JE LI MOGUĆ NEPLAGIRANI TEKST O PLAGIJATU?

Zagreb 11/01/2019 15:00

Je li moguće napisati štogod o plagijatu, a da taj sam tekst ne bude plagijat? Za početak, je li
moguće navesti samo značenje riječi, opis ili definiciju pojave ili mjerilo čina plagiranja, a da
to ne bude plagijat? Čini se kako su moguće 2 taktike ako se želi pokazati da je to moguće.
Taktika 1: navođenje izvora. Moguće je to navesti na neki izvor s referencom, ali kako
utvrđujemo izvornost izvora, jer moguće je kako je sam izvor kojeg navodimo plagijat. Ne
provjeravanje izvornosti izvora otvara mogućnost da onaj tko misleći da citira izvorno zaista
plagira plagijatora. Ako navodimo izvor, onda čini se nije dovoljno navesti mnogo izvora
istog razdoblja nego je potrebno navesti i povijest izvora, točnije sve do prvog izvora ili prvog
određenja značenja riječi, prvog opisa ili definicije ili prvog mjerila čina plagiranja. To je pak
vrlo teško, jer naime ta povijest nije pretjerano istražena koliko je poznato navodnom autoru
ovog teksta.
Taktika 2: sintetiziranje novog teksta i njegove provjere na plagijat. Moguće je pokušati
smisliti značenje riječi, opis ili definiciju pojave ili mjerilo čina plagiranja bez navođenja
referenci i to tako da se pregleda što više dostupnih npr. mjerila plagiranja i pokuša smisliti
ono koje bi iskazivalo predložak tog čina i zatim ga provjeriti pomoću programa za provjeru
plagijata u tekstu. No, u tom slučaju trebalo bi pregledati doslovno sva objavljena mjerila
plagijata na svim jezicima u svim razdobljima. Navodnom autoru ovog teksta nije poznato
kako je to itko pokušao. Zbog toga se treba ograničiti, a time proporcionalno ograničenju
riskirati vjerojatnost plagijata.
U poredbi taktika obje se čine malo vjerojatnima, jer se čini malo vjerojatnim uspješno naći
prvo mjerilo plagiranja i ispisati njegovu historiografiju do danas, ali čini se malo vjerojatnim
i navesti doslovno sva objavljena mjerila plagiranja na svim jezicima pa čak i u vrlo uskom
razdoblju, jer ako ništa drugo, onda se već ovog trenutka možda zbiva to da netko negdje na
nekom drugom jeziku ili možda baš na hrvatskom piše i objavi mjerilo plagiranja koje navodi
autor ovog teksta i objavi ga istovremeno. Ipak, zbog praktičnih razloga možemo se odlučiti
za drugu taktiku.
Temeljem rečenog, ako već nije nemoguće, čini se vrlo teškim neplagirajuće pisati o plagijatu
da o izvornosti ne govorimo. Za početak oblikovati čak i mjerilo plagiranja, a da se pri tome
ne plagira neko objavljeno mjerilo. No, moguće je smisliti maleni model i modelirati
proceduru koja bi se mogla primijeniti ako bi postojao primjerice računalni program koji bi
tako nešto mogao raditi non-stop i konstantno objavljivati rezultate svog rada. Model bi
mogao biti nešto nalik sljedećem istraživanju.
Pregledavši na internetu više od 200 mjerila plagijata na engleskom jeziku analizom sam
otkrio što im je zajedničko i istovremeno nužno i dovoljno za čin plagiranja. To sam zatim
napisao na engleskom i provukao kroz 20 online programa za provjeru plagijata ponovno na
engleskom jeziku. Svih 20 je pokazalo da tekst nije plagiran, da plagijat nije detektiran, da je
tekst jedinstven, 100% jedinstven ili 100% izvoran (razni programi rabe razne izraze, neki
samo postotak, a neki oboje). Nisam provjeravao kolike su baze tih programa, tj. koliko
tekstova pretražuju kada utrđuju je li sljedeće mjerilo plagijata i samo plagijat nekog drugog
mjerila plagijata. Tekst ovdje dajem u hrvatskom prijevodu:

Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako:
(1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A
kao autor objavljuje ili pokušava objaviti T.

