You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Zeničke sveske - Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Zenica Notebook - Journal for Social Phenomenology and Cultural Dialogue

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Edisa Gazetić
Title: Zlostavljački obrasci (patrijarhalne) kulture – strategija davanja i uzimanja života
Abusive patterns of (patriarchal) culture - the strategy of giving and taking of life
Issue: 18/2013
Citation Edisa Gazetić. "Zlostavljački obrasci (patrijarhalne) kulture – strategija davanja i uzimanja
style: života". Zeničke sveske - Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku 18:16-
24.
https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=6523
CEEOL copyright 2017

Zlostavljački obrasci
(patrijarhalne) kulture –
strategija davanja i uzimanja života
Edisa Gazetić

Nezgode se događaju – zar ne?

Slavenka Drakulić, Optužena

Davanje i uzimanje života

“H ej, je li doista strašan zločin zlorabiti djecu kao nadomjeske - nadomještati

životna razočarenja i imati nešto što možete nadzirati i usavršavati?
Tko od nas u takvoj situaciji ne bi iskoristio priliku izražavanja moći nad djecom
koju nigdje drugdje ne dobiva.”1 Kultura u kojoj je raspodjela moći takva da
majke vladaju djetinjstvom (L.Kipins), a očevi javnim prostorom ima za posljedicu
generacije i generacije nesretnih žena, odnosno kćeri2, od kojih je gotovo svaka na
neki način žrtva zlostavljačkih strategija i svaka od njih morala je makar jednom
čuti nešto od uobičajenih majčinih fraza: kako si nam mogla to uraditi, znaš li što
će susjedi, odnosno mahala, misliti o nama, ti nisi nizašta, dabogda te/ti... Ovo se
najčešće ponavljalo kao refren iz dana u dan, kao da je u najmanju ruku riječ o nekoj
magičnoj formuli života koju kćeri nikada ne smiju zaboraviti. Majke su ostavljale
ili još uvijek ostavljaju u nasljedstvo kćerima bogat jezični repertoar kletvi3,

1
Laura Kipins, Ženska psiha, Algoritam, Zagreb, 2009., 66.str.
2
To ne znači da su sinovi pošteđeni destruktivnih obrazaca koje kultura nameće svima, ali su ti obrasci
pogubniji kada je riječ o ženskom subjektu. Sinove u tom kontekstu obilježava nedovoljno razriješen Edipov
kompleks, zbog čega su njihovi životi obilježeni traumatičnom ovisnošću o jednom roditelju, odnosno majci.
3
Kletva je česta u usmenoj poeziji, gotovo da obilježava svaku konfliktnu situaciju između majke i
njezine djece. Ona je duboko utkana u psihu majki unutar patrijarhalnih zajednica u kojima se rađanje rijetko
shvaća kao darivanje života, pa se, stoga, često misli da majke mogu uzeti život djetetu. U usmenom
diskursu kletva se pojavljuje često kada sin ili kćer ne izvrše majčinu želju, te proklinjanje i funkcionira kao
16

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

Zeničke sveske

proklinjanja i zaklinjanja, kako bi ih one kao majke mogle kasnije implementitrati

