Michael

Brown
Alkemija
srca
Poboljšajte kvalitetu svog života

s engleskoga prevela:
R adha R o jc B elčec

v |b |z ZAGREB
2014.
 sadržaj:

11 Zahvale

13 Predgovor

17 Uvod

Prvo poglavlje
19 Spoznavanje

Drugo poglavlje
27 Put svjesnosti

Treće poglavlje
35 Priče koje pričamo

Četvrto poglavlje
43 Vibracijska razina

Peto poglavlje
55 Želim ti »ugodan« dan

Šesto poglavlje
67 »Drago mi je što vas vidim«

Sedmo poglavlje
75 Paradigma utemeljena u vremenu

Osmo poglavlje
85 Prekretnica

Deveto poglavlje
91 Doživljaj iskustva
 Deseto poglavlje
97 Život u mentalnom aspektu

Jedanaesto poglavlje
109 Od neprijatelja do saveznika

Dvanaesto poglavlje
117 Navigacija vlastitim iskustvima

Trinaesto poglavlje
125 Strah, bijes i tuga

Četrnaesto poglavlje
137 Ulazak u vibracijski razgovor

Petnaesto poglavlje
145 Potraga za srećom

Šesnaesto poglavlje
155 Basna za rastanak

Epilog
157 Nastavit će se

159 O autoru

il
Posvećeno

Trevoru Georgeu Tinkeru

Jer mi je bio poput oca.

Često mislim na tebe,
I uvijek si u mom srcu.
Hvala ti.
 Srce je luk
Iz kojega strijele posljedica
Gađaju kvalitetu našeg ljudskog iskustva.
 Predgovor

Kad je ujesen 2005. godine uragan Katrina pogodio Meksički zaljev,

moj se život nepovratno izmijenio. Gotovo sedamnaest godina živio
sam na području New Orleansa. Nekoliko sam godina živio u samom
gradu, a onda mi je prethodnu kuću uništila poplava, iako sam u vri-
jeme uragana živio na sjevernoj obali New Orleansa gdje su vjetrovi
razorno puhali, ali smo bili pošteđeni poplava.
Iako mi sam uragan nije nanio štetu, emocionalne su posljedice
bile neopisive. Kao i mnogi drugi ljudi toga kraja izgledalo je da se
ne mogu osloboditi neželjenog stanja fizičkog šoka koji mi je obuzeo
čitav organizam.
Bio sam počeo vjerovati da ću do kraja života morati živjeti s tom
dubokom tjeskobom i osjećajem fizičkog užasa.
Tada mi je ujesen 2006. godine Constance Kellough, predsjednica
izdavačke kuće Namaste Publishing, poslala primjerak knjige Proces
prisutnosti - putovanje iscjeljivanja u svjesnost sadašnjeg trenutka koju je
napisao Michael Brown. Pregledavši knjigu uočio sam da proces obu-
hvaća i svojevrstan oblik disanja koje Michael naziva povezano disanje.
Odložio sam knjigu, pomislivši: »Ma, to nije za mene!«
Nikad nisam bio zainteresiran za meditaciju i metode disanja. Ne
da nisam povremeno pokušavao, ali kod mene jednostavno nisu funk-
cionirale. Osim toga, činilo mi se da neki poznanici koji su redovito
meditirali nisu previše profitirali, čak ni nakon 30 godina, barem u
nekim slučajevima.
No, od Katrine je već bila prošla godina dana, a ja sam još osjećao
duboku emocionalnu bol. Nije mi pomagalo ništa od onoga što sam
pokušavao. Stoga sam nekoliko tjedana nakon što sam odbacio Proces
prisutnosti ponovno uzeo tu knjigu u ruke i počeo čitati.
14 ALKEM IJA SRCA

Dva tjedna nakon što sam se upustio u Proces, sunce je probilo kroz
oblake koji su se navukli oko mene, tjeskoba se povukla, više nisam bio
u šoku, a turobnost koja je okruživala to područje podigla se.
Pokazalo se da Proces prisutnosti nije bila meditacija, a metoda disanja
bila je najprirodniji način disanja, kako moji psi i mačka stalno dišu. A
sad i ja tako dišem svakog dana.
Susreo sam priličan broj ljudi koji su, poput mene, prelistali Proces
prisutnosti i zaključili ili da to nije prava knjiga za njih ili da u tom tre-
nutku svog života nisu spremni upustiti se u takav proces.
Pa ipak, uvidi iz knjige Proces prisutnosti ubrajaju se među najdrago-
cjenije na koje sam naišao i među one koji donose najveće preobrazbe.
Toliko su vitalni, a naš svijet osjeća tako očajnu potrebu, da nitko od
nas jednostavno ne može odgoditi pokušaj razumijevanja tih uvida.
Ni u jednoj knjizi ne postoji ništa slično tom materijalu. Ti su uvidi
potrebni apsolutno svima.
Zato sam bio oduševljen saznavši da Michael Brown piše drugu
knjigu. Budući da sam postao urednički direktor izdavačke kuće
Namaste Publishing, za mene je bila čast što mogu biti urednik njegova
novog djela.
Nekim ljudima će Alkemija srca otvoriti put prema Procesu prisutno-
sti. Jednostavnim i izravnim jezikom Michael nas upoznaje s jednim
uvidom u novoj knjizi koji će na revolucionaran način promijeniti naš
stav i reakcije na svaki pojedini događaj koji nam se događa u svakod-
nevnom životu. Kad shvatimo što Michael govori o prirodi stvarnosti,
ni jedan element našeg života neće moći izbjeći preobrazbu.
Istodobno, Alkemija srca na više načina odlazi nekoliko koraka dalje
od Procesa pfisutnosti. Nakon što sam triput prošao Proces prisutnosti,
blisko upoznavši svaki njegov aspekt, smatram da je ovo novo djelo
jednostavno nevjerojatno.
Mnogi koji su uživo slušali Michaela željeli bi ovaj najnoviji niz
njegovih učenja imati i u tiskanom obliku jer su fascinantna, smislena i
dubokoumna. Zato je nastala Alkemija srca koja nam ujedno pruža mnogo
više uvida nego što ih Michael može iznijeti na svojim predavanjima.
Uređivanje Alkemije srca preobrazilo je kvalitetu svakog dana, svakog
sata i svake minute mog života. Isto može učiniti i za vas. Ta je knjiga
 Predgovor 15

jednostavno veličanstvena i magična. Neka vam bude prioritet da je

pročitate. Neka preobrazi i vaš život onako veličanstveno kao što je
preobrazila moj.
David Robert Ord
Autor knjiga Your Forgotten S elfM irrored in Jesus the Christ
(Vaše zaboravljeno ja odražava se u Isusu Kristu)
i Lessons in Loving - A ]ourney into the Heart
(Pouke o ljubavi - putovanje prema srcu)
V
 Uvod

Kad sam napisao Proces prisutnosti više nisam osobno pomagao poje-
dincima u samom procesu, nego sam radio s grupama. Iz toga se razvio
način predstavljanja ovog rada koji jasno pokazuje ulogu srca u našoj
potrazi za izvornošću, integritetom i intimnošću.
Budući da ne mogu osobno razgovarati sa svima koje privlači ovaj
rad i budući da shvaćam važnost percepcijskog uvida i integracije koju
donosi, odlučio sam napisati Alkemiju srca.
Kao i Proces prisutnosti, tako i ova knjiga predstavlja osmišljeno per-
cepcijsko putovanje. Omogućuje nam da preobrazimo kvalitetu svog
života tako što razotkriva alkemijsku ulogu srca. Percepcijsko putovanje
koje pokreće to razotkrivanje nadahnjuje kretanje naše svjesnosti od
revolucionarnog do nenapornog evolucijskog ponašanja.
Ako se nastavimo ponašati kao da nametanjem vlastite volje vanjskom
svijetu vjerodostojno možemo preobraziti svoje okolnosti, neprestano
ulazimo u revolucionarno ponašanje. I sama riječ »revolucionarno«
razotkriva ishod - neminovno se vraćamo u slične okolnosti iz kojih
se nastojimo odvojiti, a često još i u teže.
Revolucionarni pristup rađa se u mentalitetu koji se nastoji oslo-
boditi pomoću istog pristupa koji smatra uzrokom svog potiskivanja.
Priklanjajući se takvom reaktivnom mentalitetu, revolucionar uvijek
postaje ugnjetač. Takav razvoj pak stvara novi naraštaj revolucionara.
Alkemija srca poziva nas da uzmemo u obzir mogućnost evolucijskog
ponašanja, pristup prilagođavanju kvaliteti našeg ljudskog iskustva
koji nas ne vodi natrag u iskustvene okolnosti od kojih se nastojimo
osloboditi, nego onkraj njih.
Evolucijsko ponašanje preobražava iskustvo koristeći se sredstvima
koja se u potpunosti razlikuju od svega onoga što se doživljava kao
metoda ugnjetavanja. Da bismo postali evolucionari moramo sebe shvatiti
kao jedinog tiranina kojeg treba svrgnuti s prijestolja.
18 ALKEM IJA SRCA

Prihvaćajući unutarnji pristup prilagođavanju vanjskih iskustava,

evolucijski pojedinci upravljaju svoje iskustvo prema potpuno novoj
paradigmi. U središtu ove knjige poruka je o percepcijskom pomaku
koji omogućuje evolucijsko ponašanje.
U skladu s rezonancijom nemiješanja, Alketnija srca ne traži od nas
da krenemo nekim novim putem niti traži da se iznevjerimo onome
kojim sada idemo. Ona nam zapravo daje snagu da iskoristimo svaki
djelić svog nagomilanog životnog iskustva kao sredstvo integriranja
naših sadašnjih okolnosti tako da se razotkrije jasna točka nastavljanja.
Za razliku od Procesa prisutnosti, Alkemija srca ne zahtijeva nikakav
sustavni postupak, osim čitanja, koji bi nam donio nekakvu korist.
Namjera je knjige da bez ikakva napora nadahnjuje, izaziva, potiče
i propituje naše ljudsko iskustvo tako što priziva potvrdu, ne kroz
raspravu, nego kroz svjesno preobražavanje načina na koji sagledavamo
svrhu svoje prisutnosti na zemlji, a onda nas ohrabruje da se u skladu
s tim upustimo u čudesnu životnu igru.

0
 Prvo poglavlje

Spoznavanje

Stranac je mirno sjedio među čas manjom, a čas većom jutarnjom gužvom
na tržnici, dovoljno miran da ga zapazi dječak čije je srce bilo smireno.
»Bok«, pozdravio je dječak.
»Dobro jutro«, rekao je stranac srdačno se osmjehnuvši.
»Odakle si?« upitao je dječak sjednuvši pokraj stranca.
»Zašto misliš da nisam odavde?« odvratio je stranac sa sjajem u očima.
»Iz tebe zrači drukčija svjetlost«, odgovorio je dječak.
»Ti možeš vidjeti tu svjetlost?« znatiželjno je upitao stranac.
»Ne vidim stvarno«, tiho je objasnio dječak, kao da povjerava tajnu,
»ali je osjetim.«
»A tako«, izustio je stranac, također spustivši glas, »vidiš je srcem.«
»Da«, odgovorio je dječak. Skoro su cijelu vječnost sjedili jedan
pokraj drugoga u tišini. Tada je dječak pružio ruku i blago je spustio
na podlakticu stranca. »Možeš li me povesti onamo?«
»Ne mogu«, odgovorio je stranac, »ali dok sjedim ovdje i u tišini
uživam u ovom prekrasnom jutru, pokazujem ti put. A uostalom«,
nasmijao se, zagrlivši dječaka oko ramena, »nitko nas ne može odvesti
onamo gdje već jesmo.«
20 ALKEM IJA SRCA

Autentičnost
Zamislite da se naše životno iskustvo odvija u restoranu.
Kad počnemo postajati svjesniji mogućnosti da život može biti
nešto više od svjetovne pretpostavke da smo ovdje samo zato da bismo
zarađivali za život, slični smo nezadovoljnim klijentima u restoranu.
Ne sviđa nam se hrana koju su nam poslužili jer to nije ono što smo
naručili. Ne sviđaju nam se ljudi u čijem smo društvu jer nas uglav-
nom ljute. Dugo prigovaramo zbog svojih problema, a onda se žalimo
konobaru, iako je opće poznato da konobari ne kuhaju.
Loša kvaliteta našeg iskustva može nas navesti da postavimo važno
pitanje: »Zašto mi se stalno događaju ovakve stvari?«
Kad razmislimo o svom životu i iskreno postavimo pitanje: »Zašto?«,
zapravo pitamo: »Tko je autor iskustva koje doživljavamo?«
Zahvaljujući tom pitanju postajemo svjesni prisutnosti fizičkih, men-
talnih i emocionalnih mehanizama koji stvaraju naše ljudsko iskustvo.
Osvješćivanje tih mehanizama omogućuje nam da mi budemo oni koji
osmišljavaju svoj susret s vlastitim životom.
Kulminacija naše potrage za autentičnošću osvješćivanje je onoga što
jesmo za razliku od onoga tko mislimo da bismo trebali biti.

Integritet
Sljedeća faza našeg putovanja počinje kad ustanemo sa svog stolca u
restoranu i otkrijemo kuhinju. To je uzbudljiv, očaravajući i senzualan
dio iskustva.
Kad uđefno u kuhinju, shvaćamo da smo u stanju pripremiti vla-
stiti obrok, a ondje ima različitih sastojaka, posuđa i aparata kojima se
možemo poslužiti.
To je onaj dio putovanja na kojem se s oduševljenjem upuštamo u
duhovne metode kao što su joga i meditacija, istražujemo pomagala
kao što su kristali i karte za tarot te se bavimo energetskim metodama
kao što su afirmacije i emocionalno pročišćavanje.
Ta je faza putovanja zavodljiva. Budući da u kratkom vremenu puno
toga naučimo, imamo osjećaj da smo puno postigli.
 Spoznavanje 21

Iskustvo u kuhinji je također privlačno jer nas očarava mogućnost

da bismo mogli postati vrhunski kuhar. Zbog toga vrlo dugo ostajemo
zaglavljeni ondje.
Na svu sreću, priprema hrane u kuhinji ujedno je i faza našeg unu-
tarnjeg putovanja koja nas potiče na potragu za integritetom, a upravo
nas usvajanje integriteta na kraju spašava iz slijepe ulice.
Pojam integriteta u kontekstu ovog unutarnjeg putovanja odnosi se
na čvrstoću ustrojstva našeg ljudskog iskustva. Ako zgrada nije čvrsta,
promjena redovnih obrazaca vremenskih prilika može dovesti do nje-
zina rušenja. Čvrstoća integriteta zgrade ovisi o korištenju prikladnog
građevnog materijala.
U okviru kuhinjskog iskustva integritetu pristupamo vjerodostojno
kad postanemo svjesni koji se sastojci, posuđe i aparati koriste za pri-
premu slastica. U smislu našeg svakodnevnog ljudskog iskustva mi
učimo preciznu funkciju fizičkih, mentalnih i emocionalnih elemenata
koji sudjeluju u stvaranju toga iskustva.
Kulminacija naše potrage za integritetom jest u zračenju budne vizije
našeg srca, a ne u pokušajima da ispunimo san koji netko drugi sanja za nas.

Intimnost
Sljedeća faza našeg unutarnjeg putovanja započinje kad u srcu shva-
timo da pripremljena hrana mora u potpunosti izblijedjeti u odnosu na
kvalitetan razgovor i potrebnu prehranu kako bi ispunila svoju svrhu.
Drugim riječima, život se ne sastoji samo u življenju u kuhinji. Ako
ne dođemo do te spoznaje, neminovno ćemo prekuhati hranu ili je
zaboraviti pa će se pokvariti.
Zahvaljujući toj spoznaji naposljetku ćemo napustiti kuhinju i vra-
titi se na svoje mjesto u restoranu na kojem smo sjedili kad smo počeli
razmišljati o izvoru svoje nelagode.
Kad se vratimo na svoje mjesto, drugima se može činiti da se ništa
nije promijenilo. Izvana možemo ostati sasvim slični onoj osobi koja
je upitala: »Zašto mi se to stalno događa?«
Istina je da još uvijek prebivamo u onom istom ljudskom iskustvu
kakvo smo imali prije nego što je započelo naše unutarnje putovanje.
22 ALKEM IJA SRCA

Međutim, sad na sve događaje drukčije reagiramo. Sjedimo opušteni,

uživamo u svom objedu, s lakoćom razgovaramo s drugima, a prema
konobaru se odnosimo s poštovanjem i zahvalnošću. Preplavljeni smo
svjesnošću veličanstvenosti naše ljudskosti. Cijenimo dar života. Sva
naša fizička, mentalna i emocionalna iskustva postaju sredstvo kojim
se prepuštamo nježnom zagrljaju intimnosti.
Značenje intimnosti u kontekstu ovog putovanja otkriva se kad svaki
susret koji nam se dogodi predstavlja od Boga poslanu priliku da pogledamo
dublje u vlastitu unutrašnjost.
Do kulminacije naše potrage za intimnošću dolazi kad svoja životna
iskustva poštujemo onakva kakva jesu, umjesto da se ponašamo kao da bi
trebala biti drukčija.

Portal
Kao ni autentičnost i integritet, intimnost nije odredište. Ona je isku-
stveni portal koji vodi u vrlo očiglednu, ali istodobno duboko skrivenu
stvarnost.
Kao što nas ispunjeno iskustvo integriteta uvijek očekuje s onu stranu
potrage za autentičnošću, i kao što nas punoća iskustva intimnosti
očekuje s onu stranu potrage za integritetom, tako postoji i iskustvo
koje nas očekuje s onu stranu nježnog zagrljaja intimnosti.
Zahvaljujući intimnosti postajemo svjesni iskustva života onakva
kakvo stvarno jest. No, takva izjava sastoji se samo od riječi ispisanih
na stranici knjige. Iskustvo do kojega nas intimnost vodi ne može se
prenijeti riječima, a do njega ne možemo stići putem mentalne kon-
templacije. Naime, mentalno tijelo ne posjeduje dovoljno velik rječnik
za prenošehje doživljenih parametara ovoga iskustva. Mentalno tijelo
svojstvo je kojim se koristimo da bismo intelektualno shvatili svoja
energetska iskustva i interakcije s fizičkim svijetom preveli u misaoni
oblik. Njegov je jezik razmišljanje, analiza i razumijevanje. Kad je riječ
o carstvu osjećaja, mentalno tijelo jest bespomoćno.
U ovoj ćemo knjizi o iskustvu koje nam je dostupno kroz portal
intimnosti govoriti kao o ulasku u razgovor s neizrecivim.
 Spoznavanje 23

Sljepilo
Stranac, hodajući ulicom kasno jedne večeri, susretne muškarca koji se
spustio na ruke i koljena ispod ulične svjetiljke. Očito je da nešto traži.
»Jesi li nešto izgubio?« stranac upita čovjeka na tlu.
»Da, izgubio sam važan ključ.«
»Mogu ti pomoći da ga nađeš?«
»Hvala ti, cijenim tvoju pomoć.«
Neko su vrijeme zajedno tražili. Područje osvijetljeno uličnom svje-
tiljkom bilo je usko, tako da im je trebalo samo nekoliko trenutaka da
ga detaljno pregledaju.
»Jesi li siguran da si ovdje izgubio ključ?« upita stranac.
»Ne, nisam ga izgubio ovdje. Izgubio sam ga kod kuće.«
»Zašto ga onda tražiš ovdje vani, ispod ulične svjetiljke?«
»Zato što u mojoj kući nema struje.«
I mi smo u situaciji u kojoj nam svjetlost kod kuće ne radi pa ono što
je u nama tražimo ondje gdje ga ne možemo naći - negdje u vanjskom
svijetu.
Svi mi na isti način tragamo za odgovorima na svoja najvažnija
pitanja. Tragamo u skladu s percepcijom koja nam je trenutačno dos-
tupna - istražujući različite materijalne aspekte svog fizičkog postojanja,
obavljajući mentalne analize razmišljanjem i istražujući misli drugih.

Pitanja na koja ne bi trebalo odgovoriti

Postoje pitanja koja nisu postavljena da bi se na njih odgovorilo. Samo
ih treba postaviti.
Ako pokušamo odgovoriti na takva pitanja, u svakom slučaju to
činimo pomoću procesa razmišljanja i odgovore primamo samo kao
mentalne ideje. Ako se zadovoljimo s mentalnim idejama, to znači
da smo zadovoljni s informacijama, a ne tražimo znanje. Informacija je
misaoni oblik koja sadrži samo mentalnu komponentu. Znanje, pak,
sadrži integriranu fizičku, mentalnu i emocionalnu komponentu.

. j ■
24 ALKEM IJA SRCA

Kad na pitanje ne odgovaramo mentalno, nego odlučimo ostati u rezonanciji

pitanja, odgovor se otkriva organski u našem životu kao integrirano
fizičko, mentalno i emocionalno iskustvo.
Takav pristup postavljanju pitanja možda nije prikladan za sva
pitanja. No, vrlo je djelotvoran instrument kad je riječ o promišljenom
temeljnom iskustvenom znanju o onome što se ne može izgovoriti u
našem svakodnevnom iskustvu.
Što su naša pitanja ozbiljnija, to je ozbiljnije i životno iskustvo koje
pokrećemo kad na njih ne odgovaramo mentalnim idejama. Ako
znamo postavljati pitanja, a da ne odgovaramo na njih, to je umijeće
pokretanja otkrivenja.
Mogli bismo upitati: »Koje je pitanje važno postaviti?« Postavljanje
takvog pitanja, a da na njega ne odgovaramo mentalno, otvara para-
metre našeg osobnog iskustva na obzorju neograničene mogućnosti.

Tri pitanja
Postoje pitanja koja, kad ih iskreno postavimo, u nama obnavljaju
svjesnost o stvarnosti koja je postala skrivena.
U ovoj knjizi tu stvarnost nazivamo »neizrecivom«. Namjerno sam
je prozvao neizrecivom kako bih naglasio da je ne možemo shvatiti
isključivo mentalnim pristupom. Kad se u nama obnovi svjesnost o toj
stvarnosti, njezina vibracija zrači u sve aspekte našeg životnog iskustva.
Ta tri pitanja glase:
1. Što sam ja? Ne pitamo tko smo. Ako pitamo tko smo, time
otvaramo mogućnost pojave odgovora koji se odnose na našu
osobnost. Tko je povezano s idejama i osobinama ponašanja, a
ne sa svjesnošću naše izvorne biti.
2. Što je Bog za nas? I u ovom je pitanju bolje ne koristiti riječ tko.
Kad je Bog tko, neminovno se povezujemo sa sustavima uvjerenja
utemeljenim u našoj kulturi.
3. Gdje sam ja sad? To je pitanje koje rijetko kad postavljamo jer
pretpostavljamo da znamo gdje smo, kao što smo skloni pogrešno
pretpostaviti da smo konceptualna i bihevioralna osobnost koju
smo izmislili - vanjski identitet s kojim se susreće svatko u našem
 Spoznavanje 25

životu. Također smo skloni pogrešno pretpostaviti da je Bog

osoban identitet kakvim ga predstavljaju naše religije, identitet
stvoren u ograničenjima našeg ljudskog uma. Na sličan način
pogrešno pretpostavljamo da to gdje se nalazimo ovoga trenutka
određuje naša fizička adresa ili geografska lokacija naših životnih
okolnosti. No, je li uistinu tako?

Razlog zbog kojeg se možda mučimo s odgovorima na ta tri pitanja je u

tome što automatski nastojimo dati bilo fizički bilo mentalni odgovor.
No, ni fizički ni mentalni aspekti našeg Ijudskog iskustva nisu sposobni
odgovoriti ni na jedno pitanje na koje je odgovor dostupan samo kao
vibracijska transmisija.
Stoga, ako ponovno ne aktiviramo svoju sposobnost izravnog odnosa
prema svojoj vibracijskoj biti, nećemo otkriti te odgovore, čak i kad su
nam bliži od zraka koji udišemo.
Samo svjesnim odbacivanjem sljepila započinjemo putovanje buđe-
nja, koje nas vodi od nesvjesnog života prema svjesnom razgovoru s
neizrecivim.
 Drugo poglavlje

Put svjjesnosto

Naša svijest putuje svrhovitim energetskim putem kako bi ušla u naše

iskustvo života na zemlji. Njezino nam je postojanje pred očima, ali
ostaje skriveno dok nam se ne pokaže. U ovoj knjizi to ćemo nazivati
putem svjesnosti,—------— —
Jednom kad shvatimo kako nam je taj energetski put stalno na
vidjelu - pa ipak potpuno skriven od naše svjesnosti dok na njega ne
obratimo pažnju - mogli bismo se pitati koji su nam još dijelovi ljud-
skog iskustva skriveni.
Taj je energetski put svjesnosti najjasnije vidljiv u početnom razvoju
novorođenog djeteta. Dijete je najprije emocionalno biće; ono može
samo izražavati osjećaje. Tada, kako uči koristiti svoje emocije za
komunikaciju, postupno dolazi do mentalne svjesnosti. Poslije toga
postaje dovoljno svjesno da bi pružilo ruku i namjerno uhvatilo nešto
te zadržalo fizički kontakt s time.
Iako se djetetove emocionalne, mentalne i fizičke osobine istodobno
razvijaju, postoji sustavni energetski put kojim djetetova svjesnost s
namjerom putuje kako bi u potpunosti došla u kontakt sa životom na
zemlji.
Put se kreće od emocionalnog, preko mentalnog, do fizičkog područja.
28 ALKEM IJA SRCA

Sedmogodišnji ciklus
Put svjesnosti, koji vodi od emocionalnog, preko mentalnog, do fizičkog
područja, kojim smo putovali i nastavljamo prelaziti kako bismo ušli
u svoje sadašnje iskustvo života na zemlji i manifestirali ga, također je
jasno uočljiv u takozvanom sedmogodišnjem ciklusu.
Em ocionalno: Prvih sedam godina života smatraju nas djecom.
Prihvaćeno je da smo u djetinjstvu uglavnom emocionalna bića. Mi
smo doslovce energija koja se spontano kreće.
M entalno: Oko sedme godine napuštamo djetinjstvo i tada nas
smatraju dječacima i djevojčicama. Kao dječaci i djevojčice ulazimo u
obrazovnu instituciju kojoj je cilj našu svjesnost usmjeriti u mentalno
tijelo. Učimo čitati, pisati, računati i djelotvorno komunicirati koristeći
se skupom unaprijed određenih slova i brojeva.
Fizičko: Poslije sljedećih sedam godina, negdje oko četrnaeste, više
nas ne smatraju dječacima i djevojčicama, nego tinejdžerima. Kao tinej-
džeri doživljavamo fiziološku preobrazbu fizičkog tijela koja označava
početak fizičkog iskustva. Tu fizičku preobrazbu nazivamo pubertet.
Poslije puberteta dolazi do konkretnog pomaka u našem odnosu prema
vlastitom fizičkom iskustvu. To je, primjerice, vidljivo u odnosu prema
vlastitoj seksualnosti. Prije puberteta dječaku i djevojčici je ljubljenje
dvoje odraslih ljudi gadljivo, a poslije se javlja duboka privlačnost
prema tom iskustvu.
Poslije sljedećih sedam godina navršavamo dvadeset prvu i više
nismo tinejdžeri. Postajemo mladi ljudi. Najčešće slavimo kako bismo
obilježili prelazak u odraslo doba i dovršenje cikličnog putovanja od
djetinjstva (emocionalna faza), preko tinejdžera (mentalna) do odrasle
dobi (fizička). Slavimo zato što je u tom trenutku dio našeg putovanja
završen, ali sljedeći dio počinje istoga trenutka.

Pravi prolaz
Na zemlji je bilo razdoblja kad smo bili itekako svjesni puta svjesnosti
i sedmogodišnjeg ciklusa.
U tim razdobljima zajednice su sudjelovale u prijelazima, olakšava-
jući svojim članovima napredovanje putem svjesnosti, kako bi zadržali
 Put s vj e s n o s t i 29

integritet svoje svjesnosti dok prolaze kroz prva tri sedmogodišnja

ciklusa. Ta svjesna pomoć na putu svjesnosti postojala je kad smo bili
usklađeni sa svojom praiskonskom prirodom - kad smo carstvo prirode
prihvaćali kao svog učitelja.
Korisno je okrenuti se vlastitoj unutrašnjosti i izvući svoju praiskonsku
prirodu u prvi plan svijesti - ne da bismo joj se vratili, nego da bismo
je integrirali. Kad integriramo svoju praiskonsku prirodu, možemo
napraviti pomak od svoje vezanosti za vanjskog učitelja, odnosno
oblik, prema unutarnjem učitelju, vibraciji. Kad svjesno i iskustveno
napravimo taj pomak, to je skok koji nam razotkriva evolucijsku svrhu
čovječanstva.
Svoju praiskonsku prirodu možemo bez ikakva napora integrirati
pričanjem priče. Pričamo priču koja nas podsjeća na pravi put za našu
svjesnost kojim se treba kretati da bi ušla u iskustvo na ovoj zemlji.
Taj pravi put možemo nazvati i obredom odrastanja. Alkemija srca jest
obred odrastanja.

Obred imenovanja
Ispričat ćemo priču o obredu odrastanja, onakvom kakav bismo mogli
proživjeti kad svjesno prihvatimo svoju praiskonsku prirodu. To je
priča o obredu imenovanja.
Taj se obred odnosi na sagledavanje uspomena.
Kad se dijete rodi u zajednici koje prihvaća praiskonsku svjesnost,
ime ne dobiva slučajno. Primjerice, ne dobiva fizički odabrano ime
povezano s njegovim precima. Isto tako ne dobiva ni mentalno oda-
brano ime koje se može odabrati s popisa u nekoj knjizi. Ne dobiva ni
emocionalno odabrano ime koje bi trebalo udovoljiti osjećaju vlastite
važnosti nekih članova obitelji.
Zajednice koje prihvaćaju svoju praiskonsku svjesnost shvaćaju da
je djetetov ulazak u život blisko povezan sa svakim dijelom života u koji
ulazi. Stoga se trenutak njegova rođenja ne doživljava kao nešto odvo-
jeno od društvenih uvjeta, izmjene godišnjih doba ili od duge uvijek
promjenjivih lica koje svaki djelić svemira pokazuje u tom trenutku.
Dijete tako dobiva ime koje odražava osobnost toga trenutka u kojem
30 ALKEM IJA SRCA

izlazi iz maternice i ulazi u život na zemlji. Dijete zato može dobiti ime
Čudni Vjetar, Puno Vrana ili Prva Rosa.
Takvo dijete uglavnom odrasta pod budnim očima svih odraslih
članova zajednice. Od rođenja mu je dopušteno da bude spontana
energija u pokretu kako bi u potpunosti moglo istraživati i integrirati
parametre svog emocionalnog tijela. Isto tako, pažljivo promatrajući
na koji se način kreće djetetova energija, stariji su u stanju odrediti je
li to dijete ponovno utjelovljenje osobe koju poznaju.
Kad dijete navrši sedmu godinu i postane dječak ili djevojčica, obavlja
se sljedeći obred imenovanja. Tada dobiva ime koje odražava ono što
su odrasli uočili o načinu gibanja njegove energije na zemlji tijekom
prvih sedam godina. Može dobiti ime kao što je Lelujavi Cvijet, Blaga
Kornjača ili Vjetar u Travi.
Tada odrasle osobe preuzimaju odgovornost kao učitelji djece. U
takvoj zajednici zadatak je roditelja da zajednički brinu za svu djecu
i štite ih, ali prihvaćeno je da mladi roditelji još nisu dovoljno mudri
da bi učili djecu. Zato u domorodačkim zajednicama mudrost djeci
prenose djedovi i bake.
Kad sedmogodišnji dječak ili djevojčica dobiju novo ime, više navečer
ne smiju slobodno trčati oko vatre. Upućuje ih se da sjednu i obraćaju
pažnju na priče starijih. Te priče pokreću svjestan početak razvoja i
integracije mentalnog tijela.
Otprilike u četrnaestoj godini smatra se da su dječaci i djevojčice
spremni za ulazak u odraslo doba, a taj se trenutak obilježava još jednim
obredom imenovanja. U toj prigodi dobiveno ime odražava ono što
su odrasli uočili o mentalnoj sposobnosti dječaka ili djevojčice. Dijete
stoga može dobiti ime kao što je Nježno Gleda, Sluša Poput Planine ili
Zna Kao Qrao.
U tom razdoblju dječaci i djevojčice koji izrastaju u mlade ljude uče i
dobivaju fizičke odgovornosti u zajednici, kako bi samopouzdano mogli
postati sposobni i odgovorni muškarci i žene. Mnogi zadaci odnose
se na općenite životne vještine, ali svaki pojedinac ujedno dobiva
odgovornosti koje su odrasli pažljivo odabrali u skladu s njegovim
jedinstvenim izražajem mentalne sposobnosti.
Da bi se označio prijelaz iz razdoblja pretežne mentalne aktivnosti
na sve veće fizičko sudjelovanje u zajednici, jača se njihova svjesnost o
 Put s vj e s n o s t i 31

tijelu. Prolaze kroz obredna iskustva u kojima se njihovo fizičko tijelo

ukrašava crtežima, piercingom i tetovažama.
U dvadeset prvoj godini mladi ljudi dobivaju konačno ime - ime
koje nose na svom putovanju prema starosti. To ime odražava način
na koji su se držali u svojim fizičkim, mentalnim i emocionalnim
iskustvima. Takvo ime može biti Trči Kao Jelen, Divlji Ratni Konj ili
Smije Se Kao Dim.

Potraga za vizijom
Za vrijeme posljednjeg obreda imenovanja mlada je osoba u potpunosti
odvojena od zajednice i doživljava iskustvo nazvano potraga za vizi-
jom. Među mnogobrojnim obredima odrastanja koji su dio tog obreda,
osobito su važne dvije inicijacije:

• Svjesnost mlade osobe koja pristupa inicijaciji širi se onkraj

opažajnih ograničenja njezina svjetovnog iskustva. To se
postiže fizičkim kretanjem, kao što je ritmično plesanje koje traje
cijelu noć ili konzumiranjem biljnih lijekova koje daje vrač. Cilj
te inicijacije jest izravnim iskustvom osnažiti transmisiju osobe
koja je ne samo pripadnik zajednice, nego blisko sudjeluje u
zbivanjima cijelog svemira.

• Mladu se osobu odvodi u izdvojeno područje gdje se oko nje

na tlu nacrta krug ili se napravi od kamenja, nakon čega osoba
mora ostati u granicama kruga dok netko ne dođe po nju. Tada
je četiri-pet dana ostavljaju samu, samo s vodom za piće. Cilj je
te inicijacije potaknuti osobu da doživi izravno iskustvo vlastite
energije - susret s vibracijskim stanjem postojanja. Budući da je
naša svrha stanje postojanja, a ne djelovanja, taj energetski susret
s vibracijskom biti vlastitog bića pomaže mladim ljudima da
dožive viziju vlastite životne svrhe.

Kad se osoba ponovno vrati u zajednicu, ispunjena je svjesnošću o

svojoj svrsi u okviru te zajednice, a istodobno i svjesnošću o vlastitoj
bliskoj povezanosti s cijelim svemirom. Takva namjerno izazvana i
utisnuta vizija budi dubok osjećaj osobne i kolektivne odgovornosti.
 32 ALKEMUA SRCA

Inicijacija u odraslu dob također je temelj na kojem sazrijevaju sva ostala

iskustva, omogućujući pojedincu da svoja životna iskustva usmjerava
prema zrelosti.

