PALEONTOLOŠKA I STRATIGRAFSKA

ISTRAŽIVANJA NEKIH KVARTARNIH

LOKALITETA U 1 9 6 1. G O D I N I

Mirko Malez

U okviru rada Geološko-paleontološke zbirke i laboratorija za krš

J A Z U izvršio sam paleontološka iskapanja u zapadnoj Pećini u Brini
kod Drniša i u nekim pećinama Medvednice s ciljem da se sakupi fosilni
materijal i prouče stratigrafski odnosi. Osim toga, sakupljen je fosilni
materijal donjopleistocenske koštane breče kod Razvoda na planini Pro-
mini, koji će poslužiti za dalji laboratorijski rad na prepariranju i iz­
dvajanju mikromamalija. U okviru rada Komisije za naučno istraži­
vanje krša J A Z U istraživao sam novootkriveno pleistocensko nalazište
u kamenolomu Šandalja kod Pule. N a ovom mjestu zahvaljujem Jugo­
slavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti na dodijeljenoj naučnoj po­
moći, a napose zahvaljujem akad. MARIJANU SALOPEKU na pruženim
savjetima i pomoći kod navedenih istraživanja.

Pećine u Brini kod Drniša

U prošlogodišnjem izvještaju (M. MALEZ 1961a) iznio sam prve re­

zultate sistematskog istraživanja u Pećinama u Brini kod Drniša u sje­
vernoj Dalmaciji, što su izvršena u 1960. godini. Tom prilikom otkri­
vena je u istočnoj Pećini vrlo bogata i zanimljiva gornjopleistocenska
fauna, a zajedno s njom i paleolitski artefakti, na osnovu kojih je utvr­
đeno prvo nalazište paleolita u Dalmaciji (M. MALEZ 1960). Istraživa­
nja su u tim pećinama na rubu kanjona rijeke čikole nastavljena u 1961.
godini i ponovo su postignuti vrlo značajni rezultati, koii daju drago-

253
cjene podatke i unose novo svjetlo u paleontološke, paleolitske i paleo-
klimatološke odnose što su vladali za vrijeme gornjeg pleistocena na
ovom dijelu dinarskog krša.
Najzapadnija od triju pećina u Brini (tab. I, si. 1) bila je cilj istra­
živanja u 1961. godini. To nije velika pećina; njezina duljina iznosi
svega oko 20 m, a širina varira od 2 do 4 m. Oblik ima horizontalnog
rova i strop joj se od ulaza postepeno spušta prema unutrašnjosti. Tlo
je pokriveno sedimentima; oni su nataloženi na manje-više ravnoj ka­
menoj podlozi i najveću debljinu od preko 2 m imaju u završnom dijelu
pećine. Profil taložina je ovaj:

1. Crvenkastosmeđa humozna zemlja s kamenjem . 15 cm

2. Sivosmeda fina praškasta zemlja bez kamenja . 40 cm
3. Crvenkasta ilovača sa sitnim kamenjem . . . . 45 cm
4. Smeđa ilovača s kamenjem i si gas tim prevlakama 45 cm
5. Tamnožuta malo pjeskuljasta ilovača bez kamenja 20 cm
6. Tamnosmedi fini pijesak 20 cm
7. Žućkasti kremeni pijesak 30 cm

Pleistocenskom faunom i paleolitskim artefaktima bogati su 3, 4. i 5.

