su snage
poražene.
Prošli su sati prije nego što su dogorjeli krjesovi s grozomornom
biljkom, a vjetrovi dovoljno rastjerali kužna isparavanja da Hugh uzmogne
ponovno ući u dvorac. Vrijeme je iskoristio kako bi zahvalio Almundu,
Deweyju, Whartonu i svim svojim ljudima te čak i Richardovim lopovima.
Ali odgoda je ozbiljno pokvarila njegovo pobjedničko slavlje, posebice
kad se, čuvši za uspjeh Edlynine biljne vatre, Richard stao tako snažno
smijati da se srušio u nesvijest.
Kasnije se pokazalo kako je dobro odmjeren udarac buzdovanom
čovjeku slomio rebra, ali njegov je zvonki smijeh još uvijek odjekivao u
301
Hughovim ušima.
- Zašto mi ne želite dopustiti da vas premjestim u naš krevet? - upitala
je Edlyn po tko zna koji put. - Ogroman je. Ima i više nego dovoljno
mjesta i za vas i za Richarda, a meni bi bilo puno jednostavnije skrbiti se
za obojicu.
- Neću dijeliti postelju s tim čovjekom - izjavio je Hugh.
- Amen. - Richardov je glas, iako odlučan, bio slabašan.
Ležao je podbočen jastucima, blijed gotovo poput posteljine ispod
svoje glave, ali čak ni bol nije uspijevala ublažiti njegovu drskost.
- Mogu zauzeti njegovo mjesto na prostirci. Nema potrebe da lišavam
gospodara dvorca postelje. Sarkazam u njegovu glasu natjerao je Hugha da
poželi zgromiti bivšega neprijatelja i novoga saveznika.
Međutim, nije bilo potrebe za time. Edlyn je u korijenu sasjekla
Richardove umišljaje zdravlja.
- Ne, ne možete - odbrusila je. - Ne sviđa mi se rana na vašim
grudima i nećete se nikamo micati dok ja tako ne odlučim.
Ali, Richard nije mogao držati jezik za zubima. Činilo se kako ga
cijela situacija zabavlja.
- Uistinu je tiranka, nije li, Hugh? Kad se ja oženim, uzet ću si
poslušnu ženu.
Hugh se prisjetio vlastitih, istovjetnih maštarija.
- Iskustvo mi kaže kako svi dobijemo ono što nam Gospod udijeli.
Ako bi se boju glasa moglo nazvati nadmenom, Richardova je u tom
trenutku bila upravo takva.
- Mojoj će sreći zavidjeti svi moji novi susjedi.
Hugh je progunđao: - Puno toga pretpostavljate na osnovi samo jedne
bitke.
Richardove su pretpostavke ipak bile točne. Hugh je odlučio zamoliti
princa da prepusti Richardu njegov dvorac. Nakon toga će Richard morati
zadobiti prihvaćanje koje je iskao među plemstvom, a to neće lako dobiti
od baruna i grofova koji su se našli pred vrškom njegova mača, lišeni
ovozemaljskih dobara od tog cerekavog praznoglavca koji je sada ležao u
krevetu.
Puno više nelagode od spoznaje da će dati sve od sebe kako bi
pomogao Richardu bila je spoznaja da je i Edlyn toga svjesna. Smatrala je
302
Richarda dobrim čovjekom, sklonim dobrim djelima, a Hugh se nije

