Zoran Hercigonja, prof.

Druga gimnazija Varaždin

zoran.hercigonja@gmail.com

SUVREMENI NASTAVNIK

Sažetak

Nastavnik ima značajnu ulogu u nastavnom procesu te isto tako značajnu ulogu za
budućnost čovjeka i društva. Budući da učenici provode velik dio svoga vremen au školi,
nastavnik im postaje neka vrsta „roditelja“. Stoga nastavnik ne može biti samo nepristupačni
posredovatelj sadržajima i planirati vlastite aktivnosti, sadržaje te njihovo izvođenje bez da uoči
i uključi aktivnosti svojih učenika. Već dugo vremena se nameće potreba da tradicionalni
pristup prijeđe u novu paradigmu nastavnika koji će radom na poboljšanju vlastitih
kompetencija dati učeniku puno više od surovog sadržaja. Nastavni proces znači odgoj i
obrazovanje te time naglašava da se nastavnik treba angažirati, osvrnuti na okolinsku kontekst
te vlastitu uspješnost u poduhvatima. Da bi ostvario puni potencijal kod učenika, suvremeni
nastavnik prvo mora „izoštriti“ svoje kompetencije nastavnika kao voditelja, organizatora i
pravednog ocjenjivača.

Ključne riječi: istraživačka nastava, iskustvena nastava, kohezija,organizacija, pravednost,

problemska nastava, vođenje.

1
 UVOD
Očekivanja današnjice te suvremena škola stavlja nastavnika u poziciju da u odgojno-
obrazovnom procesu u učioničkim i izvanučioničkim aktivnostima osigura cjelokupan,
kontinuiran razvoj učenika uključujući intelektualni, moralni, estetski, manualni i tjelesni razvoj.
Napredak i razvoj škole, temelji se na kompetenciji nastavnika te zahtjeva njegovu svu njegovu
spremnost i predanost u pogledu pružanja suvremene razine odgoja i obrazovanja. Od
nastavnika se očekuje da postane svjestan svojih kompetencija i dobrobiti za učenika u
odgojno-obrazovnom procesu. U suprotnom bez „...dovoljne samosvijesti o vlastitim
kompenetcijama učitelj svoju praksu često promatra, ali i ostvaruje kao rutinu, kao djelovanje
po navici, što je daleko od stručno-znanstvenog shvaćanja prakse...“ (Jurčić, 2012.). Smisao
odgojno- obrazovnog sustava je odgojiti učenika i osposobiti ga za njegovo djelovanje i život u
zajednici. Rutinizirani postupci nisu u stanju ispuniti ta očekivanja i zahtjeve da učenik bude
kvalitetno odgojen i obrazovan.

Samo kompetentan nastavnik koji prepoznaje svoje kompetencije i neprestano radi na

usavršavanju istih, spreman je od učenika učiniti sposobnog i samosvjesnog člana zajednice.
Suvremen nastavnik treba objediniti značajne kompetencije u području organizacije i vođenja
nastave, području oblikovanja razrednog ozračja te u području utvrđivanja učenikova
postignuća u školi, jer „Suvremena organizacija nastavnog procesa podrazumijeva stvaranje
prikladne pedagoške situacije u kojoj će se ostvariti učenikova aktivnost.“ (Strugar, 1993.).
Očekivanja današnjice i suvremena škola temelje se na efikasnosti obrazovanja. No efikasnost
ovisi o kompetencijama i osobinama nastavnika. Biti suvremen nastavnika znači posjedovati i
objediniti pedagoške i osobne kompetencije te ih uspješno usmjeravati i voditi prema realizaciji
ciljeva odgoja i obrazovanja.