sloj. U njima je otkriven veći broj ostataka gorniopleistocenskih živo­
tinja, i to: Ursus spelaeus (ROSENM. & H R I N R O T H ) , Crocuta spelaea
( G O L D F . ) , Gulo gulo L., Leopardus sp., Marmota marmota (L.), Equus
sp., Asinus sp., Cervns sp., Capra sp. itd. Najzanimljiviji i vrlo značajan
je nalaz rosomaha (Gulo gulo L.), pa ću se na taj nalaz pobliže osvrnuti.
U završnom dijelu zapadne Pećine u Brini otkrivena je u donjem
dijelu 4. sloja uz bočnu stijenu lijeva donja čeljust rosomaha (tab. I,
si. 2), t j . životinje koja je u pleistocenu karakteristična za glacijalnu
klimu. Ona je ležala pokraj dobro sačuvane mandibule pećinske hijene;
oba nalaza bila su sigom povezana sa sastavom sedimenta. Donja čeljust
vrste Gulo gulo L. dobro je sačuvana, a od zuba ima Ii-I 3 , C, P 4 i M.v
N a njoj je odbijen samo zglobni i, većim dijelom, krunskiTiastavak. Od
ostalih zuba postoje u mandibuli samo alveole. Vrhovi glavnih kvržica
na zubnim krunama sačuvanih kutnjaka, odnosno vrškovi očnjaka i
sjekutića upotrebom su dosta odbrušeni, što dokazuje da mandibula pri­
pada starom individuumu ove životinje. Donja čeljust rosomaha iz Pe­
ćine u Brini kod Drniša snažno je i masivno građena, a svojim oblikom
i cjelokupnom gradom posve se podudara s donjim čeljustima ove živo­
tinje iz pleistocenskih taložina Evrope, koje su prikazane u radovima
nekih autora (npr. kod F. WINTERFELDA 1885, Taf. X X X V I , Fig. l b ;
S. H. REYNOLDSA 1912, Fig. 1; M. HILZHEIMERA ,1938, Taf. X V , Abb. 4;
F. ANELLIJA 1941, Tav. II, Fig. 2; H. TOBIENA 1957, Tabl. X L I V , Fig.
1-3; itd.). Naš nalaz uspoređen je i s mandibulama recentne vrste, koje
su prikazane u radu M. H. M. DUCROTAY DE BLAINVILLEA 1839-1864,
fasc. 10, G. Mustela, Pl. V I I ; G. S. MILLERA 1912, Fig. 89 i 9 1 ; P.
KROTTA 1959, Abb. 5; itd. Od recentnih mandibula nalaz rosomaha iz
Dalmacije razlikuje se većim proporcijama i robustnijom gradom.

254
 Dimenzije mandibule rosomaha iz Pećine u Brini uspoređene su s više
nalaza ove životinje iz pleistocena Evrope i, zatim, s recentnom vrstom.
Iz takve usporedbe se vidi da naš nalaz svojim proporcijama spada medu
najveće dosada otkrivene primjerke rosomaha iz pleistocenskih taložina.
Samo u nekim dimenzijama neznatno je veća mandibula rosomaha iz
pećine Gabrovice (F. ANELLI 1941) i Mosbacha (H. TOBIEN 1957). Di­
menzije mandibula recentnih primjeraka daleko su ispod veličine donje
čeljusti rosomaha iz gornjeg pleistocena dalmatinskog lokaliteta.
N a području južno i jugoistočno od Alpa vrlo su rijetki nalazi ove
životinje. U Jugoslaviji su dosada sa sigurnošću poznati ostaci rosomaha
iz koštane breče okolice Pule u Istri (J. N. W O L D R I C H 1882) i Križne
jame kod Loža u Sloveniji (F. HOCHSTETTER 1882). D. GORJANOVIĆ-
KRAMBERGER (1884) spominje ostatke rosomaha iz Dalmacije, i to iz
koštane breče brda Sv. Ilije kod Trogira, ali determinacija tog nalaza
nije sigurna, jer se osniva na fragmentarnim kostima ekstremiteta. Na­
laz vrste Gulo gulo L. u okolici Drniša značajan je zbog toga što je taj
lokalitet dosada najjužnije nalazište ove životinje u Evropi. M. BOULE
(1910, Fig. 43) i kasnije F. ANELLI (1941, Tav. V) prikazali su raspro-
stranjenje rosomaha u Evropi za vrijeme pleistocena. Međutim, otkriće
kod Drniša pomiče jugoistočnu granicu njegova areala još dalje prema
jugu. U jednom posebnom radu ja sam na priloženoj karti (M. MALEZ
1962, Abb. 2) prikazao na osnovu novih podataka geografsko raspro-
stranjenje vrste Gulo gulo L. za vrijeme gornjeg pleistocena, tj. za vri­
jeme virmske glaci jaci je i njegov današnji areal na krajnjem sjeveru
Evrope [za recentnu vrstu uzeti su podaci o d N . A . BOBRINSKOGA, B. A.
KUZNECOVA, A. P. KUZJAKINA (1944), F. H. V A N DEN BRINKA (1957) i
P. KROTTA (1959)].

Šupljasta peć i Velika peć u Medvednici

U Medvednici ili Zagrebačkoj gori nalazi se više pećina, od kojih su

najpoznatije pećina Veternica i Žrvena peć iznad Gornjeg Stenjevca,
zatim Izvir ili Bizečka pećina, pećina Medvednica, Šupljasta peć kod
Markuševca, Velika peć na Lipi itd. Sistematska paleontološka istraži­
vanja dosada su izvršena samo u pećini Veternici, koja leži u jugoza­
padnom dijelu Medvednice iznad zadnjih kuća sela Gornji Stenjevec
(M. MALEZ 1958). Paleontološka iskapanja u ostalim pećinama zagre­
bačke okolice gotovo da i nisu vršena, osim jednog manjeg pokusnog
iskapanja u Šupljastoj pećini kod Markuševca. 0 nekim pećinama Za­
grebačke gore nalazimo osnovne speleološke podatke u radu J. POLJAKA
(1933).
Šupljasta peć leži na desnoj obali potoka Markuševca, a udaljena je
oko 1800 m u pravcu sjeverozapada od centra mjesta Markuševca. To
u stvari po dimenzijama i nije velika pećina; sastoji se samo iz jedne
prostrane dvorane. Njezine dimenzije su ove: duljina 7 m, širina oko

