2.

OSNOVNI GRAFIČKI MATERIJALI - GRAFIČKE

BOJE

66
1. UVOD

Svaka tehnika tiska je zapravo vrlo kompleksan proces koji za tisak koristi
različite strojeve po konstrukciji, brzini tiska i tiskovnoj formi. Kao osnovni
materijal za tisak grafičkih proizvoda koriste se različite tiskovne podloge i
odgovarajuče im grafičke, odnosno tiskarske boje. Cilj izrade odnosno krajnji
rezultata tiska i dorade je što vjernije reoroducirati dizajnerski uradak u
odgovarajuči grafički proizvod. Različiti tiskovni procesi, tiskovne podloga te
brzine tiska uvjetuju uporabu tiskarskih boja različitih svojstava koja odgovaraju
konkretnoj tiskarskoj tehnici i tiskovnoj podlozi.

Sastav komponenata boja varira, ovisno o vrsti tiska. Različite boje po svom
sastavu i karakteristikama upotrebljavaju se za offset tehniku tiska, visoki
tisak, duboki tisak, fleksografski tisak ili sitotisak. Ove osnovne tehnike tiska,
imaju dvije svoje inačice a to su tisak na arke ili rotacioni tisak odnosno tisak iz
role. Tehnike tiska se također razlikuju po mehanizmu sušenja: sušenje boje
pri odgovarajućoj radnoj temperaturi prostora, prisilnom sušenju, UV
zračenjem, IR zračenjem ili snopom elektrona. Boje su često formulirane za
specijalne namjene pa posjeduju specijalna svojstva kao na primjer: otpornost
na razlićita površinska oštećenja kod složivih i nesloživih kutija i ambalaže
uopće, otpornost na izbljeđivanje pri izloženom danjem svjetlu i atmosferilijama
plakati svih vrsta i veličina, te netoksičnost kao uvjet za prehrambenu
ambalažu, ambalažu za ljekove i ambalažu za dječje igračke.

Način na koji će se tiskarska boja ponašati u procesu tiska, kakva će joj biti
konzistencija (viskoznost, ljepljivost, tečnost...), hoće li prilikom otiskivanja boja
dobro i brzo prijanjati na tiskovnu podlogu, kakva će biti jačina obojenja te
kakvo će biti njezino sušenje, hoće li se boja prašiti ili možda čupati papir? Na
sva napred spomenuta pitanja odgovor ovisi uglavnom, o kemijskom sastavu i
vrsti pigmenta, punila, veziva, otapala, smole i raznih dodataka kao osnovnih
komponenata za formuliranje tiskarskih boja.

U daljnem teksat će se opisati temeljni procesi i komponente za izradu

tiskarskih boja: pigmenti, punila, veziva, sušila, otapala, smole i različiti dodaci
bojama. Navest će se osnovna svojstva tiskarskih boja, pogodnosti boja za
pojedine tehnike konvencionalnog tiska te mehanizmi sušenja tiskarksih boja
na različitim tiskovnim podlogama, o čemu zapravo ovisi krajnji rezultat a to je
kvalitetno otisnut i dorađen grafički proizvod.

67
 Neophodno je potrebno da dizajneri i svi sudionici u procesu izrade grafičkog
proizvoda poznaju zahtjev krajnjeg proizvoda obzirom na temperaturu, svjetlo i
slićno, odnos i kompatibilnost tehnike tiska, tiskovne podloge i grafičke boje u
ciju izrade kvalitetnog grafičkog proizvoda po zamisli grafičkog dizajnera.

2. TEORIJA BOJA

2.1. BOJA

Boja je subjektivan psihofizički doživljaj ili subjektivan osjet. Taj osjet u oku
nastaje kao posljedica djelovanja elektromagnetskog zračenja koje izaziva
fizikalni podražaj ili stimulus. Isti fizikalni podražaji (stimiulusi) mogu izazvati
različite osjete boja kod različitih ljudi odnosno isti spektralni sastav svjetla kod
različitih uvjeta promatranja izazvat će različite osjete kod istog promatrača.

Riječ boja općenito podrazumijeva dva pojma:

1. Prvi je pojam apstraktne naravi, te izražava optički osjećaj koji dijeluje na

čovjeka, kad vidi neku obojenu tvar. Taj osjećaj izražava se riječima koje
opisuju boju: žuto, zeleno, plavo, crveno...

2. Drugi pojam boje je materijalne naravi te označava samu tvar kao nositelja
boje, a iskazujemo ga nazivom pojedinih boja: kromovo žutilo, cinober,
ultramarin, milory plava i slićno. Ovaj pojam ne smije se zamijeniti s često
upotrebljavanim izrazom pigment, koji zapravo označava samo obojene tvari
netopive u vodi.

Ljudsko oko osjetljivo je samo na "vidljivo" svjetlo zapravo elektromagnetske

valove duljine od oko λ = 380-760 nm. Ovisno o valnoj duljini zračenja koja će
različito podraživati receptore u oku, dobiva se doživljaj određene boje. U oku
postoje 3 vrste receptora koji imaju različite maksimalne osjetljivosti u 3
spektralna područja: plavom, zelenom i crvenom. Ako u oko dospije plavo
svjetlo biti će pobuđeni receptori za plavo te će se izazvane promjene živcima
prenijeti do mozga i doživjet ćemo plavu boju. Ukoliko u oko dospiju sve 3 boje
svjetla plava, zelena i crvena pobudit će se sve 3 vrste receptora i doživjet
ćemo bijelu boju, ako su boje većeg intenziteta, ili crnu boju ako su boje manjeg
intenziteta.
Ljudsko oko može razlikovati u vidljivom spektru oko 160 različitih nijansi
boja. Najveća osjetljivost oka je kod većeg intenziteta osvijetljenja kao uz
dnevno svjetlo kada su pobuđeni štapići i čunjići kod valne duljine od 555 nm.
Dok je kod manjeg intenziteta osvijetljenja, kada su pobuđeni samo štapići,
najveća osjetljivost oka je kod valne duljine od 500 nm.

68
 SLIKA 1. VIDLJIVI DIO SPEKTRA

Ljudsko oko zahvaljujući građi omogućava osjet vida i osjet boja. Ovi osjeti
nastaju u jednoj od ovojnica oka - mrežnici. U njoj se nalaze dvije vrste
fotoosjetljivih stanica, štapići i čunjići, koji su živcima povezani s mozgom.
Štapići promjera 2 µm, kojih ima vrlo veliki broj, osjetljivi su na male intenzitete
rasvjete od 0,2 luksa i omogućavaju osjet akromatičnih - "nešarenih" boja.

Čunjići su osjetljivi uz veće intenzitete rasvjete od 30 luksa i omogućavaju

osjet šarenih boja. U ovim fotoosjetljivim stanicama nalaze se fotoaktivne tvari
koje se pod utjecajem svjetla kemijski mijenjaju i te se promjene živcima
prenose do mozga.

Osjet boje prema teoriji moguć je zato što u oku postoje tri vrste receptora. Ti
receptori (fotoosjetljive stanice) imaju različite maksimalne osjetljivosti u tri
spektralna područja: plavom, zelenom i crvenom.

Osjet boje ukratko može se objasniti na sljedeći način. Ako u oko dospije
plavo svjetlo onda će biti pobuđeni receptori za plavo, dobivene promjene
prenijet će se živcima do mozga, pa ćemo doživjeti plavu boju. Ako pak u oko
dospiju sve tri osnovne boje svjetlosti, plava, zelena, i crvena i to većeg
intenziteta, pobudit će se sva tri receptora, pa ćemo doživjeti bijelu boju -
odnosno crnu, ako su intenziteti osnovnih boja bili mali.

2.2. Psihofizičke karakteristike boje

Šarene boje osim valne duljine karakteriziraju i tri svojstva:

1. Ton boje ili tonalnost boje je kvaliteta šarene boje određena valnom duljinom
zraka svjetlosti, koje u oku izazivaju osjet te boje. Odnosno, to je kvalitetno
svojstvo kojim se neka šarena boja razlikuje od sive boje. Ton boje označava
vrstu boje odnosno boju samu po sebi.

2. Stupanj zasićenja ili količina bijelog (saturacija) je mjera za zasićenost boje ili
čistoću boje. Stupanj zasićenosti govori o odsutnosti bijele boje u nekoj šarenoj
boji. Mali stupanj zasićenja kaže da je boja blijeda.

69
3. Stupanj tamnoće, svjetloća ili luminancija je sadržaj crne boje u nekoj
šarenoj boji. Stupanj tamnoće kod čega crno daje najveći stupanj tamnoće, ton
boje je jednak nuli.
Boja određena sa tri karakteristike tonom, svjetlinom i zasićenjem može se
opisati u dijagramu boja s 3 koordinate odnosno u cilindričnom koordinatnom
sustavu.

- Ton predstavlja veličinu kuta φ, a ona je određena udaljenošću radijusa

vektora od polarne osi.

- Zasićenje predstavlja udaljenost boje na radijusu vektora od akromatske osi.

Što je udaljenost boje od akromatske osi veća, veće je i zasićenje boje.

- Svjetlina boje je udaljenost okomite projekcije točke B na vertikalnoj osi od

točke 0 koja je ishodište sustava i predstavlja crnu boju.

Boja određena sa navedenih trima karakteristikama tonom, svjetlinom i

zasićenjem može se opisati u dijagramu boja s 3 koordinate odnosno u
cilindričnom koordinatnom sustavu.

Slika 1. Cilindrični koordinatni sustav

70
 SLIKA 2. CILINDRIČNI KOORDINATNI SUSTAV

Na psihofizičke karakteristike boja nadovezuju se fizikalne veličine:

- Ton boje predstavlja dominantnu valnu duljinu.
- Zasićenje predstavlja čistoću pobude (ρ).
- Svjetlina predstavlja fizikalnu veličinu luminacije.
Ton i zasićenje čine kromatičnost boje.

2.3. IZVORI I VRSTE SVJETLOSTI

Svjetlo nastaje u izvorima svjetlosti koji mogu biti izravni (primarni) i neizravni
(sekundarni). Izravni izvori emitiraju svjetlo odnosno emitiraju zračenje
isijavanjem a mogu biti:
- prirodni izvori: svjetlost sunca
- umjetni izvori: žarulje, svjeća...
Iz ovih izvora svjetlost izravno dolazi u naše oko. Za razliku od njih neizravni
izvori su prenosioci energije zračenja i to su skoro sva tijela u prirodi. Tijela će
prenositi primljenu energiju svjetla apsorpcijom, refleksijom i transmisijom.

Izravni izvori svjetlosti najčešće emitiraju polikromatsku svjetlost koja je

sastavljenja od kontinuiranog niza boja čije je zračenje između 380 i 760 nm.
Takvu bijelu svjetlost ako je naprimjer izvor sunce, možemo rastaviti pomoću
optičke prizme na monokromatsko svjetlo određenih valnih duljina. Ukoliko su
povoljni uvjeti možemo razaznati velik niz (spektar) boja. Osjet ljubičaste boje
daje zračanje valne duljine λ = 390 do 450 nm, plave λ = 450 do 500 nm,
zelene λ = 500 do 570 nm, žute λ = 570 do 600 nm, narančaste λ = 600 do 620
nm i crvene λ = 620 do 760 nm.

71
 Slika 3. Optička prizma

Osim od izravnih izvora do našeg oka dolazi i svjetlost iz neizravnih izvora

odnosno svih tijela iz naše okoline. Pri tome će ta tijela reflektirati, apsorbirati ili
prenosti primljenu energiju zračenja. Upravo o toj refleksiji, apsorpciji ili
transmisiji ovisi boja tijela.

Prilikom refleksije ili transmisije svjetlosti tijelo će uvijek dio primljene

svjetlosti apsorbirati tako da će boja tijela ovisiti o apsorpcijskim svojstvima
njegove površine. Bijela površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja
bijele svjetlosti, dok crna površina potpuno apsorbira takvu svjetlost, siva
površina će djelomično, ali u jednakoj mjeri reflektirati sva valna područja bijele
svjetlosti.

Bijela, crna i siva boja zavise o stupnju osvjetljenosti zapravo o sposobnosti

površine da slabije ili jače apsorbira sva valna područja bijele svjetlosti. Te boje
nemaju svoje karakteristično valno područje, pa se zato ne smatraju pravim
(kromatskim) već akromatskim ili neutralnim bojama.

Pravom kromatskom bojom biti će obojeno neko tijelo ukoliko ono pokazuje
selektivnu apsorpciju odnosno ako njegova površina apsorbira samo određena
valna područja bijele svjetlosti. Boja koju će ta površina tijela imati odnosno
reflektirati je komplementarna apsorbiranoj boji. Možemo konstatiratida će tijelo
imati žutu boju ako ga osvjetlimo bijelom svjetlosti. Ono najjače apsorbira
ljubičasto plavi dio spektra (λ = 450 nm), a najjače reflektira zračenje koje
odgovara žutom dijelu spektra (λ = 580 nm). Ako je tijelo transparentno ono će
prenositi primljenu energiju zračenja.

72
 Slika. 4. Karakteristike boja

2.4. MIJEŠANJE BOJA

Svaka boja nastaje mješanjem 3 osnovne primarne boje: crvene, zelene i

plave. Boje nastale mješanjem su uvijek manje zasićene od boja od kojih su
nastale. Dva su osnovna načina miješanja boja: aditivno i suptraktivno
miješanje.

Aditivno mješanje boja, aditivna sinteza, nastaje miješanjem obojenih

svjetal plavog, zelenog i crvenog, a koja se dobiju propuštanjem bijelog svjetla
kroz filtre tih boja. Ako tu obojenu svjetlost dovedemo na bijeli ekran na njemu
se stvaraju novi podražaji koji u oku izazivaju podražaj boja dobiven aditivnom
sintezom.

Miješanjem tih boja nastaju sljedeće boje:

→ plavo + zeleno = plavozelena (cijan)
→ plavo + crveno = purpurna (magenta)
→ zeleno + crveno = žuta

Totalnom aditivnom sintezom nastaje bijela boja.

Aditivna sinteza koristi se u TV i kolor monitorima.

73
 Slika 5. Aditivna sinteza

Supraktivno miješanje boja, suptraktivna sinteza nastaje tako da se bijelom

svjetlu pomoću filtara oduzimaju pojedini dijelovi spektra.

- Pomoću žutog filtra svjetlu se oduzima plava komponenta i nastaje žuta boja.
- Pomoću purpurnog filtra svjetlu se oduzima zelena komponenta i nastaje
purpurna boja (magenta).
- Pomoću plavozelenog filtra svjetlu se oduzima crvena komponenta i nastaje
plavozelena boja (cijan).

Totalnom suptraktivnom sintezom nastaje crna boja.

Cijan, magenta i žuta su osnovne boje za kolor repro-fotografiju i višebojni

tisak u cjelini. Pigmenti u bojilima za tisak su manje čisti od bojila za kolor
fotografiju. Zato se u praksi odnosno u tisku gotovo nikad ne može postići čista
crna boja totalnom suptraktivnom sintezom. Obićno se u tisku dobiva izrazito
tamno smeđa boja gdje uglavnom fali dubina boje. Zato se u procesu
separacij boja za tisak i u samom tisku kao četvrta boja koristi crna boja u
kombinaciji sa ostale tri.
Uporabom crne boje se dobiva u tisku veći kontrast, bolje se istiću detalji i
čišće su sjene a ujedno se i smanjuju količine utrošenih skupih šarenih boja u
tamnijim tonovima kolorne reprodukcije, a to znatno utječe na smanjenje
utroška boje odnosno troškova u procesu tiska i izrade grafičkog proizvoda.

