Filozofski fakultet

Kolegij: Filozofska antropologija

Student: Irena Ciković

Seminarski rad

Homo ludens – kultura iz igre

Zagreb, 2009.
Uvod – koncepcija igre u kulturi

Kako se u naivnom optizimnu 18. stoljeća vjerovalo da čovjeka najbolje opisuje naziv homo
sapiens, koji ga ponajprije označava kao razumno biće, pored te oznake dodano je još i homo
faber, čovjek koji radi. Poveznicom između homo sapiensa i homo fabera1, došlo se do homo
ludensa kao najprikladnije oznake za našu vrstu. Čovjek koji se igra, daje radu sasvim novo
značenje i obilježja igre, kao i svakom ljudskom činu. Kako Huizinga prema svojoj pretpostavci
ističe, igra bi trebala biti faktor svega postojećeg. Novo shvaćanje pojma igre uključuje ga u
pojavu same kulture, a ne kao biologijsku funkciju – ljudska kultura je izrasla i razvila se iz igre i
kao igra2, pritom obraćajući pažnju u kojoj mjeri sama kultura posjeduje karakter igre, a ne koje
mjesto zauzima igra među ostalim pojavama kulture. Radi se o tome da se pojam igre uklopi u
pojam kulture. Kao jednu od potvrđujućih teza Huizinga ističe kako etnologija i njoj srodne
znanosti pridaju pojmu igre premalu važnost3.

Već u svojim najjednostavnijim oblicima i u životinjskom svijetu, igra je više od fiziologijske

pojave, nadilazi granice čisto biologijskog ili fizičkog djelovanja – ona je smislena funkcija,
starija od kulture, koja u svakom slučaju pretpostavlja ljudsko društvo . Značenje svake igre je
djelatni princip koji u životno djelovanje unosi smisao, bit i duh, a nikako nije samo instinkt.

Razna objašnjenja igre polaze od pretpostavke po kojoj igra postoji radi nečeg drugog: živo biće,
igrajući se, priprema se za neku djelatnost, vježba se u samosvladavanju ili postiže ravnotežu
osjećaja osobnosti4, no sva ta objašnjenja ne zadovoljavaju u cijelosti objašnjenje pojma, a
prvotno svojstvo igre u pravilu se ne opisuje. U samom intenzitetu igre leži njena bit i
prasvojstvo, što ne može objasniti biologijska analiza. Igra se ne ograničava samo na ljudsku
kulturu u čemu leži njezina iracionalnost i element nestvarnoga. Svako misleno biće može si
predstaviti pojavnost igre kao nešto vlastito, čak i kad jezik ne bi posjedovao riječ za taj pojam.

1
Naziv koji može uključivati i životinjski rad: Huizinga, Johan. 1992. Homo ludens. Zagreb: Naprijed.
2
Prema spisima Johana Huizinge iz 1903. godine: Over de grenzen van spel en Ernst in de cultuur (rektorski govor u
Leidenu: Haarlem, Tjenk Willink & Zoon 1993. godine) I kasnijim predavanjima u Beču (1934. ) I Londonu (1937.)
pod nazivom: Element igre culture. Ibid.
3
Ibid.
4
Ibid.
1
Funkcija igre u kulturi se pojavljuje kao određeni kvalitet djelovanja koji se razlikuje od
"svakodnevnog" života ukoliko se svede na kvantitativne faktore, a kvalitet igre je njeno
značenje kao oblika djelatnosti i društvene funkcije. Gotovo sve značajne djelatnosti
zajedničkoga ljudskog življenja sadrže elemente igre, prvenstveno u govoru kao osnovnom
sredstvu saopćavanja, igrajući se, govornik uvijek iznova prelazi sa tvarnoga prema misaonom5.

Iako je značaj igre u kulturi otvoreno priznat još u 17. stoljeću, nastankom velike svjetske
pozornice6 i usporedbom života i kazališnog komada, njeno usmjerenje, zamišljeno na
platoničkim temeljima je gotovo isključivo moralno. Time nije priznato, kako Huizinga nastoji
pokazati, da se igra i kultura međusobno isprepleću te da je igra temelj i činilac kulture.