255
5 m i najveća visina oko 3,50 m. Pećinski ulaz orijentiran je prema
jugoistoku, dosta je prostran i zasvođen (tab. II, si. 1). Jedan dio ulaza
i pećinske dvorane danas zauzima građevni objekt koji je prije služio
u vojne svrhe. Izgradnja tog objekta imala je za posljedicu uništavanje
pećinskih taložina u većem dijelu podzemne dvorane. Šupljasta pećina
nastala je u tektonski poremećenim i boranim modrikastosivim karbo-
natskim vapnencima. Nastala je erozivnim djelovanjem vode potoka
Markuševca za vrijeme pleistocena, a svakako prije posljednje virmske
glaci jaci je.
Prvo pokusno sondiranje pećinskih taložina u ovom speleološkom
objektu izvršio je J. POLJAK (1933, str. 258 i 259). Prema njemu bio bi
redoslijed slojeva u profilu ovaj: najgornji sloj u debljini od 10-15 cm
sastavljen je od pjeskuljaste ilovine izmiješane pepelom koji potječe od
vatre pastira. Ispod njega dolazi oko 80 cm debeli sloj pjeskuljaste ilo­
vine izmiješane sa sitnim kamenjem koje potječe od matične stijene u
kojoj je nastala pećina. U tom sloju otkrio je spomenuti autor neke
manje kosti medvjeda. Profil završava oko 50 cm debelim slojem, koji
je sastavljen pretežno od kamenja s vrlo malo ilovače, a taj sloj je bez
kostiju i leži na matičnoj stijeni pećine. Profil taložina koji je dobiven
pred pećinom još je u sastavu jednostavniji i tom prilikom u sedimen­
tima nisu otkriveni tragovi kostiju.
Neposredno poslije drugog svjetskog rata Šupljastu pećinu posjetio
je antropolog dr F. IVANIČEK; on je pretpostavljao da bi pećina s obzi­
rom na svoj položaj mogla dati zanimljive rezultate za prethistoriju.
To ga je navelo na to da u pećini iskopa pokusnu sondu. Rezultati tog
istraživanja nisu objavljeni jer je spomenuti antropolog namjeravao
nastaviti dalji sistematski rad na tome objektu. Međutim, događaji koji
su nakon toga slijedili onemogućili su nastavak istraživanja na tome
objektu; to je omogućeno otprilike tek prije godinu dana. Prema usme­
nom saopćenju spomenutog antropologa otkriveni su za vrijeme po-
kusnop- sondiranja mnogobrojni ostaci pećinskog medvjeda (Ursus spe-
laeus ROSENM & H E I N R O T H ) , a na bočnoj stijeni crne prevlake, što bi
po njegovu mišljenju bio trag ognjišta pračovjeka. Cjelokupni saku­
pljeni osteološki materijal, u kojem se naročito ističe jedna dobro saču­
vana i snažno građena lubanja pećinskog medvjeda, pohranjen je u
Antropološkom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Odmah pošto je bio ponovo omogućen pristup Šupljastoj peći, pri­
stupio sam pripremama za njezino sistematsko istraživanje. Od prijaš­
njeg plana moralo se odustati jer je pretežni dio površine u pećinskoj
dvorani zaposjednut sagrađenim objektom, t j . kućicom (tab. II, si. 1).
Iskapanje sam mogao provesti samo u istočnom dijelu pećinske dvo­
rane u slobodnom Rektoru s desne strane pećinskog ulaza. N a tome mje­
stu iskopali smo jednu prostranu istražnu sondu koja je bila dovoljna
da riješi stratigrafske odnose ovog lokaliteta. Kod gradnje već spome­
nutog građevnog objekta bila j e sva površina pećinske dvorane najprije
prekrivena cementnom pločom, a zatim slojem kamenog krš ja, sve u

256
M. MALEZ, Paleontološka istraživanja 7ab. I

f&9jj§&!&:

SI. 1. Ulaz zapadne Pećine u Brini kod Drniša.

SI. 2. Lijeva mandibula vrste Gulo gulo L. iz gornjeg pleistocena zapadne Pećine
u Brini; prirodna veličina.
M. MALKZ, Paleontološka istraživanja lab II

SI. 1. Današnji izgled ulaza u Šupljastu peć kod Markuševca

SI. 2. Pogled iz unutrašnjosti Velike peći na Rogu.

