The Real Deal

by Elle Casey

prijevod sa engleskoga
 O knjizi

Melissa je opraštajući se od internet stranice za upoznavanje, potpuno

spremna odustati od ideje o pronalaženju istinske ljubavi na mreži, spazila
objavu koju nije mogla zanemariti. Morala je makar poslati kratku poruku
čovjeku koji ju je napisao, čestitajući mu na kreativnosti. Kada joj je
odgovorio, dao joj je ponudu nikako nije mogla odbiti. To je smiješno i
impulzivno, ali k vragu… samo jednom se živi, zar ne?
Elle Casey
 Prvo poglavlje

BUDI MOJA LAŽNA ZARUČNICA NA JEDAN DAN.

Tri puta sam pročitala oglas prije nego što sam kliknula na njega. Mora
da je šala, zar ne?
Mrmljala sam i pjevušila, na svoj način se probijajući kroz melodiju
koju je Meg Ryan pjevala u filmu Francuski poljubac dok sam čekala da moja
turobno spora internetska veza reagira. Kovrčavu smeđu kosu koja mi je
dopirala do ramena zabacila sam iza uha. “Volim Pariz u proljeće ... hmmm
hmmm nešto, nešto, hmmm...”
Listanje osobnih oglasa internetske stranice za online upoznavanje bio
je moj oproštaj od svijeta internetskog upoznavanja. Zbogom tipu koji je bio
četrdeset i pet kila teži nego što mi je rekao, ionako još uvijek nosi premale
hlače. Zbogom oženjenom tipu sa ženom i četvero djece koji žive u
susjednom gradiću! I zbogom tipu od četrdeset pet godina koji još uvijek
živi sa svojom mamom u garažnom stanu pokrivenom neonskim
reklamama za pivo!
Kad već govorimo o greškama… moj život online spojeva je
najmizernija stvar koja me je zadesila još od mog razvoda prije tri godine.
Večeras bi trebao biti posljednji puta što ću pročitati ove objave i pokušati
analizirati karakter čovjeka iz šturog predstavljanja. Moj život neovisne žene
službeno započinje za onoliko sekundi koliko će mi trebati da pročitam još
ovaj jedan zadnji oglas.
Budi moja lažna zaručnica na jedan dan.
Dok sam čekala da se pojavi link na koji ću kliknuti ne bi li pročitala
ostatak, razmišljala sam o tome koji bi mogli biti motivi tipa koji je objavio
redak kao što je ovaj.
Da li je toliko očajnički želio da netko pročita oglas da je odlučio
upotrijebiti smicalicu da bi privukao ženski pogled? Ako je tako, nisam
sigurna da je ovo najbolji način da pronađe pravu ljubav. Prava ljubav ne bi
smjela prevariti nekoga, zar ne?
Par njih s kojima sam izašla rekli su mi da sam bila jedina osoba koja
je odgovorila na njihove oglase. Za njih je mogućnost odabira bila vrlo mala.
Očigledno sam im bila posljednja šansa. Vjerojatno je bilo vrijeme da
priznam da nisam baš dobro znala procijeniti kakav se čovjek krije iza
napisanih riječi. Možda je ovaj tip bio genij. Naposljetku, bilo je teško poreći
da je ideja bila jedinstvena.
Ili možda samo ismijava one ljude koji su dovoljno očajni da
pretražuju anonimni internetski svijet, tragajući za nečim za što znaju da će
naći samo onda kada sudbina odluči da je vrijeme za to. Pravu ljubav.
Počela sam sumnjati da uopće postoji. Ali ako se ovaj tip rugao tome,
mogla bih doći u iskušenje da mu pošaljem poruku u kojoj ću mu reći kakav
je kreten.
Prava ljubav je negdje vani za svakoga. Čvrsto sam vjerovala u to. Samo
što je moja prava ljubav vjerojatno bila na Aljasci ili divljini Mongolije, što
objašnjava zašto ju još nisam našla unatoč mojoj noćnoj aktivnosti i
spremnosti da ne obraćam pažnju na loš pravopis i očito davno snimljene
sumnjive fotografije.
Pojavio se ostatak oglasa pa sam ga naglas pročitala. “Ne, ovo nije šala,
iako bih želio da je.”
Bod za njega zbog korištenja ispravne gramatike. Nasmiješila sam se
na tu pomisao. Posljednji čovjek s kojim sam izašla pogrešno je napisao pola
riječi u svom oglasu. Stvarno bih trebala to zaboraviti. Njegova slika nije
otkrila nedostajući prednji zub, navodno izgubljen u hokejaškoj utakmici
tjedan ranije. Nisam se mogla natjerati ni da ga poljubim, iako je predugo
vremena prošlo otkako sam na svojem automobilu imala dobro zamagljen
prozor.
Nastavila sam čitati. “Moram biti prisutan na vjenčanju koje se održava
van grada, a moja obitelj uz mene očekuje i moju zaručnicu (koja ne postoji).
Budi moja lažna buduća nevjesta i platiti ću sve tvoje troškove plus džeparac.
Nisam luđak, samo sam čovjek koji je previše zauzet da bi izlazio i umoran
sam od pokušaja da to svima objasnim.” Dugi razmak a zatim posljednje
riječi: “P.S. Vjenčanje je u Parizu.”
Opa. Svetog mu kroasana. Pariz? Ovaj tip je ponudio da će odvesti
neku anonimnu djevojku u Pariz? Mora da je lud.
Grickala sam usnicu dok sam čitala oglas, iznova i iznova, nadajući se
nekoj čudovišnoj vibri koja će doći iz njega i upozoriti me.
Problem je bio u tome, što sam više čitala oglas, postajao mi je sve
bliskiji. Činilo se kao čovjek s kojim bih mogla opušteno čavrljati. Netko
pustolovan. Odvažan. Lukav.
U redu, lukava strana nije tako cool, ali i ja sam znala ispričati priču ili
dvije roditeljima ne bi li me ostavili na miru. Bili su spremni za unuke još
prije pet godina i nisu oklijevali izraziti svoje mišljenje o toj temi.
Prije nego što sam sama sebe odgovorila od toga, kliknula sam na
gumb kontakt i nakucala kratku poruku čovjeku koji je tražio lažnu
zaručnicu.
Zvuči jako zabavno. Sretno u pronalasku djevojke!
Nema šanse da ću izaći s tipom kao što je on, ali neka sretna djevojka
će dobiti besplatan put u Pariz. Nadam se radi nje, da neće ispasti da je tip
luđak.
Pariz? Možete li zamisliti? Prasnula sam u smijeh, tresući glavom kao
da sam prolupala. Uvijek sam željela otići u Pariz, ali mislila sam da će to
biti moj medeni mjesec. Moj drugi medeni mjesec, jer sam svoj prvi medeni
mjesec, od svih mjesta, provela u New Jerseyu.
Poklopila sam laptop i napustila radnu sobu kako bih trčala po kvartu.
Ovo samotno surfanje po internetu nije dobro djelovalo na moje živce jer
mi je vratilo uspomene na sve moje loše spojeve, te sam pojela dva komada
kolača za desert. Ako više nikada neću izlazit na spojeve, najmanje što bih
mogla učiniti je izgubiti neke od viška nakupljenih kilograma.
Dok sam trčala pokraj vatrogasnog hidranta koji je stajao na uglu,
pitala sam se kako bi mogao izgledati čovjek koji je napisao taj oglas.
 Drugo poglavlje

Brisala sam mokru kosu ručnikom dok sam otvarala laptop, moj plan je bio
da izbrišem svoj račun na internetskoj stranici za upoznavanje, tako da ne
bih bila u iskušenju potražiti novi oglas i otpočeti sa sljedećim promašajem.
Onda ću otići u krevet i ujutro se probuditi kao nova žena. Ona koja više ne
izlazi s tipovima koje je pronašla na internetu.
Računalo me zaustavilo u mojim namjerama pop-up porukom. Jeste li
sigurni da želite zatvoriti svoj račun? Imate jednu nepročitanu poruku.
Namrštila sam se na te riječi. Imam poruku? Od koga? Dečki koje sam
odbila više nemaju pristup do mog računa čim sam pritisnula taj gumb – što
sam vjerno činila nakon svakog katastrofalnog izlaska – tako da mi oni nisu
mogli pisati. To je morao biti ili administrator ili netko novi, a budući da
moj profil nije sadržavao sliku, gotovo nikada nisam dobila poziv za susret.
Kliknula sam na ulaznu poštu kako bi pročitala poruku koja me je
tamo čekala. Srce mi se sledilo kad sam ju vidjela.
Hej, hvala! Smiješno... ti si jedina osoba koja mi je poslala poruku a nije
odmah prihvatila moju ponudu. Ne voliš Pariz? Proljeće je, znaš.
Nepozvan osmijeh mi je prešao preko usana. Kao da je pjevao tu
pjesmu za mene, kao da je nekako znao kako sam sjedila pognuta preko mog
laptopa pjevušeći tu pjesmu prije nego što sam čak i pročitala oglas. Ovo
govori o tome da smo na istoj valnoj dužini.
Moje su se oči prebacile na dio zaslona koji će me dovesti do
otkazivanja pretplate. Da li želim odgovoriti ovom momku prije nego što se
odjavim ili ću jednostavno otići, ne rekavši ništa?
Odlazi, odlazi, odlazi, govorio je moj mozak.
Ostaniostaniostaniostaniostani! Vrištalo je moje srce.
 Duboko sam uzdahnula. Kakva bi šteta bila u tome da mu odgovorim?
Doima se dosta fino. Možda mu je trebao romantični savjet od žene. Većina
dečki koje sam upoznala online stvarno nije imala pojma što rade.
Prsti su mi preletjeli po tipkama, prije nego što sam mogla dva puta
razmisliti.
Zapravo, volim Pariz. Ili sam prilično sigurna da bih voljela Pariz ako
ikada budem otišla tamo. Ali odlazim iz ove stvari s online izlascima, pa sam
ti samo željela poželjeti sreću s putovanjem i traženjem lažne zaručnice.
Definitivno dobivaš bodove za originalnost.
Kliknem da bih poslala poruku, a zatim grickam malenu zanokticu na
desnoj ruci dok čekam moguć odgovor. Ako je on online, mogla bih ga
dobiti za nekoliko sekundi.
Nije me razočarao. Manje od minute kasnije čitala sam njegov
odgovor.
Zašto odustaješ? Online spojevi su zabavni! U redu, to je laž. Znam
zašto odustaješ. Online spojevi su pušiona. I ja odustajem. Trebam samo
jedan zadnji spoj. Što kažeš na to? Jesi li u igri? To bi mogao biti naše veliko
zajedničko zbogom, oproštaj od kluba usamljenih srdaca.
Nemoguće je ne biti polaskana. Sve što je imao na raspolaganju bio je
moj profil, bez fotografije. Očigledno da su mu mojih par riječi nekako
pokazale da sam ja djevojka koju treba povesti na putovanje u Pariz. Kako
se to dogodilo?
Pa dobro. Uopće nije važno. Pariz je bio san koji mi se neće ostvariti
još jedan duži period. Nema smisla pretvarati se da je drugačije.
Ne mogu. Ja te ni ne poznajem. Mogao bi biti ludi psiho ubojica ili tako
nešto.
Budući da nisam imala što za izgubiti, osim nekoliko minuta svog
vremena, poslala sam tu poruku, nadajući se da će bar cijeniti iskrenost.
Kunem se, nisam, rekao je pet sekundi kasnije.
Cerekala sam se dok sam mu još jednom odgovorila. Nikad ne bi
priznao da to i jesi.
Hmmm... rekao je... Vidim na što misliš. Dobro, što onda kažeš na
ispovijed? Priznajem da je jučer bio kosac1 u kutu mog tuša, i ja sam proveo
deset minuta mameći ga na komad toaletnog papira tako da sam ga mogao
preseliti van na neko grmlje koje mi je izgledalo baš prihvatljivo za pauka.
Pokaži mi serijskog ubojicu koji bi to učinio.
Zamislila sam tipa, ne baš jako zgodnog, ali smiješnog, koji je stajao u
svojoj tuš-kabini s komadom ružičastog toaletnog papira iznad glave dok je
pokušao nagovoriti pauka glupog izgleda, nisam si mogla pomoći a da se ne
nasmijem. Činilo se previše glupo da ne bude istina.
Papir ili plastika?, pitala sam impulzivno.
Ni jedno. Imam svoje platnene torbe u autu koje je moja mala sestra
napravila za mene. Osjećam krivnju ako koristim bilo što drugo. Imaju
mačiće na sebi.
To me je uveselilo više od svega što je do sada rekao.
Vanilija ili čokolada?, pitala sam grizući usne dok sam čekala odgovor.
Štogod ti ne želiš.
Srce mi se ubrzalo dok sam tipkala svoje zadnje pitanje.
Zašto nemaš pravu zaručnicu da ju povedeš u Pariz?
Trebalo mu je više vremena da odgovori na ovo pitanje, ali odgovorio
je.
Valjda još nisam upoznao pravu djevojku.