mogao natjerati da joj razbije iluzije - čak i kada je pomislio da ona
manipulira njime. Sada mu se osmjehivala na način koji ga je istodobno
izazivao, podsjećajući ga na samotne dane od njihove posljednje bračne
intimnosti, i rugao mu se, pretkazujući samotne noći dok ponovno ne
uzmognu biti zajedno. Spustivši se na koljena pokraj njega, namjestila mu
je jastuke pod glavom.
Zbunjivao ga je njezin šarm i nije si mogao pomoći, pa je uzvratio
osmijeh.
- I, suprugo, kako vam se svidjelo iskustvo prve borbe?
- Bilo je ružno i zastrašujuće, baš onako kakvim sam ga i zamišljala.
Još uvijek se osmjehivala, što je bilo u suprotnosti s njezinim riječima.
- Ali da sam imala oružje, borila bih se protiv tih plaćenika. Hughov
je osmijeh iščeznuo zbog užasa koji je ta pomisao izrodila u njemu.
- Zašto?
Kada sam posvjedočila onomu što je Pembridge učinio s vanjskim
dvorištem, znajući što je naumio učiniti unutarnjem dvorištu, tvrđi, mojim
sinovima i mojim ljudima, tako mi Majke Božje, još uvijek ga želim ubiti.
- Stisnula je drhtave šake pa prekrižila ruke u krilu.
- Iako je već mrtav.
Bilo je tako neobično osjetiti povezanost sa svojom suprugom jer je
poželjela ubiti nekoga. Dobro je znao da ju je ponio žar boja. Ona nije
uistinu željela činiti nasilje, ali sada je razumjela, barem donekle,
zadovoljstvo koje ga je tjeralo naprijed kada se borio dobro i pobjeđivao
pro tiv sila koje se naumile podijeliti kraljevstvo.
- Gospodar je presudio Pembridgeu - izjavio je Wharton hladno.
Ispunio sam svoju dužnost i draga bih srca opet učinio isto. Bit će
potrebni mjeseci naporna rada kako bi se popravila šteta koju je nanio
dvorcu Roxford.
- Oduvijek je bio takav. - Edlyn se prisjećala s lakoćom koja je
uljuljkala Hugha u sigurnost kako uistinu nikad nije željela Pembridgea.
Nosio je uza se propast, a sreća je umirala kamo god bi kročio
nogom. Njezine su riječi podsjetile Hugha na staro prijateljstvo koje je
također zadesila propast pa se stao nelagodno vrpoljiti.
- Je li netko vidio sir Lyndona otkako je bitka svršila?
303
Wharton je tugaljivo zatresao glavom.