74
 Slika 6. Suptraktivna sinteza

3. GRAFIČKE BOJE

Grafičke boje, za razliku od svih ostalih boja, prenose se na tiskovne podloge

isključivo pomoću tiskarskih strojeva.

Glavna funkcija tiskarske boje je da odrazi kontrast što bolje uočljiv od

podloge, a primjetljiv u svim svojim detaljima (raster točkica) koji zajedno daju
cjelinu reprodukcije.

Grafičke, odnosno tiskarske boje su složeni koloidni ili molekularni disperzni

sustavi, koji se sastoje od:

- pigmenata ili bojila

- punila (pomoćnog pigmenta)
- veziva (izradjena na bazi umjetnih smola i mineralnih i
vegetativnih ulja)
- smola
- otapala (hlapive organske tekućine) ili vode
- voskova
- sušila (sikativa)
- različitih dodataka (aditiva...)

Optimalnom kombinacijom, formuliranjem, navedenih komponenata dobivaju

se boje koje su svojim sastavom te fizikalnim i kemijskim osobinama prikladne
za tisak određenom tiskarskom tehnikom na odabranu tiskovnu podlogu uz
poznatu brzinu tiska. Pogodnost boje za tisak s obzirom na tehniku tiska,
konstrukciju i brzinu tiskarskog stroja, vrstu tiskovne forme, kvalitetu tiskovne
podloge te ostalih faktora u procesu tiska, uvjetovana je svojstvima boje. Neka
od važnijih svojstava su: konzistencija, viskoznost, ljepljivost, tečljivost,
hlapljivost, sušivost, sposobnost močenja, pokritnost i izdašnost.

75
 Tiskarske boje se prema konzistenciji dijele na pastozne (guste) i tekuće
(fluidne, rijetke) boje. Prema tehnikama tiska dijele se na boje za
konvencionalne tehnike tiska i bojila za digitalne tehnike tiska. Nadalje dijele se
prema krajnjoj upotebi (za novine revije i časopise, za knjige, za ambalažu, za
plakate, vrijedonosnice, tapete itd.) te prema načinu sušenja (absorpcija,
isparavanje otapala uključujući i ulja (heatset), oksidacija, polimerizacija,
UV,IR.)

Svaka tiskovna forma bez obzita na tehniku tiska, sastavljena je od tiskovnih

elemenata i slobodnih površina. Nanos boje na tiskovne elemente je samo
nekoliko mikrona i zavisi o tehnici tiska i tiskovnoj podlozi, a kreće se od
približno 2 do 60 mikrona. Općenito, možemo reći da su debljine filma otisnute
boje na papirne ili kartonske tiskovne podloge za određene tiskarske tehnike
sljedeće:

- offset ~ 2 - 3 mikrona

- visoki tisak ~ 3 - 4 mikrona

- duboki tisak ~ 12 mikrona

- sitotisak ~ 20 - 60 mikrona

Grafičke boje kao što je već rečeno razlikuju se po svojim fizikalno-kemijskim

svojstvima zavisno o tehnici tiska i tiskovnoj podlozi. Uloga boje je da sliku i
tekst sa tiskovne forme prenese na tiskovnu podlogu sa što je moguće manje
gubitaka u informaciji. Put koji kod tog prijenosa prelazi boja može biti različit po
svojoj duljini.

S tog gledišta postoje dvije vrste grafičkih boja:

a) Grafičke boje koje prelaze dugi put od bojanika do otiska (visoki tisak,
offsetni tisak). Za ove tehnike tiska mogu se koristiti boje koje u svom sastavu
nemaju otapala koja brzo isparavaju. Boja ne smije sušiti u bojaniku, na
valjcima za razribavanje boje, niti na tiskovnoj formi u procesu tiska, već samo
na tiskovnoj podlozi. To su boje slabe tečmosti odnosno relativno velike
konzistencije, pastozne odnosno guste boje.

b) Grafičke boje koje prelaze kratak put od bojanika do tiskovne podloge

(duboki tisak, flexsotisak, sitotisak). Za ove tehnike tiska koriste se otapala koja
brzo isparavaju. Boje su male konzistencije, fluidne odnosno rijetke boje.

Prema fizikalnim svojstvima, grafičke boje djelimo prema:

1. Konzistenciji, tečnosti:

a) tekuće boje

b) boje slabog tečenja

76
2. pokrivnosti :

a) transparentne boje

b) pokrivne boje

3. sušenju:

a) brzosušive boje

b) polusušive boje

c) nesušive boje

Kvaliteta otiska bitno ovisi o sušenju boje na tiskovnoj podlogi. Boja u pravilu
nesmije sušiti na valjcima stroja i tiskovnoj formi, prije nego što se otisne na
tiskovnu podlogu. Prava brzina sušenja je faktor kvalitete i ekonomičnosti, zato
treba naglasiti: neophodno je potrebno formulirati različite boje po njihovim
svojstvima za različite tiskarske tehnike, brzine strojeva i tiskovne podloge,
odnosno grafičke proizvode.

Grafičke boje i lakovi dijele se u sedam osnovnih skupina:

1. Boje za visoki tisak

2. Boje za offst ili ravni tisak

3. Boje za duboki tisak

4. Boje za sitotisak, propusni tisak

5. Boje za flexsotisak

6. Bronce, metalne boje

7. Uvjetno nevidljive boje (UV i IR)

8. Grafički lakovi

- Boje za visoki tisak otiskuju se s izbočenih tiskovnih površina. Ove boje

sastoje se od pigmenata dispergiranih u vezivima od sintetskih smola
otopljenim u vegetabilnim uljima. Obično suše oksipolimerizacijom. Ove boje su
"duge" i imaju relativno veliku ljepljivost. U reološkim terminima može se reći da
imaju srednje plastični viskozitet i relativno nisku granicu tečenja.

- Offsetne boje otiskuju se s "ravne " površine. Spadaju u "duge" boje sa

velikom ljepljivosti. Boje imaju visoku granicu tečenja. Pigmenti i veziva za
offsetne boje moraju biti otporni prema vodi.

77
- Boje za duboki tisak otiskuju se iz udubljenih tiskovnih površina („lončića“).
Boje imaju kratak put od bojanika do otiska. Sušenje se bazira na penetraciji
boje i ishlapljivanju otapala. Otisnute na neupojne tiskovne podloge suše
isključivo ishlapljivanjem otapala. Ove boje su malog viskoziteta odnosmo
tečne, rijetke. Pigmenti za ove boje su malih specifičnih težina a dispergirani u
rijetkim vezivima (smola i otapalo).

- Boje za sitotisak otiskuju se na tiskovnu podlogu protiskivanjem kroz otvore na

mrežici koja je nositelj tiskovne forme. Ove boje suše oksipolimerizacijom i
polimerizacijom te ishlapljivanjem otapala. Budući da se tehnika sitotisak koristi
za tisak na vrlo različite tiskovne podloge, ravne i neravne (staklo, skaj, tkanina,
koža, plastika svih vrsta, papir, karton...) boje se pripremaju za skoro svaku
tiskovnu podlogu posebno.

- Boje za flexsotisak otiskuju se sa tiskovne forme koja je pripremljena kao za

visoki tisak a obojenje tiskovnih elemenata vrši se rastriranim valjkom sa
rijetkim bojama kao u dubokom tisku.

4. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ( SVOJSTVA) BOJA

Svojstva tiskarske boje potrebno je prilagoditi različitim uvjetima otiskivanja,

različitim tehnikama tiska, brzinama otiskivanja i tiskovnim podlogama.
Osnovna svojstva tiskarske boje su: konzistencija, kohezija, adhezija, duga
boja, kratka boja, ljepljivost, viskoznost, tečljivost, tiskotropija, površinska
napetost, ton u masi, podton, vršni ton i tinktorijalna moć.

1. KONZISZENCIJA opisuje opće stanje boje u masi, a obuhvaća svojstva kao

što su: koheziju, adheziju, viskoznost, tečenje, granicu tečenja, tiskotropiju i
površinsku napetost. Konzistencija se kod kvalitetnih boja ustali tri do četiri
dana nakon izradbe boje. Ukoliko komponente tiskarske boje međusobno
reagiraju, sustav nije stabilan i takva boja nije pogodna za tisak.
Konzistencija tiskarske boje mijenja se promjenom temperature i određenog
stupnja miješanja, a do promjena može doći i s vremenom stajanja boje.
Prema konzistenciji razlikujemo dvije vrste boja: "rijetke" i "guste" boje,
odnosno boje lake i teške konzistencije. Tiskarske boje lake konzistencije su
rijetke, fluidne i rukovanje njima je jednostavno, dok su tiskarske boje teške
konzistencije guste i pastozne, a rukovanje njima je otežano.

2. ADHEZIJA je privlačna sila među česticama različitih tvari i o njoj gotovo

izravno ovisi ljepljivost. Kada govorimo o adheziji između tiskarske boje i
tiskovne podloge, zapravo prvo mislimo na „močenje“ tiskovne forme bojom
prije otiska na tiskovnu podlogu. Sposobnost „močenja“ određene boje
određuje se jačinom sila između čestica boje i materijala od kojeg je

78
napravljena tiskovna forma. Sile adhezije moraju biti dovoljno jake kako bi se
boja prihvatila na tiskovnu formu i zatim u cjelosti prenijela na tiskovnu podlogu.
Boja se treba dobro prenositi sa tiskovne forme na tiskovnu podlogu, a ne smije
ostati na tiskovnoj formi ili čupati papir koji se najčešće rabi kao tiskovna
podloga.

3. KOHEZIJA je privlačna sila između čestica iste tvari. Za tiskarsku boju je

najvažnija kohezija veziva. Razlikujemo tiskarske boje jake kohezije, tiskari ih
obično nazivaju "duge" boje jer se pri otiskivanju, odnosno pri odvajanju
tiskovne forme od tiskovne podloge razvlače u duge niti. Za razliku od njih,
"kratke" boje su tiskarske boje sa slabom kohezijom koje se razvlačenjem
prekidaju.

4. DUGA BOJA u procesu tiska razvlači se u dugačke niti. Te boje su obično

previše ljepljive i usjed pucanja niti uzrokuju prašenje boje. Ta prašina pada
na otisak lijepi se za otisak i za tiskovnu formu, što u konačnici rezultira
mazanjem otiska odnosno nekvalitetnim tiskom. Duge boje daju oštar otisak.

5. KRATKA BOJA ima malu ljepljivost, dobro je pokretna, dobro leži na

tiskovnoj podlozi, ima dobru pokritnost a za vrijeme tiska ne praši. Loša osobina
kratke boje je što daje relativno neoštar otisak, što znači da ne ocrtava dovoljno
dobro detalje. Ako je boja previše kratka i slabo ljepljiva ostat će ležati u
bojaniku i neće se prenositi na valjke za razribavanje. Proizvođači tiskarskih
boja nastoje formulirati boje koje su kratke i povoljnog viskoziteta, ali i dovoljno
ljepljive da omoguće kvalitetan otisak.

6. LJEPLJIVOST se može definirati kao otpor boje razvlačenju. Ljepljivost boje

ovisi o njezinoj površinskoj napetosti i njezinoj viskoznosti. Tiskar obično
priručno ocjenjuje ljepljivost tiskarske boje prema duljini niti, i to tako da boju
stavi između palca i kažiprsta i nastoji prste rastaviti. Ljepljiva boja razvlači se u
duge niti, boja neznatne ljepljivosti lijepit će se malo, a eventualno nastale niti
odmah će se prekinuti. Premala ljepljivost boje uzrokuje taloženje boje u
bojaniku i zapunjavanje rastera na tiskovnoj formi. Previsoka ljepljivost boje
uzrokuje ljepljenje na tiskovnu formu i čupanje, a s tim je u vezi nečist otisak
Svojstvo ljepljivosti je rezultat djelovanja kohezijskih i adhezijskih sila tvari od
kojih je formulirana tiskarska boja.

7. VISKOZNOST je reološko svojstvo boje. To je pojava koja se javlja uslijed

trenja među česticama boje koja teče, odnosno unutarnje trenje ili frikcija.
Viskoznost ovisi o temperaturi, zapravo porastom temperature viskoznost se
smanjuje i boja postaje tečnija no to ovisi i o strukturi tvari odnosno o sastavu
tiskarske boje.
Viskoznost neke boje se odrađuje mjerenjem otpora prolaza metalne pločice
određene težine kroz boju u jedinici vremena ili otporom rotacije metalnog
valjka u boji, za guste boje.

79
 Za rijetke boje priručno se koristi Fordova čašica, odnosno mjeri se protok
određenog volumena boje kroz rupicu definiranog promjera u jedinici vremena
ili elektroničkim viskozimetrom uronjenom u bojanik.

8. TEČENJE BOJE, ili fluiditet je veličina obrnuto proporcionalna dinamičkoj

viskoznosti. To je svojstvo tvari da lako teče. Za razliku od viskoznosti, tečljivost
je proporcionalna povišenju temperature. Boja sa dobrim tečenjem dobro će se
porazmjestiti po valjcima za razribavanje.

9.TIKSOTROPIJA je poželjno svojstvo nekih koloidnih otopina koje mirovanjem

prelaze u pseudogel (lažni gel) a koji se mješanjem razara i prelazi u tekuće
stanje. Ta pojava je karakteristična za većinu pastoznih tiskarskih boja u kojima
se duljim stajanjem stvara gel, a razribavanjem na stroju ili miješanjem
pseudogel se razara.
Pojava tiskotropije objašnjava se kao posljedica električkog naboja čestica
koje se zbog toga orjentiraju u pravilne nizove ili mrežice te tvore pseudogel, a
miješanjem se takav raspored čestica poremeti i boja ponovo postaje tečljiva.

10. POVRŠINSKA NAPETOST je pojava napetosti na površini svake tekućine.

Molekula u unutrašnjosti tekućine okružena je sa svih strana susjednim
molekulama koje uzajamno djeluju jedna na drugu jednakim kohezijskim silama
što ih održava u stanju ravnoteže.
Na molekule koje se nalaze na površini tekućine djeluju s jedne strane
privlačne sile susjednih molekula, a s druge strane adhezijske sile molekula
tvari s kojom su u dodiru. Te dvije vrste sila nisu u ravnoteži pa na površinske
molekule djeluju sile koje ih nastoje uvući u unutrašnjost i na taj način smanjiti
ukupnu površinu tekućine što rezultira pojavom površinske napetosti odnosno
pjenjenja.

11. VRŠNI TON je boja koju vidimo na otisku neposredno po izlazu istog iz
tiskovnog agregata. Kod mnogih boja vršni ton mijenja se sušenjem boje na
otisku. Općenito se može reći da su boje nešto svijetljije neposredno nakon
otiska na tiskovnu podlogu. Iz tog razloga treba pričekati par trenutaka da se
otisak osuši i tek tada donositi sud o nijansi otisnute boje.

12. POD TON je boja koja se vidi na otisku kad se on odstrani od izvora
svjetlosti. Različiti izvori svjetlosti emitiraju različitu boju svjetlosti koja bitno
utjeće na donošenje suda o otisnutoj nijansi boje i cjelog otisnutog arka.
Najbolje je gledati otisak i donositi sud o kvaliteti višebojne reprodukcije pri
rasvjeti koja je najbliže danjem svijetlu.