2
 KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU ORGANIZIRANJA I
VOĐENJA NASTAVE
Suvremen nastavnik u području organizacije i vođenja nastane, treba stvoriti
produktivan proces učenja za svakoga učenika kako bi učenje preraslo u aktivno stjecanje
znanja i organiziranje stvaralačkog rada učenika. Tu se podrazumijeva uvažanje individualnih
razlika učenika, odnosno uvažavanje njegovih posebnosti i karakteristika po kojima se razlikuje
od drugih. Točnije nastavnik bi trebao biti svjestan razredne heterogenosti, odnosno pojedine
karakteristike učenika koje se javljaju iznenada i nestaje neočekivano. Nastavnik bi u tom
pogledu morao shvatiti kakvo značenje imaju te karakteristike za učenikov pravilan rast i
razvoj. Primjerice tradicionalan nastavnik usredotočuje se samo na učenikovo znanje, a ne
uvažava ga kao osobu; ne uvažava njegovu dob te psihofizičke mogućnosti kojih ponekad ni
sam učenik nije svjestan. Zato suvremeni nastavnik treba imati ulogu mentora, suradnika i
savjetnika. „Učitelj je organizator i voditelj odgojno-obrazovnog procesa jer poznaje
pedagogiju, didaktiku i metodiku u kojima je sistematizirao ljudsko iskustvo u vještini odgajanja
i obrazovanja.“ (Bognar, Matijević, 2002.). Dakle stavlja se naglasak na voditelj i organizator
odnosno mentor koji je u stanju sistematizirati iskustvo i vještinu odgajanja i obrazovanja,
odnosno mentor koji je u stanju shvatiti učenikove sposobnosti i psihofizičke mogućnosti
prema kojima će prilagoditi izvođenje nastavnog gradiva i učiniti nastavni proces artikuliranim i
svrsishodnim za samog učenika.

Upravo kao što je napomenuo Bognar i Matijević: „Učitelj je organizator i voditelj...“,

opravdava činjenicu da suvremen nastavnik usklađuje didaktičke metode, nastavna sredstva i
pomagala, socijalne oblike rada, didaktička načela i nastavne sadržaje s ciljevima i zadacima
nastave te koordinira ostvarenjem zadanih ciljeva i zadataka. Koristeći svoje kreativne i
inovativne osnove on postaje i savjetnik, suradnik i mentor. „...uz domišljenu artikualciju sata
(na kreativnim i inovativnim osnovama) postaje voditelj i organizator s temeljnim ulogama:
suradnik, savjetnik, mentor.“ (Rosić, 1999.). Dakle nastavnik u ovim ulogama objedinjuje sve
važne pristupe i podrške učenicima. Kao suradnik, koristeći se razrednim dogovorom on
dogovora s učenicima što, kako, kada i na koji način će raditi; kao savjetnik nastavnik je u
stanju razviti pedagoški pristup pomoći i podrške učeniku u učenju što podrazumijeva
ohrabrivanje i poticanje te optimistična očekivanja. Svaki pohvalni komentar, značajna je
podrška i poticajan motivator.

Isto tako učenik shvaća da ga nastavnik „...podržava, da očekuje najviše od njega i da

mu daje najviše.“ (Jurčić, 2012.). Suvremeni nastavnik bi sam proces učenja trebao učiniti
aktivnim, a ne osakatiti ga. Što zapravo znači aktivan proces? To je nastavni proces koji se
zasniva na samostalnosti i aktivnosti učenika, na nastavnikovoj podršci i poticajnim
komentarima koji omogućavaju učenikovu aktivnost, samostalnost u radu i stvaralačko
rješavanje zadataka. Dužnost suvremenog nastavnika je „aktiviranje“ učenika u nastavnom
procesu. To isto može potvrditi i Kalin u (Kalin, 1982.) kada kaže: „Dužnost nastavnika nije da
daje, a učenika da prima znanja; od nastavnika se traži da se u taj proces što uspješnije
uključi“. Cilj svakog odgojno-obrazovnog procesa jest da učenik nešto nauči te da to nešto zna i
primijeniti. Isto tako učenje se definira kao proces aktivnog stjecanja znanja, vještina i
sposobnosti. No gdje se krije to „aktivno stjecanje“ ?. Strugar u (Strugar, 1993.) daje ovakav
odgovor: „ Aktivno stjecanje znanja u nastavnom procesu temelji se na poticanju misaone
aktivnosti učenika, njegovih intelektualnih kapaciteta.“.

Dosadašnji (tradicionalni) nastavni rad je previše okrenut pamćenju, a premalo

mišljenju kao psihičkoj aktivnosti kojom se uviđaju odnosi i veze među pojavama i