- Sir Lyndon je poginuo, gospodaru. Pronašli smo njegovo tijelo
među leševima ostalih izdajnika dok je svećenik blagoslivljao mrtve.
- Ne govori o njemu bez dužnog poštovanja - prekorio ga je Hugh
oštro. - Bio je dobar čovjek.
- Dobar čovjek? Tada nisam njega vidio kako se bori na
Pembridgeovoj strani? Tada vas nije on pokušao ubiti?
- Ali pokajao se za svoje postupke.
- Previše ste popustljivi. - Sada je Wharton korio njega.
- Nisu li vaši sinovi njega optužili za otvaranje stražnjih dveri
neprijatelju? Allyn i Parkin rekli su mi kako ne znaju sa sigurnošću.
Možda ne prije bitke, ali dokazi mu sad zasigurno ne idu u prilog. Na
vašem mu mjestu ne bih više vjerovao dovoljno da mu okrenem leđa... ili
leđa svoje žene, kad smo kod toga.
- Polaskana sam. - Edlyn je svrnula pogled prema podu kako bi
prikrila smiješak na licu.
- Nema potrebe za time, gospodarice. - Whartonovo bi kiselo lice
usirilo i svježe pomuzeno mlijeko.
- Nije mi jasno zašto gospodar želi ženu tvrdoglavu poput vas, ali
poštivat ću njegove želje kao i uvijek.
- Ali mi ne vjeruješ kad ti kažem da je sir Lyndon bio spreman
pokušati ponovno - uzvratio mu je Hugh ozlojeđeno. Wharton je slegnuo
ramenima.
- Znao sam da ćete stati na njegovu stranu, ali nije važno. Njega više
nema pa nema smisla ni prepirati se. Hugh, na kraju krajeva, nije ni mislio
kako će Wharton priznati da je smjestio bodež među sir Lyndonova rebra.
- Pa - promrmljao je sebi u bradu - što je, tu je. Ništa se više ne da
promijeniti.
Zapravo, nije bio siguran ni bi li htio išta promijeniti. Wharton je bio
u pravu. Hugh više nikada ne bi vjerovao sir Lyndonu, a da je sir Lyndon
poživio, između njih bi vladali samo jad i čemer.
Osim što je sklon vjerovati onima kojima ne bi smio, gospodar je
izvrstan u svemu ostalom što čini. Ne biste vjerovali, uspio je riješiti se
polovice pobunjeničke vojske prije negoli je boj i započeo.
- Vragolasto, Wharton je upitao: - Kako li vam je samo to pošlo za
304
rukom, gospodaru?
Hughu nije smetalo Whartonovo zadirkivanje i rado je priznavao
zasluge onima koji su to zavrijedili.
- Bila je to lukavština koju sam naučio od supruge. Edlynine
razrogačene oči zaiskrile su zadovoljstvom.
- Uistinu?
- Nisam budalast čovjek - rekao je Hugh. - Dvaput sam svjedočio
kako nadilazite nepovoljne izglede koristeći se onim što vam je bilo pri
ruci. Pomislio sam kako bih i ja mogao učiniti isto.
Na njegov užas, njezine su se oči napunile suzama.
- Plakala je! Ona je plakala! Nije znao ništa o uplakanim ženama.
Dovraga, da je mogao, pobjegao bi. Umjesto toga, rekao je:
- Hej! Udijelio sam vam kompliment.
- Znam. Samo... - izvukla je zavoj iz torbe kako bi njime obrisala nos
- ... ovo je prvi put da sam sigurna kako odobravate mene i moje postupke.
- Odobravam vas? - Hugh se pokušao odignuti na laktove, ne uspjevši
jer su mu se njezine ruke iznenada omotale oko ramena.
- Kako to mislite da vas odobravam? U vašoj sam postelji kad god
uzmognem.
- Ne želim slušati ovo. - Richard je počeo glasno pjevušiti.
- U mojoj postelji? Pa što onda?
- Što onda? - Nije mogao vjerovati da je izgovorila te riječi.
- Nije važno ono što se odigrava u postelji.
Richard očito nije pjevušio dovoljno glasno jer se zaustavio tako
iznenadno da je bilo jasno kako ju je čuo. Wharton je stajao kao ukopan.
Hugh je zurio u suprugino uplakano lice, a u tišini koja je uslijedila,
muškarci su se grčevito trudili razumjeti taj dokaz ženske prostodušnosti.
Suočena s tri muškarca koji su je gledali s nevjericom, Edlyn je
nastavila:
- Pa, nije. Važni su privrženost i povjerenje između muškarca i žene.
Niste sretni napustili postelju kad smo je posljednji put dijelili.
- Prekrit ću uši - najavio je Richard pa sporim pokretom, kako ne bi
ozlijedio slomljena rebra, pritisnuo jastuk preko glave. Sve čega se Hugh
sjećao o posljednjoj prilici kada su dijelili postelju bili su njegova
neutaživa potreba da je podredi sebi, zadovoljstvo kada je to postigao i
305
samozadovoljna spoznaja da je i ona podredila njega sebi.