13. TINKTORIJALNA MOČ je jačina boje koja ovisi o učešću pigmenata u boji.
Može se reći da boja ima veću moć obojenja što ima više pigmenata. No ova
konstatacija vrijedi samo do određene granice jer preveliki sadržaj pigmenata u

80
boji može biti uzrokom lošijeg otiska. Zapunjava se raster na tiskovnoj formi ili
maže otisak.

14. TON U MASI je nijansa boje koju vidimo kad otvorimo pakovanje,
ambalažu. Ta nijansa se razlikuje od nijanse na otisku i to u praksi vrlo često.
Transparentne boje pokazuju najveću razliku između tona u masi i otisnutog
tona. Pokrivne boje obično pokazuju gotovo isti ton u masi i na otisku.

5. PIGMENTI I BOJILA ZA TISKARSKE BOJE

Pigmenti su prirodni ili umjetno dobiveni fini kruti prašci koji pomješani s
prikladnim tekućinama (vezivima) imaju svojstvo da daju obojenje tiskarskoj
boji. Osnovno svojstvo koje karakterizira pigment je njegova netopivost u vodi
odnosno vezivima u kojima se raspršuju, dispergiraju, i u kojima se trebaju
dobro močiti. Prema tome, tiskarska boja je zapravo disperzni sustav s vezivom
kao disperzivnim sredstvom i pigmentom kao dispegiranom tvari. O vrsti i
svojstvima pigmenata ovise mnoga bitna svojstva tiskarske boje, a najvažnija
od njih prema kojima se ocjenjuje i kvaliteta pigmenta su obojenje , pokritnost,
utrošak ulja, veličina čestica odnosno disperzitet, tvrdoča čestice, gustoća,
svjetlostalnost, otpornost prema lužinama, toplini itd. Pigmenti se ne vežu s
biljnim i životinjskim vlaknima, i po tome se bitno razlikuju od bojila. Pigmenti
daju obojenje bojama i oni su osnovni dio svake grafičke boje, vidljiv oku za
vrijeme procesa tiska i poslije na tiskovnoj podlozi.

Bojila se za razliku od pigmenata tope u vodi ili raznim organskim

otapalima te se takodjer upotrebljavaju za izradu grafičkih boja i to
uglavnom rijetkih.

Podjele pigmenata

Pigmente možemo podijeliti prema podrijetlu, kemijskom sastavu, boji,

strukturi i uporabi.

Prema podrijelu imamo:

- prirodne (mineralne, biljne i životinjske)
- umjetne ili sintetičke pigmente

81
Prema kemijskom sastavu razlikujemo:
- anorganske
- organske pigmente
,
Prema boji dijelimo ih na:
- akromatske (bijele i crne)
- kromatske (obojene i šarene) pigmente

Prema strukturi imamo:

- amorfne (nemaju pravilnu strukturu)
- kristalne (imaju pravilnu strukturu) pigmente

Prema uporabi dijele se na:

- optičke (koji daju obojenje)
- pigmente sa specijalnim svojstvima (magnetske, fluorescentne)

Veličina čestica pigmenta

Karakteristično svojstvo pigmenta je veličina čestica pigmenta. Prosječna

veličina čestica iznosi od 0.01 do 10 μm, a najčešće se upotrebljavaju čestice
veličine od 0.1 do 10 μm. Nepoželjne su velike tvrde čestice jer djeluju
abrazivno na tiskovnu forumu i tiskovnu podlogu. Međutim, nepoželjne su i
male, vrlo fine čestice jer daju mali doprinos opacitetu, mogu zapunjavati raster
na tiskovnoj formi, a ponekad mogu uzrokovati i nepoželjan brončani odbljesak.

Zbog toga je veličina čestica pigmenata vrlo bitno svojstvo tiskarskih boja koje
ovisi o:
- uvjetima postanka (za prirodne pigmente)
- uvjetima sinteze (za umjetne pigmente)
- mljevenju pigmenata (finoći mliva - za sve pigmente)

Što su čestice pigmenta manje imaju veću specifičnu površinu pa je veća i

uljna apsorpcija odnosno močenje pigmenta vezivom (potrebno je više ulja
kako bi se dobro močio pigment). Močenjem se prekidaju sile kohezije između
čestica pigmenta, a počinju prevladavati sile adhezije između pigmenata i
veziva što pridonosi dobroj disperziji pigmenta u vezivima.

82
Pokritnost

Pokritnost pigmenta, opacitet ili neprozirnost označava sposobnost pigmenta

da pokrije neku tiskovnu podlogu, nakon što se dispergira u određenom vezivu i
jednoliko nanese na tu podlogu.

Prema pokritnosti pigmente dijelimo na:

- pokritne
- transparentne
- transparentno-pokritne

Pokritnost ovisi o vrsti i veličini čestica pigmenta.

Izdašnost (jačina ili tinktorijalna moć)

Izdašni su oni pigmenti koji imaju veliku pokritnu moć, što znači kako se s
malo pigmenta može pokriti relativno velika površina.

Svjetlostalnost (svjetlostabilnost)
Svjetlostalnost je svojstvo neke tvari da pod utjecajem svjetlosnih zraka ne
mijenja svoju boju, oblik i površinu. To je vrlo važno svojstvo pigmenta jer
većina pigmenata pod utjecajem sunčevog zračenja mijenjaju ton boje. Većina
pigmenta izblijedi, a samo neki potamne (kromovi pigmenti). Postojanost
pigmenta prema svjetlu označava se brojevima od 1 do 8, gdje je s 8 označen
pigment najpostojaniji prema svjetlu, a s 1 najmanje svjetlostalan pigment.

.
Tekstura

Pod teksturom pdrazumijevamo nekoliko svojstava istodobno:

- relativnu tvrdoću ili mekoću suhog pigmenta
- strukturu pigmenta (kristalni ili amorfni)
- lakoću kojom se pigment moči tijekom miješanja s vezivom
- veličinu čestica

Pigmenti mekane teksture lako se smrve u fini prašak među prstima, dok se
pigmenti tvrde teksture smrve u tvrdi (oštri) prašak poput pijeska.

83
Ostala svojstva

Ostala svojstva pigmenata ovise o uporabi pigmenta odnosno tiskarske boje

čime može biti uvjetovana na primjer otpornost pigmenta na lužine, vodu,
toplinu, lakiranje, odnosno na organska otapala koja su sastavnice laka,
plastificiranje ,otpornost na temperaturu.

Svojstva koja moraju imati pigmenti za pripremu grafičkih boja:

- moć obojenja i pokrivanja

- jasnoča i čista nijansa visokog intenziteta

- dobro kvašenje u vezivima

- netopivost u svim medijima za izradu veziva

- dobro mješanje i dispergiranje u vezivima

- nakon dispergiranja nesmiju ponovno aglomerirati

- povoljnu teksturu pogodnu za grafičke boje

- moraju biti inertni na svjetlo, temperaturu i ostale vanjske utjecaje

- otpornost na vodu, kiseline, alkalije, razna otapala

U proizvodnji pigmenata posebno se vodi kontrola veličine čestica pigmenta,

jer veličina čestica utječe na fizikalna svojstva grafičkih boja. Što su čestice
pigmenta manje, to je specifična površina veća, a veća je i uljna adsorpcija.

Ovdje treba naglasiti da je za formulaciju tiskarskih boja vrlo teško pronaći

pigment koji bi zadovoljio sve zahtjeve odnosno imao sva navedena svojstva.
Zato se uvijek pri formulaciji i proizvodnji određene boje izabire pigment koji
najbolje odgovara određenoj tehnici tiska, tiskovnoj podlogi, uvjetima tiska i
grafičkom proizvodu.

84
5.2. CRNI PIGMENTI

Crnim tiskarskim bojama obojenje daju najvećim dijelom čađe. Oko 2/3
ukupne potrošnje čađa koristi se za izradu crnih boja za tisak novina. No, od
ukupne proizvodnje čađa oko 92 % koristi se u gumarskoj industriji. Čađe
obuhvačaju široku paletu crnih pigmenata koji se dobivaju nekompletnim
izgaranjem plina i ulja te termalnom dekompozicijom (rasčlanjivanjem) plina.

Kanalne čađe dobijaju se izgaranjem prirodnog plina na puno malih

plamenika. Tokom procesa izgaranja plina, čađe se hvataju na hladnu metalnu
ploču i zatim stružu sa površine iste.

Pećne čađe dobijaju se izgaranjem plina na relativno velikim plamenicima

postavljenim u vatrostalnim komorama. Sagorijevanjem plina u komorama
stvara se čađa koja se hvata na hladne stjenke komore. Nakon zatvaranja plina
odnosno prestanka sagorijevanja, sa hladnih stijenki komora skidaju se čađe.

Čađa svjetiljke dobije se nepotpunim izgaranjem ulja na čeličnim tavama.

Dobivena čađa sabire se kanalima ili elektrostatski.

Termalne čađe dobivaju se u pećima gdje se ugljikovodični plinovi

dekomponiraju (rastavljaju) na ugljik i vodik.

Drugi crni pigmenti

Grafit, dobija se kopanjem rude ili grijanjem odabranih ugljikovih minerala u

električnim pećima i mljevenjem.

Koštani crni pigment, dobija se iz pougljenjenih životinjskih kosti u pećima i

mljevenjem koštanog ugljena u fini crni prah.

Vegetabilni crni pigmenti, dobijaju se iz pougljenjenog drveta u pećima i

mljivenjem u fini crni prah.

Crni željezni oksidi umjetni otporni na temperaturu,alkalije,otapala,sapune i

voskove,ali otapaju se u kiselinama.Jeftini su.

Čađe su čisti amorfni ugljik. Dolaze u upotrebi kao prah ili kao kuglice. Čađa
je otporna prema svjetlu, atmosferilijama, lužinama i kiselinama. Karakteriziraju
je ekstremno fine čestice velike površine. Tipovi čađa koje se koriste za
formuliranje crnih tiskarskih boja su veličine promjera od 20 do 80 μm. Ove
čađe imaju veliku tinktorijalnu moć. Što su čestice čađe manje to će boja biti
crnija a ujedo je i viša uljna adsorpcija. Mješanjem sa pogodnim vezivima
formuliraju se odgovarajuče crne boje.

85
5.3. Bojila

Bojila su krute organske tvari koje daju obojenje tiskarskim bojama. Za

rezliku od pigmenata bojila se uglavnom otapaju u otapalima (vezivu) s kojima
tvore molekularne disperzije. Upravo zbog disperzije na molekularnoj razini,
ove su otopine "čiste", prozirne. Bojila su zbog finog disperziteta sjajna, vrlo
izdašna i transparentna.

Prema podrijetlu bojila se dijele na:

- prirodna
- umjetna

Prirodna bojila koja su biljnog ili životinjskog podrijetla danas se gotovo i ne

rabe, jer su ih iz uporabe istisnula kvalitetnija i po sastavu odnosno svojstvima
konzistentna umjetna bojila.
Umjetna bojila dobivaju se najčešće sintezom od aromatskih ugljikovodika i
srodnih spojeva iz katrana kamenog ugljena. Svaki obojeni organski spoj sadrži
kromogen, a boja mu ovisi o kromoforu (kromoforna skupina - nosioc obojenja
organskih spojeva). Osim toga svako bojilo, za razliku od ostalih obojenih
organskih spojeva sadrži auksokrom koji bojilu daje mogućnost obojenja neke
sekundarne supstance. Glavni nedostatak bojila je njihova mala molekularna
masa. Zbog transparentnosti nemaju veliu pokritnu moć kao što ju imaju
anorganski pigmenti i drugi sintetički i organski pigmenti. Zbog male gustoće
bojila u molekularnim disperzijama, bojila je potrebno otiskivati u relativno
debelim slojevima, kako bi se dobila zadovoljavajuća gustoća obojenja otiska.

6. PUNILA ZA TISKARSKE BOJE

Jedna od važnih komponenata za formuliraje tiskarskih boja su punila ili

pomoćni pigmenti. Uglavnom je potrebno da boja ne bude previše
koncentrirana pigmentima, jer previše pigmenata u boji negativno djeluje na
tiskarska svojstva boje. Punila ne utječu na ton tiskarske boje, ali mijenjaju
reološka svojstva tiskarskih boja. Između ostalog poboljšavaju bojama
konzistenciju pa one postaju pogodnije za tisak.
Punila su zapravo fino zrnati bijeli ili transparentni anorganski prašci. Kao i
pigmenti, i ona su netopiva u vezivima. Punila dodana u veziva daju
transparentnu disperziju. Zadatak punila je da u određenom postotku zamijene
skupe pigmente i da svojim pozitivnim svojstvima utječu na tiskarska svojstva
boja. U upotrebi su jeftina mineralna punila, i umjetna punila koja su nešto
skuplja. Umjetna punila su bijeli finozrnati prašci, a najčešće se dobivaju
taloženjem teško topivih soli. Ova punila imaju manju tvrdoću i veći disperzitet
od prirodnih pa je njihova uporaba veća.

86
 Zbog toga što mogu promjeniti reološka svojstva tiskarske boje, punila ne
smiju kemijski reagirati s vezivom ili se u njemu otapati. Punila su netopiva u
vodi ili u vezivima u kojima se dispergiraju i u kojima se trebaju dobro močiti.
Vodene disperzije punila su neprozirne, a uljne disperzije punila su djelomično
prozirne.

Punila se razlikuja po kemijskom sastavu i po finoći čestice. Srednja

veličina čestica je između 0,01 i 1 mikron. No na veličinu čestice, zapravo
njenu površinu, moguće je kemijski utjecati i s tim prilagoditi je vezivu, odnosno
utjecati na njeno kvašenje.

Indeks loma punila je između 1,45 i 1,65. Pri odabiru punila nastoji se da
njegov indeks loma bude što bliže indeksu loma tiskarskih veziva ~ 1,48.
Specifična težina punila kreće se između 1,5 i 4,5 g/cm3. Zavisno o boji, punila
moraju biti bijela ili transparentna i ne smiju utjecati na ton pigmenta. Punila
moraju biti otporna na veziva i to na duži rok, ne smiju kemijski reagirati.

Punilo Kina Klej je u prirodi raširen aluminijev silikat. Dobiva se kopanjem

rude, pranjem, taloženjem, sušenjem i kalciniranjem. Ovo punilo je bijeli
finozrnati prah, meke strukture. Upotrebljava se za pripremu boja za duboki
tisak i sitotisak. Uglavnom za sititisak!!!!

Punilo Aluminijev hidroksid jedno je od najvažnijih punila u industriji grafičkih

boja. Dobiva se taloženjem aluminijevog sulfata ili alauna sa sodom. Odlikuje
se malom specifićnom težinom, velikom disperzijom i jako je transparentan.
Odporan je prema svjetlu, alkalijama i vodi ali neotporan na visoke temperature.
Koristi se za izradu šarenih boja i za sve transparentne boje. Najpoznatija
punila koja se rabe u proizvodnji tiskarskih boja su:
- barijev sulfat
- aluminijev hidroksid
- magnezijev karbonat
- kalcijev karbonat
- talk
- glina
- silicijev dioksid

7. VEZIVA

Veziva su tekuća komponenta grafičke boje. Ona služe kao sredstvo za

dispergiranje pigmenta a i nositelj su pigmentnih čestica. Vezivo daje boji
odgovarajuća reološka svojstva, plastičnost i tečenje. Zadatak veziva je da nosi
pigmentnu česticu kroz distributivne sustave strojeva za tisak sve do tiskovne
podloge. Vezivo veže pigmentne čestice za površinu tiskovne podloge i daje
bojama potrebne sušive osobine. Koje će se vezivo upotrijebiti zavisi o tehnici
tiska, brzini sušenja i tiskovnoj podlozi.

