Professional Documents
Culture Documents
Wiliam Dil
KAMELEON
PROLOG
Još je bio mrak kad se Marža probudio — bilo je to u onu posljednju minutu
ili dvije prije svitanja kad je sunce još uvijek zarobljeno iza zvonika u Veneciji i
kad se prvi zakrvavljeni prsti dana provlače između građevina posežući preko
lagune prema njima. Žena mu je ležala kraj njega, usnula na svojoj strani, dok joj
se plameno crvena kosa širila poput lepeze po žutoj satenskoj jastučnici; nekoliko
minuta, očiju napola otvorenih, divio joj se tako usnuloj.
Hej, Marža, ti sretni jebivjetru, pomislio je. Imaš sve i ovaj put sve štima.
Ovo je dobro razdoblje za tebe, najsretnije doba tvojeg života.
Oči su mu uhvatile odbljesak svilene spavaćice, polegle po podu, kamo ju je
noćas bacila; nasmijao se sasvim tiho u sebi. Bili su u braku već deset godina, a još
ga je i sad iznenađivala i veselila svojom bestidnošću u krevetu. Milena de la
Rovere, orkanska glumica, crvenoglava tigrica koja je zavrtjela mozgom svim
režiserima Evrope i Hollywooda, no koja je još uvijek s njim, nakon deset godina, i
još uvijek izvor napasti, još uvijek njegova ljubavnica.
Gledajući u izderanu spavaćicu prisjećao se kako je klečala nad njim u
krevetu, urličući neobuzdano, iz punih pluća, sve engleske »prlijavštine« kojima ju
je naučio, i zatim otkopčavajući poput konca tanke vrpce na ramenima svlačila
svilenu spavaćicu boje šampanjca do boli polagano preko svojih grudiju sve dok ih
više nije mogla zadržavati i dok nisu izletjele oslobođene, s bradavicama punim
krvi i očekivanja dok ga je nastavljala dražiti, strpljivo migoljeći iz odjeće i
pustivši da joj padne oko koljena, oslobodila jednu nogu i objašila ga njome da bi
potom oslobodila i drugu razderavši spavaćicu i bacivši je nemarno preko sobe.
— Tri stotine tisuća lira — uzviknuo je smijući se — a ona postupa s njom
kao da je ručnik iz Holiday Inna!
— U govna i Holiday Inn — odviknula mu je i također prasnula u smijeh.
Tada se nagnula nad Maržu, uzela mu jednu od bradavica među zube i počela je
vrlo polako okretati; osjetio je kako bubri u njenim ustima prije no što ju je počela
sisati — nakon toga ga je pogledala.
— Va bene? — upitala je zločesto.
— Molto bene...
Polako je proslijedila jezikom od bradavice pa sve dolje do pupka, opisujući
u njemu krug.
— E permesso.. ?
Bio je to šapat, i ona se koncentrirala na njegov trbuh čekajući odgovor.
Marža je prostenjao i zatim rekao, gotovo jednako tiho:
— Naprijed.
Ležao je na leđima i dugo joj se smješkao, osjećajući vrške njezinih noktiju
kako mu, nježni poput leptirovih krila, lupkaju po trbuhu. I tada jezik, jednako
rasplinut, više naslućen no oćućen. To je bilo nešto za njega. Bilo je to nešto čime
je voljela početi stvari. Tada su joj usne strugnule preko vrška njegova uda i on se
uzdigao prema njoj; ona ga je obuhvatila i počela brujati, dubokim jednoličnim
tonom, i Marža je osjetio kako je izgubio tlo pod nogama. Činilo se da je svugdje.
Jezikom, prstima, usnama. Počeo se gibati u ritmu s njom, odgovarajući gotovo
automatski na njenu erotsku uvertiru. Mogao je osjetiti srce kako mu kuca u grlu.
Potražio je prstima njenu kosu, na što je ona počela pomicati glavu mumljajući sve
jače; mogao je osjetiti duboko brujanje njena grla kako vibrira u njemu dok postaje
sve tvrđi i tvrđi.
— »II tempo si e jermato per me«. — Mala smrt — huknuo je. — Za me se
vrijeme zaustavilo.
— Vrijeme ne postoji — odgovorila je, prigušena.
Nakon toga više nije bilo priče, i napokon, kad je osjetio da je na granici
eksplozije, kliznuo je dolje povlačeći je istovremeno naviše prema sebi, povukao
ruku lagano preko njenog trbuha, osjetio njezino runo i stisnuo ga između dva
prsta, počeo vrtjeti ruku u sporim krugovima dok ga je ona još uvijek milovala,
privlačeći ga sve bliže sebi sve dok nije osjetio kako ga je zalila njena vatra. Njene
su ga ruke obujmile iza leđa i stegle ga, i tada je on počeo pjevušiti, ponovno i
ponovno, nalazeći se na samom rubu, osjećajući kako eksplodira u njoj: —
Predajem se ... predajem ... predajem... — I napokon: — Ljubim te.
Kada su se uzeli, međunarodni su im tračerski krugovi prorekli nekoliko
mjeseci, u najbolju ruku godinu dana. Ona je tada imala dvadeset godina i bila
jedna od najblistavijih talijanskih filmskih zvijezda još od svoje sedamnaeste.
Marži je bilo trideset osam i vraćao se iz ništavila. Upravo je dobio treću trku u
slijedu nakon što je bio otpisan kao škart od većine sportskih pera i sponzora u toj
vrsti posla. Tri su ga godine smatrali povučenim iz opticaja, propalim slučajem u
trideset petoj.
Tada se kod njega pojavio Noviliano, veliki tata automobilske industrije, i
ponudio mu da počne sve ispočetka. Nova kola, eksperimentalna, temperamentna,
no do ludila brza i stabilna. — Za njih treba čovjek s iskustvom — rekao mu je
Noviliano. — Ne mogu takav stroj povjeriti žutokljuncu.
Bio je to početak jedne od najuspješnijih veza u povijesti automobilskih trka.
Noviliano i Marža i Aquila 333, revolucionarni automobil sa zagrijanim spoilerima
na repu karoserije koji su trebali »zakuhati zrak« i tako stvoriti stabilnost,
odrezanom zadnjicom i jedinstvenim sistemom alkoholne mlazne injekcije, koja je
automobilu dala osamdeset kilometara prednosti u akcionom radijusu pred svime
što se kotrljao stazom, i smanjila tako broj zaustavljanja za najmanje trećinu.
Bila je to zvjerčica, neka o tome ne bude nikakve sumnje, i Marža ju je
vozio kao da je srašten s karoserijom. Ništa ga nije moglo smesti; bio je apsolutno
neustrašiv, čovjek koji je prezirao smrt. Jednom je rekao u nekakvom intervjuu: —
Vidio sam smrt, dva ili tri puta, kako sjedi na ogradi i maše mi. Rek'o sam joj:
»Jebi se, curo, još ne. Nećeš dobiti Maržu ovaj put.« Mislim, tko se boji smrti,
neka bude blagajnik. Ova igra nije za njega.
Kad ju je sreo, još je bio u svom drugom usponu, no govorilo se da će
odustati ili umrijeti u roku od godine dana, a osim toga, njoj je bilo svega dvadeset,
i kako se mogao nadati da bi je mogao zadržati kad je sve muško, od puberteta do
staračkog doma, žudjelo za njom?
Marža i Aquila 333 stvarali su povijest automobilskih trka — kola su bila
sjeme iz kojeg će niknuti jedan od najuzbudljivijih automobilskih pothvata novoga
doba.
Što se brže uspinjala njezina zvijezda to je on brže vozio. Za svaki filmski
hit što bi ga ona stvorila, on bi osvajao novu kariranu zastavu. Nije bilo suparništva
među njima. On se radovao njezinom uspjehu a ona je u Marži vidjela ono što je
malo kome bilo ikad dopušteno vidjeti: šampiona u svakom smislu, koji ju je volio
i poštovao i ponašao se prema njoj kao prijatelju i ljubavnici, ne kao filmskoj
zvijezdi. Druge je uznemiravala njezina ljepota i njen uspjeh. »Uznemirenost« je
bila riječ koju nije poznavao. Nije bila dio njegova rječnika. Za Maržu,
uznemirenost je bila nešto o čemu se nije moglo ni misliti.
I ona ga je obožavala zbog toga.
Vozio je zastrašujućom vještinom, kao opsjednut čovjek, i to je trajalo sve
dok ga Milena napokon nije zamolila da napusti posao. Bio je bogatiji no što je
ikada mogao sanjati. Nije se više trebao ni na čemu dokazivati. A osim toga,
Noviliano ga je želio dobiti za rad na novoj zamisli, novom automobilu koji bi
imao brzinu i ljupkost, koji bi vozio poput šampiona zahvaljujući znamenitom
stroju s mlaznom injekcijom, stroju sposobnom da s istom količinom goriva prođe
trostruku kilometražu. Ne bi to bila trkaća kola već automobil za ulicu, no u koji bi
bila ugrađena sva komercijalno praktična dostignuća bolida. Maran je posao bio da
ga isprobava i isprobava i isprobava sve dok se ne postigne savršenstvo.
Automobil se trebao zvati Aquila Milena zbog toga što ima, kao što reče
Profesor — veliki Di Fiere, njegov konstruktor — sve odlike rijetke i lijepe žene.
To je bila i počast za Maržu — nazvati automobil imenog onoga što mu je bilo
najdraže u životu. I kakav je to automobil bio — on je naprosto mogao
revolucionirati industriju. Sam patent injekcijskog sistema mogao je od njih
načiniti mnogostruke milijunaše.
I tako je napustio trke. A ona je napustila glumu. Pronašao je savršeno
mjesto za njihov novi dom, brežuljak izvan Malcontente, na rubu Lagune Venete, s
kojeg se pružao pogled na njenu ljubljenu Veneciju; tu je za nju izgradio grčku
vilu, svega tridesetak kilometara udaljenu od tvornice u Padovi.
Okrenuvši glavu, pogledao je kroz nadsvođeni portal, preko terase i preko
lagune, prema Veneciji, promatrajući kako sunce proviruje iza zvonika i polako
natapa sobu prozračnim crvenim sjajem. Za njega je to bio najljepši dio dana.
Oduvijek. Osjećao se dobro. Danas će biti savršen dan da se provjeri Milena. Kad
sve bude gotovo, odvesti će njenu imenjakinju u Monte Carlo na Staru godinu.
Početno testiranje bit će njegov prvi novogodišnji dar samome sebi.
Pokrenula se kraj njega, prevrnuvši se na leđa; satenski je pokrivač skliznuo
i sad je ležala pred njim, usnula i naga. Bio je zadivljen njenim tijelom, kao što je
uvijek bio, ponovno je za njim žudio, no zora definitivno nije njezin dio dana.
Studeni zapuh prostrujao je kroz vrata, zanjihavši usporeno čipkaste zavjese —
činilo se kao da su pod vodom. Nježno je ponovno navukao pokrivač na nju da se
ne bi prehladila.
Darovala mu je deset godina, i u njima nije bilo trenutka zbog kojeg bi žalio.
— Grade — rekao je meko. — Tante grazie.
Nagnuo se nad nju i poljubio je nježno u obraz, i tada, pogledavši još
jednom blještavo nicanje sunca, krenuo se istuširati i odjenuti. No prije no što je
otišao, vratio se, nagnuo se i poljubio je još jednom u obraz, na što je ona otvorila
jedno oko, nasmiješila se i rekla, svojini nesavršenim engleskim: — Ne vozi
prebrazo.
II
III
Kad se Marža pojavio, ured je bio prazan. Tek je prošlo sedam, a osoblje
obično ne dolazi prije osam. Skuhao je kavu i provjerio kakvo će biti vrijeme.
Potom je otišao u svoje prostorije i preobukao se u trkačko odijelo: dugačke
pamučne gaće, vatrootporni kombinezon s crvenom prugom niz jedan rukav i
blistavo crvenim brojem na leđima te naljepnicom Aquile na srcu s jednom
jedinom riječju — »UNO« — ispod nje; debele bijele čarape i Adidasove trkaće
tenisice. Ugurao je par vozačkih rukavica od svinjske kože u džep nad koljenom
kombinezona. Kad je bio gotov pošao je hodnikom iz svojih prostorija do privatnih
vratiju garaže i ušao.
Na Maržu je taj miris djelovao afrodizijački. Ne smrad benzina i alkohola i
strojnog ulja, već ono što oni predstavljaju; stajao je tako u mraku minutu ili dvije,
dok su mu misli otklizile u prošlost. Bilo je mnogo velikih dana u njegovu životu, i
on je njušio u zraku da će današnji sigurno biti jedan od njih. Napokon je upalio
svjetla.
Automobil je ležao sam u sredini garaže. Bio je bez mrlje, uglačan kao
zrcalo i apsolutno zgromljujući, nisko polegla limuzina, remek-djelo stila,
aerodinamičko čudo, sa zašiljenim i rebrastim poklopcem motora, s krovom
gurnutim prema natrag kako bi se izbjeglo ono što je Di Fiere zvao aspetto di carro
funebre, izgled pogrebnih kola, i linijama koje su blago tekle prema natrag, od
prednjih blatobrana do stražnjeg dijela u stilu Ferrarija. Di Fiere tu nije ništa
pokušao usavršiti. — Savršenstvo se ne usavršava — govorio bi. — Savršenstvo se
prihvaća.
Instrumentalna ploča bila je ispunjena elektronskim spravicama od vratiju do
vratiju. To će biti Di Fierijev posao — vrtjeti različitu kontrolu dugmad kako bi
zrcalni kompjuter u kontrolnom tornju mogao imati trenutačni ispis automobilovih
performansi, koje će se odmah potom ispisivati na papirnatu vrpcu.
Blistao je kao dragulj, čak i pod fluorescentnim svjetlom; cjelina je njegove
površine crne poput ugljena bila narušena tek dvama uskim, blistavo crvenim
trkačkim potezima što su klizili s obadvije strane — bilo je to zato što su to bile
Marzine boje i zato što će taj automobil jednoga dana biti njegov, i zato što će on
biti taj koji će jednoga dana reći »Spreman je«, nakon čega će ga izbaciti na tržište
i otkriti kako su dobro obavili posao.
Marža je polako zaokružio oko kola, pogladio ih po krovu, potapšao ih
prijateljski i prošaptao:
— Va bene, signora, siamo soli — lei, io e U Professore. Faciamogli vedere
guelche cosa! — U redu, gospođo, sad smo sami — vi, ja i Profesor. Pokazat ćemo
mi njima!
Izišao je u oštar, čist i prohladan jutarnji zrak. Osjetio je samo dašak vjetra i
to mu se dopalo. Za sat ili dva neće ga uopće biti. Uvjeti su savršeni. Protrljao je
ruke i zatim obavio nešto što je već postao ritual. Propješačio je stazu, kao što ju je
propješačio u Le Mansu i Raintreeu i Monzi prije svake trke, tražeći pukotine u
kolniku, kliska mjesta, skupljajući šljunčiće i grane i bacajući ih preko unutrašnjeg
zida. Deset kilometara šetnje oduzelo bi mu obično oko jedan sat. Marža nije volio
iznenađenja.
Signora Forti, Falmouthova privremena gazdarica, probudila ga je u sedam
sati s kavom i pecivom — bilo je to najmanje što je mogla učiniti za ono što je
plaćao.
— Grazie. Scusi, non sono vestito — rekao je ispričavajući se što nije
odjeven. Vrata je odškrinuo taman toliko da može uzeti pladanj.
Navukao je hlače i majicu kratkih rukava, izvadio teleskop i pušku iz ormara
i postavio ih na oznake, napravljene ljepljivom vrpcom, na dasci mansardnog
prozora. Kraj teleskopa je ostavio blok milimetarskog papira i mali džepni
kalkulator. Već je izračunao i uprogramirao udaljenost između dviju oznaka na
povratnoj putanji staze, tamo negdje gdje je ulazila u dalju petlju. Dovoljno je bilo
pritisnuti dugme u trenutku kad automobil prijeđe prvu oznaku i učiniti to ponovno
kad prijeđe drugu, da bi kalkulator izbacio točnu brzinu. Bude li automobil prešao
brzinu od sto pedeset kilometara na sat a da se ništa ne dogodi, morati će pripucati.
Srknuo je malo kave pa igrajući se oslobodio vijak na stalku puške i nanišanio
preko nje.
Prebacio se na teleskop i zumirao ga do pune snage: ugledao je poznati crni
kombinezon sa crvenom mrljom na rukavu. Mogao je čak pročitati riječ ispod
Aquiline značke: »UNO«.
I lice — to tamnoputo, izražajno lice s granitno tvrdom vilicom i
neposlušnim busenom crne kose — Marža!
Prema posljednjim informacijama, Marža bi trebao biti sa ženom u Monte
Carlu sve do iza Nove godine. Prvih nekoliko testova trebali su provesti pomoćni
vozači. Falmouthova se ruka lagano zatresla kad je shvatio da će ubiti Maržu —
idola sviju žena/heroja mladih sanjalica, fantaziju svakog čovjeka u Italiji. Marža
je bio nacionalni heroj — ne, bio je internacionalni heroj. Jednog će dana njegovi
kipovi biti po gradskim trgovima. Gdje god došao, mase su se skupljale da ga vide,
dodirnu, da skandiraju: — Marža, Uno... Marža, Uno.
Tako se nismo pogodili. Tako se sasvim sigurno nismo pogodili.
Što je ono Jack Hawkins neprestano ponavljao u »Mostu na rijeci Kwai?«
»Uvijek postoji neočekivano.«
Kriste, to je pouka! Nakon dvadeset godina u tom poslu morao je znati da
sve ide i suviše glatko. U svakom slučaju, u automobil je uprogramirao njegovo
uništenje, i to je u trideset govana to. No ako C-4 zakaže, i ako bude morao
pripucati, bit će to nešto sasvim drugo. Već je to samo po sebi žilava meta, a sa
Maržom za volanom...
Pripalio je cigaretu promatrajući kako kralj trka žurno grabi okolo dugačkom
stazom. Kad je Marža završio i vratio se u tvornicu, Falmouth je razložio pušku.
To je to. Ako bombe zakažu, Marža će se naprosto odšetati.
Do đavola, Marža je bio jedan od njegovih heroja, za ime boga. Neće ga
ubiti puškom. U stvari, nakon dvadeset godina u poslu ponadao se da će jednom,
bar jednom, omanuti.
IV
VI
Falmouth se nije opustio sve dok vlak nije izišao iz Verone i prevalio dobar
dio puta na sjever prema Alpama.
Srce mu je tuklo po rebrima a košulja bila mokra od znoja u trenutku kad je
našao svoj odjeljak i smjestio se u njemu. Uvalio se u naslonjač, zatvorio oči
mumljajući u sebi usporeni slijed događaja. Prešao je u mislima čitavu listu,
provjeravajući je li sve prošlo u redu.
Bio je siguran da ga nitko nije vidio kako napušta kuću. Vožnja do Verone
prošla je glatko; nije čak ni vidio nikakva policajca. Parkirao je kola i ubacio
kovčeg u pretinac, iz kojega ga je, kako je pretpostavljao, već netko izvadio.
Pogledao je na sat. Nek me đavo nosi, dosad je netko u Veroni već vjerojatno
počeo taliti cijev.
Osjetio je kako se vlak pokrenuo pod njim. Čim je izašao iz stanice, otišao je
u kupaonicu, skinuo periku, počešljao svoju crvenu kosu i obrijao brkove. Potom je
spalio vlasulju, vozačku dozvolu i pasoš izdan na ime Harryja Spettra i za svime
povukao vodu. U trenutku kad je kondukter pokucao na vrata, on je ponovno bio
Anthony Falmouth.
Kartodrapac, niski trbušasti čepac šezdesetih godina i vodenastih očiju, uze
mu dokumente.
— Vi ste inglese? — upita prigušenim, tremolirajućim glasom.
— Si — odgovori Falmouth.
— A jeste li čuli za tragičnu novost?
Nije želio čuti. Šutke je odmahnuo glavom.
— Marža je mrtav. Naš veliki šampion. Najveći sportaš Italije iza
Novalarija. Numero Uno e morto.
Studen se uspela Falmouthovim leđima. Odgovorio je:
— Jako mi je žao. — I tada, počekavši trenutak, dodao: — A kako je umro?
Kondukter mu je izbušio nekoliko rupica na karti i zatim rekao, upravo
ponosno:
— U automobilu, naravno — i produžio dalje.
Nakon što je kondukter otišao, Falmouth se naprosto razlio. Sve je iz njega
izašlo i najednom je bio ispran i svladan tjeskobom; osjetio je kako ga počinju peći
suze u kutovima očiju.
***
VII
VIII
IX
KNJIGA DRUGA
II
III
IV
Izašlo je. Borit će se. Intervju Gunnove dopuštao je malo sumnje o tome.
Caldwell je zurio kroz prozor svog ureda, svijetle, vedre sobe, sa zidovima
pokrivenim apstraktnim slikama, i promatrao osmerce, trideset katova niže i pola
milje dalje, kako klize preko pitomog Charles Rivera; misli su mu odlutale u
prošlost, do onog slavnog dana kad je pomogao izveslati jednu neočekivanu
pobjedu Harvarda nad Valeom. No san je prošao brzo, i on je skinuo kaputić,
razvezao kravatu i umorno se popeo uz željezne kružne stepenice što su vodile do
kat višeg penthousea, stana na vrhu nebodera.
Napisat će izjavu i ispričati čitavu priču vlastitim riječima. Već je danima
piše i prerađuje u glavi. Sve su optužbe bile lažne, no ako istražitelji zakopaju malo
dublje, naći će tu i drugih stvari.
Penthouse je bio mnogo topliji od Caldwellova ureda. Dvije spavaonice,
dvije kupaonice, mala kuhinja i velika dnevna soba, s prozorima od poda do stropa
koji su mu otvarali slobodni pogled na sjever, istok i jug. Apartman je dekorirala
Tessie Caldwell, koja je dobro poznavala ukus svoga muža. Namještaj je bio
strogo antikan a zavjese žute i bijele. Obilje biljaka, a nasuprot vratima spavaonice
visjela je jedina slika u sobi, dva metra visoki Jackson Pollock, s omamljujućim
bojama medu kojima je dominirala žuta. Pisaći stol još iz vremena Daniela
Webstera stajao je do pokretnih staklenih vrata što su vodila na balkon koji je
opasivao čitavu zgradu.
Caldwell je bio toliko zadubljen u duboki unutrašnji sukob da nije ni opazio
posjetioce prije no što je stariji od njih progovorio:
— Hej, Johnny, zadao si nam brige.
Glas je bio blag, obojen Jugom, ali ne s Juga; bio je to glas za koji je
Caldwell znao da može u jednom trenutku biti ohrabrujući a već u idućem
patronizirajući. Pripadao je senatoru Lyleu Damerestu, nalik kakvom djedu sa
sijedom kosom što pada preko ovratnika sakoa od tweeda, s leptir-mašnom i
čvornatim štapom kojim je pomagao šepavoj nozi, posljedici laganog i od javnosti
prikrivenog srčanog udara. Bio je to stariji senator iz Virginije i jedan od kon-
gresmena vodećih u dugovječnosti. Već je trideset jednu godinu predstavljao svoju
državu. Bio je član dva kabineta, šef odbora za regrutaciju, a u kuloarima snažniji
od i jednog živog člana zakonodavnih domova. U glavnini su se pitanjima s njim
savjetovali demokrati kao i republikanci. Nitko, čak ni Predsjednik, ne bi se usudio
prezreti Dameresta.