                                                            
1
daddy longlegs eng.; kosac, dugonogi pauk (nap. prev.)
 Treće poglavlje

Nikad u svom životu nisam bila tako impulzivna, glupa, i potpuno

neozbiljna. Prebacila sam torbu preko ramena po deseti puta očima
pretražujući čekaonicu.
Sa zvučnika se čuo poziv. “Ukrcaj za zonu 1, let 7402 za Pariz. Samo
zona 1.”
Pogledala sam na svoju kartu, ali na njoj nije bilo ni jedne zone koju
bih mogla pronaći. Kartu, ostavljenu na šalteru avioprijevoznika, kupljenu
od mog misterioznog suputnika, podigla sam prije sat vremena. Sve što sam
znala je da mu je ime Antoine i da me planira upoznati pri ulasku avion.
“Oprostite,” obratila sam se ženi na info-pultu neposredno uz
ukrcajnu zonu. “Možete li mi reći u kojoj bi zoni trebala biti? Ne vidim to
na mojoj karti.”
Žena je pogledala u moje papire i nasmiješila se. “Vi ste u prvom
razredu, tako da se možete ukrcati kad god želite.”
Razjapila sam vilicu dok sam buljila u papire u ruci. “Prvi razred?
Skroz do Pariza?”
“Da, ovo je izravni let.” Gledala me je s podignutom obrvom,
vjerojatno se pitajući zašto nisam imala pojma da se vozim na jednom od
najskupljih mjesta u avionu.
“U redu, hvala.” Udaljila sam se od pulta i još jednom pregledala
područje izlaza tražeći čovjeka za kojeg nisam imala blage veze kako izgleda.
Njegov profil na sajtu je bio oskudniji čak i od mog, a ja sam bila
dovoljno glupa da ga nisam pitala kako izgleda. Mislila sam, kad ga vidim
samo ću znati, ali do sada, to se još nije dogodilo. Još nisam ugledala debelog
jednookog čovjeka sa frizurom kao kod Donalda Trumpa.
 Antoine je morao biti ružan k’o guzica. To je jedino objašnjenje do
koga sam mogla doći za nedostatak opisa na njegovom profilu; ali bez obzira
na sve, to mi je u redu. To je samo jedan izlazak, zar ne? U Pariz!
Ponovo sam počela pjevušiti onu melodiju, nadajući se da ću stvarno
zavoljeti Pariz u proljeće.
Nekoliko muškaraca me pogledalo u oči i nasmiješilo se, ali brzo sam
svratila pogled, bojeći da bi mogla dati nekakav čudni signal koji bi rekao da
želim biti ‘pokupljena’ na aerodromu. Već imam spoj. Spoj na kojem ću biti
nečija zaručnica na jedan dan… jebena zaručnica nekome ružnom k’o
guzica, jednookom, sa frizurom poput Trumpa.
Hej.
Da. Istina je. Očigledno je da sam luda.
Nisam znala što me je spopalo, ali kad je odgovorio na sva ta glupa
pitanja i rekao ono što je rekao bez oklijevanja, nisam mogla odoljeti. Htjela
sam saznati par stvari o njemu, o tome zašto ide na vjenčanje u Pariz, pa čak
i više, zašto nije imao pravu djevojku koja bi išla s njim kad se činio tako
cool. Zato sam pristala biti njegova lažna zaručnica iako sam imala samo dva
dana da se pripremim za to.
“Da li ćete se sad ukrcati?” upitao je razdraženi putnik koji je s
laptopom stajao neposredno iza mene, sakoa prebačenog preko ruke.
“Ummm, da. Mislim da hoću.” Molim te, Bože, nemoj dopustiti da ovo
bude Antoine. Mogu se nositi s tim da nije privlačan. S primitivizmom… ne.
Uzdahnuo je. “Ako nećeš, misliš li mi se maknuti s puta? Meni se
poprilično žuri.”
Zakoračila sam u stranu, odgovorivši ispod glasa. “Prilično sam
sigurna da avion neće otići bez tebe.”
“Ima svakakvih ljudi,” rekao je sljedeći čovjek u redu. Bio je mlad,
možda dvadesetak godina, nosio je majicu s likom Boba Marleyja.
Preokrenuo je očima na tipa koji je bio u takvoj žurbi.
Lagano sam mu se osmjehnula kako bi mu dala na znanje da cijenim
njegovu podršku. Pokazao mi je da stanem ispred njega pa sam prihvatila i
stala u red.
“Hoćeš li ostati u Parizu ili si samo u proputovanju?” pitao me je dok
smo se polako pomicali prema naprijed, približavajući se sve više i više
vratima koja će nas odvesti do aviona.
“Ostajem. Samo na nekoliko dana.”
“Ah, čovječe, to nije dovoljno vremena. Moraš ostati bar dva tjedna.”
“Ne mogu. Moram raditi.”
“Pa, pobrini se da vidiš Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede. I Louvre
naravno i Notre Dame. Oh, a katakombe su bizarne ali također prilično
nevjerojatne.”
Bio je moj red da predam svoju kartu. Stjuard ju je pregledao i
nasmiješio se dok mi ju je vraćao. “Dobrodošli.”
Hodnik se pružao ispred mene, i ideja da ću uskoro upoznati Antoinea
licem u lice ubrzala mi je puls. Počela sam se znojiti. Sjajno.
“Jesi li ikad bila? Mislim na Pariz?” Pitao me tip u Bob Marley majci
nakon što je prošao vrata odmah iza mene. Nekako je izbjegao zadržavanje.
“Ne. Nikada.”
“Tamo je tako lijepo. Ja stalno idem. Kad god mogu sakupiti novac.
Jednog dana ću živjeti u njemu.”
Zaustavila sam se i okrenula da ga pogledam. “Koji je tvoj omiljeni dio?
Mislim, zašto baš želiš živjeti tamo?” Mislila sam da bi mi ovaj dečko mogao
dati uvid u grad o kojem sam oduvijek sanjala.
Zagledao se u daljinu. “Ne znam. To je poput… tamo je sve moguće,
kao... što god da sanjaš, može se dogoditi.” Odmahnuo je glavom i nesigurno
se nasmiješio. “Pariz me ponekad pretvara u šašavog pjesnika.”
Nasmiješila sam mu se kako bih ga oraspoložila. “Ne šašavi. Možda
samo pjesnik.”
Kada sam se ponovo okrenula, shvatila sam da su me noge uz razgovor
s njim dovele sve do vrata aviona. Sada me samo korak dijeli od susreta s
mojim novim lažnim zaručnikom.
“Želim ti ugodno putovanje,” reče mi pjesnik dok je skretao desno u
ekonomsku klasu.
“Hvala. Tebi također,” rekla sam, zaokrenuvši lijevo u kabinu prve
klase.
 Četvrto poglavlje

Moje mjesto je bilo u drugom redu, sjedalo broj jedan. Dolazak do mjesta
dao mi je tridesetak sekundi kako bih se pripremila za upoznavanje
Antoinea. Sa ulaza sam potražila svoje mjesto. Sjedalo pored njega bilo je
prazno.
Srce mi je malo potonulo dok sam se pitala što to može značiti. Zar on
neće doći? Da li se predomislio u zadnji trenutak? Kasni li? Sjedi li negdje
drugdje?
Ponijela sam dovoljno novca da uzmem sobu u hotelu i nešto će mi još
ostati i za razgledavanje grada tako da ne bi bila katastrofa ako se ne pojavi,
ali moram priznati da bi to bilo razočaravajuće. Moja znatiželja je bila bolji
dio mene.
Spremila sam ručnu prtljagu u pretinac iznad glave i sjela na mjesto
najbliže prozoru. Da li mi je namjerno dao sjedalo uz prozor. Dio mene
nadao se da je. To je bilo jako pažljivo od njega, a Antoaine iz moje mašte je
bio upravo takva osoba.
U cijelom svom životu nisam u avionu vidjela nešto tako prostrano i
novo. Svako sjedište je bilo vlastita mala čahura, sa stolicom dovoljno
širokom za dvije osobe. Imalo je televizor, prošiveni prekrivač i prekrasan
jastuk pune veličine. Znala sam, bez da sam to i vidjela, da će se ovo sjedalo
pretvoriti u veliki krevet kada budem željela spavati. Antoine mora da je bio
pun k’o brod.
Palo mi je na pamet da bih mogla zaspati ovdje u Miamiju i probuditi
se osvježena u Parizu bez da razmišljam o letu. Mogla bih sanjati kako je sve
prošlo. Svakom sekundom ovaj put je izgledao sve bolji i bolji. Prvi razred,
dušo!
Stjuardesa mi je donijela miks prženih orašastih plodova i čašu
hladnog šampanjca kojeg sam sretno pijuckala dok mi je srce uzbuđeno
kucalo. Svaki puta kada bi neki čovjek prošao pokraj reda u kojem sam
sjedila bila sam sigurna da gledam Antoinea.
Ali on nije bio ćelavac s ružičastom polo majicom ispruženom preko
ogromnog trbuha. Hvala bogu na malim milostima. Nije bio sitni indijanac
koji je nosio dva broja veće odijelo. Niti je bio mišićavi crnac koji je izgledao
kao da bi imao problema zbog preširokih ramena uklopiti se u ovo veliko
sjedalo prve klase.
Upravo sam odustala od nade da će doći na avion, kad je muški glas
dopro do mene s desne strane prolaza.
“Bok. Ti si Melissa?”
Okrenula sam se i oči su mi se spustile na malu srebrnu kopču
njegovog crnog kožnog remena. Podižući pogled zamijetila sam crno odijelo
izrađeno po mjeri, crvenu kravatu i plavu košulju. Oči su mi se konačno
zaustavile na njegovom licu.
Preplanuo. Oštrih crta lica. Zapanjujućih žuto-zelenih očiju. Tamne,
nemarno oblikovane kose. I osmjeha dovoljno blještavog da zasjeni sunce.
Isuse Bože. Grlo mi se osušilo. Što se dogodilo Trump frizuri? Jednom
oku? Šlaufićima koji su govorili o previše noći provedenih uz pivo i pizzu?
“Da, to sam ja,” rekla sam pomalo promuklog glasa. Bio je puno, puno,
puno zgodniji nego što sam očekivala.. Poput… puno. Znoj mi je izlazio na
svaku poru.
“A ti si sigurno Antoine?” Kako dovraga ovaj muškarac nije imao
zaručnicu? Odjednom mi je sinulo. Sigurno je gej.
Ispružio je ruku da bi se rukovali. “Glavom i bradom.”
Stisnuli smo ruke jedan drugome a trnci su mi prešli od dlana do prsa,
a zatim se odozgo proširili prema dolje. Postala sam izrazito svjesna koliko
je točno vremena prošlo otkad sam zadnji put imala seks. Predugo. Predugo.
A to mi se dogodilo nakon što sam dotaknula geja.
Ozbiljno mi je bila potrebna pomoć u ovom trenutku, no nisam je
mogla očekivati ni od koga, imala sam samo šampanjac. Brzo sam ga ispila
i stavila čašu na mali stolić, pokušavajući sakriti lagano drhtanje ruke.
S osmjehom koji mu je dopirao do očiju ponovo je progovorio. “Drago
mi je što smo se upoznali.”
Tek tada sam primijetila sićušni nagovještaj naglaska. Narednih dvije
minute paklenski sam se trudila vratiti svoj mozak u normalu dok se on
smještao na sjedalo do mene.
 Peto poglavlje

