1

Naslov izvornika The Hating game

Copyright © 2016 by Sally Thorne
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018

2
 Sally Thorne

Igra ljubavi
i mržnje

S engleskog preveo
Ozren Doležal

3
Posvećeno dragoj uspomeni na Ivy Stone

4
 ZAHVALE

Ova je knjiga ostvarenje moga sna.

Imala sam divnu navijačku skupinu prijateljica koje su me bodrile da
slijedim taj san: Kate Warnock, Gemma Ruddick, Liz Kenneally i Katie
Saarikko. Svaka je odigrala svoju ulogu da me podrži, pogura i nadahne. Sve
ste nezamjenjive.
Hvala Christini Hobbs i Lauren Billings na podršci mojim književnim
nastojanjima i što su me upoznale s mojom dragom agenticom, Taylor
Haggerty iz Waxman Leavell Literary Agency. Taylor, hvala ti što si mi
pomogla da ostvarim ovaj san.
Hvala ljubaznim i sposobnim ljudima u HarperCollinsu, pogotovo mojoj
urednici, Amandi Bergeron, zato što sam se uz nju osjećala kao članica
obitelji.
Kad smo već kod obitelji, šaljem mnogo ljubavi mojim roditeljima, Sue i
Davidu, mome bratu Peteru i suprugu Rolandu. Rol, hvala ti što vjeruješ u
mene. Premda moj mops, Delia, ne zna čitati, bila mi je izvrsna podrška i
voljet ću je do kraja svijeta.
Carrie, tko god ili gdje god da si: taj pojam, zakleti neprijatelj, bio mi je
najveći dar. Dala si mi ideju koja je pokrenula cijeli ovaj roman. Na tome sam
ti iznimno zahvalna.

5
 POGLAVLJE 1

I mam teoriju. Kad nekoga mrzite, uznemiruje činjenica da se osjećate

prilično slično kao i kad ste u nekoga zaljubljeni. Imala sam mnogo
vremena za uspoređivanje ljubavi i mržnje, a ovo su moja zapažanja.
I ljubav i mržnja tjelesni su osjeti. Želudac se steže pri samoj pomisli na
tu osobu. Srce u grudima lupa jasno i glasno, gotovo vidljivo ispod kože i
odjeće. Apetit i san su srezani. Svaki međusobni odnos začini ti krv nekom
opasnom vrstom adrenalina pa se nađeš na samom rubu poriva za borbu ili
bijeg. Jedva kontroliraš vlastito tijelo. Sažiže te i toga se plašiš.
I ljubav i mržnja zrcalna su naličja iste igre - igre u kojoj moraš pobijediti.
Zašto? Zbog vlastita srca i ega. Vjerujte mi, znam što govorim.
Petak je, rano poslijepodne. Zarobljena sam za uredskim stolom, osuđena
na još nekoliko sati robije. Draže bi mi bilo da sam u samici, ali ćeliju nažalost
dijelim s kolegom. Svaki otkucaj njegova sata za mene je još jedna recka,
urezana u zid tamnice.
Igramo jednu od naših djetinjastih igara, za koju nisu potrebne riječi. Kao
i sve drugo što činimo, strašno je neozbiljna.
Prva stvar koju o meni morate znati: zovem se Lucy Hutton. Radim kao
pomoćnica direktorice Helene Pascal, direktorice uprave tvrtke Bexley &
Gamin.
Nekoć davno, naša mala izdavačka kuća Gamin Publishing bila je na rubu
sloma. Ekonomija je bila u takvom stanju da ljudi nisu imali novca za otplatu
kredita, a književnost je postala luksuz.
Knjižare su se gasile diljem grada, poput svijeća na jakome vjetru.
Pripremali smo se na gotovo neizbježan krah.
U pet do dvanaest, sklopili smo nagodbu s drugom izdavačkom kućom,
također u velikim problemima. Gamin Publishing silom je bio gurnut u brak
iz interesa s tvrtkom Bexley Books, zlim carstvom koje se urušavalo, a kojim
je osobno vladao nepodnošljivi gospodin Bexley.
Svaka je tvrtka bila tvrdoglavo uvjerena da spašava onu drugu pa su obje
spakirale krpice i uselile se u novi, zajednički, bračni dom. Nijedna strana
zbog toga nije bila ni najmanje sretna. Ekipa iz Bexleyja s naftalinskom se
nostalgijom prisjećala stola za stolni nogomet u starom restoranu tvrtke.
Nisu mogli vjerovati da su fićfirići iz Gamina uopće i opstali ovako dugo, s tom
svojom šlampavom posvećenosti ključnim ciljevima uspješnog poslovanja i
maštarskog ustrajanja na poimanju književnosti kao umjetnosti. Bexleyjevci
6
su vjerovali da su brojke važnije od knjiga. Knjige su bile komadi. Prodaj što
više komada. Čestitke ekipi. Idemo ponovno.
Gaminci su drhtali od užasa gledajući kako njihova nadmena, nova
polubraća, doslovno trgaju stranice iz njihovih Bronteica i Austenica. Kako je
Bexley uspio namaknuti toliko ispraznih poslovnjaka u odijelima, daleko
prikladnijih za poslove u računovodstvu ili pravnoj službi? Gaminci su
prezirali stav da je knjiga samo komad. Za njih su knjige bile, i uvijek će biti,
nešto pomalo čarobno, nešto što zaslužuje poštovanje.
Premda je prošla godina dana, još se na prvi pogled po vanjskom izgledu
jasno vidi tko je došao iz koje kompanije. Bexleyjevci su kruta geometrija,
Gaminci meke črčkarije. Bexleyjevci se kreću u jatima poput morskih pasa,
neprestano razgovarajući o brojkama i okupirajući konferencijske dvorane
za svoje zlokobne planske sastanke.
Prije bi se reklo zaplotnjačke sastanke. Gaminci su skutreni u svojim
odjeljcima, nježne golubice u zvoniku crkve, pognuti nad rukopisima, u
potrazi za sljedećom književnom senzacijom. Zrak koji ih okružuje namirisan
je čajem od jasmina i paprom. Momak na fotografijama kojima su im
oblijepljeni zidovi najčešće je Shakespeare.
Preseljenje u novu zgradu bilo je pomalo traumatično iskustvo, posebice
za Gamince. Uzmite kartu ovoga grada, povucite ravnu crtu od jednog do
drugog sjedišta tvrtke, stavite točku na točno pola puta među njima i eto nas.
Novo sjedište Bexleyja & Gamina jeftina je, siva, betonska krastača koja čuči
na glavnoj prometnici, u čiji se gust promet poslijepodnevima nemoguće
uključiti. U jutarnjem hladu vlada arktička studen, a poslijepodne žega.
Zgrada ima samo jednu dobru stranu: omanje podzemno parkiralište - koje
najčešće zauzmu ranoranioci, odnosno, Bexleyjevci.
Helene Pascal i gospodin Bexley obišli su zgradu prije selidbe, tijekom
čega se dogodilo nešto uistinu rijetko: oboje su se oko nečega složili. Najviši
kat zgrade bio je prava sramota. Samo jedan ured direktora? Trebalo je
smjesta sve preurediti.
Poslije jednosatne razmjene ideja, ispunjene tolikom nesnošljivošću da
su se oči dizajnera interijera caklile od neisplakanih suza, jedina riječ oko
koje su se Helene i gospodine Bexley uspjeli složiti bila je ona kojom bi se
novi estetski stil tog kata opisao kao blještav. Bilo je to posljednji puta da se
oko ičega slažu. Preuređenje je slijepo slijedilo njihov zahtjev. Deseti kat sada
je bio kocka sazdana od stakla, kromiranog čelika i crnih pločica. Mogla bih si
počupati obrve služeći se svakom površinom kao zrcalom - zidovima,
podovima, stropovima. Čak su nam i stolovi načinjeni od golemih staklenih
ploča.

7
 Usredotočena sam na ogroman odraz preko puta. Podignem ruku i
zagledam se u nokte. Odraz me oponaša. Provučem prste kroz kosu i
izravnam ovratnik. Kao da sam u transu. Gotovo sam zaboravila na igru koju
igram s Joshuom.
Sjedim ovdje s kolegom iz ćelije jer svaki ratni general opijen vlašću mora
imati posilnog koji će umjesto njega obavljati prljave poslove. Dijeljenje
osobnog pomoćnika nije dolazilo u obzir, jer bi za to jedan od direktora
morao popustiti. Oboje smo bačeni pred dvoja nova, uredska vrata i
ostavljeni da se sami nosimo s novonastalom situacijom.
Osjećala sam se kao bačena u arenu Koloseja, gdje sam ubrzo doznala da
nisam jedina.
Ponovno podignem desnu ruku. Odraz s lakoćom slijedi moj pokret.
Naslonim glavu na dlan i duboko uzdahnem, a uzdah mi odjekne prostorijom.
Podignem lijevu obrvu jer znam da on to ne može pa mu se, kako sam i
očekivala, čelo uzaludno nabora. Pobijedila sam u igri. Ne dopuštam da mi se
ushit pretvori u izraz lica. Ostajem suzdržana i bezizražajna poput lutke.
Sjedimo glave oslonjene o dlan i zurimo jedno drugome u oči.
Ovdje nikad nisam sama. Sučelice mi sjedi pomoćnik direktora,
gospodina Bexleyja. Njegov lakaj i pobočnik. Druga stvar, i najvažnija stvar
koju o meni morate znati: mrzim Joshuu Templemana.
Trenutačno oponaša svaki moj pokret. Igramo igru zrcala. Neupućeni
promatrač ne bi primijetio ništa neobično; neupadljiv je poput sjene. No ja
primjećujem. Svaki moj pokret biva ponovljen na njegovoj strani ureda, s
minimalnom vremenskom razlikom. Podignem bradu s dlana i prignem se
stolu, a on glatko ponovi to isto. Dvadeset osam mi je godina i čini se da sam
propala kroz procijepe raja i pakla te na kraju završila u čistilištu. U
vrtićkoj grupi. U umobolnici.
Utipkam zaporku: MRZIMTEJOSHU@3STO%. Sve su moje prijašnje
zaporke također bile varijacije na temu koliko mrzim Joshuu. Trenutno tristo
posto. Njegova lozinka zasigurno glasi MrzimLucindu3sto%. Zazvoni mi
telefon. Julie Atkins, iz odjela za autorska prava i dozvole, još jedan trn u mom
oku. Najradije bih istrgnula žicu iz zida i bacila telefon u spalionicu.
- Dobar dan, kako si? - Preko telefona, u glas se uvijek potrudim ubaciti
mrvicu dodatne topline. S druge strane prostorije, Joshua preokrene očima i
počne grubo lupati po tipkovnici.
- Lucy, moram te zamoliti za uslugu. - Gotovo da mogu unaprijed
izrecitirati što mi kani reći.
- Trebala bih odgodu za mjesečno izvješće. Mislim da me hvata migrena.
Ne mogu više gledati u ekran. - Ona pripada užasnom soju ljudi koji to
izgovaraju mi-grena.
8
 - Naravno, razumijem. Kad ćeš ga uspjeti dovršiti?
- Najbolja si! Predat ću ga u ponedjeljak poslijepodne. Morat ću malo
kasniti na posao.
Pristanem li, u ponedjeljak ću morati ostati raditi cijelu večer kako bih
izvješće pripremila za sastanak uprave koji se održava utorkom u devet
ujutro. Idući je tjedan već sada postao grozan.
- U redu. - Stegne me u želucu. - Samo, molim te, požuri koliko god možeš.
- Oh, samo da ti kažem, ni Brian neće uspjeti danas dovršiti svoje izvješće.
Baš si draga. Najljepša ti hvala što si tako dobra. Svi se slažemo da si, od svih
vas u upravi, upravo ti osoba s kojom je najbolje surađivati. Neki od vas prava
su noćna mora. - Njezina slatkorječivost mrvicu mi ublaži zlovolju.
- Nema problema. Čujemo se u ponedjeljak. - Spustim slušalicu. Joshuu ne
moram ni pogledati. Znam da odmahuje glavom.
Poslije nekoliko minuta pogledam u njegovu smjeru i primijetim da zuri
u mene. Zamislite da imate još dvije minute do najvažnijeg razgovora za
posao u životu i spustite pogled na svoju bijelu bluzu. Tinta vam je iscurila iz
paunsko plavog nalivpera i probila džep. Glava vam eksplodira od psovki, a
kroz uzavrele živce, želudac vam probijaju igle panike. Izgledate kao idiot i
sve je upropašteno. Upravo su te boje i Joshuine oči dok me promatra.
Voljela bih reći da je ružan. Trebao bi biti nizak, debeo trol, sa zečjom
usnom i vodenastim očima. Šepavi grbavac. Prištav i bradavičast. Žutih zuba
i smrdljivog znoja. Ali nije. Zapravo, sušta je suprotnost. To je još jedan dokaz
da na svijetu nema pravde.
Stigne mi nova poruka. Naglo svrnem pogled s Joshuine neružnoće i
uvidim da mi je Helene poslala zahtjev za procjenom proračuna prihoda i
rashoda. Za usporedbu otvorim prošlo mjesečno izvješće i počnem.
Sumnjam da će ovo mjesečni rezultati biti bolji u odnosu na proteklo
razdoblje. Izdavačka industrija i dalje klizi nizbrdo. Čula sam kako u ovim
hodnicima već nekoliko puta odjekuje riječ restrukturiranje, a dobro znam
kamo to vodi. Svaki puta kad iziđem iz dizala i ugledam Joshuu, zapitam se:
Zašto ne pronađem novi posao?
Zadivljena sam izdavačkom industrijom još od onog sudbonosnog
školskog izleta, kad mi je bilo jedanaest. Već tada sam bila strastvena gutačica
knjiga. Život mi se vrtio oko tjednog posjeta gradskoj knjižnici. Posudila bih
maksimalno dopušten broj naslova i mogla sam prepoznati pojedine
knjižničare po zvuku njihovih koraka dok bi šetali među policama. Do tog
sam izleta tvrdoglavo ustrajala da ću i sama jednom postati knjižničarka.
Čak sam uvela i kataloški sustav za vlastitu biblioteku. Bila sam prava mala,
knjiška štreberica.

9
 Prije našeg izleta u izdavačku kuću, nikada nisam razmišljala o tome kako
knjige, zapravo, nastaju. Za mene je to bilo prosvjetljenje. Mogla sam biti
plaćena za to da pronalazim pisce, čitam knjige i na kraju ih objavim? Nove-
novcate korice, savršene stranice bez prelomljenih kutova i zabilješki na
marginama? Zavrtjelo mi se u glavi. Obožavala sam nove knjige. Takve sam
najradije posuđivala. Stigavši kući, rekla sam roditeljima da ću, kad
odrastem, raditi u izdavačkoj kući.
Baš je sjajno što ostvarujem taj svoj san iz djetinjstva. No, ako ćemo posve
iskreno, glavni razlog zbog kojeg ne tražim novi posao glasi: ne mogu
dopustiti da Joshua pobijedi.
Dok radim, čujem samo njegovo rafalno lupanje po tipkovnici i jedva
čujan zvižduk rashladnog uređaja. Povremeno dohvati kalkulator i nešto
utipka. Mogla bih se okladiti da je gospodin Bexley također naložio Joshui da
mu pošalje procjenu proračuna. Tako će dvoje direktora moći stupajući otići
u bitku, naoružani brojkama koje se mogu, ali i ne moraju podudarati.
Idealno ulje za vatru njihove međusobne mržnje.
- Oprosti, molim te, Joshua?
Ne obraća pozornost na mene punu minutu. Njegovo se kuckanje po
tipkama pojača. Beethoven za klavirom za njega je mala beba.
- Što je, Lucinda?
Čak me ni vlastiti roditelji ne zovu Lucinda. Stegnem zube, ali zatim,
postiđena, opustim vilicu. Zubar me preklinjao da to više ne činim.
- Radiš li na procjeni prihoda i rashoda za idući kvartal?
On podigne obje ruke s tipkovnice i zagleda se u mene. - Ne.
S olakšanjem otpuhnem pola zraka iz pluća i ponovno se primaknem
stolu.
- To sam dovršio još prije dva sata. - Nastavi tipkati. Zagledam se u
otvorenu tablicu i u sebi odbrojim do deset.
Oboje brzo radimo i prati nas glas da smo sposobnjakovići - znate, onaj tip
radnika koji dovrši gadne, preteške zadaće koje svi ostali izbjegavaju.
Meni je draže sjesti za stol s ljudima i o svemu raspraviti licem u lice.
Joshua komunicira isključivo elektroničkom poštom. Potpis pod njegovom
porukom uvijek glasi: Lp, J. Zar bi ga ubilo da napiše: Lijep pozdrav, Joshua?
To je za njega, bjelodano, previše slova. Vjerojatno je odavna izračunao koliko
minuta godišnje time prištedi tvrtki.
U mnogim smo stvarima slični, ali smo posve različiti. Trudim se najviše
što mogu da bih izgledala poslovno, ali sve što posjedujem na neki je način
neprikladno za B&G. Rođena sam Gaminka. Ruž mi je suviše crven, kosa
neukrotiva. Ne mogu se natjerati izvaditi kreditnu karticu za kupovinu crnog
10
kostima. U Gaminu se nikada nisam morala tako odijevati, a tvrdoglavo se
odbijam stopiti s Bexleyjevcima. Moja je garderoba pletena i retro.
Neka vrsta knjižničarskog šika. Barem se nadam.
Za izvršenje zadatka potrebno mi je četrdeset pet minuta. Utrkujem se s
vremenom, premda mi brojke nisu jača strana, zato što zamišljam da za isti
posao Josbui treba puni sat. Čak se i u glavi natječem s njim.
- Hvala, Lucy! - čujem kako mi Helene tiho dovikuje iza sjajnih vrata svog
ureda nakon što sam joj poslala izračun.
Ponovno provjerim poštu. Sve je ažurirano. Pogledam na sat. Petnaest i
petnaest. Provjerim ruž u odrazu na sjajnim zidnim pločicama pokraj
računalnog zaslona. Provjerim Joshuu, koji me s prezirom gleda. Gledam i ja
njega. Sada igramo igru pogleda.
Trebala bih spomenuti da je krajnji cilj svih naših igara natjerati
protivnika u smijeh ili u suze. Tako nekako. Kad pobijedim, znat ću.
Kad sam Joshuu prvi puta vidjela, napravila sam pogrešku: nasmiješila
sam mu se. Uputila mu svoj najljepši, ozareni smiješak pokazavši sve zube,
dok su mi oči sjajile od glupog optimizma zbog kojeg sam vjerovala da ovo
poslovno spajanje kompanija nije najgore što me ikada zadesilo. Njegove su
me oči odmjerile od tjemena pa sve do potplata na štiklama. Visoka sam
samo metar pedeset dva pa mu nije dugo trebalo. Potom se zagledao kroz
prozor. Nije mi uzvratio smiješkom pa mi se čini da od toga dana moj osmijeh
nosi sa sobom, u džepu. Poveo je s jedan naprama nula. Nakon našeg
promašenog prvog susreta, trebalo nam je samo nekoliko tjedana da se
prepustimo uzajamnoj netrpeljivosti. Poput vode koja polako kaplje u kadu,
nakon nekog vremena nastala je poplava.
Sakrijem zijevanje dlanom i zagledam se u Joshuin džep na prsima, pokraj
njegovog lijevog pektoralnog mišića. Odijevao je jednaku poslovnu košulju iz
dana u dan, samo im je boja bila drukčija. Bijela, sivkasta s prugama, bež,
blijedožuta, boje senfa, svijetloplava, tirkizna, golubljesiva, tamnoplava ili
crna. Sve ih je odijevao nepromijenjenim redoslijedom.
Meni je, kako bilo, najdraža boja njegovih košulja ona tirkizna, dok mi je
boja senfa najmrskija, a nju je upravo danas odjenuo. Sve mu košulje dobro
stoje. Svaka mu boja pristaje. Da se ja obučem u boju senfa, izgledala bih kao
leš. Ali, eno njega, sjedi preko puta, djelujući preplanulo i zdravo kao uvijek.
- Danas si u boji senfa - naglas primijetim. Zašto moram dirati u osinjak?
- Jedva čekam svjetlo plavu u ponedjeljak.
Pogled koji mi uputi istodobno je nadmen i prezriv. - Vidim da ti ništa kod
mene ne promiče, Malena. No moram te podsjetiti da su komentari na račun
nečijeg izgleda protivni politici odjela ljudskih potencijala B&G-ja.

11
 Ah, sad ćemo zaigrati igru poslovnog pravilnika. Nismo je zaigrali već
cijelu vječnost. - A ti me prestani zvati Malena, u protivnom ću ja prijaviti
tebe.
Sve držim u njegovu dosjeu. Pretpostavljam da i on ima dosje o meni. Čini
se da pamti sve moje prijestupe. Dosje vodim u dokumentu zaštićenom
zaporkom, skrivenom na mojem privatnom tvrdom disku, a u njemu su
navedena sva sranja koja su se ikada dogodila između mene i Joshue
Templemana. Tijekom ovih godinu dana oboje smo se već četiri puta žalili
Odjelu ljudskih potencijala.
Primio je usmenu i pismenu opomenu zbog nadimka kojim me zove. Ja
sam primila dvije opomene: jednu zbog verbalnog zlostavljanja, drugu zbog
spačke koja je izmakla kontroli. Ne ponosim se time.
On, čini se, ne uspijeva formulirati odgovor pa nastavimo zuriti jedno u
drugo.

Jedva čekam da Joshuine košulje postanu tamnije. Danas je na redu

tamnoplava, što vodi prema crnoj. Predivnoj crnoj koju nosi na dan kada
dobivamo plaću.
Moje se financije otprilike svode na ovo. Spremam se na dvadeset pet
minuta pješačenja iz B&G-ja kako bih pokupila auto od Jerryja (mehaničara)
i ispeglala kreditnu karticu na milimetar od dopuštenog minusa. Sutra sjeda
plaća tako da ću pokriti troškove s kartice. Moj će auto tijekom cijelog
vikenda i dalje ispuštati crnu, uljastu tekućinu, što ću primijetiti kad Joshuine
košulje budu bijele poput jednorogova bedra. Nazvat ću Jerryja. Vratit ću
mu auto i pokušavati preživjeti od crkavice koja mi je preostala. Košulje
postaju tamnije. Moram poduzeti nešto s tim autom.
Joshua se trenutačno naslanja na dovratak Bexleyjeva ureda. Tijelo mu
ispunja gotovo cijeli okvir vrata. Vidim to zato što ga uhodim u odrazu na zidu
pokraj mog monitora. Začujem prigušen, mekan smijeh, nimalo nalik
magarećem njakanju gospodina Bexleyja. Protrljam dlanovima podlaktice da
zagladim fine dlačice. Neću okrenuti glavu kako bih bolje vidjela. Uhvatio bi
me. Uvijek me uhvati. Zaradila bih mrk pogled.
Sat polako gmiže prema pet poslijepodne i vidim kako se pred
prašnjavim prozorima skupljaju olujni oblaci. Helene je otišla prije jedan sat
- jedna od prednosti direktorskog položaja je radno vrijeme osnovnoškolca i
delegiranje svih poslova meni. Gospodin Bexley u uredu provodi više
vremena jer mu je fotelja jako udobna pa, kad se poslijepodnevno sunce
iskosa probije kroz prozor, voli malo odrijemati.
Ne želim zvučati kao da Joshua i ja upravljamo cijelim katom, ali, ako
ćemo iskreno, ponekad se doista tako čini. Računovodstvo i prodajni timovi
12
podnose prijavke direktno Joshui, nakon čega on ogromne količine podataka
sažima u kratko, lako probavljivo izvješće kojim na žličicu hrani nemirnog,
zajapurenog gospodina Bexleyja.
Meni polažu račune uredništvo, administracija i marketinški timovi pa
svakog mjeseca moram sažeti njihova mjesečna izvješća u jedno za Helene...
može se reći da i ja nju hranim na žličicu. Izvješće predajem u spiralnom
uvezu kako bi ga mogla čitati dok vježba na steperu. Ispisujem ga njezinim
najdražim fontom. Svaki je dan ovdje pravi izazov, povlastica, žrtva i
frustracija. No kad pomislim na svaki mali korak koji sam poduzela da se
nađem tu gdje jesam, počevši od svoje jedanaeste godine, ponovno se
usredotočim na bitno. Prisjetim se svega. I otrpim Joshuu još malo duže.
Donosim domaće kolače na sastanke s voditeljima odjela i svi me
obožavaju. Opisuju me riječima: Vrijedi zlata koliko je teška. Joshua na svoje
sastanke odjela nosi samo loše vijesti i njegova se težina mjeri drugim
supstancama.
Gospodin Bexley teškim koracima prođe pokraj mojega stola, s aktovkom
u ruci. Mora da odjeću kupuje u Krojačnici Humptyja Dumptyja za velike i
male. Gdje bi drugdje uspio pronaći tako kratka, a široka odijela? Ćelav je,
posut staračkim pjegama i bogat kao Krez. Njegov je djed osnovao Bexley
Books. Voli podsjećati Helene da je ovdje samo zaposlena. Prema Heleninim
i mojim osobnim opservacijama, moglo bi se reći da je stari degenerik.
Natjeram se da mu se nasmiješim. Osobno mu je ime Richard. Ja ga
zovem Debeli Mali Seronja.
- Laku noć, gospodine Bexley.
- Laku noć, Lucy. - Zastane pokraj mog stola da se zagleda u prednjicu
moje crvene, svilene bluze.
- Nadam se da vam je Joshua proslijedio primjerak knjige The Glass Darkly
koji sam za vas podigla? Prvo od prvih izdanja.
Debeli Mah Seronja ima golemu policu ispunjenu svim izdanjima B&G-ja.
Svaki je od tih primjeraka prvi izišao iz tiska. Tu je tradiciju započeo njegov
djed. Obožava se njima hvastati pred posjetiocima, no jednom sam razgledala
te police i hrbat nijedne knjige ne pokazuje znakove da je ikada otvorena.
- Ti si je podigla, je li? - Gospodin Bexley se osvrne i pogleda. Joshuu.
- To mi nisi spomenuo, doktore Josh.
Debeli Mali Seronja vjerojatno ga zove doktor Josh zato što je toliko
sterilan. Čula sam da je netko spomenuo kako je upravo Joshua, kad su kola
u Bexley Booksu ozbiljno krenula nizbrdo, skovao genijalan plan za kirurško
uklanjanje jedne trećine zaposlene radne snage. Nije mi jasno kako uspijeva
zaspati.

13
 - Glavno da završi na vašem stolu. Ostalo nije važno - glatko odvrati
Joshua i podsjeti šefa da je veliki gazda.
- Da, da - otpuhne i ponovno mi se zagleda u bluzu. - Sjajan posao, vas
dvoje.
Uđe u dizalo, a ja spustim pogled do svoje bluze. Svi su gumbi zakopčani.
Što li je uopće mogao vidjeti? Zagledam se u ulaštene stropne ploče i ugledam
mutan odraz sitnog trokutića zaklonjenog dekoltea.
- Da si zakopčala još jedan gumb, ni lice ti se ne bi vidjelo - reče Joshua u
svoj monitor, gaseći računalo.
- Možda bi mogao napomenuti svom šefu da me koji put doista i pogleda
u lice. - Ugasim i ja svoje.
- Vjerojatno ti pokušava vidjeti matičnu ploču. Ili se pita kakve baterije
koristiš.
Ogrnem se kaputom. - Nema baterija, pokreće me čista mržnja prema
tebi.
Josh trzne kutom usana. Zamalo sam ga sredila. Gledam kako namješta
neutralan izraz lica. - Ako ti smeta, sama popričaj s njim. Zauzmi se za sebe.
Nego, večeras ćeš, pretpostavljam, lakirati nokte, osamljena i očajna?
Mora da je slučajno pogodio. - Da. A ti ćeš večeras masturbirati i jecati u
jastuk, doktore Josh?
Zagleda se u gornji gumb moje bluze. - Tako je. I ne zovi me tim
nadimkom.
Zatomim navalu smijeha. Neprijateljski se naguravamo na putu do dizala.
On pritisne gumb za parking, a ja za prizemlje.
- Ideš autostopom?
- Auto mi je kod mehaničara. - Navučem balerinke, a štikle spremim u
torbu. Sada sam još niža. U mutno uglačanim vratima dizala primijetim da mu
jedva dosežem do pola bicepsa. Izgledam poput čivave pokraj danske doge.
Vrata dizala otvore se u predvorju zgrade. Svijet izvan B&G-ja u plavoj je
izmaglici; hladan kao u zamrzivaču, ispunjen silovateljima, ubojicama i kišom
koja lagano rominja. Pokraj vrata, kao naručen, proleti list novinskog papira.
On pridrži vrata dizala svojim ogromnim dlanom i nagne se provjeriti
kakvo je vrijeme. Zatim usmjeri te svoje tamnoplave oči prema meni,
namrštivši čelo. U glavi mi se stvori poznati mjehurić od sapunice. Kad bismo
barem bili prijatelji. Probušim ga iglom.
- Povest ću te - na silu protisne.
- Uh, nema šanse - odvratim mu preko ramena i potrčim.

14
 POGLAVLJE 2

S rijeda je, dan za bež košulju. Joshua je otišao na kasni ručak.

U zadnje je vrijeme još nekoliko puta prokomentirao ono što volim i
činim. Toliko je bio blizu istine da sam poprilično sigurna kako mi
prekapa po stvarima. Znanje je moć, a ja se baš i nemam čime podičiti.
Kao prvo, provedem forenzičku istragu vlastita stola. I Helene i gospodin
Bexley jednako preziru računalne kalendare, stoga moramo voditi iste,
papirnate rokovnike kao da smo pravni službenici iz doba Dickensa. U mojem
su navedeni samo Helenini sastanci. Opsesivno zaključavam računalo, čak i
kad odlazim samo do pisača. Ostaviti otvoreno računalo u Joshuinoj blizini?
Bilo bi to gore nego da mu smjesta predam šifre za nuklearni napad.
Nekoć, u Gamin Publishingu, moj je stol bio utvrda od knjiga. Olovke sam
držala u procijepima njihovih hrptova. Seleći stvari u novi ured, primijetila
sam koliko je Joshuin stol hladan i sterilan i osjetila se nevjerojatno
djetinjasto. Svoj sam kalendar s riječju dana i figuricu Štrumpfete odnijela
natrag kući.
Prije spajanja kompanija, na poslu sam imala najbolju prijateljicu. Val
Stone i ja sjedile bismo na pohabanim, kožnim sofama u sobi za odmor,
igrajući svoju najdražu igru: sustavno bismo nagrđivale fotografije prelijepih
ljudi u časopisima. Nacrtala bih brkove Naomi Campbell. Val bi potom
zacrnila izbijeni zub. Ubrzo bi uslijedilo rešetanje ožiljcima, povezima za oko,
krvavim bjeloočnicama i vražjim rogovima dok slika ne bi postala toliko
uništena da bi nam dosadila pa bismo započele šarati po novoj.
Val je bila jedna od zaposlenica koje su dobile otkaz i grdno se naljutila
na mene zato što je nisam nekako upozorila. To bi mi bilo strogo zabranjeno,
čak i da sam znala. Nije mi vjerovala. Polako se okrenem, a moj se odraz zavrti
s dvadeset različitih površina. Vidim se u svakom formatu, od glazbene
kutijice do srebrnog platna. Moja tamnocrvena suknja zaleprša kad načinim
još jednu piruetu, tek onako, sebi za dušu, pokušavajući otresti mučan,
loš osjećaj koji me obuzme svaki put kad pomislim na Val.
Kako bilo, moja istraga pokaže da su na mojemu stolu crvena, crna i plava
olovka. Ružičasti papirići Post-it. Jedan ruž. Kutija rupčića za brisanje ruža i
suza isplakanih u bespomoćnom bijesu. Moj rokovnik. Ništa više.
Lagano otplešem step preko mramornoga autoputa. Sada sam u
Joshuinom carstvu. Sjednem u njegov stolac i sve pogledam njegovim očima.
Stolac mu je toliko visok da mi nožni prsti ne dotiču pod. Promeškoljim

15
guzom da dublje utonem u kožu. To mi djeluje krajnje opsceno. Jednim okom
netremice motrim dizalo, dok drugim pretražujem njegov stol u potrazi za
dokazima.
Njegov je stol muška inačica mojega. Plavi papirići Post-it. Uz tri kemijske
olovke, tu je i našiljena drvena. Umjesto ruža ima limenu kutijicu bombona
od mentola. Ukradem jedan i spremim ga u, do sada beskoristan, džepić na
suknji. Zamišljam se u ljekarni kako među laksativima tragam za tabletom
sličnog oblika, veselo se hihoćući. Protresem ladicu stola. Zaključano.
Njegovo računalo također. Fort Knox. Svaka čast, Templemanu. Nekoliko
puta mu bezuspješno pokušam pogoditi zaporku. Možda me ne mrzi 3sto%.
Na ovome stolu nema male, uokvirene fotografije bračnog druga ili
voljene osobe. Sumnjam da o ikome ima dovoljno visoko mišljenje da bi lik te
osobe stavio u okvir. Tijekom jednog od Joshuinih gorljivih govorancija o
povećanju prodaje, Debeli Mali Seronja sarkastično je zagrmio: Moramo ti
naći komada, doktore Josh.
Joshua je odgovorio: U pravu ste, šefe. Na svoje sam se oči uvjerio kako
dugotrajna suša utječe na ljude. Izgovorio je to gledajući mene. Znam i točan
datum. Zabilježila sam ga za pritužbu ljudskim resursima.
Nešto mi poškaklja nosnice. Joshuina kolonjska? Feromoni koje izlučuje
kroz kožu? Odvratno. Otvorim njegov rokovnik i primijetim nešto novo: šifru
ispisanu olovkom uz stupce svakoga dana. Osjećajući se nevjerojatno poput
Jamesa Bonda, podignem telefon i uspijem okinuti jednu fotografiju.
Začujem kabele u otvoru dizala i skočim na noge. Jurnem na drugu stranu
stola i jedva uspijem zatvoriti njegov rokovnik prije negoli se vrata otvore, a
na njima se pojavi on. Krajičkom oka primijetim da mu se stolac još uvijek
lagano okreće. Uhvaćena na djelu.
- Što to radiš?
Mobitel sam gurnula na sigurno, zataknuvši ga pod lastiku svojih gaćica.
Zabilješka za poslije: dezinficiraj mobitel.
- Ništa. - Glas mi zadrhti, smjesta me posjevši u optuženičku klupu. -
Pokušavala sam vidjeti sprema li se kiša. Trknula sam ti stolac. Žao mi je.
Približi mi se poput lebdećeg Drakule. Autoritet mu podriva vrećica iz
trgovine sportskom opremom koja mu glasno šuška pokraj noge. Unutra je,
sudeći po obliku, kutija za cipele.
Zamislite samo jadnoga trgovca obućom koji je morao pomoći Joshui pri
odabiru cipela. Trebam cipele koje mogu jamčiti da ću učinkovito gaziti mete
koje u slobodno vrijeme tamanim kao plaćeni ubojica. Tražim najbolji omjer
cijene i kvalitete. Nosim broj četrdeset šest.

16
 Pogleda svoj stol, bezlični zaslon računala, zatvoreni rokovnik. Prisilim
ispustiti dah uz kontrolirano šištanje. Joshua baci torbu na stol. Priđe mi
toliko blizu da mu vrh kožne cipele dotakne moju potpeticu.
- A sada mi, radije, lijepo reci što si doista radila za mojim stolom.
Nikada nismo igrali igru pogleda iz ovolike blizine. Ja sam mrvica, visoka
točno sto pedeset dva centimetra. To je križ koji nosim cijeloga života. Moj
nedostatak visine najbolnija je tema razgovora. Joshua ima najmanje sto
devedeset pet. Sedam. Devet. Možda i više. Pravi div od čovjeka. Usto je i
građen od robusnih materijala.
U natjecateljskom raspoloženju, gledam ga u oči. U ovom uredu smijem
stajati gdje god želim. Tko ga šiša. Poput uplašene životinje koja se pokušava
prikazati većom, podbočim ruke o bokove.
Kao što sam već spomenula, nije ružan, ali uvijek se mučim domišljajući
se kako bih ga opisala. Sjećam se kako sam jednom prilikom večerala sjedeći
na kauču, gledajući neke zabavne vijesti na televiziji. Neki je stari strip o
Supermanu na aukciji postigao rekordnu cijenu. Dok je ruka u bijeloj rukavici
okretala stranice, staromodni crteži Clarka Kenta podsjetili su me na Joshuu.
Kao i kod Clarka Kenta, Joshuina visina i snaga bih su zakopani pod
odjećom skrojenom da što više skriva i pomogne mu stopiti se s masom.
Nitko u Daily Planetu o Kentu ne zna baš ništa. Ispod tih do grla zakopčanih
košulja, Joshua bi mogao biti poprilično bezličan ili nabildan poput
Supermana. To je prava zagonetka.
Nema uvojak na čelu ni štreberske, crne naočale, ali ima snažnu, muževnu
vilicu i nadurena, lijepa usta. Sve sam ovo vrijeme vjerovala da mu je kosa
crna, ali sada, kada sam mu ovako blizu, vidim da je tamno smeđa. Ne
začešljava je uredno kao Clark. Neporecivo, međutim, ima tamno plave oči i
laserski pogled, a vjerojatno i još pokoju super moć.
No Clark Kent je tako drag, nježan i blag. Joshua bi teško odigrao ulogu
krotkog novinara. Sarkastičan je, ciničan, bizaran Clark Kent, koji terorizira
sve u redakciji i do ludila dovodi sirotu, malu Lois Lane, tako da noću vrišti u
jastuk.
Ne volim krupne momke. Suviše su nalik konjima. Mogu te izgaziti ako im
se nađeš pod kopitima. Mjerka moju vanjštinu jednako stisnutim očima kao i
ja njega. Pitam se kako li mu izgleda tjeme. Sigurna sam da bludniči samo s
amazonkama. Pogledi nam se sudare i zaključim da je možda bilo pregrubo
od mene što ih uspoređujem s mrljama od tinte. Ne zaslužuje takve oči.
Kako bih izbjegla smrt gušenjem, nevoljko udahnem puna pluća mirisa
po cedrovini. Miriše kao svježe naoštrena olovka. Božićno drvce u hladnoj,
mračnoj prostoriji. Usprkos grču koji me lagano hvata u vratnim tetivama, ne
dopuštam si svrnuti pogled. Tako bih mu mogla vidjeti usta, a njegova usta
17
itekako dobro vidim dok na mene ispaljuju uvrede s druge strane prostorije.
Zašto bih ih željela gledati izbliza? Ne pada mi na pamet.
Zvono dizala oglasi se kao odgovor na sve moje molitve. Na vratima se
pojavi dostavljač Andy.
Andy izgleda poput filmskog statista koji je na odjavnoj roli naveden kao
Dostavljač.
Izbrazdanog lica, u srednjim četrdesetima, odjeven u fluorescentno žuto.
Sunčane mu naočale poput tijare čuče navrh glave. Poput većine dostavljača,
obogaćuje si radni dan udvarajući se svakoj ženskoj osobi na koju naleti, a da
je mlađa od šezdeset.
- Lijepa Luce! - zagrmi toliko glasno da čujem Debelog Malog Seronju
kako vlažno šmrkne u uredu, naglo se prenuvši iz sna.
- Andy! - odvratim mu, brzo ustuknuvši. Doslovno bih ga mogla zagrliti
zbog toga što je prekinuo ovo što mi se činilo kao posve nova vrsta neke
neobične igre. U rukama nosi omanji paket, ne veći od Rubikove kocke. To
mora da je moja Štrumpfeta bejzbolašica, iz 1984. Iznimno rijetka, u jako
dobrom stanju.
Želim je već odavna, tako da sam s pomoću broja pošiljke pažljivo pratila
njezino kretanje.
- Znam kako želiš da te nazovem iz predvorja kad ti stigne neki Štrumpf,
ali nisi se javila.
Stolni mi je telefon prebačen na osobni mobitel, koji je trenutno smješten
u blizini moje zdjelične kosti pod lastikom mojih gaćica. Odatle, dakle, one
vibracije. Fiju. Već sam se uplašila da moram psihijatru.
- Kako to misli, Štrumpfovi? - Joshua se namršti kao da smo oboje
poludjeli.
- Sigurna sam da imaš jako puno posla, Andy. Slobodno nastavi svojim
putem. - Dohvatim paketić, ali prekasno je.
- To joj je najveća strast u životu. Ona živi za Štrumpfove. To su oni
malecni, plavi ljudi, ovol‘ko visoki. Nose bijele kapice. - Andy podigne palac i
kažiprst da pokaže koliko su visoki.
- Znam što su Štrumpfovi. - Joshua gubi živce.
- Ne živim za Štrumpfove. - Drhtaj u glasu izdaje moju laž. Joshuin
iznenadan kašalj sumnjivo podsjeća na smijeh.
- Ma nemoj, Štrumpfovi? To se, dakle, skriva u tim kutijicama. Mislio sam
da možda preko interneta kupuješ svoju sićušnu odjeću. Doista misliš da je u
redu to što ti osobne pošiljke stižu na poslovnu adresu, Lucinda?

18
 - Ima cijelu policu sa Štrumpfovima. Ima... Što si ono naručila, Luce?
Štrumpfa Thomasa Edisona? Taj ti je jako rijedak, Josh. Roditelji su joj ga
darovali za maturu. - Andy me neumorno nastavi ponižavati.
- Sad je dosta, Andy! Reci, kako si? Kakav ti je dan? - Znojnih dlanova,
potpišem primitak pošiljke na njegovom bežičnom uređaju. On i njegova
velika usta.
- Roditelji su ti za maturu poklonili Štrumpfa? - Joshua je zavaljen u stolac
i gleda me s ciničnim zanimanjem. Nadam se da moje tijelo nije zagrijalo kožu
sjedala.
- Da, da, sigurna sam da si ti dobio auto ili nešto slično. - Premrla sam.
- Ja sam ti posve dobro, draga moja - reče mi Andy, uzevši svoju spravicu
natrag. Pritisne na njoj nekoliko gumba i spremi je u džep. Sada, kada je
poslovni dio našega susreta završio, rastegne usne u šeretski osmijeh. - A
sada, kada sam te vidio, još sam i bolje. Josh, prijatelju moj, vjeruj mi kad ti
kažem, da ovakvo predivno, malo stvorenje sjedi nasuprot mene, nikada ne
bih uspio odraditi posao.
Andy zatakne palčeve u džepove i nasmiješi mi se. Ne želim ga povrijediti
pa blagonaklono zakolutam očima.
- I meni je to pravi izazov - sarkastično će Joshua. - Budi sretan što ne
sjediš nasuprot nje.
- Ovaj mora daje srca kamenoga.
- Pogodio si. Ako ga onesvijestim i strpam u sanduk, možeš li ga isporučiti
na neko daleko mjesto? - Nagnem se nad stol i zagledam se u svoj paketić.
- Nedavno je poskupjela poštarina za međunarodne pošiljke - upozori me
Andy. Joshua odmahne glavom. Razgovor mu je dosadio pa pokrene računalo.
- Imam nešto ušteđevine. Mislim da bi se Joshui svidio pustolovni izlet u
Zimbabve.
- U tebi se baš skriva neka zločesta crta! - Začuje se pištanje iz Andyjeva
džepa pa, posegnuvši za mobitelom, krene prema dizalu. - Lijepa moja Luce,
bilo mi je pravo zadovoljstvo, kao i uvijek. Ne sumnjam da ćemo se ubrzo
ponovno vidjeti, poslije tvoje iduće internetske kupnje.
- Bok! - Nakon što nestane u dizalu, vratim se za stol, lica automatski
namještena u neutralan položaj.
- Krajnje patetično.
Zatrubim poput tipke za prijavu u kvizu Izazov. - Tko je Joshua
Templeman?
- Lucinda koketira s dostavljačima. Patetično.

19
 Joshua neumorno čekića po tipkovnici. Baš je impresivan daktilograf.
Prošećem pokraj njegova stola gdje me dočeka njegovo frustrirano lupanje
po tipki za razmak.
- Ljubazna sam prema njemu.
- Ti? Ljubazna?
Iznenadilo me koliko sam ostala povrijeđena. - Ljupka sam. Pitaj koga
hoćeš.
- U redu. Josh, smatraš li je ljupkom? - naglas upita samoga sebe.
- Hmm, pusti da malo razmislim.
Podigne svoju kutijicu s mentolom, otvori je, provjeri sadržaj, zatvori
poklopac, pogleda me. Otvorim usta i podignem jezik poput psihičkog
bolesnika kad mu bolničar daje lijekove.
- Pa neki joj dijelovi, valjda, moraju biti ljupki.
Podignem prst i oštro izgovorim riječi: - Ljudski resursi.
On ispravi leđa, ali kut usana mu se pomakne. Najradije bih mu palčevima
rastegnula usta u veliki, poremećeni osmijeh. Dok me policija odvodi u
lisičinama, vrištala bih: Nasmiješi se, proklet bio. Moramo poravnati račune,
jer ovo nije pošteno. Ukrao je jedan od mojih osmijeha i vidio kako se
smješkam bezbrojnim ljudima. Ja njegov osmijeh još nikada nisam vidjela,
niti sam mu na licu vidjela išta drugo doli nezainteresiranost, dosadu,
durenje, sumnjičavost, oprez i prezir. Ponekad ima i jedan drugi izraz
lica, posebice nakon što se posvađamo. Njegov izraz serijskog ubojice.
Ponovno prošećem središnjom crtom među podnim pločicama i osjetim
kako me prati pogledom.
- Ne kažem da me briga za tvoje mišljenje, ali ovdje me svi jako vole. Svi
su uzbuđeni zbog mog književnog kluba, za koji si mi jasno dao do znanja da
ga smatraš šugavim, ali bit će to pravi team building koji je važan za razvoj
tvrtke, posebice ove u kojoj radimo.
- Ti si perjanica struke.
- Odnosim donacije knjižnicama. Planiram božićne domjenke. Dopuštam
vježbenicima da me slijede. - Sve što govorim, nabrajam na prste.
- Ne činiš baš mnogo da me uvjeriš kako te nije briga za moje mišljenje. -
Zavali se još dublje u stolac, prekriživši duge prste na svom bezobličnom,
ravnom trbuhu. Gumb pokraj njegova palca napola je otkopčan. Ne znam
kakvu sam grimasu napravila, ali natjerala ga je da spusti pogled i zakopča
ga.
- Baš me briga što ti misliš, ali važno mi je svidjeti se normalnim ljudima.

20
 - Kronično si ovisna o potrebi da te ljudi obožavaju. - Način na koji je to
izgovorio u meni izazove mučninu.
- Ispričavam se zato što dajem sve od sebe kako bih ostala na dobrom
glasu. Zato što pokušavam ostati pozitivna. Ti si ovisan o tjeranju ljudi da te
mrze, stoga smo baš dobar par.
Sjednem i deset puta udarim po tipkama miša najjače što mogu. Joshuine
su me riječi zapekle. On je poput zrcala koje mi pokazuje moje najgore
dijelove. Kao da sam ponovno u školi. Sitno, neugledno, trinaesto prase Lucy,
služi se svojom patetičnom slatkoćom da je veća djeca ne bi maltretirala.
Oduvijek sam bila ljubimica, srećonoša, ona koju guraju na ljuljački ili vuku u
kolicima. Nošena i pažena, možda i jesam pomalo patetična.
- Pokušaj se s vremena na vrijeme prestati toliko truditi. Vjeruj mi,
preporodit ćeš se. - Usta mu se stegnu, a neobična sjena zamrači lice. Dovoljan
je jedan treptaj da nestane.
- Nisam te pitala za savjet, Joshua. Baš sam bijesna sama na sebe zato što
ti svaki puta dopustim da me povučeš dolje, na svoju razinu.
- A na koju razinu maštaš da te povučem? - Glas mu je pomalo baršunast
dok grize usnu. - Vodoravnu?
U glavi pritisnem tipku za novi red u dosjeu za ljudske potencijale i
započnem bilježiti.
- Odvratan si. Goni se dovraga. - Mislim da ču se počastiti jednim glasnim
vrištanjem u podrumu.
- Vidiš da nije teško. Nemaš problema s tim da me pošalješ k vragu. To je
dobar početak. Moram priznati, pristaje ti. A sada pokušaj i s drugima. Čak ni
ne shvaćaš koliko te ljudi gaze. Kako uopće očekuješ da te itko doživljava
ozbiljno? Prestani istim lijenčinama dopuštati produljenje rokova, iz mjeseca
u mjesec.
- Ne znam o čemu govoriš.
- Julie.
- Nije svaki mjesec. - Mrzim ga zato što je u pravu.
- Svaki, baš svaki mjesec. A ti se moraš ubijati od posla radeći noću da sve
stigneš predati na vrijeme. Jesi li mene ikada vidjela s takvim problemima?
Nisi. Ti debili odozdo sva mi izvješća predaju na vrijeme.
Izvučem frazu iz knjige za samopomoć koju držim na noćnom ormariću.
- Ne želim nastaviti ovaj razgovor.
- Dajem ti dobar savjet, trebala bi ga poslušati. Prestani podizati Heleninu
odjeću iz kemijske čistionice. To nije tvoj posao.

21
 - Ovoga trenutka prekidam razgovor. - Ustanem. Možda ću otići
pretrčavati opasne prometnice da se malo ispušem.
- I onaj dostavljač. Jednostavno ga ostavi na miru. Taj otužni, stari
bijednik misli da koketiraš s njim.
- To ljudi i za tebe kažu. - Nesretna mi replika sklizne s usana. Pokušam
vratiti vrijeme. Ne ide.
- Doista misliš da je to ono što nas dvoje radimo? Koketiramo?
On se punom težinom nasloni, onako kako meni to nikada ne polazi za
rukom. Naslon moga stolca ne popusti kad se pokušam u njoj ljuljati. Uspije
mi samo odgurnuti se unatrag i zabiti u zid.
- Malena, da ti se udvaram, odmah bi to znala. - Pogledi nam se susretnu,
a ja osjetim neku nelagodnu težinu u želucu. Ovaj je razgovor iskočio iz
tračnica.
- Po tome što bih doživjela traumu?
- Po tome što bi poslije o tome razmišljala, ležeći u krevetu.
- Zamišljaš me u krevetu, je li? - uspijem odvratiti.
On trepne, a licem mu se proširi neki novi, rijetko viđeni izraz. Najradije
bih mu ga izbrisala šamarom. Izgleda kao da zna nešto što ja ne znam.
Nadmen je i muški, mrzim ga.
- Kladim se da je to jedan jako mali krevet.
Zamalo počnem rigati vatru. Želim pritrčati iza njegova stola, šutnuti mu
noge da se rašire, a zatim stati među njih. Pritisnula bih koljenom majušni
trokut stolca ispod njegova međunožja, malo se popela i natjerala ga da stenje
od bola.
Povukla bih mu kravatu da je olabavim i otkopčala gornji gumb njegove
košulje. Stavila bih ruke oko njegova široka, preplanula grla i stezala, stezala.
Koža bi mu bila vrela pod mojim jagodicama, tijelo mu se otimalo priljubljeno
uz moje, mirisi cedra i bora začinjali zrak oko nas, paleći mi nosnice kao dim.
- Što to zamišljaš? Izraz lica odaje ti prljave misli.
- Maštam o tome da te davim. Golim rukama. - Jedva uspijevam protisnuti
riječi. Promukla sam gore nego radnica na erotskom telefonu poslije
dvostruke smjene.
- Znači to je tvoj fetiš. - Oči mu se smrače.
- Isključivo kad je riječ o tebi.
Obje mu obrve poskoče nebu pod oblake, otvori usta, a oči mu postanu
posve crne, ali čini se da nije u stanju prozboriti ni riječ.
Predivan osjećaj.

22
 Dan je svjetlo plave košulje. Sjetim se fotografije njegova rokovnika koju
sam snimila. Nakon što pročitam nakladno kvartalno izvješće i za Helene
sastavim sažetak, prebacim fotografiju s mobitela na računalo. Potom se
ogledam oko sebe poput zločinca.
Joshua je cijelo jutro u uredu Debelog Malog Seronje i jutro se, začudo,
oteže kao bez kraja. Ovdje je nevjerojatno tiho kad se nema koga mrziti.
Isprintam fotografiju, zaključam računalo i zaputim se niz hodnik.
Napravim dvije fotokopije, pojačavajući rezoluciju sve više kako bi potezi
olovkom bili što uočljiviji. Ne moram ni napominjati da sam sav dokazni
materijal smjesta uništila u rezaču. Voljela bih da ga dvaput mogu uništiti.
Joshua je u posljednje vrijeme počeo zaključavati rokovnik u ladicu.
Naslonim se na zid i okrenem list prema svjetlu. Fotografija obuhvaća
ponedjeljak i utorak od prije nekoliko tjedana. Sastanci gospodina Bexleyja
jasno su vidljivi. No pokraj ponedjeljka stoji slovo. D. Pokraj utorka je S.
Slijedi niz malih crtica, njih osam. Točkice pokraj vremena pauze za ručak.
Niz od četiri slova X i šest malih, kosih crta.
Cijelo poslijepodne kradomice mozgam o tome. Padam u iskušenje da
posjetim službu sigurnosti i zamolim Scotta da mi pokaže snimke nadzornih
kamera za to razdoblje, ali Helen bi mogla doznati za to. To bi definitivno bilo
traćenje tvrtkinih resursa, daleko gore od mog neopravdanog fotokopiranja
i općeg zabušavanja.
Poprilično dugo ne nalazim odgovor. Sada je već kasno poslijepodne i
Joshua se vratio na svoje uobičajeno mjesto nasuprot meni. Njegova plava
košulja sjaji poput ledenjaka. Kad se napokon dosjetim kako dekodirati one
oznake, pljesnem se po čelu. Ne mogu vjerovati da mi je toliko dugo trebalo.
- Hvala ti. Cijelo poslijepodne umirem od želje da sam to učinim - reče
Joshua, ne skidajući pogled s monitora.
Nema pojma da sam vidjela rokovnik i oznake olovkom. Jednostavno ću
pratiti kada se služi običnom olovkom i pokušati pronaći vezu.
Proglašavam špijunske igre otvorenim.

23
 POGLAVLJE 3

Š
pijunske igre nisu donijele brze rezultate. Joshua je već u golublje sivoj
košulji, a ja sam na rubu pameti. Osjetio je moje povećano zanimanje
za njegove aktivnosti pa je postao još oprezniji i sumnjičaviji. Morat ću ga
nekako izmamiti na čistinu. Nikada neću vidjeti običnu olovku u akciji ako i
dalje neprestano mrko zuri u računalo.
Započnem igru koju zovem Ovakav si, onakav si Igra se ovako:
- Znaš, baš si... Ma, nije važno. - Uzdahnem. On zagrize udicu.
- Zgodan. Pametan. Ne, čekaj. Bolji od svih. Napokon ti se prosvijetlilo,
Lucinda.
Joshua zaključa računalo i otvori rokovnik, jednom rukom posegnuvši za
čašom s olovkama i flomasterima. Zadržim dah. On se namršti i zalupi korice
rokovnika. U sivoj bi košulji trebao sličiti androidu, ali nekako mu polazi za
rukom izgledati naočito i inteligentno. Najgori je na svijetu.
- Baš si predvidljiv. - Nekako osjećam da će ga to duboko zapeći. Oči mu
se pretvore u dva procijepa mržnje.
- Ma nemoj? A kako to misliš?
Ta igra, najkraće rečeno, svakom igraču da je potpunu slobodu da
protivniku jasno pokaže koliko ga mrzi.
- Košulje. Raspoloženja. Obrasci ponašanja. Ljudi poput tebe jednostavno
su osuđeni na neuspjeh. Da ikada učiniš nešto neočekivano i iznenadiš me,
umrla bih od šoka.
- Trebam li to doživjeti kao osobni izazov? - Zagleda se u svoj stol,
naizgled duboko zamišljen.
- Voljela bih te vidjeti kako pokušavaš. Ali ti si tako nefleksibilan.
- A ti si tako fleksibilna?
- Jako. - Smjesta nasjednem na to, jer je istina. Da hoću, mogla bih podići
stopalo do glave. Vratim se u igru podigavši obrvu i zagledavši se u strop s
podrugljivim osmijehom na licu. Kad ga ponovno pogledam u oči, usta su mi
neutralni, mali pupoljak, koji se odražava s bezbrojnih zrcalnih ploha.
On polako spusti oči prema podu, a ja prekrižim gležnjeve, odjednom se
sjetivši da sam maloprije izula cipele. Teško je biti dobar mrski neprijatelj
kad ti se vide jarko crveni nokti na nogama.
- Učinim li nešto neočekivano, umrijet ćeš od šoka?
Vidim odraz svog lica u pločicama pokraj njegova ramena.
24
 Izgledam kao crnooka verzija same sebe, divlje i neukrotive grive. Tamna
mi kosa pada oko ramena u nazubljenim plamenim jezicima.
- U tom slučaju, možda bi mi se isplatio trud.
Od ponedjeljka do petka, zbog njega izgledam zastrašujuće. Sličim
nekakvoj ciganskoj vidovnjakinji koja vrišteći pretkazuje smrt. Mahnita
luđakinja u umobolnici, koja tek što si nije noktima iskopala oči.
- Tako dakle, Lucinda Hutton. Fleksibilna mala djevojčica. - Ponovno je
zavaljen u stolcu. Oba su mu stopala na podu, uperena u mene poput dva
revolvera u nekom dvoboju na Divljem zapadu.
- Ljudski resursi - obrecnem se. Gubi u ovoj igri i on to dobro zna.
Pozivanje na ljudske potencijale doslovno je podizanje bijele zastave. On
podigne olovku i jagodicom palca pritisne zašiljen vrh. Kad bi se ljudi mogli
ceriti ne pomičući pritom lice, to bi bilo to.
- Htio sam reći, ti si toliko fleksibilna u svom pristupu životu. Mora da je
to zbog tvog sveobuhvatnog odgoja, Malena. Čime li se ono tvoji roditelji
bave? Podsjeti me?
- Dobro ti znaš čime se bave. - Suviše sam zauzeta za ovakve gluposti.
Dohvatim kutiju Post-ita i počnem razvrstavati blokove.
- Bave se uzgojem...
Zagleda se u strop, glumeći da se iz petnih žila pokušava sjetiti.
- Bave se uzgojem... - Ostavlja riječi visjeti u zraku čitavu vječnost. Pravo
mučenje. Pokušavam ne prekidati šutnju, ali riječ koja ga toliko zabavlja
pobjegne mi s usana poput psovke.
- Jagode. - Otuda i nadimak Malena Jagodica. Dopustim si škrgutanje
zubima. Moj zubar to nikada neće doznati.
- Jagode Nebeski dijamant. Baš slatko. Evo, njihov mi je blog među
najposjećenijim stranicama. - Dvaput klikne mišem i okrene zaslon računala
prema meni.
Toliko mi naglo padne mrak na oči da sam u sebi sigurno nešto istegnula.
Kako li je to uspio pronaći? Moja mama vjerojatno u ovom trenutku ushićeno
doziva tatu. Nigele, dušo! Netko čita moj blog!
Dnevna doza Nebeskog dijamanta. Da, dobro ste čuli. Dnevna doza. Već
dugo nisam otvorila tu stranicu jer ne uspijevam sve to pratiti. Prije negoli je
upoznala tatu, mama je bila novinarka mjesnog lista, ali kad je zatrudnjela sa
mnom dala je otkaz i zajedno su pokrenuli plantažu jagoda. Kad znate priču
o njezinoj prošlosti, svakodnevne kolumne, premda dosta tužne, imaju
smisla. Zaškiljim prema Joshuinu zaslonu. Današnji članak govori o
navodnjavanju.

25
 Naša plantaža opskrbljuje tri mjesne tržnice i lanac dućana. Imamo polje
gdje turisti mogu sami brati jagode, a mama prodaje i džem u staklenkama.
Ljeti spravlja domaći sladoled. Nebeski dijamant prije dvije je godine dobio
certifikat ekološkog uzgoja, što im je bilo iznimno važno. Posao cvate ili
stagnira, ovisno o vremenskim prilikama.
Kad se vratim kući još uvijek moram odraditi smjenu na ulaznim vratima
i posjetiteljima objašnjavati razliku između sorti Elsanta i Diamante. Arose i
Albe. Sva ta imena zvuče kao marke nekih otkačenih, starih automobila.
Rijetko tko se zagleda u moju pločicu s imenom i povezuje s imenom
plantaže. Obožavatelji Beatlesa koji dokuče vezu duboko su, samodopadno
zadovoljni sami sobom.
Kladim se da pogađate što jedem kad me obuzme nostalgija za domom.
- Nema šanse. Nisi valjda. Kako si...
- A znaš, ima tu negdje i najljepša obiteljska fotografija koju sam vidio...
Aha, evo je! - Ponovno klikne mišem, a da zaslon pritom nije morao niti
pogledati. Oči mu zlurado zasjaju dok me promatra.
- Baš divno. To su tvoji roditelji, zar ne? A tko li je ova preslatka, mala
crnokosa curica? Tvoja mala sestrična? Ne... Slika je prilično stara. - Proširi
fotografiju preko cijeloga zaslona.
Postajem crvenija od proklete jagode. Na fotografiji sam, dakako, ja.
Mislim da tu sliku nikada nisam ni vidjela. Zamućena stabla u pozadini
smjesta mi posluže kao orijentir. Navršila sam osam godina kad su roditelji
postavili taj novi drvored u zapadni dio posjeda. Posao je tada cvjetao, što
objašnjava ponos u osmijesima mojih roditelja. Ne stidim se svojih roditelja,
ali za one koji su rođeni u gradu, njih dvoje predstavljaju neiscrpan izvor
zabave. Mnogi uštogljeni šupci poput Joshue smatraju sve to jako slatkim i
rustikalnim. Zamišljaju moju obitelj kao priprost puk, seljačine na obronku
brda prekrivenog gustišem i puzavicama. Za ljude poput Joshue, jagode rastu
u trgovini, zapakirane u plastične kutije.
Na ovoj fotografiji, ispružila sam se roditeljima pod nogama poput
ždrebeta. Odjevena sam u prljavi, kratki kombinezon pun mrlja, a iskrzana,
crna kosa pravo mi je gnijezdo na glavi. Oko tijela imam prebačenu platnenu
vrećicu iz knjižnice, nesumnjivo nakrcanu knjigama iz serije Pet prijatelja ili
staromodnim pričama o konjima. Jedna mi je ruka među lišćem, druga je
puna jagoda. Crvena sam od sunca, a vjerojatno i od predoziranja vitaminom
C. Možda sam zato ovako niska. Vitamini su mi prekinuli rast.
- Znaš, baš mi sliči na tebe. Možda bih trebao poslati adresu ove stranice
svim zaposlenicima B&G-ja i upitati ih što misle, tko bi mogla biti ova mala
divljakuša. - Vidno se trese od potrebe da prasne u smijeh.
- Ubit ću te.
26
 Na toj fotografiji doista izgledam potpuno divlje. Oči su mi vedrije od
neba dok škiljim prema suncu s najvećim osmijehom na usnama. Taj isti
osmijeh nosim cijeloga života. Počinjem osjećati stezanje u grlu, žarenje u
sinusima.
Zagledam se u svoje roditelje. Oboje su tako mladi. Na ovoj su slici tatina
leđa posve ravna, ali svaki puta kad posjetim roditeljski dom, sve je više
pogrbljen. Brzo bacim pogled prema Joshui, kojemu, čini se, više nije do
smijeha. Oči me zapeku od suza prije negoli zastanem i razmislim gdje sam i
nasuprot kome sjedim.
On polako okrene monitor prema sebi, polako i strpljivo zatvori tražilicu,
jer mu je, kao tipičnom muškarcu, nelagodno zbog ženskih suza. Okrenem se
i zagledam u strop, pokušavajući ih natjerati da se povuku odakle su i došle.
- No, razgovarali smo o meni, zar ne? O tome što mogu učiniti ne bih li bio
više kao ti. - Da netko prisluškuje ovaj razgovor, mogao bi pomisliti da je
dobronamjeran.
- Mogao bi se malo potruditi da ne budeš toliki šupak. - Riječi mi iziđu kao
šapat. U odrazu na stropu vidim da mu se čelo počelo mrštiti. O, Gospode.
Zabrinutost.
Oba nam računala zazvone, podsjećajući nas na sastanak svih zaposlenih,
za petnaest minuta. Zagladim obrve i popravim ruž, služeći se zidom kao
zrcalom. S mukom zategnem kosu u nisku punđu, zavezavši je gumicom koju
nosim oko zapešća. Zgužvam rupčić u kuglicu i pritisnem ga na kut oba oka.
Neizgovorena riječ nostalgija i dalje mi odzvanja u grudima. Osamljena.
Kad otvorim oči, vidim da stoji i gleda moj odraz. U ruci drži olovku.
- Što zuriš? - obrecnem se. Pobijedio je. Rasplakao me. Ustanem i
dohvatim poslovnu mapu. I on dohvati fascikl. Glatko ukližemo u igru zrcala.
Oboje dvaput lagano zakucamo na vrata svojih šefova.
Istodobno smo pozvani da uđemo.
Helene se mršti zureći u računalo. Ona je žena kojoj bi više pristajao
pisaći stroj. Njime se povremeno i služila prije nego što smo se ovdje preselili.
Voljela sam slušati ritmičke otkucaje tipaka iz njezina ureda. Sada samo stoji
u jednoj od njezinih vitrina. Plašila se da će je Debeli Mali Seronja zbog toga
zadirkivati.
- Dobar dan. Imamo sastanak svih zaposlenika za petnaest minuta,
sjećate se? Dolje, u glavnoj konferencijskoj dvorani.
Ona duboko uzdahne i podigne svoje filmske oči prema meni. Krupne su,
tamne, izražajne, a trepavice su joj rijetke pod fino oblikovanim obrvama. Na
licu joj ne vidim ni tračak šminke, ne računajući malo ružičasta ruža.

27
 Ovamo je doselila s roditeljima iz Francuske kad joj je bilo šesnaest, a
premda je sada već u ranim pedesetima, u glasu joj se još osjeti
prepoznatljivo, prigušeno predenje.
Helene ne primjećuje koliko je elegantna, zbog čega je još i elegantnija.
Kosa joj je uredno, kratko podšišana. Kratki su joj nokti uvijek obojeni u
blagu nijansu ružičaste. Svu odjeću kupuje u Parizu, prije posjeta svojim
postarijim roditeljima u Saint-Etienneu. Neupadljivi, vuneni džemper koji
upravo nosi vjerojatno košta više od triju prepunih kolica punih namirnica.
Za slučaj da vam to već nije posve jasno, ta je žena moj idol. Zbog nje sam
prestala nositi toliko maskare. Kad odrastem, željela bih biti poput nje.
Omiljena joj je riječ draga.
- Lucy, draga - kaže mi sad, ispruživši ruku. Pružim joj fascikl. - Nešto nije
u redu?
- Alergija. Peku me oči.
- Hmm, baš mi je žao.
Prijeđe pogledom po dnevnom redu. Za veće se sastanke malo detaljnije
pripremamo, ali sastanci svih zaposlenika uvijek su prilično pravocrtni jer
voditelji odjela najčešće vode glavnu riječ. Direktori su nazočni isključivo
kako bi pokazali da im je stalo.
- Alan je napunio pedesetu?
- Naručila sam tortu. Iznijet ćemo je na kraju sastanka.
- To je sjajno za moral - odsutno odvrati Helene. Otvori usta da nešto kaže,
zatim se predomisli. Promatram je dok bira riječi.
- Bexley i ja na ovom ćemo vas sastanku izvijestiti o odluci koju smo
donijeli. Za tebe će biti od velike važnosti. Popričat ćemo o njoj odmah nakon
sastanka.
Stegne me u želucu. Sto posto sam dobila otkaz.
- Ma ne, draga. Vijesti su dobre.
Sastanak svih zaposlenih teče po planu. Tijekom tih sastanaka ne sjedim
pokraj Helene, nego mi je draže sjediti s ostalima, pomiješati se s njima. Na
taj ih način podsjećam da sam i ja dio tima, ali ipak osjećam s kolikom mi
zadrškom pristupaju. Zar doista misle da ću ih cinkati Helene ako imaju
šugav dan?
Joshua sjedi pokraj Debelog Malog Seronje na čelu stola. Obojica su svima
mrski i čini se da zajedno sjede u mjehuriću nevidljivosti.
Alan je rumen i zadovoljan kad iznesem tortu. Okorjeli je, stari
Bexleyjevac odnekud iz utrobe odjela financija, zbog čega mi je još i draže što
sam se za njega malo potrudila. Predala sam lijepu golubicu mira sa šećernim

28
preljevom preko ograde koja dijeli dva protivnička tabora. Tako mi, Gaminci,
igramo. Pretpostavljam da je u Bexleygradu najčešći rođendanski dar nova
baterija za računar.
Soba je krcata ljudima koji nisu došli na vrijeme pa sada stoje naslonjeni
na zid ili sjede po niskim prozorskim daskama. Žamor ćaskanja zaglušan je u
usporedbi s tišinom koja vlada na desetom katu.
Joshua nije ni taknuo krišku torte koja mu leži nadohvat ruke. Ne voli ni
ručati, a kamoli gricnuti nešto. Ja ispunjam naš prostrani ured ritmičkim
zvukovima hrskanja mrkve i odgrizanja jabuke. Vrećice kokica i malene
posudice jogurta nestaju u mojoj rupi bez dna.
Mlatim po svojim energetskim pločicama svakoga dana dok Joshua, za
razliku od mene, samo cucla bombone od mentola. A dvostruko je, zaboga,
veći od mene. Kao da nije ljudsko biće.
Pogledavši tortu, glasno zastenjem. Od SVIH mogućih dekoracija za tortu,
slastičar se morao odlučiti baš za ovu. Pogađate.
Kao vrstan čitač misli, Joshua se nagne prema naprijed i dohvati jagodu.
Otre s nje šećernu glazuru i zagleda se u malu, bjelokosnu grudicu na jagodici
palca. Što li će učiniti? Polizati je? Obrisati s palca izvezenim rupčićem? Mora
da je osjetio moje nestrpljivo iščekivanje jer me presiječe pogledom. Lice mi
se zažari pa oborim oči.
Brže-bolje upitam Margery kako njezinu sinu ide učenje trube (sporo) i
Deana kako se oporavlja nakon operacije koljena (dobro). Polaskani su što
sam se sjetila i uzvrate mi osmijehom. Pretpostavljam da doista neprestano
promatram, slušam i sakupljam trivijalne podatke. No ne činim to s nekim
paklenim predumišljajem, nego uglavnom zato što sam osamljena luzerica.
Ćaskam s Keithom o tome što je nova s njegovom unukom (već je velika)
i s Ellen o preuređenju kuhinje (pravi košmar). Cijelo mi se vrijeme u
pozadini vrti ista ploča. Požderi se od zavisti, Joshua Templeman. Super sam.
Svi me vole. Dio sam ove ekipe. Ti si sam na svijetu.
Dany Fletcher iz tima grafičkog oblikovanja naslovnica mahne mi s druge
strane stola, pokušavajući mi privući pozornost. - Pogledao sam onaj
dokumentarac koji si mi preporučila.
Pokušam se prisjetiti o čemu je riječ, ali nemam pojma. - Oh, ovaj... koji?
- Bilo je to prije nekoliko sastanaka. Razgovarali smo o dokumentarcu o
da Vinciju koji si gledala na History Channelu. Skinuo sam ga.
Igrajući svoju ulogu, neprestano ćaskam. Nikada mi nije palo na pamet da
bi netko doista mogao i slušati što govorim. Na margini njegova rokovnika
nalazi se zanimljiva črčkarija pa je kradomice pokušam bolje proučiti.
- Dobar ti je?
29
 - Da, super je. Da Vinci je, reklo bi se, bio savršeno ljudsko biće, zar ne?
- Slažem se u potpunosti. Ja sam potpuni promašaj. Još ništa nisam
izumila.
Danny se nasmije, vedro i glasno. Podignem pogled s njegova rokovnika
i zagledam mu se u lice. Ovo je vjerojatno prvi put da sam ga pošteno
promotrila. Isključivši autopilota koji me do sada vodio, srce mi poskoči od
iznenađenja. Oh. Baš je sladak.
- Nego, jesi li znala da uskoro odlazim iz firme?
- Ne. Zašto? - Mali koketni mjehurić u trbuhu smjesta mi se rasprsne.
Game over.
- Prijatelj i ja razvijamo novu platformu za samostalno izdavaštvo.
Otkazni mi rok završava za nekoliko tjedana. Ovo mi je zadnji ovakav
sastanak.
- Prava šteta. Ne za mene. Za B&G. - Moje je pojašnjenje suptilno kao da
sam zatreskana šiparica.
Kod mene možete biti sigurni da neću primijetiti zgodnog tipa u svojoj
blizini. Pa sjedio je, zaboga, preko puta mene. A sada odlazi. Uzdah. Vrijeme
je da napokon dobro odmjerim Dannyja Fletchera. Naočit, vitak, u dobroj
formi, s mekim, plavim kovrčama koje mu, kratko podšišane, uokviruju čelo.
Nije visok, što je za mene prednost. Bexleyjevac je, ali nimalo tipičan.
Njegova košulja, premda izglačana kao rođendanska čestitka, ima zavrnute
manžete. Nosi kravatu s neupadljivim uzorkom sitnih škara i ljepila.
- Super ti je kravata.
Pogleda je i široko se osmjehne. - Na poslu JAKO MNOGO režem i lijepim.
Kradom pogledam ostatak dizajnerskog tima, uglavnom Bexleyjevce, koji
su svi odjeveni kao da idu na sprovod. Jasna mi je njegova odluka da napusti
B&G, koji ima najdosadniji tim dizajnera na cijelome svijetu.
Potom promotrim Dannyjevu lijevu ruku. Ni na jednom prstu ne nosi
prsten i lagano bubnja po stolu.
- Čuj, ako ikada poželiš s nekim surađivati na nekom od svojih izuma, ja
sam ti na raspolaganju. - Osmijeh mu je vragolast.
- Uz to što započinješ revoluciju u samostalnom izdavaštvu, radiš u fušu
kao izumitelj?
- Upravo tako. - Bjelodano mu se sviđaju moje oštroumne dosjetke.
Na poslu mi još nikada nitko nije udvarao. Kradom pogledam Joshuu.
Razgovara s gospodinom Bexleyjem.
- Bit će teško izumiti nešto čega se Japanci još nisu sjetili.

30
 On se na trenutak zamisli. - Kao, na primjer, one majušne krpe za pod koje
bebe mogu nositi na dlanovima i koljenima dok pužu?
- Da. Vidio si one jastuke u obliku muškog ramena na kojem osamljene
žene mogu spavati?
Ima kockastu vilicu, osjenčanu srebrnkastom trodnevnom bradom, a ima
i jedna od onih, pomalo okrutnih usta, barem dok se ne nasmije. A sada mi se
smiješi, gledajući me ravno u oči.
- Tebi to zasigurno ne treba, zar ne? - Spusti glas, govoreći mnogo tiše od
žamora koji nas okružuje. Oči mu svjetlucaju, izazivajući me.
- Možda i treba. - Napravim tužnu grimasu.
- Siguran sam da ti je lako pronaći ljudskog dragovoljca.
Pokušam nas vratiti u sigurne vode. Na nesreću, zvučim kao da mu se
nudim. - Možda bi bilo zabavno nešto izumiti.
Helene lupka svojim papirima pa se nevoljko okrenem na stolici. Joshua
me šiba pogledom pod bijesnim obrvama. Moždanim mu valovima odašiljem
uvrede. Kad ih primi, izravna leđa ustobočivši se na stolcu.
- Još samo nešto, prije nego što se raziđemo - reče gospodin Bexley.
Helene pokuša zadržati vedar izraz. Ne podnosi kad se Bexley ponaša kao da
sam predsjeda sastankom.
- Imamo jednu objavu o restrukturiranju našeg voditeljskog tima -
nastavi Helene, kao da se ništa nije dogodilo, a usne gospodina Bexleyja
uzrujano se stegnu prije nego joj ponovno upadne u riječ.
- Otvorili smo treću direktorsku poziciju. Glavni izvršni direktor.
Joshua i ja stresemo se na stolici kao da smo doživjeli strujni udar.
- Bit će to radno mjesto koje je po hijerarhiji odmah ispod mene i Helene.
Želimo formalizirati poziciju koja nadgleda operativni dio tvrtke, ostavljajući
direktorima uprave vremena da se usredotoče na strateške ciljeve.
Uputi Joshui osmijeh stegnutih usana, a on mu znakovito kimne, napeto
ga gledajući. Helene mi uhvati pogled i naglašeno podigne obrve. Netko me
podbode laktom.
- Sve će biti objavljeno sutra na portalu za zapošljavanje i internetu. -
Izgovori to kao da je internet neka pomodna novotarija.
- Pozicija je otvorena kandidatima iz tvrtke i izvan nje. - Helene složi svoje
dokumente i ustane.
Debeli Mali Seronja ustane i spremi se otići, no zatim odabere još jednu
krišku torte. Helene krene za njim, odmahujući glavom. Soba ponovno
eksplodira od žamora, a kutija s tortom počne putovati preko stola. Joshua

31
zastane na vratima, a vidjevši da ja tvrdoglavo odbijam ustati,
demonstrativno iziđe.
- Čini se da te čeka mnogo posla - reče mi Danny. Kimnem, progutavši
knedlu i za rastanak mahnem cijeloj dvorani, suviše svladana osjećajima da
bih se dostojanstveno povukla. Kad napustim sobu, bacim se u trk,
preskačući po dvije stube odjednom. Vidim kako se vrata gospodina Bexleyja
zatvaraju pa odjurim u Heleninu sobu i zaustavim se uz škripu kočnica,
odgurnem vrata iza leđa da se zatvore i zalupim ih stražnjicom.
- U čemu je kvaka?
- Bila bi Josheva šefica, ako me to pitaš.
Preplavi me osjećaj čistog ushita. Joshuina ŠEFICA. Morao bi činiti sve što
mu naložim, uključujući i to da se prema meni odnosi s poštovanjem. Postoji
opasnost da se u ovom trenutku od radosti upiškim u gaće.
- Miriše mi na potpunu katastrofu, ali željela bih da dobiješ taj posao.
- Katastrofu? - Potonem u stolicu. - Zašto?
- Ti i Josh ne surađujete dobro jedno s drugim. Vi ste nebo i zemlja.
Umiješamo li u to još i ovakav odnos moći... - Sumnjičavo cokne jezikom.
- Ali stvorena sam za taj posao.
- Dakako, draga. Želim da ga dobiješ.
Uzbuđenje mi raste dok razgovaramo o ulozi. Prijeti nam još jedno
restrukturiranje, ali ovoga bih puta mogla izravno utjecati na ishod. Mogla
bih spasiti radna mjesta umjesto da ih ukidam. Odgovornost je daleko veća,
ali povišica bi bila osjetna. Mogla bih češće putovati kući, mogla bih si
priuštiti novi auto.
- Moram ti reći da Bexley želi Josha za taj posao. Jako smo se oko toga
posvađali.
- Da mi Joshua postane šef, morala bih podnijeti ostavku. - Te mi riječi
smjesta siđu s usana. Rečenica zvuči kao da je iz nekog filma.
- Samo još jedan razlog zašto moramo dati sve od sebe da ti dobiješ taj
posao, draga. Da je bilo po mojemu, već bismo na sastanku objavili tvoje
unapređenje.
Ugrizem se za palac. - Nema šanse da natječaj bude pošten. Joshua i
gospodin Bexley sabotirat će me na svakom koraku.
- Razmišljala sam o tome. Razgovore za posao vodit će neovisan tim
savjetnika za zapošljavanje. Natjecat ćete se na neutralnom terenu. Bit će tu
i kandidata izvan B&G-ja. Konkurencija će vjerojatno biti jaka. Želim da budeš
spremna.
- Bit ću. - Nadam se.

32
 - Važan dio razgovora za posao je i prezentacija. Moraš smjesta početi
raditi na njoj. Komisija će željeti čuti tvoju viziju budućnosti B&G-ja.
Jedva čekam vratiti se za stol. Moram dopuniti životopis. - Neće ti smetati
ako radim na molbi tijekom stanki za ručak?
- Draga, slobodno radi na njoj i cijele dane, dok ne bude gotova. Lucy
Hutton, izvršna direktorica Bexleyja & Gamina. Dobro zvuči, zar ne?
Osmjehnem se od uha do uha.
- Dobit ćeš ga. Osjećam to. - Helene pantomimom zaključa usta. - A sad
idi. Zgrabi ga!
Sjednem za stol i otvorim svoj sramotno zastarjeli životopis. Sva gorim
od ove nove prilike koja mi se pružila. Današnjim se danom sve promijenilo.
No dobro, gotovo sve.
Nakon što sam nekoliko minuta radila na životopisu, osjetim kako mi
netko stoji iza leđa. Duboko udahnem. Miris cedrovine. Njegova mi kopča
remena namigne. Pazim da i dalje ravnomjerno tipkam.
- Posao je moj, Jagodice Malena - začuje se Joshuin glas.
Kako bih se suzdržala od toga da ustanem i tresnem ga šakom u trbuh,
polako brojim: jedan, dva, tri, četiri...
- Baš smiješno, isto sam to i ja upravo čula od Helene. - U uglačanoj plohi
mojega stola promatram njegovu stražnjicu dok se udaljava, zaklinjući se
sama sebi da će Joshua Templeman izgubiti u najvažnijoj igri koju smo ikada
zaigrali.