Svjesnost ili nesvjesnost

Priroda našeg ljudskog iskustva takva je da nastavljamo raditi ono
što mislimo da bismo trebali, bez obzira na to jesmo li svjesni da to
radimo ili nismo.
Tinejdžeri nesvjesno znaju kako se od njih očekuje da na neki način
označe svoje fizičko tijelo, kako bi potvrdili kretanje svoje svjesnosti
od mentalnog prema fizičkom stanju. Zato rade tetovaže ili stavljaju
naušnice. Ako ih ne vodi mudra starija osoba, obred piercinga i tetovi-
ranja može se pretvoriti u pokazatelj buntovništva, kao i u sredstvo
kojim ublažavaju i kontroliraju unutrašnju nelagodu. Na taj način
obred odrastanja, sveti čin, postaje reakcionarno ponašanje i ovisnički
pokazatelj vlastitog smisla za modu.
Pri kraju svog trećeg sedmogodišnjeg ciklusa mladi ljudi intuitivno
znaju kako se od njih očekuje da se odvoje od zajednice i prožive obred
kojim će promijeniti svoju svijest. Shodno tome, odvoje se od odraslih,
kupe bačvu piva, možda nabave i neke druge opijate te prirede zabavu
na kojoj će se opiti.
Drugim riječima, kad nemaju nikoga tko bi ih u tome vodio, mladi
Ijudi nesvjesno se opijaju upravo u onom trenutku kad bi trebali svjesno
doživjeti moć svog unutarnjeg oltara. Potencijalno iskustvo prve pričesti
postaje nešto sasvim drukčije - početak autodestruktivne zbunjenosti.
Kad nemaju starijih, djeca ove zemlje izgubljena su u divljini. Pa
ipak, mi radimo ono što bismo trebali raditi, bez obzira na to jesmo li
toga svjesni ili nismo. Ako ne znamo zašto to radimo, tada to radimo
nesvjesno.
Kad u obrede odrastanja krećemo svjesno, oni nas integriraju. Kad
u njih ulazimo nesvjesno, oni dezintegriraju.

fcv
 Put s v je s n o s t i 33

Naše nesvjesne molitve

Mladić je hodao pustinjom u pratnji starijeg muškarca. Hodali su satima
kroz prekrasnu divljinu daleko od svijeta, kad su naišli na veliku i neo-
bičnu stijenu. Bila je ružno ispisana grafitima i okružena krhotinama
razbijenih pivskih boca.
»Ovo je sveto mjesto«, s poštovanjem je rekao starješina. »Moramo se
nakratko zaustaviti da se pomolimo i ostavimo malo svetog duhana.«
»Sveto mjesto!« prigovorio je mladić. »Pogledaj kako izgleda. Kao
smetlište!«
»Da, to je sveto mjesto«, blago je odvratio stariji. »Ljudi ovamo dolaze
i osjećaju energiju ovog mjesta. Ono im se obraća glasom koji više ne
poznaju, oni shvaćaju da je to oltar i osjećaju da bi ga trebali obići kako
bi ih to mjesto promijenilo.«
Starješina je nastavio tihim glasom: »No, ostalo je vrlo malo starijih
ljudi koji nas tome mogu poučiti. Umjesto toga se ponašamo na jedini
način koji poznajemo. Pijemo pivo, označavamo stijene simbolima koji
su izraz naše zbunjenosti i razbijamo boce kako bismo izrazili svoj
bijes. Umjesto da se ponašamo u skladu sa svojim godinama, mi izra-
žavamo svoj bijes. Naše su svete molitve postale destruktivne čarolije
koje nesvjesno usmjeravamo na zemlju.«
Starješina je pažljivo uzeo prstohvat duhana iz svoje vrećice i spustio
ga na tlo. »Ovdje ćemo zajedno reći nešto o moći ovog mjesta.«
 Treće poglavlje

Priče koje pričamo

Frank živi vrata do vrata s uspješnim uzgajivačem zečeva. Uzgajivač

zečeva uzgaja mnoge cijenjene zečeve, ali o posebnom primjerku
Fluffyju često govori s ponosom. Fluffy je najljepši nagrađivani zec
kojeg je uzgojio. On je ujedno i namijenjen za rasplod te ima velik broj
dragocjenih potomaka. Što je još važnije, Fluffy je uzgajivačevoj kćeri
najdraži ljubimac. Njezin dan počinje i završava s Fluffyjem u naručju.
Jednoga jutra Frank se probudio i zaprepastio ugledavši što njegov
pas drži u čeljustima. Nježno je izvukao Fluffyjevo mlitavo, zaprljano i
slinom umrljano tjelešce iz Roverovih čeljusti. Ostao je kao skamenjen,
potpuno umrtvljen panikom.
Tada mu se u glavi počela odvijati priča: »Susjed će me sigurno
ubiti. Njegova će kćer doživjeti neizlječivu traumu, a sve samo zato
što je moj glupi pas usmrtio Fluffyja. Za deset godina djevojčica će još
biti na terapijama. Rover je upravo uništio mirno susjedstvo. U gadnoj
sam kaši. Moram nešto učiniti.«
Frank je pažljivo pregledao Fluffyja. Nigdje nije bilo ni traga Roverovih
zubi. Pretpostavio je da je Fluffy uginuo od straha kad ga je Rover
uhvatio. Odšuljao se do ograde i navirio se preko ograde, pogledavši
Fluffyjev kavez i ugledao da su vratašca kaveza širom otvorena. »Rover
36 ALKEM IJA SRCA

je zacijelo nekako otvorio vratašca«, pomislio je, »i zgrabio nesretnog,

bespomoćnog zečića.« Takvo ponašanje nije slično Roveru, ali Frank se
ne može dosjetiti nikakvog drugog objašnjenja. Sto bi trebao napraviti?
Još je bilo rano i Frank je shvatio da se susjedi nisu probudili. Pala
mu je na pamet sjajna, ali i očajna ideja. Odjurio je u kupaonicu, a Rover
ga je pratio u stopu. Izvadio je svoj najbolji šampon i regenerator, a onda
je mrtvom zecu oprao krzno kako se to nikada nije dogodilo nijednom
zecu, živom ili mrtvom. Nakon toga je sušilom osušio mlitavo tjelešce,
sve dok ponovno nije bilo prekrasno paperjasto, onakvo kakvo i treba
imati nagrađivani zec. Naposljetku je iz hladnjaka izvadio mrkvu,
nečujno se popeo preko ograde u susjedovo dvorište i nježno spustio
Fluffyja natrag u njegov kavez, posjevši ga savršeno uspravno, s napola
pojedenom mrkvom u ustima. Zatvorio je vratašca i navukao zasun, a
onda se hitro vratio u svoju kuću. Susjed će pretpostaviti da se Fluffy
zadavio mrkvom i tako će katastrofa biti otklonjena.
Frank je pripremio šalicu kave, a onda doručkovao. Sat kasnije bio
je u dvorištu, puneći vodom Roverovu posudu za vodu, kad je začuo
vrisak svog susjeda. Tada je začuo kako je vrisnula susjedova supruga.
A onda je čuo kako je histerija obuzela susjedovu kćer. Naposljetku je
čuo kako su svi troje počeli vrištati uglas.
Frank je vidio da su se susjedi okupili oko Fluffyjevog kaveza.
Najradije bi pobjegao i sakrio se, ali ga je izbezumljeni susjed ugledao.
Da ne bi izazvao sumnju, Frank je ležerno prišao ogradi, zabrinutog
izraza na licu. Uzgajivač koji je, blijed kao smrt, odmahivao glavom,
također je prišao ogradi.
»Što se događa?« upitao je Frank nastojeći biti uvjerljivo znatiželjan,
ali ne i pretjerano zabrinut.
»Nemam pojma«, izustio je susjed, zbunjen, izbezumljen i nekako
užasnut. »'Kasno sinoć Fluffy je od uboda krpelja uginuo mojoj kćeri
na rukama, a onda smo ga sahranili u dvorištu.«

Umijeće magije
Frankova nam priča pokazuje što se događa kad se oslonimo isključivo
na mentalne i fizičke aspekte svog ljudskog iskustva kao na medij kojim
tumačimo ono što se događa u našem životu.
 P ri če k oj e p r i č a m o 37

Pristup u kojem razmišljamo da razumijemo što se događa u skladu s

onim što fizički vidimo da se događa pred našim očima upravo je ono zbog
čega znamo pobjesniti. To je izvor dramatičnosti u našem životu.
Naše putovanje prema trenutku u kojemu pobjesnimo zbog svega
oko sebe započinje dok smo još djeca i ubrzava se kad završimo u školi
- odnosno kad uđemo u obrazovni sustav.
Bilo da smo toga svjesni ili ne, od trenutka kad počne naše školova-
nje mi smo indoktrinirani umijećem magije. Zapravo, uče nas kako da
postanemo majstori magije. Prva pouka koju dobivamo jest kako čarati
riječima. Riječi su korijen svih čarolija - zato ih dobro moramo naučiti.
Kad svladamo puno riječi, uče nas kako da ih slažemo u rečenice.
Ti sklopovi riječi, rečenice, naše su kletve i vračanja. One i nas i druge
ljude osuđuju na konkretne stavove. Te osude ili stavovi postaju temelj
svih naših sustava uvjerenja.
Kad naučimo dovoljan broj rečenica, tada učimo priče. Te priče čine
povijest. Povijest je verzija stvarnosti mentalnog tijela. Povijest uvijek
pišu pobjednici ili žrtve, a pobjednici i žrtve uvijek lažu, odnosno
pričaju sa stajališta koje je neminovno pristrano.
Onoga trenutka kad prihvatimo bilo koju povijest i bilo koji stav,
automatski prelazimo u mentalni aspekt. To se događa zato što, pri-
hvaćajući priču koju smo čuli, automatski prihvaćamo sredstva kojima
nam je ispričana - magijsko korištenje riječi i rečenica kojima se prenose
konkretni mentalni opažaji. Tada tu istu metodu, isto magijsko umi-
jeće, iste riječi i rečenice koristimo kako bismo sami sebi pričali priče
0 onome što mislimo da nam se događa ili nam se događalo.
Te priče koje pričamo sebi postaju naše priče i misteriji. Moja priča
jest isključivo mentalno tumačenje fizičkih događaja koji se zbivaju u
našem životnom iskustvu. Ta priča ne obuhvaća emocionalni element
1 stoga je nepotpuna.
Na taj način svako naše mentalno tumačenje postaje ono što omo-
gućuje pogrešno tumačenje. Poput Franka, mi priče pričamo na temelju
mentalne analize naših fizičkih okolnosti. Tada postupamo na temelju
svojih zaključaka i pretpostavki, a time pak nastavljamo dramu koja je
ujedno i komična i tragična.
To magijsko korištenje riječi jedan je od aspekata simbola zmije koja
grize vlastiti rep. Taj simbol odražava našu sklonost da progutamo
priče koje sami sebi pričamo.
38 ALKEM IJA SRCA

Prizivanje integracije
Mi smo u stanju odvojiti se od priče koju smo ispričali tako što ćemo
sami sebi ispričati drugu priču, ovaj put integriranu priču čiji je cilj
namjerno nas dovesti do potpune svjesnosti.
Kad se njome koristimo s promišljenom namjerom, ta ista magijska
sposobnost koju svakog dana koristimo da bismo sami sebe zarobili
u dramu ima sposobnost oslobađanja. To se događa zato što svrhovito
korištenje vlastite namjere kako bismo aktivirali integriranu svjesnost
automatski budi emocionalni element koji nedostaje u našim fizičkim
i mentalnim tumačenjima.
Kad se svjesno uključimo u svoj život s fizičkog, mentalnog i emo-
cionalnog stajališta, doživljavamo cjelovitost, odnosno integraciju. Kad
postajemo cjeloviti, samim tim postajemo i sveti, odnosno uzvišeni.
To raskidanje čarolije kako bismo ponovno postali svjesni svoje
cjelovitosti još je jedan element simbola zmije koja guta vlastiti rep. Mi
gutamo sebe u cjelini kako bismo došli do istine.

Karma i posljedice
Rasplitanje čarolija svoje žrtve i pobjednika počet ćemo problemom
karme. Svi smo čuli taj izraz, a možda smo ga i sami spominjali: »To je
loša karma« ili »To je dobra karma.«
Karma je druga riječ za posljedice. Sve je posljedica pa je zato sve
karma. Posljedice označavamo kao »dobre« ili »loše« ovisno o priči
koju ovoga trenutka pričamo sami sebi. Kad nam se čini da posljedice
odgovaraju našoj priči, tada su one »dobre«. Ali, kad prekidaju tok
naše priče,itada su »loše«.
Postoji element točnosti u tvrdnji da je ono što nam se događa ili
loša ili dobra karma. Međutim, jedno od mjerila koje nam pokazuje
da zalazimo u sve dublju svjesnost jest trenutak kad nam postaje očito
da je ono što smo nazivali svojom dobrom karmom zapravo zarobljeništvo u
nesvjesnom, a ono što smo nazivali lošom karmom zapravo ključ našeg oslo-
bođenja i prelaska u integriranu svjesnost.
 Priče koje p r ič a m o 39

S onu stranu ograničenja priče koju sebi pričamo o onome što mislimo
da se događa zapravo ne postoje ni dobre ni loše posljedice. One su
jednostavno posljedice, a sve posljedice jednostavno postoje.
Bilo bi vrijedno postaviti pitanje: »Gdje je pohranjena ta dobra i loša
karma? Gdje je uzročna točka posljedica koje određuju rezonancije
fizičkih, mentalnih i emocionalnih elemenata našeg životnog iskustva?«

Stanje fizičke hipnotiziranosti

Kad nas drugi već smatraju odraslim osobama, svijet sagledavamo na
određen način.
Kad se od nas traži da prepričamo iskustva koja nazivamo svojom
prošlošću, mi iznosimo kronološki niz promjenjivih fizičkih događaja
i okolnosti. Takvo shvaćanje života kao niza fizičkih događaja i okol-
nosti znači da smo zašli u fizički hipnotizirano stajalište. Svijet koji
nam izgleda fizički čvrst i neživ sad promatramo kao svijet u kojemu
nam je sve važno.
Pa ipak, dok promatramo očima novorođenog djeteta, očito je da
dijete svijet doživljava na vrlo drukčiji način. Sudeći po tome kako se
oči djeteta kreću po njegovoj okolini, dijete nema žarišnu točku - kao
da je sve što promatra u stalnom gibanju. Djetetov svijet djetetu izgleda
kao stalna energija u gibanju.
Kvantna fizika govori nam da uistinu ne postoji čvrsta, statična i
beživotna materija - da je sve živo i stalno se giba, bez obzira na to
kako se nama čini čvrstim i beživotnim.
Zašto odrasloj osobi treba jak mikroskop da bi uistinu vidjela ono
što novorođeno dijete doživljava potpuno spontano?

Doživljena percepcija
Kad odrastemo, mi smo fizički hipnotizirani, i to je razlog zbog kojeg
svijet doživljavamo neživim - čvrstim i beživotnim. Mi smo hipnoti-
zirani jer se isključila naša emocionalna svjesnost tijela.
 ALKEM IJA SRCA

Emocionalna svjesnost tijela jest doživljena percepcija. Doživljena

percepcija sposobnost je osjećanja posljedica vlastitih misli, riječi i djela
čak i prije nego što se dogode.
Kad funkcioniramo na temelju sposobnosti doživljene percepcije i
nekoga namjeravamo povrijediti, osjećamo se povrijeđeni čak i prije nego
što svoju namjeru provedemo u djelo. Kad funkcioniramo na temelju
sposobnosti doživljene percepcije, prirodom naše prisutnosti na zemlji
upravlja naše srce.
To je smisao drevne izjave »Gdje postoji ljubav, nema zakona«.
Zakoni su nam potrebni samo kad ne možemo osjetiti posljedice svog
ponašanja.
Ta sposobnost osjećanja ujedno je i opažajno svojstvo koje nam omo-
gućuje da opazimo kako u svemu postoji život, a samim tim i gibanje.
Kad živimo s isključenom ili smanjenom doživljenom percepcijom,
odričemo se punoće iskustva koje nam život na zemlji može ponuditi.

Nesavjesnost
Negdje između sedme i četrnaeste godine isključili smo emocionalnu
svjesnost svoga tijela. Zbog toga bi za nas, kakvi smo sada, bilo nemo-
guće i gotovo nepodnošljivo kvalitetno funkcionirati u svom životu
kad bismo odjednom aktivirali cjelovitu doživljenu percepciju u svijetu
odraslih, kakvim ga doživljavamo.
Bilo bi previše bolno zato što su bolne i posljedice naših misli, riječi i
djela - osobito onakve kako se trenutačno odvijaju u našem nesvjesnom.
Primjerice, ako funkcioniramo na temelju doživljene percepcije,
nepodnošijivo nam je zbog pohlepe baviti se rudarstvom, manipulirati
drugima samo zbog zarade i nezamislivo nam je zarobljavati životinje
u koncentracijske logore zbog proizvodnje hrane.
Kad postanemo odrasle osobe, funkcioniramo prvenstveno na
temelju misaone percepcije, tako što su nam misli hipnotički fiksirane
na prividnu neživost našeg prethodno oživljenog iskustva. Drugim
riječima, mi smo prešli s unutarnjeg vibracijskog iskustva života koje
smo osjećali na fizičko vanjsko iskustvo o kojemu razmišljamo. Takvo
percepcijsko stanje neprestano nas navodi da pažnju usmjerimo prema
 P r i č e k oj e p r i č a m o 41

van, što dalje od bilo kojeg doživljenog uvida o vlastitom izvornom,

emocionalnom stanju.
Sve dok smo u percepcijskom smislu okrenuti prema van, dok smo
u ovom stanju doživljene tuposti, lako nam je u mislima opravdati bilo
koji fizički postupak. U tom stanju osjećajne paralize mi gotovo uopće
nemamo pristupa rezonanciji onoga što u mislima nazivamo savješću,
a to je sposobnost da osjetimo posljedice svoje prisutnosti na zemlji.
Dok funkcioniramo s fizički hipnotizirane točke gledišta, naša verzija
savjesti jest ideja utemeljena u mentalnom elementu te predstavlja
unaprijed određen, pravilima ograničen fizički model ponašanja.

Gdje je naša prošlost?

Kad postanemo odrasle osobe, u percepcijskom smislu naše životno
iskustvo sadrži sve što je važno.
Ako se tada osvrnemo na svoje životno iskustvo, doživjet ćemo ga
kao niz nagomilanih fizičkih događaja i okolnosti koje su se događali
do toga trenutka. U skladu s tim, prošlost nam se doima kao nešto
izvan nas jer to je pretpostavka u pozadini svih fizičkih događaja i
okolnosti - oni se odvijaju »izvan nas«.
U promatranju prošlosti kao nečega iza nas, nečega na što se možemo
osvrnuti, nečega izvan nas, krije se percepcijska pogreška. Bez obzira na
to koliko se često i brzo okrenemo, iza sebe ne možemo vidjeti prošlost.
Osim toga, naša prošlost nije izvan nas. Osim raštrkanih predmeta
kojima se okružujemo, a koji dolaze iz naše prošlosti, kad se osvrnemo
oko sebe događaje iz svoje prošlosti ne vidimo oko sebe - vidimo samo
njihove posljedice.
Primjerice, iskustvo koje nazivamo djetinjstvom ne možemo vidjeti
kao nešto što se događa ovdje, na zemlji. Vidimo samo posljedice dje-
tinjstva. Riječ je o tome da prošlost nije iza nas, a ni izvan nas. Prošlost
je u nama te zrači prema van u formi naših trenutačnih okolnosti.
Ako smo u stanju prihvatiti uzročne točke događaja od kojih se sastoji
naše prošlo iskustvo, kako ga nazivamo, od čega je onda trenutačno
sastavljena »naša prošlost«?
42 ALKEM IJA SRCA

Ništa se ne događa
Kad ne funkcioniramo na temelju doživljene percepcije, na svoju se
prošlost osvrćemo kao na nešto što se događa izvan nas, nešto s čime
smo povezali priču. Zato nam se čini da je naša prošlost niz fizičkih
događaja i okolnosti koje se stalno mijenjaju.
Ti se događaji stalno mijenjaju zato što je fizički aspekt našeg isku-
stva ujedno i majstorski čarobnjak. On neprestano mijenja oblik. Stalna
promjena njegova je stalnost. Svaki dan se doima drukčijim, a to stalno
mijenjanje fizičkog izgleda navodi nas da pretpostavimo kako je svaki
dan nov i kako svakog novog dana doživljavamo novo iskustvo.
Svakog se jutra budimo, a vrijeme je drukčije i ljudi stoje na razli-
čitim mjestima, odjeveni u drukčiju odjeću. Jedemo drukčiju hranu i
bavimo se različitim aktivnostima. Obavljamo različite poslove. To nas
navodi da pretpostavimo kako je naš život niz događaja i okolnosti koji
se stalno mijenjaju. Sami sebi pričamo priču koja kaže da je svaki dan
nov jer izgleda drukčije, a tu priču podržava stalno promjenjiv oblik -
trik našeg fizičkog iskustva.
Pa ipak, u pozadini te prividne promjene leži varka. Svjesnost o toj
varci budi se kad pomislimo ili kažemo nešto ovakvo: »Zašto mi se to
stalno događa?«
Nelagodna istina skrivena u pozadini privida stalne promjene
odražava nam se kad god pokušamo promijeniti svoje fizičke okolnosti
ili svoje misli o nečemu, u nastojanju da promijenimo kvalitetu svog
iskustva.
Iz privida stalne promjene osmjehuje nam se skrivena istina.
Osmjehuje nam se kao naš neminovni povratak u istu frekvenciju
unutarnje doživljene nelagode od koje se stalnp pokušavamo osloboditi
u mentalnom i fizičkom smislu.
Ako se naš život uistinu stalno mijenja i uvijek je nov, zašto onda
doživljavamo dosadu? Osjećaj dosade pokazatelj je da se ništa zapravo
ne događa i ne mijenja, usprkos cjelokupnoj vanjskoj aktivnosti - uspr-
kos svim našim mentalnim i fizičkim nastojanjima da promijenimo
kvalitetu svog iskustva.
Samo izgleda da se nešto događa ili mijenja.
 Četvrto poglavlje

Vibracijska razina

Riječ vibracijsko koristi se u ovoj knjizi umjesto riječi duhovno jer je ta

riječ isto onoliko emocionalno nabijena koliko je i neodređena. Riječ
vibracijsko, pak, nagovještava nešto što je ključno kad namjeravamo
stupiti u razgovor s neizrecivim - a to je važnost osjećaja.
Riječ duhovno, zato što je već idejno ograničena, može uzrokovati
nenamjerno razdvajanje. Onoga trenutka kad sebe identificiramo kao
»duhovnu osobu«, možda nesvjesno pretpostavljamo da na zemlji ima
ljudi koji nisu duhovni. No, tko nije duhovna osoba? Samo kad smo
fizički hipnotizirani, kad smo zaokupljeni stalnim mentalnim tuma-
čenjem vlastitih iskustava, tada opažamo da su neki ljudi duhovni, a
drugi nisu.
Definirajući sebe kao duhovnu osobu otvaramo se mogućnosti
pogreške ili usvajanja određenih postupaka koje smatramo karakteri-
stičnim za duhovne ljude. Tada, kad se u jednom trenutku od nas traži
da napravimo nešto autentično, ako taj postupak nije u okvirima naše
definicije duhovne osobe, naći ćemo se u nevolji. Ne možemo se ponašati
autentično, jer takvo ponašanje »nije duhovno«. Kad sebe smatramo
duhovnom osobom, otvaramo se opažajnoj zbunjenosti od koje bi nas
upravo trebala osloboditi ta takozvana duhovnost.
 ALKEM IJA SRCA

Riječ vibracijsko nije opterećena takvom mentalnom i emocionalnom

prtljagom. Neutralna je. Vibracijsko iskustvo jest doživljeni susret, a ne
misaono razumijevanje ili ponašanje koje moramo usvojiti ili izraža-
vati. U tome se krije najvažniji ključ načina na koji trebamo pristupiti
razgovoru s neizrecivim.

Boravak u maternici
Govorili smo kako put svjesnosti kreće od emocionalne rezonancije
djetinjstva, preko mentalne faze tinejdžerskih godina dofizičkih hipno-
tiziranih susreta odrasle dobi.
Međutim, taj energetski put ne počinje trenutkom rođenja i počet-
kom emocionalnog razdoblja djetinjstva. Počinje s maternicom kao
vibracijskom rezonancijom.
Bit vibracijskog stanja jest postojanje. Zbog toga se iskustvo u maternici
može smatrati našim vibracijskim iskustvom. U maternici ne možemo
ništa drugo, nego samo biti.
Dok smo u maternici, naše je biće obuhvaćeno vibracijama - cjelovi-
tošću vibracija koje doživljavamo kroz otkucaje majčinog srca, kolanje
krvi, disanje u plućima, njezin glas, tjelesnu temperaturu, položaj tijela
i ostalo.
Napuštanje maternice označava prijelaznu točku od postojanja
prema djelovanju.

Prvi sedmogodišnji ciklus

U maternigi ne ulazimo odmah u trenutku začeća. Fizičko sredstvo koje
nazivamo svojim tijelom najprije prolazi kroz razdoblje razvoja, koje ga
obogaćuje sposobnošću da prihvati neizmjernost naše vibracijske biti.
Naša svjesnost u fizičko tijelo ulazi otprilike u drugom mjesecu
devetomjesečnog razdoblja trudnoće. Tako u maternici provodimo
sedam mjeseci. To sedmomjesečno iskustvo u maternici naš je prvi
ciklus od sedam.
 Vibracijska razina 45

Zato to sedmomjesečno iskustvo u maternici možemo nazvati

početnim vibracijskim aspektom kojim počinje naše putovanje putem
svjesnosti. Ako promatramo s te točke početka, putovanje koje nas
vodi putem svjesnosti kad ulazimo u svoje iskustvo na zemlji kreće
se od vibracijske faze (maternica), emocionalne (djetinjstvo), mentalne
(tinejdžersko doba) do fizičke (odraslo doba).

Utiskivanje
Riječ utiskivanje u ovoj knjizi odnosi se na namjerni prijenos energetskih
podataka do kojeg dolazi u prvu dvadeset jednu godinu našeg život-
nog iskustva - za vrijeme prvog emocionalnog, mentalnog i fizičkog
sedmogodišnjeg ciklusa.
Budući da je prijenos tih podataka energetski, pojedinac kod kojega
se događa utiskivanje praktički ne može zapaziti stvaran postupak
utiskivanja dok se taj prijenos odvija. Stoga, dok se krećemo kroz prva
tri sedmogodišnja ciklusa i postajemo mentalno i fizički hipnotizirani
svojim iskustvom, prisutnost i utjecaj utiskivanja na kvalitetu našeg
iskustva ostaje skriven.
Cilj tog energetskog prijenosa jest sustavno utiskivanje određenih
podataka najprije u naše emocionalno, a zatim i u mentalno te fizičko
tijelo; tim podacima možemo pristupiti kad razvijemo sposobnost
njihovog prilagođavanja. Utiskivanje je poput energetske tetovaže.
Možemo je smatrati i prenošenjem posljedica u emocionalne, mentalne
i fizičke elemente našeg ljudskog iskustva ili usađivanjem karme iz
prethodnih iskustava u ovaj život.
Utiskivanje počinje dok smo u maternici kao energetski prijenos
- vibracijski obrazac koji se na nas prenosi kroz djeliće iskustva naše
majke. Tada se nastavlja odvijati kao doživljeni dojam tijekom prvih
sedam godina našeg života, kao misaoni dojam (pričanje priča) od
sedme do četrnaeste godine, a poslije toga kao fizički dojam između
četrnaeste i dvadeset prve.
Poslije dvadeset prve godine taj utisnuti obrazac zasjenjuje i nadja-
čava naše životno iskustvo - i mi ostajemo u tom stanju sve dok ga ne
postanemo svjesni i dok svjesno ne počnemo komunicirati s njime.
46 ALKEM IJA SRCA

Vibracijski prijenos
Da bismo ilustrirali taj postupak utiskivanja, proći ćemo kroz različite
faze iskustva koristeći se izmišljenim nizom događaja. Ispričat ćemo
priču koja bi nam trebala pomoći da svjesno integriramo postupak
utiskivanja. Pričajući priču, istražit ćemo dinamiku i učinak događaja
utiskivanja ili prenošenja dijela energetskih podataka, koji se redovito
ponovno pojavljuju u našim sedmogodišnjim ciklusima.
Pričanje ove priče postupno razotkriva na koji način iskustvo uti-
skivanja postaje nezapažena uzročna točka repetitivne prirode mnogih
nelagodnih aspekata našeg životnog iskustva. Drugim riječima, utiski-
vanje je odgovor na pitanje: »Zašto mi se to stalno događa?«
Priču počinjemo od iskustva u maternici - od vibracijskog aspekta
puta svjesnosti. Istražit ćemo događaj koji se ponovljeno utiskuje u
šestoj godini vibracijskog, emocionalnog, mentalnog i fizičkog sedmo-
godišnjeg ciklusa.

Utiskivanje napuštenosti
Događaj do kojega je došlo u osmom mjesecu ciklusa trudnoće, s kojim
počinjemo svoj prikaz utiskivanja, bila je žučna svađa naše majke i
oca. Vjenčali su se, pretvorili se jedno drugome u roditelja i sad se
više međusobno ne podnose. Na kraju krajeva, tko bi želio spavati sa
svojim roditeljima?
Poslije ružne emocionalne svađe otac je izašao iz kuće. U tom trenutku
javlja se snažna emocionalna rezonancija koju bismo mogli nazvati
napuštanjem. Otac je napustio majku i ona to osjeća. Ta rezonancija
napuštanja sastavljena je od emocionalnog dojma koji obuhvaća strah,
bijes i tugu.
Strah, bijes i tuga tri su elementa svakog emocionalnog problema.
Strah se izravno odnosi na fizički element. To je reakcija na postu-
pak koji ugrožava našu fizičku smrtnost. Bijes je izravno povezan s
mentalnim elementom - osveta podrazumijeva razmišljanje! Tuga je
izravno povezana s emocionalnim tijelom i osjećajima.
Dok smo u maternici frekvenciju napuštanja ne doživljavamo kao
emocije straha, bijesa i tuge, nego kao snažne vibracije. Majčino iskustvo
 Vibracijska razina 47

tijekom tog emocionalnog događaja prenosi nam se kroz vibracije,

onako kako njezino fizičko stanje odražava njezin emocionalni susret
u žaru trenutka.
Dok se odvija taj emocionalni sukob majke i oca, rezonancija napušta-
nja prodire u našu svjesnost kroz majčine otkucaje srca, njezino disanje
i krvotok. Ta se rezonancija osjeća u tonu njezinog glasa dok govori i
u kretanju njezinog fizičkog tijela. Zbog toga složenost emocionalnog
obrasca koji se krije ispod iskustva napuštenosti na vrlo precizan način
utječe na našu vibracijsku svjesnost.

Namjerni signal
Vibracijsko tijelo razlikuje se od emocionalnog, mentalnog i fizičkog
utoliko što se u emocionalno, mentalno i fizičko tijelo nešto može uti-
snuti - privremeno ih promijeniti - dok se u vibracijsko to ne može.
Vibracijsko tijelo jednostavno odašilje signal. Kad signal prođe, nema
više nikakvog traga o onome što se dogodilo.
Naše sedmomjesečno iskustvo u maternici koristi se kako bi u
vibracijskom smislu prenijelo signal iz našeg prethodnog utjelovljenja
u sadašnje. Taj se signal namjerno vibracijski prenosi kroz maternicu
u obliku iskustava koja je majka doživjela dok smo bili u maternici.
Drugim riječima, iskustvo naše majke tijekom trudnoće namjerno je
uprizoreno višedimenzionalno iskustvo koje sadrži neobrađene podatke
o našem potencijalu.
Za vrijeme prvih sedam godina našeg života taj se vibracijski prije-
nos namjerno smješta u naše emocionalno tijelo u obliku konkretnih
energetskih obrazaca.
Sve dok smo fizički hipnotizirani svojim iskustvom nismo u stanju
zamijetiti da je to iskustvo utiskivanja apsolutno namjerno. U skladu
s tim, izgleda kao da se sve odvija slučajno, kaotično i besmisleno. To
nam tako izgleda zato što je cijelo iskustvo utiskivanja zapravo energija
u gibanju - energetsko događanje čiju svrhovitost ne možemo opaziti
dok ne posjedujemo emocionalnu svjesnost tijela.
48 ALKEM IJA SRCA

Utiskivanje u emocionalno tijelo

Kad napustimo maternicu, vibracijski signal koji smo primali sustavno
se otpušta tako što se kao obrazac ili tetovaža utiskuje u emocionalno
tijelo.
Da bismo shvatili taj postupak utiskivanja, nastavit ćemo s našim
primjerom. Nakon iskustva napuštenosti između majke i oca, koje se
dogodilo u osmom mjesecu našega iskustva u maternici, prelazimo
na razdoblje kad imamo šest godina, a to je šesta godina našeg prvog
sedmogodišnjeg ciklusa nakon rođenja.
Naši su roditelji nastojali poboljšati svoj odnos i ostati zajedno zbog
svog djeteta. No njih dvoje se zapravo ne podnose. Jasno odražavaju
neriješene probleme onog drugog. Ali budući da su oboje fizički hipno-
tizirani i ne posjeduju emocionalnu svjesnost tijela, vjeruju da probleme
moraju razriješiti tako što će razgovorom, raspravom i postavljanjem
»uvjeta«, a ne pogledom u vlastitu unutrašnjost, promijeniti drugu
osobu. To ih je dovelo u slijepu ulicu - do razvoda.
Dok se odvija proces razvoda, mi se, kao šestogodišnje dijete, prema
tom događaju odnosimo prvenstveno svojim emocionalnim tijelom. Još
ne posjedujemo mentalnu konceptualnu sposobnost da znamo što znači
razvod, niti imamo dovoljno iskustva u fizičkom životu da bismo na
bilo kakav razumljiv način shvatili što uopće obuhvaća razvod između
dvoje ljudi. Za nas je to prvenstveno emocionalno iskustvo - susret s
neugodnim osjećajima.
Dok majka i otac proživljavaju to iskustvo, za nas to znači da se
na površini ponovno pojavljuje rezonancija napuštenosti koja sadrži
emocionalnu zbrku straha, bijesa i tuge. Kroz naše, dječje, iskustvo
doživljene percepcije, ta rezonancija napuštenosti sad se utiskuje u
naše emocjonalno tijelo poput tetovaže. Ona određuje način na koji se
kreće naša energija.
Ta rezonancija određuje stanje u kojemu se neki dijelovi našeg
energetskog sustava više ne gibaju slobodno. To postaje naš emocionalni
obrazac.
 V ib r a cij ska razina 49

Utiskivanje u mentalno tijelo

Prebacit ćemo se u trinaestu godinu, odnosno šestu u našem drugom
sedmogodišnjem ciklusu nakon rođenja. Sad živimo s majkom u
susjedstvu u kojem smo se sprijateljili s jednom osobom. Budući da
sad očigledno imamo problema s osjećajem napuštenosti, gotovo se
opsesivno držimo te osobe. Ona je naš najbolji prijatelj na cijelom svijetu.
Jednoga dana roditelji našeg najboljeg prijatelja saznaju da se zbog
posla moraju preseliti u drugu državu i za dva tjedna ostali smo
bez svog prijatelja. Ponovno doživljavamo rezonanciju napuštenosti,
sastavljenu od emocionalne zbrke straha, bijesa i tuge. Međutim, iako
taj događaj na nas ostavlja dojam snažnog emocionalnog iskustva, mi
ga ne doživljavamo tako.
Tada već idemo u školu, gdje nas uče magiji. Shodno tome, prema
tome se iskustvu odnosimo mentalno - konceptualno. Taj događaj
proživljavamo pričajući sebi priču o tome tko jesmo i o prirodi svijeta u
kojemu živimo. Kroz tu priču uspostavljamo svoj sustav uvjerenja. To
postaje »naša priča«, stvaranje misterija. Kroz pričanje priče rezonancija
napuštenosti tetovira se u naše mentalno tijelo.

Utiskivanje u fizičko tijelo

Prebacit ćemo se u dvadesetu godinu, šestu u našem trećem sedmo-
godišnjem ciklusu nakon rođenja. Sad smo mladi muškarac, zaljubljen
preko glave, i stojimo u crkvi čekajući svoju voljenu. Sad već imamo
duboko utisnutu traumu napuštenosti i stoga smo voljenu djevojku
zamolili da se vjenča s nama tri dana nakon prvog spoja.
Nestrpljivo čekamo pred oltarom. To će biti najljepši dan našeg
života. Stalno pogledavamo na sat dok minute polako prolaze. Na
kraju shvatimo da smo ostavljeni pred oltarom. Ponovno se u nama
budi rezonancija napuštenosti, zbrka straha, bijesa i tuge.
Iako imamo snažnu emocionalnu reakciju na ono što se događa, za
nas to nije pretežno emocionalno iskustvo. Iako ponovno sebi pričamo
priču o onome što se događa tog trenutka, to za nas više nije ni pretežito
mentalno iskustvo.
50 ALKEM IJA SRCA

U dvadesetoj godini naša je svjesnost čvrsto hipnotizirana fizičkim

elementima našega iskustva. Shodno tome, iskustvo napuštenosti sad
je prvenstveno fizička okolnost ili stanje te je u skladu s tim i izraža-
vamo: »Kako se samo usudila takvo nešto mi napraviti baš danas, dok
su svi ovi ljudi ovdje?« Rezonanciju napuštenosti uočavamo u skladu s
fizičkim okolnostima u kojima smo se našli. Na taj se način rezonancija
napuštenosti utiskuje u fizički vid našega iskustva.