Obilježja igre

Neodredivost pojma igre veže se uz povezanost skupine pojmova: igra, smijeh, razonoda,
komičnost, ludost... Igra može biti komična, u našoj svijesti suprotstavljena je zbilji i stoji na
samom rubu opreke mudrost – ludost. Što se više oblik igre nastoji odvojiti od drugih pojmova,
to više dolazi do izražaja njena dalekosežna samostalnost. Iako je igranje duhovna djelatnost,
ono po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu7. To povlači pitanje konkretnog područja
igre između duhovnog ili estetskog polja, no igri kao takvoj nije svojstvena ljepota iako teži da
sebi pridruži različite elemente ljepote. Oblici mišljenja kojima se može izraziti duhovni i
5
Ibid.
6
Od Shakespeara, pa preko Calderonea I Racinea, svijet je pjesništvom uspoređivan s pozornicom na kojoj svatko
igra svoju ulogu. Ibid.
7
Ibid.
2
društveni život ostaju odvojeni od pojma igre, stoga Huizinga smatra da se konkretno mogu
objasniti jedino formalna obilježja igre.

Dokazivanje veze igre i kulture ne uključuje sve postojeće oblike igre, već samo one društvenog
tipa8. Osnovno takvo obilježje je igre kao slobodnog čina u kojem se značenjem slobode izdvaja
iz toka nekog prirodnog procesa. Sloboda je ovdje, u svom širem smislu, shvaćena na taj način
da problem determinizma ostaje netaknut. Sloboda igre leži u tome što ona pruža zadovoljstvo.
Sljedeće obilježje je njena suvišnost. Samo ukoliko izvire iz zadovoljstva ona postaje potrebom,
ali odraslu čovjeku je funkcija koje se može odreći. Tek pošto postane funkcijom kulture za nju
se tek sekundarno vežu pojmovi prisile, dužnosti i nužde. Treće obilježje je njena vremenska i
prostorna omeđenost, po čemu se igra razlikuje od svakodnevnog života. Pošto se već jednom
odigrala, ona kao oblik kulture ostaje duhovna i tvorevina u pojedinačnom sjećanju i može biti
ponovljena opet u određenom trenutku – elementi ponavljanja u svim rzvijenijim oblicima igre
tvore nešto poput osnove i dodatka. Prostorna izvođenost igre, upadljivija od vremenske
određenosti, služi izvođenju neke zaokružene radnje. Pozitivnija oznaka igre, vezana uz prostor
njenog odvijanja, je stvaranje reda i unošenje privremene ograničene savršenosti. Huizingino
svojstvo igre, koje je u opreci sa svojstvima kulture, je značenje vrijednosti zakona i običaja
svakodnevnog života koje u području igre nema nikakvih vrijednosti, jer stvaranje poveznica
između igre i kulture zahtijeva smještanje pravila igre u određene kulturne granice.

Sa formalnog gledišta, u ukupnosti obilježja, igru možemo definirati kao slobodno djelovanje
nevezano uz materijalni probitak, koje protječe u određenom vremenu i prostoru prema
određenim pravilima s funkcijom oživotvorenja društvenih veza.

Igra kao funkcija u stvaranju kulture

8
Huizinga igre društvenog tipa naziva "višim oblicima igre", jer po svom obliku nose mnogostrukija I uočljivija
obilježja. U tu kategoriju svrstava utakmice i utrke, izložbe i predstave, ples, glazbu i turnire. Ibid.
3
U različitim djelatnostima kulurnog života igranje ne zauzima važnu ulogu, element igre u
kulturi po svom obliku ne znači da je kultura razvojnim procesom proizašla iz igre, već je po
svom obliku kultura nastala iz igre9, a takvim shvaćanjem zajednica izražava svoje poimanje
života i svijeta. Igra se u tom slučaju ne zaodijeva kulturom ili se preobražava u nju, već je prije
da je kulturi u njenim početnim fazama svojstveno nešto od igre. Huizinga opet naglašava kako
je u toj poveznici primarna igra zbog svoje objektivne zamjetljivosti i konkretnih određenih
činjenica, dok je kultura samo oznaka koju naš historijski sud pridaje svakom posebnom
slučaju10. Nadalje, taj odnos je sam po sebi promjenljiv i pri tom se element igre postepeno
potiskuje. U višim oblicima društvenih igara postoji uigrano djelovanje neke skupine ili društva.
Sva osnovna obilježja igre, natjecanje i predstavljanje, ne proizlaze iz kulture već joj prethode.
Pri toj tvrdnji Huizinga ne navodi samo čovjeka kao homo ludensa, kao dokaz tvrdnje navodi i
životinjski svijet u smislu igre koja je svojstvena svim živim bićima, koja su prije kulture
posjedovala jedino igru.