3
predmetima. To je izvrsno područje intervencije suvremenog nastavnika. U nastavnikovo radu,
važna je i radna atmosfera koja prevladava u razredu. Naravno u suvremeno vrijeme to nije
atmosfera strogosti,nego radna atmosfera, prožeta komunikacijom i suradnjom između
nastavnika i učenika. Suvremeni nastavnik bi trebao iskoristiti sve pogodnosti modernog doba i
mogućnosti koje ono pruža pa tako monoton nastavni proces pretvoriti u problemsku nastavu
pomoću koje se razvija samostalno razmišljanje kod učenika, zatim u iskustvenu nastavu
odnosno pretvorba u iskustvo putem vlastitog otkrića kojim se osigurava žeđ za znanjem i
radoznalost. Suvremeni nastavnik igra ključnu ulogu u kreiranju aktivne nastave koja
omogućava učeniku da istražuje, otkriva putem vlastitog iskustva i razvija stvaralačko
ponašanje. Dakle svaki suvremeno kompetentan nastavnik želi uskladiti poučavanje i učenje
kako bi pridobio učenika da prema vlastitim mogućnostima što više doprinese zajedničkom
cilju odgoja i obrazovanja.

Suvremeni nastavnik kao voditelj, „određuje smjer, stanje i jasnu viziju odgojno-
obrazovnog procesa, koju će učenici slijediti u svakoj fazi i pomaže im da bolje razumiju
njegovu ulogu u postizanju ciljeva odgoja i obrazovanja“ (Jurčić, 2012.) Nastavnik u
suvremenih okvira mora znati „objasniti“ svoju ulogu u cjelokupnom odgojno-obrazovno
procesu jer time daje do znanja učeniku da mu želi biti suradnik i mentor, neka vrsta suputnika
u njegovom osposobljavanju za samostalno učenje, da mu želi pomoći razviti aktivan i kritički
odnos prema znanju te svijest o njegovoj promjenjivosti. Razumijevajući vlastitu ulogu i
razjašnjavajući istu, nastavnik oslobađa učenika od stereotipa da je nastavnik „čelična šaka“
koja želi ograničiti slobode učenika. Nastavnik bi trebao osim što je približio svoju savjetničku,
suradničku i mentorsku ulogu učeniku u području organiziranja i vođenja izvoditi nastavu uz
fleksibilni slijed nastavnih aktivnosti i postupaka kako bi povećao produktivnost učenika u
njegovim kompetencijama i naučenom znanju.

Pod fleksibilnim slijedom nastavnih aktivnosti podrazumijeva se prilagodba nastavih

metoda i oblika rada učenikovim psihičkim stanjima primjerice onda kada mu opada
koncentracija ili ga obuzima umor. Nastavnik u ulozi suvremenog kompetentnog organizatora i
voditelja, trebao bi češće primjenjivati demokratski stil vođenja u kojem on vodi i savjetuje
učenike, daje im slobodu da samostalno istražuju, provode eksperimente i na taj način dolaze
do znanja i spoznaje. No tako kompetentan nastavnik demokratskog stila vođenja pomaže
slabijima (manje kompetentnima), a li ujedno ne sprečava one koji imaju bolja postignuća. To
bi u nastavku značilo da suvremen nastavnik treba pomoći shvatiti onima koji to nisu mogli
zbog nekog manjka vještina i sposobnosti, a s druge strane dati dodatne „zadatke“ i upute
onima koji su postigli određenu višu (bolju) razinu uspjeha te na taj način ne ograničavamo
njihov razvoj koji bi mogao stati i zakržljati kada bismo ostali ravnodušni prema njihovom
uspjehu. Primjerice ako učenik s lakoćom svladava zadatke za prosječnog učenika, ne smije ga
se ostaviti na toj razini razvoja, jer će uskoro postati demotiviran i oslabiti će njegove mentalne
sposobnosti, nego ga poticati, usmjeravati i voditi kroz sustav zadataka koji su primjereni
njegovim intelektualnim sposobnostima i individualnim karakteristikama. Ovdje se može jasno
vidjeti koliko je suvremen nastavnik svjestan potrebe za promjenom, da razmišlja o vlastitom
radu (tu nastavnik uključuje refleksivnu komponentu, komponentu vlastitog samopraćenja i
preispitivanja) i traži nove načine rada i ideje kako bi učeniku omogućio napredovanje te da
ima prioritet u radu. Suvremen nastavnik mora biti i sam spreman prihvatiti mnoštvo
promjena i isto tako unaprijediti nastavni proces savladavajući promjene, pozitivnim
odgovaranjem na njih.

Svjestan promjena i individualnih karakteristika učenika, nastavnik osigurava i

suplaniranje te suorganizaciju nastave čime se nastavnik oslobađa kao jedini odgovorni za
ishod poučavanja i učenikova učenja. Time ne samo da nastavnik dobiva na značaju već i
učenik pronalazi svoje mjesto u nastavnom procesu i biva zadovoljan svojom ulogom.