33
 POGLAVLJE 4

D anas je dan sivo bijele, prugaste košulje, a u mojem je rokovniku

pokraj petka veliki, crveni križić. Kladila bih se u stotinu dolara da je
isti takav križić i u Joshuinu. Moramo predati molbe za posao.
Napola sam izbezumljena od čitanja svoje molbe. Postala sam toliko
opsjednuta prezentacijom da sam je počela sanjati. Treba mi odmor.
Zaključam računalo i sa zanimanjem promatram kako Joshua radi to isto.
Sjedimo jedno nasuprot drugome poput dvoje šahista. Prekrižimo ruke. Još
ga nisam vidjela da se služi običnom olovkom.
- Kako si ti meni, malena Lucy? - Njegov vedar ton i blag izraz lica
pokazuje da smo zaigrali igru koju jako rijetko igramo. Ta se igra zove Kako
si ti meni? Uglavnom počinje tako što glumimo da se zapravo ne mrzimo.
Ponašamo se poput normalnih kolega koje ne žele umrljati ruke krvlju onoga
drugoga. Bolesno.
- Sjajno sam, hvala na pitanju, veliki Josh. A kako si ti meni?
- Super. Baš sam krenuo po kavu. Želiš li možda šalicu čaja? - U ruci mu je
njegova teška, crna šalica za kavu. Mrzim tu šalicu.
Spustim pogled. U ruci mi se već našla moja crvena šalica s bijelim
točkicama. Donese li mi čaj, znam da će pljunuti u njega. Zar misli da sam pala
s Marsa? - Mislim da ću poći s tobom.
Odlučno kročimo prema kuhinji jednakim ritmom koraka, lijeva, desna,
lijeva, desna, poput državnih tužitelja koji hodaju prema kameri u najavnoj
špici serije Zakon i red. Zbog toga mi koraci moraju biti gotovo dvaput duži
nego obično. Kolege prekidaju razgovor i prate nas zamišljenim pogledom.
Joshua i ja pogledamo jedno drugo, zubato se osmjehujući. Vrijeme je za
civilizirano ophođenje. Kao da smo direktori.
- Ah-ha-ha - veselo govorimo jedno drugome, glumeći da zbijamo šale.
- Ah-ha-ha.
Zamaknemo za ugao. Annabelle se osvrne za fotokopirnim uređajem,
zamalo ispustivši papire. - Što se zbiva?
Joshua i ja joj kimnemo i nastavimo žustro koračati, ujedinjeni u našoj
beskrajnoj igri nadigravanja. Moja kratka, prugasta haljinica vijori se od
ubrzanja sile teže.
- Mama i tata vas puno vole, klinci - tiho će Joshua, tako da ga samo ja
čujem. Neupućeni prolaznik zaključio bi da uljudno ćaskamo. Nekoliko
merkatskih glava izviri iznad zidova uredskih odjeljaka. Čini se da smo žive
34
legende. - Ponekad se oko nečega uzbudimo pa se svađamo. No, ne bojte se.
Čak i kad se svađamo, morate znati da to nije vaša krivnja.
- To su samo odrasla posla - tiho objasnim zainteresiranim licima pokraj
kojih prolazimo. - Tata ponekad spava na kauču, ali to je posve u redu. Još vas
volimo.
U kuhinji, dok umačem vrećicu čaja u šalicu, nekontroliran nalet smijeha
zamalo me obori s nogu poput oceanskog vala. Uhvatim se za rub ormarića i
tresem se bez glasa.
Joshua me ignorira, šećući oko mene dok si spravlja kavu. Podignem
pogled i vidim kako njegove ruke otvaraju ormarić kilometrima iznad moje
glave, osjećam toplinu njegova tijela tek koji centimetar iza mojih leđa. Kao
da me grije sunce. Već sam zaboravila da su drugi ljudi topli. Osjećam miris
njegove kože. Potreba za smijehom izblijedi. Nisam osjetila ljudski dodir još
od posjeta frizeru, kad mi je frizerka, Angela, izmasirala glavu prije, ako se
dobro sjećam, osam tjedana. Sada zamišljam kako se naslanjam na njega i
opuštam svaki mišić u tijelu. Kako bi reagirao da se onesvijestim? Vjerojatno
bi me pustio da se skljokam na pod, zatim me gurnuo vrškom cipele.
Druga mi se slika pojavi pred očima. Joshua me grabi, zaustavlja moj pad.
Njegove ruke oko moga struka, prsti zariveni u kožu.
- Baš si smiješan - kažem nakon što uvidim da već duže vrijeme šutim.
- Da pukneš od smijeha. - Glasno progutam.
- I ti si. - Zaputi se prema hladnjaku.
Na dovratku se materijalizira Jeanette iz ljudskih potencijala, poput
nekog potištenog, pjegavog duha. Draga je gospođa, ali već joj je puna kapa
naših gluposti.
- Što se zbiva? - Podbočila je šake o bokove. Bolje rečeno, mislim da jest.
Građena je poput triangla pod zveckavim, tibetanskim pončom za koji mora
da se cjenkala na svom zadnjem duhovnom putovanju. Ona je prava
Gaminica, do srži.
- Jeanette! Kuham kavu! Mogu li i tebi ponuditi? - Joshua mahne šalicom
prema njoj, a ona razdraženo odmahne rukom. Duboko ga mrzi. Žena po
mom ukusu.
- Primila sam poziv za hitnom intervencijom. Došla sam vam biti sudac.
- Nema potrebe, Jeanette. Sve je u redu. - Nježno umočim vrećicu čaja,
gledajući kako voda postaje crvena poput opeke. Joshua mi u šalicu ubaci
žličicu šećera.
- Nije ti dovoljno sladak, zar ne?
Usiljeno se nasmijem ormariću pred sobom, zapitavši se otkud zna kakav
mi čaj najviše prija? Otkud išta zna o meni? Jeanette sumnjičavo razrogači oči.
35
 Joshua je blagonaklono pogleda. - Samo si spravljamo tople napitke. Što
ima novo na polju ljudskih potencijala?
- Dvoje najgorih serijskih tužibaba u ovoj tvrtki ne bi se smjelo ostavljati
nasamo. - Rub njezina ponča pokaže prema kuhinji.
- Čuj, nema nam druge. Po cijele dane sjedimo zajedno u sobi, sami
samcati. Provodim između četrdeset i pedeset sati tjedno s tom dragom
damom. Posve sam. - Zvuči ljubazno, ali podtekst ovog dijaloga glasi: odjebi.
- Vašim sam šefovima dala već nekoliko preporuka na tu temu - smrknuto
će Jeanette. Njezin je podtekst isti kao i njegov.
- Slušaj, uskoro ću ja postati Lucindin šef - odvrati Joshua, a oči mi polete
njegovima. - Kao profesionalac, mogu sa svakime izići na kraj.
Po načinu na koji naglašava riječ svakime može se naslutiti kako me
smatra mentalno zaostalom.
- Zapravo, uskoro ću ja postati tvoja šefica. - Slatka sam kao med.
Jeanettine se sitne šake pojave ispod ponča. Protrlja oči, napravivši si svinjac
od maškare.
- S vama dvoje imam pune ruke posla - tiho protisne, sva očajna. Osjetim
grižnju savjesti. Moje ponašanje ne dolikuje budućoj direktorici. Vrijeme je
da popravim ovaj odnos.
- Svjesna sam da je u prošlosti komunikacija između gospodina
Templemana i mene bila pomalo... napeta. Rado ću se posvetiti tom problemu
i ojačati timski rad ovdje u B&G-ju. - Poslužim se svojim najljubaznijim,
poslovnim glasom, gledajući kako joj se čelo sumnjičavo naboralo. Joshua me
prostrijeli pogledom kao laserskim zrakama.
- Uručila sam Helene nacrt prijedloga za poslijepodnevni team building
zaposlenika u financijskom, upravnom i grafičkom odjelu B&G-ja. - Zvat ćemo
se, skraćeno, FUGO. To mi je najnovija zamisao. Zamislite samo kako će to
sjajno zvučati na razgovoru za posao. Baš sjajno.
- Predano ću nastaviti kao i do sada - reče Joshua, gurajući se gdje mu nije
mjesto. Zapešće mi zadrhti od želje da mu prospem vrući čaj u lice.
- Ništa se ti nemoj brinuti - umirim Jeanette dok stojimo pred njom. - Sve
će biti u najboljem redu. - Pončo joj žalosno zazvecka na odlasku.
- Kad ti postanem šef, toliko ću te goniti da ćeš se jebeno kupati u znoju. -
Joshuin je glas prljav i grub.
Sada mi je već prava muka držati korak s njim, ali natjeram se. Malo mi
se čaja prospe po tapisonu. - Kad ja tebi budem šefica, svaku ćeš mi zapovijed
morati odraditi s velikim osmijehom na licu. - U prolazu uljudno kimnem
Marnie i Alanu.
Skrenemo za ugao poput para trkaćih konja.
36
 - Kada ti postanem šef, nakon svake tri pogreške u financijskom izračunu
dobit ćeš službenu opomenu.
Promrmljam ispod glasa, no svejedno me čuje. - Kad ja postanem tvoja
šefica, završit ću na sudu zbog ubojstva.
- Kada postanem tvoj šef, implementirat ću korporativnu obvezu nošenja
identičnih odora. Neće biti više tih tvojih blesavih retro-kostimića. Već sam
odabrao jednu u katalogu Poslovnih odijela. Sve ćete nositi sive haljine. - Malo
zastane, kako bi postigao bolji učinak. - Od poliestera. Te bi haljine trebale
biti do koljena, tako da će tebi dosezati do gležnjeva.
Luđački sam osjetljiva na visinu i potpuno prezirem sintetičke tkanine.
Otvorim usta iz kojih pobjegne tiho, životinjsko režanje. Požurim naprijed i
otvorim vrata ureda direktora bokom.
- To je, dakle, potrebno da se prestaneš paliti na mene? - otresito mu
spustim, a on duboko uzdahne i pogleda u strop.
- Prozrela si me, Malena.
- Oh, još kako sam te prozrela. - Oboje dišemo malo teže nego što to
situacija nalaže. Oboje odložimo šalice i nastavimo sukob.
- Ne pada mi na pamet raditi za tebe. Ništa od poliesterskih haljina.
Dobiješ li posao, smjesta dajem otkaz. To se samo po sebi podrazumijeva.
On na djelić trenutka djeluje istinski iznenađen. - O, ma nemoj?
- A ti, kao, ne bi dao otkaz da ja dobijem posao?
- Nisam siguran. - Prodorno me gleda, razmišljajući.
- Joshua, dobijem li posao, moraš otići.
- Nisam od onih koji lako odustaju. - Glas mu postane nekako
naelektriziran i osloni se šakom o bok.
- Niti ja ne odustajem lako. No ako si toliko siguran da ćeš ti dobiti posao,
zašto ti je problem obećati da ćeš u protivnom dati otkaz? - Promatram ga
dok mozga o mojem pitanju.
Želim da mi bude podređen, da živčano grize nokte dok proučavam
njegova izvješća, koja ću pred njim poderati. Želim da četveronoške puzi pod
mojim nogama, skupljajući poderane papire, sipajući isprike zbog vlastite
nesposobnosti. Želim da plače u Jeanettinu uredu, koreći samoga sebe zbog
svojih nedostataka. Želim mu toliko uništiti živce da se sam sveže u čvor.
- U redu. Pristajem. Dobiješ li unapređenje, obećavam da ću dati otkaz.
Eto, sad me ponovno pohotljivo gledaš - nadoda Joshua, okrene mi leđa i
sjedne. Otključa ladicu i izvadi rokovnik, pomno prekapajući po olovkama.
- Ponovno me daviš u mislima?

37
 Zabilježio je nešto običnom olovkom. Povukao je običnu, malu crticu, a
zatim me primijetio.
- Što je smiješno?
Mislim da olovkom u rokovnik bilježi svaku našu svađu.

- Sad bih stvarno morala na spavanje. - Razgovaram s roditeljima. Usput

nježno čistim Štrumpfa kojega sam za dva dolara kupila na eBayu. Na
televiziji je serija Zakon i red. Trenutno slijede lažan trag. Imam masku za lice
od bijele gline, suši mi se lak na noktima.
- U redu, Štrumpfetice - uglas će moji roditelji, kao da su dvoglavo
čudovište. Još im nije postalo jasno da ne moraju sjediti priljubljeni obraz uz
obraz kako bi stali na zaslon video poziva. A možda i jesu, samo im je ovako
ljepše.
Tata je opasno preplanuo na suncu, bijeli su mu samo otisci sunčanih
naočala. Izgleda poput rakuna u negativu. Velik je brbljavac i još veći
šaljivdžija, stoga često vidim taj zub koji je okrhnuo glođući pečena rebarca.
Nosi majicu koju ima još otkako sam bila djevojčica, zbog čega me obuzima
nepodnošljiva nostalgija.
Mama nikad ne gleda ravno u kameru. Ometa je sitni prozorčić u kojem
vidi vlastito lice na ekranu. Mislim da si proučava bore. Zbog toga našim
razgovorima vlada ozračje nedovoljne povezanosti, zbog čega mi još više
nedostaje.
Njezina se svijetla koža ne može nositi s radom na polju, stoga ondje gdje
tata pocrni, njoj iskoče pjege. Imamo jednaku put, tako da znam što bi se
dogodilo kad bih odustala od kreme za sunčanje. Načičkale su svaki
kvadratni centimetar njezina lica i ruku. Čak su joj i očni kapci pjegavi. Kad
tome pridodamo njezine vedre, plave oči i crnu kosu koju obično veže u
punđu navrh glave, ne čudi što je, kamo god pođe, slijede zadivljeni pogledi.
Tata robuje njezinoj ljepoti. U tu sam činjenicu posve sigurna, jer joj je to
i rekao prije samo desetak minuta.
- Slušaj, ništa ti nemoj brinuti. Ti si najpoduzetnija osoba u toj tvrtki,
sigurna sam. Željela si raditi u izdavačkoj kući i taj si san ostvarila. I ne
zaboravi, što god da se dogodi, uvijek ćeš biti direktorica Nebeskog
dijamanta. - Tata je naširoko objašnjavao niz razloga zbog kojih bih upravo
ja trebala dobiti posao.
- Hvala, tatice. - Nasmijem se ne bih li sakrila ostatak nabujalih osjećaja
koji me muče još otkako sam se zbog bloga slomila pred Joshuom. - Moja prva
direktorska zapovijed je ta da vas dvoje večeras smjesta odete u krevet.
Mama, želim ti puno sreće s tvojom Lucy četrdeset dva.

38
 Dok sam večerala, nadoknadila sam zaostatak u čitanju maminih desetak
zadnjih blogova. Mama ima jasan, sažet stil pisanja. Da nije prestala raditi,
mislim da bi danas bila novinarka neke od najvažnijih svjetskih redakcija.
Annie Hutton, istražiteljska novinarka. Umjesto toga, dane provodi plijeveći
istrunule biljke, pakira kutije za otpremu i poput Frankensteina stvara
hibridne sorte jagoda. Za mene je činjenica da se zbog muškarca odrekla
svog sna prava tragedija, bez obzira na to koliko je moj otac divan čovjek, kao
i činjenicu da zbog te njezine odluke danas sjedim ovdje.
- Nadam se da neće ispasti kao Lucy Četrdeset jedan. Nikada ništa slično
nisam vidjela. Izvana su izgledale normalno, ali iznutra su bile posve šuplje.
Nije li tako, Nigele?
- Bile su kao voćni baloni.
- Intervju će proći bez problema, zlato. Već će im u prvih pet minuta biti
jasno da živiš i dišeš za izdavačku industriju. Još pamtim kako si se vratila s
onog školskog izleta. Izgledala si kao zaljubljena. - Majčine se oči ispune
uspomenama. - Dobro znam kako si se osjećala. Sjećam se kad sam prvi puta
zakoračila u tiskaru. Miris tinte bio mi je kao droga.
- Onaj Jeremy s posla još ti zadaje glavobolje? - Tata je do sada već dobro
upamtio Joshuino pravo ime, ali namjerno ga ne koristi.
- Zove se Joshua. I da, još me mrzi iz sve duše. - Zagrabim šaku indijskih
oraščića i počnem ih agresivno žvakati.
Tata se, laskajući mi, zabezekne. - Nevjerojatno. Tko bi tebe mogao
mrziti?
- Ni meni to nije jasno - složi se mama, tapkajući kažiprstom po
sljepoočnici. - Sitna je i slatka. A sitne i slatke ljude nitko ne mrzi. - Tata
smjesta kimne glavom pa nastave razgovarati kao da me nema.
- Najslađa je djevojka na svijetu. Taj Julian očito ima nekakav kompleks
manje vrijednosti. Ili je jedan od onih muških šovinista. Želi uniziti sve ostale,
kako bi se on osjećao bolje. Napoleonski kompleks. Hitlerski kompleks. Nešto
s njim zasigurno nije u redu. - Nabraja komplekse na prste.
- Ima ih sve redom. Tata, prelijepi dio ekrana Post-itom tako da mama
više ne može vidjeti samu sebe. Nije me još pošteno ni pogledala.
- Možda je beznadno zaljubljen u nju - optimistično predloži mama, po
prvi se puta doista zagledavši u kameru. Težina u želucu prilijepi me za
stolac. Krajičkom oka ugledam vlastito lice. Izgledam kao glinena bista
sleđenog iznenađenja i užasa.
Tata frkće nosom da se sve puši. - Nevjerojatno glup način da to pokaže,
zar ne? Pretvorio joj je radno mjesto u pakao. Kažem ti, ako ga ikada sretnem,

39
morat će me moliti za oprost. Čuješ li me, Luce? Reci mu da pazi što radi, u
protivnom će tvoj tata sjesti na avion i pozvati ga na red.
Pomisao kako njih dvojica stoje oči u oči čudna je i neprirodna. - Na tvom
mjestu ne bih trošila vrijeme na to, tata.
Mama je samo čekala priliku da promijeni temu. - Kad smo već kod
aviona, možemo ti uplatiti nešto novaca na račun da kupiš kartu i dođeš nam
malo u posjet. Nismo te vidjeh čitavu vječnost. Prošlo je jako dugo vremena,
Lucy.
- Nije problem u novcu, nego u vremenu - pokušam im odgovoriti, ali
oboje mi istodobno počnu upadati u riječ nekom nerazumljivom mješavinom
moljakanja, preklinjanja i raspravljanja.
- Doći ću čim uhvatim malo vremena, ali bojim se da to neće biti uskoro.
Dobijem li unapređenje, imat ću posla preko glave. A ne dobijem li ga... -
Zagledam se u tipkovnicu.
- Što će onda biti? - oštro upita tata.
- Morat ću pronaći drugi posao.
- To se podrazumijeva. Nema šanse da radiš za tog kretena Justina. -
Potom se tata obrati mami: - Ipak, bilo bi sjajno kada bi se vratila kući.
- Nešto ne štima s poslovnim knjigama. Treba nam netko pametan.
Vidim da je mama još zabrinuta oko moje situacije s poslom. Poprilično
je škrta i pazi na novac, a dovoljno dugo živi na selu da se u njezinoj mašti
grad pretvorio u nepodnošljivo skupu, užurbanu metropolu. Nije daleko od
istine. Plaća mi je velika, ali nakon što mi banka otme iznos za stanarinu,
jedva spajam kraj s krajem. Pomisao na život s cimericom ispunja me
užasom.
- No što će biti ako...
Tata je utiša i mahne rukom kako bi se svaka pomisao na neuspjeh
rasplinula poput oblačka duhanskog dima. - Sve će biti u redu. Johnie će
završiti nezaposlen i spavati ispod mosta, a ne ona.
- Njoj se to nikada ne bi moglo dogoditi - složi se mama, pomalo u panici.
- Jesi li se uspjela pomiriti s onom prijateljicom koja ti je nekoć bila
kolegica? Kako se ono zvala? Valerie?
- Ne spominji to, uzrujat ćeš je - prekori ga mama. Tata podigne ruke u
znak predaje i pogleda u strop.
U pravu je, doista sam se uzrujala, ali trudim se ne podići glas. - Poslije
spajanja tvrtki, uspjela sam je nagovoriti da se nađemo na kavi kako bih joj
sve objasnila, ali ona je izgubila posao, a ja svoj nisam. Nije mi to mogla
oprostiti. Rekla je da bi je prava prijateljica ipak nekako upozorila.

40
 - Ali ni ti nisi ništa znala! - reče tata. Kimnem. Istina je. No otada me muči
pitanje jesam li se trebala malo založiti i nekako doznati prijeti li joj otkaz?
- Njezin krug prijateljica polako je počeo postajati i moj... a sad sam tu
gdje jesam. Vratila sam se na početak. - Tužna, osamljena bijednica.
- Sigurno imaš drugih kolega i kolegica s kojima se možeš družiti - reče
mama.
- Nitko se ne želi sprijateljiti sa mnom. Misle da ću njihove tajne odati
šefici. Možemo li promijeniti temu? Ovog sam tjedna popričala s jednim
dečkom. - Čim sam to izgovorila, zažalila sam.
- Opaa - uzviknu u isti glas. - Opaa. - Pogledaju jedno drugo. - Je li dobar?
To je uvijek prvo pitanje. - O, da. Jako je dobar.
- Kako se zove?
- Danny. Radi u odjelu oblikovanja naslovnica. Nismo izašli, niti išta
slično, ali...
- Baš sjajno! - reče mama, a tata u isti glas prokomentira: - Već ti je bilo i
vrijeme!
Palcem prekrije mikrofon pa se počnu došaptavati jedno s drugim.
Nagađanja su im zujala poput roja stršljena.
- Kao što sam rekla, nismo izašli na spoj. Nisam ni sigurna želi li. -
Pomislim na Dannyja, način na koji me gleda, na koji mi se smiješi. Želi.
Tata toliko glasno priča da zvučnik ponekad zakrči. - Pitaj ga. To je
nesumnjivo bolje od desetosatnog sjedenja u uredu i prepucavanja s
Jamesom. Živni malo, zabavi se. Navuci crvenu haljinu za tulume. Kad se
sljedeći put čujemo putem Skypea, želim čuti da si bila vani.
- Je li ti u tvrtki dopušteno hodati s kolegom? - upita mama, a tata se
namršti na nju. Negativne misli i najgori mogući scenariji nikada ga nisu
zanimali. Kako bilo, mama je postavila dobro pitanje.
- Nije dopušteno, ali dao je otkaz. Pokreće vlastiti posao.
- Dobar momak - mama će tati. - Imam dobar predosjećaj.
- Sad bih doista morala na spavanje - podsjetim ih. Zijevnem, a u glinenoj
mi se maski za lice otvore pukotine.
- Laku noć, zlato - zacvrkuću uglas. Prije nego tata pritisne gumb za
spuštanje slušalice, čujem mamu koja još tiho mrmlja sebi u bradu:
- Zašto ne želi doći kući...?
Hoćete li istinu? Oboje se prema meni ponašaju kao da sam gostujuća
zvijezda, nevjerojatno i potpuno uspješna. Iskreno, smiješno je koliko me
hvale pred svojim prijateljima. Kad odem kući, osjećam se kao prevarantica.

41
 Dok ispirem masku s lica, pokušavam potisnuti grižnju savjesti zbog toga
što sam tako loša kći nabrajanjem predmeta koje bih ponijela ako ću morati
živjeti kao beskućnica pod mostom. Vreća za spavanje, nož, kišobran,
prostirka za jogu. Na njoj mogu spavati i vježbati jogu da ostanem gipka. Svi
moji rijetki Štrumpfovi mogli bi stati u ribičku kutiju za mamce.
Na uzglavlju držim kopiju Joshuina stolnog rokovnika. Vrijeme je za malo
detektivskog rada. Pomalo me uznemiruje što je taj komadić Joshue
Templemana zaposjeo moju spavaću sobu. Um mi teatralno došapne: Zamisli
samo! Smjesta giljotiniram tu primisao u korijenu.
Proučim kopiju. Mislim da te crtice predstavljaju naše svađe. To
pribilježim na margini. Toga dana šest smo se puta posvađali. Rekla bih da je
to prosječan broj. Za ove kose crte nemam pojma što su. Ali ovi križići? Na
pamet mi padnu čestitke za Valentinovo i crtanje poljubaca. Ništa od toga ne
ulazi niti izlazi iz našeg ureda. Možda broji koliko me puta prijavio ljudskim
resursima.
Zatvorim prijenosno računalo i odložim ga, zatim operem zube i legnem
u krevet.
Joshuine primjedbe na moju odjeću - moje blesave retro-kostimiće -
potakle su me da u dubini ormara pronađem kratku, crnu haljinu koju ću
sutra odjenuti. Sušta je suprotnost poslovnoj, sivoj haljini do gležnja. U njoj
mi struk djeluje tanak, a guza mije savršena. U njoj izgledam kao kombinacija
Palčice i Jessice Rabbit. Misli da me vidio u kratkoj suknji? Dobrano će se
iznenaditi.
Niske cure poput mene obično igraju na kartu slatkoće, a manje na moć,
stoga izvlačim sve adute. Mrežaste čarape toliko su fine da su pod prstima
poput najsitnijeg pijeska. Crvene potpetice podižu me nebu pod oblake, na
vrtoglavih metar šezdeset pet.
Sutra od jagoda neće biti ni spomena. Kad uđem u ured, Joshui
Templemanu kava će poletjeti na nos. Ne znam zašto mi je do toga stalo, ali
jest.
Kakve zbunjujuće misli pred odlazak na spavanje.

42
 POGLAVLJE 5

T o što sam utonula u san s njegovim imenom u glavi, vjerojatno je

utjecalo na ono što sam sanjala. Gluho je doba noći, ležim na trbuhu,
lica priljubljena uz jastuk. On se nadvio nad mene, stisnut uz moja leđa, topao
kao sunčeva svjetlost. Glas mu je vreli šapat, usne tik do mojega uha dok uvija
bokove kako bi mi se trljao uz guzove.
Toliko ću te goniti da ćeš se jebeno kupati u znoju. Jebeno. Kupati. U znoju.
Osjećam njegovu punu težinu i veličinu. Pokušam se odgurnuti od
kreveta kako bih je još jače doživjela, ali on promrmlja moje ime kao psovku
i popne se više na mene, koljenima mi obujmivši bokove. Jagodice prstiju
glatko mu klize oblinama mojih grudi. Dah mu je vruć poput pare na mom
vratu. Ne mogu udahnuti dovoljno zraka. Pretežak je, a ja sam suviše
uzbuđena. Osjetljivi, zaboravljeni dijelovi moga tijela odjednom planu i ožive.
Noktima grebem plahtu dok mi jagodice ne buknu od trenja.
Spoznaja da imam erotske snove o Joshui Templemanu prene me iz sna.
Balansiram na rubu buđenja, ali ne otvaram oči. Moram vidjeti gdje će me
podsvijest odvesti. Nakon nekoliko minuta, ponovno utonem.
Učinit ću sve što želiš, Lucinda. Ali moraš me zamoliti.
Ton mu je lijen, kakvim se ponekad služi dok me gleda s jednim posebnim
izrazom lica. Kao da me vidio kroz rupu u zidu i točno zna kako izgledam, sve
do gole kože.
Okrenem glavu i ugledam njegovo zapešće, oslonjeno pokraj moje glave,
rukav poslovne košulje otkopčan i zasukan, bez manžete. Vidim mu nekoliko
centimetara podlaktice. Dlačice, vene, tetive. Dlan se stegne u šaku, a od same
pomisli da me svladao stegne mi se utroba.
Ne vidim mu lice. Premda znam da time sve mogu upropastiti,
preokrenem se na leđa, zgužvavši pritom plahtu i pokrivač. Zapletena sam u
njegovim rukama i nogama. Shvatim da sam uspaljena, a gledajući u njegove
tamnoplave oči odjednom mi postane jasno da sam se vjerojatno i sva
navlažila. Teatralno uzdahnem od zgražanja. Njegov je odgovor prigušen
smijeh.
To je, bojim se, istina. Ne izgleda kao da mu je zbog toga žao.
Njegova je zamamna težina tolika da me prikovala uz krevet. Ruke i
bokovi. Uvijam se uz Joshuu iz sna, osjećam kako suspreže uzbuđeno
stenjanje. Spoznaja me ostavi u potpunom šoku.
Mahnito me želiš.
43
 Riječi mi odjeknu s usana, istinite i neporecive. Poljubac u kucavicu na
mome vratu ispod brade potvrđuje ono što već dobro znam. To je nešto jače
od privlačnosti, mračnije od želje. To je nemir među nama koji nikada nije
imao ispušni ventil, sve do sada. Bež plahte koje mi dotiču kožu vrele su do
usijanja.
Jebeno si luda kad si blizu mene. Osjećam ruke kako mi klize niz tijelo,
odvaguju obline, gumbi pucaju, šavovi se paraju. Skida me sloj po sloj,
proučava. Zubi grizu, jedu me. Nikada nisam imala nekoga tko bi toliko
izgarao za mene. Sramotno sam uspaljena i premda sam ja ta koja leži na
leđima, pogled njegovih očiju potvrđuje da sam ja ona koja pobjeđuje u ovoj
igri. Pokušavam ga privući da me poljubi, ali on se izmiče, izazivajući.
Sve si vrijeme ovo slutila, kaže mi, a njegov me blistav osmijeh prebaci
preko ruba. Budna sam, sva drhtim. S trzajem povučem ruku sa šava moje
vlažne pidžame, dok mi lice gori u tami. Ne mogu odlučiti što da radim. Da
dovršim što sam započela, ili se bacim pod hladan tuš? Na kraju, samo
nepomično ležim.
Silueta moje crne haljine, obješene pokraj kreveta, djeluje nekako
prijeteće pa zurim u nju dok mi se ne uspori dah. Bacim pogled na digitalni
sat. Imam još četiri sata da potisnem uspomenu na san.
Sedam je sati i trideset minuta na dan bež košulje. Odraz u vratima dizala
potvrđuje da mi je baloner duži od super kratke haljinice, stoga izgledam
poput skupe eskort dame na putu za predsjednički apartman koja ispod ne
nosi ništa osim donjeg rublja.
Danas sam na posao morala autobusom. Jedva da sam se uspjela s
pločnika podignuti na prvu stubu a da pritom ne pokažem donje rublje, a kad
su se vrata iza mene zatvorila, postalo mi je jasno da je ova haljina bila
katastrofalno promašena odluka. Što je potvrdila i entuzijastična truba
tegljača koji se provezao pokraj mene dok sam nabadala po pločniku prema
B&G-ju. Da su dućani ovako rano otvoreni, klisnula bih u najbliži Target i
kupila si hlače.
Mogu ja to. Preživjet ću. Morat ću samo paziti da cijeloga dana ne ustanem
sa stolca. Vrata dizala se otvore, a Joshua je, dakako, već za stolom. Zašto
uvijek dolazi na posao ovako prokleto rano? Ide li uopće kući?
Pretpostavljam da bi se on to isto mogao pitati i za mene.
Nadala sam se da ću uspjeti minutu ili dvije ostati sama u uredu da se
pripremim na dugi dan sjedenja za stolom. No što je, tu je. Sakrijem se iza
vješalice i kupujem vrijeme pretvarajući se da prekapam po torbici.
Usredotočim li se na haljinu kao glavni današnji problem, uspijevam
ignorirati bljeskove sjećanja na sinoćnji san. On podigne pogled s rokovnika,
s olovkom u ruci. Zuri u mene dok razvezujem remen kišnog ogrtača, tako da
44
ne mogu nastaviti. Plavetnilo njegovih očiju još je intenzivnije nego u snu.
Gleda me kao da se svim silama trudi čitati mi misli.
- Hladno je ovdje, zar ne?
Napućivši usne u neku vrst netrpeljivog poljupca, mahne rukom u krug
kao da me požuruje. Prikupivši hrabrost dubokim udahom, svučem baloner i
objesim ga na svoju specijalnu, podstavljenu vješalicu. Hodajući prema svom
stolu, osjećam trenje sitnih mrežastih dijamanata na mojim bedrima. Haljina
je jedva duža od kupaćeg kostima.
Gledam kako mu pogled pada na rokovnik, a crne mu trepavice na obraze
bace sjenu u obliku polumjeseca. Izgleda kao dječak, dok ne podigne pogled
i vidim da ima oči muškarca, tvrde i pronicljive. Gležnjevi mi zadrhte.
- Opa, maco - uzvikne, a ja primijetim kako upisuje neku bilješku običnom
olovkom. - Što je, Malena, imaš spoj s nekim komadom?
- Da - automatski slažem, a on cinično zatakne olovku za uho.
- Da čujem pojedinosti.
Pokušam nonšalantno podići stražnjicu na rub stola. Staklo je hladno na
stražnjeg strani mojih butina. Bila je to užasna pogreška, ali sada više ne
mogu ustati, jer bih izgledala poput idiotkinje. Oboje zurimo u moje noge.
Spustim pogled prema žarkocrvenim potpeticama i uvidim da je pod
toliko uglačan da si vidim daleko pod suknju. Usredotočim li se na ovu glupu
haljinu, mogu zaboraviti svoj um koji toliko želi da me Joshua liže, grize,
svlači.
- Što je sad? - Glas mu, ovaj put, zvuči normalno. - Što se dogodilo?
Odsutno se igram nepravilnim dijamantom na bedru. San mi se jasno
može iščitati s lica. Žare mi se obrazi. Nosi bež košulju, meku i svilenkastu,
poput plahte u mom snu. Podsvijest mi je dijabolična. Pokušam ga pogledati
u oči, ali sam prevelika kukavica pa uspijem klisnuti natrag do svoje stolice.
Voljela bih da mogu klisnuti i odavde, sve do kuće.
- Hej - reče, ovaj put oštrije. - Što je bilo? Reci mi.
- Nešto sam... sanjala. - Izgovorim to kao što bi netko izgovorio: Umrla mi
je baka. Sjednem za stol, stisnuvši koljena toliko silno da mi zaškripe kosti.
- Opiši mi taj svoj san. - Obična mu se olovka ponovno nađe u ruci, a ja
sam kao terijer koji promatra kretanje noža i vilice. Počinjemo igru Tenis
riječima. Tko prvi ne zna što bi odgovorio, gubi. - Lice ti se zažarilo. Crven ti
je čak i vrat.
- Prestani me gledati. - Naravno, govori istinu. Zrcala u ovoj disko kugli
od ureda to potvrđuju.
- Ne mogu. Sjediš mi ravno pred nosom.

45
 - E, pa pokušaj.
- Ne vidim baš često ovako zanimljiv izbor izazovne oprave koja na
radnom mjestu otkriva toliko golog bedra. U pravilniku ljudskih potencijala
o doličnom poslovnom odijevanju piše...
- Ne možeš ti odlijepiti pogled s mojih bedara na onoliko vremena koliko
ti treba da pogledaš u pravilnik. - Istina je. Pogleda u pod, no već nakon djelića
sekunde, crvena laserska točka njegova pogleda vrati mi se na gležanj i počne
putovati uvis.
- Znam ga napamet.
- Onda znaš i da nečija bedra nisu dolična tema razgovora. Dobijem li onu
vreću od poliestera, možeš se lijepo oprostiti od njih.
- Jedva čekam. Mislim na unapređenje, ne na opraštanje s tvojim bedrima.
Ma, zaboravi.
- Samo ti sanjaj, pervertitu jedan. - Ukucam zaporku. Prethodna je
prestala važiti. Sada glasi: KREPAJ-JOSH-KREPAJ! - Unapređenje je moje, nije
tvoje.
- Nego, s kim ideš na spoj?
- S jednim momkom. - Pronaći ću bilo koga do kraja radnog vremena. Ako
treba, unajmit ću tipa da me izvede. Nazvat ću agenciju za manekene i tražiti
najzgodnijeg. Doći će po mene limuzinom pred vrata B&G-ja, a Joshua će
zinuti od čuda.
- U koliko ti je sati spoj?
- U sedam - bubnem.
- A kamo će te izvesti? - Polako načini bilješku običnom olovkom. Možda
X? Kosu crtu? Nemam pojma.
- Vidim da si jako zainteresiran. Mogu li znati zašto?
- Istraživanja su pokazala da ako direktori glume zanimanje za privatne
živote svojih podređenih, time im podižu moral i osjećaj vlastite vrijednosti.
Malo vježbam, prije nego ti postanem šef. - Njegov profesionalni cinizam u
suprotnosti je s neobičnom napetošću u njegovu pogledu. Istinski je
zainteresiran ovakvim razvojem događaja.
Uputim mu svoj najbolji pogled mržnje i prezira. - Naći ćemo se na piću u
sportskom baru na Federal Avenueu. I, samo da znaš: nikada mi nećeš biti
šef.
- Kakve li nevjerojatne slučajnosti. I ja večeras idem u taj kafić gledati
utakmicu. U sedam.
Moje mudre izmišljotine pokazale su se kao taktička pogreška.
Proučavam ga, no ne mogu dokučiti koliko je od svega toga laž.

46
 - Možda se sretnemo - nastavi. Lice mu je dijabolično.
- Možda. Bit će mi drago - izgovorim ravnodušnim glasom punim dosade
tako da ne primijeti kako istodobno paničarim i pjenim se od bijesa.
- Nego, onaj san... U njemu je bio neki muškarac, pretpostavljam?
- Oh, naravno da jest. - Oči mi kliznu Joshuinim tijelom bez mojega
dopuštenja. Mislim da nazirem obrise njegove ključne kosti. - Bilo je
neizdrživo erotično.
- Mislim da ću morati sastaviti poruku za Jeanette - prigušeno reče,
nakašljavši se nakon duže stanke. Loše glumi da piše po tipkovnici, čak ni ne
gledajući u zaslon.
- Zar sam rekla erotičan? Htjela sam reći ezoteričan. Stalno brkam te
pojmove.
On zaškilji na jedno oko. - San ti je bio... mističan?
Tko ne riskira, ne profitira. Vrijeme je da okušam sreću s ljudskim
detektorom laži.
- Bio je prepun simbola i skrivenih značenja. Izgubila sam se u vrtovima,
a ondje je bio jedan muškarac. Netko s kim sam provela mnogo vremena, ali
ovoga se puta doimao kao stranac.
- Nastavi - reče Joshua. Čudno je razgovarati s njim kad mu lice nije maska
dosade.
Prekrižim noge najelegantnije što mogu, a njegov pogled poleti pod moj
stol, zatim se vrati na moje lice.
- Preko sebe sam imala prebačenu samo plahtu - kažem mu povjerljivim
tonom, potom zastanem. - Ovo će ostati strogo među nama, zar ne?
On kimne kao hipnotiziran, a ja si u glavi čestitam na pobjedi u Tenisu
riječima.
Moram produžiti ovaj trenutak. Ne događa se često da ga u nečemu
nadigram. Nanesem ruž služeći se zidom kao zrcalom. Boja se zove
Vatrobacač i to mi je omiljeni ruž. Opako, divlje, otrovno crven. Crven kao
prerezane vene. Kako kaže moj tata: Boja vražjih gaća. Imam ih toliko da mi
je jedan uvijek nadohvat ruke u krugu od metar i pol. Inače sam crno-bijela,
ali zahvaljujući Vatrobacaču mogu biti u Tehnicoloru. Živim u strahu da će ga
prestati proizvoditi, stoga sam nagomilala zalihe.
- I tako, hodam ja tim vrtom, a muškarac mi je za petama. - Danas sam
patološka lažljivica. Eto na što me tjera Joshua Templeman.
- Za leđima mi je. Znaš, priljubljen uz moja leđa. Stisnut uz moje dupe. -
Ustanem i pljesnem se po stražnjici dovoljno glasno da podvučem poantu.

47
Riječi zvuče istinito, zato što najvećim dijelom i jesu istinite. Joshua polako
kimne, a grlo mu se steže od suhoće dok mu pogled klizi niz moju haljinu.
- Učini mi se da prepoznajem njegov glas. - Zastanem na tridesetak
sekundi, brišući višak ruža. Podignem rupčić da bih se mogla diviti malom,
srcolikom otisku prije nego ga zgužvam i bacim u koš za smeće pokraj nožnih
prstiju. Počnem ponovno mazati usne.
- Zar baš uvijek moraš dvaput namazati? - Joshua je razdražen zbog
zavlačenja u pripovijedanju. Nestrpljivo bubnja prstima po stolu.
Namignem mu. - Ne želim da ga poljupci izbrišu, znaš?
- A s kim to točno ideš na spoj? Kako se zove?
- Jedan dečko. Mijenjaš temu, ali nema veze. Oprosti što sam te ugnjavila.
- Sjednem i pomičem miš dok zaslon zujeći ne oživi.
- Ne, ne - tiho će Joshua, kao da je posve ostao bez daha. - Ne gnjaviš me.
- U redu. U vrtu smo, a sve su površine... zrcalne. Kao da je prekriven
zrcalima.
On kimne, utonuvši dublje prema stolu, brade oslonjene o dlanove.
Lagano odguruje stolac.
- A ja... - Zastanem i zagledam se u njega. - Nije važno.
- Nastavi! - vikne tako glasno da poskočim nekoliko centimetara u zrak.
- A ja ga upitam: Tko si? Zašto me toliko želiš? Kad mi kaže svoje ime,
ostanem u potpunom šoku...
Joshua se koprca na kraju moje udice, poput sjajne ribice koja se otima,
beznadno uhvaćena. Osjećam kako zrak među nama vibrira od napetosti.
- Dođi bliže, moram ti šapnuti - prigušeno kažem, osvrćući se lijevo i
desno, premda znam da kilometrima oko nas nema ni žive duše.
Joshua se automatski ogleda oko sebe, a ja mu pogledam u krilo. Nije on
jedini koji može viriti ispod stola.
- Oh - uzviknem, praveći se prepametna, ali na moje iznenađenje, Joshuini
se obrazi žarko zarumene. Joshua Templeman uzbuđen je zbog moje blizine.
Zašto zbog toga imam poriv da ga još žešće izazivam?
- Prići ću ja tebi da ti kažem. - Zaključam računalo.
- Hvala, ne treba.
- Sada moram to podijeliti s tobom. - Polako mu priđem i rukama se
oslonim na rub njegova stola. Zagledao se u moje noge pod mrežastim
čarapama s tako patničkim izrazom lica da sam se gotovo sažalila nad njim.
- Ovo je jako neprofesionalno. - Pogleda u strop, tražeći nadahnuće.
- Ljudski resursi.

48
 - To ti je sigurnosna riječ? Tvoj safe word? Može. -Na ovom
fluorescentnom svjetlu koža mu izgleda iritantno zdrava i zlaćana, put mu je
glatka i čista. No lice mu se sjaji od znoja. - Malo si se oznojio? - Uzmem blok
Post-ita s njegova stola i na prvi papirić utisnem velik, polagan poljubac.
Odlijepim ga i zalijepim posred njegova monitora. - Nadam se da nemaš
visoku temperaturu. - Odšećem prema kuhinji. Čujem kako kotačići
njegova stolca lagano zaškripe.
ŽIVNI MALO, ZABAVI SE.
Dannyjev poslovni odjeljak već je ogoljen i pomalo kaotičan. Posvuda
kutije za pakiranje, snopovi papira i fascikala.
- Bok!
On se prene i ostavi valovitu, sivu prugu na fotografiji piščeva portreta
koji je obrađivao u Photoshopu. Bravo, Lucy, baš si elegantna.
- Oprosti. Trebala bih nositi zvonce.
- Nema veze, sve je u redu. Bok! - Pritisne Poništi, zatim Snimi, a potom se
okrene na stolcu. Oči mu poput munje prelete mojim tijelom od glave do pete,
a zatim se na nekoliko dodatnih sekundi prikuju uz rub moje haljine.
- Bok. Pitala sam se jesi li se sjetio nekog novog izuma na kojem bismo
mogli surađivati?
Ne mogu vjerovati koliko sam izravna, ali našla sam se u očajničkom
položaju. Ponos mi je na kocki. Trebam nekoga da večeras sjedne na barsku
stolicu pokraj mene, u protivnom će Joshua puknuti od smijeha.
Usne mu se rastegnu u smiješak. - Imam napola dovršen vremenski stroj
s kojim bih volio da mi malo pomogneš.
- S njima je uvijek lako. Pomoći ću ti da ga dovršiš.
- Reci vrijeme i mjesto.
- Sportski bar na Federalnoj? Večeras u sedam?
- Zvuči sjajno. Čekaj, dat ću ti svoj broj. - Prsti nam se dodirnu kad mi
pruži papirić. Ajme meni. Kakav zgodan dečko. Gdje li se, dovraga, do sada
skrivao?
- Vidimo se večeras. Ponesi, ovaj, nacrte. - Vijugavo odšetam kroz odjeljke
i popnem se stubama natrag na najviši kat, u glavi otresajući prašinu s ruku.
Vrijeme je za posao. Bacim se natrag u stolicu i počnem raditi na
prijedlogu novog programa, opisujući našu želju za organiziranjem
aktivnosti team buildinga. Na dnu ostavim dva mjesta za potpis, potpišem se
na jedno, a zatim papir odložim na njegov stol. Treba mu puna dva sata da ga
podigne. Kad to napokon učini, pročita ga u otprilike četiri sekunde. Odrješito

49
se potpiše na dnu i bez ijednog ga pogleda stavi na hrpu s ostalim riješenim
papirima. Cijelog je poslijepodneva jako čudno raspoložen.
Isprepletem prste i započnem igru pogleda. Potrebno mu je oko tri
minute, ali naposljetku duboko uzdahne i zaključa računalo. Toliko duboko
zurimo jedno drugome u oči da zajedno prijeđemo u neki mračni, računalni
3D svijet u kojemu ne postoji ništa osim mreže zelenih crta i potpune tišine.
- Reci, na iglama si?
- Zašto bih bila?
- Pa zbog tvog velikog izlaska, Malena. Već dugo nisi bila na spoju. Mislim
da nijednom nisi izašla, otkako te poznajem. - Dok izgovara veliki izlazak,
prstima opisuje navodnike. Siguran je da je sve samo laž.
- Samo sam suviše izbirljiva.
Tako čvrsto ispreplete prste da djeluje bolno. - Ma nemoj?
- Vlada potpuna nestašica slobodnih muškaraca.
- To nije istina.
- Nemoj mi reći da i ti tražiš slobodnog muškarca?
- Ne... Daj, začepi.
- Ipak, u pravu si. - Na trenutak spustim pogled do njegovih usana. -
Napokon sam uspjela nekoga pronaći u ovoj groznoj rupčazi. I to muškarca
svojih snova. - Znakovito podignem obrve.
Bez problema prepozna poveznicu s našim ranojutarnjim razgovorom. -
Znači, definitivno si sanjala nekog s kim radiš.
- Tako je. No ubrzo će napustiti B&G, stoga je vrijeme da nešto
poduzmem.
- Vidim, odlučila si.
- Jesam. - Ne mogu se sjetiti kada je zadnji puta trepnuo. Crne su i strašne.
- Ponovno imaš oči kao serijski ubojica. - Ustanem i uzmem potpisani
prijedlog s njegova stola. - Načinit ću ti kopiju za Debelog Malog Seronju.
Nemoj mi ovo sjebati, Joshua. Nemaš pojma kako se gradi tim. Prepusti to
stručnjakinji.
Kad se vratim, nije više onako mrk, ali kosa mu je sva raščupana. Uzme
dokument, na koji sam udarila žig na kojem piše: KOPIJA.
Prouči dokument, a ja primijetim točan trenutak u kojem je dobio novu
ideju. To je oštro zastajanje kakvo načini lisica dok prolazi pokraj otvorenih
vrata kokošinjca. Podigne svjetlucave oči i pogleda me. Ugrize se za donju
usnu, oklijevajući.
- Što god da ti je palo na pamet, nemoj.

50
 Dohvati olovku i dopiše nešto na dnu. Pokušam vidjeti što, ali on ustane i
podigne list papira toliko visoko da kutom zamalo dotakne strop. U ovakvoj
haljini prevelik je rizik stati na prste.
- Jednostavno nisam mogao odoljeti! - Obiđe stol i palcem mi dotakne
bradu u prolazu.
- Što si učinio? - pitam njegova leđa dok ulazi u Bexleyjev ured. Otrčim u
Helenin, trljajući bradu.
- Slažem se - reče, odloživši dokument na stranu. - To je jako dobra
zamisao. Jesi li vidjela kako su tijekom sastanka Gaminci i Bexleyjevci sjedili
svatko na svojoj strani? Dosta mi je toga. Ništa nismo učinili kao tim još od
planiranja spajanja kompanija. Zadivljena sam da ste ti i Joshua zajedno
uspjeh obaviti posao.
Nadam se da moj čudni mozak neće početi izvrtati tu njezinu
dvosmislenu rečenicu.
- Pokušavamo izgladiti nesuglasice. - U glasu mi nema ni prizvuka laži.
- Porazgovarat ću s Bexleyjem na našem boksačkom meču u šesnaest sati.
Koje su tvoje zamisli?
- Pronašla sam izvrsno poslovno odmaralište na samo petnaestak minuta
autocestom. Jedno od onih mjesta s prezentacijskom pločom na svakom zidu.
- Zvuči skupo. - Helene se namršti, no to sam unaprijed pretpostavila.
- Provjerila sam brojke. Ove financijske godine još nismo probili budžet
za edukaciju.
- I, što bismo radili u tom korporacijskom ljubavnom gnijezdu?
- Već sam smislila nekoliko aktivnosti za team building. Timovi će biti
odabrani nasumično, sve će se grupe nekoliko puta izmiješati tako da
budemo sigurni da je svatko igrao sa svakim. Rado bih toga dana bila
voditeljica. Želim da se ovaj rat Bexleyjevaca i Gaminaca okonča.
- Ali te timske aktivnosti nitko ne voli - primijeti Helene.
Ne mogu joj proturječiti. Općeprihvaćena je korporativna istina da bi
zaposlenici radije jeli štakorske kosture nego sudjelovali u grupnim
aktivnostima. Isto vrijedi i za mene. No dok programi poslovnog team
huildinga ne ostvare značajan napredak, to je sve što imam.
- Na kraju će zaposlenik koji se najviše potrudi i pridonese osvojiti
nagradu. - Zastanem kako bih ostvarila što veći dojam. - Plaćeni slobodan
dan.
- Sviđa mi se - reče, vještičje se nasmijavši.
- I Joshua nešto planira - upozorim je. Ona kimne.

51
 Helene uđe u arenu točno u šesnaest sati. Kao i uvijek, čujem kako urlaju
jedno na drugo.
U sedamnaest, Helene iziđe iz ureda gospodina Bexleyja i priđe mom
stolu živčana i uzrujana. - Josh - dobaci mu preko ramena, glasom punim
neskrivene antipatije.
- Gospođo Pascal, kako ste? - Nad glavom mu lebdi aureola.
Potpuno ga ignorira. - Draga, oprosti. Bacali smo novčić i izgubila sam.
Prihvatit ćemo Joshevu zamisao za team building. Kako li se to ono zove?
Paintball?
Gospode Bože, ne! - To nije bio jedan od prijedloga. Posve sam sigurna.
Sve sam sama napisala.
Joshua se gotovo nasmiješi. Osmijeh mu poput holograma treperi preko
lica. Vibrira s njega u valovima. - Bio sam toliko slobodan da gospodinu
Bexleyju ponudim alternativu. Paintball. Pokazalo se da je to jako učinkovita
timska aktivnost. Svjež zrak, tjelovježba...
- Ozljede i naplata osiguranja - uzvrati mu Helene. - Cijena.
- Ljudi će rado iz vlastita džepa izdvojiti dvadeset dolara za priliku da
pucaju u kolege kuglicama boje - stane je uvjeravati. - Tvrtka neće morati
platiti niti novčića. Potpisat će izjavu o prihvaćanju odgovornosti. Podijelit
ćemo se u timove.
- Dragi, kako ćemo postići jačanje timskog duha ako podijelimo ljude,
damo im oružje i okrenemo ih jedne protiv drugih?
Dok se oni tako svađaju glasom punim lažne pristojnosti, ja kipim od
bijesa. Uništio je moju inicijativu i spustio je na djetinjastu, najnižu razinu.
Tako nešto samo pravi Bexleyjevac može učiniti.
- Možda ćemo vidjeti stvaranje nekih neočekivanih savezništava - reče
Joshua.
- U tom slučaju, želim da vas dvoje budete u istom timu - zapovijedi
Helene. Najradije bih je zagrlila. Neće smjeti pucati u članicu svog tima.
- Kao što sam rekao, neočekivana savezništva. Kako bilo, nemojmo više
uzrujavati Lucindu prije njezinog važnog spoja.
- O, ma nemoj? - Helene kucne prstom o moj stol. - Imaš spoj, Lucy? Ujutro
očekujem puni izvještaj. Ako želiš, slobodno malo zakasni na posao. Ionako
suviše radiš. Uživaj u životu.

52
 POGLAVLJE 6

U osamnaest i trideset, koljena mi počnu klecati.

- Nećeš zakasniti?
- Ne tiče te se. - Dovraga, kani li taj Joshua ikada otići? Odradio je
jedanaest sati u komadu, a još djeluje svježe kao tratinčica. Ja bih se najradije
pokrila jastukom preko glave.
- Nisi li rekla da imaš spoj u sedam? Kako misliš do tamo doći?
- Taksijem.
- Idem u isti kafić. Povest ću te. Inzistiram. - Tijekom cijelog razgovora,
Joshuino je lice slika čiste zluradosti. Čeka moje priznanje da sam lagala. Baš
dobro da imam Dannyja kao asa u rukavu.
- U redu. Svejedno mi je. - Moj se bijes zbog team buildinga istrošio,
ostavivši me praznom. Sve polako izmiče kontroli.
Zaputim se prema zahodu, noseći torbicu sa šminkom. Koraci mi
odjekuju u praznom hodniku. Već jako dugo nisam s nekim izišla. Suviše sam
zauzeta. Između posla, mržnje prema Joshui i spavanja, ostaje mi premalo
vremena za bilo što drugo.
Joshua ne može vjerovati da bi itko želio provoditi vrijeme u mom
društvu. Za njega sam odbojna poput gubavice. Pažljivo tušem povučem crtu
iznad trepavica. Obrišem ruž dok ne ostane samo mrlja. Prsnem malo
parfema u grudnjak, a zatim si lagano namignem i ohrabrim se motivacijskim
govorom.
U bočnom pretincu torbice za šminku imam dvije dugačke naušnice koje
pričvrstim na uši. Iz ureda ravno u izlazak, kao u onim člancima iz modnih
časopisa. Popravljam si grudnjak i zaletim se ravno u Joshuu pred zahodom.
Donio mi je kaput, u ruci drži moju torbicu. Šok od dodira s njegovim tijelom
prostruji mi kičmom.
Neobično me pogleda. - Zašto si se toliko ušminkala?
- Joj, baš ti hvala. - Ispružim ruku, a on na nju okači torbicu. Pridrži mi
kaput i pozove dizalo.
- Znači, vidjet ću ti auto. - Pokušam prekinuti tišinu. Ta me pomisao čini
daleko nemirnijom od izlaska s Dannyjem. To je tako skučen prostor. Jesmo
li Joshua i ja ikada sjedili tako blizu jedno drugome? Sumnjam. - Odavna ga
već zamišljam. Mislim da je volkswagenova Buba. Hrđava i bijela, kao Herbie.

53
 - Pokušaj ponovno. - Odsutno grli moj kaput. Prsti mu se poigravaju
ovratnikom. Pokraj njegovog tijela izgleda kao dječja jaknica. Žao mi je tog
sirotog kaputa. Ispružim ruku, ali ignorira me.
- Mini Cooper s početka osamdesetih. Žablje zeleni. Sjedište se ne može
udaljiti tako da su ti koljena sa svake strane volana.
- Imaš bujnu maštu. Ti voziš Hondu Accord iz 2003. Srebrnu. U kabini
vlada pravi svinjac. Kronični problemi s mjenjačem. Da je konj, skratila bi mu
muke. - Dizalo stigne, oprezno uđem.
- Daleko si bolja uhoda od mene. - Prođu me trnci od straha kad svojim
velikim palcem pritisne gumb za podzemnu garažu. Pogleda me s visine,
mračnim, prodornim pogledom. Očito se sprema donijeti nekakvu odluku.
Možda će me ubiti dolje u podrumu. Završit ću mrtva u kontejneru za
smeće. Istražitelji će vidjeti moje mrežaste čarape i tešku šminku pa će
pomisliti da sam kurva. Bit će navedeni na potpuno pogrešan trag. Joshua će,
u međuvremenu, mirno bjelilom isprati sav moj DNA sa svojih cipela i
napraviti si sendvič.
- Opet imaš pogled serijskog ubojice. - Voljela bih da ne zvučim tako
uplašeno. Preko moga ramena pogleda svoj odraz u glatkom zidu dizala. -
Vidim što mi želiš reći. A ti opet imaš onaj pohotan pogled. - Dramatično
zavrti prstom ispred ploče s gumbima.
- A, ne. I to je pogled serijskog ubojice.
On duboko uzdahne i pritisne gumb za prisilno zaustavljanje dizala, koje
se zatrese i stane.
- Molim te, nemoj me ubiti. U dizalu je sigurno kamera. - Zastrašeno
zakoraknem unatrag.
- Čisto sumnjam. - Nadvije se nad mene. Podigne ruke, a ja počnem
podizati dlanove da zaštitim lice, kao u nekom grozno lošem filmu strave i
užasa koji se gleda u kinima na otvorenom. Ovo je kraj. Zadavit će me golim
rukama. Posve je poludio.
Podigne me s poda uhvativši me za struk i nasadi mi dupe na rukohvat
koji do sada uopće nisam primijetila. Ruke mi se spuste na njegova ramena,
a haljina otkliže navrh bedara. Kad mu pogled klizne prema dolje, potmulo
zastenje, zazvučavši kao da ja davim njega.
- Spusti me. Nije smiješno. - Noge mi se bespomoćno klate u krug. Ovo
nije prvi puta da se neki krupni klinac iskaljuje na meni zato što je veći i jači.
Marcus DuShay jednom me u trećem razredu bacio na haubu ravnateljeva
automobila i pobjegao umirući od smijeha. Patnja sitnih ljudi. Nema za nas
dostojanstva u svijetu visokih.
- Dođi mi malo u posjet, ovdje gore.
54
 - Zašto, zaboga? - Pokušam skliznuti na pod, ali on me stegne oko struka
i pritisne uza zid. Stegnem mu ramena i dođem do provjerenog zaključka da
mu je tijelo pod košuljom Clarka Kenta ekstravagantno mišićavo.
- Jebem ti! - Ključna mu je kost poput željezne šipke pod mojim
dlanovima. - Mišići. Kosti.
- Hvala.
Oboje smo očajnički bez daha. Kad pritisnem nogu uz njega, tražeći
oslonac da ne izgubim ravnotežu, prsti mu se oviju oko moje butine.
Kad stavi ruku pod moju bradu i zabaci mi glavu, čekam da mu se prsti
stegnu u stisak. U svakom trenutku, njegov će mi dlan okovati grlo i počet ću
se gušiti. Oči u oči. Dah u dah. Jagodica njegova prsta nađe mi se iza uske i
zadrhtim kad klizne.
- Malena.
Slatka se, mala riječ rastopi, a ja gutnem.
- Neću te ubiti. Baš voliš dramu. - Potom nježno pritisne usne uz moje.
Nijedno od nas ne zatvori oči. Zagledani smo jedno u drugo kao i uvijek,
bliži nego što smo ikada bili. Njegove su šarenice okružene crno-plavom
bojom. Trepavice mu se spuste, promatra me poprijeko, kao da mi nešto
zamjera.
Zubi mu uhvate moju donju usnu u blagi ugriz, tijelom mi se prošire trnci.
Bradavice mi očvrsnu. Nožni prsti zgrče u cipelama. Nehotice ga dodirnem
jezikom dok procjenjujem štetu, premda me nije zaboljelo. Bilo je suviše
blago, suviše oprezno. Kotačići u mozgu bespomoćno se vrte nižući
objašnjenja onoga što se događa, a tijelo polako dolazi k sebi.
Kad se ponovno prigne i počne primicati usne na mojima, polako ih
razmičući, sve postane jasno.
Joshua. Templeman. Me. Ljubi.
Nekoliko sam sekundi potpuno sleđena. Čini se da sam zaboravila kako
se ljubi. Prošla je čitava vječnost od vremena kad mi je to bila svakodnevna
aktivnost. No njemu to, čini se, ne smeta, pa mi usnama na brzinu objasni
pravila.
Igra ljubavi igra se ovako, Malena. Pritisni, povuci se, nakrivi glavu, udahni,
ponovi. Posluži se rukama da pronađeš pravi kut. Opusti se dok sve ne postane
polako, vlažno klizanje. Čuješ li bubnjanje krvi u vlastitim ušima? Preživljavaj
od sitnih udaha zraka. Ne prestaj. Niti ne pomišljaj na to. Uzdrhtalo uzdahni,
ustukni, dopusti protivniku da te uhvati usnama ili zubima i privuče te natrag,
u nešto još dublje. Vlažnije. Osjeti kako ti se završetci živaca naelektrizirano
vraćaju u život sa svakim dodirom jezika. Osjeti novu težinu među svojim
nogama.
55
 Cilj igre je nastaviti s tim od sada pa nadalje, sve do kraja života. Jebeš
ljudsku civilizaciju i sve njezine tekovine. Ovo ti je dizalo sada dom. Od sada
ćemo činiti samo ovo.
Samo nemoj prestati, tako ti svega.
Iskušava me, odmaknuvši se djelić centimetra. Kardinalno pravilo je
prekršeno. Privučem mu usne natrag na svoje stegnutom šakom iza njegova
vrata. Brzo učim, a on je savršen instruktor.
Ima okus po mentolu koji neprestano žvače. Tko još cucla pepermint?
Jednom sam ih prilikom kušala i spalili su mi usta. Čini to samo da me uzruja,
oči mu se zlurado cakle na svaki moj netrpeljivi uzdah. Ugrizem ga blago, za
osvetu, ali to ga samo potakne da se čvršće priljubi uz mene, tvrda tijela,
grijući me posvuda gdje se dodirnemo. Zubi nam se sudaraju.
Što se to, jebem ti, događa? Nečujno upitam poljupcem.
Začepi, Malena. Mrzim te.
Da smo glumci u filmu, sada bismo se udarali o zidove, gumbi bi letjeli,
mrežaste čarape bile bi mi u dronjcima, a cipele spadale sa stopala. Za razliku
od toga, ovaj je poljubac dekadentan. Naslonjeni smo na suncem obasjan zid,
sanjivo ližemo sladoled u kornetu, nezaustavljivo se prepuštajući toplotnom
udaru i besmislenim halucinacijama.
Evo, priđi malo bliže, sve se topi. Lizni malo, a ja ću bez oklijevanja polizati
tvoj.
Gravitacija me uhvati za gležanj i počne me vući s rukohvata. Joshua me
vrati i podigne još više, držeći me dlanom za butinu. Zbog tog kratkotrajnog
gubitka njegovih usana zastenjem, bijesno se zgražajući. Smjesta se vraćaj,
kršitelju pravila! Dovoljno je mudar da posluša.
Zvuk koji ispusti umjesto odgovora zvuči kao: Ha. Zadovoljan zvuk koji
pobjegne s usana ljudi koji otkriju nešto neočekivano, a zabavno. Kao da želi
reći: To sam si mogao i misliti. Usne mu se zakrive, a ja mu dotaknem lice. Prvi
osmijeh koji je Joshua pokazao u mojoj blizini pritisnut mi je na usne.
Ustuknem od zaprepaštenja, a njegovo se lice u mikrosekundi istopilo natrag
u mrko i ozbiljno, premda lagano zajapureno.
Začuje se grubo krčanje iz zvučnika dizala pa se oboje prenemo kad se
robotski glas nakašlje. - Sve u redu tamo dolje?
Sledimo se poput ilustracije s natpisom: Uhvaćeni na djelu. Joshua se
pribere prvi, sagnuvši se da pritisne tipku razglasa.
- Slučajno sam pritisnuo tipku za zaustavljanje. - Polako me spusti na pod
i odmakne se nekoliko koraka. Laktom se oslonim na rukohvat, dok mi se
noge kližu kao na koturaljkama.
- Što je to bilo? - protisnem posljednjim dahom iz pluća.
56
 - Garaža, molim.
- Nema problema. - Dizalo klizne prema dolje još samo metar i vrata se
otvore. Da je pričekao samo pola sekunde, ovo se nikada ne bi dogodilo.
Kaput mi je zgužvana hrpa na podu. On ga podigne i obriše s njega prašinu s
neočekivanom brižnošću.
- Dođi.
Krene dalje, ne osvrćući se. Naušnice su mi zapetljane u kosu, raščupanu
od njegovih prstiju. Pogledom potražim izlaz. Nema ga. Vrata dizala naglo se
zatvore iza mojih leđa. Joshua otključa arogantan, crni, sportski automobil.
Kad stignem do suvozačkih vrata, stanemo jedno nasuprot drugome. Oči su
mi ogromne kao dva kuhana jaja. Mora okrenuti glavu da ne vidim kako se
smije. Načas opazim odraz njegovih bijelih zuba u retrovizoru obližnjeg
kombija.
- Ajme meni - reče, okrenuvši se natrag prema meni. Prijeđe dlanom
preko lica da izbriše osmijeh. - Sada ćeš imati traume od mene.
- Što... što...
- Krenimo.
Najradije bih otrčala od njega, ali noge me ne nose.
- Da ti nije palo na pamet - kaže mi.
Kliznem u njegov automobil i zamalo izgubim svijest. Njegov je miris
ovdje savršeno naglašen, ispržen ljetom, očuvan snijegom, zapečaćen i
vakumiran unutar stakla i metala.
Udahnem poput profesionalne parfumerke. Pri vrhu su arome metvice,
gorke kave i pamuka. U sredini bora i crnoga papra. Najdublje su koža i
cedrovina. Raskošne poput kašmira. Ako mu ovako miriše auto, zamisli samo
njegov krevet. Dobra zamisao. Zamisli njegov krevet.
Uđe u auto, baci moj kaput na stražnje sjedalo, a ja mu potajice pogledam
u krilo. Ideš! Oborim pogled. Što god ondje skrivao, dovoljno je impresivno
da mi ponovno privuče pogled.
- Gotovo si umrla od šoka - prekori me poput školskog učitelja.
Dah mi drhtavo izlazi iz pluća, a on se okrene prema meni i pogleda me,
otrovno crnih očiju. Podigne ruku, a ja se lecnem. On se namršti, zastane,
potom raspetlja moju najbližu naušnicu i vrati je na mjesto.
- Mislila sam da ćeš me ubiti.
- Još uvijek to želim. - Posegne za drugom naušnicom. Unutrašnja strana
njegova zapešća dovoljno je blizu da je ugrizem. Bolno mi čupa zapetljane
pramenove dok mi naušnica ponovno ne počne visjeti kako treba. - Žudim za
tim. Nemaš pojma koliko jako.

57
 Upali automobil, nasloni se i počne voziti kao da se ništa nije dogodilo.
- Moramo razgovarati o ovome. - Glas mi je grub i prljav. Prsti mu se
stegnu oko volana.
- Učinilo mi se da je pravi trenutak.
- No, poljubio si me. Zašto si to učinio?
- Morao sam iskušati teoriju o kojoj već neko vrijeme razmišljam. A ti si
mi, stvarno, stvarno uzvratila poljubac.
Okrenem se na sjedalu, a na semaforu pred nama uključi se crveno
svjetlo. Uspori i stane, zagledavši se u moje usne i tijelo.
- Imao si teoriju? Prije bih rekla da si me pokušao ubiti u pojam prije
spoja. - Automobili iza nas trube pa se osvrnem preko ramena. - Vozi.
- Ah, da, zaboravio sam, tvoj spoj. Tvoj izmišljeni, lažni spoj.
- Nije izmišljen. Nalazim se s Dannyjem Fletcherom iz dizajna.
Izraz šokiranog iznenađenja na njegovu licu je veličanstven.
Dođe mi da unajmim portretista koji će to ovjekovječiti kao ulje na platnu
koje će se prenositi s generacije na generaciju. Jednostavno je neprocjenjiv.
Automobili nas počnu zaobilaziti s jedne i druge strane, trubeći i
zavijajući. Bujica bijesnih, opscenih psovki uspije ga prenuti iz stupora.
- Molim? - Napokon primijeti zeleno svjetlo i naglo ubrza pa zakoči kako
ne bi udario automobil koji mu se ubacio u traku. Povuče dlan preko usta. Još
nikada nisam vidjela Joshuu ovako smetenog.
- Danny Fletcher. Nalazim se s njim za deset minuta. Tamo me voziš. Što
je s tobom, jesi li dobro?
Nekoliko blokova ne progovori ni riječ. Tvrdoglavo si zurim u ruke, sve o
čemu mogu razmišljati njegov je jezik u mojim ustima. U mojim ustima. Po
mojim procjenama, u povijesti je čovječanstva na svijetu bilo oko deset
milijardi poljubaca u dizalu. Mrzim nas zato što smo toliko neoriginalni.
- Nisi valjda mislio da lažem? - No dobro, zapravo i jesam lagala, ali samo
na početku.
- Uvijek pretpostavljam da lažeš. - Promijeni traku bijesno se zanijevši, a
nad njega se nadvije zloslutni, crni, olujni oblak zlovolje.
Otkrit ću vam jednu činjenicu. Mrziti nekoga doista je iscrpljujuće. Svaki
otkucaj srca koji tjera krv kroz vene dovodi me bliže smrti. Tratim te
posljednje minute s nekim tko me iskreno prezire.
Spustim kapke da se svega prisjetim. Sva treperim od živaca, tegleći kutiju
na svoj stol u novouređenu zgradu uprave B&G-ja, na desetom katu. Pokraj
prozora je muškarac, promatra ranojutarnju gužvu na cestama. Osvrne se i po
prvi se puta pogledamo u oči.
58
 Nikada više neću dobiti takav poljubac, do kraja života.
- Voljela bih da budemo prijatelji - nenamjerno izgovorim naglas. Te sam
riječi toliko dugo držala duboko u sebi da mi se čini kao da sam bacila ručnu
bombu. Toliko je tih da pomislim kako me, vjerojatno, nije ni čuo. No zatim
me odmjeri s tolikim prezirom da mi se utroba bolno stegne.
- Nikada, nikada nećemo biti prijatelji. - Riječ prijatelji izgovori kao da je
sinonim za patetiku.
Kad uspori pred kafićem, izletim iz automobila i otrčim prije nego što se
uspio posve zaustaviti, čujem kako, sav uzrujan, izvikuje moje ime.
Primijetim da me nazvao Lucy.
Ugledam Dannyja za šankom, s bocom piva koja mu se klati među
prstima. Otplešem valcer kroz gužvu i bacim mu se u naručje. Siroti, dragi
Danny, koji je stigao ranije, kao pravi džentlmen, nemajući pojma s kakvom
je ludom ženskom pristao provesti večer.
- Bok. - Danny je sretan. - Ipak si došla.
- Naravno! - Uspijem se uzdrhtalo nasmijati. - Poslije ovakvog dana,
doista trebam piće.
Zajašem barski stolac poput džokeja. Danny pozove konobara. Identične
palice za bejzbol zamahuju na golemim ekranima televizora obješenim iznad
šanka. Osjećam spomen Joshuinih usana na mojima pa pritisnem uzdrhtale
prste na usta.
- Veliki džin i tonik. Najveći što možete, molim.
Barmen me posluša pa ispraznim pola čaše u usta, a možda malo i niz
bradu. Liznem kutove usana, gdje još osjećam Joshuin okus. Danny me
pogleda u oči dok odlažem piće.
- Je li sve u redu? Mislim da mi moraš ispričati o svemu što ti se danas
dogodilo.
Dobro ga odmjerim. Presvukao se u crne traperice i lijepu, kariranu
košulju. Sviđa mi se što se zbog mene potrudio otići kući da se presvuče.
- Dobro izgledaš - iskreno mu kažem, a njemu zaiskre oči.
- A ti si prelijepa - reče povjerljivim tonom. Nasloni lakat na šank, lice mu
je otvoreno i bez trunka zlobe. Osjetim neobičan mjehurić emocija u grudima.
- Molim? - Obrišem bradu. Ovaj me muškarac gleda kao da me ne mrzi.
Baš bizarno.
- Nisam ti to mogao otvoreno reći na poslu. Ali oduvijek mislim da si jedna
od najljepših djevojaka.
- Oh. No dobro. - Vjerojatno sam crvena kao paprika i osjećam stezanje u
grlu.

59
 - Ne znaš se baš nositi s komplimentima.
- Ne dobivam ih baš mnogo - iskreno mu priznam istinu. On se samo
nasmije.
- Ne vjerujem ti.
- Istina je. Dijele mi ih uglavnom mama i tata kad se čujemo preko Skypea.
- Ako je tako, morat ću to promijeniti. Nego, pričaj mi malo o sebi.
- Kao što znaš, radim za Helene - nesigurno započnem.
On kimne, lagano se nasmiješivši.
- I to je, uglavnom, to.
Danny se nasmije, a ja zamalo padnem natraške sa stolca. Toliko sam
nedruštvena da jedva uspijevam razgovarati s normalnim ljudskim bićima.
Želim biti kod kuće na svom kauču, sa svim jastucima naslaganim na hrpu
preko moje glave.
- U redu, ali želio bih znati nešto o tebi. Kako se zabavljaš u slobodno
vrijeme? Odakle ti je obitelj?
Lice mu je tako otvoreno i nedužno. Podsjeća me na djecu prije negoli ih
svijet iskvari.
- Mogu li prvo malo doći k sebi? Stigla sam ravno iz ureda. - Progutam
drugu polovicu pića iz čaše. Blagi okus mentola na mom jeziku umrtvi okus.
On kimne, a ja se vijugavo zaputim prema ženskom zahodu. Naslonim se
na zid pred vratima i izvučem rupčić iz prednjeg dijela grudnjaka pa ga
pritisnem na svako oko. Ludilo.
Sjena zamrači hodnik. Znam da je to Joshua. Čak i u najzabitijem kutku
mog vidokruga, oblik njegova tijela poznatiji mi je od vlastite sjene. U ruci mu
je moj kaput koji sam zaboravila na stražnjem sjedalu.
Prasnem u smijeh i nastavim se smijati dok mi suze ne poteku licem,
uništivši mi, gotovo sigurno, šminku.
- Odjebi - kažem mu, ali on svejedno priđe. Uhvati me za bradu i prouči
lice.
Uspomena na poljubac lebdeći se podigne između nas i ne mogu ga
pogledati u oči. Pamtim kako sam mu zastenjala u usta. U meni se probudi
poniženje.
- Pusti me. - Ošamarim mu ruku da je maknem.
- Plačeš.
Obgrlim se rukama. - Ne, ne plačem. Zašto si uopće došao?
- U susjedstvu je nemoguće pronaći parking. Donio sam ti kaput.

60
 - Aha, moj kaput. Kako da ne. Baš me briga. Suviše sam umorna da bih se
s tobom večeras borila. Pobijedio si.
Djeluje mi zbunjeno, stoga mu objasnim. - Vidio si me kako se smijem,
vidio si kako plačem. Natjerao si me da te poljubim, a trebala sam smjesta
opaliti šamar toj tvojoj samodopadnoj faci. Imao si baš uspješan dan. A sad
lijepo idi gledaj utakmicu i grickaj perece.
- Misliš da je to nagrada za koju igram? Vidjeti te kako plačeš? - Odmahne
glavom. - Uvjeravam te da nije tako.
- A ja te uvjeravam da jest. A sada, nestani - kažem mu, grublje nego prije.
On ustukne i nasloni se na suprotni zid.
- Zašto se skrivaš ovdje? Zar ne bi trebala biti s njim i očarati ga toliko da
poludi? - Pogleda prema šanku i dlanovima protrlja lice.
- Trebalo mi je malo vremena. I nije uvijek lako nekoga očarati, vjeruj mi.
- Siguran sam da ti to neće biti problem.
Ne zvuči sarkastično. Obrišem suze i zagledam se u rupčić. Na njemu je
prilično mnogo maskare. Otme mi se dubok, drhtavi uzdah.
- Dobro izgledaš. - Nikada mi ništa ljepše nije rekao.
Počnem prstima tapkati po zidu, pokušavajući pronaći prolaz u drugu
dimenziju ili barem vrata ženskog zahoda. Bilo što, samo da pobjegnem od
njega. On se rukom uhvati za glavu, a lice mu se iskrivi od ljutnje.
- U redu, nisam te smio poljubiti. Bio je to jebeno glup potez s moje strane.
Želiš li me prijaviti ljudskim resursima...
- To te brine? Plašiš se da ću te prijaviti? - Glas mi se dovoljno podigao da
gosti kafića okrenu glavu. Duboko udahnem pa sam, kad ponovno
progovorim, tiša.
- Toliko si me uništio da više ne znam što da radim kad mi momak kaže
da sam lijepa.
Licem mu se proširi izraz negodovanja.
- Zato plačem. Zato što mi je Danny rekao da sam lijepa, a ja sam zamalo
pala s barskog stolca. Uništio si me.
- Slušaj... - započne rečenicu, ali ne zna kako bi je nastavio. - Lucy, slušaj...
- Nije preostalo ništa što mi još možeš učiniti. Danas si pobijedio.
Sudeći po izrazu njegova lica, čini se da sam mu zadala udarac na pravo
mjesto. Njegova se sjena povuče preko poda, a zatim nestane.

61
 POGLAVLJE 7

U jutro nazovem Helene i kažem joj da nisam mamurna, ali imam nekih
privatnih problema pa ću stoga malo zakasniti. Puna je
razumijevanja pa mi kaže da se odmorim i uzmem slobodan dan.
Odmori se i završi svoju prijavu za posao jer, draga moja, sutra je moraš
predati.
Danas propuštam svijetložutu košulju. To je boja kakvu imaju zidovi
dječje sobe roditelja koji inzistiraju na tome da spol djeteta bude
iznenađenje. To je boja moje kukavičke duše.
Sinoć, nakon što se Joshua iskrao od mene, lica iskrivljena od kajanja i
grižnje savjesti, uredila sam se, sjela s Dannyjem i uspjela spasiti večer.
Danny i ja imamo mnogo toga zajedničkog. Roditelji mu se bave
zemljoradnjom iz hobija, stoga moje priznanje da sam odrasla na plantaži
jagoda nije zaradilo uobičajenu količinu podsmješljivog, nadmenog prezira.
To mi je dalo hrabrosti da o toj temi govorim više nego inače.
Razmjenjivali smo priče o životu na selu. Gledala sam kako mu se izrazi lica
mijenjaju poput oblaka na nebu. Družili smo se satima, smijali se poput starih
prijatelja, bilo nam je udobno kao što je udoban par starih papuča.
Trebala bih biti sretna i uzbuđena. Trebala bih lickati molbu za posao.
Trebala bih razmišljati o drugom sastanku s Dannyjem. Na kraju, radim ono
što jedino ne bih trebala. Ležim u krevetu zatvorenih očiju i u glavi vrtim film
o onom poljupcu.
Malena, da ti se udvaram, odmah bi to znala.
Možda je zaboravio da sam Lucinda Hutton, Malena Jagodica koja svima
ugađa i možda sam se za njega pretvorila u nešto drugo. Skučeni prostor,
drukčija šminka, kratka suknja i svjež parfem. U trenutku kojim je carevala
mahnitost, bila sam predmetom njegove požude na onoliko vremena koliko
je bilo potrebno da se s desetoga kata spustimo u podzemnu garažu. A on je,
neporecivo, bio predmet moje.
Morao sam iskušati teoriju o kojoj već neko vrijeme razmišljam. Koju
teoriju? Koliko je dugo to njegovo neko vrijeme? Ako sam bila nekakav ljudski
eksperiment, mogao je barem biti toliko fer da mi iznese neke zaključke.
Kad razmišljam o njegovim zubima koji mi blago grizu donju usnu,
osjećam neki titravi grč među nogama. Kad pomislim na njegov dlan pod
mojom butinom, moram posegnuti dolje i osjetiti gdje su mu se raširili prsti.

62
Čvrstoća njegova tijela? Nakratko moram zaustaviti dah. Pitam se kakav mu
je bio moj okus? Kakva sam mu bila na dodir?
Lješkarim u pidžami, premda su već tri sata poslijepodne, paralizirana
prijetećim rokom predaje molbe za posao, kadli me trgne zvonce na vratima.
Prvo pomislim da je to Joshua, koji me došao odvući natrag na posao. Umjesto
toga, pred vratima je dostavljač s buketom cvijeća. Gomila ruža, crvenih
poput karmina za usne. Otvorim malenu omotnicu i izvučem karticu na
kojoj pišu samo tri riječi.
Uvijek si prelijepa.
Nema potpisa, ali nije ni potreban. Mogu zamisliti kako crte Jeanettina
lica postaju blage dok predaje Dannyju moju adresu napisanu na komadiću
papira i mrmlja: Nemoj nikome reći da si je dobio od mene. Čak i žene iz
ljudskih potencijala krše pravila zbog ljubavi.
Napišem mu poruku: Puno ti hvala!
Odvrati gotovo smjesta: Sjajno sam se proveo. Volio bih te opet vidjeti.
Odgovorim mu: Svakako!
Zastanem s rukama na bokovima i zagledam se u cvijeće. Hranjenje ega
nije moglo stići u bolji čas. Vratim se za računalo. Posao će biti moj. A Joshua
će nestati.
- Svršimo napokon s tim.
Kad u petak uđem u ured, on mi je golema mrlja boje senfa na rubu
vidnoga polja. Objesim kaput i zaputim se ravno u Helenin ured. Danas je, za
promjenu, stigla ranije. Mogla bih je priviti u naručje i čvrsto je zagrliti.
- Evo me - kažem joj. Ona mi mahne da uđem, nakon čega za sobom
zatvorim vrata.
- Predala si?
Kimnem.
- I Joshua je predao svoju. Za sada imamo i dva vanjska kandidata. Kako
ti je bilo na spoju? Jesi li dobro?
Uvijek je oličenje staloženosti. Danas nosi sportski sako preko majice
kratkih rukava, vjerojatno od čiste svile, uvučene u vunenu suknju. Za Helene
je pamuk suviše svakodnevan. Nadam se da će mi, nakon smrti, oporučno
ostaviti svu svoju odjeću.
Zavalim se u naslonjač. - Bilo je sasvim u redu. Danny Fletcher iz odjela
dizajna. Nadam se da je to u redu. Idući tjedan odlazi iz tvrtke i otvara
vlastitu.
- Šteta. Jako dobro radi. Neće biti problema ako ga nastaviš viđati.

63
 Pred očima mi bijesnu prizori ljubljenja s Joshuom u dizalu. Eto, to je
problem.
- No, nešto se dogodilo - pretpostavi Helene.
- Prije izlaska sam se jako posvađala s Joshuom i to me uzrujalo.
Probudila sam se neuračunljiva. Da sam došla na posao, oboje bi nas odavde
iznijeli bolničari hitne pomoći, oblivene krvlju.
Helene me pronicljivo mjerka. - Zbog čega ste se posvađali?
Možda nije mudro pretresati privatne probleme s Helene.
Neprofesionalna sam do srži. Obrazi mi se žare, a kad ne mogu smisliti laž,
izbjegavam istinu.
- Mislio je kako lažem da idem na spoj. Smatra me takvom bijednicom.
- Zanimljivo - polako odvrati. - Mnogo si o tome razmišljala?
Slegnem ramenima. Samo opsesivno, do trenutka kada više nisam mogla
zaspati.
- Ljuta sam sama na sebe zato što mu dopuštam da me izbaci iz takta.
Nemaš pojma koliko je naporno sjediti nasuprot njemu, pokušavajući se
obraniti od njegovih neprekidnih napada.
- Mogu zamisliti. To ti se zove ples po oštrici rata, draga. - Pokaže zid iza
sebe palcem.
Trebam li se nekome povjeriti, ona je savršena osoba za to. S druge strane
zida nalazi se gospodin Bexley, smišljajući planove kako da je ubije. Slijedi mi
pogled. Iza vrata čuje se lagano trubljenje hrkanja, zvuk nalik prduckanju i
potmulo gundranje.
- Zašto je pretpostavio da lažeš? I zašto te to toliko uzrujalo? - Helene
odsutno crta spirale po svom notesu pa se osjećam kao pod laganom
hipnozom. Pretvorila se u moju psihoterapeutkinju.
- Misli da sam vrijedna podsmijeha. Uvijek se ruga mojim roditeljima
zbog onoga čime se bave. Sigurna sam da s podsmijehom gleda na škole koje
sam završila. Ruga se mojoj odjeći. Mojoj visini. Mojem licu.
Ona strpljivo kima glavom, gledajući me kako pokušavam raspetljati te
zamršene misli.
- Smeta mi što znam da tako misli o meni. Taj me dio izbaci iz tračnica.
Želim samo da me poštuje.
- Dičiš se svojom reputacijom drage i pristupačne kolegice - nadoveže se
Helene. - Svi te vole. On je jedini koji ti pruža otpor.
- Živi za to da me ugnjetava. - Možda postajem suviše dramatična.
- I ti, njega - primijeti Helene.
- Da. A ne želim biti takva osoba.
64
 - Nemoj danas s njim imati posla. Ako želiš, možeš se na nekoliko dana
preseliti u prazan ured, dolje na trećem katu. Možemo ti ondje prebaciti
telefone.
Odmahnem glavom. - Zvuči primamljivo, ali ne bih, hvala. Sposobna sam
nositi se s tim. Počet ću raditi na kvartalnom izvješću i neću razgovarati s
njim. Zaboravit ću da postoji.
Još pamtim okus njegovih usana. Udisala sam njegov vreli dah dok mi se
cijela pluća njime nisu ispunila. Njegov je zrak bio u mojemu tijelu. U dvije
me minute naučio više nego što sam u cijelome životu doznala. Zaboraviti da
postoji bit će pravi izazov, ali ovaj je posao ionako prepun izazova.
Tiho zatvorim vrata Helenina ureda i priberem se. Okrenem se i ugledam
ga kako pogrbljen sjedi za stolom.
- Hej. - Dobila sam ravnodušniju verziju pitanja kako si?.
- Dobro jutro - ukočeno odvratim i na malim se potpeticama zaputim do
svog stola.
Njegove me sljedeće riječi zaprepaste. - Žao mi je. Jako, jako mi je žao,
Lucy.
Vjerujem mu. Sjećanje na njegov ranjen izraz lica dok se teturajući
udaljavao od mene nije mi dalo spavati dvije noći za redom. Sad je pravi
trenutak. Mogla bih nas vratiti na naše uobičajene pozicije. Mogla bih se
otresti na njega i on bi se otresao na mene. No to nije osoba kakvom želim
biti.
- Znam da jest. - Oboje se zamalo nasmiješimo i pogledamo jedno
drugome u usne, dok među nama zvecka lebdeći duh poljupca.
Danas nije besprijekorno sređen kao inače. Malo je izgužvan, kao poslije
nekoliko noći lošega sna. Njegova košulja boje senfa najružnija je koju sam
ikada vidjela. Kravata mu je aljkavo privezana, vilica osjenčana bradom. Kosa
mu je u groznom stanju, na jednoj strani uzdiže se zaležani čuperak. Danas
gotovo izgleda kao Gaminac. Izgleda božanski i gleda me pogledom
punim uspomena.
Želim trčati dok me noge ne izdaju. Želim rukom pomesti sve sa stola.
Osjećam kako mi odjeća dodiruje golu kožu. Tako se osjećam kad me Joshua
pogleda tim svojim očima.
- Spustimo malo oružje, može? - Podigne ruke da pokaže kako je
nenaoružan. Šake su mu dovoljno velike da mi posve obujme gležnjeve.
Progutam knedlu.
Kako bih sakrila nelagodu, glumim da vadim pištolj iz džepa i odlažem ga
na stol. On posegne u zamišljenu futrolu pod miškom i izvadi pištolj, koji

65
zatim odloži na rokovnik. Ja izvučem i nož iz korica skrivenih na bedru ispod
suknje.
- Nešto si zaboravio. - Pokažem pod stol. On spusti ruku do gležnja i
pretvara se da vadi revolver iz čizme.
- To je već bolje. - Zavalim se u stolac i zatvorim oči.
- Zbilja si jako čudna osoba, Malena. - Glas mu nije grub. Na silu otvorim
oči, a igra pogleda mi zamalo dođe glave. Oči su mu plave poput perja na
paunovim prsima. Sve se mijenja.
- Hoćeš li me prijaviti ljudskim resursima?
Nešto me u grudima bolno zapeče. Znači, zato tako grozno izgleda? Jučer
je proveo paklenski gadan dan, brinući se da će ga, nakon mog povratka,
zaštitari izbaciti iz zgrade. Moj prazan stol mora da mu je utjerao strah u
kosti. Sjedio je i znojio se, vizualizirajući trenutak kada će završiti u zatvoru
kao zlostavljač sitnih žena. Sad mi je sve jasno. Baš sam glupača.
- Neću. No, molim te, možemo li se dogovoriti da više nikad ne
spominjemo... ono? - Riječi mi zazvuče pomalo promuklo. Puštam ga da se
lako izvuče, umjesto da mu prijetim posljedicama. Još jedan korak prema
osobi kakvom želim postati. Usprkos tome, on se namršti kao da sam ga
duboko uvrijedila.
- To je ono što želiš?
Kimnem, ali prava sam mala lažljivica. Želim te samo ljubiti sve dok ne
zaspem. Želim se uvući među tvoje plahte i doznati što ti se zbiva u glavi, što
ti je pod odjećom. Želim zbog tebe praviti budalu od sebe.
Vrata gospodina Bexleyja su odškrinuta pa pričam najtiše što mogu. -
Izluđuje me pomisao na to.
Vidi da govorim istinu. Oči su mi sulude, očajne. Kimne i to je to, kao da je
resetirao računalo. Poljubac se nikada nije ni dogodio.
Molim se da mi nešto odvrati pozornost. Protupožarna vježba. Julie koja
me zove da me izvijesti kako nikada više u životu neće poštivati rokove.
Nisam jedina koja priželjkuje da se zemlja pod njom otvori.
- Kako ti je bilo na... spoju? - glas mu je tih, zglobovi šake bijeli od stezanja.
Ovakvo ljubazno obraćanje iziskuje ogroman napor.
- Lijepo. Imamo mnogo toga zajedničkog. - Uzaludno pokušavam
probuditi računalo.
- Oboje ste ekstremno niski. - Mršti se na vlastito računalo, kao da je ovo
najgori razgovor u kojem je ikada sudjelovao. Prijateljevanje sa mnom za
njega je neprirodno stanje.

66
 - Čak me ni zbog jagoda nije zafrkavao. Danny je... drag. Moj tip. - Ne mogu
smisliti što bih drugo rekla.
- Znači, tražiš dragog dečka.
- To svi traže. Roditelji me već godinama mole da nađem jednog takvog. -
Trudim se da mi glas bude bezbrižan, ali u meni se podiže mjehurić nade.
Razgovaramo kao prijatelji.
- A je li te taj dragi dečko odvezao kući?
Dobro znam što ga zanima. - Ne. Uzela sam taksi. Sama.
On duboko uzdahne. Iscrpljeno protrlja lice dlanovima, zatim se zagleda
u mene kroz prste. - Što ćemo sada igrati?
- Što kažeš na igru normalnih kolega? Ili igru prijateljstva? - Već dugo
umirem od želje da zaigram takvo što. - Podignem pogled i zadržim dah.
On ispravi leđa i ošine me pogledom. - I jedno i drugo bilo bi traćenje
vremena, ne misliš li?
- Ako ti tako kažeš... Jao. - Izgovorim li nešto sarkastično, znat će da sam
ozbiljna. Otvori svoj rokovnik, podigne običnu olovku i počne bilježiti toliko
oznaka da samo zatrepćem i okrenem se prema računalu. Više ne marim za
njegov glupi rokovnik. Za njegovu običnu olovku, moj eksperiment s
uhođenjem. Sve je to bilo samo traćenje vremena.
Uvjeravam samu sebe da mi zbog toga mora biti drago.