»Zašto mi se to stalno događa?«

Preskačemo sedam godina, u svoju dvadeset sedmu godinu. Sad smo
uspješna osoba. Četiri smo godine studirali i dobili diplomu koja nam
je omogućila da dobijemo unosno radno mjesto.
Budući da imamo puno potreba i tešku traumu napuštenosti, marljivo
smo radili, noćima učili, družili se s pravim ljudima, odijevali pravu
odjeću i pojavljivali se na pravim mjestima.
Jedne večeri, kad smo zbog pića postali manje suzdržani, šef nam
daje do znanja da smo mi prava osoba za položaj koji se otvara krajem
mjeseca. Zbog svojih unutarnjih potreba ta nam, u pijanstvu ispričana
priča, izgleda sasvim uvjerljiva.
Na dan dodjele promaknuća naš šef taj posao daje našem kolegi,
osobi za koju smo vjerovali da nam je najbolji prijatelj. Slomljeni smo.
Uz to smo i postiđeni jer smo svima rekli da ćemo dobiti promaknuće.
Ispod navale tjeskobe osjećamo kako se javlja rezonancija napu-
štenosti. Osjećamo da nas je šef napustio, kao i naš najbolji prijatelj na
poslu, osjećamo da je bilo uzalud dugogodišnje studiranje i sva naša
društvena angažiranost.
Iako đmo emocionalno uznemireni i mentalno bjesnimo, sad smo
konkretno hipnotizirani u odnosu na fizičke okolnosti. Pitamo se: »Kako
mi se to moglo dogoditi? Kako se šef usudio iznevjeriti me? A kako
sam samo puno radio za njega! Je li imalo ikakvog smisla?«
U tom trenutku možemo postaviti pitanje koje nas upućuje prema
uzročnoj točki našeg unutarnjeg previranja. Ako ga iskreno postavimo,
moglo bi nam pomoći da shvatimo ono što se stvarno događa. Pitanje
glasi: »Zašto mi se to stalno događa?«
 Vibracijska razina 51

Emocionalno sljepilo
Imamo osjećaj da nas je netko urekao i ne možemo shvatiti zašto je
tako. Marljivo radimo. Dajemo sve od sebe. Pa ipak, u najvažnijem
trenutku imamo osjećaj da nam nevidljive sile podmeću nogu. »Život
nije fer«, izjavljujemo.
Kad se osvrnemo unazad na svoj život očima koje su sad čvrsto
hipnotizirane nizom fizičkih događaja i okolnosti na osnovu kojih pri-
čamo svoju priču, izgleda kao da u svom životu doista nemamo sreće.
Zbog varke fizičkog elementa svog iskustva - njegove sposobnosti da
svaki dan učini naizgled drukčijim - ne uspijevamo uvidjeti da nam se
od sedme godine ništa novo nije dogodilo.
To ne možemo shvatiti jer svoj život na zemlji više ne gledamo
očima koje mogu uočiti uzročnu točku našega iskustva - očima koje
zamjećuju tu energiju u gibanju.
Naše nam fizičke oči tada mogu pokazati samo različite oblike u
kojima su se pojavljivala prvobitna iskustva u našem djetinjstvu, a te se
fizičke manifestacije stalno mijenjaju jer je ono jedino stalno u fizičkom
elementu našega iskustva to što se neprestano mijenja. Kad svoje životno
iskustvo promatramo kao niz fizičkih događaja i okolnosti, slijepi smo
za ono što ostaje isto. Svojim fizičkim očima ne možemo uočiti ništa
od onoga što ostaje nepromijenjeno. Pa ipak, kad osjećamo nelagodu,
dosadan glas koji se javlja iz naše svjesnosti govori nam o nečemu što
se nikada ne mijenja.
Naše su mentalne oči razumijevanja jednako tako slijepe, jer one
uočavaju samo priču koju sami sebi pričamo o onome što nam se događa
- priču koja sadrži isto onoliko istine koliko i priča koju je Frank sebi
ispričao o tome kako je Fluffy završio u Roverovim zubima. Ako se
ponašamo na temelju svoje priče, nađemo se u istoj onakvoj komičnoj
tragediji u kojoj se našao Frank, i stvaramo istu vrstu drame koju je
i on sam priredio sebi i svojim susjedima. To je komična tragedija do
koje dolazi zato što se previše oslanjamo na analizu.
Kad u mislima stalno analiziramo svoj život, neminovno dolazimo
do nekih upitnih pretpostavki i na kraju se osjećamo kao budale.
Kad odrastemo, naša je nevolja u tome što gotovo uopće nemamo
emocionalnu svjesnost tijela i stoga ne možemo zamjećivati energiju u
gibanju, a posljedica toga je da smo u velikoj mjeri percepcijski slijepi.
52 ALKEM IJA SRCA

Kad se u takvom stanju percepcijskog sljepila osvrnemo unazad

na svoj život - na razvod svojih roditelja kad smo imali šest godina,
na iznenadan odlazak najboljeg prijatelja kad smo imali trinaest, na
čekanje pred oltarom u dvadesetoj i na zamišljenu izdaju našeg šefa
u dvadeset sedmoj - ti događaji nam izgledaju kao posve odvojena
zbivanja koja nemaju ničega zajedničkog. Dogodili su se u različitim
razdobljima našeg života i doimaju se posve nepovezanima.
Pa ipak, indicija našeg tragičnog problema pojavljuje se kao svitanje
sunca i obasjava nas svjetlošću kad god frustrirano uzviknemo: »Zašto
mi se to stalno događa?«

Iznutra prema van

Ako smo u stanju nakratko vratiti sposobnost percepcije inherentnu
svjesnosti emocionalnog tijela, shvaćamo da se ispod tih naizgled nepo-
vezanih događaja nalazi istovjetan emocionalni obrazac - emocionalna
zbrka straha, bijesa i tuge.
Ta konkretna, emocionalno nelagodna rezonancija koja se stalno
ponavlja sad se može izraziti jednom jedinom riječju - napuštenost. No,
budući da smo emocionalno slijepi za stanje vlastitog srca, ne možemo
doći do same biti problema.
Kad smo već odrasli i prošli kroz različita ponavljanja sedmogodišnjeg
ciklusa, ušli smo u bihevioralno iskustvo u kojem je sve što opažamo
preokrenuto iznutra prema van, unazad i naglavačke. Ne možemo
povezati dijelove emocija i zato se ponašamo kao da je učinak našeg
iskustva uzročna točka - kao da je jedini način na koji možemo utjecati
na kvalitetu svog iskustva taj da ga fizički preuredimo ili promijenimo
svoje mepfalno tumačenje toga iskustva.
Uopće nismo svjesni da su te okolnosti na bilo koji način povezane
s emocionalnim obrascem - s energijom u gibanju ili, točnije rečeno, s
energijom koja se ne giba.
Kad taj utisnuti obrazac napuštenosti psihološki više puta utječe
na nas, mi ne shvaćamo da cijeli naš život postaje dvoboj s nevidljivim
emocionalnim obrascem. Sve što radimo jest fizički i mentalni pokušaj
 Vibracijska razina 53

da se nečim suprotstavimo svom osjećaju napuštenosti. Izbjegavamo se

posvetiti nečemu ili nekome. Ne dopuštamo si da se previše približimo
drugima. Na kraju pronađemo posao na kojemu smo nevidljivi i sigurni.
U mirnim trenucima pokušamo smisliti kako bismo se mogli izvući iz
svojih problema analizirajući ga neprestano svojim mentalnim tijelom.
Pitamo se koje fizičke korake možemo poduzeti da nešto promijenimo.
Na kraju odustanemo i pomirimo se s takvim stanjem. Sad smo postali
slični svima ostalima - pasivni.
Naš se život svodi na aktivnosti osmišljene kako bi ublažile unu-
tarnju nelagodu i držale je pod kontrolom, a to nam onemogućuje da
postanemo svjesni vlastite bespomoćnosti.

Emocije su slabost
Budući da ne posjedujemo svjesnost emocionalnog tijela, više ne kori-
stimo svoju doživljenu percepciju kao sredstvo opažanja. Sad je kori-
stimo kao sredstvo za dramu - za izražavanje svog straha, bijesa i tuge.
Kad dramatiziramo, to nije pokazatelj svjesnosti emocionalnog tijela.
Kad ih projiciramo u vanjski svijet, strah, bijes i tuga pogrešan su način
funkcioniranja emocionalnog tijela. Naše vanjsko izražavanje drame
sredstvo je koje koristimo kako bismo privukli pažnju drugih jer još
nismo dovoljno emocionalno sazreli da bismo je mogli pružiti sami sebi.
Fizičko tijelo raste kad mu pružamo i najosnovniju prehranu, tako da
već u dobi od dvadesetak godina fizički izgledamo kao odrasla osoba.
I mentalno se tijelo razvija kad se bavimo najosnovnijim mentalnim
aktivnostima, kao što je učenje čitanja, pisanja i računanja.
No kad navršimo sedmu godinu, ne postoji forum za svjestan ili
promišljen razvoj emocionalnog tijela. Posve suprotno, tada upravo
izlazimo iz razdoblja u priči o našoj ljudskosti u kojoj je nesuzdržano
izražavanje emocionalnog tijela rezervirano samo za djecu, umjetnike,
izvođače, ekscentrike, gay populaciju, mlade djevojke i »emocionalno
nestabilne«. Nesuzdržano emocionalno izražavanje u mentalnom svi-
jetu odraslih smatra se znakom slabosti, ekstravagancije, nestabilnosti,
grešnosti i nedostatka samokontrole.
54 ALKEM IJA SRCA

Posljedice te nerazvijenosti emocionalnog tijela u vanjskom svijetu

možemo primijetiti u ponašanju naših političara. Kad ne mogu provesti
svoju volju, ponašaju se kao sedmogodišnjaci na školskom igralištu.
Nerazvijenost emocionalnog tijela kod ljudske vrste utječe na svaki
dio našeg iskustva u odrasloj dobi. Kvaka 22 toga problema sastoji se
u tome što nam je potrebna svjesnost emocionalnog tijela kako bismo
uočili uzročnu točku i posljedice emocionalne zaostalosti.
Shodno tome, kad se život ne odvija u skladu s našom pričom, mi
odrasli ponašamo se kao nezrela djeca, a malo nas je koji mogu shvatiti
zašto se to događa.

0
 Peto poglavlje

Želim ti
»ugodan«dan

Kad odrastemo, u svom emocionalnom tijelu nesvjesno nosimo stalnu

i sve veću nelagodu. No budući da je ne možemo uočiti, ne možemo
je ni ublažiti.
Zivimo s tom nelagodom nesvjesno prihvaćajući reaktivno pona-
šanje kako bismo kompenzirali to stanje. Reaktivno ponašanje postaju
naše »potrebe« i »želje«. Tada naš život nesvjesno postaje sredstvo za
postizanje unutarnjeg olakšanja koje nikad ne možemo postići jer nismo
ni svjesni da je to ono što nastojimo ostvariti.
Ljudi nas pitaju: »Kako si?«
Mi odgovaramo: »Dobro, hvala na pitanju.« Ili im kažemo da je sve
u redu. Tada dodamo: »Zelim ti ugodan dan.«
Sto znače riječi dobro, u redu i ugodno? Ništa. To su u emocionalnom
smislu prazne riječi koje se redovito pojavljuju u našem rječniku kad
smo emocionalno nemoćni.
Naša je jedina nada u tome da svoj problem uspijemo sagledati očima
svjesnosti. Samo svjesnost o problemu može preobraziti nesvjesne
aspekte našeg iskustva i spasiti nas od »ugodnog« života.
56 ALKEM IJA SRCA

Zlo
Kad postanemo odrasla osoba svoje smo ponašanje kroz utiskivanje i
primjere već oblikovali u skladu s onim što stalno ulazi i izlazi iz našeg
životnog iskustva. Poput živih fotokopirnih strojeva, mi ponavljamo
percepcijski problem svojih roditelja, vršnjaka, svećenika, političara i
poslovnih magnata.
Ponašamo se sasvim naopako.
Ponašamo se kao da je posljedica uzrok. Drugim riječima, ponašamo
se kao da se fizički svijet događa nama, iako on zapravo odražava ono
što se u energetskom smislu događa u nama.
Kad živimo naopako, taj je naš percepcijski problem nešto vrlo zlo.
Važno je neutralizirati emocionalni i religijski naboj koji sa sobom
nosi riječ »zlo«, kako bismo se mogli probuditi iz iznimno teškog per-
cepcijskog problema obuhvaćenog tom riječju. Korisno je izgovoriti
riječ »zlo« naglas i promatrati kakve osjećaje to izaziva u nama. Ti su
osjećaji programirana reakcija. Povezani su s pričom koju sami sebi
pričamo. Oni su kao osuda, posljedica čarolije.
Zlo ponašanje je svako ono koje nastaje na temelju iste percepcijske
pogreške - kad posljedicu smatramo uzrokom i ponašamo se u skladu
s tim. ____________

Zlo ponašanje
Razjasnit ćemo »zlo ponašanje«, odnosno kako to »živimo naopako«,
kako bismo jasno mogli promatrati prisutnost te percepcijske pogreške
u vlastitom životnom iskustvu.
Da bisrrio pokazali kako manifestiramo neku okolnost u svom životu,
možemo zamisliti da smo olovku bacili na pod. Ako olovku držimo u
ruci i bacimo je na drugi kraj sobe, prema načinu na koji se trenutačno
ponašamo na zemlji, vjerujemo da, ako želimo promijeniti način na
koji bacamo olovku, moramo otići onamo gdje je pala i pomaknuti je.
Drugim riječima, ako nam se ne sviđa vlastito tijelo, nešto ćemo
napraviti s njim. Ako nam se ne sviđa naš partner, pronađemo novoga.
Ako nam se ne sviđa naš posao, damo otkaz i potražimo novi posao.
Ako nam se ne sviđa zemlja u kojoj živimo, preselimo se u drugu.
 Ž e l i m ti » u g o d a n « d an 57

Ponašamo se kao da je fizički aspekt našeg iskustva uzročna točka

kvalitete našeg iskustva. Zato kad god se osjećamo nelagodno na bilo koji
način nešto poduzmemo kako bismo poboljšali svoje fizičke okolnosti.
Put svjesnosti razotkriva da je uzročna točka energije koja ulazi i
manifestira se na zemlji zapravo emocionalna. Ona se tada kreće od
emocionalnog, kroz mentalni do fizičkog aspekta. Shodno tome, ako
nešto mijenjamo na sebi u mentalnom ili fizičkom smislu, nastojeći
promijeniti kvalitetu svog iskustva i time poboljšati ono što osjećamo,
to je kao da nastojimo promijeniti način na koji je olovka letjela preko
sobe nakon što je pala, nadajući se da će takvi postupci nekako promi-
jeniti način na koji smo je bacili.
Dakako, svi se ponašamo na taj način, pa nam se to čini normalnim.
No zapravo je takvo ponašanje besmisleno.
Prema putu svjesnosti, olovka u našoj ruci predstavlja emocionalni
aspekt našega iskustva - uzročnu točku. Dok leti zrakom, ona je men-
talni aspekt našeg iskustva - prijelaz od emocionalnog prema fizičkom.
Mjesto i položaj na koje padne na podu fizički su aspekt našeg iskustva
- točka manifestacije. Ako nastojimo promijeniti kvalitetu svog iskustva
(kako se osjećamo u pogledu onoga što nam se događa) mijenjajući svoje
mentalno stanje ili fizičke okolnosti, bavimo se posljedicom kako bismo
promijenili uzročnu točku. To je naopako ponašanje.
Pitanje je što nas je tako hipnotiziralo da povjerujemo kako možemo
promijeniti svoje osjećaje prema nekom iskustvu tako što ćemo ga fizički
promijeniti ili promijeniti svoj mentalni stav o njemu?

Nedjelotvornost
Kad god se osjećamo nelagodno i na svoje iskustvo reagiramo fizičkim
promjenama - poboljšavajući svoje fizičke okolnosti mijenjanjem par-
tnera, posla ili životnih okolnosti - javlja se ista neminovna posljedica.
U početku se osjećamo drukčije jer nam se čini da se promijenilo
naše vanjsko fizičko iskustvo. Međutim, tri do četiri tjedna nakon što
smo napravili bilo koju veću fizičku promjenu u svom životu, u našoj
svjesnosti počinje se javljati onaj isti nelagodni osjećaj koji nas je i naveo
da nešto pokušamo promijeniti.

• CIZ
58 ALKEM IJA SRCA

Iako smo promijenili okolnosti svog iskustva, vrijeme nam otkriva

da se ništa nije promijenilo. Naši su postupci dakle nedjelotvorni. Takvi
su zato što su naše fizičke okolnosti, prema putu svjesnosti koji se kreće
od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog, posljedica izvornog
emocionalnog iskustva koje se događalo tijekom prvih sedam godina
našega života.
Mi to, dakako, ne možemo uočiti. Zašto? Zato što, promatrajući samo
fizički aspekt svog životnog iskustva, nismo svjesni energetskog toka
koji ga stvara. Mi ne shvaćamo da su naše vanjske fizičke okolnosti
uvijek samo odraz nečega drugog - energija u gibanju ili energije koja
se više ne giba.
Fizičko - aspekt našega iskustva za koji smatramo da je najvažniji -
samo je posljedica koja odražava stanje nečega drugog što mi trenutačno
ne vidimo. Mijenjati posljedicu s namjerom da promijenimo uzrok
naopako je ponašanje. Takvo je ponašanje nedjelotvorno.
Sve dok svoj život i dalje promatramo kao isključivo fizičku pojavu ili
kao mentalnu konstrukciju koja se fizički manifestira, naše će nastojanje
da promijenimo kvalitetu svog iskustva ostati nedjelotvorno.

»Stvaranje mira« jest glupost

Istražimo svoje naopako ponašanje s jedne druge perspektive. Ovdje
na zemlji nedjelotvorno je ponašanje nešto uobičajeno i smatra se
normalnim.
Naši se političari ponašaju na taj način u svakom svom poslu u vladi.
Naši mediji život na zemlji sagledavaju na taj način u svakom elementu
svog izvještavanja. Naše brojne religije ponašaju se na taj način jedna
prema drtfigoj, kao i u ritualima kojima se nastoje približiti onome što
je za njih Bog.
Pokazat ćemo tu percepcijsku pogrešku. Trenutačno postoje dva
načina na koji nastojimo ostvariti mir na zemlji, a oni se međusobno
razlikuju prema onome što smatramo uzročnom točkom svog iskustva:

• Kad vjerujemo da je uzročna točka našega iskustva fizička,

ponašamo se kao političari. Zelimo li stvarati mir, svima kažemo:
»Umuknite i mirno sjedite!« kako bismo mogli postići mir. Ako
 Želim ti »u go dan « dan 59

nas ne poslušaju, tada prisilno uvodimo mir šaljući oružane snage

da ograniče druge ljude u skladu s mirom kako ga mi shva-
ćamo. To je pristup čovjeka koji vjeruje da je mir fizičko stanje.
U ljudskoj povijesti nema bilješki o postizanju svjesnosti o miru
nametanjem određenih fizičkih okolnosti drugim ljudima, pa je
glupo nastaviti s takvim ponašanjem. Samo ako smo zli možemo
staviti riječi »prisilno« i »mir« u istu rečenicu.
• Kad vjerujemo da je uzročna točka našega iskustva mentalna,
ponašamo se poput najvećeg broja mirotvornih organizacija. Ako
želimo stvarati mir, pozivamo ljude da donesu proglase o tome
što, prema njihovom uvjerenju, potiče mir, a onda razgovaramo
o tim idejama sve dok se ne suglasimo o proglasu prihvatljivom
za sve. Kad se suglasimo, pozovemo medije i javno potpišemo taj
dokument. Tako se ponašamo ako vjerujemo da je mir mentalna
koncepcija. U ljudskoj povijesti nema zapisa o postizanju svjesnosti
o miru ako se mir shvaća kao mentalna koncepcija, pa je glupo
nastaviti s takvim ponašanjem. Glupost je i ako vjerujemo da
stvaran mir možemo postići »slaganjem« s drugima. Samo ako
smo zli možemo zamisliti da mir može biti posljedica diskusije
ili rasprave.

Ta dva pristupa stvaraju makrokozmos koji odražava mikrokozmos, način

na koji se ponašamo u okviru svog individualnog životnog iskustva.
Prema sebi, svojim obiteljima, ljubavnicima, prijateljima i zajednicama
postupamo na isti način na koji naši političari i mirotvorne organizacije
postupaju kad mir nastoje »ostvariti« promjenom fizičkih okolnosti ili
kroz diskusiju i suglasnost.
Oba su pristupa nedjelotvorna.

Stvaranje onoga što već postoji

Mir nije fizičko stanje, iako ga se može uočiti kroz fizičke okolnosti.
Isto tako nije ni mentalna koncepcija, iako o njemu možemo govoriti
na taj način, kao što to činimo u ovoj knjizi.
Mir u početku opažamo kao mir.
 ALKEM IJA SRCA

Prema Putu svjesnosti, kad osjećamo da smo u miru, taj osjećaj

automatski zrači iz našeg emocionalnog tijela u naše misaone oblike
(mentalno tijelo), a onda se ponovno odražava na nas iz naših vanjskih
okolnosti i kroz njih (fizičko tijelo).
Ideja da moramo »stvarati mir« percepcijska je pogreška koja nas
vodi u pogrešno ponašanje. Mir pripada vibracijskom području. On
već postoji pa nije nešto što moramo stvarati. Cijela je zemlja u miru.
Područje koje zovemo Bliski Istok oduvijek je bilo prožeto mirom. Cijela
je Afrika ispunjena mirom. Ćijeli je naš planet obuhvaćen mirom. Ako
preselite sve ljude iz bilo kojeg ratom i sukobom zahvaćenog područja,
odmah ćete zamijetiti neizmjeran mir koji postoji oduvijek i zauvijek.
Velika je percepcijska pogreška pretpostaviti da moramo stvarati
mir. Ne moramo stmrati mir; moramo postati svjesni uvjeta u svom
trenutačnom ljudskom iskustvu koji zasjenjuju mir koji uvijek postoji.
Mir je nešto što se podrazumijeva. Mir je već dio vibracijske rezonancije
svega stvorenog, a ono što je već stvoreno ne treba ponovno stvarati.

Svjesnost raščinjava
Budući da mir već postoji, mi kroz fizičku i mentalnu aktivnost - kroz
svoja djelovanja - ne možemo preobraziti postojeće iskustvo u isku-
stvo ispunjeno mirom, ljubavlju i radošću. To je kao da pokušavamo
smočiti vodu.
Naš je zadatak da postanemo svjesni što je to u našem trenutačnom
iskustvu što zasjenjuje našu spoznaju o uvijek prisutnom miru. Ako
postanemo svjesni te percepcijske pogreške - pogrešne pretpostavke
da moramo stvarati mir - to će preobraziti naše iskustvo, tako da bismo
bez ikakvih nastojanja mogli spoznati mir koji već postoji.
Da bismo doživjeli tu preobrazbu, ništa ne moramo »raditi«. Trebamo
neke stvari »raščiniti« ili »ne raditi«. Kad shvatimo konfliktan i per-
cepcijski pogrešan problem u kojemu se nalazimo te kad zamijetimo
mehanizme koji su nas i doveli u tu zbrku, dobivamo snagu da raz-
mrsimo i razotkrijemo percepcijsku čaroliju kojom smo bili začarani.
Priča koja se ponavlja u ovom svijetu - da moramo stvarati mir - jest
lažna. To je zla čarolija.
 Ž e l i m ti » u g o d a n « da n 61

Rođenje našeg pretvaranja

Da bismo još dublje bili svjesni kako stanje našeg emocionalnog tijela,
nakon procesa utiskivanja tijekom prvih sedam godina života, postaje
uzročna točka našeg sadašnjeg ponašanja, ponovno se vraćamo primjeru
o putovanju od djetinjstva do odrasle dobi. Ovaj put ćemo iskustvo koje
se odvija promatrati s drukčije perspektive. Ne bavimo se utiskivanjem,
nego promatramo svoje kretanje od prisutnosti do pretvaranja, obraćajući
pažnju na posljedice koje to kretanje ima na naše sveukupno ponašanje.
Počinjemo vraćajući se svom iskustvu šestogodišnjaka, neposredno
prije razvoda naših roditelja. Jednog jutra, dok smo se igrali u predvorju
svoje kuće, vidjeli smo kako dolaze neki posjetitelji. Zbog toga što naši
roditelji nisu bili u stanju vidjeti ništa drugo osim svojih nerazriješenih
iskustava koja međusobno odražavaju jedno drugo, naš je dom bio
ispunjen emocionalnom težinom. Gosti su bili dobrodošla promjena
atmosfere. Obradovali smo im se. Zato smo počeli skakati i glasno
pjevati: »Gosti! Gosti! Imamo goste! Netko nam je došao!« Radosno
smo plesali po kući, pjevajući svoju veselu pjesmu.
Reagirajući na našu spontanost, roditelji su viknuli: »Smiri se i lijepo
se ponašaj! Zar ne vidiš da imamo goste?«
Zbog toga smo stajali nepomični kao kip kad su posjetitelji ušli na
glavna vrata, potiskujući svoju energiju. »A ovo je naše dijete«, rekli
su naši roditelji, pokazujući na nas.
v »Kako se ti znaš lijepo ponašati!« uzviknuli su posjetitelji. Nagnuli
su se i potapšali nas po glavi kao psa, a onda pogledali naše roditelje,
govoreći: »Zaista ste blagoslovljeni kad imate tako dobro odgojeno dijete.«
Oni su nam vjerojatno poklonili više pažnje nego što smo je primili
cijelog dana, a možda i cijelog tjedna - a dobili smo je zato što smo glumili.
Takvo je ponašanje sigurno - toga se sjećamo. Zapamtili smo taj tre-
nutak. To konkretno »ponašanje« koje su nazvali »dobro odgojenim«
pohranili smo u poželjne uspomene. Privuklo je pažnju na nas i zbog
toga smo se osjećali posebni i voljeni. U tom trenutku naša se izvorna
bit malo povukla i nestala u nevidljivom.
Doživjeli smo postupan pomak od prisutnosti prema pretvaranju.
Od toga trenutka naša spontana razdraganost sad budi utisnutu
energetsku uspomenu prekoravanja - rezonanciju koja nas navodi da
62 ALKEM IJA SRCA

pretpostavimo kako nas drugi ne prihvaćaju, a to pak u nama budi

pretpostavku da nismo sigurni.
Od toga trenutka mi dobrovoljno odigravamo svoje »dobro pona-
šanje« da bismo se osjećali sigurni i da bi nas drugi vidjeli. Uvijek
ponavljamo tu svoju predstavu kad god osjetimo onu istu rezonanciju
radosti kako se budi u nama.
Kroz takve događaje rađa se naše reaktivno ponašanje, stvarajući
temelj za naše proračunato i pretenciozno ponašanje odrasle osobe. Sad
postoji mogućnost da ćemo u budućnosti biti »draga osoba«, ona koja
kaže »ne« kad misli »da«, i koja kaže »da« kad misli »ne«.
Dobro odgojenim ljudima ne može se vjerovati jer će reći i napraviti
sve kako bi se osjećali sigurni i kako bi ih drugi prihvatili.

Kako postati »cool« osoba

Prebacit ćemo se na razdoblje otprilike dvije godine poslije puberteta.
Imamo šesnaest godina. Seksualnost više ne doživljavamo kao nešto
odbojno, nego nas privlači kao snažan magnet.
Jednoga dana smo u školskom hodniku uhvatili pogled djevojke koja
živi nedaleko od nas. Njezina fizička prisutnost na čudan i potpuno
neočekivan način utječe na naše osjećaje. Kad god je vidimo, želimo
plesati i pjevati: »Kad god te vidim, osjećam se tako čudno da me to
boli! Ali volim tu bol i ne mogu te prestati gledati!«
Međutim, kad god se u nama probudi ta spontana energija, naša nas
nesvjesna uspomena upozorava da u tom trenutku moramo potražiti
sigurnost i priznanje, a ne ranjivost i mogućnost da ćemo osjetiti stid.
Zbog upozorenja sadržanog u našoj uspomeni, počinjemo glumiti.
Dok ta osoba prolazi pokraj nas, nakratko je pogledamo i jedva joj malo
domahnemo. »Bok«, tiho kažemo namjerno ravnodušno i odemo svojim
putem. Budući da je naše izvorno ponašanje sad duboko potisnuto,
postali smo »cool« osoba u svojoj školi.
Otprilike tjedan dana poslije stajali smo u predvorju svoje kuće; bilo
nam je dosadno. Iznenadili smo se ugledavši kako se kući približava ta
djevojka, ravno prema našim ulaznim vratima. Srce nam je oživjelo i krv
je počela cirkulirati kroz sve dijelove našeg tijela. Zeljeli smo poskočiti,
 Ž e l i m ti » u g o d a n « dan 63

zaplesati i uzviknuti: »Došla je vidjeti mene! Mene, mene, mene! Ja sam

taj kojeg je došla vidjeti! Došla si meni u posjet!« No, nismo to učinili.
Više nismo u stanju ponašati se autentično. Osjećamo da spontano
ponašanje nije sigurno ni prihvatljivo.
Zato počinjemo glumiti. Otvorili smo vrata i smireno rekli: »Hej,
što ima? Zeliš li ući?« Na svu sreću, i ta osoba podjednako potiskuje
svoje osjećaje pa je privlači ta rezonancija u nama. Osjeća se kao kod
kuće u društvu »cool« ljudi.

Otpor, trenje i toplina

Kad smo navršili dvadeset prvu godinu i službeno postali član svijeta
odraslih, više nismo imali gotovo nikakvu svjesnost emocionalnog tijela.
Sad svoje emocionalno tijelo koristimo samo za dramu. Cesto se
uznemirimo i vjerujemo da su uzroci naše uznemirenosti slučajni
događaji u našem vanjskom iskustvu. Svoje životno iskustvo smatramo
nečim što nam se događa, nečim što moramo prevladati. Postali smo
žrtva i pobjednik.
To nam se ponašanje čini normalnim, jer gotovo svi ljudi u našem
iskustvu na zemlji okrivljavaju nekoga ili nešto drugo kad še događaji i
okolnosti ne odvijaju onako kako smo to planirali - odnosno, kad nisu
u skladu s pričom koju pričamo.
Mi ne možemo zapaziti da u tom razdoblju našega iskustva naše
emocionalno tijelo već osjeća duboku nelagodu. To više nije tijelo u
kojemu se energija giba, nego ono u kojemu se energija ne giba.
Sjeme posijano emocionalnim utiskivanjem tijekom prvih sedam
godina našeg života sad donosi žetvu u obliku sve veće mentalne zbu-
njenosti i fizičke nelagode.
Mi ne uspijevamo zamijetiti da smo se u onom trenutku u djetinjstvu
počeli odupirati svom autentičnom ponašanju i preobrazili u dobro
odgojeno dijete koje mirno stoji pred gostima - umjesto da budemo
radosna, raspjevana i vedra prisutnost svemira kakvi smo bili nepo-
sredno prije njihovog dolaska. Promijenili smo način protoka energije
u svom emocionalnom tijelu. Oduprli smo se njezinoj izvornoj prirodi.
64 ALKEMIJA SRCA
\ ’

Nešto je mrtvo
Dok putujemo od djetinjstva kroz svoje tinejdžerske godine, a onda do
odrasle dobi, stalno prihvaćamo neautentično ponašanje kako bismo
ostali sigurni i kako bismo se svidjeli drugima. Možda prihvaćamo
buntovno ponašanje, zbog čega imamo problema i ne sviđamo se
drugima. Možda smo »nevidljivi«.
Kako se god ponašali da bismo sigurno prešli iz djetinjstva u odra-
slu dob, to je ponašanje neizvorno i reaktivno. Kad postanemo odrasla
osoba, neprestano glumimo - proračunatim postupcima odupiremo
se svojim spontanim porivima. To nam postaje druga priroda, tako da
to čak i ne zamjećujemo.
»Odrasla osoba« jest uloga, dijete koje se odupire.
Kad protrljamo ruke jednu o drugu i pritisnemo čvrsto dlanove
zajedno kako bismo pojačali otpor, trenje koje se javlja među dlanovima
stvara toplinu. Upravo se to događa u našem emocionalnom tijelu kad
se odupiremo svom autentičnom ponašanju. Odupiremo se, što izaziva
trenje, koje pak dovodi do nakupljanja topline.
Budući da taj stalan modalitet otpora uzrokuje stalno nakupljanje
topline u našem emocionalnom tijelu, osjećamo sve veću nelagodu. No,
ne osjećamo je izravno, jer na putu prema odrasloj dobi isključujemo
svjesnost emocionalnog tijela - svoju sposobnost osjećanja.
Svoju smo svjesnost emocionalnog tijela na početku počeli isklju-
čivati odupirući se svojoj spontanoj energiji u gibanju. Naučili smo se
oduprijeti svojim autentičnim osjećajima tako što smo stajali nepomično
onda kad bismo radije skakali od radosti.
Mi ne reagiramo izravno na gomilanje topline izazvano tim počet-
nim potiskivanjem, ali time se bavimo neizravno. Dok u školi učimo
umijeće magije, riječi koje smo naučili koristimo za izgovaranje čarolija
kako bismo imenovali različite rezonancije svoje unutarnje emocionalne
nelagode. Zovemo ih strah, bijes i tuga. Te riječi koristimo da bismo
svoj odnos s tim nelagodnim osjećajima topline emocionalnog tijela
preobrazili u idejni odnos.
Tada udvostručujemo otpor prema tom unutarnjem emocionalnom
nemiru, potiskujući svaki susret s energetskim iskustvima povezanim s
tim mentalnim konceptima. Potiskujemo svu unutarnju svjesnost svog
 Želim ti »ug odan« dan 65

straha, bijesa i tuge, sve dok jedini dokaz njihovog postojanja ne budu
kaos i sukobi koje zamjećujemo kako se događaju »u vanjskom svijetu«.
Kad smo postali odrasli već smo bili alergični na osjećaj izvornog
stanja svog emocionalnog tijela i svaki dokaz toga stanja prenijeli smo
u vanjski svijet, u aktivnosti koje se naizgled odvijaju u vanjskom svijetu,
ili se događaju nama.
Kad smo postali odrasli više gotovo nismo mogli zapaziti da smo
mi sami uzrok vlastite nelagode.
Kad smo postali odrasli nešto u našem iskustvu je odumrlo.