4
Suplaniranje ujedno i razjašnjava uloge nastavnik-učenik. „U tako organiziranoj i vođenoj
nastavi učitelj je odgovoran za iskustvo umijeća svojih učenika, a učenici snose odgovornosti za
doživljaje uspješnosti svoga učitelja.“ (Jurčić, 2012.)

Kada učenik biva svjestan svoje uloge i značaja u nastavi , kada mu je osigurano da ima
odgovarajući utjecaj na tijek nastavnih aktivnosti, učenik biva snažno motiviran i ima veću
potrebu sudjelovanja u nastavi. Upravo iz tih razloga, suvremen nastavnik mora biti u stanju
„...ukloniti demotivirajuće uvjete i činiti male stvari koje potiču motivaciju.“ (Jurčić, 2012.).
Upućivanjem pohvala, izbjegavanje prisilnog učenja, izbjegavanje kontrole, manipulacije od
strane nastavnika, suvremeni nastavnik može postići da učenik aktivno sudjeluje u nastavi. Uz
to valja primijeniti i pravilnu pohvalu to jest pohvalu koja je izrečena „....s iskrenim
zadovoljstvom uz smiješak i gledanjem učenika u oči“ (Jurčić, 2012.). Naravno to uključuje
pohvalu koja je vezana uz rad i postignuća u radu, jer pohvala koja nije utemeljena na rezultatu
rada, neće potaknuti učenika na daljnji rad. Isto tako suvremeni nastavnik treba kod svojih
učenika osim verbalne komunikacije i iščitavati neverbalne znakove kojima se najčešće prenose
neizrečene poruke preko kojih nastavnik može utvrditi što učenici „misle“ ili kako se doista
osjećaju.

Poznavanje neverbalnih znakova je od izuzetne važnosti u procesu organiziranja i

vođenja nastave zbog toga jer neverbalnim znakovima učenik može obznaniti svoj stav,
suprotstavljanje, osjećaj ili iskazivati stvarnost svojeg osobnog identiteta. Poznavajući
neverbalne znakove, nastavnik može prilagoditi nastavu i uskladiti međuodnose s učenicima.
Na temelju neverbalnih iskaza možemo utvrditi doživljaj radosti ili doživljaj tuge kod učenika te
u skladu s tim djelovati, a ne ignorirati važnu informaciju zadovoljstva ili nezadovoljstva
učenika nastavnim procesom. Isto tako poznavanjem neverbalnih znakova, moguće je utvrditi
učenikovo emocionalno stanje. Neverbalni znakovi su najčešće naličja emocionalnih stanja.
Suvremeni nastavnik mora biti u stanju poznavati vlastite emocije da bi mogao djelovati na
emocionalnom planu tuđih emocija. Isto tako empatijom (jednim oblikom emocionalne
pristranosti) nastavnik daje do znanja učeniku koliko ga poštuje, koliko razumije njegovo
subjektivno stanje.

Najgore je kada je nastavnik emocionalno hladan ili u još gorem slučaju kada je
nastavnik aleksitimičar, osoba koja ne poznaje niti svoje vlastite emocije, a kamoli emocije
druge osobe. Nastavnik koji nije u stanju shvatiti svoje emocije i emocije svojih učenika, nikada
neće uputiti pohvalu ili iskazivati nastavnički optimizam i zadovoljstvo učenikovim radom. Ako
nastavnik „...emocionalnim tonovima i suzvučjima kojima su protkane ljudske riječi i postupci
znakovit ton ili promjena držanja, rječita tišina ili značajno podrhtavanje...“(Goleman, 1997.) ne
zna učeniku pokazati zadovoljstvo njegovim radom ili pohvalu, javit će se razni oblici
frustriranosti, odbojnosti i anksioznosti kod učenika. I običnom tišinom, upućivanjem pogleda,
približavanjem učeniku ili običnim kimanjem glave, odašiljemo poruku, a isto tako iz takvih
reakcija i kineziofizioloških znakova, možemo iščitati trenutačno raspoloženje učenika. Jedino
takav pristup (pristup prihvaćanja učenikova individualiteta, poznavanje emocionalnog plana
učenika i neverbalna pismenost) osigurava da nastavnik bude dobar voditelj i organizator;
jedino to ga ograđuje od tradicionalne sheme gdje je nastavnik iznositelj pukih činjenica koji
provodi nastavni proces geslom: „Cilj opravdava sredstvo“.