Danas je divan dan crne majice kratkih rukava. Zapišite današnji datum
u svoj dnevnik. Pričajte o njemu priče unucima. Otrgnem oči i spustim
pogled, ali trenutak poslije ponovno se prilijepi natrag. Ispod te majice nalazi
se tijelo od kojeg bi se i staroj knjižničarki zamaglile oči. Mislim da mi se
gaćice svijaju guleći se s mene poput zapaljenog papira.
Prošlo je tjedan dana od poljupca o kojem nikada ne razmišljam.
Abecedna ekipa Bexleyja & Gamina gonjena je u autobus poput stoke.
- Izjave! - ponavlja Joshua, a ljudi mu ih grubo tutnu u ruku. - Izjave meni,
gotovina Lucindi. Hej, ova nije potpisana. Potpiši. Izjave!
- Tko je Lucinda? - upita netko s kraja reda.
- Gotovinu predate Lucy. Onoj smiješno malenoj osobi ondje. S frizurom i
ružem. Lucy.
Znam nekoga tko će ubrzo biti izrešetan bojom. Svjetina nahrupi, zamalo
me rasprskavši o autobus.
- Hej, nisam vam rekao da je pregazite.

67
 Joshua ih odgurne natrag i ispravi me pokraj sebe kao da sam čunj za
kuglanje, tako da me toplina njegovog dlana oprlji kroz odjeću. Uto mi Julie
dotakne drugi lakat, a ja se toliko prenem da gotovo iskočim iz kože.
- Oprosti što sam neki dan ponovno prekršila rok. Jedva čekam da se
pošteno naspavam. Osjećam se kao zombi.
Pruži mi novčanicu od dvadeset dolara, a na noktima ima francusku
manikuru. Savijem svoje blago iskrzane nokte i sakrijem ih u dlanove.
- Nadala sam se da mi možeš učiniti uslugu - reče, a preko ramena
primijetim da se Joshua ukočio, a uho mu se okrenulo prema našem
razgovoru poput satelitske antene. Nije pristojno prisluškivati. Povučem
Julie malo dalje, držeći ispružen dlan na koji mi ljudi i dalje stavljaju
dvadesetice.
- U redu. O čemu je riječ? - Već osjećam pritisak u želucu.
- Nećakinja mi ima šesnaest godina i trebala bi odraditi praksu. Njezin
školski psiholog misli da bi joj dobro došlo kada bi dobila uvid u pravi život.
Ne može cijelo vrijeme samo izostajati iz škole i spavati, znaš? Tinejdžeri
nemaju pojma što je to rad.
- Popričaj s Jeanette, ona bi mogla nešto srediti. - Prihvatim nečiju
dvadeseticu. - Klinci uvijek žele raditi u odjelu dizajna.
- Ne, željela bih da praksu odradi kod tebe.
- Kod mene? Zašto? - Obuzme me snažan poriv da pobjegnem.
- Ti si jedina osoba koja bi za nju mogla imati strpljenja. Ona zna biti
pomalo... tvrdoglava.
Po prvi puta na svijetu poželim da se Joshua umiješa. Da se bilo što
dogodi. Ponizno molim. Odašiljem poruke koje njegovo satelitsko uho ne
prima. Joshua, upomoć, upomoć, prekini je i učinit ću sve sto tražiš.
- Ima jako puno problema. S drogom i drugim sličnim stvarima. Molim te,
reci da pristaješ. Znaš, to bi jako mnogo značilo njezinoj majci, a moglo bi i
nju vratiti na ispravan put.
- No, dobro. Daš mi malo vremena da razmislim? - Svrnem pogled s
Joshue koji je odustao od prisluškivanja i sada se otvoreno okrenuo prema
nama, s rukama na bokovima.
- Trebala bi mi odmah reći. Sastaje se sa školskim psihologom za pola
sata. Mora mu ponuditi neko rješenje. - Julia me pogleda s osmijehom punim
nade i očekivanja.
- Koliko bi praksa trajala? Jedan dan?
Julie mi priđe, bolno mi stegnuvši šaku svojim prelijepim prstima.

68
 - Trajala bi dva tjedna, tijekom idućih školskih praznika. Baš si divna.
Puno ti hvala, smjesta ću joj poslati poruku. Neće biti sretna, ali ti ćeš je
preobratiti.
- Čekaj - zaustim, ali ona se već počela uspinjati u autobus.
- Što reći, drago mi je da je sve prošlo po tvom. Tko zna što bih joj ja
odgovorio? - dobaci Joshua.
Zarijem prste u kosu. Skalp mi je vreo i svrbi me. - Daj, začepi.
- Mislim da bih izrekao samo jednu, malenu riječ. Jednostavna je, trebala
bi je koji put isprobati. Hajde, ponovi je za mnom: Ne.
- Bok! - reče mi Danny s osmijehom, priključivši se redu za ulaz u autobus.
- Ne. Bok. - Razvučem usne u najslađi osmijeh. Nadam se da je tu svoju
lijepu, srebrnkasto bijelu kožu namazao kremom za sunčanje. - Ipak si stigao.
Paintball je, rekla bih, sjajan način za proslavu posljednjeg dana na poslu.
- Da, bit će zabavno. Mitchell jer rekao da ne moram doći, ali želio sam.
Ekipa me izvela i na oproštajni ručak.
Većinu toga znam otprije. Cijeli tjedan razmjenjujemo poruke, a pomogla
sam mu odnijeti i kutije u auto. Malena ikona poštanske omotnice na alatnoj
traci neprestano poskakuje od uzbuđenja. Cijeloga sam jutra nemirna i vruće
mi je. Osjećam vrtoglavicu. Definitivno sam se malo zatreskala.
- Potvrdu - prekine nas Joshua. Danny mu preda dokument, ne skidajući
pogled s mene.
- Danas mi se jako sviđa tvoja kosa - reče mi Danny, a ja polaskano oborim
glavu. Dobro zna što mi treba reći. Smiješno sam tašta na svoju kosu. Gram
moga regeneratora vjerojatno je vrjedniji od grama kokaina.
- Hvala, malo je poludjela. Mislim da je to zbog vlage u zraku.
- Čuj, nemam ništa protiv malo ludosti. - Danny dotakne naelektrizirane
kovrče koje mi leže na ramenu. Pogledamo se u oči i počnemo se smijati.
- To sam si mogla i misliti, lukavce jedan. - Odmahnem glavom.
- Predaj joj novac i uđi u autobus - polako će Joshua, kao da je Danny dijete
s poteškoćama u razvoju. Izmijene neprijateljske poglede. Uzmem njegovu
dvadeseticu i zauzvrat mu uputim vatrobacački osmijeh.
- Hoćeš da budemo u istom timu?
- Da - odvratim u isto vrijeme kad Joshua zalaje: Ne! Moram priznati da
mu izgovaranje te riječi doista dobro ide.
- Timovi su unaprijed određeni - otrese se, a Denny me pogleda,
bjelodano se pitajući: Koja mu je materina?
- Nadao sam se... - započne Danny, ali Joshua ga presiječe pogledom koji
govori: Što ti pada napamet? Prestani.
69
 Posljednja mi osoba u redu preda novac, nakon čega ostanemo stajati u
izmaglici neke čudne napetosti.

70
 POGLAVLJE 8

P ričat ćemo u autobusu - obeća mi Danny i uđe u autobus. Ne mogu mu

zamjeriti. Joshua stoji s prekriženim rukama poput izbacivača u
noćnom klubu.
- Što je tebi, dovraga? - upitam Joshuu. On odmahne glavom. Helene i
gospodin Bexley odjure u svom automobilu, Porscheu i Rollsu, da nas
dočekaju na odredištu. Oni, dakako, neće sudjelovati u team buildingu. Sjedit
će na terasi iznad terena za paintball, piti kavu i mrziti jedno drugo iz dna
duše.
- Krenimo - reče mi Joshua i ugura me u autobus. Ostala su još samo dva
mjesta, odmah iza vozača. Joshua ih je rezervirao naslagavši na njih fascikle.
Danny se sa svog sjedala nagne nad prolaz i žalosno slegne ramenima.
Joshua je svima poslao mail, uputivši nas da se tijekom stanke za ručak
presvučemo u staru, sportsku odjeću. U nešto za što nam neće biti žao ako se
uništi. Odjenula sam uske traperice i staru, rastegnutu majicu kratkih rukava
sa slikom Elvisa. Nekoć je pripadala tati. Na njoj je slika debelog Elvisa u
jednodijelnom kombinezonu, s mikrofonom podignutim pred usne.
Rastegnuto mi klizi s ramena. Pokušala sam oponašati izgled i stil Kate Moss
na glazbenom festivalu. Sudeći po Joshuinom licu kad me ugledao, izgledam
kao tragično promašen slučaj. Ipak se, međutim, zagledao u smaragdno
zelenu naramenicu mog sportskog grudnjaka. To mi nikako nije moglo
promaći.
Joshua se također presvukao u sportsku odjeću. Kada je svoju crnu,
poslovnu košulju uredno složio na svom stolu poput pomoćnika u butiku,
krajičkom sam oka primijetila svoj odraz u zidu iza njega: maska idiotske
požude, poluotvorenih usta. Kao prvo, Joshua je odjenuo traperice. Cijele su
izlizane i iznošene, posute ledeno plavim mrljama boje, koje mu se, kad
sjedne, zategnu u predjelu međunožja. No za to nisu krive hlače.
Kao drugo, nosi majicu kratkih rukava. Mekan, tanak pamuk topi mu se
oko torza kad god se sagne. Oblici koji se pomiču pod tom majicom su...
Rukavi se nježno urezuju u bicepse koji me tjeraju na... No njegov je ravan
trbuh taj koji me... Koža je zlaćana kao...
- Mogu li ti nekako pomoći? - upita, zaglađujući majicu dlanovima. Oči mi
gmižu za njegovom rukom. Najradije bih zgužvala tu majicu u zdjelicu i pojela
je žlicom za desert.

71
 - Nikad ne bih pomislila da ćeš odjenuti... - Mahnem rukom prema
njegovom predivnom torzu.
- Mislila si da ću igrati paintball u Hugo Bossu?
- Hugo Boss, ha? Nisu li oni dizajnirali nacističke odore?
- Lucinda, kunem se... - Zatvori oči na gotovo cijelu minutu. Prstima se
uštipne za korijen nosa. Ja bih se zaklela da pokušava suspregnuti smijeh ili
vrisak.
Pogledam ga s očima u križ, isplazim jezik i počnem mu se beljiti. No,
uspije izdržati i ne slomi se. Okrenem se i zagledam preko niza sjedala, dok
ne ugledam Dannyjevu razbarušenu kosu. Mahnemo jedno drugome i
načinimo identične izraze lica da pokažemo koliko smo nesretni izborom
svojih susjeda. Potom mi postane jasno da su mi sise vjerojatno nekoliko
centimetara od Joshuina lica pa skliznem natrag na sjedalo.
- Ti s njim? Sve to postaje pomalo patetično. - Joshuaje gorak.
Ta me riječ duboko pogodi. Patetično. I prije sam je od njega čula.
Napravih smo puni krug i vratili se na isto mjesto gdje nam je najudobnije.
Pitala sam se kako će naš odnos izgledati nakon poljupca, nakon suza,
povrijeđene tuge u njegovim očima. Isprike. Tišine koja se protegnula od toga
dana pa sve do sada.
Sudeći po Joshuinu ponašanju, vratili smo se mržnji, a ja to više neću moći
dugo podnositi. Ne mogu tako dalje. Trati mi suviše energije. Ono što je nekoć
bilo lako poput disanja, sada je rovovska bitka. Toliko sam umorna da me sve
boli.
- Ma naravno. Patetična sam. - Promatram cestu pred sobom, dok je on
jednostrano započeo igru pogleda. Ignoriram ga. Nitko nas ne vidi osim
vozačice, no ona nas i ne gleda, jer se mora posvetiti uvjetima na cesti.
- Malena.
Pravim se da ga ne čujem.
- Malena.
- Ne poznajem nikoga tko se tako zove.
- Surađuj sa mnom nekoliko trenutaka - kaže blagim glasom, ravno meni
u uho. Okrenem lice prema njegovom i pokušam umiriti disanje.
- Ljudski resursi - uspijem protisnuti. Lice mu je toliko blizu mojemu da
mogu okusiti njegov dah, vreli, slatkasti mentol. Vidim sitne pruge u
njegovim šarenicama, majušne, neočekivane iskre žutog i zelenog. Toliko je
plavih da pomišljam na galaksije. Zvjezdice.
- Ruže ti još nisu uvenule?

72
 Postoji li išta što ne zna? Pokušam ne primjećivati da nam se laktovi
lagano dotiču. Laktovi nisu erogena zona. Odnosno, barem sam do sada
vjerovala da nisu.
- Tko ti je rekao za njih?
- Čuj, svi znaju da je Danny Fletcher muškarac tvojih snova. Ruže i što ja
znam što sve ne. Ručak za dvoje uz svijeće, u uredskoj kuhinji. - Pogleda mi
usne, a ja ih obližem. Pogleda mi naramenicu grudnjaka, a meni se koljena
pritisnu jedno iz drugo.
- Tko ti je izvor?
- Oči mu postanu mračnije. Zjenica proždire plavetnilo i podsjeti me na
oči kakvima me gledao u dizalu. Ubilačkim očima. Strastvenim očima. Očima
luđaka.
- Blizak izvor? Kao onaj koji navode časopisi kad pišu o slavnim osobama?
Zar si ti slavna osoba, Lucinda?
- Ne znam kako to da toliko znaš.
- Perceptivan sam. Znam sve.
- Po čemu znaš da imam ruže u spavaćoj sobi? Po govoru tijela? Čitaš mi
misli? Sereš koliko si težak. Vjerojatno mi teleskopom viriš kroz prozor.
- Možda sam iznajmio stan nasuprot tvom.
- Znam da bi to volio, perverznjaku jedan. - Počinjem osjećati prve graške
znoja na mojoj kičmi. Da je to doista bio slučaj, vjerojatno bih ja bila ona koja
bi sjedila s crnim dalekozorom.
- Onda, jesu li uvenule?
- Da, mrtve su. Jutros sam ih morala baciti.
Dlanom klizne niz moju podlakticu, zagladivši mi naježene dlačice. Ruka
mu je tako hladna da podignem pogled prema njegovu licu. Čelo mu je, kao i
obično, namršteno.
- Vidim da ti je poprilično vruće.
- Da, ali svi znaju da sam vrela osoba. - Sarkastična sam, odmičući se od
njega. Autobus naglo uđe u zavoj, a lagani mi val vrtoglavice zamuti pogled i
mučnina mi okrene želudac. Ne želim da mi pozli. Tijelo mi vjerojatno reagira
na stres zbog molbe za posao, poljupca i ubilačkog sjaja u Josbuinim očima.
- Veseliš se što ću te smlaviti?
Uspijem smisliti najbolji odgovor koji mogu.
- Ja ću uništiti tebe. Igrat ćemo igru mržnje. Ti protiv mene. To je jedini
način na koji ovo može svršiti.
- U redu - Joshua se naglo otrese, okrene se i klekne na sjedalo da se obrati
kolegama. Svi nevoljko prestanu pričati. Slutim da se sprema pobuna.
73
 Također kleknem i mahnem svima. Svi mi se nasmiješe. Dobra, mala
policajka i policajac kojeg svi preziru. Primijetim da Gaminci sjede na lijevoj,
a Bexleyjevci na desnoj strani autobusa.
- Danas ćemo imati ukupno šest izazova - započne Joshua.
- Brojimo li i njega, sedam! - nadodam, jeftino osvojivši smijeh. On me
poprijeko pogleda.
- Šest timova po četiri igrača. U svakom ćete izazovu biti u drugom timu.
Cilj je upoznati kolege izvan ureda, tijekom aktivnosti na otvorenom. Kao tim,
iznalazit ćete strategije kako osvojiti zastavicu prije protivnika.
Svi ga blijedo gledaju, stoga duboko uzdahne. - Ma nemojte? Nitko od vas
nije bio na paintballu? Pokušat ćete se domoći zastavice prije protivničkog
tima. Glavno je pravilo da se ne smije pucati u suca. Niti kolegama u lice, kao
ni u međunožje.
Ah, k vragu, a o tome sam sanjala.
- Marion, Tim, Fiona, Carey, vi ste suci. Pratit ćete zalaganje timova s
povišenog mjesta pokraj zastavice. Bolje rečeno, davat ćete ocjene.
Pomalo sam zadivljena. Već sam se pomalo zabrinula zamišljajući kako
njih četvero vuku svoja teška, bolna, stara tijela po terenu za paintball. Carey
i Marion važno kimnu jedna drugoj kad je Joshua podijelio četiri sudačka
notesa. Voljela bih da je sve ovo prvo raspravio sa mnom. Preuzeo je potpunu
kontrolu, a to mi se ne sviđa.
- Nakon što završimo, svi ćemo se sastati na terasi i uz kavu raspraviti o
svemu što smo danas naučili. - S tim riječima, klizne natrag na sjedalo.
- Ima li pitanja? - Pogledam po autobusu, a nekoliko ljudi podigne ruku.
- Hoćemo li dobiti kombinezone?
Joshua promrmlja nešto ispod glasa. Zvuči kao: jebeni debili. Bolje da ja
preuzmem.
- Svatko će od vas dobiti zaštitno odijelo i kacigu da vam zaštiti oči i lice.
Na boku, kroz majicu, osjetim Josbuin uzdah.
- Da? - Pokažem prstom na Andyja, koji spusti ruku.
- Koliko boli kad te kuglica pogodi?
- Jako - dobaci Joshua sa svoga mjesta.
- Upamtite, ljudi, nije cilj ozlijediti jedni druge. - Spustim pogled prema
Joshui. - Bez obzira na to koliko za tim čeznete!
- Hoćete li vas dvoje biti na suprotnim stranama? - dovikne netko sa
stražnjih sjedala, izazvavši smijeh.

74
 Naša je međusobna mržnja već toliko poznata da polako izmiče kontroli,
a to je najvećim dijelom moja krivica. Moram prestati zbijati šale o tome
koliko ne podnosim Joshuu.
- Sve je ovo osmišljeno da bismo se svi malo zbližili. U nekom ćemo se
trenutku svi naći u istome timu, kao i u poslovnim situacijama. Danas ćemo
čak i Joshua i ja pronaći zajednički jezik. Kako bilo, tu je i glavna nagrada! -
Svi se usprave na sjedalima.
- Nagrada je - glasno me prekine Joshua, ne ustajući s mjesta - dodatni
dan godišnjeg odmora. Dobro ste čuli, plaćeni slobodan dan. No morate ga
zaslužiti tako što ćete pokazati bespoštednu požrtvovnost za svoj tim.
Autobusom zavlada žamor. Slobodan dan. Dan oslobođenja iz zatvora.
Pomisao visi nad njima poput mrkve na štapu.
Teren paintball kluba Okršaj nalazi se unutar malene plantaže borova.
Tlo je suho i prašnjavo. Stabla čeznu za smrću. Nad glavom nam kruži vrana,
zloslutno kriješteći. Svi se okupe u nepravilan krug pred ulazom.
Neki tip u maskirnom kombinezonu paintball kluba Okršaj stane pokraj
Joshue i zauzme pozu vojnog narednika. Obojica su visoki i mišićavi, građeni
kao marinci. Možda Joshua ovdje provodi svaki slobodan trenutak. Oni su
braća po oružju. Suborci koji su se u ovoj ogoljeloj pustari nagledali boje do
koljena. Primijetivši da obojica zure u mene s iščekivanjem, shvatim da bih i
ja trebala stati pokraj njih.
Joshua pokaže kako se navlači kombinezon i zaštitna oprema, dok ga svi
gledaju sa zanimanjem. Narednik Paintball s uvježbanim se strpljenjem bori
s invazijom glupih pitanja. Svatko od nas dobije kombinezon, kacigu i zaštitu
za koljena. A zatim i naoružanje.
Odrasle smo osobe koje prolaze aktivnosti za jačanje timskog duha u
profesionalnom okruženju, stoga, prirodno, provedemo nekoliko minuta
glupirajući se, pozirajući s puškama za paintball i proizvodeći zvučne efekte.
Joshua i Narednik Paintball motre na nas poput bolničara u ludnici. Alan,
kojemu je nedavno bio rođendan, pravi se kao da nas sve kosi metcima. Bam,
bam, bam! oponaša strojnicu svojim dubokim baritonom. Bam, bam!
Pobjegnem s puta jednog lažnog rafala i počnem se osjećati suviše sitnom
i krhkom. Gledam sve te duge noge i oči koje se krvožedno, odnosno,
bojožedno cakle. Možda napetost eksplodira i svi polude. Gaminci protiv
Bexleyjevaca, zamijenivši puške za paintball kalašnjikovima.
Na čelu i gornjoj usni počne mi se skupljati znoj, a što god da mi se zbiva
u želucu, ne sluti na dobro. Ruž mi je izblijedio pretvorivši se u ružičastu
mrlju, a kosa mi je nagurana pod tešku kacigu. Najmanji kombinezon koji
imaju još mi je toliko prevelik da ljudi prasnu u smijeh kad me vide. Kakva

75
elegancija. Kakva gracioznost. Morat ću se doista jako potruditi da preživim
ovo poslijepodne.
Helene mi mahne. Stoji na povišenoj terasi, odjevena u bijelu kapu,
lanenu bež košulju i bijele duge hlače, slamčicom pijuckajući Colu bez šećera.
Samo je Helene u stanju odjenuti se u bijelo za dan proveden na paintballu.
Gospodin Bexley zbog nečega se duri i ne diže se sa stolca, prekriženih ruku,
poput krastače u kaki hlačama.
- Svi se dobro zabavite! - dovikne Helene. - I upamtite, gledamo vas! - Dok
nam taj jezoviti komentar iz Big Brothera zvoni u ušima, započnemo igru.
Joshua pročita imena prvih timova i ja završim u njegovom. Istupimo s
ostalim članovima našeg tima, Andyjem i Annabelle. Dvoje Gaminaca, dvoje
Bexleyjevaca. Istupi i protivnički tim, u jednakom omjeru. Mora da je sve
timove odabrao po tom ključu.
Trebala sam u ovih posljednjih tjedan dana otvoriti usta i raspitati se o
organizaciji, ali nelagoda među nama bila je nepremostiva. Povrh toga, kako
je moja zamisao o izletu u poslovno odmaralište potpuno propala, oko svega
sam se osjećala potišteno i bezvoljno. On je sve preoteo, stoga neka sve i
organizira.
No, uvidjevši da je zrak ispunjen opipljivim uzbuđenjem, postane mi
jasno da je moja veličanstvena zamisao time pretvorena u njegovu zaslugu.
Baš sam idiot.
Primijetim Marion sa zastavicom. Veselo maše olovkom stegnutom među
zubima, s notesom u ruci i dalekozorom obješenim oko vrata. Doista ozbiljno
shvaća svoj tobožnje važan posao.
- Onda, ekipo, koji nam je plan? - Ne vidim gdje su nam protivnici.
- Da se razdvojimo ili da se držimo zajedno? - nesigurno upita Annabelle.
- Hmm, rekla bih kako je bolje da se držimo zajedno, jer ipak je ovo team
building. - Oslonim se na tanke grane obližnje jelke, želeći da mogu obrisati
znoj s lica. U ovom mi je kombinezonu toliko vruće da ću pasti u nesvijest.
- Trebali bismo odabrati jednu osobu koja će otići osvojiti zastavicu, dok
ga mi ostali štitimo - reče Andy, što je zapravo dobra ideja.
- Sviđa mi se. Tko će to biti?
Oboje pogledaju u Joshuu, bjelodano ga se plašeći. Kaciga, nekim čudom,
na njemu ne izgleda glupo. Šake u rukavicama djeluju moćno kao da bi mogle
udarcima rušiti zidove. Trebalo bi ga pretvoriti u figuricu i prodavati u
dućanima s igračkama dječacima sklonim nasilju.
- Annabelle - odluči Joshua. - A ako je pogode, krećemo po zastavicu
abecednim redom, prema osobnom imenu.

76
 Super. To znači Andy, Joshua i na kraju Lucy. Što znači da mene nitko neće
pokrivati. Ostavljena sam za topovsko meso. Iziđemo na teren i potražimo
zaklon. Andy primijeti da me hvata panika i dobrodušno mi se nasmiješi. - Svi
ćemo te štititi, Luče, ne brini.
Znam da će Joshua nekako pronaći način da me zezne. Na kraju ovoga, bit
ću puna modrica, sva u bolovima i prekrivena bojom. A ne mogu ga čak niti
upucati dok ne prijeđem u drugi tim.
Začuje se glasan zvuk trube. Četveronoške nespretno pužem uzbrdo,
kližući se po pjeskovitom terenu. Na čelu sam kolone, što po našoj taktici ima
najviše smisla. Izviđam put kojim se krećemo, jer sam ionako najbezvrjedniji
član tima.
Ruke mi ne mogu izdržati težinu tijela pa se srušim na trbuh. Annabelle
potrči pred mene mašući rukama i nogama poput vjetrenjače, bez šuljanja ili
imalo strategije. Kleknem i pokušam je dozvati natrag. Ruka mi se ovije oko
butine i povuče me unatrag, a zatim se Joshua spusti pokraj mene, s puškom
u ruci. Pokaže mi da legnem.
- Nemoj! - zasikćem na njega.
- Budeš li tako stršala, dobit ćeš kuglicu u facu.
- Zašto onda nisi pustio da me izrešetaju?
Raširi mi prste na križima, čvrsto me prikliještivši uz tlo. U privatnom
zakutku uma moram priznati da je težina njegove ruke jednostavno
predivna. Koprene tkanine među našim kožama počnu sjajiti.
- Što je tebi?
- Sve je u redu. - Pokušam se izmigoljiti iz njegova stiska.
- Užasno izgledaš.
- Hvala. Moramo pokrivati Annabelle. - Podignem glavu i ugledam je kako
nespretno glavinja među tankim deblima, bez ikakvog zaklona. Andy
galantno skakuće za njom. Zastavica je narančasta točkica u daljini.
Ustanem i potrčim. Joshua mi je za petama. Bacim se iza stijene i
primijetim Marnie iz protivničkog tima. Podignem pušku i ispalim nekoliko
kuglica, pogodivši je u rame. Ona razočarano jaukne, podigne se i ode.
Kad pogledam Joshuu, vidim da je blago impresioniran. - Baš si faca.
Annabelle više nije na vidiku. Zrak je ispunjen pucanjem, lomljavom i
bolnim uzvicima. Nakon nekoliko kraćih pretrčavanja, pronađem Andyja
kako kleči na tlu i pokušava zavezati vezice na čizmi s velikom mrljom od boje
na prsima.
- Oh, Andy!

77
 Podigne pogled i odmjeri me očima vijetnamskoga veterana koji zna da
će umrijeti, dok mu krv šiklja iz otvorene rane na trbuhu. Zgrabi me za
koljeno. - Idi, spasi je.
Gledao je previše akcijskih filmova, no čini se da sam ih previše gledala i
ja, ako je suditi prema bujici odgovornosti i zaštitničkih osjećaja koji u meni
naviru. Spasit ću Annabelle.
- Ja idem po Coca Colu - reče mi Andy, kvareći trenutak.
Nastavim trčati. Dah mi je kratak i pomalo mi se magli vizir na kacigi.
Začujem lom granja i bacim se iza piramide od bačava, koje bubnjaju pod
rafalnom paljbom. Spustim pogled. Za sada na meni nema ni kapi boje.
Pretpostavljam da bih osjetila pogodak. Provjerim stražnju stranu nogu.
- Čista si - dovikne mi Joshua. Pogledam ga kako čuči iza velikog panja.
Svoju pušku za paintball drži profesionalno, s cijevi uperenom ravno u nebo.
Pokušam ga kopirati, ali zamalo mi ispadne iz ruke.
- Mamina maza - nepotrebno prokomentira. Mora da ima snažna zapešća.
- Umukni.
Annabelle je prignuta iza nesretne, samoubilačke mladice. Gledam kako
podiže pušku i sređuje Matta iz protivničkog tima. Oduševljeno vrisnem, a
ona se okrene i podigne palac, smiješeći se od uha do uha. Zatim mi pokaže
da krenem dalje. Zastavica leprša tridesetak metara od nas. Naglo je pogodi
kuglica ravno posred leđa, tako da jaukne od bola. Ne trebam niti pogledati
Joshuu da znam kako s negodovanjem odmahuje glavom.
- Kreni. Štitit ću te. Ostali smo sami, prijatelju. Starost naprijed, ljepota
iza.
- Super. Nema mi spasa. - Brzo pretrči čistinu do moga skrovišta među
bačvama i provjeri streljivo, osvrćući se preko ramena.
- Zar su tvoji roditelji bili vojnici? - To bi mnogo toga objasnilo. Uštogljeno
držanje, grubo, neosobno ponašanje. Ovisnost o pravilima i redu. Njegova
urednost i ekonomičnost u svemu što čini. Nedostatak prijatelja i
nemogućnost stvaranja veza. Kladim se da su njegovi roditelji bili smješteni
u nekim inozemnim vojnim bazama. Sigurno baca novčić da vidi koliko će
odskočiti s ruba njegova besprijekorno zategnutog kreveta.
- Nisu - odvrati, provjeravajući moju pušku. - Liječnici su. Kirurzi.
Odnosno, bili su.
- Zar su mrtvi? Ti si... siroče?
- Molim, siroče? U mirovini su. Živi i zdravi.
- Aha. A ovdje si i rođen? - Cijev puške leži mi u prašini. Suviše sam
umorna. Nadam se da će me ustrijeliti. Treba mi odmora.

78
 - Samo ja i brat živimo u gradu. - Mrko me pogleda i puškom udari po
mojoj. - Diži oružje.
- Zar vas je dvojica? Bože, spasi nas. - Pokušam ga poslušati, ali ruke su mi
kao od tijesta.
- Bit će ti drago kad čuješ da smo posve različiti.
- Često se viđate?
- Ne. - Promotri teren pred nama.
- Zašto ne?
- Ne tiče te se. - Baš je bezobrazan.
U daljini vidim Dannyja kako se šulja među stablima u okršaju
novonastalih timova. Dijeli nas ograda od užeta. Mahnem mu, a on podigne
ruku u znak odgovora, nasmiješivši mi se. Joshua podigne pušku i ustrijeli ga
dvaput u bedro, precizno poput snajperista, zatim prezrivo šmrkne.
- Koji ti je? Pa ne igram protiv tebe - vikne mu Danny. Javi se svom sucu
pa nastavi, sada blago šepajući.
- To je bilo posve nepotrebno, Joshua. Ni najmanje u sportskom duhu.
Počnemo se kretati prema zastavici. Sagnut je u struku, iznenađujuće lak
na nogama dok izbjegava rafale kuglica, gurajući me istodobno natrag, u
zaklon stabala. Zastavica visi u blizini, ali negdje su još i dva protivnička
igrača.
- Tiho - uglas šapnemo jedno drugome i pogledamo se. Najgore mjesto za
igru zurenja je usred meča paintballa.
Moram nasloniti kacigu na deblo kako bih dovoljno zabacila glavu da ga
vidim. Oči mu imaju boju kakvu još nisam primijetila. Uzbuđenje prave borbe
cijelog ga je naelektriziralo. Svrne pogled da provjeri ima li koga oko nas, a
mrko mu čelo pomrači lice. Kako li sam ikada uspijevala ostati mirna pod tim
žestokim očima?
Priljubljeni smo jedno uz drugo. Koža mi smjesta postane osjetljiva, a kad
pogledam ustranu, krajičkom oka primijetim njegov zaobljen, težak biceps.
Srce mi zatitra kad se sjetim kako je imati njegovu ruku pod bradom, kako mi
miluje grlo, podiže mi usne prema svojima. Kuša me kao da sam nešto slatko.
Gleda u moja usta i znam da se prisjeća istog što i ja.

79
 POGLAVLJE 9

S va si se oznojila. - Joshua se namršti. No, dobro, možda se i ne prisjeća

istog što i ja.
Čujem lomljavu grančica i shvatim da nam se netko približava s leđa.
Upitno podignem obrve, a Joshua kimne. Kucnuo je moj čas, a on mora po
zastavicu. Objema šakama zgrabim njegov kombinezon za paintball i
okrenem ga, naslonivši ga na deblo iza sebe.
- Što ti to... - počne govoriti iza mojih leđa, ali ja već mjerkam teren tražeći
mjesto za zasjedu. Ja sam Lara Croft koja podiže oružje, dok joj oči gore od
želje za osvetom. Iza bačava vidim obris protivnikova lakta.
- Kreni! - viknem. U svojim debelim rukavicama nespretno posegnem za
okidačem. - Pokrivam te!
Sve se dogodi u trenu. Bam, bam, bam. Tijelom mi prostruji bol - ruke,
noge, trbuh, grudi. Zaurlam, ali rafali ne prestaju, bijele se mrlje rasprskavaju
posvuda po meni. Pretjerivanje do krajnjih granica. Joshua nas spretno
okrene i blokira pucnjavu svojim tijelom. Osjećam kako se trza primajući
pogotke. Podigne ruku da mi zaštiti glavu. Mogu li zamrznuti vrijeme i na licu
mjesta malo odrijemati?
Okrene glavu i bijesno poviče na našeg napadača. Pucnjava prestane, a u
blizini začujem Simona kako pobjedonosno kriješti i, stojeći navrh humka,
maše zastavicom. Dovraga. Imala sam samo jedan zadatak, a ni njega mi nije
dopustio obaviti.
- Trebao si potrčati. Ja sam te pokrivala. Ovako smo izgubili. - Novi val
mučnine zamalo me obori s nogu.
- Oprostiiii - sarkastično će Joshua. Prilazi nam Rob, spuštene puške. Tiho
jaučem. Bol mi pulsira posvuda po tijelu.
- Oprosti, Lucy. Jako mi je žao. Malo sam se... zanio. Igram jako mnogo
računalnih igara. - Rob ustukne nekoliko koraka, vidjevši mi izraz lica.
- Stvarno si je ozlijedio - otrese se Joshua na njega, a ja osjetim kako mi je
dlanom nježno obujmio glavu. Još me tijelom pritišće uz deblo, koljena
priljubljena među moja, a kad pogledam ulijevo, ugledam Marion kako nas
gleda kroz dalekozor. Ispusti ga i zapiše nešto u notes, dok joj se usta razvlače
u osmijeh.
- Miči se. - Odgurnem ga iz sve snage. Tijelo mu je krupno i teško, a meni
je toliko vruće da bih najradije strgnula kombinezon i legla u hladnu boju. Svi
hvatamo zrak dok koračamo natrag na početnu poziciju ispred terase. Šepam
80
pa me Joshua grubo uhvati pod mišku, vjerojatno kako bi me potjerao da brže
hodam. Pred sobom vidim kako Helene spušta naočale. Mahnem joj poput
tužnog mačića iz crtanih filmova: mah, mah.
Sve je prepuno žrtava. Ljudi stenju, bolno pritišćući obojene dijelove
tijela. Svi izgledaju kao glumci u ratnom filmu. Spustim pogled i primijetim
da mi je cijeli prednji dio kao načinjen od stvrdnute boje. Joshuina je
prednjica posve čista, ali na leđima mu vlada nered. Kao i uvijek, potpuna
smo suprotnost.
Kad skinem rukavice i kacigu, Joshua mi preda svoj notes i bočicu vode.
Podignem je do usana i prebrzo iskapim do dna. Sve mi je nekako čudno.
Joshua upita Narednika Paintballa ima li možda aspirin.
Danny se probije kroz naše pale suborce i pridruži mi se. Bolno sam
svjesna činjenice kako odvratno izgledam. On me odmjeri od glave do pete.
- Ajme.
- Doslovno sam se pretvorila u jednu veliku modricu.
- Da te osvetim?
- Naravno, bilo bi to super. Rob iz financija pravo je oličenje manijaka s
oružjem.
- Smatraj da je to riješena stvar. I što je tebi, Joshua? Pogodio si me u nogu,
a bio sam u posve drugoj igri.
- Oprosti, zabunio sam se - odvrati Joshua glasom koji odzvanja
neiskrenošću.
Danny pokrije oči dlanom, a Joshua se podrugljivo osmjehne prema nebu.
Naše kolege teturaju i padaju, obliveni bojom i jaučući od bola, ne znajući što
im je dalje činiti. Sve počinje pucati po šavovima. Pogledam u notes. Vidim da
me pri svakoj rotaciji upisao u svoj tim, vjerojatno na Helenin zahtjev. Ništa
neće primijetiti. Upravo rješava sudoku. Brzo izvadim olovku i promijenim
raspored prije prozivke sljedećih timova. Ljudi se okupe, glasno negodujući.
- Čekaj, upravo donose pribor za prvu pomoć. Bolje da ostatak
poslijepodneva provedeš na klupi, izvan igre. Nešto s tobom nije u redu - reče
Joshua. Ponovno podignem pogled prema Helene, a zatim se zagledam u
ljude oko mene. Uskoro bih cijeloj ovoj ekipi mogla biti nadređena. Ovo
poslijepodne moja je audicija, u to nema sumnje. Ne pada mi na pamet da
propustim priliku.
- Znam, govoriš mi to otkako si me prvi puta vidio. Uživaj u ostatku svog
poslijepodneva. - S tim riječima, bez osvrtanja prijeđem u svoj novi tim.
Ovo mi se čini kao najdulje poslijepodne mojega života, no istodobno
prolazi u trenu. Osjećaj da te netko slijedi i promatra krajnje je nelagodan,
tako da se unutar naših malih timova smjesta stvori bratska povezanost.
81
Gurnem Quintusa iz računovodstva u bunker, dok nas zasipa kiša ružičastih
kuglica.
- Trči! Trči! - urlam kao vođa tima specijalaca dok Bridget pačjim
korakom prilazi zastavici, a kuglice boje joj se rasprskavaju za petama. Koliko
mi je zapravo mučno u svojoj se punini otkrije tijekom moje treće izmjene,
nakon što sam zgrabila zastavicu. Znala sam da je duboko tragično što se
osjećam toliko pobjedonosno, ali moram priznati da sam se osjećala kao na
vrhu Mount Everesta. Svi su moji članovi tima oduševljeno klicali, a
krupna Samantha, košarkašica i Bexleyjevka, podigla me s tla i zavrtjela u
krug. Malo sam povratila u usta.
Ruke mi se tresu od napora držanja puške. Sve se doima pomalo
nadrealno, kao da ću se svakog trenutka probuditi iz lošeg poslijepodnevnog
drijemeža. Nebo nada mnom je srebrno bijela kupola.
Zagledam se u lica koja me okružuju, okupana znojem. Osjećam takvo
pobratimstvo s tim ljudima. Gledam kako se Gaminac grli s Bexleyjevcem, a
zatim obojica prasnu u smijeh. Svi smo u istom košu. Možda je Joshuina
zamisao, na kraju, ipak bila dobra. Možda jedini način da se ljudi istinski
ujedine vodi kroz bitku i bol. Sukob i nadmetanje. Možda je tajna u
zajedničkom opstanku.
Nego, gdje li je, uopće, Joshua? Cijelo ga poslijepodne više nisam vidjela,
osim tijekom odmora prije izmjene timova. Sa svakom osobom koja se šulja
među stablima, oči me pokušavaju prevariti. Vidim ga kako kleči, puni pušku,
prima pogotke. Primijetim oblik njegovih ramena i zaobljenu crtu njegove
kralježnice. No potom trepnem i shvatim da je ipak netko drugi.
Očekujem taj jedan, smrtonosan, pogodak. Veliku, crvenu mrlju, ravno na
srcu.
- Gdje je Joshua? - upitam suce, a oni samo slegnu ramenima.
- Gdje je Joshua? - upitam svakoga tko prođe. - Gdje je Joshua?
- Odgovori postaju šturi i razdražljivi.
Raskopčavam kombinezon za paintball usprkos ritmičkoj pucnjavi
protivničke vatre. Beskorisno povlačim ovratnik, ogolivši nekoliko
centimetara znojne kože da je izložim svježem zraku. A zatim povratim. U
želucu nemam ništa osim vode i čaja. Danas mi se nekako nije ručalo. Niti
doručkovalo. Nogom naguram pijesak preko bljuvotine i obrišem usta
nadlanicom. Planet se prebrzo okreče pa se moram pridržati za stablo.
Zrak se već počeo hladiti kad se oglasila posljednja sirena nakon koje se
svi zaputimo prema glavnom stožeru. Svi su vidno iscrpljeni pa vlada pravi
cirkus dok svlačimo odijela. Svi se na nešto žale. Narednik Paintball izgleda

82
kao da preispituje svoj izbor životnog zanimanja. Joshua stoji s jednom
rukom na boku, a ja nagonski podignem pušku. Vrijeme je.
Lucy protiv Joshue, do potpunog uništenja.
On zakorakne prema meni i priđe, niti najmanje zabrinut zbog moje
akcijske poze. Uzme mi pušku. Skinem kacigu. Stane iza mene, a prsti mu
ukližu u znoj pod mojim tjemenom. Čini se kao da je dotakao žicu pod
visokim naponom pa nekako čudno, grleno zastenjem. On zgrabi zatvarač na
mojem kombinezonu i rastvori ga do dna leđa. Skakućem ne bih li ga skinula,
braneći se od njegovih ruku.
- Zlo ti je - optuži me. Neodređeno slegnem ramenima i požurim uza stube
do terase na kojoj čekaju Helene i Debeli Mali Seronja.
- Danas se moglo vidjeti dosta izvanrednog timskog rada - reče Helene.
Svi slabašno viknemo: Hura, oslanjajući se jedni na druge. Podignem rub
majice. Modrice su mi ljubičaste. Od mirisa kave okreće mi se želudac.
Probijem se do prvoga reda. Joshua je već predugo za kormilom ove
predstavice. Moram spasiti što se spasiti da.
- Mogu li pozvati naše četvero sudaca da stanu pred nas i ispričaju nam o
hrabrim djelima i timskom radu kojem su svjedočili?
Suci iznesu svoje viđenje događaja, a ja pokušam ostati pribrana. Suzie je,
navodno, izazvala pomutnju kako bi svom suigraču omogućila da se prišulja
i zgrabi zastavicu.
- Zato sam primila četiri pogotka - dovikne Suzie, tapšajući se po bedru s
bolnim izrazom lica.
- Ali primila si ih za tim - reče gospodin Bexley, prenuvši se iz drijemeža,
za koji počinjem predmnijevati da je izazvan kurom lijekova za smirenje. -
Svaka čast, mlada damo.
- A kad već govorimo o hrabrosti - reče Marion, a meni se želudac okrene.
- Naša mala Lucy učinila je nešto doista hvalevrijedno.
Prolomi se klicanje, a ja odmahnem rukom. Ako me još samo netko
nazove malom, sitnom, ih smiješno sitnom, dobit će karate udarac u vrat.
- Danas je, umjesto kolege, primila najmanje deset pogodaka, štiteći ga od
osobe koja se pomalo zanijela. Tu osobu nećemo imenovati. - Znakovito
pogleda Roba, a ovaj pogne glavu prema tlu poput kažnjenog pseta. Svi se
ostali namršte na njega.
- Stala je pred svog kolegu raširenih ruku, braneći ga do smrti! - Marion
oponaša moje pokrete. Raširila je ruke poput strašila, tijelo joj se trza pri
svakom pogotku rafala. Dobra je glumica. - A na moje veliko iznenađenje,
vidjela sam da je kolega kojega Lucy štiti svojim tijelom nitko drugi doli
Joshua!
83
 Svi prasnu u smijeh. Ljudi se znakovito pogledavaju, a dvije djevojke iz
ljudskih potencijala podbodu jedna drugu laktom.
- No tada, najveće iznenađenje! On je povuče iza sebe kako bi zaštitio nju
i biva izrešetan kuglicama! Štiteći je tijelom! Bio je to sjajan prizor.
Još jedan trivijalan podatak: Marion tijekom stanke za ručak u restoranu
čita ljubavne romane. Uhvatim Joshuin pogled, a on grubo obriše čelo
podlakticom.
- Čini se da nas je paintball danas sve zbližio - uspijem protisnuti, a svi mi
zaplješću. Da je ovo epizoda televizijske serije, upravo bismo stigli do završne
pouke: prestanite mrziti jedni druge. Helene je zadovoljna, usne su joj
napućene u znalački osmijeh.
Nagradni slobodni dan osvojila je Suzie, koja je mali, lažni certifikat
prihvatila uz duboki naklon. Deborah je fotoaparatom snimila dobre akcijske
slike pa sam je zamolila da mi ih pošalje za internetsko glasilo tvrtke.
Helene me uhvati za lakat. - Upamti, nema me u ponedjeljak. Meditirat ću
pod stablom.
Svi se zapute prema autobusu, a mene obraduje što vidim da je sada
mnogo teže reći tko je Gaminac, a tko Bexleyjevac. Svi izgledaju kao da su
preživjeli automobilsku nesreću. Izgužvana odjeća i crvena, oznojena čela.
Većina žena s razlivenom šminkom izgleda poput rakuna. Usprkos bolnim
tijelima, stvorio se novi osjećaj bratske povezanosti.
Helene i gospodin Baxley ponovno odjure poput kojota i ptice trkačice.
Po nekoliko je ljudi došao bračni partner da ih odveze kući, tako da je nastao
zbunjujući kovitlac prašine i automobila. Vidjevši da dolazimo, vozačica
spusti novine i otvori vrata.
- Molim vas, pričekajte me nekoliko minuta - kažem joj i otrčim natrag u
zgradu. Uspijem stići do zahoda gdje mi silno pozli. Prije negoli sve uspijem
izbaciti iz sebe, na vratima se začuje žustro kucanje. Znam samo jednu osobu
koja je u stanju kucati s tolikim nestrpljenjem i očitom nesnošljivošću.
- Odlazi - kažem mu.
- Joshua je.
- Znam. - Ponovno pustim vodu u zahodu.
- Bolesna si. Rekao sam ti. - Lagano pretrese kvaku.
- Sama ću doći kući. Odlazi.
Zavlada tajac i zaključim da se vratio u autobus. Ponovno povratim.
Ponovno pustim vodu. Operem ruke, naslonivši noge na umivaonik, tako da
mi pljuskanje iz slavine natopi traperice. Elvis mi se vlažno sljubio s tijelom.

84
 - Zlo mi je - povjerim se vlastitom odrazu. U vrućici sam, oči mi se cakle.
Plava sam, siva i bijela. Primijetivši da su vrata odškrinuta, poskočim od
straha.
- Ajme meni. - Joshua namršti obrve. - Grozno izgledaš.
Jedva uspijevam usredotočiti pogled. Pod se vrti. - Neću preživjeti. Taj put
autobusom. Neću izdržati.
- Nazvat ću Helene. Trebala bi se vratiti po tebe, sigurno nije daleko
odmakla.
- Ne, ne, sve će biti u redu. Već se odvezla prema toplicama. Znam se
brinuti za sebe. - On se nasloni na dovratak, mrka čela.
Priberem se, uzmem malo hladne vode u dlan i pljusnem se njome po
tjemenu. Kosa mi je pobjegla iz punđe i lijepi mi se za vrat. Isperem usta. - U
redu. Sad sam dobro.
Dok se vraćamo prema autobusu, drži me za pregib lakta štipajući me
palcem i kažiprstom, kao da iznosi vrećicu smeća. Osjećam kako nas
znatiželjne oči promatraju iza zatamnjenih stakala autobusa. Pomislim na
one dvije djevojke koje su se znalački podbadale i odgurnem ga od sebe.
- Mogao bih te ostaviti ovdje i otići po auto da te povezem, ali to bi
potrajalo najmanje sat vremena.
- Ti da dođeš po mene? Provela bih ovdje cijelu noć.
- Hej. Prestani tako razgovarati sa mnom, u redu? - vidno je uzrujan.
- Da, da. Ljudski resursi. - Teturavo uđem u autobus.
- Jao meni - glasno mi dovikne Marion. - Lucy, užasno izgledaš.
- Lucy! - dozove me Danny iz stražnjeg dijela autobusa. - Sačuvao sam ti
mjesto! - Toliko je daleko da se autobus klaustrofobično sužava poput
teleskopa. Sjednem li ondje, zasigurno ću po svima povratiti. Dannyju
nečujno odvratim: Oprosti, sjednem na prednje sjedalo i zatvorim oči.
Joshua pritisne dlan o moje vlažno čelo. - Ruke su ti ledene - zasikćem.
- Ne, nego ti sva goriš. Moramo te odvesti liječniku.
- Ali petak je i gotovo je noć. Kakve su šanse da liječnici rade? Moram leći
u krevet.
Put kući prolazi prilično loše. Zarobljena sam u beskrajnom,
neoznačenom vremenskom periodu. Kukac sam u staklenci koju trese neko
dijete. Autobus se njiše, vruće je, nema zraka, osjećam svaku neravninu i
svaki zavoj na cesti. Usredotočim se na disanje i osjećaj Joshuine ruke pokraj
moje. Tijekom jednog posebno oštrog zavoja, posluži se ramenom kako bi me
zadržao uspravnu u sjedalu.
- Zašto? - uzaludno upitam. Osjetim kako sliježe ramenima.

85
 Istovareni smo pred B&G-jem. Nekoliko se žena okupi oko mene i
pokušam razumjeti što mi govore. Joshua me drži za ovratnik mokre majice i
odvraća im da je sve u redu.
Vodi žustru raspravu s Dannyjem koji me neprestano pita jesam li
sigurna.
- Naravno da je jebeno sigurna - zagrmi Joshua. A zatim ostanemo sami.
- Došla si autom?
- Jerryju treba još jedan vikend. Mehaničaru. Sjest ću na autobus.
On me pogura prema naprijed, kao da sam šepava, oznojena marioneta.
U ustima mi je okus kiseline. Njegov stisak sklizne s ovratnika, provuče mi
prst kroz omčicu za remen na trapericama, a drugom mi rukom prihvati
lakat. Osjetim kako me njegova šaka pritišće između guzova i glasno se
nasmijem.
Stube u podzemnu garažu su strme pa se spotaknem, ali on me čvrsto
vodi dalje, pojačavši stisak. Karticom otključa vrata garaže i nepopustljivo
me odvede ravno do svog crnog automobila. Osjećam miris ispušnih plinova
i ulja. Osjećam sve mirise. Povratim na suho iza stupa, a on mi, s oklijevanjem,
položi dlan među lopatice. Malo me njime protrlja. Stresem se pred novim
naletom mučnine.
Joshua me odvede na suvozačko mjesto. Baci moju torbu, na koju sam
posve zaboravila, na stražnje sjedalo. Upali motor, a ja krajičkom oka
primijetim svoj odraz u retrovizoru. Glava mi je obješena na stranu, jagodice
su mi potamnjele i crvene, sva se sjajim od znoja, maskara mi je razmazana.
- Čekaj malo. Neće ti valjda pozliti u autu, Malena? - Ne zvuči nestrpljivo
niti uzrujano. Otvori prozor desetak centimetara.
- Neće. Možda hoće. Vjerojatno.
- Ako bude potrebno, uzmi ovo - reče, pruživši mi praznu kartonsku čašu
za kavu. Ubaci u rikverc. - Reci mi kamo da idem.
- Idi u pakao. - Ponovno se počnem smijati.
- Znači, odatle si došla.
- Začepi. Skreni lijevo. - Dovedem ga do svoje zgrade. Držim oči zatvorene,
brojim udahe i izdahe, uspjevši se suzdržati od povraćanja. To je poprilično
velik uspjeh.
- Ovdje. Samo me ostavi pred ulazom, u redu je.
On odmahne glavom pa ga, priznavši poraz, odvedem na moje
ispražnjeno parkirno mjesto. Mora mi pomoći da iziđem iz auta. Naslonim se
na njega. Lice mi se smjesta priljubi uz nešto nalik na njegova prsa. Ruka mi
se ovije oko nečega nalik na njegov struk.

86
 On pritisne gumb i stanemo svatko na svoju stranu kabine dizala. Igra
pogleda prepuna je vrelih, oznojenih uspomena na zadnji puta kada smo bili
sami u dizalu.
- Onoga si dana imao oči serijskog ubojice. - Vjerojatno mi je povraćanje
srušilo ograde.
- I ti također.
- Sviđa mi se tvoja majica. Jako. Fantastično izgledaš u njoj.
On začuđeno pogleda svoj torzo. - Nije ništa posebno. I meni... i meni se
sviđa tvoja. Velika je kao haljina.
Vrata dizala se otvore. Gotovo ispadnem kroz njih. On me, nažalost,
slijedi.
- Ovdje stanujem. - Naslonim se na ulazna vrata. On iskopa ključeve iz
moje torbice i otključa ih.
Još nikada nisam vidjela nikoga toliko očajnog da ga se pozove unutra.
Ispružio je vrat koliko god može. Rukama se drži za dovratak kao da će upasti
unutra.
- Nisam tvoj stan tako zamišljao. Nije jako... šaren.
- Hvala ti. Zbogom. - Proguram se u kuhinju i dohvatim čašu. A zatim
otpijem ravno iz slavine.
- Mislim da možemo pronaći dežurnu ambulantu - reče Joshua iza mojih
leđa i prihvati čašu prije negoli je uspijem ispustiti. Odgurne moj toster sve
do zida i, da nečime ispuni nelagodnu tišinu, preklopi krpu za posuđe.
Noktom odlijepi mrvicu zalijepljenu za kuhinjsku ploču. Jao, ne. Sigurno je
jedan od onih koji obožavaju čistiti. Najradije bi zavrnuo rukave i bacio se na
pranje i ribanje.
- Ovdje vlada pravi nered. - Pokažem šalicu s otiskom ruža. On je
čeznutljivo pogleda pa istovremeno pokušamo zaobići jedno drugo u
skučenom prostoru kuhinje.
- Dopusti da te odvedem liječniku.
- Moram malo prileći, to je sve.
- Hoćeš li da ti nekoga pozovem?
- Ne trebam nikoga - ponosito izjavim. Ispružim ruku za ključem. On ga
još drži izvan mog dohvata. Ne trebam nikoga da se brine za mene. Sama ću
ovo prebroditi. Sama sam na cijelome svijetu.
- Sama si na cijelome svijetu? Baš melodramatično. Otići ću do ljekarne
da vidim imaju li nešto što bi ti moglo pomoći.
- Sve se bojim. Lijepo se provedi za vikend.

87
 Kad se vrata zatvore, ponovno se uvjerim da mi je stan poput zone
sumraka, pretrpan i, moram priznati, pomalo bezbojan. Moj ga tata naziva
igluom. Još nisam pronašla dovoljno vremena da udarim svoj pečat. Bila sam
suviše zauzeta. Vitrina sa Štrumpfovima zauzima veći dio zida u dnevnom
boravku i mračna je kad nisu upaljena posebna svjetla. Hvala nebesima što je
Joshua otišao.
Krevet mi izgleda kao da sam provela noć u nemirnim, erotskim snovima,
što, zapravo, i jest istina. Plahte su izgužvane i zapetljane, a strana kreveta
gdje bi se trebao nalaziti muškarac, zatrpana je knjigama. Naramenice donjeg
rublja i gaćice s likovima Štrumpfova vire iz ladica komode poput salate iz
hamburgera. Dohvatim kopiju Joshuina rokovnika s noćnog ormarića i
sakrijem je.
Tuširanje je predivno, beskrajno, prava slatka muka. Odvrnem hladnu
vodu i smrzavam se. Odvrnem vruću i pržim si kožu. Pijem kapi. Istisnem
veliku grudu šampona navrh glave i pustim je da se ispere. Činjenica da
nemam volje staviti regenerator najbolje pokazuje koliko sam blizu smrti.
U glavi mi se roje besmisleni prizori, stoga se naslonim na pločice i
prisjećam se kako je bilo naslanjati se na deblo dok me Joshua Templeman
štitio svojim tijelom.
U privatnosti svog uma mogu zamišljati što god me volja, a to nisu
progresivne misli dvadeset prvoga stoljeća.
To su izopačene, brutalne misli pećinske žene. U mojoj glavi, sav je
naelektriziran od životinjskog nagona da me zaštiti, njegovi su teški mišići
stegnuti oko moga tijela. Upija svaki udarac, a to shvaća kao privilegiju. Oštro
je, tvrdo napumpan super drogom prirode, testosteronom.
Zamotana sam u njega, sigurna od svega čime mi svijet želi nauditi. Sve
bolno ili okrutno prvo će morati proći preko njega prije nego što me dobije
priliku i dotaknuti. A to je jednostavno nemoguće.
- Jesi li živa?
Vrisnem uvidjevši da glas koji je odjeknuo nije samo proizvod moje mašte
pa se priljubim uz pločice.
- Ne ulazi! - Nasreću, zatvorila sam vrata. Hvala vam, anđeli čuvari.
Rukama prekrižim sve svoje zone za starije od osamnaest.
- Naravno da neću - otrese se.
- Posve sam gola. Modrice... - Sličim Monetovu akvarelu: ljubičasti lopoči
koji plutaju u zelenom. On šuti.
- No, izađi. Idi u dnevni boravak.
Koža me boli dok se brišem ručnikom. Odškrinem vrata kupaonice i
oslušnem tišinu. Potrčim van i pronađem donje rublje: užasan, bež grudnjak,
88
bokserice i stari, razvučeni gornji dio pidžame sa slikom slatkog dinosaura
na prednjici. Pod njim stoji naziv: POSPANOSAUR.
Gola sam i odijevam se, dok me od Joshue dijeli samo tanak zid. Volim te,
tanki zidu. Baš si sjajan zid. Bacim se na krevet tolikom silinom da madrac
zaškripi i to je posljednji zvuk koji čujem.
Probudim se kao u vulkanu. - Ne! Ne!
- Ne kanim te otrovati. Prestani se vrpoljiti. - Joshuina mi je ruka na
zatiljku dok mi pritišće dvije tablete na jezik. Progutam ih s gutljajem vode, a
zatim me položi na jastuk.
- Moja mi je mama uvijek davala limunadu. I sjedila bi pokraj mene. Kad
god bih se probudila, još bi mi bila pokraj uzglavlja. A tvoja? - Zvučim kao da
mi je pet godina.
- Moji su roditelji uvijek bili prezauzeti i radili su u smjenama kako bi se
mogli brinuti o drugim bolesnicima, tako da za mene nisu imali vremena.
- Liječnici.
- Da, osim mene. - Njegov povišen ton otkriva bolnu temu razgovora.
Osjetim njegov dlan na čelu, prsti su mu laki i ukočeni. - Daj da ti izmjerim
temperaturu.
- Osjećam se kao jebena glupača. - Govorim nerazgovijetno zbog
toplomjera koji mi je gurnuo u usta. Mora da ga je kupio, jer u mojoj ga kući
nije bilo. Trenutačno se nalazim u trenutku predodređenom da postane
jedna od najneugodnijih uspomena moga života.
- Ovo ćeš mi zauvijek nabijati na nos. - To je ono što sam pokušala reći.
Zahvaljujući toplomjeru, zvuči kao da sam preživjela moždani udar.
- Naravno da neću. Ne grizi toplomjer - tiho odvrati, izvadivši mi
toplomjer iz usta. - Ne bismo željeli da ti vrućica prijeđe četrdeset. - U
prigušenom svjetlu večeri, oči su mu zatamnjeno plave dok me mjerka,
gotovo klinički, prije nego što mi ponovno dlanom dodirne čelo, nježno,
ovoga mi puta ne mjereći temperaturu. Njegove oči nisu oči muškarca kojeg
poznajem.
- U redu. Molim te, ostani nakratko. Ali, ako želiš, možeš i otići.
- Lucy, ostat ću.
Kada naposljetku utonem u san, sanjam o Joshui koji sjedi na rubu mog
ležaja, gledajući me dok spavam.

89
 POGLAVLJE 10

P ovraćam. Joshua Templeman pod licem mi drži veliku, plastičnu

zdjelu, onu u kojoj obično donosim kolače na posao. Mogu nanjušiti
slatkast, plastičan miris glazure i jaja. Ponovno povratim. Zapešćem mi
pridržava mlitavu glavu, a kosa mi je skupljena u njegovoj šaci.
- Ovo je tako odvratno - stenjem između dva naleta mučnine.
- Tako sam... Tako sam...
- Pssst - odvrati, a ja utonem u san, tresući se i dašćući, dok mi briše lice
nečim hladnim i vlažnim.
Kad se ponovno pridignem u postelji, na satu piše da je 1:08 ujutro. U
krilo mi padne vlažan oblog. Trznem se od straha primijetivši nečiju težinu
na krevetu pokraj mene.
- To sam ja - reče Joshua. Sjedi naslonjen na moje uzglavlje, držeći palac
u brošuri s cijenama Štrumpfova. Nema cipele, a noge u čarapama nemarno
su mu prekrižene u gležnju. Knjige su uredno posložene na komodu.
- Jako mi je hladno - kažem, dok mi cvokoću zubi. Provučem prste kroz
kosu. Još je vlažna od tuširanja. On odmahne glavom.
- Imaš vrućicu. Pogoršava se.
- Ne, hladno mi je - proturječim mu. Teturajući odem u kupaonicu,
ostavivši vrata širom otvorena. Popiškim se, pustim vodu, a potom uvidim
koliko se neženstveno ponašam. No, što se može. Više gotovo i ne postoji
ništa što dosad nije vidio. Ne preostaje mi ništa drugo osim lažirati vlastitu
smrt i započeti novi život.
Prstom razmažem zubnu pastu po jeziku. Pozli mi. Idemo sve ponovno.
Začujem šuškanje pamučne tkanine, udarac elastične gumice i škripu
kreveta. Kroz poluotvorena vrata vidim kako na krevet stavlja čistu
posteljinu. Sva sam razmočena, slinava i odvratna, ali dok se sagiba, ipak
uspijevam odmjeriti njegovu stražnjicu.
- Kako si? - Pogleda me ispod pazuha i dovuče posljednji kut plahte na
mjesto. Moj je sretni madrac presvučen muškom rukom.
- O, sasvim dobro. A kako si ti? - Srušim se u krevet, zgrabim pokrivač i
navučem ga preko sebe. Madrac se pokraj mene teško ulekne, a on mi položi
ruku na čelo.
- Ah, ovo mi baš paše.

90
 Njegov dlan ima temperaturu kakvoj bih i ja trebala stremiti. Ruka ruku
mije, stoga i ja položim dlan na njegovo čelo.
- U redu. - Gleda me s podsmijehom.
Dodirujem svom kolegi Joshui lice. Ovo mora da je san. Probudit ću se u
autobusu, dok s prezirom gleda potočić sline koji mi se slijeva s usana. No
prošla je već cijela minuta, a ja se ne budim.
Pustim da mi ruka klizne preko brusnog papira njegove čeljusti,
prisjećajući se kako mi je obujmio lice dlanovima u dizalu. Nitko me nikada
nije tako držao. Otvorim oči i mogla bih se kladiti da je zadrhtao. Dodirnem
mu puls. Njegov mi puls uzvrati dodirom.
Ruke su mi sada već na njegovu vratu pa se prisjetim koliko sam ga žarko
nekoć željela udaviti. Nježno raširim ruke oko njegova grla, samo da
provjerim odgovaraju li veličinom, a on zaškilji na jedno oko.
- Samo naprijed - reče mi. - Učini to.
Njegov je vrat dobrano preširok za moje stine ruke. Osjećam kako kroz
njega treperi napetost, tijelo mu se zateže. Iz grla mu dopire zvuk.
Nanosim mu bol. Možda ga upravo nasmrt davim. Vratom mu se širi
crvenilo. Kad me prikuje očima, znam da se nešto sprema. Kad se dogodi,
uhvati me posve nespremnu.
Svijet eksplodira kad prasne u smijeh.
Ista je osoba u koju zurim iz tjedna u tjedan, samo osvijetljena. Kao da se
prikopčao na glavni električni vod. Zrači humorom i svjetlošću, zbog čega
njegove boje sjaje poput obojenog stakla. Smeđe, zlatno, plavo, bijelo. Pravi
je zločin što nikada prije nisam vidjela te bore od smijeha. Usne su mu blago
zakrivljene, zubi savršeni, a svaki kut usana krasi jedva primjetna rupica.
Svaki se smijeh razlegne iz njega u promuklom naletu od kojega ostaje
bez daha, kao nešto što više ne može držati pod kontrolom, a u meni izaziva
ovisnost poput okusa njegovih usana ili mirisa njegove kože. Njegov mi je
divan smijeh od sada nasušno potreban.
Ako sam ikada do sada pomislila da je zgodan muškarac, onako u prolazu
ili zato što me ta činjenica nervirala, nisam znala cijelu priču. Kad se Josh
smiješi, zasljepljuje. Srce mi lupa kao ludo pa manično pohranjujem u arhivu
ovaj trenutak u polumraku. Jedini je koji ću dobiti, dok sam ovako bunovna
od vrućice.
Kada bih barem mogla zadržati ovaj trenutak. Već sada osjećam tugu
zbog toga što ću se, kad završi, osjećati posve prazno. Želim ga zamoliti da još
ne odlazi. Mora da ga moji prsti stežu, jer se smije tako da se madrac pod
nama trese. Mokri, dijamantni sjaj svjetlosti u kutu njegova oka za mene je

91
metak ravno u srce. Ovaj ću predivan, nevjerojatan trenutak moći ponovno
proživjeti u mašti i kad mi bude stotinu godina.
- Hajde, ubij me, malena - reče bez daha, brišući oko prstima. - Znaš da to
žarko želiš.
- Najviše na svijetu - odvratim mu, kao što je on nekoć rekao meni.
- Nemaš pojma koliko.
Pidžama mi je natopljena znojem kad se naglo prenem iz sna i ugledam u
sobi i treću osobu. Muškarac kojeg nikada nisam vidjela. Počnem vrištati
poput ranjene majmunice.
- Smiri se - reče mi Josh na uho. Panično mu se uspentram u krilo i
pritisnem lice o njegovu ključnu kost, udišući njegov miris po cedrovini toliko
snažno kao da ću mu isisati dušu. Spremaju se odvesti me u zastrašujuću
zdravstvenu ustanovu, daleko od sigurnosti mog kreveta i ovih ruku.
- Nemoj im to dopustiti, Josh! Ozdravit ću!
- Ja sam liječnik, Lucy. Koliko dugo i koji su simptomi? - Muškarac navuče
rukavice.
- Jutros nije bila sto posto svoja. Crvena u licu, rastresena, a tijekom dana
stanje se i pogoršalo. Poslijepodne vidno oznojena, a nije ništa ni jela.
Povraćanje je počelo u sedamnaest sati.
- A zatim? - Liječnik nastavi vaditi instrumente iz torbe i slagati ih na rub
moga kreveta. Sumnjičavo ga promatram.
- Do dvadeset sati počela je buncati. U pola dva ujutro pokušala me
zadaviti golim rukama. Vrućica joj se kreće oko četrdeset, a sada je već iznad
četrdeset i jednog stupnja.
Čvrsto zažmirim kad nepoznate ruke u gumenim rukavicama počnu
opipavati moje vratne žlijezde. Josh mi umirujuće trlja dlanove. Sada sjedim
između njegovih bedara, osjećam njegovu čvrstu težinu iza lopatica. Moj
vlastiti, ljudski naslonjač. Liječnik utisne jagodice prstiju ispod mog trbuha, a
ja potmulo vrisnem. Podigne mi gornji dio pidžame za nekoliko centimetara.
- Što joj se, dovraga, dogodilo? - Obojica istodobno, suosjećajno i duboko
uzdahnu.
- Danas smo s tvrtkom bih na paintballu. Čak ni moja leđa nisu ni izbliza
ovako stradala. - Josh mi prstima pogladi kožu, a ja se oznojim još i više. -
Sirota Malena - šapne mi na uho. U glasu mu nema sarkazma.
- Jeste li jeli vani, u nekom restoranu?
Pokušam se sjetiti. - Naručila sam tajlandsku hranu za večeru. Ne danas.
Možda jučer.
Kad se muškarac namršti, postane mi jako poznat.

92
 - Moguće je da ste se otrovali hranom.
- Mogao bi biti virus - usprotivi se Joshua. - Prošlo je suviše vremena od
tog obroka.
- Ako si tako stručan dijagnostičar, zašto si me uopće zvao?
Počnu se prepirati oko mojih simptoma. U mojoj glavi zvuče poput
dvojice tipova koji razgovaraju o sportu, a glavni su klubovi virusi koji
trenutno haraju gradom. Gledam ih kroz poluzatvorene oči. Pojma nisam
imala da liječnici još uopće i dolaze u kućni posjet, posebice u dva sata i
trideset devet minuta ujutro. On je u srednjim tridesetima, visok, tamnokos,
plavook. Bjelodano je navukao jaknu preko pidžame.
- Baš si zgodan - kažem liječniku. Nakon prve, trebali bi postaviti i drugu
dijagnozu, ovoga puta o mojem gubitku samokontrole.
- Ajme, vidiš kako bunca od vrućice - otrovno će Josh, ovivši mi ruku oko
ključne kosti. Njegov mi stisak ne dopušta ni da mrdnem.
- Ti si njegov BRAT - kažem s djetinjastim čuđenjem kad mi zahrđali
kotačići u mozgu napokon sjednu na mjesto. - A ja sam mislila da je on
proizvod neuspjelog znanstvenog eksperimenta.
Pogledaju jedan drugoga, a Joshev se brat nasmije. - Stvarno je slatka.
- Ma ona je... - Osjetim kako Josh odmahuje glavom. Malo me bolje
namjesti uz svoja prsa, a moj grozničavi mozak to protumači kao maženje.
- Ja sam jad i bijeda. Neprestano mi govori da sam patetična. Kako se
zoveš?
- Patrick.
- Patrick Templeman. Ideš. Ti si zapravo doktor Templeman.
Još sjedim u Joshevu krilu, glava mi je u udubini njegova vrata.
Vjerojatno ga namačem svojim znojem. Pokušam se izmigoljiti iz njegova
stiska, ali nemoćna sam.
- Tako je. Ja sam uistinu doktor Templeman. Odnosno, jedan od njih. -
Osmijeh iščezne s njegova lica. Nakašlje se i okrene se od mene. Uhvatim ga
za rukav ne bih li pokušala vidjeti koliko su mu crte lica slične Joshevima. On
se poslušno umiri, ali pogled mu pobjegne prema Joshu, koji je iza mojih leđa
ukočen kao betonski zid.
- Da, oprosti, ali Josh je zgodniji. - Obojica braće malo zastanu, zatim se
nasmiju. Patrick nije ni najmanje uvrijeđen, a Josheva se ruka opusti.
- Hoćeš li mi ispričati neke njegove neugodne dogodovštine, da ga malo
osramotiš?
- Naravno, čim ozdraviš. Daj joj mnogo tekućine, Josh. Dovoljno je sitna
da bi mogla dehidrirati.

93
 - Znam. - Obojica me natjeraju da progutam neki gorki lijek. Polegnu me
leđima na krevet, a zatim njih dvojica iziđu iz sobe i zatvore za sobom vrata,
no glasovi im ipak dopiru do mene.
- Bio bi dobar u ovom poslu - reče Patrick, zveckajući svojim liječničkim
priborom. - Sve si za nju učinio kako treba.
Josh duboko uzdahne. Sigurna sam da je upravo prekrižio ruke.
- Ne moraš se odmah podizati na stražnje noge. Prijeđimo na iduću
osjetljivu temu. Jesi li mi kanio potvrditi dolazak? Ikada?
- Kanio sam. - Laže.
- U redu, onda mi sada potvrdi. I nemoj glumiti da ne znaš koji je datum.
Iz prve ruke sam doznao da ti je mama osobno predala pozivnicu. Nismo
željeli da se zametne kao pozivnica na proslavu naših zaruka.
Josh, baš si gad.
Patrick misli isto što i ja. - Reci mi dolaziš li ili ne. Smjesta. Mindy mora
znati, kako bi sredila sitnice kao što su hrana i raspored sjedenja.
- Trenutno sam jako zaposlen - pokuša Josh, no Patrick ga presiječe u pola
rečenice.
- Zamisli kako će izgledati ako se ne pojaviš.
Josh šuti, ali Patrick je uporan. - Znam da će ti biti teško.
- Očekuješ da samo ušetam onamo, kao da se ništa nije dogodilo?
Patrick ostane zatečen. - Ali, povest ćeš Lucy, zar ne?
Zamislim se o tome, ležeći u mraku. Zašto bi, zaboga, Joshui bilo teško
nazočiti bratovu vjenčanju?
- Nije mi djevojka. Radimo zajedno. - Joshua zvuči razdraženo. Voljela bih
da me te riječi nisu pogodile poput udarca u trbuh, ali jesu.
- Na prvi pogled, svatko bi se zabunio.
- Eto, što ćeš. Više je zanimaju dobri dečki. Kao i sve ostale, zar ne?
Zavlada napeta tišina. - Koliko ti još puta moram reći da...
- Više nijednom. - Josh je kralj zaključivanja razgovora. Ponovno uslijedi
tišina. Gotovo ih čujem kako obojica zure u vrata moje spavaće sobe.
Patrick je spustio glas pa ne čujem ništa osim prigušenog svađanja.
Očajnički mrzeći samu sebe, tiho se spustim iz kreveta, pazeći da mi stopala
neprestano budu u sjeni. Baš sam grozno, malo njuškalo.
- Molim te da dođeš na moje vjenčanje i usrećiš našu majku. Usrećiš mene.
Mindy je pod ogromnim stresom, misleći da je u tijeku neka velika obiteljska
zavada.
Josh duboko uzdahne, predajući se. - U redu.

94
 - To je, dakle, da? Da, molim te, brate, volio bih doći na tvoje vjenčanje?
Prihvaćam tvoj ljubazan poziv?
- Da. To što si rekao.
- Zabilježit ću tebe i pratnju. Ako preživi noć.
Užasnuto se uhvatim za zid, dok ne čujem Joshuovo sarkastično: - Ha. Ha.

Tek što nije svanulo jutro i soba mi je ledeno plava. Podignuta sam u
sjedeći položaj i neuredno ispijam gutljaje pića za koje shvatim da
je limunada. Zar je otišao u dućan preko puta? Slatko-kiseli okus nostalgije
za djetinjstvom i čežnje za domom zamalo me natjera da se zagrcnem.
Uzme mi čašu i položi me natrag na jastuke držeći mi ruku iza ramena.
Dodir mu je jučer bio nesiguran, ali sada me gladi dlanovima i prstima bez
oklijevanja. Izgleda kao da se od umora jedva drži na nogama.
- Josh.
Zatrepće očima od uzbuđenja. - Lucy.
- Lucinda - nadmeno šapnem. On okrene glavu da se nasmiješi, ali
povučem ga za rukav.
- Nemoj. Već sam ga vidjela. - Njegova se smiješka nikada neću nasititi.
- U redu. - Vidim koliko je zbunjen. Nije jedini. Toliko već dugo zurim u
Joshuu, da se pretvorio u spektar poznatih boja. On je svaki moj dan u tjednu.
Svi kvadratići moga kalendara.
- Bijela, sivobijela s prugama, bež, uniseks žuta, odurna boja senfa,
svijetloplava, tirkizna, golublje siva, tamnoplava, crna. - Sve ih nabrojim na
prste.
Josh se uspaniči. - Još si u bunilu.
- Nisam. To su sve boje košulja koje nosiš. Hugo Boss. Zar nikada nisi bio
u Targetu?
- Kakva je, dovraga, razlika između golublje sive i sivobijele?
- Ima mnogo nijansi i sve su različite. Samo si me jednom uspio iznenaditi,
znaš?
- A kada se to dogodilo? - Postavi to pitanje poput dadilje koja ugađa
djetetu. Ljutito udarim petom po madracu.
Zašto barem nisam odjevena u crni negliže? Još nikada nisam bila ovako
neprivlačna. Nosim POSPANOSAURA. Spustim pogled. Odjevena sam u
crvenu potkošulju. Sranje. Presvukao me.
- Dizalo - ispalim. Želim ovaj trenutak usmjeriti prema vremenu kad sam
bila donekle privlačna. - Tada si me uspio iznenaditi.
On me pažljivo promotri. - Što ti se motalo po glavi?
95
 - Mislila sam da mi želiš nauditi.
- Oh. Baš super. - Ustukne od mene, postiđen. - Tehnika mi je, očigledno,
malo zahrđala.
Zgrabim ga za rukav nadljudskom snagom i malo se uspravim u krevetu.
- No tada sam shvatila što činiš. Ljubio si me. Naravno. A godinama se nisam
ni s kim poljubila.
Namršti se. - Ma nemoj? - Zagleda se u mene odozgo.
Toliko mu žestoko želim pojasniti da mi glas zadrhti. - Bilo je strastveno.
- Nisu me posjetili ni ljudski resursi ni policija, tako da... - Zašuti u pola
rečenice, gledajući mi u usne. Zavrćem ruke u njegovu majicu. Rasteže se oko
mojih šaka. Tako je meka da bih se najradije cijela u nju umotala.
- Je li moj krevet upravo onakav kao i u tvojoj mašti?
- Nisam očekivao toliko knjiga. Usto, malo je i veći nego što sam zamišljao.
- A što kažeš na moj stan?
- Pravi mali svinjac. - Ne kaže mi to zlonamjerno. Samo govori istinu.
- Misliš li da se Helene i gospodin Bexley isto ljubakaju u dizalu?
- Sve dokle bude odgovarao na moja pitanja, ja ću mu ih. postavljati.
- U to nema sumnje. Siguran sam da se opako ševe iz mržnje poslije
svakog kvartalnog izvješća.
Oči mu postaju tamnije dok oslobađa majicu iz mojih ruku. Krajičkom oka
uhvatim nekoliko centimetara njegovog golog trbuha - tvrd i dlakav. Sada se
još više znojim.
- Kada se tuširaš, kladim se da ti se voda skuplja upravo... ovdje. - Položim
prst na njegovu ključnu kost. - Žedna sam. Dehidrirat ću. - On otpuhne,
okupavši me dahom.
- Kad odrastemo, budimo baš poput njih dvoje, Josh. Mogli bismo započeti
novu igru. Zamisli samo. Mogli bismo igrati naše igre do kraja života.
- Razgovarajmo o tome kad ne budeš luda od groznice.
- Aha, kako da ne. Kad ne budem bolesna, ponovno ćeš me mrziti, ali sada
nam je dobro. - Uhvatim mu ruku i položim je na čelo da sakrijem iznenadan
nalet očaja.
- Neću te mrziti - kaže mi. Makne ruku, pogladivši me po kosi.
- Toliko me mrziš, a ja to više ne mogu podnijeti. - Patetična sam. Čujem
si to u glasu,
- Malena.
- Prestani me zvati Malena. - Pokušam se otkotrljati na bok, ali on mi
dlanovima lagano pritisne ramena. Zaustavim dah.

96
 - Najbolji dio mog radnog dana je gledati te kako glumiš da ti se ne sviđa
taj nadimak.
Vidjevši da ništa ne odvraćam, zamalo se nasmiješi i pusti me.
- Vrijeme je da mi ispričaš o plantaži jagoda.
To je bolna tema, a ovo nije pitanje koje je sada postavio po prvi put.
Možda mu se spremam dati streljivo kojim će me još dugo vremena moći
zadirkivati.
- Zašto?
- Oduvijek me to zanimalo. Ispričaj mi sve o jagodama. - Njegov blag,
zavodljiv šapat doći će mi glave.
U mislima sam se gotovo vratila na plantažu, pod veliki, platneni
suncobran poderanog ruba. Razgovaram s turistima dok njihovi klinci trče
pred nama, zveckajući kanticama. Vanzemaljska zrika zrikavaca ispunja zrak.
Ni u jednom trenutku ne vlada tišina.
- No, dobro. Šumske jagode zovemo još i Mignonette, a rastu u divljini, u
Francuskoj, na obroncima brežuljaka i velike su poput nokta. S obzirom na to
koliko su male, imaju nevjerojatno intenzivan okus.
- Otkrij mi još nešto.
Sumnjičavo zaškiljim. - Jagode nisu šala. Gotovo svi koje sam ikada
upoznala, prije ili poslije me zbog toga počnu zezati.
- Ali to je tako slatko.
Riječ slatko zasvijetli poput neona u mojoj polumračnoj sobi. Toliko sam
uzbuđena da počnem blebetati.
- U redu. Na primjer, sorta Earliglow. Rastu tako brzo. Jednoga dana šećeš
u sumrak pokraj zelenih listova...ali već su idućega jutra svi ovdje. Mali,
crveni pupoljci, koji su sve jarkije boje. Do večere su posve gotovi, poput
crvenih božićnih lampica.
Kad Josh uzdahne, oči mu se na sekundu zatvore. Iscrpljenje. - Koja ti je
najdraža sorta?
- Red Gauntlet. Rasle su u gredicama najbližima kuhinji, a bila sam suviše
lijena da odlazim dalje. Svakoga sam jutra pila veliki, ružičasti frape.
Joshua sjedi u tišini, a njegove oči ni najmanje nisu nalik očima čovjeka
kojega sam poznavala. Sjetne su, osamljene i toliko prelijepe da moram
sklopiti svoje.
- Časna riječ, još osjećam sjemenke među zubima. Tati je najdraža sorta
bila Chandler. Kaže da je njima platio moj fakultet.
- Kakav ti je otac? Zove se Nigel, zar ne?

97
 - Ti i taj tvoj blog. Teško je radio da me pošalje na školovanje. Ne mogu ti
to ni opisati. Dana kad sam otišla na koledž, plakao je na trijemu. Rekao je...
Zašutim. Od stezanja u grlu nemoguće mi je nastaviti priču.
- Što ti je rekao?
Skrenem s teme. - Već toliko dugo nisam o tome razmišljala. Već
osamnaest mjeseci nisam bila kod kuće. Propustila sam Božić, jer je Helene
otišla kući u Francusku posjetiti obitelj, a ja sam je mijenjala na poslu.
- Ni ja nisam išao kući.
- Da, sjećam se. Roditelji su mi poslali veliki paket za utjehu, pa sam jela
božićnu pincu i otvarala darove na podu dnevnog boravka, gledajući reklame.
Kako si ti proveo taj dan?
- Otprilike isto. Nego, što ti je rekao? Tvoj tata, na trijemu? - Baš je kao
pas koji ne ispušta kost.
Ne mogu ponoviti cijeli naš razgovor. Rasplakala bih se. A počnem li
plakati, možda nikada neću ni prestati. Moj tata, laktovima oslonjen na
koljena, suze koje mu povlače ravne crte niz preplanulo, prašnjavo lice.
Sažmem razgovor na bezopasan minimum.
- Da je njegov gubitak dobitak za cijeli svijet. A moja mama, nije se mogla
prestati hvastati, svima je govorila da joj kćer odlazi na fakultet... Razvija
nove sorte jagoda, a svaka se zove Lucy.
- Ako je za vjerovati blogu, Lucy Dvanaest je prilično dobra. Reci mi još.
- Ne shvaćam tvoju fascinaciju tim blogom. Mama mi je bila novinarka, ali
morala se odreći karijere.
- Zbog čega?
- Zbog mog tate. Radila je na reportaži o učinku obilnih kiša na
poljoprivredu pa je posjetila obližnji voćnjak. Pronašla je mog tatu na stablu.
Njegov je san bila vlastita plantaža jagoda, a nije ga mogao ostvariti sam.
- Držiš da je donijela pogrešnu odluku?
- Tata se uvijek hvali da je odabrala njega. Kao da je jabuka, najljepša na
stablu. Volim ih, ali ponekad mi se čini da je njihova priča tužna.
- Mogla bi ih jednom prilikom pitati. Vjerojatno joj ni zbog čega na svijetu
nije žao. Još su zajedno, a to znači da si ti ovdje.
- Moj tata te zove drugim imenima koja počinju s J, ali nikada pravim
imenom.
- Molim? - uspaničeno upita. - Razgovarala si s tatom o meni?
- Ljut je što si tako zao prema meni. Zove te Julian, Jasper ili John. Jednom
te prilikom nazvao Jebediah, tako da sam se zamalo upiškila od smijeha. No,
jedno je sigurno, morat ćeš mu se nekako iskupiti da ti oprosti.
98
 Josh je toliko izvan sebe da mu se odlučim smilovati i promijeniti temu.
- Kad me uhvati nostalgija za domom, osjećam miris toplih jagoda. A to se
događa gotovo neprestano. - Gledam kako se muči raspetljati moje zamršene
besmislice.
- Jesi li se igrala na plantaži? Mislim, kad si bila mala?
- Vidio si naslovnu fotografiju bloga. Mislim da je potpuno jasno da jesam.
- Okrenem lice na drugu stranu. Ja, koljena umrljana ružičastim od klečanja
na jagodama, zapetljana griva od kose, oči plavije od neba. Mala, seoska
divljakuša.
- Nemaš se čega stidjeti. - Nježno položi vrhove prstiju na moju vilicu i
okrene mi glavu natrag prema sebi. - Ti u onim tvojim kratkim hlačicama na
tregere. Izgledaš kao da si danima bila izvan kuće. Sva divlja i prljava.
Osmijeh ti se nimalo nije izmijenio.
- Nikada me ne vidiš kako se smiješim.
- Kladim se da si imala kućicu na stablu.
- Zapravo, jesam. Gotovo sam živjela u njoj.
Oči mu blistaju izrazom koji kod njega još nisam vidjela. Na trenutak
zatvorim vlastite, da ih malo odmorim. On provjeri imam li vrućicu, a kad mu
se dlan podigne s mojega čela, glasno se požalim. Dodirne mi ruku.
- Nikada nisam smatrao da je tvoje porijeklo i po čemu manje vrijedno.
- Oh, ma nemoj. Ha-ha. Jagodica Bobica.
- Mislim da je mjesto s kojega dolaziš, Nebeski dijamant, najbolje mjesto
koje mogu zamisliti. Oduvijek sam želio onamo otići. Potražio sam rutu na
karti. Čak sam proučio cijene leta i najam automobila.
- Voliš jagode? - Ne znam što bih ga drugo upitala.
- Obožavam jagode. Nemaš pojma koliko. - Toliko je drag da me zapljusne
val osjećaja. Ne usuđujem se otvoriti oči. Vidjet će da su mi u njima suze.
- Eto, ondje je, čeka te. Plati gospođi pod suncobranom i uzmi kanticu.
Pozovi se na mene i dobit ćeš popust, ali ispitivat će te kako sam. I to kako
sam uistinu. Jesam li osamljena, jedem li dovoljno. Zašto ne odvojim vremena
za povratak kući.
Pomislim na naše molbe za posao, jednu pokraj druge u žućkastom
fasciklu. Obori me val umora i vrtoglavice. Želim utonuti u san, u to divno,
mračno mjesto kamo me ova tjeskoba i tuga ne mogu slijediti. Počinjem se
osjećati kao da se polako vrtim.
- Što da joj kažem?
- Umirem od straha. Sve će se ubrzo privesti kraju, na ovaj ili onaj način.
Visim o koncu, držim se noktima za rub. Nemam pojma hoće li im se

99
investiranje u mene ikada isplatiti. A ponekad sam toliko osamljena da bih
najradije plakala. Izgubila sam najbolju prijateljicu. Sve svoje vrijeme
provodim s krupnim muškarcem koji me želi ubiti, a sada mi je vjerojatno
jedini prijatelj, premda to ne želi biti. A zbog toga mi se slama srce.
Njegove se usne utisnu u moj obraz. Poljubac. Čudo. Joshev topao dah na
mom obrazu. Jagodice mu ukližu u moje dlanove, a prsti mi se isprepletu s
njegovima.
- Malena. Ne.
Okrećem se kroz beskrajne petlje pa pojačam stisak oko njegovih ruku.
- Vrti mi se u glavi... - To je istina, ali također moram razgovor privesti
kraju.
- Moram te nešto upitati - njegov glas, nešto poslije, propara maglovitu
tamu. - Znam da nije pošteno što te ovo pitam u ovakvom trenutku, ali
svejedno hoću. Uspijem li smisliti način da nas izvučem iz ovog cirkusa, bi li
željela da to doista i učinim?
Još uvijek se držim za njega kao da je on jedino što me sprečava da
ispadnem s ove planete. - Kao, na primjer, što?
- Što god da je moguće. Bi li željela da to učinim?
Kad bi mi bio prijatelj u danima koji su preda mnom, bilo bi mi to posve
dovoljno. Bilo bi to dovoljno divno da ukloni sve negativno.
Taj bi mi osmijeh bio dovoljan.
Ovo je dio sna kad mi se nasmiješiš, Josh.
On frustrirano uzdahne. Čvrsto me drži, a ja, dok letim u orbitu sna,
šapnem kroz koprenu snova:
- Naravno da bih.