Bez uvida
Kad ostanemo bez svjesnosti o emocionalnom tijelu, više nemamo ni
uvid. Uvid je sposobnost promatrati očima srca.
Taj nedostatak uvida jest ono što isključuje svjesnost o našoj unutar-
njoj nelagodi. Nedostatak uvida isključuje našu sposobnost uočavanja
odakle izvire ta nelagoda, a ujedno isključuje i našu sposobnost da
uočimo kako je naša unutarnja nelagoda odraz našeg unutarnjeg stanja.
To unutarnje stanje nezapaženo se prelijeva u vanjski svijet, na put
svjesnosti. Ono zrači iz našeg emocionalnog tijela u naše misli, ome-
tajući našu mentalnu aktivnost. Tada se počinje manifestirati u našem
ponašanju, u našem tjelesnom stanju te u obliku ponovljenih događaja
i okolnosti našega života koji kao da namjerno ometaju naše planove.
Budući da nismo svjesni emocionalnog tijela, odnosno sposobnosti
zapažanja energije u pokretu, ne možemo povezati te različite događaje.
Ne možemo zapaziti da je nelagoda koja se manifestira u našim vanjskim
iskustvima blisko povezana s unutarnjim stanjem našeg emocionalnog
tijela. Imamo osjećaj da se te vanjske okolnosti nasumično, kaotično i
nepravedno događaju.
Kad više nemamo uvid, svoje smo životno iskustvo u stanju zamje-
ćivati samo kao nešto što se događa izvana. Naš je život okrenut nagla-
vačke. Stoga živimo naopako i postajemo zli. Ono što stoji između toga
stanja i nas koji ga zamjećujemo naziva se »koprena«.
Riječi živjeti*, zlo i koprena povezane su na zanimljiv način.

live (živjeti), čitajući unatrag evil (zlo)

 ALKEM IJA SRCA

Zatopljenje
U našem djetinjstvu dogodilo se vrlo mnogo trenutaka u kojima smo se
odupirali kako bismo se osjećali sigurni i priznati. Sad, u ranoj mlado-
sti, naše je emocionalno tijelo ispunjeno otporom, a vanjsko ponašanje
sastoji nam se od reaktivnih, proračunatih postupaka. Zbog toga nam
je emocionalno tijelo ispunjeno velikom toplinom.
No budući da nemamo uvida, ne možemo to zamijetiti, a pogotovo
ne možemo postati svjesni uzročne točke toga iskustva. Samo znamo
kako ponekad imamo osjećaj da ćemo se »raspasti«, »izgubiti kontrolu«
ili da si moramo »dati oduška«.
Dobro odgojeno malo dijete postaje sjajan tinejdžer, sjajan tinejdžer
postaje pristojna odrasla osoba i takvo nas stanje stvari izluđuje. Zbog toga
se s godinama u nama javljaju postupci koji nam pomažu da kompenzi-
ramo tu nevidljivu, ali posvuda prisutnu unutarnju nelagodu. Mi čak i ne
znamo što kompenziramo. Budući da je naše emocionalno tijelo uzročna
točka našega iskustva i budući da se isključilo, tako da ga više nismo
svjesni, uglavnom nismo svjesni razloga zbog kojih radimo neke stvari.
Postupci koje nesvjesno usvajamo kako bismo kompenzirali svoju
nelagodu naša su sredstva za umirenje i držanje svega pod kontrolom.
Tako se ponašamo jer nam nitko ne može pomoći kad je riječ o našem
unutarnjem stanju. Kako bi nam itko mogao pomoći u našoj nevolji
koja je nevidljiva većini ljudi na zemlji? Nitko nam ne može pomoći,
jer samo oni koji shvate što im se događa mogu nam dati uvid u ono
što se događa nama.
Kad se te spontane energije probude u našem emocionalnom tijelu,
više ih ne doživljavamo kao duboku radost. Sad nesvjesno očekujemo
da bi nas netko mogao prekoriti i postidjeti. Osjećamo se izloženi i
nesigurni. Bojimo se.
UmjestO radosti, pojavu te iste energije sad doživljavamo kao strah, a
budući da smo frustrirani zato što nismo u stanju ponašati se kako uistinu
želimo, doživljavamo je kao bijes. Stoviše, zato što osjećamo tugu zbog
toga što smo izgubili svoju zaigranu prirodu doživljavamo je kao tugu.
No, to su samo ideje - mentalne etikete koje pridajemo potisnutoj
energiji u svom emocionalnom tijelu. Strah, bijes i tuga ne postoje.
Postoji samo energija koja se više ne giba, nego samo uzrokuje sve
veću i veću toplinu.
Globalno zatopljenje.
 Šesto poglavlje

» Dragomi je
što was vidim«

Vratimo se našem primjeru odrastanja. Preskočit čemo od trenutka kad

smo bili tinejdžer do trenutka kad smo ambiciozna mlada poslovna
osoba. Nalazimo se u razdoblju kad naporno radimo, neposredno prije
trenutka u kojem nismo dobili promaknuće.
Sad prvi put u svom životu zarađujemo novac. Zato smo unajmili stan
i počeli kupovati razne stvari. Nije zabavno kupovati ako to nemamo
kome pokazati, stoga smo pozvali nekoliko kolega iz ureda da se dive
onome što smo kupili.
Kako se približava taj dan kad će nas posjetiti naši prijatelji, u nama
se budi radost. Međutim, taj sve jači osjećaj radosti doživljavamo kao
tjeskobu, strah i nervozu.
Ako nam je preostala bilo kakva povezanost s vlastitim unutarnjim
djetetom, shvaćamo da naše srce čezne da skačemo hodnikom svog
novog stana, uzvikujući: »Moji prijatelji s posla dolaze vidjeti moj stan!
Dolaze vidjeti moje nove stvari!«
Međutim, mi čak i ne shvaćamo da smo duboko radosni. Umjesto
toga, kad se naši gosti približavaju našem stanu, to sve izraženije
 ALKEM IJA SRCA

energetsko stanje nesvjesno povezujemo s emocionalnim obrascem

koji nam je utisnut u djetinjstvu, kad su nas roditelji prekoravali zbog
»nepristojnog ponašanja«. Zato se ponašamo na isti način koji nam
je i u djetinjstvu donio pohvalu. Smireno otvaramo vrata, govoreći:
»Dobra večer. Drago mi je što vas vidim. Uđite i ugodno se smjestite.«

Samoliječenje
Sad kad smo odrasli, prihvatili smo prikladno i prihvatljivo ponašanje
na koje se možemo osloniti da će umiriti i prikriti naše sve jače tjeskobno
stanje. Svijet odraslih očito nam je prenio sredstva kojima reagiramo
na svoju tjeskobu:

• Ako radosna energija pokuša izroniti na površinu, mi je umirimo.

• Ako radosna energija izroni i oslobodi se iz svoga zatvora, napravit
ćemo sve što je u našoj moći kako bismo je mogli kontrolirati.

Svijet odraslih pruža nam prihvatljiva sredstva za umirenje i kontrolu -

alkohol i cigarete. Ako u nama raste tjeskoba i želimo je ublažiti, možemo
si natočiti piće. Ako nam se ta nervozna energija otme kontroli i ne
znamo što nam se događa, možemo zapaliti cigaretu. Tada barem znamo
što se događa: pušimo. Ponovno su uzde u našim rukama. Umirivanje
emocionalnog tijela i kontrola nad njim zove se i samoliječenje.
Druge aktivnosti koje mogu biti oblici samoliječenja obuhvaćaju
jelo, seks, rad, razgovor, spavanje, gledanje televizije, golf, vježbanje,
duhovne vježbe, sastanke grupa za potporu, religiju, heroin i politiku.
Samoliječenje obuhvaća svaku aktivnost koju svjesno ili nesvjesno
koristimo kako bismo izbjegli ono što ovoga trenutka osjećamo. Takvi
se postupci prenose kao štafeta kroz utiskivanje i primjere od jednog
pripadnika ljudske rase do drugoga.

Dobri domaćini
Kad naši poslovni kolege uđu u naš stan, pozovemo ih da popiju piće i
možda da uživaju u cigareti. Budući da su i oni vjerojatno radosni, ali ne
 » D r a g o mi j e š t o v a s v i d i m « 69

mogu izraziti taj osjećaj - a otpor u njima izaziva trenje i shodno tome
gomilanje topline - zahvalni su na našoj velikodušnoj gostoljubivosti.
Uskoro smo se okupili oko stola i jedemo. I ta nam aktivnost omo-
gućuje da izbjegnemo osjećaje i skrenemo pažnju s njih. Tijekom večeri
upuštamo se u različite postupke čiji je cilj umirenje i kontrola, kako
bi naše zajednički provedeno vrijeme bilo »ugodno« - ukusan desert,
kava, cigara i brendi. Ako svojim posjetiteljima omogućimo sredstva za
samoliječenje, kako bi umirili i kontrolirali svoju unutrašnju nelagodu,
tada smo dobri domaćini.
Ako smo postali dio popularne ekipe, možda ćemo zajedno popušiti
džoint. Marihuana je iznimno uspješna u ublažavanju tjeskobe jer
kombinira i umirenje i osjećaj kontrole. Kad je riječ o sredstvima samo-
liječenja, gotovo ništa drugo nije ravno marihuani. Kad smo drogirani,
možemo uvjerljivo raspravljati o duhovnim temama kao što su mir na
zemlji i slično.
Budući da je marihuana tako djelotvorna u isključivanju sveukupne
izvorne svjesnosti našeg emocionalnog stanja, omogućuje nam da uistinu
povjerujemo kako smo ljudi koji vole mir. Budući da na umjetan način
i privremeno otvara naš energetski sustav i pruža nam osjećaj gibanja i
širenja, a da ne moramo svjesno integrirati svoje emocionalne blokade,
daje nam osjećaj kao da smo doživjeli svojevrsno duhovno iskustvo.
Međutim, takvo je iskustvo lažno. Za ljude koji takva stanja dožive
samo korištenjem marihuane, mogu ih postići isključivo korištenjem
marihuane.

»Normalna« odrasla osoba

Kad postanemo »normalna« odrasla osoba, naš se život u ovom ili
onom obliku svodi na stalno samoliječenje.
Uspješno smo omamljeni i uspješno kontroliramo svu svjesnost
svog emocionalnog tijela. Potpuno smo se udaljili od stanja prisutnosti
i u potpunosti smo prihvatili stanje pretvaranja. Tu farsu održavamo
svojim lijekovima i obredima izbjegavanja.
Mi zapravo uopće i ne znamo da smo u takvom stanju. Kako bismo
i mogli znati? Nemamo nikakav uvid u uzročni aspekt svog iskustva i
zato ne možemo zapaziti da uopće nemamo integriteta.
 72 ALKEM IJA SRCA

Kriza srednjih godina

U našem iskustvu kao ljudske vrste postojalo je razdoblje kad smo
najveći dio svog života bili u stanju potisnuti svjesnost o stanju svog
emocionalnog tijela. To nastojanje da živimo u stanju potpunog samo-
poricanja, održavajući se u sasvim umirenom i kontroliranom stanju,
naziva se »potraga za srećom«.
Tijekom najvećeg dijela svog ljudskog iskustva bili smo u stanju
potisnuti svoju unutrašnju nelagodu kroz potragu za srećom. Pod tim
okolnostima istina o našem emocionalnom stanju počinje izranjati na
površinu tek kad se približavamo trenutku smrti - i odatle potječe naš
duboko ukorijenjen strah od smrti.
Čak i usred neumoljive potrage za srećom svemir nam u nekom
trenutku nastoji pomoći, navodeći nas da postanemo svjesni svog
unutrašnjeg previranja. To se događa najčešće između 40. i 60. godine.
Iznenada, a da uopće ne možemo otkriti razlog, u nama otpočne proces
šokantnog buđenja, kad izvorno stanje našeg emocionalnog tijela počne
nekontrolirano izlaziti na površinu naše svjesnosti.
Kad se to dogodi, počnemo shvaćati da je cijeli naš život bio neauten-
tičan, da uopće nije bio onakav kakvog smo željeli. Živjeli smo s pre-
tencioznom maskom i nosili smo je da bismo prikrili ono čega smo se
plašili; predstavlja je neprirodno nastojanje da privučemo priznanje
koje, kako smo osjećali, nismo dobili od svojih roditelja.
Ta svjesnost se uzdizala iz našeg emocionalnog tijela i time je emo-
cionalno tijelo nastojalo osloboditi se svog energetskog zarobljeništva.
Budući da je naše emocionalno tijelo prestalo odrastati negdje između
sedme i četrnaeste godine, nezrelo reagiramo na tu sve prisutniju
svjesnost - kupimo crveni sportski auto, pronađemo mlađu verziju
svog bračnog supružnika i posjednemo je na suvozačko sjedalo te se
odvezemo prema zalasku sunca.
Ta iznenadna svjesnost o istinskom stanju našeg emocionalnog
svijeta koja izbija usred naše neumoljive potrage za srećom poznata je
kao kriza srednjih godina.

/
 » D ra g o mi j e š t o v a s v i d i m « 73

Simptom
Više si ne možemo priuštiti da čekamo na krizu srednjih godina koja
će nam skrenuti pažnju na neintegrirano stanje našeg emocionalnog
tijela. Život na zemlji, onakav kako ga ovoga trenutka proživljavamo,
zapravo i jest kriza srednjih godina.
Naša kolektivna kriza srednjih godina sad se očituje kao sve obu-
hvatnije izranjanje duboko neugodnih ljudskih simptoma.
Simptom je vanjski dokaz unutarnjeg iskustva koje je u tolikoj mjeri
neintegrirano da se energetski izraz našeg emocionalnog previranja u
vanjskom svijetu izražava kroz mentalnu zbunjenost i fizičku nelagodu.
Gotovo sve je simptom koji odražava neravnotežu emocionalnog
tijela - od raka do zločina, od društvenih sukoba do mentalne nesta-
bilnosti, od raskinutih odnosa do pretencioznog duhovnog ponašanja,
od ovisnosti do zaluđenosti tehnologijom. Simptomi nam kroz vanjske
pokazatelje pokazuju ono što više nismo u stanju uočiti kroz uvide.
Svi mentalni i fizički simptomi koji se pojave nakon rođenja vanjske
su manifestacije emocionalnog tijela u krizi.
Sad smo u svom primjeru stigli do točke na kojoj smo u potpunosti
prešli u svijet odraslih. Naše životno iskustvo jest simptom. Postoje
milijuni i milijuni ljudi poput nas koji žive bez ikakve svjesnosti o stanju
svog emocionalnog tijela, a njihovi su životi simptom toga nedostatka
svjesnosti.
Od koga možemo tražiti pomoć? Kad propadnu naši pokušaji po-
vezani sa samoliječenjem, neminovno ćemo potražiti pomoć drugog
čovjeka, osobito onih ljudi koji ili imaju diplome na zidu ili pak bujnu
maštu. Tako se izlažemo njihovim iskušanim metodama samoliječenja,
bilo da je riječ o lijekovima ili filozofijama New agea.
Jedan je od najčešćih uzroka smrti u Sjedinjenim Američkim
Državama medicinsko liječenje, zato što su liječnici kojima odlazimo
isto tako nesvjesni vlastitog emocionalnog tijela kao i mi sami. Zbog
toga mogu samo reagirati na naše molbe za pomoć na isti način na koji
umiruju i kontroliraju sami sebe.
 Sedmo poglavlje

Paradigma utemeljena
u vremenu

Kad čujemo za stanje nazvano svjesnost sadašnjeg trenutka, nastojimo

ga potaknuti uvodeći neke fizičke promjene u svoj život.
Budući da je fizički aspekt našega iskustva hipnotizirao našu pažnju,
pretpostavljamo da je nešto izvan nas, primjerice vrijeme, krivac koji
nas je gurnuo u percepcijski zatvor života u paradigmi utemeljenoj u
vremenu. Zato skinemo sat s ruke kako bismo živjeli »u trenutku« i
kako bismo se oslobodili tiranije vremena.
Tu se krije nesporazum. U paradigmu utemeljenu u vremenu ne
odvodi nas ideja vremena, nego neintegrirana iskustva utisnuta u naše
emocionalno tijelo u prvih sedam godina našega života.
Potaknuti namjerom da shvatimo što se dogodilo te da pokušamo
spriječiti to što se dogodilo da se dogodi ponovno, ti početni trenuci
neintegriranog vremena nesvjesno privlače našu pažnju. Pokušavajući
shvatiti što se dogodilo, zaokupljeni smo percepcijskom paradigmom
koja postaje naša prošlost. Pokušavajući dokučiti kako možemo spri-
ječiti da se ponovno dogodi ono što se već dogodilo, zaokupljeni smo
percepcijskom paradigmom koja postaje naša potencijalna budućnost.
76 ALKEM IJA SRCA

Takvo ponašanje koje se ponavlja, kojim se upravlja iz uzročne točke

kvalitete našeg životnog iskustva, emocionalnog tijela, predstavlja udicu
koja nas zadržava u percepcijskom iskustvu nazvanom paradigmom
utemeljenom u vremenu. Među šamanima je ta udica poznata i kao
»točka okupljanja«.

Svjesnost usidrena u fizičkom aspektu

Kad postanemo odrasli svi mi izražavamo simptome mentalne ogra-
ničenosti u okviru paradigme utemeljene u vremenu. Način na koji se
odnosimo prema tim simptomima razotkriva naše stanje svjesnosti.
Da bismo to pokazali, istražit ćemo ekstreman primjer, primjerice,
dijagnozu smrtonosne bolesti kao što je rak. Kad je naša svjesnost usi-
drena prvenstveno u fizičkom aspektu, tako da smo potpuno fizički
hipnotizirani svojim iskustvom, naš se pristup takvoj dijagnozi temelji u
potpunosti na fizičkom aspektu. Svoje fizičko tijelo nastojimo omamiti,
kontrolirati, podvrgnuti ga operaciji, zračenju i lijekovima. U okviru
te percepcijske paradigme ponašamo se kao da će nas otklanjanje svih
fizičkih dokaza bolesti iz naše svjesnosti izliječiti od bolesti.
Nesreće, ovisnosti i bolesti tvore trojstvo posljedica koje izviru iz
nesvjesnih postupaka koji pak proizlaze iz našeg kolektivnog, neinte-
griranog stanja emocionalnog tijela.
Kad bi liječnici uistinu bili u stanju otkloniti uzroke nesreća, ovi-
snosti i bolesti, na planetu bi ih bilo dovoljno samo nekoliko i gotovo
nitko ne bi trebao njihovu pomoć.

Svjesnost usidrena u mentalnom aspektu

Kad nam se svjesnost samo malo proširi, možemo privući liječnika
koji će, dijagnosticiravši rak, reći: »Možda biste o tome željeli s nekim
popričati.«
Takav pristup izvire iz svjesnosti da je naše fizičko stanje na neki
način povezano s našim mentalnim stanjem.
Prihvativši njegov savjet, mogli bismo odlučiti posjetiti psihijatra.
Međutim, ako i na trenutak povjerujemo da razgovor može unijeti bilo
 Paradigma utemeljena u vremenu

kakvu stvarnu i trajnu promjenu u kvalitetu našeg iskustva, možda bi

bilo dobro otkriti što se krije u radu psihijatra.
Kad bi razgovor mogao postići bilo kakvu stvarnu promjenu, cijelo bi
stanovništvo zemlje dosad već živjelo u miru te bi svi bili sretni i zdravi.
Kad plaćamo razgovor s nekim, moramo biti sigurni da imamo što
za reći. Moramo imati dobru priču. Sto duže sjedimo i nekome pričamo
o onome što mislimo da nam se dogodilo i što to za nas znači, to više
priča pričamo. Postajemo slični zmiji koja grize vlastiti rep.
Te su priče mentalna tumačenja emocionalnog stanja, a svako
mentalno tumačenje emocionalnog stanja vodi u potpuno pogrešno
tumačenje.
Kad netko koga plaćamo i tko je nakon dugogodišnjeg teoretskog
studiranja kvalificiran te ima dojmljive diplome na zidovima potvrdi
stvarnost naših priča, i mi sami im možemo povjerovati - čak i ako
smo ih izmislili! Onoga trenutka kad povjerujemo tim pričama, one
nas zarobljavaju u percepcijskom smislu.
Kad bi tradicionalna terapija bila u stanju promijeniti uzročnu
točku kvalitete našeg iskustva, nitko ne bi godinama sjedio nasuprot
psihijatru, ne znajući kad će terapiji doći kraj.
Posjet psihijatru u potrazi za olakšanjem ovisnost je mentalne kulture.

Na lošem glasu
Liječnici i psihijatri na lošem su glasu jer k njima odlazimo iz pogreš-
nih razloga. Kad odlazimo k njima, naša namjera im onemogućuje da
naprave ono za što su se školovali.
Liječnik je majstor za fizičke ozljede, a psihijatar je majstor za men-
talne konstrukcije. Međutim, ni fizička ozljeda ni mentalna konstrukcija
nisu uzroci. One su simptomi, odnosno posljedice. Liječnici i psihijatri
u stanju su umiriti i kontrolirati posljedice, ali ne i promijeniti uzroke.
Ako nas udari automobil, neće nam koristiti ako nas odvedu učitelju
reikija, aromaterapeutu ili akupunkturologu. Moraju nas odvesti liječ-
niku. Liječnik zna kako izliječiti fizičke aspekte naše tjelesne ozljede.
Međutim, ako bolujemo od neizlječivog oblika raka, a simptomi još
nisu došli do točke u kojoj ćemo izgubiti fizičko tijelo, očito nije pametno
78 ALKEM IJA SRCA

očekivati od liječnika da nas »izliječi«. Liječnici su dokazali da mogu

dijagnosticirati rak, kao što su dokazali da ga ne mogu izliječiti. Ako
su ga sposobni izliječiti, zašto onda ljudi još imaju taj simptom?
Isto tako, osim ako izričito ne zatražimo savjetovanje kako bismo
umirili i razjasnili svoje mentalne procese, trebali bismo se držati
podalje od psihijatara u slučaju da nam je dijagnosticirana smrtono-
sna bolest. Kad bi razgovor o bolesti ili o našem iskustvu bolesti imao
ikakvog stvarnog učinka na naše stanje, čovječanstvo bi dosad već bilo
savršeno zdravo.

Neznanje raspačava droge

Ako odemo nekome tko nije sposoban unijeti stvarnu promjenu u
uzročnoj točki našega iskustva, ta osoba zbog svoje arogancije isto tako
nije sposobna reći nam istinu - da nema pojma što bi trebala napraviti.
Umjesto toga napravit će ono što rade i svi ostali, ono što su je nau-
čili da radi ili ono što trenutačno radi i sama sebi. I liječnici i psihijatri,
suočeni sa svojim ograničenjima, reagiraju instinktivno i prepisuju
nam lijekove.
Lijekovi na recept ubijaju više ljudi od uličnih droga. I ne samo to,
nego kad osoba počne uzimati lijekove nerijetko mora uzimati dodatne
lijekove koji bi trebali suzbiti nuspojave prvih lijekova.
Lijekovi su uspješni kad treba umiriti i kontrolirati simptome, što
je ponekad prijeko potrebno, ali ne mogu promijeniti uzročnu točku
neuravnoteženog Ijudskog iskustva. Lijekovi nisu lijek.
Kad ih koristimo umjesto samoanalize i samoistraživanja, lijekovi
prikrivaju našu svjesnost o izvornom stanju emocionalnog tijela. U
tom su sr^iislu ovisnost.
Lijekove moramo nazvati njihovim pravim imenom - oni su droge.
Svaka osoba koja uzima te droge ne namjeravajući promijeniti
uzročnu točku svog stanja samoanalizom zapravo je ovisnik, jer te
droge koristi za umirenje i kontrolu.
Ako se ne zagledamo izravno u to bijedno ljudsko stanje i ne shva-
timo što ono uistinu jest, nećemo se uspjeti suočiti s njim. Što liječnik
manje zna, to više lijekova prepisuje.
 Paradigma utemeljena u vremenu 79

Odjavljivanje ili prijavljivanje

Kad nam se svjesnost dodatno proširi, možemo pronaći liječnika koji
će nam ne samo preporučiti da s nekim porazgovaramo, jer to svakako
može biti korisno, nego će nas i upitati: »Što se s vama događa u emo-
cionalnom smislu?«
U pozadini svih neugodnih fizičkih simptoma i stanja mentalne
zbunjenosti nalazi se emocionalni obrazac.
Postoje liječnici i psihijatri koji sad postaju svjesniji stvarnosti, svjesni
da nikakvi razgovori i fizičko rješavanje naše bolesti neće utjecati na
kvalitetu našega iskustva ako ne integriramo taj emocionalni obrazac.
Kad osjećamo tešku simptomatičnu nelagodu, to jesmo li dose-
gnuli tu točku svjesnosti određuje hoćemo li se početi »odjavljivati«
ili »prijavljivati«.
Odjavljivanje je ponašanje koje izrasta iz mentaliteta žrtve i pobjed-
nika. Ono pretpostavlja da nam se život događa sam od sebe te da ga
moramo prevladati kako bismo preživjeli. U okviru tog načina raz-
mišljanja simptom je neprijatelj koji nas namjerava povrijediti i kojega
moramo otkloniti pod svaku cijenu.
Prijavljivanje naše fizičke simptome i mentalnu zbunjenost doživljava
kao saveznike koji su nam došli pokazati gdje smo već povrijeđeni i
koje moramo pažljivo slušati očima svoga srca.
Kad dođemo do te spoznaje, naše je putovanje prema autentičnosti
u punom jeku. U skladu s tim više ne prigovaramo zbog društva u
kojemu putujemo, kao ni zbog hrane koju jedemo. Ne okrivljujemo
konobara zbog kvalitete hrane na stolu. Shvaćamo da hranu ne priprema
konobar, nego mi sami.
Shvaćamo da postoji kuhinja te da i mi odlučujemo o onome što
se u kuhinji događa. Shvaćamo da kuhinju možemo pronaći u srcu,
buđenjem svoje doživljene percepcije.
U tom trenutku putovanja ljubazno ćemo se ispričati, ustati od stola
i potražiti kuhinju kako bismo se prepustili omamljujućem iskustvu
kuhanja. U tom se trenutku predajemo inicijaciji u integritet.
80 ALKEM IJA SRCA

Popravi me
Drugi mogu umjesto nas obavljati fizičke aktivnosti. Mogu i premještati
stvari umjesto nas. Ako su dovoljno snažni, mogu nas čak podići i ponijeti.
Zbog toga ćemo, ako smo hipnotizirani fizičkim aspektom, vjerojatno
povjerovati da fizičko ponašanje ili prisutnost druge osobe može na
stvaran i trajan način promijeniti kvalitetu našega iskustva za nas.
Ta pretpostavka omogućuje nastanak mentaliteta žrtve i pobjednika.
Kad osjećamo nelagodu, fizička hipnotiziranost navodi nas da izvan
sebe tražimo nekoga ili nešto što će nas »popraviti« fizičkim učinkom.
Ta percepcijska pogreška i ponašanje koje zbog nje poprimamo mnoge
od nas navodi da uđu u iskustva koja rezultiraju odjavljivanjem.
Drugi ljudi za nas mogu obavljati i mentalne aktivnosti. Mogu umjesto
nas raspravljati o nečemu. Mogu se pojaviti pred sudom i verbalno nas
predstavljati. Zbog toga, ako smo hipnotizirani mentalnim aspektom,
vjerojatno ćemo povjerovati da riječi ili misli drugih ljudi na stvaran i
trajan način nekako mogu promijeniti kvalitetu našega iskustva za nas.
Ta pretpostavka također omogućuje nastanak mentaliteta žrtve i
pobjednika.
Kad osjećamo nelagodu, mentalna hipnotiziranost navodi nas da
izvan sebe tražimo nekoga drugog tko će nas »popraviti« razgovorom,
analizom i razumijevanjem. Ta percepcijska pogreška i ponašanje koje
zbog nje poprimamo mnoge od nas navodi da uđemo u iskustvo koje
rezultira odjavljivanjem.

Osnaženje
Nitko ne;imože osjećati za nas. Nitko ne može osjećati umjesto nas.
Ne može'mo prići drugoj osobi i reći: »Uzet ću tjedan dana slobodno.
Hoćeš li ti osjećati umjesto mene dok se ne vratim?« Moramo osjećati
sami za sebe.
Svatko je od nas u potpunosti odgovoran za svoje osjećaje jer nitko
drugi ne može osjećati umjesto nas. Zbog toga smo potpuno odgovorni
za stanje svog emocionalnog tijela. Naše je srce naša odgovornost. Samo
emocionalno nezreli ljudi odgovornost za svoje srce prebacuju u ruke
drugoga.
 Paradigma utemeljena u vremenu 81

Kada, integrirajući posljedice puta svjesnosti, shvatimo da uzročnu

točku kvalitete našeg iskustva određuje stanje našeg emocionalnog tijela
- te da isključivo mi sami možemo osjetiti ono što jest pa ga samim tim
i promijeniti - tada smo osnaženi u pravom smislu te riječi.
Sve do onog trenutka u kojem to shvatimo mi zapravo živimo nao-
pako, vrteći se u krugu u granicama nevidljivog percepcijskog zatvora.
Kad to jednom shvatimo, i dalje nam mogu biti potrebne informacije
o tome kako promijeniti trenutačno stanje svog emocionalnog tijela. No,
od toga trenutka smo barem svjesni da nitko drugi zapravo ne može
znati što nam se uistinu događa ili što se događa u nama, onako kako
mi to sami možemo.
U tom trenutku također shvaćamo da mi sami moramo pokrenuti
ono što se mora pokrenuti kako bismo vratili ravnotežu svom iskustvu.
Kad to shvatimo i prihvatimo, kad se posvetimo tome da prihvatimo
punu odgovornost za taj aspekt svog ljudskog iskustva, to je trenutak
kad smo u stanju prihvatiti sve ono što je potrebno da bismo se prijavili.
Trenutak kad se počnemo svjesno prijavljivati upravo je onaj trenutak
kad počinjemo uvelike smanjivati mogućnost nesvjesnog odjavljivanja.
Tada možemo reći: »Dat ću sve od sebe, tako mi Bog pomogao«, a te
riječi onda dobivaju sasvim novi smisao. Tada radimo prvi korak prema
ostvarivanju razgovora s neizrecivim.
Prihvaćajući odgovornost za uzročnu točku svog iskustva, krećemo
na putovanje izvornog samoosnaženja. Osnažujemo sebe kako bismo
svjesno mogli pristupiti susretu s vlastitim »ja«, onim neizrecivim.
Trenutak u kojem svjesno odlučujemo utjecati na uzročnu točku
vlastitog iskustva ujedno je i trenutak kad naše vanjsko iskustvo prestaje
biti nešto što nam se događa. Ono se tada razotkriva kao iskustvo koje se
događa kroz nas... i u tom svjetlu više nije pretjerano važno.

Naša nesreća
Sad dolazimo do dovršenja našeg istraživanja iskustva fizički hipnoti-
ziranog ljudskog bića. Stigli smo do percepcijskog raskrižja nazvanog
»odrasla osoba«.
To je način postojanja u kojemu smo djelomično slijepi, po navici
reaktivni i neautentični te se kroz život probijamo duboko nesvjesni
82 ALKEM IJA SRCA

uzročne točke svog problema - stanja naše unutrašnjosti. Uglavnom

nemamo pojma da je upravo to naš problem.
Takav način života doima se normalnim kad se svi ponašaju u skladu
s tim. Većina nas do kraja života ostaje u tom omamljenom i zbunje-
nom stanju, živeći u tihom očaju, dajući sve od sebe na toj ograničenoj
razini svjesnosti u kojoj postojimo. Takva je bila sudbina bezbrojnih
naraštaja prije nas.
Nastojali smo pobjeći svojoj patnji uz pomoć spravica i tehnologije,
namećući vlastitu volju fizičkom aspektu svog iskustva. Pokušali smo
pobjeći svojoj patnji uz pomoć razmišljanja, nastojeći »shvatiti što se
dogodilo« te razvijanjem psiholoških modela i duhovnih sustava koji
su nas trebali osloboditi. No nismo uspjeli osloboditi čovječanstvo jer
pomoću umirenja i kontrole mentalnih i fizičkih aspekata svog ljudskog
iskustva ne možemo pobjeći posljedicama nesvjesnog ponašanja. Na
uzročnu točku svoje patnje ne možemo djelovati rješavajući njezine
posljedice. Ludo bi bilo to i pokušavati.
Kako vrsta koja je potpuno poludjela može kolektivno pronaći put
natrag prema zdravom razumu? Možda u odgovoru nema mjesta ni
za kakvu vrstu zajedništva.

Zanemarena unutrašnjost
Budući da smo fizički hipnotizirani, cijelim našim životnim iskustvom
nesvjesno upravlja potreba da pronađemo zaklon od vrućine našeg
unutrašnjeg emocionalnog nemira. To je razlog naše neumorne potrage
za srećom.
Možda i nismo sretni sada, ali odrasli svijet nosi obećanje da ćemo
jednoga đana biti. Mi uglavnom vjerujemo toj staroj, dosadnoj priči,
tom snu o eventualnom uspjehu i olakšanju, jer društvo zabranjuje
pričanje bilo koje druge priče.
Cvrsto se držimo onoga što nam je poznato, čak i kad nam je to
poznato gotovo nepodnošljivo.
Naš kolektivni mentalitet okreće se protiv svakoga tko nas pokuša
osloboditi iz kolektivnog začaranog sna, pomažući nam da postanemo
 Paradigma utemeljena u vremenu 83

svjesni mogućnosti individualnog istraživanja vidika vlastite unutraš-

njosti. Okrećemo se protiv takvih pojedinaca podvrgavajući ih analizi, a
ponekad ih jednostavno ubijemo. Okrećemo se protiv njih s emocionalno
utemeljenim praznovjernim obožavanjem, a to je stanje djetinjaste vjere
u moć izvan nas koja će nas »zgrabiti« ako ne vjerujemo u ono u što i
svi ostali vjeruju. Neintegrirano (nerazvijeno, traumatizirano, nezrelo)
stanje emocionalnog tijela nesvjesno potiče takvo uvjerenje. Tada ljudi
vjeruju u ovakve tvrdnje: »Ako ne prihvatiš Isusa kao svog spasitelja,
uhvatit će te babaroga!«
Za ljudsko biće nema ničeg strašnijeg od mogućnosti istinskog
oslobođenja od onoga što je »uvijek bilo tako«. Mi promjenu želimo
samo ako sve ostaje kako je bilo.

Umirovljenje
Većina Ijudi poput robota prolazi kroz život sve do faze »umirovlje-
nja«, a tada štafetu očaja predajemo mlađem naraštaju. Tijekom cijelog
životnog vijeka teškog rada malo je ljudi koji uspiju osigurati dovoljno
sredstava da bi mogli ugodno propadati na putu prema starosti, stoga
većina zapada u očaj.
Kad dođemo do umirovljenja i kad se smanji ili potpuno otkloni
stalna i neprestana životna aktivnost, naša sposobnost potiskivanja
izvornog stanja emocionalnog tijela brzo slabi i nestaje. Shodno tome, u
starijem nas dobu muči sve veći niz fizičkih problema, stanje mentalne
zbunjenosti i emocionalnih previranja - a to su simptomatični odrazi
zanemarenog stanja našeg nezrelog emocionalnog tijela.
Mnoge ljude to vodi sve većim dozama lijekova, bilo onih koje sami
uzimaju ili koje dobivaju na recept. Danas veliki broj starijih ljudi više
svojih dragocjenih sredstava troši na lijekove nego na hranu.
Ta kulminacija očaja i propadanja koju proživljavamo tijekom kasnijeg
dijela našeg ljudskog iskustva svjedočanstvo je života koji smo proži-
vjeli, a da nikad nismo svjesno istraživali stanje svoje unutrašnjosti.
Taj je problem još dostojniji sažaljenja zato što pretpostavljamo da
je takvo propadanje normalno - da nam je to sudbina.
84 ALKEM IJA SRCA

Ulazak
Današnji ljudski život razlikuje se od ljudskog života u bilo kojem pret-
hodnom razdoblju utoliko što više nismo osuđeni na takvu sudbinu
bijednog propadanja u starosti. Mi kao vrsta prikupili smo dovoljno
kolektivne svjesnosti, tako da pojedinac može djelotvorno promijeniti
svoju sudbinu.
Sa svojom se starošću više ne moramo suočavati u strahu i sumnji, u
dubokoj nelagodi i očaju. Sad imamo priliku vlastitim rukama uhvatiti
samu srž problema. Možemo preuzeti odgovornost za uzročnu točku
kvalitete našeg ljudskog iskustva tako što ćemo svjesno njegovati stanje
svog emocionalnog tijela. To je obećanje ovog naraštaja. U njemu se
krije nada svijeta. To je sama srž problema.
Spoznaja da na svoj život možemo utjecati tako da svoju starost
pretvorimo u zdrav i svjestan trenutak prijelaza iz ovog zemaljskog
iskustva u sljedeće iskustvo umnogome nas vraća kvaliteti samog
postojanja koju smo posljednji put doživjeli dok smo još bili u dodiru
sa svojom praiskonskom prirodom.
No, nije riječ o vraćanju tom razdoblju, ni o okretanju prošlosti. Ovdje
je riječ o ulasku, o prepuštanju rezonanciji neizmjernih mogućnosti
ovoga trenutka.