Čovjek koji je bio s njim bio je praktički neopisiv: srednje visine, srednje
konstitucije, plav, s vojnički kratko podšišanom kosom, tamno sivim odijelom i
bez ikakvih osobenih znakova. U jednoj je ruci držao torbu za spise s patent-
zatvaračem.
— Ne trebaš brinuti. Poslužili smo se privatnim dizalom. Nitko nije vidio da
smo došli — rekao je senator.
— Što do đavola radite ovdje? — upitao je Caldwell.
— Bio sam tri koraka odavde. Netko je čuo da si izronio i nazvao me.
— Ne to, mislim, što radite vi Bostonu?
— Ovdje sam zadnja dva dana. Strogo pov., kod prijatelja. Brinuli smo se za
tebe.
— Tako vi velite. I koji ste to »vi«? A tko ste vi? — Okrenuo se neopisivom
čovjeku.
— To je Ralph Simpson. Federalni šerif.
— Drago mi je — rekao je Simpson. Caldwell mu je kimnuo.
— Donio je poziv za sud — nastavio je Damerest.
— Kakav poziv?
— Pozvan si da dođeš na ispitivanje. Za sada bez optužbe. Ako ih bude, bit
će od Federalnog. Povreda vladinih financijskih statuta. Evo što ti velim, dečko, to
se dade izbjeći.
— Zaista?
— Svi su tvoji prijatelji uz tebe, Johnny. Govorio sam s momcima u
financijskom komitetu i tu s federalnim sucem. Mislim da ovako treba s tim, sudac
će preporučiti da čitavu stvar istraži parlamentarna komisija. Čitava će stvar
izvjetriti. Treba samo sada pregristi govno. — Starac se nasmiješio, no njegove su
se hladne oči suzile.
— Ne mislim tako — rekao je Caldwell.
— Da? A zašto ne?
— Ne želim biti žrtveno janje.
— To je tebi »žrtveno janje«!
— Tako izgleda.
Damerest je stajao s rukama zabijenim duboko u džepove hlača, s ramenima
podignutim do ušiju, blago nagnut prema Caldwellu, kao da se sprema nešto
istaknuti pred senatskom komisijom. — Sranje, sinko, ti si samo prišao s krive
strane starim prdonjama iz Wall Streeta. Možemo im zagladiti perje.
— Šaljite ih u materinu. Napenalili su se na First Common otkad moj djed
vodi predstavu.
— Znam, sinko. Tvoj otac i ja išli smo zajedno u školu. On je platio ceh za
moju prvu kampanju. Ne bih skupio šaku prosa bez njega.
Caldwell je čuo te priče mnogo puta još otkad je bio dijete. — Govna su
progonila njega, sad progone mene. Uz to, nisam se uvijek ni slagao sa starim, i to
je poznato. Osim toga neću da me itko i u šta gura, i to upravo sada. Nitko si od
nas to ne može dopustiti.
Stari se senator nasmiješio svojim toplim, očinskim smiješkom što je
prikrivao srce lešinara. Caldwell ga je vidio više no jednom kako se s tim
smiješkom izvukao iz guste situacije. Sada ga stari jebivjetar upotrebljava na
njemu.
— Samo polako — rekao je senator tiho. — Na trenutak su ti vratima
prikliještili jaja.
— Govnarija. Zašto se to dogodilo?
— To sam ja zakuhao.
— Ništa ti nisi zakuhao, Lyle. Ništa tako krupno.
— A što da velim? — Starac je izvadio šareni svileni rubac i obrisao čelo.
— Blagi bože, što je vruće. Uvijek tako griješ?
— Posluga to radi — odgovorio je Caldwell. Gurnuo je jednu od staklenih
pregrada i nalet je hladnoga zraka zatresao zastorima.
— A, sad je bolje — rekao je senator. — Čuj, baci samo pogled na spise
koje je donio mister Simpson. To bi se tiho sredilo. Možete naprosto otići do
federalnog i...
Simpson je odšetao do antiknog pisaćeg stola, otvorio torbu za spise i
posegnuo unutra.
— A što će biti s tobom, Lyle? — upitao je Caldwell.
— Teško da to dolikuje, da budem s tobom. Mogu učiniti mnogo više ako
ostanem u pozadini.
Simpson je bio s objema rukama u torbi za spise. Odvrnuo je čep male
bočice i nagnuo je prema grudi vate što ju je držao u drugoj ruci.
— Govorio sam s Tessie — rekao je Damerest. — Čini se da sve to dobro
podnosi.
Simpson je izvukao ruku iz torbe. Gruda mu je vate bila u jednoj ruci.
Nalazio se direktno iza Caldwella koji je upravo govorio: — Navikla je već na
bacanje blata. Njenog oca samo što nisu spalili na lomači.
Simpson je zakoračio do Caldwella, s rukom u kojoj je bila gruda vate na
leđima. Senator se primakao sugovorniku.
— Pokušao sam te uvjeriti.
Pokrenuo se naglo i omotao ruke oko Caldwella; prikovao je bankaru ruke
za bokove i oštro ih stisnuo. Zrak je izletio iz Caldwellovih ustiju i nosa.
— Što u go ... — dahnuo je Caldvvell, no nikad nije dovršio rečenicu.
Simpson mu je nabio vatu na nos. Kako je udahnuo, oštar mu je smrad kloroforma
preplavio glavu i zatupio svijest. Počeo se bacakati i zadržavati dah.
Senator ga je stegnuo još jednom, i jače. Caldwellu je dah izletio napolje.
Dahnuo je još jedamput. Mozak mu se paralizirao. Damerest je mogao osjetiti kako
se opušta. Stisnuo ga je još jednom. Caldwellove su oči iskočile i zabuljile se u
jastučić vate, nalik na oči ustrašene životinje. Tada su podivljale križajući se i
raskrižujući se, dok se na koncu nisu zavrtjele pod kapcima. Kad se Caldwell na-
prosto slegnuo, Simpson ga je pograbio oko pojasa, okrenuo ga na bok i kroz
otvorena vrata odvukao na balkon.
VI
Program je tekao već tri minute kad je crveni telefon počeo bljeskati. Chuck
Graves, kao boza hladni voditelj bio je usred uvodnog segmenta dnevnika. Eliza je
digla slušalicu.
— Ovdje Sid iz prijemne sobe. Imamo vrući fleš — Jonathan Caldwell je
upravo odglumio lastu sa zgrade First Common Bank. Eno ga po čitavom Market
Streetu ... Kola Živog programa su već na putu... To je za sada sve. — Linija se
prekinula.
Liza je sjedila poput kipa sa slušalicom smrznutom u ruci. Držala ju je tiho
na trenutak, a zatim skliznula iz stolice i potrčala u predvorje, zgrabila crveni
telefon na zidu i okrenula broj kontrolne sobe.
— Je li Eddie još tu? Ovdje Eliza, recite mu da je važno . .. Eddie, slušaj —
Caldwell je upravo skočio s banke... znam, znam... Već je ubačeno? Možeš li ga
dobiti van da ubaciš te pol-minutne segmente? ... Ne brini, preuzimam punu
odgovornost... Eddie, ti si srce ... — Objesila je slušalicu i vratila se u dekor.
Dovršili su još dva segmenta i bili u sportskoj rubrici kad je prijemna soba
ponovno nazvala i potvrdila da je to definitivno bio
Caldwell. Proslijedila je vijest Grayesu, koji je dao saopćenje na kraju
sporta, no nije mu imao što dodati.
Savršeno. To je sve što joj treba.
U režijskoj je sobi asistent režije upravo izlazio iz sportskog segmenta. —
Okej ... pripremi Maxa ... i tri, dva, jedan ... i vrti traku, reži kameru tri, reži
Wallyjev mikrofon... kamera tri na Lizu. Jee, vidi je — izgleda savršeno u vreći za
smeće ...
— Ima najbolje dupe u Bostonu — rekao je Tubby čeznutljivo.
— Govorim o njenom licu, Tubby. Trideset sekundi, privucite se malo
Jacksonu ... kamera jedan na vremensku kartu ... izgleda dobro. Ne možeš joj čak
ni vidjeti dupe, vidiš da sjedi.
— Vidjet ćeš ga sigurno kad ustane — odgovorio je Tubby.
Liza je još uvijek škrabala bilješke, popravke koje će unijeti u završnu
kopiju koju je već dva puta prepisala, djelomično čak i nakon što ju je dala
prepisati za monitor. U njoj je urlao adrenalin. U ušima joj je zapucketao glas
pomoćnika režije: — Pripremi tri na Lizu, i dajte mi provjeru tona ...
— Hej! Kosa mi je zelena a oči su ...
— U redu je. Imamo minutu umetka, i tada smo opet na tebi, Liza, imaš pet
minuta prije komentara. Brzamo oko dvije sekunde ... izgledaš dobro ... i, okej,
kamera tri... i četiri, tri, dva, jedan . .. snima se, Liza ... i dajte Lizinu vrpcu ...
Pogledala je ravno u kameru nagnuvši se malo prema naprijed.
— Dobro veče, ovdje Eliza Gunn s Posljednjom viješću. Danas u pet i
pedeset osam, dvije minute prije no što smo počeli emitiranje, Jonathan Caldwell,
predsjednik i predsjednik upravnog odbora druge po veličini bankarske institucije
u državi, pao je ili skočio u smrt sa trideset prvog kata banke koju je njegov otac
osnovao prije šezdeset godina. U tri sata popodne, dva sata prije skoka u smrt,
intervjuirala sam Jonathana Caldwella u garaži u bostonskom North Endu, i
popričala s njim o skandalu koji je njegovu banku doveo gotovo do propasti i
obeščastio jednu od politički i poslovno najmoćnijih obitelji u zemlji...
U kontrolnoj sobi, cura s monitora je rekla: — Ljudi, to nema veze s
tekstom. Zbilja je odlutala.
Tubby je dobio svrab. — Buck, reci režiseru da joj da dvo-, tro-i
četverominutne signale. Ako prijeđe, izgubit ćemo komentar i Stari će mi narezati
guzicu.
— Umrijet će od staračke iznemoglosti prije kraja posla — rekao je Buck i
zabio prst u dugme režiserova mikrofona.
— Zaista duhovito — odgovorio je Tubby. Zakoračio je prema kontrolnoj
ploči i pritisnuo dugme zvučnika: — Liza, sijeci kraj na pola ... potrošila si
dvadeset sekundi previše na uvod.
— Izbaci je — kriknuo je Tubby.
— Ne mogu je sada, kad je usred priče o — čekaj čas, idemo sad: pozor tri...
i pozor ...
— U pizdu, u pizdu! — zaurlao je Tubby. — Već smo prešli za četrdeset
sekundi! Rekao sam pet minuta. Četiri za vrpcu i trideset sekundi uživo na početku
i kraju. Zavrni joj dugme. Bacaj je napolje.
— Ne mogu to učiniti, upravo je usred isporuke — rekao je pomoćnik
režisera.
— Ne vjerujem joj — prasnuo je Tubby.
— Komentar u koš? — upitao je pomoćnik režije.
— U jebeni koš! Ne vjerujem joj koliko je crno pod mojim!
— Ovo je laćarna stvar, Tubby.
— Ne bi joj dao labavu jebu da najavljuje treći svjetski rat, dao sam joj pet
jebenih minuta, a vidi što radi... Jebe po tavanu kao da radi polsatni okrugli stol, za
ime nebesa.
— Pri kraju je — rekao je pomoćnik režisera. Zabio je dugme.
— Chuck, upravo smo na tome, zato se vadi brzo. I evo je ... idemo, četiri,
tri, dva i van ... i drži treću, Chuckov mikrofon ...
U studiju, Grayes je servirao svoj uobičajeni povjerljivi smiješak. — To su
bile vijesti — rekao je. — Charles Grayes vas pozdravlja, vidimo se u jedanaest.
Pomoćnik je režisera kvrcnuo prekidače i potonuo u stolicu.
— To je bila bomba —uzdahnuo je u mikrofon.
— U govna! — urlao je Tubby Slocum. — Rek'o sam joj pet minuta. Jeste li
vidjeli kako joj je dao minutu, i tada još pola? A ona samo naprijed. Minutu i
dvadeset i dvije sekunde preko ruba. U pizdu! — Izletio je iz kontrolne sobe.
Liza je skupila svoje stvari i namignula Grayesu.
— Jako dobro — rekla je.
Grayes se nasmiješio. Bio je u poslu već dvanaest godina i znao na prvi
pogled što je vruć komad novosti.
Kad je izašla iz studija, Tubby ju je već čekao. Zagegao se kraj nje dok je
ona divovskim koracima zagrabila prema svojoj sobi.
— U materinu, — prasnuo je debeli — rekao sam ti pet minuta. Razvukao
sam se da ti dam tih pet minuta. Pet... ne više od šest.
— Lice mu je imalo boju kuhanog jastoga. — Od sada na dalje, ja ću ti...
Naglo je zakočila, i Tubby je jedva izbjegao da je ne pregazi.
— Tubby?
— Daa?
— Je li bila bomba?
— Kakve to veze ...
— Je li bila ili nije?
— To nema veze. Bitno je da sam ja producent toga posranog programa. Ne
mogu se natezati s mladim talentima i...
— Tubby?
— Što sad, za ime božje?
— Je li bila bomba?
— Dobro, bila je bomba. Znaš da je bila bomba.
— Napravila čudo od programa, je li tako?
— Lizzie ...
— Eliza, Tubby ... E-liza. Ćao.
Poslala mu je poljubac i ušla u sobu, zalupivši vrata za sobom.
— O, jebi ga — rekao je Tubby bespomoćno. Okrećući se prema studiju,
povikao je prema njenim vratima: — Biti ovdje producent isto je kao pokušati
napraviti brodvejski šou s mutavcima.
Telefon je zvonio kad je ušla u sobu. Bacila je podložak i bilješke na stol,
duboko udahnula, zapiljila se u telefon i zapalila cigaretu.
K vragu, pomislila je, to se ne da izbjeći.
Podigla je slušalicu. — Ovdje Gunn — ispalila je.
— Vrlo lijepo — rekao je glas. Howeov. Duboko, tiho, očinsko brujanje.
Nikad ga nije podizao i samo je rijetko izražavao bijes. Nije bilo potrebno.
— Slušajte, mister Howe, zaista mi je žao. Nisam mislila biti gruba...
— Dušo draga, bio sam novinar čitavog života. Nisam naslijedio posao,
stvorio sam ga. Sam samcat. I dosta mi je jedan pogled da vidim što je dobra stvar.
Iako moram reći da duboko žalim za Johnnyjem Caldwellom. Bio mi je dobar
prijatelj. Ali svejedno, nisam zbog toga zvao. Imam jedan posao o kojem bih volio
da razmislite.
Pokušala je ostati hladna. Charles Gordon Howe naziva nju.
— Posao?
— Ne unutar redovitog.
— Mislite me izvući iz programa?
— Da.
— Na kako dugo?
— To zaista mnogo ovisi o vama. Jeste li slobodni baš sada? Dat ću vam
svoja kola da vas dovezu.
— Ali čujte, mister Howe, radim na isljednim reportažama već gotovo tri
godine, i stekla sam reputaciju. Napustiti program sada... — Konac rečenice ostao
je visiti u zraku.
— Mmmm. — Duboko brujanje. Sekunde tišine. Postajalo joj je neudobno.
— Promatrao sam vas vrlo pažljivo... Mogu li vas zvati Liza?
— E-liza, no svi tako vele.
— U redu, Eliza. Mislim da ste možda najbolji televizijski reporter kojeg
imam. To je razlog zbog kojega želim razgovarati s vama. Naravno, bit će i jedan
mali dodatak ...
— Ne radi se o novcu — odgovorila je brzo. — Mislim, hoću reći, naravno
da je novac važan. Nego je to, ljudi vas brzo zaborave. Tri mjeseca, i neće ni znati
tko sam. Kako će to dugo potrajati?
— Ne znam — odgovorio je Howe. — Što znate o Francisu O'Hari?
— Franku O'Hari? Reporteru?
— Njemu glavom.
— Pa... dobro, znam da je bio nominiran za Pulitzerovu nagradu i mimoiđen.
Bio je u obavještajnoj nekoliko godina prije no što je postao reporter. I ovaj ...
napisao je pred par godina tu jaku seriju o CIA-i za washingtonski »Post« ...
— Nije loše — prekine je Howe.
— Nisam znala da sam na kvizu.
Howe se zasmijuljio. — Ray Pauley mi je rekao da ste žestoki.
— Što je s O'Harom? — upitala je.
— Da najprije sredimo pitanje nagrade. Što želite?
— Ne znam kakav je posao.
— Recimo... bit ćete izvan programa dva mjeseca. Što smatrate da je
dostojna naknada za dva mjeseca emitiranja?
— Htjela bih prekomandu u New York... ili Washington?
— Smatrate da ste spremni za New York... ili Washington?
— Znam da jesam.
— Pauley vas ne bi želio izgubiti.
— Vi ste pitali mene, mister Howe. Ne mislite da sam spremna?
— Okej, možemo o tome razgovarati.
Eliza je progutala knedlu. Naprosto tako, prekomanda u New York. No što
treba učiniti zauzvrat? — Dakle ... što je s O'Harom?
— Želim da ga nađete i u moje ime predate poruku.
— Nađem? — nasmijala se. — Zar se izgubio?
— Upravo to, Eliza. U bijegu je. CIA ga već gotovo godinu dana pokušava
ubiti.
VII
VIII
IX
Vozili su na jug auto-cestom za Kobe, duž razvučenog luka zaljeva, sve dok
pogledavši preko ramena kroz neuobičajeno vedru noć, nije mogla vidjeti svjetlo
velikih tvornica i brodogradilišta zaljeva Osaka.
Put duž obalne linije do bučnog seoceta između Kobea i Osake, čijim su se
ulicama razlili mornari i radnici pod zaštitnim šljemovima, potrajao je manje od
pola sata. Činilo se da su se našli u kvartu crvenih fenjera. Vozač, postariji
muškarac koji je stalno mrmljao u bradu, zavezao je hondu kroz gusti pješački
promet i ušao u usku, krivudavu ulicu koja je plamtjela od neonskih hijeroglifa,
pachinko salona i striptease barova, da bi na koncu skrenuo u još uži prolaz.
Vozač se zaustavio ispred salona za tetoviranje, desetak metara od glavne
ulice. Okrenuo se. — Ga-đica sirna doba broj? — upitao je. — To ne mjesto vi
želila. — Provjerio je adresu na ceduljici i zavrtio glavom. — Ružno mjesto sve-
jeto.
— Koliko sam dužna? — upitala je. — Ikura desu ka? Rekao joj je cijenu i
nastavio vrtjeti glavom dok mu je odbrojavala. — Ne dobio bah, ne dobio bah —
ponovio je nekoliko puta.
— Jee — rekla je. — To će biti priča o mom životu. Bila sam u svakom ne
dobio bahu odavde do Rio de Janeira. Arigato, stari druže.
— Želite čekati? — upitao je.
Razvedrila se. Davalo je osjećaj sigurnosti to što se netko od domorodaca
brinuo o njoj.
— Hai. Domo arigato — rekla je. — Samo ću provjeriti. — Izašla je iz
taksija i ušla u salon za tetoviranje. Majstor je bio gol od pojasa naviše. Bio je to
oniži čovjek s golemim trbuhom i glavom koja je bila gotovo sasvim ošišana, ako
se izuzme čuperak na potiljku, koji je bio zavezan u konjski rep. Čovjek na kojemu
je upravo radio bio je pokriven tetovirancijama. Jedva je i prst njegova torza ili
ruku izbjegao igli.
— Uh, govori li netko engleski? — upita Eliza krotko.
Tetovirač se bez izraza zagledao u nju, progunđao nešto i nastavio s poslom.
Igla je zazujala i mušterija je poskočila kad joj je ova dodirnula leđa.
— Govorim engleski jako salo — rekao je tetovirani.
— Tražim ured Pirotehnike Crveni zmaj — rekla je. — Pretpostavljam da je
to tu negdje, u zgradi.
— Pilotehnike?
— Pirotehnike. Žabice. Znate, bum, buuum! — Opisala je rukama golemu
gljivu.
— Ah. — Kimnuo je, nasmiješio se i pokazao prema podu.
— Dolje? Uh... shita ni? — upitala je. ; Kimnuo je ponovno. — Patvoreno.
— Patvoreno?
Mimikom je zatvorio vrata i zaključao ih.
— A, zatvoreno. Preko noći? Uh ... nasai? Tetovirani je odmahnuo glavom.
— Sva vremena.
— Zauvijek? Stalno?
— Hai.
Veličanstveno, Gunn. Na kraju nekakve uličice usred Jeben-grada, Japan, a
dućan zatvoren. Još koja blistava ideja?
— Domo arigato — rekla je uz minijaturni naklon.
— Do itashimashite.
Izašla je i zakoračila do veže kraj salona za tetoviranje. Pokraj vrata bio je
crveni natpis sa zlatnim slovima, no u hijeroglifima. Unutra se nalazilo slabo
svjetlo. Gurnula je vrata. Bila su otvorena. Zaškripala je njima nekoliko
centimetara i gurnula nos u otvor.
— Hej! Tko ste da ste, jeste li ovdje?
Otvorila ih je još malo i ušla. Ugledala je malo predvorje iza kojeg su bile
stepenice. Već dugo nitko nije upotrebljavao zgradu: predsoblje i stepenice bili su
zasuti smećem. Došla je do vrha stepenica i povikala niz njih: — Hej! Ima li koga?
Još uvijek ništa. Druga slabašna lampa žmirkala je na kraju žice što je visjela
sa stropa, negdje pri dnu stepenica.
Dobro, poruka je govorila da treba sići do mola na najnižem katu. Učinimo
tako, Gunn.
Počela se spuštati niz stepenice.
S druge strane ulice, čovjek s malim ušima iskorači iz veže. Promatrao ju je
kako izlazi iz automobila i ulazi u salon za tetoviranje. Vozač taksija je pazio na
zgradu u koju je ušla. On bi mogao gnjaviti. Sitnouško je prešao preko uličice i
približio se taksiju odzada, s vozačeve strane. Kad je došao do prozora, vozač se
okrenuo i podigao pogled prema njemu. Sitnouško ga opali desnicom, jednim
kratkim, izravnim udarcem zglobova baš pod uho. Taksistova se glava trznula
prema naslonu za glavu, usta mu se razjapila. Trenutak zatim zgužvao se u sjedalu.
Sitnouško se oprezno približio zgradi. Prozor je na ulaznim vratima bio
zamagljen prašinom. Očistio je šakom maleni krug i pogledao unutra. Ta ženska
Gunn bila je na dnu stepenica. Skrenula je u hodnik i nestala iz vida. Sitnouško je
tiho ušao u zgradu.
Mjesto je bilo jezivo. Eliza se zatekla u dugačkom i uskom, sablasnom
koridoru. Na dnu mu je mogla vidjeti vrata kako groteskno vise na stožerima, a iza
njih zaljev u noći. Sirena za maglu zablejala je daleko negdje u mraku i dobila
odgovor od druge, još udaljenije.
Prošla je polovicu puta niz hodnik i stala. Zvukovi su bili svud oko nje:
pljuskanje vode po pilotima; kvrckanje starog drveta; a negdje ispred nje zacičao je
štakor bazajući u tami. Zaškiljivši se u mrak, rekla je samoj sebi: nećeš ići dalje,
Gunn. Nema načina da te se prisili da napraviš još jedan korak.