100
 POGLAVLJE 11

O prezno se pridignem u krevetu, u spavaćoj sobi obasjanoj jarkim

suncem. Posvuda su razbacani artefakti bolesti. Ručnici, krpe, moja
plastična kutija, oprana i osušena. Čaše, lijekovi i toplomjer. Moj gornji dio
pidžame s natpisom POSPANOSAUR visi sa sušila. Pokraj njega je i crvena
potkošulja. Moja odjeća za paintball leži na hrpi i treba je spaliti.
Cuclam toplomjer da potvrdim ono što već znam: nemam više vrućicu.
Sada nosim plavu potkošulju. Priljubim se uz madrac kad me dugo
odgađana navala osjećaja ranjivosti napokon preplavi. Opipam rame i
shvatim da još nosim grudnjak. Zahvalim svim poznatim bogovima. No,
svejedno. Joshua Templeman vidio je svu ostalu kožu moga torza.
Virnem kroz vrata dnevnog boravka. Još je ovdje, leži ispružen na kauču,
jedna mu velika noga u čarapi visi preko rukohvata.
Dohvatim čistu odjeću i teturajući odem u kupaonicu. Ajme meni. Nisam
do kraja skinula maškaru pa mi se pod tušem razlila niz lice. Izgledam kao da
nosim masku Alicea Coopera za Noć vještica. Imam i kosu kao Alice Cooper
pa je zavežem u punđu. Presvučem se, umijem se što brže mogu i grgljam
vodicom za usta. Očekujem da ću svakog trenutka začuti kucanje na vratima.
Osjećam se gore nego kad sam mamurna. Gore nego da sam se probudila
nakon što sam posve gola pjevala karaoke na božićnom domjenku tvrtke.
Toliko sam mu toga sinoć o sebi otkrila. Ispričala sam mu o djetinjstvu. Zna
koliko sam osamljena. Vidio je sve što posjedujem. Stekao je toliko znanje da
će se moć pušiti iz njega u otrovnim oblacima. Moram ga natjerati da iziđe iz
stana.
Priđem kauču. Premda je riječ o trosjedu, očigledno je premalen za njega.
Prene se prije negoli ga uspijem pogledati kako spava.
- Mislim da će mi biti dobro.
Časopisi su mi uredno posloženi jedan na drugi. Ispod stolića ne vire
potpetice. Joshua mi je pospremio stan. Leži nekoliko koraka od moga
velikoga, zidnog regala ispunjenog Štrumpfovima, s četiri reda po pet
Štrumpfova u dubinu. Upalio je svjetlo u regalu i to je osvijetljen dokaz da
sam luda. Ustane, a soba smjesta postane manja.
- Hvala što si zbog mene žrtvovao svoj petak navečer. Neću se ljutiti ako
moraš ići.

101
 - Sigurno? - Zabrinuto pritišće nadlanicu i prste na moje čelo, obraz, grlo.
Posve je sigurno da sam gotovo ozdravila, jer kad mi dotakne vrat, otvrdnu
mi bradavice. Prekrižim ruke na grudima.
- Da, sada će mi biti dobro. Molim te, idi kući. Pogleda me odozgo tim
svojim tamnoplavim očima, a uspomena na njegov osmijeh pleše mi pred
njegovim ozbiljnim licem. Gleda me kao da sam njegova pacijentica. Nisam
više vrijedna poljubaca u dizalu. Nema ničeg boljega od malo povraćanja kad
treba uništiti međusobnu privlačnost.
- Mogu i ostati. Ako ti uspiješ prestati paničariti. - Na licu mu čitam
razočaranje, a znam i zbog čega.
Nije sve ovo bilo jednostrano. Tijekom ove beskrajne noći koju smo
proživjeli, vidjela sam i ja njegovu skrivenu stranu. Ispod vanjštine
prepotentnog gada krije se dobrota i strpljenje. ljudskost. Humor. Onaj
osmijeh.
Oči mu u dubini imaju iskre svjetlosti, a trepavice djeluju kao da bi se
ovile oko mog malog prsta. Jagodice na obrazima izgledaju kao da bi točno
stale u moj savinuti dlan. Njegova usta, no, što reći. Ona bi mi godila gotovo
svugdje na tijelu.
- Vratio ti se onaj pohotan pogled - reče mi, a ja osjetim kako mi se žare
obrazi. - Sigurno se osjećaš bolje, čim me možeš tako gledati.
- Bolesna sam. - Kažem to ozbiljno i, okrenuvši se od njega, začujem
njegov prigušeni smijeh. On ode u moju spavaću sobu, a ja nekoliko puta
duboko udahnem.
- Istina, zbilja si malo bolesna. - Kad se ponovno pojavi na vratima, u
rukama drži svoj sako. Uvidim da je cijelu noć proveo u odjeći za paintball. A
čak niti ne smrdi po znoju. Nije pošteno.
- Moram... - Postajem mahnita. Uhvatim ga za lakat dok nazuva cipele
pokraj vrata.
- Znam, znam. Odlazim. Ne moraš me odvući i izbaciti iz kuće. Vidimo se
na poslu, Lucinda. - Zazveči prema meni bočicom tableta.
- Vrati se u krevet. Popij još dvije kad se probudiš. - Ponovno oklijeva, a
na licu mu se jasno vidi koliko se nećka. - Jesi li sigurna da ćeš biti dobro? -
Još mi jednom opipa čelo da provjeri imam li vrućicu, premda mi se stanje
zasigurno nije moglo promijeniti u samo trideset sekundi.
- Da se nisi usudio zadirkivati me zbog ovoga u ponedjeljak.
Riječ ponedjeljak zazvoni među nama, a on skloni ruku. Mislim da nam je
to nova sigurnosna lozinka.

102
 - Pretvarat ću se da se ništa nije dogodilo, ako je to ono što želiš - ukočeno
mi reče, a ja osjetim kako mi se steže utroba. Kad sam zadnji puta to zatražila
od njega, bila je riječ o poljupcu. To je obećanje potpuno ispunio.
- Samo nemoj ništa od toga pokušati upotrijebiti protiv mene. Mislim,
tijekom razgovora za posao.
Od izraza njegova lica vjerojatno pada žbuka sa zida iza mojih leđa.
- Poznavanje strukture tvoje bljuvotine sigurno će mi donijeti prednost.
O čemu ti to, Lucinda?
Kada se vrata iza njega zalupe i tišina nabuja da mi ispuni stan, zažalim
što ga nemam hrabrosti pozvati natrag. Da mu kažem hvala i da priznajem
kako je, kao i uvijek, u pravu.
Posve sam izvan sebe. Kako bih prestala razmišljati o tome, spavam.
Kad ponovno otvorim oči, pogledam stvari iz drugog kuta. Subota je
navečer i suton boji zid u podnožju mog kreveta veličanstvenim, medeno-
mareličastim sjajem, nalik na plamen svijeće. Boja njegove kože. Cijela soba
plamti od siline moje spoznaje.
Zurim u strop i priznam sama sebi zapanjujuću istinu.
Ne mrzim Joshuu Templemana.

Ponedjeljak je bijele košulje, pola sedam ujutro. Toliko sam iscrpljena da

bih trebala javiti da uzimam bolovanje. Helene ionako nema na poslu, ali
moram vidjeti Joshuu.
Budite sigurni, pomno sam analizirala svaki trenutak koji je proveo u
mom stanu i znam da se moram ispričati zbog toga što sam ga onako izbacila.
Prema meni je bio savršeno pristojan i dobar. Balansirali smo na rubu
prijateljstva, a ja sam sve upropastila svojom oštrom jezičinom. Kad se sjetim
kako sam prisluškivala Joshev razgovor s Patrickom, obuzme me mučnina
zbog osjećaja grižnje savjesti. Ništa od toga nisam smjela čuti.
Kako da pošteno zahvalim kolegi na pomoći pri povraćanju? Bakine
starinske knjige o bontonu ovdje mi neće biti od pomoći. Pismo zahvale na
torti u ovoj situaciji jednostavno nije dovoljno dobro rješenje.
Zurim u svoj odraz u zrcalu kupaonice. Festival mučnine kroz koji sam
tijekom vikenda prolazila iz mene je isprao svu boju. Oči su mi natekle i
krvave. Usne blijede i ispucale. Izgledam kao da sam bila zarobljena u
rudarskom oknu.
Kuhinja mi je sada uredna kao ljekarna. Posložio mi je poštu, načinivši
urednu hrpicu na kuhinjskom ormariću. Rastrgam najvišu jednom rukom,
dok drugom umačem vrećicu čaja u šalicu. U njoj je prijateljska, mala poruka
koja me obavješćuje da mi je porasla stanarina. Zaškiljim u novi mjesečni
103
iznos i moj uzdah vjerojatno prodrma Štrumpfove na njihovim policama.
Moja ishitrena odluka da napustim B&G sada djeluje beskrajno strašnije.
Kako bih se uopće usudila stati pred ocjenjivački sud druge tvrtke i
pokušala predstaviti što je to što me čini toliko dobrom u onome čime se
bavim? Pokušam nabrojati sve u čemu sam dobra, ali jedino mi pada na
pamet nadmudrivanje s Joshuom. Baš sam djetinjasta i neprofesionalna.
Punom se težinom spustim na stolicu i pokušam pojesti zalogaj suhih
zobenih pahuljica, ravno iz kutije. Potom se još malo valjam u lošem
raspoloženju i sumnji u samu sebe.
Otvorim internetsku tražilicu i mišem se počnem probijati kroz
depresivnu pustu stranicu s natječajem za posao. Lakne mi kad me u tome
prekine zujanje mobitela na kojem se pojavio Dannyjev broj. Čudno. Možda
mu je pukla guma.
- Halo?
- Bok. Kako ti je danas? - Glas mu je topao.
- Živa sam. Premda na jedvite jade.
- U petak navečer sam te nekoliko puta pokušao nazvati, ali svaki bi mi se
puta javio Josh. Čovječe, baš je kretenčina!
- Pomogao mi je. - Čujem koliko mi je glas ukočen i shvatim da postajem
kisela zato što ga branim. Što se to, dovraga, događa?
Držao mi je glavu dok sam povraćala. I nazvao je svoga brata usred noći.
Oprao mi je posuđe. A poprilično sam sigurna i da me gledao dok spavam.
- Oh. Oprosti, mislio sam da ga mrzimo. Hoćeš li danas doći na posao?
- Aha, hoću.
- Već sam dolje, u predvorju. Hoćeš li da te...ovaj... povezem?
- Stvarno? Nije li ti danas prvi dan slobode?
- Aha, jest. Ali Mitchell mi je napisao pismo preporuke pa ga moram
podići. Nije mi problem da te povezem.
- Spustit ću se za pet minuta. - Provjerim je li mi siva, vunena haljina
zakopčana. Stavljanje ruža na moje izmučeno lice bilo bi smiješno.
- Bok! - dovikne mi Danny kad iskoračim iz dizala. U rukama drži buket
bijelih ivančica. Osjećaji mi hodaju po žici između oduševljenja i postiđenosti.
Čini se da je i on na žici, odmah pokraj mene. Morala bih biti slijepa da ne
primijetim eksploziju potištenog iznenađenja koja je na djelić sekunde
zasjala u njegovim očima. Onako znojava i odvratna u petak, ipak sam bolje
izgledala nego danas.
Trepne da odagna svoju reakciju i pruži mi buket cvijeća. - Jesi li sigurna
da ne bi trebala ostati kod kuće?
104
 - Izgledam gore nego što se osjećam. Da ih odnesem... - Pokažem prema
dizalu. Još ga jednom pogledam. Nosi koncertnu majicu grupe Matchbox
Twenty, a sunčane naočale navrh njegove glave imaju ružne, bijele okvire.
Glupo stojimo i gledamo jedno drugo.
- Možeš ih staviti u vazu na svoj stol u uredu.
- U redu, hoću. - To mi se čini kao loša zamisao, ali ionako sam sva
zbunjena. Odnesem li cvijeće u stan, morat ću ga pozvati da uđe. Iziđemo iz
zgrade na pločnik, gdje napokon udahnem svjež zrak, nakon nekoliko dana.
Moram se pribrati. Danny je jutros jako pažljiv. Zaklonim oči pred
suncem. Možda i ja mogu pokušati biti pažljiva. Možda u obližnjoj cvjećarnici
prodaju maslinove grančice?
- Moram nešto kupiti. Odmah se vraćam.
Plaćajući dar za Joshuu kojim ću mu se zahvaliti, kao i preskupu, crvenu
mašnu koju ću na njega zalijepiti, gledam Dannyja koji strpljivo čeka,
naslonjen na automobil. Gurnem dar u torbicu i potrčim preko ulice.
Danny otvori vrata svog crvenog terenca i pomogne mi da uđem. Gledam
kako obilazi haubu. U sportskoj odjeći izgleda mlađe. Mršavije. Bljeđe. Kad
veže pojas i upali auto, sjetim se da mu nisam ni zahvalila na ružama. Baš sam
neodgojena cura.
- Jako su mi bile lijepe ruže. - Pogledam buket u svom krilu.
- Ivančice? - Iziđe na cestu i uključi se u promet.
- Da, to su ivančice. Dobar izbor za nekoga tko se oporavlja od
nevjerojatnog povraćanja tijekom vikenda.
Bilo bi mi draže da nisam izgovorila nešto toliko odvratno, ali ipak se
nasmijao.
- Nego. Josh Templeman. Koja je njegova priča?
- Sotona je poslao svog sina jedinca na zemlju. - Začudo, osjećam grižnju
savjesti.
- Ponaša se zaštitnički prema tebi, kao da ima kompleks starijeg brata.
Pravim se da ne razumijem. - Stvarno?
- Još kako. No, ne brini. Reći ću mu da su moje namjere časne. - Šeretski
mi se nasmiješi, ali kroz mene počne tutnjati jeka dubokog razočaranja.
Iskričavi, koketni, mali osjećaj u meni posve je zamro.
Zar sam Joshui nešto poput mlađe sestre? Ne bi mi bilo prvi put da to
čujem od muškarca. Poljubio me u dizalu, a to se protivi toj teoriji. No nikada
me više nije pokušao poljubiti, stoga je možda istina. Sjetim se da sam mu
rekla koliko je taj poljubac bio vruć i lecnem se.
- Nije mi rekao da si me zvao. Hvala ti što se brineš.

105
 - Nisam ni mislio da će ti prenijeti moje poruke. No, nema veze. Volio bih
te ponovno izvesti. Ovoga puta, na večeru. Izgledaš kao da bi ti dobro došlo
da nešto fino pojedeš.
Moram ga pohvaliti zbog upornosti koju je pokazao, usprkos mojem
čudnom ponašanju i trenutnom izgledu. Ne znači da bih samo zbog
fascinacije koju sam razvila prema Joshui trebala odbiti poziv. Pogledam
Dannyja. Da bacim poderan popis želja u kamin, on je frajer kojeg bi mi Mary
Poppins donijela. - Bilo bi mi drago da jednom odemo na večeru.
Parkira u zoni gdje je dopušteno dvadeset minutno zaustavljanje, a ja ga
upišem kao posjetitelja. Kad se otvore vrata dizala, prekasno mi postane
jasno da me isporučio ravno na deseti kat.
- Hvala.
Iziđe sa mnom i zaustavi me, povukavši mi ruku. - Danas samo lagano.
Ispravi ovratnik moga kaputa, prstima mi očešavši grlo. Oduprem se želji
da pogledam ulijevo. Ili je Joshua za svojim stolom i svjedoči ovoj predstavi,
ili još nije stigao. Napetost zbog neizvjesnosti me izluđuje.
- Večera? Što kažeš na večericu danas navečer? Ne bi škodilo?
- Naravno - složim se, samo da me ostavi na miru i ode. Uruči mi ivančice
s blagim naklonom, a ja se uspijem nasmiješiti. Polako se okrenem na peti.
Nekoć davno, ovaj bi trenutak bio pobjedonosan. Maštala sam o ovakvim
situacijama. No kad ugledam Joshuu kako sjedi za stolom, grubo lupkajući
formulare da se poravnaju u uredne svežnjeve, voljela bih da mogu vratiti
vrijeme.
Igramo novu igru. Premda ne znam pravila, znam da sam grdno
pogriješila i napravila pogrešan korak. Položim ivančice na rub stola i svučem
kaput.
- Bok, prijatelju - reče Danny Joshu, koji se izvalio na stolcu. To je tipična,
šefovska poza moći koju je usavršio.
- Ti više ne radiš ovdje. - Josh nije od onih koji vole ugodno čavrljati.
- Doveo sam Lucy na posao pa sam pomislio da bih mogao svratiti i
provjeriti jesam li ti možda trn u oku.
- Ne znam na što misliš. - Joshuine su oči oštre poput bodeža.
- Čuj, vidim da si jako zaštitnički raspoložen prema Lucy. No reci, Lucy,
jesam li dobar prema tebi?
Vrpoljim se pod njihovim zajedničkim pogledom. - Da, naravno.
Za momka koji se suprotstavlja nekome Joshuina stasa, Dannyju se mora
priznati da ima nevjerojatno mnogo hrabrosti. Ponovno pokuša.

106
 - Hoću reći, očigledno imaš neki problem. U petak si se preko telefona
ponašao kao zadnje đubre.
- Skoro se ispovraćala po potkošulji. Imao sam pune ruke posla i da joj ne
glumim tajnicu.
- Tvoj zaštitnički stav starijeg brata je nešto što moramo riješiti.
- Tiše malo - zasikćem. Vrata Bexleyjeva ureda su otvorena.
- Što se može? Nitko nije dovoljno dobar za moju malu sestricu. - Joshuin
je glas prepun sarkazma, ali svejedno potonem. Ovo je jutro najgore od
najgoreg.
- I u pravu si. Ne radim više ovdje, stoga se slobodno mogu viđati s Lucy,
ako želim. - Danny pogleda iza mene, prema mom stolu, podigavši obrve. -
Što ja to vidim? Tko bi rekao? Romantika nije izumrla.
Joshua se mračno namršti i počeše se po palcu. - Izlazi prije nego što te
izbacim.
Danny me poljubi u obraz. Sigurna sam da je to učinio zbog publike. Bio
je to jeftin potez s njegove strane.
- Nazvat ću te poslijepodne da se dogovorimo za večeru, Luce. A mi ćemo,
čini se, morati još malo popričati, Josh.
- Doviđenja, čovječe - pozdravi ga Joshua lažnim glasom. Oboje ispratimo
pogledom Dannyja dok ulazi u dizalo.
Gospodin Bexley zariče kao bik iz svog ureda, a ja napokon primijetim
crvenu ružu na svojoj tipkovnici.
- Oh. - Ja sam potpuni idiot.
- Bila je ovdje kad sam došao na posao. - Provela sam više od tisuću sati
u istoj prostoriji s Josbuom pa mi je laž u njegovu glasu kristalno jasna. Ova
je ruža crveno, baršunasto savršenstvo. Prema njoj, ivančice djeluju poput
zapetljanog korova koji raste u kanalizaciji.
- Ti si mi poslao ruže? Zašto ništa nisi rekao?
Gospodin Bexley ponovno zagrmi, još nestrpljivije. Josh ga nastavi
ignorirati i probadati me pogledom. - Trebao je Danny ostati s tobom. Ne ja.
- On je... Mi smo samo... To je... Ne znam. Dobar je. - Osvojila bih olimpijsko
zlato u izmotavanju.
- Da, da. Dobar. Najvažnija osobina koju muškarac mora imati.
- Jedna od najvažnijih. Ti si tijekom vikenda prema meni bio dobar. Bio si
dobar kad si mi poslao ruže. Ah sada si ponovno postao totalni, jebeni kreten.
- U ovom trenutku već sikćem kao guska.

107
 - Doktore Josh. - Prekine nas gospodin Bexley, stojeći na vratima. - U moj
ured, ako mi kojim slučajem možeš posvetiti trenutak ili dva. A vi, gospođice
Hutton, molim vas, pazite što govorite. - S tim riječima se okrene i ode.
- Oprostite, šefe, smjesta dolazim - reče Joshua kroz stegnute zube. Oboje
smo bijesni do krajnjih granica i tek nas nekoliko sekundi dijeli od toga da
skočimo jedno drugome za vrat. Projuri pokraj mog stola i zgrabi ružu.
- Koji ti je? - vrisnem, posegnem za ružom i trn mi ogrebe ruku.
- Poslao sam ti te jebene ruže samo zato što si djelovala toliko skrhano
nakon naše svađe. Upravo zbog ovakvih stvari izbjegavam biti dobar prema
ljudima.
- Jao! - Zagledam se u dlan. Stvara se crvena, bolna crta. Pojavljuju se kapi
krvi. - Ogrebao si me!
Zgrabim ga za zapešće i svom mu snagom stegnem ruku. - Hvala ti,
bolničaru Joshua, bio si predivan. I hvala tvom prekrasnom bratu, liječniku.
Nešto mu padne na pamet. - Ti si kriva za to što sada moram na njegovo
vjenčanje. Zamalo sam se izvukao. Za to si ti kriva.
- Ja sam kriva?
- Da nisi bila bolesna, Patricka ne bih ni vidio.
- Govoriš besmislice. Nisam tražila od tebe da ga zoveš.
Prouči krvavu crtu koju sam mu ostavila na manžeti s izrazom potpunog,
neskrivenog gađenja. Tutne mi papirnati rupčić na dlan.
- Ma savršeno - reče mi, bacivši uništenu ružu u koš za smeće.
- Dezinficiraj si to. - Nakon toga, nestane u uredu gospodina Bexleyja.
Otvorim poštu i vidim da su nam razgovori za posao zakazani za idući
četvrtak. Stegne me u želucu. Pomislim na povećanje stanarine. Zagledam se
u prazan stol preko puta.
Potom podignem podložak za miš gdje sam bila sakrila poruku koja je
stigla od cvjećara s buketom ruža. Virila sam u nju prošli tjedan kad god
Joshue ne bi bilo u uredu.
Zurim u karticu i pitam se kako sam uopće i mogla pomisliti da mi ju je
napisao Danny. To je Joshev rukopis, ali nisam primijetila kako su slova
nakošena i vitičasta.
Uvijek si lijepa.
Na stoluje ostala jedna ružina latica. Pritisnem je na dlan, na izbočinu
ispod palca, pa udahnem duboko, a ivančice mi se zamute na rubu vidnog
polja. Dlan me bob i pecka. Josh je posve u pravu. Nekako sam se uspjela
ozlijediti zbog vlastite lakomislenosti.

108
 Sjedim i udišem miris ruže i jagoda dok ne budem sigurna da neću
zaplakati.

109
 POGLAVLJE 12

O sjećam se djetinjasto dok gledam njegove zavrnute, bijele manžete,

od kojih jedna nosi moj DNA. Nadureno gleda u zaslon računala i već
satima nije sa mnom progovorio ni riječ. Majstorski sam sjebala stvar.
- Odnijet ću ti košulju na kemijsko - ponudim, ali pravi se da me ne čuje. -
Kupit ću ti novu. Jako mi je žao, Josh...
Prekine me u pola rečenice. - Zar si mislila da će danas biti sve drugačije?
Počinjem osjećati stezanje u grlu. - Nadala sam se da hoće. Nemoj biti ljut.
- Nisam ljut. - Vrat mu je crven nasuprot bijelom ovratniku.
- Pokušavam ti reći da mi je žao. I željela sam ti zahvaliti za sve što si
učinio za mene.
- Ove lijepe ivančice su, znači, za mene?
Prisjetim se. To bi moglo sve popraviti. - Čekaj, kupila sam ti dar.
Iz torbe izvadim malenu plastičnu kutiju na čiji sam poklopac zalijepila
crvenu mašnu. Darujem mu je kao da mu pružam kutiju s Rolexom. Oči mu
bijesnu nekom neidentificiranom emocijom prije nego što se ponovno
namršti.
- Jagode.
- Rekao si mi da su jagode tvoja ljubav. - Riječ ljubav vjerojatno još nikada
nije bila izgovorena u ovom uredu, a kad je izgovorim, glas mi neobično
zadrhti. On me oštro pogleda.
- Čudim se da se uopće ičega i sjećaš. - Stavi jagode na svoju policu s
obrascima i ponovno se vrati za računalo.
Nakon nekoliko minuta tišine, pokušam ponovno.
- Kako da ti se odužim... za sve? - Ravnoteža se među nama opasno
narušila. Sada sam mu dužna. Zadužio me. - Reci što mogu učiniti. Učinit ću
sve što hoćeš.
Zapravo mu želim reći: Razgovaraj sa mnom. Obrati pozornost na mene.
Ništa ne mogu popraviti ako me nastaviš ignorirati.
Gledam ga kako nastavlja tipkati, lica bezizražajna poput lutke za
testiranje sigurnosti automobila. S desne mu strane stoji hrpa financijskih
izvješća po kojima oštro vuče crte zelenim markerom. U međuvremenu, ja
sam posve izgubljena bez Helene.
- Pospremit ću ti stan. Bit ću ti ropkinja na jedan dan. Ispeći ću ti kolač.

110
 Kao da se među nas spustilo izolacijsko staklo. Ili sam možda ja izbrisana
s lica zemlje. Trebala bih ga ostaviti da u tišini obavlja svoj posao, ali ne mogu
prestati govoriti. Ionako me ne može čuti, stoga nije važno izgovorim li
sljedeću rečenicu naglas.
- Ići ću s tobom na vjenčanje.
- Molim tišinu, Lucinda. - Dakle, može me čuti.
- Bit ću tvoja odgovorna vozačica. Možeš se napiti. Možeš se napiti kao
zemlja i sjajno se zabaviti. Ja ću ti biti šofer.
On podigne računar i počne tipkati. Ja ustrajem.
- Odvest ću te kući i spremiti te u krevet, kao što si i ti mene. Možeš
povraćati u Tupperware, a ja ću oprati posudu. Tako ćemo biti kvit.
Položi prste na tipkovnicu i zatvori oči. Izgleda kao da u glavi recitira niz
najgorih psovki. - Čak ni ne znaš gdje će biti vjenčanje.
- Osim ako nije u Sjevernoj Koreji, idem. Kad je?
- Ovu subotu.
- Slobodna sam. Dogovoreno. Daj mi svoju adresu i doći ću po tebe. Sve
po propisu. Samo reci kad.
- Prilično si bahato pretpostavila da nemam s kim otići.
Zamalo otvorim usta i odgovorim mu da znam kako je Patrick izričito
rekao da sam ja taj plus jedan. Mobitel mi zazvoni u pravi čas. Danny.
Okrenem stolac za punih sto osamdeset stupnjeva. Zar nikada nije čuo za
pisanje poruka?
- Bok, Lucy. Jesi li bolje? Večera još vrijedi?
Spustim glas do šapata. - Nisam sigurna. Moram otići po auto kod
mehaničara, a osjećam se poprilično loše.
- O tom sam se tvom autu naslušao priča i priča.
- Mislim da je srebrne boje... drugoga se baš više ni ne sjećam.
- Rezervirao sam stol za večeras u sedam. Braća Bonito. Rekla si da voliš
to mjesto?
Ne ostaje mi, dakle, suviše izbora. Ondje je jako teško dobiti stol. Pokušam
zatomiti uzdah.
- Braća Bonito je sjajan restoran. Hvala. Neću imati tko zna kakav apetit,
ali dat ću sve od sebe. Vidimo se tamo.
- Vidimo se.
Spustim slušalicu i nastavim sjediti okrenuta prema zidu.

111
 - Danny Fletcher pripremio ti je pravu klišeiziranu večer. Talijanski
restoran, karirani stolnjaci. Vjerojatno i svijeća. Gurnut će posljednju mesnu
okruglicu prema tebi nosom. Ovo vam je drugi izlazak, zar ne?
- Promijenimo temu. - Pretvaram se da počinjem tipkati. Zaslon mi
preplave obavijesti o pogreškama.
Većina momaka na drugom spoju pokuša dobiti poljubac.
Od toga se sledim na mjestu, a pogled u očima vjerojatno mi graniči s
ludilom. Pomisao da se Joshua trudi na drugome spoju posve mi je
nezamisliva. Joshua na spoju. Točka.
Zamislim Josha kako sjedi sučelice nekoj prelijepoj ženi i smješka se. Isti
onaj osmijeh koji je meni jednom uputio. Oči mu zaiskre, nadajući se poljupcu
za laku noć. U grudima mi gori mračna gruda pritiska. Pokušam pročistiti
grlo, ali uzalud.
Nisam jedina koja izgleda pomalo mahnito. - Reci, što misliš. Izgledaš kao
da ćeš eksplodirati.
- Učini sebi uslugu i večeras ostani kod kuće. Grozno izgledaš.
- Hvala, doktore Josh. Nego, zašto te Debeli Mali Seronja uopće tako zove?
- Zato što su mi roditelji i brat liječnici. To je njegov način da me
neprestano podsjeća da nisam uspio ostvariti svoje potencijale. - Njegov glas
jasno govori da me drži slaboumnom. Ustane od stola. Slijedim ga hodnikom
do sobe s fotokopirnim uređajem. Ne uspori, stoga ga zgrabim za ruku.
- Čekaj malo. Pokušavam popraviti stvar. U pravu si, znaš? Danas sam
došla na posao nadajući se da će ovi posljednji dani koje zajedno provodimo
biti drukčiji.
On nešto zausti, ali ja sam uzela zamah pa nastavim. Dopušta da ga držim
prikliještena uza zid, ali oboje znamo da bi me, ako želi, mogao podići poput
šahovske figure.
Začuje se kuckanje potpetica. Približava se mirno i polako poput
lipicanca, a u meni naraste bijes. Moram ovo raščistiti i to smjesta, u
protivnom će me udariti kap.
Ostava za čišćenje morat će poslužiti. Nasreću, otključana je. Uđem i
stanem među sredstva za pranje poda i usisavače.
- Ulazi.
On nevoljko posluša pa povučem vrata i zalupim ih, a zatim se na njih
oslonim leđima. Stojimo u tišini dok potpetice ne prođu pokraj nas i nastave
dalje, skrenuvši iza ugla.
- Ovdje je baš ugodno. - Josh vrškom cipele šutne veliki karton toaletnog
papira. - Onda? Što želiš?

112
 - Sjebala sam stvar. Znam da jesam.
- Nisi imala što sjebati. Digla si mi živac. Ostaje na snazi status quo.
Laktom se osloni na policu i umorno provuče prste kroz kosu, a košulja
mu se nekoliko centimetara izvuče iz hlača. Toliko smo blizu jedno drugome
da čujem kako se tkanina rasteže i klizi mu preko kože.
- Mislila sam da bi rat možda mogao završiti. Mislila sam da bismo mogli
biti prijatelji.
Oči mu bijesnu s gnušanjem, stoga nema razloga da ne izgovorim sve što
mi je na pameti. - Josh, želim da budemo prijatelji. Ili nešto drugo. Nemam
pojma zašto to želim, jer si grozan.
Podigne prst. - Među svime što si izgovorila, ima nekoliko zanimljivih
riječi.
- Izgovaram ja mnogo zanimljivih riječi. A ti nikada ne čuješ ni jednu od
njih. - Stegnem šaku dok mi zglobovi ne popucaju, a spoznaja me potom opali
posred čela.
Glavni je razlog moje rastuće panike ovaj: više nikada neću vidjeti
njegovu skrivenu nježnost. Pomislim na njegove ruke oslonjene na obje
strane mog jastuka, dok me razgovorom vodi kroz vrućicu. Njegove ruke koje
mi s lakoćom prelaze preko kože.
A sada me gleda kao da bi me najradije spalio na lomači. Jednom mi je bio
prijatelj, tijekom jedne noći provedene u bunilu, a to je sve što ću od njega
dobiti.
- Ili nešto drugo. - Prstima opiše navodnike. - Rekla si kako želiš da
budemo prijatelji, ili bilo što. A što to nešto drugo uključuje? Želim znati koje
su mi opcije.
- To vjerojatno uključuje da ne mrzimo jedno drugo. Ne znam. - Pokušam
sjesti na naslagane kutije, ali zgnječim ih svojom težinom pa brzo ustanem.
- Nego, što ti je on? Dečko? - Podboči ruke o bokove i maleni se sobičak
smanji na mikroskopske razmjere.
Sada mi je posve blizu. Kakav god to božanski sapun Josh upotrebljava,
treba mi malo. Držat ću komadić tog sapuna u gornjoj polici komode da mi
po njemu miriše donje rublje. Osjećam kako mi se obrazi počinju žariti.
- Baš tebe briga viđam li se s Dannyjem. Ionako ne možeš vjerovati da
postoji itko tko bi želio biti sa mnom.
Umjesto odgovora, podigne ruku s ispruženim dlanom. Rukavi košulje još
su mu zavrnuti pa gledam snažne mišiće i tetive njegova zapešća. Po prvi puta
primijetim da s unutrašnje strane podlaktice ima izbočene žile, tipične za
mišićave momke.

113
 - Dodirivanje na poslu nije u skladu s pravilima ljudskih potencijala. - Grlo
mi je suho poput Sahare. Trebalo bi biti protuzakonito to što me ne dodiruje.
Gleda me s iščekivanjem dok mi ruka ne klizne u njegovu. Teško je
odoljeti kada ti itko na ovakav način pruži ruku, a posve nemoguće kada je
taj netko Joshua. Primijetim vrelinu i veličinu njegovih prstiju prije negoli mi
okrene ruku da prouči ogrebotinu na mom dlanu, odnoseći se prema mojoj
šaci kao prema ranjenoj ptici.
- Ozbiljno te pitam, jesi li dezinficirala ranu? Ružino trnje zna biti
prekriveno gljivicama. Ogrebotina bi ti se mogla zagnojiti. - Pritišće prstima
oko rane, pažljiv i namršten. Kako uspijeva biti dva različita muškarca? Druga
me spoznaja također pogodi. Što ako sam ja glavni čimbenik koji to odlučuje?
Koncept zastrašuje. Jedini način na koji ga mogu natjerati da spusti gard je
taj da ja spustim svoj. Možda imam moć sve promijeniti.
- Josh.
Kad čuje kako sam mu skratila ime, savije mi prste u šaku i vrati mi ruku.
Vrijeme je da pokušam. Nadam se da ne griješim.
- Željela sam da ti budeš sa mnom u petak navečer. Ti i jedino ti. A ne želiš
li sa mnom biti prijatelj, pokušat ću s tobom zaigrati igru nečeg drugog.
Šutnja je duga, nema reakcije. Ako sam pogrešno procijenila, zauvijek ću
se kajati. Srce mi lupa neugodnom brzinom.
- Ma nemoj? - Skeptičan je.
Gurnem ga i pritisnem uz vrata. Obuzme me uzbuđenje kad začujem
udarac njegove težine.
- Poljubi me - šapnem, a zrak postane topliji.
- Dakle, igra nešto drugo uključuje poljupce. Jako zanimljivo, Lucinda. -
Provuče mi prste kroz kosu, nježno je uklonivši s čela.
- Još ne znam kakva su pravila. Igra je poprilično nova.
- Sigurna si u to? - Spusti pogled i gleda kako mu moja ruka prelazi preko
trbuha.
Pritisnem tvrdo meso. Niti se ne ulekne. - Zar nosiš pancirku?
- U ovom uredu, to je neophodno.
- Stvarno mi je žao što sam ti povrijedila osjećaje, Josh. I zato što sam te
izbacila iz stana. - Kad upotrijebim skraćenu verziju njegova imena, kao da
nudim lulu mira. Ispriku.
Istini za volju, pravo mi je zadovoljstvo. Tako mogu zamišljati da mi je
prijatelj. Prijatelj, koji mi dopušta da mu dlanovima milujem torzo u ostavi za
metle. Voljela bih da i njegovi dlanovi miluju moj.

114
 - Prihvaćam ispriku. No ne možeš očekivati da ću biti mio i drag kad te
drugi muškarac doprati u ured, poljubi te i daruje cvijeće. Nisu to pravila ove
igre koju smo ti i ja zaigrali.
- Nemam blagog pojma koja su uopće pravila. - Progutam knedlu. Prstima
mi dodirne čeljust ispod brade, podigavši mi lice prema svojemu.
- Mislio sam da si tako pametna, Lucinda. Mora da sam se prevario.
Podignem se na prste, ruke mi otkližu na njegova ramena i stegnu ih. Kad
mu utisnem nokte u meso, grlo mu se stegne i teško gutne, a ja mu uspijem
spustiti jedan brz poljubac u vrat, otvorenih usta. Osjećam učinak tog
poljupca: stegnu mu se mišići na rukama, bokovi mu se priljube uz mene.
Nešto mi tvrdo pritisne trbuh.
Ovo je najbolja igra koju sam ikada u životu zaigrala.
Ruka mu se ugnijezdi u donjem dijelu mojih leđa. Izvijena tijelo prema
njemu i uspijem mu položiti ruku na zatiljak.
- Postoji li razlog zbog kojeg se još ne ljubimo?
- Mislim da je glavni razlog razlika u visini. - Pokušava sakriti činjenicu da
mu je erekcija toliko snažna da bi njome mogao ulubiti limenku. No
nemoguće je to sakriti. Nasmiješim se i pokušam ga povući prema svojim
usnama.
- Čuj, ne tjeraj me da ti se popnem ondje gore.
Njegove usne pripadaju mojima, ali ne želi se sagnuti. Lice mu se utegne
od neodlučnosti i sputane požude. Pretpostavljam da razmišlja o
posljedicama za naš poslovni život.
- Pa radimo zajedno još jedva dva tjedna. Stoga, kakve veze ima? -
Čestitam samoj sebi na opuštenom tonu.
- Kakav romantičan prijedlog. - Jezikom na trenutak lizne kut usana. Želi
to. Jasno je kao dan. No još uvijek oklijeva.
- Stavi ruke na mene.
Umjesto da me zgrabi, ispruži ruke, ponudivši ih kao što sam ih ja upravo
ponudila njemu. Zatim samo nastavi mirno stajati. Prsa mu se podižu i
spuštaju.
- Sama ih stavi.
Ništa nikada nije onako kako očekujem da će biti. Uzmem jednu od
njegovih ruku i položim je na svoj bok. Odlučim drugu oviti oko sebe i položiti
mu dlan na moju guzu. Obje me ruke stegnu, ali ne miču se. Zapravo, pipam
samu sebe, gotovo bez ikakve njegove pomoći.
- Činiš to zato da izbjegneš propise ljudskih potencijala? Nema više
prijetnji. U ovom trenutku, to bi bilo čisto traćenje daha i vremena. -

115
Izgovaranje tih riječi traćenje je mojega daha. Treba mi sav kisik kojega se
mogu domoći. Vrelina njegovih dlanova prži me kroz odjeću.
Gurnem mu ruku prema dolje, do mjesta gdje mi guza dotiče butinu. Mora
se dobrano sagnuti, tako da mu usne priđu mnogo bliže. Zatim povučem
njegovu drugu ruku s dna rebara do grudi. Izgleda kao da će se svakog
trenutka onesvijestiti. Ego mi je toliko narastao da jedva stane u ovu
prostoriju.
- Dakle, ovako bi izgledao seks s tobom. - Ne mogu odoljeti da ga ne
zadirkujem. - Nadala sam se da ćeš ipak malo više sudjelovati.
Napokon izusti nešto. - Sudjelovao bih. Toliko bih sudjelovao da sutradan
ne bi mogla hodati.
Ponovno se u hodniku začuju koraci. Nalazim se u prostoriji manjoj od
zatvorske ćelije, a Josh me dodiruje svojim rukama. Suviše odvažna za
vlastito dobro, podignem mu ruku i pritisnem mu prste na moj dekolte, samo
da vidim što će se dogoditi.
- Nemam ništa protiv. Hodanje je ionako precijenjeno.
Kakvu god da je kontrolu do sada nad sobom imao, sada je vidno
popustila i njegova je ruka zadobila samostalnost. Podvuče dlan pod moje
koljeno da mi podigne nogu. Prsti mu se, milujući, zavuku pod rub moje
haljine, glatko kliznuvši u ravnoj crti po vanjskome dijelu moga bedra,
penjući se sve do ruba mojeg donjeg rublja. Vršak prsta dodirne mu elastičnu
vrpcu, a ja zadrhtim. Među mojim grudima, prsti mu uranjaju i glade. A zatim
mi vrati nogu na pod i obje ruke zatakne u džepove.
- Želim da učiniš nešto za mene. Želim da odeš na taj svoj slatki, mali spoj
s Dannyjem i želim da ga poljubiš.
Još nije ni završio rečenicu, a usta mi se iskrive od gnušanja. Spustim se
na svoju uobičajenu visinu. Nedavno smo jedno drugome izrekli nevjerojatne
stvari, ali ovo je stvarno grom iz vedra neba.
- Molim? Zašto? - Spustim ruke s njegovih ramena.
Počelo me stezati oko srca. Cijelo se vrijeme samo poigrava sa mnom.
Primijeti uzbunu u mojim očima i spriječi moj uzmak uhvativši me za lakat.
- Ako taj poljubac bude bolji od našeg poljupca u dizalu, riješena stvar.
Izlazi s njim. Planiraj proljetno vjenčanje u sjenici plantaže jagoda Nebeski
dijamant.
Zaustim da mu proturječim, ali prekine me. - Ne bude li tako dobro, moraš
mi to priznati. U lice. Moraš to izreći. Iskreno. Bez sarkazma. - Svaka je logička
rupa pomno zatvorena.
- Čudno je da to tražiš od mene. - Ustuknem jedan korak i srušim metlu.

116
 - Igra nečeg drugog neće se nastaviti sve dok mi ne potvrdiš da te nitko
ne ljubi kao ja.
- Zar ti to ne mogu jednostavno odmah reći? - Ponovno se podignem na
prste, ali on ostane tvrd kao stijena.
- Ne pada mi na pamet biti tvoj mali eksperiment prije negoli odabereš
dobrog, dragog Dannyja. Stoga, da, želim da večeras poljubiš Dannyja
Fletchera i podneseš mi izvještaj o tome kako je bilo. Bude li sve divno i
krasno, bit će mi drago zbog tebe.
- Vidim da baš ne podnosiš dobre momke.
Nadoda još jedan uvjet. - I još nešto, za kraj. Ako ljubljenje s njim nije tako
dobro kao ljubljenje sa mnom, ne smiješ ga više nikada poljubiti. - Otvori
vrata i izgura me van. Hodnikom se mrzovoljno vuče gospodin Bexley, stoga
brzo zalupim za sobom vrata. Iznenađeno se prene, vidjevši kako izlazim iz
ostave.
- Tražila sam sredstvo za pranje prozora. Cijeli je ured prekriven otiscima
prstiju.
- Jeste li vidjeli Josha? Nigdje ga nema. Sve se ruši poput kule od karata, a
njega nema.
- Otišao vam je po krafne i kavu. Toliko ste zauzeti. Obećajte mi da ćete
glumiti iznenađenje.
Gospodin Bexley se razvedri, otpuhne i zagundra, sve u jednom jedinom,
grlenom uzdahu. Potom odmjeri moju haljinu i ono što je u njoj s takvim
lascivnim zadovoljstvom da prijekorno podbočim ruke o bokove. No on kao
da to ne primjećuje.
- Malo ste mi zajapureni, gospođice Hutton. Meni ne smeta kad mlada
dama ima rumene obraze. Trebali biste se, međutim, malo češće smješkati.
- Ups, zvoni mi mobitel - kažem mu, iako ne zvoni. - Upamtite, glumite
iznenađenje kad se Josh vrati.
- Mene je lako iznenaditi - kaže mi i zaputi se prema muškom zahodu. U
ruci su mu novine. Josh se može bez žurbe odšetati u prizemlje.
Ostanem smirena dok se ne vratim za stol, ali tada si dopustim ono što mi
je toliko očajnički trebalo: dašćući gutam zrak. Pušem kao da sam otrčala
polu maraton. Kapi znoja slijevaju mi se niz potiljak, a lice mi je vlažno. Prste
mi sažiže vrelina od dodirivanja pamuka koji prekriva njegovu kožu. Moje
huktanje zamagli polovicu sjajnih površina desetog kata prije nego se
dovoljno priberem da uopće uspijem sjesti.
Toliko sam napaljena da bih najradije samu sebe onesvijestila dok ne
prođe.

117
 Joshua se vrati dvadeset minuta poslije, noseći krafne i kavu. Još je uvijek
brži od gospodina Bexleyja koji je i dalje na zahodu.
- Dobro si se izvukla - reče mi Joshua, odloživši vruću čokoladu i krafnu s
preljevom od jagoda pokraj moje podloge za miš. - Mozak ti radi zavidnom
brzinom.
Zurim u prekrasnu, ružičastu krafnu kao da sam propala kroz crvotočinu
u svemiru, a on nestane u šefovu uredu. U razdoblju od dvadesetak minuta,
sumnja je počela nagrizati moje samopouzdanje pa više i ne vjerujem da sam
u stanju igrati neku drugu igru. Prevelik je, suviše je pametan, a moje ga tijelo
suviše voli. Imam očajničku potrebu odrediti neka temeljna pravila. Kad
sjedne za stol i otpije gutljaj kave, sve iziđe iz mene poput vulgarne bujice.
- Ako će igra nečeg drugog uključivati seks, bit će to samo na jednu noć.
Na jednu noć, koja ništa ne znači. - Pljesnem se dlanom po ustima da ih
začepim.
On cinično zaškilji i počne jesti jagode koje sam mu darovala.
Hipnotizirana sam. Nikada ga još nisam vidjela da jede.
- Jednu. - Podignem kažiprst.
- Samo jednom? Jesi li sigurna? Hoćeš li me barem prije toga počastiti
večerom? - Opusti se na stolcu, uživajući u ovom razgovoru. Zagrize,
prožvače, proguta, a ja moram svrnuti pogled jer je, moram priznati, seksi za
poludjeti.
- Naravno, možemo skoknuti u McDonalds na Happy Meal.
- O, hvala ti najljepša. Hamburgerčić i igračka prije nego što se poševimo.
Jednom. - Otpije gutljaj i zagleda se u strop. - Zar se ne bi mogla malo isprsiti
i odvesti me u talijanski restoran? Ili me baš želiš natjerati da se osjećam
jeftino?
- Jednom. - Stavim šaku u usta i zagrizem je dok ne zaboli. Začepi gubicu,
Lucy.
- Možeš li definirati što će sve taj jedan jedini put uključivati? - Osloni
bradu na dlan i zatvori oči, zijevajući. Čovjek bi pomislio da razgovaramo o
poslovnoj prezentaciji, a ne o goloj, prljavoj igri u mom krevetu.
- Zar ti roditelji nikada nisu pričali o pticama i pčelama? - Otpijem gutljaj
vruće čokolade.
- Pokušavam se unaprijed upoznati s pravilima. Jako mnogo toga
izmišljaš na licu mjesta. Možeš li mi ih poslati mailom?
Gospodin Bexley ušeta među nas, prekinuvši nam trenutak, a zatim
ispusti neuvjerljiv uzvik iznenađenja, ugledavši na svom stolu kavu i krafnu.
- Dolazim za minutu - dovikne mu Joshua.

118
 Okrene se prema meni i nastavi: - Samo jednom, hm? Uspjela bi se
suzdržati? - Vidim kako mu se kut usana podiže u lagani osmijeh, a zatim
počne nešto tipkati na računalu.
- Nema potrebe za tolikom samodopadnošću - zasikćem najtiše što mogu.
- Nitko ti ne jamči da će se to ikada dogoditi.
- Nemoj se pretvarati da sam ja jedini koji to želi. Nije ovo neka usluga
koju činiš meni. To je poprilično velika usluga koju ćeš učiniti sebi.
Ne zvuči mi kao da ljigavo hvali ono što mu je iza zatvarača, ali svejedno
ondje uperim pogled. Čini se da ne mogu prestati govoriti.
- Ako će to ubiti ovu čudnu, seksualnu napetost koja je među nama
zavladala, onda da, dovoljno je samo jednom. Kao što sam već rekla, što ima
veze?
Čvrsto trepne, otvori usta da nešto kaže, ali zatim se predomisli. Za
momka kojemu je djevojka upravo rekla da razmišlja o seksu s njim, djeluje
pomalo razočarano.
- U tom slučaju, Malena, bolje da se potrudim da taj put bude jedan, ali
vrijedan. - Obećanje i upozorenje. Odgrizem gotovo pola krafne kako ne bih
morala odgovoriti.
Ostvarila sam prednost time što sam uspjela pomalo definirati uvjete.
Ustane i podigne šalicu kave. To je znak da je spreman na uzmak. No zatim
opali lopticu natrag na moju polovicu terena, prisilivši me da ipak ja budem
ta koja će donijeti odluku. Učini to s takvom vještinom da sam, moram
priznati, pomalo impresionirana.
Napiše nešto na plavi papirić Post-it. Njegova šiljasta, crna slova
obrušavaju se i sijeku. Tinta se lagano širi venama papira.
Napisao je nešto za što nikada nisam ni slutila da ću doznati. Nemam
pojma je li to zato da ga pokupim pred polazak na vjenčanje ili zbog nečeg
drugog. Ne mogu ga pitati jer su mi usta puna.
Zalijepi papirić na zaslon moga računala. Njegova kućna adresa.

119
 POGLAVLJE 13

N eprestano napola očekujem da će tvoj veliki braco svakog časa

banuti i odvući te odavde. Ipak si danas u izlasku, a sutra je školski
dan - reče Danny dok s pola srca zabadam žličicu u sladoled od limuna.
- Sigurna sam da sjedi u autu s upaljenim motorom, spreman da te
pregazi. - To tek napola zazvuči kao šala. Obiđe nas konobarica da vidi treba
li nam što. Ponovno je uvjerim da je sve slasno i ukusno. Sve je jebeno
savršeno. Karirani stolnjaci i svijeće. Romantična glazba, ja lijepo ulickana u
crvenoj haljini i s ružem na usnama. Jedino što me priječi da zadrijemam je
maleni, oštri, nemirni osjećaj u trbuhu svaki put kad pomislim na gotovo
neizbježan poljubac na kraju večeri.
- Moram te upitati. Jesi li...solo? Nisi zauzeta? Hvatam neke signale. Ti i on
niste...?
- Da, ne. Ne! Nema signala. Apsolutno nema signala. Slobodna sam. -
Zatim sve nekoliko puta ponovim. Danny me sumnjičavo gleda. Ova dama se
suviše, suviše buni.
Utrobu mi stegne panika. Posumnja li itko da smo Josh i ja na bilo koji
način spetljani jedno s drugim, moglo bi biti posljedica. Po reputaciju. Po
samopoštovanje. I problema s ljudskim resursima. Sjetim se radoznalih
pogleda i podbadanja na sastanku poslije paintballa i lecnem se pomislivši da
bi sve moglo izići na svjetlost dana.
- Postojala je sva sila uredskih romansi. Samantha i Glen. Jao, kakva li je
to katastrofa bila. - Danny se nasmije. Vidim da voli tračati. Podigne obrve,
ponadavši se da ću imati kakav vlastiti, sočni skandal koji bih s njim
podijelila, ali odmahnem glavom.
- Na poslu sa mnom nitko ne razgovara. Misle da ću ih cinkati šefici.
- Je li istina da je Josh završio prvu godinu medicinskog fakulteta?
- Nemam pojma. Znam samo da su mu brat i roditelji liječnici.
- Oduvijek smo živjeli u nadi da će dati otkaz u Bexley Book-su i postati
proktolog.
Moram se nasmijati.
- Nego, jesi li u prošlosti imala gadan prekid ili nešto slično? - Danny
djeluje istinski zainteresirano. - Mislim da pokušavam prokljuviti kako je
moguće da si slobodna.

120
 - Nisam imala vremena za izlaske i nisam se dovoljno potrudila steći nove
prijatelje nakon što sam izgubila kontakt s ljudima iz Gamina poslije spajanja
tvrtki. Posao mi je posve preuzeo život. Kad radiš za direktoricu, nema
radnog vremena od devet do pet.
- Nego, otkud ona ruža na tvom stolu? - Podigne obrve, čekajući odgovor.
- Bila je to šala.
Čeka da mu pobliže objasnim, ali kad uvidi da to neće biti slučaj, odustane
i promijeni temu. - Predala si molbu za novo voditeljsko mjesto?
- Jesam. Razgovori su idući tjedan.
- Ima li mnogo kandidata?
- U najužem izboru za razgovor smo samo ja, nekoliko vanjskih i moj
dragi prijatelj Joshua Templeman. Sve skupa, četiri kandidata.
- Već dugo čekaš ovakvu priliku - pretpostavi Danny. Možda mi je pogled
ponovno suludo intenzivan.
- Helene je mnogo u mene uložila. Dok smo bili Izdavačka kuća Gamin
Publishing, bila sam predodređena za premještaj u urednički tim nakon što
bih godinu dana provela kao njezina asistentica. - Osjetim koliko je gorčine u
mojemu glasu.
Danny se zamisli. - Nije rijedak slučaj zaposliti se u izdavaštvu pod svaku
cijenu. Čak i ako to znači početi karijeru u administraciji. Pola ljudi ovdje nije
odmah počelo raditi posao svojih snova. Bilo je mudro skočiti na prvu priliku
koja se pružila.
- Ne, to nije bio slučaj sa mnom. Doista mi je bilo drago što sam dobila to
mjesto.
- No onda su se tvrtke spojile.
- Tako je. Jako je mnogo zaposlenih dobilo otkaz. Ja sam imala sreće da
zadržim svoj. Čak i pod cijenu toga da ostanem na istom radnom mjestu.
Izgubila sam najbolju prijateljicu. - Iz mojih usta to zvuči kao da je poginula.
- Titula izvršne direktorice izgledat će ti sjajno u životopisu, posebice u
tvojim godinama.
- Da. - Uzdahnem, zamišljajući je u fontu Arial. Zatim je zamislim u
Joshuinu životopisu i divna se maštarija smjesta ukiseli. - Pripremam
prezentaciju za razgovor. To je nešto o čemu već dugo razmišljam. Nisam bila
u prilici biti utjecajna koliko želim. Uvijek je bio pogrešan čas. Želim
pokrenuti službeni projekt objave starih izdanja u digitalnom obliku.
Redizajnirati čitavu knjigu, korice, sve. Mislim da će mi ova nova uloga
podariti moć koju sada nemam.

121
 - Čini se da će ti trebati dobra podrška oko dizajniranja naslovnica. Imaj
me na umu - reče Danny. Pretraži džepove i pruži mi svoju novu posjetnicu.
Žena za susjednim stolom prezrivo ga pogleda, kao da si misli: Kakav kreten.
Zatraži račun i preda konobaru kreditnu karticu.
- O, hvala ti - nelagodno protisnem, a on se nasmiješi.
Hodamo prema mojem autu. - Oprosti što sam toliko pričala o poslu.
- Nema problema. I ja sam nekoć ondje radio, sjećaš se? Oh, dakle, to je to.
Ovo je tvoj auto. - Danny se zaustavi. - Nevjerojatan je.
- Nije li? - Naslonim se na vrata. - Napokon slobodan, napokon slobodan.
- Jesi li ti to upravo citirala Martina Luthera Kinga, misleći na automobil?
- Uh. Da, valjda jesam...
Prasne u smijeh. - Čovječe, sjajna si.
- Idiot sam.
- Ne govori takve stvari. Volio bih te poljubiti. Molim te - udvorno nadoda.
- U redu. - Pogledamo se u oči. Oboje znamo da je kucnuo čas. Trenutak
istine. Ili će me Danny oboriti s nogu ili ću morati napumpati Joshev ego.
Izgledamo poput slatke, male čestitke za Valentinovo. Cesta je mokra od
kiše, ulična svjetiljka okružuje nas bjelinom. Moja crvena, večernja haljina
središnja je točka, a muškarac s anđeoskim, platinastim kovrčama lagano me
svija unazad, svijetloplave mu oči spuštaju pogled prema mojim usnama.
Zbog njegove visine, zagrljaj je savršeno skladan.
Dah mu je lagan i sladak od deserta, ruke je pristojno ovio oko moga
struka. Kad mu usne dotaknu moje, preklinjem sebe da nešto osjetim.
Zamislim želju za svaku zvijezdu repaticu nada mnom. Molim se za prvi,
vrtoglavi nalet požude. Iznova i iznova ljubim Dannyja Fletchera, dok mi ne
postane jasno da se požuda nikada neće probuditi.
Njegove usne lagano rastvore moje, premda zadrži jezik u svojim ustima,
kao pravi džentlmen. Stavim mu ruku na rame.
Njegov torzo, koji je na prvi pogled izgledao tako čvrsto i mišićavo, na
dodir je lagan i krhak poput pilećih kostiju. Kladim se da me ne bi mogao
podići.
Oboje se povučemo.
- Eto. - Moje su nade posve potonule, a mislim da je i sam toga svjestan.
Proučava mi lice. Bilo mi je kao da se ljubim s rođakom. To jednostavno ne
ide. Poželim ga ponovno poljubiti, kako bih bila sigurna, ali kad mu priđem,
on ustukne pola koraka i spusti ruke s mene.
- Bilo mi je jako lijepo družiti se s tobom - započne. - Sjajna si cura.

122
 Završim rečenicu umjesto njega. - Možemo li, ipak, biti samo prijatelji?
Žao mi je.
Na njegovu se licu pokaže razočaranje što nije to stigao izgovoriti prije
mene, olakšanje i mrvica netrpeljivosti, zbog koje mi se smjesta malo manje
sviđa.
- Naravno. To nije u pitanju. Prijatelji smo.
Izvadim ključeve automobila. - No, hvala ti na večeri. Laku noć.
Gledam ga kako odlazi, ruke podignute u znak pozdrava. Vrti ključevima
oko prsta, udaljava se sporim korakom. Skupa večera u zamjenu za loš
poljubac.
Eto, pobijedio si u ovome natjecanju, Joshua Templeman. Bojala sam se da
hoćeš.
U meni se skupljaju mali olujni oblaci. Bila je ovo mlohava, dosadna,
potraćena večer.
No, znate li što je najgore od svega? Da Joshua ne postoji, bio bi ovo,
prema mojim standardima, posve dobar spoj. Savršeno ugodan. Bila sam na
gorim izlascima i dobila daleko lošije poljupce. Premda kemija nije bila
idealna, postojao je temelj na kojemu se mogla izgraditi. Bila je to jedina
prilika koju sam u posljednje vrijeme imala, a ja sam je upropastila.
Činilo mi se kao da Joshua sjedi na trećem stolcu za našim romantičnim,
malim stolom, gleda nas, prosuđujući. Podsjeća me na sve ono što mi
nedostaje. Kad sam gledala u Dannyjeve usne, molila sam se da nešto osjetim.
Kad ulice postanu suviše nepoznate, parkiram uz pločnik i provedem
beskrvne minute boreći se s postavkama GPS-a. Nespretnim prstima
pritišćem pogrešne gumbe, s plavim kvadratićem papira u zubima.
Psujem ženu s navigacije, nazivam je najgorim imenima koja mi padaju
na pamet. Preklinjem je da se zaustavi. No ona me ne sluša. Baš je prava
kučka i vodi me ravno prema Joshevom stanu.
Nema šanse da zakoračim u tu zgradu. Nisam potpuno patetična.
Parkiram u sporednoj ulici i zagledam se u zgradu, pitajući se koji osvijetljeni
kvadrat predstavlja njegovu sobu.
Josh, zašto si me uništio?
Mobitel mi zavibrira. Pojavi se ime koje gotovo nikada ne viđam na
zaslonu.

Joshua Templeman: Onda? Gorim od znatiželje.

123
 Zaključam auto i ogrnem se kaputom dok hodam. Pokušavam smisliti što
bih mu odgovorila. Iskreno, ništa mi ne pada na pamet. Ponos mi je smiješno
povrijeđen. Večeras sam se trebala daleko više potruditi. Malo više uvjeravati
samu sebe. No toliko sam umorna od truda. Sastavim odgovor. Sastoji se od
emotikona koji prikazuje nasmiješeno govno. To sumira cijelu večer.
Odlučim propješačiti puni krug oko njegove zgrade, moleći se da me
pritom netko ne otme. Ne moram se suviše brinuti. Kiša je s ulice potjerala
sve osim najpredanijih manijaka. Crvene potpetice glasno odzvanjaju dok
dovršavam svoje izviđanje.
Neobično je tako šetati, pokušavajući gledati svijet tuđim očima, a
pogotovo očima zakletog neprijatelja. Zagledana sam u pukotine na pločniku
i pitam se gazi li po njima dok šeće do one male trgovine ekološki uzgojenim
proizvodima. Kad bih barem ja stanovala blizu takve trgovine, možda ne bih
jela toliko tjestenine sa sirom.
Oduvijek sam slutila da su ljudi u našem životu zato da nas nauče neku
lekciju. Bila sam sigurna kako je Josheva zadaća da me testira. Da me pogura.
Natjera me da očvrsnem. A to je, donekle, bilo i istina.
Prođem pokraj staklenog zida i zastanem, proučavajući svoj odraz. Ova je
haljina slatka kao bombončić. Vratila mi se boja u obraze i lice, premda za to
moram zahvaliti prvenstveno kozmetici. Pomislim na ruže. Još se ne mogu
pomiriti s tim. Kupio ih je Joshua Templeman. Ušetao je u cvjećarnicu, po
vlastitu nahođenju i u tri riječi napisao poruku koja je promijenila pravila
igre.
Mogao je napisati bilo što. Sve bi od navedenog bilo savršeno.
Žao mi je. Ispričavam se. Zeznuo sam. Ja sam grozna kretenčina. Rat je
završen. Predajem se.
Od sada ćemo biti prijatelji.
Umjesto toga, one tri malene riječi. Uvijek si lijepa. Najčudnije priznanje
osobe od koje to nikada ne bih očekivala. Dopustim si pomisliti ono što sam
dosad tako nepopustljivo blokirala.
Možda me nikada nije mrzio. Možda me oduvijek želi.
Mobitel mi se ponovno oglasi u džepu.

Joshua Templeman: Gdje si?

Doista, gdje sam? Ništa ti ne brini, Templemanu. Šunjam se iza tvoje

zgrade, gledam kontejnere, pokušavam zaključiti zalaziš li redovito u ovaj
kafić preko puta ili šećeš li ikada ovim parkićem s malenim vodoskokom.

124
Gledam kako svjetlost blista na pločniku i sve promatram ovim novim,
novcatim očima.
Gdje sam? Na drugoj sam planeti.
Ponovno poruka.

Joshua Templeman: Lucinda, već mi počinješ ići na živce.

Ne odgovaram. Kakve koristi od toga? Ovu večer moram zabilježiti kao

još jedno neobično životno iskustvo. Pogledam niz ulicu i vidim svoj
automobil na kraju bloka, kako me strpljivo čeka. Pokraj mene se proveze
taksi, uspori, a zatim, vidjevši kako odmahujem glavom, odjuri dalje.
Zar ovako počinje uhođenje? Podignem pogled i ugledam noćnog leptira
kako kruži oko ulične svjetiljke. Večeras u potpunosti razumijem to biće.
Još jedna šetnja ispred prednjeg dijela zgrade i gotovo. Okrenut ću glavu
da vidim gdje su poštanski sandučići. Možda ću mu poželjeti ostaviti prijeteće
pismo. Ili anonimnu, prostu poruku, umotanu u gaćice veličine mornaričke
zastave.
Produžim korak prolazeći ispred ulaznih vrata, ugledavši na trenutak
ulašteno predvorje, a zatim vidim kako preda mnom netko korača. Muškarac,
visok, izuzetnih proporcija, s rukama u džepovima. Iz koraka mu se čita
temperamentnost i nemir. Ista silueta koju sam ugledala prvog radnog dana
u B&G-ju. Obris kojega poznajem bolje od vlastite sjene.
Na ovom novom planetu na koji sam doputovala, ne živi nitko osim,
dakako, Josha.
Osvrne se preko ramena, nesumnjivo začuvši kako se moje luđački glasne
potpetice nenadano zaustavljaju. A zatim ponovno pogleda. Njegovo bi se
iznenađenje trebalo upisati u Guinnessovu knjigu rekorda.
- Malo sam te izišla uhoditi - doviknem mu. Nije zazvučalo onako kako
sam željela. Nije bilo razigrano ni duhovito. Zazvučalo je kao upozorenje.
Pretvorila sam se u zastrašujuću, opasnu kučku. Podignem ruke da pokažem
kako sam nenaoružana. Srce mi lupa kao ludo.
- I ja - odvrati. Još jedan taksi prođe pored nas poput morskog psa.
- Kamo si se zapravo uputio? - Glas mi odzvanja praznom ulicom.
- Upravo sam ti rekao. Krenuo sam te malo uhoditi.
- Molim? Zar pješice? - Priđem mu još šest koraka bliže. - Mislio si
prošetati?
- Kanio sam trčati posred ceste kao Terminator.

125
 Smijeh izleti iz mene kao lavež. Kršim jedno od vlastitih pravila hihoćući
se pred njim, ali čini se da se ne mogu zaustaviti.
- Naposljetku, i ti si pješice. U štiklama. - Pokaže na moje do neba visoke
potpetice.
- Daju mi neophodnih desetak centimetara koji mi trebaju da ti prekopam
kontejner za smeće.
- Jesi li pronašla nešto zanimljivo?
- Uglavnom ono što sam i očekivala. Ostatke i kore povrća, talog kave,
pelene za odrasle.
Zabaci glavu i nasmije se sitnim zvijezdama vidljivim kroz oblake. Njegov
nevjerojatan, uzbudljiv smijeh još je bolji nego što pamtim. Svaki atom u
mom tijelu drhti od čežnje. Prostor među nama vibrira od energije.
- Znači, znaš se smijati. - To je sve što uspijem reći.
Njegov osmijeh vrijedi tisuće tuđih. Treba mi fotografija. Treba mi nešto
za što se mogu uhvatiti. Treba mi da se cijeli ovaj bizarni planet prestane
vrtjeti kako bih zaledila ovaj trenutak u vremenu. Kakva katastrofa.
- Što reći? Danas si jako smiješna. - Osmijeh mu iščezne s lica kad
ustuknem od njega.
- Dakle, trebao sam ti samo napisati svoju adresu i već si tu? Možda sam
ti je trebao dati prvoga dana kada si došla na posao.
- Zašto? Da bi me mogao pregaziti svojim automobilom?
Privučem mu se malo bliže dok se ne susretnemo ispod ulične svjetiljke.
Danas sam provela osam sati gledajući ga, ali izvan konteksta ureda izgleda
mi nov i nepoznat.
Kosa mu je sjajna i vlažna, jagodice lica mu se sjaje. Pamučna majica
kratkih rukava koju nosi je isprana i tamnoplava, vjerojatno mekša od bebine
prostirke, a hladan mu zrak vjerojatno kostriješi ogoljele podlaktice. Te stare
traperice vole njegovo tijelo i gumb mi na njima namiguje poput rimskog
dukata. Vezice na tenisicama su mu otpuštene, gotovo razvezane. Pravo ga je
zadovoljstvo gledati.
- Spoj nije dobro prošao? - pretpostavi.
Moram mu odati priznanje, ne ruga se. Te me tamne, plave oči strpljivo
gledaju. Daje mi vremena da šutke stojim, pokušavajući nešto smisliti. Kako
da se izvučem iz ove situacije? Sada, kada je zbijanje šala među nama počelo
blijedjeti, ponovno me počinje dostizati stid.
- Dobro je prošao. - Pogledam na sat.
- No, zasigurno nije bilo ništa više od toga, s obzirom na to da si ispred
moje zgrade. Ili si došla da mi priopćiš sjajnu vijest?

126
 - Daj, začepi. Htjela sam... Ne znam. Vidjeti gdje živiš. Kako sam mogla
odoljeti? Razmišljala sam o tome da ti jednoga dana u sandučić ubacim mrtvu
ribu. Vidio si gdje stanujem. Bilo bi nepošteno da ja ne znam gdje stanuješ ti.
Sad smo kvit.
No ne da se smesti. - Jesi li ga poljubila, kao što smo se dogovorili?
Zagledam se u uličnu svjetiljku. - Jesam.
- I?
Dok oklijevam, stavi ruke na bokove i zagleda se niz ulicu, očito ne znajući
što da radi. Povučem nadlanicu preko usana.
- Sam je spoj bio sasvim u redu - započnem, ali on zakorakne prema meni
i obgrli mi čeljust dlanovima. Napetost pucketa poput elektriciteta.
- U redu. U redu, dobro i super. Treba ti nešto više od pukoga dobro. Reci
mi istinu.
- Dobro je upravo ono što mi treba. Treba mi nešto normalno, nešto
lagodno. - Vidim razočaranje u njegovim očima.
- Nije to ono što ti treba. Vjeruj mi.
Moram okrenuti lice od njega, ali ne dopušta mi. Osjećam kako mi palcem
miluje obraz. Pokušam ga odgurnuti, ali na kraju ga privučem bliže, stežući
mu majicu prstima.
- On ti nije dovoljan.
- Nemam pojma zašto sam uopće došla.
- Dobro znaš zašto. - Pritisne poljubac na moju jagodicu, a ja se, sva
drhteći, podignem na prste. - Došla si mi reći istinu. Jednom kad prestaneš
biti mala lažljivica.
U pravu je, dakako. Uvijek je u pravu.
- Nitko me ne ljubi kao ti.
Imam rijetku povlasticu vidjeti kako Josheve oči jarko blistaju nečim što
nije ni bijes ni netrpeljivost. Zakorači prema meni i zastane da me odmjeri od
glave do pete. Što god da je ugledao u mojim očima, pronašao je potvrdu koju
je tražio, stoga ovije ruke oko mene i s lakoćom me podigne s tla. Usne mu
dotaknu moje.
Oboje istodobno otpuhnemo uzdah olakšanja. Nema svrhe lagati o
razlogu zašto sam ovdje, na ovom vlažnom pločniku pred njegovom zgradom.
Za početak samo udišemo jedno drugome zrak, ništa više, sve dok
pritisak naših usana ne otvori tobogan otvorenih usta. Prije sam govorila da
ništa nije važno. Na moju štetu, ovaj poljubac mi je itekako bitan.
Mišići na rukama počnu mi patetično drhturiti oko njegova vrata, a on me
čvršće privije uza se dok ne osjetim da sam sigurna. Prsti mi se zapletu u
127
njegovu kosu pa počupam tu svilenu gustoću. Zastenje. Usne nam raskošno
potonu u poljupce. Jezici se uvlače, povlače, klize.
Energija koja inače neučinkovito sijeva u nama, sada je pronašla vodič,
stvorila između nas dvoje strujni krug i prožima me, prelijevajući se u njega.
Srce mi u grudima sja poput žarulje, bljeska sve sjajnije sa svakim pokretom
njegovih usana.
Uspijem uhvatiti dah i naše se polagano, erotično klizanje rascjepka u niz
izlomljenih poljubaca, nalik na nježne ugrize. Iskušava me, a u tome ima i
neke stidljivosti. Osjećam se kao da mi odaje tajnu.
U njegovu se poljupcu krije ranjivost kakvu nikada ne bih očekivala.
Istovjetna je sa spoznajom da će jednoga dana ova uspomena izblijedjeti.
Pokušava me natjerati da sve ovo dobro upamtim. Toliko je gorko slatko da
me srce počinje boljeti. Baš kad mi se usta otvore i pokušam uklizati jezikom,
on čedno prekine poljubac.
Zar je to bio posljednji poljubac?
- Bio je to moj čuveni poljubac na prvome spoju. - Čeka da nešto odvratim,
ali s lica mi zasigurno čita da u ovom trenutku nisam u stanju služiti se
ljudskim govorom.
I dalje me drži u udobnom zagrljaju. Prekrižim gležnjeve i zagledam mu
se u lice kao da je osoba koju vidim po prvi puta u životu. Dojam na koji mene
ostavlja njegova ljepota s ove me blizine gotovo zastrašuje. Oči mu jarko
blistaju. Nosovi nam se očešu. U ustima su mi iskre, očajnički se žele ponovno
spojiti s njegovima.
Zamislim ga na spoju s nekom drugom i ljubomora me udari ravno u
želudac.
- Da, da. Pobijedio si - kažem mu čim povratim dah. - Još.
Nagnem se prema njemu, ali on ne slijedi moj mig. Koliko god prekrasno
bilo, to je samo djelić onoga za što je sposoban. Žudim za intenzitetom iz
dizala.
Pokraj nas prođe sredovječan par, držeći jedno drugo pod ruku i naš se
mjehurić od sapunice raspline. Žena se osvrne preko ramena, pogledavši nas
sa srcem u očima. Bjelodano izgledamo prokleto slatko.
- Auto mi je u onom smjeru. - Pokažem prstom, vrpoljeći se.
- Moj je stan u onom smjeru. - Pokaže uvis i oprezno me spusti, kao bocu
mlijeka.
- Ne mogu.
- Baš si bijedna, mala kukavica. - Dobro me procijenio, nema što. Sada je
na meni red da se iskušam u strašnoj iskrenosti.

128
 - U redu. Priznajem. Usrala sam se od straha. Dođem li gore, kod tebe,
znamo što slijedi.
- Prosvijetli me, molim te.
Dogodit će se ono nešto drugo. Ono na jednu noć, o čemu sam ti pričala.
Nećemo se uspjeti pojaviti na razgovoru za posao idući tjedan. Oboje ćemo
biti slomljeni u tvom krevetu, među razderanim plahtama.
Usne mu se podignu u ono što pretpostavljam da će biti nevjerojatan
osmijeh od kojeg će mi se srce raspući, stoga se okrenem i usmjerim u pravcu
svog automobila. Podignem jednu nogu i potrčim iz sve snage.

129
 POGLAVLJE 14

E , nećeš - reče mi. Uđe u predvorje zgrade noseći me pod miškom

poput smotanih novina. Čak zastane provjeriti sandučić. - Opusti se.
Samo ću te odvesti da mi pogledaš stan, tako da budemo kvit.
- Oduvijek sam mislila da živiš negdje pod zemljom, u blizini Zemljine
jezgre - uspijem izgovoriti kad pritisne gumb za četvrti kat. Dok promatram
njegov prst na gumbu, bude mi se uspomene. Zagledam se u crveni gumb za
zaustavljanje u slučaju opasnosti i šipku rukohvata.
Pokušam ga diskretno omirisati. Preskočim diskreciju i pritisnem nos uz
njegovu majicu, nakon čega dvaput duboko udahnem. Bestidna sam ovisnica.
Ako je i primijetio, ništa ne komentira.
- Stric Sotona nije imao nijedan stan u mojem cjenovnom razredu.
Dizalo je prostrano i nema razloga da me više ovako nosi ispod ruke. No
četiri kata jako su malena udaljenost tako da gotovo i nema smisla odvajati
ruke od njegova struka. Zario je vrhove prstiju u moju kosu.
Polako raširim ruke, jednu preko njegovih leđa, drugu preko trbuha.
Mišići, vrelina i meso. Pritišćem nos uz njegova rebra, ponovno duboko
udišem.
- Perverzna si - blago mi kaže, prolazeći hodnikom. Otključa vrata, a ja se
zadržim na pragu stana Joshue Templemana. Skine mi kaput kao koru od
banane. Pripremim se na ono što slijedi.
Objesi mi kaput na vješalicu blizu vrata. - Slobodno uđi.
Nisam sigurna što da očekujem. Možda neku vrstu ćelije od sivog betona,
lišenu osobnosti, ogromni televizor i drvene stolce. Vudu-lutkicu s crnom
kosom i crvenim ružem. Lutkica Malene s nožem probodenim kroz srce.
- Gdje ti je meta za pikado s mojom slikom? - Provirim malo dublje u stan.
- U gostinjskoj sobi.
Sve je mračno i muževno, raskošno toplo, svi su zidovi obojeni u boje
pijeska i čokolade. Prevladava svjež miris naranče. Veliki, mekani kauč
zauzima središnje mjesto pred neizostavnim ukrasom svakog muškog doma,
divovskim televizorom, kojega nije imao vremena čak ni isključiti. Bio je u
velikoj žurbi. Izujem cipele, smjesta se još malo snizivši. Nestane u kuhinji, a
ja provirim iza ugla.

130
 - Pronjuškaj malo. Znam da umireš od znatiželje. - Počne puniti sjajni,
srebrni čajnik i stavi ga na štednjak. Drhtavo uzdahnem. Neće me svladati i
uzeti. Nitko prije toga ne kuha vodu, osim možda u srednjem vijeku.
U pravu je, dakako. Umirem od znatiželje da mu razgledam stan. Zato sam
i došla. Joshua kakvog poznajem više mi nije dovoljan. Znanje je moć, a ja sam
došla do stadija kada sam postala nezasitna. U grlu mi je zapeo bezglasan krik
oduševljenja. Ovo je daleko bolje od razgledanja pločnika pred njegovom
zgradom.
Preko cijeloga se zida proteže polica za knjige. Pokraj prozora je
naslonjač i još jedna svjetiljka, pod kojom su osvijetljene hrpe naslaganih
knjiga. Na stoliću za kavu nalazi se još knjiga. Padne mi kamen za srca. Što bih
učinila da doznam kako je samo nepismeni ljepotan?
Sviđaju mi se njegova sjenila na lusteru. Zakoračim u jedan od velikih,
tamnozelenih krugova svjetlosti koje bacaju na orijentalni tepih. Pogledam
dolje i proučim uzorak. Vitice bršljana koje se uvijaju i isprepliću. Na zidu
njegova dnevnog boravka visi uokvirena slika nekog obronka, vjerojatno u
Italiji, možda negdje u Toskani. Originalna je, nije reprodukcija. Vidim sitne
točkice oko poteza kistom, a zlatni je okvir bogato ukrašen. Na obronku su
načičkane građevine: crkvene kupole i tornjevi, ispod ljubičasto crnoga neba.
Posutog pjegama od najsitnijih srebrnih zvijezda.
Na stoliću ima i nešto poslovnih časopisa. Na kauču je jako lijep jastuk
načinjen od nizova i nizova plavih vrpci. Sve je to potpuno... neočekivano.
Nema ni traga minimalizmu. Kao da pravo ljudsko biće ovdje stanuje. Lecnem
se shvativši da je ovaj stan daleko ljupkiji od mojega. Zavirim ispod kauča.
Ništa. Nema čak ni prašine.
Primijetim origami ptičice, načinjen od papirića kojim sam ga jednom
prigodom gađala tijekom sastanka. Naslonjen je na rub police. Zagledam se u
njegov profil u kuhinji dok slaže dvije šalice na kuhinjski šank pred kojim
stoji. Kako je neobično zamišljati ga da sprema moj sitni, preklopljeni papirić
u džep i donosi ga kući.
Na polici ispod te, nalazi se osamljena, uokvirena fotografija Josha i
Patricka koji poziraju među parom za koji pretpostavljam da su mu roditelji.
Otac mu je krupan i naočit, osmijeh mu je pomalo mračan i grub, ali majka
toliko blista da gotovo silazi s fotografije. Bjelodano puca od ponosa što ima
dva tako velika, naočita sina.
- Sviđa mi se tvoja majka - kažem mu kad mi priđe. Pogleda fotografiju, a
usne mu se stegnu jedna uz drugu. Shvatim njegov mig i nastavim dalje.
Na najnižoj polici nalazi se mnogo medicinskih priručnika, no svi djeluju
poprilično zastarjelo. Tu je i detaljan anatomski model ruke, sa svim kostima.

131
Savijem sve prste u šaku dok samo srednji ne ostane uspravan, a zatim se
nasmijem vlastitoj duhovitosti.
- Zašto imaš sve to?
- To su ostaci mog prijašnjeg života. - Ponovno nestane u kuhinji.
Isključim zvuk na daljinskom upravljaču televizora i ovije nas tišina.
Odšuljam se pokraj njega u kuhinju. Sva blista od čistoće, a perilica suđa
lagano zuji. Onaj miris naranče njegovo je sredstvo za čišćenje kuhinje.
Primijetim svoj papirić s poljupcem od ruža pričvršćen magnetom za
hladnjak pa uprem u njega prstom.
On slegne ramenima. - Toliko si mukotrpno radila na tome da mi se činilo
prava šteta baciti ga.
Stojim okupana svjetlom žaruljice u njegovu hladnjaku i zurim u sve.
Unutra je pravi spektar duginih boja. Stabljike. Listovi. Naribano korijenje.
Tofu i organski umak od rajčice.
- U mojem hladnjaku nema ničega osim sira i grickalica.
- Znam.
Zatvorim hladnjak i naslonim se na njega, tako da mi se magnetići urežu
u kičmu. Podignem lice očekujući poljubac, ali on samo odmahne glavom.
Pomalo potištena, pogledam u njegovu ladicu s priborom za jelo i
pogladim rukav sakoa koji visi pokraj vrata. U džepu pronađem račun s
benzinske crpke. Četrdeset šest dolara, plaćeno gotovinom.
Sve je uredno, sve je na svom mjestu. Nije čudo da je od mojega stana
dobio živčani slom.
- U usporedbi s ovim, moj stan kao da je u sirotinjskoj četvrti Kalkute.
Treba mi i kutija za sav moj pribor za teretanu. Gdje je sve tvoje smeće? Gdje
je tvoja hrpa koju je preteško pospremiti?
- Potvrdili su ti se najcrnji snovi. Ja sam ovisan o urednosti.
A ja nisam normalna jer provedem najmanje dvadeset minuta
razgledajući gotovo sve što posjeduje. Narušavam njegovu privatnost toliko
nesmiljeno da mi se pomalo i smuči, ali on samo stoji i sve mi dopušta.
Stan je dvosoban i stojim, s rukama na bokovima, posred prostorije
namještene kao radna soba. Veliki monitor računala, divovski utezi. Ormar
ispunjen teškom, zimskom odjećom i vrećom za spavanje. Još knjiga.
Čeznutljivo pogledam prema njegovom uredskom ormariću. Da nije pokraj
mene, čitala bih njegove račune za struju.
- Jesi li gotova?
Pogledam dolje, u svoje ruke. Držim stari autić koji sam pronašla u jednoj
uskoj ladici pisaćeg stola. Stežem ga poput lude, stare džeparice.

132
 - Nisam još. - Toliko sam uplašena da jedva izgovorim te riječi.
Josh pokaže prstom, a ja priđem jedinim preostalim, tamnim vratima.
Pritisne prekidač pokraj mojega uha i upali svjetlo, a ja prigušeno zastenjem
od oduševljenja.
Ova je soba obojena u plavu nijansu meni najdraže njegove košulje.
Tiffany plava, nijanse crvendaćevih jaja. Blijeda tirkizna pomiješana s
mlijekom. Osjećam neobično titranje u grudima, kao duboki osjećaj već
viđenog. Kao da sam ovdje već bila i da ću ponovno biti. Zagrlim dovratak.
- Ovo ti je najdraža boja?
- Da. - U glasu mu se osjeća napetost. Možda ga je netko zbog toga
zadirkivao.
- Jako mi se sviđa. - Zvučim posve opčinjeno. Ovo je tako neočekivan
vatromet boja nasuprot tamnim čokoladnim i pjeskovitim bojama, da moram
pomisliti kako je i Josh takav. Nešto neočekivano. Lijepa svijetloplava.
Tamnosmeđe uzglavlje kreveta, presvučeno mekom kožom, spašava sobu od
ženskastosti. Joshua stoji iza mene, dovoljno blizu da se na njega naslonim,
ali oduprem se toj želji. Miris njegove kože zamagljuje mi um. Krevet mu je
uredno zategnut, a posteljina bijela. Nalazim da mi je maleni detalj silno
seksipilan. Kupaonica mu je ulaštena do visokog sjaja. Crveni ručnici i crvena
četkica za zube. Kao iz Ikeinog kataloga.
- Nikada ne bih pogodila da si osoba koja ima sobno bilje. I ja sam imala
paprat, ali postala je smeđa i suha.
Vratim se krevetu Joshue Templemana. Prstom dodirnem rub njegove
jastučnice.
- U redu. Sada se već zabrinjavajuće čudno ponašaš.
Pokušam protresti okvir njegova kreveta, ali posve je čvrst.
- Prestani. Sjedni na kauč. Skuhao sam ti čaj.
Postrance se povučem u dnevni boravak, krećući se kao rak. - Kako možeš
tako mirno stajati i gledati me kako ti njuškam po stanu?
Dohvatim onaj fini jastuk i naguram si ga pod leđa. Pruži mi šalicu, a ja je
podignem pred sebe kao oružje.
- Pa ja sam pronjuškao po tvojem stanu. Bio je tvoj red.
Uzbuđena sam, ali pokušam to prikriti humorom. - Jesi li pronašao sve
one tvoje fotografije koje čuvam, na kojima sam ti izgrebala oči?
- Ne, nisam ti uspio pronaći album sa slikama. Znam da imaš dvadeset i
šest Papa Štrumpfova i da ne spremaš krevet kako treba.