Bila sam toliko zauzeta pokušajima da ne budem nervozna da nisam

primijetila da avion rula niz pistu i polijeće. Ili je to možda bila nevjerojatna
udobnost sjedala, koja je učinila nemogućim osjetiti poskakivanje avionskih
kotača po pisti.
Kopala sam po svojoj torbici punih pet minuta nakon što je Antoaine
sjeo, vadeći svoj iPod i slušalice i razne druge stvari… sve što bi mi pomoglo
da eskiviram razgovor s njim ili čak samu pomisao na to što bih trebala reći.
Um mi je bio prazan, u slijepoj panici radi činjenice da sam bila u prvoj
klasi sa atraktivnim muškarcem koji se očito kretao u različitim krugovima
nego ja. Zašto je odabrao mene? Mogao je imati bilo koga!
Srećom, on je bio zauzet vađenjem stvari iz aktovke tako da nije bilo
sasvim očito da sam ga izbjegavala ili da šizim.
Pitala sam se koliko ćemo dugo moći ovako – pretvarajući se da nije
potpuno ludo to što smo zajedno na ovom letu. U Pariz. U sjedalima prve
klase koja vjerojatno koštaju oko deset tisuća svako.
“Dakle, reci mi nešto o sebi,” reče Antoine, malo se okrenuvši na svom
mjestu ne bi li me pogledao.
Zaledila sam se na mjestu, dok su mi se slušalice ljuljale u ruci. Zurila
sam u svoju torbicu, pokušavajući doći do odgovora koji će biti i duhovit i
inteligentan.
“Ummmm… dobro…” Stala sam na tome. Toliko o tome da imam
mozak.
Podigla sam pogled i jadno mu se osmjehnula. “Oprosti.
Pretpostavljam da ne znam gdje bih počela.” On je imao pravo znati sve o
meni, tako da sam mu planirala reći, ali upravo sada dok je zurio u mene,
svi moji osobni podaci ispremiješali su se u jednu veliku masu blah, blah,
blah i nisam znala što bih rekla.
Nasmiješio mi se i namignuo. “Stavio sam te u neugodan položaj, zar
ne?”
“Možda malo.”
Lice mu se omekšalo a zatim je tiho rekao. “Hvala ti puno što radiš ovo
za mene. Stvarno to cijenim. Nemaš pojma…”
“Oh, ne, mislim da shvaćam.” Uputila sam mu svoj najblistaviji
osmjeh. Biti gej u obitelji koja to baš i nije prihvaćala bilo je jako teško. Imam
prijatelja Davea koga su roditelji mučili užasnim stvarima koje su mu
govorili od kad se autao2, tako da sam sve razumjela. “Stvarno mi je drago
što mogu pomoći.” Nakratko sam spustila ruku na njegovu i nagnula glavu,
dajući mu do znanja da znam s čime ima posla.
Odjednom mi je bila najlakša stvar na svijetu razgovarati s njim i biti
blizu njega. Za tren oka se pretvorio iz raspoloživog muškarca u brata.
Namrštio se na trenutak, zatim trepnuo i kratko se nasmiješio. “Dobro.
Pa… odakle si? Imaš li obitelj u blizini? Koliko imaš braće i sestara?”
Zakikotala sam se. “Nema tajni, ha?”
“Vjenčanje je i ja dovodim zaručnicu. Vjeruj mi, moja obitelj će ti
stalno biti na vratu sa svojim pitanjima. Moram osobno znati odgovore tako
da ne budem uhvaćen u laži.”
Pomisao da je morao lagati svojoj obitelji da bi bio prihvaćen jako me
je rastužila. Kroz mene je prostrujao osjećaj brige, pa čak i ljubav. Htjela sam
ga zaštititi, učiniti njegov život boljim.
To je riješeno. Na ovom putovanju bit ću njegov osobni heroj. Od
                                                            
2
coming out; Iskorak je proces prihvaćanja svoje seksualne orijentacije, rodnog i
seksualnog identiteta, njegovo spoznavanje, istraživanje i dijeljenje s drugim
osobama. Iako prihvaćaju svoju seksualnost, LGBT osobe često to drže za sebe,
znajući da društvo ne tolerira takvu različitost, već upravo suprotno, osuđuje je.
(nap. prev.)
ovog trenutka, bit ću posvećena toj zadaći.
Vratila sam se razgovoru, uzbuđena zbog onoga u što se upuštamo.
Pojedinosti iz mog života počele su mi slobodno protjecati kroz mozak i
izlaziti na usta.
“U redu, pa, iz Buffala sam, država New York, ali preselila sam se u
Miami prije petnaest godina. Udala sam se veoma mlada a razvela se prije
tri godine.”
“Kako se zove tvoj bivši?”
“Brad. Braaaadley.” Prevrnula sam očima a zatim se nasmiješila. Bili
smo poput dvije cure koje razgovaraju o propaloj ljubavi. Totalno sam se
uživjela u to.
Antoine se pristojno nasmiješio. “Da li tvoja obitelj živi blizu?”
“Ne. Svi su u Buffalu. Otišla sam za Bradleyem i ostavila sve iza sebe.”
“Sestre ili braća?”
“Imam jednu sestru i jednog brata. Ja sam srednje dijete.”
“To sam mogao i pretpostaviti,” rekao je, sa sjajem u očima.
“O, da?” nasmiješila sam se. “Kako to?”
Slegnuo je ramenima. “Sažalila si se na mene i otišla veoma daleko ne
bi li mi pomogla. Tako se ponašaju srednja djeca, mislim.”
“Mnoge bi djevojke prihvatile ovu ponudu. Koliko si e-mailova
dobio?”
Pogledao je gore, računajući, prije nego što je odgovorio. “Možda
tridesetak.”
Odmahnula sam glavom. “Da su samo znale da ćeš letjeti prvom
klasom, imao bi ih deset puta toliko.”
“Drago mi je da ti se sviđa,” rekao je, gotovo poniznog izraza lica.
“Nisam te htio preplašiti, ali s obzirom na ono što ti radiš za mene, to je
najmanje što sam mogao učiniti.”
Skinula sam cipele i navukla male čarape koje su bile u poklon vrećici
zrakoplovne tvrtke. “Nadam se da ti ne smeta,” rekla sam. “Ove cipele su
pomalo neudobne.” Nikad to ne bih priznala normalnom dečku, ali imala
sam osjećaj da će Antoine razumjeti.
Pogledao je na cipele. “Zašto ih nosiš ako te od njih bole noge?”
Šutnula sam ih malo dalje. “Odlično pitanje. Pravdat ću se ludilom.”
“One su… lijepe,” rekao je, zazvučavši malo nespretno, kao da nije
znao kako dati kompliment ženskim cipelama.
Pogledala sam ga, očekujući da čujem njegov komentar na crvene
potplate koji su ukazivali na dizajnera za koga je znao svaki gej koji je vodio
računa o modi, no on nije rekao ništa više. Bilo je to čudno s obzirom na to
što je nosio; očito je proveo puno vremena slažući svoj outfit. Vjerojatno je
stidljiv, zabrinut o tome što bih ja mislila kad bi mi rekao ono što mu je na
umu.
“Gdje radiš?” pitao je.
“Pišem kolumnu sa savjetima za lokalne novine i online magazine.”
Lice mu se ozarilo. “Stvarno? Zvuči zanimljivo.” Zastao je. “Drugačije.”
Slegnula sam ramenima, posramljena pričom o sebi i svom poslu.
Većina muškaraca misli da je moj posao prilično smiješan, ali očito je da je
Antoaine različit od svih muškaraca s kojim sam do sada izlazila.
“Da, definitivno je drugačije. I zanimljivo. Zanimam se nečim. A i
plaća račune. Osim toga, volim pomagati ljudima.”
“Kako netko može dobiti posao da piše kolumnu sa savjetima? Da li si
psiholog?”
“Ne baš. Diplomirala sam psihologiju, ali mislim da sam posao dobila
više radi mog snalaženja s riječima.” Uzdahnula sam. “I moje strašno
iskustvo s izlascima i ostalim stvarima.”
“Imala si loših izlazaka?”
“Uh, nemaš poima.” Ili je možda ipak znao. “Loša iskustva su ipak
najbolji učitelji, zar ne?”
 Nije izgledao kao da se slaže. “To je jedan od načina gledanja na to.”
“Trudim se biti pozitivna.”
Stisnuo je usne i klimnuo, izgledajući zamišljeno. “Za koje novine
pišeš?”
“Miami Times. I njihovo online izdanje. Ponekad objavljujemo
različite članke u svakom od izdanja. Moj urednik kaže umjesto da ljudi
kupuju novine oni idu samo online. Stara je škola. Ne želi da novine postanu
nešto što je zastarjelo.”
“Razumijem.” Antoine je malo spustio svoje sjedalo, ali je zadržao
svoje oči na meni. “Kad ti je rođendan?”
“Dvadesetog, sljedećeg mjeseca.”
“Tada ćeš imati… pusti me da pogodim… dvadeset i pet?”
“Ha, ha, jako smiješno. Ne, ove godine ću napuniti trideset i šest.”
Šaljivo se namrštio. “To ne može biti točno.”
Htjela sam se zakikotati zbog očiglednog laskanja. Umjesto toga
uputila sam mu grčevit osmjeh. “Vjeruj mi, može.”
“Starija si od mene dvije godine.” Rekao je kao da je zaintrigiran s tim.
“Onda mogu biti pljačkaš kolijevke3.” Namignula sam mu, pridruživši
mu se u igri i lažnom flertu.
“Nikad nisam izlazio sa starijom ženom,” rekao je.
Bilo mi je na vrh jezika da mu kažem ‘Ili bilo kojom ženom, ustvari’,
ali onda sam shvatila da to ne mora biti istina. Puno gej muškaraca izlazi sa
ženama. Za neke od njih sve je to bilo dio šarade. Za druge je pokušaj da
budu ono što su drugi htjeli. Vjerojatno se je borio s istim problemima koje
je imao i moj prijatelj Dave.
Stavila sam svoju ruku na njegovu osjećajući se potpuno povezana s
njim kao cura s curom. “Ne brini, Antoine. Vodit ću te kroz cijelu stvar.”
                                                            
3
cradle robber, eng; netko tko je u romantičnoj vezi sa mlađom osobom. (nap.
prev.)
 Podigao je obrvu. “Hoćeš?”
“Apsolutno.” Potapšala sam mu ruku i toplo se nasmiješila. “Zajedno
smo u ovome. Kad budemo odlazili s vjenčanja, oni će tražiti imena za našu
buduću djecu.”
Lagani osmijeh se proširio njegovim lijepim licem. “Ambiciozno.”
Zastao je prije nego što je nastavio. “Ambiciozna, pametna i lijepa. Moja
obitelj će te ili voljeti ili te spaliti na gradskom trgu.”
Srce mi je malo zastalo. “Što?”
Odmahnuo je i okrenuo se prema naprijed. “Samo se šalim. Čine se
oštri kad ih prvi puta upoznaš. Siguran sam da će se smiriti nakon što počneš
pričati.”
Okrenuo je glavu postrance a sjedalo mu se spustilo. “Znam da se ja
već osjećam opušteno. Bio sam uvjeren da će se ovo putovanje pretvoriti u
uštogljeni nered, ali sada sve što želim je malo odspavati. Mogu li? Nisam
spavao dva dana.”
Bezbrižno sam odmahnula rukom. “Apsolutno, odspavaj. Slobodno.
Probudit ću te kad sletimo.”
Lijeno se nasmiješio dok su mu se kapci spuštali. “Nema potrebe.
Spavat ću samo oko sat vremena. Nikad ne spavam u avionu.”
I to su bile zadnje riječi koje je rekao u narednih devet sati u kojima
smo prešli Atlantski ocean i prizemljili se u Parizu.
 Šesto poglavlje