u odnos prema svojim kćerima. Tako se usmeno naslijeđe čini jednim od važnih
elemenata u građenju srodničkih odnosa unutar patrijarhalnih zajednica, kojeg su
oduvijek na ovim prostorima obilježavali zidovi šutnje i velikih tajni. Daleko od toga
da su neke generacije majki željele oblikovati svoje kćeri kao samostalne osobe
koje u životu mogu odabrati sve što će ih učiniti sretnim i zadovoljnim, naprotiv,
najčešće su u njihovim budućim životima željele realizirati svoje propuštene
snove i svako odstupanje od majčinog sna svrstavano je u kategoriju veleizdaje.
No, jesu li mogle drugačije? Jesu li znale da postoji i drugi način ponašanja od
onoga koji su preuzele od svoje majke i investirale ponovno u odnos prema vlastitoj
kćeri? Jesu li u stanju prepoznati okrutnost vlastite majke u sebi u trenutku kada
izgovaraju zlokobne kletve kojima su ih obasipale njihove majke kao da su najdivniji
komplimenti? Kada kćer shvati da postoji i drugačiji oblik ljubavi, a ne samo onaj
koji ostavlja krvave tragove na leđima, ne zguljuje kožu sa dlanova, ne lomi ruke i
ne simbolizira zaključana vrata podruma ili smočnice, tada je već kasno, žrtva je
naviknuta i ovisna o zlostavljačkoj ljubavi, te se ne uspijeva snaći i živjeti život bez
straha da će poletjeti pljuska ili da cijeli dan mora provesti pod krevetom kako bi se
zaštitila od udaraca štapom. Zašto su generacije kćeri voljene bolesnom ljubavlju,
zašto se odlazak iz roditeljskog doma i danas u nekim mjestima patrijarhalnih
zajednica smatra kao napuštanjem i izdajom roditelja i njihove ljubavi? Zašto se
majke/svekrve grčevito bore da ih snahe nikada ne potisnu iz začaranog kruga u
kojem ona i njezin sin imaju poseban odnos i posebnu ljubav?

Književnost nas uči da odnose majka – kćer, ali i majka –sin, otac – sin; otac
– kćer, gotovo nikada ne krakterizira dijalog, razumijevanje, već šutnja ili neka
vrsta ljubavi koju je nemoguće razumjeti kao emotivni suodnos ili mikrozajednicu
u kojoj roditelji pripremaju svoju djecu na životne prepreke i rade na tome da
im djeca postanu zadovoljnije i sretnije osobe. Književnost je prepuna nesretnih
kćeri4, ali i sinova, koje su očevi i majke voljeli na način na koju su njihovi
roditelji voljeli njih. Kada se pronaliziraju odnos roditelja prema djeci u pojedinim
tekstovima, stiče se dojam da je kultura te odnose uobličila tako da su najveći

jedan od načina da se onemogući daljnje udaljavanje od majčine želje ili namjere.

4
U suvremenom dobu majke zapadaju u drugu krajnost; mnogo su ambicioznije od svoje djece,
tj.kćeri, te su mladi ponovno žrtve nepromišljenih zahtjeva majki/roditelja koji ih često žele vidjeti kao
izrazito uspješne u nekim mainstream djelatnostima.
17

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

neprijatelji djeci bili upravo roditelji, a tom odnosu najviše doprinose majke koje
su svojom šutnjom često izazivale najveće tragedije. Šutnja5 inače obilježava
većinu odnosa u patrijarhalnim kulturama, ne samo kada je riječ o vezama između
roditelja i djece, ona je jedan od najpodesnijih oblika kažnjavanja nemoćnog
subjekta i najlakši način da se izazove osjećaj krivnje. Kćeri su u svakom slučaju
uvijek izloženije takvim oblicima zlostavljanja, pa će osjećaj krivnje i neke vrste
duga6 prema roditeljima češće određivati njihovu sudbinu, nego sloboda izbora.
Neki od dokumenata iz srednjevjekovnog doba ukazuju na činjenicu da su
roditelji, očevi, trgovali sudbinama svojih kćeri, pa su ih često u/davali zato što
će im taj brak omogućiti matrijalnu dobrobit. Takva strategija tipična je za one
zajednice u kojima se dobivanje kćeri ne smatra blagoslovom, već nekom vrstom
kazne, pa je udaja jedan od načina da se roditelji konačno riješe tereta.7

5
Šutnje obilježava odnos majke i kćeri i u romanu Kijamet via Vranduk Fadile Nure Haver, gdje
kćer za maturalnu zabavu dobije na poklon cipele od majke i zagrljaj koji joj je stran kao i bilo koja druga
bliskost s njom. U šta nam je prošlo skoro devetnaest zajedničkih godina, pita se glavna junakinja, i kao da
je to rečenica koja prati većinu veza majki i kćeri u ovdašnjim kulturama. Ti odnosi su najčćešće obilježeni
šutnjom i nepoznavanjem, bilo da je riječ o ocu i sinu ili majci i kćeri.