133
 Sjedi na drugom kraju kauča, glavu je blago nagnuo ustranu, udobno se
zavalivši. Često se zna izvaliti u uredskoj stolici, ali nikada mu još nisam
vidjela tijelo ovako ispruženo i opušteno. Ne mogu odlijepiti pogled od njega.
- Teško mi je zategnuti plahtu. Ruke mi nisu dovoljno dugačke.
Uzdahne i odmahne glavom. - To nije isprika.
- Jesi li zavirio u moju ladicu s donjim rubljem?
- Dakako da nisam. Morao sam nešto sačuvati i za drugi put.
- Smijem li ja zaviriti u tvoju odmah? - Gubim razum. Na pragu ovoga
stana ostavila sam svu svoju pamet. Otpijem čaj. Sladak je kao nektar.
- Slušaj, Malena. Učinit ćemo nešto malčice neuobičajeno.
Uključi ton na televizoru, otpije gutljaj iz svoje šalice i počne gledati
reprizu neke stare epizode Hitne službe kao da to svake večeri činimo. Sjedim
i pokušavam se usredotočiti, dok mi srce kuca kao ludo. Hej, nije ovo ništa
posebno. Sjedim na kauču Joshue Templemana.
Okrenem glavu na stranu i zurim u njega tijekom cijele epizode, gledajući
kako mu se napete scene iz operacijske dvorane i sukobi na bolničkom odjelu
zrcale u očima.
- Smetam ti?
- Ni najmanje - odsutno odvrati. - Navikao sam.
Nismo normalni. Minute prolaze, on pijucka svoju kavu, a ja nastavljam
zuriti u njega. Lice mu je osjenčano bradom koju ne vidim tijekom sati
provedenih u uredu. U prsima me steže od tjeskobe. Tijelo i mozak
instinktivno su spremni na borbu kad god sam mu u neposrednoj blizini. Kad
me pogleda, poskočim i ustuknem. Položi ruku na kauč između nas, dlana
okrenuta prema gore, a zatim ponovno usmjeri pogled prema televizoru.
Kao da je ostavio zdjelicu sa sjemenkama i sada posve mirno sjedi,
čekajući da kukavičko pilence načini prvi korak. Doista mi je dugo trebalo.
Oprezno mu podignem ruku i isprepletem mu prste sa svojima. Na jedan
zastrašujući trenutak ne reagira, ali kad toplina njegove ruke počne
obasjavati moj dlan, podari mi dubok, slastan stisak. Položi naše združene
ruke natrag na kauč, drugom rukom podigne šalicu i kimne prema ekranu.
- Pratim bolničke drame u inat svom tati. Ne podnosi ih, tjeraju ga u
ludilo. U njihovoj se kući ovo ne bi smjelo gledati.
- Zašto? Zato što nemaju veze sa stvarnošću? - Drago mi je što se mogu
usredotočiti na nešto drugo, osim na neobičan razvoj događaja vezan uz
držanje za ruke.
- O, da. Potpuna fikcija.

134
 - Draži mi je Zakon i red. Volim kad konobarica u restoranu pronađe tijelo
u kontejneru.
- Ili netko tko šeće psa po Central Parku. - Šalicom kave pokaže na ekran.
- Ovaj takozvani liječnik čak ni rukavice ne nosi. - Namršti se na televizor kao
da je smrtno uvrijeđen.
Umjetnost držanja za ruke je podcijenjena i hvata me stid od spoznaje da
me taj jednostavan čin gotovo ostavlja bez daha. Jagodice svakog od njegovih
prstiju dosežu preko moje nadlanice sve do zapešća.
Krupni su me muškarci oduvijek plašili. Kad u glavi poredam sve bivše
dečke, svi su bili na niskoj strani ljestvice, kao da su džokeji. S njima sam lakše
izlazila na kraj. Bili su mi ravni. Nikada nisam imala ništa slično ovakvoj
nevjerojatnoj, muževnoj arhitekturi pokraj koje sada sjedim.
Oble kupole mišića njegovih ramena balansiraju na blago zakrivljenim
bicepsima. Njegovi zglobovi lakta i zapešća sliče na nešto što se kupuje u
željezariji. Kako bi bilo leći ispod muškarca krupnog kao što je on? Koljena
mi klecaju.
Josh gleda Hitnu službu i zijeva, niti ne sluteći da pokušavam procijeniti
obim njegova prsnog koša, kao da sam grabežljivi mesožder.
Postoji mogućnost da je naš nerazmjer u visini pridodao napetosti u
našem odnosu tijekom radnog vremena. Oduvijek sam pokušavala biti
snažnija kako god sam znala i mogla, služeći se ustima i umom. Mislim da me
uspio preobratiti. Mislim da me sada zanimaju samo mišići. Počnem teško
disati, a on me pogleda.
- Čemu taj neobičan pogled? Opusti se.
- Razmišljala sam o tome kako si velik.
Pogledam naše spojene ruke. Oprezno pomiluje moj dlan palcem. Kad se
ponovno pogledamo, oči su mu nešto mračnije.
- Taman bih ti pristajao.
Srsi mi prođu tijelom, koža mi se naježi. Stisnem butine jednu uz drugu i
nehotice zanjištim kao poni. Baš sam seks-bomba. Ne mogu se kontrolirati.
Pogledam prema njegovoj spavaćoj sobi. Toliko je blizu da bi mu trebalo
otprilike pet velikih koraka da me natraške obori na madrac. Jezik bi mu se
mogao naći na mojoj koži za manje od trideset sekundi.
- Ako misliš da ćeš mi tako dobro pristajati, pokaži mi.
- Hoću.
Dlanovi su nam vlažni. Potiljak mi je vreo ispod kose. Moram biti ponovno
poljubljena. Ovoga puta, jezikom ću kliznuti niz njegov dok ne zastenje. Dok
me ne pritisne nečim tvrdim. Dok me ne odvede u svoju sobu i svuče se.

135
 Počinje se vrtjeti odjavna špica najduže epizode Hitne službe u povijesti.
Plašim se da će mi srce eksplodirati poput balona.
Znakovito isključi zvuk na televizoru i okrene glavu prema meni.
Zaigramo igru gledanja u oči. Promatram kako njegove tonu u crnilo,
očekujući bez daha ono što slijedi. Osjećam kako mi bilo udara u svim
osjetljivim dijelovima tijela. Između mojih nogu teško je i toplo. Pogledam mu
usta. On pogleda moja. Zatim usmjeri pogled prema našim spojenim rukama.
- Što ćemo sada?
Pogleda me ispod oka. Iduća riječ koju prevali preko usana ošine me kao
bič. - Skidaj se.
Lecnem se, a on se nasmije sebi u bradu i ugasi televizor. - Šalim se. Dođi,
otpratit ću te do auta.
Postajem opasno opijena njegovim osmijesima. Zar je ovo već treći koji
vidim? Sve ih spremam u džepove. Trpam ih u usta.
- Ali... - Glas mi je ožalošćen. - Mislila sam...
Obrve mu se približe jedna drugoj u odglumljenom nerazumijevanju.
- Znaš...
- Pomalo me vrijeđa što me želiš samo zbog mojega tijela. Nisi me prije
čak ni izvela na spoj. - Ponovno pogleda u naše ruke.
- Iz onoga što sam do sada vidjela, imaš fantastične kosti. Zbog čega bih
te drugog željela? - Počnem mu hvatati i stiskati zglobove na ruci. To je
najgori pokušaj zavođenja koji sam ikada vidjela, ali njemu to, čini se, ne
smeta. Lakat mu je prevelik za moju ruku. Haljina mi, pomažući mi, malo
sklizne s ramena dok posežem za njim. Oči mu se spuste, slijedeći otkriveni
dekolte.
Kad se ponovno pogledamo u oči, uvidim da sam izrekla pogrešnu stvar.
On to brzo prikrije mrštenjem. - Nećemo to noćas učiniti.
Zamalo mu nešto odbrusim, ali gledajući kako mu se kapci sklapaju i kako
duboko diše, postane mi jasno koliko žarko želim da ova večer ne završi. -
Postavim li ti pitanje o tebi, hoćeš li mi odgovoriti?
- Hoćeš li ti odgovoriti meni? - Ponovno se pokušava pribrati, kao i ja.
- Naravno. - Sve što činimo, mora se platiti protuuslugom.
- U redu. - Otvori oči i na trenutak ne mogu smisliti što bih ga upitala, a
da pritom ne otkrijem i previše o sebi.
Što doista misliš o meni? Je li sve ovo neki zamršen plan da me uništiš?
Koliko ću grdno nastradati?
Pokušavam zvučati bezbrižno. - Neka to bude igra, kao i sve ostalo što
činimo. Tako je lakše. Istina ih izazov.
136
 - Istina. Jer umireš od želje da prihvatim tvoj izazov.
- Što to bilježiš običnom olovkom u rokovnik? Nešto za ljudske
potencijale?
On se namršti. - Koji je ono bio izazov?
Njegov me miris ovija aromatičnom izmaglicom. Mek, topao kauč
spletkari kako bih se što više primakla njegovu krilu.
- Zar uopće moraš pitati?
Ustane i pozove me da i ja ustanem. Ruke mi se oviju oko remena njegovih
traperica i više ne osjećam ništa osim tvrdog, muškog tijela s unutarnje
strane zglobova prstiju. Zamalo mi krene voda na usta.
- Večeras ne možemo započeti s tim. - Izvuče mi prste iz svojih traperica.
- Zašto ne? - Mislim da ga sad već preklinjem.
- Trebat će mi malo više vremena.
- Tek je pola jedanaest. - Slijedim ga do ulaznih vrata.
- Rekla si mi da ćemo to učiniti jednom i nikada više. Trebat će mi jako
mnogo vremena.
Osjetim treperavo bockanje među nogama. - Koliko dugo?
- Jako dugo. Dani. Vjerojatno i duže.
Koljena mi klecnu. Oči mu zaiskre.
- Možemo sutra uzeti bolovanje. - Nezaustavljiva sam u svojoj misiji da ga
svučem. Pogleda u strop i proguta knedlu.
- Kao da ću potratiti svoju veliku šansu na najobičniji ponedjeljak
navečer.
- Nećeš je potratiti.
- Ne znam kako da ti objasnim. Kad smo bili klinci, Patrick bi svoja
uskrsna jaja smjesta pojeo. A ja sam uspio svoja sačuvati da mi potraju sve do
rođendana.
- Kada ti je rođendan?
- Dvadesetog šestog.
- Što si po horoskopu? Rak?
- Blizanac.
- A zašto se, zapravo, odmah nisi bacio na uživanje? - Uh, doista znam
postavljati dvosmislena pitanja.
On mi nježno rukom skloni kosu s ramena. - Zato što je to izluđivalo
Patricka. Ulazio bi u moju sobu i opsesivno mozgao o tome. Svakoga bi me
dana pitao jesam li ih pojeo. Gubio je razum zbog toga. Moji su roditelji gubili

137
jebeni razum zbog toga. Čak su me i oni preklinjali da ih pojedem. Kad bih ih
napokon pojeo, bili su mi ukusniji jer sam znao da ih netko drugi toliko želi.
Povuče rame moje crvene haljine nekoliko centimetara udesno i zagleda
se dolje, u moju kožu, a zatim se prigne i duboko udahne moj miris. Osjetim
škakljanje njegova udaha i osjetim duboki ugriz suosjećanja prema
božanstvenoj muci koju su trpjela njegova uskrsna jaja.
- Perverzno je uzbuditi se na priču iz djetinjstva dvojice braće, zar ne?
Joshua pritisne usne uz moje rame i nasmije se. Smijeh mu vibrira kroz
cijelo moje tijelo. Bacim pogled na njegovu prelijepu spavaću sobu, svu
blistavu od svjetala koja nismo ugasili. Bijelo i plavo, kao veličanstvena kutija
iz Tiffanyja. Dar s ukrasnom vrpcom. Soba u kojoj bih željela provesti dane i
dane. Soba iz koje vjerojatno nikada ne bih željela izići.
- Jesi li ih jeo griz po griz, ili si jednoga dana popustio i sve požderao?
- Jednoga ćeš dana, vjerojatno, sama to otkriti. Kada za to dođe vrijeme.
Dohvati ključeve i počne njima zveckati dok oblačim kaput. U dizalu se ne
dotičemo. U tišini me otprati sve do automobila.
- Laku noć. Hvala na čaju. - Dostigla me nelagoda. Večeras sam se
ponašala kao potpuna luđakinja. Zašto se pokraj tipova kao što je Danny
mogu ponašati kao normalno ljudsko biće, ali s Joshem sam totalna glupača?
U ruci mi je nešto oštro pa spustim pogled. O, sranje, još držim onaj dječji
autić.
- Nisam normalna. - Pokrijem lice dlanovima, a kotačići mi kliznu po
obrazu.
- Nisi. - Blago mi se podsmjehuje.
- Oprosti.
- Zadrži ga. Darujem ti ga.
Prva stvar koju mi je darovao, osim ruža. Nemam riječi koliko sam
počašćena pa ga iznova proučim. Na dnu ima urezane inicijale JT.
- To ti je blago iz djetinjstva? Izgleda staro. - Ne mislim mu ga vratiti, čak
ni ako se predomisli.
- Možda je ovo početak tvoje nove kolekcije. Mislim da smo postigli nešto
od monumentalne važnosti za nas dvoje. Potpisali smo prekid vatre. Tijekom
cijelog trajanja epizode televizijske serije.
- Moram ti priznati da si jako dobar u držanju za ruke.
- Vjerojatno ima mnogo toga u čemu nisam dobar, ali pokušat ću biti -
kaže mi. To je jako neobična izjava i osjećam kako se u zidu među nama
otvara još jedna pukotina.
- Hvala ti na tome. Vidimo se sutra.

138
 - Ne vidimo se. Imam slobodan dan. - On nikada, nikada ne uzima
slobodne dane.
- Radiš nešto posebno? - Pogledam stanove iznad sebe i zapljusne me val
osamljenosti.
- Imam sastanak.
Baš kad sam pomislila da se mogu nositi s ovim kaleidoskopom neobičnih
osjećaja, sve se izvitoperi i nešto me novo iznenadi. Osjećam se kao da mi je
netko rekao da je Božić otkazan. Nema Josha? Neće sjediti preko puta mene
kao uvijek? Moram se ugristi za usnicu kako bih se ušutkala.
Molim te, preklinjem samu sebe. Molim te, ponovno počni mrziti Josha. Ovo
je suviše teško.
- Neću ti valjda nedostajati? Možeš, nadam se, preživjeti jedan obični, mali
utorak bez mene? - Dotakne malenu igračku autića u mojoj ruci i zavrti
kotačić.
Pokušavam glumiti nonšalantnost, ali vjerojatno me prozreo.
- Nedostajati? Ti? Nedostajat će mi gledati tvoje lijepo lice, ali to je,
uglavnom, to.
Nadam se da je ta rečenica pogodila metu negdje u blizini blagog
sarkazma. Ubacim svoje uzdrhtalo tijelo za volan. On pokuca na prozor i
podsjeti me da zaključam vrata. Tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja
uspijem ubaciti ključ u bravicu.
Josh nepokretno stoji dok ga gledam u retrovizoru, sve dok se ne pretvori
u točkicu, jednu osobu u milijarde istih, no ne mogu odlijepiti pogled s njega
prije negoli posve iščezne.
Kad stignem kući, autić mi je još u ruci.

139
 POGLAVLJE 15

S jedim za svojim radnim stolom, suhih i napetih kapaka, zureći u

Joshevo prazno sjedalo. U uredu je hladno. Tiho. Profesionalni raj. Svi
zatočenici pregradaka u prizemlju ubili bi za ovakvu tišinu.
Josh bi trebao sjediti preda mnom u žućkasto bijeloj, prugastoj košulji.
Trebao bi držati kalkulator, tipkati, mrštiti se, opet tipkati.
Da je ovdje, pogledao bi me, a kad bi nam se pogledi sreli, u meni bi
bljesnula žarulja čiste energije. Nazvala bih to razdraženošću ili zazorom.
Pojmila bih taj bljesak i krstila ga nazivom u koji ni sama ne vjerujem.
Pogledam na sat. Čekam sto godina i prođe jedna minuta. Da se zabavim,
guram autić naprijed-natrag po podlošku za miš pa izvadim čestitku iz
cvjećarnice koja stoji ispod njega.
Uvijek si lijepa.
Pogledam svoj odraz u apsurdnoj prizmi stakla koje me okružuje.
Pogledavam zid, strop, analizirajući svoj izgled iz raznih kutova. Te tri riječi
nisu mi dovoljne. Stvorio je čudovište.
Preokrenem čestitku i ugledam adresu. Zaključim kako je najpametnije
da se počnem mahnito cerekati. Dohvativši torbicu, odem do ugla u istu tu
cvjećarnicu. Prije nego što me izda hrabrost, dogovorim da mu pošalju buket
žućkasto bijelih ruža s čestitkom. Nemam pojma što ću napisati dok moja
ruka u moje ime ne napiše sljedeće:
Ne želim te samo radi tvojega tijela. Nego i radi tvojih autića. Tvoja,
Malena.
Odmah se pokolebam, ali cvjećarica je već uzela čestitku i odnijela buket
u spremište.
Taj buket je šala, ništa više. On je meni priredio isto, a nije- nam drago
kada nismo izjednačeni. Ubacim kreditnu karticu natrag u torbicu i zamislim
ga kako otvara vrata i izraz na njegovu licu. Doslovno se zalijećem u nešto u
što ne bih trebala.
Na povratku kupim kavu za van i nježno pokucam o Helenina vrata.
- Bok. Prekidam?
- Da, Bogu hvala - uzvikne i odbaci naočale takvom silinom da odskoče na
pod. - Kava. Svetica si. Sveta Lucija od Kofeina.

140
 - I to nije sve. - Izvadim plosnatu kutiju otmjenih makarona s natpisom
Proizvedeno u Francuskoj, koju sam nosila ispod ruke. Već mi dugo stoji u
ladici za slučaj nužde. Prava sam dodvorica.
- Jesam li te nazvala sveticom? Htjela sam reći: božica. - Posegne u
ormarić iza sebe i pronađe tanjur. Otmjen je i oslikan cvijećem obrubljenim
zlatom. Tipično.
- Danas je baš mirno. Čula bi se i muha. Čudno mi je što nitko ne zuri u
mene.
- Navikni se. Puno zuri u tebe, zar ne, mila? Primijetila sam to na zadnjih
nekoliko sastanaka. Baš su mu krasne te tamnoplave oči. Kako idu pripreme
za razgovor za posao?
Srebrnim otvaračem za pisma otvori kutiju s makaronima, a ja sam sretna
što joj je to nakratko odvratilo pozornost. Oprezno istrese kekse na tanjur i
svaka izabere po jedan. Ja izaberem žućkasto bijeli od vanilije, jer me
podsjeća na njegovu košulju i jer sam jadna.
- Nikad spremnija.
- Nisam u komisiji pa nije sukob interesa ako vježbamo zajedno. Kako
napreduje prezentacija?
- Rado bih ti pokazala što za sada imam.
- Bexley stalno nešto dobacuje. Nemam pojma što ću, Lucy, ako ti kojim
slučajem ne dobiješ posao... - Zagleda se kroz prozor, a lice joj se smrkne.
Prođe si rukom kroz kosu, koja se opet slegne u savršeno blistavu kacigu.
Voljela bih da je moja kosa tako poslušna.
- Ne bi me čudilo da dobije posao umjesto mene. Josh ima mozak za
zaradu. Ja sam više knjiški crv.
- Hmmm. Nisam sigurna da se slažem. Ali ako želiš, možemo vas spariti
pa stvoriti nov naraštaj usavršenih zaposlenika. Nikada prije nisam čula da
ga zoveš Josh.
Pravila sam se da su mi usta nevjerojatno puna. Žvačući, pokažem na
svoja usta i odmahnem glavu kako bih kupila dvadeset sekundi. Nadam se da
će zazvoniti telefon.
- Pa, eto, znaš... tako se zove. Joshua. Ovaj, Josh Templeman. Joshua T.
Ona žvače, pozorno mi motreći lice.
- Danas nekako čudno zračiš, mila.
- Ma ne. - Prokužila me. Petljanje s Joshem dolazi na naplatu.
- Zbunjena si, kao krava na pruzi. To ti je zbog spojeva.
- Sve me zbunjuje. Danny je drag. Stvarno jest.

141
 - Dok sam bila mlada, dečki koji su mi bili najveća fora nisu bili posebno
dragi.
Začuje se lupanje na vratima koja povezuju Helenin ured s uredom
gospodina Bexleyja. Duboko sam zahvalna tom Debelom Malom Seronji na
upadu.
- Naprijed - vikne Helene. On bane unutra i stane kao ukopan ugledavši
mene i kutiju makarona na stolu.
- Što hoćeš?
- Nema veze. - On ostane stajati zureći u stol dok ona s dubokim uzdahom
ne gurne tanjur prema njemu.
- Gospode, zar taj čovjek može nanjušiti šećer? Dala sam mu jedan samo
da mu pogoršam dijabetes.
- Što je htio?
- Osamljen je bez Josha. Morat će se naviknuti na to.
- Kada ćemo vježbati prezentaciju?
- Što možeš danas, ne odgađaj za sutra. Zapanji me, mila.
Nakon uvoda, vidjela sam da sam joj zaokupila pozornost. - Predstavit ću
projekt Digitalizacija prošlih izdanja. Kao uzorak, uzela sam sto
najprodavanijih knjiga koje su Bexley & Gamin objavili 1995. Oko pedeset pet
posto dostupno je u elektroničkom obliku.
- iPadovi su prolazna moda - prekine me gospodin Bexley stojeći na
otvorenim vratima i žvačući. - Tko bi želio čitati s komada stakla?
- Zapravo su ljudi iznad tridesete najveće rastuće tržište za e-knjige -
objasnim, nastojeći ne izgubiti živce. Koliko dugo stoji ondje? Kako je uspio
bešumno otvoriti vrata? Usredotočim se na Helene i pokušam se ne obazirati
na njega.
- Ovo je golema prilika za sve nas. Prilika da obnovimo ugovore s
autorima čija djela više nisu u tisku. Prilika je to za rast unutar tvrtke za one
koji znaju prenijeti tekst u digitalni format, za dizajnere naslovnica, kao i da
starija B&G-jeva izdanja vratimo na ljestvice najprodavanijih naslova.
Izdavaštvo se cijelo vrijeme razvija i mi s time moramo držati korak.
- Molim te, idi - dobaci Helene gospodinu Bexleyju preko ramena. Vrata
se zatvore, ali kunem se da još vidim obrise njegovih nogu ispod vrata.
Panika u meni nabuja. Ako otkrije moju strategiju Joshu, mogao bi me
zaribati. Prebacim na idući slajd.
- Uspijem li dobiti ovo radno mjesto, pokušala bih formalizirati projekt
da stara izdanja obnovimo u digitalnome formatu.

142
 Predvidjela sam početni budžet do kojega ću doći za nekoliko slajdova.
Te e-knjige trebalo bi osvježiti novim naslovnicama. Jedna od stavki u
budžetu je i zapošljavanje triju novih dizajnera naslovnica tijekom
dvogodišnjeg projekta.
Prebacujem slajdove. Helene mi postavlja pitanja, a ja joj odgovaram, s
lakoćom braneći svoje postavke. Helene toliko dugo zuri u zaslon da se
osvrnem i pogledam trepće li uopće.
- Mila. Jako, jako dobro.
Kleknem uz njezinu stolicu. Oči joj se pune suzama i primi od mene
rupčić, uzdahnuvši kao da se osjeća šašavo.
- Bila sam sebična kad sam te zadržala ovdje dolje - reče tiho. - Samo... ne
mogu bez tebe. Sada mi je jasno da sam pogriješila. Nakon spajanja tvrtki,
trebala sam jače uprijeti da te ubacim u uredništvo. A i bila si jako uzrujana
zbog gubitka prijatelja.
Ne mogu ništa reći. Ne znam što bih rekla.
- Ali kad god bih pomislila na to da te kandidiram za drugi položaj, sjetila
bih se kako ti ovaj posao dobro ide, kako zapravo omogućavaš funkcioniranje
ureda i meni čuvaš zdrav um. Onda bih si rekla: Još jedan mjesec neće nikome
naškoditi.
- Samo radim svoj posao - kažem, ali ona odmahne glavom.
- Još jedan mjesec. Pa još jedan. A i naškodilo ti je, Lucy. Imala si ambicije,
želje i ideje, a ja nisam mogla podnijeti da te pustim.
- Dakle, prezentacija je bila dobra?
Ona se nasmije i otre oči. - Osigurat će ti promaknuće. A ovim projektom
ćemo vratiti B&G na vrh. Zajedno. Želim biti uz tebe da radimo kao kolegice.
Budem li ti mentorirala, bit će to jedan od najvećih uspjeha u mojoj karijeri.
Zagleda se u posljednji slajd moje prezentacije i zastane.
- Ali moram znati. Da nema razgovora za posao, da nema novog radnog
mjesta, bi li ova ideja zauvijek ostala zaključana u tebi? Zašto si je zadržala za
sebe?
Sjednem na pete i zagledam se u svoje ruke. - Dobro pitanje.
Koliko je još stvari ovo promaknuće otključalo u meni?
- Mislila sam da znaš kako su tvoje ideje važne. - Počela je paničariti.
- Možda sam čekala pravi trenutak. Ili mi je nedostajalo samopouzdanja.
Sada sam je bila prisiljena izložiti. Mislim da je to dobra stvar. Čak i ako ne
dobijem posao, cijela me priča... probudila.
Sjetim se prošle večeri i poljupca s Joshem ispod ulične svjetiljke i svane
mi.

143
 - Što ako gospodin Bexley kaže Joshu za moju prezentaciju?
- Prepusti ga meni. Ako završi mrtav u rijeci, znat ćeš da moraš držati
jezik za zubima i smisliti mi alibi. Usredotoči se na idući tjedan. Imam
prijedlog.
- Sjajno. - Uzmem USB i opet joj sjednem sučelice. - Pucaj.
- Mjestimice je nedovoljno potkrijepljeno. Zašto ne bi za prezentaciju već
pripremila jednu e-knjigu? Prebaci nešto iz starih kataloga u digitalni format,
izračunaj koliko je potrebno radnih sati i iznose honorara. Stvarni trošak
proizvodnje. To će dokazati da ti budžet drži vodu.
- Da, dobra ideja. - Otpijem velik gutljaj mlake kave.
- Misliš da su brojevi Joshev adut? Evo ti prilike da dokažeš kako si
jednako sposobna sastaviti temeljni budžet za ovakav projekt.
Kimam i bilježim, a misli mi već brzaju naprijed.
- Ali da bismo pošteno igrali, za ovo se ne smiješ koristiti službenim
resursima tvrtke. Budi kreativna. Posluži se vlastitim kontaktima. Možda
nekim tko može raditi honorarno. - No, posve je jasno da misli na Dannyja.
Zabilježim si nekoliko ideja dok ona isključuje projektor.
- Sredit ću to - kažem joj s obnovljenim samopouzdanjem.
- U to nema sumnje, mila. - Helene baci pogled na vrata i usta joj se
vragolasto trznu.
- Jesi li razmišljala o svojim nedavnim sukobima s Joshem? Imam
zanimljivu teoriju. - Otme joj se tih hihot.
- Sigurna sam da nisam spremna to čuti. - Oslonim se o njezin stol.
- Nije primjereno, ali što se može? Josh je uvjeren da si lagala o spoju zato
što te ne može zamisliti ni sa kim osim sa sobom.
- O. Ovaj. Aha. - Iskušam sve nejasne glasove. Vrućina mi oblijeva prsa,
vrat, lice, korijen kose tako da sam uskoro sva crvena.
- Razmisli malo o tome - kaže Helene i ubaci cijeli novi makaron u usta.
Zinem, predomislim se, zatvorim usta, pa to ponovim još nekoliko puta.
Ona ustane i strese sa sebe mrvice, pronicljivo me motreći.
- Moram ići. U tri mi dolazi čovjek za vruću vodu. Zašto uvijek dođu u
najnezgodnije vrijeme? I ti idi kući, mila. Djeluješ kao riba.
Nakon njezina odlaska, sjednem za svoj radni stol. Put je jasan kao dan.
Moram nazvati Dannyja da ga zamolim da mi honorarno uredi e-knjigu, ali
svaki put spustim tek podignutu slušalicu. Da bih ostala profesionalna,
pronađem njegovu posjetnicu i pošaljem mu e-mail s molbom da sutra
održimo poslovni sastanak. Nemam pojma koliko naplaćuje, ali trenutačno
nemam drugog izbora.
144
 Dobila sam SMS. Želudac mi se stegne kao pri slobodnome padu. Srce mi
uzleti.

Josh Templeman: Drago mi je to čuti.

Znači, primio je ruže. Privijem mobitel uz grudi.

Ovaj razgovor za posao najgori je mogući oblik limba. Mnogo mi je ljudi
na hodniku zaželjelo sreću. Nepodnošljivo mi je zamišljati njihove sućutne
poglede ako podbacim.
Ako Josh dobije ovaj posao, morat ću otići odavde.
Pogledam svoj kalendar koji simbolizira razgovor za posao zakazan za
idući tjedan. Premda mi je probna prezentacija podigla samopouzdanje,
moram se pripremiti i za najgori mogući ishod. Dobro je imati plan za
povlačenje. Imam nešto novca na svetom štednom računu koji nikada ne
diram. Ove godine, kanila sam ga potrošiti na godišnji odmor, ali morat će mi
poslužiti kao sigurnosna mreža. Možda ću morati sjediti pod suncobranom
pred plantažom jagoda Nebeski dijamant. Moji roditelji vjerojatno bi me
zagrlili i počeli skakati od veselja. Ne bi bili čak ni toliko pristojni da budu
razočarani mnome.
Ako Josh dobije posao, a ja dam otkaz, hoće li moja ogorčenost nadjačati
leptiriće u mojem trbuhu kad me pogleda? Bi li naša čudna, krhka igrica
mogla opstati izvan ovih zidova? Moje prijateljstvo s Val nije to preživjelo.
Bismo li se mogli viđati dok ja slušam o njegovim uspjesima u B&G dok
čekam na burzi rada? S druge strane, bi li se on mogao radovati mojim
uspjesima dok obljepljuje grad svojim životopisima? Ne mogu zamisliti da bi
s lakoćom odbacio ponos.
Nisam posve lišena opcija. Imam kontakte u manjim, intelektualnim
izdavačkim kućama, kojima bih se mogla javiti, ali imam dojam da bih time
izdala Helene. Mogla bih zamoliti Helene da me premjesti u neki drugi B&G-
jev odjel. Možda je vrijeme da počnem iznova, s dna nekog uredničkog tima.
Ali ostanem li u B&G-ju, Josh će gotovo sigurno postati generalni direktor.
Ne treba napominjati da bi time iščezla svaka mogućnost da ikada više
sjedim na njegovoj sofi.
Život bi bio jednostavniji kada bih jednostavno mogla mrziti Joshuu
Templemana. Pogledam njegovu praznu stolicu pa sklopim oči i preplavi me
plavetnilo njegove spavaće sobe.
Uskoro ću izgubiti nešto što nisam imala.
Odem ranije kući, kao što mi je Helene predložila, pa potražim nešto čime
bih se zaokupila.
145
 Zahvaljujući Joshu, sve je uredno. Provjerim na internetu ima li novih
dražbi Štrumpfova i pregledam trenutačnu zbirku. Izbrojim Papa
Štrumpfove.
Zagledam se u svoj prazan hladnjak i sjetim se njegova voća i povrća u
duginim bojama. Odlučim si skuhati čaj, ali ustanovim da ga nemam. Mogla
bih otići u trgovinu, ali radije popijem čašu vode. Hladno mi je pa se umotam
u pulover. Otkako sam mu vidjela stan, ne mogu svoj prestati gledati drugim
očima. Tako je sumoran. Bijeli zidovi, bež tepih, sofa neke neugledne boje
između bijele i bež. Nema šarenih sagova ni uokvirenih slika.
Otuširam se i našminkam, što je smiješno. Zašto bih parfimirala dekolte?
Ili navukla najbolje traperice? Nitko me neće niti vidjeti niti onjušiti. Nemam
kamo ići. Već dugo u ovome gradu nemam koga nazvati.
Sjednem, a koljeno mi poskakuje. Utroba mi se steže. Osjećam se kao
magnet koji podrhtava od potrebe da se pomakne. Zar se tako osjećaju
ovisnici? Počinje mi svitati što se događa, ali ne mogu si to još priznati.
Shvaćam što se događa, ali si to još odbijam priznati.
Je li ikada ikome bilo tako strašno držati mobitel i zuriti u ime kontakta?

Joshua Templeman

Trebala bih sjediti i zuriti u:

Danny Fletcher

Trebala bih nazvati Dannyja, pozvati ga u kino ili na laganu večeru. Mogli
bismo planirati moj projekt. On mi je novi prijatelj. Došao bi za dvadeset
minuta kamo god da ga pozovem. Kladila bih se u to. Odjevena sam. Spremna
sam.
Ali to ne učinim. Nego učinim nešto što od sebe nikada ne bih očekivala.
Pritisnem Zovi.
Odmah prekinem vezu i bacim mobitel na krevet kao da je granata. Otrem
vlažne dlanove o bedra i hripavo uzdahnem.
Mobitel zazvoni.

Dolazni poziv: Joshua Templeman

Kad se javim, uspijem opušteno reći: - E, bok! - Korijenom dlana trljam si

sljepoočnicu. Stvarno nemam ponosa.
146
 - Propustio sam poziv. Samo je jednom zazvonilo.
Iza njega se čuje glasna, ritmična glazba. Vjerojatno se nalijeva u nekom
baru, okružen visokim manekenkama u pripijenim, bijelim haljinama.
- Zauzet si. Možemo o ovome i sutra.
- U teretani sam.
- Aerobne?
- Utezi. Navečer radim vježbe snage.
Iz odgovora proizlazi da aerobne vježbe radi u neko drugo doba dana. On
tiho zastenje pa začujem zveket.
- Onda, što ima? Nemoj mi samo reći da me tvoj mobitel sam nazvao iz
džepa.
- Ne. - Nema smisla da lažem.
- Zanimljivo. - Čujem prigušeno šuškanje tkanine, vjerojatno ručnika,
nakon čega se zatvore vrata. Odvratna, ritmična glazba se utiša.
- Sad sam vani. Ne pamtim da sam ikada vidio tvoje ime među
pozivateljima. Nešto se dogodilo na poslu?
- Znam. I meni je to palo na pamet. - Nastane bremenita stanka. - Ne, nema
veze s poslom.
- Prava šteta. Nadao sam se da je Bexley doživio koban izljev krvi u
mozak.
Razdragano se podsmjehnem. Potom se usplahirim. - Zvala sam zato što...
Zato što te danas nisam vidjela. Zbunjena sam i očajnički tužna, a susret s
tobom iz nekog bi razloga olakšao neobičan pritisak u mojim grudima. Nemam
prijatelja. Osim tebe. Samo što mi ti nisi prijatelj.
- Da... - UOPĆE mi ne pomaže.
- Gladna sam i nemam hrane. Nemam čak ni čaja u stanu. I hladno je. I
dosadno.
- Kako tužan, skučen život.
- Ti imaš brdo hrane i čaja. A i grijanje ti je bolje od mojeg pa...
Samo muk.
- Meni s tobom nije dosadno. - Umirem od srama. - Bolje bi bilo da
jednostavno...
Prekine me: - Bolje bi bilo da onda svratiš do mene.
Preplavi me olakšanje. - Da nešto donesem?
- Što bi donijela?
- Mogla bih putem uzeti nešto hrane.
- Ne, u redu je. Imam nešto što bih mogao skuhati. Da dođem po tebe?
147
 - Sama ću se dovesti.
- Tako je vjerojatno sigurnije. - Oboje znamo zašto. Inače bi mi bilo odviše
lako ostati kod njega do jutra.
Već držim torbicu, kaput i ključeve. Obuvena sam. Zaključavam vrata i
trčim hodnikom do dizala.
- Hoćeš li mi pokazati mišiće na kojima si radio?
- Mislio sam da ti nije samo do mojih mišića. - Čujem paljenje automobila.
Bar nisam samo ja nestrpljiva.
- Utrkujemo se do stana. Želim te vidjeti znojnu. Moramo biti izjednačeni.
- Daj mi pola sata. Ne, sat. - Uplašio se.
- Pričekat ću te u veži.
- Nemoj odmah krenuti.
- Vidimo se brzo - odvratim i prekinem vezu.
Smijem se dok palim automobil i uključujem se u promet. Utrkivanje je
nova igra s dva automobila koja se kreću gradskim prometnicama s različitih
polazišta prema istome cilju. Zastrašujuće je što toliko žarko želim biti na
njegovoj sofi da na crvenom nestrpljivo cupkam koljenom. Kladim se da on
čini isto.
Dok trčim nogostupom prema njegovome ulazu, već sam gotovo iscrpila
sve traljave izgovore, obrazloženja i analize. Sve se svelo na ovo. Utrčim u
predvorje.
Nisam vidjela Josha cijeli dan i nedostaje mi.
Na dizalu svijetli strelica prema gore. Zadržim dah. Dizalo zazvoni.
Ne može te zamisliti ni sa kim osim sa sobom.
Vrata dizala se otvore i ja ga ugledam.

148
 POGLAVLJE 16

R
dizala.
askuštran je i znojan, opterećen opremom za teretanu. Kad me
ugleda, namršti se, nesigurna pogleda. Ispruži ruku da zadrži vrata

Meni. Srce. Plane.

- Ja sam pobijedila! - vrisnem i zaletim se u njega. Ima taman toliko
vremena da stigne podići ruke kad skočim. Zastenje tresnuvši u zid iza sebe,
a ja ga obujmim rukama i nogama. Vrata se zatvore i on uspije pritisnuti broj
svojega kata.
- Mislim da sam formalno ja pobijedio. Prvi sam bio u zgradi. - Čujem ga
kako govori preko moje glave.
- Ja sam pobijedila, ja sam pobijedila - ponavljam dok se on smije i
popušta.
- Dobro. Ti si pobijedila.
Njegov znoj miriše na kišnicu i cedrovinu, tako da me pecka u nosnicama
kao listići ružmarina. Priljubim lice uz njegov vrat i udišem dok dizalo ne
zazvoni, a mi se nađemo na četvrtome katu. Pokušam skupiti snage da ga
pustim, ali ovisnička prinuda da nam tijela ostanu pripijena nadmašuje snagu
moje volje.
- Onda dobro. - Počne hodati hodnikom. Držim mu se za prsa kao koala,
kaput mi vijori, a torbica udara u njegovu sportsku torbu. Nadam se da neće
nabasati na susjede.
Odmaknem se toliko da mu vidim lice i opazim da mu oči razdragano
blistaju dok odlaže torbu pokraj svojih vrata i počinje tražiti ključ.
- Svaki bi muškarac trebao imati ovakvu dobrodošlicu kući.
- Ne obaziri se na mene. Samo ti obavljaj što moraš.
Snažnije ga stegnem uza se. Njegova ključna kost lijepo pristaje pod moje
jagodice. Nosi majicu s kapuljačom, a tijelo mu je toplo i vlažno.
Čujem ga kako baca opremu za teretanu u košaru. Zbaci teniske, što zvuči
kompliciranije, a potom prihvati moju torbicu. Pritisne tipku za paljenje
grijanja.
- Ozbiljno, samo se pravi da me nema.
Ode u kuhinju i otvori hladnjak, a ja se još snažnije privijem. Napuni si
čašu, a ja prinesem uho njegovome vratu da ga čujem kako guta.

149
 Jače ga obgrlim nogama, a on mi prijateljski stegne stražnjicu. Potom je
pljesne.
- Jao, što ti je to u džepu?
- O. - Sjetim se i osjetim se kao štreberica. Spuznem na noge. - Ništa.
- Ozlijedio sam ruku na tome. - Iz mojega džepa izvadi predmet
nepravilna oblika i nagne se u stranu da vidi što je pronašao.
- To je Štrumpf. Naravno. Što bi drugo nosila u džepu? Zašto ima mašnu?
- Imam ih, zapravo, deset. Ovo je Mrgud.
- Da ne znam koliko obožavaš Štrumpfove, bio bih uvrijeđen.
- Usne mu se trznu pa znam da mu se dar sviđa. - Zašto su ti uopće
Štrumpfovi tako dragi?
- Moj tata je redovito vozio preko državne granice. Odlazio bi prije zore i
vraćao se kad bih ja već bila na spavanju. Putem kući, na pumpi bi mi uvijek
kupio Štrumpfa.
- Znači, podsjećaju te na tatu. Slatko.
- To je značilo da misli na mene. - Premjestim težinu s noge na nogu.
- Dobro, onda ti hvala što misliš na mene.
- Pa, ti si mi dao nešto svoje. Sad smo izjednačeni.
- Je li to doista tako važno? Da budemo izjednačeni?
- Naravno. - Primijetim malu ploču za pisanje s rasporednom tjednih
obroka. Baš je čudak.
- Dobro, ti si čista, a ja nisam. Moram pod tuš.
- Kako je moguće da nakon teretane tako dobro mirišeš? - Odem u dnevnu
sobu i zaječim bacivši se na sofu. Utonem u nju kao da je od memorijske
pjene. Bok, Lucy, govori mi sofa. Znala sam da ćeš se vratiti.
- Nisam to znao - odvrati on iz kuhinje. Čujem ključanje vode, otvaranje
hladnjaka i zveckanje čajne žličice.
- Istina je. - Potražim rukom jastuk s vrpcom. - Kao mišićavi češer.
- Mislim da je to od sapuna. Mama mi ga nabavlja na veliko. Voli mi slati
higijenske pakete.
Pojavi se, a ja ga gledam naopačke i ugledam dio mišićavog, golog ramena
s kojega je skliznula majica s kapuljačom. Ispod nje nosi majicu bez rukava.
Usta mi se napune slinom. On odloži šalicu meni nadohvat ruke i doda mi
jastuk.
- Svuci majicu. Molim te. Samo ću te gledati.
On položi prst na zatvarač, a ja si zagrizem usnu. Potom ga povuče sve do
vrata, a ja zavapim.

150
 - Popij čaj, mala moja perverznjakinjo. - Baci mi nešto na trbuh. Zatvori
za sobom vrata spavaće sobe, a ja malo potom začujem šum tuša. Podignem
kutijicu. Unutra je zapakiran autić. Ne mogu to ne doživjeti kao prijekor. Zar
muškarci ne sanjaju o tome da ih netko želi radi njihova tijela?
Podmetnem si jastuk pod vrat. Ovoga puta autić je crn, sličan njegovome.
Zar je tako proveo slobodan dan? Otišao mi je kupiti igračku? Otvorim
kutijicu i neko vrijeme vozim maleni autić po svome trbuhu. Zamišljam ga
pod tušem s komadom sapuna, kao prava mala perverznjakinja.
Predvidljivo kao što nakon noći sviće zora, postupno me počne loviti
nemir. Ne znam zašto sam opet ovdje. Znam samo da mi je njegova sofa
najdraže mjesto na svijetu. Trebala bih se obuti i otići. Dodirnem šalicu. Nije
se dovoljno ohladila da bih počela piti.
Moram se početi ponašati normalno. Malo sam se pretjerano uzbudila.
Pomislim na djevojke s kakvima obično izlazi. Visoke, otmjene plavuše.
Osjećam to u svojim sitnim, brinetskim kostima. Sjećam se kako sam jednom
izašla s Val u klub, još dok smo izlazile u provod, prije spajanja kompanija,
prije osamljenosti.
Gledale smo ledene ljepotice kako se dosađuju. Stajale su uz šank,
ignorirajući muškarce koji su im prilazili. Val i ja smo ostatak noći provele
oponašajući ih na plesnome podiju, zauzimajući nezainteresirane poze i
nasmijavajući jedna drugu prodornim, ledenim pogledima. Mogla bih to i
sada pokušati.
Kada se vrata njegove spavaće sobe otvore, već sam zrela mlada žena,
otmjeno prekriženih nogu, koja lista medicinski priručnik i pijucka čaj.
Odjenuo je meke, crne sportske hlače i crnu majicu, ali ostao je bos. Zar ne
može imati baš nijednu manu?
Sjedne na rub sofe, mokre i raskuštrane kose. Okrenem stranicu i,
nažalost, blenem u vrlo zoran prikaz uda u erekciji.
- Trudim se biti što normalnija.
Baci pogled na stranicu. - I, kako ti ide?
- Drago mi je da ovo nije 3D slikovnica.
On razdragano otpuhne. Slijedim ga u kuhinju i gledam kako sjecka
povrće u smiješno ujednačene štapiće.
- Omlet ti odgovara?
Kimnem i bacim pogled na njegovu ploču. Utorak: OMLET. Pročitam i
jelovnik do kraja tjedna. Pitam se kako da iskamčim ponovni poziv.
- Mogu li kako pomoći?
On odmahne glavom, a ja gledam kako razbija šest jaja u metalnu zdjelu.

151
 - I, kako je bilo na poslu? Očito sam ti nedostajao.
Ja posramljeno prekrijem lice rukama, a on se nasmije sebi u bradu.
- Dosadno. - To je bila istina.
- Nisi se imala s kime prepirati, zar ne?
- Pokušala sam zlostavljati neke nježne dušice na plaći, ali prebrzo su se
rasplakale.
- Moraš pronaći osobu koja ti zna uzvratiti istom mjerom. - Izvadi tavu i
počne pržiti povrće na jednoj jedinoj kapi ulja.
- Možda Sonju Rutherford. Onu zastrašujuću damu u poštanskome uredu
koja izgleda kao albino verzija Morticije Addams.
- Nemoj mi prebrzo tražiti zamjenu. Povrijedit ćeš mi osjećaje.
Podsjetnik na vjerojatan ishod cijele priče natjera me da se opet naslonim
na njega. Sredina njegovih leđa savršen je ergonomski oslonac koji mi ujedno
zaklanja lice.
Pamtit ću ovo, kada sve bude svršeno.
- Moraš mi reći zašto si ovdje.
- Danas sam bila malo... tužna, jer sam razmišljala o tome kako će se sve
promijeniti.
- Doktor Josh vam dijagnosticira Stockholmski sindrom.
- Znam, znam. - Privijem obraz uz njegov mišić.
- Možda se bojiš promjene, a ne toga što ćeš sama sjediti ondje.
Cijenim što nije automatski pretpostavio da ću se dati u potragu za novim
poslom.
- Ne mogu izbiti iz glave tvoju plavu spavaću sobu. Mislim da bismo o
tome trebali razgovarati. Prije negoli istekne vrijeme.
Čujem potmulo šištanje jaja koja je izlio na povrće. On poklopi tavu i
okrene se.
- Nisi od onih ljudi koje treba pripremati na promjene.
Otvorim usta da se usprotivim, ali on me ušutka.
- Znam te, Luce, kao što znaš samu sebe. Tvoji ispadi su prilično
impresivni. Zamisli da se poseksamo sada i ovdje, na kuhinjskim ormarićima.
- On odlučno pljesne rukom po radnoj plohi.
- Poslije bi ti bilo toliko neugodno da mi se više nikada ne bi obratila. Dala
bi otkaz prije razgovora za posao i otišla živjeti u šumu.
- Što te briga? Ja volim život u šumi.
- Želim da se nadmećeš sa mnom. Možda pronađemo rješenje da nam
vrijeme ne mora isteći. - On uzdahne i provjeri kako napreduje omlet. - Jesi li
152
cura za seks na jednu noć? Kao, ideš li u klubove gdje pokupiš nekog napetog
frajera i dovedeš ga kući?
Lice mu se zgrči još dok postavlja to pitanje. Možda ja nisam jedina koja
zamišlja udvarače bez lica.
- Naravno da nisam. Osim ako se ti ne brojiš. Ja nikako da dođem ni do te
jedne noći.
On mi blago protrlja dlanom ramena, prijateljski, na što se sve tetive u
meni mrvicu opuste. Primaknem mu se i oslonim se o njega. Kada priljubim
obraz uz njegove grudi, zagrije me njegova toplina.
- Želim biti siguran da poslije nećemo požaliti.
- Sumnjam da bih žalila.
- To mi laska. - Opet zaviri u omlet. - Vrati se na sofu i uključi televizor.
Bacim se na plišano savršenstvo njegove sofe. I ja ću svoj iglu pretvoriti
u ovakvu toplu, malu utvrdu. Trebaju mi svjetiljke, sagovi, još polica i slika
Toscane. Trebam kante s bojom i svjetloplavu spavaću sobu. Bijelu posteljinu
i paprat.
- Odakle ti ova sofa? Ja bih htjela istu.
- Ova je jedinstvena. - Njegov podrugljivi glas doplovi iz kuhinje.
- Mogu li je otkupiti od tebe?
- Ne.
- A ovaj jastuk s vrpcom?
- Jedinstven.
- Shvaćam tvoju strategiju. - Neko vrijeme gledam televiziju, a onda mi
Josh pruži tanjur i vilicu.
- Ovdje se osjećam kao mala vojvotkinja. Ne moraš me dvoriti. - Zbacim
cipele pod njegov stolić.
- Ima strašnih čudovišta koja uživaju u tome da razmaze male vojvotkinje.
Da pokušamo dvosatno primirje? Koje počinje sad?
- Naravno, hajde. Mmm, ovo izgleda sjajno. - Njušim svjež bosiljak. Kako
je moguće da nije u vezi?
Pogledamo vijesti, a on uzme moj prazan tanjur. Potom mi pruži zdjelicu
sa sladoledom od vanilije. Sebi ga nije uzeo.
- Zašto uopće držiš sladoled u zamrzivaču?
- Za slučaj da mi svrate neočekivani gosti koji vole slatko.
Na tu pomisao, ne mogu odoljeti smiješku. - Jedna žličica ne bi valjda
naškodila tim tvojim trbušnjacima. To su proteini, zar ne?

153
 On s uzdahom pogleda zdjelicu. Uzme mi žličicu i ukrade golem zalogaj. -
O, Gospode. - Kapci mu zatrepere.
- Trebao bi se svake večeri počastiti nečim sitnim. Nema smisla da budeš
tako okrutan prema sebi.
- Nečim sitnim, ha? - Naglašeno me pogleda. - Dobro.
Uzme još jedan zalogaj sladoleda. Žlica klizne niz moj jezik, što je toliko
prisnom da je opsceno. Njegov jezik, moj jezik. Jaje poližem, a on me gleda
dok mu se grudi nadimaju i dah mu izlijeće iz pluća.
Prebaci preko mene paperjastu, sivu deku, a ja ležim kao razmaženo
dijete. On sjedi na drugome kraju, do mojih nogu, a ja zurim, u njegov profil
dok se naginje prema rubu sofe da dohvati medicinski priručnik.
- Djeluješ tužno.
- Zapravo sam... sretan. - Izraz lica mu se promijeni i postane blago
iznenađen. - Čudno.
- Zašto još čuvaš ove udžbenike? U ovom ima malo previše pimpeka.
- Prvo sam namjeravao poći obiteljskim stopama. Valjda ih se nisam
mogao odreći. Mnogi su pripadali mojoj majci. Prilično su stari, ali ona je
željela da ih čuvam.
Otvori unutarnju naslovnicu i prijeđe prstima po imenu napisanom
njezinom rukom. Želim ga pitati o roditeljima, ali poznajem Josha i znam da
samo što se nije zatvorio.
- Josh, doktor medicine. Bio bi seksi doktor.
- O, to svakako. - Odbaci knjigu i počne mijenjati kanale.
- Sve tvoje pacijentice imale bi tahikardiju.
On uzme moju praznu zdjelicu. Ljubi mi rub vilice dok mi se dah ne ubrza,
kada mi stručno opipa bilo na zapešću.
- Da vidimo. Zamisli me u bijeloj kuti, kako ti zavlačim stetoskop pod
dekolte.
Gotovo osjećam ledeni disk na svojoj koži. Zadrhtim i osjetim kako mi se
bradavice ukrućuju.
- Budiš u meni posve novu vrstu uzbuđenja. - Kažem to kao prava
pametnjakovićka, ali on se samo nasmiješi.
- To je dobar početak.
Misli mi polete prema našem teorijskom seksualnom životu. Po cijele
dane smišljamo igrice, naravno, u krevetu. Ta vizija me toliko pogodi da
osjetim kako mi se tijelo steže, prazno i željno.
Njegov glas uz moje uho dok stojimo na vratima njegove prelijepe spavaće
sohe.
154
 Čega ćemo se sada igrati?
- Svake večeri pravila bih se da sam bolesna.
- Svake večeri? - Još mi opipava puls, zagledan u sat, nečujno brojeći.
Situacija je toliko seksi da znam kako mi srce ubrzano udara. Naposljetku mi
pusti ruku.
- Baš imaš brzo srce. I alarmantan slučaj napaljenosti. Bojim se da je
situacija ozbiljna.
- Hoću li umrijeti?
- Prepisat ću ti odmor pod mojim nadzorom. Ali ishod je neizvjestan.
- Sada bih najradije izvalila neku ljigavu šalu na račun tvojega odnosa
prema pacijentima, ali to bi u ovom trenutku bilo suvišno. - Zavučem se
dublje pod pokrivač.
- Možeš li uopće zamisliti moj odnos prema pacijentima? Bio bih najgori
na svijetu. Vjerojatno bih prestrašio ljude toliko da bi ozdravili.
- Zato nisi želio biti liječnik? Jer mrziš ljude?
- Nije upalilo. - Glas mu postane hladniji.
- Jesi li uživao u nekom aspektu studija?
- Uživao sam u većini predmeta. Teorija mi je dobro išla. Imam dobro
pamćenje. I ne mrzim sve ljude. Samo... većinu.
- A praksa? Jesi li doživio kakvo neugodno iskustvo? Jesu li te tjerali da
gurneš nekome prst u dupe?
On se nasmije, ali nos mu se gadljivo namreška. - Ne počinješ od živih
ljudi. I ne počinješ od dupeta. Kakav um to uopće može pretpostaviti?
- Trupla! Kladim se da si vidio trupla. Kako je to bilo?
Zamislim prizore obdukcija iz Zakona i reda.
- Jednom prilikom, moj tata... - Oklijeva, svrne pogled, zamisli se.
Nisam ga poticala pa je sam nastavio nakon poduže šutnje.
- Moj tata, mudar kakav je bio, odlučio mi je priuštiti malo neformalnog
radnog iskustva u svojoj bolnici, prije nego sam upisao faks. Iskustvo
djelomice nije bilo loše. Uglavnom su se mnome loptali liječnici previše
iscrpljeni da bi odbili molbu mojega oca. Ali jednog poslijepodneva, pljesnuo
me po leđima, upoznao me s mrtvozornikom i ostavio nas da radimo.
Počinjem se osjećati grozno. - Ne moraš mi pričati ako ti to teško pada.
- Ne, u redu je. Valjda je to bilo vatreno krštenje. Izdržao sam pet minuta
dok nisam povratio. Smrad mrtvaca i kemikalija ostao mi je u ustima.
Vjerojatno sam zato počeo jesti toliko peperminta. Katkad mi se taj smrad
vrati u nosnice, a prošlo je mnogo godina.

155
 Podigne mi ruku i pritisne moje zapešće uz svoj nos.
- Tvoja koža miriše na bombone. Do tog trenutka podrazumijevalo se da
ću studirati medicinu. Moj čukundjed je bio liječnik i to je bilo nasljedno
zvanje obitelji Templeman. Ali kad sam vidio kako nekome rastvaraju prsni
koš, bio je to početak kraja.
- Uspio si izdržati do kraja obdukcije?
- Uspio sam izdržati još godinu dana. Onda sam odustao. - Čini se da ga je
prisjećanje uznemirilo pa se, po običaju, povukao u sebe. - Dakle, došla si me
rešetati pitanjima o mojim životnim odlukama?
Primim ga za vrhove prstiju i stegnem njegovu ruku među svojima.
- Večeras nisam željela biti nigdje drugdje. Došlo mi je da iskočim iz
vlastite kože.
Ponosna sam što sam to imala hrabrosti izgovoriti.
On se okrene prema meni, a pogled mu se smekša.
- Noga mi je ovako poskakivala. - Pokažem mu, a on se široko osmjehne.
- Trebao si me vidjeti dok sam vozila ovamo. Smijala sam se kao da sam
pobjegla iz zatvora. Bila sam posve sluđena.
- Misliš li da si napokon skrenula s uma?
- Sigurno. Posve me svladala neobična potreba da ti zurim u to lijepo lice.
Imala sam energije dvadeset atomskih bombi.
- Što misliš, zašto ja toliko često idem u teretanu?
Ispuni me golemi mjehurić sreće. Uspravim se i oslonim o njega, a glava
mi udobno klone u savršenu kolijevku njegova vrata. Istina je, posve mi
pristaje.
- Nikada ne trebaš objašnjavati svoje odluke. Ni meni, ni ikome drugome.
On polako kimne, a ja i njega pokrijem dekom.
Nisam mogla zamisliti da ću jednoga dana sjediti na sofi, usta punih okusa
vanilije, s glavom na ramenu Joshue Templemana. To će katastrofalno
završiti. Sklopim oči i udahnem.
- Zanima me zašto si bila tako tužna danas, Malena. - Sablasno je kako
osjeća promjene u mojem raspoloženju.
- Samo tako. Razmišljala sam što je sve na kocki.
- Pričaj.
- Ne mogu. Ti si mi suparnik.
- Baš ti je nekako udobno sa suparnikom.
To je istina. Baš sam se udobno smjestila.

156
 - Ne želim da razgovaramo o meni. O tebi nikada ne razgovaramo.
Vjerojatno ne znam ništa o tebi.
On ispreplete prste s mojima i položi obje naše ruke na svoj trbuh. Polako
kružim vršcima prstiju po njegovoj koži, a on s užitkom uzdiše.
- Naravno da znaš. Nabroji sve.
- Znam površinske stvari. Boju tvojih košulja. Tvoje krasne plave oči. Živiš
na mentol-bombonima pa ja u usporedbi s tim djelujem kao svinja. Tri
četvrtine zaposlenika u B&G-ju umire od straha pred tobom, ali samo zato
što te preostala četvrtina još nije upoznala.
On se podsmjehne. - Pa kad su gomila preosjetljivih mimoza.
Nastavim nabrajati.
- Imaš olovku kojom se služiš za tajne bilješke, koje se, vjerujem, odnose
na mene. Odjeću nosiš na kemijsko čišćenje svakog drugog petka. Projektor
u sobi za sastanke umara ti oči i izaziva glavobolju. Znaš šutnjom izbezumiti
ljude od straha. To ti je glavna strategija na sastancima. Sjediš i zuriš tim
svojim laserskim očima dok se protivnik ne raspadne.
On šuti.
- O, a zapravo skrivaš da si posve pristojno ljudsko biće.
- Bjelodano znaš o meni više od svih. - Osjećam da je napet. Kad mu
pogledam lice, vidim da je potresen. Uplašilo ga je to što ga tako pozorno
motrim. Nažalost, moje iduće riječi zazvuče posve poremećeno:
- Zanima me što ti se događa u glavi. Želim ti iscijediti glavu kao limun.
- Zašto bi te zanimalo išta o meni? Mislio sam da ću ti biti veličanstvena
eskapada seksa iz mržnje prije nego što se skrasiš s nekim dragim dečkom.
- Zanima me kakvu ću osobu iskoristiti i pretvoriti u objekt. Koja ti je
omiljena hrana?
- Sladoled od vanilije. Iz tvoje zdjelice, tvojom žlicom. I jagode.
- Odredište za odmor iz snova.
- Plantaža Nebeski dijamant.
Kada mu dobacim ojađen pogled, popusti i pokaže okvir na svojemu zidu.
- Ona toskanska vila.
- Najradije bih se uvukla u tu sliku. Što bi tamo radio?
- Plivao u bazenu s mozaikom na dnu. - Nasmiješi se kada vidi koliko me
ta predodžba ushitila.
- Ima li taj bazen fontanu? Nekog lavića koji bljuje vodu?
- Ima. Nakon plivanja ležim u hladu jedući grožđe i sir. Potom popijem
veliku čašu vinu i zaspim s knjigom na licu.

157
 - Upravo si opisao raj. Što poslije?
- Zaboravio sam da je prelijepa djevojka plivala sa mnom u bazenu i
zaspala uz mene na suncu. Umire od gladi. Moram je izvesti na tjesteninu.
Ugljikohidrati i ulje posuti sirom.
- Uživam u toj kulinarskoj fantaziji - uspijem protisnuti. Toliko želim biti
ta djevojka da zamalo počnem zavijati.
- Poslije bismo se po mraku došetali natrag do vile, a ja bih joj povukao
zatvarač na crvenoj haljini. Hranio bih je pjenušcem i jagodama u krevetu da
obnovi snagu.
- Odakle samo izvlačiš te slike?
Toliko sam opčinjena na mi slina ide na usta. Ako tako zamišlja godišnji
odmor, u njegovom krevetu sigurno ne bih preživjela.
- Onda bismo se probudili i sutra ponovili isto. Pa tako tjednima.
Zurim u sliku i zamišljam kako stojim uz njega pod blistavim,
tamnoljubičastim nebom dok farovi dalekih automobila osvjetljavaju
drvored jablanova uz cestu.
Moram nešto reći. Bilo što. Gleda me, bjelodano se zabavljajući.
- Ta koza je prava sretnica.
On se na to naglas nasmije. Ispalim iduće pitanje na kvizu: - Završiš na
pustom otoku. Koje bi tri stvari ponio?
- Nož. Ceradu. - Dugo razmišlja o posljednjem predmetu.
- I tebe. Da te živciram - dovrši.
- Ja nisam predmet. Ne računam se.
- Ali bio bih osamljen na otoku - istakne. Zamislim ga kako sjedi sam na
kolegiju.
- Dobro. Puzimo po plaži, ja te proklinjem zato što si me odvukao od
civilizacije, proizvoda za njegu kose i ruža za usne. Što onda?
On mi usnama okrzne usnu resicu, na što zadrhtim tako da se cijela sofa
zatrese. Kada osjetim njegove usne priljubljene uz moj vrat, naglas
zastenjem.
On isključi televizor i na trenutak pomislim da će me ispratiti iz stana. Ili
me podići i baciti na svoj krevet. Nije lako naslutiti. On mi gurne ruke u kosu,
nježno se probijajući kroz nju prstima dok ne stigne do moje lubanje. Kapci
mi zatrepere.
- Izgradio bih ti sklonište i pronašao kokos, a onda bismo se razonodili.
- Kako? - šapnem.
- Vjerojatno ovako - kaže i pritisne usne uz moje.

158
 POGLAVLJE 17

O boje duboko udahnemo, jer u sobi više nema kisika.

Sinoć me podigao pod uličnom svjetiljkom i dao mi poljubac,
računajući da ću ih poželjeti još. Sada znam u čemu je danas bio moj
problem. Žudnja.
Slike našega života u Toskani još su mi pred očima dok mi rastvara usne
poljupcem, dodiruje jezik svojim i diše. Uzdiše. I on je ovo želio. Žudio je
koliko i ja. U mojim ustima je vanilija, u njegovim pepermint, što se stapa u
predivan okus.
Dogodilo se čudo, ne znam kada, ali sada znam da jest. Joshua Templeman
me ne mrzi. Nema nimalo šanse da bi me s mržnjom mogao ovako poljubiti.
Izvuče jednu ruku iz moje kose i rastvori je na mojoj vilici, obujmi mi lice
i nagne ga unazad. To je neopisivo dražesno, premda naši jezici započinju
prljaviju igru.
Prebacim koljeno preko njegova krila, osjećajući kako mi se unutrašnja
strana bedara rasteže.
- Zaklela sam se sama sebi da večeras neću doći ovamo.
- A svejedno si ovdje. Zanimljivo.
Oboje spustimo pogled na moja bedra na njegovima, a ja ne mogu odoljeti
da ne kliznem bokovima naprijed.
Od tog novog položaja, mojom krvlju prokola snaga i adrenalin. Spustim
ruke na njegovu ključnu kost i odmjerim ga. Kosa mu je još vlažna. Spustim
dlan na njegov vrat i pritisnem rukom njegovo srce.
Počnem kliziti po njegovim prsima i rebrima, ispipavajući gustoću
njegova mesa. Tako je čvrst da mogu pratiti prekide među mišićima, čak i
kroz majicu. Pokušam povući gore rub njegove majice, ali prikliještena je pod
mojim koljenima.
Obuzme me neizdrživo nestrpljenje. Zamalo mu strgnem majicu, ali se
natjeram da popustim stisak. Mora da je vidio taj bljesak divlje spiljske žene
u meni, jer zatvori oči i grleno zastenje.
- Katkad me gledaš kao da si...

159
 Zaboravi što je želio reći dok mu ljubim vilicu. Ruke mu leže uz moje
listove, dlanova okrenutih nagore. Osjećam kako se smješka dok mu grickam
donju usnu.
Sofa se blago ulekne pod mojim koljenima, a dok nam se odjeća tare jedna
o drugu, osjećam uzbuđenje njegova uda, tvrdog i tupog, koji mi se usijeca u
bedro.
- Trebam te - kažem gledajući kako su mu se oči naglo zacrnile. Šakama
mu stegnem odjeću i opet se poljubimo.
Polako klizim bedrima gore-dolje po njegovome krilu, a ruke mu klize po
mojem tijelu, povremeno zastajući da me stegnu. Ramena, podlaktice, bočna
strana mojih grudi. Zadrhtim, a on spusti ruke. Rebra, struk. Bokovi.
Stražnjica.
Ruke mu spuznu na moja bedra, a dugi prsti zatežu unutrašnje i vanjske
šavove mojih traperica. Prelazi mi prstima po potkoljenicama. Kada spustim
lice na njegov vrat, njegove ruke stegnu mi gležnjeve da me podsjete kako bi
mogao preuzeti kontrolu kad god poželi.
- Sviđa mi se kako si sitna. - Stvarno zvuči kao da mu se sviđa moje tijelo
dok ga još jednom polako obilazi rukama.
Kad mu gurnem jezik u usta, sjetim se nekog sastanka na kojem smo
sjedili prije nekoliko tjedana. Sjedio je ispred prozora i pamtim da sam
gledala kako sunce polako klizi po prozorskoj dasci, po podu i stolu za
sastanke dok se poslijepodne polako vuklo prema večeri.
Bio je odjeven u tamnoplavo odijelo koje ne nosi često i svijetloplavu
košulju. Sjedila sam mu sučelice, gledajući kako mu sunce polako oblijeva
tijelo kao plima. Udisala sam miris tkanine koja se grijala na njegovu tijelu.
Sjećam se kako je upirao te svoje tamnoplave oči u mene, što me
zbunjivalo i budilo leptiriće u mojem trbuhu. Podsmjehnuo se i nastavio
strpljivo gledati u PowerPoint prezentaciju, ne bilježeći ama baš ništa dok mi
se ruka već grčila od zabilješki.
Kad bih vidjela kako mu oči lete prema mojem licu, došlo bi mi da iskočim
iz vlastite kože. Nisam znala zašto. Sada znam.
- Baš sam se sjetila jednog sastanka od prije nekoliko tjedana. - Glava mi
padne na jednu stranu dok mi ljubi rub vilice. Cijelo mi tijelo drhti. Njegova
ruka raširi se na mojem trupu, a palac zadigne dojku. Posve se usredotočim
na taj komadić svojega tijela.
- Da, što s tim? Očito mi ovo ne ide baš dobro ako sad o tome razmišljaš.
Vrati usne na moje i poigra se njima. Nekoliko minuta prođe u tišini.
Možda nekoliko sati. Napeto udišem dok mi nježno grize donju usnu.

160
 Palcem mi blago okrzne bradavicu i produži njime prema mojoj vilici.
Trgnem se i zadrhtim.
Moram objasniti. - Pogledao si me i... mislim da sam te poželjela poljubiti.
To sam tek sada shvatila.
- Ma nemoj.
Nagradi me zavukavši mi drugu ruku pod majicu. Koža na koži. Prsti koji
se dokono igraju kopčom mojega grudnjaka.
- Sjećam se kako si me pogledao.
- Kako da mislim na nešto prosto? Istina. Nosila si onu svoju bijelu,
svilenu košulju s bisernom dugmadi. A za prve polovice sastanka i meku
vestu. Podignuta kosa, crvene usne.
Nagne se unazad i prijeđe mi prstima niz vrat do ruba dekoltea. Zavuče
pod njega prste, a ja drhtavo izvalim jedino što mi padne na pamet: - Vesta je
bila od kašmira.
- Sviđa ti se doktor Josh... a meni se sviđa uštogljena, retroknjižničarka
Lucy. Svilena, kašmirska Lucy. To mene pali. Olovka u tvojoj kosi koja
voditelja odjela rešeta pitanjima o broju izostanaka s posla u prošlome
kvartalu.
Nastavi mi kliziti niz torzo, utiskujući mi prste među rebra.
- Baš neobičan fetiš. Ne mogu vjerovati da pamtiš što sam nosila. Ali,
mogu se uključiti u tu igru. Mogu nabaviti neke štreberske naočale i koriti te.
- Strogo se namrštim i prinesem prst ustima. - Budi tiho.
On dramatično zavapi: - Ne bih to izdržao.
- Možeš li zamisliti kako bi nam bilo? Cijeloga dana, svake noći?
Točno zna na što mislim. - O, da.
- Kao što si maločas rekao. Moraš pronaći nekoga dovoljno snažnog da to
podnese. Nekoga tko zna uzvratiti istom mjerom.
- Možeš li ti to? - Gleda me kao drogiran. Zjenice su mu raširene, šarenice
zamućene.
- O, da.
Poljubi me s novim žarom, raspaljenim našim zajedničkim fantazijama iz
konferencijske sobe. Lucy i Josh kao zvijezde eksplicitnog, znojnog pornića.
On se izvije prema meni. Njegov ukrućen ud toliko mi se utiskuje u
stražnju stranu noge da imam dojam da će mi ostati modrica.
Prekine poljubac. - Uspori. Želim te nešto pitati.
Odmakne se mrvicu od mene i zagledamo se jedno u drugo zatamnjenim
očima. Usne su mu omekšale, ružičaste i želim ih po cijelom tijelu. Želim da
mi ližu i grizu meso. Dišem tako glasno da gotovo ne čujem njegove riječi.
161
 - Kad si me večeras nazvala, je li ti malo nedostajalo da umjesto mene
nazoveš Dannyja? - Zaustim da to opovrgnem, ali on me blago pogladi po ruci.
- Nisam ljubomorni luđak. Samo me zanima.
- Ti si već pobijedio u nadmetanju s njim. On mi je sada prijatelj. I ostat
ćemo samo prijatelji.
- Ali nisi odgovorila.
- On bi bio razuman izbor. Međutim, u zadnje vrijeme navečer nisam baš
razumna. Drago mi je što ga nisam nazvala. Vjerojatno bih sad sjedila u kinu
umjesto ovdje. - Malo mu poskočim u krilu.
Josh se pokuša osmjehnuti, ali mu baš ne uspije. - I ja bih s tobom otišao
u kino. No, već je kasno.
Ruke mu kliznu niz moja leđa i stegnu mi stražnjicu. Nagne me unazad pa
povuče naprijed niz svoj ukrućeni ud. Potom me podigne i odloži u stranu.
Sjedne na rub sofe i spusti lice na dlanove. Diše jednako brzo kao i ja. To
mi godi egu.
- Jebemu. - Uzdahne. - Baš sam napaljen - kaže postiđeno se smijući, a ja
posve razumijem njegov očaj.
Sigurno se pita zašto si ovo radi. Odrastao je čovjek prisiljen na
tinejdžersko predomišljanje o seksu sa svojom čudnom kolegicom.
- Zanima li te koliko sam ja napaljena?
- Bolje ne - uspije protisnuti.
- Onda bih valjda trebala krenuti kući. - Molim se da me pozove da
ostanem. Ništa od toga.
Govori kroz ruke: - Daj mi sekundu.
Odnesem u kuhinju naše šalice i svoju zdjelicu pa ih isperem. Tavu stavim
u sudoper gdje je napunim toplom vodom i deterdžentom. Noge mi drhte i
slabo me drže.
- Ja ću to - kaže Josh iza mene. - Pusti.
Žarko želim spustiti pogled ispod njegova struka, ali suzdržim se jer sam
dama.
Pridrži mi kaput i oboje se obujemo. Oprezno stojimo svatko na svojoj
strani dizala, ali zurimo jedno u drugo kao da nam malo nedostaje da ne
tresnemo dugme za zaustavljanje dizala i olakšamo si.
- Osjećam se kao tvoje uskrsno jaje.
Na nogostupu me primi za ruku i otprati preko ceste. Pred mojim autom,
podignem usne prema njegovima. On mi nježno obujmi lice rukama i poljubi
me. Oboje istodobno dahnemo tako da se stresemo od glave do pete. Kao da

162
se nismo ljubili sto godina. On me pritisne uz automobilska vrata, a ja
zastenjem. Jezici, zubi, dah.
- Imaš okus kao čokoladno uskrsno jaje.
- Molim te, molim te. Strašno te trebam.
- Vidimo se sutra na poslu - odvrati. Okrene me u naručju i utisne usne u
moj vrat. Čak i kroz kosu osjećam vrućinu njegova daha pa udahnem tako
glasno kao da rokćem.
- Ti se to igraš moćnika kao gad? - Oslobodim se stiska.
- Moguće. To bi bilo u skladu s mojom osobnošću.
Nešto mi padne na pamet. - Namjeravaš se seksati sa mnom dok ne
klonem ujutro uoči razgovora za posao da bi me porazio?
Josh gurne ruke u džepove. - To mi je uspjelo uoči svakoga dosadašnjeg
promaknuća. Zašto ne bi i sad?
- Želiš biti siguran da ću na vjenčanju plaziti po tebi kao osip?
Nešto u izrazu njegova lica natjera me da se odmaknem i priljubim uz
hladni metal automobila.
- Nisi im valjda lagao da sam kirurginja za koju si zaručen?
On se nasmiješi. - Doktorica Lucy Hutton. Genijalna je, ali njezine metode
su neuobičajene.
- Ozbiljna sam. Odgovori mi. Dolazim kao ja? Ne trebam se pretvarati?
- Ne.
Zagrizem si palac i zagledam se niz ulicu. Zašto imam dojam da laže?
- Pa, sve mi se čini da me držiš napaljenu kako bi bio siguran da ću se
vratiti. Kao da sam mačka. Kojoj ostavljaš zdjelicu mlijeka.
Josh se nasmije, grleno i iskreno, kao da sam beskrvno duhovita. Prođu
me ugodni trnci, što mi ide na živce. Doslovno pucketam od naboja. Nikada
nisam bila tako živa.
Bori se sa mnom, ljubi me. Smij mi se. Reci mi ako si tužan. Ne tjeraj me
kući.
- Morat ćemo tek vidjeti je li doista tako. Ako se vratiš sutra navečer,
priznat ću da je to namjerna strategija. - Spusti pogled na mene, ne krijući
zadovoljstvo.
Do tada mi nije niti palo na pamet da bih se sutra mogla vratiti. Sutrašnji
dan odjednom je postao blistaviji.
- Još jedan.
On mi poljubi obraz, a ja snuždeno zastenjem.
- Briši, Malena. I zapamti, ne želim da sutra šiziš.

163
 Jedva zavežem sigurnosni pojas. Napeta sam kao da me pušta špica
droge. On mi kucne o prozor kako bi me podsjetio da zaključam vrata.
Na pola puta, u umu mi se kristalizira zastrašujuća pomisao.
Sutra jedva čekam posao.

Danas nosi košulju boje mlijeka.

Ponašaj se prirodno, Lucy. Hodaj kao seks-bomba. Nema nelagode. Kreni.
Kad me pogleda, gležanj mi se zatrese pa mi ispadne torbica. Otvori mi se
kutija s užinom i rajčica se otkotrlja po podu. Spustim se na sve četiri, a kopča
pojasa na kaputu zapne mi za potpeticu.
- Sranje. - Pokušam puzati.
- Elegantno. - Josh ustane i priđe mi.
- Začepi.
Oslobodi mi kaput i pokupi ručak pa mi pruži ruku da ustanem. Nakon
sekunde oklijevanja, prihvatim ponuđenu ruku i dopustim mu da me povuče
na noge.
- Mogu li ponoviti ulazak?
Skine mi kaput i objesi ga.
Vrata gospodina Bexleyja su otvorena i u uredu gori svjetlo. Helene kasno
dolazi. Vjerojatno je još u krevetu.
- Kako si provela večer, Lucinda? Djeluješ umorno.
Želudac mi se ojađeno stegne kada čujem taj hladan ton, ali kad podignem
pogled, shvatim da mu oči vragolasto blistaju. Ako gospodin Bexley
prisluškuje, neće čuti ništa neuobičajeno.
Ovo je opasna nova igra, Ponašaj se prirodno, ali dat ću sve od sebe. - O,
bilo je posve u redu. Valjda.
- Ok? Hmmm. Jesi radila nešto zanimljivo? - U rukama drži olovku.
- Sjedila sam na sofi.
On se pomakne u stolici, a ja spustim pogled na njegovo krilo.
- Oči serijskog ubojice - kažem mu ispod glasa. Sjednem na rub svojeg
radnog stola, izvadim jarkocrveni ruž i počnem ga nanositi, gledajući se u
najbližu staklenu plohu. Moje noge gleda s tako neprekrivenom pohotom da
ga skoro razmažem po cijelome licu. - A što si ti radio, Josh?
- Bio sam na spoju. Bar tako mislim.
- I, kakva je bila?
- Nije se dala otjerati. Doslovno se bacala po meni.
Nasmijem se. - To nije baš privlačno. Nadam se da si je izbacio.
164
 - I jesam.
- To će je naučiti. - Počnem skupljati kosu u visoku punđu, pa zagladim
haljinu. Od udobne je vune boje mlijeka, rastezljiva i topla, i priznajem da sam
je odjenula kako bi bila u skladu s njegovom košuljom. Sviđa mu se uštogljena
knjižničarka Lucy? Danas će je i dobiti.
Motri mi ruke. Ja promatram njegove. Pobijelili su mu zglobovi na
prstima.
- Ali nisam siguran hoću li je više ikada vidjeti. - Zvuči kao da se dosađuje
i klika mišem po zaslonu. Kada mu pogled klizne u stranu prema meni, sjetim
se prošle večeri i utroba mi se skvrči.
- Možda bi je mogao povesti na vjenčanje svojega brata? Na takve je
prigode uvijek dobro doći s komadom.
Sjednem na svoje mjesto, ne mičući oči s njegovih. Nadmetanje tko će prvi
trepnuti nikada nije bilo ovako požudno. Uto zazvoni telefon. Kad vidim tko
zove, u glavi mi neonskim slovima bljesne: JEBEM TI SVE.
Josh me pogleda. - Ako je to on, ja ću...
- Julie je.
- Malo je prerano za nju, ne? Morat ćeš biti stroga. - Telefon nastavi
zvoniti i zvoniti.
- Neka se javi automatska sekretarica. Preumorna sam da bih se sada
time bavila.
- I nećeš. - Prespoji poziv na svoj telefon. Operatere uče da se moraju
smješkati dok se javljaju na telefon. Ljudi čuju osmijeh u glasu. Josh bi to
trebao naučiti.
- Ured Lucinde Hutton. Ovdje Joshua. Pričekajte trenutak. - Pritisne
dugme, pruži mi slušalicu. - Hajde. Ja te gledam.
Oboje gledamo kako žmiga dugme koje označava poziv na čekanju.
Ja sam još ona nasmiješena djevojčica iz jagodnjaka. Gledajte me, dobra
sam djevojčica. Slatka sam i svi me obožavaju. Za mene ništa nije teško.
- Želim da prema drugima budeš jednako odlučna kao prema meni.
Pritisnem dugme koje žmiga. - Bok, Julie, kako si? - Od njezinog dubokog
uzdaha, uho me gotovo zapeče.
- Bok, Lucy. Nisam dobro. Nevjerojatno sam umorna. Ne znam zašto sam
uopće došla na posao. Tek sam sjela, a zaslon me već ubija.
- Žao mi je što to čujem.
Pogled mi se sretne s Joshevim. On izoštri pogled u dva plava lasera.
Prenosi mi svoju snagu. NEĆU se obazirati na njezine izgovore i prohtjeve. -

165
Kako ti mogu pomoći danas, Julie? - Profesionalna sam, ali s tračkom topline
u glasu.
- Danas bih trebala obaviti nešto za Alana, što će on dotjerati i poslati ti.
- O, da. To mi treba do kraja radnoga dana.
Josh mi podrugljivo pokaže palac u znak podrške.
- Pa, malo mi je teško naći na zajedničkom serveru neka starija izvješća.
Stalno mi javlja da je prečac uklonjen. Uglavnom, pokušala sam sve i sva i
mislim da je vrijeme da predahnem, znaš?
- Samo mi to dostavi do pet i sve je u redu. - Josh zakoluta očima i slegne
ramenima. Mislila sam da sam pokazala odlučnost, ali on nije impresioniran.
- Nadala sam se da bih mogla otići kući i posvetiti se tome odmah ujutro
kad budem svježija.
- Zar nisi tek stigla?
Nisam valjda poludjela? Pogledam na sat.
- Svratila sam ranije da pregledam poštu. - Govori kao predan vojnik. -
- Alan je rekao da može ako ti odobriš.
Čujem kako u pozadini zvecka ključevima automobila. Osokolim se
snagom Josheva plavog, laserskog pogleda. - Oprosti, ali to mi ne odgovara.
Dostavi mi to do pet, molim te.
- Svjesna sam roka - uzvrati ona, malčice hladnijim glasom. - Javljam ti
samo da ti Alan to neće stići predati na vrijeme.
- Ali zapravo tebi treba produljenje roka, a ne Alanu. - Potom nastane
poduža stanka jer joj dajem priliku da odvrati nešto.
- Očekivala sam da ćeš biti fleksibilnija. - Ton joj napreduje prema
dojmljivome spoju cendravosti i ledenosti. - Ne osjećam se dobro.
- Ako moraš kući - zaustim gledajući kako se Josh počinje mrštiti - danas
ćeš morati uzeti slobodan dan i donijeti liječničku potvrdu.
- Ne idem doktoru zbog umora i glavobolje. Doktor bi mi samo rekao da
se naspavam. A to i kanim.
- Suosjećam s tobom ako se ne osjećaš dobro, ali takva su pravila. - Josh
si prijeđe rukom preko usta da prikrije cerek. S Julie igram igru zakona.
- Suosjećaš? Uopće ne zvučiš suosjećajno.
- Bila sam poštena prema tebi, Julie. Mnogo sam ti puta dopustila
prekoračenje roka. Ali ne mogu ostajati prekovremeno da bih dovršavala
tvoje zadatke.
Josh kruži rukom po zraku. Nastavljam: - Ako ti kasniš, ja na koncu
moram ostati duže.

166
 - Ti nemaš obitelj, zar ne? Ni dečka. Rad do kasno navečer ne utječe na
tebe kao na žene s muževima i... obiteljima.
- E, pa neću niti pronaći muža budem li navečer vječno ostajala do devet
na poslu, zar ne? Očekujem da mi Alan do pet preda izvješće.
- Previše se družiš s onim odvratnim Joshuom.
- Očito. Usto, ne mogu biti mentorica tvojoj nećakinji. Nemam vremena.
Prekinem vezu.
Joshua se zavali u stolici i prasne u smijeh. - Ne mogu vjerovati.
- Bila sam sjajna, zar ne? Jesi li me vidio? - Zamahnem šakom po zraku
kao da sam opalila Julie aperkatom po vilici. Josh si položi sklopljene ruke na
trbuh gledajući kako se boksam s vlastitim odrazom.
- Evo ti ovo, Julie, i ti i taj tvoj život i muž i tobožnji poremećaj spavanja.
- Daj si oduška.
- Ovo ti je, Julie, za sve tvoje migrene.
- Stvarno si bila sjajna.
- Ovo ti je, Julie, za tvoju francusku manikuru.
- Dobro. - Josh mi se otvoreno smiješi u uredu koji je nekoć bio bojno
bolje, a ja klonem natrag na svoju stolicu, zatvorim oči i osjećam kako preko
mramorne autoceste do mene plove valovi njegova odobravanja.
- Nema više ostajanja nakon posla. Vjerojatno sam posve upropastila
odnos s njom, ali isplatilo se.
- Za čas ćeš steći i život i muža.
- Za čas. Vjerojatno već idućeg tjedna. Nadam se da je tip izuzetno drag.
Otvorim oči, a kad vidim kako me gleda, zažalim što sam to rekla. Oboje
oklijevamo, a njemu pogled poleti u stranu. Prekinula sam protok energije.
- Molim te, dopusti da uživam u trenutku. Joshua Templeman službeno
mi je prijatelj. - Isprepletem prste i istegnem ruke iznad glave.
- Idem na sastanak uz doručak. Josh, one brojke trebam do ručka - kaže
gospodin Bexley stavši između nas. Mislim da svi znamo kako ima sastanak s
tanjurom punim slanine.
- Već sam ih složio. Sad ću ti ih poslati e-mailom.
Gospodin Bexley otpuhne, što je vjerojatno bio njegov pokušaj da izrazi
zahvalu ili pohvalu, a potom se okrene prema meni.
- Dobro jutro, Lucy. Krasna haljina.
- Hvala.
Fuj.