“Ne mogu vjerovati da sam prespavao cijeli let,” rekao je Antoine, zvučeći
jako zbunjeno i uzrujano radi toga. Vozač taksija bio je zaokupljen
utovarom naše prtljage u prtljažnik dok smo mi sjedali na stražnje sjedalo
Mercedesa.
“Opusti se, u redu je. I ja sam malo spavala i riješila osam sudoku
križaljki.” Nisam mu htjela reći da sam također odgledala tri filma zato jer
mu nisam htjela nabiti na nos činjenicu da me je ostavio da se sama
zabavljam. On je znao puno o meni, ali ja o njemu nisam znala ništa. U
taksiju ću morati što više saznati o njemu.
“Stvarno mi je žao,” rekao je, izgledajući istinski skrušeno. “Trebali
smo to vrijeme provesti upoznajući jedan drugoga.”
“Dakle, reci mi nešto o sebi,” počela sam. “Ti već znaš o meni sve što
trebaš znati.”
“Šališ se?” Prošao je rukom kroz kosu, tako da mu se kosa sva
nakostriješila. “Znam samo osnovno. Moram znati više.”
Nagnula sam se bez razmišljanja, popravljajući mu nestašne
pramenove i izgladivši ih s ostatkom frizure te završila provlačeći prstima
iza njegovih ušiju. Bio je zbunjen i sladak. Da je on moj pravi dečko, sada
bih ga poljubila.
Bio je nepomičan i čekao da završim.
“Evo, ovo je bolje,” rekla sam, potapšavši ga po obrazu. Bio je
neizrecivo sladak. “Što još trebaš znati? Samo naprijed, pitaj. Ja sam
otvorena knjiga.”
Naslonila sam se na naslon sjedala i nasmiješila, čekajući da mi
odgovori.
 Trepnuo je nekoliko puta i odmahnuo glavom prije nego što je
odgovorio. “Koja je tvoja omiljena boja?”
“Tirkizna.”
“Tvoj omiljeni broj?”
“Dvadeset i četiri.”
“Zašto dvadeset i četiri?” upitao je zbunjeno.
“Zato što je djeljiv, naravno.”
“Naravno.” Nasmiješio se, izgledajući tako šarmantno da sam ga
željela zagrliti ali sam se suzdržala.
“Koja ti je najdraža knjiga?”
“Nabor u vremenu.”
“Najdraži film?”
“Zgodna žena.”
Dugo je gledao u mene bez da je nešto rekao.
U početku sam se smiješila ali onda sam postala paranoična. “Imam li
nešto na zubima?”
Nasmijao se. “Ne znam. Imaš li?”
Nasmiješila sam se i nagnula naprijed. “Reci mi.”
“Ne,” rekao je, smijući se. “U redu si.”
“Dakle, moramo imati plan,” rekla sam, uozbiljivši se. “Ako mi dok
smo na vjenčanju zapne nešto za zube, moraš mi dati signal.”
Podigao je obrve. “Signal?”
“Da. Reci ‘fangle’. Samo ležerno izgovori.”
“Fangle? To je riječ?”
“U mojoj obitelji. Tajni kod za ‘zapelo ti je nešto među zube’. Iskoristi
ga ako je potrebno. Ne želim te posramiti na ovoj proslavi. Tijekom jednog
poslovnog sastanka imala sam cijelo vrijeme zalijepljenu salatu pokraj
sjekutića.”
 Nakezio se, no ništa nije rekao.
“Što?” Podigla sam ruku i dotaknula si kosu. “Da li je u pitanju moja
kosa? Potpuno je ravna, zar ne?”
Pokušala sam je iščetkati prije nego se on probudio ali nisam htjela
ustati da dođem do ogledala. Bilo mi je previše udobno u mom sjedalu a kad
sam se opet toga sjetila, avion je slijetao i upalilo se svjetlo za vezanje pojasa.
“Kosa ti je prekrasna,” rekao je dotaknuvši mi kosu. “Jako meka.”
Nasmiješila sam se, laknulo mi je što nije mislio ništa u smislu kritike.
“Koristim kokosovo ulje. To je moja najbolja tajna za ljepotu. Možeš ga i ti
koristiti.”
Okrenuo je očima i zagledao se prema svom čelu. “Trebam li to?”
Ispružila sam ruku i ponovo dotaknula njegovu gustu, valovitu kosu.
“Ne. Tvoja kosa je savršena u svakom pogledu.” Nisam se ni šalila. Svi bi
ubili za njegove bujne, valovite uvojke.
Uzeo me je za ruku i zadržao je blizu sebe. “U svakom pogledu?
Hmm…” Pogledao me je tamnim pogledom, nešto kao iz zaista seksi filma.
Raspoloženje u taksiju se odmah promijenilo u nešto zastrašujuće i
uzbudljivo u isto vrijeme. Moj libido se ubacio u višu brzinu. Bilo je to više
nego zbunjujuće, s obzirom na činjenicu da je Antoine bio doista
nedostupan.
“Komplimenti nalik na ovaj mogli bi te daleko odvesti, mlada damo,”
rekao je. “Bolje budi oprezna.”
Na njegove riječi strujni udar je prostrujao od naših spojenih ruku sve
do mojih prsa.
Morala sam skrenuti pogled tako da ne bi vidio učinak koji je imao na
mene. Nisam htjela da misli da imam planove da ga uvjerim da bude nešto
što nije. Nisam toliko glupa, iako, ako bi ikad došlo vrijeme da to pokušam,
to bi bilo s njim.
Vau. Toliko vruće? Toliko neodoljivo? Toliko…? Bila sam tužna u ime
svih žena što on nije bio dostupan za jednu od nas. Dečki imaju puno sreće.
 “Zašto si odjednom tako žalosna?” upitao je, nježno stisnuvši moju
ruku. “Da li sam rekao nešto pogrešno?”
Odmahnula sam glavom i navukla lažni osmjeh na lice. “Ne, ne uopće.
Sve je u redu.”
Pogledao je u moj profil, ali nije komentirao. Bilo mi je drago zbog
toga jer nisam sigurna da bih mogla objasniti sama sebe. Nikad me prije nije
privukao gej, ali reći to za ovu situaciju bila bi laž.
Antoine je imao nešto posebno u sebi što ga je činilo neodoljivim. Radi
njega srce mi je ispadalo iz grudi, dok mi je mozak držao prodiku cijelim
putem dok smo se vozili po gradu do centra gdje smo se zaustavili ispred
ogromne zgrade s uniformiranim muškarcem koji je stajao vani.
“Dobro došla u moj skromni obiteljski dom,” rekao je Antoine izašavši
iz taksija i pruživši mi ruku da mi pomogne.
Dok sam izašla iz taksija, čovjek u odori je otvorio ulazna vrata zgrade
i ja sam se našla licem okrenuta prema atriju ogromnih razmjera i
unutarnjem vrtu na drugoj strani ispunjenom drvećem i cvijećem.
 Sedmo poglavlje

“Samo me slijedi i smiješi se,” rekao je Antoine, navukavši umjetni osmjeh

na lice.
Moja ranija smjelost je nestala k’o vjetrom odnesena, ostavljajući iza
sebe paranoju i oštar strah. “Antoine!” ljutito sam prošaptala.
Zaustavio se i okrenuo prema meni, naginjući se da me pomno
pogleda. “Što?”
“Ne znam ništa o tebi!”
Stavio je ruku na moj obraz i zagledao mi se u oči. “Imat ćemo nekoliko
minuta nasamo kad budemo raspremali svoje kofere. Tada ćemo
nadoknaditi, obećavam.”
Tek što je to izgovorio čuo se je odjek mnoštva glasova koji su se
odbijali od visokih zidova i stropova. Moj trenutak mira okrenuo se za sto
osamdeset stupnjeva i još jednom sam bila u slijepoj panici.
Antoine je sklopio oči. “Oh la vache,4” rekao je.
“Što? Što to znači?” Odmah sam počela šiziti zbog činjenice da je
upravo rekao nešto na francuskom. Zašto nisam znala da govori francuski?
Zašto to nisam ni uzela u obzir? Što nije u redu sa mojim mozgom?
“To znači, pripremi se. Moja majka je stigla.” Njegov je naglasak
odjednom postao veoma jak.
“Stvarno?”
“Ne. Bukvalno to znači, oh krava, ali se to ne tumači na taj način.”
Kad mu se majka pojavila iza ugla, shvatila sam da ima pravo. Mogla
je težiti četrdeset i pet kilograma i to kad bi na sebi imala svu svoju odjeću i

                                                            
4
franc.; Oh, prokletstvo. (nap. prev.)
to još mokru.
Dvije druge žene su joj stajale svaka s jedne strane i bile su jednako
tanke poput nje, možda malo više. Nema šanse da bi itko mogao nazvati ove
dame kravama.
“Maman5,” rekao je izrazito francuskim naglaskom.
“Mon coeur6,” rekla je dubokim, promuklim glasom. Obuhvatila je
sinovo lice rukama i privukla njegovu glavu sebi. Poljubili su se, po jednom
u svaki obraz.
“Mathilde,” rekao je, dajući poljupce u obraze djevojci pomalo
ozbiljnog izraza lica.
“Antoine.” Rekla je još nešto, ali sve je bilo na francuskom, tako da
nisam razumjela.
Stajala sam nervozno po strani dok se Antoine pozdravljao s drugom
ženom, djevojkom nekoliko godina mlađom od mene. “Caroline.
Gnjavatorice,” rekao je, smiješeći se dok joj je ljubio obraze.
“Daj mi tri poljupca, brate, ja sada živim na jugu.” Caroline ga je
zadržala tražeći poljubac, inzistirajući na jednom dodatnom, čak i kad se
Antoine pretvarao da protestira.
Mathilde je okrenula očima kao da ne odobrava takvo ponašanje.
Antoineova majka je skrenula pogled prema meni, a dok se Antoine
uspravljao, pridružile su joj se i njezine kćeri.
Osjećala sam se kao da stojim ispred streljačkog odreda. Nikada prije
nisam bila više svjesna da se nisam stigla osvježiti ili da mi je haljina
zgužvana.
“A ovo je sigurno djevojka,” rekla je Antoineova majka, neutralnog
tona.

                                                            
5
franc.; majko (nap. prev.)
6
franc.; srce (nap. prev.)
 Caroline je malo podigla obrvu. “Vjerujem da je ona la fiancée7,
maman, ne samo la petite copine8.”
Maman je zafrktala. “Drago mi je što sam te upoznala. Možeš me zvati
Marie-France.”
Ispružila sam ruku i stisnula njenu da je protresem, osjećajući se još
neugodnije kad sam osjetila njen mlitav stisak i nezadovoljan izraz lica.
Nisam imala izbora nego se ipak povući.
“Ja sam Melissa. Drago mi je što smo se upoznale. Antoine mi je toliko
pričao o vama.”
“Nema potrebe za formalnostima,” rekla je Caroline sa preslatkim
naglaskom. Prišla mi je i dala mi tri poljupca. “Rukovanje je za strance. Ti si
sada obitelj.”
Na to nisam imala što za reći, moja krivnja zbog naše male šarade
uzrokovala je da sam teško mogla trezveno razmišljati. Prepustila sam se
struji, nadajući se da nisam pogriješila s ljubljenjem.
“Nemojte navaliti na nju,” rekla je Mathilde, formalno se rukovavši sa
mnom. “Dobro došla, Melissa.” Izgovorila je moje ime kao May-Lisa.
“Drago mi je što smo se napokon upoznale.” Bezizražajnog lica je pogledala
svoga brata. “Antoine je uvijek bio tako tajanstven kad se radilo o njegovom
ljubavnom životu, ti si veliko iznenađenje cijeloj obitelji.”
Antoine mi je prišao i zagrlio me oko ramena, odmaknuvši me od njih,
učinkovito stvarajući neku distancu između njih i nas. “To je dovoljno. Ne
želim da ju nadvladaš i riješiš je se. U kojim smo sobama da se možemo
osvježiti prije ručka?”
“Sobe?” Njegova majka podigne obrvu. “Smjestili smo vas zajedno u
tvoju staru sobu.” Pogledala me kako bi mi objasnila. “Francuzi nisu toliki
puritanci kao Amerikanci. Slobodno dijelite krevet u mom domu. Neću se
pretvarati da to ne radiš kada si kod svoje kuće.”
                                                            
7
franc.; zaručnica (nap. prev.)
8
franc .; djevojka, cura (nap. prev.)
 Usta su mi se otvorila ali moj mozak nije želio surađivati pružanjem
odgovarajućeg odgovora. Srećom, Antoine je brže razmišljao od mene.
“Odlično. Živimo zajedno u Sjedinjenim Državama tako da će nam biti
vrlo ugodno. Hajde, chérie9, idemo se raspakirati.”
Srce mi je kucalo tri puta brže, ali napravila sam sve da se činim
opuštenom i potpuno cool naspram ovog ludila. “U redu, to je dobra ideja.
Drago mi je što sam vas sve upoznala.” Mahnula sam im dok sam odlazila s
Antoineom.
“O moj Bože, o moj bože, o moj Bože,” počela sam šaptati čim smo
skrenuli iza ugla.
“Ne brini. Imam sve pod kontrolom,” rekao je vrlo tiho.
“Dobro,” odgovorila sam, glumeći da mu vjerujem i da moj mozak nije
bio ispunjen slikama nas dvoje golih u krevetu i ljudi koji očekuju da se
poseksamo.