5
 KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU OBLIKOVANJA
RAZREDNOG OZRAČJA
Da bi nastavnik mogao oblikovati radno i ugodno ozračje, mora prije svega biti
kompetentan i poduzetan voditelj i organizator. Samo takav nastavnik u ulozi mentora i
organizatora, pruža jedna oblik potpore učeniku u njegovom radu. Potpora se najbolje može
vidjeti iz strukture nastavnikovog prihvaćanja poštovanja učenikove posebnosti kao što su :
temperament, raspoloženje, motivacija, želja za učenjem i odgovorno ponašanje. Suvremen
nastavnik „...Promatranjem proučava učenika, analizira moguće probleme u ponašanju/učenju,
utvrđuje osobine te analizira uspješnost njegova razvoja“(Jurić, 2004.). Promatranjem
nastavnik utvrđuje žarišta određenih oblika ponašanja (ponekad i subverzivnog ponašanja kod
pojedinaca) i utvrdivši problem, ne obrušava se na učenika tražeći od njega da se sustavno
promijeni bez savjeta, jer učenik ne zna što to od njega nastavnik očekuje. To upravo znači
pružati potporu učeniku. „Učiteljeva potpora u radu s učenicima očituje se u umijeću
prihvaćanja i poštovanja učenikove posebnosti te u umijeću odabira odgovarajućih odgojnih
postupaka kada je nužno nešto ispravljati i/ili mijenjati, bez obzira je li riječ o temperamentu,
karakteru, motivaciji...“ (Jurčić, 2012.)

Dakle nastavnikova potpora se usredotočuje na potporu u učenju i postignuću posebno se

koncentrirajući na cjelokupan razvoj učenika. Tek tada, nastavnik uspijeva podržati učenikove
individualne osobine s ciljem osvješćivanja o potrebi za promjenama i potrebi za zadržavanjem
poželjnih (dobroćudnih) osobina. Da bi stvorio ugodno razredno okruženje, suvremen
nastavnik će pribjeći boljem prosuđivanju situacije i boljem upoznavanju svojih učenika. S
upoznavanjem učenika, jača se povjerenje i međusobni odnosi. Spoznaja je važna i u
utvrđivanju uzroka učenikovog neodgovornog ponašanja koje je u velikom broju slučajeva
izazvana nastavnikovim (ne)kompetencijama i (ne)atraktivnom nastavom. „Atraktivnost
nastave je značajan odgovor na razrednu nedisciplinu“ (Jurčić, 2012.). Ali nije samo tu kriva
neatraktivnost nastave nego i neatraktivnost sadržaja to jest nastavnikovo striktno držanje
plana i programa rada bez promišljanja i refleksije. Najgore je kada nastavnik ne želi biti
poduzetan i prilagoditi nastavni sadržaj trenutačnoj populaciji učenika. Tada nastavni sat
postaje neatraktivan, jer neatraktivnost proizlazi iz nastavnikove nemogućnosti shvaćanja
sadržaja, njihove raznolikosti i razlike u težini.

Kada nastavnik ne poznaje svoj razred i individualne karakteristike svojih učenika, on ne

zna kako učenici „dišu“, kako reagiraju i razmišljaju. Svaki sadržaj treba biti prilagođen
mogućnosti shvaćanja učenika, a ne sredstvo popunjavanja satnice. Najveći problem
današnjice je krcatost informacijama te preopterećenje učenika nastavom i aktivnostima.
Upravo preopterećenje ne samo sadržajem nego i aktivnostima determinira razredno ozračje.
Od nastavnika se svakako očekuje da učenike optereti sukladno njihovim intelektualnim
mogućnostima i tjelesnim potencijalima. To znači da suvremeni nastavnik treba nastavu
izvoditi u određenim fazama što „...jača međusobno uvažavanje učitelja i učenika te jača
učenikovu želju za potpunijim sudjelovanjem u nastavi.“ (Strugar, 1993.). Dakle nastavnik bi
trebao moći i umjeti odrediti kako i koliko naučiti od ponuđenog nastavnog sadržaja te koje
aktivnosti zadati, a da su usklađene s nastavim sadržajima i da ujedno ne opterećuju učenike.

