VIKTIMOLOGIJA PREDAVANJA 13.03.2011.

GODINE

Šta je viktimologija?

Viktimologija je nauka o žrtvi. Riječ „viktima“ (victima) potiče iz lainskog jezika i znači
žrtva. Ako se ovome doda riječ „logos“, onda dobivamo jednačinu. Logos=nauka.

Viktimologija je kovanica od dvije riječi koje su strane u našem jeziku. Obje dolaze sa
latinsko-grčkog govornog područja i prevedeno na naš jezik znače nauku o žrtvi. Da bi nešto
bilo nauka, mora imati dva elementa. Jedno je predmet, a drugo metod istraživanja.

Viktimologija je relativno mlada naučna disciplina. Ona je već sada dobrim dijelom
samostalna naučna disciplina, jer ima svoj predmet istraživanja, ali nema još metod
istraživanja. Predmet istraživanja viktimologije jesu žrtve. Metod viktimologije je metod
društvenih nauka, prilagođen finesama svakog konkretnog istraživanja, onako kako zagovara
Emil Dirkhem, u svojim studijama o sociološkim – društvenim istraživanjima. Kada smo
upotrijebili izraz žrtve u množini, onda smo u cjelosti mislili na sveobuhvatnost predmeta
viktimologije.

Žrtva je zbirni izraz za označavanje svega onog što pati, bilo da je to rezultat prirodne ili
ljudske sile. Zbog toga mi smatramo da je upravu akademik Šerif Vassioni, koji je bio
predsjednik Međunarodne komisije UN-a za kodifikaciju krivičnog prava, na osnovu koga se
sudi za ratne zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije. On je došao kao svjetsko
naučono ime u opkoljeno Sarajevo, 1993. godine, i u namjeri da se educiraju istraživači,
rekao: „Bitno je da zabilježimo istinu, a ona se može zabilježiti samo tako, ako na pojave
gledamo kao na gole činjenice i tako da se ne bi moglo sa njima manipulisati u nedozvoljene
svrhe“.

Viktimologija spada u red društvenih naučnih disciplina i za nju se može reći da pripada
velikoj porodici društvenih nauka. Prema tome, sve ili skoro sve što je imanentno
(svojstveno9 društvenim naukama, svojstveno je i viktimologiji. Današnji svijet je možda
najlošiji svijet koga pamti čovječanstvo, jer na jednoj strani nikada nije više bilo nauke i
znanja o biologiji i psihologiji čovjeka, a nikada nije bilo više grubih i masovnih zločina nad
čovjekom. Kao da se neko prokletstvo spustilo na ljude, pa je lijepa riječ ili neka moralna
pomoć postala zlata vrijedno djelo.

Viktimologija nam pomaže da razlučimo zlo od dobra (dobro od zla), jer u svim objavama,
Božijim knjigama, pa i posljednjoj Božijoj knjizi se konstatuje „ko spasi jednog čovjeka, kao
da je spasio čovječanstvo“. Francis Kafka je Jevrej i skoro sva svoja djela napisao je na
njemačkom jeziku, pa u jednom od njih (Proces) zaključuje: „ko udari šamar jednom Jevreju,
kao da je bacio na koljena cijelo čovječanstvo“.

Sa početka 21. vijeka svijetom je prostrujama ideja nasilja za koju smo vjerovali da je
pripadala prošlosti. Mjesto Jevreja, došli su u BiH, Bosanci i Hercegovci, Hrvati, Srbi,
Muslimani, svi su postali žrtve i žrtva je postala njihova zajednička država BiH. Svijet nije
dovoljno znao ili neće da zna, kako je rekao jedan Jevrej – Jakob Finci, na predavanju u
Vijeću Kongresa Bošnjačkih intelektualaca 1997. godine, da je BiH kao hljeb, a Jevreji, pošto
ih nažalost u ovom momentu ima sveka oko 1% u BiH, a prije II svjetskog rata ih je bilo oko
12%, sada dođu kao aditiv – kao sol hljebu, jer bez soli hljeb bi bio bljutav. Dakle, i bez
Jevreja, BiH ne bi bila to što jeste i što je bila kroz svoju hiljadugodišnju tradiciju.