Razvojem iz kultnih natjecanja rodilo se filozofsko mišljenje, prema kojem filozofija niče u
obliku igre. Kozmogonijsko pitanje kako je sve što postoji na svijetu postalo upravo takvim
zapravo je pitanje igre. Huizinga kao odgovor navodi igru kozmosa. Sklonost prastare filozofije
je da svjetski proces vidi kao vječni sukob prvotnih suprotnosti koji prebiva u biti svih pojava.
Ljudi su od davnina navikli o svemu misliti kao o dvojstvu suprotnosti i prožeto borbom. Taj
odnos vrijedi i onda kad vječni sukob svega biva shvaćen kao sudski proces, kao jedan od
primjera "kulturnih igara". On se može shvatiti, kao kod starih grčkih filozofa, kao područje
ratne igre za pravdu kao važne osnove primitivnog kulturnog i misaonog života11.

Zaključak

9
Huizinga ne rabi sintagmu "kultura iz igre", već naglašava kako se kultura već u početku "igra", tj. "kultura kao
igra". Ibid.
10
Shvaćanje slično Frobeniusovu koji u svojoj Povijesti afričke kulture govori o postajanju kulture kao o "igri koja je
proizašla iz prirodnog bitka". Ibid.
11
Ibid.
4
Huizinga se tijekom svog razmatranja pojma igre drži pozitivnih značajki igre. Pri tome svakako
igru treba razmatrati kao dio kulture u njenom svakidašnjem značenju. Prema Heraklitu ljudska
mišljenja su dječje igračke, a Platon čovjeka zamišlja kao igračku koju je napravio bog i upravo
to je ono što je kod čovjeka najbolje. Time naglašava kako je čovjeku u prirodi provoditi vrijeme
u igri. Igra je u svakidašnjem životu naše kulture neophodna i spontana radnja koja svoj udio
zauzima, kako u kulturnim, tako i u filozofskim procesima. Zbog duboke historijske pozadine u
kojoj igra zauzima starije značenje čak od jedne formirane kulture, možemo se složiti sa
Huizinginom pretpostavkom igre iz kulture. Kultura koja svoje korijene vuče iz igre nastala je
kao produkt slobodnih procesa u određenom vremenu i prostoru sa ciljem nastajanja i
učvršćivanja društvenih veza. To je u svemu jedna smislena pretpostavka, gledajući sa
filozofsko-antropološkog stajališta koliko današnja kultura pridaje pozornost društvenoj igri kao
načinu stvaranja kulturnih spona.

U razmatranju problema što je bilo starije, kultura ili igra, jedina čvrsta pretpostavka koju
moramo uzeti u obzir je sigurna povezanost ta dva pojma. Svaku ljudsku misaonu ili fizičku
djelatnost poglasiti igrom u svakodnevici, današnja kultura ne prihvaća kao činjenicu. U prilog
toj pretpostavci svakako bi išlo uzeti u obzir slobodu mišljenja i kretanja koju čovjek današnjice
posjeduje u svom vremenu, te prihvatiti kako kultura nije samo proizašla iz igre već je i u
svakidašnjem značenju postala igrom.

Bibliografija

5
Huizinga, Johan. 1992. Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri. Zagreb: Naprijed.

Huizinga, Johan. 2006. U sjeni sutrašnjice: o dijagnozi zla od kojega boluje naše vrijeme.
Zagreb: Dom i svijet.