— Hej?
Ništa.
Ne idem dalje ni za nokat. Uopće ne mislim da je zabavno.
Na dnu hodnika otvore se vrata i žuto svjetlo zatreperi na podu. Primakla se
još malo. Zvukovi su je okružili. Stepenice za njom škripale su od starosti; dok je
stenjao od plime.
Bila je već blizu vratiju kad ju je s leđa zgrabila ruka. Pritisla joj usta.
Osjetila je hladni metal prislonjen uz grkljan. Pokušala je kriknuti, ali nije bilo
moguće. Dah, smrdljiv od češnjaka, palio joj je obraz.
— Polako, curo — rekao joj je glas u uho. — Idemo na jedno malo pecanje.
Naglo je zabacila glavu, šaka joj je skliznula s ustiju i ona je zagrizla u nju.
Jako. I nastavila gristi dok nije osjetila krv u ustima. Muškarac je vrisnuo a ona se
u kovitlacu odbila od njega. Netko ju je drugi pograbio u mraku i okretom ubacio u
sobu. Našla se zahvaćena kaleidoskopom pokreta, slika i glasova: novi joj je glas
kazao u uho: »Bez brige, sve u redu«; stol u sredini sobe, i na stolu svijeća
zabodena u baricu vlastitog voska, svijeća što gori u jednome kutu; taj drugi
muškarac između nje i plamena svijeće; neboderna, zastrašujuća silhueta u
debelom krznenom kaputiću; crna kudrava kosa; puna crna brada. I te oči, što zure
s tamnog, bezobličnog lica; hladne sive oči što gledaju ravno kroz nju; masivni
muškarac što nasrće kraj nje, pronjihavši se kroz vrata iz čučnja.
Sitnouško je stajao s leđima prema zidu, s okrvavljenom šakom u ustima, s
licem skvrčenim od gnjeva. Nije očekivao toga krupnog muškarca. Kako se taj
okrenuo, stopalo mu je opisalo široki luk i raznijelo Sitnoušku zglavak. Pištolj,
specijalni policijski model, frknuo mu je iz ruku, preletio preko hodnika i zabio se
grlom u zid od žbuke, dok su mu drška i zatvarač ostali viriti napolje.
Sitnouško zamahnu rukama podižući ih u klasični karate položaj i skoči
prema pištolju, no prije no što je mogao dovršiti pokret, njegov se napadač svinuo
u stranu i kopitnuo se lijevom nogom. Pritom je promašio, no udarac je zbunio
Sitnouška — krupni se muškarac još jedno zavrtio i zahvatio ovog duboko u
crijevca petom druge noge. Dah je zašištao iz Sitnouška kao zrak iz probušenog
balona. Lice mu se zacrvenjelo od bola i on odskoči naprijed kao na pero, držeći se
rukama za trbuh. Krupni ga muškarac zavrti oko sebe jednom rukom i mlatnu
usred leđa dlanom druge.
Sitnouško poleti preko hodnika gotovo na prstima, uzalud pokušavajući
vratiti ravnotežu. Šaka mu je prasnula kroz napuklo staklo vratiju što su visjela na
ulazu u dok, tu je na trenutak stajao zahvaćen, no zatim su se vrata otparala i on je
u lastavici poletio prema doku, u pljusku krhotina stakla i ulomaka psovki. Stari je
dok zapucketao pod njegovom težinom. Zavaljao se brzo, osjetio tlo pod sobom i
poskočio u čučanj, no krupni je muškarac u krznenom kaputiću već bio nad njim.
Zgrabio je protivnika za zglavak, čvrsto ga zavinuo i ubacio u usku petlju.
Sitnouško se nastavio gibati, valjajući se iz petlje i pokušavajući se ponovno
dokopati hodnika. Trznuo je zglobom a iz rukava mu u šaku klizne nož na pero.
Oštrica je zasiktala izlazeći iz drške i zasvjetlucala reflektiranim svjetlom. Prije no
što se Sitnouško mogao okrenuti, krupni je muškarac uskočio u vežu i zabio mu
lakat u vilicu. Udarac ga je odbacio natrag na dok. Pogodio je antikvarnu ogradu
doka koja je zapucketala pod njegovom težinom. Odbio se teturajući od nje i oštro
zamahnuo nožem. Oštrica je prozviždala centimetar od lica krupnog muškarca.
Ovaj je brzo uskočio, ulazeći unutar dohvata, no Sitnouško je zamahnuo natrag,
nožem zasjekao kroz protivnikov kaputić i zaparao mu rame.
Krupni muškarac nije ispustio ni glasa. Fingirao je udarac, zatim se povukao
korak kad je Sitnouško još jednom zamahnuo i potom se primaknuo postavljajući
blokadu, zgrabio ga za zglavak i zakrenuo. Ovaj je vrisnuo i pao na koljena. Nož je
zaštropotao po podu.
Krupni ga je muškarac zavrtio oko sebe, ovio mu ranjenu ruku oko vrata,
zabio mu šaku u grlo i pritisnuo vršak noža na grkljan. Vratnu mu je žilu pritisnuo
zglobom prsta.
— Ohladi se malo — rekao je. — Bilo bi zaista nezgodno da ti grkljan
prerežu vlastitim nožem.
Sitnouško je nešto proroktao i pokušao se izvinuti.
Zglobovi su mu se zakopali dublje. Progunđao je od bola. Krupni je
muškarac rekao: — Čuj me, frajeru, ako si za O'Harom proš'o ti je vlak.
Momak se prestao opirati. Odmaknuo je glavu od noža. — Mre-ko-ga ....
muta ... hlaf... — rekao je.
Krupni je muškarac malo popustio pritisak zglobova.
— Što bi to trebalo biti? — upitao je.
— Netko ga je već metnuo da se hladi? — upitao je Sitnouško promuklim
glasom.
— Ne, Čovjek-zima je opozvao sankcije. Igra je gotova.
Ovaj ispali jednu »U govna!« i pokuša se iskobeljati. Zglob mu se dublje
zakopao. Sitnouško se počeo opuštati. Krupni je opet malo popustio. Momak se
nije dao uvjeriti. Zapiljio se u Elizu. Tada je rekao: — Čovjek-zima, taj lažljivac
mi je rekao da će mi to biti glavna točka. Ekskluzivna, rekao je.
Krupni mu je muškarac ponovno zabio zglobove u arteriju. Rame ga je
mrcvarilo, no on je nastavljao pritiskati, neutralizirajući Sitnouška.
— Ako se ne ohladiš, imat ćeš upaljeno grlo čitav ostatak života — rekao je
krupni,i okrenuo se prema Elizi. — Dobili ste pismo od Dobbsa?
Oči joj se rašire kao palačinke po dolar. Živo mu zakima.
— Dobro, dajte mi ga prije no što mi ovaj konj crkne pod rukama.
Zakopala je u torbu, mlatarajući među zveckavim ogledalcem, ružem,
češljem, četkom, ukosnicama, olovkama, papirima, dok napokon nije izvadila
pismo. No Sitnouško nije bio zainteresiran. Zabio je lakat u rebra krupnog
muškarca pa se izvinuo; ovaj ga je napokon pustio s milim bogom: šutnuo ga je
oštro u koljeno i uputio mu teški udarac ravno u sljepoočicu. Tip je udario u
ogradu i ona se rasula. Odlebdio je s doka s dupetom preko glave i pljusnuo u vodu
dva metra ispod, raširivši krila kao orao.
Krupni se muškarac naslonio na vrata i uzdahnuo. — Nadam se da znaš
plivati — rekao je gledajući prema Sitnoušku koji se praćakao u studenoj tamnoj
vodi.
Ovaj se nekako probio do doka i izvukao se na nj. Pao je na sve četiri.
Krupni ga je zgrabio šakom za ovratnik, podigao ga i odvukao u sobu.
Gurnuo mu je pismo pod nos. — Znaš li čitati?
Sitnouško je pokušavao izoštriti pogled. Počeo se tresti. Ispljunuo je vodu na
pod.
— Čitaj!
Sitnouško je pričekao dok su mu se oči izoštrile i pročitao pismo.
— Govnar — rekao je. Pročitao ga je još jednom, tresući glavom u nevjerici.
— Skoro si se dao utabati ni za što— rekao je krupni muškarac. U ramenu
mu je pulsiralo.
Sitnouško je trljao masnicu na vratu. Već je počela naticati. Glas mu je bio
izmučeni šapat. — Ne vjerujem u to — rekao je odmahujući glavom. — Ja u đoku
ne vjerujem u to. Znaš što sam dobio u tom poslu? Počeo sam je slijediti u San
Franciscu, za ime božje. Istresao sam blizu šest somova iz džepa. I to ne računajući
vrijeme. Tri, četiri tjedna. Iskrvario sam, u materinu, najmanje deset kilji.
— Pošalji račun Čovjeku-zimi.
— Poslat ću mu račun, doći mu i uštrojiti kurvina sina.
— Bravo, trebat će ti ovo. — Krupni je muškarac pritisnuo dugme na nožu i
pritisnuo oštricu o zid. Ova je kliznula natrag u dršku. Dobacio ga je Sitnoušku. —
U najgorem slučaju, dobio si natrag svoj nož.
— Isuse, ne vjerujem ni u što od ovoga — rekao je agent tresući glavom i
odvukao syoje promočeno, drhtavo tijelo iz sobe, izvukao svoj 0,38 iz zida i
zašepesao uz stepenice, revolver mu je zaboravljeno visio u ruci kad je izašao kroz
vrata, neprestano trljajući grlo.
Krupni se muškarac okrenuo prema Elizi.
—Hej — rekao je — držali ste se jako dobro za perolaku.
Iz blizine su oči još i sad imale veličinu palačinki po dolar, a pitanja su iz nje
samo sipala kad su se vratili na ulicu.
— Jeste li u redu? Tko je bio taj? Zar će on dići ruke od toga samo tako? Da
nije lud ili tako nešto? Skoro ste mu slomili vrat. Prijetili ste da ćete mu prerezati
grkljan. Pokušao vas je ubiti. Što se, do đavla, zapravo događa? Neće li vas doći
potražiti kasnije?
— On je lovac na glave — rekao je krupni muškarac. — Prva je stvar koju
nauče nikad ne dopustiti osjećajima da se upletu u biznis. Ako počne osjećati
umjesto što misli, završit će na leđima smješkajući se Mjesecu.
Stresla se, jer se učinak svega što se dogodilo tek sada počeo osjećati.
Čovjek s malim ušima pokušao ih je ubiti.
— Kazuo?
Glas je došao iza nje, tihi glas, no nabijen autoritetom. Okrenuvši se, našla
se licem u lice s mladim Japancem. Bio je za glavu niži od ovog drugog, širok u
ramenima i sa strukom nedostojnim spomena. Nosio je crnu dolčevitu, crne hlače,
crne cipele mekih potplata, a crna mu se kosa rušila preko ovratnika pulovera.
Smeđe su mu oči zračile zabrinutošću.
Smrzla se na trenutak, sve dok krupni muškarac nije progovorio i ona
shvatila da je došljak prijatelj.
— Jesi u redu, brajko? — upitao je visokoga.
— Mulac mi je odnio komad ruke. Je li bilo još koga?
— Ne, radio je sam — odgovorio je Japanac. A tada se nasmiješio i podigao
obrve: — Možda sam ti trebao pomoći. Nije mi palo na pamet da bi se mogao s
tobom mjeriti. Nije izgledao tako žilavo.
—Sa mnom mjeriti! Sranje. Obični ulični štemer. Imao je sreću. Oh, usput,
Eliza Gunn, ovo je Sammi. On je slijedio vas, dok sam ja slijedio tog jadnog
cugaroša bez ušiju. To je inače poznato kao dubliranje.
Prestala je slušati. Umjesto toga se koncentrirala na oči krupnoga muškarca.
— Jedno vam je oko promijenilo boju — rekla mu je.
— Molim?
— To oko. To zeleno nadesno. Obično je bilo sivo.
Ovaj se okrenuo od nje, a Sammi se napeto zapiljio u njega.
— Bogovi su se zaista našalili — rekao je sa šaljivom ozbiljnošću. —
Promijenili su ti boju desnoga oka.
— Prebaci me do doktora, Saiwaija— rekao je krupni muškarac.— Treba mi
mala reparatura.
Ali se Eliza nije smela. Počela se smijati. Smijala se vrlo glasno.
— Kontaktne leće —rekla je. — Nosite kontaktne leće. Kaubojske vam
čizme dodaju nekoliko centimetara visine. Kontaktne vam leće mijenjaju boju
očiju. Brada i sve ostalo ... Kazuo... k vragu, pa vi ste O'Hara!
Liječnikova je kuća bila u predgrađu Kyota, tamna, crna jednokatna kontura
na sivoj pozadini brda Hiei što se uzdizalo iza nje, ni tri kilometra daleko. O'Hara i
Sammi su ušli u nju prije manje od petnaest minuta. Kad su izašli, O'Hara je imao
ruku zabijenu u džep.
— Ništa, strašno — rekao je. — Dvanaest šavova, no rez nije dubok. Mulac
mi je zeznuo sako.
— Tana će to srediti. Neće se ni vidjeti — rekao je Sammi.
— Tko je Tana? — upitala je Eliza.
— Obiteljski prijatelj — odgovorio je O'Hara. Odvezli su se natrag u Osaku,
parkirali kola i odšetali do nomiye, sake-bara, preko puta njenog hotela. Bilo je to
profinjeno mjesto, tamno i tiho. Nakon što su ostavili cipele uz vrata, pronašli su
mali separe negdje u pozadini.
— Nazvat ću Tokenrui-sana i reći mu da je sve dobro prošlo. Brinut će se —
rekao je Sammi i napustio ih.
— To je mister Kimura? — upitala je Eliza.
O'Hara je kimnuo. Gledao ju je prodorno svojim zelenim očima, no tada se
nenadano prvi put nasmiješio, i ona je osjetila toplinu. Skinula je kaput.
— Dali ste mu fin ujed, brajo — rekao je.
— Za to možemo zahvaliti mom zubaru u Nebraski.
— Nebraska, ha?
— Je. Najprije, Webster Grayesova gimnazija, zatim sveučilište, Missouri,
pa Boston, via Chicago. To je priča o mom životu. Nema se o čemu pričati. Ništa
nalik vašoj. Ovakve vam se stvari često događaju?
— Samo kad se spetljam s televizijskim reporterima koji ujedaju.
Nasmiješila mu se preko stola.
— Zgodno — rekla je.
Ima grom od smiješka. Ako se i za jedan može kazati da je od uha do uha,
onda je to taj.
— Što ta riječ znači? — upitala je.
— Što, »zgodno«?
— Ma ne, smiješno. Token... ili kako već ide.
— Tokenrui-san?
— To.
— Doslovce, token znači »mačevi«. No u ovom slučaju to se tumači kao
»Učitelj«.
— Zaista ga promatrate kao Učitelja?
— Ne kao što mislite. U estetskom smislu.,
— Mislite, više kao odgajatelja?
— To je samo dio. On jest odgajatelj u higaru-dashiju, što je vrsta...
kombinacija naprednog karatea, šintoizma i zena. Teško je to opisati na
engleskom. Riječi zavode na krivi put. U svakom slučaju, Kimura obavlja završni
izbor kod svakoga tko stupa na deveti nivo higaru-dashija. A taj je poznat kao
Ravnica s onu stranu! — To zvuči kao nešto s onu stranu mog shvaćanja.
— Samo zato što riječi upotrebljavate doslovno. U Japanu; ništa nije očito.
— Rekao mi je da možete stajati na jednoj nozi šest sati ne trepnuvši okom.
Je li to ono što nazivate Ravnicom s onu stranu?
— Ne, — rekao je i ponovno se nasmiješio — to je ono što nazivam
mučenjem.
Pojavila se poslužiteljica. — Osake o ippai onegai shimasu — rekao je
O'Hara, a ona se poklonila i napustila ih. — Naručio sam sake — objasnio je Elizi.
— Mislim da će nam svima dobro doći.
— Osjećate se prilično komotno ovdje u Japanu.
— Tu mi je dom.
— To znači da ste odustali od Sjedinjenih?
Napravio je neodređen znak ne potrudivši se da ga objasni.
— I ti su vam ljudi pomogli samo zato što su prijatelji?
— Ima li boljeg razloga?
— Ali bilo je opasno!
— Bio sam u gužvi. Godinu dana u tutnju dugo je vrijeme. Osim toga,
Čovjek-zima me je pokušao obeščaštiti. To je bilo za Kimuru nezamislivo. I za
Sammija. Ovdje je čast svetinja. Oteti nju isto je kao i oteti dušu. To je čin dostojan
prezira.
Poslužiteljica i Sammi vratili su se istovremeno. Podigli su tople čašice u
zajedničkoj zdravici i srknuli zagrijano rižinb vino.
— Pričajte mi o Kimuri... Tokenrui-sanu? Da li Kimura još uvijek
podučava? Hoću reći, izgleda tako star. Koliko mu je godina?
— Sammi?
— Nana-ju-ni — rekao je Sammi.
— Sedamdeset dvije — preveo je O'Hara.
— I još je aktivan?
— Njega nikad ne bi tako zarežalo, noćas, možete se na to kladiti. A ja ću se
naslušati, da, što se može, što sam dao tom govnaru da mi zavuče oštricu.
— Nisi bio spreman. Imao si mušice u glavi — rekao je Sammi. — Dva su ti
prva udarca bila za palac preširoka.
— Je. Shvatio sam to kad sam osjetio nož u ramenu.
— I Kimura je brži od vas? — upitala je Eliza.
— Nije stvar u brzini nego u glavi — rekao je Sammi.
— Tokenrui-san može uhvatiti kolibrija u letu — odgovorio je O'Hara. —
Udarac je tako brz da se ne može ni vidjeti, samo se osjeti vjetar, od ruke koja se
pomiče. Vjetar se zove okinshiwa, što ima različito značenje za različite ljude. Za
vas, vjetar može značiti zbrku; za mene, jer sam mu prijatelj, može značiti sigur-
nost. Za njegove neprijatelje, on može značiti opasnost.
— I tada on otvara šaku, — rekao je Sammi ispruživši ruku i raširivši dlan
— a ptica sjedi tu i čeka da on puhne na nju da bi odletjela.
— To je mistični dio priče — rekao je O'Hara. — Kad shvatim da ću to
osjetiti, dosegao sam Ravnicu s onu stranu.
— Čini se vrlo teško...
— To je zato što zahtijeva različit način mišljenja od onog na koji ste
naviknuli. Kimura mi je promijenio život... ne, spasio ga.
Da nije bilo njega, vjerojatno bih bio lovac na glave, bijedni probisvijet
poput Sitnouška.
— Nije li to neobično? — rekla je Eliza. — Pred samo nekoliko godina bili
smo u ratu. Je l' on bio upetljan?
— Upetljan? — nasmijao se Sammi. — Zaista se može reći!
— On je sam odabirao oficire — rekao je O'Hara — a riječ je o vrhovnom
štabu Carske armije — koji su trebali doseći sedmi nivo higaru-doshija. Odabrao je
samo dvanaestoricu. Bili su s njim tri godine prije no su se vratili na dužnost —
godine 1942. Svaki je od njih imao ključno mjesto u japanskoj ratnoj mašini.
Sjedila je jednu minutu šutke, čekajući da se staloži.
— Može se kazati — rekao je O'Hara— da ih je pripremio da ubiju govno u
nama.
On i Sammi su se nasmijali, a tada se nasmijala i ona.
— I vi isto mislite o njemu, da? — upitala je Sammija.
— Ne sasvim isto — rekao je O'Hara. — Tokenrui-san je Sammijev djed.
Krasno, Eliza. Drugi put skini cipelu prije no što staviš nogu u usta.
— Žao mi je, — rekla je — ali to je bilo glupo... pripremati rat.
— To nije nikakva tajna — rekao je Sammi i nastavio brzo govoriti, vozeći
rečenice usporedo. — U svakom slučaju, to je prirodno pitanje koje većina ljudi ne
bi postavila, njemu će se dopasti da ste bili dovoljno otvoreni da pitate. Ima još
jedna stvar. Higaru nikad nije upotrijebljen za napad, samo za obranu. Kad je moj
djed učio te ljude, bilo je to zato što su ga naveli da povjeruje da bi Japan mogao
biti napadnut.
— Imali smo dobar predosjećaj o vama — rekao je O'Hara mijenjajući temu.
— Ipak, ja — mislio sam da vi i taj pistolero igrate dvostruku igru. Neku vrstu
rafiniranog navlačenja.
— Pa, mnogo vam hvala. Obišla sam pola svijeta, bila vrijeđana,
napucavana okolo, zamalo ubijena, samo da vam donesem ta pisma, a vi mislite da
možda — kako ste ono rekli, »igram dvostruku igru«? — zaista... s tim
majmunom. Ako ste već u sedmom nivou, ili kako već to nazivate, mogli bi biti
malo vještiji u prosuđivanju karaktera. Osim toga, zbog čega su bile potrebne sve
te melodrame tamo, molim? Ako ste željeli samo mir i tišinu, što niste naprosto
otišli do njega i rekli mu da je sve gotovo?
— Previše prelogično.
— Je — rekao je Sammi. — Na ovaj je način shvatio da mislimo ozbiljno.
— Nešto kao udariti mulu krovnom gredom da joj privučemo pažnju?
— A nešto da ima što i pokazati za svu onu lovu što ju je spiskao.
— U svakom slučaju — rekao je O'Hara — morali smo najprije biti sigurni
u vas.
— Mislili ste da sam naprosto mamac!
O'Hara je razmislio trenutak ili dva i zatim kimnuo glavom.
— Tako nešto — rekao je.
— Shvatio sam da niste u vezi nakon vožnje iz Osake — rekao je Samim. —
Nisam mu dao preteći na auto-cesti. Izgubio vas je na minutu ili dvije i dobio
napad panike.
— I...?
— I da ste igrali dvostruku igru — rekao je O'Hara — rekli biste mu gdje
imamo sastanak. I on bi pošao ispred mene. I dočekao bi me pripravljen.
— Kako znate?
— To je u špijunskom priručniku. Poglavlje drugo.
— Vrlo lukavo. Zapleteno, ali lukavo.
Pitam se može li zaista stajati na jednom mjestu a da se ne pomakne šest
sati. I da ne trepne očima. Tim zelenim, zelenim očima.
On govori. Gunn, obrati pažnju.
— ... šintoistički način. Svemirom se vlada tako da se stvari puštaju svojim
tokom. On se ne može izmijeniti ometanjem. Pa sad, o čemu on to priča?
— Žao mi je — reče — ovo nisam uhvatila.
— To znači, sudbina je žilav borac, brajo.
— Molim vas, ne zovite me brajo. Poznavala sam psa koji se tako zvao.
Zaista odvratna buldoga.
— Okej, Gunn. O čemu se tu radi? Tko mi je skinuo Čovjeka -zimu s đoke?
I što Howe želi iz svega toga?
— Nemam pojma. To će vam morati reći mister Howe.
Gledao ju je preko stola. Oči su mu bile još prodornije i življe nego pod
sivim kontaktnim lećama. Zurio je u njeno lijevo oko i najednom joj je smiješna
uspomena pala na um. Pokušala se ne obazrijeti, no ona je bila uporna, jedna priča
starih žena iz gimnazijskih dana.
Kad ti muškarac gleda u lijevo oko, može ti vidjeti muf.
O, za ime božje, zar zbilja?