                                                            
9
franc.; dušo (nap. prev.)
 Osmo poglavlje

“Koliko imaš braće i sestara?” Pitala sam sa četkicom za zube u ustima, dok
sam u panici žustro četkala zube.
Stajala sam u vlastitoj maloj kupaonici u grudnjaku i gaćicama,
potpuno ležerna s činjenicom da sam skoro gola sa strancem koji stoji tri
metra udaljen od mene. Obzirom da on nikada neće biti zainteresiran za
ono što sam imala za ponuditi, nisam vidjela potrebu za skromnošću kada
smo bili tako kratki u vremenu i prostoru.
Imala sam oko deset minuta da saznam njegovu životnu povijest i
promijenim se u nešto prikladnije elegantnom francuskom ručku s
gomilom ljudi kojima sam trebala lagati. Sranje.
“Dvoje. Caroline i Mathilde. Ja sam najstariji, onda dolazi Mathilde i
konačno beba obitelji, Caroline. S njom sam najbliskiji.”
“Odmah sam to vidjela.” pljunula sam u umivaonik. “A tvoj otac?”
Isprala sam pastu u odvod i uzela gutljaj vode. Ručnik s kojim sam obrisala
lice mirisao je na prašak za rublje i šumu. Namjestila sam sise unutar
grudnjaka dok sam gledala u svoj odraz u ogledalu.
“Mrtav je,” rekao je Antoine, zakašljao se gušeći ili nešto slično.
“Preminuo je u vrijeme Božića prije deset godina od raka pluća. Moja majka
ga još uvijek oplakuje.”
“Žao mi je što to čujem,” rekla sam, pipkajući prstima rub gaćica na
guzi, i namještajući ga prije nego što ću skliznuti u haljinu.
“Svi su drugi već preboljeli, ali ne i ona. Ona voli ustrajati.”
“Gdje si išao u školu?” upitala sam skidajući haljinu sa vješalice.
“Duke. A ti?”
“Sveučilište Miami, novinarstvo.”
 “Ja sam diplomirao poslovanje i marketing,” odvratio je.
Zaustavila sam se usred namještanja haljine i okrenula se prema
njemu, baš na vrijeme da ga vidim kako skida potkošulju.
Svetog mu kroasana. Koji trbušni mišići. Na lijevoj strani prsa ima
tetovažu crnog konja. Brzo sam se okrenula nazad prema zrcalu pretvarajući
se da gledam da li mi se nešto prilijepilo za zube.
“Gdje radiš?” pitala sam, osjećajući se glupo što nisam razmišljala o
tome da ovo pitam ranije u avionu.
“Izvozim francuska vina u Sjedinjene Države.”
“Imaš li trgovinu?” navukla sam moje štikle-mučiteljice i prišla bliže
vratima, još uvijek ne gledajući u njegovom smjeru. Izgleda da si nisam
mogla pomoći nego željela biti bliže njemu.
“Samo online.”
“Kako se zove?”
“Delacroix Importations.”
“Odakle si uzeo to ime?” Bacila sam zubni konac u smeće i pokupila
četku za kosu, odugovlačila sam da bi se on potpuno obukao prije nego što
se opet okrenem.
Četkala sam kosu sa bijesom rezerviranim za upravljanje ekstremnim
emocijama. Upravo sada, ta je emocija bila nervoza. Tako sam ga željela
vidjeti golog, ali sam znala da je to pogrešno.
Gej ili ne, ako mi bude uvijek pokazivao svoje najbolje dijelove ovako
kao sada, morat ću spavati u drugoj sobi. Djevojka može podnijeti samo
određenu količinu napetosti.
“To je moje prezime. Antoine Delacroix.”
Zakikotala sam se. “Zvuči veoma francuski.”
Prešao je preko sobe i stao blizu ulaza u kupaonicu, sad noseći crnu
majicu i traperice europskog stila koje su izrazito ocrtavale njegova bedra i
ostala područja.
 “To je zato što i je francusko.”
Pružio je ruku i primio me za nadlakticu, tako da mi je bilo nemoguće
više ga ignorirati.
Okrenula sam se prema njemu i zagledala se u njegovu bradu. Oči su
mu bile previše lijepe da se sada u ovoj situaciji nosim s njima a ta nova
odjeća naglašavala je svaki centimetar njegovog nevjerojatnog tijela.
“Osjećam se loše što sam te bacio usred svega ovoga. Ako želiš otići,
sve što trebaš učiniti je reći mi, a ja ću te odvesti u hotel ili natrag na avion
ili što god želiš.”
Morala sam ga pogledati. Zvučao je tako tužno. Samo sam ga željela
usrećiti kad sam vidjela one slatke tužne oči.
“Ne idem nikamo, Antoine. Ozbiljno. Ovdje sam za tebe.” Uzdahnula
sam.
“Zašto si uzdahnula?”
Zatvorila sam oči i odmahnula glavom. “Ne želiš znati.” Odbljesci
njegovog golog torza napunili su moj um. Lako bi mogao biti maneken za
luksuzno donje rublje. I znala sam, ako ga budem vidjela u njegovom
donjem rublju da ću morati napustiti sobu kako bih mogla svoje ruke
zadržati dalje od njega.
Pomilovao mi je nadlakticu. “Da, Želim. Reci mi. Obećavam, o čemu
god da se radi, shvatit ću.”
Otvorila sam oči i zagledala se u plafon. “U redu, dobro. Kad želiš
znati, reći ću ti.” Odmaknula sam se korak od njega i okrenula prema zrcalu.
Nisam mu ovo mogla reći pravo u lice.
Pretvarala sam se da tražim nešto u neseseru koji je stajao na rubu
umivaonika. “Znam da ovo nije pravi odnos i da ti nisi na tržištu10 a niti sam
ja… bar ne na istom tržištu kao i ti… ali ti stvarno dobro izgledaš i upravo
sam te vidjela polugolog, a u isto vrijeme se moram nositi s toliko toga. Ja

                                                            
10
Odnosi se na samce koji su slobodni započeti romatičnu vezu. (nap. prev.)
sam samo čovjek, znaš. Nisam se odavno seksala… ah… Dosta sam rekla.
Dobio si cijelu sliku.”
Uši su mi gorjele dok sam čekala njegov odgovor. Sekunde su prolazile
i sve zaglušnija tišina je ispunjavala moje uši. Mogla sam čuti svoje otkucaje
srca. Glupačo, glupačo, glupačo, zašto si rekla sve to?!
“Ostavit ću te samu kako bi se mogla spremiti,” rekao je promuklog
glasa.
Srce me je boljelo zbog onoga što sam upravo napravila svojim
bezobraznim riječima. Već je bio pod dovoljno velikim pritiskom a sada sam
ga još i ja natjerala da se osjeća krivim i ko zna što još. Baš sam šupak.
“Antoine?” zazvala sam ga baš kad su se vrata od sobe zatvorila iza
njega.
 Deveto poglavlje

Napustila sam sobu u potrazi za ostatkom obitelji. Kukavica u meni se

nadala da će svi biti prisutni tako da Antoine i ja ne bismo morali biti sami.
Ponizila sam se rekavši mu da me je uzbudio.
Ja sam najveća noćna mora svakog geja. Djevojka koja se zaljubi u
njega samo zato što izgleda dobro. Ah. Da li ću se ikad opametiti?
Ja sam govno prema muškarcima, bez obzira na situaciju. Odustajanje
od ove stvari s online spojevima je najbolja odluka koju sam napravila
godinama.
Prateći zvukove glasova i zveckanja posuđa našla sam se u otvorenom,
natkrivenom dvorištu. Cvijeće s ružičastim, crvenim i bijelim laticama
visjelo je iz lonaca i raslo u žardinjerama koje su prekrivale cijelo dvorište,
dok su sunčeve zrake stvarale sjenke plešući kroz lišće.
Veliki okrugli stol je bio postavljen sa stolnjakom i finim porculanom.
Ukrašeni srebrni pribor za jelo stajao je u savršenom redu pokraj
izrezbarenih kristalnih čaša za šampanjac. Kada sam ušla, svi prisutni su
pogledali prema meni.
“Sad možemo početi,” rekla je Marie-France, krenuvši prema stolu.
“Ali Guillaume i Béa još nisu stigli,” progovorila je Mathilde.
“Bit će ovdje za nekoliko minuta. Razgovarala sam sa vozačem.”
Marie-France me je pogledala i pokazala na stolicu pored sebe. “Sjest ćeš
ovdje sa mnom kako bismo mogle razgovarati o mom sinu.”
“Ah ne, maman, molim te, daj joj vremena da se smjesti,” molio je
Antoine.
“Ne, u redu je,” rekla sam dižući ruku da ga zaustavim. “Sretna sam što
ću sjediti ovdje.” Imala sam puno posla ne bih li se iskupila za onu glupu
situaciju koju sam maloprije napravila u spavaćoj sobi. Osim toga radije bih
sjedila pored matrijarha nego pored muškarca kojeg sam željela, ali ga nikad
neću moći imati.
Sjeli smo i ja sam stavila svoj ubrus u krilo. Svi ostali su ostavili svoje
na mjestu, zabrinuvši me da sam ponovo zeznula neki lokalni običaj. Toliko
sam željela da me Antoineova obitelj zavoli. To je bilo najmanje što sam
mogla napraviti za njega.
“Dakle, reci mi, May-Lisa, kojim se poslom baviš?” pitala je Marie-
France. “Ili možda nisi zaposlena.”
“Ne, jesam. Zapravo ja …”
Antoine se umiješao. “Piše kolumnu sa savjetima za Miami Times.”
Rekao je to sa toliko ponosa u glasu da sam se zacrvenila. “Veoma je
popularna. Mnogi su joj dužni radi spašavanja papirnog izdanja časopisa.”
Prekrižila sam očima od nelagode. “Antoine, to zapravo nije istina.”
“Naravno da jest,” rekao je uzimajući ubrus i stavljajući ga na krilo.
Zatim mi je namignuo.
Željela sam ga gađati žlicom kada se ovako igrao sa mnom. Morao je
znati što radi mome srcu i libidu. Promeškoljila sam se na stolici, još jednom
sam ga zamislila golog u krevetu pokraj sebe, nasmijanog i kako mi
namiguje kao sada. Ah.
“Možeš proguglati,” rekao je.
“Možeš?” pitala sam. Nisam mogla znati dal’ se zafrkava sa mnom ili
ne, ali zvučao je uvjerljivo.
“Apsolutno.” Pogledao je najmlađu sestru. “Samo napiši u tražilicu
Miami Times i Melissa Major i naći ćeš članke.”
Gucnula sam gutljaj mineralne vode, teško ga progutavši. Znao je moje
prezime zbog karti za avion koje je morao kupiti, ali nikada nije spomenuo
da je moje ime pretraživao online. Kada se to dogodilo?
No nisam ga mogla kriviti za to. Predstavio me je cijeloj obitelji kao
svoju zaručnicu. Morao je biti siguran da nisam totalni psihopat. To me je
natjeralo da ga još više poštujem kad pomislim da se potrudio oko
sigurnosti.
Ali zašto mi je postavljao sva ta pitanja u avionu, ako je već znao neke
odgovore? Razmišljala sam na sekundu i shvatila da je vjerojatno
provjeravao da li ću reći istinu. To je bila još jedna stvar u njegovu korist.
“Istina je. Vidjela sam,” rekla je Caroline. Nagnula se prema meni
preko stola. “Besramno smo te guglali prije ručka. Nemoj nas mrziti što smo
bili nosati.” Nasmiješila se tako prijazno tako da nikako nisam mogla biti
ljuta na nju.
“Znatiželjni, Caroline,” ispravio je Antoine, odmahujući glavom.
“Prava riječ glasi znatiželjni, ne nosati.11”
Mahnula je čašom prema njemu. “Kako želiš. Nije važno. Ona zna na
što sam mislila.”
Prije nego što sam ih mogla prekinuti, dvorišna vrata su se otvorila i
kroz njih su prošle dvije osobe. Svi koji su bili za stolom su ustali pa sam se
i ja požurila napraviti isto.
“Bonjour! Bonjour!” govorili su dok su prilazili izmijeniti poljupce s
novopridošlima.
“Ovo je naš rođak, Guillaume i dama s kojom će se vjenčati, Béa,” rekla
je Caroline, stojeći pokraj mene. “Danas ćemo asistirati na njihovom
vjenčanju.”
Kimnula sam, nisam sigurna što je mislila pod asistirati. Jesmo li
trebali pomoći s nečim?
“Žive li u blizini?” pitala sam.
“Da, u gradu u drugoj četvrti, ali ne daleko.”
Ostavila me je dok sam se pozdravljala s Guillaumom i Béaom a ja sam
je slijedila osjećajući da sam po strani među svim tim francuzima koji su
točno znali što rade i kada da to naprave. Nisam mogla razumjeti ni riječ od