Pristup suvremenog nastavnika se mora temeljiti na primjerenim nastavnim

opterećenjima učenika koja se opet ogledaju u nastavnikovoj sposobnosti i kompetentnosti
prepoznavanja karakteristika učenika i osobina razreda. Ukoliko je razred prosječan,
opterećenje sadržajima i aktivnostima prilagoditi mogućnostima tog razreda, a ne raditi i
pristupati na jednak način kao kod razreda koji broji samo natprosječne učenike. Također
suvremen nastavnik mora znati odabrati iz udžbenika samo bitno i pritom uputiti učenika kako

6
i na koji način se služiti s tim udžbenikom (poznato je da su neki udžbenici pisani teškim stilom i
preopsežni). Tu se opet ogleda uloga nastavnika kao mentora i savjetnika. Suvremen nastavnik
mora imati na umu razlike među učenicima s obzirom an sposobnosti i interese te prema tome
zadavati zadaće i paziti da neprimjerena količina zadaće može izazvati preopterećenje
nastavom. Još jedna zgodna stvar oko zadaća je i napomena Jurčića u (Jurčić, 2012.) „Dodajmo,
nije dobro zadavati domaću zadaću za vikend i praznike“. Možda nije dobro zadavati zadaću za
praznike, ali primjerena količina zadaće za vikende ne bi smjela preopterećivati učenika; baš
suprotno ona bi trebala držati njegovu spremnost i kontinuirani rad.

Suvremen nastavnik u procesu razrednog odgoja i obrazovanja teži prije svega

dvosmjernoj komunikaciji (komunikaciji pomoću dijaloga), te da odobrava i dvosmjernu
komunikaciju između samih učenika. To je put prema oblikovanju uspješnog razrednog ozračja.
Dakako nastavnik bi trebao postati sudionik u grupi koji potiče dvosmjernu komunikaciju među
svim članovima grupe. Rasprava primjerice je „...korisna u različitim fazama nastavnog sata, uz
razvijanje vlastitog mišljenja i načina njegova prezentiranja, za učenje prihvaćanja drugih i
drugačijih mišljenja te za razvoj tolerancije...“(Mattes, 2007.). Suvremeni nastavnik bi trebao
provoditi razne oblike skupnog rada, međusobne razgovore i zajedničke aktivnosti kojima se
ostvaruje suradnja i uzajamno povjerenje. Na taj način nastavnik razvija efekt grupe odnosno
stvara se međusobna potpora učenika (pogotovo potpora slabijim učenicima od njihovi
suučenika). Suvremeni nastavnik bi svakako trebao posegnuti i za učestalim metodama
brainstorminga te za dogovaranjem o ukupnom funkcioniranju razreda koje mijenja položaj
učenika i pridonosi razradi strategija osposobljavanja učenika za kritičko prosuđivanje samoga
sebe (svojeg osobnog ponašanja). Suvremeni nastavnik bi trebao promišljeno inzistirati na
odgovornosti i podjeli odgovornosti to jest na razvijanju učenikove spoznaje o tome što je
odgovorno, a što neodgovorno ponašanje, kako bi učenik bio u stanju razviti vlastitu
odgovornosti prema svojim suučenicima.

KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU UTVRĐIVANJA

UČENIKOVA POSTIGNUĆA U ŠKOLI
Postupak utvrđivanja učenikova postignuća u školi predstavlja veliku odgovornost na koju
bi suvremeni nastavnik trebao svakako obratiti najveću pažnju. Kompetentnost suvremenog
nastavnika dobiva na težini kada uspije shvatiti koncept školske ocjene kao rezultat učenikova
napretka, a ne samo kao indikator „naučenog“ reproduktivnog znanja. Na ocjenu bi trebao
gledati kao na pokazatelj učenikova znanja, inteligencije, cjelokupnog ponašanja u školi te
prilagođenosti školskim kriterijima i uvjetima. Tek tada ocjena postaje „razvojna“, jer „...mora
voditi računa o razvojnim funkcijama učenika, pratiti njegovo napredovanje te pridonositi
unapređivanju cjelokupnog procesa učenja i nastave“ (Slaviček, 2008.).

