Ne toleriraj nasilje-prijavi

ga!

Nasilje u obitelji je svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a
osobito:
– tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili
nije (uključuje bilo koji oblik fizičkog zlostavljanja kao što je naguravanje, davljenje, čupanje
kose, pritiskanje (npr. uza zid, u kut prostorije), udaranje rukama, nogama ili predmetima,
nanošenje povreda i opekotina, izbacivanje iz kuće, zaključavanje u neku prostoriju i sl. )
– tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,
– psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha,
ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi,
vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno
uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko
elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama,
protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (u daljnjem tekstu: uhođenje i
uznemiravanje), odnosi se na oblike emocionalnog zlostavljanja čiji je cilj ostvariti moć i
kontrolu nad žrtvom. Uključuje različite zabrane koje nisu primjerene dobi žrtve (npr.
druženja s prijateljima, zapošljavanje), prijetnje žrtvi ili njoj drag osobi, vrijeđanje i
ponižavanje, ismijavanje u javnosti, omalovažavanje, proglašavanje žrtve psihički bolesnom
ili nestabilnom, ucjenjivanje, ograničavanje i kontrola kretanja, uhođenje, neprestano
provjeravanje (npr. izravno ili telefonom), izoliranje od socijalne mreže, manipuliranje
osjećajima žrtve i slično
– spolno nasilje, odnosno spolno uznemiravanje, obuhvaća seksualno uznemiravanje, što
znači svako neželjeno seksualno ponašanje druge osobe koje ponižava i ugrožava
dostojanstvo i sigurnost žrtve. Uključuje tjelesni kontakt kao što je dodirivanje, glađenje,
štipanje, pripijanje uz tijelo, ali i verbalno ponašanje (ustrajavanje u nagovaranju na spolni
odnos, sugestivne primjedbe koje žene
definiraju kao spolni objekt), ostavljanje
na dostupnom mjestu pornografskih i
seksualno sugestivnih slika. Krajnji oblik
seksualnog nasilja je silovanje (seksualni
kontakt bez dobrovoljnog pristanka koji je
iznuđen primjenom sile i/ili prijetnjama) i
seksualna zloupotreba djece
– ekonomsko nasilje pod kojim se podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke
imovine ili zabrana ili onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da
se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom
stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada,
prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog
kućanstva i skrb o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva
iskorištavanje. Uključuje uskraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava žrtvi,
onemogućavanje raspolaganja svojom imovinom i sredstvima za život, sitničavo kontroliranje
izdataka, manipuliranje, ucjenjivanje i prisiljavanje žrtve da se odrekne imovine u korist
nasilnog člana obitelji i slično (Čl. 4. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, 2009.).
Prema dosadašnjim svjetskim istraživanjima, treba proći čak sedam godina od prvotnog
nasilja da žrtva odluči prijaviti obiteljskog nasilnika. Razlog mogu biti predrasude, jer je još
uvijek u društvu prisutno mišljenje da je to privatna stvar, ili zato što se žrtva boji i misli da
svoj problem neće moći riješiti. Žrtve nerijetko umanjuju, pa i prikrivaju obiteljsko nasilje u
strahu da će njihova sigurnost biti još više ugrožena ako se nekome povjere te zbog srama što
žive u takvoj obitelj.
Znanstvene spoznaje o štetnim posljedicama nasilja u obitelji postale su društveno relevantne
tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Tako je 60-ih godina prošlog stoljeća Dr. Kempe prepoznao
je tzv. sindrom zlostavljanog djeteta te se s tim počela razvijati svijest rasprostranjenosti i
zdravstvenih posljedica fizičkog nasilja nad djecom. Početkom 70-ih počelo se ozbiljnije
istraživati nasilje u partnerskim odnosima i nasilje nad ženama nasilje, 80-ih godina
prepoznat je problem spolnog zlostavljanja djece, dok je početkom 90-ih godina prepoznato
nasilje nad starijim osobama.
Veliki broj provedenih istraživanja vezana uz nasilje suočila su stručnjake i društvo s
činjenicom da obitelj može biti vrlo nasilno okruženje.
Ta je spoznaja ljudima teško razumljiva, budući da se pojam obitelji obično povezuje s
pozitivnim stvarima. Navedena spoznaja istodobno je temelj za promjene koje se u
današnjem svijetu iskazuju kao odlučna netolerancija prema svakom obliku nasilja u bliskim
odnosima, što je dovelo do razvoja zakona koji omogućuje intervenciju društva.
Često je nasilje poput pozornice! Imamo: osobu koja se nasilno ponaša(počinitelj); osobu koja trpi
nasilje (žrtva); promatrače i publiku. Najbrojniji su promatrači koji najčešće ništa ne čine da bi
pomogli. Razlozi zbog kojih ne čine ništa obično su: ne žele da ih drugi smatraju tužakalicama, misle
da će im se drugi smijati ako priskoče u pomoć žrtvi, boje se da će i sami nakon prijave od strane
počinitelja biti napadnuti, a postoji i mogućnost da možda niti ne suosjećaju s osobom koja je izložena
nasilju.

Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji sadrži niz precizno određenih mjera kojima
su se nadležna tijela i društvo dužni pridržavati prilikom pružanja pomoći i zaštite osobi
izloženoj bilo kojem obliku nasilja u obitelji. Tako obvezu prijavljivanja nasilja imaju:
policija, centri za socijalnu skrb, obiteljski centri, odgojno obrazovne institucije, pravosudna
tijela i državno odvjetništvo, zdravstvene ustanove, te građani i društvo u cjelini. Prema čl. 8.
Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji zdravstveni radnici, stručni radnici u djelatnosti socijalne
skrbi, obiteljske prevencije i zaštite, odgoja i obrazovanja te stručni radnici zaposleni u
vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama, udrugama civilnog društva u djelokrugu
djece i obitelji obvezni su prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u
obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova.
Možemo zaključiti da je moralna obveza društva da prijavi i javno osudi nasilje i nasilnike.
 Podaci nadležnih tijela u RH o prijavljivanju
nasilja
Podaci hrvatske policije pokazuju da je
posljednjih godina broj intervencija zbog
obiteljskog nasilja rastao vrlo brzo.
1995. godine bilo zaprimljeno 5.752 zahtjeva za
policijskom intervencijom, dok je 2008. godine
taj broj bio 16.885, dakle gotovo tri puta veći. od
sveukupnog broja prijava za obiteljsko nasilje
koje su zaprimili centri za socijalnu skrb, daleko
najmanje su uputili liječnici (194) i škole (558), a
znatno više same žrtve (1.584), svjedoci (582) i,
naravno, policija (18.320). • od ukupnog broja
slučajeva evidentiranih u sustavu socijalne skrbi,
u 72% slučajeva žrtve su bile ženske osobe, a u
87% počinitelji su bili muškarci. Na jedan
prijavljeni slučaj nasilja u obitelji dolazi deset
neprijavljenih.
U istraživanju Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba provedenom sa zdravstvenim
djelatnicima, odnosno liječnicima obiteljske medicinske pokazalo se da isti gotovo i da
nemaju bolesnika koji su izloženi obiteljskom nasilju. U istraživanju je sudjelovalo 512
liječnika opće, školske i obiteljske medicine te 78 pedijatara, od toga 57% pedijatara i 54%
liječnika drugih struka naveli su da su rijetko posumnjali na zlostavljanje djece. Nadalje,
jedan pedijatar i 22% drugih liječnika navode da nisu nikad tijekom svog rada posumnjali na
zlostavljanje i zanemarivanje djece. Samo jedna četvrtina svih liječnika (23% pedijatara i 25%
drugih struka) navelo je da zna dovoljno o problemu zlostavljanja djece. Iako se 74%
medicinskih sestara koje rade u Zagrebu slaže s odredbom zakona prema kojoj je svatko
dužan prijaviti poznate slučajeve nasilja nad ženom, samo je 12% medicinskih sestara
spremno osobno prijaviti slučaj nasilja, a njih 26,7% to izričito odbija.
Razloge neprijavljivanja tumače izbjegavanjem miješanja u tuđi privatni život (28%),
teškoćama u procjeni granice između normalnih sukoba među partnerima i zlostavljanja
(22,8%), a 17,2% sestara smatra da žena treba sama potražiti zaštitu i prijaviti zlostavljanje.