Kad ti muškarac gleda u lijevo oko — on mi govori, a ja ne čujem ni jedne
riječi. Sve što čujem to je samo taj glupi glas što mi šapće na uho. Kad ti muškarac
gleda ...
— Oprostite — rekla je. — Misli su mi odlutale. Bojim se da nisam čula što
ste kazali.
A O'Hara je mislio: opet prosipa taj smiješak, taj svoj široki smiješak.
Trebalo bi ga proglasiti nacionalnim bogatstvom.
Lakše, veliko momče, vidio si i dosad širokih smiješaka.
Je, ali ne nalik na ovaj ... i ni jednom zgodom u proteklih godinu dana.
— Rekao sam, što ste mislili time da će mister Howe objasniti? — rekao je
naposljetku.
Eliza je stavila Howeovo pismo pred O'Haru. — Već sam ga pročitao —
reče on. — Pročitao sam ga kad sam danas popodne provalio u vašu sobu.
— Oh, u redu onda. Dakle znate. Mister Howe vas želi vidjeti. Ja ne znam
zašto. Ne znam ni zašto je bio tako odlučan da tas nađe i izvadi vas iz gužve s tim
Čovjekom-zimom. Sve što znam, to je da želi razgovarati s vama u vezi jednog
zadatka. Veli da ga nitko osim vas ne može obaviti. I tijesno mu je s vremenom.
— Napuhani kujin sin.
— Hej, ja sam vas našla. Predala sam vam poruku. Ako mu želite reći da se
goni, to je vaša stvar. Ako odlučite poći, imam tisuću dolara u gotovini za vas, i
avionsku kartu za Boston. Prva klasa.
— Nosite sobom tisuću dolara u gotovini?
— Ne tamo gdje možete staviti prste na njih.
Ponovno gleda. On gleda ravno u moju... ne... u moje lijevo oko.
O'Hara je osluškivao eolska zvona iznad sebe, pokrenuta povjetarcem s
vrata. Pred očima mu se rasplinulo, zatim mu se i u glavi rasplinulo, i u stanju
prazne svijesti u koje se povukao, njeno je lice bilo urezano u bijeli zid. Velike
sjajne smeđe oči, čupa crne kose i široki ti-si-draga-duša smiješak. Sad je to
postalo lice koje nikad neće zaboraviti.
— ... svijeta prema O'Hari — rekla je.
— Daa...
— Jeste li zainteresirani?
— Ovaj ... zainteresiran?
— Za ponudu mistera Howea.
— Volio bih da ga prestanete zvati mister Howe. Zvuči kao da govorite o
bogu.
— On je star. Kao Tokenrui-san. On to zaslužuje.
— Odlično. Tada ga zovite Howe-san.
— Hoćete li se uozbiljiti? Kakva je vaša odluka?
— Nemam ideje.
— A. Dobro, kad se onda mislite sastati sa svojim muzama?
— Reći ću vam ujutro.
— Oh.— Moram se malo zabaviti razmišljanjem.
— Mogu to razumjeti. Tko bi se želio vratiti u zemlju živih, kad može ostati
ovdje usred najljepšeg vrta Japana i uzgajati štence.
O'Hara se nagnuo preko stola, sasvim blizu do njenog lica, i rekao tiho: —
Tko poznaje druge mudar je; tko poznaje sebe prosvijetljen je.
— A što velite na »Zagazi preko međa, prebij majci leđa«. Nemojte mi samo
reći da ćete sada vi početi!
Dopadala mu se njena drskost, način na koji je izgovarala sve što bi joj u
govna palo na um. Ali se usto osjećao i potišteno. Jedan se dio njegova života
privodi kraju. Znao je to. Sudbina je dovela djevojku amo i pomoću nje će ga
odmamiti natrag.
— Ne. — rekao je. — Prevest ću vas preko ceste do vašeg hotela, otići kući i
malo se odmoriti.
— Ruka boli, zar ne?
— Počela je malo paliti. Bola će nestati do jutra.
— I nazvat ćete me?
— Nazvat ću vas.
— Idem po kola, Kazuo — rekao je Šammi i naklonio se Elizi. — Vratit ćete
se, okej. Naučit ćemo vas što je Tao. Put. Prvom prilikom.
Navukli su cipele i platili račun, zatim ju je O'Hara preveo preko ulice do
hotela; rame ga je boljelo i osjetio se trulo; stojeći ondje, najednom se oćutio jako
umornim.
— Ovasuminasai — rekao je, poljubio je u obraz i krenuo natrag preko
ulice, a ona je rekla: — Imam let sutra u tri popodne, — a on je, ni ne okrenuvši se,
odgovorio:
— Dobro, bolje da nabavite rezervacije. Zna se popuniti. Sayonara.
Ušao je u kola i oni su se odvezli, ostavivši Elizu da stoji na vratima hotela.
Poljubac u obraz, pomislila je. Dakle, sranje. No imat će ona priliku za još jednu
rundu. On će doći u Boston, u to je bila sigurna. A tom prilikom neće imati rame
kao ispriku.
XI
O'Hara nije rekao ništa za vrijeme povratne vožnje do Kyota iz Osake, niti je
Sammi ičim poticao konverzaciju. Znao je da je Kazuo duboko utonuo u misli.
Kuća je Tokenrui-sana bila na zavijutku ulice u starom dijelu Kyota. Bila je
izgrađena 1782. i od tada se vrlo malo izmijenila. Čempresova je kora na njenom
nagnutom krovu izmijenjena mnogo puta tijekom godina, kao i do pojasa visoka
bambusova ograda što ju je okruživala. No stupovi od čempresovine oko njene
ograđene verande bili su originalni, kao što su bili i suptilni paravani u glavnoj
sobi, od kojih je jedan prikazivao povratak ratnika kući, a drugi, rad Isono Kadoa,
znamenitog umjetnika iz sedamnaestog stoljeća, sokola kako sjedi na borovoj
grani. Slikarije su spašene iz jedne od kraljevskih kuća za vrijeme velikog požara
koji je uništio više od polovice hramova i kuća u Kyotu godine 1788.
Godinama je kuća bila naizmjence nastanjena učenicima, redovnicima i
svećenicima iz Heija, i tako se potpuno zapustila. Tada ju je, godine 1950., stekao
Tasaguvi, Kimurin zet, obnovio je i predao kao svadbeni dar i miraz Kenaki,
Kimurinom jedinom preživjelom djetetu. No sada više nije bilo ni Tasaguvija ni
Kenake, i on je živio ovdje sa svoje dvoje unučadi, Samushijem i Tanom.
Kuća je bila blizu ulice i izgrađena u obliku polumjeseca kojega je
unutrašnji luk bio okrenuo prema bujnom cvjetnom vrtu izgrađenom oko ribnjaka,
napajanog iz izvora što je neprestano romorio ispod kuta verande glavne zgrade.
Obični i zlatni istočnjački šarani, neki od njih duži od metra, bili su ovdje tako
dugo da je Kimura zaboravio koliko su stari.
Na daljoj strani vrta, okrenuta prema stražnjem dijelu kuće, bila je radionica
izgrađena deset godina poslije nje. Upravo je to malo stanište, s velikom glavnom
sobom i malom u kojoj je bila kada, bilo O'Harin dom dok se dvije godine
pripremao za inicijaciju u shichi, malo vijeće higaru-dashija, kao što mu je bilo i
utočište za vrijeme dugih mjeseci nedavnog progonstva.
Činilo se da je sve ispunjeno slatkim mirisom visterije, ukrasne japanske
loze, kad su ušli kroz glavna vrata i krenuli oko ugla kuće prema vrtu. A bila je tu
uvijek i takva tišina kao da je bog isključio sve zvukove svijeta.
Poželio je laku noć Sammiju, zahvalio mu i zatim skrenuo okolo, natrag
prema svome mjestu mira, svetištu u koje se povukao da bi razmotrio svoj položaj i
donio odluke koje su ga održale na životu za vrijeme duge kušnje Čovjeka-zime.
Iz skupine drveća pokraj ulaza u kuću dolazili su zvukovi; grančica je
zapucketala, list je padao, praćen dubokim, prijateljskim jrrr.
— Zdravo, malci — rekao je O'Hara velikom mužjaku akite, Kazuo-danu i
njegovoj družici, koju je O'Hara nazvao Konsato, što znači »koncert«, zato što je,
kao štene, neprestano lajala: na mjesec, na zvijezde, sunce, cvijeće i sve ostalo na
što je mogla podići glavu i zalajati. Mužjak je, veliki i srebrno-siv, s repom
izvijenim iznad stražnjice izašao iz hladovine da ga pozdravi. Bila je to kraljevska
životinja, rodoslov joj je išao sve do pretka koji je nekoć bio carev čuvar. Ponašala
se sa suzdržanim poletom. Ženka je bila frivolnija.
Skakala je okolo, lizala ruke O'Hari i grizla Kazua za vrat, što je ovaj
podnosio s nekakvom vrstom mrzovoljne tolerancije.
Mogao je osjetiti Taninu nazočnost prije no što ju je čuo ili vidio. Kad je
ulazio, u tokonami okrenutoj prema vratima bila je lakirana vaza s krizantemama.
Tana je pripremila zakusku od makizushija, sićušnih zametaka zakiseljene riže
umotane u tanke listove morske salate, pomiješane sa šparginim vršcima i ribom ili
nekim drugim plodovima, i smjestila je na niski stolić kraj pomičnih vrata od
palisandrovine što su vodila u vrt. Njegova je svilena noćna košulja ležala kraj
njene u blizini futona na njegovu krevetu.
Kad se jednom našao unutra, mogao ju je čuti kako tiho pjeva negdje u dnu
kuće.
Bit će teško reći joj. Skrenuo je u umivaonicu što je bila izvan kratkog
predvorja što je vodilo od vrati ju do glavne sobe. Zatvorio je vrata povukavši ih,
izvadio britvu i zdjelicu sapuna za brijanje i potom, nakon što ju je nasapunao,
obrijao bradu. Dok se brijao, oči su mu stalno skretale na ogledalo i odraz
fotografije kemijske tvornice Hichitani što je visjela iza njega.
Bila je to sablasna, mračna, zloslutna slika, na kojoj je tvornica bila
prikazana kao siva masa s visokim dimnjacima, kako vreba ispod zlokobnog
tumora zagađenih oblaka. U prednjem planu, zaprljano se nebo reflektiralo u
sjajnim krijestama valova zaljeva. Fotografija je bila jedna od stotina što ih je
snimio američki fotograf W. Eugene Smith, kao dio eseja o tragediji Hichitani.
Tvornica je bila smještena na obali jednog od bezimenih zaljeva nekoliko
kilometara južno od Minimate na južnom Kyushu. Hichitani je bio pedeset godina
patron više od sedam stotina radnika u tom izoliranom selu, i njegova jedina
industrija. U selu nije bilo privatnog poduzetništva, ukoliko se izuzmu ribari koji
su tu živjeli, no i većinu je njihovih brodića financirala kompanija. Hichitani je
stanovnicima Minimate dao posao, stanove i dućan kompanije u kojem su mogli
kupovati hranu i odjeću. Mnogo muškaraca i žena kojima su još djedovi radili u
tvornici, nikad se nije udaljilo više od stotinu kilometara od grada u kojem su
rođeni. Njegova je izolacija nastavljala tragediju. Minimata je bila kulturna
podloga za epidemiju užasa koja će se protegnuti preko pola stoljeća.
Korporacija Hichitani proizvodila je anodizirani aluminij — od sirovina do
konačnog proizvoda. Otpadne su vode iz topionice bile odvođene kroz dugačke
cijevi te ispuštane u ocean na vanjskoj strani poluotoka što je zakrivao zaljev od
otvorenog mora. Dominantna su strujanja, međutim, nosila vodu oko rta i vraćala
je u zaljev.
Jedna je od kemijskih tvari u neobrađenim otpadnim vodama bila i živa, koja
se tu nalazila u gotovo beskonačno sitnoj količini.
No kad bi se pomiješala s vodom, i zahvaljujući katalitičkom djelovanju
ostalih tvari u otpadu, živa se pretvarala u živin oksid, smrtonosno otrovan. Godine
su prolazile, i za to su vrijeme svakoga dana mikroskopski biseri smrti bili
naneseni strujanjima da bi se potom taložili na morskom bilju i dnu zaljeva. Zaljev
je bio ribarski raj, a ribe, koje su inače bile glavna hrana sela, hranile su se
biljkama i tako unosile u sebe smrtonosne čestice.
Prošla su desetljeća. Živin je oksid polako zaražavao zaljev i njegovu
okolicu. Njegovo je djelovanje na ljude bilo postupno, trebale su mu dvije
generacije da dođe do izražaja. Tada je, godine 1947., tvornica podvostručila
kapacitet.
Do prvog je velikog pomora ribe došlo iduće godine, godinu dana prije
rođenja djeteta Matzashijevih. Stotine su tuna, lubina i skuša bile izbačene na plažu
zaljeva. Krivica je pripisana crvenoj plimi, invaziji algi, o incidentu nikad nisu
obaviještena sredstva informiranja, no nekoliko dana nakon što je do njega došlo,
pojavila se grupa inžinjera iz glavne uprave, u Ubeu, da prouči pomor. Kasnije su u
Hichitaniju rekli da su njihovi nalazi bili neodređeni.
Godine 1949. rodilo se prvo nakazno dijete — počele su se pokazivati
posljedice tridesetgodišnjeg zagađivanja. Nitko se nije mnogo brinuo zbog bebe
Matzashijevih. Na koncu konca, govorilo se, otac su i majka bili u krvnom
srodstvu. No dva mjeseca potom rodilo se dijete bez očiju, a zatim i drugo s
uvelim, abnormalno malim nogama, i slijedeće s glavom triput većom od
normalne. Četrnaestoro se deformirane djece rodilo te godine, a pet je
namještenika tvornice umrlo od dizenterije.
Znanstvenici su se vratili. Vrlo tiho. Na čelu ekipe što je poslana po drugi
put bio je Tasaguvi, briljantni mladi kemijski inžinjer. Preselio se u Minimatu s
Kenakom, s kojom je bio manje od godine u braku, i započeo dubinsku studiju o
obradi otpada u tvornici. Kenaka je učiteljevala. Za vrijeme sljedeće tri godine tuce
se nakazne djece rodilo među radnicima i stanovnicima što su živjeli duž zaljeva i
ribarili u njegovim vodama. Nekoliko je starijih radnika oslijepilo, mnogi su drugi
umrli od bolne, iscrpljujuće vrste dizenterije koja je ubijala ili obogaljivala svoje
žrtve. Mjesto se činilo ukletim, što je uistinu i bilo.
Prvo se dijete Tasaguvijevih, Samushi, rodilo 1952. Bio je to normalan no
slabunjavi muškić koji je stalno pobolijevao. Tana, kći rođena iduće godine, bila je
gluha od rođenja. Ironično, Tasaguvi je bio taj koji je otkrio nazočnost živinog
oksida u ribi, vodi i flori zaljeva, no bilo je prekasno da pomogne svojoj kćeri.
Poslao je djecu natrag u Kyoto da žive s djedom, i još i sad vjerujući da će
kompanija poduzeti drastične mjere kako bi spasila selo i spriječila paniku, tiho je
podnio svoje nalaze upravi Hichitanija. Kompanija je najavila da će izgraditi novi
pogon za obradu otpada u tvornici i novi pogon za pročišćavanje voda za grad, no
ni sad nije otkrila ljudima iz Minimate pogibelj što im leži pred pragom. U to su
doba u gradu bile već stotine deformirane djece, a dizenterija je bila gotovo
epidemična.
Tasaguvi je dao ostavku, osnovao u selu građanski komitet i predao svoje
nalaze štampi. Došlo je do nacionalnog skandala. No nekoliko mjeseci nakon
početka križarskog pohoda, Tasaguvi je počeo osjećati simptomatične grčeve
dijareje. Nastavio je borbu. Grčevi su se pogoršali. Počeo je gubiti na težini. Tada
se jedne noći probudio beznadno bolestan; umro je u agoniji poslije osam sati.
Kenaka je bila odlučna da nastavi njegovu borbu, no i ona je bila već granično
zahvaćena živinim trovanjem. Kimura je svoju voljenu kćer vratio u Kyoto, gdje je
u deliriju provela dva posljednja mjeseca svog života. Nije je htio dati u sanatorij
već ju je umjesto toga držao zaključanu u radionici, gdje ju je njegovao sve dok
nije umrla.
Radionica je stajala prazna od tada pa sve dok O'Hara nije došao živjeti u
njoj kao shichi za vrijeme posljednje dvije godine svog naukovanja. No slika je
ostala na zidu kao stalni podsjetnik na užas Minimate i uništavajuće djelovanje što
ga je pokazalo na ovoj obitelji.
Dovršio je brijanje i vratio se niz hodnik prema glavnoj sobi. O'Hara je volio
tu kuću. Bio je to njegov jedini pravi dom. Ovdje je živio dvije godine dok se
pripremao za ritual shichija. Za vrijeme služenja u vojsci iznajmio je stan da bi
imao bazu, no rijetko je bio u njemu. A protekle se godine skrivao u toj drvenoj
kući, općio s njenim duhovima, ponovno potvrdio svoju mentalnu i psihičku
privrženost higaru-dashiju kao i emotivnu Kimuri, Sammiju i, više no ikome, Tani.
Glavna je soba bila zbunjujući jednostavna, no ipak neobično topla i
privlačna. Jedina je električna sprava bila svjetiljka nad tatamijem na kojem je
spavao O'Hara. Bio je tu i niski stolić s rogožinom kraj njega, nekoliko lampiona
sa svijećama i polica za knjige. I ništa drugo.
Osim cvijeća. Tana je svaki dan ukrašavala sobu cvijećem. Crvenim i
bijelim i grimiznim i ružičastim, svake boje koju se može zamisliti. Cvijeće je bilo
to što je ambijentu davalo život i toplinu.
O'Hara je prešao sobu i ubacio u usta jedan od zalogajčića, uživajući u
račićima što ih je pomiješala sa zakiseljenom rižom u makizushi. Iz male sobe u
kojoj je bila velika kada od ružičastog drveta, mogao je čuti Tami kako mu
priprema kupku. Pjevušila je tiho samoj sebi glasom nalik na ptičji, glasom koji je
uvijek bio malko raštiman. Presvukao se u crnu svilenu noćnu košulju što je sezala
do koljena i sjeo prekriženih nogu na rogožinu.
Tana je uronila ruku u vodu što se parila sve dok joj nije pokrila zglavak.
Bilo je vrlo vruće, no Kazuo je tako i volio. Procijenila je da je otišao prije možda
tri sata, no u kući nije bilo satova, a ni ona nije imala svoj. U želucu joj je bio mali
strah, nagrizajuća nervoza. Nešto će ga odnijeti, odvući ga natrag običajima
Zapada. Osjetila je opasnost.
Kad je O'Hara prvi put došao ovdje živjeti, za vrijeme priprema za ritualne
zavjete shichija, Tana je još bila dijete. Plašljiva, povučena, oprezna prema tom
lijepom gaijinu, stranom đavolu kojeg je, čini se, njen djed posvojio; na koncu je
bila njemu privučena onom istom snagom i misticizmom koji su privukli i djeda i
brata. Bio je različit od ostalih kandidata shichija koje je poznavala. Rado se
smijao i pravio šale na svoj račun. Bio je trpeljiv i teško je padao u bijes. I, što je
bilo najbolje od svega, naučio je jezik znakova, tako da su mogli razgovarati.
Večerima, nakon mentalnog i psihičkog naprezanja dugih dana priprema za shichi,
sjedio bi pokraj ribnjaka i prstima koji su se vijugali, pričao joj američke priče o
duhovima.
Samushi, kojeg je O'Hara prozvao Sammy, promijenivši y u i da bi zvučalo
japanskije, bio je također ispočetka neraspoložen prema došljaku. Sammiju se
činilo kao uvreda da bi Tokenrui-san, njegov vlastiti djed, mogao povjeriti
uvježbavanje higaru-dashija svog vlastitog unuka tom svjetlokosom Kazuu. No
mladi je pripravnik ubrzo shvatio da je to bio čin ljubavi, jer je O'Hara bio ne samo
klasično discipliniran, već je uz to bio i izvanredan učitelj. O'Hara je bio taj koji je
otkrio da Sammi ima izvanredne reflekse i smislio serije udaraca kojima će
najbolje iskoristiti tu brzinu. O'Hara je također bio i taj koji je smislio iscrpljujuće
vježbe koje su Sammija izgradile psihički tako da je mogao izaći na kraj sa
strogošću higaru-dashija, vježbi tako bolnih da ih je Sammi često, posljednja dva
ili tri sata u danu, izvodio sa suzama koje su mu se slijevale niz lice.
Naravno, odustajanja nije moglo biti. Učiniti tako nešto značilo bi
obeščastiti ne samo sebe i Tokenrui-sana, već i sestru pa i O'Haru uz to. Osim toga,
i sam je O'Hara, pripremajući se za mistični put na sedmi nivo, izvodio
svakodnevni osobni ritual tako težak da ga je gotovo osakatio. Sanamijevo je
neraspoloženje splasnulo, zamijenilo se najprije poštovanjem a zatim ljubavlju. U
trenutku kad je O'Hara postao shichi a Sammi uveden u higaru-dashi, bili su već
kao braća.
Kad je O'Hara otišao da bi izvršio obavezu prema ocu, bilo je to bolno
iskustvo za sve njih, ali prava agonija za Tanu. Boljelo je to duboko unutra, bila je
to rana koja se nije mogla isplakati, izmahati ili izvrištati. Mrcvarila ju je, i bol u
prsima i grlu bio je stalno s njom. Imala je samo četrnaest godina, pa ipak je znala
da je dubina njenih osjećaja vrlo različita od one prijateljske, gotovo krvne veze što
je izrasla između O'Hare i njena djeda i brata.
Tana je bila zaljubljena u O'Haru, pa ipak su prošle godine a da to nije rekla
nikome, čak ni Kimuri. I tako je slijedećih sedam godina, za kojih je izrasla u
zapanjujuću ženu, umnu no neugodno distanciranu, baš svaki dan mislila o Kazuu.
Željela je zaboraviti na njega, pokušavala zaboraviti na njega, no bilo je uzalud.
Mladići su joj Kvotoa udvarali i bivali odbijani. Napokon je Tokenrui-sanu
povjerila svoju nevolju.
— Ne može se pokušavati zaboraviti, jer samo pokušavanje održava sjećanja
— rekao joj je Kimura.
Odlazila je u hramove i molila bogove da je oslobode obuzetosti Kazuom.
I što su bogovi učinili?
Poslali su joj ga natrag.
Ponekad je teško shvatiti poruku Taoa. I tako je prihvatila dar ne razumjevši
ga.
Imala je dvadeset i dvije godine kad se vratio O'Hara. Isprva se činilo da je i
sad promatra kao dijete. Njene je distanciranosti nestalo. I jedne noći, kad joj je
počeo pripovijedati o nekom zanimljivom događaju iz dana u obavještajnoj,
prekinula ga je i rukama rekla: — Ispričaj mi radije kakvu ljubavnu priču,.
O'Hari nije trebala mudrost Taoa da bi shvatio ovu.
No sada je san ugrožen. U Taou nema odgovora. Njena sudbina nije više u
njenim rukama.