VIKTIMOLOGIJA PREDAVANJA 27.03.2011. GODINE

Nasilje nad žrtvom može biti prirodno i društveno. Zbog toga je osnovna podjela žrtava po
načinu kako nastaju, na žrtve prirodnih kataklizmi i žrtve ljudskog nasilja.

Viktimologija nema svoj metod, nego ga preuzima iz društvenih nauka. Prirodno bi bilo
zaključiti da je viktimologija nastala kada je nastala i žrtva. To bi bilo i to bi nas vodilo na
zaključak da su mnogo stariji materijalno-pravni izvori o viktimologiji od onih formalno-
pravnih. Zbog toga je pravilno zaključiti da se izvori viktimologije mogu podijeliti u 2
osnovne grupe: materijalno-pravne i formalno-pravne.

U nauci se mnogo više poklanja pažnje formalno-pravnim izvorima viktimologije. Naročito

onim koji su nastali poslije II svjetskog rata. Ipak nemoguće je zaobići istinu da je
viktimologija dio opšte povijesti čovječanstva. Pojedini autori u koje spadaju akademik
Šeparović, profesor Ramljak, Halilović, skloni su brzo preći preko tog dijela istorije i za
temelj nastanka viktimologije vezati prve osnivačke kongrese viktimologa, koji su se održali u
Japanu – Tokiju, poslije II svjetskog rata.

Mi smaramo da je prihvatljivije stanovište koje zastupa profesor Balić, koji veže

viktimologiju za opću istoriju čovječanstva i ukazuje da je viktimologija zajedno sa
čovječanstvom prošla svoju periodizaciju, pa kao što imamo prvobitnu zajednicu,
robovlasničko doba, feudalno doba, socijalističko, kapitalističko i moderno doba, tako imamo
i viktimologiju koja je vezana blisko i čvrsto za svaki ovaj period, kroz koje je prošlo
čovječanstvo. I upravo u tome treba tražiti izvore viktimologije.

Primjer iz robovlasničkog doba, profesor povezuje sa najnovijim oblicima kriminala i

viktimizacije žrtve. On navodi da je u robovlasničko doba, na otoku Demos, bila najčuvenija
pijaca robova. Ta trgovina počinje cvjetati u Africi, radi hvatanja i prodaje ljudi u ropstvo i
transport u Ameriku.

Tip je riječ grčkog porijekla. Tipologija žrtava:

- voljne žrtve
- nepoznate žrtve
- nesmotrene ili nehajne žrtve (u saobraćajnoj nesreći i sl.)
- simulirajuće žrtve

Benjamin Menderson je podijelio žrtve na dvije osnovne grupe:

 - žrtve krivičnih djela
- žrtve koje postaju bez intervencije delikata (zbog vlastite izloženosti viktimizaciji)

Henting podijelio je sve žrtve u dvije grupe:

- sa biopsihološkim karakterom
- sa sociološkim karakterom (siromaštvo)

Viktimologija bez obzira koliko joj osporavali, ima svoju istoriju. Ima svoje izvore, za koje
smo rekli da su materijalno i formalno pravni. Ima svoj predmet istraživanja, koji još uvijek
nije zaokružen, ali nema svoj vlastiti metod. Zbog toga ona i jeste pomoćni ili
interdisciplinarni dio nauke, koja najčešće u izučavanju žrtve pravi most između prirodnih i
društvenih nauka, pa uzima i od jedne i od druge ono što je za nju u datom momentu
specifično. Tu specifičnost određuje priroda žrtve. Ako je žrtvu izazvao čovjek, onda je to
društvena pojava i logično je da će se izučavati metodom društvenih nauka. Ako je žrtvu
izazvala prirodna katastrofa, onda je logično da će odeća metoda biti experiment, kao osnov
prirodnih nauka. Zbog toga je nama neodrživa podjela na koju smo ranije ukazali, a da žrtve
nisu svrstane po tom osnovu. Zbog toga smo mi pristalice onog mišljenja koje se tek afirmiše
u nauci, a koje pored ostalih zastupa i profesor Balić, da je potrebno u ovu nomenklaturu
uvesti osnovnu podjelu na žrtve prirodnih pojava i žrtve društvenog nasilja. Primjer
zemljotresa u Japanu koji se desio u martu 2011. godine, potvrđuje ispravnost naše teze.
Ono što još nedostaje ili nije jasnije istaknuto u svim dosadašnjim podjelama žrtava, jeste
suženost lepeze na privatnost žrtve. Po nama u tu nomenklaturu, bez obzira koji je naučnik
zastupao, potrebno je uvesti novu kategoriju žrtve, a to je država, kao viktimološka kategorija,
civilizacija, kultura, vjera kao žrtve nasilja i unutar njih opet određeni dijelovi kao žrtve
nasilja.