Mora da je pročitala izraz njegova lica, jer je rekla:
- Niste bili sretni. Bili ste ljutiti zbog one podsuknje za koju ste željeli
da je vratim Richardu.
Richard je neznatno podigao jastuk.
- To je laž! Nikad joj nisam poklonio podsuknju.
Spoznaja da Richard sluša osobni razgovor između njega i njegove
žene bila je poput zvuka grebanja vučjih šapa po granitnoj ploči, pa se
Hugh otresao:
- Trebali biste bolje pokriti uši.
Izrazito oprezno, Richard se okrenuo tako da su od njega mogli
vidjeti samo gomilu prekrivača.
- Netko od vaših ljudi jest - Edlyn se obratila humku, a humak je
zastenjao. - A Hugh je htio da je pošaljem natrag.
Sada se njezin pogled spustio na pod, a ona se doimala sramežljivom
poput djevice.
- Pokušala sam vam je dati onog jutra kad ste odlazili.
U tom je trenutku Hugh shvatio kako uistinu ne razumije žene.
- Dati je meni?
- Da. Kao zalog od mene koji biste ponijeli u borbu. Prisjetio se
prizora njezine siluete na jutarnjem nebu kako mu maše.
- Jeste li tu podsuknju iskoristili kao bijelu zastavu onog jutra?
- Bijelu zastavu?
- Kako biste mi objavili svoju predaju.
- Nisam se predala!
- Vidio sam bijelu zastavu. Ozlojeđeno je isturila bradu i odgurnula
neposlušan uvojak kose s očiju.
- Nikada neću razumjeti muškarce. Upravo sam vam rekla...
-Što ste mi namjeravali reći?
- Molim?
- Što ste mi namjeravali reći toga dana kada ste dojurili s
podsuknjom? Zabavljao ga je izraz nelagode na njezinu licu.
- Ha-ha! - Wharton se počeo hihotati grozomornim smijehom.
- Počinje shvaćati kako vas ne može prevariti, ha, gospodaru? Hugh
nije skrenuo pogleda s Edlyn dok je govorio.
306
- Whartone, začepi gubicu i gubi se.

- Da, gospodaru. - Wharton se počeo primicati vratima postrance,
poput raka koji se zaputio u more.
Richard se, malo-pomalo, okrenuo u krevetu tako da je mogao izvući
glavu ispod prekrivača i slušati.
Hugh ih je želio obojicu izbaciti, ali Edlyn je bila nervozna poput
napola pripitomljena sokola i jednako hirovita. Nije se usuđivao skrenuti
pozornost s nje.
Njezine su se usne kretale u parodiji govora, a onda je cičeći konačno
procijedila:
- Samo sam vam htjela reći da ostanete na životu.
Nijedan od vaših supruga nije vam donio ništa doli čemera.
- Možda muškarac i može razumjeti ženu ako se jako potrudi i
dovoljno dugo poživi.
- Zašto biste željeli da ja poživim kad bi vam život bio znatno lakši da
poginem?Izvukavši iz torbe klupko zavoja načinjenih od krpa, počela ih je
namotavati.
- Nikome ne želim zlo. Uhvatio se za svoju slomljenu ključnu kost,
tugaljiva lica.
Pogledavši ga ovlaš, rekla je: - Nećete me nasamariti. Jasno mi je što
smjerate.
- Što? - Nježno je prelazio preko krasti i modrica na licu.
Stala je žustrije namotavati zavoje.
- Pokušavate me uvjeriti da trpite velike bolove ne bih li vam otkrila
što sam vam namjeravala reći.
- Bili ste spremni reći mi onoga jutra kad sam odlazio. Zašto mi to ne
možete otkriti sada?
- Jer sam se tada bojala da biste mogli skončati, a sada... Zacnuo se
kada su njegovi prsti pritisnuli osobito gadnu modricu.
- Sada je jedina opasnost koja vam prijeti ta da vas ja dokrajčim. -
Navukao je tugaljiv izraz na lice, a ona je ozlojeđeno izdahnula.
- Htjela sam vam reći da ste me osvojili.
Hitro je posegnuo za njezinim dlanom, ali uhvatio je pregršt lanenih
zavoja. Ispustio ih je s gađenjem. Tkanina je zapela za grubu kožu
njegovih dlanova, a on je stao psovati dok ih Edlyn nije uklonila s
307
njegovih ruku pa oprezno spremila u torbu. Uzela je njegove dlanove u