87
 Tiskarska boja mora imati dobra svojstvo ljepljivosti, viskoziteta, duljinu
tečenja, određenu radnu temperaturu i još neka svojstva kako bi stroj mogao
dobro raditi. Boje sa većim viskozitetom ne smiju ostati nepomične u bojaniku ili
se okretati a da se pritom ravnomjerno ne prenose na valjke za razribavanje.
Ako je put od bojanika do tiskovne forme dug, boja ne smije sadržavati
lakohlapljive sastojke ( otapala) da se ne osuši pri transportu preko valjaka. Što
je brzina stroja veća, boja mora imati manji viskozitet.

Veziva za tiskarske boje možemo podjeliti u četri grupe, no treba

napomenuti da svaka od grupa ima čitav niz podgrupa. S obzirom na
mogućnost upotrebe djelimo ih na:

- nesušiva veziva

- sušiva veziva

- kompoziciona veziva

- hlapiva veziva

Sva spomenuta veziva su u tekućem stanju i imaju određene fizikalne i

kemijske konstante, a najvažnije su:

1. kiselinski broj

2. specifična težina

3. refrakcija (lom svjetlosti)

4. jodni broj

5. osapunjeni dio

6. neosapunjeni dio

7. vrelište

8. tvrdoća filma u osušanom stanju

9. retencija otapala

10. otpornost na vodu

11. sposobnost kvašenja

12. prijenosne vrijednosti

88
 Ulja koja se upotrebljavaju u industriji grafičkih boja po porijeklu možemo
podjeliti na:

1. mineralna ulja

2. vegetabilna ulja

- sušiva, polusušiva, nesušiva

3. životinjska ulja

- kopnene životinje, morske životinje

4. sintetska ulja

Prema sastavu vezivo može biti:

- viskozna tekuća tvar
- otopina dobivena otapanjem krute smole u ulju
- otopina dobivena otapanjem krute smole u organskom otapalu
- vodena emulzija dobivena emulgiranjem krute smole s vodom

Vaziva koja se upotrebljavaju u izradi tiskarskih boja

Laneno ulje je vegetabilno ulje. Dobiva se prešanjem ili ekstrakcijom sjemenki

lana. Spada u polusušiva veziva. Suši za tri do šest dana, no sušenje se može
ubrzati dodatkom sušila i tada suši za par sati. Prilikom sušenja na površini
otisnute boje stvara tanki film. Litografski firnis je ugušćeno laneno ulje a dobije
se kuhanjem lanenog ulja bez prisustva zraka.

Litografski firnisi izrađuju se u raznim konzistencijama a one se označavaju

prema USA metodi sa brojevima od 0 od 9, gdje je broj 0 rijetka konzistencija a
broj 9 označava vrlo gusto ulje.

Kompoziciona veziva su smjese sušivih i nesušivih veziva. Primjena je kod

boja za offsetni tisak. Ova veziva daju osušeni hrapav film pa s tim
omogućavaju dobar prijem druge boje i koriste se za izradu šarenih boja.

Mineralna ulja uglavnom su produkti nafte. Uz vegetabilna ulja, najviše se

koriste za pripremu grafičkih boja gdje zamjenjuju laneno ulje u boji za
brzotisne strojeve. Jedno od najvažnijih mineralnih ulja u industriji grafičkih boja
su teška strojna ulja. Ova ulja nalaze se u jeftinim grafičkim bojama i imaju
dobra tiskarska svojstva koja pospješuju "sjedanje" boje na tiskovnu podlogu.
Boje izrađene na bazi mineralnih ulja suše isključivo penetracijom u strukturu
papira. To u praksi znači da ona nikad potpuno ne osuše.

89
Asfaltna veziva upotrebljavaju se u velikim količinama u proizvodnji grafičkih
boja zbog svojih odličnih svojstava i jeftinoće. To su uglavnom smjese prirodnih
i petrolejskih asfalta te stearina razrijeđenih u mineralnom ulju. Ona daju crnim
bojama odgovarajuću dužinu i tečenje.

Hlapiva veziva izrađena su uglavnom iz smola i lakohlapivih organskih

otapala. Nekada su se pri formulaciji tiskarske boje isključivo rabila veziva na
osnovi lanenog ulja, a današnja veziva sve češće sadrže različite tvari kao što
su sintetičke smole, voskovi, razna otapala (alkoholi, esteri, ketoni) i drugi
dodaci. U upotrebi su još razna sintetička sušiva ulja, zatim ricinusovo ulje za
boje za prehrambenu industriju, epoxy veziva...

8. OTAPALA ZA GRAFIČKE BOJE

Otapala u industriji grafičkih boja predstavljaju organsku tekućinu koja se

koristi za otapanje različitih smolnih materijala koji stvaraju film na površini
otisnute boje. Osnovna funkcija otapala je da zadrži smolni materijal u tekućem
stanju sve dok se boja ne otisne na tiskovnu podlogu, a služe i kao plastifikatori
tvrdog filma. Poslije otiska otapalo mora što prije ishlapiti da bi boja na tiskovnoj
podlozi što brže osušila. To osobito vrijedi za neupojne podloge.

Izbor otapala ovisi o: - vrsti upotrebljene smole,

- brzini stroja ,
- tiskovnoj podlozi,
- krajnjem produktu,
- potrebnoj zdravstvenoj ispravnosti produkta.

Najvažnija svojstva otapala su:

. Brzina isparavanja otapala je izuzetno važna.

Ova brzina je naročito važna za rijetke boje i grafičke lakove (duboki tisak,
fleksotisak). Brzina isparavanja otapala nije uvijek sukladna vrelištu otapala, što
znači kako otapalo nižeg vrelišta ne isparava uvijek brže od otapala višeg
vrelišta. Brzina isparavanja nekog otapala uspoređuje se s brzinom isparavanja
iste količine etera, a označava se kao broj brzine isparavanja (BBI).

90
Prema brzini isparavanja otapala dijelimo u tri grupe:

1. Otapala koja brzo suše, broj brzine isparavanja manji je BBI < 10

2. Otapala koja srednje suše, broj brzine isparavanja je BBI 10 do 35

3. Otapala koja sporo suše, broj brzine isparavanja je BBI > 35

Brzina isparavanja je broj koji kaže koliko puta se neko otapalo duže isparava
od etera.

Da bi se u praksi dobilo odgovarajuće otapalo često je potrebno pomješati

dva otapala različitih karakteristika. Ako se pomješaju dva otapale različitih
vrelišta dobit će se mješavina s konstantnim vrelišem koje je niže od vrelišta
komponenata iz kojih je sastavljena. Takova se mješavina zove azeotropna
smjesa. Kod pripreme azeotropnih smjesa za tiskarske boje mora se strogo
voditi računa o isparavanju i koncentraciji para u prostoru za tisak zbog moguće
eksplozije. Ovo naročito vrijedii za rijetke boje u tehnici dubokog i flekso tiska.

Prema kemijskom sastavu otapala se dijele na:

1. Ketoni, otapala koja se koriste u industriji grafičkih boja su: aceton,

metiletilketon. Zbog niskog vrelišta mogu se upotrebljavati samo za boje koje
moraju izuzetno brzo sušiti.

2. Esteri koji su sastavni dio graf. boja: razni acetati, etilacetat, izopropilacetat...

3. Alkoholi: etilni alkohol, izopropilni alkohol ,n-propanol,

4. Ugljikovodici, predstavljaju najvažnija otapala u industriji graf. boja. U ovu

grupu spadaju: toluen, ksilen, nafta, benzin...

91
9. SMOLE

Važno mjesto u proizvodnji i formuliranju grafičkih boja zauzimaju smole.

Smole su po kemijskom sastavu organski spojevi, a mogu biti viskozne
tekućine ili amorfne krute tvari relativno velike molekularne mase. One su
zapravo nekristalizirajuće tekuće ili krute tvari relativno velike molekulerne
težine. Daju tiskarskim bojama osobine čvrstoće, sjaja, adhezije i fleksibilnosti.
Rabe se u industriji boja i lakova. Netopive su u vodi, a topive u nekim
organskim otapalima. S prikladnim otapalom tvore hlapivo vezivo, a sa min.i
vrg. uljem daju umjetni firnis, a rabe se i kao sastavni dijelovi veziva za
tiskarske boje.

Smole djelimo na:

1. prirodne
- biljne (kolofonij, kopal, manila, jantar)
- životinjske (šelak)
- mineralne (asfalti)

2. Umjetne

- poluprirodne (kemijski modificirane prirodne smole)

- umjetne (sintetičke smole - polimeri)

Danas se upotrebljavaju uglavnom umjetne smole i umjetne smole modificirane

kolofonijem.

Prirodne smole prema načinu dobivanja dijelimo:

1.Smole koje se dobiju iz biljaka struganjem ili zarezivznjem (recentne smole,

kolofonij).

2. Recentnofosilne smole koje se dobivaju djelomično iz biljaka a djelomično iz

zemlje (kopal).

3. Fosilne smole koje se vade isključivo iz zemlje (jantar).

- Kolofonij je prirodna smola i jedna od najvažnijih u industriji grafičkih boja.

Razlikuje se po boji i označava se posebnim oznakama, strogo je
standardiziran. Upotrebljavaju se dva standarda označavanja:

1. Američke oznake od najsvjetljije do najtamnije nijanse: X WW, WG, N, M, K,

I, H, G, F, E, D, B, OP

2. Francuske oznake : AAAAA, AAAA, AAA, AA, AB, WW, WG, N, M, K, I, H,

E, D

92
- Umjetne smole su vrlo kvalitetne smole i upotrebljavaju se za pripremu boja i
lakova gdje se traže posebni uvjeti kao što su: postojanost prema višim
temperaturama, kiselinama, lužinama, i drugim kemikalijama.

Postoje dvije grupe sintetskih smola:

a) Kondenzacione smole, nastaju kemijskim procesom kondenzacije.

b) Polimerizacione smole koje nastaju polimerizacijom

Od prirodnih smola u proizvodnji tiskarskih boja i lakova najviše su se rabili

kolofonij i šelak. Umjetne smole se danas sve više rabe, a proizvodnja
modernih tiskarskih boja bez njih je nezamisliva.

10. SIKATIVI ILI SUŠILA

Sušila ili sikativi su tvari koje se dodaju tiskarskoj boji kako bi poboljšala
njenu sušivost. Sušila ubrzavaju sušenje tiskarskih boja koje suše
oksipolimerizacijom. Ona su efikasni samo kad se upotrebljavaju u bojama koje
sadrže ulja ili veziva koja oksidiraju i koja s tim na površini otiska tvore film.
Sušila se u boju dodaju naknadno, a ne kao sastojak za formuliranje boje, to
znači da se dodaju direktno na tiskarskom stroju u bojanik. Sušila se moraju
dodavati vrlo oprezno jer ako se previše poveča koncentracija sušila u boji, boja
može početi sušiti na transportnim sustavima. Za pripremu sikativa - sušila
upotrebljavaju se metali: olovo, mangan i kobalt. Po kemijskom sastavu sušila
su organski spojevi, oleati, rezinati i naftenati kobalta, mangana i olova.
Sušila se međusobno razlikuju po brzini i načinu sušenja. Samo optimalne
količine sušila ubrzavaju sušenje otisaka tiskarskih boja. Prevelik dodatak
uzrokovao bi kontraefekt. Optimalne količine sušila su za Co - 0,13%, Mn -
0,12%, Pb - 0,45%. Brzina sušenja tiskarske boje ovisi o vrsti i količini sušila,
temperaturi i udjelu vlage.

Sušila se dijele na pastozna i tekuća. Bitne razlike između te dvije vrste

sušila nema. Pastozna sušila su pogodna za dodavanje bojama lake
konzistencije koju bi tekuće sušilo još više smanjilo. Rabe se i za višebojne
otiske u prvoj boji jer na otisku daju mekani film koji dobro prihvaća sljedeću
boju.
Kobaltna sušila najviše ubrzavaju sušenje (5-10 puta brže od ostalih).
Odlikuju se brzim površinskim sušenjem boje pri čemu se na njenoj površini
obično stvara tvrdi, staklasti film koji usporava daljnje prodiranje kisika u donje
slojeve boje, pa se ostatak boje suši sporije što može uzrokovati velike
probleme u višebojnom tisku. Zbog toga se kobaltna sušila rabe u jednobojnom

93
tisku i tisku na neupojnim podlogama. U višebojnom tisku dodaju se u
posljednju boju.
Manganova sušila ubrzavaju oksidaciju i polimerizaciju. Kataliziraju sušenje
boje u cijelom sloju. Nedostatak ovih sušila jest u tome što s kisikom stvaraju
smeđi spoj koji mijenja nijansu svijetlih boja u nepoželjnju tamniju.
Olovna sušila suše najsporije, ali čitav sloj boje prosušuju jednolično.
Prikladna su za boje u visokom tisku. Zbog otrovnosti olova (Pb),uglavnom se
više ne upotrebljavaju.
Kod višebojnog otiskivanja u prvu boju treba dodati najmanje sušila -
najslabije sušilo, a u zadnju treba dodati najviše sušila - najjače sušilo.

Kombinacija na bazi olovo - mangan daje najbolji rezultat sušenja od bilo

kojeg pojedinačnog metala. Olovni sikativi izbjegavaju se kao sušilo u bojama
za tisak prehrambene ambalaže.

Koncentrirani ili uljni sikativi sastoje se iz koncentriranih otopina

linoleata, rezinata ili borata olova i mangana, otopljenih u lanenom ili nekom
drugom pogodnom ulju sa ili bez dodatka sintetskih smola ili kolofonija. Ovi
sikativi se primjenjuju za tisak u offset tehnici za kvalitetne boje gdje boji daju
sjaj i žitkost.

11. DODACI TISKARSKIM BOJAMA

U slučaju kada tiskarske boje treba modificirati, odnosno poboljšati neka

njihova svojstva sušenje, (otpornost na trenje, plastičnost, miris... ) za konačno
formuliranje boje upotrebljavaju se određeni dodaci. Dodaci se trebaju lako
povezati s vezivom ili gotovom tiskarskom bojom.

Kao dodaci bojama obično se upotrebljavaju razne kombinacije:

- voskova

- sapuna

- masti

- ulja

- fino dispergiranih punila

- mirisa

- odpjenjivača

- antioksidansi

94
 Optimalnim dodatkom voska, ulja ili masti može se skratiti boja tj. može se
smanjiti ljepljivost boje, smanjiti sljepljivanje otisaka te povećati otpornost
otisaka na otiranje.

Antioksidanti se dodaju tiskarskoj boji jer brzo reagiraju s kisikom i tako

usporavaju oksidaciju sušivih ulja. Na taj način inhibiraju sušenje boje u
ambalaži ili na valjcima tiskarskog stroja.

Tvari za močenje u optimalnim količinama pospješuju dispergiranje pigmenata

u vezivu i inhibiraju zgrušavanja pigmenata.

Mirisi u tiskarskoj boji uklanjaju neugodne mirise ulja, sušila i drugih tvari. Miris
u boju dodaje proizvođač ili tiskar grafičar prije otiskivanja. Dodatak mirisa ne
smije promijeniti reološka svojstva tiskarskih boja. Mirisi se nazivaju pokrivači
mirisa što oni zapravo i jesu jer dodatkom npr.mirisa vanilije u boju za štampu
ambalaže za prehrambene proizvode samo se pokriva loš miris boje ali se ne
uklanja.Boja treba biti formulirana i izradjena iz kvalitetnih sirovina bez mirisa.