                                                            
11
nosey = znatiželjan; noses = nosati
onoga što su govorili.
“Danas morate koristiti svoj engleski, inače će se moja zaručnica
osjećati isključenom,” rekao je Antoine, prišao mi je i obuhvatio me oko
struka gledajući u svog rođaka.
Osjećala sam da mi uši i obrazi gore od nelagode.
“Oh, u redu je,” rekla sam, osjećajući se malo posramljeno što se nisam
potrudila naučiti nešto francuskog prije nego što sam došla ovdje. “Ne
morate to činiti radi mene.”
Marie-France se okrenula i zagledala u mene. “Oh. Govoriš li
francuski?”
“Um… ne.” Željela sam uvenuti i umrijeti radi njene implicitne
namjere. Nisam bila dovoljno dobra za njenog sina, a u ovom trenutku
slagala sam se s njom.
“Onda pretpostavljam da će to danas biti engleski,” rekla je, okrenuvši
se s teškim uzdahom.
“Ignoriraj je,” šapnuo mi je Antoine. “Uvijek me gnjavi zbog toga što
živim u Sjedinjenim Državama. Ona je nacionalist.”
Duboko sam uzdahnula. “Ti me ozbiljno izluđuješ,” prošaptala sam,
ne mogavši se zaustaviti. Osjećala sam trnce u dijelovima tijela kojima smo
se dodirivali.
“Zašto? Zato što ti pokušavam pomoći da se osjećaš ugodnije oko moje
nemoguće-joj-ugoditi majke?” Smiješio se, moglo se naslutiti iz njegovog
tona.
Pogledala sam ga kutom oka i odgovorila stisnutih zubi. “Ti jako dobro
znaš o čemu ja pričam.”
Kao da uživa seksualno frustrirajući me. Je li to bilo neka vrsta igre,
kako bi se frustrirala poštena cura? Možda je to bila moja kazna zbog toga
što se ranije osjećao nelagodno. Pretpostavljam da sam to zaslužila na taj
način. Ovo me je natjeralo da se nasmijem. Sve je ovo bilo smiješno.
“Što je tako smiješno?” upita on, naslonivši se na mene još malo više
nego što je već bio.
Gurnula sam ga, a lice mi je ponovo pocrvenjelo. “Prestani flertovati
sa mnom, ti glupane.”
Nagnuo se da bi mi šapnuo u uho. “Zašto bi se trebao zaustaviti kad je
tako zabavno?”
Njegov dah koji mi je prešao preko vrata bio je dovoljan da se sva
naježim. Zahvalila sam bogovima kad me je Caroline uzela za ruku i odvukla
od njega.
“Dođi upoznaj ljubavne ptice,” rekla je. “Mislim na druge ljubavne
ptice.” Pogledala je svog brata i namignula.
“Golupčiće, Caroline. Golupčiće,” ispravio ju je Antoine.
Caroline je frknula nosom. “Kako ti želiš, brate.”
Osjećala sam se grozno kad sam pomislila da zavaravamo Caroline.
Htjela sam da joj Antoine kaže istinu nakon što odemo. Ne bi bilo pošteno
da je dugo navlačimo. Činila se istinski sretnom radi njega, za razliku od
njegove mame i druge sestre.
“Béa i Guillaume, ovo je Antoineova zaručnica, May-Lisa,” rekla je
nakićeno i s osmjehom.
Béa i Guillaume su izmijenili iznenađeni pogled. “Zaručnica?” upitao
je Guillaume.
“Da, možeš li povjerovati?” Caroline je pljesnula rukama. “Toliko
dobrih vijesti danas.”
Nisam si mogla pomoći da se ne osmjehnem njezinom engleskom. Bila
je toliko slatka da se to nije moglo izreći riječima, baš kao i njezin brat. To
me je malo rastužilo jer sam znala da ja zapravo neću biti dio ove obitelji.
“Dobro došla u obitelj,” rekao je Guillaume bez oklijevanja. “Nikad ne
bih pomislio da ću danas vidjeti da se Antoine smirio.”
Razmijenili smo dva zračna poljupca a zatim sam isto učinila i s
Béaom. Nije ništa rekla i ubrzo sam shvatila da je ili previše sramežljiva da
govori engleski ili nije znala kako. Molila sam se da je netko smjesti da sjedi
pored mene.
Vratili smo se za stol, zauzeli svoja mjesta, i prošli kroz tri slijeda hrane,
a zatim još i tanjur sira prije nego što je došlo do pitanja. Pitanje o kojem
smo Antoine i ja glupo zaboravili razgovarati prije nego što smo sjeli sa
njegovom obitelji.
 Deseto poglavlje

“Dakle, May-Lisa,” rekla je Mathilde veoma opuštenog tona, “reci nam kako
si upoznala moga brata…”
Usta su mi se otvorila i zatvorila kao da sam riba bez vode. Posegnula
sam za čašom ne bih li malo otpila i slučajno je pogodila krajem prsta
srušivši je bočno prema Antoineovoj majci.
Zacvilila sam, i poskočila sa stolice pokušavajući spriječiti da se sadržaj
moje čaše izlije u njen tanjur sa sirom.
Stolnjak mi se nekako zaglavio i povukao sve ispred mene. Moj tanjur
je odskočio gore, a zatim pao dolje, a iz njega je izletjela kora kruha i završila
na Guillaumeovom srebrnom priboru za jelo.
Moj šampanjac se prevrnuo, čaša se je razbila i izlila pjenušavu,
ljepljivu tekućinu preko stolnjaka prema Antoineovoj majci.
Svi su odjednom skočili, a čitav je stol poskočio i zazveckao sa svim što
je bilo na njemu. Više čaša se prevrnulo. Više ljudi je vrisnulo. A onda se
Caroline počela smijati.
“Ona je sila prirode, Antoine!”
Guillaume se također nasmijao, rukom me pridržavši za nadlakticu.
U ovom trenutku odlučila sam da je zamrzavanje na mjestu bilo
najbolje što sam mogla učiniti jer sam već izazvala dovoljno štete. Pogrbila
sam se, nadvila se preko tanjura, a moje ruke su bile na stolu u
Supermanovoj pozi.
Antoine je pogledao u mene, a oči su mu blistale s humorom. “Sudbina
je bila da smo se našli. Upoznali smo se posve slučajno.”
Iskoristila sam priliku dok je on odvraćao pozornost da se ispravim i
sakupim misli. Netko od posluge koja je posluživala hranu već je došao
spasiti Marie-France, čisteći proliveni šampanjac prije nego što je mogao
doći do njenog krila.
“Ah-hem, da, to je istina.” rekla sam pomalo drhtava glasa. “Vjerojatno
je to bila sreća.”
Svi su polako sjeli i poravnavali svoje tanjure i čaše, čekajući ostatak
našeg objašnjenja.
Molećivo sam pogledala Antoinea. Izvuci nas iz ovoga! Tiho sam
siktala preko stola dok sam polako sjedala na svoje mjesto.
“Dakle, ja sam obožavatelj njezine kolumne.”
Oči su mi se izbuljile na tu bezočnu laž.
“Čitao sam njenu kolumnu sa savjetima gotovo godinu dana.”
“Stvarno? Oh, to je tako romantično,” rekla Caroline, naslonivši bradu
na ruku dok je gledala svoga brata a zatim i mene.
“I jednog dana, vidio sam posebno lijep članak o gubitku i tugovanju
povezanom s gubitkom dragog ljubimca.”
Lice mi je ponovno počelo gorjeti. Znala sam točno o kojem je članku
govorio. Da li je nagađao da sam nešto napisala ili je stvarno pročitao?
“Ljubimcu?” rekla je Marie-France. “Kao pas ili mačka?”
“Točno,” reče Antoine, ozbiljno je pogledao u majku prije nego što je
nastavio. “I shvatio sam da je to osoba s velikim srcem i razumijevanjem
ljudske prirode koja nadilazi ono što većina ljudi može shvatiti.”
Da li je taj članak pročitao danas sa sestrom kad su me guglali? Ili je
možda pročitao nakon što je dobio moje ime da bi kupio avionsku kartu.
Bila sam rastrgana između laskanja i straha zato što je znao više o meni nego
što sam znala o njemu.
“Većina ljudi ne razumije koliko bi voljeni ljubimac mogao biti blizak
obitelji,” rekla je Marie-France.
Okrenula sam se na vrijeme da vidim kako su joj se oči zamutile prije
nego što je pogledala prema zemlji.
 “I tako, rekao sam sebi, Antoine! Moraš joj napisati e-mail i reći joj
točno što misliš.”
“Tako je i napravio,” rekoh, želeći biti dio iluzije koju je on satkao oko
nas. Htjela sam da to bude istina. Caroline je bila u pravu. Ovo je bilo mnogo
romantičnije od oglasa koji traži lažnu zaručnicu da bi zavarao obitelj.
“I ona je pristala susresti se sa mnom.”
“Tako smo se upoznali uz kavu,” rekla sam. “U lokalnom kafiću.”
“Ona je naručila espresso, što sam smatrao dobrim znakom.”
Caroline kimne glavom. “To je vrlo francuski.”
“Točno.” nasmiješio se. “Ispričala mi je o svom životu i obitelji. Naučio
sam da joj je omiljena boja tirkizna i da nosi lijepe ali neudobne cipele, a
kasnije sam saznao da dišući dok spava stvara presladak zvuk i da joj se
trepavice pomiču kad sanja.”
Moj glas je bio promukao dok su mi u mislima sanjivo lebdjele te slike.
“I naučila sam da Antoine naporno radi, ne spava dovoljno, i da mu
nedostaje obitelj.”
Cijeli stol je bio veoma tih, činilo mi se beskrajno dugo. Antoine i ja
smo zurili jedno u drugo preko stola.
A onda se nešto dogodilo. Ne znam kako opisati, ali nešto se
promijenilo između nas. Ovo više nije bila igra, već nešto stvarno. Iako smo
pričali priče, bili smo u potpunosti u njima. Mi smo bili ti ljudi o kojima
smo pričali. Bili smo zajedno.
“Dakle, kad je vjenčanje?” pitao je Guillaume prekidajući tišinu, dok
su ostali napokon počeli normalno disati i smiješiti se.
“Uskoro,” rekao je Antoine, još uvijek zureći u mene, njegov pogled je
bio intenzivan i ozbiljan. “Ne mogu je pustiti da pobjegne.”
“Hej, možda bi se mogli vjenčati dok ste ovdje!” reče Caroline. “Zar to
ne bi bilo fantastično? Da, mislim da bi!”
Njezin prijedlog prekinuo je moje fantazije i spustio me na zemlju.
Panika se vratila u punoj snazi.
“Oh, ne, moja obitelj bi htjela biti na vjenčanju,” rekla sam, gledajuću
u sve osim u Antoinea… stol, moj ubrus, mrlje na stolu koje je ostavio moj
šampanjac.
“Poslije ćemo razgovarati o tome,” rekao je Antoine, zvučeći kao da
mu je nelagodno kao i meni.
“Da, razgovarajmo o planu za večeras,” rekla je Mathilde. “U koje
vrijeme ćemo se naći vani da bi krenuli u crkvu?”
Laknulo mi je što više nisam u centru pažnje, nagnula sam se natrag u
stolicu i nekoliko puta umirujuće udahnula.
Bila sam na putu da budem u redu do trenutka kad sam podigla pogled
i uhvatila Antoinea kako bulji u mene. Imao je najsmješniji izraz na licu.
Kao da mi je pokušavao čitati misli.
 Jedanaesto poglavlje