svoje, a on je, samo na trenutak, pomislio kako se predaje. Umjesto toga,
zabrinuto mu je pogledala žuljeve na dlanovima.
- Jeste li ovo navukli mačevanjem?
- Edlyn...
Posegnula je u torbu.
- Dopustite mi samo da stavim mast na njih i povijem ih.
- Edlyn, volim te. Ukočila se.
On je bio užasnut. Riječi su jednostavno izletjele, pred Whartonom i
Richardom, bez ikakve namjere, poezije ili pjesme. Mogao je reći: Ti si
žena moje duše. Ili: Ljubljena, tvoja ljepota nadilazi onu sunca u svoj
njegovoj krasoti. Ljubavnici su običavali govoriti takve stvari. Oduvijek je
to smatrao budalastim, ali činilo se kako žene to vole, a on je htio da Edlyn
bude sretna.
Da je imao vremena razmisliti, mogao je smisliti neku takvu
bedastoću, ali iznenada mu se činilo nepoštenim da ona bude prisiljena
izjaviti ljubav prije njega. Na kraju krajeva, ona je već nekoć voljela i
doživjela da se s njezinom ljubavlju postupa kao s gusjim izmetom. To je
bio uzrok, znao je, njezina ogromna opreza i lavlje obrane kojom je štitila
svoje srce.
A sada ju je uvrijedio svojom neotesanošću pa je pokušao popraviti
pogrešku.
Promrmljao je:
- Robin je to znao ljepše reći, zar ne?
Položila je prste na njegove usne.
- Robin je bio izrazito rječit, ali Robin je komplimente dijelio
mnogim ženama. - Prelazeći jagodicom prsta preko njegovih usnica,
nastavila je:
- Tvoja mi se inačica puno više sviđa. - Nagnula se naprijed dok nije
uzmogla palac zamijeniti usnama i dahom mu milovati lice. - Mislim da
bismo, kad ponovno izgradimo štagalj dvorca Roxford, trebali otići onamo
pa uprizoriti jednu od mojih djevojačkih maštarija.
- O kakvoj je maštariji riječ? - Govorio je kao da su riječi čujni
poljupci, uživajući u pokretima, toplini i iščekivanju novih, tihih i još
strastvenijih poljubaca,
308
- O tebi. I meni. - Pazeći na njegovt lomove i modrice, ispružila se

pokraj njega. - Sklupčanima u zagrljaju.
Dva tijela nisu mogla biti tješnje pripijena, ali nešto mu ipak nije dalo
mira. Stavivši joj dlan pod bradu, podigao je njezinu glavu prema sebi i
zagledao joj se u oči.
- I dalje tvrdim da si mahala bijelom zastavom.
- Bila je to podsuknja.
- Bio je to znak predaje.
- Bio je to zalog ljubavi.
To je bilo to. To je bilo ono što je želio čuti.
- Koji bih rado primio. - Pojačao je stisak oko njezina tijela. - Barem
si sada moja i na sigurnom.
Whartonov se pogled susreo s Richardovim, pa se iskesio. Nije krivio
Richarda zbog zgrožena izraza njegova lica. Ni on nije želio nazočiti ovom
izljevu ljubavi. Šteta za Richarda što ne može otići.
Wharton se uputio prema vratima. Richard ga je ispratio pogledom u
kojem su se miješali očaj i mržnja.
Hugh je dodirnuo Edlynine usne.
- A imam i tvoju ljubav.
Edlynin je dlan kliznuo na Hughovo srce.
- Kao i ja tvoju.
Dok je Wharton zatvarao vrata za sobom, čuo je prigušene zvuke
Richardova gađenja.
Paru ljubavnika na podu to nije nimalo smetalo.
Svršetak
309

Anna Campbell - Odvažni Vojvoda

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Anna Campbell - Odvažni Vojvoda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BD

S engleskog preveo - MARIN POPOVIĆ

Za moje AKZ sestre:

Pognuvši se u pokušaju da ključem pronađe ključanicu, Edlyn je

Muškarac je pojačao stisak. Privukao ju je k sebi, podižući je sve dok

iscijeliti. Nije bilo ni odgovora, ni pokreta, ni zvuka. Edlyn se bojala kako

- Gambeson, neuka kujo. Štiti mojega gospodara od udaraca koje

Sredinom prostorije protezao se dugačak stol, a na jednom njegovu kraju

- Što će vam voda?