Stajala je u dovratku prema dnevnoj sobi i brisala ruku. Još ga uvijek nije
vidjela ili osjetila da je ovdje. O'Hara se naslonio na ruke i pogledao je preko
svijećama osvijetljene sobe. Bila je niža od brata i vrlo vitka. Koža joj je bila čista,
boje pijeska. Crna joj se kosa spuštala gotovo do pojasa. Smeđe su joj se oči činile
zamagljene ispod stožastih kapaka, kakvima su se uvijek i činile pri svjetlosti
svijeća. Grudi su joj zadizale kratku spavaćicu što joj je na tankim vrpcama visjela
s ramena.
Bila je šećer.
Promatrao ju je neko vrijeme, a onda se pomakao da bi ga mogla vidjeti.
Uplašila ju je njegova prisutnost, jer bi ga obično prije osjetila no što bi ga vidjela.
Gledala je u njegovo izbrijano lice i zelene oči.
Slovkala je riječi pomoću prstiju, pomičući ih u mekanom, stalnom slijedu
koji je O'Haru podsjećao na ruke plesača.
— Nema brade.
— Ne.
Ruka joj je prešla preko očiju.
— Nema očiju.
— Ne.
— Dakle je dobro prošlo.
— Da.
— Sada si siguran.
— Da.
— Jesi li sretan zbog toga?
— Da. Nijedan se muškarac ne želi osjećati kao progonjena zvijer.
— To vrijedi i za ženu.
Lagano se naklonio.
— To vrijedi i za ženu.
Skrenula je pogled s njegova lica i spustila ga prema nogama; suze su joj
bile u očima. Ruke su joj se pomicale vrlo sporo:
— Kupka ti je spremna.
Okrenula se i vratila u sobu s kadom. On je pošao za njom i okrenuo je licem
prema sebi:
— Zar se nešto promijenilo? Zar to nije naša kupka?
Poljubio ju je vrlo lagano u usne, milujući joj vrat jagodicama prstiju, a
zatim krenuo rukom niz njenu glatku kožu i dalje preko ramena, i povukao vrpcu i
oslobodio svilenu spavaćicu, i ona je pala do njenih nogu i on je izvukao ruke iz
rukava svoje košulje i brzo je prevukao preko glave, prekinuvši pritom poljubac
samo na sekundu.
Privukao ju je bliže dok ga nisu dodirnuli vrhovi njenih bradavica. I ona se
primakla bliže i osjetila kako raste dodirujući je i njegove su ruke kliznule oko nje i
počele je vrlo lagano milovati straga i ona je počela pomicati tijelo pod njegovim
prstima i on je postajao sve čvršći i ona se malo odmakla i počela mu milovati
stegna i trbuh i njegova su se sjećanja prebacila u vrijeme one noći kad mu je došla
prvi put: odjevena u crveno-bijeli svileni kimono svoje majke, ušla je u njegovu
zamračenu sobu i upalila jedinu svijeću kraj kreveta, i kleknuvši do njega rekla mu
tim svojim čudesno poetičnim rukama da ga voli.
Sklopila mu je oči jagodicama prstiju i tada krenula tragom svakog mišića
njegova tijela dodirom nalik na pero, pjevušeći tim svojim veličanstveno mekanim
i dražesno raštimanim glasom, a zatim sve to ponovila usnama dok ga napokon
nije uzela u usta ne dodirnuvši ga prstima; sjećanja su ga uzbudila još i više i on joj
je počeo trljati bedra, primičući je sebi veoma nježno, na što se ona podigla na
prste tako da joj je osjetio kosu kako ga udara; svinuo je koljena i pustio da mu udo
klizi uz nju, a ona je lagano svinula leđa tako da joj je dražica došla uz njega, i tako
su stajali nekoliko trenutaka, pomičući se polagano u ritmu njenog pjevušenja, i
tada je on svinuo koljena još malo i osjetio kako ulazi u nju i njeni su se vlažni
mišići stegli oko njega a ona ga je obuhvatila najprije jednom a potom i drugom
nogom oko pojasa i on je segnuo rukom dolje među njihove trbuhe i pronašao njen
otponac strasti i osjetio je kako tvrdne dok ju je milovao i pjevušenje je postalo
uzdisanje a uzdisanje sićušni krik u njenom grlu i ona se ukrutila i prestala disati na
nekoliko sekundi i tada se bacila na njega, digla glas i počela se tresti, a odgovor je
njezine strasti bio tako nadvladavajući da mu se učinilo da su ga najednom
napustila sva ćutila i tada je osjetio grč, pa još jedan, i još, još, još, i tada je
eksplodirao, a koljena su mu se počela tresti no on ju je držao uza se ostajući u njoj
i zatim se polako uspeo stepenicama i ušao u kadu i vruća se voda komešala oko
njih i ona je ponovno digla glas i ovaj put se činilo da mu njen odgovor vraća
snagu i osjetio je kako mu se ponovno produžuje, rastući duboko unutar nje, i ona
se počela pomicati gore-dolje kližući ga u sebe i osjetila kako se u njoj ponovno
skuplja, osjetila se gotovo naelektrizirana, izgubljena u prostoru i vremenu, i valovi
su došli ponovno, rastući, rastući.
Kad je bilo gotovo, pokušao joj je reći da se mora vratiti, da je mora
napustiti. No ona je zatvorila oči, jer je znala da će ovaj put bol biti teža jer će
sjećanja biti stvarnost, i da joj ga ovaj put Bogovi neće vratiti. Tako je zatvorila
oči, i tako joj nije mogao ništa reći. No zato je ona rekla njemu, izgovorivši
rečenicu koju je mnogo puta uvježbavala sa Sammijem, i mada još uvijek nije bila
zadovoljna svojim načinom, osjetila je da je čas.
— Volim te, O'Hara — rekla je, i sklopljenih očiju položila vlažne jagodice
na njegove usne.
Bio je to neobičan prizor. Ne, pomisli O'Hara, to je s onu stranu neobičnog:
prizor je bizaran.
XII
XIV
***
— Quill.
— Ovdje Duffield.
— Kakva je situacija?
— Prije svega, Ollinger je tukac. Nov u poslu i vrlo nesretan što se mora s
ovim petljati. Ne bi želio zamazati ruke. Zapravo, kad sam mu rekao da zaboravi i
prepusti nam stvar, osjetio je takvo olakšanje da sam pomislio da će skočiti preko
stola i poljubiti me.
— Ima li opasnosti da bi mogao prekršiti sigurnosne mjere?
— Ne, potpuno je svjestan potrebe za diskrecijom.
— Kakvi su detalji?
— Rafsaludi su zabunom u Caracasu ščepali konzultanta imenom Lavander;
htjeli su zapravo direktora, čovjeka imenom Domignon. Žele dva kila preksutra,
osam i trideset prije podne, ili će otpisati taoca, pokupiti drugoga i povisiti ulog na
četiri kila.
— Prilično rutinski za njih.
— Da, s prilično malo mašte. Zez je da su digli krivog čovjeka. No to je
samo mrva, ništa što bi moglo utjecati na čitavu operaciju.
— Mediji? Policija?
— Ne, do sada je čisto. Nekoliko činovnika i šofer auta iz kojega je
Lavander pokupljen.
— Izvrsno. State department nije umiješan, ili CIA?
— Ne, stvar je u najlonu. Imali smo kontakt, sredio sam fondove na
uobičajeni način. Tri stotine tisuća umanjeno za moju proviziju.
— Izvrsno, odavde ja preuzimam. Kao i obično, izvrsno ste obavili posao,
mister Duffield. Na zvučni signal, molim ubacite u Mastera sva imena i veze, i sve
ostale informacije koje će trebati.
— Mnogo vam hvala.
— Hvala vama na brzom djelovanju. Doviđenja, sir.
— Do viđenja.
— Ovdje Masterova kontrola.
— Identifikacija za selekciju.
— Samo trenutak, molim. — Nekoliko trenutaka kasnije na liniji je bio zapis
ljudskoga glasa. — Identifikacija. Dajte svoj ključ.
— Quill. Z-l.
— Programiran Z-l. Provjera glasa.
— Prije mnogo, mnogo godina...
— Provjera glasa gotova. Vaš broj?
— 730-037-370.
— Vaš program?
— Selekcija.
— Programiram selekciju. — Tu je bila slijedeća stanka, a poslije nje: —
Ovo je selekcija.
— Antiterorizam.
— Programirano.
— Atentat.
— Programirano.
— Otmica.
— Programirano.
— Jezik, španjolski.
— Programirano.
— Venezuela.
— Programirano.
— Pošaljite i dajte presjek.
— Šaljemo... presjek... imamo dvanaest kandidata.
— Spremite i reselektirajte.
— Spremljeno i reprogramirano.
— Raspoloživost.
— Programirano.
— Pošaljite i dajte presjek.
— Šaljemo... presjek... imamo devet kandidata.
— Spremite i reselektirajte.
— Spremljeno i reprogramirano.
— Timski rad.
— Programirano.
— Ranija ekipa.
— Programirano.
— Atentat, nepolitički.
— Programirano.
— Caracas.
— Programirano.
— Pronalaženje.
— Programirano.
— Pošaljite i dajte presjek.
— Šaljemo ... presjek... imamo jednog kandidata.
— Ime.
— Hinge.
— Spremite u sub i reselektirajte.
— Spremljeno u sub i reprogramirano.
— Brišite pronalaženje.
— Pronalaženje brisano.
— Pošaljite i dajte presjek.
— Šaljemo... presjek... imamo četiri kandidata.
— Imena.
— Falmouth, Gazinskv, Hinge, Kimoto.
— Spremite i čekajte.
— Spremljeno ... čekam.
Duga stanka, a onda je Quill rekao: — Brišite Kimota.
— Kimoto brisan.
— Čekajte.
— Čekam.
Još jedna stanka. Tada:
— Ispis ... Falmouth, timske operacije, A-nivo.
— Falmouth, Tony... preferira solo operacije... dvije ranije timske
operacije... maksimalna veličina ekipe: tri... komandant: jedna operacija... ocjena
komandne efikasnosti: A-plus ... ocjena ukupne efikasnosti: A-plus, A-plus.
— Brišite ispis.
— Ispis brisan.
— Ispis... Gazinsky, timske operacije, A-nivo.
— Gazinsky, Rado ... četiri ranije timske operacije ... komandant: jedna
operacija.,. ocjena komandne efikasnosti: C ... ocjena ukupne efikasnosti: C, A-
minus, B, B-plus.
— Spremite ocjenu ukupne efikasnosti i brišite.
— Informacija brisana ... čekam.
— Ispis ... Hinge, timske operacije, A-nivo.
— Hinge, Raymond . . . četiri ranije timske operacije . . . komandant: dvije
operacije ... ocjena komandne efikasnosti: A, B-plus ... ocjena ukupne efikasnosti:
A, B-plus, A, B-plus.
— Presijecite ukupnu efikasnost i zbrojite.
— Presjek ... zbroj: Falmouth, A-plus ... Hinge, A-minus ... Gazinskv, B.
Falmouth i Hinge su očito bili najbolji ljudi za taj posao.
Kao što je običavao, Falmouth je u jedanaest sati uspostavio interurban s
područnim brojem 404. Telefon je bio u malom funkcionalno uređenom stanu na
Buford Highwayu, Atlanta. U njemu je bio pisaći stolić, stolica i telefon povezan s
Kod-A-Fon 1400 govornom mašinom. Falmouth je stanarinu plaćao godišnje.
Budući da je telefon upotrebljavao samo za primanje poziva, račun je bio fiksan —
plaćao ga je svakog mjeseca novčanom uputnicom. Odgovarao je na prvi signal
zapisom glasa koji bi rekao: »Halo, ovdje University Magazine Service. Na znak
molim vas ostavite ime, broj i vrijeme u koje ste zvali. Hvala.« Nakon toga bi
slijedilo tu-tu.
Falmouth je stavio mali žuti plastični sintesizer zvukova kraj mikrofona
slušalice i pritisnuo mu dugme sa strane. Uslijedila je serija muzičkih tonova.
Falmouth je mogao čviti kako se premotava vrpca u govornoj mašini.
— Sranje — rekao si je u bradu. Bio mu je prenesen prvi poziv.
— Ovdje Quill, jedanaest i deset, četvrtak, 730-037-370. Urgentno.
Drugi je bio gotovo jednak:
— Quill, jedanaest pedeset pet, četvrtak, 730-037-370. Izuzetno urgentno.
Jedan sat.
Dešifrirano, to je značilo da je Quill naletio na nešto vruće, i da mora
uspostaviti vezu s Falmouthom unutar jednog sata. Pogledao je na sat. Bilo je
dvanaest i deset. Imao je četrdeset pet minuta da dođe do Quilla.
Morao je brzo donijeti odluku. Vrijeme je istjecalo. Howeu su preostala tri
dana da isporuči O'Haru. No ako Falmouth ne nazove Quilla, to će minirati čitav
plan. Bio je stjeran do zida. Odlučio je nazvati.
Okrenuo je broj.
— Da? — odgovorio je glas s drugog kraja žice.
— Izvještaj.
— Identifikacija?
— Spettro.
— Klasifikacija?
— T-1.
— Provjera glasa.
— Ringe ringe raja ...
— Broj?
— 730-037-370.
— Odobren za prosljeđivanje. Veza?
— Proslijeđujem.
Pričekao je svega nekoliko sekundi prije no što mu je odgovorio kultivirani
glas.
— Quill.
— Falmouth.
— Je li vam telefon čist?
— Da, javni telefon.
— Izvrsno. Drago mi je da ste me našli. Imam nešto za vas. Pomalo je
prljavo, ali je cijena dobra.
— Da?
— Rafsaludi su digli konzultanta iz Sunset Oila, Caracas. Preksutra žele dva
milijuna. Subjekt je Avery Lavander. Želimo ga vratiti čitavog.
— Imate li već igru u glavi?
— Da. Varijacija alžirske zamjene.
— To će zahtijevati preliminarnu konfrontaciju licem u lice.
— Imali smo mali napredak u tom smjeru. Direktor tvornice je sredio susret
između Rafsaludija i momaka iz kompanije za sutra u dva. To je bilo pomalo
hrabro, ali također i pomalo glupo. To nam daje masu vremena da se ubacimo i
pripremimo stvar.
— Hmmm.
— Dobro poznajete tu igru?
— Da. Za nju treba ekipa.
— Potvrdno. Ali samo dva čovjeka. Znam da više volite raditi solo, no
dogodilo se da ste baš vi ...
Quillov glas kao da se izgubio. Falmouth je već razmišljao o svojim
mogućnostima. Bila bi najgora od svih taktika oglušiti se na urgentni zadatak, i to
u ovom trenutku. Pa ipak mu je hladnoća potekla kroz tijelo sve do želuca. Osjećao
se kao da je progutao kockicu leda. Trenutak nije mogao biti gori. A uz to još i
timski rad. Stvorio je reputaciju kao solist. Raditi sam, to je bilo nešto što je naučio
još pred mnogo, mnogo vremena...
***
***
***
XV
XVI
Kad je stigao u hotelsku sobu, Hinge se istuširao, uredio kosu fenom i tada
stao, gol, ispred ogledala. Tijelo mu je bilo čvrsto i zbijeno, tetive su mu uz bicepse
iskakale poput povraza. Pogledao je svoje ožiljke i nasmiješio se. Žene su ih
voljele, voljele su povlačiti prstom duž čvrstoga tkiva na nogama i rukama, i niz
lijevi bok. Mogao bi napisati knjigu kad bi samo skupio laži što ih je o njima
izrekao. Vratio se u spavaonicu i odjenuo. Zatim je posegnuo u putničku torbu pa
izvadio iz nje širok remen od sirove kože s velikom zlatnom kopčom; držao ju je u
ruci nekoliko sekundi kao da je važe. Kopča je bila gravirana, slova su se na njoj
sjajila sitnim dijamantima:
RODEO LIGA SJEDINJENIH DRŽAVA
Državni prvak 1963. Chevenne, Wyoming, 6. siječnja 1964.
Dobrano se odmakao od Del Ria, Teksas.
***
***
***
— Da, ovdje Quill.
— Mislio sam vam dati tekući izvještaj o Lavanderu.
— Što s Lavanderom?
— Ubacili smo dvojicu od naših najboljih ljudi u to. Siguran sam da će ga
dovesti.
— Nisam to mislio. Koliko on zna?
— Mnogo.
— Zna li o Midi?
— Da. Analizirao je uzorak i proučio čitavu lokaciju.
—Je li to bilo pametno?
— Lavander je poznat kao vrlo diskretan. Radio je gotovo za svaku firmu
svijeta, jednom zgodom ili drugom.
— Svejedno, ta nam otmica može biti upozorenje. Baš je sada vrlo opasno
imati izvan organizacije čovjeka koji zna tako mnogo.
— On je vrlo dragocjen...
— Shvaćani. Zato predlažem da ga testiramo. Provjeri samo koliko je
diskretan. Ako je pouzdan, možemo ga pokušati dobiti. Ako nije...
— Shvaćam.
— Bravo. Drži me u toku o tome.
— Razumije se, sir.
***
Alžirska je zamjena bila gotovo ziher igra. Gotovo, jer se nikad nije mogao
otpisati ljudski faktor, a s njim i neočekivano. Zamjena je bila zamišljena kao
logična primjena straha i bila izuzetno efikasna protiv nepolitičkih terorista — onih
pohlepnih, koji su bili spremni riskirati glave za novac, ali ne i umrijeti za nj.
Fanatici su drukčiji. Fanatici su opasni i nepredvidljivi. Može im nešto dunuti u
glavu bez najave. Za njih, smrt je mučeništvo, a mučeništvo je dio litanije. U ovom
slučaju, Falmouth je znao da su teroristi gladni na novce, točka. Iza Lavanderove
otmice nisu stajali nikakvi politički motivi. Ti momci nisu divlje gledajući
sljedbenici ničega. Ničega, to jest, osim pohlepe. Sve se svodilo na to.
Zamjena je zahtijevala profesionalce, a Falmouth je vrlo brzo u Hingeu
prepoznao totalno amoralnog i kompulzivnog perfekcionista, hladnog k'o boza,
idealnog za posao. Osobno mu se Hinge nije dopadao. Nisu imali ničeg
zajedničkog osim zanata. Hinge je bio tipični plaćenik. Živio je za krv i novac, i
nije imao ukusa niti stila. Jeo je meso i krumpire s ubitačnom monotonošću, pio
pivo i viski s blagim okusom dima, a lektira mu se svodila na Soldier of Fortune
magazin, taj Business Week plaćosa, i pokoju povremenu knjigu o novom oružju,
ili o tekućem stanju umjetnosti ubijanja, što bi je izdao Paladin Press, nazvan
prema legendarnom revolverašu lutalici, i koja bi, naravno, izišla u Phoenixu, gdje
je duh Starog Zapada. još prevladavao. Hinge je sam sebe vidio kao lutajućeg
potezača revolvera, što jaši u zalasku sunca u potrazi za nekakvim novim barjakom
koji bi ponio, ubijajući crvene i lijeve i socijaliste i sve one koji su politički Ijeviji
od Atile Biča Božjeg, jer to, onda zbog nečeg postaje prihvatljivo. Poput mnogih
od svoje braće, bio je grub i neprofinjen, stroj za ubijanje koji nije mogao ocijeniti
bocu dobra vina ili dobru cigaru. No bio je dobar u poslu, a to je ono zbog čega i
jesu ovdje.
Falmouthov vozač, tanki čovječuljak u kasnim četrdesetim, imenom Angel,
vozio je taksi u Parizu tri godine, pa je zato bez glavobolje svladavao okuke od
kojih je mrznulo dupe i probijao se kroz promet na cesti što je vodila od tvornice
sve dolje do Caracasa. Prijemnik analnog predajnika što ga je nosio Hinge davao je
signale čisto i jasno.
Hinge je bio bistar. Održavao je tekuću konverzaciju s Gomezom, koju je
hvatao radio-špijun u buicku i odašiljač je sve do sterea u Falmouthovom
automobilu, srebrno sivom BMW-u.
— Kako se ovo zove? — čuo je kako pita Hinge.
— Jest specijalni vrtić za čudne biljke — odgovorio je Gomez.
— Čudne biljke?
— Znate, senor, različite ...
— Rijetke biljke?
— Si. Rijetke.
Nekoliko trenutaka kasnije:
— Tko je ovaj?
— Jest skulptura našeg spasitelja, Simona Bolivara, najvećeg heroja u
čitavoj Venezueli.
— Kako se zove ovaj dio grada? Baš je lijep.
— El Este. Vrlo skupan. Samo bogovati žive ovdje. Skrenut ćemo tu dolje i
provesti se kroz odrezak njega.
Samo tako nastavi, pomislio je Falmouth, dobar si sve u šesnaest. Ideja mu
se o ekipnom radu počela sve više dopadati. Momak je bio dobar, o tome nije bilo
zbora. A i Angel je bio pravi profić za volanom. Falmouth nije želio prići preblizu.
Sve dosad Gomez ga nije vidio i bio je potpuno nesvjestan njegova postojanja.
Bilo je važno da tako i ostane. Tako ih je BMW nastavio slijediti na udaljenosti
punoj poštovanja, kad je Angel skrenuo u rezidencijalni kvart s kućama koje su
Falmoutha malo podsjetile na Palm Beach i Coral Gables.
Hinge je i dalje govorio, njegovo je južno-zapadnjačko unjkanje stizalo čisto
i glasno.
— Što je gadna cesta — rekao je. — Što je ne asfaltiraju?
— Jest najkraći put da se ide. Jest samo kilometar, okolo, odavde.
— Štima.
Angel se zasmijuljio.
— Bueno. Znam gdje su.
— Bravo — odgovorio je Falmouth. — Signal se gasi. Gdje god bili da bili,
prijem ne vrijedi pet para.
— Ta cesta na kojoj jesu, ta slijedi oko brda kao zmija. Vrlo gadna cesta.
— Onda je znaš, da?
— Pa naravno, senor. Jest jedina zemljana cesta u blizini.
Angel je zaokružio kroz dio naselja na jednom od brežuljaka i tada skrenuo
niz asfaltiranu ulicu, no ova se naglo prekinula. Okrenuo se Falmouthu.
— To jest ta cesta, senor.
— Idemo, ali oprezno. Ne bih volio da nas vide.
— Si, nema problema.
Falmouth je poskakivao na stražnjem sjedalu dok je Angel vozio automobil
oko udarnih rupa i lokvetina na bijednoj blatnjavoj cesti što je vodila rubom
planine.
Odjednom se iz zvučnika probio Gomezov glas, mnogo glasniji no prije.
— Por Dios! — kriknuo je, pokušavajući odglumiti čuđenje.
— O, jebemti! — odgovorio je Hinge, glumeći da je jednako zaprepašten.
Trenutak kasnije začula se salva iz automatskog oružja negdje kraj automobila.
Hinge je rekao:
— Okej, koči. Nabavili su automat i sad žele da znamo da ga imaju.
U glasu mu je bio prizvuk, ali ne straha, nego bijesa. Isuse, pomislio je
Falmouth, nemoj sada zeznuti.
— Okej — rekao je Angelu — uspori ga. Daj jebivjetrima šansu da naprave
govnariju.
— Si—
Dva su muškarca sa sačmaricama prišla automobilu. Gomez im je pošao u
susret, s rukama podignutim visoko iznad glave. Darovao je publici dobru glumu.
Hinge je iskoristio trenutak.
— To je to, draga djeco, vožnja je gotova. Automobil: tamno modri pontiac
grand prix, 1974. Vrlo prljav. Jako izgreban. Dva momka prilaze sa sačmaricama.