Vjenčanje je bilo puno manje i puno mirnije od američkog vjenčanja kojem

sam ranije prisustvovala. Ispostavilo se da ne moramo pomagati ni sa čim.
To je još jedna Carolinina kreativna upotreba engleskog. Samo smo trebali
prisustvovati i bacati latice cvijeća na bračni par nakon što je sve bilo gotovo,
a to smo poslušno napravili.
Antoine i ja smo bili razdvojeni nakon što smo napustili ceremoniju i
nismo bili zajedno dok se plesni podij nije otvorio i glazba počela svirati.
Bilo mi je drago da sam odlučila nositi malenu torbicu koja je bila dovoljno
velika za novčanik, putovnicu i telefon. Imala sam se s čim zabaviti dok ne
dođe netko s kim mogu razgovarati. Recepcija je bila vrlo mala i prepuna
znojnih gostiju koji su svi brzo pričali na francuskom i potpuno me
ignorirali.
“Pa, kako je bilo?” pitao je Antoine prišavši mi sa strane, djelujući kao
da se nije dogodilo niti jedno od ranijih maštanja ili dodirivanja.
U glavi mi se sve izmiješalo dok sam pokušala shvatiti njegove misli.
“Dobro. Jako lijepo. Predivno cvijeće.”
“Hoćeš li se jednog dana opet udati?” pitao je
Slegnula sam ramenima, misleći da je ovo pitanje varljivo. Ili je možda
samo bio ljubazan. “Nadam se. Ali nije sve do mene.” Zastala sam pitajući
se da li bih trebala ići dalje, no nastavila sam kad sam shvatila da je to bolje
od mrtve tišine. “A ti?” pitala sam. “Hoćeš li se ikad oženiti?” Sve više država
dozvoljava gej brak. Bilo je to razumno pitanje.
“Da, sigurno.”
Kimnula sam. “Dobro.”
“Zašto dobro?”
 Podigla sam pogled i vidjela kako zamišljeno zuri u mene.
Osjećala sam se glupo što sam to rekla.
“Ne znam. Valjda jer... ti si izvrstan momak i napravit ćeš nekog
drugog momka uistinu sretnim.”
Kratko se je nasmijao, a zatim se uozbiljio. “Što si to upravo rekla?”
Glazba je postala glasnija, pa sam progovorila. “Rekla sam ovo: ti si
izvrstan momak i napravit ćeš nekog drugog momka uistinu sretnim!”
Nekoliko ljudi se okrenulo i zagledao se u mene na sekundu,
opominjućim ili zbunjenim izrazima lica.
“Zašto bih se vjenčao da bi učinio nekog drugog muškarca sretnim?”
Sada je bio potpuno licem okrenut k meni, što je i mene natjeralo da učinim
isto.
Pogledala sam u njegovo nevjerojatno lijepo lice i objasnila. “Jer… kad
se vjenčaš s nekim tko te voli, to ga čini sretnim.” Očigledno. Što to on ne
razumije? Njegov engleski je obično prilično dobar, tako da nisam znala u
čemu je problem ovaj put.
“Da li sugeriraš… ?” Zastao je i pogledao prema plesnom podiju. “Ne.”
Odlučno je odmahnuo glavom.
“Ne, što?”
“Ne, nećeš to napraviti.”
Uzdahnula sam od muke. “Neću napraviti što?”
Osvrnuo se prema meni, namrštivši se kao da je ljut. “Da li sugeriraš
da sam ja… ,” nagnuo se prema meni i šapnuo mi vrlo glasno u lice, “…gej?!”
Morala sam zastati i na trenutak razmisliti o tome. “Uh… da.
Očigledno.”
Stisnuo je zube i zagledao se u mene. Nosnice su mu bile raširene, a oči
mračne i opasne. Nije mogao izgledati više muško nego u tom trenutku.
A tada me je pogodilo.
“Oh, sranje,” rekla sam, problijedivši.
 “Melissa…”
“Antoine, ja…” Nisam znala što bi rekla.
“Samo ušuti,” rekao je, šokirajući me usred tišine sa riječima koje je
izrekao, a ubrzo nakon toga i svojim postupkom.
Prije nego sam shvatila što se događa zgrabio me je za ramena i
privukao sebi, spuštajući svoje usne na moje.
I to je trenutak u kojem sam nekako izgubila razum.
I shvatila jednom za svagda da Antoine definitivno nije gej.
 Dvanaesto poglavlje

Trčala sam. Trčala sam što sam brže mogla s tim potpeticama, a onda sam
ih zbacila i trčala još više. Trčala sam dok nisam stigla do ivičnjaka i pronašla
taksi kako me čeka.
Nisam normalno prodisala dok se nismo udaljili više od kilometara po
Pariškim ulicama.
“Kuda idemo, gospođice?” upitao je vozač kada je vidio moj zbunjeni
izraz lica nakon što mi je uvodne riječi uputio na francuskom.
“Ne znam… na Eiffelov toranj pretpostavljam.”
Bio je to jedini spomenik kojeg sam se mogla sjetiti sa popisa koji mi
je dao rasta12 tip pri ukrcavanju na avion. Da li je to bilo tek jučer kada sam
se ukrcala na avion da bih upoznala čovjeka kojeg nikada prije u životu
nisam srela, planirajući otići u Pariz kako bih se pretvarala da sam njegova
zaručnica?
Potonula sam dublje u sjedalo, shvativši koliko sam bila glupa.
Zaljubila sam se u tipa za kojeg sam mislila da je gej, a onda kad se
ispostavilo da nije gej, uspaničila sam se. Bila sam tako otvorena s njim.
Paradirala sam polugola ispred njega. Dodirnula sam mu kosu i rukama mu
obuhvatila lice. Sigurno je mislio da sam totalno otkvačila za njim!
Koje poniženje.
I kako sam mogla tako pogriješiti? Pokušala sam razmišljati o zadnja
dva dana i nisam mogla doći do bilo kojeg drugog zaključka; jednostavno
sam bila gluha, glupa i slijepa kad su dečki u pitanju. Trebala bih postati
opatica.
“Ovdje smo. Eiffelov toranj. Pripazite na džepare. Puno ih je ovdje.”
                                                            
12
pripadnik rastafarijanskoga pokreta; rastaman, rasta (nap. prev.)
 “Hvala,” rekla sam, gurnuvši mu nešto novca prije nego to sam izašla
iz taksija.
Bosa sam stajala na pločniku i podigla pogled na treptajuća svjetla koja
su obasjavala svaki centimetar ogromnog spomenika.
“Želite li kupiti privjesak za ključeve?”, pitao me je mršavi čovjek,
kojem je sa ruke visjelo mnoštvo privjesaka.
Prvi mi je poriv bio da kažem ne, ali umjesto toga pružila sam mu
novčić od dva eura. “Da li će ovo biti dovoljno za jedan?”
“Da, naravno. Koja boja? Zelena, ljubičasta, žuta, srebrna?”
“Dajte mi srebrni.”
Uzela sam svoj mali Eiffellov toranj i zagledala se u njega, pitajući se
što bi dovraga trebala sada napraviti.
“Mislio sam da je tirkizna tvoja omiljena boja,” začula sam glas iza
sebe.
Polako sam se okrenula da nađem Antoinea na pločniku, njegov taksi
se udaljavao ostavivši nas same. Na prstima su mu se ljuljale moje cipele.
Nasmiješila sam se gledajući na privjesak. “Pretpostavljam da sam
pokušala imati sjećanje na nešto stvarno, a ne lažno.”
Antoine je spustio cipele pored mojih nogu i pridržao ih dok sam ih
obuvala. Zadrhtala sam kad mu je prst dotaknuo unutrašnju stranu moga
gležnja.
“Ali pravi Eiffelov toranj je crn a ne srebrn.” Antoine je stajao ispred
mene s rukama u džepovima hlača. Sako i kravatu je ostavio na svadbenom
domjenku. Okovratnik košulje mu je bio raskopčan a košulja razdrljena. Bio
je previše zgodan nego što sam ja mogla podnijeti.
Pogledala sam u tlo. “Sve je bilo lažno.”
“Ne sve.”
“Da, sve.”
“Ne slažem se.”
 Pogledala sam ga, ljuta što se raspravljao, još uvijek se pretvarajući.
“Reci mi jednu stvar koja je stvarna, Antoine. Samo jednu stvar.”
“Stalo ti je do mene.”
“Pa.”
“I meni je stalo do tebe.”
“Ne, nije.”
Nasmijao se. “Ne možeš mi ti govoriti što osjećam prema tebi.”
Isturila sam bradu. “Da, mogu. Napravio si sve to da bi prevario svoju
obitelj.”
“A ti si napravila sve to zato što si mislila da sam gej.”
Nasmijala sam se svom idiotizmu. “Ne možeš me stvarno kriviti zbog
toga.”
“Prilično sam siguran da mogu. Dao sam sve od sebe da flertujem s
tobom, a ti si mislila da ja volim muškarce? U stvari, to je priličan udarac na
moj ego.”
Ispružila sam ruku i gurnula ga u rame. “Nisi.”
“Dođi,” rekao je, pružajući ruke i privukavši me uz sebe. Ruke su mu
počivale na mom struku, dok su moje ruke bile na njegovim prsima.
“Što to radiš?” prošaptala sam, zagledana u njegove tamne oči. Noćne
sjene su se pojavljivale posvuda, a on je izgledao poput tamnog stranca koji
je ovdje ne bi li me ukrao.
“Poljubit ću te. A onda ću te uvjeriti da se vratiš sa mnom u moju
spavaću sobu.”
“I što onda?” Pitala sam ga dok su mu se usne spuštale prema mojima
a moje srce kucalo deset puta brže od normalnoga.
“Pokazat ću ti kako nisam gej.”
Nisam si mogla pomoći nego sam se nasmijala dok smo se ljubili pod
treperavim svjetlima Eiffelovog tornja, uz zvukove zveckanja koje je stvarao
prodavač privjesaka u pozadini.
 Trinaesto poglavlje