M. MALEZ, Paleontološka istraživanja Iab. III

SI. 1. Lokalitet »Kosa« u zapadnom dijelu planine Promine; sprijeda nalazište

donjopleistocenske koštane breče.

SI. 2. Ostatak nekadašnje pećine koja je do vrha ispunjena koštanim brečama:

u sredini slike je ostatak sigastih tvorevina.
 M. MALEZ, Paleontološka istraživanja .. Tab. IV

SI. 1. Pogled na kamenolom Šandalja kod Pule i fosilifemu pećinu koja je posve
ispunjena raznim pleistocenskim tvorevinama.

■■fH-

SI. 2. Velike minirane gromade pleistocenske koštane breče u kamenolomu Šandalja

kod Pule.
debljini od preko pola metra. Pošto smo probili ove umjetno postavljene
tvorevine, doprli smo do primarnih pećinskih taložina. Njihov profil
bio bi od gore prema dolje ovaj:
1. Tamnosivi humozni sloj sa sitnim kamenjem, svijetlo-
sivim prugama pepela, mjestimice je pjeskuljast . . 15-20 cm
2. Svijetlosmeđi glinasti sloj s kamenjem 20-25 cm
3. Lesoliki žutozelenkasti i mjestimice pjeskuljasti sloj sa
dosta kamenja (komadi od karbonskin škriljaca pretež­
no su posve raspadnuti) 85-95 cm
4. Taložina kamenja i pijeska, čije je porijeklo iz viših
dijelova Medvednice (zeleni škriljci); kamenje je sub-
angularno, što pokazuje na određeni transport . . . 50-60 cm
Sve gornje taložine leže na modrikastosivom karbonatskom vapnencu,
u kojem je prijašnjom erozijom potoka Markuševca izdubena ova pe­
ćina. Osteološki ostaci otkriveni su jedino u trećem sloju, tj. u žuto-
zelenkastom lesolikom sloju s dosta kamenja. Sve otkrivene kosti osim
jedne pripadaju karakterističnom velikom sisavcu gornjeg pleistocena
- pećinskom medvjedu (Ursus spelaeus). Samo jedna kost, i to astra­
galus lijeve noge, pripada smeđem medvjedu (Ursus arctos L.). Ova
konstatacija da se u sloju iz istog vremenskog razdoblja pojavljuju
zajedno oba medvjeda naročito je zanimljiva, jer se to dosta rijetko
susreće na evropskim pleistocenskim nalazištima. Kod nas je ova pojava
utvrđena u pleistocenskim taložinama polupećine na Hušnjakovu brdu
u Krapini (D. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER 1913, str. 5) i u nedalekoj pe­
ćini Veternici kod Gornjeg Stenjevca (M. MALEZ 1958, str. 11).
Tragovi ljudske djelatnosti nisu otkriveni u taložinama ove pećine,
pa ostaje problematično da li se ovaj objekt ubuduće može smatrati
prethistorijskim lokalitetom. Tačno je da smo i mi za vrijeme istraži­
vanja otkrili crne prevlake i pruge na bočnim stijenama i kamenju, ali
to nisu tragovi vatre, već prevlake od manganskih oksida. Čak, šta više,
sve otkrivene i sakupljene kosti prevučene su debelom crnom patinom
od takvih manganskih oksida, a utjecaj vatre na te kosti posve je isklju­
čen. Nadalje, u sloju s kostima nije otkriven niti najmanji trag uglje­
nog trunja, iako je na tu pojavu pažnja bila naročito usmjerena. Ka­
meni ili koštani artefakti također nisu otkriveni. Prema tome, nisu otkri­
veni dokazi na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti d a je ovu pećinu
koristio paleolitski lovac za svoje sklonište. Možda je on po koji puta
i posjetio Šupljastu peć, ali tada samo prolazno i na kratko vrijeme,
no tragovi o tome kratkotrajnom boravku nisu bar za sada otkriveni.
Danas je istraživanju dostupan samo mali dio pećine, pa ukoliko se
odstrani spomenuti građevni objekt (kućica), postoji mogućnost d a se
iskapanja prošire i da se taložine zahvate na većem prostoru, što ujedno
daje i veću mogućnost za otkrivanje paleontoloških nalaza.
Ostaje još d a odredimo u kojem su vremenskom odsjeku pleistocena
taloženi sedimenti u Šupljastoj peći. Jedno je sigurno da se žutozelen-
17 LJETOPIS 257
kasti lesoliki sloj s kamenjem i kostima pećinskog i smeđeg medvjeda
taložio za vrijeme posljednjeg" virmskog glaci jala (W III). Klima je
tada bila dosta hladna i vlažna; na to ukazuje boja i sastav sedimenta,
fauna, manganski oksidi u obliku patine preko kamenja i kostiju itd.
Gornja dva sedimenta nataložena su u postpleistocenu, a najdonja talo-
žina predstavlja naplavinu obližnjeg potoka Markuševca koju je on
odložio u pećini prije posljednjeg virmskog glaci jala, tj. dok je nje­
govo korito bilo više nego danas.
Drugi zanimljivi speleološki objekt u Medvednici je Velika peć. Ona
leži na sjevernoj padini Lipe, a udaljena je oko 1000 m u zračnoj liniji
prema sjeverozapadu od trigonometra na Rogu ( A 709). Nastala je
uzduž jedne dobro izražene tektonske pukotine u polukristaliničnim i
dolomitskim karbonskim vapnencima. Ulaz u pećinu nalazi se na ve­
likoj strmini i prilaz do njega je vrlo težak. Pećina se sastoji iz dva
dijela; prednje duguljaste dvorane i završne izdužene prostorije. Po­
četna dvorana ima u duljinu 20 m, kod ulaza široka je 6 m i prema
unutrašnjosti se suzuje na 2,50 m, a visina također varira, pa se od
9 m kod ulaza postepeno spušta na svega 1,50 m. Pećinski ulaz orijen­
tiran je prema sjeveru i dosta je prostran (tab. II, si. 2). Tlo se od
ulaza neznatno uzdiže prema unutrašnjosti, a da se uđe u završni dio
pećine, mora se proći preko jedne kamene stepenice i uskog prolaza.
Taj završni dio pećine vrlo je vlažan i u njemu nalazimo sigastih tvo­
revina u obliku raznih prevlaka, stalaktita i stalagmita. N a nekoliko
mjesta u završnoj prostoriji obilno kaplje voda cijednica sa stropa.
Tlo Velike peći prekriveno je debelom naslagom žućkaste lesolike
zemlje u kojoj se mjestimice nalazi sitno kamenje i sigaste tufitične ne­
pravilne konkrecije. Kod pokusnog iskapanja otkrivene su uz bočnu sti­
jenu na desnoj strani početne dvorane mnogobrojne kosti. One pretežno
pripadaju raznim glodavcima, insektivorima, hiropterima, amfibijama
i pticama, ali među njima otkrivena j e i j e d n a čovječja falanga. To
pokusno sondiranje je pokazalo da je potrebno u ovoj pećini provesti
sistematska iskapanja.