Jedan u grmlju s automatom, drugi na brijegu, promatra. Isuse, kao u vrijeme Jesse
Jamesa. Ti tukci imaju rupčiće preko lica. Okej, dolazi jedan. Bonas nokkers.
Taj jedan što je prilazio kolima bio je nizak i zbijen, nalik na sanduk, s
dugačkom masnom crnom kosom na koju je nasadio smeđu beretku. Marama mu
nije sakrila bradu niti utrtareno lijevo oko, sivu masu što je lebdjela među uskim
kapcima. Otvorio je vrata i uperio sačmaricu u Hingeova prsa, držeći je jednom
rukom.
— Varnos — zapovijedio je i rukom pokazao Hingeu da izađe iz auto-
mobila. — Pronto!
Hinge je izašao, držeći putnu torbu čvrsto uz prsa. Sivookac je pogledao na
torbu, a zatim ponovno na Hingea.
— Habla usted espanol? — upitao je.
Hinge je slegnuo ramenima.
— Govorite španjulski? — kreknuo je terorist.
— Ne — lagao mu je Hinge.
— Hokej, ja govorim hingleski, samo malim, si.
Nasmijao se i posegnuo za torbom, no Hinge se okrenuo od njega, kao da je
želi zaštititi. Terorist mu je istrgne i otvori jednom rukom. Ispalo je pola tuceta
fascikala koje je odmah razmeo vjetar. Hinge je izgledao ojađeno. Sivookcu su se
spustila ramena. — Jako mi je žao — rekao je kobajagi ispričavajući se. Bacio je
torbu na tlo i zatim, zavrtjevši Hingea, vezao mu ruke za leđa. Na kraju ga je
pretražio.
Ti si taj koji će dobiti svoje, brajkane, pomislio je Hinge. Ti mehikanjeroska
krmeljiva svinjo, ti se prva seliš.
— Molim vas, moja torba. — Hinge je pokazao glavom prema njoj. — To je
dar. Od žene. Uh ... de mi esposa. — Sivookac je; pogledao torbu, uzdahnuo i
podigao je.
Drugi revolverdžija, koji je bio mlađi, imao dugu kosu povezanu u perčin,
zlatnu naušnicu u desnom uhu i bio malo živac, povikao je — Fronto, pronto! —
Sivookcu, sjeo u kola i zaustavio ih kraj njih. Okrenuo je prema natrag, prema
Falmouthu.
— O, vraćamo se putem kojim smo i došli? — upitao je Hinge najglasnije
što se usudio.
Sivookac ga je gurnuo u automobil i bacio torbu otraga na pod u pontiacu.
Odvezli su se u kovitlacu prašine, ostavivši Gomeza stajati kraj ceste s rukama još
uvijek visoko u zraku.
Falmouth je kroz huku odlazećih kola uspio čuti posljednju Hingeovu
repliku. — Isuse — rekao je Angelu — vraćaju se ovim putem!
Angel se ritnuo u kočnicu i zavrtio upravljač, opleo automobil u savršen
zaokret od sto osamdeset stupnjeva, istovremeno ubacujući u nižu brzinu, pa opet u
višu, nakon što su napravili pola kruga, i na koncu šibnuo u suprotnom smjeru.
Brzinom.
— Jako lijepo — rekao je Falmouth.
Angel je zavezao do asfaltirane ceste i iza prvog se zavoja okrenuo prema
natrag. Bio je spreman za njih kad se budu vraćali.
— Magnifico! — rekao je Falmouth s divljenjem. Kliznuo je natrag u
sjedalo, izvadio 9 mm luger iz futrole pod pazuhom i gurnuo ga pod bedro. Ako
bude frke, Igra je i tako gotova. Na programu će biti borba za opstanak.
Plavi se pontiac spustio niz zemljanu cestu minutu kasnije, zacvilio oko
okuke i zaprašio udaljavajući se od njih, natrag prema glavnoj cesti za Caracas.
Bila su trojica u kolima.
— Pustit ću ih par blokova, okej? — upitao je Angel.
— Ne, bila su samo dvojica od pistolerosa unutra. Trebala bi biti još dvojica
odmah za njima. Dajmo im, recimo, minutu. Bilo bi nezgodno da se nađemo u
sredini. — Prijemnik kraj njega je podivljao.
Protekla je još jedna minuta, a onda se chevy 76 spustio niz zemljanu cestu i
proslijedio za prvim automobilom.
— To su bili oni — rekao je Falmouth. — Zakotrljaj nas.
Angel je otpustio ručnu i krenuo za njima.
Prijemnik je pjevao jasno i glasno na sjedalu kraj njega kad su zaokružili
natrag kroz kvart El Este prema auto-cesti za grad. Chevy im je bio na oku, vozio
je točno najvećom dopuštenom brzinom. Momci nisu željeli riskirati.
Bili su već gotovo na auto-cesti kad se dogodilo: klinjo je iznenada s
prilazne staze zaružio na motociklu, prekasno ugledao BMW i skrenuo
pokušavajući ga izbjeći, motor je iskliznuo ispod njega i obojica su počela
sumanuto klizati ispred Angela; Angel je, nagazivši kočnicu i smotavši u isto
vrijeme, promašio klinju i njegovu hondu za samo nekoliko centimetara, zaplesao
na cesti trenutak predugo i udario BMW-om u rubnik, zakolebao se na sekundu
kao da će se prevrnuti i tada se ispravio, i u tom je času stražnja guma eksplodirala
poput bombe. Angel se uhvatio ukoštac s volanom, zaustavio kola pa iskočio iz
njih. Guma je u krpama visjela s kotača.
Angel je raspalio nogom po automobilu. — Sranje — prasnuo je. — Sranje,
sranje, sranje.
U stražnjem sjedalu, Falmouth je slušao kako signal iz prijemnika postaje
sve slabiji i slabiji, dok na koncu nije sasvim zašutio. Hinge je sada prepušten
samome sebi. Nije bio ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, no čitava se operacija
zamjene temeljila na tome da Falmouth otme jednog od terorista kad budu
napuštali sastanak. Hingeov je izlet sasvim propala stvar.
— Imaš pravo — rekao je Falmouth. — Sranje.
***
***
***
***
XVII
***
***
***
***
XIX
Oko devet sati gat je,King Linea u Montego Bayu, bio ludnica. Mjesni su
trgovci stigli u svitanje i postavili štandove i improvizirane dućane, pretvorivši rivu
u bučni i slikoviti vašar. Veliki je brod za kružna putovanja bio privezan, sidro mu
je bilo spušteno, a silazni je mostić dignut na svoje mjesto. Putnici, u bijelim odije-
lima i pamučnim haljinama, željno su zakloparali prema tržnici, da bi se cijenkali
oko pletenih košara i šešira, razglednica, kave u zrnu, drvenih figura i igračaka.
Galamu je pojačavao još i kalipso-orkestar koji je mlatio po limenim bačvama
usred trga.
O'Hara i Čarobnjak već su čekali na dnu silaznog mostića kad su počeli
silaziti prvi putnici, tražeći čovjeka kojeg su poznavali samo po najoskudnijem
opisu. Bio je malen, tanak i ekscentričan, to je bilo otprilike sve što su znali.
Nekoliko su puta prišli ljudima koji su na dosta nejasan način odgovarali opisu.
— Jeste li vi mister Teach?
Odgovor je uvijek bio odmahivanje glavom ili užurbani »ne«. , Za deset je
minuta prva navala putnika napustila brod, i most je ostao prazan. Stjuard je
otplutao s njegova vrha, otišavši za drugim dužnostima. O'Hara i Čarobnjak popnu
se na brod. U provali aktivnosti, nitko na njih nije obratio nikakvu pažnju. Obojica
su bila odjevena u sportsku odjeću i lako su se mogla pobrkati za putnike. Brodski
je ekonom stajao u blizini s putničkom listom u rukama. O'Hara je odlučio
pokušati na sreću.
— Oprostite — rekao je fingirajući zabrinutost — čini mi se da sam
mimoišao mistera Teacha. Išli smo na obalu zajedno, no sad; sam zaboravio broj
njegove kabine.
Ekonom ga je pogledao namrštivši se, no prije negoli je mogao postaviti bilo
kakvo pitanje, O'Hara je pogledao na sat, — Siguran sam da mi je rekao da se
ovdje sretnemo. Ima li još neki način da se napusti brod?
—— Ne, gospodine — odgovorio je ekonom, tražeći po putničkoj listi. —
Mister Teach je na palubi A. Kabina jedan-jedan-šest.
— Pa naravno! Hvala — rekao je O'Hara i odjurio prije no što ga je ekonom
mogao išta više pitati.
Čarac je čekao na dnu Silaznog mostića dok je O'Hara krenuo u potragu za
kabinom 116. Pronašao ju je s malo truda, no Lavander mu nije odgovorio na
kucanje.
— Mister Teach — nazvao je O'Hara — ja sam stjuard. Imam poruku za
vas.
Još uvijek bez odgovora.
Nekoliko mu je putnika kimnulo »dobro jutro« promaknuvši kraj njega
polazeći u grad. Kad se hodnik ispraznio, O'Hara je izvadio perorez, ukliznuo
oštricu u pukotinu vratiju i pritisnuo jezičac prema unutra, istovremeno okrećući
kvaku. Kvaka je poskočila. O'Hara je polako otvarao vrata sve dok nije mogao
Vidjeti čitavu kabinu.
Prazna.
Provjerio je zahod. Također prazan. Zatvorio je vrata, zakračunao ih i stao
pretraživati sobu.
Kabina je bila mala ali ukusno dekorirana, krevet kao brlog a okno otvoreno.
Zvukovi pandemonija na obali uplovljavali su u prostoriju dok ju je O'Hara hitro
pretraživao.
Lavander je očito putovao lako opremljen i polagao malo pažnje na
odijevanje. U ormaru su visjela dva odijela i par hlača. Prsti su mu pretražili
podstavu i džepove. Ničeg nije bilo. Jedno je od odijela izgledalo kao da nikad nije
bilo glačano, drugo je imalo mrlju od kave na suvratku. Bila je tu i kravata što je
nakoso visjela sa žičane vješalice, grozna, šarena kravata sa cvjetićima što je još
uvijek imala zavezani čvor. Kovčeg je bio prazan. Nekoliko košulja i komada
donjeg rublja bilo je u ladicama ormara — i ništa više. Bila je i jedna knjiga na
noćnom stoliću pokraj kreveta, svezak učena izgleda d naslovom »Kraljevstvo
nafte«. O'Hara ju je nemarno prolištao. Sitna slova i mnogo njih.
Pretražio je ormarić u zahodu, Lavanderovu putnu torbu i džepove
bademantla što je visio za vratima. Ništa.
Čitav pretres nije potrajao pet minuta.
Ponovno se ogledao, pogledao ispod madraca, i napokon se uvjerio da u
kabini nema više ničega.
Kad je posegnuo za kvakom, začulo se kucanje na vratima. O'Hara se sledio.
Otkoračio je nekoliko koraka. Nečiji su zglavci ponovno udarali po hrastovim
vratima.
— Senor, ovdje sobarica.
— Un momento.
— Si. Vratićuse — rekla je i otišla niz hodnik. O'Hara je otkračunao vrata i
pogledao u hodnik. Sobarica je bila u susjednoj kabini. Zaključao je vrata za
sobom i uspeo se na gornju palubu. Bila je prazna. Takva je bila i blagovaonica,
bar, igraonica, salon. O kompleksu bazena brinuo se spasilac, koji je spavao u
ležaljci. Nikoga nije bilo briga, jer nikoga nije ni bilo.
Vratio se i ponovno zalupao na vrata. Ni sada nije bilo odgovora.
Kad je O'Hara izašao na obalu, Čarobnjak je sjedio ha sanduku i pijuckao
pinu coladu.
— Dakle? — upitao je.
O'Hara ga je proveo niz vašar. — Otišao je — reče — Moja je poruka, čini
se, bila bumerang. Vjerojatno je, ustrašen, pobjegao. Pretražio sam gornje palube,
blagovaonice, sve.
— Možda se trebaju sastati na brodu — kazao je čarobnjak.
— Sumnjam. Ako ga sklopka sretne na brodu, onda ga na brodu moraju i
ubiti. Mnogo ga je sigurnije izmamiti na otvoreno. Ne, on je vani, tko zna gdje.
— Mogao bi se upravo sada sastajati sa sklopkom, po svemu što znamo.
— I za to postoji određena vjerojatnost — O'Hara je ponovno pogledao na
sat. Jedanaest sati. — Do đavola, mogao je dosad već biti mrtav.
Zaustavili su se na udaljenijoj strani tržnice i ogledali se. Ovdje negdje vani,
Avery Lavander ima sastanak sa smrću. Njihova je jedina šansa da ga spase Eliza,
uspije li opaziti Hingea kad stigne. To, naravno, pretpostavlja da on već nije otprije
ovdje, u kom je slučaju Lavander najizvjesnije mrtav čovjek.
***
***
XX
***
***
XXI
***
***
— Mislim da će nam knjiga nešto dati — kazao je Čarobnjak. — Sve što
trebamo učiniti, to je razriješiti Lavanderovu šifru.
— Samo to — odgovorila je Eliza.
— Nosio je knjižicu sobom. Očito je sve vrijeme u nju unosio bilješke, pa je
dakle morao zapamtiti šifru. A ako ju je mogao zapamtiti, ja je mogu razriješiti. A
ako ja ne mogu, Izzie sasvim sigurno može. — Ustao je da ode. — Kad je pilot
rekao da ćemo se sastati na aerodromu?
— Pet i trideset — odgovorio je O'Hara.
— Ja ću vas sve probuditi — kazao je i otišao, klisnuvši kroz kišu do svog
bungalova, posljednjeg u nizu.
O'Hara se skutrio duboko u jednom od žuto-zelenih naslonjača i rekao:
— Ja ću prespavati u stolici.
— Sa mnom će sve biti u redu — odgovorila je Eliza.
— Noćas smo već jednom potcijenili Hingea. Osjećat ću se bolje budem li
ovdje.
Napolju je zatutnjala grmljavina i u blizini je prasnuo grom.
— Radije se pripazi, O'Hara, podložna sam pogrešnim dojmovima,
naposljetku ipak mislim da imaš srce.
— Što sad to znači?
— Sve do sada, bio si robot.
— Robot!
— Da, upravo tako, robot.
— Pa, ne osjećam se kao jedan od njih — odgovorio je gledajući je kroz
napola zatvorene oči.
O'Hara je već izbacio Lavanderov slučaj iz svijesti. Uprskali su stvar. I dosta
o tome. Sad se koncentrirao na svog konkurenta na drugoj strani sobe, jer je još i
sad razmišljao o njoj na taj način. Sto pedeset visoka, majstor posla i opasno
naivna.
To je bio profesionalni pogled na stvari. što se tiče osobne strane, druge su
mu stvari nahrupile u svijest. Bila je zgodnija od one koje se sjećao s njihova
kratkog susreta u Japanu, a kad se pojavila na Sv. Luciferu bio je isuviše
zaprepašten da bi na nju obratio bilo kakvu pažnju. Njezina se majušnost naprosto
pribrajala privlačnosti. Kuštrava gagatno crna kosa, kratko šišana i sa zavijenim
pramenovima što joj proviruju oko vrata; krupne, gotovo začuđene oči, što se zbog
svoje veličine čine još ranjivijima; čudesno savršen nos i nemirne, napućene usne
što su se u trenutku mogle pretvoriti u zasljepljujući smiješak, od kojeg svjetlijeg
nikad nije vidio.
Lijepa, bistra i izazovna.
Vrlo opasna.
Na trenutak se zbunila pa izbjegla susret s njegovim zelenim očima. Sjedila
je na rubu kreveta, spustivši pogled na pod. O'Hara ju je plašio sada, i plašio još i
prije nego što su se sreli. Biografski materijal što ga je pročitala hvalio ga je zbog
mnogo čega, uključujući i njegove istražiteljske sposobnosti. No upravo je njegovo
vladanje japanskom filozofijom bilo ono što ju je istovremeno fasciniralo i
uznemirivalo. Kretao se nauljenom gracioznošću, koju je ona pripisivala njegovoj
izobrazbi u borilačkim vještinama u Japanu. Sjećala se brzine kojom je dočekao i
pobijedio svog napadača. Nepomućeno miran. Čak i s ranom od uboda, bio je
naprosto nepomućen. U stvari, bio je neugodno miran. A sada se činilo da je
sposoban prihvatiti neizbježnost Lavanderove smrti bez grižnje i žaljenja. Pa ipak,
ono što je ona tumačila kao nešto gotovo mistično, moglo je naprosto biti
posljedica dugogodišnjeg stvaranja zaštitne kore. Možda je O'Hara bio tako
temeljito zaklonjen da je samo izgledao mističan.
Uzdahnula je i rekla:
— Ne mogu se naviknuti na činjenicu da smo možda skrivili Lavanderovu
smrt.
— Ne, nismo je skrivili. Mi je samo nismo spriječili. A to je velika razlika.
— No zar ne možemo ništa učiniti? Prepoznala bih kola. A ona su bila
unajmljena, i tako ih on mora vratiti i...
— Dobar lovac zna kad je lov gotov.
— Tu smo. Mister Kimura je sve vrijeme tako govorio. »Mudar čovjek ne
nosi mokre čarape.« Što ti se čini?
— U stvari, trebalo bi biti: »Mudar čovjek ne navlači čarape prije no što ih
sunce blagoslovi.«
— Oh, sranje. — Zastala je na trenutak. — Ali bih ipak voljela baciti još
jedan pogled na tu tipčinu. Nikad prije nisam vidjela živog profesionalnog ubojicu.
— Ti zaista imaš žicu za to, je li da da?
— Za što?
— Za trčanje za velikom reportažom. Usput, kako si uopće upala u taj
posao? U đavla, pročitala si moj K-dosje, znaš sve o meni, sve do broja donjih
gaća. Ja o tebi ne znam baš ništa.
Kako je upala u biznis? Dakle, sve je to počelo zato što je bila debeljuca.
***
***
***
XXII
XXIII
KNJIGA TREĆA
Svaki događaj, kad se već dogodio, svaki sposobni novinar ili povjesničar
može prikazati neizbježnim.
JOSEPH PULITZER
***
***
II
***
III
IV
Lokal je bio blizu obale, dolje niz prljavu kolotečinu što je vodila preko
željezničkih tračnica i pokraj stovarišta ugljena. Bircuz je bio smetište, prerasla
prislonjenica s firmom u crvenom, bijelom i plavom koja je govorila: »Harry T.'s«.
Tlo je bilo boginjavo od zarđalih pivskih čepova, dok je u pozadini prostrano
Bridgesovo brodogradilište zaklanjalo zaljev.
Čarobnjak je stajao pokraj vrata bircuza s rukama u džepovima. Izgledao je
jadno. Rukav mu je odijela bio otparan, a na hlačama mu je bila velika poderotina.
— Moj bože — rekla je Eliza — izgledaš kao da je preko tebe prešao
kamion s osamnaest kotača.
— Gore — odgovorio je.
— Gore?
— Gore. Napao me medvjed.
— Medvjed?
— Sve ću ti ispričati. Gdje je Mornar?
— Došla mu žuta minuta. Otišao je u Kyoto. Za nas se pretpostavlja da
ćemo ga tamo sresti sutra uveče.
— Sranje. Što ja ovdje radim? — upitao je Čarobnjak nikoga posebno i
pogledao u svemir tresući glavom. — Zadnja stvar koja mi je trebala je taj jebeni
medvjed, to ću ti reći.
— Čarobnjače, o čemu ti to do đavola govoriš?
— Dogodilo se to, da sam obrađivao te lučke barove pokušavajući naći nit o
Redu Bridgesu. Mislim, ako je i jedan, onda je tu dolje najmanje pedeset barova. Ja
sam se samo nadao, znaš, posrećiti se na nešto. Ja sam, na koncu konca, pijanist a
ne jebeni Harry s naslovne stranice.
— Možda slijedeći put bude nešto što ćeš moći obaviti na klaviru.
— Mogu se popišati na nj, ako ovdje ima išta slično klaviru — rekao je
izbacujući svoj palac u rukavicu prema Harry T.'su. — No svejedno, tu okolo ima
hrpa američkih mornarskih tipova što voze te dokove, i svatko mi veli ako želim
informacije o Bridgesu, neka govorim s Kraft Americanom.
— Kim?
— Kraft Americanom.
— Je li to nečije ime ili nešto što si imao za ručak?
— To je tipovo ime, okej? Što ja znam. I tako, to je kako sam dopetljao
dovde.
— Zašto dovde? — upita Eliza.
— Zato što je Kraft American vlasnik tog birca.
— I? To je sve?
— Ne, ima toga više. Samo što do toga još nisam došao.
— Zašto?
— Imao sam sudar s tim medvjedom tamo. Znaš što mislim, četiri noge,
hrpa dlaka, dugi nos, veliki zubi, veliki jebeni zubi.
— Kakav medvjed?
— Kakav? Što ja znam, japanski medvjed, valjda. Nosi na sebi mali slamnati
šeširić kojemu na obodu piše: »Dobivate s Nixonom«.
Eliza se stade smijati.
— Ne vjerujem ti ni riječi od svega toga.
— Gledaj, zašto mi ovdje stojimo i pričamo o tome? Tu je jebeni medvjed u
jebenom baru i pije jebeno pivo. Idi vidi sama.
— Idem samo baciti pogled unutra — kazala je Eliza.
Bacila je pogled.
— Moj bože, pa to jest medvjed! I to prokleto velik medvjed, da! Mislim,
vidi starog jebivjetra! — kazala je Eliza.
— Ja ne bih tako o njemu govorio — reče Čarobnjak.
— Što do jarca radi medvjed pijući pivo u baru?
— Kako da do jarca znam? Pitaj barmena, on je radio za Bridgesa. On je taj
s kojim trebamo govoriti.
— To je Kraft American?
— To je ono što sam ja razumio.
Barmen, bačva od čovjeka s mornarički kratko podšišanom kosom, s nosom
toliko puta slomljenim da više nije bio siguran u kom smjeru da se okrene, i
rukama debelim kao unutrašnja guma, nosio je crnu majicu s »Vrući štosovi u
Budakanu« napisanim preko prednjice jarko žutim slovima. Tetovirung na lijevoj
ruci, sidro obrubljeno ružama, imao je preko sebe poput zastave razvučen natpis
»USS Billfish«. Čačkalica mu je, zaboravljena, tugovala u kutu ustiju.
— Nije li to protuzakonito, posluživati medvjeda pivom? Ne možeš čak ni
psa dovesti u supermarket tamo dolje u Americi — prošaptala je Eliza.
— Psa možeš uvjeriti — kazao je Čarobnjak, a to je imalo isto toliko smisla
koliko i medvjed za barom koji pije pivo.
— Dobro da vas vidim — kazao je barmen. — Svi me zovu Kraft American.
Ja sam vlasnik ovoga. Što ćemo?
— Treba mi nešto zaista jako. Pina colada — odgovorio je Čarobnjak. — I
pivo za prijatelja.
— Okej ako napravim pina coladu s ruskim rumom? — upitao je Kraft
American.
— Ruskim rumom? — odgovorio je Čarobnjak, ponešto užasnut.
— To je sve što imam do dopreme sutra.
— Sigurno — odgovorio je Čarobnjak sliježući ramenima. — To se
savršeno slaže sa svim ostalim.
— Ah... a što je s ovim medvjedom ovdje? — upitala je Eliza.
— Mislite na ovog sa šeširom?
— Ne vidim ni jednog drugog.