U romanu Otac Miljenka Jergovića odnos oca i sina predstavljen je poput dva velika udaljena
nebeska tijela koje jednom u stotinu godina prođu jedno pokraj drugoga, ali ne zato što su to sami htjeli,
već zato što ih je neka druga sila približila. Glavni lik o ocu gotovo ništa ne zna, osim onoga što je čuo od
drugih, otac je uvijek izbjegavo odgovoriti na pitanja o vlastitom životu, ali je „rado odgovarao na sva druga
pitanja“. Tako se ljubav prema ocu iskazuje u nošenju novčanika (do poptunog raspadanja) koji je nekoć
dobio na poklon ili u razmatranjima što bi se moglo desiti sa bivšom Jugoslavijom poslije Osme sjednice
KPJ. Kako posljednji naraštaji shvaćaju ne žele više nikoga voljeti onom ljubavlju kakvom su ih njihovi
roditelji obasipali, tako se ni na posljednjem ispraćaju majke neće pojaviti ni Djevojčica, junakinja romana
Optužena, a ni glavni lik romana Otac ne ide na sahranu svome ocu. Možda bi i Mersaultovo suđenje bilo
manje traumatično da je izbjegao majčin sprovod.
6
Borislav Stanković u romanu Nečista krv u propadanju glavne junakinje Sofke prikazuje jedan
od načina na koji se udaja kćeri u patrijarhalnim zajednicama koristila kao način da porodica preživi
materijalnu propast. Scena na u kojoj efendi Mita pokazuje kćeri unutrašnjost mintane pobuđuje osjećaj
Sofkine dužnosti (ali i neke vrste krivnje) prema ocu i porodici koju će od bijede spasiti njezina udaja za
dvanaestogodišnjeg dječaka Tomču.
7
U srednjevjekovnom Dubrovniku madići i djevojke su voljom roditelja često „prisiljeni“ na brak da
bi se održao određeni i ekonomski i klasni nivo, a u slučaju da su imali više kćeri, očevi su donosile odluke
koja će od njih stupati u brak, a koja u samostan. Odlasci u samostan često su lišavali obitelji novčanih,
odnosno imovinskih gubitaka, jer se za djevojke u to vrijeme morao obezbijediti bračni dar mužu, tzv.miraz.
Samostan je ponekad bio jedini zlaz za djevojke koje se nisu željele pomiriti sa očevim izborom budućeg
muža. Od 13. stoljeća započinju promjene na planu ravnopravnog nasljeđivanja imovine roditelja, te će u
tom pogledu imati više slobode, ali je i dalje njihovim životima upravljao otac, muž ili brat. (Ines Vađunec,
Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim prostorima, Pro tempore, Zagreb, br. 6-7, listopad, 2009.)
18