Koštana breča kod Razvoda na Promini

N a području dinarskog krša poznata su dosada mnogobrojna nala­

zišta pleistocenskih koštanih breča. Fauna koja se u njima nalazi uglav­
nom je iz donjeg pleistocena. U paleontološkom pogledu dosada je
istražen samo lokalitet u Podumcima kod Unešića (K. KOWALSKI 1958)
i breča na poluotoku Marjanu kod Splita (M. MALEZ 1961). U tim ko-
štanim brečama naročito su za paleontološka proučavanja zanimljivi
ostaci raznih fosilnih mikromamalija.
Novo nalazište vrlo interesantne koštane breČe otkrio sam na zapad­
noj padini planine Promine; ono leži na lokalitetu zvanom Kosa oko
2,5 km na sjeveroistok od Razvoda (tab. III, si. 1). Teren je iz.qraden

258
od gornjokrednih rudistnih vapnenaca i prominskih breča. N a granici
između ovih različitih facijesa došlo je ranije, najvjerojatnije u gor­
njem pliocenu, do postanka jedne pećine koja je kasnije, za vrijeme
donjeg pleistocena, bila posve ispunjena raznim sedimentima (tab. I l l ,
si. 2). U tim sedimentima bili su uklopljeni razni životinjski ostaci, i to
pretežno od mikromamalija. Oni su uneseni u pećinu kao plijen gra­
bežljivih ptica, tj. osteološki ostaci u breci potječu iz izbljuvaka sova.
Razni procesi do kojih je došlo nakon toga oblikovali su životinjske
kosti izmiješane s ostalim mineralnim sastavom u vrlo čvrstu stijenu
brečastog habitusa. Z a razliku od ostalih nalazišta, ova koštana breča
na Promini je posve drugačijeg izgleda. Dok je normalno na svim dosa­
dašnjim nalazištima boja breče crvenkasta (dokaz da su nastale u to­
plijoj klimi), kod breče na Promini ona je izrazito žuta, mjestimice žuto-
zelenkasta. U nekim partijama breča je povezana rdastom željezovitom
supstancijom, što joj daje naročito veliku čvrstoću. Komade koje smo
uzimali za prepariranje u laboratoriju teškom smo mukom otkidali od
cjeline, a po koji puta smo morali upotrijebiti i eksploziv.
Prepariranje sakupljene koštane breče s planine Promine već je u
toku. Pojedini komadi izloženi su djelovanju octene kiseline: na taj
način kosti se( oslobađaju veziva s ostalim mineralnim sastavom breče.
Do sada su iz ove breče izdvojeni mnogobrojni ostaci različitih vrsta
insektivora, hiroptera, glodavaca, guštera, zmija, ptica, a otkriveni su
i nalazi nekih većih sisavaca (npr. zvijeri i preživača). Konačna obrada
ove zaista zanimljive i jedinstvene faune koštane breče pružit će nove
paleontološke, stratig'rafske i paleoklimatološke podatke, koji će unapri­
jediti poznavanje donjeg pleistocena u dinaridima.