167
 - Znači, naoštrila si zube? Bliži se razgovor za posao. Tik-tak. - Priđe
mome stolu i odmjeri me od glave do pete. Oduprem se potrebi da se
obujmim rukama. Ne znam kako gospodin Bexley nije primijetio Joshev
ubojit pogled i tucet njegovih odraza. Nastavi sa svojim uobičajeno napasnim
odmjeravanjem.
- Dosta - kaže Josh svome šefu, ledenim glasom.
- Prilično sam dobro pripremljena za razgovor. - Spustim pogled na sebe.
- Gospodine Bexley, što točno gledate?
Mirno pogledam gospodina Bexleyja u oči, a on se doslovno trgne. Brzo
svrne pogled i počne si prolaziti prstima kroz rijetku kosu, jarkocrvena lica.
Danas žarim i palim.
Josh stegne vilicu i spusti pogled na svoj stol, ali tako ljuto da sam
iznenađena što se stol nije raspao.
- Sudeći po izvatku koji sam vidio u Heleninu uredu, vjerujem da si doista
pripravna. Doktore Josh, morat ćemo porazgovarati o svojoj strategiji.
Dovraga. Reći će Joshui za moj projekt. Uspaničeno pogledam Josha, koji
promatra svojega šefa kao zadnjeg idiota.
Podsjeti me da mi nije prijatelj, uza sve poljupce na sofi, i da smo još usred
najžešćeg nadmetanja.
- Ne treba mi ničija pomoć da je nadmašim.

168
 POGLAVLJE 18

H ladan je kao led, a njegov ton vraća me u prošlost. Izgovorio je to kao

da nikada nije čuo ništa besmislenije. Šašava mala Lucy Hutton, koju
je nemoguće ozbiljno shvatiti, ne može se ni na jednome polju mjeriti s
Joshuom Templemanom. Ja sam vic. Posao neću dobiti, jer zašto i bih? Mora
mi mentorirati da obavim običan telefonski razgovor.
- Možda ne - uzvrati gospodin Bexley. Očito oduševljen što je jednim
udarcem oborio dvije muhe, odvuče se dalje. Dok čeka dizalo, osvrne se
prema nama.
- Ali, doktore Josh, možda biste o tome trebali još malo porazmisliti.
Vrata dizala se zatvore, a Josh bez riječi oblikuje usnama: jebi se. Potom
me pogleda.
- Lagao sam.
Tišina odzvanja kao dvije kristalne čaše za vino kada se kucnu. - E pa,
dobar si glumac. Povjerovala sam ti. - Uzmem svoju bocu vode i otpijem
gutljaj, ne bih li ublažila srditu zgrčenost svojega grla. Zapravo sam mu
zahvalna. Upravo mi je to nedostajalo. Mi smo kao dva trkača konja pred
ciljem. Posustala sam, ali bilo mi je potrebno da me netko ošine. Moram
zapamtiti taj osjećaj dok ne odradim prezentaciju.
- Oduvijek je tako. Razbjesnio me time kako te odmjeravao pa sam ispao
grub. Lako planem. Pogledaj me, Luce.
Kada ga pogledam, sporije ponovi: - Nisam to mislio.
- U redu je. To mi je bilo potrebno. - Obraćam mu se istim bezizražajnim,
hladnim glasom kojim se on maločas obratio gospodinu Bexleyju. Nemam
pojma kako mi uspijeva zvučati tako hladno dok mi srdžba pali grudi kao
bengalka. Očito sam i ja dobra glumica.
Na čelu mu se pojave zabrinute bore. - To ti je bilo potrebno? Da budem
gad? Očito samo to želiš od mene.
- Samo si mi rekao ono što mi je trebalo da čujem.
Sami biramo kako ćemo gledati na svijet pa odlučujem zaliječiti
povrijeđeni ponos tako što ću se uvjeravati da me suparnik upravo motivirao.
Usredotočit ću se na budućnost. Moja usredotočenost sada je poput laserske
zrake i na tome sam mu zahvalna.
Računalo mi zazvoni. Pet minuta do sastanka s Dannyjem na kojem ćemo
razgovarati o mojem projektu digitalizacije.

169
 - Čekaj. Moramo ovo raščistiti. Ne mogu ti to još dobro objasniti. - Lice mu
se uzrujano zgrči. - Pogrešan trenutak. Nisam želio da tako ispadne.
- Idem van. - Posegnem za kaputom i torbicom.
- A kamo ideš? Za slučaj da Helene pita - doda. Djeluje snuždeno. - Hoćeš
li se vratiti?
- Idem s nekim na kavu.
- Pa dobro - reče Josh nakon stanke. - Ja te ne mogu spriječiti.
- Hvala ti što mi dopuštaš da obavljam svoj posao. - Nakon što mu zlobno
nakosim držače za poštu, odlučim korakom produžim prema dizalu.
Odem u Starbucks preko puta zgrade. Kako je biti u sukobu s Joshuom
Templemanom? Nikako ne uspijevam pobijediti. Upravo je to najvarljivije.
Čim pomislim da sam pobijedila, nešto me podsjeti da nisam.
Molim te, uživaj u trenutku. Joshua Templeman mi je prijatelj.
Uvijek pobjeda, pa poraz, poraz, poraz.
Danny već sjedi pred prozorom. Kasnim, što je još jedan čavao u mojem
profesionalnom lijesu.
- Bok. Hvala ti što si došao. Oprosti što kasnim.
Naručim kavu i ukratko mu izložim svoju ideju.
- Imam vremena ovaj vikend - plemenito predloži Danny. Gleda me s
neprikrivenim zanimanjem. Moju podignutu kosu, ogoljen vrat i
narumenjene usne. Imam neugodan osjećaj kako vjeruje da je naš traljav
poljubac bio slučajna pogreška.
- Platit ću ti iz vlastitog džepa. Možeš li mi reći koliko tražiš?
Danny ne djeluje zabrinuto. - Zašto se ne bismo nagodili? Spomeni Helene
moj doprinos na prezentaciji i moj novi izdavački program. Možda postoje
funkcije koje bi se mogle iskoristiti u tvojem projektu. I... tristo dolara.
- Naravno, nema problema - žurno ga umirim. To nije pretjerano. Malo ću
ga reklamirati i pomoći mu da razgrana posao.
Nekoliko ljudi iz B&G-ja čeka u redu za kavu i sa zanimanjem pogledava
prema nama. Jedan kolega mahne mi u prolazu ulicom. Sjedim u golemom,
staklenom akvariju. Obrazi mi počnu gorjeti kada se sjetim što sam sve rekla
i učinila pred Joshuom na gornjem katu. Prepucavanja, uvrede, vatreni
poljupci. U našem izdvojenom, malom svijetu, sve je to djelovalo normalno i
prihvatljivo.
- Hvala ti što si me se sjetila u ovome kontekstu - kaže Danny otpijajući
kavu.

170
 - Pa, nakon naše večere u ponedjeljak, znala sam da ti mogu povjeriti
svoju malu tajnu. Kao što rekoh, trebala mi je pomoć i tebe sam se prvog
sjetila.
- O, dakle, to je tajna?
- Helene zna, naravno. Gospodin Bexley zna za koncept projekta, ali ne i
za dovršen proizvod koji kanim predstaviti.
Radije bih da ne moram izgovoriti sljedeću rečenicu i rastužuje me što se
situacija toliko zakomplicirala.
- Moram te zamoliti da ništa od ovoga ne spominješ Joshu. Znam da ga
nećeš više vidjeti, ali voljela bih da ovo ostane među nama. Uvjeren je da će
dobiti to radno mjesto. Zbog toga je posebno važno da ga pobijedim.
- Neću ništa reći. Ali, on je ovdje.
- Molim? - zamalo vrisnem. Ne mogu se okrenuti. - Ponašaj se poslovno. -
Nacrtam dijagram na notesu, a Danny po njemu povuče nekoliko odlučnih
poteza.
- Što je njemu? Uvijek djeluje bijesno. - Danny odmahne glavom gledajući
u moj notes pa još neko vrijeme nastavimo s profesionalnom pantomimom.
- Takva mu je faca.
- Vas dvoje imate baš neobičan odnos.
- Nema odnosa. Nema odnosa. - Počnem halapljivo gutati kavu. Prevruća
je pa to nije baš najpametnije.
- Ali znaš da je zaljubljen u tebe, zar ne?
Zagrcnem se golemim gutljajem kave i počnem se daviti kao riba na
suhom. Danny se nagne preko stola i udari me između lopatica. Licem mi
klize suze. Kada bi me bar pustio da umrem.
- Nije - zahripljem. Obrišem ubrusom lice. - Nikada nisam čula ništa
gluplje. Nikada.
- Kao tvoj prijatelj - naglasi Danny sa smiješkom na licu - uvjeravam te da
jest.
- Što radi?
- Tjera šankericu da umre od straha. Ljude zabrinjava što će biti ako on
dobije to radno mjesto. Znamo da mu vješto ide rezanje broja zaposlenih.
Nekoliko dečki iz odjela za dizajn već obnavljaju životopise, za svaki slučaj.
- Sigurna sam da neće biti teško raditi za njega. - Uspijem ostati diplomat
i ne želim se spustiti na Joshevu razinu. Ustanem i pokupim stvari.
- Hajde da ga pozdravimo - kaže Danny, a ja sam prilično sigurna da me
namjerno zeza. Usne su mu izvijene u blag osmijeh.
- Ne, izaći ćemo kroz prozor u toaletu. Brzo.
171
 On se nasmije i odmahne glavom. Opet me se dojmi njegova hrabrost. Svi
ostali nastoje izbjeći čudovište. Ali ja znam tajnu o Joshu. Sjećam se kako mi
je sinoć mjerio puls, brojeći otkucaje srca. Prekrivao me dekom, pokrivao mi
stopala. Neobično je kako je dugo uspio zadržati prijeteću masku.
- Bok - kažemo uglas prišavši mu.
- E, bok - nadmeno uzvrati Josh.
- Prestani ne toliko uhoditi. - Zvučim toliko povrijeđeno da se djevojka
kod aparata za kavu naglas nasmije.
Josh popravi manžete. - Nedostajali ste jedno drugome, zar ne?
Pokušavam laserom Dannyju prenijeti u mozak riječ: TAJNA. Podignem
obrve, a on kimne. Josh gleda.
- Lucy mi je izložila... mogućnost... ovaj... da radim s njom.
- Danny je genij. Ništa nije uvjerljivije od istine.
- Tako je. Danny mi pomaže s... prezentacijom. - Nismo mogli ispasti
sumnjiviji niti da smo pokušali.
- Radite na tvojoj prezentaciji. Dobro. Sjajno. - Josh uzme svoju kavu kad
ga zazovu i pogleda me tako prijekorno da mi se lice zamalo rastali. - A to smo
i mi radili, Lucinda? Sinoć na mojoj sofi?
Danny blene. Meni to nije zabavno. Ako se to pročuje, moj dobar glas bit
će upropašten. Odviše sočan trač. Danny je u kontaktu s previše ljudi u svijetu
dizajna. A k tome je i njuškalo koje obožava tračeve.
- Samo sanjaj, Templemane. Ne obaziri se na njega, Danny. Otprati me do
zgrade.
Povučem Dannyja naprijed da ne sleti pod auto. Josh nas slijedi s noge na
nogu, pijuckajući kavu. Dannyju toliko stežem nadlakticu da se lecne dok ga
vučem preko ceste.
- Čak i ako me bude oteo i mučio, neću mu reći što radiš za mene. Iskoristit
će svaku moguću informaciju protiv mene.
- Opa, pa vi ste stvarno smrtni neprijatelji.
- Aha, smrtni. Pištolji i mačevi u zoru.
- Misliš da ovo radi kako bi doznao kako ćeš nastupiti na razgovoru za
posao? - Danny pozdravi kolegu u prolazu i baci pogled na mobitel.
- Upravo tako! - Živčano se zahihoćem. Mislim da sam sve uspjela
zataškati. - Nazvat ću te nakon posla kada odlučim koju knjigu želim da mi
obradiš.
Josh nam je za petama. Možda ću morati sama gurnuti Dannyja pod auto
da okončam ovaj neizdrživi prizor.

172
 - Dobro, čujemo se navečer. Bok, Josh. Sretno na prezentaciji. - Danny
produži nogostupom.
Josh i ja šutke uđemo u dizalo. Bijesan je kao ris. Mene još uvijek ubija
ono što mi je Danny rekao. Znaš da je zaljubljen u tebe, zar ne?
- Baš je drag. Kako drag momak. Mislim da mi je jasno što vidiš u njemu.
- Obrati mi se toliko oštro da zamalo poletim unazad. - Mora da sam sinoć
samo živopisno sanjao.
- Čuj, što da kažem? Lagala sam. Dobra sam glumica.- Raširim ruke i
probijem se do svojega radnoga stola.
- Dakle, sramiš me se?
- Ne. Naravno da ne. Ali nitko ne smije znati. Mislim da je tračer. Joj, nemoj
me gledati tako nadureno. Ljudi će govorkati o nama.
- Vijest: ljudi su oduvijek govorkali o nama. A tebi smeta ako ljudi
naklapaju o tebi i meni, a ne smeta ti ako se radi o tebi i njemu?
- Ti ja radimo na udaljenosti od dva metra. To je drukčije. Željela bih
ponovno u ovome uredu uspostaviti kakav-takav profesionalizam.
Josb se uštipne za luk nosa. - Dobro. Pristajem na tvoju igru. Ako je ovo
posljednji privatni razgovor koji ćemo voditi u ovoj zgradi, reći ću ti sada. U
petak donesi torbu.
- Molim? Što će biti u petak?
- Donesi stvari za svadbu. Haljinu i ostalo.
Kada tupo blenem u njega, podsjeti me: - Ideš sa mnom na bratovo
vjenčanje. Sama si to tražila, zar ne?
- Čekaj, zašto trebam donijeti haljinu u petak? Vjenčanje je u subotu. Zar
će biti proba? Nisam pristala na reprizu.
- Ne. Vjenčanje je u Port Worthu i moramo se odvesti onamo.
Sumnjičavo ga pogledam. - Predaleko je za vožnju.
- Dovoljno daleko da moramo krenuti nakon posla. Mojoj majci potrebna
je pomoć s nečim večer uoči svadbe.
Prštim od razdraženosti, užasa, povrijeđenosti i dubokog uvjerenja da će
to biti debakl. Zurimo jedno drugome u oči.
- Znao sam da nećeš biti presretna, ali nisam očekivao niti ovako
užasnutu reakciju. - Josh se nasloni na stolici i odmjeri me. - Nemoj se
izbezumiti.
- Nijednom nismo bili zajedno u kinu ni u restoranu. Bila sam napeta kada
je trebalo ući u tvoj automobil. A sada mi kažeš da ćemo se voziti zajedno
nekoliko sati i da ponesem pidžamu? Gdje ćemo odsjesti?
- Vjerojatno u nekom ljigavom hotelu.
173
 Hiperventilirat ću. Malo mi nedostaje da pobjegnem protupožarnim
stubištem. Bilo mi je i prije prilično jasno da ćemo početi igrati prljavo, ali
sam to zamišljala u njegovoj plavoj spavaćoj sobi ili dok mu dobacujem gadne
uvrede u podvornikovom spremištu. Danas se previše toga dogodilo.
- Šalim se, Lucy. Moram pitati mamu gdje smo smješteni.
- Nisam se sjetila da bih trebala upoznati tvoje roditelje. Čuj, ja ne idem.
Maloprije si bio pravi gad prema meni, sjećaš se? Ne treba ti pomoć da me
poraziš, je li? Morala bih biti luda da ti pomognem usprkos tome. Idi sam, kao
pravi gubitnik.
- Obvezala si se. Obećala si. Nikada ne kršiš zadanu riječ.
Slegnem ramenima, a savjest me počne peckati. - Baš me briga.
Josh odluči odigrati adut. - Ti si mi moralna podrška.
Nije mogao odigrati na intrigantniju kartu. Ne mogu odoljeti.
- Što će ti zapravo moralna podrška?
On ne odgovori, nego se samo nelagodno promeškolji na stolici.
Držim podignute obrve dok ne popusti: - Ne vučem te sa sobom kao
seksualnu robinju. Neću te niti pipnuti. Samo se ne mogu pojaviti bez cure. A
to ćeš biti ti. Dužna si mi, zar si zaboravila? Pomogao sam ti da povratiš.
Djeluje tako snuždeno da me obuzmu zle slutnje.
- Moralna podrška? Zar će biti tako gadno?
Zazvoni mu mobitel pa počne neodlučno pogledavati s njega na mene i
natrag.
- Problem je u tajmingu. Moram se javiti na ovaj poziv.
On se udalji hodnikom, a ja počnem tražiti rutu kojom ćemo ići, pomirena
na sudbinom, jer nažalost ima pravo. Obećala sam.

Jednom, prije skoro sto godina, mogla sam ležati na sofi kao svaka
normalna osoba. Mogla sam gledati televiziju, jesti grickalice i lakirati nokte.
Mogla sam nazvati Val da odemo isprobavati odjeću. Ah sada kada sam
ovisnica, moram se držati za jastuke iskrzanim noktima kako ne bih ustala,
obula se i otrčala u Joshevu zgradu.
Sve me boli od napora. Umjesto utega, stavim laptop na prsa i bezvoljno
klikam između stranica s vijestima, svoje prezentacije, dražbi Štrumpfova i
moje omiljene stranice za retro-štreberice.
Iskoči mi obavijest da su se moji roditelji upravo uključili na Skype pa ih
nazovem tolikom brzinom da je to pomalo sramotno. Majka se pojavi na
zaslonu, namrštena i preblizu kameri.
- Glupa naprava - progunđa pa se ozari: - Štrumpfeto! Kako si?
174
 - Dobro, a ti? - Prije nego što odgovori, zaslon ispuni zatvarač na njezinim
trapericama, jer je ustala i počela neumorno dozivati tatu. Nigele! Nigele! Čak
me poznata melodija i ritam njezina glasa natjera da zadrhtim od čežnje za
domom. Majka naposljetku odustane.
- Mora da je vani u polju - obavijesti me pa sjedne. - Uskoro će dolunjati
natrag.
Nekoliko trenutaka samo se gledamo. Tako smo rijetko same, bez tatine
uraganske osobnosti koja upravlja razgovorom, da gotovo ne znam odakle
bih počela. Ne mogu razgovarati o vremenu ni o preopterećenosti poslom.
Dok ja biram riječi, njezine pronicljive plave oči zaškilje pa shvatim kako je
krajnji trenutak da postavim pitanje koje je tišti već tjednima, a možda i
cijeloga života. Morala sam ga postaviti već odavno.
- Prije mojega rođenja, kada si upoznala tatu... kako si se mogla odreći
svoga sna?
Pitanje odjekne usred mrtvog, ustajalog zraka između mene i nje. Neko
vrijeme šuti tako da posumnjam jesam li uopće trebala postaviti to pitanje.
Kada me opet pogleda u oči, njezin pogled je miran i odlučan.
- Pitaš li me jesam li požalila zbog te odluke? Ne. - Zavali se u stolici, a ja
se uspravim na sofi, kao da među nama nema zaslona. Kao da nema okvira ni
oko njezina ni oko mojega lica, kao ni neobično napasnih prozorčića u kojima
svaka vidi svoje lice.
Imam dojam da bih mogla posegnuti za njezinom rukom. Nismo si bile
tako blizu otkako smo se rastale u zračnoj luci, kada sam je zagrlila, udišući
njezin šampon i miris sunca. Gledam kako razmišlja, znajući da sat otkucava
do trenutka kada će tata banuti i prekinuti nas.
- Kako bih mogla i na trenutak požaliti? Imam tvoga oca i imam tebe.
To su odgovor i smiješak koje sam očekivala. Kako bi mi mogla drukčije
odgovoriti?
- Ali pitaš li se ikada gdje bi sada bila da si umjesto njega izabrala
karijeru?
Opet izbjegne odgovor. - Pitaš li me to zbog svog razgovora za novo radno
mjesto? Brine te što će se dogoditi ako propustiš veliku priliku?
- Tako nekako. Samo mi se čini da ću, ako i dobijem posao, možda
propustiti jednu drugu... priliku.
- Mislim da se ni zbog čega ne bi trebala odreći sna. Vidim da ovo želiš.
Čujem ti to u glasu. Vremena su se promijenila, mila. Ne trebaš se ničega
odricati. Ne moraš birati kao ja. Samo moraš dati sve od sebe.
S njezine strane u pozadini se zalupe vrata, a njoj pogled poleti ustranu. -
Evo tvog tate.
175
 Počinje me hvatati panika. Ne mogu joj reći za promjenu u svojem odnosu
s Joshem, za naše nadmetanje, i da ću izgubiti bez obzira na ishod. Nema
vremena. Imam vremena samo za sljedeće: - Da sam ja u istome položaju, da
hodam voćnjakom i da postoji mogućnost da samoj sebi bacim klip pod noge,
što bi mi savjetovala?
Ona svrne pogled sa zaslona i čujem teški bat čizama koje se uspinju
stubama do radne sobe. Njezin odgovor pokaže mi da je trešnjino sjeme
pitanja što bi bilo da je bilo, oduvijek bilo skriveno u njezinu srcu. - Tebi? Tebi
bih rekla da jednostavno nastaviš hodati. Želim ti uspjeh. Ne gubi iz vida cilj
i, što god bilo, nastavi hodati.
- Što se događa? - Pojavi se tata i poljubi moju majku u tjeme pa ugleda
mene na zaslonu. - Trebala si doći po mene! Kako je moja curica? Spremna
poraziti Jimmyja na razgovoru za posao? Zamisli mu facu kad dobiješ posao.
Točno je vidim. - Sjedne do mame i ozareno se zagleda u strop, uživajući u
mojoj zamišljenoj pobjedi i svojoj dosjetljivosti.
Vidim na malom prozorčiću: lice mi se snuždilo. To se vidjelo i iz svemira
pa ni mami nije promaklo. - O. Sad shvaćam. Lucy, zašto mi nisi rekla?
Tata se ubaci ne čekajući moj odgovor. Sljedeća tema. - Kada dolaziš kući?
Priznajem da sam čekala sekundu duže radi dramatskog dojma.
- Za dugi vikend. - Taj je odgovor moje srce čeznulo dati, a kad vidim kako
je tata širokim osmijehom pokazao okrhnuti zub, drago mi je da sam ga
izrekla. Mama me nastavi mirno gledati ravno u oči.
- Samo nastavi hodati, osim ako ono što je na tom stablu nije ovako
posebno kao ovo naše.
- O čemu vi to pričate? Jesi li je čula? Dolazi kući! - Tatina stolica zaškripi
u ritmu njegova plesa, a ja poput mame stojim na rubu zastrašujuće
presudnog voćnjaka i moram se usredotočiti na izlaz s druge strane, snažna
poput lasera, ne dižući pogled.

Petak je. Trebao bi biti dan za onu groznu košulju boje senfa, ali nije. Moja
spakirana torba je u prtljažniku automobila, a protekla dva dana toliko sam
se živcirala zbog ovog vikenda da nisam mogla jesti krutu hranu.
Preživljavala sam na frapeima i čaju. Sinoć sam spavala dva sata.
Sva sreća što je stigao ovaj trenutak. Što prije krenemo, prije ćemo se
vratiti. Izvrtjela sam u glavi sve moguće scenarije, u snu i na javi. Jedino što
sa sigurnošću znam jest da će sve brzo biti gotovo.
Josh je u uredu gospodina Bexleyja više od sat vremena. Čuli su se
podignuti glasovi, vikanje gospodina Bexleyja pa muk. To mi nije umanjilo
razinu stresa u organizmu.
176
 Helene je maloprije ušla da se umiješa. Što je još strašnije, Jeanette je prije
četrdeset pet minuta projurila pokraj mene i uključila se u prepirku. Možda
Josheva strategija uključuje osjetno smanjenje broja zaposlenih pa su nju
pozvali da se posavjetuju.
Na odlasku je zastala kod mojega stola, pogledala me i nasmijala se.
Njezin smijeh bio je obojen histerijom, kao da je upravo čula nešto neopisivo
duhovito.
- Sretno - rekla je. - Trebat će ti sreća. Ovo nadilazi ovlasti odjela za
ljudske resurse.
Otkrili su nas. Netko je vidio mene i Josha zajedno pa je sve izašlo na
vidjelo. Danny je nekome rekao. Pročulo se. Ovaj scenarij nisam predvidjela.
Sagnem se i oslonim obrazima o koljena. Udahni, izdahni.
- Mila! - Helene uznemireno priđe mojem stolu. Meni je sivo pred očima.
Pokušam ustati, ali lelujam. Natjera me da sjednem i doda mi bocu s vodom.
- Jesi li dobro?
- Past ću u nesvijest. Što se događa tamo unutra?
- Razgovaramo o prezentacijama. Josheva vizija ne poklapa se posve s
Bexleyjevim očekivanjima.
Privuče si stolicu i sjedne do mene. Dobit ću otkaz. Počinjem panično
loviti dah.
- Jesam li u problemu? Hoće li održati nekakvu uvodnu prezentaciju?
Zašto je ja nemam? Zašto su se umiješali ljudski resursi? Stalno čujem viku.
Jeanette je rekla nešto jezivo. Da će mi trebati sreća. Jesam li u problemu? -
Završim istim bijednim pitanjem kojim sam počela.
- Naravno da nisi. Samo su se grdno porječkali, mila. Stalno izbijaju
nesuglasice. Smatrala sam kako je potrebno dovesti Jeanette da ih podsjeti
na profesionalni bonton. Nije se dogodilo ništa gore od toga što dva muškarca
laju jedan na drugoga kao psi.
Helene me čudno gleda. Mora da izgledam grozno.
- Je li on... - Pregrizem jezik, ali Helene ne dopušta da se izvučem samo
tako.
- Što?
- Je li dobro? Je li... Josh dobro? - Ona kimne, ali ja znam da nije. Protekla
dva dana su ga iscrpila. Josh je bio ozbiljan i uglađen, ali sada čitam nijanse
na njegovu licu bolje nego ikad. Premoren je. Tužan. Pod stresom. Ne zna što
je gore: gledati se u oči ili to izbjegavati.
I razumijem ga. Doista.

177
 Ustanovila sam da ako umjesto njega gledam zaslon, rjeđe osjetim kako
mi želudac poskakuje. Uspijem li ne gledati plavetnilo njegovih očiju i oblik
usana, lakše tjeram leptiriće iz utrobe. Usta koja sam ljubila, opet i opet. Nitko
me ne zna ljubiti kao on, što je još jedan dokaz da je život nepošten.
Povrijeđenost njegovom izjavom kako mu nije potrebna pomoć da me
porazi otupjela je u krastu koju uporno trgam. Baš usrana izjava. Ali da su
uloge bile zamijenjene i da nas je kinjila Helene, tko kaže da ja ne bih rekla
nešto slično? Nisam ja nedužna žrtva u našem privatnom ratu.
Takvi smo jer smo pronašli osobu koja nam zna uzvratiti istom mjerom.
Ali jamčim jedno. Na prezentaciji ću briljirati. Čak i u snu znam odgovore na
sva pitanja koja bi mi mogli postaviti. Svakako će mu trebati pomoć da me
porazi. Helene me gleda, blagim i sućutnim pogledom.
- Slatko je što se brineš za njega, mila, ali Josh je veliki dečko. Više bi se
trebala brinuti za Bexleyja. Ja znam na koga bih se ja kladila.
- Ali zašto je gospodin Bexley...
- Ne mogu ti reći. To je povjerljivo. Radije razgovarajmo o tvojoj
prezentaciji. Kako je prošao sastanak s Dannyjem?
- Dobro. Pretvorit će u e-knjigu onaj stari triler Krvavo ljeto. To je bila
omiljena knjiga moga oca. Obavit će to preko vikenda i to za vrlo povoljan
honorar.
- Baš lijepo od njega. Ako prezentacija impresionira povjerenstvo, možda
će moći raditi za nas kao konzultant. Kako je tvoj tata? Kada ideš kući, mila?
Roditeljima sigurno nedostaješ.
- Idućeg produženog vikenda. Tada bih trebala ići. Zapravo, rado bih
uzela cijeli taj tjedan slobodno. - Za stanke koja je uslijedila, shvatim da nisam
dodala uobičajeno: ako se ti slažeš. Stara ja u nevjerici odmahuje glavom.
Pogledam svoju krasnu, velikodušnu prijateljicu, koja kimne, kao što sam
i očekivala. - Može. Uzmi si odmora prije početka novoga posla. - Njezina
vjera u mene ni na trenutak se nije pokolebala. Moje tek pronađeno
samopouzdanje ne pomaže mi da se otresem zlih slutnji. Opet bacim pogled
na zatvorena vrata gospodina Bexleyja.
- Idi kući, mila. Ovako kasno u petak ionako nitko neće nazvati. To bi
trebalo zakonom zabraniti. Što planiraš za ovaj vikend?
Imam neobičan osjećaj da me iskušava.
Ali ja samo Joshu znam uvjerljivo lagati. - Mislim da ću na putovanje s...
društvom. Zapravo, nije mi to društvo. Nisam sigurna ni da bih trebala ići.
Riječ društvo zvuci kao strana riječ koju sam pogrešno naglasila.
Društvuo. Ona prepozna moju smetenost i nasmiješi se.

178
 - Trebala bi ići. Nadam se da ćeš se sjajno provesti s društvom. Znam da
si osamljena od pripajanja tvrtki kada si ostala bez Valerie.
Neočekivano mi položi ruke na ramena i poljubi me u oba obraza. - Vidim
da ti mozak radi sto na sat. Mislim da sve to trebaš zaboraviti, samo za vikend.
Zaboravi prezentaciju. Jednoga dana, ta prezentacija bit će mutna uspomena.
- Nadajmo se, ugodna. Pobjednička.
- To sada ovisi o bogovima napredovanja. Znam da si dala sve od sebe.
Moram priznati da je to istina. - Mogla bih je smjesta održati, samo da
nešto ne pođe po zlu s formatiranjem e-knjige.
- Ja sam ti šefica i naređujem ti da uživaš ovog kratkog vikenda. Proteklih
nekoliko dana nisi svoja. Pogledaj si oči. Crvene su. Izgledaš jednako grozno
kao Josh. Oboje smo vas dotjerali do ruba živčanog sloma kada smo objavili
mogućnost promaknuća. - Helene nesretno nabere usne.
- Postoje trenutci kada zaželim da se ništa od ovoga nije dogodilo. Ništa.
Ni pripajanje. Ni ovaj ured. Ni promaknuće. Bit će to kraj jednoga razdoblja,
na što ja nisam spremna.
- Oprosti. - Potapša me po ruci. - Oprosti.
- Sredila sam svoje spise, za slučaj da moram otići. Već sam poslala svoj
životopis u nekoliko agencija za zapošljavanje. Raščistila sam ladice. Gotovo
sam spakirana. Za svaki slučaj.
Helene pogleda Joshev stol, koji djeluje čišće nego obično. On je učinio
isto. Njegov stol toliko je čist da bi se na njemu mogla obaviti operacija.
- Ne mogu te izgubiti. Pronašli bismo ti drugo mjesto, u drugom odjelu.
Negdje gdje bi bila sretna. Ne želim da se uzrujavaš cijeloga vikenda, misleći
da nema drugih opcija.
- Ali što bi bilo da naletim na novog menadžera u dizalu? Kakvo
poniženje!
Mogu to točno zamisliti. Tijelo bi mi oblila vrućina i sve bi mi se dlačice
naježile od sjećanja. On bi spustio na mene hladan, profesionalan pogled. Ja
bih ga uljudno pozdravila i sjetila se kako me jednom pribio uza zid dizala,
što je promijenilo pravila igre. Tada bih stigla do svojega kata i ostavila ga da
nastavi uspon.
Bolje bi bilo otići nego ga gledati preko konferencijskih stolova ili
nabasati na njega na podrumskom parkiralištu. On bi pronašao neku novu
ženu koju će tlačiti i fascinirati. Jednoga dana, na njegovoj bih ruci ugledala
zlatnu burmu.
- Zašto bih se tako kinjila?
Mora da mi je lice očajno, jer me Helene pokusa utješiti.

179
 - Iživi se malo, bar za vikend. Vjeruj mi. Sve će dobro završiti.
- Prespojit ću telefone na mobitel i javiti ti bude li što hitno.
Moram dolje do svojega automobila. Želim otvoriti prtljažnik, pogledati
svoju spakiranu torbu i pokušati još neko vrijeme izbjegavati odgovor na
veliko pitanje: što osjećam prema Joshu. Ključevi automobila bliješte mi u
torbici. Mogla bih otići do auta i odvesti se.
Potapšam se po džepovima i shvatim da imam jedan veliki problem.
Nema mi mobitela. Pogledam pod stol, u torbicu, u fascikle, među papirima.
Ne pamtim ni kad sam ga zadnji put vidjela.
Pronađem ga pokraj umivaonika u ženskom toaletu. Kada se vratim za
svoj stol, Josh upravo izlazi iz ureda gospodina Bexleyja, kao se apsolutno
ništa nije dogodilo.

180
 POGLAVLJE 19

Š
to je to bilo? - Grlim naslon svoje stolice.
Profesionalno neslaganje. - Bezbrižno podigne rame, čime me podsjeti
što je odjenuo. Jutros je došao u svijetlo zelenoj košulji koju prije
nisam vidjela. Cijeli dan dvojim je li to zloslutan znamen ili mi se jednostavno
sviđa.
- A zelena košulja?
- Zeleno mi je djelovalo prikladno nakon scene u Starbucksu, jer je to boja
ljubomore.
Gospodin Bexley proviri u ured, oboje nas pogleda, pa odmahne glavom.
- Pravi vrag, kažem ti, pravi vrag.
Zvuči kao prava šekspirijanska vještica.
Josh se nasmije. - Richarde, molim te.
Čujem kako Helene izdaleka dovikuje: - Začepi, Bexley.
On otpuhne i zalupi vratima ureda. Josh pogleda svoj stol pa uzme
limenku s mentolima i spremi je u džep. Prebaci mobitel na govornu poštu i
podvuče stolicu. Stol je isti kao onoga dana kada sam ga upoznala. Sterilan.
Neosoban. Josh priđe prozoru i zagleda se van.
Opet onaj prvi trenutak. Ja stojim uza svoj radni stol, razdirana
napetošću. Pred prozorom stoji krupan muškarac sjajne, tamne kose, s
rukama u džepovima. Dok se okreće, molim se da ne bude tako zgodan kako
mi se čini da jest. Kada mu svjetlo padne na obris vilice, predosjetim da jest.
Kada ga napokon ugledam, znam da jest.
Odmjeri me. Od vrha glave do cipela. Reci prave riječi, očajnički sam
mislila. Prelijep si. Molim te, budimo prijatelji.
- Reci mi, koji se vrag događa.
- Zavjetovan sam na šutnju.
Pametna strategija, poziva se na jedini argument za koji zna da neću
osporavati.
- Samo mi reci da ti nisu neslužbeno ponudili posao.
- Nisu.
Nastavim šaptom: - Znaju li... za nas?
- Ne.
Moja dva velika straha očito su bila neutemeljena.

181
 - Dakle... kako ćemo izaći? Stvarno moramo ići?
- Da. Ono tamo... - Pokazuje skidajući moj kaput s vješalice - jest dizalo.
Već si se spuštala njime. Zapravo, baš sa mnom. Vodit ću te kroz postupak
korak po korak.
- Što ako nas netko vidi?
- To kažeš sada? Lucinda, stvarno si čudo prirode.
Pljesnem po tipkovnici da zaključam računalo, dohvatim torbicu i
požurim za njim. Pokušam povući kaput s njegove podlaktice, ali on samo
odmahne glavom i prijekorno cokne. Dizalo se otvori, a on me povuče unutra
držeći me oko struka.
Okrenem se i ugledam Helene, oslonjenu o dovratak, kao da se opušteno
zabavlja. Potom zabaci glavu i razdragano se nasmije pa pljesne rukama. Josh
mahne Helene dok se vrata zatvaraju.
Objema ga rukama odgurnem na drugu stranu dizala. - Miči se. Upadamo
u oči. Čula nas je. Vidjela nas je. Nosiš moj kaput. Zna da to nikada ne radiš. -
Promukla sam od srama.
- Vijest: ja to upravo radim. - Kruži prstom po tipki za zaustavljanje dizala.
Ja mu stegnem ruku čeličnim stiskom. Mislim da suspreže smijeh.
Kada stignemo u podrum, izvirim iz dizala. - Zrak je čist.
Odem do svog auta i otključam prtljažnik. Moj kofer leži preokrenut i
naheren, što djeluje kao znamen. Dođe mi da uskočim u svoj auto, krenem uz
škripu i pobjegnem mu u bjesomučnoj potjeri. Čim to zamislim, odnekud se
stvori njegova ruka koja dohvati moj kofer i odnese ga do njegova
automobila. Posegnem za vrećom s haljinom, zaključam auto i nešto mi sine.
- Ako ostavim auto ovdje, Helene će sve shvatiti. Vidjet će ga.
- Da ga sakrijemo pod granje u šumi?
Sjajna ideja. Protrljam trbuh. - Ja ne...
- Nemoj govoriti da ne želiš ići. To ti se čita na licu. Ne ide se ni meni. Ali
idemo.
Postaje malčice osoran. Moje stvari su u njegovom autu, a moja torbica
na suvozačkome sjedalu.
- Mogu li odvesti svoj auto kući?
- Da, baš. Pobjegla bi. Ako u ponedjeljak itko bude pitao, reci da se opet
pokvario. To je savršen alibi, jer ti je auto sranje.
- Josh... izbezumljena sam. - Moram se osloniti rukama o vrata njegova
automobila da zadržim ravnotežu. I prije sam mislila da se stvari prebrzo
odvijaju, ali sada putuju brzinom svjetlosti. Josh skine kravatu i otkopča dva
dugmeta. Prelijep je, čak i u ovom odvratnom podrumu.

182
 - Da, to je očito. - Sve se jače mršti. - I ja. Djeluješ premoreno.
- Nisam mogla spavati. Zašto si ti izbezumljen?
Josh se ogluši na pitanje. - Možeš spavati u autu. - Otvori mi vrata. Pokuša
me pogurati unutra, ali ja se ukopam.
- Prezentacija. Posao.
- Jebeš to. Prezentacije će biti održane. S ishodom ćemo se nositi. - Primi
me za ramena.
- Nije tako jednostavno. U pripajanju tvrtki izgubila sam nekog važnog,
prijateljicu, Val. Ja sam zadržala posao, ona ga je izgubila, i više nismo
prijateljice. To je samo primjer - brzo nadovežem.
Zamalo sam rekla Joshui Templemanu da mi je važan. Upravo sam dala
naslutiti da smo prijatelji. On zaškilji.
- Ona zvuči kao šupak.
- A ja sam osamljena gubitnica. Gle, sutra upoznajem tvoju obitelj.
Budimo realni, uskoro ćemo jedno drugo vidjeti gole. To stvara mrvicu
pritiska.
On se opet ogluši na moje riječi. - Ovo nam je posljednja prilika da se
priberemo.
Još se krzmam, tvrdoglava kao mazga.
- Ovaj vikend će mi biti težak. Ali možda ne bude tako strašno budeš li ti
uz mene.
Možda me to malo priznanje iznenadilo, ali koljena su mi popustila
dovoljno da uđem u auto i predam kontrolu posljednjoj osobi na svijetu s
kojom bih očekivala da će se to dogoditi.
Klonem od poraza. Čak i dok sam se pakirala i kupovala haljinu, bila sam
uvjerena da ću se u zadnji tren nekako izvući. Samo sam u najstrašnijim
maštarijama očekivala da ću se naći u njegovome automobilu dok izlazimo iz
B&G-jeve podzemne garaže.
Dok nas vozi kroz gust, poslijepodnevni promet, sunce se spušta. Kao da
je cijeli grad došao na istu ideju da pobjegne u blijedo, ljupko gorje.
Moram prekinuti neugodnu šutnju: - Koliko ćemo se voziti?
- Četiri sata.
- Google Maps kaže pet - odvratim bez razmišljanja.
- Da, ako voziš kao baka. Drago mi je što nisam jedini koji uhodi ljude u
virtualnoj stvarnosti.
Kad nam neki automobil oduzme prednost, uzdahne i drekne: - Krele!
- Kako ćemo se razonoditi ova četiri sata? - Znam što bih ja radila. Ležala
bih na toplom, kožnatom sjedalu i zurila u njega.
183
 Dođe mi da se nagnem i oslonim lice o čvrst jastuk njegova ramena. Želim
udisati, upisivati sve u sjećanje, za dan kada će mi zatrebati.
- Cijelo vrijeme nam to polazi za rukom.
- Dakle, gdje ćemo odsjesti? Molim te, nemoj reći da smo smješteni kod
tvojih.
- Kod mojih.
- O, jebem ti život. Zašto? Zašto? - Panično se uspravim na sjedalu.
- Šalim se. Pir će biti u hotelu. Patrick je rezervirao mnogo soba. Kada se
budemo prijavljivali, naglasit ćemo da smo uzvanici.
- Je li hotel ljigav?
- Oprosti, ali nije, ni izdaleka. Pobrinut ću se da dobiješ vlastitu sobu.
Očito je smrtno ozbiljno shvatio obećanje da me neće niti pipnuti. To je
hladan tuš za vatru koja mi plamti u grudima pa mi preostaje samo žeravica
te nisam sigurna je li mi laknulo.
- Zašto ti onda ne spavaš kod svojih?
On kimne. - Ne želim. - Usne mu se nesretno izviju nadolje pa ga
automatski potapšam po koljenu.
- Čuvat ću ti leđa ovoga vikenda, dobro? Kao na paintballu. Ali ta ponuda
vrijedi samo za ovaj vikend.
- Hvala ti na tome. Svašta si otrpjela. Još mi nije jasno zašto si pristala.
Škilji zbog sunca pa u pretincu pronađem sunčane naočale. Dahnem u
njih i ulaštim ih rukavom.
- Pa, ostavio si me da osiguram put do zastavice. Kao da sam topovsko
meso.
- Učinio sam to jer se činilo da ćeš pasti u nesvijest. Hvala. - Prihvati
naočale.
- O. A ja sam mislila da je to jedna od tvojih smicalica. Mene nitko nije
pokrivao. Lucy Hutton, ljudski štit.
- U svakom sam te trenutku pokrivao. - Pogleda u retrovizor i prijeđe u
drugi trak.
U blizini srca zatreperi mi svjetlo svijeće. - Ali trebao si vidjeti moje
modrice.
- Vidio sam neke.
- Ah, da. Kada si mi svukao gornji dio pidžame. - Oslonim obraz o naslon
i otvorim oči. Stali smo na semaforu i vidim da se Josh smiješi kutkom usana.
- Nemaš pojma koliko mi je žao što si mi vidio gornji dio pidžame s
Pospanosaurom. Mama mi ju je darovala prije nekoliko Božića.

184
 - O, nemoj se sramiti. Sjajno ti stoji.
Nasmijem se i malčice se opustim. Grad se rastoči u predgrađe, a sunce
počne zalaziti dok vijugamo između zelenih površina. Nikada nisam bila
ovako daleko izvan grada. Moram početi živjeti umjesto da se krećem stalno
istim putom do B&G-ja i natrag kao gorska ovčica.
- Rekao si da idem kao tvoja moralna podrška. Hoćeš li mi reći zašto?
Imam osjećaj da će mi trebati upozorenje i naoružanje.
- Imam... - zausti Josh pa uzdahne.
- Povijest? - nagađam. - Tko je problematičan?
- Uglavnom ja. Griješio sam i jednom se nisam dovoljno potrudio oko
važne stvari. Sada moram trpjeti da mi stavljaju sol na ranu. Malo će peći.
- Medicina. - Bez razmišljanja, sve svedem na jednu jedinu riječ. - Oprosti.
Nisam bila obzirna.
- Govoriš s kraljem bezobzirnosti, zar ne? - Josh razgiba ramena, očajnički
želeći promijeniti temu. Sažalim se nad njim.
- Trebala bih doći ovamo za vikend i malo istraživati. Možda kupiti neke
stvari za uređenje doma. Dobacim mu pogled ispod oka. Tražiš nekoga tko će
s tobom u lov na antikvitete? Stvarno, Lucy, saberi se.
- Siguran sam da bi te rado povezao tvoj novi prijatelj Danny.
Prekrižim ruke i šutimo dvadeset tri minute, sudeći po njegovom
savršeno točnom digitalnom satu.
Ja prekinem tišinu. - Do kraja ovoga vikenda, raskolit ću ti glavu. Doznat
ću što se krije u tom tvojem zlom mozgu.
- Neka.
- Ozbiljna sam, Josh. Dovodiš me do ludila. - Nagnem se naprijed pa se
oslonim laktovima o koljena i protrljam lice.
- Moj zli mozak razmišlja o tome da ubrzo stanemo negdje na večeru.
- Moj razmišlja o tome da te zadavi.
- Ja razmišljam o tome da ako sletimo s mosta ne moramo na pir. -
Pogleda me, kao da se tek napola šali.
- O, sjajno. Gledaj pred sebe, jer bi ti se inače želja mogla ostvariti. - Kad
napokon prijeđemo most, sumnjičavo nadzirem kako vozi.
- Ja razmišljam o potrošnji goriva ovog automobila.
- Hvala ti što si podijelio sa mnom svoje najdublje misli i osjećaje.
Okrzne me pogledom i zamisli se. - Razmišljam o tome kako sam te ljubio
na svojoj sofi. O tome jezivo često razmišljam. Stalno razmišljam o tome kako
će biti čudno provesti ostatak radnoga vijeka ne sjedeći preko puta tebe.

185
 Problem s istinom je u tome što izaziva ovisnost.
- Još sadržaja tvojega mozga.
Josh se nasmiješi čuvši moj zahtjev. - To još nikada nitko nije pokušao.
- Što? Raskoliti ti lubanju? Upotrijebila bih čekić ako bude nužno.
- Upoznati me. I ti si zadnja od koje bih to očekivao.
- Želiš da prestanem?
Odgovori tako tiho da ga skoro ne čujem: - Ne.
Naglo okrenem glavu od njega praveći se da gledam krajolik. Parkiramo
se ispred odmorišta za kamione, a on mi dodirne ruku. Od njegovih sljedećih
riječi, srce mi zapucketa od glupe nade, premda znam da se šali.
- Hajde. Vrijeme je za romantičnu večeru.
Na prvom, lažnom spoju s Joshuom Templemanom, svi su separei zauzeti
pa sjedimo jedno do drugoga za šankom. Stopala mi se klate kao da imam pet
godina dok sjedim na barskoj stolici na koju mi je pomogao da se uspnem.
Naručimo, a ja smjesta zaboravim što sam naručila. On osloni bradu na dlan
pa se neko vrijeme nadmećemo u zurenju da vrijeme brže prođe.
Mogla bih preživjeti ovaj vikend da on nema tako krasne ruke. Ni tako
mirisnu kožu. Prijeđem ga pogledom. Pod neonskom rasvjetom, svi drugi
postali su nezdravo žuti, uključujući mene, ali on nekako blista od zdravlja.
Primijetim posve sitne pjegice nad njegovim nosom. Očito sam ga tijekom
najvećeg dijela našeg radnog odnosa gledala kroz crne naočale, jer sada
moram priznati da uživo nikada nisam vidjela ljepšeg muškarca.
Sve na njemu je oku ugodno. Pršti izvrsnošću, luksuzom, sve je na svome
mjestu. Svaki dio njega savršeno je dizajniran i održavan. Ne mogu vjerovati
da sam potratila toliko vremena koje sam mogla provesti diveći mu se.
- Ti si kao predivan trkači konj - uzdahnem, mrvicu fufljajući. Trebala sam
se sinoć naspavati.
On trepne. - Hvala ti. Šećer u krvi ti je grdno opao. Blijeda si kao kreč.
To je vjerojatno istina. Želudac mi krči kao da su u njemu vražićci.
Skupina nasmijanih studenata prođe preblizu nas pa mi Josh položi ruku na
donji dio leđa. Kao na pravome spoju, kao da me štiti i govori im: moje. Potom
mi naruči sok od naranče i naredi mi da ga popijem. Čujem kako neki
kamiondžija suspreže podrigivanje, a potom ga polako ispušta uz zadovoljno
stenjanje. Čujem kako friteze šište u pozadini kao bijeli šum.
- Nema baš atmosfere - kaže mi Josh. - Ispričavam se. Usran spoj.
Konobarica mu peti put dobaci pogled ispod oka, dokono si oblizujući kut
usana. Položim mu ruku na zapešće i nesvjesno ovijem prste oko njega.
- Nema veze.

186
 Stigne nam hrana, a ja utrpam sendvič s pohanim sirom u usta takvom
brzinom da se moram podsjetiti na žvakanje. On je naručio nekakva pileća
prsa sa žara. Idućih nekoliko minuta pretvori se u mutne bljeskove okusa i
soli. On mi ukrade nekoliko krumpirića s tanjura kao da je to najprirodnije na
svijetu.
- Gdje ručaš? To me oduvijek zanimalo.
- Za vrijeme ručka idem u teretanu, otrčim pet kilometara, istuširam se,
popijem veliki proteinski frape i došećem natrag na posao.
- Pet kilometara? Zar treniraš za apokalipsu ili nešto slično? Možda bih i
ja trebala početi.
- Imam previše energije.
- Da ne trčiš, možda bi planuo i ubio me. Tijelo ti je ludnica. To znaš, zar
ne? Jedva sam ti vidjela koji centimetar gole kože, ali tijelo ti je ludnica.
Josh me pogleda kao da nikada nije čuo ništa luđe. Otpije gutljaj pića, kao
da mu je neugodno.
- Nisam samo ludo tijelo. - U glasu mu se čuje zafrkantsko dostojanstvo i
zazvuči kao mila Gera pa oboje prasnemo u smijeh. Prijeđem mu rukom po
ruci, od ramena do zapešća.
- Znam. Stvarno nisi. Prevelik si zalogaj za ovu mišicu.
- Ne, nisam. Zanimalo me ljutiš li se još zbog onoga neki dan Zbog toga što
sam Bexleyju rekao kako mi ne treba pomoć da te porazim.
- Kako se ono kaže? Osveta je jelo koje se uživa hladno. - Odgurnem tijelo
i obližem prste. Jela sam kao divlja zvijer. - Griješiš, znaš. Trebat će ti pomoć
da me poraziš. Borit ću se.
Iskapim drugu čašu soka od naranče, potom svoju vodu pa njegovu.
- Primljeno na znanje. - Zgužva ubrus među prstima. - Čovječe, jedeš kao
Viking.
- A za ovaj vikend? Predlažem primirje. Ovoga vikenda bit ćemo mi.
- A tko bismo inače bili?
- Zaposlenici B&G-ja. Suparnici. Kršitelji pravila kadrovske službe. Smrtni
neprijatelji. E, stvarno se osjećam mnogo bolje.
Spuznem sa stolca i sa zadovoljstvom osjetim kako su mi noge krepkije. -
Ne želim iznenađenja, Josh. Ako ulijećem u neki tornado sranja, želim to znati.
Licem mu preleti sjena. Uzme račun presavijen pod rubom njegova
tanjura i prezirno me pogleda kada posegnem za torbicom.
- Mi smo samo mi. Ja sam samo ja. - Izbroji nekoliko novčanica. - Krenimo.
Odem u toalet. Opravši ruke, pogledam u zrcalo i zamalo iskočim iz
vlastite kože. Vratila mi se boja u obraze. Zapravo, svijetlim kao Vegas noću.
187
Neonski plave oči, zdravo rumeni obrazi, plavocrna kosa. Usne su mi
jarkocrvene, a ruž se odavno izbrisao.
Konkretan obrok očito me vratio u život, ali spremna sam se kladiti da
uvijek ovako izgledam nakon što me Josh neko vrijeme obasipa pozornošću.
- Saberi. Se - prekorim se baš u trenutku kad neka žena uđe u toalet i
začuđeno me pogleda. Obrišem ruke i istrčim.

188
 POGLAVLJE 20

V ečer miriše na olujne oblake. Josh je oslonjen o auto i zagledan preko

autoceste. U njegovu držanju ima neke neobične gracioznosti. Da tu
sliku moram nekako nazvati, izabrala bih naslov: Čežnja.
- Hej. Je li sve u redu?
Pogleda me s izrazom od kojega mi se srce stegne. Kao da se morao
podsjetiti da sam tu. A ne samo u njegovoj glavi.
- Jesi li tužan?
- Ne još. - Josh sklopi oči.
- Ja ču malo voziti. - Ispružim ruku.
On odmahne glavom. - Ti si mi gošća. Ja vozim. Ti si umorna. - O, sad sam
ti gošća? - Pokušam mu prijeteći prići dok on skriva obje ruke iza leđa.
Nasmiješim mu se, a on mi uzvratim smiješkom. Čudi me što zvjezdice iznad
nas ne prasnu u srebrnu prašinu. Tuga koju sam mu vidjela u očima spalila je
iskra razdraganosti.
- Moja taokinja. Ucijenjena, nevoljna zatočenica. Stockholmska Malena.
- Ključevi. - Ovijem mu ruke oko struka da mu uzmem ključeve stisnute u
pesnici. Potom se oslonim o njega i pojačam stisak.
- Hajde. Idemo. - Izvučem ključ, ali on mi obgrli ramena. Stojimo tako
nekoliko dugih trenutaka. Mimo nas šiba jednolična rijeka automobila.
- Želim da znaš kako ništa ne očekujem od tebe ovoga vikenda - reče Josh
preko moje glave.
Odmaknem se od njega i podignem pogled. - Što god bilo, prilično sam
sigurna da ćemo u ponedjeljak ujutro biti živi. Osim ako tvoja seksualnost
nije tako ubojita kao što slutim, jer sam u tom slučaju otpisana.
- Ali - bespomoćno se usprotivi. Jače ga privijem uza se i utisnem obraz
uz njegov ošit.
- To će se dogoditi, Josh. Jednostavno se moramo riješiti tog pritiska.
Mislim da je sve vodilo tome.
- Zvučiš nekako rezignirano.
- Mogu se samo unaprijed ispričati za sve što ću ti raditi.
On se nasmije, strese i odgurne me.
- Čuj, to je samo jedan vikend. - Trudim se zvučati ležerno. Kao da ću nas
tonom oboje uvjeriti da je tako.

189
 Moram za kilometar povući vozačko sjedalo naprijed, što zahtijeva niz
trzaja zdjelicom. On šutke sjedne na suvozačko mjesto, gledajući kako se
mučim. Zavežem sigurnosni pojas i debelo nakosim retrovizor nadolje.
- Trebaš telefonski imenik da sjedneš na njega? Kako si ispala tako sitna?
- Stisnula sam se u pranju. - Vratim nas na autocestu.
- Prešli smo pola puta. - Josh počne cupkati koljenom.
- Pokušaj se opustiti. - Nikada ga prije nisam vidjela napetog. Osjetim da
se okrenuo prema meni. Vječno zurimo jedno u drugo.
- Zašto to radimo? Zurimo jedno u drugo?
- Ja znam zašto ja zurim, ali hajde ti prva. - Misli da neću odgovoriti na
njegov blef pa ga iznenadim.
- Uvijek pokušavam dokučiti što misliš. - Dobacim mu pobjednički pogled,
kao da govorim: Vidiš, i ja znam biti iskrena. Donekle.
- Ja zurim jer te volim gledati. Zanimljiva si za gledanje.
- Uf. Zanimljiva. Najgori kompliment u povijesti. Moj siroti, smežurani
ego!
Odmah se u mislima pljusnem. Žicanje komplimenata je smrtni grijeh. -
Nema veze, samo se šalim. Ej, gle onu staru seosku kuću. Tamo bih voljela
živjeti.
- Uglavnom zbog tvojih očiju. - Njegov glas ostane lebdjeti u zraku između
mojega ramena i njegova. Na vjetrobranskom staklu počela se nakupljati
sitna kišica. Čvršće stegnem volan.
- Te potpuno lude oči. Nikada nisam vidio takve.
- Baš ti hvala. Lude. - Ali osjećam da se svejedno smješkam. - To je valjda
točno.
- Ti si moje tijelo nazvala ludnicom. Ja to mislim na isti način. Lakše mi je
kad me ne možeš gledati. Mogu ti svašta reći.
Kiša ojača pa ubrzam brisače i usredotočim se na automobil ispred nas.
Josh uključi radio, što ja iz nekog razloga doživim kao prijetnju. Kao škljocaj
brave kad te netko zaključa.
- Nikada nisam vidio divnije oči. - Kaže to kao da želi da shvatim važnost
te tvrdnje.
Sretna sam što je mrak, jer sam se zarumenjela. - Hvala.
Otme mu se dubok uzdah, a kad ponovno progovori, njegove riječi su kao
baršun koji se tare o osjetljivu školjku mojega uha. Pokušam ga pogledati, ali
on prijekorno cokne jezikom.
- Ali tvoja mala, rumena, ljubavnička usta...

190
 Josh utihne i ispusti zvuk između stenjanja i uzdisanja. Ruke mi se naježe.
Zagrizem se za usnu kako ne bih bila u napasti da odgovorim. Možda će se to
više otvarati što ja duže budem šutjela.
- Jednom si nosila bijelu bluzu pa ti se nazirao grudnjak. Od obojene čipke.
Ružičaste ili možda svijetlo ljubičaste. Nazirao se samo obris. Bio je to jedan
od onih dana kada smo se zvjerski posvađali pa si od bijesa ranije otišla s
posla.
- To se događalo u više navrata. Morat ćeš mi pobliže opisati.
- Voljela bih da me ne podsjeća na takve trenutke.
- Mnogo sam noći ležao u krevetu razmišljajući o obojenom, čipkastom
grudnjakom ispod bijele bluze. Prava sramota - povjeri mi se i blago
promeškolji na sjedalu.
Kada opet progovori, njegov glas uvija mi se u uhu.
- A onaj san koji si mi jednom opisala? Kada si odjevena samo u plahtu, a
uz tebe se privija neki tajanstveni lik?
- A, da. Moj glupi san.
- To je bila laž - izvalim.
- Shvaćam - kaže on nakon stanke. - Bravo, valjda. Posve si me smutila
tom laži.
Prekinula sam njegov zalet i zbog toga odmah požalim. Počne se
uspravljati na sjedalu.
- Doista sam sanjala najprostiji san u svemiru. Ah nije išao kako sam ti
ispričala.
Josh opet potone na sjedalu. Osjećam da je okrenuo lice od mene. Mogu
zamisliti kako se samo postidio. Da je on meni prepričao san i uvjerio me da
sam ja bila u njemu, osjećala bih se smiješno da sam nosila njegovu laž tako
dugo u glavi.
- U snu si bez sumnje bio ti, Josh.
Sada je na meni red da govorim kao da ga nema. Glas mi zvuči izgrebeno
i promuklo, a kiša sve gušće pada. Dok polako pratim zavoj, uz cestu ugledam
blistave oči neke šumske životinje.
- Legla sam razmišljajući o tebi i tome kako bih te željela izazivati
kratkom, crnom haljinom. Željela sam da me pogledaš i... primijetiš. Još nisam
sigurna zašto sam točno željela odjenuti tu crnu haljinu. Ali tijekom noći
došao si mi u san. Legao si na mene i zapetljao me u plahte.
On naglo dahne. Moram to izgovoriti.

191
 - Upamtila sam nešto što si mi rekao na poslu toga dana. Rekao si:
Natjerat ću te da jebeno naporno radiš. Nema cure koja nakon toga ne bi o tebi
sanjala erotski san. Čak i ona koja te mrzi iz dna duše.
Tišina. Nastavim.
- Natjerat ću te da jebeno naporno radiš. To si mi rekao i u snu. Nasmiješio
si mi se, a ja sam se probudila na rubu orgazma.
- Ozbiljno - protisne Josh.
- Skoro sam svršila pri pomisli na tebe koji me pritišćeš težinom svojega
tijela i smiješiš mi se.
Krajičkom oka vidim da su mu pesnice čvrsto stegnute na koljenima.
- Samo ti to treba? To je lako srediti.
- Bila sam toliko šokirana da sam se cijeli sutrašnji dan čudno ponašala.
Ovdje izlazimo s autoceste?
Dok prilazimo izlazu, on nekako grčevito uspije protisnuti potvrdan
odgovor. Upalim žmigavac i izađem. On se pomakne na sjedalu. Bacim pogled
na njegovo krilo. Ulična svjetiljka srdačno mi priušti jedan kadar tvrde
nabrekline.
- Zašto si onda lagala o snu?
- Nisam htjela ništa reći o tome, ali nisi se dao smesti. Kako da to priznam?
Bilo me stid. Mislila sam da ćeš me zezati. Pa sam lagala.
- Tvoja majušna haljina... - Nešto si mumlja u bradu.
Oboje se na isti način promeškoljimo. Njemu oči polete prema mojem
krilu i savršeno se dobro razumijemo.
Glavna ulica Port Wortha široka je i razdijeljena širokim, zelenim
ogradama punim petunija i geranija, koje crveno blistaju pod našim farovima
i mjedenim uličnim svjetiljkama. Ne sumnjam da je danju to prelijep prizor.
- Bilo je to onoga dana kada sam mislio da lažeš o svojem spoju. Ovdje
lijevo pa tom ulicom do kraja.
Sigurno će se nasmijati. Smiješno je sad kad se toga sjetiš.
- Da, stvarno sam lagala.
- Lucinda. Jebote! Zašto? - Njegova srdžba je neukrotiva,
- Sjedio si za radnim stolom gledajući me kao da sam zadnja gubitnica.
- Jebem ti sve. Zar je moje lice tako jebeno teško iščitati? - Kad ne kažem
ništa; Josh odmahne glavom.
- Znači, ja sam nekako kriv za sve? Zato što Danny njuška oko tebe kao
pas?

192
 - Da, to je bila laž, ali ti nikako da se okaniš teme. Rekao si da ideš u isti
bar. Kako sam mogla sjediti tamo sama? Morala sam se spustiti u odjel za
dizajn i pronaći nekoga. Znala sam da će on pristati.
- Ne bih sjedila sama. Ja bih bio s tobom. Bio bih to ja.
Otvorim usta, a on podigne ruku da me ušutka.
- Misliš da ti je prijatelj, ali on od tebe želi nešto više. To je neugodno očito.
Kada ga idući put vidim, objasnit ću mu neke stvari o tebi i meni. Samo da ne
bude zabune.
- Ma nemoj? Možda bi te neke stvari prvo trebao meni objasniti.
- Ulaz je ovdje.
Zaustavim se ispred Grand Hotela Port Worth. Blista pred našim
farovima, raskošan i zlatan, sa savršeno manikiranim travnjacima. Službenik
na parkiralištu dade mi znak pa uspijem parkirati i izvučem se iz automobila
na drhtavim nogama i dohvatim torbicu. Odem do prtljažnika, ali tamo već
drugi hotelski namještenik odjeven kao igračka vojnika vadi naše torbe. Josh
ga razdraženo gleda kao da se dosađuje.
- Hvala vam. - Obojici dam napojnicu. - Puno vam hvala.
Josh ode na recepciju. Recepcioner se vidno trzne kad ga osinu njegove
plave, laserske oči. Okrenem se puni krug oko sebe. Predvorje je cijelo u
crvenim nijansama: jagoda, rubin, krv, vino. Na jednome zidu visi divovska
tapiserija s izblijedjelim srednjovjekovnim prizorom. Pred ženom kleče lav i
jednorog. Nada mnom visi luster usred stropa načičkanog štukaturama. Tu je
i spiralno stubište koje se u koncentričnim krugovima uspinje na četiri kata.
Kao da sam se našla usred srca.
- Spektakularno, zar ne? - obrati mi se čovjek u odijelu sa šanka.
- Divno je. - Sklopila sam ruke ispred sebe kao školarka. Pogledom
potražim Josha, ali ga ne vidim.
- Bolje izgleda odavde sa šanka - kaže čovjek u odijelu dajući mi znak da
priđem.
- Dobar pokušaj - oštro će Josh, stvorivši se pokraj mene. Primi me oko
struka i povede prema dizalu. Zamalo čovjeku kroza smijeh dobacim ispriku:
- Sori, stari.
- Koliko ključeva imaš u ruci? - Josh pritisne dugme pokraj dizala i pokaže
jednu karticu za otključavanje kao da je adut u pokeru.
- Za vjenčanje je rezerviran određen broj soba. Pokušao sam ti uzeti
vlastitu sobu, ali cijeli hotel je zauzet. Patrick vjerojatno smatra da je to
duhovito.

193
 Znam kada laže, a kada ne. Sada je iskreno razdražen. Dobacim preko
ramena pogled recepcioneru, kojeg upravo tješi šef.
Kada pronađemo sobu, Josh četiri puta pokuša otključati vrata karticom.
Kada napokon otvori vrata, ja ga u dva navrata pokušam zaobići, a kada se
slučajno sudarim s njim, svaki obli, ženski dio mojega tijela udari ga kao
kuglica u fliperu. Sisa, bok, stražnjica.
Nosač odloži naše torbe. Josh mu da napojnicu. Ostanemo sami.

194
 POGLAVLJE 21

J osh polako i odmjereno odloži karticu na komodu sebi slijeva.

Mene nakratko obuzme strah. Gorostasan je, tamnoput i drhtav dok mi
prilazi, a atomi vibriraju, zamućujući mi pogled dok se ne zaustavi
položivši vrh cipele tik do mojeg.
Do sada se nikada nismo nadmetali u zurenju u zaključanoj hotelskoj
sobi.
Jednim pokretom mi raskopča dugme kaputa. Izdajnička tkanina se
rastvori, kao da govori: Slobodno se poslužite, gospodine! Josh zavuče ruke
pod kaput, a trepavice mu se mrvicu spuste kad se blago izvijem pod
njegovim dodirom. Usidri prste na dnu mojih leđa, blago mi ih utiskujući u
kralježnicu.
- Hajde da to učinimo. - Trebala bih pisati sonete. Primim ga za pojas i
povučem prema krevetu. On me polako spusti na rub madraca i uhvati me za
gležanj. Osjećam kako drhti. Izuje mi cipele i uredno ih odloži uz krevet.
Već sto godina nisam osjetila mušku kožu na svojoj. Živjela sam u celibatu
otkako sam upoznala Josha. Kad sam to shvatila, očito mi se u očima pokazala
smetenost. Josh to opazi i pogladi me prstom po bradi.
- Maloprije sam se više ljutio na sebe.
Spusti mi se među stopala. Kao dobar dečko koji je kleknuo uz krevet da
se pomoli.
Kada me ponovno pogleda, u tamnoplavim očima čita mu se tvrdoglavost.
Uvjerena sam da će me poljubiti u obraz i otići, pa ga obujmim jednom nogom
i povučem ga u kolijevku svojih bedara.
Njemu se otme iz usta nešto kao uf, a ja mu obujmim lice objema rukama
i poljubim ga.
Obično se voli nježno ljubiti. Ali večeras se ja želim ljubiti žestoko. Čim
nam se usne dodirnu, rastvorim mu usta. Pokuša me usporiti, ali ne dam se.
Privijam se uz njega dok ne gurne bokove prema meni. Osjećam tvrdoću koja
se utiskuje u mene.
Ako sam ikada pomislila da sam ovisnica, bio je to eufemizam. Želim se
predozirati njime. Do kraja ovoga vikenda, ležat ću ošamućena u nekoj uličici,
ne znajući ni vlastito ime. Barem razumijem ovu požudu. Mogu se nositi s
njome jer je, iskreno, to jedini ventil koji imamo. Stežem ga rukama i nogama
kao škripac pa se iznenadim kada osjetim navalu sile teže. Otvorim oči i
shvatim da je ustao i podigao me sa sobom.
195
 - Hoćeš li me večeras ubiti? - upita usnama priljubljenima uz moja, a ja ga
opet žestoko poljubim.
- Pokušat ću.
Moj zadnji dečko, posljednji s kojim sam vodila ljubav prije nekih sto
godina, bio je visok samo oko 165 centimetara. Nikada me nije mogao podići.
Vjerojatno bi mu pri pokušaju napukao disk krhke, dječačke kralježnice. Josh
se spusti na prelijep, antikni naslonjač, koji sam tek mutno zapazila kad smo
ušli.
Cijeloga života, prije Josha, prezirala sam dečke koji se razmeću svojom
snagom. Ali možda još postoji djelić mene koji želi da ga nose i maze. Suknja
mi se podigla uz bedra pa mi vjerojatno vidi rublje, ali oči mu ne lutaju
nadolje. Glavom mi proleti riječ džentlmen.
Josh podigne ruku, na što bih se prije lecnula, a sada mu položim obraz
na dlan.
- Uspori.
U nevjerici odmahnem glavom, ali on me pogleda ravno u oči: - Molim te.
Obuzme me sumnja. - Ne želiš?
Josh napravi krug bokovima. Ima protiv mene tvrd, bolno čvrst dokaz.
Želi me toliko da su mu oči opet pocrnjele kao u serijskog ubojice. Približim
obrve njegovima. Dišemo jedno u drugo, jedva se dodirujući usnama.
Želi mi utisnuti usne u kožu. Gristi. Jesti. Proždirati. Želi me na sve četiri.
Vlažna koža i hladan zrak. Prsti koji klize u mene. Prošaptane riječi jedva
čujne od ubrzana daha. Suze frustracije i razmočena maskara koje tvore
Rorschachov uzorak na jastučnici.
Već znam što me čeka. Mamljenje, mučenje, zloslutno upozorenje kada
mu se previše približim. Okretat će me u položaje koji mu se svide,
zapovjedničkim me rukama obuhvaćajući, naginjući, stežući i gladeći.
Ali znam i da će me nasmijavati. Uzdisati. Bockat će me, koreći me zbog
teatralnosti, mameći mi smiješak na usne čak i kad bih ga najradije zadavila.
Prkosom ću se izboriti za odgodu. Pokornošću za poljubac.
Upravo on to traži, naravno. Odgodu. Želi se igrati mnome dok me
orgazam ne potrese, nekoliko sati nakon prvog dodira. Ovo uskrsno jaje
trajat će mu danima. Komadić po komadić. Topit će mu se na jeziku. Želi to
učiniti toliko puta da više ne možemo ni izbrojiti i vjerojatno pritom umrijeti.
Želi biti siguran da sam ovisna o njemu. Doista, znam što ću dobiti od njega u
krevetu. Isto što sam uvijek dobivala.
Pred očima mi bliješte svi pornografski prizori koje sam ikada vidjela dok
on oblizuje usne i pušta da mu pogled padne na čipkani obrub mojih čarapa.
Pokuša nešto reći, ali ne uspije.
196
 Nespretno mu raskopčavam košulju, povlačeći dugmad dok ne čujem
pucanje konca.
- Zašto sve te boje tako lijepo pristaju tvojoj koži? Čak i ona odvratna boja
senfa. - Spustim usne na njegov vrat. - Prelijep muškarac, nadljudski krasan
pod fluorescentnom, uredskom rasvjetom.
- Zelena, boja ljubomore. U zadnje sam vrijeme bio pravi ljubomorni
luđak.
- Senf, pukovnička boja. Hajde da je spalimo.
- Naravno, Malena. Spalimo košulju! U kontejneru, u sporednoj uličici.
Nasmije se pa uzdahne uz moj vrat, nimalo mi ne olakšavajući pokušaj da
mu raskopčam što više dugmadi. Uvučem mu ruke pod košulju.
- Ti si kao plakat s anatomijom ljudskog tijela pod savršeno izglačanim
poslovnim odijelom. Oduvijek sam to slutila. Clark Kent.
- Uspori. - Josh mi izvuče obje ruke iz svoje košulje. Malo se opirem, ali on
me blago stegne kao da sam u lisicama i podigne lice prema mojem.
Opet se ljubimo, meko kao svila, laganije nego što sam mislila da je
moguće nakon što mi je dopao grubih šapa.
On bi blago utiskuje palčeve u zapešća pa se lagano izvijem, privijajući
grudi uz njegove dok se ljubimo. Divlje nestrpljenje koje me obuzelo donekle
se ublažilo, jer mi je uspio prodati ideju o odgodi.
- U prošlosti smo previše brzali - kaže kao da mi čita misli. - Čemu žurba?
Primati Josheve poljupce, njegove nježne i zrele usne, zadovoljstvo je
usporedivo sa seksom. Misli samo na mene i moje reakcije, uči što mi se sviđa,
uskraćuje, da je i razgovara sa mnom bez riječi. Kad zaškiljim da ga pogledam,
vidim da on čini isto.
Srce mi se stegne kada se nasmiješi uz moje usne.
- Kako si? - šapne, a ja mu polako grickam riječi s jezika.
- Što ti misliš?
Ruke mu se nevoljko spuste s mojih zapešća. Kada se uvjeri da ću
nastaviti u ležernijem ritmu, obujmi mi stražnjicu i čvrsto je stegne.
- Sjajna si. Čovječe, Luce.
- Nego što. - Ushićuje me spoznaja da ga mogu poljubiti kad god zaželim.
Razgledavam njegovu kožu kao zapovjednik, čiji je on novoosvojeni teritorij.
On zadrhti pod mojim pogledom.
- Hajde da igramo jednu posebnu igru - kažem mu. - Zove se: Tko će prvi
svršiti?
- Poznata i kao Srebrna medalja, zlatna medalja.

197
 Smijemo se. Baš dok mu raskopčavam manžete, zazvoni mu mobitel. On
se odluči oglušiti i privuče moja usta ponovno svojima. Gricne mi donju usnu.
- Tako zgodna - kaže mi. - Neopisivo zgodna.
Mobitel ne prestaje zvoniti. Kada napokon utihne, odahnem. Ali opet
ponovno zazvoni. Joshu polete oči prema mojima pa frustrirano slegnem
ramenima i siđem s njega.
- Isključit ću ga.
Dok on kopa po džepu, ja promatram djelo svojih ruku. Izvaljen je u
naslonjaču, raširenih nogu, raskopčane košulje, posve raščupane kose,
mutnih i zatamnjenih očiju.
- Izgledaš kao štreber koji je upravo razdjevičen na stražnjem sjedalu
mojega auta.
Njemu oči razdragano zaiskre. - Tako se i osjećam. - Iskopa mobitel i ovlaš
baci na njega pogled, ali se onda bolje zagleda.
- Mama je. O, sranje. Posve sam zaboravio na nju.
Odem u kupaonicu da se sakrijem. Obuzima me sram pri pomisli na
upoznavanje s njom. Nisam sigurna što bih sa sobom pa slušam kroz vrata
umirujuću melodiju njegova glasa. Operem ruke, stisnem natečene usne i
zurim u svoj odraz u zrcalu. Izgledam kao porno-verzija sebe same.
Josh mi se obrati kroz vrata. - Luce. Oprosti, ali moram dolje na nekoliko
minuta.
Otvorim vrata. - Je li sve u redu?
- Mama je dolje. Navodno je napravila središnji buket od cvijeća iz svojega
ružičnjaka, ali ne može pronaći nikoga od hotelskog osoblja da joj pomogne
pa ju je počela hvatati panika. Jebeno beznadno. Moram dolje nekome razbiti
zube. - Zakopča košulju.
- Naravno. Samo ti idi. Rasplači nekog hotelskog zaposlenika. Da ti dođem
pomoći?
- Ne, umorna si. Da ti naručim dostavu u sobu? Ili donesem kavu?
- Ne, dobro sam. Možda se istuširam dok te nema. Sigurna sam da ću biti
zavodnički izvaljena na krevetu u nečem čipkastom kad se vratiš.
On se lecne i namjesti hlače. Toliko je rastrzan da ga moram požaliti.
- Ne možeš je ostaviti dolje da se muci.
- Ne znam koliko će mi trebati, ali nadam se ne više od nekoliko minuta.
Opusti se, brzo se vraćam.
- U redu je. Nema šanse da bih brijala s frajerom koji odbija pomoći
uzrujanoj mami. Idi.

198
 Kupaonica je velika gotovo kao moja spavaća soba. Istuširam se i umijem.
Perući zube, pogledam si lice, blijedo i nenašminkano, pa se podsjetim da me
već vidio takvu. Zapravo, vidio me i u gorem stanju.
Vidio me znojnu, kako povraćam, grozničavu, u snu. Vidio me ljutitu,
frustriranu, uplašenu. Napaljenu, osamljenu, čeznutljivu. Kako god izgledam,
njega ništa ne može smesti. Uvijek me gleda na posve isti način. To mi daje
samopouzdanja da izađem u majici s Pospanosaurom i kratkim hlačama za
spavanje. To je zvučalo kao smiješna ideja, ali sad se pogledam u zrcalo iznad
psihe.
Izgledam kao da mi je deset godina. Nema veze. Lucy u negližeu bila je
varka.
Tišina se oteže. Provjerim pozive na mobitelu. Ništa. Gurnem prekrivač u
stranu i uvučem se u krevet. Ne mogu suspregnuti uzdah olakšanja. Nakon
stresa i napetosti proteklih nekoliko dana, ovo nije ni izdaleka tako strašno
kako sam zamišljala. Plahte se brzo zagriju pa zadovoljno razgibavam
umorna stopala.
Oslonim se o hrpu jastuka i uključim televizor. Pronađem kanal na kojem
se emitira Hitna služba, što me neobično umiruje. Josh je tu seriju sigurno
gledao. Pokušam tražiti medicinske netočnosti, ali kad mi oči postanu suhe i
umorne, sklopim ih. Da se umirim, pritisnem sviraj u svome pamćenju i
suspregnem zijevanje.
Opet sam ondje. U onoj noći kada sam progutala svoj prokleti ponos i
otišla u njegov stan. Moje privatno sretno mjesto u mojoj duši. Sklupčana sam
na njegovoj sofi, a meki, debeli jastuci grle mi leđa. Osjetim kako se sofa
uleknula kada je sjeo do mene, a ja znam da ću biti dobro dok god je on uz
mene. Ne znam koliko to dugo traje. Sjedim držeći se za ruke s
najnevjerojatnijim muškarcem kojeg sam ikada upoznala. Gleda me s
vatrenom nježnošću. Gleda me kao da me voli.
Sada već znam da sanjam.

Probudim se kada mi sunce zasiječe jastuk kroz prorez među hotelskim

zavjesama. Prvo pomislim: O, ne, previše mi je udobno.
Potom pomislim: Napokon mogu gledati Josha kako spava.
Ležeći licem u lice na jastucima koji se dodiruju, cijelu smo se noć
nadmetali u zurenju zatvorenih očiju. Trepavice mu se uvijaju uz obraze,
sjajne i tamne. Ubila bih za takve trepavice, ali čini se da su darovane samo
posebno muževnim muškarcima. Grli moju ruku kao da je medvjedić. Ne
mrzim ga. Nimalo. A to je katastrofa. Kad mu prstima pogladim čelo, namršti
se. Zagladim taj nabor.

199
 Podignem se na lakat i vidim da na satu uz uzglavlje piše da je 12:42.
Moram nekoliko puta pogledati da povjerujem. Zar smo prespavali podne?
Nakon zajedničkog iscrpljivanja proteklih nekoliko dana, impresivno smo
dugo zaspali.
- Josh. - Kad već spavamo u istome krevetu, nema smisla da ga službeno
oslovljavam punim imenom. - U koliko je sati svadba?
Josh se prene i otvori oči. - Bok.
- Bok. U koliko sati je svadba? - Pokušam se izvući iz kreveta, ali on mi
jače stegne ruku.
- U dva popodne. Ali moramo stići ranije.
- Skoro je jedan. Popodne.
Zgrane se. - Ovako dugo nisam spavao od srednje škole. Zakasnit ćemo. -
Neovisno o tome, trkne mi lakat kao da je potporanj bicikla pa padnem natrag
na madrac. Stignem ugledati dio gole ruke. Nosi crnu potkošulju.
- Lijepe ruke.
Kliznem dlanovima niz jednu, gledajući kako lelujaju po napetim,
isklesanim oblinama. Ponovim to. Gleda me. Sljedeći put prijeđem mu po koži
noktima. Naježi se. Mmmm. Sagnem se da mu poljubim naježenu kožu.
- Baš si faca, Joshua Templeman. - Sklonim mu kosu s čela. Raskuštrana
je i neuredna. Nekoliko minuta ga začešljavam.
- Previše se trudim da te zavedem?
On me privuče bliže. Nikada nisam zamišljala da je Josh maza. - Pa, uvijek
se možeš više potruditi.
Baš je sladak. Ležati uz njega u krevetu prava je raskoš. Bez razmišljanja,
upitam ga nešto što me oduvijek zanimalo: - Kad si zadnji put bio u vezi?
Pitanje odjekne kao da sam udarila o gong. Bravo, Lucy. Spominji druge
žene dok ležite zajedno u krevetu.
- Hm. - Duga stanka. Tako duga da pomislim kako je zaspao ili mi se
sprema reći da je bio u braku. Premlad je. Nije valjda. Josh pokuša ponovno:
- Hm. Ovaj...
- Nemoj mi reći da čekaš okončanje brakorazvodne parnice ili tako nešto.
On mi obujmi rukom leđa, a meni glava polako spuzne na njegovo rame.
Jedva držim oči otvorene, jer mi je beskrajno udobno. I toplo. Okružena sam
njegovim mirisom i pamučnim plahtama.
- Nitko ne bi bio takav mazohist da se uda za mene.
Zvuči malčice uvrijeđeno. - Netko bi. Totalno si divan. Uredan si. Visok i
mišićav. I zaposlen. Imaš dobar auto. I savršene zube. Zapravo si čista
suprotnost frajerima s kojima sam do sada hodala.
200
 - Dakle, svi su bili... odvratni, neuredni trolovi... nezaposleni. .. i niži od
tebe? Kako je to moguće?
- Čitao si mi dnevnik. Zadnji dečko bio je tako sitan da je mogao navući
moje traperice.
- Ali sigurno je bio drag. Da bi bio moja suprotnost, mora biti prokleto
drag. - Zagleda se u zid.
- Bio je, valjda. Ali i ti znaš biti drag. Upravo sad si drag.
Osjetim zube na svojoj ključnoj kosti pa se nasmijem.
- Dobro, nikada nisi drag. - Zubi se povuku, a u isto mjesto njegove usne
mi utisnu mek poljubac.
- Kada si prekinula s tim svojim patuljkom? - Počne mi dokono ljubiti vrat,
brižno i nježno. Kada zabacim glavu da mu omogućim lakši pristup, pogled
mi opet padne na sat. Stvarni svijet nadire. Pitam se imam li energetsku
pločicu u torbici.
- Nekoliko mjeseci prije spajanja B&G-ja. Nije funkcioniralo već neko
vrijeme. Na poslu mi je bio stresno, nismo se često viđali pa smo se složili da
se privremeno raziđemo. Nikada se više nismo sastali.
- To je bilo davno.
- Zbog toga stalno skačem na tebe. Ali nisi mi odgovorio. Čekaj, nemoj mi
reći, ne želim znati. - Ne mogu podnijeti pomisao na to da zadovoljava drugu
ženu.
- Zašto ne?
- Ljubomora - zastenjem, on se tiho nasmije, ali se brzo pribere. Kada
napokon objasni, vidno mu je neugodno:
- Izlazio sam s jednom ženom, ali prekinuli smo prvoga tjedna nakon
preseljenja u novu B&G-jevu zgradu. Ona je prekinula.
- B&G upropaštava još jednu vezu. - Dođe mi da si pregrizem jezik, ali
riječi nezaustavljivo teku: - Kladim se da je bila visoka.
- Da, prilično visoka. - Posegne na noćni ormarić i dohvati svoj sat.
- Plavokosa.
Josh stavi sat i pogleda me. - Da.
- Dovraga, zašto su uvijek visoke plavuše? Kladim se da je imala smeđe
oči i preplanulu put, a tata joj je plastični kirurg.
- Ti si čitala moj dnevnik. - Josh djeluje pomalo uznemireno.
Pritisnem lice uz njegovo rame. - Nagađala sam da je i ona moja
suprotnost.
- Bila je... - Josh čeznutljivo uzdahne, a meni se srce stegne. Posesivna
mala spiljska žena u meni pojavi se na otvoru svoje spilje i namršti.
201
 - Bila je jako draga.
- Uf, draga. Fuj.
- I oči su joj stvarno bile smeđe. - Josh gleda kako to vrtim po glavi.
- Zvuči kao opravdan razlog za prekid. Znaš što? Oči su ti pretjerano
plave. To jednostavno neće ići. - Nadala sa se duhovitom odgovoru, ali njegov
ton je ubojit:
- Ti si stvarno mislila da će ovo ići?
Sada je na meni da kažem: Hm. Već sam se napola povukla natrag u svoju
školjku kada on duboko uzdahne.
- Oprosti. Pogrešno je ispalo. Nekad sam stvarno cinični gad.
- To mi nije novost.
- Zato i nemam curu. Sve me zamijene dragim dečkima.
Zagleda se u strop s toliko žaljenja u očima da mi padne na pamet nešto
strašno. Čezne za nekom. Visoka plavuša slomila mu je srce i prešla na nekog
jednostavnijeg. To bi objasnilo zašto mrzi drage dečke. Dok ja smišljam kako
da ga to pitam, on baci pogled na sat.
- Trebali bismo požuriti.

202
 POGLAVLJE 22

M olim te, na brzinu mi opisi ključne igrače u tvojoj obitelji.

Ima li tabu tema? Ne želim pitati tvojega ujaka gdje mu je supruga
da bi se pokazalo da je ubijena. - Kopam po torbi.
- Pa, dok sinoć nisam prenio četrdeset pet cvjetnih aranžmana u hotel jer
joj nisu mogli pronaći jebena kolica, mamu nisam vidio nekoliko mjeseci.
Zove me skoro svake nedjelje da me izvijesti o susjedima i prijateljima do
kojih mi nikada nije bilo stalo. Bila je kirurginja i uglavnom se bavila srcima i
transplantacijama. Voli dječicu i svetačke tipove. Svidjet ćeš joj se. Jako ćeš
joj se svidjeti.
Shvatim da pritišćem rukom srce. Želim joj se svidjeti. O, ti vrapca.
- Reći će ti da te želi zauvijek zadržati uza se. A moj tata je mesar.
Lecnem se.
- Tako zovu kirurge. Kada ga upoznaš, bit će ti jasno zašto. Uglavnom je
dežurao u hitnoj službi. Uz doručak znam čuti svašta: Sinoć su nekom tipu
zabili u vrat štap za biljar. Automobilske nesreće, tučnjave, neuspjela
ubojstva. Vječno se bavio pijancima oderane kože i ženama s masnicama i
slomljenim rebrima. Sređivao je sve što mu se našlo pod rukom.
- Težak je to posao.
- Mama je također bila kirurginja, ali nikada nije bila mesar. Njoj je bilo
stalo do osobe na stolu. A tata... tata se bavio mesom.
Josh sjedne na prozorsku dasku izgubljen u mislima, a ja potražim odjeću
u torbi da ga ne ometam. Počnem u kupaonici nanositi šminku.
Nakon nekoliko minuta, izvirim kroz odškrinuta vrata. U zrcalu vidim da
je gol do pasa, veličanstveno gol, i da je otvorio zatvarač na mojoj vreći za
haljinu. Drži tkaninu s dva prsta, glave nagnute u stranu kao da je prepoznaje.
Potom protrlja lice rukama.
Mislim da sam pogriješila s plavom haljinom.
Kada sam u četvrtak u vrijeme ručka odjurila u mali butik blizu posla, to
je zvučalo kao genijalna ideja, ali možda sam ipak trebala odjenuti nešto što
već imam. No, sada je prekasno. Josh rastvori dasku za glačanje i prebaci
preko nje košulju.
Nogom otvorim vrata kupaonice. - Ti bokca. U koju teretanu ideš? U sve?
- U onu prizemlju McBrideove zgrade, nekoliko metara od posla.