To bi dakle, barem prema provedenim provjerama, bila neplagirana definicija ili mjerilo
plagijata. Rezultat je čudan, jer je mjerilo dovoljno općenito za pretpostavku kako se baš to ili
neko vrlo slično vjerojatno nalazi među nekim od nepregledanih 200-tinjak mjerila plagijata
koja su također dostupna na internetu i time vjerojatno lako dostupna programima za
otkrivanje plagijata (dakako, ovisno kolikim bazama raspolažu). Kako god bilo, očito se nitko
dosad nije dosjetio ovakvom mjerilu plagijata pa je ono barem pod navedenim provjerama
neplagirano, no bilo bi nerazborito tvrditi kako je sigurno neplagirano ili još gore kako je
izvorno. Ako se pokaže postojanje ovakvog ili dovoljno sličnog mjerila napisanog od strane
autora različitog od navodno autora ovog teksta, onda je autor ovog teksta ovim mjerilom
plagirao mjerilo plagiranja.
Ako pogledamo sadržaj samog mjerila, jer možda su analizom i sintezom dobivena nevažna
svojstva ili uvjeti koji nisu ni nužni ni dostatni za plagiranje, dobivamo sljedeći rezultat.
Mjerilo uvodi dvije osobe A i B i tekst T za kojeg se pretpostavlja da mu je autor osoba B i
tvrdi da A plagira B ako i samo ako zadovoljava tri uvjeta. Prvi uvjet (1) govori o
preuzimanju, a moglo bi se govoriti i o prisvajanju T koji pripada B od strane A i da pri
preuzimanju ne navodi B. Ovaj je uvjet važan, jer postoji T kojem je autor B i A preuzima T,
ali ne preuzima i činjenicu da je B, a ne A, autor T. Ako prvi uvjet iskazuje preduvjet za drugi
(2), onda je uvjet (2) srž plagiranja, jer A navodi A, tj. sebe, a ne B kao autora T. Time je čin
plagiranja skoro dovršen. Točnije, dovršeno je pronalaženje i preuzimanje T i pripisivanje
teksta T osobi koja nije autor teksta, tj. osobi A od strane A. I ovaj uvjet se čini nužnim. No,
plagijat se u pravilu odnosi na objavljene tekstove pa je potreban i uvjet (3) koji kaže da A
pokušava ili de facto objavljuje T pod svojim imenom A, a ne pod imenom B.
Uvjet (1) je važan jer opisuje ne samo postojanje T koji nije autorsko djelo A nego B već i
navodi čin preuzimanja, tj. aktivnog odvajanja ili izdvajanja teksta T od autora B. Namjera
nije potrebna kao prethodna činu preuzimanja T bez autora B, nego je već u samom činu, tj.
manifestirana je samim činom. Preuzimanje teksta znači preuzimanje teksta pod znacima
navoda i preuzimanje autora teksta i potpunog navoda mjesta i vremena objave. Uvjet (1) na
neki način iskazuje aktivni propust slijeđenja pravila navođenja izvora, tj. kršenja tog pravila s
ciljem krađe teksta.
Uvjet (2) je sam čin krađe teksta. T koji ne pripada A nego B sam A preuzima i pripisuje ga
sebi. Osoba A eksplicitno i direktno preuzeti tekst B stavlja u tekst pod kojim potpisuje sebe,
A, a ne osobu B. Za takav čin često postoji jasna namjera prije čina i za vrijeme čina, jer je
osoba motivirana nedostatkom vlastitog teksta (motivacija), dostupnošću teksta druge osobe
(prilika), znanjem-kako plagirati a da se bude teško otkriven (znanje-kako) i moguće malom
vjerojatnošću da bude otkrivena u krađi i kažnjena i ostvari svoj cilj (motivacija).