Pleistocenska fauna Šandalje kod Pule

Pleistocenske faune poznate su dosada iz više lokaliteta u Istri i one

pretežno potječu iz koštanih breča. U tim brečama najbrojniji su ostaci
velikih kopnenih sisavaca. Tako već 1882. godine J. N . W O L D R I C H opi­
suje pleistocensku faunu vertebrata iz koštane breče jednog kameno­
loma iz okolice Pule. Fauna se prema spomenutom autoru sastoji iz ovih
životinja: Equus stenonis affinis W O L D . , E. quaggoides affinis W O L D . ,
E. caballus fossilis RÜTIM., E. Gray spec? Bison priscus R Ü T I M . ? , BOS
primigenius Boj.?, Cervus elaphus L.? (vrlo velika forma) i Gulo bo-
realis N I L S S . Kasnije je F. BACH (1908) također iz koštane breče okoline
Pule opisao lijepo sačuvani drugi molar iz desne maksile toplodobnog
nosoroga vrste Dicerorhinus kirchhergensis (= mercki) (JAEGER). Ista
vrsta nosoroga otkrivena je i u koštanim brečama kod Preluke nedaleko
Voloska (R. BATTAGLIA 1926. i R. FABIANI 1919). Iz koštane breče kod
Berama (talij. Vermo) nedaleko Pazina navodi R. BATTAGLIA (1926. i
1959) ostatke ovih vrsta: Bos primigenius, Cervus elaphus, Canis lupus
i Vulpes vulpes. Značajan paleontološki nalaz otkriven je u koštanoj

259
breci kod Novigrada sjeverno od Poreča. S tog- lokaliteta obradio je
P. LEONARDI (1934) ostatke južnog slona Elephas (Paleoloxodon) anii-
guus FALC. Bogato nalazište pleistocenske faune u Istri otkrio je F.
ANELLI (1933) u koštanim brečama kamenoloma Kanegra (Cave di Cä
Negra) na rtu Punta Salvore. Iz ove breče poznati su prema spomenu­
tom autoru oistaci ovih pleistocenskih životinja: Ursus spelaeus BLUM.
(cf. var. minor ISTR.), Canis lupus L., Canis sp. L., Vulpes vulpes L.,
Felis leo L. (cf. var. spelaea G O L D . ) , Lepus cf. europaeus L., Rhinoceros
sp., Equus caballus L., Sus scrofa L., Capreolus capreolus L., Megace-
ros euryceros ALDROV., Alces alces L., Rangifer tarandus L., Capra
hircus L., Bison priscus Boj., Bos primigenius Boj., Bos taurus hrachy-
ceros RÜT., Arvicola it aliens SAVI, Microtus agrestis L. i Phyrrhocorax

Osim u koštanim brečama ostaci pleistocenske faune u Istri otkriveni

su i u taložinama mnogobrojnih pećina. Najbrojniji su, svakako, osteo-
loški ostaci pećinskog medvjeda (Ursus spelaeus) i do sada je u Istri
poznato više lokaliteta s ostacima ovog gornjopleistocenskog izumrlog
sisavca (vidi kod M. MALEZ 1955. i 1959)"