Mišići su mu se opustili dok je slušao njezin glas pa je znala da ju je

riječ bez sumnje je dokazala kako se radi o zapovjedniku, čovjeku koji je

obavijala vrat i glavu, ostavivši nepokrivenim samo ovalni otvor za

Wharton kao da je bio sačinjen od kamena.

- A vi ste Edlyn, vojvotkinja od Clecrca. - Dobri Bože, Hugh se

jučer ujutro, potrošili smo cjelokupne zalihe makova sirupa.

mnom. - Usnice gospe Blanche poprimile su izraz nadmenog prijezira.

Edlyn je svrnula pogled natrag na ljekarnu, zahvalivši Bogu što dva

Adda je pogledom obuhvatila prostoriju, a zatim se zaputila naprijed,

se kako me vaša drskost ne bi dovela u napast da zgriješim govoreći loše o

spavaonicu, bolnicu, štagljeve i spavaonicu za posjetitelje u kojoj je i sama

se zaklela da će razotkriti vašu prijetvornost, ali ja sam joj odgovorila kako

Tada morate postupiti onako kako držite ispravnim. Vaša je savjest na

sklopljene.Posjedovao je lijepe crte lica - ocrtavale su muževnu ljepotu

postane prejaka. - Namrštila se uočivši prljavu odjeću koju je Wharton

Žurno ga je spustila na tlo, dodatno uzdrmavši njegovu već bolnu

- Kako me kaniš vratiti u spavaonicu? - Edlyn je očajnički trebala

stražarskom mjestu pa ćemo se bez problema provući pokraj njega.

prohladno predsoblje gdje je dlanom zaklonio plamen svijeće. Kad joj je

se sada trudio odagnati njezine strahove.

molio. Sada je preklinjao, brišući suze koje su navirale iz kutova očiju.

Hajdučka trava i lišće boraca, nasjeckano i svježe,

To ne bi pomoglo. Već je iskušala taj lijek.

Gospin plašt ti naberi,

I to je pokušala. Priglupe stare žene.

Zmajev rep povuci, iz jazbine ga njegove izvuci,

Mjesečina o proljeću, magija starine...

Praznovjerje. Ruke su joj se počele tresti. Nije znala ni gdje bi

Podno svetoga hrasta...

Sjećala se svih stihova pjesme. Svih. Nije ni znala kada ju je naučila,

pa ne bi bilo zgorega odnositi se s poštovanjem prema malenom narodu.

vratiti. Ovdje je toplo. Tu su ljudi koji te vole.

Iz zmajske se krvi još uvijek dizala para dok se napitak hladio, a

Glas mu je zvučao poput blejanja mladoga janjeta.

zmajske krvi na neopreznu njegovateljicu?

Blažena Djevice, sjećao se! No, je li se prisjećao prvoga dana kad ga

utrnule noge. - Lutat ću šumom.

George's Crossu, zar ne?

Začula je njegove riječi iza sebe:

- Previše ste govorili. - Ulivši smrdljivu smeđu takućinu u šalicu,

nego branitelj prava baruna naspram kraljeve tiranije. - Njezine je usne

Hugh je svoje sljedeće riječi naglasio kao da je Edlyn nagluha.

- Ako mi ga želite otkriti - ljubazno mu je odgovorila. - Jer sam

- Mislite, jesu li me obeščastili? - Nevoljko se prisjetila tog užasnog

trave u kraljevskom lugu.

- Oni ne žele biti u viteškom domaćinstvu. - Uperila je žlicu u njega

svijetu koji su stvorili kako bi služio njihovim potrebama i prohtjevima.

- Vaš ponos ne dolikuje ženi.

krajobrazom i lakoćom putovanja donijelo i rat, nošen umjerenim

čast, Hugh. A sada mi dopustite da vas polegnem.

Pokušao je upotrijebiti jezik, a to ju je ponovno rasrdilo. Što on

- Nježnošću ću postići ono što želim.

upiti u svoje kosti i krvotok.

Ravnodušna. Bila je ravnodušna.

a ona je koljenom trznula tako brzo da nije imao vremena ni pokušati