12. MEHANIZMI SUŠENJA TISKARSKE BOJE U PROCESU TISKA NA

UPOJNIM I NEUPOJNIM TISKOVNIM PODLOGAMA

Za kvalitetan otisak, u svim tehnikama tiska i na svim tiskovnim podlogama,

izuzetno je važno sušenje boje.

Dobar otisak između ostalog je onaj otisak gdje je postignuta dobra

povezanost tiskarske boje s podlogom na koju se tiska. Otisak mora biti otporan
prema otiranju, brisanju i pritisku, a to je u direktnoj vezi sa sušenjem boje.
Osim sušenja boje na otisku, sušenje utječe i na pravilan rad strojeva za tisak.

Sušenje otisnutog sloja boje općenito djeli se u dvije faze, pa govorimo o

početnom sušenju odnosno prihvaćanju boje kojom otisak postaje suh na dodir
(dovoljno da se otisnuti arak može dalje prerađivati bez mrljanja) i sušenje
kojim otisak postaje potpuno suh.

Sušenje boja na otisku ovisi o:

1. Upotrijebljenoj boji odnosno vezivima i otapalima i nanosu boje

2. Podlozi na koju se tiska ( neupojna, slabo upojna, upojna )

3. Brzini tiska, tehnici tiska i vrsti stroja na kome se tiska

95
4. Doziranju boje na stroju

5. Konzistenciji boje

6. Temperaturi boje i radnog prostora (mikro klima)

7. Sušenju taloženjem

8. Prisilnom sušenju

Sušenje boje je prijelaz boje iz tekućeg u kruto stanje na tiskovnoj podlozi i

odvija se sljedećim procesima:

1. Upijanje boje ili penetracija

Sušenje prodiranjem (penetracijom) veziva u tiskovnu podlogu

najjednostavniji je način sušenja koji za razliku od drugih mehanizama ne
uključuje kemijsku promjenu veziva. Javlja se prilikom otiskivanja na svakoj
upojnoj podlozi. Tiskarska boja se apsorbira na površinu papira ili kartona i
malo prodire u njegovu strukturu. Otisak je zaštićen samo strukturom
vlakanaca, pa je njegova otpornost na trenje relativno mala.

Penetracijom suše se:

- roto boje za novinski tisak
- "cold set" boje za offsetne rotacije
- neke jeftinije boje za duboki tisak

Penetracija je također važna pri sušenju ostalih tiskarskih boja kada se s

njima tiska na papirima i kartonima, a nema nikakve važnosti pri tisku na
neupojnim podlogama.
Boje koje se suše penetracijom suše se vrlo brzo, ako se tiska na
odgovarajućoj tiskovnoj podlozi, a stabilnost takvih boja na tiskarskom stroju je
dobra.

Gotovo isključivo penetriranjem suše boje za tisak novina. Ove boje izrađene
su na bazi veziva koje ne suši. Vezivo je takve konzistencije da lagano prodire
u papir i veže se na vlakanca u papiru, no bitno je da se pritom ne odvoji
pigment.

96
2. Isparavanje

Mehanizmom sušenja isparavanjem suše se tiskarske boje kojima je vezivo

priređeno otapanjem smole ili polimera u prikladnom organskom otapalu
(hlapivo vezivo). Isparavanje otapala jedan je od najčešćih mehanizama
sušenja za sve tehnike tiska. Karakterističan je u prvom redu za fleksografske
boje i boje dubokog tiska, ali i za sitotiskarske i "heat set" web offset boje.

Brzina isparavanja ovisi o:

- brzini isparavanja otapala ili smjese otapala ili mineralnog ulja (temp.)
- brzini kojom smola otpušta otapalo
- lakoći migracije otapala kroz sloj (film) otiska

Boje za duboki tisak, fleksotisak, sitotisak i grafički lakovi sadrže otapala koja
za vrijeme tiska isparavaju a na tiskovnoj podlozi ostane kruta boja. Vezivo ovih
boja sastavljeno je uglavnom od smola i otapala, bez ulja. Ove vrste boja
nesmiju sušiti na valjcima ili tiskovnoj formi. Put boje od bojanika do tiskovne
podloge je kratak.

3. Oksipolimerizacija

Oksipolimerizacija kao mehanizam sušenja karakteristična je za tiskarske

boje u kojima vezivo sadrži sušiva ili polusušiva ulja. Ulje reagira s kisikom iz
zraka te se polimerizira u kruti (čvrsti) film na površini otiska. Sušiva ulja sadrže
nezasićene masne kiseline kod kojih se reakcije oksidacije ili polimerizacije
odvijaju na nezasićenim dvostrukim kovalentnim vezama. Osušeni otisci imaju
glatku i zatvorenu površinu. Takve boje mogu sadržavati manju ili veću količinu
sušila (sikativa) koja djeluju kao katalizator i ubrzavaju sušenje. Ako ni to nije
dovoljno, reakcija se dodatno može ubrzati zagrijavanjem, prisilnim sušenjem.
Usprkos svim naporima oksipolimerizacija je još uvijek prespora za tisak. U
pravilu se rabi za specijalne slučajeve kao za tisak sa offsetnim bojama ili
bojama za visoki tisak na neupojnim podlogama (filmovi, folije) gdje nije
moguće otiskivanje brzosušećim bojama ili prisilnim sušenjem.

4. Brzo sušenje ili "quicksetting"

Brzo sušenje ili "quicksetting" kombinirani je mehanizam sušenja koji se

sastoji od penetracije i oksipolimerizacije. U brzosušećoj tiskarskoj boji nalaze
se dvije sastavnice: vrlo viskozna otopina krute smole u sušivom ulju i
mineralno ulje male viskoznosti u kojem se dispergira vrlo viskozna otopina
krute smole.
Kada se takvim bojama otiskuje na odgovarajućim tiskovnim podlogama, kao
što su premazni papiri, dolazi do brzog početnog sušenja (prihvaćanja) boje, jer

97
sastavnica male viskoznosti (mineralno ulje) selektivno penetrira u tiskovnu
podlogu, a smolasta sastavnica s pigmentom zaostaje na površini tiskovne
podloge. Brzo sušenje temeljni je mahanizam sušenja većine offsetnih boja i
boja za visoki tisak kad se tiska na papiru ili kartonu.

Tijekom odjeljivanja sastavnica povećava se ljepljivost otiska do maksimuma

nakon čega se smanjuje do nule na suhom otisku. Zbog toga može doći do
sljepljivanja naklade i stvaranja kontra otiska (mrljanje na poleđini otisaka) pa
se često rabe prašci protiv sljepljivanja otisnutih araka ili se sušenja pospješuje
(ubrzava) IR zračenjem. Nije uputno na izlagačem stolu slagati velii broj araka
nego je potrebno slagati manje visine otisnutih araka, kako bi boja postepeno
osušila bez posljedica sljepljivanja naklade usljed težine naklade.

5. Taloženje

Taloženje je mehanizam sušenja boja za visoki tisak i fleksografskih boja.

Mehanizam sušenja je sljedeći: smola koja je topiva u nekom određenom
otapalu pri određenim uvjetima, može postati netopiva u istom tom otapalu, ako
se uvjeti promjene. Boje za visoki tisak sadrže vrlo kisele smole otopljene u
glikolu. Nakon otiskivanja glikol (otapalo) apsorbira vlagu iz zraka i kartona
(tiskovne podloge), a smole postaju netopive u smjesi glikola i vode te dolazi do
taloženja smole. Smola se taloži na otisku odnosno boja se suši. Boje koje se
suše na opisani način suše se vrlo brzo, a uz taloženje, kao mehanizam
sušenja, važna je i penetracija.

Najmodernije boje koje se suše na ovaj način su različite emulzije. Početno

sušenje uzrokuje adsorpcija vode nakon čega dolazi do izlučivanja i sljepljivanja
smole s tiskovnom podlogom.

Tiskarske boje koje se suše kemijski sadrže dvije sastavnice koje

međusobno reagiraju tvoreći kruti polimerni sloj odnosno film velike
molekularne mase. U pravilu su takvi otisci jačeg sjaja, bolje se lijepe na "teške"
neupojne tiskovne podloge i otpornije su na fizikalne i kemijske promjene. Te su
boje skuplje pa se rabe za tisak specijalnih otisaka koje nije moguće otisnuti
drugim bojama. Kemijsko sušenje se sve više rabi za fleksotisak, duboki tisak i
sitotisak zbog različitih zahtjevnijih tiskovnih podloga. Kako ne bi došlo do
kemijskog sušenja boje u ambalaži proizvođači isporučuju boje u obliku
dvokomponentnog sustava koji treba izmješati neposredno prije uporabe.

98
6. Prisilno sušenje

Sušenje toplinom je zapravo prisilno sušenje u sušionicama, a kako se često

rabi takvo se sušenje više ne kategorizira kao ubrzano sušenje već na neki
način sušenje toplinom spada u temeljne mehanizme sušenja tiskarskih boja.

"Prava" ubrzana sušenja tiskarskih boja su:

- UV (eng. Ultra Violet) sušenje
(sušenje ultraljubičastim valovima)
- IR (eng. Infra Red) sušenje
(sušenje infrecrvenim valovima)
- EB (eng. Electron Beam) sušenje
(sušenje elektronskim snopom)
- RF (eng. Radio Frequences) sušenje
(sušenje radio valovima)
- MW (eng. Micro Waves) sušenje
(sušenje mikrovalovima)
UV, IR, EB, RF i MW su energije različitih elektromagnetskih zračenja.

7. UV sušenje

UV boje su specijalne boje koje ostaju u tekućem stanju do trenutka izlaganja

UV zrakama. UV zračenja odgovarajuće valne duljine uzrokuju vrlo brze
lančane reakcije u filmu boje čiji je rezultat gotovo ternutačno sušenje otisnute
boje. Isti mehanizam potićr i sušenje UV laka. UV boje sastavljene su od
pretpolimerne smole, razrjeđivača, fotoinicijatora (koji se aktivira UV zračenjem
i započinje reakciju sušenja), različitih dodataka i pigmenta koji boji daje
obojenje.

8. EB sušenje

EB boje, tiskarske boje koje se suše snopom elektrona, vrlo su slične UV

bojama, no za razliku od njih, EB boje ne sadrže fotoinicijatore. Naime, snop
elektrona koji se generira u EB sušioniku sadrži dovoljno energije za reakciju
polimerizacije koja započinje bez fotoinicijatora. Stoga su EB boje jeftinije od
UV boja, stabilnije su tijekom skladištenja i nema opasnosti od zagađenja otiska
ostacima fotoinicijatora.

99
9. RF i MW sušenje

Radiovalovi i mikrovalovi imaju veće valne duljine od IR valova pa uzrokuju

stvaranje topline unutar otisnutog sloja (filma) ili premaza koji sadrži polarne
molekule vode ili u manjoj mjeri molekule alkohola. Zbog oslobođene energije u
sušioniku molekule brzo osciliraju pa se unutarnjim posmikom stvara toplina.
Postupak je specijalno učinkovit za ekološki prihvatljive boje temeljene na vodi
koje se, u načelu, sporo suše.

Za kvalitetan otisak, u svim tehnikama tiska i na svim tiskovnim podlogama,

izuzetno je važno sušenje boje. Dobar otisak između ostalog je onaj otisak gdje
je postignuta dobra povezanost grafičke boje s podlogom na koju se tiska.
Otisak mora biti otporan prema otiranju, brisanju i pritisku, a to je u direktnoj
vezi sa sušenjem boje. Osim sušenja boje na otisku, dobro sušenje boja
utječe i na pravilan rad strojeva za tisak.

13. ISPITIVANJE SVOJSTAVA GRAFIČKIH BOJA

Ispituju se najčešče sljedeča svojstva:

Duljina boja

Grafičke boje se u pravilu razlikuju po svojstvima odnosno po sastavu. Boje

obično imaju miris. Mogu biti duge ili kratke. Boje su ljepljive, a ljepljivost je
različita od boje do boje. Neke imaju veću stabilnost na valjcima za otiskivanje
od drugih. Povremeno boje mogu prašiti. Ponekad se pigmenti u boji talože ili
cure u otopinu za vlaženje (u offsetnom tisku). Nadalje tiskarske boje koriste se
za tisak različitim tehnikama tiska s različitim brzinama strojeva i na ponekad
vrlo različitim tiskovnim podlogama ( osobito sitotisak). To su razlozi da se
često mora pristupiti ispitivanju svojstava tiskarskih boja.

Duga boja je ona boja koja se može razvući u dugačku nit kada je
podignemo ili pomičemo lopaticom ili prstom s ploče za razribavanje ili
mješanje boje. Kratka boja puca pri istim uvjetima (ne razvlači se u duge
niti).Obično je boja duga jer ima dobra svojstva tečenja.
Kada se boja sve više i više razribava na ploči za razribavanje, postaje dulja,
što je posljedica smanjenja kohezijskih sila boje odnosno veziva. Različite boje
se različito produljuju tijekom razribavanja. Tek nakon razribavanja dviju boja u
istom vremenu i s istom silom, mogu se uspoređivati njihove duljine.
Boja mora biti dovoljno duga kako se ne bi vratila u bojanik i kako bi se dobro
distribuirala na valjcima za otiskivanje.

100
Ljepljivost ili vlačnost boja

Ovisno o ljepljivosti, boja pruža veći ili manji otpor razvlačenju (boje veće
ljepljivosti pružaju veći otpor odnosno teže ih je razvlačiti). Može se mjeriti,
grubo, potezanjem s prstom s valjka za razribavanje tankog sloja neosušene
boje. O ljepljivosti ovisi količina energije koja se troši u tisku za rotaciju valjaka,
za distribuciju boje te za odvajanje papira od tiskovnih površina s gumene
navlake offsetnog cilindra. Prevelika ljepljivost boje rezultira prevelikom
potrošnjom energije, stvaranjem topline u cilindrima, te čupanjem ili cijepanjem
papira.
Pri mjerenju ljepljivosti površine cilindra i papira moraju biti namočene bojom.
Kada se te dvije površine brzo odvoje, sloj boje između njih se razdjeli. Obično
oko 50% boja prianja na svaku od površina. Do iznimke dolazi pri prijenosu
boje s gumene navlake na papir. U tom slučaju prenosi se više od 50% boje na
papir. Taj povečan prijenos posljedica je adsorpcije veziva ili otapala u papir,
što povećava ljepljivost na papiru.

Važnost ljepljivosti

Ako je ljepljivost boje prevelika, može uzrokovati čupanje papira ili odvajanje
premaza s premaznog papira. Ako je ljepljivost premala uzrokuje probleme pri
sušenju boje, te smanjuje sjaj i oštrinu rasterskih točkica.
Boje za četverobojni tisak u tisku na mokro formulirane su tako da prva
otisnuta boja ima najveću ljepljivost, a svaka sljedeća ima progresivno manju
ljepljivost. Ovo formuliranje boje izvedeno je tako da se boje koje se kasnije
otiskuju, dobro prihvate na boje koje su otisnute prije.
Proizvođači boja isporučuju boje za četverobojni tisak (CMYK) s određenim
redoslijedom ljepljivosti, ali kada su boje na tiskarskom stroju, može doći do
povećanja ili smanjenja ljepljivosti svake od boja. Osim ako se ne pojave iste
promjene ljepljivosti kad svake boje, moguće je da promjene ljepljivosti boja
rezultiraju slabim prihvaćanjem boja u tisku.