Novo i veliko nalazište pleistocenske faune otkriveno je u mjesecu

maju 1961. godine u jednom kamenolomu na lokalitetu zvanom San­
dal j a ; on leži približno oko 4 km sjeveroistočno od centra Pule. U ovom
kamenolomu eksploatira se gornjokredni vapnenac, koji mjestimice sa­
država po gdjekoju ljušturu školjke roda Chodrondonta, a motre se i
prerezi nekih rudista. Eksploatacijom kamena presjekla se jedna pećina,
koja je bila posve do vrha ispunjena raznim sedimentima (tab. IV,
si. 1). Dužina pećine iznosila je nekoliko desetaka metara, a nastala je
proširivanjem uzduž jedne vertikalne dijaklaze i mnogobrojnih brahi-
klaza i leptoklaza.
Najdublji pukotinski dijelovi te pećine ispunjeni su žućkastom, žuto-
zelenkastom i žutosivom ilovačom, koja svoje porijeklo vodi od trošenja
gornjoeocenskih fliških lapora. Ove ilovače su zbog pritiska poprimile
škriljavu teksturu. N a tim taložinama leži debela naslaga vrlo čvrste
koštane breče. Ona je intenzivno crvene boje i prepuna kostiju i zubi
raznih velikih sisavaca (tab. IV, si. 2). Kameno kršje u toj breci oštrih
je rubova i ono je s kalcijskim karbonatom Čvrsto cementirano zajedno
s kostima i zemljom crvenicom. Mjestimice je u breci došlo do izluči­
vanja većih prozirnih kristala minerala kalcita. Koštanu breču prekriva
taložina fine ilovače; ona je maslinaste do svijetlosive boje i lesolikog
izgleda. Mjestimice je ilovača ispunjena angularnim kamenim kršjem
i velikom količinom raznih ostataka mikromamalija, amfibija, ptica i
puževa. Ovaj sediment s punim pravom možemo označiti kao tipičan
»sloj s glodavcima« (Nagerschicht), jer oni sačinjavaju pretežni dio
faune u njemu. Na tome sloju leži žutosmeđa ilovača, koja prema gore
postepeno prelazi u svijetlosmedi humozni sloj i dalje u tamnosivu
humoznu zemlju. U ovom gornjem sedimentnom kompleksu uklopljena
je znatna količina životinjskih kostiju, pretežno od velikih preživača,

260
 zatim ugljeno trun je i mnogobrojni kremeni artefakti koji po tipologiji
pripadaju gornjopaleolitskim kulturama.
Najzanimljiviji je, svakako, sloj koštane breČe koji zauzima dublje
dijelove nekadašnje pećine. Iz tih breča uspjelo je sakupiti bogati pale­
ontološki materijal; on se sada nalazi na prepariranju. Medu osteolo-
škim ostacima najbrojnije su kosti i zubi raznih vrsta jelena, a uz njih
su sakupljeni ostaci srne, goveda, svinje, konja, nosoroga roda Dice-
rorhinus, jedne velike mačke veličine pećinskog lava, zatim risa, dviju
vrsta medvjeda i jednog majmuna (prvi fosilni nalaz ove životinje kod
nas). Starost koštane breče za sada se još ne može sigurno utvrditi, no
vjerojatno je ona nastala za vrijeme srednjeg pleistocena ili je možda
još starija.
Zanimljiv je također i »sloj s glodavcima« koji leži neposredno n a
koštanoj breci. U njemu su najbrojniji, kako i samo ime kaže, ostaci
raznih glodavaca, a zatim insektivora i hiroptera. Od glodavaca n a j ­
brojniji je rod Arvicola i Microtus, Ovaj posljednji rod zastupljen je
mnogobrojnim vrstama. Zanimljiva je pojava da je medu glodavcima
dosta čest stepski patuljasti hrčak (Cricetiscas songarus fossilis N E H R . ) ;
on je značajan klimatski indikator i u Srednjoj Evropi pretežno dolazi
u glaci jalnim taložinama. Od insektivora najčešći su ostaci krtice, a
Chiroptera su zastupljeni s više vrsta. U sloju s glodavcima vrlo česti
su također ostaci ptica i amfibija. Od većih životinja otkriveni su u tom
sloju ostaci vuka (Canis lupus L.), medvjeda (Ursus sp.), lasice (Mu-
stela nivalis L.), dobro sačuvana donja čeljust mladog pećinskog lava
(Panthera spelaea GOLDF.) itd. Ovaj sediment staložio se najvjerojat­
nije za vrijeme posljednjeg virmskog glacijala.
Konačna obrada sakupljenog fosilnog materijala iz ispunjene pećine
u kamenolomu Šandalja nedaleko Pule znatno će upotpuniti današnje
poznavanje paleontoloških, stratigrafskih i paleoklimatoloških odnosa
koji su za vrijeme pleistocena i postpleistocena vladali na području
južne Istre.