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

Zeničke sveske

Književnost nam također nudi niz primjera u kojima kćeri radije odaberu smrt
nego ugovoreni brak koje su očevi dogovarali, najčešće ne pitajući kćeri za bilo
kakvo mišljenje. Majke su svojom šutnjom postajale neka vrsta saučesnica u
tragičnim stradavanjima kćeri (i sinova), a da to možda same i nisu htjele. Smrt
postaje jedinim alternativom i jedinom otporom spram odluka dominantnog
patrijarhalnog subjekta, pa samoubojsto Fate Avdagine možemo čitati i kao
konačno suprotstavljanje zlostavljačkoj kulturi i njezinim mehanizmima gušenja
ženskih glasova. Lišene bilo kakvog prava na izbor, kćeri su u romanima Bez nade,
Zeleno busenje, Posljednji Stipančići, te priči Srna, ali i u usmenim tekstovima
Hasanaginica, Smrt Omera i Merime najčešće ostajale bez ikakvih drugih
mogućnosti osim smrti ili življenja bez ikakve nade u budućnost. U Novakovom
romanu Posljednji Stipančići kćer Lucija je žrtva kulturalnih stereotipa koji se
ogledaju u očevoj manijačkoj želji da sinu omoguće obrazovanje na bečkom
sveučilištu, dok njoj zapravo nije namijenio nikakvu sudbinu, jer je izostao njegov
trud čak i u razmišljanju da je za nju najbolje rješenje udaja. Žrtvovanje kćeri, u
ovim i sličnim tekstovima, dešava se i zarad osjećaja koji kod muškog/očinskog
subjekta još uvijek pothranjuje ideju da je pravo na izbor nešto što ne treba
dozvoliti djeci, te da je njihova zadnja i da oni još uvijek znaju najbolje s kim treba
da se srode. U suštini, očevima je važnije s kim će se sroditi, te kakav će dojam
ostaviti na mahalu ili susjede u balkanskim zabitima, nego hoće li njihove kćeri
uopće preživjeti ono što su oni odabrali za njih8.

Materoubojstvo

Unutar patrijarhalno oblikovanih kultura (na ovim prostorima) oduvijek je

nedostajao ženski subjekt koji saopćava muškarcu, mužu, ocu, majci ili nekom
drugom patrijarhalnom autoritetu da je igri došao kraj, te da ženski život i ženski
glas više niko ne može obezvrjeđivati toliko da im oduzimaju pravo na izbor i
glasnu pobunu9.

8
Unutar bosansko-muslimanskih porodica očevi su često kćerima na polasku u novi dom znali
priopćiti stravičnu poruku: njegovo je meso (misli se na budućeg muža) a moje su kosti, što je označavalo
da se u roditeljsku kuću kćer može jedino vratiti mrtva.
9
Nora koja Helmeru saopćava odluku o odlasku, odnosno ultimativno zahtijeva da se i njezin glas
na bilo koji način čuje i uvažava, predstavlja korak u zapadnim kulturama koji žene oslobađa bilo koje
vrste trpljenja. Odlazak u tom smislu ne treba shvatiti kao ostavljanje, već kao konačno raskidanje sa
stereotipnom ulogom žene koja sluša, šuti i trpi.
19

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Osnovna razlika između nekoliko naraštaja žena, od bake do unuke (ili još
dalje) je u tome što se posljednja među njima grčevito bori da naučene obrasce
ponašanja, odnosno zlostavljanja dalje ne primjenjuje nad svojim kćerima, pa
makar taj korak razlike bio i pucanj u vlastitu majku. U suštini to je jedino što
je glavna junakinja romana Optužena Slavenke Drakulić mogla smatrati jedinim
otporom spram sustavnog zlostavljanja koje su nad njom sprovodile baka i majka.
Ubiti majku znači prekinuti sa šutnjom, sa naslijeđivanjem bijesa prema kćerima,
ubiti simboliku zatvora koju ona predstavlja, konačno prekinuti taj začarani lanac
usmenog prenošenja vaspitačkih metoda.

Roman, između ostalog, govori o tome da su kćeri u pokušaju da se

suprotstave roditeljskom autoritetu odabrale drugačije živote nego li su
to njihove majke željele. Onog trenutaka kada bi se odlučile na izlazak iz
roditeljskog doma, značilo bi u isto vrijeme i oslobađanje od majke i njezinih
snova koje želi živjeti kroz studije i putovanja svoje kćeri. U romanu je riječ
o tri naraštaja žena koje su iz svojih veza (u koje su bježale od svojih majki)
dobivale kćeri kao kaznu i opomenu da jedna od njih mora bolje. Međutim, kako
su i kćeri činile iste korake, postajale su nemoćni subjekti nad kojima su se
iskaljivale nesretne i isfrustrirane majke. Kažnjavale su ih za sve neostvarena
putovanja, nedovršene studije, premale stanove i sl. Majke su zapravo samo
prenosile obrasce vaspitanja koje su naučile od vlastitih roditelja, pa su svakoj
od njih kćeri omča oko vrata, teret kojeg se više nije moguće osloboditi. Sve što
naredne generacije majki žele je da njihove kćeri ne učine istu grešku i dobiju
kćeri prije nego ostvare snove svojih majki. Kao da je riječ o proročanstvu
koje Edip pokušava izbjeći, no ono se unatoč svemu obistini, pa tako i majka
Optužene neminovno srlja u propast, te se na kraju srednje škole zaljubljuje i
udaje za mladića s kojim će uskoro dobiti djevojčicu.