VIKTIMOLOGIJA PREDAVANJA 10.04.2011. GODINE

Iz viktimologije je proizašao novi termin koji se zove restoratorna pravda. Šta je to

restaratorna pravda?

Restoratorna pravda je zajednički termin za pravdu za žrtvu. To je neka vrsta filozofije nauke i
prakse, koja je u izgledu da postane izazov 21. vijeka. Svi ili skoro svi zabrinuti umovi
čovječanstva traže pravdu za žrtvu. Duboko svjesni da se uzroci viktimizacije ne mogu
iskorjeniti, niti se može iskorjeniti njena fenomenologija (oblici).
Naučna misao zabrinutog svijeta sve više se okreće suzbijanju etiologije (uzrok) i
fenomenologije nasilja, koga zovu i žrtvovanje, pa kroz utvrđivanje ovih faktora nastoji se
afirmisati novi pokret, koji nudi široku lepezu pravde i pravnih institucija. Do sada je sve to
bilo podijeljeno po segmentima, pa smo imali na jednoj strani krivičnu pravdu, na drugoj
građansku i na trećoj moralnu pravdu. Restoratorna pravda je objedinila sve te podjele, tako
da možemo govoriti o filozofiji pravde za žrtvu.

Šta je nedostatak restoratorne pravde u ovom momentu?

Po našoj ocjeni centralno pitanje koj tišti u ovom momentu viktimologiju, a time i
restoratornu pravdu, je nepostojanje konsenzusa o pasivnoj legitimaciji, a to je da se da valjan
odgovor na pitanje koje dužan pružiti zaštitu žrtvi. U krivičnom pravu, u građanskom pravu,
pa i u pravu uopšte, postoje bitna dva pitanja. Jedno je pitanje aktivne, a drugo pasivne
legitimacije. Aktivna legitimacija znači imati pravo da se nešto potražuje, a pasivna znači
imati obavezu da se nešto daje. Npr. tužitelj je onaj koji ima aktivnu legitimaciju, a tuženi je
onaj koji ima pasivnu legitimaciju. Viktimolozi se nisu do sada ozbiljno bavili ovim
pitanjima. To se da objasniti činjenicom, što je to relativno mlada naučna disciplina, u kojoj
nije mnogo toga definisano i zbog toga poprilično vlada zbrka koju oni prepuštaju ljudima –
naučnicima koji se bave drugim oblastima (krivičarima i građanskom pravu ili što je najgore
čekaju da se stvari same od sebe riješe).
Rezultat toga je pojava brojne literature u viktimologiji od kojih jedan dio nezaslužuje mjesto,
gdje pretenduje skoro haos u praktičnoj primjeni zahtjeva žrtve. Očit primjer je situacija
nastala u ratu u BiH. Jedan broj ljudi u literaturi, zastupa stanovište da u BiH nema
pobjednika u ratu i pobjeđenog, i time definišu da nema pravo zahtjevati se naknada štete. Ta
neodrživa teza je rezultat nedovoljnog znanja, da je država BiH pobjednik. Ona je opstala,
pobjednici su njeni građani, bez obzira što su žrtve. Pobjednik je njena multikultura i zna se
ko je to viktimizirao (primjer Vijećnice – univerzitetske biblioteke u Sarajevu). Nju su srušili
oni koji su napadali grad i tako uništili zgradu koju je napravila Austro-Ugarska, u kojoj je
nakon II svjetskog rata, organizovana jedna od najvećih biblioteka u regiji, i sve je to varvar
uništio. Taj koji je to uradio je pasivnolegitimisan. On je obavezan da naknadi štetu. Aktivno
legitimisani (žrtva) je BiH, univerzitetska biblioteka kao pravno lice i svaki službenik te
biblioteke, pa na kraju i studenti koji su mogli koristiti tu ustanovu za učenje i proširenje
znanja.