Bili smo sami kod kuće. Antoine nije upalio svjetla, ali ulične svjetiljke koje
su sjale kroz visoke prozore spavaće sobe bacale su blagu svjetlost u
prostoriju, što mi je olakšalo pogled na njegovo mišićavo tijelo.
“Želim poljubiti svaki centimetar tvog lijepog tijela,” rekao je, stojeći
pokraj mene dok sam ležala na krevetu.
“Večeras ti neću reći ne,” odvratila sam.
Ovo je bilo bolje nego što sam zamišljala. Vidjeti ga golog u blijedoj
svjetlosti bilo je poput gledanja grčkog boga iza zavjese, nešto što nisam
trebala vidjeti, ali dar. Bacila sam sav oprez niz vjetar kad sam došla u Pariz
s neznancem. Sad ću otići skroz do kraja. Samo jednom se živi, zar ne? I
nikada u životu više neću biti nekim muškarcem poput Antoinea. Bilo bi
posve glupo da to ne učinimo... bez obzira na to što radili.
Poljubio je gornji dio moga stopala i polako se kretao rukom naviše po
nozi dok su je usne slijedile. Ostavio je trag svog dodira od mog gležnja do
koljena, zapalivši me i tjerajući me da drhtim u isto vrijeme.
Stenjala sam od zadovoljstva. Nikad nitko nije pokazao toliko štovanje
prema mome tijelu kao sada on. Približivši mu se, pronašla sam njegovu
muškost i obuhvativši ga rukom polako ju pomaknula. Nisam mogla u
potpunosti obuhvatiti cijelu njegovu dužinu, ali znala sam da je tu. Vidjela
sam ga iz profila dok se svlačio. Bio je spreman za mene i nije bilo sumnje
kako je bio u pravu od samog početka. Ideja da bi on mogao biti gej sada je
ispadala smiješna.
Spustio se na krevet i kleknuo između mojih nogu, spuštajući se sve
dok mu lice nije bilo blizu mojih bedara. Mali poljupci padali su na nježnu
kožu i polako se kretali prema mom međunožju.
Jedva sam hvatala dah kada su njegova usta dotaknula u samo središte
moje želje. Šokovi užitka su prolazili kroz mene svakim potezom njegova
jezika. Mogla sam osjetiti kako postajem sve vlažnija sa svakom sekundom
koja proteče.
“Antoine… to je previše,” prošaptala sam.
“Ššš, chérie, nikada nije previše. Nikada…”
Jauknula sam, ne brinući se da li će me netko čuti, dodirujući ga gdje
god sam mogla doprijeti. Njegova gusta kosa bila je tamo i ja sam zakopala
prste u nju, privlačeći ga bliže, pomičući kukove u ritmu koji je on određivao
svojim ustima. Bila sam besramna jer je to bilo tako lako.
“Imaš tako dobar okus,” rekao je, a njegov vrući dah prešao je preko
mene.
Bila sam nabrekla od strasti, od čežnje. Doveo me je tako blizu ruba.
Nisam se više mogla kontrolirati.
“Dođi,” molila sam. “Želim te osjetiti.”
Podigao je glavu i spustio poljubac na moju preponu, pomičući se
prema gore uz moj trbuh sve dok nije stigao do grudi.
“Imaš prekrasne grudi,” rekao je, uzimajući jednu u ruku žestoko je
mijeseći.
Kad su mu usne došle do moje bradavice i usisale ju, jauknula sam,
iznenađena šokom užitka koji je prošao kroz mene.
“Da li sam te ozlijedio?” upita, naglo se zaustavivši.
“Ne, ne, nastavi,” rekla sam bez daha.
Nastavio je još neko vrijeme, a zatim se prešao na drugu cicu. Nisam
si mogla pomoći nego sam opet jauknula, gotovo na rubu provalije, znala
sam da ću pasti u velikom stilu.
Posegla sam i rukom zgrabila njegovu muškost, uživajući u njegovoj
debeloj tvrdoći dok sam zamišljala kako ću se osjećati kada se bude kretao u
meni. Bio je vruć i gladak, savršeno oružje za zauzdavanje mog uzbuđenja.
Njegov jezik večeras neće biti dovoljan.
 “Imaš li nešto?” pitala sam, mrzila sam kvariti raspoloženje, ali nisam
željela biti glupa i zanijeti u ovom trenutku.
“Samo trenutak,” rekao je, odvojio se od mene na minutu. Čula sam
zvuk otvaranja omota kondoma a onda se vratio, i još jednom spustio svoju
težinu na mene.
Stavio je ruku između nas i polako i polako prstom skliznuo u mene.
“Spremna si, zar ne?”
“Itekako, spremna sam,” rekoh uz blagi osmjeh. “Bila sam spremna
prije nego što smo prošli kroz vrata.”
“A ja sam bio spreman od trenutka kad sam te vidio u čekaonici u
zračnoj luci.”
Uzdahnula sam od iznenađenja. “Vidio si me?”
Usmjerio je svoju muškost i polako vrhom kliznuo u mene prepustivši
težini svoga tijela da odradi ostalo.
“Da, vidio sam te. Nisam mogao vjerovati koliko sam sretan što ću na
vjenčanju moga rođaka biti sa tako lijepom djevojkom.”
“Ali kasnio si na avion.” zastala sam i zastenjala dok je on ulazio
duboko u mene a zatim se malo povlačio.
“Bio sam previše nervozan da bih ušao ravno unutra. Razvlačio sam
ulazak koliko sam više mogao.”
Lagano sam ga udarila po guzi. “Zločest si. Tako si me izludio.”
“Jesam?” Mogla sam čuti osmjeh u njegovom glasu. “Volim te
izluđivati.” Ulazio je i izlazio iz mene miješajući kukovima pronalazeći tajne
načine na koje sam voljela biti dirnuta, a da mu to nisam morala reći.
Moji bokovi su mu se pridružili i podigli smo ritam.
“Što nas čeka,” šaputala sam, prožeta emocijama, a fizička potreba
rasla je i prijetila da me u potpunosti preuzme.
“Reci ti meni,” odgovorio je, zastenjao je, pomičući se sve brže i brže.
Njegov znoj je kapao na mene i ovlažio naša tijela koja su klizila jedno uz
drugo, čineći cijeli prizor još erotičnijom.
“Svršit ću!” rekla sam, zvučeći gotovo očajno. Držala sam se za njega
poput utopljenika.
“To mi odgovara,” rekao je, neposredno prije nego što je glasno
kriknuo i počeo se trzati u meni.
Tisuću vatrometa je eksplodiralo unutar mog tijela dok sam svršavala,
i znala sam svakim djelićem svoga bića da nikada više neću biti ista.
 Četrnaesto poglavlje

“Sad se moraš udati za mene,” rekao je u moje uho dok smo zajedno ležali
nakon srušili-smo-rekord seksa. Tri puta u isto toliko sati, a ja sam već
sretno predviđala sljedeću rundu.
“Šašav si,” rekla sam, glumeći, pretvarajući se da njegove riječi nisu
razbijale moje srce u tisuću komada.
“Nisam. Ozbiljan sam.” Odmaknuo se malo od mene da bi me mogao
pogledati.
Dio mene htio je biti siguran i pretvarati se da ne znam što radi, ali dio
mene koji je želio bajku, koji je želio sve, podigne pogled i susretne njegov.
“Tako treba biti. Bila je sudbina što smo se upoznali,” rekao je.
“Bila je to samo prilika.” Rekla sam to dok sam razmišljala o trenutku
kada sam vidjela njegov oglas i kako sam pjevala tu pjesmu o Parizu, prije
no što sam shvatila da me on namjerava odvesti tamo.
“Nije to bila samo prilika. Vjeruj mi, znam.”
“Ali tvoja mama me mrzi.”
“Vjeruj mi, moja mama te ne mrzi. Čim pročita onaj članak o psu, ona
će te zavoljeti.”
“O čemu se radi?”
“Moj otac je umro, a njegov pas je umro tjedan dana kasnije. Pas je
imao dvadeset godina, tako da je bilo njegovo vrijeme da ode, ali to je
uništilo moju majku. Nadala se da će joj olakšati bol, a onda je i on otišao. I
pisala si o tome tako nježno, tako inteligentno. Ona će te upoznati kad
pročita taj članak.”
“Jesi li stvarno pročitao moje članke prije nego što si me upoznao?”
Zastao je prije nego što je odgovorio. “Iskreno, da. Ali nisam znao da
si to ti dok mi nisi dala svoje ime za avionske karte. Kunem se, nisam
stalker13.”
“Ne mislim da si stalker. Polaskana sam. Ali zašto nisi ništa rekao?”
“Nisam htio da se uznemiriš zato što znam toliko o tebi. Ti nisi znala
ništa o meni, tako da ne bi bilo pošteno.”
“U pravi si. Ne poznajem te.” Žalosna sam što sam to morala reći. Ovo
je samo mašta, a ne stvarnost. Ne možeš se udati za nekoga koga jedva
poznaješ.
“Znaš moje najbolje strane. Budi moja zaručnica. Upoznaj i ostale
dijelove mene, i ako ti se svidi ono što saznaš, udaj se za mene.”
Nasmijala sam se. “Ti si potpuno lud.”
“Ja sam potpuno zaljubljen u tebe. Molim te, reci da.”
Sjela sam, više nisam mogla biti tako opuštena. “Ozbiljno.”
“Ozbiljno.” ležao je gledajući me, raščupane kose i pokriven
izgužvanim pokrivačem.
“Nije moguće da si me već zavolio.” Tako sam htjela da to bude istina,
ali nisam mogla vjerovati.
“Sumnjaš u svoju privlačnost?”
“Ne baš.”
Slegnuo je ramenima. “Dakle, uzmi vremena koliko ti treba da se
uvjeriš. Ali u međuvremenu, posveti se meni. Budi moja zaručnica. Prava
ovaj puta.”
Bilo je ludo, glupo, i bilo je potpuno smiješno. Ovo je otišlo van svake
pameti i osjećaja kojeg sam imala za ono što bi trebalo biti normalno i
prihvatljivo.
Mislim da je to ono što me je natjeralo da kažem ono što sam rekla. Jer
do ovog trenutka, svaka odluka koju sam donijela u vezi s muškarcima bila
                                                            
13
eng; riječ kojom se označava nasilni gnjavator uglavnom “poznatih” (tzv.
celebsa). (nap. prev.)
je pogrešna. Ovaj puta, htjela sam se boriti protiv zdravog razuma i postupiti
upravo suprotno od onoga što sam mislila da bi drugi željeli da napravim.
“U redu. Bit ću tvoja zaručnica za stvarno.” Moje srce je gotovo
eksplodiralo od tih nekoliko riječi.
Njegov osmjeh je praktički osvijetlio sobu. “Sutra ću ti kupiti najveći
dijamant u Parizu.”
“Ne, ne sutra ćeš me odvesti na Eiffelov toranj, do Slavoluka pobjede,
u katakombe…”
Nasmijao se i povukao me prema sebi. “Katakombe? Želiš ići vidjeti
hrpu kostura na naš prvi zajednički dan kao pravog para?”
“Fuj, ne. To je to? Nema šanse.” Izvukla sam jastuk ispod ruke i
pokušala ga baciti preko njega da bih ga se riješila, ali sam promašila.
Umjesto toga ga je udario ravno u lice.
Zamrzla sam se, nadajući da ga nisam povrijedila. “Ups. Jesi li dobro?”
Podigao je jastuk i suzio oči. “Jesi li me upravo pogodila ovim
jastukom?” Izazov u njegovom tonu je bilo nemoguće propustiti.
“Možda?”
Prije nego što sam se snašla, zabio mi je jastuk u lice.
A onda je počelo. Zgrabila sam jedan od dekorativnih jastuka s poda i
počela ga lemati s njim.
Riknuo je poput lava, i zbacio pokrivače, skočivši pored kreveta i
zgrabivši me oko struka.
Visjela sam mu preko ramena, vrištala i mlatila ga izvezenim jastukom
po dupetu, kad su se naša vrata otvorila i njegova majka, sestre i rođak se
pojavili na vratima otvorenih usta i izbuljenih očiju.
“Čuli smo vrištanje…,” reče Caroline, glas joj je polako zamukao kad
je ugledala scenu pred sobom.
Guillaume je frknuo nosom. “Rekao sam ti da nije gej.”
Marie-France je dva puta kimnula glavom i uhvatila kvaku na vratima
zatvarajući ih. “Bonne nuit, mes infants.14”
Nakon šoka našeg potpunog poniženja, Antoine i ja smo se kikoćući
srušili na krevet, i to je označilo kraj mog života kao njegove lažne zaručnice.
Od tog trenutka, pa nadalje, mi smo definitivno bilo ono pravo.

                                                            
14
franc.; Laku noć, moje bebice. (nap. prev.)
 Bilješka autora

Hvala što ste pročitali Ono pravo! Likovi u ovoj priči su novi i ne pojavljuju
se u mojim drugim knjigama….još.
Ako biste željeli pročitati neki moj duži roman a sviđa vam se ova
kratka priča, osobno bih preporučila da počnete s Sjaj koji ne tamni (Shine
Not Burn).

Elle