Iz boja koje sadrže otapalo, otapalo hlapi, pa ima se povećava ljepljivost.

Neka otapala se mogu apsorbirati u valjke ili gumene navlake, pa se ljepljivost
još više povećava. U procesu tiska zagrijavaju se valjci za nonos boje, zagrijava
se i boja i ljepljivost se smanjuje. Nakon što se boja otisne na papir, malo
otapala i veziva se apsorbira u papir pa im se povećava ljepljivost otisnutog
sloja boje odnosno otiska.

Tiskovne ploče u offsetnom tisku se čuvaju ovlažene vodom. Dio vode se

emulgira u boji, a dio je prisutan na površini boje. Količina vode u i na boji
mijenja značajno njezinu ljepljivost.

101
 Zbog svih navedenih varijabli, redoslijed ljepljivosti se može izmijeniti. Kako
bi se boje u višebojnom tisku dobro prihvaćale, ljepljivost prve otisnute boje na
papir treba biti veća od ljepljivosti druge boje, u onom trenutku kada se druga
boja prihvaća na prvu. Nažalost, ne postoji način kako bi se odredile ove
ljepljivosti. Ako dođe do slabog prihvaćanja boje, ljepljivost jedne ili druge boja
se mora prilagoditi uvjetima tiska.
Općenito, raspon ljepljivosti boja mora se smanjivati kako se brzina u tisku
povećava. Zato je ljepljivost roto boja relativno mala. Veća ljepljivost se
zahtjeva kod boja za offsetni tisak na arke. Boje smanjenje ljepljivosti mogu
zadovoljiti i kod tiska na arke pri većim brzinama odnosno do 15000 otisaka na
sat.

Prašenje boja

Ponekad boje praše tijekom tiska. Prašenje boje znači da se na tisuće

čestica boje oslobađaju s tiskarskih cilindara i tvore finu prašinu u tiskarskom
prostoru. Prašenje se obično događa kada je boja vrlo duga. Brzina tiska je isto
važna. Ako je boja na granici prašenja, ne mora prašiti pri malim brzinama, ali
može početi prašiti kada se poveća brzina tiska.
Kako bi razumjeli prašenje boja, moramo znati što se događa kada se sloj
boje odvaja na rotirajućim valjcima za boju. Uzastopnim snimanjem ponašanja
boje u stroju, snimljene fotografije su pokazale da se odmah po prolazu kroz
dodirnu površinu tiskovnog i offsetnog cilindra boja formira na tisuće sitnih
vlakana i niti. Te niti postaju sve dulje sve dok njihova duljina ne dosegne 10
puta veću vrijednost i u tom trenutku pucaju na dva ili više dijela. Kada puknu
duljina im se vrlo brzo smanjuje i stapa se s ostatkom boje na tiskovnom i
offsetnom cilindru. U boji koja praši te niti se mogu protegnuti do 3 mm prije
pucanja. Neke od njih pucaju na dva ili više mjesta i tako se tvore slobodno-
gibajuće čestice boje, odnosno prašina od boje koje uzrokuje mazanje otiska.

Emulgiranje vode u boji

Boja i voda se, u načelu, ne miješanju odnosno voda se ne otapa u boji, ali
sićušne kapljice vode dispergiraju se u boji tijekom offsetnog tiska. Posljkedica
je nastajanje emulzija vode u boji. Dobra offsetna boja emulgira oko 25 - 30%
vode. Kada boja emulgira znatno više vode kažemo da je natopljena vodom.
Boja gubi svoju viskoznost i postaje vrlo kratka. Ovakvo stanje dovodi do
„ispranih“ otisaka i povremeno do nestajanja djelova reprodukcije slike li teksta.
Posljedice emulgiranja uzrokuju i habanja cilindara za boju te guljenja boje s
valjaka i tiskovne forme. Vodom natopljena boja može biti odgovorna za
ljepljenje boje na tiskovnu podlogu.

102
 Boja koja upija previše vode, definitivno je slaba boja, ali i boje koje
emulgiraju samo male količine vode, također nisu dobre. Pretpostavlja se, kako
se voda ne emulgira samo u boji, već je djelomično prisutna i kao površinska
vlažnost. U normalnim uvjetima, ta mala količina površinske vlage omogućuje
kvalitetan tisak. Ako boja emulgira samo malu količinu boje, tada višak ostaje
kao površinska vlaga, a otisci imaju pahuljasti izgled, jer se boja ne može
prihvatiti na male površine zaštićene vodom.
Offsetne boje se trebaju tiskati sa što je moguće manje vode, a istodobno
dovoljno, kako slobodne površine tiskovne forme ne bi počele prihvaćati boju i s
tim mazati otisak. Na taj način se količina emulgirane vode u boji "drži" na
prihvatljivoj granici, samo s malom količinom površinske vlage na boji.

Stabilnost boje u tisku

Stabilnost boje u tisku je pojam koji se odnosi na vrijeme tijekom kojih boja
može ostati neosušena u bojaniku i na valjcima za razribavanje. Postoje dva
glavna razloga zašto boje postaju guste i suše se na valjcima. Prvi, uključuje
povezanost boja sa sušivim uljnim vezivima. Kada se ostave predugo u stroju
koji miruje, takve se boje oksidiraju i polimeriziraju, što dovodi do sušenja.
Drugi razlog je veliki udjel otapala u boji. Kada se valjci zagriju, takve boje gube
dosta otapala hlapljenjem pa se suše na valjcima.

Stabilnost boje u tisku je često kompromis. Stabilnost boja sa sušivim uljnim

vezivima se smanjuje kako se količina sušila u boji povećava. Veća količina
sušila može biti potrebna kako bi se otisnuta boja brže sušila. Postoje određeni
"ustupci" kada se rabe "heat set" boje za rotaciju. Ako boje sadrže otapala koje
ima nešto nižu točku vrenja, one se suše s manjom količinom topline u
sušioniku i imaju manju stabilnost u tisku. Uporaba vodom hlađenih valjaka u
sustavu stroja za tisak znatno pomaže u ovom slučaju.

Ideal je imati boje koje se danima ne suše na valjcima za otiskivanje, a nakon

otiskivanja se odmah osuše. UV boje su najbliže tom idealu.

Koagulacija pigmenta i razmazivanje

Dobar pigment se sastoji od vrlo sićušnih čestica. Čestice pigmenta su

dispergirane u vezivu boje kada je boja razribana na trovaljku u procesu izrade
boje. Ponekad se čestice pigmenta nagomilavaju. Tu pojavu zovemo
koagulacija ili flokulacija pigmenta. Koagulacija se zbiva kada offsetna boja
dolazi u dodir s vodom u procesu tiska. Kada pigment koagulira, boja postaje

103
vrlo kratka ili pastozna. Ovakvo stanje može dovesti do otkidanja boje s cilindra
za nonos boje i struganja valjaka i tiskovne forme.

Zašto neki pigmenti koaguliraju, može se objasniti kako slijedi: čestice

pigmenta obavijene su s filmom adsorbiranih molekula veziva. Ovakvo stanje
obično se ne mijenja i nakon što se otopina za vlaženje emulgira u boji. Neki
pigmenti "radije" apsorbiraju molekule vode nego molekule veziva. U prisutnosti
vode pigmenti otpuštaju molekule veziva i apsorbiraju sloj melekula vode. Kako
su molekule vode vrlo polarne, čestice pigmenta, također postaju polarne.
Polarne čestice se međusobno električki privlače. Iz tog razloga se većina
čestica pigmenta aglomerira stvarajući puno veće čestice - pigmentne
aglomerate.

Pigmenti za offsetne boje trebaju se odabirati tako da ne "ulaze" u otopinu za

vlaženje, odnosno pigmenti ne smiju biti topivi u vodi ili u razrijeđenim kiselim
otopinama.

14. OPĆE KARAKTERISTIKE GRAFIČKIH BOJA I POSEBNOSTI S OBZIROM

NA TEHNIKE TISKA

Tiskarske tehnike možemo podijeliiti u dvije osnovne skupine:

1. Indirektne tehnike tiska (offset, suhi offset, tampon tisak), kod kojih se boja s
tiskovne forme prvo prenosi na posrednika (gumeni valjak, tampon i sl.), a
zatim na tiskovnu podlogu.
2. Direktne tehnike tiska (duboki tisak, sitotisak, fleksotisak, visoki tisak) su
tehnike tiska kod kojih se boja direktno sa tiskovne forme prenosi na tiskovnu
podlogu.

Visoki tisak

Kod tiskovne forme za visoki tisak tiskovne površine su uzdignute dok se

slobodne površine nalaze u osnovnoj ravnini. Bojilo se nanosi valjcima ili
pritiskanjem ploče preko tampona s bojom na tiskovne elemente, dok slobodne
udubljene površine ne prihvaćaju boju. Glavni predstavnici visokog tiska su
knjigotisak i flekostisak.
Dok se u knjigotisku koriste čvrste metalne tiskovne forme u fleksotisku se
koriste fleksibilne fotopolimerne tiskovne forme. Fleksografski tisak je tehnika
visokog tiska koja se prvenstveno koristi za tisak na ambalaži. Obje tehnike
spadaju u direktne tehnike tiska - dodir između tiskovne forme i tiskovne
podloge je neposredan. U visoki tisak ubraja se i suhi offset (letterset) koji
spada u indirektne tehnike tiska.

104
 Slika 7. Shematski prikaz obojenja TF u visokom tisku

Fleksografski tisak

Fleksotisak je direktni rotacioni visoki tisak. Tiskovna forma je u direktnom

dodiru s materijalom za otiskivanje. Bojilo koje je vrlo rijetko preko duktora se
prenosi na aniloks cilindar, a s njega na temeljni cilindar oko kojeg je obavijena
tiskovna forma. Uloga aniloks valjka je doziranje tankog i jednoličnog nanosa
bojila na tiskovnu formu.
Tiskovna forma može izdržati velike naklade, jer su guma i fotopolimeri
izdržljivi na trošenje, a osim toga, pritisci kod fleksotiska su vrlo mali u odnosu
na druge tehnike tiska.
U fleksotisku se koriste rijetke, tekuće boje. Prema viskoznosti i svojstvima
slične su bojama za bakrotisak. Budući da je flekostisak rotacioni tisak,
potrebna je mala viskoznost boja.

Za tisak ambalaže koriste se tri tipa fleksografskih boja:

- boje na bazi alkohola (vezivo na bazi alkohola)
- boje na bazi vode (vezivo na bazi vode)
- UV bojila

105
 Slika 8. Shematski prikaz obojenja TF u fleksotisku

Fleksografske boje na bazi otapala sadrže: 40-60% vodenog ili alkoholnog

otapala, 15-25% veziva, 10-25% pigmenata i 5-10% aditiva.
Količinskim udjelom otapala bojilu se regulira viskoznost.
Bojila na bazi alkoholnog otapala primjenjuju se na neupojnim aluminijskim i
polimernim folijama. Sušenje takvih bojila vrši se isparavanjem i hlapljenjem
otapala (koje se ubrzava izlaganjem svježe otisnutim otisaka povišenoj
temperaturi).
Boje na bazi vode primjenjuju se na upojnije podloge s hrapavijom površinom
(papir i karton). Otisci dobiveni takvim bojama zahtjevaju nešto duže vrijeme za
sušenje.
UV bojila ne sadrže otapala te se sastoje od: 55-80% veziva, 10-20%
pigmenata,
5-15% fotoinicijatora i 5-10% aditiva. Izlaganjem otiska UV zračenju dolazi do
momentalnog sušenja tj. osvjetljeni fotoinicijatori započinju polimerizaciju što
rezultira skrućivanjem. Takvim se bojama postižu visoko kvalitetni otisci s
dobrim mehaničkim i kemijskim svojstvima, a svoju primjenu pronašli su na
podlogama tipa: papir, PVC, aluminijske folije, laminati.

106
Duboki tisak

Duboki tisak je tehnika tiska pri kojoj je tiskovna forma načinjena tako da su
slobodne površine u osnovnoj ravnini, a tiskovne površine udubljene. Glavni
predstavnik dubokog tiska je bakrotisak, koji spada u direktne tehnike tiska.
Boja ulazi u udubljene tiskovne površine „lonćiće“, a višak boje koji ostaje na
slobodnim površinama skida se pomoću rakela (posebnog čeličnog noža), te se
uz odgovarajući pritisak boja prenosi na tiskovnu podlogu.
Tiskovna forma može biti čelična ploča ili bakreni valjak (bakrotisak), a
izrađuje se elektrograviranjem ili jetkanjem (stari proces).
Bakrotisak se odlikuje visokom kvalitetom reprodukcija, isplativ je za tisak
velikih naklada.

Slika 9. Shematski prikaz obojenja TF u dubokom tisku

Bakrotiskarska bojila su jednostavnog sastava, i uglavnom se sastoje od

pigmenata, veziva i otapala. Pravilan odabir otapala ima velik utjecaj na
tiskovnost i kvalitetu otiska. Najčešća otapala korištena jesu: toluen, ksilen,
petrolejski špirit, etanol, etilacetat i voda.
Bakrotiskarska boje mogu biti na bazi alkohola i vode. Ona se danas
uglavnom primjenjuju za tisak ambalaže, te grafičkih proizvoda kao što su:
papirnate vrečice, omotni papiri i prehrambena bezmirisna ambalaža.
Ilustracijski je bakrotisak svoju primjenu pronašao kod višebojnog tiska
časopisa, kataloga, zaštitnih dokumenata, novca, maraka, plastičnih i metalnih
folija i sl.

107
 Proces sušenja otisaka provodi se isparavanjem ( hlaplenjem) 70-75%
ukupne mase boje.. Nakon sušenja, nanešeni sloj boje na tiskovnoj podlozi je
između 0,8 i 2 μm na neupojnim podlogama.

Plošni ili offsetni tisak

Offsetni tisak je danas u hrvatskoj grafičkoj industriji najzastupljenija

tiskarska tehnika. Offsetnom tiskarskom tehnikom tiskaju se različiti grafički
proizvodi kao što su: monografije, višebojni časopisi, brošure, plakati do
formata B0, letci, poštanske marke, diplome, sklopiva ambalaža, omoti...
Razlog takvoj zastupljenosti offsetnog tiska je u činjenici da je danas
jednostavan pripremni proces i visoko kvalitetna konstrukcija offsetnih strojeva,
kojima se postiže kvalitetan otisak relativno niske proizvodne cijene.
Tiskovna forma za plošni (offsetni) tisak ima tiskovne elemente i slobodne
površine gotovo u istoj ravnini (razlika je u nekoliko μm), dok se boja s tiskovne
forme prenosi na tiskovnu podlogu posredstvom offsetnog cilindra.
Funkcioniranje tiskovnih formi u plošnom tisku temelji se na oleofilnosti
odnosno hidrofobnosti tiskovnih elemenata (prihvaćaju boju, a odbijaju vodu), te
hidrofilnosti i oleofobnosti slobodnih površina (prihvaćaju vodu, a odbijaju boju).
Danas je najčešće korištena tiskovna forma za offsetni tisak monometalna
aluminijska ploča oslojena tankim fotoosjetljivim diazo slojem.