0
 Osmo poglavlje

Prekretnica

Taj naizgled zastrašujući trenutak u kojem naša vrsta kao da tetura na

rubu kaotične provalije predstavlja prekretnicu. Mi se nalazimo usred
planetarnog obreda zrelosti koji nas poziva u izvorni zagrljaj osobne
odgovornosti.
U tome se pozivu krije dar odnosa s ponovno rođenim životom
- način postojanja na zemlji koji nam je toliko nepoznat da pokušaj
komunikacije s njim postaje isto onako krhak kao kad na površini
vode povučemo crtu.
Naša trenutačna noćna mora naše je planetarno iskustvo postojanja
usred potrage za vizijom koju nadziru nevidljivi starješine ljudske
sudbine.
Mi smo kao vrsta naporno probijali svoj put kroz svijet proizvodnje,
a sad smo stigli na vrata svjesnog stvaralaštva. Dok je proizvodnja umi-
jeće manipuliranja vanjskim svijetom i njegova mijenjanja, stvaralaštvo
je umijeće ovladavanja unutrašnjošću.
Na toj novoj granici našega svijeta proizvodnja je nedjelotvorna.
U okviru paradigme izvorne kreativnosti kolektivni učinak na naše
iskustvo može se postići samo kroz integritet precizno usredotočene
individualne aktivnosti - kroz integritet osobne odgovornosti.
 ALKEM IJA SRCA

Naša trenutačna zbunjenost potječe od toga što smo jednom nogom

u jednom, a drugom u drugom svijetu. Još pokušavamo mentalno i
fizički postiči ono što može postići samo srce. Još kolektivno nastojimo
napraviti ono što se može postići samo pojedinačno.
Još se nastojimo bolje osjećati, a od nas se sad traži da postanemo
bolji u samom osjećanju.
Iako se to može činiti kompliciranim za mentalno tijelo, potreban
je samo jedan svjestan i namjeran korak da prođemo kroz taj portal
i napravimo evolucijski korak prema kojemu se sad usmjerava cijela
naša vrsta.
Bit je u tome da kroz taj portal zakoračimo svjesno. Tu nam je po-
trebna doživljena percepcija.

Razjašnjavanje naše namjere

Prekretnica u našem individualnom iskustvu koja doista utječe na
kolektivno stanje naše vrste sastoji se u promišljenom istraživanju
našeg unutrašnjeg stanja, u upoznavanju s izvornim stanjem emoci-
onalnog tijela.
Na to stanje možemo utjecati samo kad svjesno unesemo svjesnost
u uzročnu točku kvalitete svoga iskustva i kad zahvaljujući tome pre-
obrazimo rezonanciju života.
Najuzvišenija namjera takva nastojanja nije oslobađanje čovječanstva
od patnje, kako su nas naši politički, gospodarski i religijski sustavi
naveli da povjerujemo. Prije bi se moglo reći da mu je svrha osloboditi
se od svog percepcijskog zatvora tako što ćemo se upustiti u iskustveni
razgovor s neizrecivim. Kad kao pojedinac kroz parametre svog osob-
nog iskustva postavimo primjer onoga što je moguće, otvaramo portal
mogućnosti u zajedničkom iskustvu. Taj je portal dostupan svima koji
su spremni pokrenuti percepcijsko oslobađanje, ne ometajući trenutačno
iskustvo drugih Ijudi.
Pokušaj »spašavanja svijeta« jest neintegrirano, reaktivno stanje - u
vanjski svijet projiciran simptom bespomoćne osobe koja, pomažući
drugima, nastoji izbrisati odraz vlastite bespomoćnosti u svijetu.
 Prekretnica 87

»Spašavanje« bilo koje druge osobe arogantno je uplitanje. Nema

ničega plemenitog u nastojanju da druge spasimo od njihovog vlastitog
iskustva. Rezultat takve misionarske ludosti može biti samo još veće zlo.
Izvorno oslobođenje pojavljuje se samo kad se prema drugima
ponašamo onako kako bismo voljeli da se drugi ponašaju prema nama.
Kad želimo da se drugi ponašaju poput nas i da vjeruju u ono u što mi
vjerujemo, to nije oslobođenje - nego prikriveno osuđivanje.
Evolucija se odvija kroz primjer, a ne obraćenje.

Preokretanje puta
Da bismo pokrenuli potragu koja nas vodi razgovoru s neizrecivim, mi
sustavno unatrag slijedimo svoje korake na putu svjesnosti, svjesno odu-
stajući od okretanja vanjskom svijetu i okrećući se svojoj unutrašnjosti.
Svjesno kretanje unatrag putem svjesnosti ključ je za brisanje našeg
programa zbog kojeg smo trenutačno u stanju percepcijskog zaroblje-
ništva. Takvo nas kretanje oslobađa čarolije nesvjesnog reaktivnog
ponašanja i prenosi nas u prijemčivu i samoosnaženu rezonanciju
djelovanja na temelju svjesnosti sadašnjeg trenutka.
Prije nego što nacrtamo kartu terena sljedećeg dijela svoje pustolo-
vine, korisno je nakratko se podsjetiti puta svjesnosti, tako što ćemo
istražiti njegovu trajnu igru u svjetovnim aktivnostima svog svakod-
nevnog životnog iskustva. To nam omogućuje da zamijetimo kako se
u gotovo svakoj aktivnosti rutinski, a uglavnom i nesvjesno, krećemo
tim putem od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog aspekta.
Što dublje osvještavanje toga nesvjesnog stanja korisno je ako nam
je namjera preokrenuti svoj odnos s njim. Preokretanje našeg odnosa s
putem svjesnosti protivi se drevnoj plimi čovjekove percepcije o smislu
života. Tako počinjemo plivati protiv struje.
U toku ovoga teksta kratko podsjećanje na put svjesnosti naš je
konačni pristup prekretnici, od nesvjesnog odjavljivanja do svjesnog
prijavljivanja.
88 ALKEM IJA SRCA

Životne stvari
Ova kratka rekapitulacija prirodnog toka naše svjesnosti u manifestiranju
našeg svakodnevnog ljudskog iskustva najlakše se postiže pogledom
na našu omiljenu zabavu - kupnju.
Mi ljudi volimo kupovati stvari i ponašamo se kao da vjerujemo
da nas kupnja može zauvijek usrećiti. Naporno radimo kako bismo
zaradili novac za kupnju mnogih stvari, jer živimo u percepcijskom
misaonom sklopu u kojem čovjek jednostavno ne može imati dovoljno
stvari - osobito »najnovijih« stvari. Naš odnos sa stvarima stoga je
prikladan za promatranje puta svjesnosti na djelu.

Zašto to želim
Promotrimo, primjerice, ženu koja je ugledala haljinu koju želi imati.
Ako je hipnotizirana fizičkim aspektom, mogla bi reći da tu haljinu
želi zato što je prekrasno dizajnirana ili zato što je tkanina posebna.
Ako je više hipnotizirana mentalnim aspektom, mogla bi reći sebi da
želi upravo tu haljinu zato dizajnerska marka jamči proizvod najviše
kvalitete.
No, ni fizički ni mentalni aspekt te kupnje nije uzročna točka koja
budi želju upravo za tom haljinom.
Da je bila probuđena ženina svjesnost emocionalnog tijela, ona bi
shvatila kako je ono što ju je u početku privuklo haljini bilo obećanje
osjećaja. Ta žena nesvjesno vjeruje da će se, kupi li tu haljinu i odjene
je, osjećati dobro i sretno, kao da je seksi, zgodna, bogata i uspješna.
Takav svrhovit osjećaj uzročna je točka privlačnosti koju osjeća prema
haljini, a želja za tim svrhovitim osjećajem potaknuta je trenutačnim
stanjem njg'zinog emocionalnog tijela.

Put manifestacije
Kad žena iz našega primjera povjeruje da joj haljina može pomoći da
postigne svoju namjeru, odnosno da manifestira željeno emocionalno
stanje, ona se poslušno kreće putem svjesnosti.
 Prekretnica 89

Nakon toga razmišlja o mogućnosti pribavljanja haljine. Postavlja si

ovakva pitanja: »Koliko haljina stoji? Mogu li si je priuštiti? Odgovara
li cijena haljine užitku koji ću osjetiti kad je odjenem? Hoću li platiti
gotovinom ili karticom? Koliko će mi trebati da je otplatim? Cega se
moram odreći ako kupim tu haljinu?«
Dok žena tako razmišlja, mentalno tijelo služi kao koridor koji je od
želje za svrhovitim osjećajem prenosi prema fizičkom posjedovanju haljine
koje joj omogućuje to iskustvo.
Kad je mentalno tijelo obavilo sve potrebne proračune, ako žena još
želi haljinu i smatra je vrijednom troška, tada je uistinu i kupi, odnese
kući i odjene.
Ženino iskustvo prešlo je od emocionalnog i mentalnog na fizičko.

Uzročna točka
Kad je kupnja zaključena i žena nosi svoju haljinu, emocionalno tijelo
ostaje uzročna točka svrhovitog iskustva. To je očito iz moći povratnih
informacija koje dobiva dok nosi haljinu.
Ako je prijateljice značajno pogledaju, kao da kažu: »Ne, draga, ta
ti haljina ne pristaje«, ili ako se tijekom večeri dogodi nešto zbog čega
se osjeća nelagodno u toj haljini, onda je kraj. Sve je gotovo. Tu haljinu
više nikad neće odjenuti.
Koliko god je platila za nju, koji ju je god dizajner osmislio, ako se
žena u njoj ne osjeća ugodno, isto bi je tako mogla baciti u smeće. Zašto?
Zato što je uzročna točka njezinog iskustva osjećajni aspekt.
Kretanje putem svjesnosti može se primijeniti i na muškarce koji
kupuju automobile, na djecu koja dobivaju igračke i na sve stvari koje
nagomilavamo kako bismo održali korak sa susjedima.
To se kretanje također primjenjuje na sve što kupimo kako bismo
potisnuli unutrašnju nelagodu ili u pokušaju da se izvana, nesvjesno
zasitimo umjetno stvorenim emocionalnim rezonancijama koje ne
možemo svjesno aktivirati u sebi zato što još nismo dovoljno zreli.
90 ALKEM IJA SRCA

Površnost vanjskih stvari

Ne moramo se čak osjećati nelagodno zbog stvari koje kupujemo samo
da bismo izgubili zanimanje za njih. Možemo kupiti nešto što u početku
izaziva osjećaj ugode, ali zato što je taj osjećaj izazvan vanjskim utjecajem,
a ne unutrašnjim emocionalnim sposobnostima, neminovno će oslabiti.
Onoga trenutka kad intenzitet osjećaja povezan s nekim predmetom,
aktivnošću ili iskustvom oslabi do određene točke, oslobodit ćemo se
svoje vezanosti i povezanosti s njim. Zašto? Zato što je osjećajni aspekt
našega iskustva uzročna točka naše vezanosti za nešto.
Ako nema osjećaja, nema ni vezanosti. Vrlo jednostavno i vrlo moćno.
Možemo biti zahvalni što je tako, jer sad znamo kamo trebamo usmje-
riti svoju svjesnost kako bismo preuzeli punu odgovornost za uzročnu
točku kvalitete svog životnog iskustva, odnosno za doživljeni sadržaj.
U skladu s tim, sad se možemo početi djelotvorno kretati prema
unutra, krenuvši na putovanje prema percepcijskom integritetu.
 Deveto poglavlje

Dožlvljaj iskustva

Ako se upuštamo u razgovor s neizrecivim, nije potrebno naučiti nešto

novo. Taj je razgovor čin prisjećanja.
Prisjećanjem ponovno postajemo dio cjeline. Razgovor s neizreci-
vim odnosi se na ponovno poistovjećivanje s onim što je već cjelovito.
U cijeloj ovoj knjizi govorimo o podrijetlu naopakih postupaka. Počeli
smo shvaćati kako smo posljedicu pogrešno doživljavali kao uzrok.
Jedna od posljedica takvog ponašanja je i to što smo se u toj mjeri
poistovjetili sa svojim vanjskim, fizičkim iskustvom da sebe tražimo
u tom vanjskom iskustvu, i zbog toga gubimo svjesnost o sebi.
Primjerice, ovisnost više ne vidimo kao iskustvo koje doživljavamo,
nego kao nešto što smo postali. Sebe doživljavamo kao ovisnika. Umjesto
da shvatimo kako doživljavamo iskustvo ovisnosti o alkoholu, mi se
u percepcijskom smislu zatvaramo u iskustvo, pogrešno tvrdeći: »Ja
sam alkoholičar.«
U razgovor s neizrecivim stupamo kad shvatimo da mi nismo to
iskustvo koje proživljavamo, nego je to iskustvo tek naš doživljaj.
92 ALKEM IJA SRCA

Što je čitanje ove stranice?

Dopustite mi da vam se kao autor ove knjige na trenutak izravno obra-
tim. Tko čita tekst koji je trenutačno pred vama?
Mogli biste odgovoriti: »Ja.«
Lako vam je u percepcijskom smislu napraviti odmak od čina čitanja
ovoga teksta i identificirati se kao osoba koja proživljava iskustvo čita-
nja. Jasno vam je da niste knjiga koju držite u rukama. Također vam je
jasno da niste idejni materijal sadržan u tekstu na stranici ispred vas.
Isto tako niste ni emocionalne reakcije koje izaziva čin čitanja ovoga
teksta. Jasno je da proživljavate iskustvo čitanja teksta ove knjige.
Tko, dakle, bolje rečeno, što proživljava ovo iskustvo čitanja ovoga
teksta?
Na trenutak zastanite s osjećajem da vi niste iskustvo koje ovoga
trenutka proživljavate, nego ste svjedok iskustva koje se ovoga trenutka
odvija.

Razrješavanje
Iskustvo koje ovoga trenutka proživljavate ograničeno je fizičkim,
mentalnim i emocionalnim parametrima, a ono što vi jeste, što god to
bilo, nije ograničeno.
Možete spustiti ovu knjigu i zamijeniti to iskustvo nekim drugim,
isto kao što možete odlučiti da ćete nastaviti s ovim iskustvom. Niste
vezani iskustvom čitanja. Zašto, onda, pretpostavljate da ste u toj mjeri
vezani bilo kojim iskustvom u svom životu da izgleda kako vas posjeduje
bez obzira na vašu slobodnu volju?
Zašto je lako spustiti ovu knjigu, jer to je uistinu lako - samo napri-
jed, učinite to. Udovoljite mi na trenutak i na nekoliko sekundi spustite
ovu knjigu. Tada je ponovno podignite. Vidite kako je lako.
Zašto imate potpunu kontrolu nad ovim iskustvom čitanja, ali ne i
nad drugim iskustvima u svom životu?
Kad ne biste bili u stanju spustiti ovu knjigu ako to od vas zatražim,
biste li tada bespomoćno izjavili: »Ja sam čitatelj«? Jasno da ne biste. Pa
ipak, kad smo ovisni o nekom iskustvu nad kojim naizgled ne možemo
 Doživljaj iskustva 93

provesti svoju volju, kao što je opijanje, automatski dajemo izjave poput
ove: »Ja sam alkoholičar.«
To je isto kao kad bismo, otišavši na zahod, izjavili: »Ja sam mokritelj«,
za razliku od izjave: »Proživljavam iskustvo mokrenja.«

Svetost
Kad god se poistovjetimo s iskustvom, tvrdeći: »Ja sam ovo« ili »Ja sam
ono«, hipnotičku čaroliju pretvaramo u tvrdnju sličnu presudi, a onda
i povjerujemo svojoj priči.
Usprkos svim pričama koje sebi pričamo o onome tko i što jesmo,
postoji dio nas koji je u stanju iskoračiti iz bilo kojeg iskustva koje tre-
nutačno doživljavamo - to je »svjedok« ili »promatrač«. To je onaj dio
nas koji je uvijek cjelovit i ne dodiruje ga nijedno fizičko, mentalno ili
emocionalno iskustvo.
Sto se više poistovjećujemo s tim cjelovitim dijelom sebe, to se osje-
ćamo više integrirani ili cjeloviti. Taj dio nas jest svet.
»Svetost« je riječ koja se u fizičkom smislu pogrešno predstavlja, u
mentalnom je iskvarena, a u emocionalnom je ispunjena religijskom
indoktrinacijom. Svetost je jednostavno cjelovitost.
Kad prihvatimo svoju cjelovitost, mi automatski stupamo u razgovor
s neizrecivim. Takav je susret svet.

Preuzimanje kontrole
Temeljni uzrok našeg shizofrenog stanja - u kojem smo ponekad svjesni
da imamo iskustvo, a ponekad toga uopće nismo svjesni i zamišljamo da
nas neko iskustvo posjeduje - skriva se u stanju našeg emocionalnog tijela.
Kad naše emocionalno tijelo nije u ravnoteži, mi sebe ne doživljavamo
cjelovitima. Umjesto toga svoju pažnju projiciramo prema van, u bilo
koje iskustvo za koje pogrešno vjerujemo da će nas učiniti cjelovitim.
Ako smo u vlasti nekog iskustva i ako stoga izgleda da smo ovisni
o njemu, to je posljedica toga što nama nesvjesno upravlja naboj. Taj je
naboj emocionalni obrazac koji nama uglavnom ostaje skriven i stoga
nesvjesno upravlja našim iskustvom.
94 ALKEM IJA SRCA

Mi znamo da je to istina, jer onoga trenutka kad se pokušamo

osloboditi bilo kojeg iskustva o kojemu smo, prema svom uvjerenju,
ovisni - bilo kojeg iskustva s kojim smo se potpuno poistovjetili -
počnemo se loše osjećati. Da bismo umirili i kontrolirali taj neugodan
osjećaj, mi ponovno ulazimo u stanje »posjedovanja«. Da bismo umirili
i kontrolirali taj neugodan osjećaj prepuštamo se ponašanju koje je i
dovelo do stanja ovisnosti.
Kad smo svjesni da doživljavamo neko iskustvo - koje možemo
započeti i prekinuti istom onakvom lakoćom s kojom čitamo i presta-
jemo čitati ovu knjigu - tada smo shvatili da mi upravljamo svojim
iskustvima. No, to činimo samo kad svjesno preuzmemo u svoje ruke
uzročnu točku kvalitete svoga iskustva, kad prihvatimo punu odgo-
vornost za stanje svog emocionalnog tijela i kad smo u miru sa svim
svojim osjećajima.
Autori svog iskustva postajemo samo kad se svjesno bavimo emoci-
onalnim obrascem tog iskustva. Dok ne stignemo do te točke, neintegri-
rano iskustvo sedmogodišnjaka podvrgnutog utiskivanju preuzima
vlast umjesto nas.
Ako smo odrasla osoba kojom upravlja neintegrirano stanje djeteta,
to znači da nemamo integriteta.

Molitva za pomoć
Mnogi od nas, priznali to ili ne, shvaćali to ili ne, mole za pomoć. Za
pomoć molimo zato što smo u vlasti neugodnog iskustva i tražimo
pomoć da ga se oslobodimo. To se iskustvo koje nas je obuzelo u našem
životu može pojaviti kao ovisnost, oskudica, bolest, slomljeno srce ili
bilo koja nianifestacija fizičke, mentalne i emocionalne nevolje.
Kad molimo, tražimo pomoć od vibracijskog aspekta, iako možda i
ne primjećujemo da to radimo. Možemo reći da se obraćamo Bogu, ili
prizivamo Isusa, da milost molimo od Muhameda, tražimo blagoslov
Bude ili prizivamo Velikog Duha.
Nije važno kako opisujemo svoju namjeru. Važno je da svi mi kora-
čamo putem svjesnosti na potpuno isti način kad god tražimo pomoć
od više moći. Hodamo putem u obrnutom smjeru.
 Doživljaj iskustva

Preokretanje puta
Sve religije - a to uključuje i domorodačke kulture - kad se obračaju
Bogu ili bilo kojem Božjem predstavniku, preokreću put svjesnosti.
Najprije zauzmu određeni fizički stav ili obave neke druge fizičke
pripreme. Možda sklope ruke u položaj molitve, spuste se na koljena, bace
se na tlo, zapale mirisni štapić, zauzmu položaj lotosa, zapale obredni
plamen, bace ljekovito bilje na žar, ispiju ili pojedu neku tvar koja pred-
stavlja sakrament, uđu u hram ili crkvu, otputuju do svetog odredišta,
odjenu svetu odjeću ili u ruke uzmu simbol moći ili sveti predmet.
Za fizičkim postupcima ili pripremom slijedi mentalna aktivnost.
To može biti izgovaranje molitve, čitanje svete knjige, pjevanje mantre
ili svete pjesme ili mentalnu poruku ili zahtjev prenose na neki drugi
način.
Inicijacija koja se sastoji od fizičkih priprema i mentalne komuni-
kacije treba aktivirati iskustvo. To je iskustvo u početku utemeljeno u
emocionalnom tijelu kao pojava određenog osjećaja.
Ako taj osjećaj ne postoji ili ako se u nekom trenutku ne pojavi
kao posljedica fizičkih i mentalnih nastojanja, cijeli je obred prazan i
nedjelotvoran. Ako je određeni osjećaj prisutan, svi sudionici obreda
smatraju da je obred uspješno izveden.

Prečice
U zajedničkom iskustvu kao što je molitva vidimo da cijela naša ljudska
obitelj, kad se približava onome što Bog predstavlja za nas, automatski
preokreće put svjesnosti. Krećemo se tim putem od fizičkog, preko
mentalnog, do emocionalnog aspekta.
Da bismo uspjeli u svojoj namjeri da uđemo u iskustvenu svjesnost
svoje izvorne biti, onkraj prolaznosti fizičkih, mentalnih i emocional-
nih strujanja svakodnevna života, moramo namjerno preokrenuti put
svjesnosti.
Kad nam je namjera ući u iskustveni razgovor s neizrecivim, s vibra-
cijskim aspektom, sa stanjem postojanja onkraj svih naših prolaznih
aktivnosti, moramo krenuti na putovanje koje je isto onako promišljeno
96 ALKEM IJA SRCA

kao i ono kojim se naša svjesnost kretala kad je ušla u naše iskustvo
života na zemlji.
Ako to ne shvatimo, vrlo je vjerojatno da ćemo zalutati. Možemo
pogrešno nastojati krenuti onim što nam izgleda kao prečica. Zelja da
krenemo prečicama kad se približavamo vibracijskom aspektu najče-
šće se rađa iz očaja - u nadi da ćemo odmah umiriti svoju unutrašnju
emocionalnu nelagodu.
Nažalost, takav pristup kojim najčešće tražimo da nas netko drugi
popravi, otvara vrata prevari. Kad tražimo prečice, otvaramo se uvje-
renju da ako svoju predanost poklonimo nekome, pojedincu ili orga-
nizaciji, tada ti drugi mogu umjesto nas obaviti neophodne korake
prema vibracijskoj svjesnosti. Ako povjerujemo u to, to je kao da smo
povjerovali da drugi mogu osjećati umjesto nas.
Kad smo svjesni koraka koje moramo poduzeti kako bismo pri-
stupili razgovoru s neizrecivim - da svoju svjesnost moramo svjesno
prebaciti s fizičkog, preko mentalnog do emocionalnog aspekta - dobro
smo opremljeni za najplemenitiju pustolovinu u koju se čovjek može
upustiti. Spremni smo na putovanje krenuti obdareni sposobnošću
razlikovanja i koračati putem ispunjeni integritetom.
 Deseto poglavlje

Život u mentaSnom
aspektu

Dar razgovora s neizrecivim primamo kroz svoju tjelesnost, a ne poričući

je. Prvi korak stupanja u razgovor s neizrecivim stoga glasi »uđi u tijelo«.
Kad živimo u paradigmi utemeljenoj na vremenu, ne prebivamo
u svom fizičkom tijelu. Zapravo, mnoge naše postupke motivira želja
da izađemo iz fizičkog tijela. Izlazak iz tijela reakcija je na našu stalnu
tjeskobu. Svi postupci umirenja i kontrole namijenjeni su tome da nam
pomognu odvojiti se od fizičkog i prebaciti u mentalno tijelo.
Mogli bismo pretpostaviti da u fizičkom tijelu živimo zato što se ono
pokorno vuče za nama, ali to nije točno. Mi smo u bilo kojem trenutku
ondje gdje usmjerimo svoju pažnju. Koliko puta smo nekamo krenuli
automobilom, a kad smo stigli na odredište nismo se točno mogli sjetiti
kako smo se ondje našli?
Većina ljudi najčešće funkcionira na taj način, odvojeno od tjelesnog.
Velik dio svog životnog iskustva provedemo u mentalnom carstvu,
razgovarajući sa sobom, vodeći razgovore s drugima, razmišljajući o
onome što moramo napraviti, kako ćemo to učiniti, kad ćemo to učiniti
i zašto ćemo to učiniti. Najčešće uopće nismo svjesni jedinog trenutka u
98 ALKEM IJA SRCA

kojem je moguće postići bilo što, a to je sadašnji trenutak\ Jedino mjesto

u kojem se život aktivno odvija jest sadašnji trenutak.
Činjenica da slupani automobili nisu nagomilani na svakom ulič-
nom uglu jasno je svjedočanstvo postojanja prisutnosti koju zovemo
Bogom. Mi uglavnom ne upravljamo iskustvima svog života, nego
se ona automatski odvijaju. Kad ne bi postojala božanski strpljiva i
suosjećajna prisutnost koja preuzme upravljač u ruke dok rastreseno
posrćemo beskonačnim, zamišljenim hodnicima mentalne razine, malo
bi ljudi preživjelo i jedan jedini dan.

Povratak u tijelo
Prvi korak u procesu »pojavljivanja« u sadašnjem trenutku, koji je
carstvo vibracijskog aspekta, predstavlja vraćanje i usidravanje naše
svjesnosti u fizičkom tijelu.
Za poticanje fizičke prisutnosti jedna od velikih prednosti je to što
imamo fizičko tijelo, jer tijelo postoji samo u sadašnjem trenutku! Kad
svjesno uđemo u njega, istodobno i svoju svjesnost usmjeravamo na
sadašnji trenutak.
Ne samo što je fizičko tijelo usidreno u sadašnjem trenutku, nego
ono sadrži precizne bilješke o svim prošlim iskustvima koja još nismo
integrirali. Te su nam bilješke dostupne u obliku fizičkih »simptoma«,
koji su fizičke manifestacije još neintegriranih trenutaka u vremenu.
Nelagoda koju uzrokuju ti neintegrirani trenuci jest uzročni impuls
naše tjeskobe. Ta je nelagoda uzročni impuls našeg stalnog nastojanja
da pronađemo bilo kakav izlaz iz toga trenutka, a samim tim i iz svoje
ovisnosti kojom nastojimo izbjeći osjećaje i prijeći u misaono područje.
Kad se šuglasimo da ćemo svjesno ući u svoje fizičko tijelo, postaje
nam dostupna svjesnost o tome zašto smo ovisni o povremenom bje-
žanju iz ovoga trenutka.

Smirenost
Tijekom našeg zajedničkog putovanja kroz ovu knjigu raspravljali smo
o različitim stvarima koje zajednički stvaraju naše ljudsko iskustvo - o
 Život u mentalnom aspektu

fizičkom, mentalnom i emocionalnom tijelu. Također smo namjerno što

manje koristili riječ »um«.
U okviru ove rasprave, um je matrica u kojoj doživljavamo svoje
životno iskustvo, a njime ujedno možemo i doći u dodir s tim iskustvom.
Kad nam do nečega nije stalo, to nije ni važno.
Trojstvo te umne matrice sastoji se od fizičkog, mentalnog i emoci-
onalnog tijela. Ta tri tijela zajedno čine um kao cjelinu. Kad te tri stvari
funkcioniraju u okviru rezonancije integriteta, um je svet.
Mi, koji doživljavamo iskustvo - iskustvo s kojim se susrećemo putem
osjeta, misli, osjećaja i intuicije - pripadamo vibracijskom aspektu. Ne
možemo se promijeniti, dok je sve što se odnosi na um stalno u stanju
promjene. Um se smiruje tek kad se svjesno odmaramo u miru kojijesmo.
Kao što mi tragamo za samosviješću, svjesno ponovno budeći svoju
vibracijsku bit, tako i um traga za cjelovitošću kroz fizičku, mentalnu
i emocionalnu integraciju. Um je u stanju u miru se odmoriti tek kad
se njegova tri aspekta integriraju. Kad se prisjetimo da pripadamo
vibracijskom aspektu, to je katalizator te razine integracije. Sve dok
se ne uspijemo prisjetiti, um je sličan muhi koja ljeti zuji oko našeg
vrućeg i uznojenog lica.

Rađanje našeg nesvjesnog

Tijekom prvih sedam godina našega života na zemlji doživljavamo stalan
niz iskustava koje zovemo »djetinjstvom«. Um ne može integrirati ta
početna iskustva jer smo prvih sedam godina prvenstveno uronjeni
u svjesnost emocionalnog tijela.
Još nismo razvili sposobnost uobličavanja ideja i stoga ništa ne
možemo integrirati u mentalnom smislu. Uz to, još nismo proživjeli
neophodne događaje i okolnosti koje nam pružaju prikladno sredstvo
za fizičku integraciju. Zbog toga ono što nam se dogodilo u djetinjstvu
ostaje neintegrirano i zamrznuto u vremenu.
Um automatski traga za integracijom i stoga se ne može odmarati.
Muči se sa svakim neintegriranim trenutkom našeg djetinjstva. Takvo
njegovo ponašanje odvlači našu dostupnu pažnju i veže je za te točke
neintegriranog vremena.
100 ALKEM IJA SRCA

Ta mučna nastojanja uma prvenstveno su energetska i zato što naša

svjesnost emocionalnog tijela odumire poslije djetinjstva, to trajno
energetsko stanje postaje nam nevidljivo. Ono postaje aktivnost našeg
nesvjesnog.

Izvorni grijeh
Do trenutka kad odrastemo um je - u svojoj želji za postizanjem cje-
lovitosti - privukao veliku količinu naše dostupne pažnje kao svog
suučesnika u očajničkoj želji da integrira ono što se dogodilo u prvih
sedam godina našeg životnog iskustva.
Mi činimo percepcijsku pogrešku pretpostavljajući da je potraga
uma za cjelovitošću jedina istinska potraga. Poistovjećujući se s tom
trajnom energetskom aktivnošću i nesvjesno je prihvaćajući kao da je
naša vlastita, ulazimo u percepcijsku paradigmu u kojoj vjerujemo da
više nismo cjeloviti te da moramo nešto napraviti kako bismo ponovno
stekli stanje cjelovitosti.
Zbog te se percepcijske pogreške osjećamo slomljeni i tražimo nešto
da nas obnovi. Kad usvojimo stav odraslih ljudi, toliko smo vezani isku-
stvom slomljenosti da smo napustili vibracijsku svjesnost i potpuno se
poistovjetili sa svojim fizičkim, mentalnim i emocionalnim aspektima.
Taj osjećaj slomljenosti - poistovjećivanja s potrebom da nas nešto
popravi - izvor je naših pogrešnih religijskih ideja o »izvornom gri-
jehu«. Prikladnija riječ za grijeh jest »nefunkcionalnost«. Izvorni grijeh
jesu nefunkcionalni obrasci utisnuti u naše emocionalno tijelo koji nas
nesvjesno navode na autodestruktivno ponašanje. Ti utisnuti energetski
obrasci generacijska su nefunkcionalnost koja se prenosi s roditelja na
dijete. Želimo li ikada ponovno steći iskustvenu svjesnost svoje izvorne
vibracijske'biti, moramo neutralizirati te nefunkcionalnosti.
Kad god kažemo: »Ja sam grešnik«, poistovjećujemo se s neintegri-
ranim iskustvom u matrici uma. Zbog toga gubimo svjesnost o svojoj
izvornoj, nepromjenjivoj, vibracijskoj biti koja prolazi kroz to iskustvo.
Poistovjećujući se s emocionalno nabijenim iskustvom kao što je
grijeh, automatski isključujemo svjesnost o onome što uistinu jesmo, o
onome što je Bog za nas i gdje uistinu prebivamo ovoga trenutka. Oni
koji nas uče da jesmo grešnici prikrivaju prisutnost Istine.
 Život u mentalnom aspektu 101

Roditeljski um
Iza želje da stupimo u razgovor s neizrecivim ne krije se nikakva potreba
da nešto popravimo. Tu je riječ o prisjećanju.
Nemamo što napraviti da bismo postali cjeloviti. Cjelovitost je naše
izvorno stanje - ono koje se ne mijenja. Nikad nismo bili slomljeni niti
možemo biti slomljeni. Međutim, sve dok se ne posvetimo neintegriranom
stanju uma i dok ne počnemo svjesno sudjelovati u njegovoj potrazi za
integracijom, um nas nesvjesno uvlači u ono što misli da mora napraviti
kako bi pronašao, uspostavio ili nametnuo mir.
Naš je zadatak da postanemo nešto kao roditelj-pomoćnik umu u
njegovoj nevolji tako što ćemo mu suosjećajno pomagati da integrira
iskustva iz djetinjstva zbog kojih on odvlači velik dio naše pažnje iz
sadašnjeg trenutka. Kad osnažujemo um da integrira ta iskustva iz
djetinjstva, oni aspekti naše svjesnosti koji su zabunom počeli pomagati
umu u njegovoj očajnoj potrazi automatski se izdvajaju iz te energetske
zbrke i vraćaju se sadašnjem trenutku. Što ih se više vraća sadašnjem
trenutku, to više prisutnosti osjećamo.
Dok svjesno i dosljedno pomažemo integraciji uma, na kraju ćemo
ponovno imati dovoljno prisutnosti da opipljivo osjetimo bit svog
vibracijskog identiteta u svoj njegovoj veličanstvenosti. Kad um svjesno
potaknemo u potragu za integracijom, neminovna posljedica ponovnog
buđenja u vibracijskoj svjesnosti je organska. To je kao kad zalijevamo
biljku. Kad joj damo vode, ne moramo razmišljati kako bismo je naveli
da raste. Ne moramo čak ni razumjeti kako funkcionira njezina sposob-
nost rasta. Kad biljka dobije potrebnu pažnju, njezin je rast automatska
posljedica. Slično tome, kad ga zalijevamo potrebnom, svjesnom pažnjom,
um automatski sazrijeva i procvjeta u izraz vibracijske svjesnosti.

Dah života
Mi, ljudska bića, razlikujemo se po tome što smo jedina bića na zemlji
koja dišu i nesvjesno kontroliraju svoje disanje. Ta nesvjesna kontrola
nad mehanizmom disanja manifestira se u obliku dugačkih pauza
između našeg udaha i izdaha. To stanje možemo nazvati »pauziranje«.
102 ALKEM IJA SRCA

Uobičajeno pauziranje posljedica je toga što u svom tijelu ne pre-

bivamo svjesno, nego prvenstveno boravimo na mentalnoj razini na
kojoj naša pažnja odluta iz ovog trenutka u ono što zovemo »prošlošću«
i »budućnošću«. Dok putujemo mentalnom razinom mi rijetko kad
dišemo, jer u prošlosti i u budućnosti nema disanja. Pauze između
udisaja također su posljedica toga što previše govorimo.
Promatrajte psa ili mačku. Ako nisu počeli odražavati nefunkcionalno
ponašanje svog vlasnika, dišu bez pauziranja. Promatrajte ljudsko biće
dok razgovara preko telefona ili gleda televiziju. Rijetko ili nikada diše
povezano. Kad se pas uplaši, disanje mu se ubrza. Kad se ljudi uplaše,
zadržavaju dah - doslovce u potpunosti prestaju disati.
Naš je problem u tome što imamo nepovezan mehanizam disanja.
Ta je manifestacija izravno povezana s tim što velik dio svog iskustva u
budnom stanju provodimo na mentalnoj razini - u odraženoj prošlosti
i projiciranoj budućnosti.
Nefunkcionalno disanje nama se čini tako normalnim da čak
nismo ni svjesni da tako dišemo. Sad je naše normalno stanje život s
manjkom kisika.