203
 Moram progutati usta puna sline. - Siguran si da moramo ići na vjenčanje
tvojega brata?
Nikada nisam vidjela toliko njegove gole kože, koja blista od zdravlja,
zlatna poput meda i besprijekorna. Duboki usjeci njegovih ključnih kostiju i
kukova dojmljiv su okvir. Između njih nižu se mišići, koji svi redom
predstavljaju ostvaren cilj i novu kvačicu u dnevniku. Plosnati, kvadratni
prsni mišići zaobljenih rubova. Koža trbuha čvrsto zategnuta preko mišića u
kakve inače mogu zuriti samo tijekom plivačkog finala na Olimpijadi.
Dok glača košulju, gibaju mu se svi mišići. Bicepsi i donji abdomen išarani
su onim upadljivo muževnim žilama. Te žile lelujaju preko mišića govoreći:
mi smo ovo stekle. Usjeci na bokovima kao strelice pokazuju prema
međunožju, skrivenom hlačama.
Nezamisliva mi je količina požrtvovnosti i predanosti potrebna da se
takvo što postigne. To je baš u Joshevu stilu.
- Zašto izgledaš tako? - Zvučim kao da sam u predinfarktnom stanju.
- Iz dosade.
- Meni nije dosadno. Zar ne možemo ostati ovdje i pronaći u mini baru
nešto što bih razmazala po tebi?
- Baš imaš pohotne oči. - Priprijeti mi glačalom. - Požuri s dotjerivanjem.
- Baš si stidljiv za tipa koji ovako izgleda.
Neko vrijeme šuti, klizeći glačalom po ovratniku. Vidim da mu je teško
stajati preda mnom gol do pasa.
- Zašto si stidljiv?
- Prije sam hodao s nekim curama... - Utihne.
Prekrižim ruke. Počet će mi ići para na uši. - Kakvim curama?
- Sve su... u nekom trenu, dale do znanja da moja osobnost nije baš...
- Nije baš - kakva?
- Nije ugodna za suživot.
Čak i glačalo počne uvrijeđeno šištati. - Neka te željela samo zbog tijela? I
to ti je rekla?
- Da. - Zakopča jednu manžetu. - To bi mi trebalo laskati, zar ne? Isprva
možda i jest, ali počelo se ponavljati. Stvarno nije ugodno kad ti opetovano
govore da nisi muškarac za vezu. - Nagne se nad košulju da potraži nabore.
Sada shvaćam što je želio poručiti autićem. Vidi mene, pravoga mene.
- Znaš li što iskreno mislim? Mislim da bi bio čudesan čak i da izgledaš
kao gospodin Bexley.
- Napila si se sredstva za dezinfekciju, Malena.

204
 Nastavi glačati s blagim smiješkom. Gotovo drhtim od potrebe da mu
dokažem nešto što ni meni samoj još nije posve jasno. Znam samo da me boli
što smatra da je podbacio u tako važnom aspektu života. Odlučim ga manje
gledati kao seksualni objekt pa se okrenem dok ne obuće košulju. Modra je.
- Obožavam boju te košulje. Slagat će se s mojom haljinom, ovaj, očito. -
Opet se lecnem pogledavši svoju haljinu. Dohvatim torbicu i pronađem u njoj
ruž za usne.
- Mogu li nešto pogledati? - S kravatom prebačenom oko vrata, uzme mi
ruž i pročita što piše na dnu.
- Plamenobacač. Prikladno.
- Da uzmem neki decentniji? - Protresem torbicu tražeći dalje.
- Jebeno obožavam tvoju crvenu. - Poljubi mi usta prije nego što počnem
nanositi ruž. Gleda me kako se šminkam, razmažem, ispravljam. Kada
napokon završi, on djeluje kao da je mnogo propatio.
- Jedva te gledam dok to radiš - protisne.
- Kosa podignuta ili raspuštena?
Djeluje kao da je na sto muka. Podigne je pa kaže: - Podignuta.
Pusti je da padne i skupi kao da je snijeg. - Raspuštena.
- Onda pola gore, pola dolje, može. Prestani se živcirati, uznemiruješ me.
Zašto se ne bi spustio dolje u bar da nešto popiješ? Tekuća hrabrost. Ja nas
mogu odvesti do crkve.
- Spusti se za nekih petnaest minuta, može?
Kada ode, hotelsku sobu ispuni tišina kao pun balon, a ja sjednem na
krevet i pogledam se. Kosa mi pada na ramena, a usne su mi malo crveno srce.
Izgledam kao da ću skrenuti s uma. Svučem se, navučem donje rublje koje
steže obline, zakopčam čarape pa pogledam haljinu.
Kanila sam kupiti nešto prigušene, mornarski plave boje, nešto što ću
moći opet nositi, ali kad sam ugledala ovu svijetloplavu haljinu, morala sam
je kupiti. Teško bih pronašla haljinu boje sličnije njegovoj spavaćoj sobi.
Prodavačica me uvjerila da mi savršeno pristaje, ali Josh je protrčao lice
kao da je upravo shvatio da ima posla s totalnom luđakinjom. To je
neosporno. Doslovno sam se odjenula u plavetnilo njegove spavaće sobe.
Uspijem se zakopčati izvijajući se kao artist u cirkusu.
Odlučim se spustiti velikim zavojitim stubištem umjesto dizalom. Koliko
ću još prilika imati za to? Sve mi se nekako čini da je život niz prilika za
stvaranje novih uspomena. Spuštam se u krugovima prema prelijepom
muškarcu koji stoji za šankom u odijelu i svijetloplavoj košulji.

205
 Kada podigne oči prema meni, izraz u njima me ispuni tolikom
nesigurnošću da jedva stavljam nogu pred nogu. Luđakinja, luđakinja,
šapćem si zaustavljajući se pred njim i oslanjajući laktom o šank.
- Kako ide? - uspijem ga upitati, ali on samo zuri u mene. - Znam, prava
luđakinja, odjevena u boju tvoje spavaće sobe.
Sramežljivo zagladim haljinu. Haljina je u retro-stilu maturalne zabave,
dubokog izreza i pripijena u struku. Kada do mene dopre dašak mirisa ručka
koji se priprema u hotelskoj kuhinji, želudac mi turobno zacvili.
Josh odmahne glavom kao da sam idiot. - Prelijepa si. Uvijek si prelijepa.
Dok mi ugoda koju su mi njegove tri riječi razbuktale u grudima, prisjetim
se bontona.
- Hvala ti za ruže. Nikada ti nisam zahvalila, zar ne? Jako su mi se svidjele.
Nitko mi nikada prije nije poslao cvijeće.
- Crvene kao tvoj ruž. Boje plamenobacača. Nikada se nisam osjećao kao
takvo govno.
- Oprostila sam ti, zar si zaboravio? Stanem mu među koljena i ponjušim
njegovu čašu.
- O, snažna vodica za usta.
- Treba mi. - Iskapi čašu niti ne trepnuvši. - Ni ja nikada prije nisam dobio
cvijeće.
- Svijet je pun glupih žena koje ne znaju kako s muškarcima.
Još sam uzrujana zbog onoga što mi je jutros povjerio. Naravno, svadljiv
je, proračunat, posesivan gad četrdeset posto vremena, ali preostalih
šezdeset posto pun je humora, miline i ranjivosti.
Čini se da sam se i ja napila vodice za usta.
- Spreman?
- Hajdemo. - Pričekamo da nam dovezu automobil pred ulaz. Podignem
pogled prema nebu.
- Pa, kažu da je kiša na svadbi povoljan znamen.
Nakon nekoliko minuta vožnje, položim mu ruku na koljeno koje mu
živčano poskakuje.
- Molim te, opusti se. Ne razumijem zašto si toliko uzrujan. - Odbije
odgovoriti.
Crkvica je udaljena desetak minuta od hotela. Parkiralište je puno
ženama u pastelnim bojama koje se obgrljuju zbog studeni, istodobno se
bakćući svojim partnerima i djecom.

206
 I meni dođe da se ovijem rukama od hladnoće, ali Josh me privuče k sebi
i povede unutra, usput dobacujući Bok, vidimo se poslije nekolicini rođaka koji
ga iznenađeno pozdrave prije negoli im pogledi polete prema meni.
- Nisi baš pristojan. - Smiješim se svima s kojima se mimoiđemo i kod
svakoga pokušam usporiti.
Pogladi mi prstima unutrašnju stranu ruke pa uzdahne. - Prvi red.
Vuče me prema oltaru. Osjećam se kao trag borbenog zrakoplova.
Orguljašica iskušava nekoliko akorda za probu i vjerojatno upravo zbog
Josheva izraza lica panično pritisne previše tipki istodobno. Primaknemo se
prvoj klupi. Josheva ruka stišće moju kao škripac.
- Bok. - Glumi dosadu tako uvjerljivo da je zaslužio Oskara. - Stigli smo.
- Josh! - Žena za koju pretpostavljam da je njegova majka skoči na noge
da ga zagrli. Njegova ruka spuzne s moje pa gledam kako spaja podlaktice na
majčinim leđima. Joshu ipak moram odati priznanje. Za tako nedruštvenog
tipa, stvarno se zna prepustiti zagrljaju.
- Bok - pozdravi je uz poljubac u obraz. - Lijepo izgledaš.
- Za dlaku - dobaci muškarac koji sjedi na istoj klupi, ali Josh kao da ga
nije čuo.
Josheva mama je sitna dama svijetle kose s malim jamicama na obrazima
kakve sam oduvijek i sama priželjkivala. Njezine svijetlosive oči su suzne
kada se odmakne da pogleda svojega visokog divnog sina.
- O! Hvala! - Ozarena je komplimentom, a onda baci pogled na mene. - A
je li ovo...?
- Da. Ovo je Lucy Hutton. Lucy, ovo je moja majka, doktorica Elaine
Templeman.
- Drago mi je, doktorice Templeman. - Prije negoli stignem trepnuti, već
me steže u zagrljaj.
- Zovi me Elaine, molim te. Napokon, Lucy! - kaže u moju kosu. Odmakne
se da me odmjeri. - Josh, predivna je!
- Jako predivna.
- E pa, zauvijek ću te zadržati - kaže mi, na što se ja tupavo nasmiješim od
uha do uha. Josh mi dobaci pogled koji govori: vidiš. Otre dlanove o hlače, a
pogled mu je mahnit. Možda ima fobiju od crkve.
- Nosit ću je posvuda u džepu. Prava lutkica! Dođi i sjedni s nama ovdje
naprijed. Ovo je Joshev otac. Anthony, pogledaj ovu malu ljepoticu. Anthony,
ovo je Lucy.
- Drago mi je - ozbiljno odvrati, a ja zgranuto trepnem. Čisti je Joshua,
samo stariji. Još je nevjerojatno zgodan, poput otmjenog starog lisca, ozbiljno

207
dotjeran u precizno krojenom odijelu. Iste smo visine, a on sjedi, što znači da
je u stojećem položaju pravi pravcati div. Elaine mu položi ruku na vrat, a kad
podigne pogled prema njoj, usne mu se razvuku u jedva zamjetan smiješak.
Potom prebaci na mene svoje zastrašujuće, laserske oči. Genetika me
nikad neće prestati oduševljavati.
- Drago mi je - uzvratim. Zurimo jedno u drugo. Možda bih ga trebala
pokušati šarmirati. To je stari nagon, koji za sada stavljam na pauzu.
Promotrim ga. Odlučim da to ne bi bilo mudro.
- Bok, Joshua - kaže preusmjerivši pogled na sina. - Dugo se nismo vidjeli.
- Bok - otpozdravi Josh i zgrabi me za zapešće pa me povuče da sjednem
između njega i njegove majke. Kao tampon-zona. Moram se sjetiti da ga
poslije prekorim.
Elaine stane Anthonyju među noge i zagladi mu kosu. Ljepotica koja je
ukrotila Zvijer. Sjedne, a ja se okrenem prema njoj.
- Mora da ste uzbuđeni. Upoznala sam Patricka, ali u ne baš najugodnijim
okolnostima.
- O, da, Patrick mi je pričao o tome kada smo se čuli jedne nedjelje. Rekao
je da ti nije bilo dobro. Trovanje hranom.
- Mislim da je to ipak bio virus - kaže Josh primivši me za ruku, koju počne
gladiti kao neki opsesivni čarobnjak. - I ne bi trebao drugim ljudima prenositi
njezine simptome.
Majka ga promotri, opazi da se držimo za ruke i nasmiješi se.
- Štogod bilo, mene je posve pokosilo. Vjerojatno me danas neće
prepoznati. Nadam se. Ali zahvalna sam vašim sinovima na tome što su me
spasili.
Elaine dobaci pogled Anthonyju. Dovela sam Josha na tanak led: na
njegov nedostatak stetoskopa.
- Cvijeće je krasno. - Pokažem golema brda ružičastih ljiljana na kraju
svake klupe.
Elaine odgovori šaptom: - Hvala što si došla s njim. Nije mu lako. - Dobaci
Joshu zabrinut pogled.
Kao mladoženjina majka, Elaine se ubrzo ispriča da dočeka Mindyne
roditelje i pomogne nekolicini jezivo starih ljudi da sjednu u klupe. Crkva se
puni, a zrakom se šire razdragani povici iznenađenja i smijeh, dok se obitelj i
prijatelji ponovno sastaju.
Iskreno, nije mi jasno zašto bi ova situacija bila teška. Meni sve djeluje
posve dobro. Ništa ne nedostaje. Anthony kima ljudima. Elaine ljubi, grli i
nasmijava sve koje dočeka.

208
 Ja sam osamljena knjižica između dva smrknuta držača za knjige.
Anthony nije od onih ljudi koji bi cijenili ćaskanje.
Puštam oca i sina da šutke sjede na ulaštenim, drvenim klupama, a držeći
Josha za ruku pitam se jesam li uopće korisna, kadli ulovi moj pogled.
- Hvala što si ovdje - šapne mi na uho. - Već mi je lakše.
Dok razmišljam o njegovim riječima, Elaine se vrati na mjesto i zasvira
glazba.
Patrick stane pred oltar, dobacivši hladan pogled bratu, a mene
odmjerivši kao da procjenjuje kako se oporavljam od bolesti. Roditeljima se
nasmiješi i glasno uzdahne.
Svi ustanemo kada Mindy stigne u velikoj, ružičastoj haljini paperjastoj
kao kolač. Nevjerojatno je napadna, ali ona djeluje tako sretno dok hoda
prema oltaru, istodobno se smijući i plačući kao luđakinja, da se haljina i
meni svidi.
Zauzme mjesto ispred Patricka pa je bolje promotrim. Ti bokca. Ova je
prava krasotica. Bravo, Patriče.
Vjenčanja na mene uvijek čudno djeluju. Naviru mi suze dok njihovi
prijatelji čitaju naslove pjesama koje su im važne, a svećenik ih podsjeća na
obveze. Dok izgovaraju zavjete, suze mi zapinju u grlu. Prihvatim rupčić koji
mi Elaine pruža i obrišem kutove očiju. Napeto gledam kako si stavljaju
prstenje te odahnem kada kliznu glatko i po mjeri.
Kada padnu presudne riječi - možete poljubiti mladenku - sretno
izdahnem, kao da sam na savršenom posljednjem kadru filma vidjela riječ
SVRŠETAK.
Pogledam Elaine, na što se obje na isti način razdragano nasmijemo i
zaplješćemo. Muškarci oko nas snishodljivo uzdahnu.
Dok mladenci izlaze iz crkve s novim zlatnim burmama, svi ustanu,
žamoreći i stvarajući graju dok nas ne nadglasaju zvuci prastarih orgulja. Prvi
put opazim da ljudi Joshu dobacuju radoznale poglede. Što se to događa?
- Fotografirat će se na obali. Nadam se da vjetar neće otpuhati Mindy -
kaže mi Elaine, uljudno nekome odmahujući. - Mi svi sada idemo u hotel na
piće pa na ranu večeru i govore. U nekom trenutku samo ćemo posuditi Josha
za obiteljske fotografije.
- Zvuči sjajno, zar ne, Josh? - Stegnem mu ruku. Zadnjih nekoliko minuta
djeluje izgubljeno. Trgne se i vrati iz daljine u koju je odlutao.
- Dakako. Hajdemo.
Njegovim roditeljima preko ramena dobacim pogled, nadajući se da
izgleda više začuđeno nego uplašeno dok me Josh steže desnicom i vuče iz
crkve.
209
 - Uspori, Josh. Čekaj, moje cipele. - Jedva držim korak s njim. On se
horizontalno uvuče na suvozačko mjesto i tegobno odahne.
Nije mi lako krenuti u rikverc. Svi istodobno kreću s parkirališta.
- Da idemo odmah natrag u hotel? Ili bi se radije malo vozikao?
- Vozikao. Sve do kuće. Idi na autocestu.
- Ja sam neovisni promatrač. Uvjeravam te da je sve sjajno prošlo.
- Imaš pravo, valjda - kaže teška srca.
- Molim? Bi li to možda mogao ponoviti kako bih snimila? Želim to
postaviti kao ton za SMS-ove: Lucy Hutton, imaš pravo.
Bockanje ga možda trgne iz ovog stanja. On me pogleda.
- Mogu ti snimiti i poruku za glasovnu poštu. Dobili ste pretinac govorne
pošte Lucy Hutton. Trenutačno je zauzeta plakanjem na neznančevu vjenčanju
pa vam se ne može javiti, ali slobodno ostavite poruku.
- Daj, začepi. Sigurno gledam previše filmova. Ovo je strašno romantično.
- Na neku si foru slatka.
- Joshua Templeman misli da sam na neku foru slatka. Službeno je na vrbi
rodilo grožđe.
- Sigurno si plakala iz nekog razloga. Jesi li sanjarila o vlastitoj svadbi?
Obrambeno ga pogledam. - Ne. Naravno da nisam. To bi bilo jadno. Usto,
moj zaručnik je nevidljiv, ne zaboravi.
- Zašto bi onda plakala na vjenčanju ljudi koje ne poznaješ?
- Valjda zato što su vjenčanja posljednji drevni obred naše civilizacije. Svi
žele osobu koja će ih toliko voljeti da ponese zlatni prsten. Znaš, da pokaže
ostalima kako im je srce zauzeto.
- Nisam siguran da je to u današnje vrijeme relevantno.
Smišljam kako da mu to objasnim. - To je iskonski nagon. On nosi moj
prsten. Moj je. Nikada neće biti tvoj.
Vozimo u sporoj koloni sve do hotela. Predam ključeve automobila
zaposleniku, a Josh me pokuša povesti oko zgrade.
- Josh. Ne. Hajdemo.
- Idemo u sobu. - Zakočio je. Kao da ima sto kila.
- Smiješan si. Objasni mi što se događa s tobom.
- Glupo je - promrmlja. - Ništa.
- E pa, idemo unutra. - Čvrsto ga uzmem za ruku i povučem kroz vrata
koja nam drže otvorena.
Udahnem najdublje što mogu i prođem kroz dvoranu u kojoj se pola ljudi
preziva Templeman.
210
 POGLAVLJE 23

U ljupkoj dvorani pokraj plesne, provedemo gotovo dva

sata čavrljajući s ljudima kojima je manje ili više neugodno dok traje
beskrajno drugo primanje uz pjenušac. Kada kažem da čavrljamo, želim reći
da vučem Josha od dalekog rođaka do dalekog rođaka dok on stoji uz mene
gledajući kako umirujem živce pjenušcem koji mi gori u praznome želucu kao
benzin. Svako predstavljanje izgleda isto: - Lucy, ovo je moja tetka Yvonne,
sestra moje majke. Yvonne, ovo je Lucy Hutton.
Nakon što obavi tu dužnost, počne mi gladiti unutrašnju stranu
nadlaktice i širi mi dlan na leđima da pronađe golu kožu ispod moje kose ili
isprepliće prste s mojima. Vječno zureći u mene. Gotovo ne miče pogled s
mene. Vjerojatno sam ga impresionirala svojom vještinom čavrljanja.
Nakon nekog vremena, majka ga povede u vrt pokraj hotela, a ja gledam
kroz prozor kako pozira u različitim kombinacijama obitelji. Smiješak mu je
usiljen. Kada primijeti da špijuniram, mahne mi da izađem, pa on i ja
poziramo zajedno ispred ljupkog ružinog grma. Kada aparat škljocne,
nekadašnja ja odmahne glavom, pitajući se kako sam se našla ovdje. Ja i
Joshua Templeman, snimljeni bok uz bok, nasmiješeni na zajedničkoj
fotografiji. Svaki novi korak u našem odnosu djeluje nevjerojatno.
Kada me okrene prema sebi i obujmi mi lice rukama, čujem kako fotograf
govori: - Krasno. - Opet škljocaj fotoaparata, a ja zaboravim cijeli svijet čim
njegove usne dotaknu moje. Kada bih barem mogla odagnati staro
nepovjerenje, ali sve mi ovo previše djeluje kao san ljetnog poslijepodneva.
Onakav kakav sam nekoć sanjala i poslije se zbog toga zamrzila.
Gledam kako Patrick i Mindy prelaze travnjak, sada romantično zagrljeni
pred drugim fotoaparatom pa shvatim kako sam i ja u romantičnom zagrljaju.
Čovjek koji me toliko dugo mrzio sada se razmeće mnome i privija me uza se.
Kada se vratimo unutra, poljubi me u sljepoočnicu. Spusti usne do mojega
uha i šapne mi da sam prelijepa. Okrene me za devedeset stupnjeva i
upozna s nekim novim rođakom. Stvarno se pravi važan.
Samo još nisam shvatila zašto.
Nakon svakog upoznavanja, spomenemo kako Mindy lijepo izgleda i kako
je obred bio divan, nakon čega slijedi neizbježno pitanje: - Dakle, Lucy, kako
si upoznala Josha?

211
 - Na poslu - odgovorio je Josh prvi put kada se tišina predugo otegnula pa
je to postao ustaljen odgovor.
- Oh, a gdje radite? - iduće je pitanje. Nitko iz njegove obitelji nema pojma
gdje je zaposlen ni što radi. Svima kao da je neugodno, kao da je stvarno
sramotno odustati od studija medicine. Izdavačka kuća bar zvuči
glamurozno.
- Baš mi je drago što te vidim s novom djevojkom - kaže mu jedna prateta.
Meni dobaci značajan pogled. Možda se pričalo da je gej.
Ispričam nas i odvučem ga iza jednoga stupa.
- Morat ćeš se više potruditi. Iscrpljena sam. Sada je na meni red da samo
stojim i pipam te dok ti govoriš. - Pokraj nas prođe konobar i ponudi mi još
jedan kanape. Sada me već zna jer sam ih pojela najmanje dvanaest. Najbolja
sam mu mušterija. Opsjednuta sam večerom, za koju mi je konobar svečano
obećao da će biti poslužena točno u pet. Pratim kazaljke na Joshevu satu,
uvjerena da ću tada već biti mrtva od gladi.
- Ne znam što bih im rekao. - Primijeti modricu od paintballa na mojoj
ruci i počne je zabrinuto gladiti.
- Pitaj ljude nešto o njima, to obično upali. - Neugodno sam svjesna da
nam mnogo ljudi dobacuje radoznale poglede. - Moraš mi reći zašto me svi
gledaju kao da sam Frankensteinova nevjesta. Bez uvrede, čudače.
- Mrzim kad me pitaju o meni.
- Primijetila sam. Nitko nema blage veze o tebi. I nisi mi odgovorio na
pitanje.
- Gledaju mene. Većina me nije vidjela od Velikog skandala.
- Zato si htio da ti glumim curu? Kako bi svi zaboravili da nisi liječnik?
Bolje bi ti bilo da si im podijelio posjetnice. Prestani me dirati. Mozak mi
otkazuje. - Izvučem ruku iz njegove.
- Ne mogu prestati sad kad sam započeo. - Privije me bliže i prinese usne
mojem uhu. - Jesi li ovako meka po cijelom tijelu?
- Što misliš?
- Želim doznati. - Usnama mi okrzne ušnu resicu pa odjednom zaboravim
o čemu smo razgovarali.
- Zašto me stalno ljubakaš i ponašaš se kao da si mi dečko? - Pozorno mu
motrim oči, a kada napokon odgovori, znam da mi nešto prešućuje.
- Rekao sam ti. Ti si mi moralna podrška.
- Zbog čega? Čega to nisam svjesna? - Glas mi postane oštriji pa se
nekoliko glava okrene prema nama. - Josh, osjećam se kao da mi neki mač visi
nad glavom.

212
 On mi pogladi rukom vrat. Zadrhtim toliko snažno da on to osjeti. Kada
se sagne da mi poljubi usne, kapci mi zatrepere kao da će se spustiti i na
svijetu za mene postoji samo on. Želim postojati samo ovdje, u tami,
osjećajući njegovu podlakticu na dnu svojih leđa. Slušati kako mu usne
šapuću: Lucy, ne uzrujavaj se. To nije bio fer potez.
Kad otvorim oči, primijetim da par za koji pretpostavljam da su Mindyni
roditelji razgovara o nama. Oboje mi dobacuju radoznale poglede.
- Prestani mi pokušavati skrenuti pozornost s pitanja. Moramo preživjeti
večeru. A ti ćeš smisliti nekoliko tema za razgovor sa svojom obitelji. Zašto si
tako stidljiv? - Čim to izgovorim, shvatim: - O. Zato što i jesi stidljiv.
Ta nova spoznaja omogući mi da ga gledam na posve nov način. - A ja sam
cijelo vrijeme vjerovala da si nadmeni gad. Mislim, to i jesi. Ali nisi samo to.
Zapravo si nevjerojatno stidljiv. - On trepne, a ja shvatim da sam pogodila
metu.
U grudima mi zatreperi neobičan osjećaj. Rastvori se, udvostruči pa to još
jednom ponovi. Ne prestaje. Perje u mojim grudima postaje sve brže i veće,
kao da se rastresao jastuk. Ne znam što mi se događa, ali perje mi puni grlo i
postaje mi teško disati. On očito vidi da se sa mnom nešto događa, ali me ne
ispituje, nego samo podigne ruku da mi je prebaci preko ramena, a drugom
mi rukom obujmi potiljak. Opet pokušam nešto reći, ali ne mogu. On me grli,
a ja mu bespomoćno stežem revere, a crveno predvorje blista u daljini poput
dragulja.
- Josh - kaže Elaine. - O, evo te. - Glas joj je topao. Josh se okrene u mjestu,
ne puštajući me, nego klizeći cipelama po mramornome podu.
Oči joj malo prejako blistaju dok nas oboje gleda. - Biste li nam se
pridružili kada budete spremni? Sjedite za našim stolom.
- Odmah ću ga dovesti.
Pernata oluja u mojim prstima malo se utiša kada shvatim koliko je
njegova majka sretna što ga vidi s curom. Uspravim se, a njegove ruke spuznu
mi niz leđa. Ljudi polako zauzimaju mjesta za stolovima, okrećući se za nama
dok prolazimo.
- Tko sam ja? - pokušam posljednji put. - Tvoja pospremačica? Tvoja
učiteljica glasovira?
- Ti si Malena - jednostavno odvrati Josh. - Ne treba ništa izmišljati. Hajde.
Idemo to obaviti.
Dok prilazimo stolu, mene obuzme strepnja, a Josh se ukoči. Smjestimo
se i neko vrijeme proučavamo ukrase na stolu i kartice sa svojim imenima.
Druge su natipkane, a moja je ispisana rukom. Pretpostavljam zato što je moj
dolazak prekasno potvrđen.

213
 Za stolom je osmero ljudi. Ja, Josh, njegovi roditelji, Mindyni roditelji te
Mindyni brat i sestra. Sjedim na čelu obiteljskog stola. Da sam znala da će do
toga doći kada sam prihvatila ulogu Josheve vozačice, bila bih sama sebi
opalila šamar.
Čavrljam s Mindynim bratom koji mi sjedi slijeva. Nazdravlja se. Molim
se da Josh bar nešto kaže. Baš kad ga nakanim trknuti ispod stola, Elaine
prekine tišinu. Pitanjem kojeg sam se grozila.
- Lucy, ispričaj svima kako si upoznala Josha.
Vrisnem u sebi. Već sam osam puta danas odgovarala na to pitanje, ali
nije mi postalo ništa lakše. - Pa. Ovaj...
Sranje, zvučim kao eskort dama plaćena po satu, koja se nije sjetila
smisliti uvjerljivu laž. Što smo se ono dogovorili? Ja sam Malena? Ne mogu im
to reći. Ako kanim poniziti Josha, sada je vrijeme za to. Gotovo mogu zamisliti
da izgovaram te riječi: Josh me natjerao da dođem.
- Radimo zajedno - mirno odgovori Josh prelamajući pecivo. - Upoznali
smo se na poslu.
- Uredska romansa - kaže Elaine namigujući Anthonyju. - Takve su
najbolje. Kakav je dojam ostavio kad si ga prvi put vidjela?
Znam prepoznati pravu romantičarku. Ona je majka koja će kompliment
upućen svojem djetetu prihvatiti kao da je upućen njoj. Gleda ga s ljubavlju,
a meni ona u tom trenutku priraste srcu.
- Pomislila sam: Majko mila, kako je samo visok. - Nasmiju se svi osim
Anthonyja. On proučava vilicu kao da se želi uvjeriti da je čista.
- Koliko si ti visoka? - upita Mindyna majka Diane. Još jedno grozomorno
pitanje.
- Punih metar i pol. I žilet. - Moj uvriježeni odgovor po običaju izazove
smijeh.
Konobari počnu posluživati predjelo, a meni želudac gladno zamrmori.
- A kako se tebe dojmila Lucy? - upita Elaine. Osjećam se kao da sjedimo
nasred stola poput cvjetnog aranžmana. To postaje apsurdno.
- Pomislio sam kako ima najljepši osmijeh na svijetu - mirno odvrati Josh.
Diane i Elaine se pogledaju, obje si zagrizu donju usnu, razrogače oči i
podignu obrve. Poznajem taj pogled. Tako gledaju majke pune nade.
Ali čak i meni se otme pitanje: - Stvarno?
Ako laže, stvarno pretjeruje. Poznajem njegovo lice bolje od vlastitoga i
znam kada laže. Josh kimne i pokaže na moj tanjur.
Doznamo da Patrick i Mindy putuju za medeni mjesec na Havaje.

214
 - Oduvijek sam željela otputovati onamo. Treba mi sunce. A trenutačno bi
mi godišnji odmor savršeno sjeo. - Odgurnem tanjur koji sam praktički
polizala i sjetim se da se bliži odlazak na plantažu jagoda. Zaustim da to
kažem Joshu, koji je fasciniran tim mjestom, ali prekine me njegova majka.
- Imaš li puno posla u uredu? - upita Elaine.
Ja kimnem. - Jako puno. Kao i Josh.
Primijetim da je Anthony otpuhnuo sebi u bradu, svrnuvši pogled s
omalovažavanjem. Kako li mi je taj pogled poznat. Josh se ukoči, a Elaine se
namršti mužu.
Posluže glavno jelo, na koje se s guštom bacim. Raspoloženje za stolom
počinje pucati od napetosti. Pukotine se pojavljuju posve polako, ali znam im
izvor. Istina, Anthony nije mnogo govorio, ali djeluje kao posve drag čovjek.
Elaine je sve napetija, a njezin smiješak sve usiljeniji dok se trudi održati
dobro raspoloženje. Vidim da dobacuje Anthonyju molećive poglede.
Dok konobari skupljaju prazne tanjure nakon glavnoga jela, vidim da se
glavni igrači pripremaju za govore. Anthony izvadi iz džepa bilješke. Dok
iskušavaju mikrofone, privučem stolicu mrvicu bliže Joshu, a on mi prebaci
ruku preko ramena. Oslonim se o njega.
Govore održe Patrickov kum i Mindyna kuma. Njezin otac zaželi Patricku
dobrodošlicu u obitelj, a ja se nasmiješim osjetivši iskrenost u njegovu glasu.
Govori kako mu je drago što je dobio sina. Josh me privije bliže sebi, a ja mu
to dopustim.
Anthony stane na podij i izvadi podsjetnik, s izrazom lica koji graniči s
gađenjem. Nagne se prema mikrofonu.
- Elaine mi je napisala neke prijedloge, ali mislim da ću se na njih oglušiti.
- Govori polako i odmjereno sa sarkastičnim prizvukom, koji je očito
nasljedan u obitelji Templeman.
Prostorijom se prolomi smijeh, a Josh se malčice uspravi. Ne. trebam ga
niti pogledati da bih znala kako se mršti.
- Oduvijek sam od svojega sina očekivao mnogo. - Anthony se drži za
govornicu gledajući uzvanike. Izrazio se kao da ima samo jednoga sina.
Možda samo previše učitavam.
- I nije me razočarao. Nijednom. Nikada nisam primio poziv od kojega se
ježi svaki roditelj: Bok, tata, zaglavio sam u Meksiku. Patrick mi to nikada nije
priuštio. - Uzvanici se glasnije nasmiju.
- Nisam ni ja - šapne mi Josh.
- Diplomirao je među pet posto najboljih na svojoj godini. Bila je
povlastica gledati ga kako stasa u muškarca kojega danas vidite - naglasi
Anthony. - Stekao je iskustvo na mnogim poljima i kolege ga uvažavaju.
215
 U glasu mu ne čujem ganutost, ali dugo zadrži pogled na sinu.
- Moram reći da sam vidio sebe u Patricku onoga dana kada je diplomirao
medicinu. Laknulo mi je što sam znao da će se medicinska dinastija nastaviti.
Čujem kako je Josh oštro udahnuo. Sve mi žešće steže ramena.
Anthony podigne čašu. - Ali ja vjerujem da je čovjek onoliko snažan koliko
i osoba s kojom je odlučio podijeliti život. A danas kada se vjenčao s
Melindom, opet sam ponosan otac. Mindy, tebi moram reći da si izabrala
izuzetnog Templemana za udaju. Mindy, dobro došla u obitelj.
Svi podignemo čaše osim Josha. Bacivši pogled preko ramena, vidim
dvoje ljudi koji se došaptavaju i pogledavaju prema nama. Mindyna majka
pogleda Josha s iskrenom sućuti.
Mindy i Patrick razrežu tortu i daju jedno drugome zalogaj. Radovala sam
se torti i nisam ostala razočarana. Pred mene stave krišku teške čokoladne
slastice.
- Sjajan govor. Hvala ti na toj maloj primjedbi - obrati se Josh ocu.
- To je bila šala. - Anthony se nasmiješi Elaine, ali ona nije oduševljena.
- Urnebesna. - Pogled joj je leden.
Znam kada treba promijeniti temu. - Ova će biti čokoladno samoubojstvo.
Nadam se da torta nije previše štetna.
- Iznenadili biste se da znate koliko masnoće štete nanose žilama - odvrati
Anthony.
- Biste li se složili da se čovjek povremeno smije počastiti? Nadam se da
je tako. - Trpam vilicom kolač u usta.
- Bolje ne. Zasićene masnoće i transmasne kiseline ne izlaze iz žila jednom
kad uđu. Osim kad dođe do srčanog udara pa ih počiste ljudi kao što je Elaine.
- Malo je strog prema sebi - umiri me Elaine nakon što ja glasno ispustim
vilicu i stegnem srce. - Povremene poslastice su prihvatljive. I više nego
prihvatljive.
- Pitala me što mislim - ozbiljno će Anthony. - Pa sam odgovorio.
Primijetim da njemu nisu niti poslužili tortu. Sjetim se sastanka u uredu.
Josh tada također nije jeo kolač. Pogledam u stranu i iznenadim se kada vidim
da je Josh uzeo vilicu i počeo jesti. To je glasna poruka ocu: Jebi se. Oboje se
gramzljivo natrpavamo tortom dok se Anthonyjevo čelo, zgađeno ne nabora,
jer bjelodano nije navikao da se njegovi mudri savjeti ignoriraju.
- Udovoljavanje sebi je škakljiva stvar. Jednom kad počneš ugađati
svakom tričavom nagonu, teško se vratiti u sedlo.
Anthony više ne govori o kolaču. Josh glasno ispusti vilicu.
Elaine djeluje očajno. - Anthony, molim te. Pusti ga na miru.
216
 - Dođi sa mnom - kažem mu, a na moje blago iznenađenje, on pokorno
ustane i otprati me do sjenovitog ruba praznog plesnog podija.
- Možeš li mi, molim te, objasniti što se događa? Ova napetost je
neizdrživa. Oprosti, ali tata ti se ponaša kao kreten. Je li uvijek takav?
Josh si zarije prste u kosu. - Kakav otac, takav sin.
- Ne, nisi ti takav. On podbada, a tvoja mama se uzrujala. I govor mu je bio
čudan. - Kad god osjetim potrebu da zaštitim Josha, ta me spoznaja žacne
ravno u pleksus. Primim ga za ruku, koja je stegnuta u šaku, i pogladim mu
zglobove prstiju.
On prati pogledom moje prste. - Večera je završena. Preživjeli smo. Samo
mi je to važno.
- Ali zašto imam dojam da su sve oči uprte u tebe? Kao da te svi gledaju
pitajući se kako se nosiš sa svime. Nešto poput: Drži se, stari.
- Mislim da će pretpostaviti da ne patim previše. - Obujmi mi rukom struk,
a toplina njegova laskanja prokola mi venama, vjerojatno uz dvije tisuće
kalorija vrhunske torte.
- Griješe. Nitko te ne muči više nego ja. - Dobaci mi osmijeh kako bi
nagradio moju dosjetljivost. - Jesi li dobro? Molim te, pričaj mi o tom Velikom
skandalu o kojem svi šapuću. Ne mogu vjerovati da bi takvu pomutnju
izazvao odustajanjem od liječničke karijere.
Josh rijetko oteže, ali sada bjelodano to čini. - Duga je to priča. Moram
prvo na toalet.
- Ako pobjegneš kroz prozor zahoda, jako ću se naljutiti.
- Vratit ću se, časna riječ. Ispričat ću ti cijelu tu tužnu storiju. Možeš me
pričekati jednu minutu?
- Bila sam prisiljena sprijateljiti se s pola ljudi u ovoj prostoriji, zar si
zaboravio? Sigurno ću naći nekog sugovornika. - Gledajući za njim, zauzmem
najopušteniji položaj za koji sam trenutačno sposobna.
Zapravo još nisam razgovarala s Mindy. Vani su je cijelo vrijeme natezali
fotografi, ali nasmiješila mi se i ostavila dojam ugodne osobe. U blizini je i
živahno razgovara s dvoje postarijih ljudi. Kada se oni udalje, ja joj se
nasmiješim i nesigurno mahnem. Žao mi je što mora imati neznance na
svadbi.
- Bok, Mindy. Ja sam Lucy. Joshuina... pratnja. Hvala ti na pozivu. Obred je
bio divan. I jako mi se sviđa tvoja haljina.
- Drago mi je. Jedva sam čekala da te upoznam. - Široko mi se osmjehne,
a tamne oči ozare se neprikrivenim zanimanjem.
- Ti si djevojka koja je uspjela otopiti ledenog čovjeka.

217
 - O! Ovaj. Nisam znala da je... ledeni čovjek? - Nisam baš artikulirana.
- Znaš da smo Josh i ja godinu dana hodali? - Mindy brzo odmahne rukom,
kao da je to posve nevažno.
- Molim? Nisam. - Želudac mi se presavije napola. Pa opet. Mindy podigne
ruku na kosu i zagladi ionako savršenu frizuru. Plavokosa je. Visoka,
preplanula, smeđooka. Ona je ta savršena plavuša.
Usta su mi vjerojatno otvorena u savršeno O. Ostala sam bez teksta. Svi
dijelovi slagalice su na mjestu. Zar nije ponižavajuće naći se na svadbi bivše
cure? A pogotovo kad se udaje za tvoga rođenog brata?
- Kada si upoznala Patricka? - Pokušavam zvučati normalno. Zvučim kao
glas na navigaciji u svojem autu.
- Upoznala sam ga dok sam hodala s Joshem, naravno. Dok se Josheva
tvrtka spajala s nekom drugom, počela sam razgovarati s Patrickom ne bih li
doznala zašto je Josh tako povučen. Kao što znaš, ne govori mnogo.
Pogledam neznance koji cijeloga dana zure u Josha. Pitaju se kako
podnosi to što se ova predivna žena udaje za njegova brata. Godina dana.
Sigurno su spavali zajedno. Ova vitka, besprijekorna plavuša ležala je u
njegovu krevetu. Ljubila mu usne. Progutam želučanu kiselinu.
- Patrick i ja odmah smo se našli. Sve se dogodilo u trenu. Zaruke su
trajale samo pola godine. Žao mi je, ali Josh i ja nismo bili jedno za drugo.
Njegova raspoloženja katkad su me plašila. Još uvijek ne znam o čemu bih
razgovarala s njim. Oprosti, nepristojna sam. Molim te, nemoj mu prenijeti
što sam rekla.
Gutam suze, a Mindy me zabrinuto gleda.
- Oprosti, Lucy, mislila sam da ti je rekao. Jako je sretan s tobom. Nisam
mogla niti zamisliti da bi se ikad mogao tako zaljubiti u nekoga. U mene nikad
nije. Vjerojatno je to logično. Vatreni muškarci kao što je on obično se žestoko
zaljube kada napokon dođe do toga.
Natjeram se na osmijeh, ali nije uvjerljiv. Ne želim biti odgovorna za
upropaštavanje Mindyna svadbenog oduševljenja, ali iznutra se raspadam.
Kako sam mogla biti tako glupa da pomislim kako me tek tako vuče naokolo
i pokazuje? Ja sam mu moralna podrška na svadbi bivše cure. Ako to nije
definicija eskort dame, ne znam što jest.
- O, Lucy. Oprosti što sam te uznemirila, pogotovo ako ste tek prohodali.
Ali Josh je posve tvoj.
Uspijem se slabašno nasmijati. Doista nije.
- Patrick se posebno iznenadio. Kako je ono rekao? Nešto u stilu: Nikada
nisam vidio Josha da se ponaša kao da ima srce.
- Ima srce.
218
 Sebeljubivo srce, ali ipak srce.
Uto neka osoba, koja je vjerojatno organizatorica vjenčanja, dadne Mindy
znak, a Mindy joj odmahne.
- Njegovo srce u potpunosti je tvoje - kaže Mindy i potapša me po ruci. -
Sada moram baciti buket. Gađat ću tebe.
Prođe kroz špalir gostiju, sabrana i prelijepa kako ja to nikada neću biti.
Netko me obujmi s leđa. Poljubac u vrat, razblažen kosom. To me gotovo
obori s nogu. DJ je počeo pozivati neudane dame da izađu na plesni podij.
Umirem od straha. Dlanovi mi se znoje. Moram pobjeći.
- Bok. Gdje su ti tvoji novi prijatelji? - Počne me gurati prema sve većoj
skupini plesačica.
- Ne, Josh, ne mogu.
Ljudi nas gledaju. Malo mi nedostaje da napravim scenu, ali znam da ne
smijem. U meni bujaju panične suze. Premda je inače pronicljiv, Josh to sada
ne primjećuje.
- Gdje ti je sad natjecateljski duh? - Josh me još jednom odlučno pogura
tako da odletim u šaroliko mnoštvo žena, od fufljave male djeveruše do žene
u ranim pedesetima koja kao da rasteže tetive. Sve prate pogledom buket.
Prekrasan je. Sve ga želimo.
Na rubu gomile vidim Joshevu majku. Ona mi se nasmiješi, ali smiješak
izblijedi, a oči joj postanu zabrinute. Tko zna kako moje lice izgleda. Mindy
mi ulovi pogled i vidim da iskreno žali što me uznemirila. Josh se pomakne
da bolje vidi i ulovi majčin pogled. Ona mu mahne da priđe, on prigne glavu
prema njoj, a ona mu nešto prišapne. Josh me oštro pogleda.
Ovo je previše za mene.
- Kreće! - Mindy nam okrene leđa i pravi se da vježba bacanje. Buket se
sastoji od ružičastih ljiljana.
Jedva osjetim kada mi ružičasto cvijeće pljesne na grudi. Potom spuzne
na željne ruke male djeveruše, koja oduševljeno vrisne. Cijela publika
odmahuje glavom i smije se mojoj nesnalažljivosti. Okreću se susjedima kao
da govore: Mogla ga je uloviti.
Toliko sam razočarana što ga nisam ulovila da puknem.
Pristojno se nasmijem i uspijem polako otići na drugi kraj plesnoga
podija, vijugajući između promatrača. Sada već trčim. Moram izaći odavde.
Znam da će poći za mnom, pa ne odem u najzgodnije sklonište - ženski toalet
- nego se spustim izlazom za poslugu u vrt pokraj hotela.
Ondje nekoliko mladića u bijelim košuljama i kravatama puše i prčkaju
po mobitelima. Pogledaju me kao da se dosađuju. Ubrzam dok ne počnem

219
džogirati, trčati, jedva dodirujući potpeticama tlo. Želim trčati sve do vode.
Želim skočiti u čamac na vesla i otploviti na pust otok.
Tek ću se tada moći suočiti sa stvarnošću.
Gajim osjećaje prema Joshui Templemanu. Neporecive, glupe i
nesmotrene osjećaje. Zašto bi me inače ovo toliko zaboljelo? Zašto je sve u
meni čeznulo da zgrabi taj svadbeni buket i vidi smiješak na njegovu licu?
Vrzmam se duž rijeke.
Prebrzo začujem bat koraka. Suzbijem nestrpljenje i otvorim usta da mu
kažem što mislim o njemu.
Onda vidim da stiže Joshuina majka.

220
 POGLAVLJE 24

O h, bok - uspijem protisnuti. - Samo sam... izašla na zrak.

Elaine me pogleda, otvori torbicu i izvadi paketić rupčića. Zbunjena
sam dok ne otrem oči i ustanovim da je rupčić mokar.
Stojimo zagledane u blistavu, tamnu vodu pod sumračnim nebom.
Previše sam uzrujana da pojmim kako ću otvoriti srce njegovoj majci.
Svejedno mi je čije me sućutno uho sluša. Ionako me više nikada neće vidjeti.
- Nije mi rekao za Mindy.
Tužna je i baci nezadovoljan pogled preko travnjaka. - Trebao je. Nisi
trebala ovako doznati.
- Sad je sve objašnjeno. Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa.
Ponašao se nevjerojatno.
- Kao da je zaljubljen u tebe.
- Da. - Glas mi prepukne. - Jednom mi je rekao da je dobar glumac. Još ne
vjerujem da se ovo dogodilo.
Ona mi šutke položi ruku na rame. U tom trenutku, u meni zgasne
posljednja žeravica nade.
- Ne mislim da se poigravao tobom. - Elaine zgrči usne.
Riječ poigravanje samo kristalizira bol u mojem pogledu.
- Oh, oprostite, ali nemate pojma kako je vješt igrač. Poigrava se mnome
na poslu svakoga radnoga dana od ponedjeljka do petka. Ovo je prvi put da
se igra protegnula na vikend.
Elaine pogleda meni preko ramena pa primijetim Joshev obris koji
uzrujano korača amo-tamo pokraj hotela. Elaine odmahne glavom, a Josh
zastane.
- Zašto si došla danas? - Iskreno je zanima.
- Bila sam mu dužna uslugu. Rekao mi je da sam mu potrebna kao
moralna podrška. Nisam znala zašto, ali svejedno sam došla. Mislila sam da
je zbog toga što je odustao od studija medicine. A sada doznajem da mu se
bivša cura udaje za brata. Kao da sam u sapunici.
Elaine me umiri položivši mi ruku na lakat. Kada progovori, usne joj se
rastegnu u blagonaklon osmijeh.
- Čujem se s njim svake nedjelje i poznajem te jednako dugo kao on.
Prelijepa djevojka, divne plave oči, divna crvena usta, divna crna kosa.
Opisuje te kao lik iz bajke. Samo što nije odlučio jesi li kraljevna ili zlikovka.
221
 Zavučem prste u kosu i stegnem obje pesnice. - Zlikovka. Osjećam se kao
najveći idiot na svijetu jer sam makar na jedan dan povjerovala da bi on... -
Ne mogu završiti rečenicu.
- Ti si djevojka koju naziva Malena. Čim sam čula taj nadimak, znala sam.
Moram ti reći da nikada nijednu djevojku nije gledao kao tebe.
Ova krasna žena počinje mi ići na živce. Prilično je jasno da je toliko
pristrana da mi ne može dati objektivan savjet. Ne može vjerovati da bi njezin
sin ikoga toliko povrijedio. Zaustim, ali ona me odlučno ušutka.
- Hodao je s Mindy. Jako mi je drago što mi je postala snaha. Slatka je kao
med. Pepeljuga se ne može mjeriti s njom.
- Krasna je. To nije sporno.
- Ali Joshu nije predstavljala izazov. A ti jesi, otkako te upoznao. Ljutiš ga.
Nikada ga se nisi bojala. Potrudila si se da ga shvatiš, samo kako bi pobijedila
u sitnim, uredskim prepirkama. Primjećuješ ga.
- Trudila sam se da to ne činim.
- Ni Josh ni njegov otac nisu jednostavni ljudi. Neki muškarci su čista
milina. Takav je Patrick. Razuman, miran, vječno nasmiješen. Josh mu je
nadjenuo i nadimak. Gospon Dragi Dečko. Istina je. Drag je. Žena mora biti
snažna da bi voljela Josha, a ja mislim da ti to jesi. Patrick nosi srce na rukavu.
Josh ga drži u sefu. Ali vrijedan je truda. Ne moraš mi vjerovati i večeras te
za to ne mogu kriviti, ali takav je i njegov otac.
Elaine mahne Joshu, koji počne grabiti prema nama krupnim koracima.
- Molim te, budi blaga prema njemu. Mogla si uloviti buket - prekori me.
- Da si samo malo ispružila ruke.
- Nisam.
Ona me poljubi u obraz i zagrli s takvom prisnošću da sklopim oči.
- Jednoga dana hoćeš. Ako odlučiš ostati s nama, sutra u deset priredili
smo obiteljski doručak u restoranu. Rado bih vas oboje vidjela. - Udalji se
puteljkom, gdje se susretne s Joshem.
Užurbano se savjetuju. Sjajno. Upozorava neprijatelja što ga čeka. Toliko
me umorilo biti ovdje, uz vodu, pod ovim nebom. Odem sjesti na nisku,
betonsku klupu i gurnuti srce natrag u grudi. Čak i Josheva majka vjeruje da
je zaljubljen.
- Doznala si to o Mindy. - Očito je tu rečenicu sklepao prelazeći
dvadesetak metara, koji su ga dijelili od mene.
- Aha. Bravo. Mene si nasamario.
- Nasamario? - Sjedne do mene i posegne za mojom rukom, ali ja je
povučem.

222
 - Prestani srati. Dobro znaš da si paradirao mnome pred Mindy i
njezinom obitelji. Možda si trebao unajmiti neku zgodniju od mene.
- Ozbiljno vjeruješ da si zato pozvana? - Čak ima obraza djelovati
potreseno.
- Zamisli se u mojem položaju. Odvedem te na svadbu svojeg bivšeg i
bacam se po tebi kao priljepak. Ulijevam ti osjećaj da si poseban. Važan.
Pokazujem ti da si mi lijep. - Glas mi zadrhti. - A onda doznaš istinu i zapitaš
se je li išta od toga bilo iskreno.
- Tvoj dolazak ovamo nema nikakve veze s Mindy. Ama baš nikakve.
- Ali ona je visoka plavuša s kojom si prekinuo nakon spajanja kompanija,
ne? O njoj si jutros govorio u krevetu. O svom velikom ljubavnom
razočaranju. Zašto mi jutros nisi rekao da je to ona? - Prekrijem lice rukama
i oslonim se laktovima o koljena.
Josh se okrene prema meni. - Bili smo u krevetu, a ti si me počela gledati
kao da me više ne mrziš. I ona mi nije slomila srce.
Prekinem ga. - Nemam problem s tim da sam plaćena pratilja, ali stvarno
si trebao biti iskren od početka. Ponio si se kao kreten i, iskreno, ljuta sam na
sebe jer nisam predvidjela da ćeš učiniti ovako nešto.
Josh postaje sve uspaničeniji. Položi mi ruku na rame i nježno me okrene
prema sebi. Zurimo jedno drugome u oči.
- Želio sam da dođeš jer te uvijek želim uza se. Baš me briga što se upravo
udala za Patricka. Za mene je to pradavna prošlost. Zar sam ti to mogao reći
jutros da upropastim naš trenutak? Znao sam kako ćeš reagirati. Upravo
ovako.
- Nego što da reagiram upravo ovako. - Kao suzni zmaj koji riga vatru. -
Zar te nisam izričito pitala postoji li neka škakljiva tema o kojoj bih trebala
znati? Trebao si mi reći još u uredu. Prije nekoliko dana. Ne sada.
- U tim okolnostima ne bi pristala doći. Odbila bi povjerovati da ovaj
vikend nije samo predstava. Kako god da bi reagirala, to ne bi bilo dobro.
Nevoljko si priznam da je u pravu. Čak i da me nagovorio da dođem,
vjerojatno bih igrala ulogu i sigurno bih stavila lažne trepavice.
Dodirne mi zapešće prstima. - Vjerovala ili ne, bio sam zaokupljen drugim
stvarima. Maminim cvjetnim aranžmanima. Tatinim raspoloženjem.
Razinom šećera u tvojoj krvi. Jednostavno sam smetnuo s uma da bih ti
trebao reći. - Zagleda se preko vode i razveže kravatu. - Mindy je draga osoba.
Ali nisam te doveo da njoj pokažem kako sam je uspješno zaboravio. Baš me
briga što ona misli.
- Ne vjerujem da si toliko ravnodušan. - Ne vidim nikakav osjećaj u
njegovim očima koje zamišljeno gledaju vodu.
223
 - Nikada ne bi postala moja žena, recimo to tako. Nismo bili jedno za
drugo.
Ukipim se kada čujem moja žena. Oči mi se zalede i prestanu treptati.
Zjenice mi se rašire poput crnih novčića. Grlo mi se osuši od užasa, panike i
posesivnosti. Ne želim propitivati zašto se tako osjećam. Radije bih skočila u
vodu i zaplivala.
Gleda me ispod oka, napeta lica. - Sada kada sam ti dokazao da nisi dio
zamršenog osvetničkog plana, možeš li mi reći zašto te to zapravo toliko
pogodilo? Osim zato što sam ti to prešutio i ljudi su zurili u nas. ljudi koje više
nikada nećeš vidjeti.
Previše se približio mojim zapetljanim osjećajima. Nekoliko trenutaka
smišljam odgovor koji bi bar donekle zvučao uvjerljivo, a kad ne uspijem,
ustanem i zaputim se prema hotelu tako da Josh mora protegnuti korak da
me dostigne.
- Čekaj.
- Vraćam se autobusom kući. - Pokušam zatvoriti pred njim vrata dizala,
ali on ih s lakoćom zaustavi ramenom. Pritisnem broj našega kata i izvadim
mobitel da potražim red vožnje autobusa. Nemam pojma koliko je sati. Imam
nekoliko propuštenih poziva. Josh zausti, ali ja podignem dlan tako da samo
očajno prekriži ruke.
Odsutno listam propuštene pozive. Danny me pokušao dobiti u nekoliko
navrata tijekom poslijepodneva. Poslao je i nekoliko poruka: Znaš li koji bi
font htjela?... onda ću ja izabrati... Nazoveš me kad budeš mogla?
Dizalo zazvoni.
Josh izgleda kao da je na rubu živčanog sloma. Točno znam kako se osjeća.
- Pusti me na miru - kažem najdostojanstvenije što mogu i odem na drugi
kraj hodnika, gdje su dva naslonjača postavljena pred prozore na erkeru.
Tijekom dana, bilo bi to savršeno mjesto za čitanje knjige. Navečer, dok
posljednje narančaste nijanse blijede s neba, to je savršeno mjesto za
durenje.
Sjednem i nazovem lokalnog autoprijevoznika. Kasni, ekspresni autobus
kreće u sedam i petnaest i ionako staje pred hotelom da nekoga pokupi.
Bogovi su mi se osmjehnuli.
Ako se vratim u sobu, morat ću okončati stvari s Joshem, a iscrpljena sam.
Prazna ljuštura. Nemam više ni mrvice snage. Moram zavlačiti.
Danny se javi nakon drugog zvona.
- Bok - kaže malčice hladno. Vjerojatno nema ništa iritantnije od
nedostupnog naručitelja. Pogotovo ako mu činiš uslugu.

224
 - Bok, oprosti što se nisam javljala. Bila sam na vjenčanju i mobitel mi je
bio utišan.
- U redu je. Ja sam upravo završio.
- Puno ti hvala. Je li sve dobro prošlo?
- Aha, uglavnom. Sada sam kod kuće i pregledavam knjigu na iPadu,
listam stranice. Prijelom izgleda dobro. Čije je vjenčanje?
- Ženio se brat jednog totalnog debila.
- S Joshuom si.
- Kako si pogodio?
- Naslutio sam. - Nasmije se. - Ne brini. Čuvat ću tvoje tajne.
- Nadam se. - Trenutačno me baš briga. Zaslužila bih da postanem
predmet sprdnje u hodnicima B&G-ja.
- Kada se vraćaš? Volio bih ti pokazati gotov proizvod.
- Sutra u neko doba. Nazvat ću te kad stignem u grad da se nađemo.
- Bilo bi sjajno kad bi mogla doći do mene u ponedjeljak navečer.
Napravio sam evidencije koje si tražila. Popisao sam utrošak vremena i cijenu
dizajna u komercijalnim uvjetima, uključujući čovjeka na plaći.
- Sjajno. Možda bih ti trebala donijeti pizzu da ti zahvalim.
- Da, molim. - Danny nastavi vragolasto tišim glasom: - I, što si odjenula
za svadbu?
- Plavu haljinu. - Uto ugledam Joshev odraz iznad sebe u prozoru i
poskočim od straha. On mi uzme mobitel iz ruke i pogleda tko zove.
- Joshua ovdje. Nemoj je više zvati. Da, ozbiljan sam. - Prekine vezu i ubaci
mobitel u džep.
- Hej. Vrati mi to.
- Nema jebene šanse. Njega si išla krišom nazvati? - Oči mu postaju sve
oštrije i crnje.
- Zbog posla!
On me povuče za ruke kako bih ustala. Blizu nas se otvore vrata, preblizu
da bismo si mogli dopustiti jednu od svojih tradicionalnih deračina. Oboje
stegnemo usne i odjurimo u sobu. Suzdržim se da ne tresnem vratima.
- Dakle? - Josh prekriži ruke.
- Bilo je vezano uz posao!
- Baš. Poslovni poziv. Večera? Što si odjenula? - Odmjeri me stisnutim
očima kao da razmatra mogućnost da mi odere kožu. Razumijem ga.
Najradije bih ga opalila šakom. Zrak pršti od energije i bijesa. Međutim,
Joshua je prelijep, čak i kad je bijesan. Možda čak i više nego inače. Blistave,

225
crne oči i gnjevno stegnuta vilica. Razbarušena kosa i ruka na boku koja mu
zateže plavu košulju. Zato mi se teško ljutiti na njega, jer moram paziti da
to ne opažam. To je neostvariv podvig s kojim se hrvam otkako sam ga
upoznala. Ali ne posustajem.
- Nemaš mi prava držati prodike. Znala sam da će ovo biti debakl čim sam
ušla u auto. - Zbacim obje cipele na drugi kraj sobe. - Uskoro odlazim. Stiže
mi autobus. - Dohvatim torbu, ali on me zaustavi podigavši ruku.
- Uz Dannyja i Mindy, mislim da smo danas imah dovoljno ljubomornih
otkrića, zar ne? Puknut ću ako me bar na trenutak ne saslušaš. - Strgne si
dugmad s manžeta i baci je na toaletni stolić pa podvije rukave, gunđajući
sebi u bradu: - Mali, jebeni gad. Što je odjenula? Taj tip se igra životom.
Izraz na njegovu licu navede me da se zapitam igram li se i ja sa životom.
Pokušam stati iza naslonjača ne bih li si stvorila iluziju prostora, ali on pokaže
točku između svojih kožnatih cipela.
- Nemoj se skrivati. Dođi ovamo.
- Bolje ti je da budeš uvjerljiv. - Stanem pred njega s rukama na bokovima,
samo da bih djelovala veća. On dugo šuti odlučujući kako da nastavi.
- Prvo dvije jednostavne teme. Danny i Mindy. - Izgleda kao da vodi
sastanak osoblja. Samo mu nedostaje prezentacija iza leđa.
- Je li ti stalo do Dannyja? Bi li ga jednoga dana mogla zavoljeti? - Ima oči
kao kralj serijskih ubojica.
- Nazvala sam Dannyja zbog nečeg vezanog uz posao. Nečeg vezanog uz
moju prezentaciju. To već znaš! Oprosti što ne otkrivam svoje tajne osobi s
kojom se nadmećem.
- Odgovori na pitanje!
- Ne. I ne. Pomaže mi s nečim što ću koristiti na prezentaciji. Posao je
dizajnerski, a on je sad slobodnjak. Čini mi golemu uslugu i radi preko
vikenda. Ali bilo bi mi svejedno i da ga više nikad ne vidim.
Ludilo u njegovim očima splasne nekoliko stupnjeva. - E, meni je jednako
svejedno za Mindy. Zato me i jest ostavila radi mojega brata.
- Mogao si mi reći. Još u svom stanu, na svojoj sofi. Nastojala bih te
shvatiti. Tada smo bih skoro prijatelji. - Uto shvatim što me još muči. Nije mi
se želio povjeriti.
- Zar misliš da bih ti, kad te napokon dovučem da sjedneš na moju sofu,
rekao da sam bio toliko grozan dečko da me cura ostavila radi brata? To nije
baš blistava pohvala mojoj osobnosti. Čovječe, tko se nakon takvog priznanja
ne bi želio vezati? - Opazim blago crvenilo na njegovim obrazima. Srami se.
- Zašto sam uopće ovdje? Kao moralna podrška, zar ne? - Gledam kako
nekoliko puta uzalud traži riječi.
226
 - Ako mi je itko ikada slomio srce, to nije bila Mindy. Nego moj otac. -
Prekrije rukom lice. - Od prve si pogodila zašto mi je potrebna moralna
podrška. Nema velike zavjere. Riječ je o medicini. O tome što sam odustao,
podbacio, razočarao. Ovdje si zato što se bojim svojeg jebenog oca.
- Što je tvoj otac učinio? - Jedva protisnem to pitanje. Zamišljam da su svi
očevi kao moj. Moj je od mog najranijeg djetinjstva bio velik, bučan i veseo,
obasipajući me Štrumpfovima i poljupcima od kojih su me pekli obrazi zbog
bockave brade. Znam da postoje loši očevi. Kada vidim izraz na Joshevu licu,
iskreno zaželim da on nije imao takvog.
- Cijeloga me života ignorirao.
Zvuči kao da je te riječi prvi put izgovorio. Ojađeno pilji u pod. Primaknem
mu se mrvicu bliže. Može još jedan neobičan kaleidoskopski obrat? Od
njegove boli, mene boli srce.
- Je li te tukao? Natjerao na medicinu?
Josh slegne ramenima. - Britanska kraljevska obitelj uvijek je imala
prijestolonasljednika i rezervu. Ja sam bio rezerva. Patrick je prvorođen. Tata
nije od onih ljudi koji žele razvodniti svoje napore, ako me shvaćaš. I
namjeravali su imati samo jedno dijete. Ja sam ih iznenadio.
- Sigurno si bio željen. - Stežem mu zgužvan rever i blago ga protresem,
ispunjena nelagodom. - Pogledaj samo koliko te mama voli.
- Ali nisam bio dio tatina plana. Patrick je uvijek bio u žarištu njegova
zanimanja i pogledaj dokle je dogurao. Najbolji sin, zapravo jedini, kojim se
tata ponosi na dan vjenčanja.
Izbjegava moj pogled. Iskopavamo duboke, stare, bolne rane.
- Nisam se ničim mogao izboriti za pohvalu. Tata je odbijao platiti moju
školarinu, pa ju je plaćala mama. Učio sam kao manijak, očito da sam sebe
kaznim. Nikako mu nisam mogao udovoljiti. - Govori s toliko gorčine, kao da
ga riječi guše.
Moja srdžba je isparila kroz pore i sada ga samo grlim dok me ruke ne
zabole.
- Mislio sam da će možda, postanem li liječnik...
- Da će te primijetiti... - Baš kao što je rekla njegova mama.
- A istodobno je Patrick sve postizao s lakoćom, savršeno, zlatno dijete,
koje ne može pogriješiti. Problem je u tome što je Patrick tako drag. Tako
prokleto drag. Učinio bi sve za svakoga. Čak je i usred noći dojurio da mi
pomogne s tobom. Čovječe, može li biti simpatičniji? Zato mi ga je nemoguće
mrziti. A želio bih. Jako.
- Brat ti je. - Obujmim mu nadlakticu. - Naravno da bi sve učinio za tebe.

227
 - Postoji savršen sin, a postojim i ja. Ja mogu biti samo savršen gad.
Nikada neću biti drag. Moraš zamisliti kako je bilo odrastati uz takvoga oca.
Morao sam postati ovakav.
Sjetim se kako juri po B&G-ju, krijući iza te maske svoju stidljivost i
nesigurnost.
- Žao mi je što ti to moram reći, Josh, ali ispod svega toga, i ti si jako drag.
- Ne zanima me da budem drugi ni u čemu. Nikada više neću biti drugi.
Glas mu je čelično odlučan. Sjetim se unapređenja i jedan duboki dio
mojega uma uzdahne: Kvragu.
- Zato si mene mrzio? Jer sam draga? Pretjerujem u tome i to ti je oduvijek
išlo na živce. - Poravnam rukav haljine.
- Ubijalo me gledati kako krvariš radi ljudi koji zlouporabljuju tvoju
dobrotu. Želio sam se zauzeti za tebe i zaštititi te. Nisam mogao, jer si me
mrzila, pa sam te morao natjerati da se zauzmeš sama za sebe.
- Stvarno si me mrzio zato što sam draga? - Pitam to s toliko nade da zvuči
stvarno jadno.
On mi podigne bradu palcem. - Aha.
- Kakva tužna priča. - Kad me poljubi u obraz, znam da se ispričava i
naslućujem da ću to prihvatiti.
- Nemoj me pogrešno shvatiti. Moje djetinjstvo nije bilo traumatično,
uvijek sam imao krov nad glavom i slično. I imam najbolju mamu na svijetu -
kaže, tronutim glasom. - Ne mogu se žaliti.
- O, možeš.
Iznenađeno me pogleda.
- Nitko ne zaslužuje da ga se ignorira niti da mu se usađuje dojam da je
nevažan. Mnogo si postigao u karijeri i trebao bi se ponositi sobom. -
Naglasim zadnju riječ. - Možeš se žaliti koliko želiš. Ja sam na tvojoj strani,
znaš?
- Stvarno? - Osjetim kako napetost u njemu popušta. - Nikada nisam
pomislio da ću čuti te riječi iz usana boje plamenobacača. Bar ne nakon ove
večeri.
- Ni ja. I, što se dogodilo nakon što si završio prvi stupanj medicine? To je
tvoj tata morao cijeniti.
- Mama je napravila veliku pompu. Priredila je zabavu. Pozvala je,
naizgled, sve ljude koje poznajem. Bilo je to u našoj kući. Na obali. Koliko
pamtim, zabava je bila sjajna. Ali mog tate nije bilo.
- Nije se pojavio? - Grlim ga, oslanjajući mu se obrazom na grudi. Josh mi
gladi leđa kao da on tješi mene.

228
 - Da. Nije mu se dalo mijenjati za smjenu u bolnici, što ga je majka
zamolila da učini. Uopće nije došao. Kada je Patrick završio prvi stupanj, tata
mu je darovao djedov Rolex. Zbog mene se nije potrudio niti doći. Oduvijek je
znao da nisam rođen za medicinu. Ispao sam jadan jer sam se trudio.
- Dakle, s ocem nisi razgovarao pet godina zato što se nije pojavio na toj
zabavi? Vidiš da to tvoju majku boli. Oči su joj trajno sjajne od suspregnutih
suza.
- Te večeri grdno sam se napio. Sjedio sam sam na pijesku uz vodu,
ulijevajući u sebe bocu viskija. Sam. Teatralan. Iza mene je bila kuća puna
ljudi, ali nitko nije opazio da je počasni gost nestao.
Drži se kao da mu je to smiješno, ali vidim da je povrijeđen. Pamtim kako
sam ga jednom, prije sto godina, gledala na sastanku i pitala se osjeća li se on
ikad povrijeđen. Sada znam odgovor.
- Tako si sjedio tamo? Pijan? Što si napravio? Ušao i priredio scenu?
- Ne, ali shvatio sam da ono što sam toliko gorljivo želio steći - njegovo
odobravanje - nikada neću postići. Možda sam poput njega. Zašto bih se onda
trudio? Čemu muka? Tada sam se odlučio prestati truditi. Otišao sam i
prihvatio prvi posao koji se nudio.
Okrene me u naručju, a kada me opet privije uza se, trlja mi rame kao da
je meni potrebna utjeha.
- Prestao sam pokušavati privući njegovu pozornost i shvatio da je
upravo nestao glavni izvor stresa u mojem životu. Ako mi želi biti otac,
pomislio sam, morat će povući prvi potez.
- A nije?
Josh nastavi kao da me nije čuo.
- Kad sam počeo uvečer studirati poslovni menadžment, a danju raditi u
Bexleyju, uopće nije reagirao. Kao da nema mišljenje. Kao da nisam dovoljno
važan čak niti da ga razočaram. Ali razočarao sam ga. Opetovano. Moja
karijera za njega je vic.
Čudi me koliko sam ljuta. Sjetim se Anthonyja, koji na licu vječno nosi
podrugljivu grimasu.
- Izgubivši tebe, izgubio je nešto posebno. Zašto je takav?
- Ne znam. Možda bih to mogao promijeniti kada bih znao. Nije takav
samo prema meni, nego prema većini ljudi.
- Ali Josh, evo što ne razumijem. Previše si školovan za ovo radno mjesto
u B&G-ju.
- I ti, i ja - odvrati.
- Zašto ne odeš?

229
 - Prije spajanja tvrtki, svakodnevno sam razmišljao o odlasku. Ali obitelj
me već smatrala vječnim odmetnikom.
- A nakon spajanja?
Josh svrne pogled, a usne mu se počnu izvijati u smiješak.
- Posao je imao nekoliko prednosti.
- Previše si uživao u našim nadmetanjima?
- Aha - prizna.
- Kako si uopće završio u Bexleyju?
- U napadu bijesa, prijavio sam se za dvadesetak radnih mjesta. Ovo je
bila prva ponuda koja je stigla. Da postanem pokorni sluga Richarda Bexleyja.
- Bilo ti je svejedno? Ja sam toliko željela raditi u izdavačkoj kući da sam
zaplakala od sreće kada sam čula da sam dobila posao.
Dovoljno je pristojan da pokaže stid. - Vjerojatno bi smatrala nepoštenim
da mene promaknu?
- Ne. Bit će promaknut bolji kandidat. Ah Josh, moraš znati. To je moj san.
B&G je moj san.
Josh šuti. Što bi uopće mogao reći?
- Dakle, stvarno me nisi doveo samo da pokažeš Mindy kako si je
zaboravio zbog zgodnog komada?
Njegovo lice poznajem bolje od vlastita i ne vidim niti traga lažljivosti.
- Nisam se mogao suočiti s njim bez tebe. Ja sam za njega sramota.
Odustao od medicine, našao administrativni posao, curu preoteo brat. Ja sam
za njega ništa. Mindy i Patrick mogu imati desetero djece i ostati u braku sto
godina, baš me briga. Sretno im bilo.
Dopustim si da kažem: - Dobro. Vjerujem ti.
Dugo stojimo u tišini dok je on ne prekine: - Najgore je što se vječno pitam
što bi bilo da sam ustrajao u medicini.
- U meni je toliko toga što ne poznajem. Osjećam se kao gradonačelnica
grada koji nikada nisam vidjela.
Josh se nasmiješi čuvši kako sam se izrazila. - Kada bi bila svjesna koliko
se malih čuda događa u tebi svaki put kad udahneš, ne bi s time mogla živjeti.
Srčani zalisak mogao bi se zatvoriti i ostati zatvoren, arterija bi mogla
puknuti, mogla bi umrijeti. U svakom trenutku. To su sve mala čuda u tvojem
sićušnom gradu. - Utisne mi poljubac u sljepoočnicu.
- Sranje. - Čvršće ga stegnem.
- Ne bi mogla vjerovati da ti kažem statističke podatke o tome koliko ljudi
ode uvečer na spavanje i više se ne probudi. Normalni, zdravi ljudi, koji nisu
čak ni stari.
230
 - Zašto mi to govoriš? Ti razmišljaš o takvim stvarima?
Opet duga stanka. - Nekoć jesam. Više ne toliko.
- Meni je bilo draže dok sam vjerovala da se sastojim od bijelih kostiju i
crvene ljige. Zašto sada razmišljam o umiranju preko noći?
- Sad ti je jasno zašto mi čavrljanje ne ide. Oprosti što te moj otac
preplašio u vezi kolača. Zavidan je jer se ne može opustiti dovoljno da i u
čemu uživa. Mislim da godinama nije pojeo kolač. A baš je bio bogovski.
- Baš smo ispali prljave male svinje. Da se spustimo vidjeti je li ostalo
nešto kolača?
Pogleda me s prikrivenom nadom. - Znači, ne odlaziš?
Sjetim se da sam kanila autobusom kući. - Ne, ne odlazim.
Sva sreća što Josh stoji oslonjen o toaletni stolić. Tako mu mogu obujmiti
lice rukama ako se samo malo podignem na prste. To znači da osjećam iskrice
koje pršte u zraku između naših usana i čujem njegov uzdah olakšanja, slađi
od šećera. Njegov puls se naglo ubrza pod mojim prstima. Igrali smo
zamršenu igru da stignemo do ovog trenutka.
Sva sreća što Josh sjedi oslonjen o toaletni stolić, jer mogu privući njegove
usne svojima.

231
 POGLAVLJE 25

K ad ga poljubim, dugo izdiše, dok valjda posve ne isprazni pluća. Želim

mu ih ponovno napuniti. Tek nakon nekoliko sanjivih, maznih
minuta, shvatim što sam mu govorila poljupcem. Važan si. Meni si važan. Ovo
je važno.
Znam da me shvatio, jer mu ruke blago drhte dok zavlači jedan nokat pod
porub moje haljine, preko ramena do mojega vrata. I on meni govori: Upravo
tebe želim. Uvijek si lijepa. Ovo je doista važno.
Imam dojam da se cijelu jednu naelektriziranu vječnost igra zatvaračem
moje haljine, a onda ga povuče. Zvuči kao igla koja struže po ploči. Produbi
poljubac, ja mu se zavučem dublje među koljena i trenutačno me ni divlji
konji ne bi mogli odvući od ovoga muškarca i ove sobe. Ljubit ću ga dok ne
umrem od iscrpljenosti. Kada osjetim oštar brid njegovih zuba na usnama,
shvatim da u tome nisam sama.
Pustim da mi se haljina spusti i iskoračim iz nje te se sagnem kako bih je
pokupila. Prevlada sramežljivost pa se malčice sakrijem iza nje dok ne
ispadnem toliko smiješna da je moram skloniti u stranu. Ispod haljine sam
morala nositi bodi boje slonovače, nalik na kupaći kostim, kako ne bi bilo
nabora, a s njega vise vezice za čarape. To nije Pospanosaur.
Josh izgleda kao da je primio udarac u trbuh.
- Ajme - kaže.
Pružim mu haljinu i stavim ruku na bok. Njegove oči proždiru svaki moj
obris i oblinu, čak i dok mu ruke uredno presavijaju haljinu. Imam smiješno
kratke noge i nemam potpetice koje me čine višom, ali od njegova pogleda
klecaju mi koljena.
- Nešto si mi utihnuo, Josh. - Zavučem prst pod naramenicu smiješnog
odjevnog predmeta u kojem sam se našla i zastanem. Vidim da je Josh
progutao slinu.
Stavim mu ruke na vrat, kratko ga stegnem pa ih spustim. Mišići koji se
stežu pod mojim dlanovima su čvrsti, krupni i isijavaju toplinom. Primaknem
se, prinesem lice njegovu vratu i udahnem ga. Zatvorim oči i zamolim samu
sebe da ovo zapamtim. Pamti ovo kada budeš imala sto godina.
Spusti ruke do mojega struka pa mi objema rukama stegne stražnjicu, a
kada mu počnem ljubiti vrat, pojača stisak.
- Svuci košulju. Hajde, hajde. - Glas mi je promukao i zamaman. Smetena
lica, Josh počne raskopčavati košulju. Kad je zbaci s ramena, vidim odraz
232
njegovih leđa u zrcalu na toaletnome stoliću. - Još imaš modrice od paintballa.
Imam i ja.
Slobodnom mu rukom naslijepo milujem prsa a potom prekinem
poljubac da bih je pratila pogledom. Mišići su mu natiskani kao lego-kockice.
Pritisnem ih vršcima prstiju da bih gledala kako će se uleknuti. Njegove ruke
nisu se maknule s moje stražnjice, ali prsti su spuznuli da se poigraju
vezicama koje mi drže čarape. Kako ne bih neugodno glasno zastenjala, opet
ga poljubim i privijem se bliže.
- Sve sam isplanirao. - Napokon dođe do riječi pa me glatko odgura
natraške prema krevetu. Zbaci prekrivač i položi me na plahte s ležernom
snagom.
- Trebalo je biti romantičnije nego u hotelskoj sobi.
Josh razmišlja o romantici? Moje srce to ne može podnijeti. Kada mi
zarobi usne poljupcem, toliko je nježan da mi dođe da zaplačem.
- Vidiš - kaže u moja usta - ne mrzim te, Lucy.
Njegov jezik dodirne moj, oprezno, stidljivo. Josh se spusti na laktove,
stežući me među bicepsima, što me podsjeti na onaj dan kada me prikovao
uz deblo da me zaštiti i sakrije.
Uvijek sam ti čuvao leđa.
Uzdahnem, a on udahne zrak iz mojih usta. - Tako...
Protegnem se i promeškoljim pod njegovom težinom. - Tako si krupan.
To me pali.
- A ti si tako sitna. Pitam se na koje si još načine pristajemo. O tome
razmišljam otkako smo se upoznali.
- Baš. Onog prijelomnog dana kada si me odmjerio od glave do pete pa
svrnuo pogled natrag na prozor.
Posve nježno, gricka mi vrat. Ispreplete prste s mojima iznad moje glave
i sada se držimo za ruke. Kako smo se vratili ovamo? Na ovo nježno mjesto
nakon plamene srdžbe u kojoj smo oboje gorjeli? Sada je sve slatko, posve
meko i nježno, pravi Josh.
- Ako ovo večeras učinimo, neću dopustiti da se poslije ponašaš čudno
prema meni. - Oči su mu ozbiljne kad se malčice udalji od mene. - Nećeš opet
poludjeti, po čemu si zloglasna?
- Ne znam. Moguće je. - Pokušam se našaliti, ali njemu to nije ni najmanje
smiješno.
- Volio bih znali koliko te imam. Koliko ću dobiti? - Opet mi ljubi vrat i
steže prstima moje.

233
 - Do prezentacija, dobit ćeš sve - kažem, dodirujući mu usnama kožu, na
što on drhtavo uzdahne, kao da sam mu ponudila vječnost, a ne nekoliko
dana.
Opet se ljubimo, a trenje mojega bedra o njegovo međunožje natjera ga
na malo brži ritam. Usta su mu mokra, topla, slasna. Čim zastane, makar da
pošteno udahne, privučem ga opet sebi.
Nakon naizgled sto godina, zahvati prstima moju naramenicu. Senzualno
je zategne pa pusti tako da me blago zapeče i onda to ponovi.
- Zatvarač je sa strane - kažem mu. Kao da ga preklinjem.
Posve se ogluši na mene i klizne prstom do masnice između mojih grudi.
- Nikada nisam vidio tako malu masnicu. - Sagne glavu da je gricne.
Napredujemo tako polako da me ne bi iznenadilo kada bih otvorila oči i
vidjela da je dan. Uopće ga nisam ovako zamišljala. Nježan je, a ne grub.
Polagan, a ne brz. Sramežljiv, a ne drzak. Svi bivši dečki i njihove predigre
kratke kao da ih mjere kuhinjskim tajmerom, sada su daleke uspomene dok
kušam intenzivno zadovoljstvo ležanja ispod Josha.
Zarije mi ruke u kosu, a od struganja njegovih noktiju po mojoj koži, sva
se naježim. On lizne naježenu kožu. Spretno se podigne da mi klekne među
koljena, gotovo kao da me samo želi bolje pogledati. Meni to odgovara.
Gledam kako mu se trbušni mišići stežu i ispustim glas nalik na: uoa.
- Kako ti uspijeva ovako izgledati?
- Nemam pametnijeg posla od odlaska u teretanu.
- Sada imaš.
I ja se pridignem i kliznem mu rukama po mišićima pa učinim ono što
sam oduvijek željela. Stegnem mu stražnjicu i to je genijalan osjećaj.
On mi zavuče prste u kosu, a ja mu obljubim trbuh. Ne mogu si pomoći.
Naiđem na nešto malja, a kad podignem pogled, vidim da su mu prsa blago
posuta dlačicama, koje nestaju u jednoj crti ispod pojasa njegovih hlača.
- Napaljen pogled - kaže drhtavim glasom.
- Ma da? Želim te udisati. Uvijek čudesno mirišeš. - Priljubim nos uz
njegovu kožu i udahnem što jače mogu, a on se nasmije. Podignem prema
njemu pogled, smiješeći se od uha do uha.
Njegovi prsti počivaju na mojem zatvaraču.
- Prekrivena sam modricama - kažem da se opravdam. Uvučeni trbuh,
zagledana u njegove trbušne mišiće.
- Slatka si kad postaneš stidljiva. Neću brzati. - Spusti mi jednu
naramenicu i ostavi je na mojoj nadlaktici. Isto učini s drugom. Zagrize si
usnu. - Sjest ću. Osjećam se previsoko.

234
 Nakon kratkog premještanja, on se osloni o uzglavlje, a ja mu se smjestim
među noge, oslonjena leđima o njegova prsa. Njegove ruke rašire se na mojim
ramenima, a meni se oči sklope kad me počne masirati, neopisivo slatko i u
neobičnom trenutku. Većina muškaraca već bi otkopčavala i pipala, ali on nije
većina muškaraca.
- Ovako si sjedila kad ti je bilo zlo.
On nastavi masirati, a iskrice među nama nastavljaju frcati. Skloni mi
kosu i poljubi mi bočnu stranu vrata. Sada već polako zaboravljam kako se
zovem.
Zavuče ruku pod saten i odvagne mi golu dojku. Polako, nježno uštipne.
- O, da - zaječi i utisne mi poljubac u vrat.
Čujem kako zvučim. Tako ljudi obično udišu kad ih nešto izrazito boli.
Samo što sam ja na pola puta do orgazma.
- Zamisli što ćemo sve raditi - kaže Josh, gotovo za sebe.
- Ne želim zamišljati, želim znati. - Stopala mi se bespomoćno batrgaju na
plahtama, kao da sam na električnoj stolici.
- I hoćeš. Ali već vidim da jedna noć neće biti dovoljna. Rekao sam ti,
trebaju mi dani. Tjedni.
Jedva osjetim spuštanje zatvarača. Polako me oslobađa rastezljivog
satena, a osjet njegovih dlanova na mojoj koži je božanstven. Mazi me i tapša,
grije mi kožu, divi se svemu. Kada uspijem otvoriti oči, njegov dah je usijan
pod mojim uhom, a tkanina boje slonovače zgužvana mi je oko struka.
Otkopča mi čarape i nagne se preko mojega ramena da me pogleda.
- Mmm. - Zavuče prste pod tkaninu na mojim bokovima, povuče mi je niz
noge i nađem se gola, samo u čarapama.
Vidim tkaninu njegovih hlača, zbog čega se osjećam još ranjivije ovako
obnažena. Privučeni koljena ne bih li se sakrila, ali uzalud. Na uho mi šapuće
dobrohotne, umirujuće zvukove. Njegova golema ruka gladi mi bok, bedro,
potom mi stegne zapešće. Drugom rukom učini isto.
- Lucy. - Čini se da ne može reći ništa drugo. - Lucy. Kako ću ostaviti ovu
noć iza sebe? Ozbiljno. Kako?
Naježim se. I ja sam se pitala isto. Pustim da mi glava klone u stranu pa se
poljubimo.
Promukla sam i zadihana. - Umrijet ću noćas. Molim te, skini hlače.
- Želim to izvezeno na jastuku - kaže pa se oboje smijemo dok ja ne
ostanem bez daha.
- Baš si duhovit. Oduvijek si mi bio duhovit. Željela sam se smijati, ali
nisam mogla.