Roman otkriva i niz nerazriješenih narcisoidnih obrazaca, a temeljni problem

svih njih je „frustrirana čežnja za ljubavlju i pažnjom“.10 Naime, svi oni prenose
svoje nerazriješene komplekse11 iz generacije u generaciju, počevši od bake,

10
Jeremy Holmes, Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003,46.str.
11
“Problemi nerazriješenog Edipovog kompleksa često se prenose naraštajima. Loš odnos s jednim
ili oba roditelja, oteževa vlastito roditeljstvo.“, Robert M.Young, Edipov kompleks, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2006., 9.str.
20

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

Zeničke sveske

preko majke do kćeri, tj optužene koja će svoje frustracije konstatno prenositi

na lutku u djetinjstvu, a onda će sebe uhvatiti kako u ponašanju prema svojoj
kćeri počinje ličiti na svoju majku. I tu se narcističke rane prestaju liječiti
metodama zlostavljanja nemoćnog subjekta i postaju osviještene zarad slobode
i sreće vlastite kćeri, zbog koje je Optužena i počinila zločin. Trenutak poslije,
žrtva priznaje sebi da je zločin počinila petogodišnja djevojčica „zatvorena
u podrumu sa štakorima, ostavljena sama sa strahomravcima koji su u njoj
živjeli“ 12. Djevojčica se, u trenucima kada se majka iživljava nad njezinim
dječijim tijelom, kao i S. u romanu Kao da me nema, želi spasiti od neprestanih
udaraca bijegom na neko drugo mjesto, a čini se da bi najsretnija bila „kad bi
je moglo ne biti“. Bijeg od zlostavljačkog subjekta funkcionira kao jedini otpor
spram zločina kojem se žrtve ne uspijevaju oduprijeti, te se bijegom štite od
surove stvarnosti i zahvaljujući toj sposobnosti uspijevaju preživjeti. Čitanje
knjiga ili učenje bilo je također bijeg od bake i majke i spoznaje da baš nju
za sve krive. Zbog toga i želja da postane ptica, jedino bi tako mogla doista
pobjeći na drugo mjesto iz pakla u kojem je živjela.

U trenutku kada je majka mrtva glavnu junakinju preplavljuje osjećaj krivnje,

žaljenja i ljubavi prema majci. U suštini, ovaj trenutak i postaje prototipom veze
između majke i kćeri: krivnja je temeljni osjećaj u njihovu odnosu od samog
početka; u toj vezi gotovo je nemoguće bilo što promijeniti poslije godina
zlostavljanja, čak ni onda kada je igra konačno dovršena. Zato što više nije u
stanju pokazati nikakve osjećaje jer je majka inzistirala da se istina, emocije
moraju kontrolirati, ali i zbog toga što je ubojstvom zaštitila svoje dijete od
„mraka, podruma, mrtve mačke, udaraca štapom, kuhanog kestenja, krvi iz
razderane kože“13, optužena se ne želi braniti na sudu.