— Evo što ću vam reći — kazao je Kraft American kao da se ispričava. —
On je došao sa svim ostalim, okej? Tip: koji je prije imao birc, bio je malo trknut
po patriotskoj liniji. Medvjed je samo jedna od stvari. Niste još vidjeli ono mjesto.
Sjednete na školjku, vrti vam se »God Bless America«. No svakako, pogodba je,
tip hoće iz posla. Nudi mi ovu rupu. Jedina je zakačka, medvjed ostaje. I njegov,
hra-hra-hra, američki šešir također. I njegova nazdravičarska rodoljubiva školjka,
sve.
— Ima li ime?
— Zove se Harry S. Truman.
— Da li često trga ljudima odijela s leđa? — upitao je Čarobnjak, još uvijek
ozlovoljen.
— To je zbog klavira. Rek'o bi' vam, ali nisam vidio da ste zapeli svirati.
Jedini je problem s Harry S., što taj tucnuti medo dobiva pizd čim čuje polutonove.
Struže mu uši, ili tako nešto. Klavir nije naštimavan otkad su prokopali Panamu.
Jedino što se može, vidite, kad Harrvju S. dođe to njegovo, da zviždućete »Star-
Spangled Banner«.
— Ikada znali tipa imenom Red Bridges? — upitala je Eliza.
— Znao ga? Sranje, ne biste mogli prebrojati noći u kojima sam mu valjao
guzicu odavde. Red je uvijek bio ovdje unutra. Bio je lud za Harry S.-om. Mislim,
bili su šupčevi pajdaši. Red sjedi ovdje, priča prokletom medvjedu svoje jade,
nikad nije pričao nikom drugom. Obično je cvilio zbog tanjura.
— Tanjura? — upitala je Eliza.
— Jeest, golema stvar, možda sve u svemu velika kao, ah, pola rugby
igrališta. Nešto tako.
— Što će vam to, pozivate tisuću najprisnijih prijatelja na večeru? — kazao
je Čarobnjak, osvrćući se da vidi hoće li se tko nasmijati.
Nasmijao se Kraft American.
— Taj je dobar — kazao je. Harry S. se podrignuo, zavrnuo usnicama i
svima se nasmiješio.
— U stvari, što je to, to je jedna stvar za živjeti ispod vode.
— Kako je došlo da je to tako veliko? — upitala je Eliza.
— Ne znam za ziher, okej? To je radio-Mileva. No po onom što sam čuo, u
taj valov možete strpati dvanaest, možda petnaest ljudi. Ima prave apartmane, kao
da hoće tamo dolje živjeti. Smislio ga je onaj grčki momak, znate onoga koji pravi
sva ta podvodna sranja.
— Nikolas Kaginakas? — upitala je Eliza.
— To je taj. I on je umro. Bio je tu neko vrijeme, onda se vratio u Grčku i
jednog dana srušio mrtav.
— A čime se Bridges bavio prije no što je počeo praviti taj tanjur? — upitala
je Eliza.
— Bio je do lakata u tom poslu spašavanja brodova. A onda je kupio oko —
o, petnaest, šesnaest tih starih liberty brodova iz drugog svjetskog rata. Veliki,
gnusni mulci, ali mogu ponijeti svoju tonu. Prpao je po njima koji čas, prekrajao,
ubacivao tankove.
— Za što?
— Red je došao s idejom da im može očistiti utrobu, ugurati im teretne
tankove i upotrijebiti ih kao tankere za naftu. Napravio je hrpu toga, nitko se nije
vratio reklamirati. Bili su vrlo neobični, znate, imali su balastne rezervoare u sebi,
nešto kao podmornica.
— Balastne rezervoare? — začudio se Čarobnjak.
— Ahaa. Mislim da je to zato, da mogu izjednačiti kako plutaju, prazni ili
puni.
Harry S. je digao prazni vrč između šapa i udario njime po stolu. Kraft
American se spustio do njega i nalio mu još jedno pivo.
— Što misliš? — šapnuo je Čarobnjak Elizi.
— Nije li Danilov nešto govorio kako je ubio čovjeka u Grčkoj?
Čarobnjak je kimnuo.
Kraft American se vratio s pinom coladom i otvorenim pivom.
— Taj tanjur, vi znate kamo su ga odvukli? — upitao je Čarobnjak.
— A-a.
— I Red Bridges je umro prije no što je bio gotov?
— Pa da. Stari Red je već bio pomalo sit toga. Posao je ispao veći no što je
mislio. Vidite, Red je bio samo dobra stara gusarčina, momče brodospašče. Volio
je njuškati za tom starudijom. Ako bi zgrnuo imetak vadeći nekakav brod s blagom
ili ratnu lađu punu antikviteta, zbog toga bi bio sretniji od svinje u dreku —
oprostite mi zbog francuskog, lady. Ali prekrajati stare kade u tankere i praviti
nekakve podvodne leteće tanjure, to nije bila stvar za njega. To zaista nije bila
stvar za njega. Nije htio biti glavonja.
— Je li ikada išta našao dok je spašavao brodove? — upitao je Čarobnjak.
— Sigurno. Baš prije no što je to napustio našao je neki stari japanski brod
za prijevoz trupa na dvadeset pet metara dubine, pokraj Vulkanskog otočja južno
odavde. Taj je bježao s Iwo Jime četrdeset pete, i naši su ga sunovratni bombarderi
tamo uhvatili. I tada se uvalio u to sranje za veliko lovarenje, i nikad se nije vratio.
A brod je i sada dolje, odrđavajući svoje.
— Nije se vratio ni nitko drugi?
— Koliko ja znam, Red nikad nije prijavio nalaz. Uvijek je planirao da se
vrati kad se penzionira.
Zaustavio se i tužno zatresao glavom, pa zatim nastavio:
— Bilo mu je zaista muka što će prodati brodogradilište, ipak, nakon trideset
pet godina. Slušao sam ga kako jedne večeri sve to priča Harryju S.-u. Bio je malo
nasisan, istresao je dušu starom Harrvju. Neka raja s kojom je radio htjela ga je
kupiti. Jadni se jebivjetar srušio mrtav prije no što se mogao odlučiti.
— Prije? — upitala je Eliza.
— A-ha. Dvije večeri prije no što nas je napustio, bio je ovdje pod parom.
Opalio je cvil kako je upao u stisku s velikim dečkima. Kojim velikim dečkima,
nije rekao.
— I nitko nikad nije rekao što se dogodilo s tanjurom?
— A-a. Odvukli ga odavde, sranje, bit će negdje tri, četiri mjeseca od danas.
U stvari mi je drago što je otišao. Sve je bilo pst-pst, tipovi su upadali, neće da
pričaju o bizi. Oko tog su vremena počeli upošljavati hrpe japanskih tipova. Morali
su proći testove podobnosti, svi ti sraonički miševi.
Harry S. se ponovno podrignuo.
— Molim za oproštenje — kazao je Kraft American.
— Tko je sada vlasnik brodogradilišta? — upitala je Eliza.
— Ah, neka velika ekipa tamo negdje. Ne mogu se napamet sjetiti, čini mi
se da je dolje negdje na jugu.
— AMRAN? — pokušala je Eliza.
— Ne, nešto kao...
— San-San? — kazao je Čarobnjak.
— Jeee, imate ga, momče. Tako je, San-San Company. Harry S. je
zabrundao u svoje pivo.
— Što je s tobom, Harry, došlo ti crno? — rekao je Kraft American. —
Dođe mu crno, znate, sjedi tu s nosom u čaši kao kakav cuguš, i plače.
— Možda mu je došlo milo — sugerirao je Čarobnjak.
— Nikad nisam razmišljao o tome — odgovorio je Kraft American i spustio
se niz bar da o svemu porazgovara s Harry S.-om, koji je nastavio bijelo gledati u
čašu.
— Počinje se slagati — kazala je Eliza. — Još jedna,stvar, mister Kraft
American, je li Red ikada spomenuo riječ »Mida« pred vama?
— Sigurno, mnogo puta.
— On?
— Jeee. To je kako su zvali tanjur.
V
Bila je gotovo ponoć kad je stigao u kuću u Kyotu. Provukao se kroz vrata,
ali su psi bili kraj njega prije no što je stigao u vrt. Poludjeli su od veselja. Mužjak,
Kazuo, zabacio je glavu i zatulio duboko iz grla, kao nježni vuk koji pjeva
podoknicu mjesecui
— Tiho — rekao je prigušenim glasom. Znao je da bi Kimura već trebao
spavati, a u Sammijevoj sobi nije bilo svjetla. Otišao je do stražnje kuće. Tana je
spavala, smotana u klupko na svom tatamiju, s crnim perčinom zavinutim preko
ramena.
O'Hara je bio umoran od puta. Prošla su tri dana otkako se posljednji put
opustio. Otišao je niz hodnik od Tanine spavaonice do vježbaonice. Nije bila veća
od velike sobe za spavanje, a pod joj je bio pokriven rogožinom. Jedan je zid bio
obložen ogledalima, kao u baletnom studiju. Potražio je cvijeće. Tana je svaki dan
stavljala cvijeće za njega, pa bio on ovdje ili ne. Vaza je bila u kutu, napunjena
žutim karanfilima, i tu je počela čežnja.
Prostorija je bila tamna, izbrazdana samo svjetlom što se slijevalo izvana, ali
nije upalio svjetiljku.
Osjetio je olakšanje zato što Tana spava. Trebalo mu je vremena da pripravi
tijelo, pročisti svijest, izbriše iz nje sve osim najneposrednijeg cilja.
Kameleona.
Utvara je bila u blizini. Osjećao je kako se guši pod njenim pokrovom. Sve
je ostalo bilo nevažno.
Skinuo je košulju i ostao sjediti deset minuta u položaju lotos, usred sobe, ne
pomaknuvši se niti žmirnuvši očima, osluškujući eolska zvona, odlazeći do zida.
Tada se polako raspleo, poput zmije što se budi na suncu, a zatim je u seriji pokreta
tako brzih i glatkih kao da je baletan koji izvodi složeni korak, projurio kroz četiri
stava: yoko-tobi-geri, leteće bočno kopitanje; neko-ashi-dachi, mačji stav, za
vježbu brzog kretanja; zenkutsu-dachi, stav za napredovanje, za ubod i kibadachi,
konjski stav, za napad sa strane. A tada je, jednako brzo, izveo četiri udarca: ručni
Tang, zasijecanje; Taisho, klasični dlanom, petom i mawashizuki, kružni udarac u
ključnu kost.
Ponovio je pokrete desetak puta, svaki put povećavajući brzinu.
Potom je podjednako brzo usporio tempo, usporio, usporio, pa izvijajući se
kao na usporenom filmu u jednom dugom pokretu ponovno zauzeo lotos-položaj, u
kojem je ostao nepokretno sjediti idućih deset minuta.
Ustao je i otresao ruke. Bio je pripravan.
Tada je ugledao Tanu. Stajala je u dovratku, naga, s tijelom izbrazdanim
sumračnim svjetlom, s rukama na bokovima i snom u očima.
— Psi su mi rekli da si ovdje — kazala je.
Stupio je u snop svjetla i ispružio ruke tako da je mogla s njih čitati. —
Spavala si tako mirno da te nisam želio buditi. Zaboravio sam na pse.
Nasmiješila se.
— I bi li prespavao ovdje zato da me ne probudiš?
— Možda.
— Spavati mogu uvijek. — Primakla mu se. — Nisi došao da ostaneš.
— Ne. Samo da razgovaram s Tokenrui-sanom.
— On nije kod kuće do sutra, do u vrijeme posljednjeg obroka. No ja bih
voljela razgovarati s tobom, promatrati ti usnice.
Ispružio je ruku i vrlo joj lagano dodirnuo usne, a ona mu je, zauzvrat,
dodirnula jezikom vrške prstiju.
— Tuga je ispisana na tvom licu — kazala je.
— Umoran sam.
— Nije umor ono što vidim.
— Sada je krivo vrijeme da razgovaramo o tome.
Nije dovela u pitanje njegovu odluku. Njegova je bila stvar o kojoj se
pričalo, i njegovo pravo da odabere pravi trenutak. Osim toga, on je bio ovdje,
makar i samo na trenutak.
— Nedostajo si mi, Kazuo. Bilo mi je teško spavati bez utjehe tvojih ruku.
— I ja sam mnogo mislio na tebe.
Pomilovala mu je lice jagodicama prstiju.
— Lijepo te je ponovno dodirivati.
Njezine su mu bradavice tvrdnući dodirnule prsa. Zatvorila je oči i kazala:
— Mislila sam na tebe dok se nisam osjetila kao zarobljena pčela, i mokra
sam od želje za tobom.
Pripio se uz nju i pomilovao joj leđa, osjetio je kako se čvršće sljubljuje uz
njega. Prsti su joj krenuli do njegovih hlača i raskopčali ih. Kliznula je dlanom niz
njihovu prednju stranu, osjetila ga i omotala prste oko njega, i zatim oćutila kako je
poskočio na njen dodir. Drugom mu je rukom otvorila patentni zatvarač hlača i
pustila ih da padnu. Uzela je njegovu ruku svojima i stavila je među noge, i
navevši mu prste među usmine, počela se milovati njegovom rukom. Liznula je
svoju drugu ruku i počela ga jače voziti.
Osjetio je kako se ukrućuje, propinje na prste i počinje drhtati. Činilo se da
su joj mali krikovi zarobljeni u grlu, tada je otvorila usta i oni su izletjeli napolje,
provala krikova što mu je poslala valove krvi kroz tvrdo udo.
Pokazala mu je put prema njoj, osjetila je kako ulazi u nju, a zatim ga je
obujmila nogom oko pojasa i počela se dizati i spuštati na prstima druge noge.
Obuhvatila ga je, usisala duboko u sebe, stisnula ga i otpustila, i zatim sve to
ponovila. I još jednom. Sad je i on počeo drhtati. Prostenjao je, samo što je to bilo
više nalik na riku, a tada ga je ona obujmila i drugom nogom, a on ju je zgrabio za
bedra i počeo joj ljuljati kukove. Vatra mu se prijeći spustila niz leđa pa ispod
mošnji, a onda tičući provalila kroz njega i rasprsnula se u njoj, a ona ga je ugrizla
za donju usnicu i kriknula.
Polako se spustio na koljena, bacio se prema naprijed na ruku i položio je na
pod. Ležala je tu s pogledom podignutim prema njemu i još je disala kratkim
udasima.
— Bilo je tako brzo da je već samo sjećanje — kazala je. — Dođi u krevet,
Kazuo, i probudit ćeš se u meni, pa ćemo pozdraviti sunce svojim krikovima.
VI
Niska je japanska žena sišla oštrim korakom niz ograđenu ulicu do škole
kendoa. Mogla je čuti oštre, jednolične praskove bambusovih mačeva što su
udarali jedni o druge, prije no što je ušla u veliku, jarko osvijetljenu prostoriju.
To što je bilo unutra, mogao je biti prizor iz sedamnaestog stoljeća. Tu je
bilo sve u svemu dvadeset učenika, od kojih je svaki bio dobro zaštićen debelom
kacigom i rebrastom maskom zvanom men, tvrdim, bambusom poduprtim
kaputićem zvanim do, kao i koteima, kožnatim zaštitnim rukavicama što su
pokrivale šake i zglavke, te pojastučenim tareom što je zaklanjao trbuh i prepone.
Otišla je niz rub sobe do podija u njenom dnu i stala tiho u kut, promatrajući
kako majstor sensei, učitelj, prividno lebdi po prostoriji slijedeći rad pojedinih
timova, da bi se povremeno uključio demonstrirajući nešto. Shinai su, »mačevi«
napravljeni od četiri bambusove letvice kožom povezane u dršci, oštro pljeskali
dok su učenici pokušavali osvojiti bodove udarajući po tjemenu, desnom zglavku,
desnom dijelu torza i grlu.
Sensei je podučavao primjerima. Kad je želio podučiti đaka, naprosto bi se
ubacio, preuzimajući ulogu protivnika. Pokreti su mu bili blistavi. Vidjela ga je
kako je skupio tri boda nečim što je izgledalo kao jedan jedini pokret. Naklonio se
učeniku i krenuo dalje, probijajući se kroz prostoriju sve dok se nije našao pokraj
nje.
Naslonio je svoj shinai na zid.
— Oprostite mi, Okai-san — rekla je. — Ne bih vam prekidala sat, no vrlo
je važno.
— Shvaćam, Ichide — odgovorio je tiho. — Pretpostavljam da se u Tokiju
nešto događa.
— Hai. Čovjek zvan Kazuo mnogo je bolji no što smo mislili.
— Tako? Kei i njegovi prijatelji nisu ga, dakle, obeshrabrili?
— Kei je u bolnici. Vilica mu je slomljena. Ostali su također ozlijeđeni.
Kaže da je bilo kao da se bori s vjetrom.
Majstor kendoa nije nekoliko trenutaka ništa odgovorio. Promatrao je rad
svojih učenika, a zatim upitao, ne okrenuvši se:
— A je li napredovao, taj Kazuo?
— Možda. Najprije je otišao u Dvoranu dokumenata, a potom posjetio
čovjeka imenom Hadashi u Kancho-uchiju. Bio je u kazalištu Kabuki i propitkivao
se o šminkanju i glumcima koji su ondje nekad radili. A sada je ovdje.
— U Kyotu?
— Hai. Odsjeo je u domu Tokenruija. A danas popodne je isplanirao otići u
Tanabe.
— Zanimljivo.
— Pozna zemlju i naše običaje. Lako se kreće.
— On je naprosto kao i svi ostali. Bio je svojedobno u CIA-i. Svi su oni
slični. Što je s Englezom?
— On je mnogo suptilniji. Kao da ne znaju jedan za drugoga.
— A ostalo dvoje?
— Noćas su još bili u Tokiju.
— S njima ću srediti kasnije. Hvala ti. Žao mi je zbog Keija, ali sam siguran
da će se oporaviti. Utješno je znati da se mogu osloniti na prijatelje.
Japanka imenom Ichida poklonila se ponovno.
— Da ga i dalje slijedimo? — upitala je.
— Ne. Ali držite na oku ono dvoje u Tokiju. Najprije se moram otarasiti
atentatora, O'Hare, koji se prikazuje kao novinar. Nakon toga ćemo se pobrinuti i o
ostalima.
S tim riječima se okrenuo i krećući se skladno poput plesača, zavrtio se kao
derviš prolazeći između učenika, bilježeći bod za bodom dok ih nije sve izazvao.
Potom se zaustavio, skinuo svoj men i nasmijao se.
***
***
Bio je u Sydneyju već dva mjeseca, razrađujući kampanju koja će ih, s otoka
na otok kao s kamena na kamen, privoditi sve bliže i bliže Honshuu. Kuća je bila
bijela drvena viktorijanska rezidencija što je svojedobno pripadala guverneru,
prostrana i zračna zgrada pretvorena u njegov frontovski glavni stan. Posvuda su
bili vojni policajci iz osiguranja.
Pa ipak je uspjela uljesti unutra — i to s kutijom.
Stajala je pred njim u velikoj sobi, s licem mirnim poput jezera, s
neprozirnom vanjštinom koja nije otkrivala ništa. Život je bio nježan prema njoj.
Koža joj je bila čista i glatka, a bademaste su oči gledale oprezno.
— Zapamtio sam te kao mnogo ljepšu — lagao joj je.
***
***
***
***
***
— Generale?
— Da!
— Je li vam dobro?
— Da, da, ja ... misli su mi, ah, otplovile. Imao sam težak dan.
— Žao mi je. Imam još samo nekoliko pitanja.
— Pokušat ću biti, ah... malo pažljiviji.
— Volio bih skrenuti u drugo područje — kazao je O'Hara. Dakle tu smo.
— Znači li vam išta riječ »Kameleon«?
U oku mu je zasvjetlucalo, usnice su mu se pomaknule, čeljust mu se
slegnula. Činilo se da mu se boja vratila u obraze.
— To zaista nema nikakve veze s naftnim poslovima.
— Ali ima s vašim.
— Zaista se osjećam pomalo iscrpljeno, mister O'Hara. — Počeo je ustajati.
— Oprostite mi, generale, no ja znam za Kameleona. Trebali bismo
porazgovarati o tome.
Hooker ga je pogledao s jadom.
— Je li to ono zbog čega ste zaista ovdje?
— Da, sir, to je to.
— I što zapravo znate?
— Da je Kameleon glava vrlo efikasne obavještajne agencije koja radi za
privatni sektor. Da su njegovi agenti ubijali, krali korporacijske tajne, sabotirali
instalacije uz cijenu veću od stotinu ljudskih života. A zbog nekih razloga, čini se
da su mu AMRAN i njegovi partneri omiljene žrtve.
Hooker je polako ukuckavao duhan u glavu lule i potom ga zapalio.
— Možemo li porazgovarati nekoliko trenutaka, ali ne za javnost?
O'Hara je oklijevao. Mnogo je dobrih informacija voda odnijela jer nisu bile
»za javnost«, ali nije imao izbora.
— Kameleon je danas vjerojatno najopasniji terorist na svijetu— kazao je
Hooker. — Metode su mu nepredvidive, a isto tako i izbor žrtava. Ni od čega ne
preza. Od ucjene, otmice, pljačke, umorstva, sabotaže, uopće ni od čega.
— Mislite li da vaši konkurenti stoje iza toga?
— Ni oni nisu imuni. Neki su također stradali. Očito je da se kompanije
služe Kameleonovim jedinstvenim ... uslugama. Ali nemam ideje tko bi to bio i
zašto to radi.
— No čini se da je AMRAN posebno na meti.
— Ne bih znao.
— Pretpostavimo da vam kažem kako vjerujem da je Kameleon odgovoran
za smrt Simmonsa, Richmana, Thurmana ... većine rukovodilaca povezanih s
AMRAN-om, ljudi koji su umrli ili poginuli?
— Rekao bih da su to velike riječi s malim zaleđem.
— Ja znam za čovjeka koji ih je sve pobio — kazao je O'Hara. — Ili bar
većinu njih.
— Onda ga dajte. Pružite takvu vrstu dokaza, onda će vam možda priča
zvučiti uvjerljivo.
— Ne mislim da je to moguće.
— Poslušajte me, O'Hara, nitko ne bi bio sretniji od mene kad biste iskopali
tog... vampira i pokazali svijetu što je on. No sve što ste dosad rekli ili na što ste
aludirali, bilo bi komično bez nečega čime biste to poduprli.
Hooker je pustio da mu se dim lule polako izvija iz ugla ustiju. Sjedio je
tako gotovo minutu, zureći preko sobe.
— Većina je tih ljudi umrla od prirodnih uzroka ili u nesrećama. Srčani
napadaji u poslu u kojem su srčani napadaji profesionalno oboljenje. To je
visokostresni posao, taj s naftom, a svi su oni bez iznimke bili visokoturažni
gentlemani, i svi u pedesetim i šezdesetim.
— Što je s Bridgesom? On nije bio u naftnom biznisu.
— On je bio terenac, spasilac brodova, hazarder. Đavlu, četiri je ili pet
godina iza rata vodio dubokovodna vađenja uz japansku obalu. Brodogradnja je
vrlo gadan posao. A povrh svega, Red je imao i problema s težinom. U šezdesetim,
i s četrdeset suvišnih kila. Prvi kandidat za koronarna. Shvaćate što hoću reći,
O'Hara? Bez nekakvog dokaza, nitko vam neće vjerovati.
— Zbog toga i može operirati kao što operira. Nitko nema petlje da o tome
progovori otvoreno. Do đavola, i ovo naše nije za prokletu javnost.