Uvjet (3) je važan dio plagiranja, jer se često kaže kako je objava teksta dokaz autorstva, iako
autorstvo postoji i nad radnim i neobjavljenim verzijama pa čak i nad bilješkama od kojih se
tek planira napisati prva radna verzija teksta (ali tad se autorstvo drugačije dokazuje i brani).
Samom objavom ime autora i tekst postaju javno dostupni i autor je negdje tijekom prijave
teksta časopisu trebao tvrditi kako je autor ili jedini autor teksta kojeg predaje u proces
recenzije i objave. Pokušaj objave i objava su važni, jer krađa T od strane A koja je počinjena
postaje punim plagijatom čim tijekom procesa objave A jednom potvrdi kako je autor T, tj.
zaniječe B kao autora. Plagijat može biti otkriven tijekom recenzije uredništva, tijekom
recenzija anonimnih recenzenata i na koncu pri posljednjoj provjeri teksta glavnog urednika
i/ili nadležnih službi.
Iz rečenog se čini kako je svaki od uvjeta za sebe nužan (1–3), ali kako niti jedan nije sam po
sebi i dovoljan. A može zadovoljiti (1), ali ipak ne zadovoljiti (2) i (3), jer može provjerom T
utvrditi da je nešto preuzela iz T bez navoda B. Ovdje se ne radi ni o kakvoj tiskarskoj
pogrešci ili manjem propustu nego se ovo naziva nesmotrenim, nemarnim ili bezobzirnim
plagijatom za razliku od potpunog plagijata. A može izostaviti znake navoda, ali postaviti
referencu ili staviti znake navoda, ali ne postaviti referencu na T što je nemaran plagijat. Ako
izostavi sve i to u istom tekstu, onda je to potpuni plagijat, ako to čini više puta u istom tekstu,
onda je to opetovani ili višestruki plagijat, ako to čini u više radova, onda je plagijator
recidivist.
A može zadovoljiti uvjet (2) bez ostalih. S obzirom na (1) to je čudno, jer se čini da (1)
kauzalno prethodi (2), ali svakako je moguće u slučaju više autora da jedan suautor nešto
pripiše sebi, dakle počini krađu, iako je samo prisvajanje i uvrštavanje T počinio drugi suautor
(to može biti slučaj u područjima gdje je redovito više suautora). Moguće je da A zadovolji
(2), ali ne i (3), jer de facto nikad ne započne proces objave u nekom časopisu. Status
plagijata tad ovisi o statusu rukopisa ili strojopisa, tj. o tome je li sam sebe uopće imenovao uz
tekst. A može zadovoljiti samo (3) bez (1) i (2) što se ponavlja ponovno kod više suautora.
No, A može zadovoljiti (1) i (2) bez (3) i tad se samo pod određenim uvjetima radi o
plagijatu, jer T nikad nije ušao u proces objavljivanja. Može zadovoljiti (1) i (3) bez (2) i (2) i
(3) bez (1), ali ponovno u slučajevima suautorstva. Kako god bilo, ako je A zadovoljio sva tri
uvjeta (1–3), onda je samim činima preuzimanja tuđeg teksta, navođenjem sebe kao autora
tuđeg teksta i pokušajem objave i objavom tuđeg teksta pod vlastitim imenom čini se počinio
čin plagiranja. Je li cijeli čin počinjen s predumišljajem, namjerno, propustom, slučajno ili
greško sasvim je nevažno, jer se u svakom slučaju radi o činu plagiranja. Moguća je gradacija
unutar plagiranja kao primjerice potpunog i manje ili više nepotpunog, neopreznog i sl., ali
niti jedan stupanj plagiranje nije čin različit od plagiranja koliko go plagiranje bilo malo.