Sve odnose u romanu na neki način obilježava narcističko ponašanja

koje kod žrtve konstatno proizvodi osjećaj krivnje i želju za stalnim
oprostom pred zlostavljačkim subjektom. Otac optužene također predstavlja
narcisoidnog muškarca koji „pokušava stvoriti svijet koji će pojačati njegov
osjećaj posebnosti i važnosti, ali ispod toga vreba očaj, depresija i osjećaj

12
Slavenka Drakulić, Optužena, VBZ, Zagreb, 2012.,166.str.
13
Slavenka Drakulić, Optužena, VBZ, Zagreb, 2012., 166. str.
21

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

beznačajnosti14. Vlastita kćer u njemu često vidi dječarca kojem je najvažnije

koliko je nastavnica prokomentiralo njegov izgled kada dođe po nju u školu,
te jesu li zatvorenice i osoblje u zatvoru primijetile da još uvijek mladoliko
izgleda. Narcis se služi raznim strategijama pomoću kojih uvijek uspijeva
da u njegovom svijetu sve vrišti od njegova samodopadnog ja. On uživa
i u osjećaju da ga njegova bivša supruga proganja, da je ovisna o njemu,
smišljeno je odbija svojim hladnim i proračunatim gestama, znajući da će
to pojačati njezinu ovisnost. „Oboje su tjeskobno privrženi: ona predano
prijanja uza svoj objekt” (J.Holmes), a on je zauvijek zadržava na distanci.
Samodopadan i bahat Narcis, zauvijek treba nekoga poput Eha da ga obožava,
ali da joj on u svakom pogledu ostane dalek. Frustrirana njegovim odbijanjem,
majka optužene će često ranjavati djevojčicu zbog neuspjeha u vezi sa bivšim
suprugom. Frustraciju pojačava i osjećaj da je upravo djevojčica njegova, te
da je ona upravo onaj nepoželjni podsjetnik na njezin premet žudnje i ovisnosti.
U rijetkim trenucima majka je u njoj vidjela da je ona sve što joj je ostalo od
njega, ali da pri tome u njoj nije vidjela nju i spoznavala njezine osobenosti,
niti je tragala za vrijednostima koje njezina kćer ima. Kćer je stalni podsjetnik
da još uvijek postoji način da dođe do njega, da preko nje održi kakvu-takvu
komunikaciju sa bivšim mužem. Ona je tu samo medij komunikacije, sredstvo
pomoću kojeg majka i dalje polaže pravo na njezina oca, iako je on uvelike
nastavio živjeti novim životom.

U romanu su i odnosi kćeri i očeva obilježeni nizom nerazjašnjenih konflikta,

njihove su veze također lišene pažnje i istinskih osjećanja, a prati ih i naglašena
žudnja kćeri za (očevom) zaštitom. Optužena je u ocu tragala za zaštitnikom,
spasiteljem koji će je izbaviti iz malog logora u kojem je živjela sa bakom i
majkom. Međutim, njegov interes za kćer nije bio dovoljno snažan da u stalnim
modricama i lomovima na njezinu tijelu traži neko drugo objašnjenje, osim
onoga šta je majka željela da zna. Ali, upravo u tim najtežim mukama i bolničkim
zahvatima djevojčica je najsretnija jer je tata svakoga dana uz nju i „ona je
spreman pasti još sto puta niz nepostojeće stepenice i slomiti ruku i nogu, a
možda i glavu.“15 Trijadni odnos u kojem dijete ne želi dijeliti roditelja istog spola

14
Jeremy Holmes, Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003, 2.str.
15
Slavenka Drakulić, Optužena, VBZ, Zagreb, 2012., 151. str.
22

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

Zeničke sveske

sa drugim roditeljem, također je znak neuroze koja potiče iz nerazriješenog

Edipovog, odnosno Elektrinog kompleksa. Majka je prijetnja i djevojčica želi
po svaku cijenu oca za sebe, a ostajanje u bonici bi joj to moglo i omogućiti
jer je to jedino mjesto gdje je tata dolazio baš zbog nje. „Kada bi stalno bila u
bolnici, možda bi viđala oca svakoga dana, imao bi vremena i za nju, a ne samo
za mamu.“16 Međutim, narcistički muškarac – otac, u ovom slučaju – nije u
stanju prepoznati vapaje koje mu njegova kćer šalje, uostalom, to je ono čime
se narcisoidnost i hrani. Na suđenju svojoj kćeri, koju čekaju godine zatvora,
na njegovom licu nemoguće je iščitati empatiju, više smješak i neozbiljnost,
dječačku neobuzdanost muškarca koji se otima godinama i nastoji javnosti
pokazati sebe u najboljem izdanju, baš kao i mnogi celebrity, želi ostaviti dojam
svoje besprijekorene zavodljive vanjštine.