Ne čekaj!
Svatko može i mora prijaviti bilo koji oblik nasilja. Prijavu možete uputiti policijskoj upravi
ili postaji (na broj 192) Državnoj službi za zaštitu i spašavanje (na broj 112), nadležnom
državnom odvjetništvu( Županijsko državno odvjetništvo u Čakovcu 040/310-380), Centru
za socijalnu skrb (CZSS Čakovec na broj 040/391-927), Podružnici CZSS Čakovec
Obiteljskom Centru (040-391-933) ili se obratite bilo kome drugome s kim dođete u kontakt,
a tko obavlja svoju službenu dužnost (liječniku, profesoru i sl.) bez obzira na oblik nasilja o
kojem je riječ. Svi ovi organi dužni su obavijestiti jedni druge o Vašoj prijavi.
Ako ste uplašeni otići na policiju, ili centar za socijalnu skrb, ili Vas nasilnik u tome
sprečava, o nasilju možete svom liječniku, nastavniku, poštaru ili bilo kojem drugom
državnom službeniku s kojim ste u kontaktu u okviru njegove službene dužnosti — reći da
ste žrtva nasilja, a on je dužan to prijaviti odgovarajućem organu (ako to ne učini, prijeti mu
zatvorska kazna).
Ako prijavljujete nasilje, potrudite se da do dolaska policije na mjesto događaja sačuvate sve
tragove nasilja, predmete kojima je ono počinjeno i druge dokaze koji bi mogli kasnije
poslužiti za kažnjavanje nasilnika.
Važno je znati da je dovoljna samo sumnja da nasilje postoji; nećete trpjeti nikakve zakonske
posljedice ako se ispostavi da nasilja kojeg ste prijavili, nije bilo, osim ukoliko se otkrije da
ste svjesno i namjerno lagali.

Kome je najbolje uputiti prijavu?

U hitnim slučajevima, pogotovo kada je riječ o fizičkom i seksualnom nasilju, najbolje je da
prijavu uputite policiji, jer oni rade 24 sata dnevno, a obavezni su odmah izaći na mjesto
događaja ako
dobije prijavu o
nasilju koje još
traje ili se upravo
završilo, kao i
ukoliko je žrtva
dijete.
Naravno, kojem
god organu da
prijavite nasilje,
ako on ne reagira,
obratite se nekom drugom od gore navedenih. Isto tako, ukoliko Vam je tako lakše ili državni
organi ne reagiraju, možete se obratiti nekoj od nevladinih organizacija koje se bore protiv
nasilja u porodici (na našem području to je Udruga Zora- 040/395-344).

Kako se prijavljuje nasilje?

Prijavu možete uputiti usmeno, bilo tako što ćete osobno otići u policiju, centar za socijalnu
skrb, kao i u pisanoj formi (pri čemu je možete podnijeti osobno ili poslati poštom
ili mailom), ili tako što ćete nazvati telefonom. Telefonske i pisane prijave mogu biti
anonimne. Državni organi najbrže će reagirati ako im prijavite nasilje pod punim imenom i
prezimenom i kažete im sve što znaš o tome.

Što treba sadržavati prijava?

Postoji dilema koje informacije bi podnesena prijava trebala sadržavati, no u pravilu ne
postoji neka strogo propisana forma, ali ipak svaka prijava trebala bi sadržavati sljedeće
 Tko prijavljuje nasilje
 Protiv koje je osobe podnesena prijava i sve dostupne osobne informacije o nasilniku
 Liječnik mora dodatno uz prijavu sumnje na zlostavljanje Hrvatskom zavodu za
zdravstveno osiguranje podnijeti i prijavu vezanu za ozljede koje su nastale kao posljedica
nasilja
ZAPAMTITE: Ako samo promatrate nasilje, isto je kao da ga i vršite. Prijaviti nasilje nije
tužakanje. Time pomažete i osobi koja trpi nasilje i osobi koja se nasilno ponaša! Ne
tolerirajte nasilje-prijavite ga!

Stručni Tim Obiteljskog Centra