Zaključimo se nekoliko napomena. Prvo, ako je rečeno točno, onda je poricanje navedenog
mjerila plagiranja i njegove primjene poricanje postojanja namjerne krađe teksta, poricanje
autorstva nad tekstom i samim tim poricanjima i poticanje na plagiranje. Drugo, navodni i
neimenovani autor ovog teksta nema nikakve pretenzije na izvornost ovog teksta u cjelini pa
čak niti na samo mjerilo plagiranja predloženo u tekstu koje je na spomenute načine
provjereno na plagiranje, jer, kao što je rečeno, vjerojatnost i dalje postoji kako je baš to
mjerilo prethodno objavljeno na hrvatskom ili drugom jeziku, a krajnja je aljkavost navodnog
autora ovog teksta to što to nije uspio utvrditi. Treće, a što proizlazi iz prve dvije napomene,
čini se kako je moguće napisati neplagirani tekst o plagijatu, barem ako se ograničimo na
samo mjerilo plagijata u ovom tekstu, ali ne i na ostatak, ali to je ipak malo vjerojatno, bez
obzira navodili mi izvore mjerila plagijata kojeg navodimo ili ne nastojeći prethodnim
istraživanjem izvora zaobići vjerojatno plagiranje vlastitim mjerilom. Četvrto i posljednje,
čini se kako je teškoća pri pokušaju neplagiranog pisanja o samom mjerilu plagijata ili o
plagijatu načelno i detaljnije vrlo poučna. Ona nas ne sprječava da koristimo postojeća
mjerila, da ih korigiramo pod promijenjenim okolnostima, pojedinačnim slučajevima i
trendovima i da ih rigorozno primjenjujemo, ali nas sprječava da se pri ocjeni bilo kojeg
teksta postavljamo iznad samog teksta nego prije kao interni procjenitelji i procjenitelji na
istoj razini kao i autor i u istim govnima kao i autor, ako ne i u većima, jer malo je gorih stvari
od situacije kad recenzent autoru prigovara pogrešku koju sam čini u vlastitoj recenziji ili čak
i u vlastitim radovima, a to jer praksa na koncu mora govoriti sama za sebe. Nema ničega
izvan nje.

P.S.
Ako je čitatelj ovdje očekivao kakvu napomenu o tuzemnoj praksi plagiranja, onda se može
reći da ono u humanističkim i društvenim znanostima stoji jako dobro, ako ne i nikad bolje
već samim time što se iz kolikoće otkrivenih i dokazanih slučajeva može pretpostaviti kolikoća
neotkrivenih koja bi mogla biti zastrašujuća. Što se pak tuzemne prakse utvrđivanja plagijata
tiče, može se reći kako ona u navedenim znanostima stoji katastrofalno, ako ne i tako da gore
ne može već samim aktivnim srozavanjem ionako niskih mjerila plagiranja, njihove provedbe
i kažnjavanja počinitelja pa na koncu i temeljem stvarnih slučajeva koji se u nedostatku
nacionalnih tijela i njihove moći povlače po sabornicama i sudovima od najnižih do vrhovnog
samo kako bi izbjeglo utvrđivanje plagijata za koje su postojali, postoje i postojat će dokazi
od njihovog počinjenja pa do sudnjeg dana, ako ne i nakon njega. Ovaj tekst i njegov navodni
autor ne gaje ni najmanje nade u popravljanje opisanog stanja u navedenim znanostima, jer
cijeli je sustav zamišljen, ostvaren i proveden tako da se stanje samo pogoršava i urušava.
Tako dugo dok se ne počnu provoditi rigorozne provjere na plagijat i rigorozno kažnjavanje
počinitelja nema nade u popravljanje stanja, a još manje govor o bilo kakvim višim ciljevima.
Primjerice, u nekim bi humanističkim znanostima, zbog malog broja stručnjaka pa tim
slijedom i stručnjaka za većinu područja, doslovno trebalo zabraniti objavljivanje izvornih
znanstvenih radova na hrvatskom ako se njihova ne-plagiranost ne može utvrditi i ako ne
postoje recenzenti dovoljno stručni za procjenu njihove znanstvene izvornosti, a dopustiti
objavljivanje samo preglednih i popularnih. Izvornost i izvrsnost neka šačice stručnjaka ili
izvole kaliti na svjetskoj sceni ili neka pronađu drugi posao, jer ako to mogu ostali
znanstvenici, sportaši i umjetnici mogu i tuzemni društvenjaci i humanisti.