Stoga proizlazi da suvremen nastavnik mora pribjeći primjeni različitih instrumenata i

postupaka praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja kako bi osim znanja bili uvaženi i drugi
(jednako važni) elementi učenikova uspjeha kao što su: radne navike, učenikov interes,
zalaganje, uvjeti učenja, motivacija i sposobnosti. Nastavnik mora shvatiti povezanost između
sposobnosti, interesa, motivacije, uloženog truda te koliko je i na koji način uspio prilagoditi
samog učenika zahtjevima škole i nastavnog predmeta koji predaje. U utvrđivanju učenikova
postignuća, nastavnik mora odabrati odgovarajući instrument (pismeno ili usmeno izražavanje,
i slično tome), a li i pripremiti pretpostavke da je možda učenik emocionalno neotporan na
neke ispitne situacije te koliko mu te situacije stvaraju strah i blokadu mentalnih funkcija,
osjećaj nesigurnosti, jer sve će to ovisiti o objektivnosti ocjene koju učenik ostvaruje nakon
ispunjavanja uvjeta nekog od instrumenata ispitivanja. Upotrebom znanja o neverbalnoj

7
komunikaciji i emocionalnoj inteligenciji te prateći učenika te ponekad uključivati razred pa
zajednički utjecati ili ga poticati na izvršenje određenih obaveza, smanjit će strah od ispitivanja
i ocjenjivanja. Suvremen nastavnik treba biti dobar dijagnostičar te prije svega znati
argumentirano objasniti učeniku elemente od kojih se ocjena sastoji te zašto je dobio baš tu
ocjenu. Isto tako davanje mogućnosti da učenik izrazi svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo
ocjenom, kategorija je razumijevanja u praćenju učenikova postignuća.

Kao dobar dijagnostičar, nastavnik mora jasno definirati ciljeve jer definiranjem ciljeva,
lakše je birati zadatke u svrhu provjeravanja kvalitete znanja i postavljati dijagnostičke
procjene učenikova uspjeha. Najbolje je da nastavnik provjerava znanje na temelju učenikove
interpretacije (interpretacije vlastitim riječima) jer se samo tako može utvrditi visoka razina
razumijevanja i baratanja materijom. To jasno potvrđuje i Jurčić u (Jurčić, 2012.) „Nužno je
provoditi postupak utvrđivanja učenikova postignuća u školi na razini razumijevanja, gdje se
može utvrditi koliko je učenik shvatio nastavne sadržaje na temelju izražavanja svojim riječima i
na temelju povezivanja glavnih teza.“ Suvremen nastavnik bi trebao vrednovati učenika na
temelju njegovih postignuća u problemskoj ili istraživačkoj nastavi, gdje učenik raščlambom
elemenata, utvrđivanjem uzroka i posljedica, izvođenjem zaključaka te kritičkim osvrtom stvara
nove ideje (kreativnu razinu znanja) i ujedinjava bitno i značajno od nastavnih sadržaja.

Nastavnik mora razumjeti i shvatiti svoje mjesto i ulogu svoga nastavnog predmeta u
odnosu na ostale predmete te sagledati sebe realno i korigirati te kontrolirati vlastite
postupke. U ocjenjivanju i vrednovanju nastavnik mora uključiti tu realnu i objektivnu
komponentu sebe, inače će iznevjeriti učenikov osjećaj za pravednost razasuti sumnje u
vjerodostojnost ocjene. Suvremen nastavnik ne bi smio ocjenjivanje i vrednovanje svesti na
šablonsko i subjektivno vrednovanje, već ocjenu dati na temelju utvrđivanja mogućnosti i
potrebe pojedinog učenika unutar razrednog odjela. Najgore je kad nastavnik sagledava razred
u cjelini i nije svjestan heterogenosti razreda.

Suvremeni nastavnik bi trebao pribjeći kontinuiranom praćenju učenika odnosno

kontinuiranom provjeravanju znanja u obliku kratkih testova kako bi se izbjeglo „kampanjsko
učenje“ i brzo zaboravljanje naučenoga. „Kontinuirana provjera znanja trajno aktivira učenike,
kako u nastavnim aktivnostima tako i u učenju i pisanju domaće zadaće.“ (Jurčić, 2012.). Isto
tako se preporučuje da „Na kraju obrade nastavne cjeline nužno je provoditi učeničku
samoprocjenu tako da na kraju svake nastavne cjeline, prije usmene ili pisane provjere, svaki
učenik opiše što je razumio i zapamtio, što mu čini teškoće i što još mora učiti sam ili što ne
može naučiti bez pomoći nastavnika“ (Jurčić, 2012.). Tak koncept bi bio preporučljiv u službi
suvremenog nastavnika, ali treba staviti naglasak da najčešće u realnim okolnostima nema
„dovoljno vremena“ da bi se izvršila samoprocjena, jer još uvijek vlada mentalitet u svijetu
nastavnika da je u interesu učenika da raspolaže s velikim brojem informacija. Te stoga
nastavnici troše svaki trenutak vremena da bi učenicima servirali što više informacija.