Postojanje
Postoji nešto što mentalno tijelo ne može shvatiti koliko god nastojalo.
Nedjelovanje može potaknuti iskustvo koje nazivamo »postojanjem«.
Nedjelovanje može povećati mogućnost iskustva postojanja.
Rezonancija koju nazivamo postojanjem neprestano prožima sve-
ukupno djelovanje, bez obzira na to vidimo li je ili ne, bilo da smo je
spoznali ili nismo. Rezonancija koju nazivamo postojanjem zračila je
prije nego.Što se pokrenulo bilo koje djelovanje i nastavlja zračiti nakon
što svaki čin djelovanja neminovno ponovno prelazi u nepomičnost,
tišinu i nevidljivost.
Ne postoji djelovanje koje može bilo što dodati ili oduzeti od rezo-
nancije postojanja. Naše djelovanje jednostavno može prikriti ili prizvati
svjesnost o postojanju koja uvijek postoji.
 Život u mentalnom aspektu 103

Nedjelovanje
Djelovanja koja su posebno namijenjena tome da prizovu svjesnost
postojanja nazivaju se »nedjelovanjima«.
Da bismo prikazali svrhu nedjelovanja, zamislite sliku zatvorene
staklenke napola ispunjene vodom preko koje je naliveno ulje. U ovom
slučaju voda predstavlja našu izvornu vibracijsku bit - nepromjenjivo
biće koje doživljava iskustvo. Ulje predstavlja naše fizičke, mentalne i
emocionalne aspekte - stalno promjenjivo iskustvo koje doživljavamo.
Velik dio naše aktivnosti na zemlji potiče potreba da ublažimo nela-
godu uzrokovanu nakupljanjem topline u emocionalnom tijelu. Cak
i ne znamo da to radimo, jer nemamo uvid u svjesnost emocionalnog
tijela koji bi nam omogućio da uočimo učinak koji neuravnoteženo
emocionalno tijelo ima na sveopću kvalitetu našeg životnog iskustva.
Kad nemamo svjesnost emocionalnog tijela, ponašamo se naopako.
Petljamo s posljedicama, nastojeći uzročno djelovati na kvalitetu svog
iskustva. Nastojimo promijeniti svoje iskustvo preuređujući životne
okolnosti i često se prepuštajući razmišljanju, kalkulacijama i pretje-
ranom analiziranju. Ta percepcijska pogreška uzrok je najvećeg dijela
našeg djelovanja.
No, takvo djelovanje postiže samo jedno - stalno protresa staklenku
s uljem i vodom. Sve dok vjerujemo da djelovanja možemo dodati svom
životnom iskustvu kao sredstva koja će preobraziti kvalitetu našeg
iskustva, možemo samo i dalje protresati staklenku. Time se ulje i
voda miješaju i postaju neprozirna tekućina pa stoga više ne možemo
razlikovati ono što jesmo (voda) od iskustva koje doživljavamo (ulje).
Nedjelovanje je svaka aktivnost koja nas potiče da spustimo staklenku
i ostavimo je na miru. Kad joj dopustimo da se smiri, ulje i voda auto-
matski će se odvojiti.
Nedjelovanje može biti bilo koji obični vid našeg iskustva, kao što je
disanje, koji prožimamo svjesnošću kao sredstvom za svjesno buđenje
našeg izvornog stanja postojanja.
104 ALKEM IJA SRCA

Svjesno povezano disanje

Postoje mnoge aktivnosti koje možemo smatrati nedjelovanjem. Zapravo,
svaka životna aktivnost u koju uđemo s prisutnošću pažnje koja promatra
postaje nedjelovanje i stoga sredstvo kojim možemo spoznati postojanje.
Svjesno povezivanje disanja moćno je nedjelovanje, jer našoj svjesnosti
omogućuje da počne napuštati privide mentalne razine utemeljene na
vremenu i ponovno uđe u prisutnost fizičkog tijela. Kao nedjelovanje,
osnažuje nas za raskidanje onoga što je stvoreno djelovanjem.
Svjesno povezano disanje razrađen je način opisivanja mehanike
disanja bez pauziranja između udaha i izdaha. To nije nekakva kompli-
cirana metoda. To zapravo i nije metoda. Jednostavno je čin udisanja i
izdisanja kroz nos ili usta na prirodan način. Povezano disanje tako je
prirodno i obično da, kad dišemo, nitko i ne primjećuje da to radimo.
Ako netko zamijeti da »nešto« radimo dok svjesno povezujemo disanje,
tada to što radimo nije ono o čemu ovdje govorimo.
Pokušajte sad. Normalno udahnite i izdahnite bez dužih razmaka
ili pauza. To je vrlo jedriostavno.
Ako se posebno ne potrudimo, nećemo zamijetiti mačkino disanje,
zar ne? To je pristup kakav moramo imati prema svjesno povezanom
disanju - prirodno, nepretenciozno i bez napora.
To nedjelovanje možemo pretvoriti u metodu tako što ćemo namjerno
disati mnogo jače i dublje pa će takvo disanje privući pažnju svih u
našoj blizini. Možemo disati tako glasno da drugi čuju kako namjerno
nešto radimo s disanjem. Možemo sjesti u položaj lotosa tako da drugi
shvate da ćemo raditi nešto »duhovno«. No, na taj način nedjelovanje
automatski pretvaramo u djelovanje, a to ne želimo! Jedna od karakte-
ristika nedjelovanja je i ta da nitko ne zamjećuje što radimo.
Mi već ipnako dišemo, stoga ništa ne dodajemo svom trenutačnom
iskustvu. Samo dodajemo svjesnost aktivnosti kojom se već bavimo.
Svjesno povezano disanje naš je normalan obrazac disanja koji samo
svjesno primjenjujemo. Ako ga pretvorimo u nešto kompliciranije tako
što ćemo zauzeti poseban položaj, nastojati disati ubrzanije i intenzivnije
ili se usredotočiti na neko određeno mjesto daha u tijelu, tada smo ga
pretvorili u djelovanje.
 Život u mentalnom aspektu 105

Napomena: Svjesno povezano disanje kako se o njemu govori u ovoj

knjizi nije »metoda« o kakvoj je riječ u Procesu prisutnosti. Ta primjena
našeg disanja dio je postupka, dok je ova primjena neprekinuti trenu-
tak povećane svjesnosti koji se ubacuje u bilo koji dio našeg iskustva
u budnom stanju sve dok mi to želimo.

LJčinak prisutnosti u sadašnjem trenutku

Kad svjesno povezujemo svoje disanje, jedan aspekt naše svjesnosti
mora ostati prisutan kako bi nadzirao tu promišljenu namjeru usre-
dotočivanja svjesnosti na disanje.
Onoga trenutka kad se naša pažnja ponovno nađe u paradigmi ute-
meljenoj u vremenu, u nesvjesnim mentalnim procesima, mi automatski
ponovno počinjemo pauzirati. Kad sebi ne dopuštamo pauziranje, kad
svjesno povezujemo svoje disanje u slučajnim trenucima tijekom dana,
namjerno aktiviramo povećanu svjesnost prisutnosti.
Svjesno povezano disanje ponovno povezuje našu svjesnost sa
životnom strujom koja teče samo u sadašnjem trenutku. To je vrlo jed-
nostavno i moćno. Svjesno povezano disanje jedno je od najdjelotvor-
nijih i najdostupnijih sredstava za namjeran ponovni ulazak u fizičko
tijelo. Za svaku sekundu u kojoj svjesno povezujemo svoje disanje, mi
promišljeno usidrujemo svoju svjesnost u tijelu, a time i u sadašnjem
trenutku. Koliko god to nedjelovanje izgledalo jednostavno i normalno,
ima dalekosežne posljedice.
Mentalnom se tijelu svjesno povezivanje disanja doima previše jed-
nostavno jer ne koristi ni izdaleka dovoljno kompliciranog razmišljanja
i energije da bi moglo postići bilo što stvarno i značajno. Mentalno tijelo
pretpostavlja da je to nedjelovanje uzaludno jer ono samo svaki trenutak
u budnom stanju juri naokolo sa svojim kompleksnim razumijevanjem.
Nastojeći ostvariti integraciju uma, mentalno tijelo potiče raznovrsne
komplicirane i naporne fizičke aktivnosti utemeljene na tom razumi-
jevanju. No, ni za cijelu vječnost apsolutno ništa ne bi moglo postići.
Samo »misli« da nešto postiže.
Mentalno tijelo može upitati: »Kako bi normalno disanje bilo što
moglo postići?« Mentalno tijelo takva pitanja postavlja samo zato što nije
106 ALKEM IJA SRCA

sposobno shvatiti uzročni učinak povećanja prisutnosti na sveukupnu

kvalitetu našeg životnog iskustva.

Najbolje čuvana tajna

Postoji statistički odnos između različitih aspekata našeg ljudskog
iskustva koji bi bilo korisno nakratko spomenuti.
Kaže se da upotrebljavamo samo oko 13 posto kapaciteta pluća. To
znači da imamo ozbiljan manjak kisika! Kaže se da upotrebljavamo
samo oko 13 posto kapaciteta mozga. To znači da smo uglavnom uistinu
glupi! Kaže se da smo samo oko 13 posto svjesni onoga što se u bilo
kojem trenutku događa u našem ljudskom iskustvu te da najveći dio
naše svjesnosti funkcionira nesvjesno. To znači da smo skoro uvijek u
dubokom snu! Kaže se da je jedva 13 posto naše DNK aktivno. Ostatak
neaktivne DNK naziva se »otpadna« DNK i izgleda da od nje nema
nikakve koristi. To znači da ni u kom slučaju ne plovimo punim jedrima!
To je zanimljiva statistička uzajamna povezanost. (Uzeo sam si malo
pjesničke slobode navevši broj trinaest za sve postotke. To je svakako
previsok postotak u svakom od navedenih slučajeva.)
Za nas bi bilo nedjelotvorno da jednog dana ustanemo i objavimo:
»Sad mi je dosta! Dojadilo mi je ploviti s gotovo svim spuštenim jedrima.
Danas ću aktivirati sav svoj DNK!« Sretno nam bilo.
Isto bi tako bilo nedjelotvorno kad bismo jednog jutra ustali i obja-
vili: »Sad mi je dosta! Dojadilo mi je nesvjesno se ponašati. Danas ću
biti 100 posto svjestan!« Sretno nam bilo i s time.
Bilo bi jednako nedjelotvorno kad bismo jednog jutra ustali i obja-
vili: »Sad nu je dosta! Dojadilo mi je biti glup. Danas ću funkcionirati
s punim ihtelektualnim kapacitetom!« Sretno nam bilo i u tome.
Međutim, nije sasvim pretjerano reći: »Danas ću provesti malo više
vremena svjesno povezujući disanje.«
Kad počnemo dosljedno i svjesno povezivati svoje disanje u bilo
kojem trenutku tijekom dana, doživjet ćemo neočekivane posljedice:

• Počinjemo razumijevati ono što nam je prije bilo neshvatljivo,

kao da se koristimo većim postotkom mozga.
 Život u mentalnom aspektu 107

• Počinjemo zamjećivati aspekte svog iskustva koji su nam prije

bili nevidljivi, kao da iznenada imamo veću svjesnost.
• Počinjemo dobivati cjelovite i potpuno integrirane uvide koji
naglo izbijaju pred našim unutrašnjim okom, kao što se naglo
uključuje žarulja, kao paljenje dotad isključenog motora ili akti-
viranje lanca DNK-a.

Do takvih promjena dolazi jednostavno zato što svjesno i dosljedno

dišemo. Ne trebamo disati naglo, prisilno ili očajno, nego nježno, pri-
rodno i, što je najvažnije, dosljedno.
Kisik: uzimajte ga svjesno i dosljedno svakog dana. To je najbolje
čuvana tajna prirode, a tako je posvuda dostupan da ga čak ni farmaceut-
ske tvrtke ne mogu patentirati i kontrolirati. Popratne pojave obuhvaćaju
povećanu inteligenciju, svjesnost, uvide i integraciju.

Buđenje nesvjesnog
Kad svjesno povezujemo svoje disanje, jedan aspekt naše svjesnosti
koji je nesvjesno ovisan o odlasku na mentalnu razinu s namjerom da
pokuša shvatiti »što se dogodilo« i »kako spriječiti ono što se dogodilo
da se ponovno ne dogodi«, postaje usidren u sadašnjem trenutku.
Posljedica tog usidravanja pažnje, te povećane svjesnosti i prisut-
nosti jest u tome da neintegrirano energetsko stanje oko kojega je taj
aspekt naše svjesnosti nesvjesno zujao više ne prima svoju uobičajenu
dozu pažnje.
Poput zahtjevnog djeteta koje ne zna što želi ili mučne navike kojoj
više ne udovoljavamo, to energetsko stanje počinje reagirati. Budući
da se naša pažnja više ne osvrće na njega kao na sudionika želje uma
za integracijom, ta neintegrirana energija počinje vibrirati, što dovodi
do njezinog pojavljivanja u našoj svjesnosti. Poput svake navike koju
ne hranimo doći će tražiti hranu.
Kad to nesvjesno uzročno stanje izroni u našu svjesnost, ono slijedi
energetski tok kako ga određuje put svjesnosti kad god svjesno pri-
stupimo vibracijskom aspektu. Sjetite se, mi sada namjerno putujemo i
svjesno unatrag pratimo energetske korake koje smo napravili na putu
108 ALKEM IJA SRCA

svjesnosti. Shodno tome, energetski tok našeg putovanja od ove točke u

tekstu vodi nas od fizičkog, preko mentalnog do emocionalnog aspekta,
s namjerom da stupimo u iskustveni razgovor s vibracijskim aspektom.
Kad neki aspekt svoje svjesnosti namjerno usidrimo u sadašnjem
trenutku kroz nedjelovanje kao što je svjesno povezano disanje, nesvjesna
energetska okolnost koja je prije poput ovisnika apsorbirala taj aspekt
naše svjesnosti prva izranja u našem polju iskustva u obliku nepoznatih
i nelagodnih fizičkih osjeta, nakon toga u obliku uvjerljivih mentalnih
priča i naposljetku u obliku emocionalnih obrazaca straha, bijesa i tuge.

0
 Jedanaesto poglavlje

Od neprijatelja
do saveznika

U ovom trenutku naše pustolovine presudno je da promijenimo per-

cepciju onoga što nazivamo »bolom i nelagodom«.
Na primjerima drugih naučili smo pretpostaviti da se bol i nelago-
da pojavljuju kako bi nas povrijedili te da ih stoga pod svaku cijenu
moramo iskorijeniti. U skladu s tim, instinktivno reagiramo na pojavu
bola i nelagode nastojeći ih kontrolirati, umiriti, otkloniti i drogirati.
Radimo sve što je potrebno kako bismo uništili svoju svjesnost bola
i nelagode. Ta percepcijska pogreška nerijetko ima teške, a katkad i
smrtonosne posljedice.
Bol i nelagoda ne javljaju se da bi nas povrijedili, nego nam otkrivaju
gdje postoje problemi. Bol i nelagoda ne uzrokuju patnju. Kad na njih
reagiramo kao da nešto nije u redu, to izaziva patnju.
Patnja je posljedica umirivanja i kontroliranja bola i nelagode. Ona
se pojavljuje kad nastojimo isključiti poruke koje dolaze iz našeg emo-
cionalnog tijela, a one se odražavaju kao neugodni osjeti u fizičkom i
mentalnom tijelu.
U tom smislu bol potaknut nedjelovanjem nije nam neprijatelj. On
je naš saveznik.
110 ALKEM IJA SRCA

Bol kao portal

Jedna od prvih stvari koja se budi kroz nedjelovanje, kao što je svje-
sno povezano disanje, jest svjesnost o neugodnim osjetima u našem
fizičkom tijelu. Ti osjeti odražavaju energetske neravnoteže našeg
emocionalnog tijela.
Ti su neugodni fizički osjeti glasnici i saveznici čiji je jedini zadatak
povesti nas prema ponovnom uspostavljanju razgovora s neizrecivim.
Naš je zadatak osjetiti ih, ne pokušavajući ih promijeniti u nešto drugo.
Oni se mogu pojaviti kao bolovi, grčevi, valovi vrućine, tupi bolovi
i različiti nepoznati fizički osjeti. Ako osjećamo svoj bol i nelagodu, a
da ih ne cenzuriramo, mi zapravo budimo svoju sposobnost osjećanja.
Kad smo voljni osjetiti svoj fizički bol i nelagodu, to je prvi korak prema
ponovnom buđenju svjesnosti emocionalnog tijela.
U tom smislu, nepoznati fizički osjeti koji izranjaju kroz nedjelova-
nje, kao što je povezano svjesno disanje, predstavljaju portale. Oni su
obred prijelaza u ponovno buđenje svjesnosti emocionalnog tijela. Oni
su pravi prolaz kroz koji ponovno dolazimo do doživljene percepcije.
Kad prihvatimo vlastitu fizičku nelagodu, automatski se krećemo
putem svjesnosti od fizičkog do mentalnog aspekta. Otvaramo se pri-
manju uvida o izvornom stanju svog emocionalnog tijela.

Percepcijski alati
Kad odlučimo ponovno steći fizičku prisutnost, sljedeći je korak kre-
nuti putem svjesnosti prema unutra, prizivajući mentalnu bistrinu.
Aktiviranje mentalne bistrine zahtijeva onaj isti pristup nedjelovanja
koji potičejno svjesnim povezanim disanjem.
Jedno od najmoćnijih sredstava za postizanje mentalne bistrine jesu
percepcijski alati. Percepcijski alat jest misaoni oblik koji nas poziva da
svom životnom iskustvu pristupimo drukčije, i to je sve. To znači da
svoje životno iskustvo promatramo s namjerno promijenjenog stajališta, a
onda da promatramo posljedice. Cijeli je tekst ove knjige percepcijski alat
sastavljen od mnoštva percepcijskih alata. Već i samim čitanjem ovoga
teksta naša je percepcija - a time i naše stajalište - neopozivo promijenjena.
 Od n e p r i j a t e l j a d o s a v e z n i k a 111

Put svjesnosti jest, primjerice, percepcijski alat. Kad vidimo kretanje

tog energetskog puta u okviru dinamike svog životnog iskustva, ne
možemo zaboraviti da smo ga vidjeli. Sedmogodišnji ciklus također je
percepcijski alat. Kad uočimo njegovo kružno odvijanje u okviru dina-
mike svog životnog iskustva, ne možemo zaboraviti da smo ga vidjeli.
Percepcijski alat mentalno tijelo preobražava u oltar.
Da bismo postigli percepcijsku preobrazbu ne moramo ništa raditi.
Aktiviramo ga isključivo svjesnim korištenjem svoje pažnje i namjere.
Percepcijski alat nešto otvara - potiče neizrecivo otvaranje u našoj
svjesnosti. To otvaranje jest osjećaj, a taj je osjećaj portal u svjesnost o
našem veličanstvenom identitetu.

Zatvaranje otvaranja
Kao što mentalno tijelo može biti saveznik pri otvaranju, ako mu
dozvolimo da svime upravlja, ono isto tako može unazaditi iskustvo
otvaranja u tupost nesvjesnosti.
Pogledajmo primjer kako mentalno tijelo to čini istražujući riječ
»prekrasno«. Prema mentalnom tijelu, značenje te riječi povezano je s
pojavama ugodnim umu. Međutim, ta riječ u nama budi osjećaj otvaranja
iznutra. Učinak je tog otvaranja u osjećaju koji razbuđuje.
Ako smo usmjereni na mentalnu razinu, kao što je to postala većina
ljudi, odgurnut ćemo početno doživljeno iskustvo otvaranja i odmah
se zapitati s koliko još riječi možemo doživjeti taj osjećaj. Tada ćemo se
izgubiti u analizi mentalnog tijela i više nećemo biti u trenutku u koji
nas otvaranje poziva.
To pokazuje kako percepcijski alat može biti i saveznik i smetnja.
Sve ovisi o kvaliteti naše namjere. Hoćemo li sebi dopustiti odmor u
otvaranju ili ćemo se brzo zatvoriti, posvetivši se beskrajnim mentalnim
istraživanjima i složenostima?
Ponovimo to iskustvo. Uzet ćemo riječ »predati se«. Ili uzmimo
riječ »intimnost«. Dopuštamo li sebi da osjetimo otvaranje koje te riječi
prizivaju svojim dubokim smislom? Ili se naše mentalno tijelo već pita
koje su druge riječi u našem jeziku takve?
112 ALKEM IJA SRCA

Probudite se! Svaki aspekt stvorenoga prožet je sve dubljim razi-

nama prosvjetljujuće inteligencije! Cijeli je život otvaranje. Međutim,
ti su portali skriveni od onih među nama koji sve doživljavaju samo
preko mentalne razine.
Ti portali, iako ih možemo prepoznati putem svjesnog bavljenja
mentalnim tijelom, dopuštaju prolaz u dublju svjesnost samo kad
uđemo ispunjeni doživljenom percepcijom. Srž svake promjene do
koje smo došli s pomoću percepcijskog alata ne izrasta iz mentalnog
razumijevanja, nego iz doživljenog učinka.

Mentalna bistrina
Mentalna bistrina ovisi o dvije najvažnije spoznaje. Prva je da kvalitetu
našeg života određuje stanje našeg emocionalnog tijela. Druga je da
smo mi osobno odgovorni za stanje svog emocionalnog tijela.
Kao što smo već istaknuli, drugi mogu raditi fizičke poslove umjesto
nas. Mogu slati pisma umjesto nas, premještati stvari umjesto nas pa
nas čak podići i ponijeti ako su dovoljno snažni. U mentalnom smislu
drugi isto tako mogu obavljati poslove umjesto nas. Mogu obavljati
istraživanja i prenositi ih umjesto nas pa čak i smišljati strategije umjesto
nas. No, kad je riječ o našim emocijama, nitko ne može osjećati umjesto
nas. U zabludi je svatko tko tvrdi da je to moguće.
Kao što smo pokazali, kvalitetu našeg istraživanja određuje ono što
osjećamo prema svom iskustvu, koje je pak određeno stanjem našeg
emocionalnog tijela u bilo kojem trenutku.
Nije važno kakve su fizičke okolnosti ili što kažemo sebi o svom
iskustvu, činjenica je da bez obzira na to koliko premještamo stvari
na zemlji, bez obzira na to koliko razmišljamo o bilo kojoj situaciji i
analiziramb je, ako se u njoj ne osjećamo ugodno, onda nam nije ugodno
u njoj. Ako nastojimo ponovno steći svjesnost o miru, to postižemo
samo kad osjećamo mir. Samo mi - i nitko drugi - vladamo svojom
sposobnošću da to i učinimo.
Trenutak te spoznaje jest trenutak kad se prestajemo koristiti svojim
mentalnim tijelom kao sredstvom za razmišljanje i analiziranje bijega
iz nelagode i povratka u svjesnost o miru. Tada se svojim mentalnim
tijelom počinjemo koristiti na njegovoj najvišoj frekvenciji - kao sred-
stvom navigacije kroz život.
 Od n e p r i j a t e l j a d o s a v e z n i k a 113

Informacija nije znanje

Informacija nije znanje. No, zbog našeg pretjeranog mentalnog stanja
mi trenutačno živimo u percepcijskom stanju u kojem informaciju
pogrešno smatramo znanjem.
Informacija se u znanje preobražava tek kad je u kombinaciji s isku-
stvom. Kad djelujemo s te točke svjesnosti - gdje informacija i iskustvo
daju znanje - tek tada aktiviramo rezonanciju koju zovemo mudrost.
Nije dovoljno u mentalnom smislu sebi reći da kvalitetu naseg života
određuje stanje naseg emocionalnog tijela te da smo mi odgovorni za stanje
svog emocionalnog tijela. Cak i kad stignemo do te točke razumijevanja
kroz inteligentno deduktivno zaključivanje, kao što smo dosad radili, to
još uvijek nije dovoljno. Da bi mentalno tijelo bilo zadovoljno i shvatilo
da je to zaista istina, tako da može popustiti svoj stisak dominacije i
kontrole, tu informaciju moramo podići na oltar iskustva.
Ono što iskustvo čini iskustvom jest činjenica da u sebi sadrži cijelo
trojstvo integriranog uma - fizičke, mentalne i emocionalne elemente.
Rezonancija nazvana »znanje« koja preobražava riječi od mentalnog
brbljanja - od informacija u stvarno znanje - pojavljuje se kad se men-
talnom elementu dodaju fizički i emocionalni elementi.
Zbog toga nakon pet godina teoretskog studiranja i verbalnih pre-
davanja na fakultetu zajamčeno dobivamo samo ljude usmjerene na
mentalnu razinu - pojedince pretovarene informacijama, ali koji nemaju
iskustveni spremnik fizičke i emocionalne interakcije koja je potrebna
da bi se nagomilani podaci preobrazili u izvorno znanje.

Pođimo na vožnju
Ako netko od nas zatraži da napravimo verbalnu prezentaciju o vlakiću
u zabavnom parku, tom zadatku možemo pristupiti na više načina.

• Možemo jedan dan provesti u zabavnom parku promatrajući

vlakiće. Nakon toga o vlakiću možemo govoriti sa stajališta
promatranja jer smo bili u fizičkoj prisutnosti jednoga od njih.
114 ALKEM IJA SRCA

• Možemo otići u knjižnicu i posuditi knjigu o gravitacijskoj sili i

o tehničkim parametrima koji su važni za proizvodnju vlakića.
Nakon tog mentalnog istraživanja o temi možemo govoriti u
skladu s nakupljenim informacijama, odnosno prema našem
mentalnom shvaćanju.
• Možemo se pet minuta voziti u vlakiću.

Pogodite koje bi predavanje bilo prilično dosadno? Pogodite koje bi

predavanje zaokupilo pažnju? Pogodite koje bi predavanje potaknulo
slušatelje da se i sami provezu vlakićem? Pogodite koje bi predavanje
poteklo iz rezonancije osobnog znanja? Pogodite koje predavanje izvire
iz srca, a koje iz glave?
Dakako, mogli bismo napraviti sve troje - promatrati, proučavati i
proživjeti iskustvo. Takav cjelovit pristup bilo kojoj temi omogućio bi
nam uistinu integriranu raspravu. Međutim, ako izostavimo stvarnu
vožnju, stvarno iskustvo, izgubit ćemo se u beskrajnim nizovima
informacija mentalnog carstva.
Mudrost se rađa kad shvatimo da informacija i iskustvo daju znanje.

»Kako« je kontrola
Kad kažemo da kvalitetu našeg života određuje stanje našeg emocio-
nalnog tijela i da smo mi sami odgovorni za to stanje, važno je da sami
sebi pružimo priliku tu tvrdnju poduprijeti stvarnim iskustvom. Takvo
iskustvo lako možemo prikupiti svjesnim korištenjem navigacije u sva-
kom aspektu svog svakodnevnog života.
Dopustite da navedemo primjer korištenja navigacije u vlastitom
iskustvu. Zamislit ćemo da letimo iz New Yorka u Južnoafričku
Republiku. Takav je let dugačko putovanje, a na kraju dugačkog puto-
vanja možemo biti iscrpljeni. I sama pomisao da ćemo na odredište
stići iscrpljeni mogla bi nas potaknuti da pokušamo kontrolirati svoje
iskustvo, nastojeći stići u boljem stanju. Međutim, ako pokušamo kon-
trolirati mnoštvo aspekata tog iskustva kako bismo nasilno izazvali
željeni ishod, na kraju ćemo vjerojatno biti još iscrpljeniji. Kad nastojimo
sve kontrolirati, to je iscrpljujući posao.
 Od n e p r i j a t e l j a do s a v e z n i k a 115

Što zapravo pokušavamo postići pribjegavajući kontroli? Aspekti

svakog iskustva koje nastojimo kontrolirati kriju se u kako iskustva.
Obratite pažnju na to da kad god nam netko priča o izazovima s
kojima se suočava u svom životu, redovito koristi riječ kako. Teškoće
života uvijek se kriju u tome kako. »Kako ću to napraviti?« »Kako ću u
tome uspjeti?«
To pitanje »kako« pojavljuje se samo zato što mi uvijek želimo sve
napraviti sami. Gotovo da i nemamo vjere u uzročnu točku kvalitete
svog iskustva. Zapravo, uglavnom i ne znamo da postoji uzročna točka
kvalitete našeg iskustva, jer sve dok smo fizički hipnotizirani i mentalno
zbrkani, vjerujemo da se naše iskustvo događa nama, a ne kroz nas. Zato
obično pribjegavamo kontroli kao načinu na koji se možemo obraniti
od nelagode koja kao da se nameće našem iskustvu.
Kad god se koristimo riječju »kako« u odnosu na problem, zapravo
pitamo: »Kako mogu kontrolirati ono što se događa meni i oko mene?«
 Dvanaesto poglavlje

Navigacija vlastitim
iskustvima

Postoji pristup svjesnom suočavanju sa životnim izazovima, star kao

stabla, ali ga svjesni postajemo tek kad spoznamo značaj doživljene
komponente u određivanju kvalitete našeg životnog iskustva.
Da bismo prikazali kako funkcionira taj pristup, vratit ćemo se
primjeru leta iz New Yorka u Južnoafričku Republiku. Kad znamo da
smo rezervirali mjesto na tom letu, možemo odlučiti da ćemo preuzeti
odgovornost za to iskustvo tako što ćemo se svjesno koristiti naviga-
cijom. Navigacija je, kao što smo već spomenuli, najplemenitiji način
korištenja našeg mentalnog tijela.
Umijeće svjesnog korištenja navigacije primjenjujemo uzimajući u
obzir tok energetskog kretanja na putu svjesnosti koji uvijek koristimo
kad manifestiramo svoja iskustva na zemlji - od emocionalnog, preko
mentalnog do fizičkog aspekta.

• Prvi korak: Pažnju usmjeravamo na ishod svog iskustva, na tre-

nutak kad izlazimo iz zrakoplova u južnoafričkoj međunarodnoj
zračnoj luci Oliver Tambo. Dok promatramo sebe kako stižemo
118 ALKEM IJA SRCA

na odredište, tu vizualizaciju okružujemo osjećajem - onim koji

želimo osjetiti na odredištu svog putovanja. Možemo odabrati
da ćemo se osjećati opušteni, obnovljene energije i u dobrom
raspoloženju. Najvažniji aspekt tog prvog koraka u postupku
navigacije sastoji se u tome da dok zamišljamo sebe kako stižemo
u Južnoafričku Republiku, istodobno moramo sada u svojoj svje-
snosti probuditi željeni osjećaj, ono što želimo osjećati na kraju
svog putovanja. Ako taj osjećaj ne možemo osjetiti sada, kako
bismo mogli očekivati da ćemo ga osjetiti kad uistinu stignemo
u »sadašnjost« tog vizualiziranog trenutka? (Postoji samo sadaš-
njost.) Kad uspijemo zamisliti sebe kako stižemo na odredište,
istodobno ispunjavajući tu sliku osjećajem tako što ćemo sada
osjećati to isto, odmah je trebamo odbaciti. Ne smijemo se duboko
koncentrirati na tu namjeru. Vidimo je bez ikakva napora, osjetimo
osjećaj i oslobodimo se slike. Lakoća proizlazi iz lakoće. Tom se
koraku vraćamo samo i jedino onda ako osjetimo tjeskobu zbog
putovanja. Kad shvatimo da smo popustili tom nesvjesnom
ponašanju - tjeskobi - pažnju usmjeravamo u polje tjeskobe i
osjećamo nelagodu, ne nastojeći je promijeniti. Dopuštamo joj da
postoji. Nakon nekoliko trenutaka blago je zamijenimo svojim
doživljenim zahtjevom. Tada je ponovno s lakoćom pustimo.
• Drugi korak: Pobrinemo se da prikupimo sve informacije koje
su nam potrebne za to putovanje. To može uključivati vrijeme
polaska, broj leta, broj rezervacije te informacije o vizi, ako je
potrebna.
• Treći korak: Moramo biti sigurni da smo fizički spremni upu-
stiti se na takvo putovanje. Trebamo spakirati odjeću, ponijeti
putovnicu i kartu.
• Cetvrti korak: Kad dođe dan putovanja, zakoračimo u iskustvo i
dopustimo mu da se odvija bez ikakvih planova, kontrole ili brige.
Prepustimo se toku zbivanja, bilo da se odvija u našu korist ili
ne. Prepuštamo se. To je zahtjevan dio jer, da bi nam to iskustvo
donijelo željeni ishod, moramo odbaciti sve svoje pretpostavke o
tome kako će se odvijati. Ne smijemo se sami sebi plesti pod noge!
Od trenutka kad počne iskustvo koje smo vizualizirali, svaka
neočekivana nelagoda znači samo to da svemir preuređuje okol-
nosti kako bismo mogli iskusiti željeni ishod. Ako se umiješamo
 Navigacija vlastitim iskustvima 119

u odvijanje iskustva - ako se prepustimo strahu - sami ćemo

onemogućiti ono što smo željeli. Kad se sami sebi ne pletemo
pod noge, uvjerit ćemo se kako naizgled nevidljiva sila uređuje
okolnosti onako kako ih mi ne bismo mogli organizirati. Kad
vidimo svemir na djelu, shvaćamo da se, ako svjesno upravljamo
svojim iskustvima, a onda im dopustimo da se odvijaju bez ikakva
ometanja, sam svemir pobrine za to »kako« će to napraviti. To
je čudo. Ono što je za nas Bog, to je »kako«. Ako način odvijanja
iskustva prepustimo u ruke svemira, time prizivamo da se ono
što je Bog za nas udruži s nama kao sustvoritelj naših iskustava.

Dijete je stvoritelj
Dijete je stvoreno »na sliku i priliku Božju«. Dijete je emocionalno tijelo.
Kad svjesno radimo s njim i djetetu, odnosno emocionalnom tijelu,
dopustimo da djeluje kao uzročna točka naših iskustava, sveprisut-
noj, sveznajućoj i svemoćnoj sili dopuštamo da nam se pridruži kao
sustvaratelj i član naše ekipe za ostvarenje.
Vrijedi i obrnuto. Kad nesvjesno dopustimo djetetu, odnosno emocio-
nalnom tijelu, da djeluje kao uzročna točka naših iskustava, sveprisutnoj,
sveznajućoj i svemoćnoj sili dopuštamo da manifestira kvalitetu naših
iskustava na temelju neintegriranog stanja sedmogodišnjeg djeteta koje
je podvrgnuto utiskivanju.
Riječ-dvije upozorenja. Navigacijom se u svojim iskustvima smijemo
poslužiti samo kroz doživljeni sadržaj, a ne zahtijevajući konkretne
mentalne detalje i fizičke parametre. Ono što je Bog za nas u početku
nam je dostupno samo putem osjećaja. Stoga kroz parametre osjećaja
najdjelotvornije razgovaramo sa svojim kreativnim izvorom.
Detalji samo izazivaju probleme jer omogućuju mentalnom tijelu
da nametne svoju bezdušnu samovolju.

Iskustvo kao naš učitelj

Postupak navigacije od četiri koraka, koji smo upravo prikazali, može
se koristiti za upravljanje svim iskustvima. Možemo se njime koristiti
120 ALKEM IJA SRCA

da bismo upravljali doživljenim ishodom svakog dana, poslovnim

sastancima, razrješenjem sukoba i bilo kojim iskustvom u koje svjesno
ulazimo.
Kad shvatimo da možemo manifestirati svaki osjećaj koji zatražimo
kao ishod svjesne navigacije iskustava, i kad shvatimo da postizanjem
tog željenog ishoda unaprijed određujemo kvalitetu iskustva, tada kroz
osobno iskustvo u fizičkom, mentalnom i emocionalnom smislu znamo
da je kvaliteta našeg života određena stanjem našeg emocionalnog tijela
i da smo mi odgovorni za stanje toga tijela. Na taj način naša životna
iskustva postaju naš učitelj. Kao da smo ušli u vlakić u zabavnom parku,
povezli se njime i dopustili iskustvu da nas vodi.
Onoga trenutka kad svoje ljudske susrete blagoslovimo s odgovorno-
šću koja je urođena procesu svjesnog upravljanja životnim iskustvima,
kao i uzročnim djelovanjem u emocionalnom tijelu i doživljavanjem čuda
koje nam to donosi, spremni smo početi obuzdavati svoje beskonačno
razmišljanje i analiziranje. Tada smo spremni prihvatiti da je mentalno
tijelo most koji trebamo prijeći, hodnik kroz koji moramo proći i staza
koja nas vodi do srži stvari.
U toj fazi našeg putovanja namjera nam je otkriti izvorno stanje
emocionalnog tijela, obnoviti njegovu ravnotežu i istražiti njegovu
ulogu u našem iskustvenom razgovoru s neizrecivim.