Slika 10. Shematski prikaz obojenja TF u offsetnom tisku

108
 Općenito se smatra da je tiskarska boja za indirektni plošni tisak najsloženija
boja. Ova boja izložena je djelovanju tekućine za vlaženje i mora podnijeti
dvostruki prijelaz - prijelaz s tiskovne forme na "offset cilindar" te prijelaz s
"offset cilindra" na tiskovnu podlogu.
Boje za plošni tisak ne smiju u većoj količini emulgirati vodu (iz tekućine za
vlaženje) što se zbiva ako se boja previše razrijedi ili ako se doda previše
sušila. Također, od ovih se boja očekuje dobra ljepljivost, no ovdje treba postići
optimum - oštak otisak, a da ne dođe do "čupanja" papira (tiskovne podloge).
Ova dva zahtjeva treba uskladiti, prvenstveno odabirom pravilne viskoznosti
boje - ovisno o brzini tiska. Kako se radi o indirektnom tisku, nanosi boje na
tiskovnu podlogu u odnosu na druge tehnike tiska su tanji oko 2 μm. To znači
da pigmenti boja za plošni tisak moraju biti vrlo izdašni te da je koncentracija
pigmenata u boji velika. Od pigmenata se također očekuje otpornost na vodu i
kiseline (u protivnom dolazi do toniranja). Veziva ovih boja su temeljena na
lanenom ulju i mineralnom ulju i sintetičkim smolama.
Boje za plošni tisak najčešće se suše oksipolimerizacijom površinskog sloja,
hlapljenjem i penetracijom tekućih komponenti bojila u tiskovnu podlogu i
prisilnim sušenjem.

Propusni tisak ili sitotisak

Propusni tisak (sitotisak) je najsvestranija tiskarska tehnika, koja se uspješno

koristi i u drugim industrijskim granama (tekstilna industrija, elektronička
industrija, auto industrija itd.) Dobre osobine sitotiska odlikuju se u mogućnosti
tiska na različitim oblicima i vrstama tiskovih podloga (drvo, tekstil, staklo,
keramika, guma, plastika, koža, juta, karton, papir).
Kod propusnog tiska tiskovna forma je fina mrežica napeta preko drvenog ili
metalnog okvira. Tiskovne elemente predstavljaju otvorene očice mrežice dok
su slobodne površine zatvorene. Boja se nanosi preko cijelog sita i gumenim
rakelom protiskuje kroz tiskovne površine.
Mrežice sita se izrađuju od, sintetskih niti i žica od antikorozivnog čelika.
Sitotisak je jednostavan za uporabu, pogodan za tisak na sve materijale
(upojne i neupojne podloge). Prednost sitotiska je da se zbog elastičnosti
tiskovne forme može otiskivati na neravnim, hrapavim i oblim površinama.
Nedostatak je visoka potrošnja boje (od svih klasičnih tiskarskih tehnika
sitotisak ima najdeblji sloj otisnute boje).

109
 Slika 11. shematski prikaz obojenja TF u sitotisku

Kvaliteta tiska u sitotiska u usporedbi sa ostalim konvecionalnim tehnikama

nešto je slabija, no u potpunosti zadovoljava potrebe za koje se koristi.
Reproducirane rasterske točkice nisu pravilnog oblika, što je rezultat nepravilne
mrežaste strukture na mjestima preplitanja mrežnih niti. Sitotisak je jedina
tiskarska tehnika koja nema određene formate tiska. Teoretski sitom se mogu
otisnuti bilo koji formati već prema potrebi koje zahtjeva grafički proizvod.
Bojila za sitotisak pripremaju se neposredno prije tiska. Za tiskovne podloge
koje posjeduju veću površinski moć apsorbiranja, primjenjuju se
jednokomponentna sitotiskarska bojila. U takvo orginalno gusto bojilo kao
dodatak se dodaje razrijeđvač, koji ujedno i regulira viskoznost.
Jednokomponentno bojilo se primjenjuje za tisak na upojne tiskarske podloge
koje se suše penetracijom, hlapljenjem i oksipolimerizacijom.
Za tisak na neupojne tiskovne podloge koriste se specijalna
dvokomponentna brzosušeća bojila. Takvim bojilima se dodaje katalizator,
kojim započeinje proces sušenja. Hlapljenjem i isparavanjem površinskog sloja
bojila na tiskovnoj podlozi rezultira osušenim otiskom. Po strukturi različite
tiskovne podloge zahtjevaju i različite boje i one se prema tim zahtjevima
posebno formuliraju.
Od kriteriji koji se zahtjevaju za sitotiskarsku boju najvažniji su određena
viskoznost i pokritnost. Viskoznost utječe na prolaz boje kroz tiskovne elemente
na mrežici, što ujedno znači i na brzinu tiska, te na debljinu nanosa na podlogu
i oštrinu rubova. Uz sitotiskarske boje često se koriste i lakovi koji zaštičuju
otisak ili mu daju sjaj.

110
15. TONERI ZA DIGITALNI TISAK GRAFIČKIH PROIZVODA

Digitalni tisak se nameće kao idealno rješenje ako govorimo o tisku malih
naklada. Prilikom nabave stroja za digitalni tisak svakako treba uzeti u obzir
značajno smanjenje postojećih troškova koji su dosta niži ako ih uspoređujemo
sa troškovima otiskivanja na offsetnom stroju, ali samo ako je riječ o vrlo malim
nakladama.
Offsetni tisak, ukoliko se tiska mala naklada pretpostavlja visoku cijenu po
komadu, jer je u tu cijenu uračunata, osim pripreme za tisak i dizajna, i cijena
filmova, cijena montaže na folije, cijena offsetne ploče itd. Osim toga, prednost
digitalnog tiska u odnosu na offsetni jest da kod digitalnog tiska nije potrebna
nikakva posebna priprema stroja, koja je inače važna komponenta cijene offset
tiska, a zahtjeva i određeno vrijeme. Za otisak u digitalnom tisku dovoljno je
učitati materijal sa nekog od optičkih medija za pohranu podataka (CD, DVD),
nakon čega se pokreće proces tiskanja.

Elektrofotografija

Elektrofotografski način otiskivanja patentirao je Chaster Carlson 1942.

Osnovni princip temelji se na fotoelektričnog efektu, dok se sam proces provodi
u nekoliko faza:
- Nabijanje bubnja
- Osvjetljavanje bubnja laserom (formiranje latentne tiskovne forme)
- Nanos tonera na bubanj
- Prenošenje tonera sa bubnja na tiskovnu podlogu
- Fiksiranje tonera na tiskovnoj podlozi
- Čišćenje bubnja od ostatka tonera

Proces otiskivanja započinje fazom nabijanja bubnja statičkim elektricitetom. U

toj fazi se električki nabija fotoosjetljiva površina bubnja, čime se stvara
homogeno nabijena površina. Zatim površinu bubnja selektivno osvjetljava
laser, koji svojom definiranom svjetlošću izbija nosioce elektrostatskog naboja,
čime takva površina postaje nižeg potencijala. Krajnji rezultat je virtualna
tiskovna forma, s tiskovnim elementima i slobodnim površinama različitog
energetskog potencijala. Prijenos tonera s tiskovne forme na tiskovnu podlogu
pomaže nabijena korona, koja svojim elektrostatskim silama privlači toner. Pri
završetku otiskivanja temeljni cilindar se mehanički i električki očisti, čime se
priprema za sljedeći ciklus otiskivanja.

111
 Slika 12. Osnovni princip elektrofotografije

Elektrofotografske tiskarske strojeve karakterizira mogućnost tiska na:

tiskovne podloge gramatura od 70 do 300 g/m2, precizan registar, i mogućnost
reproduciranja višebojnih otisaka najčešće izlazne rezolucije do 600 DPI (eng.
dots per inch). Mogući nedostaci mogu se pronaći u: malom formatu tiskovne
podloge, ograničenom broju vrsta papira pogodnih za kvalitetno otiskivanje, i
nezadovoljavajućoj reprodukciji većih jednotonskih površina.

Osnovna podjela tonera je na praškaste i tekuće, a praškasti mogu biti

jednokomponentni i dvokomponentni. Večina današnjih pisaća koristi praškasti
dvokomponentni toner koji se sastoji od čestica nosača i čestica koje daju
obojenje. Čestice nosača mogu biti veličine 30-35 μm, a po sastavu su željezni,
stakleni ili prah nekih soli.
Jednokomponentni toneri sastoje se od 50% željeznog oksida, 30% smole,
10% pigmenata i 5% aditiva. U novije vrijeme pojavljuju se i mikrotoneri čiji je
sastav sličan jednokomponentnom toneru, a temeljna razlika je u veličini
čestica koja se kod mikrotonera kreće od 4-15 μm. Od jednokomponentnih
tonera postoje oni na magnetskoj i nemagnetskoj osnovi.

Magnetski jednokomponenti toneri imaju jezgru od željeznog oksida, a

sastojci koji mu daju obojenje (pigmenti, veziva, aditivi) ovijaju tu jezgru. Tako
može doći do obojenja na relativno jednostavan način, bez miješanja sa
česticama nosačima. Mana jednokomponentnog tonera jest ta da se zbog

112
postojećeg željeznog oksida ne mogu dobiti šarene boje (cijan, magenta i žuta)
koje odgovaraju standardu. Nemagnetski jednokomponentni toneri se
upotrebljavanju kod višebojnih sustava s manjim brzinama tiska. S ovim
tonerima je teže dobiti jednolik nanos na većim obojenim površinama, a k tome
nastaje sklonost prašenju tj. nekontrolirane čestice tonera mogu smetati
procesu tiska i djelovati na smanjenje kvalitete.
Povoljne karakteristike dvokomponentnog tonera su postojanost i slaba reakcija
sa vlagom u zraku, dok je nepovoljna veličina čestica zbog čega nije moguće
postići fini otisak. Čestice jednokomponentnog tonera su manje od čestica
dvokomponentnog tonera, ali je nepovoljna reakcija sa vlagom u zraku.

Tekući toneri sadrže oko 79% otapala, 12% smole, 8% pigmenata i 1%

aditiva, a čestice su veličine od 0,1-2 μm. Napravljeni su tako da se u tekućini
koja služi kao nosač nalaze raspršene vrlo male čestice pigmenata. Nabijene
čestice pigmenata se u procesu razvijanja koncentriraju na mjestima tiskovnih
površina nakon čega prelaze iz tekućine u bubanj. Ovakav proces prijenosa
zahtjeva osjetljivu termičku i električnu kontrolu. Dio tekućine koji prijeđe na
bubanj mora se sa tiskovnih površina ukloniti usisavanjem i ishlapljivanjem.

Do revolucije u laserskom ispisu došlo je pojavom polimeriziranog tonera

koji se sastoji od dvije osnovne komponente: obojenog pigmenta i specijalne
smole kao inicijatora polimerizacije. Obje komponente se nalaze u tekućem
stanju, a kombinacijom različitih omjera, te brzinom mješanja i temperaturom
mogu se dobiti različite vrste polimeriziranog tonera. Polimerizirani toner nudi
upola manja zrnca od konvecionalnog tonera čime je omogućeno podizanje
rezolucija laserskih pisača. Osim toga, zrnca su uniformne veličine i oblika čime
se postiže ujednačena granulacija, glatki prijelazi i oštriji ispis.

Prednosti korištenja ove vrste tonera je veća ekonomičnost i iskoristivost

tonera, a uz to se produljuje i životni vijek bubnja. Smanjuje se i količina
otpadnog tonera što onemogućuje prljanje unutar pisača. Polimerizirani toner u
usporedbi sa konvencionalnim ima manje talište što rezultira smanjenjem
utroška električne energije potrebne za grijanje jedinice za fiksiranje i produžuje
njen životni vijek. Otisak se dobije na način da tiskovna podloga adhezijom
prihvaća bojio koje se tako veže za tiskovnu podlogu. Tako dobiveni otisak
može se po mogućnosti zračno sušiti ili zagrijavati sa infracrvenim grijačem
odnosno ksenonskom bljeskalicom. Najznačajniji momenat kod ovog tonera je
ipak zaštita okoliša: smanjena je emisija CO2, para karbonatne kiseline,
sulfatoksida i dušičnog oksida za 30%.

113
Ink Jet

Ink jet je tiskarska tehnika kod koje se uređaj za otiskivanje ne nalazi u

direktnom kontaktu s tiskovnim podlogama, što omogućuje otisak na neravnim
površinama. Kao metoda kreiranja tiskane slike pojavio se pojam štrcanja
kapljica boje prema tiskovnoj podlozi. Sam naziv dolazi od engleske riječi ink
(tinta) i jet (mlaznica). Osnovni zahtjev za kreiranje slike ink jet sustavom je
generirati kontrolirani tok kapljica. Drugi zahtjev je kontrolirati te kapljice na
njihovom putu do tiskovne podloge. Ink jet tehnologije se dijele na dva temeljna
postupka: kontinuirani ink jet i drop on demand ink jet (tisak na zahtjev). Danas
je tehnika drop on demand daleko najzastupljenija vrsta ink jet tiska.

Slika 13. Vrste INKJET tehnologije

Poznata su dva principa na kojima radi kontinuirani ink jet: sa binarnim

otklonom i sa višestrukim otklonom.
Kod kontinuiranog ink jet-a sa binarnim otklonom za istiskivanje kapljica
tinte koristi se piezoelektrični efekt. Tinta prolazi kroz piezoelektrični kristal čije
visokofrekventno sažimanje uzrokuje razdvajanje mlaza tinte u kapljice koje se
kreću u dva smjera. U skladu sa binarnim ulaznim signalom ploča pod visokim
naponom (deflektor) skreće kapljice sa nabojem prema tiskovnoj podlozi, dok
kapljice bez naboja se kreću u odvod (guter). Ovakva tehnologija nije zabilježila
velik uspjeh upravo zbog kompleksnosti cijelog sustava nabijanja kapljica kao i
zbog činjenice da više od polovice istisnutih kapljica završi u guteru (žlijeb,
odvod).

Kod kontinuiranog ink jet-a sa višestrukom otklonom slikovni elementi se

stvaraju kontinuiranim mlazom na odgovarajućoj vertikalnoj poziciji dok se
ispisna glava miče po horizontali. U mlaznicu ulazi tekuća boja pod
kontroliranim pritiskom. Kontrolirani mlaz se pretvara u seriju individualnih

114
kapljica preko pulsirajućih kontrakcija i ekspanzija keramičkog elementa u
mlaznici. Putanja kapljica boje od mlaznice do medija za tisak kontrolirana je
elektrostatskim silama. Kontrolirani naponski impulsi daju svakoj kapljici naboj
željenog intenziteta. Elektrostatske sile otklanjaju kapljicu vertikalno za iznos
koji je proporcionalan njenom naboju. Kapljice bez naboja nisu otklonjene i
odlaze u gutter. Cijeli sustav se pomiče horizontalno po tiskovnoj podlozi.

Slika 14. Osnovni princip kontinuiranog INKJET-a

Drop on demand je način ispisa kod kojeg se istisnute kapljice generiraju u

ovisnostii u podudarnosti sa slikom tj. istisnut će se točno onoliko kapljica boje
koliko bude potrebno da se formira slika. Pisači koji rade na ovom principu
mogu biti: termalni, piezoelektrični i elektrostatski.

Kod termalne ink jet tehnologije kapljice boje nastaju djelovanjem

lokaliziranog, kratkog i preciznog pulsiranja toplinske energije. Osnovni dio
ovakvog sustava je kapilarni kanal s malim električnim otpornikom na zidu
kanala. Toplina koja nastaje kad električni signal prođe kroz otpornik uzrokuje
isparavanje boje i formiranje mjehurića pare. Rezultat je pritisak koji izaziva
izbacivanje kapljice kroz mlaznicu. Nakon toga mjehurić nestaje, tinta se hladi i
skuplja. Skupljanjem se stvara podtlak koji uvlači novu količinu tinte iz
spremnika. Ova tehnologija je poznata i kao bubble jet (eng. bubble - mjehurić).