Majka i otac u romanu Optužena i sami su, opet, obilježeni ranama koje su
im zadali njihovi roditelji u djetinjstvu, te su nastavili graditi bolesne veze jedno
prema drugome, a onda i prema vlastitoj kćeri. Ta ovisnost koju majka optužene
osjeća prema bivšem suprugu, donekle je preslika ovisnosti koju kćer ima prema
majci kao zlostavljačkom subjektu. Iako je svjesna majčinih manipulatorskih
sposobnosti i načina na koji joj kontrolira život od samoga početka, zna da ju
je majka „prikovala (...) uz sebe strahom, sažaljenjem i osjećajem krivnje“17 i da
iz tog malog logora nema lakog bijega. Međutim, kćer i dalje zna da je majka u
isto vrijeme i put u slobodu, odnosno njezina smrt omogućuje slobodu novom
naraštaju – novoj generaciji – kćeri. Kćer iz posljednjeg naraštaja neće poznavati
majku, ali neće poznavati ni strah, krivnju, sažaljenje i prikovanost za zlostavljački
subjekt. S njom simbolički započinje jedno novo razdoblje odrastanja kćeri čije
djetinjstvo neće obilježiti dominantna majka sa čijih se usana stalno otimaju
zlokobne riječi o davanju i uzimanju života.

Problematičan, ili bolje rečeno nerealiziran, odnos majke i kćeri seže daleko
u povijest, a pretpostavke o matrijarhalno uređenim društvima ne govore o tome
jesu li takva društva uopće eksponirala žensku povezanost u liku majke i kćeri, kao
što je to slučaj sa patrijarhalno uređenim društvima i scenom u kojoj (majka) djevica

16
Isto, 151.str.
17
Isto, 128. str.
23

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

nježno gleda svojeg (i božijeg) sina. Ovaj će prizor od srednjeg vijeka, odnosno prvih
renesasnih slikara do danas postati najeksponiranija slika srodničkog odnosa.
Suvremenim kulturama nedostaje pandan toj sceni, slika majke i kćeri, naprimjer,
kako predlaže L. Irigaray. Međutim, ni to ne bi promijenilo koncept maternistva,
koji je kako tvrdi Julija Kristeva stereotpino postavljen gdje je majčinska figura
dominantnija u odnosu na oca, a taj smo arhetip mogli još u najranijem djetinjstvu
naučiti iz većine bajki. Kristeva dalje navodi “da smo prva civilizacija u istoriji kojoj
nedostaje diskurs o složenosti materinskog poziva”. Ta materocentričnost unutar
patrijarhalnih mikrozajednica, koja uostalom i održava patrijarhalnu kulturu, kako
tvrdi C. Pateman, bi morala proći fazu revidiranja roditeljskih uloga i srodničkih veza.
Potreban nam je novi diskurs u okviru maternistva, ali i roditeljstva koji će napustiti
stereotip dominantne majke i samozatajnog i šutljivog oca, ali i diskurs koji se
neće temeljiti na stereotipnim idealima koji počivaju u kršćanskom idealiziranju
(djevičanske) majke i Božijeg sina.

U tom se smislu možemo nadati i novim generacijama kćeri koje u stihovima

pjesme Vesne Parun Za sve su kriva djetinjstva naša neće preopoznati ništa što
sliči na njihovo djetinjstvo i odrastanje.

24

CEEOL copyright 2017