Izgubljeni ključ
Obratite pažnju na činjenicu da u pozadini sveukupnih naših zbunjenih
misli koje se vrte u krug postoji energetska »buka«, neugodna rezonan-
cija koju jasno možemo osjetiti kad nam je pažnja usmjerena na nju.
U ovoj knjizi to nazivamo nefunkcionalnim emocionalnim obrascem.
ivatimo iskustvo kao učitelja, brzo shvaćamo kako nema smi-
sla nastojati prisilno promijeniti ili zaustaviti svoje zbrkane misli koje
se ponavljaju, a da prije toga nismo obratili pažnju na nefunkcionalni
emocionalni obrazac koji se skriva u njihovoj pozadini. Razlog je u
tome što našim razmišljanjem, prema putu svjesnosti, upravlja stanje
našeg emocionalnog tijela.
Umjesto da u mentalnom smislu nastojimo prisilno promijeniti
svoje razmišljanje, daleko je djelotvornije usredotočiti svoje vrijeme i
 Navigacija vla stitim iskustvima 121

energiju na to da probudimo, a onda svjesno prilagodimo, nefunkci-

onalni emocionalni obrazac u pozadini misli. Kad uspijemo doći do
nefunkcionalnog emocionalnog obrasca i prilagoditi ga, misaoni procesi
s kojima se mučimo automatski se preobražavaju i počinju odražavati
tu uzročnu promjenu.
Takav je pristup našem iskustvu prožet integritetom. Mi djelotvorno
utječemo na kvalitetu svog ljudskog iskustva, jer smo svjesni ispravne
primjene elemenata koje ga manifestiraju.
Kad pokrenemo tu razinu osobne odgovornosti, spremni smo pro-
buditi izvornu rezonanciju intimnosti.

Iscjeljivanje
Kad god odsad u ovoj knjizi spomenemo riječ »iscjeljivanje«, govorit
ćemo o svjesnoj doživljenoj prilagodbi utisnutih nefunkcionalnosti u
emocionalnom tijelu.
Kad nesvjesno zrači iz emocionalnog tijela u mentalne i fizičke para-
metre našeg iskustva, ta se utisnuta nefunkcionalnost manifestira u
obliku simptomatičnih iskustava kao što su nesreće, bolesti i ovisnosti.
Kad koristimo riječ »iscjeljivanje«, ne govorimo o fizičkom rješavanju
ozljeda ili simptoma, ili o raspravljanju o dijagnozi. Govorimo upravo
o onom trenutku u kojem energetski utječemo na uzročnu točku svakog
vanjskog fizičkog i mentalnog stanja nelagode kroz doživljenu percepciju.

Osjećanje je iscjeljivanje
Budući da se energetsko stanje emocionalnog tijela definira u nama kroz
utiskivanje do naše sedme godine, o tom bismo dijelu svog iskustva
mogli govoriti kao o djetetu. Budući da je slično djetetu, jednostavno
je i nimalo kompleksno. Ono osjeća i sve postiže kroz osjećanje.
Onoga trenutka kad obnovimo ravnotežu u svom emocionalnom
tijelu, to promijenjeno energetsko stanje automatski zrači prema van,
preko puta svjesnosti, u naše mentalne procese i fizičke okolnosti. Za
obnavljanje ravnoteže u našem emocionalnom tijelu potrebna je samo
124 ALKEM IJA SRCA

Ako to ne shvatimo i iscjeljivanje smatramo zadatkom fizičkog tijela,

neminovno ćemo se iscrpiti od složenih postupaka i položaja kojima
ćemo se baviti. Prije nego što shvatimo što se događa, uzimat ćemo
klistire od kave ili ćemo stajati na jednoj nozi pijuckajući sok od mrkve i
gorušice, nastojeći disanjem poslati osmijeh u svoj lijevi bubreg. Možda
ćemo pribjeći sredstvima za umirenje i kontrolu.
Fizički aspekt našeg ljudskog iskustva može nam pomoći samo da
umirimo i kontroliramo svoje simptome prikrivajući ih. Fizički aspekt
našeg ljudskog iskustva na taj način ništa ne može izliječiti. Može djelo-
tvorno obraditi ozljede i pozabaviti se simptomima bolesti i nelagode,
ali ne može se baviti uzročnom točkom.
Slično tome, ako smatramo da je iscjeljivanje zadatak mentalnog
tijela, to će tijelo postati frustrirano i početi izmišljati priče, smišlja-
jući komplicirane postupke, imenovati simptome kićenim latinskim
nazivima i zamišljati različite imaginarne uzroke i ishode problema.
Prije nego što shvatimo što se događa, povjerovat ćemo da smo
osuđeni na simptome koji će trajati cijelog našeg života, nastojat ćemo
aktivirati ili poboljšati svoje svjetlosno tijelo ili ćemo se posvetiti nekoj
neutemeljenoj i fantastičnoj mentalnoj metodi. To se događa zato što
mentalni aspekt našeg ljudskog iskustva ništa ne može iscijeliti sam
za sebe. U stanju je sudjelovati u postavljanju točne dijagnoze i može
usmjeriti našu pažnju na uzročnu točku stanja, ali nije iscjelitelj.
Ni mentalno ni fizičko tijelo nisu iscjelitelji. Ta tijela pokazuju čemu
je potrebno iscjeljivanje, pomažu u otkrivanju simptoma, usmjeravaju
pažnju na točku kojoj je iscjeljivanje potrebno, a onda šire posljedice
iscjeljivanja kad ga postignemo doživljenom percepcijom. Mentalno i
fizičko tijelo nisu uzročni aspekti, nego samo pomoćnici.
Budući 4a je emocionalno tijelo uzročna točka kvalitete našega
iskustva, isćjeljivanje - odnosno obnavljanje svjesnosti o našoj urođenoj
cjelovitosti - pokreće se izravno kroz naše emocionalno tijelo putem
doživljene percepcije.
 Trinaesto poglavlje

Strah, bijes i tuga

Kad svjesno uđemo u autentično stanje svog emocionalnog tijela,

putujemo putem svjesnosti na isti način kao i kad molimo ili nastojimo
saznati što je Bog za nas. Krećemo se od fizičkog, preko mentalnog do
emocionalnog aspekta. Zbog toga se naše kretanje kroz nefunkcionalne
rezonancije emocionalnog tijela odvija od straha (fizički aspekt), preko
bijesa (mentalni) do tuge (emocionalni).
Strah je ukorijenjen u našem fizičkom iskustvu. Strah se odnosi
na vezanost za tijelo, materiju i naš ograničeni osjećaj smrtnosti koji
izvire iz te vezanosti. Najviše se bojimo fizičke ozljede, ozljede i umi-
ranja. U pozadini svih naših strahova krije se riječ »smrt«. Ta ideja, da
mi možemo umrijeti, utemeljena je u našoj hipnotiziranosti fizičkim
aspektima našeg iskustva. Mi se poistovjećujemo sa svojim fizičkim
iskustvom, umjesto s vibracijskim. U energetskom smislu strah je
naziv koji pridajemo svim okolnostima koje ne prepoznajemo i za koje
nemamo nikakvu uporišnu točku. Sve dok ne integriramo svoj strah,
nemamo sposobnost razlikovanja.
Bijes je ukorijenjen u našem mentalnom iskustvu. Bijes je povezan
s osvetom, a osveta je uvijek povezana s mentalnim spletkama. Bijes je
ukorijenjen u priči koju sami sebi pričamo, u kojoj zaplet naše okolnosti
pripisuje vanjskim čimbenicima. Taj je osjećaj mentalno gorivo koje
126 ALKEM IJA SRCA

raspiruje osjećaj krivnje i osuđivanja. On lomi naše misaone oblike i

uništava svu mentalnu bistrinu. U pozadini svakog bijesa je pretpostavka
da smo ili žrtve ili pobjednici. Bijes je ukorijenjen u pretpostavci da nam
se život samo događa, te mi stoga u osnovi nismo odgovorni za njega.
U energetskom smislu bijes je naziv koji dajemo svim okolnostima s
kojima se ne znamo nositi. Dok ne integriramo svoj bijes ne možemo
se potvrditi na zdrav način. Možemo se samo pokušavati potvrditi na
agresivan način. Nismo sposobni potvrditi se na smiren i centriran
način koji odražava istinsku svjesnost i prisutnost.
Tuga je ukorijenjena u našem emocionalnom iskustvu. Ona je
povezana s dubokom žalošću i uvijek je izravno u vezi s osjećajem da
smo nekako propustili zadnji vlak ili promašili metu. Tuga ukazuje
na nešto duboko u nama što izgleda izgubljeno ili nešto što nedostaje.
U energetskom smislu tuga je naziv koji pridajemo svakoj okolnosti
koje se čvrsto držimo i koju ne znamo pustiti ili svakom iskustvu za
koje očekujemo da će se materijalizirati, a to se nije dogodilo. Dok ne
integriramo svoju tugu, nismo u stanju duboko osjećati, a da ne izgu-
bimo ravnotežu.

Strah je ključan
Strah je energetsko stanje koje razdvaja žito od kukolja, zato što nismo
u stanju suočiti se sa svojim strahovima zbog nekog drugog. Sa svojim
se strahom ne možemo izvorno suočiti osim s namjerom da to učinimo
za sebe.
Sve dok se doista ne suočimo sa svojim strahom ne možemo razot-
kriti svoj bijes i tugu, koje je još teže integrirati.
Stoga, ako još nismo spremni suočiti se sa svojim strahom, to znači
da još nismo spremni suočiti se s bijesom i tugom.
Ako bježimo od suočavanja sa strahom, to nam automatski onemo-
gućuje da prijeđemo u onaj dio našeg evolucijskog putovanja u kojem
možemo stupiti u razgovor s neizrecivim. U tom svjetlu naš je strah
čuvar vrata. Zato se kaže da je strah ključan.
 Strah, bijes i tuga 127

Zašto se bojimo?
Ono što određuje jesmo li spremni posvetiti se radu koji nas osnažuje
za emocionalni rast nije zapravo naš osobni potisnuti strah, nego strah
koji osjećamo od vlastitog neintegriranog straha.
Pa ipak, naš neintegrirani strah jest ništa. On ne postoji.
Naši nesvjesni strahovi sastavljeni su od sablasnih uspomena i
fantomskih projekcija. Naši osobni, potisnuti i neintegrirani strahovi,
dok se mentalno bavimo njima, misaoni su oblici o onome što se već
dogodilo, ili o onome što se još nije dogodilo. U ovom trenutku oni
nemaju nikakvu stvarnost.
Kad dopustimo sebi da se prepustimo svom potisnutom strahu,
ne želeći ga promijeniti, ne želeći ga od »zapetljanih i isprepletenih
kuglica crne bodljikave žice« pretvoriti u »nebeske mjehuriće blista-
vog anđeoskog labuđeg pjeva«, ili u bilo kakvu drugu sličnu glupost,
neminovno ćemo otkriti ono čega se najviše plašimo.
Naš se najveći strah odnosi na naš bijes i strašne posljedice do kojih
bi došlo kad bismo ga izrazili u potpunosti. Kad bismo sebi dopustili
da otvoreno pokažemo razmjere svog bijesa, plašimo se da bismo mogli
razoriti cijelu zemlju!

Zašto smo bijesni?

Kad sebi dopustimo da sjednemo usred svog bijesa, ne nastojeći umiriti
ili kontrolirati intenzitet tog iskustva - ne raspredajući priče koje pro-
jiciramo u vanjski svijet, prema drugima - uskoro ćemo otkriti zašto
smo bijesni. Bijesni smo zato što nam se slomilo srce.
Kao djeca nevino smo se i bezuvjetno predavali svom životnom
iskustvu, a ljepota toga prepuštanja često se nije odražavala u našim
iskustvima. Svi smo u ovaj život ušli kao bezuvjetna vibracijska bića, a
proces ulaska u uvjetovano emocionalno, mentalno i fizičko iskustvo
slomilo je srce bezuvjetnom biću.
Sad smo bijesni zbog svog nezapaženog prijelaza iz prisutnosti u
pretvaranje.
128 ALKEM IJA SRCA

Bijesni smo zato što smo morali postati »pristojni«, stojeći nepomično
kao kamen u trenutku kad su životne okolnosti pozivale da otplešemo
pobjednički ples pjevajući u sav glas.
Izvan sebe smo od bijesa zato što smo postali ovisnički zarobljeni
time što smo stalno morali postupati »ispravno« i »onako kako se od
nas očekivalo« da bismo mogli zakoračiti u proračunati i pretenciozni
svijet odraslih.
Iscrpljeni smo od »igranja na sigurno« i od toga što smo morali
ostavljati dojam drage osobe kako nikoga ne bismo uznemirili ili iza-
zvali nepotreban sukob.
U nama se krije dijete okovano redom, kontrolom, umirenjem,
očekivanjem, osuđivanjem i samoporicanjem. Naš je bijes zapravo
to dijete koje iz tamnice našeg zaboravljenog srca vrišti za zrakom i
sunčanom svjetlošću.
Kad god pribjegavamo samoliječenju, zapravo zlostavljamo svoje
unutrašnje dijete.

Trenje je gibanje
Bijes je od sva tri emocionalna problema najteže integrirati, zato što
nam se u svijetu odraslih dopušta, pa čak i potiče, da osjetimo strah.
Dopušteno nam je kupovati oružje, opremiti dom alarmima i klanjati se
kriminalu, ratu i užasu kao motivaciji u pozadini naših životnih odluka.
U svijetu odraslih nije dopušteno biti tužan. Razvili smo cijeli niz
lijekova koji nam otklanjaju tugu.
Budući da nemamo nikakvog ispušnog ventila za bijes, većina ljudi
bijes usmjerava prema unutra i u nama se razvijaju različiti stupnjevi
V
emocionalne paralize koje svodimo na depresiju. I za to stanje imamo
mnoštvo različitih lijekova.
Nasilni zločini projekcija su tog otrova koji se stvara u našoj unu-
trašnjosti kad se počne izlijevati po našem planetu. To isto vrijedi i za
našu očaranost ratom i za sudjelovanje u njemu.
Svako vozilo kojemu je potreban impuls za kretanje oslanja se na
trenje između kotača koji ga pokreću naprijed. Također se oslanja na
trenje kočničkog mehanizma da bi se moglo zaustaviti. Kad se svjesno
 Strah, bijes i tuga 129

ili nesvjesno bavimo neintegriranim bijesom, to je kao da u autu stalno

pritišćemo kočnice.
Shodno tome, postoje velika područja našeg života u kojima uopće
nema nikakva kretanja, nego vlada paraliza. Svaki djelić u okviru našeg
životnog iskustva u kojemu imamo osjećaj da smo zaglavili može nam
ukazati na manifestaciju našeg neintegriranog bijesa. To stanje ener-
getske paralize do koje dolazi zbog bijesa okrenutog unutra zapravo
je prava definicija depresije.
Pa ipak, možda ne shvaćamo da je bijes ujedno najmoćnije i najmanje
iskorišteno svojstvo za kretanje u emocionalnom tijelu.
Tek kad svjesno integriramo svoj bijes bit ćemo u stanju djelotvorno
potvrditi sebe u svom životnom iskustvu. Tada ono isto trenje do kojeg
dolazi zbog toga što živimo sa stalno stisnutim kočnicama postaje
sredstvo za kretanje naprijed - za preobrazbu.
Ako se ne pobrinemo za bijesno dijete u svojoj unutrašnjosti, ne
možemo biti životno aktivni - a sve dok glumimo da smo mrtvi nismo
u stanju integrirati tugu koja leži u temeljima bijesa.

Bezrazložni plač
Prepuštajući se dubinama svog bijesa postajemo svjesniji rezonancije
nevinog djeteta slomljena srca.
Kad sebi dopustimo u potpunosti izraziti tu potisnutu tugu, bez
ikakva razloga, a da i ne moramo znati za detalje iz djetinjstva koji su
razlog zbog kojeg osjećamo tugu, da nam nije potreban netko tko bi
nas utješio i rekao nam da će »sve biti u redu«, pa ga čak i ne želimo
- otkrivamo veličanstvenu ljepotu suza koje naše emocionalno tijelo
oslobađaju od otrova.
Dok se krećemo kroz mnoštvo slojeva, od straha, preko bijesa do
tuge, shvaćamo da te energetske okolnosti, kad ih nastojimo umiriti i
kontrolirati, postaju iskrivljene naočale kroz koje zamjećujemo svoje
životno iskustvo na zemlji.
Dok prihvaćamo svako svoje neintegrirano emocionalno stanje i
dopuštamo sebi da prebivamo u njima, doživljavamo percepcijsku
preobrazbu koja u potpunosti mijenja način na koji opažamo život na
130 ALKEM IJA SRCA

zemlji. Prelazimo onkraj koprene jučerašnjih utvara i sutrašnjih fantoma

te shvaćamo gdje se uistinu nalazimo.
Samo dok se svjesno krećemo kroz neintegrirane emocionalne
uvjete i postupno ih integriramo iskustveno spoznajemo zašto je i na
koji način naše emocionalno tijelo »obred zrelosti« prema postizanju
percepcijske integracije.

Umrijeti da bismo živjeli

Posljedica prihvaćanja svakog nedjelovanja koje nam olakšava rastva-
ranje našeg emocionalnog utiskivanja sastoji se u tome da pokrećemo i
prolazimo kroz različite rezonancije fizičkog, mentalnog i emocionalnog
čišćenja koje doživljavamo kao nešto neugodno.
To neugodno odvajanje našeg trenutačnog iskustva od neintegrirane
prošlosti koja ga prekriva zapravo je svjesno iskustvo smrti - smrti
onoga što nije stvarno, kako bismo ponovno mogli zakoračiti u izvornu
rezonanciju sadašnjeg trenutka.
Budući da su uzročne točke naših sadašnjih nelagoda usidrene u
utisnutom stanju našeg emocionalnog tijela, to je pročišćavajuće isku-
stvo smrti u svojoj biti emocionalna smrt.
Zbog toga što nas je svijet hipnotizirao u fizičkom smislu, naša
trenutačna percepcija smrti sastoji se u tome da je smrt prvenstveno
fizički događaj. Međutim, kad probudimo svjesnost emocionalnog
tijela, shvaćamo da smrt ima više od jednog izražaja. Kad nas sveti
tekstovi upućuju da trebamo umrijeti još za života, to se ne odnosi samo
na fizičko iskustvo, nego na naš svjestan ulazak u trajnu prijemčivost
kako bismo isto tako iskusili mentalnu i emocionalnu smrt.
Kad razai;amo prošlost, moraju umrijeti naše priče koje smo istkali i
na koje smo'šebe osudili - a tako mora odumrijeti i emocionalni obrazac
u kojemu su ukorijenjene.

Iskustvo smrti
Mentalno i emocionalno iskustvo smrti doživljavamo organski u danima
i tjednima koji će uslijediti nakon dosljedne primjene nedjelovanja. Bez
ikakva upozorenja obuzet će nas kao duboko neugodna stanja postojanja.
 Strah, bijes i tuga 131

Kad se ta iznimno nelagodna stanja prvi put pojave, priklonit ćemo

se nesvjesnom ponašanju. Instinktivno ćemo se suprotstavljati tom
iskustvu, očajno nastojeći zaustaviti to što se događa. Kroz svoju reak-
tivnost nastojat ćemo u emocionalnom, mentalnom i fizičkom smislu
izbjeći susret s »koscem prošlosti i projicirane budućnosti«.
Dok se odvija to iskustvo smrti, mi doslovce imamo osjećaj kao da
umiremo, kao da nemamo zbog čega živjeti, da nam je život završen,
da nema nade, a mi smo zauvijek osuđeni na te osjećaje tame, propasti
i sumornosti.
Pa ipak, za relativno kratko vrijeme, za nekoliko sati ili nekoliko
dana - što ovisi o veličini nefunkcionalnog energetskog iskustva koje
za nas umire - taj val prolaznog fizičkog, mentalnog i emocionalnog
čišćenja naše prošlosti prelit će se preko nas i nestati.
Nakon njega osjećat ćemo se budniji, svjesniji, nadahnutiji i zahval-
niji što smo živi.

Svjesno umiranje priziva ponovno rađanje

Kad živimo integriranim životom ta su smrtna iskustva savršeno
normalna, prirodna, zdrava i organska.
Kad sebi dopustimo da prođemo kroz taj obred zrelosti, postaje
sasvim očito da se, kako bismo izbjegli ta iskustva smrti, povlačimo
na mentalnu razinu i posvećujemo besmislenim fizičkim poslovima.
Upravo zato što je naša sadašnja kultura nekritički prihvatila uvje-
renje da je smrt naš neprijatelj, pobjeći ćemo u strahu i nastojati se u
mentalnom i fizičkom smislu odvojiti od tih iskustava. Od djetinjstva
nas kroz primjer utiskivanja navode da povjerujemo kako je iskustvo
smrti pogreška, stoga bježimo od njega u svoje misli, duhovne metode,
religijske organizacije, složene filozofije i komplicirane psihološke sustave.
Zaboravili smo da ako želimo ostati prisutni u nemirnom ljudskom
iskustvu moramo stalno umirati u emocionalnom i mentalnom smislu
u odnosu prema lažnim idejama koje smo stvorili i nazvali ih prošlost
i budućnost.
Zaboravili smo da ponovno rođenje i smrt postoje u istoj stvarno-
sti - da su dvije strane iste medalje. Zaboravili smo da svako ponovno
132 ALKEM IJA SRCA

rođenje izvire iz smrti - da je iskustvo smrti koje svjesno prihvatimo

prizvani trenutak ponovnog rođenja. Postali smo stablo koje žudi za
proljećem i ljetom, poričući postojanje jeseni i zime.

Religija je prepreka
Kad se svjesno sprijateljimo s iskustvima smrti, jedno od dubinskih
otkrivenja koje primimo jest i spoznaja da smo ono što nazivamo reli-
gijom stvorili u uzaludnom nastojanju da se spasimo od suočavanja s
neugodnim stanjima ponovnog rađanja. Naše religije obećavaju nam
vječnost oslobođenu iskustva smrti.
Svakodnevna smrt koju svjesno pokrećemo i prizivamo kad se
suočavamo sa svojim neintegriranim emocionalnim sadržajem bliža je
izvornoj zemaljskoj religiji od mnogih organiziranih religija koje danas
imamo. Točnije rečeno, svjesno umiranje za života drevno je šamansko
iskustvo - upravo ono isto iskustvo koje bi zajednica odbacila kad god
bi je prevladao, zasjenio i indoktrinirao konzervativni i uskogrudni
religijski mentalitet.
Većina naših današnjih religijskih organizacija okreće se Bogu
reagirajući na neshvatljivu stvarnost života, a ne u odgovor na samog
Boga. Religije usađuju lažnu sigurnost u neshvatljivo ljudsko iskustvo,
svode se na izbjegavanje stalnog umiranja u onom što je poznato i na
nastojanje da zaniječu naše stalno poniranje u prazninu.
Organizirana religija uglavnom balansira na rubu provalije.
Prizvana emocionalna i mentalna smrt, to svjesno razaranje utisnute
prošlosti - nije izbjegavanje.
Umrijeii za života izravna je, trenutačna reakcija na ono što je Bog za
nas, kad se suočimo i svjesno umremo za ono što stavljamo između sebe
i izvorne svjesnosti o onome što je Bog za nas. To je svjesno priznanje
neshvatljive tame nečega što nam je beskonačno nepoznato - čudesnog,
uvijek drukčijeg i nespoznatljivog Božjeg lica.
To prizvano i ponovno pojavljivanje umiranja u odnosu na prošlost
svjesno je spuštanje u provaliju, u nepoznato, u nelagodno i još neobli-
kovano. Ta emocionalna i mentalna smrt jest uzdizanje kroz propadanje,
poput feniksa iz pepela.
 Strah, bijes i tuga 133

Isus šaman
Stvarnost mentalnog i emocionalnog iskustva smrti bila je poznata
puno prije nego što je crkveni mentalitet izopćio sve metode njezina
primjenjivanja.
Budući da smo užasnuti pobjegli od tog iskustva mentalne i emocio-
nalne smrti, to nas iskustvo sad, u starijoj dobi, prati poput zastrašujuće
sjene. Za sobom ostavlja trag bolesti, nesvjesnih i slučajnih nesreća,
ovisnosti i kvalitete života koja u konačnici kulminira u iskustvu
ponižavajućeg propadanja i poraza.
Umjesto da svakodnevno umiremo, sad se svim svojim snagama
odupiremo smrti i zato joj dopuštamo da se pretvori u veliku dramu
koja neugodno kulminira kad se približi naš trenutak fizičkog prijelaza
i odlaska sa zemlje.
Pa ipak, kad svjesno i od svoje volje uđemo u vlastito srce i suočimo
se sa sjenom svoje neintegrirane prošlosti - kad dosljedno dozvoljavamo
svojoj prošlosti da u fizičkom, mentalnom i emocionalnom smislu umire
kroz nas - mi se organski ponovno budimo u drevnom šamanskom
obredu zrelosti koji nas uzdiže u izravno iskustvo s onim što je Bog za
nas: s punoćom sadašnjeg trenutka.
Otkrivamo da su valovi smrtne nelagode koji zajedno s nama postoje
u oceanu života zapravo sveti blagoslov. Pojavljuju se kako bi nam
pokazali da moramo dosljedno i svjesno umirati kako bismo mogli
živjeti ispunjenim životom. Dolaze kako bi nas oslobodili prošlosti
tako da se svaki trenutak u koji ulazimo iznova rađa.
Stalna iskustva smrti Kristu su slični trenuci kroz koje se sve ponovno
rađa. Ta iskustva smrti brojna su raspeća koja se odvijaju prije nego
što možemo doživjeti uzašašće i ponovno se probuditi u vibracijskoj
svjesnosti. Otkrivajući nam tu tajnu na tako vidljiv način Isus je velik,
planetarni šaman.

Draž života
Iskustveno prihvaćajući iskustvo smrti kao nešto što je neizostavni dio
života, otkrivamo da nam se srce zatvorilo zato što smo izbjegavali ta
iskustva. Kroz svoj nesvjesni otpor da osjetimo taj prijeko potreban obred
134 ALKEM IJA SRCA

zrelosti mi očajno tragamo za uzašašćem - izlazom - kroz beskrajne

mentalne ideje te zamorne fizičke postupke i metode.
Pa ipak, sve što mentalni i fizički aspekt može postići kad se oslo-
nimo isključivo na njih kao na sredstva za rađanje svakog trenutka - što
je proces spasenja - jest to da naše životno iskustvo više nije život u
Kraljevstvu, nego bezukusno i beživotno postojanje u kraljevstvu dosade.
Svjesno buđenje u stvarnosti iskustva smrti ni u kom slučaju nije
ugodno. Mnoge koji krenu putem srca takvo iskustvo zaprepasti.
Emocionalno čišćenje i ne treba biti ugodno ili lako. Na kraju krajeva,
to je umiranje u odnosu na prošlost. Emocionalno čišćenje svjesno je
prihvaćanje smrti za života. Dok to proživljavamo, na mnogim razinama
može biti zastrašujuće, zbunjujuće i prenaporno.
Međutim, kad prestanemo bježati od tog smrtonosnog odbacivanja
svoje prošlosti - kad se prestanemo opirati njegovoj sjenovitoj prisut-
nosti kao dijelu životne plime - pozivamo sami sebe da iskustveno
zamijetimo njegovu neporecivu posljedicu: da je naš život božanski
blagoslovljen ponovnim rađanjem.
Svjesnim predavanjem agoniji mentalnog i emocionalnog iskustva
smrti, prizivamo zanos života. Ako ne prihvatimo to stalno, šamansko
odbacivanje prošlosti iz svoje psihe, naš život presuši, a naša eventualna
fizička smrt nema značenja.
Svakodnevno umiranje u odnosu prema utisnutim emocionalnim
ostacima prošlosti dharma je presvetog srca. U vječni život nećemo ući
odbacujući smrt - nego prihvaćajući je u potpunosti.

Dosada
Kad sebi dopustimo da počnemo osjećati energetska stanja koja smo tako
dugo potiskivali i umirivali - mnoštvo osjećaja koji su bili nesvjestan dio
našeg iskustva - postupno ponovno budimo svjesnost emocionalnog
tijela, velike parametre doživljene percepcije.
Tada počinjemo shvaćati da svaki aspekt emocionalnog tijela koji
smo svjesno ili nesvjesno potiskivali i otklanjali iz svoje svjesnosti
oslabljuje sposobnost osjećanja životnog iskustva iz trenutka u trenutak.
Strah, bijes i tuga nisu »stvari kojih se moramo osloboditi«. Ti su
osjećaji presudni doživljeni parametri našeg osjećajnog tijela koje smo u
tolikoj mjeri protjerali u nesvjesno da ih pogrešno smatramo demonima.
 Strah, bijes i tuga 135

Kad radimo sve što je u našoj moći kako bismo se oslobodili tih
stanja - kako bismo se otarasili tih doživljenih iskustava - zabunom
smo raspirivali vatru stanja u kojem postajemo neosjetljivi na život. Kad
zabunom potiskujemo svoj emocionalni sadržaj, istodobno potiskujemo
i svoju sposobnost osjećanja.
Kad nemamo sposobnost osjećanja, ne osjećamo potpunu životnost
života u koji smo uvijek uronjeni.
Sa stajališta srca, mi smo percepcijski slijepi na prisutnost kraljevstva
svuda oko nas u svijetu i zato za kraljevstvom počinjemo tragati negdje
drugdje i u nekom drugom vremenu. Više ne odzvanjamo s osjećajem da
smo živi. Shodno tome, kraljevstvo života prikriveno je neosjetljivošću
i izgleda nam kao beživotna dosada.
Budući da ne možemo osjetiti izuzetnu rezonanciju životnih vibra-
cija koje prožimaju svaki trenutak, tragamo za pretjeranim i izuzetnim
iskustvima, što nam predstavlja kompenzaciju. Na čudne načine i na
čudnim mjestima počinjemo tragati za Bogom, koračajući nepoznatim
duhovnim putovima i prihvaćajući različite vrste neizvornih postupaka
u očajnom nastojanju da osjetimo nešto stvarno.

Čuvar
Kad smanjimo svjesnost emocionalnog tijela, ne postoji djelovanje,
mjesto ili idejno razumijevanje koje će nas odvojiti od iskustva dosade
i vratiti u kraljevstvo života.
Dok ostajemo u tom neostvarenom stanju otupjelosti, mi nesvjesno
koračamo bezbrojnim mentalnim i fizičkim putovima od kojih nijedan
nikud ne vodi.
Taj problem razrješava samo naš ponovni prelazak u rezonanciju
osjećaja. Sposobnost osjećanja omogućuje nam da napustimo bezukusnu
otupjelost praznog života i prijeđemo u sočnu punoću života.
Punoća sposobnosti osjećanja čeka nas prerušena u usnulu troglavu
zvijer - u zmiju našeg potisnutog straha, bijesa i tuge. Pa ipak, ta zmija
uopće nije zvijer. Ona predstavlja portal koji vodi prema našoj skrivenoj
unutrašnjoj ljepoti.
Taj troglavi zmaj čuva vrata kraljevstva života i ne dopušta ulazak
nikome tko nije dovoljno srčan da svjesno prihvati istinu.
 Četrnaesto poglavlje

Ulazak u vibracijski
razgovor

Svi mi čeznemo za svjesnim sudjelovanjem u razgovoru s vibracijskom

razinom stvarnosti.
Neki o tom razgovoru govore kao o duhovnom iskustvu, samoo-
stvarenju ili ostvarenju Boga. U ovoj smo knjizi o tome govorili kao o
razgovoru s neizrecivim. No, možemo ga zvati i razgovorom s vibra-
cijskom razinom stvarnosti.
U današnje je doba riječ vibracijsko dostupnija od riječi duhovno, jer
nema nikakvog emocionalnog naboja i nije opterećena praznovjericama
i religijskom indoktrinacijom. Ta riječ ukazuje na koji način ulazimo
u razgovor.
Vibracijska rezonancija onoga što je Bog za nas toliko je blaga, sup-
tilna i nježna da se u našem svjetovnom, fizički hipnotiziranom stanju
doima kao tišina, nepomičnost i nevidljivost. Pa ipak, to je vibracija
koju iskustveno može opaziti bilo koje ljudsko biće zato što smo svo-
jim rođenjem stekli pravo da je iskusimo. Uistinu, cilj nam je svjesno
stupiti u taj razgovor.
138 ALKEM IJA SRCA

U početku je ta vibracijska rezonancija previše suptilna da bismo je

mogli osjetiti svojim fizičkim tijelom. Iako smo mi sami ta vibracijska
rezonancija i stalno smo u njoj, ne možemo je zamijetiti svojim fizičkim
očima, ne možemo je čuti fizičkim ušima ili dodirnuti fizičkim dodirom.
Te su percepcijske sposobnosti previše spore i nemoćne.
Tu vibraciju ne možemo iskustveno doživjeti kroz svoje misli, pojmove
ili ideje. Misaoni oblik nema sposobnost za iskustveno doživljavanje
vibracije. On može samo misliti o njoj.
Stvarnost postojanja tog vibracijskog carstva stoga u početku nije
dostupna fizičkom i mentalnom tijelu, a ako su to jedina sredstva kojima
joj nastojimo pristupiti, doživjet ćemo neuspjeh.
Neuspjeh je razlog zbog kojeg na kraju prihvaćamo čudne fizičke
metode i pribjegavamo neobuzdanim izmišljotinama i zamišljanjima.
Kad onome što je Bog za nas pristupimo samo kroz mentalni i fizički
aspekt, neminovno ćemo na kraju pribjeći izmišljotini kojom ćemo
nastojati kompenzirati svoje neuspjele pokušaje. Kad se posvetimo
čudnim fizičkim metodama i koristimo se maštom u nastojanju da se
izravno susretnemo s onim što je Bog za nas, izgubljeni smo.
Nije potrebno zamišljati ono što je stvarno.
U početku vibracijsku rezonanciju onoga što je Bog za nas - a to
smo ujedno i mi sami - susrećemo kroz doživljenu percepciju. Samo
osjećajno tijelo ima sposobnost, rječnik i percepcijsku frekvenciju spo-
sobnu za iskustveni ulazak u tu stvarnost.

Srce kao vrata

Naša tijela - fizičko, mentalno i emocionalno - posjeduju vrlo različite
sposobnosti'kad je riječ o komunikaciji.
Kad bismo svakoj osobi na planetu dali istu čašu vode i zatražili da
odrede težinu čaše, a onda da izmjere količinu vode, svatko bi došao do
istog odgovora. Razlog je u tome što je fizički aspekt našega iskustva
iznimno ograničen. Zbog toga doživljavamo neugodno, ograničavajuće
iskustvo kad smo fizički hipnotizirani svojim iskustvom.
Kad bismo svakoj osobi na planetu dali istu čašu vode i zatražili od
njih da napišu sastavak od jedne stranice o toj čaši, dobili bismo mnogo
 X
Ulazak u vib racijski razgovor 139

različitih sastavaka, ali bi u njima bilo i sličnosti. Razlog je u tome što je

naša mentalna sposobnost donekle obuhvatnija od fizičke, iako i dalje
ima svojih ograničenja. Naša sposobnost samoizražavanja u mental-
nom smislu ograničena je ograničenim parametrima jezika - našim
korištenjem riječi. Postoji samo određen broj riječi i ideja povezanih
uz čašu vode. Postoji samo određen broj riječi koje možemo izgovoriti.
S druge strane, kad bismo svakoj osobi na planetu pokazali čašu
vode i upitali ih što osjećaju prema njoj, opseg dostupnih doživljenih
percepcija bio bi ogroman. Razlog je u tome što je emocionalno tijelo
ogromno. Nijanse našeg energetskog, osjećajnog tijela toliko su obu-
hvatne da su gotovo neograničene, iako zapravo nisu.
Emocionalno tijelo doslovce je neograničeno u svojoj sposobnosti
doživljavanja različitih opsega osjećaja jer je to sredstvo kojim ulazimo u
svoj iskustveni susret s onim što je neograničeno. To je jedino područje
među elementima matrice uma koje ima sposobnost i rječnik koji su u
stanju stupiti u razgovor s neizrecivim. Ta neizmjerna sposobnost, sa
svojim gotovo neograničenim rječnikom, naziva se doživljena percepcija.
U skladu s tim, srce predstavlja ulaz za iskustveni susret s onim
što je Bog za nas. Samo srce ima sposobnost otvoriti se te se izravno i
iskustveno susresti s neograničenim.
Samo osjećajući što Bog jest uistinu spoznajemo da postoji.
U početku je osjećaj jedini rječnik koji ima sposobnost izravno i inti-
mno stupiti u odnos s vibracijskim aspektom. Sve dok ne integriramo
tu spoznaju, lišeni smo izravnog iskustva.