LITERATURA

ANELLI, F., 1933, II Pozzo ossifero delle Cave di Cä Negra presso Punta Salvore
nel Vallone di Sicciole, Atti I, Gongr. Speleologico Naziionale, Trieste.
ANELLI, F., 194il, Un importante reperto di Gulo gulo L. nella Grotta di Castagna-
vizza, Grofcte d'Italia, ser. 2, vol. 4, Trieste.
BACH, F., 1908, Über einen Fund eines Rhinoceroszahnes aus der Umgebung von
Pola, Mitt. Naturw. Ver. Steiermark, 44 (1907), Graz.
BATTAGLIA, R., 1926, Paleontologia e Paletnologia delle Grotte del Carso, Duemila
Grotte, Milano.
BATTAGLIA, R., 1959, Preistoria del Veneto e della Venezia Giulia, Buli. Paletnologia
Ital., 67-68, Roma.
BLAINVILLE DE DUCROTAY, M. H. M., 1839-1864, Osteographie ou description icono-
graphique comparee du squelette et du systeme dentaire des Mammiferes recents
et fossiles, Paris.

261
BOBRINSKOY, N., KUZNETZOV, B. & KUZYAKIN, A., 1944, Mammals of USSR, Moskva.
BOULE, M., 1910, Les Grottes de Grimaldi (Baousse-Rousse), Monaco.
FABIANI, R., 1919, I Mammiferi Ouaternari della Regione Veneta, Mem. 1st. Geol.
Univ. Padova, 5 (1917-1918), Padova.
GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D., 1884, Fosilni sisari Hrvatske, Slavonije i Dalmacije,
Rad J A Z U , 69, Zagreb.
GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D., 19(13, Život i kultura diluvijalnoga čovjeka iz Krapine
u Hrvatskoj, Djela J A Z U , 23, Zagreb.
HILZHEIMER, M., 1938, Der Vielfrass (Gulo gulo L.) aus dem Grubenloch, Zeiitschr.
f. Säugetierkunde, 11. Berlin.
HOCHSTETTER, F., 1882, Die Kreuzberghbhle bei Laas in Krain und der Höhlenbär.
Denkschr. Akad. Wis,s. Wien, Math.-nat. KL, 43, W i e n .
KOWALSKI, K., 1958, Altpleistozäne Kleinsäugerfauna von Podumci in Norddalmatien.
Paleontologia jugoslavica, 2. Zagreb.
KROTT, P., 1959, Der Vielfrass (Gulo gulo L. 1758), Monogr. d. Wildsäugetiere, 13,
Jena.
LEONARDI, P., 1934, Elephas (Paleoloxodon) antiquus Fale. di Cittanova neU'lstria,
Atti Mus. Civ. Storia Nat. di Trieste, 12.
MALEZ, M., 1955, Nalazišta pećinskog medvjeda u Hrvatskoj, Speleolog, 1-2, Zagreb.
MALEZ, M., 1958, Neki noviji rezultati paleontološkog istraživanja pećine Veternice,
Palaeontologia jugoslavica, 1, Zagreb.
MALEZ, M., 1959, Prilog poznavanju pećinskih medvjeda Ćićarije u Istri, Geološki
vjesnik, 12 (1958), Zagreb.
MALEZ, M., 1960, Entdeckung des ersten paläolitischen Fundortes in Dalmatien. Buli.
scientifiques, 5, 4, Zagreb.
MALEZ, M., 1961a, Paleontološka i speleološka istraživanja u 1960 godini. Ljetopis
J A Z U , 67, Zagreb.
MALEZ, M., 1961b, Staropleistocenska fauna koštane brece poluotoka Marjana kod
Splita, Palaeontologia jugoslavica, 4, Zagreb.
MALEZ, M., 1962, Gulo gulo L. aus oberen Pleistozän Dalmatien. Bull, scientifique,
7, 3, Zagreb.
MILLER, G. S., 1912, Catalogue of the Mammals of Western Europe. British Museum,
London.
POLJAK, J., 1933, Nekoje pećine Zagrebačke i Samoborske gore, Hrvatski planinar,
29, Zagreb.
REYNOLDS, S. H., 1912, British Pleistocene Alammalia, II, The Mustelidae. Palaeonto-
graphical Society, 1911, London.
TOBIEN, H., 1957, Cuon Hodg. und Gulo Frisch (Carnivora, Mammalia) aus den alt-
pleistozänen Sanden von Mosbach bei Wiesbaden, Acta Zool. Cracoviensia, 2,
18, Krakow.
VAN DEN BRINK, F. H., 1957, Die Säugetiere Europas westlich des 30. Längengrades,
Berlin/Hamburg.
WINTERFELD, F., 1885, Ueber quartäre Mustelidenreste Deutschlands. Zeitschrift
Deutsch. geol. Ges., 37, Berlin.
WOLDRICH, J . N., 1882, Beiträge zur Fauna der Breccien und anderer Diluvialgebilde
Oesterreichs mit besonderer Beriicksichtigung des Pferdes. Tahrb. d k k geol
R. A., 32, Wien. .

262