Suvremeni nastavnik treba uvažiti i javnost ocjene što znači da ocjenu treba bilježiti
ocjenu uz prisutnost učenika jer tako možemo obrazložiti učeniku dobivenu ocjenu dati
mogućnost da učenik iznese protuargumente ukoliko nije zadovoljan s ocjenom ili je uočio neki
propust koji se potkrao tijekom ispitivanja primjerice. S ti se slaže i Strugar u (Strugar, 1993.)
„...učeniku treba dati određeno objašnjenje zašto je dobio određenu ocjenu, odnosno što ej
osobito bitno. Potrebno je reći što još treba naučiti da bi uspješno usvojio nastavne sadržaje pa
time i bolju ocjenu.“. Upravo takav pristup izgrađuje nastavnikov autoritet i njegovu
pravednost u očima učenika te ocjena ujedno dobiva i motivacijsku ulogu. Cilj suvremenog
nastavnika je motivirati učenika i navoditi ga da vlastoručno uz mentorsko vođenje postigne
uspjeh. Samo priopćenje ocjene uz obrazloženje bi trebalo potaknuti povjerenje u vlastite

8
sposobnosti i mogućnosti za učinkovitiji rad te biti svojevrsna „utjeha“ samopoštovanju i vjeri u
uspjeh, učeniku koji je ostvario neželjeni rezultat.

ZAKLJUČAK
Primjenom suvremenog koncepta nastave i intervencijom kompetencija suvremenog
nastavnika potaknuti će se niz poželjnih osobina učenika na dobrobit i zadovoljstvo nastavnika i
šireg kolektiva. Škola današnjice izlazi iz rutiniziranih okvira mehaničkog ponavljanja
faktografije i ulazi u dinamično razdoblje u kojem ne postoji „Magister dixit“ već samostalan
stvaralački rad u kojem je nastavnik predstavljen u ulozi mentora, voditelja, i organizatora.
Suvremeni nastavnik i suvremena škola, sve su manje davatelji informacija. Učeniku je
nastavnik ujedno i izvor znanja, predstavnik društva, pomagač u učenju, „zamjenski roditelj“,
osoba od povjerenja. Sve promjene suvremene škole pokazuju složenost i zahtjevnost
nastavničkog poziva. Profil nekadašnjeg nastavnika, više se ne uklapa u okvire suvremenog
mentora, voditelja, organizatora i posrednika informacijama. Suvremeni odgojno-obrazovni
sustav, „briše“ nekadašnju jasnoću uloga što dovodi do bolje angažiranosti nastavnika i većeg
manevarskog prostora u postizanju razredne kohezije i boljeg odnosa s učenicima.

Suvremeni nastavnik, postiže zahvaljujući radu na svojim kompetencijama i

demokratskom stilu vođenja razreda kroz „..zajedničko donošenje odluka na osnovi diskusija.“
(Strugar, 1993.), ulogu moćnog motivatora, stvarajući pritom ugodno razredno okruženje
temeljeno na komunikaciji, razumijevanju, međusobnom poštovanju i stvaranju čvrste
razredne kohezije koja je spremna učiti putem iskustava, problemske nastave, razumijevanja i
vlastitim povezivanjem teza bez prisile i ugnjetavanja, bespotrebnim i nepromišljenim
postupcima.

LITERATURA
1. Bognar L., Matijević M, (2002.), Didaktika. Zagreb: Školska knjiga
2. Goleman D., (1997.), Emocionalna inteligencija, Zagreb, Mozaik knjiga
3. Jurčić M., (2012.), Pedagoške kompetencije suvremenog učitelja, Zagreb,
Recedo
4. Kalin B., (1982.), Logika i oblikovanje kritičkog mišljenja, Zagreb, Školska
knjiga
5. Mattes W., (2007.), Nastaven metode: 75 kompaktnih pregleda za
nastavnike i učenike, Zagreb, Naklada Ljevak
6. Slaviček M ,(2008.). HNOS i vrednovanje, Zagreb, Profil
7. Strugar V., (1993), Biti učitelj, Zagreb, HPKZ
8. Rosić V., (1999.), Nastavnik-čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju,
Rijeka, Filozofski fakultet