115
 SLIKA 15. PRINCIP TERMALNOG INK JET-A

Piezo ink jet tehnologija formira kapljicu bojila deformacijom mlazne komore.
Aktiviranjem signala dobivenog iz računala piezo električni kristalić selektivno
mjenja volumen mlazne komore. Smanjenjem volumena u komori povećava se
pritisak koji rezultira izbacivanjem bojila kroz mlaznicu.

SLIKA 16. INK JET SUSTAV SA PIEZO KERAMIKOM

Kod elektrostatske tehnologije ispisa između mlaznice i površine koju treba

otisnuti postoji električno polje. Uključivanjem električnog polja mijenja se odnos
napetosti površine između tinte i mlaznice te dolazi do odvajanja jedne kapi
tinte koja odlazi prema suprotno nabijenoj tiskovnoj podlozi. [9-11]

116
Tinte za Ink Jet pisače

Tinta kao i papir ima veliku ulogu u postizanju što kvalitetnijeg ispisa, a u
ovisnosti o tipu pisača i kemijskom sastavu razlikujemo nekoliko osnovnih vrsta
tinte. Tinte za termičke pisače prvenstveno moraju biti termostabilne i hlapljive
što je manje moguće zbog toga jer je u procesu ispisivanja tinta podvrgnuta
zagrijavanju, pa postoji mogućnost da se promjene njena svojstva pod
utjecajem topline. Otisak se nakon izlaza iz pisača treba brzo osušiti, a suši se
penetracijom i hlapljenjem.
Korištenje manje kvalitetnih vrsta papira najčešće rezultira otiskom lošije
kvalitete zbog toga jer tinta penetrira u papir što može dovesti do širenja
kapljice što će nepovoljno utjecati na razlučivost otiska, a može dovesti i do
većeg izobličenja otiska. Kod pisača na bazi piezoelektrične tehnologije koriste
se tinte sa lakohlapljivim otapalom koje se suše hlapljenjem dok se vrlo malo
suše penetracijom u papir. Zbog toga je kod takvih pisača moguće koristiti papir
lošije kvalitete, koji može imati porozniju strukturu i unatoč tome dati
zadovoljavajuće rezultate.

Ink jet pisači danas uglavnom rade sa dvije vrste tinte – dye (na bazi bojila) i
pigmentirane tinte. ( na bazi pigmenata )
Temeljna razlika između ove dvije vrste tinte je ta što su dye tinte u potpunosti
topive u otapalu dok to nije slučaj kod pigmentiranih tinta kod kojih čak imamo i
zaostatke neotopljene tinte koji mogu ostati na površini papira.

Dye vrsta tinti je najuobičajenija i gotovo svaki korisnik ink jet tehnologije
susreo se s njima. Načinjene su uglavnom od bojila , deionizirane vode,
alkohola, koji ubrzava sušenje tinte (bojila se u potpunosti otapaju u otopini.)
Ova jednostavna, osnovna formula kazuje da su ove tinte jeftine, ali također
omogućavaju dobar otisak visoke rezolucije i širokog gamuta (raspona boja).
No, glavni nedostatak ovih tinti je upravo u samoj njihovoj osnovi - vodi, jer
otisci znaju biti natopljeni tintom i zbog toga se razlijevaju i daju lošu kvalitetu
otiska. Kako bi se rješio ovaj problem, dye tinte se rade s otapalima koji brzo
hlape ili se otisci izlažu sušenju toplim zrakom. Ostale metode uključuju izbor
materijala s posebnim statički nabijenim premazima. Ako je tinta nabijena
suprotno od naboja površine na koju se nanosi, površina privuče tintu i
zadržava ju na mjestu nanosa dok se otopina ne upije u površinu. Najpoznatiji
takav premaz je polivinil pirolidon.
Zbog navedenih svojstava ovaj tip tinti koristi se kad otpornost na vodu nije
uvjet, ali kad je bogatstvo dobivenih boja vrlo važno. Primjenjuju se za otisak
fotorealističnih portreta i svih vrsta postera za unutrašnju upotrebu.

Pigmentne disperzije (pigmentirane tinte) umjesto boje otopljene u vodi

sadrže mikroskopske čestice pigmenta raspršene u otopini. Rezultat ove

117
osnove pigmentnih disperzija je da je otisak s njima puno više vodootporan od
otiska dye tintama. Pigmentne disperzije imaju i svojih nedostataka - crna
disperzija uglavnom u tisku daje vrlo tamnu ugljenu boju i samo uistinu dobre
disperzije mogu dati prave crne tonove. Također, vrlo je važno da čestice
pigmenta budu 200 nm ili manje. Postojanje većih čestica od ovih u disperziji
može dovesti do začepljenja mlaznica, lošeg nanosa disperzije na površinu na
koju se tiska i oštećenja samog ink jet uređaja.

Proizvodnja pigmentiranih disperzija odvija se u dvije faze. Najprije se

nakupine pigmenta razbijaju u pojedinačne čestice koristeći mehaničku
mješalicu. Ove čestice se zatim usitnjavaju kako bi se smanjila njihova veličina i
kao bi se razbile čvrsto vezane nakupine. Zatim se sitne čestice pigmenta
raspršuju u odgovarajućoj otopini. Vrlo je važno da načinjena otopina zadrži
svoju stabilnost u dužim vremenskim razdobljima. Zato je otisak pigmentiranim
disperzijama skuplji od ostalih ink jet tinti, a ova tehnologija se koristi kad je kod
otisnutog proizvoda vrlo važna otpornost na vodu, a gamut nije prioritet.???

16. METALNI PIGMENTI (BRONZE)

Bronce su po sastavu metalne boje u prahu, a sastoje se od praha kovina ili

njihovih legura.

Bronce koje se najviše koriste:

1. Zlatne bronce, sastoje se od čistog bakra ili legura bakra i cinka. i nikla

2. Srebrene bronce, sastoje se od aluminija

3. Patentne bronce, sastoje se od bazičnog praha koji je obojen organskim

bojama.

4. Oksidne bronce, sastoje se od oksidiranih metala ili njihove oksidne legure u

prahu.

Bronce se proizvode iz malih tankih metalnih pločica. Za neke vrste bronca

obrađivanje se nastavlja procesom bojenja, oksidacije ili poliranja metalnog
"praha".

Pokrivna moč bronci je vrlo dobra, a ovisna je o finoći čestica. Brončane boje
su otporne prema svjetlu, dok su prema atmosferilijama uglavnom nepostojane.
Na zraku lako oksidiraju, ostaju bez sjaja i tamne. Bronce dobro podnose sve
vrste pigmenata.

Nepostojane su prema lužinama i kiselinama pa se moraju umiješavati sa

neutralnim vezivima. Bronce nisu otporne prema višim temperaturama, zlatne
postaju crvenkaste a srebrne pozelene.

118
 Brončani prašci sastoje se iz djelića metala koji mogu biti u formi listića ili
plosnatih granula. Prašci u obliku listića su osobito povoljni jer minimalna težina
metala pokriva maksimalnu površinu a čestice daju bolji sjaj i odbljesak.

U procesu tiska pri tisku bronca preporuča se da se za transport i nanos

bronce na tiskovnu formu koriste srednje tvrdi valjci "razribači" sa njihovim
minimalnim brojem. Pritisak tiskovne forme na tiskovnu podlogu mora biti što
manji dok dotok boje mora biti što veći.

17. TERMO BOJE

Na grafičkim proizvodime kao što su etikete za pivo, razne složive kutije i

slično a koji su izloženi promjenama temperature sve više susrečemo
dizajnirane grafičke elemente koji su otisnuti termo bojom. Termo boja reagira
na određene promjene temperature i stom promjenom mijenja boju otisnutog
obično prividno nevidljivog tona. Ton tih boja zavisno o trenutnoj temperaturi
varira od plavog do crvenog. Boje su sastavljene od pigmenata koji postižu
odgovarajuči intenzitet plavog kod 8–12 stupnjeva C (tempertura piva).

Ove boje dolaze na tržište pripremljene za tisak u offset tehnici I to u dvije

varijante.

1.Termoplava odnosno crvena vodootporna boja za tisak klasičnim offset

bojama.

2. Termoplava odnosno crvena za tisak UV bojama

Za postizanje optimalnih rezultata u procesu tiska, (nanos boje i paser) kod

primjene ovih boja treba voditi računa o tome da su one kod sobne temperature
optički neaktivne, nevidljive. Da bi otisak postao vidljiv kao pomoćno sredstvo
koristi se sprej za hlađenje. Pozadina odnosno podloga na koju se tiska termo
boja, mora biti neutralno bijela, što je uvjet za postizanje zadovoljavajućeg
kontrasta. Preko ovih boja može se nanositi lak, one nisu toksićne što znaći da
se mogu koristiti kod izrade svih vrsta ambalaže ili za posebne dizajnerske
efekte.

Razvoj grafičke tehnologije sve je brži, a s njim su i veći zahtjevi na kvalitetu

grafičkih proizvoda. Brzine otiskivanja su veće, otiskivanje je preciznije,
pojavljuju se nove tehnike sušenja otisaka, a posebna pažnja se poklanja
ekološkim aspektima proizvodnje.
Proizvođači boja moraju novim, suvremenim formulacijama pratiti razvoj
grafičke tehnologije, kako bi zadovoljili sve zahtjevnije standarde kvalitete
grafičkih proizvoda. To je razlog da dizajneri a i svi ostali sudionici u izradi
grafičkog proizvoda stalno prate novosti u proizvodnji tiskarskih boja .

119
Konvecionalne tiskarske boje sastoje se od pigmenta ili bojila i veziva, te
različitih dodataka.

Pigmenti i bojila su krute kemijske čiste tvari koje daju obojenje tiskarskim
bojama, a dispergiraju se ili otapaju u vezivima boja. Moraju se lako dispergirati
u vezivu, biti stabilni u boji tijekom skladištenja, te biti pogodni za konačnu
uporabu.

Vezivo tiskarske boje je tekuća smjesa u kojoj se dispergira pigment, a otapa

bojilo.
Vezivo daje tiskarskoj boji reološka svojstva, sušiva svojstva i pogodnost za
tisak.
Izbor veziva, uglavnom, definira pogodnost boje za tisak na arke ili iz role.

Vezivo nosi pogment i/ili bojilo kroz sustav za bojenje tiskarskog stroja,
osigurava prijenos boje na tiskovnu formu i na kraju tijekom sušenja veže boju
odnosno otisak na tiskovnu podlogu.

Sušenje boje na tiskovnoj podlozi popraćeno je fizikalnim i kemijskim procesima

koji ovise o svojstvima veziva, ali i tiskovne podloge. Kako bi postigli određenu
sušivost vezivu treba dodati odgovarajuće sušilo. Potrebna konzistencija,
viskozitet i ljepljivost postiže se dodavanjem odgovarajućeg otapala ili
razrjeđivača i različitih dodataka.

Smole/polimeri u sklopu veziva tiskarskih boja osiguravaju ljepljivost boji te

čvrstoću, fleksibilnost i sjaj suhog otiska.

Otapala otapaju smole tiskarskih boja i zadržavaju ih u stabilnoj otopini tijekom

proizvodnje, skladištenja i tiska sve do trenutka sušenja otiska kada je poželjno
da što prije ispare.

Aditivi dodani u optimalnoj količini uspješno uklanjaju nepoželjne pojave u tisku.

Boje za duboki tisak (bakrotisak) su rijetke - fluidne boje male viskoznosti.

Rijetke boje čija se viskoznost mora podesiti prema stroju na kojem će se
koristiti. Boje u prodaju dolaze gušće i prema specifičnostima stroja, tiskovne
podloge, brzine rada i klimatskih uvjeta se manje ili više razrijeđuju.
Boje za bakrotisak (glavni predstavnik dubokog tiska) su prvenstveno boje
koje se suše hlapljenjem. To su boje male viskoznosti temeljene prvenstveno
na organskim pigmentima .i umjetnim (sintetičkim) smolama kao vezivima uz
toluen, benzin, ili etilacetat i alkohol kao otapala.

120
Od svih tehnika tiska sitotisak rabi najširu paletu boja, a izbor i priprema ovise o
tiskovnoj podlozi i situ (tiskovnoj formi). U osnovi se dijele na boje za upojne i
neupojne tiskovne podloge. Boje za sitotisak se suše isparavanjem, a s
obzirom na debele nanose boje na tiskovnu podlogu, otisci se suše polako, što
je poseban problem sitotiska.

Visoki tisak koristi boje relativno velike viskoznosti, a najčešće su to boje koje
suše oksipolimerizacijom. Zahtjevi za ove boje su nešto manji od zahtjeva koji
se postavljaju na boje za indirektni plošni tisak.

Klasična boja za fleksotisak dobivala se iz anilina. Time se dobivala prava

otopina koja daje obojenje vrlo male viskoznosti. Danas se sve više rabe
pigmentne boje s otapalima slična onima u bakrotisku, čija viskoznost i dalje
ostaje mala, ali se na otisku postižu veće gustoće obojenja.

Boje za offsetni tisak predstavljaju najsloženiji sistem garfičkih boja. Boje su po

konzistenciji vrlo viskozne i pastozne. Ove boje moraju imati veliku ljepljivost, ali
istovremeno moraju biti kratke.

Bojila za elektrofotografiju (laserski tisak) bitno ovise o izvedbi tiskarskog stroja,

a uobičajeno je govoriti o tonerima koji se dijele na suhe odnosno praškaste
(jednokomponentne i dvokomponentne) i tekuće.
Dvokomponentni praškasti toneri sastavljeni su od nosača npr. željeznog
praha, tonera koji sadrži tvar za obojenje (kolorant) i taljive smole (polimera).
U jednokomponentnim tonerima magnetska tvar npr. željezni oksid je istodobno
nosač i tvar za obojenje (kolorant). Željezni oksid je dispergiran u taljivoj smoli
(polimeru).
Tekući toneri sastavljeni su od čestica čađe sa smolom (polimerom) i dodataka.

Bojila za ink jet tisak su molekularne disperzije bojila u vodi ili organskom
otapalu, osim crne boje koja se temelji na klasičnom crnom pigmentu - čađi.
Bojila trebaju biti male viskoznosti, velike tečljivosti te koliko je moguće dobre
sušivosti, stabilnosti i adhezije. Površinska napetost i vodljivost su također vrlo
važna svojstva jer o njima ovisi oblikovanje i raspodjela kapljica u ink jet tisku.

121
LITERATURA

1. F. Mesaroš - Grafička enciklopedija, Tehnička knjiga, Zagreb 1971

2. Z. Bačić - Grafičke Boje, Viša grafička škola, Zagreb, 1971

3. M. Plazibat - Papir i grafičke boje, Grafička škola, Zagreb, 1980

4. Nelson R. Eldred and T. Scarlett - What the Printer Should Know About Ink,
GAFT, Pitsburgh, 1990

5. S. Bolanča - Glavne tehnike tiska, Acta Grafika, Zagreb, 1997

6. N. Tanhofer , O boji Novi Liber, Zagreb, 2000

7. H. Kipphan, Handbooh of Print Media, Springer – Verlag Berlin, Hidelberg,

2001

8. Printer - Specijalizirani časopis za printere broj: 1/2000, 2/2000, 6/2002

9. The PRINTING INK MANUAL Edited by R.H.Leach and R.J.Pierce fifth

edition 1993.

122