Jezik raja
Kad smo u stanju svjesno prihvaćati i u potpunosti integrirati obu-
hvatnost svog straha, bijesa i tuge, doći ćemo do nevjerojatnog otkrića.
Shvatit ćemo da svi mi imamo upravo onu količinu straha, bijesa i tuge
u svom emocionalnom tijelu koja, kad je u potpunosti osjetimo, budi
cijeli rječnik doživljene percepcije potreban kako bi nas opremio spo-
sobnošću da iskustveno stupimo u razgovor s vibracijskim aspektom.
Mučili smo se sa svojim strahom, bijesom i tugom, jer smo mislili
da su ta stanja naši neprijatelji i da ih se stoga moramo osloboditi. No,
140 ALKEM IJA SRCA

tu zapravo nije riječ o strahu, bijesu ili tuzi. Te tri riječi samo su idejne
čarolije kojima smo uokvirili nesvjesne energetske obrasce što odraža-
vaju lokacije u našem emocionalnom tijelu gdje osjećamo veliki otpor.
Te riječi (čarolije) i njihove psihološke konotacije (osude) navode nas
da pobjegnemo od tih emocionalnih stanja i da se pokušamo oporaviti
od njih, umjesto da ih prihvatimo i otkrijemo stvarno blago skriveno
u njima.
Naš strah, bijes i tuga, kao i raznolika neugodna emocionalna
stanja koja izviru iz te tri energetske nefunkcionalnosti, predstavljaju
još nespoznata slova abecede doživljene percepcije kroz koje, kad ih
svjesno integriramo, intimno razgovaramo s vibracijskim aspektom.
Dok potiskujemo i umirujemo ta emocionalna stanja, istodobno
potiskujemo i umirujemo različita slova te doživljene abecede - osnove
naše sposobnosti razgovora s onim što je Bog za nas.

Bijeg od raja
Nije čudno što imamo osjećaj da se ništa ne događa te se zbog toga
upuštamo u različite fizičke i mentalne aktivnosti, uzaludno nastojeći
doživjeti iskustveni susret s duhovnim svijetom.
Nije čudno što godinama meditiramo, s osjećajem da ništa nismo
postigli i na kraju moramo izmišljati iskustva kako bismo sami sebe
uvjerili da smo doživjeli svojevrstan duhovni susret.
Nije čudo što su nas pojedinci koji sebe nazivaju zgodnim duhov-
nim imenima i ukrašavaju se dojmljivom duhovnom odjećom u stanju
zavarati i navesti nas na pogrešan put.
Ako ne možemo osjećati, tada ne znamo što je stvarno.
Ako ne možemo osjećati, tada nije važno što živimo u raju. Naš je život
i dalje paklenski dosadan! Kad na bilo koji način bježimo od svog straha,
bijesa i tuge, mi zapravo bježimo od iskustva koje zovemo raj na zemlji.

Alat zahvalnosti
Ako roditelji svom tinejdžeru daju određenu svotu novca, a tinejdžer na
taj dar reagira riječima: »Ne želim to, želim nešto drugo«, roditelji i dalje
 Ulazak u vib racijski razgovor

brinu o tinejdžeru na mnoštvo drugih načina, sve dok se tinejdžer svojim

reaktivnim ponašanjem ne počne odupirati i tim iskustvima. Međutim,
roditelji tinejdžeru više ne daju novac, jer on nije bio zahvalan za taj dar.
Zahvalnost je riječ koja ima dvostruko značenje. Ako smo na nečemu
zahvalni, onda to i cijenimo, a tada to i prikladno priznajemo.
Zahvalnost je stoga kreativna tehnologija. Kao riječ ispunjena je
smislom stvaranja. Zahvalnost je čin povećanja onoga što cijenimo.
S tom riječju najčešće povezujemo pozitivni emocionalni obrazac.
No, kao stvaralački alat ta riječ ima neutralnu rezonanciju.
Na što god usmjerimo svoju pažnju, toga ima sve više, upravo
zato što smo mu posvetili pažnju. Ako govorimo o užasima, čitamo o
užasima, razmišljamo o užasima, gledamo filmove strave i užasa na
televiziji, tada cijenimo užas. Zbog toga nas svi majstori manifestacije
savjetuju da svoju pažnju usmjerimo na osjećaje onoga čemu težimo,
a ne na ono čemu ne težimo.

Na čemu je dijete zahvalno

Naš život kakav je ovoga trenutka točan je odraz onoga na čemu smo
najviše zahvalni. Ono čega ovoga trenutka najviše imamo jest ono čemu
posvećujemo najviše pažnje.
To nam možda sada nije sasvim očito jer, kad gotovo i nemamo
svjesnost emocionalnog tijela, ne shvaćamo da naše dječje ja, naše
emocionalno tijelo odnosno naše srce nesvjesno usmjerava žarišnu
točku naše pažnje.
Sve dok svjesno ne zađemo u stanje svog emocionalnog tijela i ne
integriramo ga, taj utisnuti energetski obrazac umjesto nas usmjerava
žarišnu točku onoga što cijenimo. Našu zahvalnost usmjerava prema
onome za što vjeruje da će zadovoljiti naše neintegrirane potrebe i želje.
Sve dok svjesno ne zađemo u svoje emocionalno tijelo i ne postanemo
svjesni njegova autentičnog stanja, što nam zauzvrat razotkriva zašto
se naše životno iskustvo manifestira upravo u ovom obliku, izgleda
da nam život stalno pruža ono što ne želimo.
Takav je nedostatak svjesnosti o izvornom stanju emocionalnog
tijela razlog zbog kojeg nam se čini kao da nam se život događa. Onoga
142 ALKEM IJA SRCA

trenutka kad se upoznamo s izvornim stanjem emocionalnog tijela,

shvaćamo da je naše životno iskustvo uvijek vanjska manifestacija
neintegriranog stanja našeg srca - da je naše životno iskustvo nesvjestan
pokušaj kompenzacije za naše osjećaje straha, bijesa i tuge.
Tek kad svjesno preuzmemo upravljanje stanjem našeg emocionalnog
tijela i postanemo svjedoci posljedica te razine osobne odgovornosti,
tada ćemo shvatiti kako je naš život stalno vanjsko zračenje našeg
unutarnjeg energetskog stanja.
Kad shvatimo odnos unutarnjeg i vanjskog, naći ćemo se na pragu
božanske alkemije.

Prestanimo bježati
Ako roditelji svom tinejdžeru daju određenu svotu novca, a poslije mu
daju još više, oni to čine znajući da tinejdžer cijeni njihov dar. Zapravo,
budući da dijete cijeni ono što je dobilo, roditelji jednog dana djetetu
daju sve, svjesni da je njihov dar dočekan sa zahvalnošću.
Kad na bilo koji način odgurnemo svoj trenutačni život, odbacu-
jemo ono što smo dobili. Time pokazujemo da nismo sposobni cijeniti
dobiveno. _
Kad prestanemo bježati od svog straha, bijesa i tuge - kao i njiho-
vih manifestacija, zbunjenosti vlastitim mentalnim procesima, bola i
nelagode u fizičkom iskustvu - naš odnos sa životom doživljava pre-
obrazbu. Ta je preobrazba moguća samo kad prestanemo reagirati na
stanje svog emocionalnog tijela i umjesto toga počnemo odgovarati na
njega - drugim riječima, kad ga počnemo cijeniti onakvo kakvo jest.
Taj je odgovor - rezonancija zahvalnosti - moguć samo kad počnemo
shvaćati da je neintegrirano stanje našeg emocionalnog tijela izvor
rječnika doživljene percepcije koji nam je potreban kako bismo stupili
u razgovor s vibracijskom razinom.
Kad to uistinu shvatimo, automatski se smanjuje naš reaktivni
refleks koji nas navodi da umirimo, kontroliramo, odbacimo, omamimo
i drogiramo svoja doživljena iskustva.
Tek tada smo u stanju integrirati spoznaju da je sve ono u našem fizič-
kom, mentalnom i emocionalnom iskustvu što nam je nepoznato ili nelagodno
zapravo ono što je Bog za nas, koji nam se obraća na jeziku kojim još ne govorimo.
 Ulazak u vib racijski razgovor 143

Kako bismo u potpunosti postali svjesni tog jezika i bili u stanju

tečno razgovarati na njemu, trebamo osjećati ono što nam se događa u
svakom trenutku bez osuđivanja, skrivenih motiva ili zabrinutosti - ne
nastojeći zaustaviti te osjećaje ili ih promijeniti u nešto drugo.
Ta preobrazba u našem percepcijskom odnosu s doživljenim aspektom
našeg života omogućuje nam da prestanemo bježati od ovog trenutka i
počnemo se smještati u njemu. Jedna od automatskih posljedica toga što
smo sebi dopustili da se smjestimo u sadašnjem trenutku jest iskustvo
postupnog smanjivanja ovisničkog i neizvornog ponašanja.
Tek u toj fazi našeg putovanja postajemo osjetljivi na uzašlu definiciju
onoga što je uistinu rezonancija radosti.
 Petnaesto poglavlje

Potraga za srećom

U životu uzde držimo u svojim rukama ili ih drži netko drugi.

Vlastitim životom možemo upravljati sami tek kad preuzmemo
odgovornost za uzročnu točku kvalitete svog iskustva, kao i za para-
metre svog vanjskog ponašanja, odnoseći se prema svom životu kroz
doživljenu percepciju.
Kad nesvjesno prjbjegavamo umirenju i kontroli neugodnog, nein-
tegriranog stanja svog emocionalnog tijela nešto drugo upravlja našim
životom - a to nešto jest nesretno dijete.
Kad netko drugi drži uzde u rukama, nalazimo se u beskonačnom
i očajnom stanju djelovanja, koje nazivamo i potraga za srećom. Potraga
za srećom uvjerenje je da kvalitetu našeg iskustva određuju fizički
događaji i okolnosti. To je uvjerenje da se nešto mora dogoditi kako
bismo se dobro osjećali.
Kad smo fizički hipnotizirani svojim iskustvom, sreća je događaj.
Ne samo što se nešto određeno mora dogoditi, nego se nešto određeno
ne smije dogoditi - odnosno, ne smiju se dogoditi one stvari i okolnosti
za koje vjerujemo da nas čine nesretnim.
Kad se posvetimo potrazi za srećom, aktivno nastojimo dovesti
do toga da se neke stvari dogode, a kad u tome uspijemo, nastojimo
146 ALKEM IJA SRCA

osigurati da će se i dalje događati. Istodobno aktivno nastojimo spriječiti

događanje drugih zbivanja i okolnosti, a ako u tome uspijemo, nastojat
ćemo osigurati da se nikad ne dogode.
Ono što želimo da se dogodi postaje dobro, a ono što želimo da se
ne događa postaje loše.
Dobro se tada pretvara u našeg boga, a loše u vraga.
Budući da nemamo svjesnost emocionalnog tijela, ne možemo uočiti
da je potraga za srećom prema van projiciran energetski rat koji se
zapravo odvija u našem vlastitom srcu.
Naše vanjsko ponašanje odraz je ponašanja kad se približavamo
osjećajima koji su nam poznati, udaljavajući se od onih koji nam se
doimaju stranim. Ta unutrašnja podjela u mentalnom se tijelu odražava
kao zbunjenost, a izvana, u našem životnom iskustvu, kao trajni kaos
i sukobi u našim fizičkim okolnostima.
Dok očajno želimo da nam se neke stvari dogode, a druge prestanu
događati, ne shvaćamo kako je jedino stalno u našem fizičkom iskustvo
to što se neprestano mijenja. Stoga nije moguće postići da nam se nešto
događa i da se nastavi događati te nas samo čini duboko nesretnima.
Drugim riječima, potraga za srećom izvor je nesreće.

Radost nije emocija

Kad se posvetimo potrazi za srećom, pretpostavljamo da je radost
emocija. Zamišljamo da je radost neko stanje drukčije od onog koje
trenutačno doživljavamo - stanje u kojem smo stalno neizmjerno sretni.
To je velika percepcijska pogreška.
Radost se može izražavati fizički, mentalno i emocionalno, ali nije
emocija. Radost je odnos koji imamo sa svojim emocionalnim tijelom.
<1
Radost je odnos koji imamo sa svojim emocionalnim tijelom u kojem
sebi dopuštamo osjetiti sve emocije, bez obzira na to jesu li ugodne ili
neugodne, poznate ili nepoznate.
Sebi dopuštamo osjetiti sva emocionalna stanja koja prolaze kroz
naše polje iskustva, jer prihvaćamo širok opseg osjećaja u tim emocio-
nalnim stanjima - osobito onih koji su neugodni i nepoznati - kao slova
doživljene abecede koja nas osnažuje da svjesno intimno razgovaramo
s vibracijskim aspektom stvarnosti.
 P o tra ga za s r e ć o m 147

Drugim riječima, jednoga se jutra možemo probuditi osjećajući

emocionalnu rezonanciju koju bismo u prošlosti možda opisali kao
depresiju. Umjesto da negativno reagiramo na to iskustvo otkaziva-
njem svih svojih aktivnosti, mijenjanjem svog rasporeda ili žaleći se
drugima u nastojanju da privučemo njihovu pažnju, odlučimo da ćemo
to stanje svjesno promatrati. Ne pokušavamo promijeniti svoje iskustvo
lijekovima ili bilo kojim oblikom fizičkog ponašanja. Ne dopuštamo
sebi da počnemo pričati priču o onome što mislimo da nam se događa.
Ne ponašamo se kao da je nešto pošlo po zlu ili kao da se to ne bi
smjelo događati. Umjesto toga, dok obavljamo uobičajene poslove svojoj
pažnji dopuštamo da se suosjećajno usmjeri na tu neobično neugodnu
energetsku rezonanciju. Stoga pri kraju dana shvaćamo da smo dublje
doživjeli vlastiti život. Osjetili smo nešto.
Dakako, to nije lako. No, kad se posvetimo radu sa svojim srcem,
shvaćamo koliko je pojam »lako« precijenjen. U radosti nije riječ o tome
da se osjećamo dobro ili da nam život bude lak. U radosti je važno sve
osjetiti i živjeti život upravo onakav kakav jest.
Sve dok još usmjeravamo svoja iskustva prema onome što je lako,
automatski se udaljavamo od onih iskustava zbog kojih je život stvaran.
Zbog toga osjećamo dosadu.
Radost nas odnosi onkraj dosade, u kraljevstvo života, gdje se sve
stalno iznova stvara kroz prihvaćanje nepoznatog. Potraga za srećom, pak,
stalno je izbjegavanje, kao da plešemo na rubu provalije, umjesto u njoj.

Onkraj polarnosti
Dok smo na zemlji jedna od stvarnosti s kojima se susrećemo jest dual-
nost. Plima i oseka ljudskog iskustva stalno fluktuiraju između dana
i noći, toplog i hladnog, tvrdog i mekog, gore i dolje, svjetlosti i tame,
unutra i vani, mladog i starog, snažnog i slabog itd...
Ta naizgled suprotna stanja potiču i podržavaju iskustvo gibanja,
promjene, dijeljenja, rasta i preobrazbe. Tijek tih potpunih suprotnosti
je zdrav, prirodan i, kad ga promatramo kroz integriranu svjesnost,
čudesan u svojoj naizgled beskrajnoj ljepoti.
Kad god svjesno ili nesvjesno potičemo postupke nastojeći kontroli-
rati ili umiriti ono što nam se događa u ovom trenutku - postupke koji
148 ALKEM IJA SRCA

poriču ono što jest i umjesto toga nastoje ost variti onošto nije - automatski
ulazimo u svijest segregacije koja ovdje na zemlji bez ikakva napora
hrani prirodnu sklonost potpunim suprotnostima.
Ako se previše trudimo bolje osjećati, na kraju ćemo se osjećati još
lošije. Ako nastojimo olakšati sebi neke stvari, na kraju će nam biti još
teže. Ako nastojimo prisilno provesti mir, polažemo temelje za sukob.
Ako nastojimo biti dobri, postajemo zli. Odatle potječu mudre, upozo-
ravajuće izreke kao što je ova: »Preko preče, naokolo bliže.«
Smislena priroda sadašnjeg trenutka jest u tome što taj trenutak ne posje-
duje svoju suprotnost.
Sadašnji trenutak, kad u njega zakoračimo i prihvatimo ga upravo
onakvog kakav jest, uvijek je jedinstven, jer se uvijek iznova rađa.
Nijedan trenutak se nikad prije nije dogodio i zato se ne može uspo-
rediti ni s jednim drugim. Budući da je jedinstven, nema suprotnosti.
Ulazak u sadašnji trenutak oslobađa nas carstva suprotnosti čak i
kad smo stalno okruženi beskonačnim iskustvom naizgled suprotstav-
ljenih okolnosti. To je koristan portal za svjestan ulazak u paradigmu
bez suprotnosti, čudo ulaska u prisutnost svakog trenutka i njegovo
bezuvjetno prihvaćanje.

Ravna i uska staza

Mnogi su ljudi razmišljali o savjetu da trebamo koračati »uskim i rav-
nim putem«. No, što to znači?
Kad joj pristupimo mentalno ili fizički, ta smislena uputa nemi-
novno vodi prisilnim mentalnim pravilima i diktatorskim postup-
cima potiskivanja. Zbog uvijek prisutnog potencijala suprotnosti
ovdje na zemlji, unaprijed postavljena pravila i postupci koje nera-
zumno namećemo jedinstvenim okolnostima sadašnjeg trenutka ist-
odobno donose suprotnost onoga što namjeravaju.
Ako prisiljavamo bilo koji trenutak da nam na neautentičan način
donese zadovoljstvo, sadimo biljku koja rađa bolom.
Bez obzira na to koliko je dobronamjeran, mentalrti i fizički pristup
uskom i ravnom putu postaje nenamjeran izvor ponašanja koje nas
 Po tra ga za s r e ć o m 149

uništava, poražava i ometa. To je ono na što se misli kad se kaže kako je

»put u pakao - svjesnost o izdvajanju - popločan dobrim namjerama«.
Međutim, kad uđemo u bezuvjetan odnos sa svojim srcem, prihva-
ćajući sadašnji trenutak onakvim kakav jest, budimo se za susret sa
životom koji se neprestano ponovno rađa i uzdiže onkraj polariteta.
Iskustveno prihvaćamo ono što se idejno naziva jednotom. Kad na taj
način poštujemo sadašnji trenutak, takav kakav jest, osjećajući ga što
potpunije, tada »hodamo uskim i ravnim putem«.
Samo tkanje sadašnjosti i naše bezuvjetno poštovanje prema njoj
uistinu razotkriva što znači putovati ljudskim iskustvom na cjelovit,
a time i svet način. To je duboko otkrivenje koje nas čeka u tkanju
svakog trenutka.

To je to
Kad prestanemo bježati od onoga što smatramo neugodnim i nepo-
znatim te umjesto toga prihvatimo takva iskustva, postupno ponovno
budimo svoje osjećajno tijelo. To nam omogućuje da sve počnemo
osjećati mnogo dublje.
Umjesto da bježimo od onoga što se događa, počinjemo se smještati
u trenutku u kojemu se nalazimo - bez obzira na sve.
Osjećamo neograničene varijacije zračenja vlastite prisutnosti i
svjesno smo zahvalni na tome. Osjećamo neograničeno zračenje pri-
sutnosti drugih i svjesno smo zahvalni na tome. Osjećamo kako se
promjenjive i neograničene struje energije vrtlože u svakom danu i
svjesno smo zahvalni na tome. Osjećamo prisutnost prirode u svim
njezinim manifestacijama i svjesno smo zahvalni na tome.
Što smo više svjesno zahvalni na onome što sebi dopustimo osjetiti,
to dublja postaje naša sposobnost osjećanja.
Dok dopuštamo tom iskustvu doživljene percepcije da se odvija,
u našoj se svjesnosti budi čudesno otkriće, kao kad svane zora nakon
duge, mračne noći:
Ovaj život, kojim ovoga trenutka živimo, upravo onakav kakav jest
u svakom trenutku, duhovno je iskustvo za kakvim smo tragali.
150 ALKEM IJA SRCA

Probudili smo se za putovanje

Nismo u stanju shvatiti da je iskustvo koje nam se ovoga trenutka događa
odredište potrage našeg srca jer, potiskujući svjesnost emocionalnog
tijela, nismo u stanju osjetiti da je to tako. Sto više sebi dopuštamo osje-
ćati, to očiglednija postaje ta spoznaja.
Kad postanemo svjesni te spoznaje, automatski počinjemo prihvaćati
svoje životno iskustvo onakvo kakvo jest ovoga trenutka i postajemo
sve zahvalniji na njemu. Ta sve dublja zahvalnost slična je zahvalnosti
tinejdžera koji je uzeo novac od roditelja i povećao vrijednost svog dara
priznanjem i zahvalnošću.
Budući da produbljujemo zahvalnost za svoje životno iskustvo, taj
značajan dar našeg cjelokupnog susreta s onim što je život vječno se
produbljuje.
Kroz taj portal stalnog, vječnog produbljivanja rezonancije našeg
životnog iskustva kroz doživljenu percepciju dolazimo do još jedne
spoznaje:
Zato što je ono što je Bog za nas vječno, putovanje prema vlastitom
ja i spoznaji Boga također je vječno.
Odredište ne postoji.
Rezultat te spoznaje sastoji se u tome da puštamo svjesnost o odre-
dištu i umjesto toga prihvaćamo svjesnost o putovanju. Naše odredište
postaje doživljavanje pimoće životnog putovanja u trenutku u kojemu
se odvija.

Zamka prosvjetljenja
Jedna od najmoćnijih spoznaja do koje dolazimo kad se okrenemo
prema unutra iprihvatimo svoje emocionalno tijelo kao uzročnu točku
kvalitete svoga iskustva glasi:
Potraga za prosvjetljenjem jest percepcijska smetnja potaknuta
mentalnim aspektom.
Potraga za prosvjetljenjem navodi nas da povjerujemo kako postoji
stanje postojanja izvan onoga koje doživljavamo ovoga trenutka, koje
nas na neki način može osloboditi nelagode našeg sadašnjeg iskustva.
Navodi nas da povjerujemo kako postoji odredište, točka dolaska, koja
je, kad dođemo do nje, odgovor na svu našu nesreću.
 Po tra ga za s r e ć o m 151

Prosvjetljenje, kao mnoge druge »duhovne staze«, zapravo je vuk

u janjećoj koži, kojeg zovemo potraga za srećom.
Prihvaćajući punoću svojih osjećaja iz trenutka u trenutak, bilo da
su nam ti osjećaji poznati ili strani, počinjemo spoznavati da je srce
sredstvo i portal kroz koji izvorno i blisko komuniciramo sa svojom
vibracijskom biti.
Svjesnim međuodnosom sa svojim životnim iskustvom kroz doživ-
ljenu percepciju u stanju smo dublje zaviriti u bezvremeno lice života
kakav uistinu jest, a time i u vlastiti izvorni identitet.
Tada shvaćamo da nismo tragali za nekim stanjem izvan svog sadaš-
njeg iskustva. Naša izvorna potraga sastoji se u tome da postajemo sve
intimniji s tim iskustvom - s onim u kojemu se već nalazimo.
Tada shvaćamo da smo bili u potrazi za intimnošću, a ne prosvjetljenjem.
Prosvjetljenje je mentalna ideja koja obuhvaća fizičke i mentalne
metode čija je svrha postizanje iskustva koje je doživio netko drugi. To
je idejna zamka koja nam namjerno i nenamjerno oduzima mogućnost
da doživimo posljedice zahvalnosti za ono što nam je poklonjeno ovoga
trenutka u svakom trenutku - za naše trenutačno životno iskustvo sa
svom svojom čudesnom i često neshvatljivom ljepotom.
Kad smo zahvalni za veličanstvenost svog iskustva u ovom tre-
nutku, bez obzira na to kakvo nam lice život sad pokazuje, tada smo
prosvijetljeni.

Intimnost
Mogućnost doživljaja intimnosti može se prenijeti mentalno, a iskustvo
intimnosti može se izraziti fizički, ali da bismo u potpunosti doživjeli
intimnost moramo ponovno probuditi svjesnost svog emocionalnog tijela.
Intimnost koju možemo spoznati jest doživljeni susret.
Intimnost je percepcijski zagrljaj u kojemu naša doživljena per-
cepcija razotkriva sva naša iskustva kao sredstvo kojim se možemo
dublje zagledati u sebe. Da bismo zašli u intimnost, otvaramo oči srca
i koristimo se njima kao uzročnom točkom svog percepcijskog odnosa
u okviru svog fizičkog i mentalnog životnog iskustva.
Intimnost je srž stvari.
152 ALKEM IJA SRCA

Kad se probudimo i postanemo svjesni rezonancije intimnosti kroz

ponovno buđenje svjesnosti emocionalnog tijela, objavljujemo: »Nekoć
sam bio slijep, ali sad sam progledao.«
Da bismo iskusili intimnost, napuštamo iskustvo »kuhinje« i vra-
ćamo se na svoje sjedalo u restoranu života. Sad znamo dosta toga o
radu u kuhinji i vješti smo kuhari, ali ne živimo u okvirima kuhinje.
Umjesto toga ponovno ulazimo u život, pridržavajući se pravila života
i osjećamo se blagoslovljeni kad god imamo priliku podijeliti s nekim
hranu, družiti se i voditi promjenjiv razgovor koji doživljavamo kroz
svoj ljudski susret.

Reakcija srca
Kad napustimo iskustvo »kuhinje« i vratimo se u dvoranu za objedo-
vanje, na druge bismo mogli ostaviti dojam običnog i normalnog ljud-
skog bića. No, nismo takvi; normalno smo preobrazili u promjenjivo,
a obično u neočekivano čudo koje se odvija pred nama.
Sad se krećemo kroz svoj život ne želeći privlačiti pažnju izazivanjem
drame. Kad na vijugavim stazama svog vječnog putovanja naiđemo
na bilo kakvu emocionalnu, mentalnu ili fizičku uznemirenost, ne
reagiramo izvana, nego iznutra.---------------------—
Reagiramo tako da dopuštamo ono što se događa, osjećamo što
dublje i prihvaćamo te osjećaje kao osmijeh u Božjem jeziku kojim
još ne možemo govoriti.
Osjećajući nepoznato, stalno se budimo za »veliku nepoznanicu«.
Duboko proživljavajući osjećaje, postupno proširujemo parametre svoje
doživljene percepcije i shodno tome produbljujemo svoju sposobnost
intimnog razgovora s vibracijskom rezonancijom urođenom svemu
što postoji.
Ne moramo prihvatiti nepoznate metode, nazivati se duhovnim
imenom ili prihvatiti bilo koje postupke koji zahtijevaju posebnu pažnju.
Naša duhovnost ne skriva se ni u jednoj stvari ili aktivnosti. Ona pre-
biva u svjesnom bavljenju nevidljivom doživljenom rezonancijom koja
protječe kroz cijelo naše biće.
Naša je duhovnost u našoj svjesnoj i dosljednoj reakciji na vlastito srce.
 P o t r a g a za s r e ć o m 153

Počivaj u miru
Zahvaljujući plodovima doživljene percepcije mi shvaćamo da je odgo-
vornost naše duše zadržati otvorenost svog srca kako bismo mogli
primati trajnu i sve dublju svjesnost o miru koji nam je već poklonjen.
Kad nam srce ostaje otvoreno, taj mir automatski zrači iz vibracijskog
aspekta kroz portal našeg srca u tkanje misaonih oblika i u fizičke okol-
nosti. Ta doživljena percepcija mira rascvjetava se u obliku nenaporne
radosti, obilja i zdravlja.
Budući da se više ne branimo i ne napadamo, drugi nas mogu sma-
trati krotkima. No, krotkost nije isto što i slabost. Posve suprotno, da
bismo bili krotki moramo postati ratnici srca, a strane u borbi jasno su
određene. Ne prepuštamo se prividnoj drami vanjskih suprotnosti. Ne
miješamo se u iskustva drugih. Suosjećajni smo, ali se ne prepuštamo
sažaljenju i brigama. Ne moramo nešto raditi samo kako bismo se zaba-
vili. Nije nam dosadno. Po svemu sudeći, drugi nas mogu doživljavati
kao nimalo posebnu osobu koja se ne bavi izuzetnim poslovima.
Pa ipak, na usnama nam je tih unutrašnji osmijeh koji ne možemo
kupiti ni steći u mentalnoj raspravi. Sjedimo u restoranu, jedemo svoju
hranu i uživamo u plesu svjetlosti koja se vrtloži oko nas. Nalazimo se
usred istog iskustva kao i drugi ljudi - samo što drukčije reagiramo na
njega. Preuzimamo odgovornost za to iskustvo. Osjećamo ga što dublje.
Iako drugi ljudi mogu stajati rame uz rame s nama, osjećajući da
koračaju kroz dolinu ispunjenu sjenkama smrti, mi svjesno prebivamo
u doživljenom zagrljaju neba.
Otkrili smo sličnost između riječi »zemlja« i riječi »srce«.
Nismo upali u zamku, nastojeći donijeti mir ovome svijetu - pro-
budili smo se rezonanciji mira još dok živimo ovdje.
Dok smo na ovoj zemlji, dok još prebivamo u ovom čudesnom fizič-
kom tijelu, svjesno smo zakoračili u raj na zemlji.
 Šesnaesto poglavlje

Basna za rastanak

Nekada davno živjeli su zec i kornjača. Jednoga dana Bog se oboma

prikazao u snu i rekao svakome posebno: »Imam važan zadatak za
tebe. Zelim da otputuješ na jedno mjesto.« U snu im je Bog pokazao
kamo trebaju iči. Tada je dodao: »Kad stigneš onamo, osobno ću doći
i susresti se s tobom.«
Zec i kornjača, nadahnuti svaki svojim snom, odmah su krenuli na put.
Zec nije gubio vrijeme i trčao je cijelim putem.
Krenula je i kornjača, ali je ubrzo nakon toga zamijetila leptira kako
gasi žeđ kapljicom rose u prekrasnoj svjetlosti ranog jutra. Zastala je,
promatrajući ga.
Tada je ponovno krenula, ali je nakon nekoliko trenutaka zamijetila
list na valovima koji je plovio u ritmu jutarnjeg povjetarca. Zastala je,
promatrajući ga.
Tako se to nastavljalo i stoga je kornjači trebala čitava vječnost da
stigne na odredište.
Kad se Bog pojavio, upitao je zeca: »Dakle, što si vidio?«
»Zapravo«, odgovorio je zec, »nisam vidio ništa. Došao sam ravno
ovamo da vidim tebe.«
»A tako«, osmjehnuo se Bog. »Bio si vrlo marljiv.«
156 ALKEM IJA SRCA

Tada se okrenuo kornjači i upitao je: »A što si ti vidjela, kornjačo?«

»Kad sam krenula, vidjela sam leptira kako gasi žeđ iz kapljice rose na
prekrasnoj svjetlosti novoga dana.« Tada je Bogu sve detaljno ispričala.
»Zatim«, nastavila je, »kad sam nastavila put, zamijetila sam list
nošen valovima u ritmu jutarnjeg povjetarca.« Opet je vrlo detaljno
sve opisala Bogu.
Kornjači je trebala cijela vječnost da opiše svaki detalj svog puto-
vanja, jer je mnogo toga htjela ispričati. Zbog toga je Bog s kornjačom
proveo cijelu vječnost.
Nemojte biti budalasti zec.

- 0
 Epilog

Nastavit će se

Otkako sam napisao Alkemiju srca promijenila se moja percepcija o

tome što srce jest.
Došao sam do uvida da je portal između vibracijskog aspekta - unu-
trašnjeg carstva - te emocionalnog, mentalnog i fizičkog - vanjski izraz
toga unutrašnjeg carstva - osjećajno tijelo. To osjećajno tijelo jest ono što
u prenesenom smislu nazivamo srcem. Srce je stoga posrednik, portal
između vibracijskog aspekta i njegova izraza u okviru emocionalnog,
mentalnog i fizičkog.
Srce i emocionalno tijelo stoga nisu jedno te isto.
Srce je sposobno održavati unutrašnje međusobne odnose s vibra-
cijskim aspektom te istodobno vanjske međuodnose s emocionalnim,
mentalnim i fizičkim aspektom.
Kad god doživimo spoznaju kroz uvid, mistično otkrivenje i krea-
tivno nadahnuće, svjedočimo percepcijskoj sposobnosti srca da primi
ono čime zrači vibracijski aspekt te da to zračenje prenese u naš ljudski
svijet kroz emocionalni, mentalni i fizički aspekt. Naše srce stoga nad-
zire našu sposobnost prihvaćanja sadržaja iznutra, koje onda izražava
u vanjskom svijetu.
158 ALKEM IJA SRCA

Sve dok nam emocionalno tijelo nije integrirano, naša svjesnost o

srcu kao portalu u vibracijski aspekt ostaje skrivena.
To što smo emocionalni ne znači da funkcioniramo iz svog srca -
ili da smo ga uopće svjesni. To govori da nas na djelovanje nesvjesno
potiče neintegrirano stanje našeg trenutačnog emocionalnog sadržaja
- strah, bijes i tuga.
Taj nas uvid osnažuje da napravimo razliku između osjećaja i emocije.
Osjećaj je percepcijska sposobnost našeg srca. Emocije su energetski
izraz vibracijskog aspekta u stvorenom svijetu - izrazi različitih stanja
energije u gibanju ili energije koja se ne giba - koje je naše srce u stanju
uočiti svojom osjećajnom sposobnošću.
Kao što srce može osjećati različita energetska stanja u emocional-
nom tijelu, tako je sposobno osjetiti i kvalitetu misli mentalnog tijela
te raznolikost osjeta naših fizičkih okolnosti. Poanta je u tome da je
srce ono koje osjeća.
Sljedeća knjiga u ovoj seriji istražuje naše putovanje u potpuno
buđenje sposobnosti našeg srca - naše doživljene percepcije - kroz
iskustvo intimnosti. Intimnost priziva namjeru da shvatimo što je Ijubav
onkraj svih programiranih definicija i uvjeta.
Kroz intimnost u potpunosti budimo osjećajnu sposobnost srca,
koja nam omogućuje da zamijetimo što je ljubav. Buđenje te sposob-
nosti upotpunjuje naše iscjeljujuće putovanje tako da možemo svjesno
prihvatiti svoje nasljeđe sustvaratelja u vječnoj zemlji svijesti.
Kad kroz doživljenu percepciju probudimo svoju sposobnost da
izvorno prihvatimo neizmjernost ljubavi, istodobno smo ispunjeni
ranjivošću koja potiče izravan susret s onim što je Bog za nas.
Radujem se što ću s vama sudjelovati u tom prekrasnom istraživanju
intimnosti kaoSredstva koje nam omogućuje da se svim srcem bacimo
naglavačke u vibracijski aspekt.

Srdačni pozdravi,
Michael
 Sve do 1989. godine Michael Brovvn, rođen
u Južnoafričkoj Republici, živio je, kako sam
kaže, blaženo nesvjesnim životom glazbenog
novinara. Tada je obolio od izrazito bolne
neurološke bolesti za koju službena medicina
nije imala lijeka, niti ju je mogla ublažiti. To
ga je navelo da se upusti u devetogodišnju
potragu samoiscjeljivanja.

Pokazujući nam kako možemo prerasti

svoje osobne fizičke, mentalne i emocionalne
bolesti i ovisnosti te omogućujući nam da
ponovno postignemo cjelovitost, proces prisutnosti radi smion korak
u novu paradigmu brige o zdravlju.

Lako shvatljiv tok ovoga teksta neodoljivo nas i blago privlači prema
transformacijskom iskustvu koje nas automatski uzemljuje u vibrira-
juće zračenje svjesnosti sadašnjeg trenutka, u kojem otkrivamo svoje
oslobođenje, iscjeljenje i svoju urođenu mudrost.

Ako vas zanimaju CD-i i DVD-i Michaela Browna, posjetite inter-

netsku stranicu www.namastepublishing.com.