235
 - To je jedno od tvojih pravila, znači. - Spuzne s kreveta držeći ruku na
dugmetu svojih hlača. - Dakle, pobjednik je onaj koji se uspije ne nasmijati?
- Pobjednik je onaj koji nasmije drugoga. Hajde. Postaje mi hladno. -
Zapravo postajem nestrpljiva. Josh me pokrije plahtama i dekom, a ja
zadrhtim gledajući ga kao pohotna voajerka dok spušta zatvarač na hlačama.
- Imam i ja pravila. Za mene je cilj igre drukčiji.
Gledanje Josha kako svlači hlače odijela totalno je sumanuto. Nosi
rastezljive, crne boskerice. Sprijeda su izrazito izobličene.
- Hajde. Reci.
Kada Josh spusti bokserice, ja blenem. Čini se da je i moja grozničava
mašta bila nedostatna. Već zaustim da mu kažem koliko je veličanstven, kad
on ugasi svjetlo i ostanemo u tami.
- Ne! Josh, to nije fer. Upali svjetlo. Želim te vidjeti.
Zamahnem rukom prema svjetiljci, ali on se uvuče pod pokrivače i
osjetim toplinu njegova tijela uza svoje pa oboje uglas dahnemo u nevjerici.
Koža na koži. Toplina.
Nemam pojma gdje je točno. Posvuda je. Mislim da mu osjećam dah u
svojoj kosi, ali kad se malo zakotrljamo, on uzdahne uz moja rebra. Sve je
zbunjujuće i erotično i zamalo iskočim iz kože kad mi klizne rukom po
rebrima.
Druga ruka uklanja moje čarape gladeći mi noge. Dodiruje mi gležanj i
nježno štipa struk. Njegove ruke klize mi po cijelome tijelu.
- Tako si meka da je to smiješno. Pristaješ mi, gdje god da stavim ruku.
Bio sam posve u pravu.
Pokaže to na primjeru. Moj vrat. Dojka. Rebra. Bokovi. Potom mi pokaže
da mu i moja usta savršeno pristaju. Koža mi se zagrijava sa svakim
poljupcem i milovanjem. Kada poliže kapljice znoja koje su me orosile, čujem
neki daleki zvuk i shvatim da sam ga ja ispustila. Čujem stenjanje,
preklinjanje. On se na to ne obazire i ne pokazuje milost. Utiskuje svoja
savršena usta gdje god mu drago. Trasira me kao zemljovid, pedalj po pedalj.
To je sve krasno, samo što Josh ima tijelo koje naprosto moram dirnuti. Dok
je na pola gornjega luka moje kralježnice, moje molećivo cviljenje počne ga
umarati.
- Molim te, dopusti da te taknem.
Popusti i prevali se na leđa, a ja mu prijeđem rukama s vrata na krupne
mišiće nadlaktice. Stežem ih. Grizem. Objema rukama odvagnem mu jedan
biceps. Pravo je zadovoljstvo dodirivati drugu osobu. Koža mu je kao saten.
Dlanovi mi bride dok je gladim. Usne mi padaju na sva moguća mjesta. Oči su

236
mi se privikle na tamu pa vidim sjaj u njegovim očima dok polako
iskušavam svaki mišić, tetivu i zglob.
U tami klizim tijelom uz njegovo, osjećajući gibanje njegovih uzdaha, pa
ga povučem da legne na mene punom težinom.
- Prilično sam težak. Zgnječit ću te.
- Proživjela sam dobar život.
On se nasmije, promuklo i razdragano, pa me posluša i čvrsto me prikuje
uz madrac dok ne ostanem bez pola zraka u plućima.
- O, kako je dobro. Tako si dobar. Uživam.
Nakon još jedne minute, Josh klekne jer bjelodano umirem. Posegnem
među nas i stegnem njegov poticajno tvrd ud. Dopušta mi da ga milujem i
igram se dok me njegovi napukli uzdasi ne uvjere da puca po šavovima, i to
zbog mene. Ne znam kakvo bih veće priznanje mogla dobiti. Tada osjetim
njegove usne na svojem kuku i počne mi poljubiti bedra.
Moram se nasmijati, i zato što me škakljaju dlačice na njegovoj bradi i
zbog naše prepirke o odorama na poslu. ljubi mi bedra otvorenim ustima, s
obožavanjem, šapućući mi nešto što ne razabirem do kraja. Čini se da su
komplimenti naglašeni lizanjem, grickanjem i poljupcima. Jedva izdržavam
nježan pritisak njegovih usana i nema sumnje što kani. Noge mi se rašire i
zagledam se u mračni strop.
Prvi dodir izaziva vrtoglavicu. Tako bi liznuo vrh sladoleda u kornetu.
Udahnem tako silovito da zamalo frknem, a on mi za nagradu poljubi
unutarnju stranu bedra. Ne nalazim riječi na ljudskim jezicima.
Drugi dodir je poljubac pa se sjetim njegova prepoznatljivog poljupca na
prvome spoju: čedan, nježan, bez jezika. Obećanje budućih naslada. Zagrlim
jastuk i zavjetujem se da on više nikada ni sa kim neće biti na prvome spoju.
Treći je opet poljubac, ali ovaj se preobrazi iz čednoga u požudan tako
postupno da nisam svjesna preobrazbe. Ne žuri se, a meni se tijelo iz minute
u minutu istodobno opušta i napreže. Dođem do glasa, ali zvučim čudno i
ukočeno.
- Mislim da se ovo ne spominje u pravilniku o ljudskim resursima.
Osjetim kako je zadrhtao i zastenjao. - Oprosti - kaže. - Imaš pravo. - Ne
prestaje, nego nastavlja otvoreno kršiti pravilnik o ljudskim resursima još
dugi niz minuta.
Drhtim sve bliže i bliže zasljepljujućem prasku koji nazirem na obzorju.
Iskreno, čudim se da sam do sada izdržala. Spustim ruku, zavučem mu prste
u kosu i povučem.

237
 - Ne mogu više. Molim te. Želim više. Mnogo, mnogo više. - Otkližem od
njega pa ga stegnem i nadljudskom snagom ga povučem za nadlakticu. On
obzirno uzdahne pa klekne i napokon začujem ono magično paranje folije.
Zvuči autoritativno kad napokon progovori, samo što mu je glas drhtav i
zadihan, što demantira autoritativnost.
- Napokon te imam.
- Napokon ja imam tebe - uzvratim.
Spusti se, a ja se iznenadim kad se svjetiljka odjednom upali. Zaslijepljeno
zatvorim oči, a kada ih opet otvorim, Josh me gleda. Prošireno crnilo njegovih
zjenica neobično djeluje na moje srce.
- Hej, Malena. - Prsti nam se isprepletu iznad moje glave.
Prvi pritisak je nježan i moje ga tijelo prihvati, a onda ga primi dublje.
Prislonio je sljepoočnicu uz moju, očajnički dišući, kao da ga nešto boli, kao
da to želi preživjeti. Nehotice se stegnem, a on se utisne svom snagom.
Zamalo udarim glavom o uzglavlje i nasmijem se.
- Oprosti - kaže, a ja ga poljubim u obraz.
- Ne ispričavaj se. Ponovi.

238
 POGLAVLJE 26

N ikada se još nismo nadmetali u zurenju dok si u meni.

Josh stegne mišiće zdjelice, a meni kapci zatrepere. Očekivala sam
nasladu i pritisak, jer je golem, a ja sitna, ali trenutačno mi se grlo
steže od ganuća, pa ne mogu odgovoriti. Pogađa me izraz u njegovim očima
dok počinje kliziti bokovima, glatko i opušteno. Nema silovitosti, nema
zamaha od kojih ti cvokoću zubi. Kreće se u meni odmjereno i kontrolirano.
Nikada nisam doživjela tako erotičan trenutak. Ne mogu procesuirati sve
osjete. Grudi mi ispunja neki osjećaj blizak onome kad gubiš razum.
Ne mogu ostati pribrana pod njegovim pogledom. Strastvenim. Žarkim,
žestokim, neustrašivim. Želi da mu predam sve. Na manje ne pristaje.
- Pričaj mi. - Dodirne moj nos svojim. Diše duboko i ravnomjerno.
- Bio si u pravu. Pristaješ mi, nekako. Ajme, kako je lijepo. - Jedva govorim.
- Mislim da ću poludjeti.
- Lijepo? - Razdragano me pogleda. - Mogu ja bolje od toga. Pusti mi prste,
zavuče mi ruke pod bedra i podigne desetak centimetara od kreveta.
- Lijepo je dobro, lijepo je dobro - trabunjam. Idući glas koji ispustim je
stenjanje.
Joshua Templeman stvarno zna što radi.
Oči mi se preokrenu. Znam da je tako, jer se Josh nasmiješi i opet
pomakne bokove. Plahte spadnu i ja se nađem u prvome redu, zagledana u
njegove prelijepe, napete mišiće i lice.
- Ja nisam drag - kaže mi. Polako se istežemo jedno uz drugo stvarajući
trenje. Nikada nisam osjetila ništa slično. To dokazuje da nijedan frajer nije
znao što radi. Prije ovoga.
Namrštio se od koncentracije. Čini se da je s lakoćom pronašao kut koji
draška mali prekidač u mojem tijelu.
- Hej. - Opet ga pogodi, a mene obuzme užitak tako žestok da mi u grlu
zapne jecaj. Opet i opet. Ove se igre nikada nisam igrala.
Nemam snage da podignem ruke na njegova ramena. Svaki pomak
njegova tijela gura me korak bliže nečemu što imam dojam da će me ubiti.
- Umorio si se? - Htjela sam biti obzirna, ali on ubrza ritam.
Koža mi se rosi znojem. Ruke mi panično traže oslonac na plahtama. Ako
sam mu teška na rukama, očito mu to ne smeta. Samo utiskujem ramena u
madrac i nastojim preživjeti.
239
 - Umirem - upozorim ga. - Josh, umirem.
Josh mi podigne jedan gležanj na svoje rame. Obgrlio mi je nogu i
proučava mi lice sa zanimanjem, ubrzavajući ritam. Obrve mu se nabiru.
Nadmećemo se u zurenju dok Josh pogađa moju G-točku, za koju nisam znala
da postoji. Do sada.
- Ajme, ajme... Josh.
Kada se nasmije, zamalo obnevidim.
Evo u čemu je moj problem. To mi se ne događa. Prvi seks uvijek je
nelagodan dok naizmjence istražujete što se drugoj osobi sviđa ili ne. Nema
istodobno mokrog, prljavog jebanja dok odgađaš orgazam. Ali ja to sad činim.
I on to zna.
- Lucy. Prestani odugovlačiti.
- Ne odugovlačim - usprotivim se, ali on me kazni za laž pojačavajući
nasrtaje. Promrmljam zahvalu.
- Nema na čemu - kaže i podigne me još malo više. Nemam pojma kako se
nije umorio. Napisat ću zahvalnicu njegovom osobnom treneru. Ako ikada
budem mogla opet držati kemijsku olovku u ruci. Zagrizem si usnu. Ne mogu
dopustiti da ovo završi. To mu i kažem.
- Zauvijek, čini ovo zauvijek - preklinjem ga. Na rubu sam suza. - Nemoj
stati.
- Baš si svojeglava, Malena.
- Ne mogu dopustiti da ovo završi. Molim te, Josh. Molim te, molim te,
molim te...
Priljubi obraz uz moj list, što je slatka i privržena gesta.
- Neće završiti - kaže mi.
Vidim da se počeo gubiti. Oči su mu blago zamagljene pa ih podigne
prema stropu kao da za nešto moli. Predivna koža blista mu zlatno na svjetlu
svjetiljke.
Nakon jednog glatkog, dubokog, nježnog zamaha, slomim se.
Ne obuzme me sladak, krotak osjećaj. Zubi mi škljocnu, zgrabim Josha i
izvijem se. Izmučen vrisak koji mi se otme vjerojatno će probuditi cijeli hotel,
ali nisam ga mogla suspregnuti. Divlje je. Zamalo ga udarim nogom u vilicu,
ali on me uhvati za stopalo i zadrži. Naslada prelije čašu, tijelo mi se izvija,
napinje, trese se i posve sam luda za Joshuom Templemanom. U pravu je. Ovo
nije dovoljno. Trebaju mi dani. Tjedni. Godine. Milijuni godina.
Padam, padam svom težinom, a vidim da pada i on.
Osloni se o moju nogu i osjećam kako drhti dok se opušta. Spusti na mene
pogled, odjednom stidljiv, a ja mu pogladim obraz.

240
 Nježno me spusti. Ne znam kako sam ga uspjela pustiti da se povuče.
Obujmim mu ramena rukama i poljubim ga u obrvu, a u prsima imam onaj
pročišćen osjećaj kao da sam pretrčala nekoliko kilometara. On se vjerojatno
osjeća kao da je istrčao triatlon.
Podigne pogled prema meni. - Kako si? - tiho šapne.
- Sablast sam. Umrla sam.
- Nisam znao da sam smrtonosan - uzvrati i počne se izvlačiti iz mene. Ja
ga molim i kumim da ostane: Ne, ne, ne. Ovisnica sam, posve obuzeta, čeznući
za idućim šutom dok mi još prošli kola žilama. Moje tijelo želi ga zadržati, ali
on me poljubi u čelo i ispriča se.
- Oprosti. Moram - kaže i ode u kupaonicu. Gledajući njegovu stražnjicu,
klonem na jastuke.
Najbolji seks u mome životu. Najbolja stražnjica koju sam ikada vidjela.
- Stvarno? - dovikne iz kupaonice. Očito sam to rekla naglas.
Ležim s podlakticom pred očima i trudim se umiriti dah. Osjetim da se
madrac uleknuo, a on mi plahtom pokrije kožu koja se hladi i ugasi svjetiljku.
- Sad ćeš bit nepodnošljiv. Ali vrag te odnio, Josh. Vrag te odnio - fufljam.
- I tebe vrag odnio - kaže i privuče me u kolijevku svojega naručja.
Priljubim obraz uz njega, uživajući u njegovu znoju.
- Hajde da razradimo plan igre za trenutak buđenja. Neću podnijeti
počneš li se čudno ponašati prema meni.
- Pristojno ćemo si zaželjeti dobro jutro pa ovo ponoviti. - Zvučim kao da
sam preživjela moždani udar. Zaspem uha prislonjena uz njegove grudi,
slušajući njegov smijeh.
Nekako preživim do jutra. Baš sam prala ruke, kadli bacim pogled na
zrcalo.
- O, sranje.
- Što?
Pritvorim vrata. Soba je blago osvijetljena prugama svjetla koje dopiru
kroz teške zavjese.
- Zaboravila sam skinuti šminku. Opet izgledam kao Alice Cooper.
Šminka mi je zacrnila područje oko očiju, tako da izgledaju mliječno plavo
i izbezumljeno.
- Opet? Već si izgledala kao Alice Cooper?
- Aha, ujutro nakon što mi je pozlilo. Zamalo sam vrisnula kad sam se
ugledala. - Operem zube i vežem kosu u punđu.
- Sviđa mi se kad izgledaš malo iznureno.

241
 - Onda bih ti se sad svidjela.
Pod tušem sam i uzalud pokušavam otvoriti minijaturni paketić sapuna,
kadli začujem škripu vrata i Josh mi se pridruži, mirno, kao da to činimo svaki
dan. Naelektrizira me požuda, neobičan spoj radosti i straha.
- Sapun je baš po mjeri Malene - primijeti, uzme mi ga i zagrize vrećicu.
Izvuče majušni sapun i drži ga palcem i kažiprstom.
- Uživat ću u ovome.
Toliko sam smušena pogledom na njegovu baršunastu, zlaćanu kožu koju
oblijeva voda da nekoliko minuta samo zurim, a jezik mi viri iz kuta usana
kao u gladnoga psa. Voda se slijeva kanalićima između njegovih mišića pa se
prelijeva i pada u ravnim vodopadima.
Sredina prsa zasjenjena mu je dlakom, koja se širi prema bradavicama pa
se spušta u tankoj crti prema pupku. Budući da nas bombardiraju milijunima
plakata s blistavim muškarcima u donjem rublju, gotovo sam zaboravila da
muškarci imaju dlake. Slijedim pogledom vodu prema dolje, prema gušćoj
dlaci i njegovoj impresivnoj erekciji. Cijeli je mokar. Prekrasno je prožiljen,
dovoljno da mi klecnu koljena. Bio je u meni. Treba mi opet. Treba mi bezbroj
puta.
- Ti si... - Odmahnem glavom. Moram zatvoriti oči da bi se sjetila
materinjeg jezika. Ovo je nemoguće. Nemoguće je da sam zarobila ovo
krupno, zlatno, blistavo stvorenje u staklenom hotelskom tušu, a on me gleda
očima koje previše obožavam.
- Jao ne, odvratan sam - šapne glumeći tragiku, a ja osjetim pritisak
sapuna na ključnoj kosti. Počne se gibati ukrug, isprva ljepljiv, potom sklizak.
- A moj osobni trener bio je uvjeren da će mi ova vanjština pomoći sa
ženama. Koji jebeni gubitak vremena i novaca.
Na silu otvorim oči, koje očito izgledaju kao da sam bila u pušionici
opijuma, jer se Josh nasmije.
Pritisnem palcem boru od smijeha na njegovu obrazu. - Predivan si.
Prelijep. Ne mogu vjerovati.
Uzmičem dok se ne oslonim o zidne pločice, da ga bolje vidim, a on
odmjerava svaki pedalj mojega mokroga tijela. Ruke me bole od truda da se
ne skrijem iza njih. Uz njegove savršene mišiće, djelujem dežmekasto. Oči mu
se zacrne dok me odmjerava od glave do pete.
- Dođi ovamo - kaže slabašnim glasom. Prihvatim pruženu ruku.
Kakav početak dana. Tuširam se s kolegom i neprijateljem.
Čim to pomislim, shvatim da je ta tvrdnja neistinita i zastarjela. On me
povuče od ledenih pločica i okrene me prema kapima tuša, provjeri
temperaturu vode pa me gurne pod slap. Tada me zagrli s leđa i, u nedostatku
242
bolje riječi, pomazi. Privijeni se čvršće uz njegov tvrdi ud i začujem kako
stenje.
- Kako si? Nisi čudna? Nisi poludjela? - Razmazuje mi pjenu po grudima i
rebrima. Podigne mi ruku da usporedimo veličine.
- Ne, posve sam dobro. Kako to da nas ne brine mogućnost da ti postaneš
čudan? Većina djevojaka boji se da će se frajer ispričati ranojutarnjim
treningom i pobjeći. U ovoj situaciji, to ne bi bilo uvjerljivo.
- Spreman sam za ovo mnogo duže nego ti - kaže. - Očito zna da ne želim
smočiti kosu pa nas malo okrene. Njegova skliska ruka klizi mi pod bokovima.
- O.
- Da.
- Kako dugo?
- Jako dugo.
- Nisam to naslutila.
- Tajnovit sam. - Čini se da ga ovaj razgovor zabavlja.
Uzmem sapun, koji se brzo pretvara u providan iver. Zalijepim ga za dlan,
što mi je dobar izgovor da mu pomilujem cijelo tijelo dok mi on jezikom skida
kapi vode s vilice.
Pogledamo se, nos do nosa, napola sklopljenih očiju, i onda se sve otme
kontroli. Na rubovima je hladan zrak, a u sredini, pod vodom, postajemo sve
topliji i topliji, dok mi se ne učini da se znojim. To je sve od poljupca.
Blijede minute i sati dok ljubim Josha Templemana. Nema sunca koje se
uzdiže na nebu, nema pražnjenja bojlera, nema roka za odjavu iz hotela. Ne
žuri sa mnom. Rijedak je muškarac, postiže gotovo nemoguće. Ljubi me u
vječnoj sadašnjosti.
To mi je oduvijek bio problem u prošlim vezama: isključiti mozak. Ali
sada postojimo samo mi. Naše usne pronalaze vlastiti ritam, nježno se uzdižu
kao njihalo pa padaju u blagom luku, opet i opet, dok na ovome svijetu ne
ostanu samo njegovo i moje tijelo te voda koja se slijeva oko nas dok ne
napuni oblak.
Uz njega riječ intimnost postaje prikladna. Možda zbog načina na kojim
mi palcem podiže lice, šireći mi ostale prste iza uha, u kosu. Kada pokušam
udahnuti, on mi udahne zrak u usta. Glava mi klone u stranu, sanjiva i teška,
a on mi obujmi vilicu. Podignem pogled prema njemu i u meni se razbuktaju
osjećaji. Mislim da mi to vidi u očima, jer se nasmiješi.
Tek kad osjetim njegove ruke na svojem tijelu, prisjetim se koliko su
krupne. Obujmi mi rebra pa podigne ruke da mi pokaže kako mu savršeno

243
pristajem na dlanove. Kada ne mogu više, okrene me prema zidu i raširi prste
na mojim lopaticama.
Glatko mi prijeđe noktima po leđima, šapućući mi u vrat.
Govori mi da sam lijepa. Kao najslasniji kolač od jagoda. Ja sam okus koji
nikad neće isprati iz usta. I želi da budem sigurna, posve sigurna, prije negoli
donesem odluku o nama.
Liže mi vodu s ramena gurajući mi širok dlan među noge. Osjetim da mi
je stopalo kliznulo u stranu po pločicama. Pa još malo. Zadrhtim dok mi
stavlja podlakticu pred ključnu kost.
Čim me prvi put dodirne vrškom prsta, moj uzdah odjekne oko nas. Pali
me svakim nježnim krugom, a ja posegnem iza sebe i primim ga, zauzvrat.
Naše istodobno stenjanje odbija se o pločice kao da smo u spilji.
- Daj mi sve - šapne mi na uho. Ja isto ponovim njemu. Uz mene se
privijaju mokri, vrući mišići, posvuda su oko mene. Gricka mi ušnu resicu, a
moja je ruka smiješno premalena za njegov ud. To mu očito ne smeta. Počinje
stenjati.
Imam i vlastitih problema. Recimo, trudim se da me ne čuju ljudi u
susjednim sobama. To je neobično teško zbog božanstvenog trenja u meni.
Pst, Josh se skoro nasmije. Počinjem se ljuljati, a njegovi zubi grebu mi vrat.
Pojačam stisak. Oboje se zategnemo i prasnemo gotovo u istome trenutku.
Ovaj je orgazam polagana eksplozija. Njegov obraz počiva na pločici iznad
mene i bez riječi se gledamo, drhteći cijelim tijelom. Neobično je gledati jedno
drugo dok se raspadamo. Imam osjećaj da bih se na to mogla naviknuti.
Nema načina da se takav trenutak prikladno prekine. Kako prijeći natrag
u stvarnost? U ovoj sobi trebalo bi postaviti spomen-ploču.
- O, sranje! Uskoro će doručak. Moramo požuriti. Moram se spakirati.
- Hajde da ga preskočimo. - Njegove ruke poigravaju na oblinama mojega
struka i bokova. Gore-dolje. Unutra-van.
- Mama te čeka. Hajdemo.
- Ne - nesretno zavapi Josh, a ruke mu kliznu do mojih ramena.
- Ne - uzvratim i izađem iz tuša, izmičući njegovim rukama. Umotam se u
ručnik i bacim pogled na sat na noćnom ormariću.
- Hajde, petnaest minuta. Požuri, požuri.
- Rezervirat ću nam sobu za neki drugi dan. Mogli bismo ovdje ostati
satima. Mogli bismo živjeti ovdje.
- Josh, sviđa mi se tvoja mama. Ne znam je li jadno što je želim usrećiti i
ne znam hoću li je poslije ikada više vidjeti. Ali znam da joj nedostaješ. Možda

244
je to moj zadatak ovoga vikenda. Da te natjeram da više budeš sa svojom
obitelji.
- Kako slatko. Tjeraš me na ono što ne želim. I naravno da ćeš je opet
vidjeti.
- Dobro. Recimo ovako. Pozvana sam na doručak i želim ići. Umirem od
gladi. Seksom si mi potrošio svu energiju. A ti, kako želiš.
Uspijem nanijeti maskaru i našminkati gornju usnu u crveno. A onda on
stane iza mene i pogleda nas oboje u zrcalu.
Razlika među nama nikada nije bila upadljivija i erotičnija. Moje tijelo
pred njegovom krupnom, mišićavom slavom zamalo me pokoleba. Josh mi
skloni kosu s vrata i utisne u njega poljubac. Gledamo se u zrcalu, a ja grčevito
izdahnem.
Želim mu reći neka slobodno rezervira ovu sobu do kraja života. Kada bi
mi dao vremena, navela bih te da me zavoliš. Ta spoznaja stegne mi grlo.
Morala bih biti slijepa da ne vidim bljesak privrženosti u njegovim očima
dok me čvršće privija uza se i ljubi mi vrat. Morala bih navršiti tisućitu godinu
da zaboravim kako me ljubio. Ovo je malen pupoljak koji bi se jednoga dana
mogao pretvoriti u nešto izuzetno, ali ozbiljno sumnjam da će opstati u
stvarnome svijetu. Ovaj balon u kojem se sada nalazimo? Nije to stvarnost.
Da bar jest, da bar doista živimo ovdje. Sve bih mu to trebala reći naglas, ali
nemam hrabrosti.
Zatvorim oči. - Mogli bismo doručkovati pa se brzinom svjetlosti odvesti
u tvoj stan.
- Može. Samo da primijetim, krasan ruž.
Uspijem se našminkati do kraja i samo se jednom zamrljati. On mi uzme
rupčić prije nego što ga stignem zgužvati. Podigne ga i zadivljeno promotri.
- Kao srce.
- Možeš kupiti mali komad bijelog platna pa ću ga poljubiti. Da ti ga
ostavim za uspomenu.
Koketno mu namignem da održim ležerni ton. Ne dočekam podrugljiv
odgovor, nego Josh samo izađe iz kupaonice. Kada nekoliko minuta poslije
izađem noseći toaletnu torbicu pod rukom, on je već odjeven u traperice i
crvenu majicu.
- Nikada te nisam vidjela u crvenom. Kako je moguće da ti lijepo pristaje
svaka dugina boja?
Odloži mi mobitel do torbice, zajedno s bijelom ružom koju je izvadio iz
revera.

245
 - To ti samo misliš. - Josh zatvori svoju torbu i stane pred prozor, zagledan
u vodu.
Potražim u torbi svoje traperice i pulover od crnoga kašmira, za koji mi
je drago da sam spakirala. Zrak je ovdje hladniji, svježiji negoli sam navikla.
Ne gleda kako se odijevam. Kada blago poskočim da se uvučem u traperice,
Josh se ne osvrne. Glasno poprskam dekolte parfemom, a on čak niti ne raširi
nosnice.
- Doručak će dobro proći.
- Aha, sigurno - odvrati slabašnim glasom.
Obujem balerinke i odlučim kosu ostaviti u neurednoj, vlažnoj punđi.
Priđem mu s leđa i obgrlim mu struk, oslonivši sljepoočnicu o donji brid
njegove lopatice.
- Reci mi što te muči.
- Ovo je seks na jednu noć. Upravo sam to želio izbjeći. Želio sam nešto
izgraditi, a ne okončati priču.
- Ne! Hej! Kako je moguće da sam ostavila takav dojam? - Povučem ga za
lakat da se okrene prema meni.
- Stalno govoriš kao da je već sve svršeno. Poljubac ružem za uspomenu?
Zašto bi me trebala podsjećati na sebe?
- Nećemo više dugo raditi zajedno.
- Nisam te toliko dugo želio i prošao toliko toga i odrekao se toliko toga
da bih te dobio na jednu noć. To nije dovoljno.
U pravu je, naravno. Ishod prezentacija visi nam nad glavom kao sablja.
Obuzme me nestrpljenje.
- Mogu li večeras prespavati kod tebe? - Ne znam što bih drugo rekla. -
Smijem li prespavati u tvojem krevetu?
- Valjda - nadureno odgovori, a ja ga povučem za omče na pojasu
traperica prema njegovoj torbi.
Bacim pogled na krevet. Koliko se toga promijenilo na tome mjestu?
Možda on razmišlja o istome. Toliko mi nježno poljubi obrve da mi se oči
počnu puniti suzama.
Dok se odjavljujemo iz hotela, uspijem baciti pogled na račun. Ta čarobna
hotelska soba koštala je koliko i moja tjedna stanarina. Josh na njega usiječe
potpis kao Zoro i privije me uza se. Moj obraz priljubi se uz njegov savršen
prsni mišić.
- Je li boravak bio ugodan?
Otmjeno dotjerana recepcionerka malčice se preširoko osmjehuje Joshu
bilježeći našu odjavu. Možda se hotimice pravi da me ne vidi ili je samo

246
opčinjena. Pogledam njezinu zalizanu, plavokosu punđu. Mliječno ružičasti
ruž presvijetao je za njezinu put. Hotelska Barbika.
- Da, hvala - odsutno odvrati Josh. - Sjajan pritisak vode pod tušem.
Podigavši pogled prema njegovu licu, primijetim da mu se kut usana trza
u smiješak.
Recepcionarka ga bjelodano zamišlja pod tušem. Oči joj sa zaslona polete
na njegove bicepse. Pa na zaslon. Pa na lice. Zaklama račun, presavije ga i
potraži savršenu malu omotnicu, premda je gost za susjednim pultom nije
dobio.
Meškolji se i čini stotine drugih malih pokreta, sve samo kako bi ga bolje
vidjela. Priča mu o njihovom programu vjernosti te kako će ga na idućem
dolasku dočekati besplatna boca vina i, vjerojatno, ona izvaljena na krevetu.
Provjeri ima li pravu adresu i broj telefona.
Ludim od razdraženosti. On to ne opaža, nego mi počne ljubiti
sljepoočnicu. Doduše, mogu li je kriviti?
Čovjek takve građe i takva lica, koji je istodobno tako neobično mio i
nježan? I ja bih krepala da to moram gledati, a sada ja primam poljupce. To je
kao kada gledaš izbacivača u noćnom klubu prepunog modrica kako grli
djevojčicu u baletnoj suknjici, ili hrvača koji dobacuje poljubac svojoj curi u
prvome redu. Sirova, gruba muževnost suprotstavljena nježnosti,
najprivlačnija je stvar na svijetu.
Josh je najprivlačnija stvar na svijetu.
Pogled joj radoznalo zahladi kada me zapazi. Raširim ruku na njegovim
prsima. Objavljujem da je moj. Mala ljubomorna spiljska žena u meni ne može
odoljeti tome.
- Da vam dovezu auto?
- Da - kaže Josh u istome trenutku kada ja kažem: - Ne.
- Ne, još idemo na doručak. Možemo li ostaviti torbe ovdje?
- Naravno. - Recepcionerka mjerka Joshevu ljevicu bez prstena. I moju
ljevicu bez prstena.
- Hvala vam, gospodine Templeman.
- Ako se ikada vratimo ovamo, morat ćeš nositi lažnu burmu - gunđam
dok hodamo predvorjem prema restoranu.
Josh se zamalo spotakne sam o sebe. - Zašto to kažeš, zaboga?
Dok prolazimo pokraj balske dvorane, vidim kako čistači uklanjaju
goleme snopove balona ružičastih kao Mindy.
- Recepcionerka je zamalo skočila na tebe. Ne krivim je, ali čovječe!
Stajala sam uz tebe. Zar sam nevidljiva?

247
 Josh me pogleda ispod oka. - Kakav iskonski nagon.
Gurnemo staklena vrata, a Josh me povuče na jednu stranu. Provirim kroz
vrata. Vidim njegovu obitelj. Podignem ruku da mahnem, ali on me povuče
natrag i nerazgovijetno me prekori.
- Švedski stol - oduševljeno primijetim. - Pogledaj samo one kroasane.
Prazne i s čokoladom. Brzo, nije ih puno ostalo.
- Posljednji put ču te moliti. Hajde da jednostavno odemo. Jučer je s
obitelji sve razmjerno dobro prošlo. Hajde da ne riskiramo.
- Nego da odjurimo autom kao Thelma i Louise?
- Ti si im se svima strašno svidjela.
- Neobično sam dopadljiva. Josh, hajde. Kroasani. Uz tebe sam. Nitko te
neće moći povrijediti dok sam ja tu. Imam nevidljivu pušku za paintball.
Uvedi me, nahrani slatkišima pa me odvezi u svoju krasnu, plavu spavaću
sobu.
Utisne mi kratak poljubac u usta. Osvrnem se preko ramena prema
recepciji.
- Idemo, budi hrabar. Zaboravi na tatu i usredotoči se na mamu. Budi
džentlmen. Ja ulazim.
Vijugam blagovaonicom, ne znajući slijedi li me Josh. Ako ne, situacija će
biti malo nezgodna.

248
 POGLAVLJE 27

Z
gledaju.
a stolom pokraj prozora sjede Elaine i Anthony te Mindy i Patrick.
Kada priđem, svi ušute. Mašem im kao kreten. Svi me iznenađeno

- Bok.
- Lucy! Bok! - Elaine se prva pribere i pogleda stol. Ajme. Nema slobodnih
stolica. A zakasnili smo jedva pet minuta. Očito nas nisu očekivali. Na svu
sreću, Josh zavlači.
- Brzo, brzo! - Preletim pogledom ostale stolove.
- Još stolica - dahne Elaine. Savršeno me razumije. Ako dođe i vidi da
nema stolica za nas, dodatno će se snužditi.
Anthony sjedi na čelu stola čitajući presavijene novine. Ne, to je
medicinski glasnik. Jao. Ne pokazuje da je svjestan ostalih ljudi u prostoriji.
Nakon mnogo strke, uspijem posuditi dvije stolice s obližnjih stolova.
Kada Josh stigne s tanjurom punim kroasana i šalicom čaja, već svi sjedimo
najopuštenije što možemo, gurajući tanjure pred njihove vlasnike.
- Dobro jutro - svi kliknu uglas.
- Bok - oprezno odzdravi Josh pa stavi tanjur i čaj pred mene. - Uzeo sam
ti posljednje. - Tanjur je pun kroasana i jagoda. Pogladi mi rukom vrat.
- Baš si drag. Hvala ti.
- Idem i sebi po nešto - kaže i povuče se. Elaine gleda za njim, napola
sjetno, napola razdragano, pa pogleda Anthonyja.
Ja se nasmiješim Mindy da joj pokažem kako više nisam uzrujana.
Vjerojatno prštim nuklearnim postorgazmičkim sjajem. Ona mi oprezno
uzvrati smiješkom.
- Kako se osjećate, gospođo Templeman?
Nisam pretjerano razmišljala o tom pitanju, ali ona se vidno trzne čuvši
riječi gospođa Templeman. Možda sam pretjerano empatična, ali imam dojam
da sam bacila bombu. Te mi riječi zvone u ušima, odbijaju se o zidove,
podrhtavaju mi u kostima.
Gospođa Templeman. Baš iskonski.
- Slomljeno. Toliko sam umorna da imam dojam da sanjam. Ali dobro je
to. - Osmjehne se i obori pogled na stol.
- Gospođa Templeman. Zvuči tako... - Prekrije lice rukama, uzdahne i
luckasto se nasmije. Van iz moje glave, Mindy.
249
 - Žao mi je što smo zauzeli premali stol - zausti Elaine, ali ja odmahnem
glavom.
- U redu je. Morala sam ga lasom dovući ovamo. - Učinim rukom kao da
vitlam lasom iznad glave pa se žene nasmiju. Muškarci šutke sjede, čitajući i
jedući.
- Mogu to točno zamisliti. Mala kaubojka vuče ga za sobom dok se on
propinje i frkće.
- Ne znam zašto pravi takvu dramu oko svega - blago se ubaci Patrick,
žurno otpijajući gutljaj vruće kave.
Imam dojam da je vječno toliko prezaposlen da sve obroke jede kipućim
gutljajima i zalogajima. Možda su takvi svi liječnici. Unosiš gorivo, ali bez
uživanja.
- Sramežljiv je. Pusti ga na miru.
Patrick se prvo namršti, jer sam bila drska kao mlađa sestra, a onda se
nasmije. Dobaci pogled Joshu.
- Sramežljiv. Ha. - Vidim da mu sviće, kao meni jučer. Sramežljivost može
poprimiti razne oblike. Neki su sramežljivi i blagi.
Neki sramežljivi i grubi. Ili, kao Josh, sramežljivi i odjeveni u oklop za
specijalce.
- Josh, Lucy, hvala vam na daru - kaže Mindy kad se Josh vrati za stol. Ulovi
mi pogled i nasmiješi mi se, bjelodano uvjerena da sam ga a izabrala.
- Na koncu nisam vidjela što je izabrao. - Odgrizem velik komad kroasana.
Josh drži jednu ruku prebačenu preko naslona mog stolca, a njegov širok dlan
raširen je na mojem ramenu.
- Prekrasan set kristalnih čaša za pjenušac s našim ugraviranim
inicijalima. I dvije boce Moëta.
- Bravo, Josh.
- Svadba je bila krasna - kaže joj Josh. Gledam mu oči dok se međusobno
odmjeravaju. Vjerojatno se vide prvi put nakon prekida. Gotovo podrhtavam
od koncentracije, tražeći tragove zaostale boli, požude, ogorčenosti, samoće.
Da imam brkove, sada bi se trzali.
- Hvala - odvrati Mindy. Opet pogleda svoju burmu, a potom Patricka, i to
s takvom bespomoćnom predanošću da ja oštro pogledam Josha. Ako ikada
bude loše reagirao, bit će to sada. On se nasmiješi, pogleda svoj tanjur pa u
mene. Poljubi me u sljepoočnicu i uvjeri me.
- Kako si uspio tako dugo tajiti Lucy pred nama? - upita Mindy režući
grejp.
- Ma, znate. Držao sam je u podrumu.

250
 - Nije tako loše kako zvuči. Bilo mi je posve udobno dolje. - Svi se nasmiju.
Osim Anthonyja, naravno.
Sine mi osvježavajuća misao. Ne ulažem napor. To objašnjava zašto mi je
tako ugodno sjediti i jesti među neznancima. Ako im se svidim, dobro. Ako
ne, preživjet ću. Ali obuzima me isti opušten, nehajan osjećaj kao kad sjedim
s vlastitom obitelji. Okrenem glavu tako da Anthonyja ne vidim.
Mindy nabraja koje su još darove dobili. Patrickova nova, zlatna burma
blista na blijedome suncu koje se probija kroz oblake i on povremeno svija
palac da je takne. Mindy ga nježno gleda.
Josh doručkuje dva poširana jaja, krišku integralnog prepečenca i hrpu
blanširanog špinata. Kavu popije u dva gutljaja. Spustim pogled na svoj tanjur
i uštipnem se za trbuh ispod stola. Njegovo tijelo je hram. Ako ovako
nastavim, moje će se pretvoriti u kolibu od maslaca.
- Još kave? - ustanem i odlučim si donijeti još voća. Ne mogu jesti samo
slatkiše. On me uhvati za zapešće i podigne prema meni molećiv pogled.
Ne idi, govori mi očima. Ja ga srdačno potapšam po ruci pa on nevoljko
preda svoju šalicu za kavu.
- Odmah se vraćam. Treba li još tko nešto?
Bez žurbe petljam po aparatu za kavu. Ozračje je pomalo ukočeno pa
shvatim da sam zapravo uljez. Ja sam jedina za tim stolom koja ne pripada
obitelji Templeman.
Dok se mučim s plastičnim hvataljkama za lubenice, mutno postanem
svjesna povišenih tonova. Dok trpam grožđe na tanjur, odjednom mi sine.
Sranje.
Žurno se vratim za stol, gdje odložim svoj tanjur i Joshevu šalicu. Mindy
je zaleđena, uplašenih očiju, a Patrick rezigniran.
- Ali mene samo zanima zašto si odbacio medicinski fakultet? Svaki
majmun može diplomirati menadžment. - Anthony je odložio svoje jutarnje
štivo i sada zuri u Josha ledenim pogledom.
Pa stvarno, izbivala sam od stola jedva dvije minute. Kako je ovo tako
brzo eskaliralo? Doduše, i nuklearna bomba ima samo jedan crveni gumb koji
je lako brzo pritisnuti. Položim ruku na Joshevu šiju, kao da držim
razjarenoga psa za ogrlicu.
- Jebemu mater. Da znaš išta o tome, znao bi da je gotovo nemoguće
diplomirati poslovni menadžment dok radiš puno radno vrijeme. A ja sam to
uspio. I bio među dva posto najboljih studenata. Dobio sam četiri ponude za
posao i dvije od tih tvrtki još me zovu.
- Čudim se da si diplomirao ako je bilo tako teško - kaže Anthony. - Mislio
sam da ti je odustajanje omiljeni hobi.
251
 - Hej! - izlanem. Još stojim i shvatim da držim ruku na boku.
- Lucy, oni samo... - Elaine ne zna što bi. - Možda bi trebao razgovarati s
Joshem vani, Anthony.
Ljudi za okolnim stolovima odložili su pribor za jelo, neki bjelodano
radoznali dok drugi posramljeno nastoje ne slušati.
Josh se zlobno nasmije. - Zašto? Da se lijepo starinski potučemo? Njemu
bi to bilo sjajno.
Anthony zakoluta očima. - Moraš...
- Postati frajer? To si želio reći? Isto što mi govoriš od rođenja? - Josh
podigne prema meni očajan pogled. - Možemo li sad ići?
- Možda biste trebali porazgovarati. - Inače će možda proći još pet godina.
- Našao je neku osjećajnu - kaže Anthony Elaine. - Genijalno.
Josh prijeteći zaškilji. - Ne govori o njoj.
- Pa, očito ne može odoljeti da se ne umiješa.
- Tiho - bijesno kaže Elaine Anthonyju. - Tražila sam samo da budeš
pristojan. Začepi.
Pogledam Anthonyja i on pogleda mene. Njegove su oči pune prezira dok
me odmjerava od glave do pete. Potom frkne nosom i pogleda kroz prozor
čvrsto stisnutih usana, poslušavši ženu.
Jao meni. Neću ovo otrpjeti dvaput u životu, a ponajmanje od drugog
Templemana. Fitilj mi dogori.
- Vaš sin je nevjerojatno darovit. Usredotočen. Čudesno inteligentan.
Izdavačka kuća opstaje gotovo isključivo zahvaljujući njemu.
- Da? Što radi? Liže poštanske marke? Javlja se na telefon? - Pogledi nam
se ukrste.
Grubo se nasmijem. - Stvarno mislite da mu je to posao?
- Neću dopustiti da mi se vi, mlada damo, ovako obraćate. Vidio sam
njegov šablonski potpis u elektroničkoj pošti. Pomoćnik je glavnog
menadžera. Nemam pojma što si vi umišljate.
Pokušava uspostaviti autoritet. Možda sjednem i budem dobra
djevojčica. Josh me želi zaštititi pa osjetim da kani ustati, ali mahnem mu da
sjedne.
Snalazim se i sama.
- Ja poznajem vašega sina bolje nego vi. Njemu su odgovorni odjeli
financija i prodaje. Svi umiru od straha pred njim. Jednom me čovjek od
četrdeset pet godina na hodniku ispred sobe za sastanke preklinjao da
predam njegove spise kako on ne bi morao prisustvovati sastanku. Gledala
sam kako cijeli timovi jure kao mravi, drugi i treći put provjeravajući brojke
252
u izvještajima. Čak i nakon toga Josh pronađe svaku pogrešku. Onda obično
netko uzme bolovanje zbog stresa.
Anthony zausti da nešto ljutito kaže, ali ja ga prekinem. Toliko sam
razjarena da bih ga mogla zadaviti. Časna riječ, mogla bih mu staviti ruke na
vrat i stegnuti.
Ja sam Lara Croft koja stoji podignutih pištolja s osvetničkim žarom u
očima.
- Bexley Books nije implodirao prije spajanja samo zato što je Josh
predložio da srežu broj zaposlenih za trideset pet posto. Mrzila sam ga zbog
toga. Bio je posve hladnokrvan. Zna biti takav, vjerujte mi. Ali zbog toga je
drugih sto dvadeset ljudi zadržalo posao. Otplatilo hipoteke. Zato da se niste
usudili tvrditi kako je vaš sin nitko i ništa. Aha, i znam iz pouzdanih izvora da
je Josh bio kljucan za pregovore o spajanju. Jedan od tvrtkinih odvjetnika mi
je u kuhinji rekao da je bio, citiram, jebeni lav.
Ne mogu se zaustaviti. Kao da se pročišćavam od nečega.
- Njegov šef, koji je glavni samo po naslovu, debeli je, ljigavi žabac, toliko
ošamućen lijekovima da si jedva zaveže vezice na cipelama. Josh upravlja
svime. Zajedno sa mnom.
Sve ih obuhvatim pogledom. Josh me poteže za pojas traperica.
- Oprostite što sam napravila scenu. Svi mi se sviđate. Osim vas. - Ošinem
Anthonyja pogledom.
- Provela sam mnogo vremena s njim i moram vam reći da nemate pojma
kakvog sina imate. Imate Josha. Nezgodan je i problematičan gad. Gotovo pola
vremena ga mrzim i izluđuje me, što je bjelodano naslijedio od vas. Dobacili
ste mi isti pogled kao Josh kad sam ga tek upoznala. Odmjeravanje od glave
do pete pa pogled kroz prozor. Mislite da znate sve o meni? Da znate sve
o njemu? Ne bih rekla.
- Želio sam ga motivirati. Neke ljude treba pogurati - kaže Anthony.
- Ne možete činiti jedno i drugo. Ne možete ga posve ignorirati, a poslije
pljuvati njegove odluke.
Anthony podigne ruku na čelo i protrlja ga kao da ga je zaboljela glava. -
I moj otac je gurao mlađega brata.
- I, kako mu je to bilo?
Njegove oči polete u stranu. Ne baš najugodnije, pomislim.
- On nije liječnik. Prebolite to više jednom za svagda.
Anthony me pogleda razrogačenih očiju.

253
 - Ah želim da nešto znate. Mogao je postati liječnik, da je želio. Može biti
što god jebeno zaželi. Ništa ne čini iz zablude. Ništa ne čini zato što nije
dovoljno dobar. To su njegove odluke.
Nadureno sjednem. Mindy i Patrick se pogledaju, otvorenih usta. Zapravo
cijela soba bleji. Čujem da je netko zapljeskao pa brže-bolje prekinuo.
- Oprostite, Elaine. - Otpijem velik gutljaj čaja tako da si zamalo zalijem
majicu. Ruke mi se tresu.
- Ne ispričavaj se na tome što ga tako braniš - odvrati ona slabašnim
glasom. Vjerojatno tako izgleda podivljala lavica.
Smognem hrabrosti da pogledam Josha. On se skamenio od šoka.
- Ja... - zausti Anthony, a ja ga ošinem svojim najhladnijim pogledom. Istim
onim ubojitim, bezosjećajnim pogledom kojim sam tisuću puta ošinula
njegova sina.
- Ja... ovaj. - Anthony pročisti grlo i spusti pogled na svoj pribor za jelo.
- Da, doktore Templeman? Želite li nešto podijeliti s nama? - Ne mogu
vjerovati koliko sam drska.
- Ne znam mnogo o tvom poslu, Josh. - Svima se dodatno ovjese vilice.
Svima osim meni. Neću mu priuštiti to zadovoljstvo. Zurim u njega kao da mu
vrtim hrđavi nož za ribu u trbuhu. Podignem obrvu.
- Mene bi... zanimalo čuti nešto više o tome, Josh.
Umiješam se. - Sada kada znate da je uspješan? Sada kada znate da će
gotovo sigurno biti promaknut u jednog od glavnih menadžera velike
izdavačke kuće? Sada imate što pričati svojoj ekipici na golfu.
- Skvošu - ispravi me Patrick ispod glasa. - Igra skvoš.
Anthonyja sam oprala kao nitko u životu. Ostao je bez teksta.
To je divno.
- Trebali biste ga voljeti i ponositi se njime čak i da radi u poštanskom
uredu. Čak i da je nezaposlen i lud i beskućnik. Mi sada idemo. Elaine, bilo mi
je zadovoljstvo, drago mi je što smo se upoznale. Mindy, Patrick, još jednom
vam čestitam i želim ugodan medeni mjesec. Oprostite na ovoj sceni.
Anthony, sve što sam rekla bilo je za istač.
Ustanem. - A sada ćemo odjuriti odavde kao Thelma i Louise. - Josh ustane
i poljubi mamu u obraz. Ona ga bespomoćno uhvati za zapešće.
- Ali kada ću te vidjeti? - Podigne pogled prema Joshu, ali i prema meni.
Vidim da se Joshu vilica stegnula i gotovo čujem izgovore koje smišlja.
Mogao bi posve nestati s radara obitelji Templeman. Iduće što kažem,
iznenadi čak i mene. Pogotovo s obzirom na to da sam se upravo zauvijek
oprostila od sviju.

254
 - Ako možete uskoro doći do grada, mogli bismo izaći na ručak. Poslije
možemo u kino. Anthony, vi ste također pozvani.
Njegova vilica, koja je do sada mlitavo visjela, sada se počne klatiti na
povjetarcu.
- Ali samo ako ste spremni biti pristojni i početi iznova upoznavati
vlastitoga sina. Mislim da vam je jasno kako ga više nećete moći terorizirati.
To smijem samo ja, jer u tome uživa.
- Ti i ja idemo na razgovor. Vani. Odmah. - Elaine ustane i pokaže staklena
vrata koja vode u vrt. Anthony hoda za njom kao čovjek koji ide na vješala.
Znam prepoznati drugu podivljalu lavicu kad je vidim.
Primim Josha za ruku i povedem ga kroz opčinjenu publiku.
- Kuća časti - reče mi blagajnik. - Gospođice, ovo je bilo bolje od kazališta.
Uzmem naše torbe od recepcionerke, srećom ne više one pohotljive
plavuše. Vjerojatno bih joj zamahom noge otkinula glavu da sam je opet
vidjela. Hodajući zajedno, istim ritmom, izađemo iz predvorja kao dva
odvjetnika u televizijskoj seriji koji su se upravo izborili za pravdu.
Zamolim portira da nam doveze auto i okrenem se.
- Dobro, saspi mi u facu. - Upravo sam priredila vrlo neugodnu scenu.
Vidim da ljudi govore o meni čekajući taksi. Bit ću zvijezda dvadesetak
inačica incidenta u restoranu.
Josh me podigne s tla. - Hvala ti - kaže. - Puno ti hvala. Poljubimo se. Čujem
pljesak.
- Nisi ljut što sam te spasila? Dečkima ne treba spašavanje.
- Ovom dečku je trebalo. Čak ću ti dopustiti da izabereš želiš li biti Thelma
ili Louise - kaže i spusti me na zemlju kada stigne auto.
- Ti si zgodan, onda si valjda Thelma.
Josh pogura vozačko sjedalo unazad. Vozimo se nekoliko metara kadli
Josh odjednom prasne u smijeh.
- Rekla si mojem tati da je za istač.
- Kao da sam loš scenarist koji misli da današnji klinci tako govore.
- Upravo tako. Genijalno. - Otre si palcem suzu.
- Ali žao mi je zbog tvoje mame. Djelovala je slomljeno.
- Ne brini, sredit će ga ona.
- Ne sumnjam. Zato se ona i ja tako dobro slažemo.
Nekoliko trenutaka razmišlja tijekom vožnje. - Ne znam kako ću nakon
ovog dalje s tatom.
- Ništa nije nepremostivo. - Trudim se vjerovati u to.

255
 Spustim prozor da osjetim povjetarac na licu. Sunce mi grije noge, a Josh
se opet smiješi.
Ne dopuštam si razmišljati o tome kako će sve ovo završiti.

Premda vožnja inače traje pet sati, kunem se da ju je Josh skratio na tri.
Ali sati nam ništa ne znače dok vijugamo ruralnim krajolikom, ostavljajući iza
sebe slani vjetar s mora.
Ta uspomena obasjana je suncem koje prodire kroz stabla oko nas, bojeći
nam ruke u nijanse limuna i bakra, i ističući plavetnilo naših očiju: njegove su
boje safira, a moje tirkiza. Vidim svoje lice u bočnom retrovizoru i gotovo se
ne prepoznajem.
Promijenila sam se. Danas sam nova osoba. Današnji je dan prijeloman.
Tu vožnju kući pamtim kao filmski prizor, a tako sam se i osjećala. Svaka
mi je potankost živa u sjećanju. Znala sam da će mi uspomene jednoga dana
biti potrebne.
Ovaj film režirao je neki Francuz. Bilo bi mu draže da smo se vozili
kabrioletom, ali prozori su spušteni, pa ni to nije loše. Zrak je neobično topao
za ovo doba godine i miriše na kozju krv i pokošenu travu.
U prizoru je zgodna djevojka koja se usnama rumenim poput
plamenobacača smješka predivnom muškarcu. On je bolno cool u sunčanim
naočalama, kakve će svi gledatelji odmah poželjeti kupiti.
On podigne njezinu ruku na svoje usne i poljubi je. Kaže joj nešto
šarmantno, što je nasmije. U takvom trenutku, poželiš zalediti kadar i kupiti
sve što prodaju.
Sreća. Bolji život. Crveni ruž i te naočale.
Glazba bi bila melodiozni, alternativni rock. Puna nade, ali s bolnim,
gorko slatkim prizvukom koji te iz nepoznatog razloga pogađa ravno u srce.
Zapravo slušamo heavy metal iz osamdesetih, koji sam pronašla na njegovom
iPodu, na popisu naslovljenom Teretana.
- Ozbiljno si ove mišiće stekao slušajući Poison i Bon Jovija - zavapim, a
on to ne može poreći. Tu smo samo mi, uz spuštene prozore, dok glazba trešti,
a cesta se izvija pred nama kao jezik.
Pjevamo uz glazbu. Iz usta mi padaju tekstovi pjesama koje godinama
nisam čula. On bubnja prstima po volanu. Trenutačno je život lakši od disanja.
Ni jednom nismo stali. Kao da će nas stvarnost dostići ako makar
nakratko stanemo da se odmorimo. Kao da smo pljačkaši banke. Djeca koja
bježe iz internata. Zaljubljeni tinejdžeri koji bježe od svojih obitelji.

256
 Ja u torbi imam bocu vode, a Josh limenku s mentolom. Sve to podijelimo
i bolje je od banketa.
Priznat ću si jednom zašto mi je taj filmski prizor toliko važan. Mogla bih
se uvjeravati da je to zato što nas je prijeteći čekao ponedjeljak s jednom
nagradom koja visi nad nosom dvoje suparnika. Možda zato što sam se
osjećala toliko živo. Tako mlado i previše zastrašujuće, uzbudljive sigurnosti
da će mi se život stubokom promijeniti.
Možda zbog uzbuđenja nakon što sam naribala nos tiraninu i
suprotstavila mu se. Zbog uzbuđenja nakon spašavanja druge osobe. Zato što
sam bila snažna. Nosila sam nekoga, grlila i štitila, branila kao lavica.
Možda zbog mirisa proljeća u zraku, polja četverolisne djeteline uz koje
smo se provezli. Crvenih ruža na ogradi. Kožnatih sjedala i Josheve kože.
Ne, razlog je nešto drugo, nova spoznaja nečeg neopozivog i trajnog. To
nešto vrtjelo mi se u glavi sa svakim okretom kotača na cesti, svakim
pulsiranjem krvi u mojim krhkim, tanašnim venama. U svakom trenutku,
neka od njih mogla bi puknuti od kolesterola iz kroasana koje sam pojela.
Mogla bih umrijeti u svakom trenutku.
Ali ne umirem. Zaspim s obrazom na toplome sjedalu, lica okrenuta
prema njemu, kao uvijek. Kao što će uvijek biti.
Mrvicu podignem kapke. U garaži smo.
- Stigli smo kući - kaže Josh.
Pomislim nezamislivo. Trebala sam to cijelo vrijeme znati. Zatvorim oči i
pravim se da spavam.
- Probudi se - šapne mi. Poljubi me u obraz. Čudo.
Volim Joshuu Templemana.

257
 POGLAVLJE 28

U đemo u njegov stan, a on moju torbu stavi u spavaću sobu zajedno sa

svojom, a ja se osjetim kao da sam se vratila kući. Odem u kupaonicu,
a kada se vratim, on mi spravlja čaj precizno kao znanstvenik.
Baci pogled na moje lice. - O, ne. Nemoj to reći.
Srce mi padne u pete tako da se moram uhvatiti za rub radne plohe. Zna.
Čita mi misli. U očima mi se vide srca.
- Izbezumila si se - kaže mirno. Na to mogu samo sramežljivo kolutati
očima i grickati si donju usnu. Pogledam prema njegovim vratima. Neću stići
do njih, prebrz je.
- Nema šanse. Idi na sofu - prekori me. - Hajde. Idi.
Izujem cipele i sklupčam se na sofi grleći jastuk s vrpcama. Ima pravo,
posve sam izbezumljena. Kao nikad u životu. Ostala sam bez glasa.
Razgovaram sama sa sobom u privatnosti moje glave.
Voliš ga. Voliš ga. Oduvijek si ga voljela. Više nego što si ga mrzila. Svakoga
dana zurila si u tog muškarca upoznajući svaku njegovu boju, izraz i nijansu.
Igrala si se s njime da ga privučeš. Da razgovaraš s njim. Da osjetiš njegov
pogled. Da te primijeti.
- Koji sam ja idiot - dahnem.
Otvorim oči i zamalo vrisnem. On stoji nada mnom sa šalicom i tanjurom.
- Jednostavno ne mogu dopustiti ovu razinu izbezumljenosti - kaže i pruži
mi sendvič. Šalicu odloži na stolić. Nestane na minutu pa se vrati s mojim
sivim, paperjastim pokrivačem.
Kao da zna da sam u nekakvom šoku. Udobno me pokrije i doda još
jastuka. Tko zna kako mi izgleda lice. Nisam se željela pogledati u zrcalo.
Zubi mi cvokoću dok posežem za sendvičem koji divno izgleda. Nema tu
trapavosti. Čak ga je i dijagonalno prerezao, kako najviše volim.
Žvačem kao vjeverica, trgajući šapicama koru. Oči su mi blistave i
skakutave, nalik na dugmad, a obrazi su mi naduti.
- Nisi mi uputila ni riječ otkako sam te probudio. Izgledaš kao da si u šoku.
Ruke ti se tresu. Pad šećera u krvi? Loši snovi? Mučnina u autu?
Odloži svoj tanjur, ne taknuvši sendvič.

258
 - Još si umorna. Boli te želudac. - Josh mi počne masirati stopala kroz
pokrivač. Kada nastaviti govoriti, tako je tih da ga jedva čujem: - Shvatila si
kako nisi trebala biti sa mnom.
- Ne - prasnem punih usta. Zatvorim oči. Ubija me bora od zabrinutosti na
njegovu čelu.
- Ne?
Osjećam se grozno. Upropaštavam predivan balon energije u kojem smo
se dovezli kući.
- Danas je nedjelja - odgovorim nakon mnogo premišljanja.
- Sutra je ponedjeljak - potvrdi. Oboje otpijemo čaj. Započelo je novo
nadmetanje u zurenju, a u meni vriju pitanja koja umirem od želje postaviti,
ali ne znam kako da počnem.
- Istina ili izazov - kaže. Uvijek zna točno što treba reći.
- Izazov.
- Kukavice. Dobro, izazivam te da pojedeš cijelu teglicu ljutog senfa koji
imam u hladnjaku.
- Nadala sam se seksi izazovu.
- Donijet ću ti žlicu.
- Istina.
- Zašto si se izbezumila? - Odgrize komad sendviča.
Uzdahnem tako duboko da me zabole pluća. - Nisam bila spremna za ovo
i sada me proganjaju zastrašujuće misli i osjećaji.
On me promatra, tražeći na licu naznake da lažem. Ne nalazi ih. To je
istina, premda skraćena verzija.
- Istina ili izazov?
- Istina - kaže on niti ne trepnuvši. Kroz prozore dopire nisko,
poslijepodnevno sunce pa vidim kobaltne mrljice u njegovim šarenicama.
Moram na trenutak sklopiti oči da prođe bol od njegove ljepote.
- Što su one bilješke u tvojem kalendaru? - To mi pitanje sine, jer na njega
prošli put nije odgovorio. Sumnjam da će sada.
On se nasmiješi i spusti pogled na svoj tanjur. - Malo je djetinjasto.
- Od tebe manje ne bih očekivala.
- Bilježim jesi li došla u suknji ili haljini. S i H. Bilježim kad se posvađamo
i bilježim kad vidim da si se nasmiješila nekome drugome. Bilježim i kad te
želim poljubiti. Točkice znače samo ručak.
- Oh. Zašto? - Utroba mi podrhtava.

259
 On porazmisli. - Kada ti netko pruža malo, hvataš se za ono što možeš
dobiti.
- Koliko to dugo radiš?
- Od drugoga dana u B&G-ju. Prvi dan mi je malo mutan. Želio sam
napraviti statistiku. To zvuči ludo.
- Meni je žao što je ja nisam napravila, ako te to tješi. Ja sam jednako luda.
- Prilično si brzo razbila kod s košuljama.
- Zašto ih uopće uvijek mijenjaš istim redoslijedom?
- Zanimalo me hoćeš li primijetiti. Jednom jesi i to te naljutilo.
- Od početka sam to primjećivala.
- Da, znam. - Josh se nasmiješi, a nasmiješim se i ja. Osjetim da mi masira
stopalo objema rukama.
- Neobično me tješilo znati da imaš košulju za svaki dan u tjednu. -
Zavalim se i zagledam u strop. - Što god se događalo, znala sam da ću ući i
vidjeti bijelo. Žućkasto. Kremasto. Svijetložuto. Boju senfa. Nježnoplavu. Sivu.
Mornarski plavu. Crnu. - Nabrajam ih na prste.
- Zaboravila si da sam zamijenio sirotu košulju boje senfa. Uglavnom,
nećeš tako brzo opet vidjeti moje glupe košulje. Gospodin Bexley traži od
povjerenstva da do petka donese odluku.
- Ali to je već dan nakon prezentacija. - Mislila sam da će razmatrati to
pitanje bar tjedan ili dva. Već idućeg petka bit ću pobjednica ili nezaposlena?
- Zlo mi je.
- Rekao im je da su kreteni ako već u prvih pet minuta prezentacija ne
budu znali tko je pravi kandidat.
- Nadam se da neće utjecati na povjerenstvo. Ovo bi trebalo biti pošteno.
Nisam mu se željela izravno obraćati bez tebe kao tampon-zone. Kažem ti,
Josh, taj čovjek ima rendgenske oči.
- Dođe mi da ga oslijepim kiselinom.
- Držiš u ladici bocu kiseline?
- Ti bi to trebala znati. Kopaš mi po radnome stolu i rokovniku.
Zvuči prijekorno, ali oči mu ostanu srdačne dok mi klizi palcem po luku
stopala tako da zapredem.
- Da ja dobijem promaknuće, ti bi dala otkaz? - blago upita.
- Da. Žao mi je, ali morala bih. Prvo me na to tjerao ponos. Ali sada je jasno
da je to jedina mogućnost. Želim da znaš da ću laka srca dati ostavku ako
procijene da si prikladniji za to radno mjesto. Bila bih sretna zbog tebe, Josh,
časna riječ. Znam bolje od ikoga koliko si predano radio za to.

260
 Malo se izvijem i uzdahnem. - Bio bi mi šef. Bilo bi vraški erotično brijati
s nadređenim kad god stigneš, ali sigurno bi nas ulovili.
- A, ako tebe promaknu?
- Ne mogu očekivati da daš otkaz, ali ne bih ti mogla biti šefica. Zadavala
bih ti neprimjerene zadatke, a Jeanette bi udarila kap.
- Da sam ti ja šef, žestoko bih te uzjahao. Baš žestoko. Radila bi kao konj.
- Mmmm. Po cijele bih noći sanjala seksi snove.
- Rekla si mojim roditeljima da ću vjerojatno uskoro postati glavni
menadžer. Jesi li to ozbiljno mislila ili si to samo pridodala popisu pohvala?
Nema veze ako nisi ozbiljno mislila.
- Da sam ja u povjerenstvu, pogledala bih oba naša životopisa i izabrala
tvoj. Jako si dobar u svom poslu. Oduvijek sam ti se divila.
Protrljam si rukom prsa da ublažim bol.
- Ne nužno. Nisu presudni samo životopisi. Zato postoje prezentacije. Ti
si šarmantna. Nema osobe na svijetu koja te ne zavoli čim te vidi.
- To ti kažeš. Vidjela sam te u akciji, dok si se trudio. Djeluješ kao političar
iz pedesetih. Kod tebe uvijek ide kao podmazano.
Josh se nasmije. - Ah ti obožavaš B&G. Dok mene svi mrze. To ti je
prednost. A imaš i tajno oružje na koje Danny troši vikende.
- Aha. - Pogled mi poleti u stranu.
- Znam da ima veze s e-knjigama, nisam idiot - kaže Josh.
- Zašto ne bi za promjenu mogao biti malo idiot? Željela bih bar jednu
tajnu sačuvati pred tobom.
- Čuvaš je sad. Nisi mi rekla zašto si se izbezumila.
- I neću. - Navučem pokrivač preko glave.
- Baš zrelo - primijetim da mi prelazi na drugo stopalo, stežući mi nožne
prste i kružeći palcem po tabanu. - Predobro te poznajem, ne možeš dugo
preda mnom čuvati tajne. Izvući ću je ja iz tebe.
- Očito me čitaš kao otvorenu e-knjigu. - Zastenjem u tami. - Je li ti
gospodin Bexley rekao za moj projekt digitalizacije? Molim te, nemoj mi to
zeznuti, Josh. To je temelj cijele moje prezentacije.
- Ozbiljno misliš da bih te zeznuo?
- Ne. Možda.
Očekujem da će smjesta ispaliti uvredljiv odgovor. Ali on mi samo šutke
nastavi masirati stopalo.

261
 Smaknem pokrivač s lica. - Zašto mi se nisi nasmiješio kad smo se
upoznali i rekao: drago mi je? Mogli smo od početka biti prijatelji. - Osjećam
se tragično. Toliko smo vremena izgubili i tako nam ga je malo preostalo.
- Nikada nismo mogli biti prijatelji.
Pokušam povući nogu, ali on je zadrži.
- Znači, to ti je bolna točka. - Stegne mi luk stopala.
- Od početka sam ti željela biti prijateljica. Ali nisi mi uzvratio osmijehom.
Od početka se nadmećeš sa mnom.
- Nisam mogao. Da sam si dopustio osmijeh i sprijateljio se s tobom,
vjerojatno bih se zaljubio.
To što je rečenica izgovorena u perfektu, ubije radosni poskok mojega
srca. Jer nije pa nije. Pokušam prijeći preko toga.
- To si mi rekao i nakon poljupca u dizalu. Da nikada ne bismo mogli biti
prijatelji.
- Tada sam bio ljut na tebe. Morao sam te prepustiti Dannyju, a bila si
seksi za poludjeti.
- Siroti Danny. Baš je drag. Morat ću mu se ispričati za to što si mu spustio
slušalicu. Bio je uvijek drag prema meni, a ja sam mu priuštila dva usrana
spoja i potraćenu subotu.
- Dopustila si da te poljubi. - Dok to govori, Josh izgleda kao da je spreman
razoriti planete. - I ne radi za tebe honorarno zato što je dobar čovjek.
- U drugim okolnostima, bio bi sjajan dečko.
Josh me gleda poput serijskog ubojice. - U drugim okolnostima.
- Pa, pretpostavljam da ćeš me okovati u svojem podrumu i držati ondje
kao seksualnu robinju.
Ovaj razgovor vodi me na tanak led. Jedan pogrešan korak i shvatit će.
Znat će da sam zaljubljena, a ja ću se poljuljati i pasti. Nema zaštitne mreže.
- Nemam podrum.
- To gore po mene.
- Kupit ću nam kuću s podrumom.
- Dobro. Mogu li ići s tobom u potragu za kućom?
Nasmiješim se, premda mi žilama kolaju zle slutnje. Sviđa mi se energija
koja nastaje između nas dok se ovako prepucavamo. Spoznaja da će uvijek
imati spreman savršen odgovor ispunja me neobičnim zadovoljstvom.
Nikada nisam upoznala takvoga čovjeka, s kojim je razgovor jednako
zavodljiv kao poljubac.
- Istina ili izazov - kaže Josh nakon nekog vremena.

262
 - Nisam ja na redu.
- Zapravo jesi.
- Istina. - Nemam izbora. Inače će me opet tjerati da jedem senf.
- Vjeruješ li mi?
- Ne znam. Željela bih ti vjerovati. Istina ili izazov?
On trepne. - Istina. Od sada stalno istina.
- Jesi li ikada živio s curom?
- Ne. Nisam živio ni sa kim. Zašto pitaš?
- Soba ti je djevojački uređena.
Josh se nasmiješi sebi u bradu. - Baš znaš biti kreten.
- Hvala. Hej, da odem kući? Sutra nemam što obući.
- Ne bi vjerovala, ali imam i ja perilicu i sušilicu.
- Kako moderno. - Odem u njegovu spavaću sobu i kleknem da otvorim
svoju torbu. - Nadam se da Helene neće primijetiti da sam u istoj odjeći.
- Rekao bih da je jedina osoba u B&G-ju koja te toliko pozorno motri ona
koja će ti oprati i osušiti taj dokaz divlje noći.
Sjednem na pete i ogledam se po sobi. Štrumpfa kojega sam mu darovala
stavio je na noćni ormarić. Ondje su i bijele ruže, rastvorenih i klimavih latica.
Nije imao vazu pa ih je stavio u staklenku. Zatvorim oči. Neko vrijeme ne
mogu se niti pomaknuti.
Volim ga toliko da ljubav osjećam kao nit kojom sam protkana. Igla me
probola. Provukla nit. Ušila ljubav u mene. Nikada se neću raspetljati od toga
osjećaja. Boja ljubavi mora biti nježnoplava.
Kada se njegove noge pojave na vratima, uzmem svoju prljavu odjeću i
privijem je na grudi. - Nema gledanja mojeg donjeg rublja.
- To bi bilo nepristojno - složi se. - Zažmirit ću.
Sjednem na njegov krevet. Zagladim rukama pokrivač, igrajući se
svilenim koncem. Gurnem jednu šaku u jastuk. On sanja. On živi. I sve će to
raditi bez mene. Zatekne me kako sjedim s glavom na rukama.
- Malena - kaže i zvuči kao da mu je iskreno žao.
Neobičan je to osjećaj. Imam mu se potrebu povjeriti. On je jedina osoba
kojoj ne smijem vjerovati, a gotovo ću eksplodirati krijući da ga volim i to me
boli.
- Razgovaraj sa mnom. Želim znati zašto si uzrujana. Dopusti da ti
pomognem.
- Bojim te se. - Bojim se da će otkriti moju najveću, najnoviju tajnu.
Ne drži se uvrijeđeno. - I ja se tebe bojim.
263
 Kada nam se usne dotaknu, kao da nam je prvi put. Sada kada mnome
kola ta nova, svijetloplava ljubav, to je gotovo neizdrživo koliko je žestoko.
Pokušam se odmaknuti, ali on me glatko polegne.
- Budi hrabra - kaže mi. - Hajde, Luce.
Kad se opet poljubimo, usta su mi puna mojega srca i njegova daha.
Osjećam kako drhtim dok on kuša moj strah.
- Aha - kaže. - Počinje mi svitati u čemu je problem.
- Sigurno griješiš. - Okrenem lice od njega. Vani sunce zalazi u smiraj ovog
zbunjujućeg dana, a kroz tanke zavjese prodire svjetlo, biserno i ljupko. Cijeli
trenutak je zaleđen, obilježen žigom s datumom i pohranjen u moj trezor
sjećanja.
Poljubi me kao da me poznaje. Kao da me razumije. Podignem ruku da ga
odgurnem, a on samo ispreplete prste s mojima. Gricnem ga, a on se
nasmiješi, usana priljubljenih uz moje. Podignem koljeno dovoljno da se
oslonim i kliznem u stranu, ali on ga obujmi.
- Prelijepa si kad si prestrašena - kaže.
Ne mogu govoriti dok vuče usne prema mojem uhu. Josh uzdahne. Moj se
svijet još malo suzi. Kad mi poljubi pulsirajuću venu na vratu, znam da
razmišlja o svim malim čudima u meni pa mi prva suza kane. Klizne niz moj
obraz sve do vrata.
- Sada već napredujemo - kaže i lizne suzu.
Podignem ruke u njegovu kosu pa ga privijena uza se dok mi utiskuje
meke poljupce u vrat kao da su žigovi. Sa svakim poljupcem, moja ljubav sve
više raste. Kada mi prijeđe rukom po torzu, lecnem se.
- Dopusti da doktor Josh pogleda što je - kaže pa mi jednim pokretom
svuče pulover i majicu.
Glatkim pokretom pomiluje mi vrat, grudnjak, prostor između grudi i
trbuh. Svjetlo je jarko i difuzno pa vidi svaku žilu i pastelnu modricu od
paintballa dok me gleda ispod tako savršeno raspoređenih trepavica da
osjetim dolazak druge suze.
Volim ga toliko da to ne mogu više držati u sebi. Podrhtavam od toga.
Prštim iskrama. Još mi je teže to zadržati u sebi kada on počne govoriti,
gladeći mi prstima išaranu kožu:
- Oprosti što si zbog mene zaradila toliko modrica. Trebao sam te štititi
od sebe. Dugo stupam utabanim stazama. Kao, napadam prije nego što
budem napadnut. Ti si to trpjela danima, tjednima, mjesecima, i znala si se
nositi s time kako to nitko drugi ne bi mogao. - Pokušam nešto reći, ali on
odmahne glavom i nastavi: - Svakoga dana, svake minute, samo sam sjedio i
gledao te. Bila je to najveća pogreška u mojem životu.
264
 - Nema veze - protisnem. - Nema veze.
- Ima. Ne znam zašto si me trpjela. I žao mi je. - Spusti usne na modricu
na mojim rebrima.
- Opraštam ti. Zaboravljaš kakva sam kuja bila prema tebi.
- Ne bi bila, da sam ti se samo nasmiješio.
- Da bar jesi. - Glas mi izdajnički puca. Mogla sam reći: da si me bar volio.
Zadržim dah. Znam da ima sumanuto brz um i da spaja točkice te da će me
ubrzo prokljuviti. Pokušam se podići na krevetu, ali on s lakoćom klizne za
mnom i položi moju glavu na svoj jastuk.
- To nije bilo važno. Zavolio sam te čim sam te ugledao.
Padam unazad, kroz njegov krevet. On mi ovije ruku oko struka. Trznem
se kao da me ulovio.
- Ti voliš... što? Mene?
- Lucindu Elizabeth Hutton. Jednu i jedinu.
- Mene.
- Lucy, nasljednicu dinastije plantaže jagoda Nebeski dijamant.
- Mene.
- Ako mi pokažeš neke isprave, bit ću siguran. - Oči mu blistaju, a na licu
mu sjaji smiješak koji na njemu najviše volim.
- Ali ja volim tebe. - Čujem da zvučim zapanjeno.
Josh se nasmije. - Znam.
- Kako to da uvijek sve znaš? - Udarim nogama o madrac.
- Shvatio sam tek prije nekoliko minuta. Dok ti se srce paralo.
- Od tebe ništa ne mogu sakriti. To je strašno. - Pokušam sakriti lice u
jastuk.
- Ne trebaš ništa skrivati od mene. - Obujmi mi bradu prstima i poljubi
me.
- Plašiš me. Povrijedit ćeš me.
- I jesam pomalo strašan. Ali nikada te više neću povrijediti. A onaj tko te
povrijedi, doznat će koliko strašan mogu biti.
- Mrziš me.
- Nikada te nisam mrzio. Ni na sekundu. Oduvijek sam te volio.
- Dokaži. Nema šanse da to možeš. - Zadovoljna sam što sam mu postavila
neizvediv izazov. On se okrene na bok i položi si obraz na biceps. Meni srce
ludo udara.
- Koja mi je omiljena boja?
- To je lako. Plava.
265
 - Koja plava?
- Boja spavaće sobe! - Pokažem zidove. - Zidovi. Tvoja košulja. Moja
haljina. Blijeda nijansa Tiffanyjeve plave.
Povuče me u sjedeći položaj pa priđe dnu kreveta. Otvori vrata svojega
ormara, gdje vidim košulje obješene po redoslijedu boja.
- Josh, baš si štreber. - Nasmijem se i pokažem ih, ali on me zgrabi za
gležnjeve i povuče do ruba kreveta. Na ormaru je visoko zrcalo pa se vidim
kako napokon sjedim na krevetu njegove nježnoplave sobe. Zidovi su boje
mojih očiju. Bila sam malo spora.
- Ali to je najljepša plava na svijetu!
- Znam. Blagi Bože, Lucinda. Mislio sam da ćeš me prozreti čim vidiš ovu
sobu.
On sjedne na krevet iza mene, jednog koljena podignutog, pa se zavalim
u savršenu kolijevku njegova tijela.
- Nikada mi neće biti jasno kako netko može ne prepoznati vlastite oci.
- Čini se da mi je više stvari promaklo. Hej, Josh.
- Da, Malena.
- Ti me voliš. - Vidim u zrcalu da se smiješi čuvši zbunjenost i oduševljenje
u mojem glasu.
- Od trenutka kad sam te ugledao. Od trenutka kad si mi se nasmiješila,
imao sam dojam da padam niz liticu. Taj osjećaj nikada nije prestao.
Pokušavao sam te povući sa sobom. Nažalost, na najnepromišljeniji i
društveno najmanje prihvatljiv način.
- Bili smo grozni jedno prema drugome. - Osjetim da se lecnuo i počeo me
milovati. - Kako da počnemo iznova?
- Vrijeme je za novu igru. Igru novog početka.
Nasmiješim se. Oči su mi blistave, ushićene, pune nade i uvjerenja da će
ovo spajanje tvrtki biti najuzbudljivija, najstrastvenija i najizazovnija stvar
koja mi se ikada dogodila. - Drago mi je. Ja sam Lucy Hutton.
- Joshua Templeman. Molim, zovite me Josh. - Kad ugledam bljesak
njegova smiješka, uistinu zaplačem. Suze mi klize obrazima.
- Josh.
- Iz tvojih usta, to božanstveno zvuči.
- Josh, molim te. Kolege smo tek jednu minutu, a ti već koketiraš sa mnom.
Daj da bar objesim kaput.
On mi raskopča grudnjak. - Dopusti da ti pomognem.
- Hvala. - Nadmećemo se u zurenju, gledajući svoje odraze, a njemu se oči
zacrne. Puni ruke mojom bijelom kožom.
266
 - Odrasla sam na farmi jagoda. Nazvana je po meni.
- Obožavam jagode. Toliko sam obuzet ljubavnom čežnjom da ih
svakodnevno jedem. Bih li ti mogao nadjenuti nadimak Malena? Time bih
odao da te volim.
- Voliš me! A upoznali smo se tek prije minute.
- Volim. Oprosti, ali brzo djelujem. Nadam se to nije previše drsko reći, ali
imaš čudesne oči, Lucy. Umrem kad trepneš.
- Baš si rječit. Što ti znaš? I ja tebe volim. Previše. Kad god upreš te svoje
tamnoplave oči u mene, osjetim strujni udar.
Posegnem iza sebe da mu svučem majicu. On mi pomogne i sam je svuče.
- Otkako sam te upoznala - premda je to bilo prije samo nekoliko minuta
- pitam se što imaš pod majicom. Zaboga, tvoje tijelo. Ali ja te želim zbog
tvojega uma i srca. A ne zbog ove impresivne vanjštine.
On podigne pogled prema stropu. - Mislim da ću ovoga vikenda oličiti
spavaću sobu. Vjerojatno ću se cijelo vrijeme živcirati dok to budem radio. I
veselo ću se oprostiti od svoje trenutačne cure, visoke, dosadne plavuše po
imenu Mindy Thailis. Ona nije ti i to me ubija. Kad ti to naposljetku budem
rekao, spavanje u samoći i očajničkom celibatu u ovoj sobi boje Lucy bit će
romantičnije.
Uvuče me pod plahtu i obgrli s leđa. Obraz mi počiva na njegovom bicepsu
i Josh mi ljubi vrat. Drhtim.
- Zvuči sjajno. Isplatit će ti se. Očajničkom celibatu, je li? Onda mi, molim
te, reci koji je cilj Igre novog početka.
- Kao i svih drugih. Da me zavoliš.
- Ja sam od tebe samo htjela izmamiti smiješak. Baš sam jadna.
- Smijao sam se kao blesav svakoga dana dok sam se vozio kući, ako ti to
nešto znači.
- Valjda znači. Ali ti si pobijedio. Zauvijek ću imati na pameti da si
pobijedio u svim igrama. - Vjerojatno su mi se usne nadureno stisnule. On me
okrene na trbuh i počne mi ljubiti kralježnicu.
- Vjeruješ li mi sada kada znaš sve?
Jedan trenutak samo treperimo jedno uz drugo. Koža mi drhti pod
dodirom njegovih usana.
- Da. Ako te promaknu, bit ću sretan zbog tebe.
- Već sam dao ostavku. Petak mi je bio zadnji radni dan. Jeanette je došla
obaviti papirologiju. Sada sam na godišnjem odmoru.
- Što? - vrisnem u njegov madrac.
- Ne želim ništa što bi mi stalo na put do tebe. Ništa nije toga vrijedno.
267
 - Ali nisam se imala priliku nadmetati s tobom. - Ne znam bih li se smijala
ili vrištala.
- Svejedno moraš odraditi prezentaciju jer ima drugih kandidata. Jedan je
ozbiljan, koliko čujem. Neovisno povjerenstvo moglo bi doći do zaključka da
si posve nesposobna.
Trknem ga laktom pa se nasmije.
- Ali uvijek ćeš imati na umu da si mogao dobiti promaknuće. Bojat ću se
da ćeš mi to sasuti u lice kad se posvađamo.
- Smislio sam rješenje. Toliko je makijavelistički da je savršeno. Obuhvaća
svu glupu natjecateljsku strast kojom se hranimo.
- Bojim se pitati.
- Ja sam novi šef financijskog odjela u Sanderson Printu. Najvećem
konkurentu B&G-ja.
- Josh. Što? Ne.
- Znam! Ja sam zlikovački genij! - Poljubi mi šiju, a ja se okrenem i
izmigoljim.
- Kako si to uspio, zaboga? - Osjećam da me hvata slabost.
- Već me sto godina gnjave da dođem na razgovor. Otišao sam i rekao im
da želim poraditi na njihovoj totalno sjebanoj financijskoj situaciji prije nego
što bankrotiraju. Pristali su. To je mene najviše začudilo, ali dobro sam krio.
- Zato si uzeo slobodan dan?
- Aha. A i morao sam ti kupiti autić. Sto godina im je trebalo da mi
službeno ponude uvjete. Zbog toga mi nije trebala pomoć da te pobijedim.
Nisam te želio pobijediti.
Pogladim mu rame i veličanstvene obline nadlaktice. - Onda je sve jasno.
- Moram samo dati nekoliko izjava o sukobu interesa.
- Kao? - Gledam kako škilji ne bi li se sjetio.
- Potvrdio sam da ću biti zaljubljen u novu menadžericu B&G-ja.
Mogu ga točno zamisliti kako to govori, hladno i mirno.
- Nisi valjda. To im ne smeta?
- Mojem novom šefu to je bilo slatko. U svakome čuči romantik. Morao
sam potpisati i nekoliko ugovora o tajnosti podataka. Ako ti išta kažem,
završit ću na sudu. Na svu sreću, s tobom znam zadržati pokeraško lice.
- Ajme, kako li je samo bio ljut gospodin Bexley? On nije romantičan.
- Izbezumio se. Malo mu je nedostajalo da ne pozove redare. Na svu sreću,
Helene je ušla i umirila situaciju. Pokazali su poprilično razumijevanje kada
sam im napokon otkrio svoje razloge. Helene je rekla da je to oduvijek znala.

268
 - Razloge.
- Preostao mi je samo jedan vikend da te navedem da se zaljubiš u mene.
Užasnuto blenem. - Nisi im valjda to rekao.
- Jesam. Trebala si vidjeti izraz na Jeanettinu licu.
- Ozbiljno si se kockao, Josh. Ruski rulet.
- Na svu sreću, isplatilo se.
Utiskuje mi usne u kožu i uzdiše, diše, kao da sam san iz kojega se ne želi
probuditi. Udiše me kao totalni ovisnik.
- Možeš li biti siguran da mi to jednoga dana nećeš zamjeriti? Odustao si
od velike prilike, Josh.
- Po cijele ću dane biti zakopan u brojkama. Ali mogu nastaviti svoj pohod
spašavanja izdavačkih kuća od financijskog sloma.
- Samo nemoj više tjerati ljude u suze. Vrijeme je da postaneš ono što jesi.
A ti si gospodin Dragi Dečko.
- Ništa ne jamčim. Ali zapravo mi radno mjesto u Sandersonu više
pristaje. Najbolje je što ću svaku večer moći biti s tobom na svojoj sofi. Nisam
mogao bolje odlučiti.
- Svake večeri? Ja za dugi vikend ne mogu. Idem na tjedan dana na
plantažu. Pretpostavljam da nisi prezauzet.
- Povedi me sa sobom - kaže ljubeći mi ramena. - Znam put. Sve sam
osmislio. Letove i najam automobila. Dodvoravat ću se tvome ocu. Točno
znam što ću reći.
- Ne shvaćam zašto te to mjesto toliko zaokuplja.
- Moram otići onamo da bih mogao početi ispočetka. Da bih doznao sve o
tebi.
- Stvarno voliš jagode.
- Volim tebe, Lucy Hutton. Nemaš pojma koliko. Molim te, budi mi
najbolja prijateljica.
Smiješno je koliko sam zaljubljena. Iskušam te riječi naglas: - Zaljubljena
sam u Joshuu Templemana.
On mi šapne odgovor na uho: - Napokon.
Odmaknem se. - Morat ću promijeniti lozinku na računalu.
- Da? Radi čega?
- Volim.Josha.
- 4ever - uzvrati.
- Otkrio si moju lozinku?
On me okrene na leđa i nasmiješi mi se s vragolastim sjajem u oku.
269
 Ne mogu više ništa učiniti. Kada bijela zastava njegove plahte padne na
moju kožu, igra mržnje je svršena. Sve je to bilo vrlo praiskonsko. Čudo. I
trajat će vječno.
- Da. Baš. Zauvijek. Koju ćemo igru sada započeti? - podignem pogled
prema njemu pa se nadmećemo u zurenju dok mu oči ne zablistaju kad se
nečega sjetio.
- Meni se svidjela ona igra ili nešto. Možeš li mi pokazati kako se igra?
On nas pokrije plahtom preko glave, odjeljujući nas od cijeloga svijeta.
Smije se, a meni nema ugodnijeg zvuka na cijelome svijetu.
Preostaje samo tišina. Njegove usne na mojoj koži.
Neka prave igre počnu.

SVRŠETAK

Scan: Robert Obrada: Ruby

www.balkandownload.org

270