— Imate li vi nekog osobnog uloga u tome? — upitao je Hooker, iznenađen
tim naglim izbojem.
— Ja sam novinar i pokušavam raditi svoj posao na najbolji mogući način.
Znam da Kameleon postoji. I vi to znate. Očito to zna i tuce drugih moćnih
biznismena. A vi ste mu glavna meta. Zašto?
— Ne damo se iznuđivati. To je to, znate, ucjenjivanje strahom.
— No zašto AMRAN? Zašto ne Ampex ili Blue Diamond?
— Ja to ne znam. Pretpostavljam zato što smo najmlađi među naftnim
konglomeratima, misle da smo i najranjiviji.
Oznojio se pa je izvadio rubac i počeo se njime tapkati po licu. Pacemaker je
ljutito kuckao. — Žao mi je. Ja ... ah, postaje mi zima. Ništa o čemu biste trebali
brinuti. Krv je naprosto pretanka. Jedan od rizika starenja.
O'Hara je bio istinski zabrinut. Činilo se da je general za vrijeme razgovora
ostario godinu ili dvije. Lice mu je posivjelo, a pogled otupio.
— Žao mi je, znam da je bilo nametljivo — kazao je O'Hara. — Zahvalan
sam vam što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom.
Razgovor o Kameleonu u najmanju je ruku pročistio Hookerovu svijest. Sad
ga je zaokupilo izlaženje na kraj s O'Harom.
— Možda drugi put — rekao je.
— Još jedna i posljednja stvar. Je li Kameleon sabotirao »Thoreau« i
automobil Aquilu?
General je odložio lulu i složio prste u toranj. Nagnuo se prema naprijed,
preko stola.
— Mister O'Hara, već sam vam rekao, nitko u tom poslu neće raspravljati o
Kameleonu. On je terorist za profit. Ljudi ga se boje. Osvetoljubiv je. Većina
mojih kolega misli da će ih ignorirati ako oni ignoriraju njega. Razgovor o njemu
daje njegovim činima određeno opravdanje. Nitko to ne želi učiniti.
— Nema petlje, nema slave, generale.
— Kameleon je apokalipsa.
— Jeste li bili upozoreni za »Thoreau« ili Aquilu? Mislim, je li bilo
uključeno iznuđivanje ili je to bila naprosto sabotaža?
Hooker je postojao sve rezervirani]i. Rekao je strogo:
— Ništa od toga ne možete upotrijebiti, mladiću, jer se ništa od toga ne
može dokazati. »Thoreau« leži pod sto i dvadeset metara Sjevernog mora. Aquila
je ponovno na crtaćoj dasci.
— On neće prestati, vi to znate — odgovorio je O'Hara. — Zavaljao je
moćnu stvar. Dajte mi iskaz u smislu da sumnjate kako je Kameleon kriv za samo
jednu od tih nesreća, i to će dati uvjerljivost čitavoj priči. To bi bio početak.
Izvucite to na otvoreno. Taj tip buja na tajnovitosti.
— Mister O'Hara, znate li tko je Kameleon? Gdje živi, odakle djeluje?
Uopće išta o njemu?
— Je li to isti Kameleon koji je 1945. bio na listi ratnih zločinaca? — upitao
je O'Hara.
Hooker je kuckanjem izbacio pepeo iz lule, a zatim nabio preostali duhan.
— Čovjek kojeg spominjete ubijen je u Hirošimi — odgovorio je. — Ime
mu je uklonjeno s popisa 1950.
— Znate li tko je on uistinu bio?
— Zvao se Asieda. Njegov je identitet bio jedna od najčuvanijih tajni ovog
rata. Specijalnost mu je bila sabotaža i bio je odgovoran samo Tojou glavom. On je
obučio sve japanske agente.
— Ironično, zar ne?
— Što?
— Da Kameleon kojeg tražimo i ratni zločinac imaju isto konspirativno ime.
— Ako tu postoji kakva ironija, onda je ona u tome da je ova tvrđava
jednom bila njegov glavni stan. Uvježbavao je svoje agente u istim ovim
zgradama. A sam bog zna kakva su zvjerstva počinjena u tri kata kazemata ispod
nas. Došao sam ovamo s okupacijskim snagama 1945. Ali ničega nije bilo. Svi su
dokumenti bili uništeni. U stvari, nigdje nije bilo nikakvog zapisa o
Kameleonovom ratnom djelovanju. Što se Armije tiče, on nikad nije ni postojao.
To je zatvorena knjiga.
— Dobro, ali ja mislim da je Kameleon ovdje u Japanu, bez obzira tko on
bio. A ako je ovdje, ja ću ga pronaći.
Hooker je ustao, čitava njegova visoka i uznemirujuća pojava, s leđima
uspravnim kao na dan kad je diplomirao na West Pointu. Ispružio je ruku. — Do
viđenja, mister O'Hara. O iskazima ćemo govoriti kad budete imali nešto više od
sumnji i teorija. Sasvim iskreno, mislim da vam je petlja veća od pameti. Ali vam
ipak želim sreću.
— Još jedna stvar — upitao je O'Hara dok ga je general vodio prema
vratima. — Znate li išta o velikom naftnom ležištu zvanom Mida?
Starac je stajao na vratima s leđima okrenutim O'Hari. Bijes mu je planuo u
očima kad je ovaj postavio pitanje. Pacemaker je ponovno zaklopotao. Nakašljao
se da bi prikrio izdajničko klepetanje čovjekom izmijenjenog srca.
— Mida, velite? Neko naftno polje... — Ponovno se okrenuo O'Hari kad mu
se vratila sabranost. — Nikad čuo za njega.
— Možda najveće na svijetu.
Hooker se zasmijuljio.
— I gdje bi to bilo?
— Ne znam.
— Ne znam ni ja, a nafta je moj posao. Mister O'Hara, divim se vašoj
imaginaciji. Ali mislim da je pomalo prenategnuto da postoji polje veličine koju ste
sugerirali, a da nitko za nj ne zna.
— Ja znam za nj.
— Odlično — zašto onda ne odete i ne nađete ga? Bojim se da ćete me sada
morati ispričati. Vrijeme je za moj popodnevni odmor.
Kad je ispratio O'Haru iz Zmajeva Gnijezda, Garvey se vratio u Hookerov
ured. Starac je sjedio za stolom, lica siva kao zemlja, s pacemakerom što je poput
čekića mlatio u prsima.
Tik, tik, tik, tik, tik, tik...
— Umirite se, sir. Sve sam pratio na monitoru, sve sam čuo.
— Jeste li čuli kako pita za Midu? — graknuo je Hooker. Garvey je kimnuo.
— Trebat ćemo samo malo izmijeniti planove.
— Kako je samo došao do svih tih informacija? — zahriptao je starac
iznenada. Krv mu je preplavila lice i promijenila mu boju u žarko crvenu.
— On je dobar, generale. Dobar kakvi znaju biti. Bio je to proračunat rizik.
— Onda nam treba novi prokleti računar.
— Sredit ćemo ga u par sati.
— A što ćemo s Kameleonom?
— Generale, ovako smo mu blizu — kazao je Garvey. Ispružio je palac i
kažiprst, centimetar razmaknute.
— Tako smo mu blizu već previše dugo — odgovorio je Hooker. Ustao je,
odšetao u mračni kut sobe i ostao tamo stajati s rukama stegnutim za leđima, dok
su mu visoku priliku ocrtavala vegetacijska svjetla iz zimskog vrta iza njega. —
Trebao sam biti Predsjednik umjesto tog jebivjetra Eisenhowera — nastavio je. —
Trebao sam biti hrpu stvari koje nisam, zahvaljujući tom... tom albatrosu oko vrata.
U govna, u govna, u govna.
Polako se stišao, i manjkavi mu se metronom u prsima napokon počeo
usporavati.
— Ubij ih obojicu — reče, i kao da mu se otrov zadržao na usnama poput
pljuvačke. — Ubij ih noćas obojicu.
VII
VIII
O'Hara je ženu prvi put primijetio kad se ukrcala u vlak na stanici Tofukiji u
predgrađu Kyota. Opazio ju je ponovno kad je ustao da izađe, tri zaustavljanja
dalje, na stanici Higashivama Vidio je njen odraz u prozoru, kako gleda u nj s
drugoga kraja vagona. Vrata su se otvorila i on požuri napolje, željan da što prije
dođe kući i s Kimurom raspravi o sastanku s Hookerom.
Žena je izašla odmah za njim, protapala između ostalih putnika i zagegala se
kraj njega. — Molim vas, slijedite me. Moram govoriti s vama — šapnula mu je i
žurno produžila.
O'Hara je bio toliko zaokupljen ženom da je malo pažnje obratio na ostale
putnike na kolodvoru. Tony Falmouth je sjedio na udaljenom kraju perona. Ustao
je i žurno zakoračao za O'Harom, izmičući lokvama uličnog svjetla.
O'Hara ju je slijedio kroz tržnicu, pokraj tezgi s ribom, ne obazirući se na
prodavače koji su vikali za njim i tresli mu jeguljama i hobotnicama u lice, pa sve
do ruba perivoja Maruyama. Bila je povisoka za orijentalku, a nosila je kimono i
obi, dok joj je lice bilo obijeljeno kredom, a usne namazane krvavo crveno, kao u
gejše. Nefritna joj je ukosnica izvirivala iz grozda kose na potiljku. Bilo je mračno,
i magla je promicala iz perivoja i vitlala niz tržnicu.
— Opasno je za me biti ovdje — prošaptala je. — Molim vas, stanite uz
mene okrenuti leđima. Autobus će ubrzo doći. Kada dođe, molim vas da uđete u nj
i prođete stanicu ili dvije prije no što siđete.
O'Hara je na trenutak oklijevao. Mračna ulica, magla, a on joj stoji okrenut
leđima. Nije pametno. Stajao je sasvim mirno, osluškujući šumove njenih pokreta.
Isprva je čuo samo disanje, no potom je tu bilo i nešto drugo. Nije to bio zvuk
koliko osjećaj. Osjetio se gotovo smućen uzbuđenjem, i premda nije mogao vidjeti
ženu, oćutio je kako ga ona privlači k sebi, kao da između njih teče električna
struja.
Okrenuo se i pogledao uz ulicu prema svjetlima što su treperila u magli i
farovima autobusa, točkastim aureolama u daljini.
— Što želite? — upitao je.
— Niste li vi bili taj koji je tražio informacije u Kabuki-za u Tokiju?
Ponovno je oklijevao. Privlačenje je bilo tako jako da se gotovo okrenuo.
Magla se kovitlala oko njih poput bujice.
— Da — odgovorio je naposljetku.
Govorila je šapatom. — Tražite čovjeka znanog kao Kameleon?
— Da.
— Zašto?
— Da razgovaramo.
— Razgovarate? Ha! Morate ga ubiti.
Ponovno je poželio da se okrene. Živci su mu brujali. Osjećao se na čudan
način u rezonanciji s njom, no to je bio osjećaj koji nije mogao protumačiti. Vratio
se mislima u prošlu noć kad je izvodio vježbe i kad se nazočnost Kameleona činila
poražavajućom. Sada ju je ponovno osjetio. Bilo je to kao da je žena obilježena
Kameleonovim mirisom.
— Ja nisam atentator — odgovorio je.
— Razumjet ćete kad ga sretnete.
— Kad će to biti?
Nagnula se bliže.
—Kameleon je ovdje.
Sad se osjetio gotovo eleviran. Krv mu se uzburkala kroz žile, a štapini su
mu vatre briznuli niz ruke i noge. Mogao je gotovo posegnuti i dodirnuti opasnost
u zraku, no začudo nije osjetio nikakve neposredne prijetnje.
— Mislite ovdje u Japanu?
— U Kyotu.
— Gdje u Kyotu?
— Napisala sam adresu — kuća u prefekturi Shiga — na ovom papiriću.
Vratit će se večeras u devet. I bit će sam.
— Kako to znate?
— Znam. Način kako sam do toga došla nije važan. Bit će tamo.
Svjetla autobusa su ih prebrisala.
— Zašto to radite?
Uslijedila je stanka.
— Zato što sam zarobljenik i želim biti slobodna.
— Zarobljenik?
— Jest. Evo, uzmite papir, stavite ga u džep. Brzo, on posvuda ima špijune.
Ne okrenuvši se, O'Hara je upita:
— Moram znati... kako ste znali da tražim Kameleona?
Autobus je zakočio kraj ruba pločnika i zaustavio se.
— Molim vas, nemojte me izdati — kazala je. — Idite sada. U devet sati.
Nemojte zakasniti.
Nije više bilo vremena.
O'Hara je uskočio u autobus i čuo kako se vrata za njim sa zviždukom
zatvaraju.
IX
***
Kimure nije bilo kod kuće kad se vratio O'Hara, no Sammi je bio u vrtu i
meditirao. Amerikanac ga je pričekao da dovrši.
— Moram razgovarati s Tokenrui-sanom — rekao je. — Kad će se vratiti?
Sammi je slegnuo.
— Znaš ga, on se kreće s duhom.
— Opservacija na mjestu — odgovorio je Kimura. Okrenuli su se i vidjeli
starca kako stoji u vratima. — A što je to tako hitno, Kazuo?
— Čistim se — kazao je Sammi.
— Sve u redu, ovo se tiče svih nas — zadrži ga O'Hara.
— Izgledaš turobno — reče Kimura.
— Trebam vašu pomoć, Tokenrui-san. No tražeći je, ne želim vas uvrijediti.
Vi ste mi kao otac.
— Znam to, Kazuo. O mogu vidjeti i po brizi na tvom licu da te to duboko
dira, to što me moraš pitati. Pretpostavljam da je to nešto što moraš učiniti. Dakle
...?
— Dakle: vi znate Kameleona, znate li ga, Tokenrui-san? Kimura je
nekoliko trenutaka razmišljao o pitanju. — Svijet je prepun Kameleona —
odgovorio je naposljetku.
— Ne Kameleona o kojem govorim. Znam da ste ratne vođe Carske armije
uvježbavali Putu tajnog ratnika, i to prije i za vrijeme rata. Kameleon je bio glava
specijalnog ogranka tajne službe, odgovoran tek samome Tojou. On je morao biti
higaru-dashi.
— To je logična dedukcija. Zaprepašten sam da je nitko nije načinio prije
vas.
— Nitko prije nije mario.
— A što je to sada tako različito?
— Sada ja marim. I mnogo je nevinih ljudi umrlo zbog toga čovjeka. I
mnogo će ih još umrijeti.
— Siguran si da je to isti Kameleon?
— Nisam uopće siguran. Ali mislim da vi znate odgovor. Tokenrui-san, da li
je Kameleon još i sad živ?
Kimura je pogledao O'Hari ravno u oči. Odmahnuo je glavom.
— Ne. Čovjek o kojemu govoriš kao o Kameleonu, nije više živ.
— Ali vi ste ga trenirali. Znao je Put tajnog ratnika.
Kimura je na trenutak oklijevao, a zatim kimnuo.
— On je sada mrtav. Ne vidim da je to ikakva povreda povjerene tajne ako ti
to velim.
— Kako je dugo mrtav?
— Dokumenti govore da je Yamuchi Asieda umro u ognju Hirošime.
— Ne zanimaju me dokumenti. Zaboravite proklete dokumente.
— Ne mogu to učiniti, Kazuo. Ništa se ne postiže mijenjanjem činjenica
koje postoje.
— Ne zanima me razotkrivanje nekakvog drugorazrednog ratnog zločinca,
mene ...
— Čekaj. Prije no što nastaviš: Yamuchija su, čovjeka kojeg znaš kao
Kameleona, voljeli mnogi ljudi. Za nas on nije bio ratni zločinac, nego čovjek koji
je mnogo žrtvovao za svoju zemlju. Koliko je meni poznato, on nije počinio
nikakva zvjerstva. Trenirao je kanchoe i usmjeravao ih. Nije postojao ni jedan
bolji. Jedan je od razloga što je bio dobar bilo to što su mu ljudi vjerovali. Imao je
veliko razumijevanje za ljude, i to je bio razlog zbog kojeg ih je privlačio. I to je
bilo ono zbog čega je bio broj jedan. A bio je osim toga i veoma bistar, muha
prebrza za paukovu mrežu.
— Mora da je nešto učinio. Vlada je utrošila pet godina na verificiranje
njegove smrti.
— A zašto misliš da su potrošili toliko vremena i novca?
— Mora da su ga gadno željeli.
— Tko?
— Armija, ministarstvo pravde, tko god...
— Tko god, veliš. Jedna osoba, možda?
O'Hara je na trenutak razmislio.
— Da, pretpostavljam osoba s dovoljno upliva.
— O, upliv, magična riječ...
Upliv, pomislio je O'Hara. Dovoljno upliva da stavi ime na spisak ratnih
zločinaca.
— Nekakav general, možda? — upitao je O'Hara.
— O, počeo si vidjeti i izvan očitog. Ne »oni«, ne nekakva bezlična
organizacija. On. Jedan čovjek.
— Hooker je ovdje bio šest godina vojni guverner — kazao je O'Hara. —
Od 1945. do 1951.
— Da — odgovorioi je Kimura. — Sa strastvenom mržnjom prema
Kameleonu.
— Zašto?
— Stara rana. Sjeti se, bili su smrtni neprijatelji.
— Rat je bio gotov, Tokenrui-san, mnogim je neprijateljima oprošteno.
— Ne svima, u svakom slučaju.
— No što je on učinio Hookeru, da je raspirio takvu mržnju?
Starac je vrlo dugo razmišljao o pitanju i tada odgovorio:
— Možda ga je frustriralo to što nije mogao identificirati Kameleona.
Nije bilo dokumenata. A nitko nikad nije odao tajnu njegova identiteta.
— Mislite da je Hooker imao nekakav osvetnički motiv? Kimura je kimnuo.
— To je sigurno jedna od mogućnosti.
— Hooker veli da je Kameleon ucjenjivač, iznuđivač, terorist. Što god
hoćete. Implicirao je da se čitava industrija služi Kameleonovim uslugama. Sada su
oni njegove žrtve. Ustrašeni su zbog njega.
— Uvjeravam te, Kameleon kojega znaš kao Asiedu, nije više živ.
Kimura je sjeo za čajni stolić i izvadio plosnatu kutiju s cigaretama.
— To je sherman iz New Yorka. Odlične su, koliko sam čuo. — Izvadio je
jednu. Bila je ružičasta s filterom umotanim u zlato.
— Morat ću razmisliti o estetici ovoga — kazao je podižući cigaretu i
promatrajući je; potom ju je zapalio uvukavši duboko dim i polako ga izdahnuo. —
Pet cigareta na dan. To je onoliko koliko mi dopuštaju duhovi.
— Kako znate? — upitao je O'Hara skeptično.
— Pitao sam ih.
— Tokenrui-san — kazao je O'Hara. — Vi možete za mene riješiti
zagonetku Kameleona. Siguran sam u to. Ako je mrtav, dajte da upotrijebim vaše
znanje kako bih dokrajčio tu... tu guntai shi, armiju smrti.
Kimura je sjeo na pod, križajući noge u lotos-poziciju. — Yamuchi Asieda
bio je bogat uvoznik iz Tokija, čovjek od časti i kraljevske krvi — kazao je. — Bio
je uveden u higaru-dashi godine 1939, i već je od početka bio kandidat za
tokenruija. Savršeno je vješto vladao mačem, bio okretan poput kolibrija, bio je to
čovjek koji je dosegao stanje sedmog nivoa s gotovo mističnim uvjerenjem.
Yamuchi Asieda nije bio pristaša rata. Njegov ga je posao vodio preko
čitava svijeta, pa je znao kakvi su tu veliki ulozi u pitanju, kako je velika ta igra.
Nije on bio nikakva ratna glavešina niti atentator. Bio je to čovjek koji je volio
nakit, slike, drezdenski porculan. No sam je Car zamolio Asiedu da preuzme obuku
agenata za tajnu službu. Bilo je to sasvim prirodno. Asieda je imao partnere širom
svijeta, i tako se dao na stvaranje mreže špijuna. Car se zauzvrat suglasio da mu
ime nikad neće biti otkriveno. Uzeo je konspirativno ime Kameleon i odabrao
Zmajevo Gnijezdo za svoj glavni stan, budući da je bilo zabitno i nepristupačno.
Jedini ljudi koji su znali za njegov pravi identitet bila su četiii člana Ratnog
vijeća, no svi su oni poginuli u Hirošimi. Kad je rat bio gotov, Asieda je postao
nomad koji je lutao ovim otocima, nomad kojemu je identitet zauvijek nestao u
ratnom pepelu. Umro je prije nekoliko godina. I tako vidiš da taj čovjek nije bio
terorist, i nije bio ubojica. Ne mogu ti više reći, Kazuo; kad bih to učinio, ogriješio
bih se o zadanu riječ.
O'Hara je želio inzistirati, no znao je da je bolje ne pokušavati. Umjesto toga
je izvadio komadić papira iz džepa.
— Žena koja me je slijedila u vlaku dala mi je ovo.
Predao ga je Kimuri. Starac je pogledao papirić bez komentara i vratio mu
ga.
— Veli da će Kameleon biti ondje večeras, i sam. U devet sati.
— A tko je ta žena?
— Vidio sam je samo na trenutak. Čini se da je gejša. Slijedila me iz vlaka.
U glasu joj je bio očaj. Pitao sam je zašto ga izdaje, a ona je rekla da je zarobljenik,
i da želi slobodu.
Kimura je potegao dim iz svoje ružičaste cigarete i otpuhnuo kolutove u
zrak.
— Čini se i suviše očigledno da bi bila stupica. No naposljetku, što je manje
očito od onog najočitijega?
— Tokenrui-san ...
— Ne idi večeras. Daj mi još dan ili dva da mi se slegne.
— Tokenrui-san, nisam tražio od vas da prekršite zavjet šutnje. A vi nemojte
tražiti od mene da zaigram kukavičku igru. Ona će me odvesti do njega. Siguran
sam u to.
— Ne znaš ništa o toj ženi. Ništa o toj kući. Ništa o Kameleonu. Pa ipak ćeš
naprosto ušetati u sve to?
— Bit ću pripravan.
— Ako je Kameleon onakav kakav misliš da jest, jesi li spreman na nož u
leđa? Žicu oko vrata? Nečujni metak u glavu?
— Bit ću pripravan.
— Iskušavaš moju vjeru u tebe.
— To je danas. Ja živim za danas. Vi ste me tome naučili. Ako moj duh
sutra odleti, biti će pun koliko je o meni ovisilo.
Kimura nije rekao ništa više. Zurio je mimo O'Hare u zid. O'Hara je
napokon ustao.
— Ja uvažavam i poštujem vašu tišinu, Tonkenrui-san, i nadam se da
razumijete zašto moram ići.
— Kad budala skupi dovoljno ožiljaka, postaje mudrac — odgovorio je
Kimura, i dalje zureći u zid.
— Arigato.
— Budi oprezan. — Kad je O'Hara krenuo prema vratima, starac je podigao
pogled na nj i nasmiješio se. — Kad budeš pisao tu svoju reportažu, pamti da je
ritam najbolje mjerilo piščeve širine i bogatstva. Ako je nevješt, to se odmah
razotkriva u siromaštvu njegovih suglasja.
— Ovo ću zapamtiti. To je iz Tendaija?
— Ne. Ralph Waldo Emerson.
Smijući se, O'Hara je izašao iz kuće.
— Da ga slijedim? — upitao je Sammi.
— Razumije se.
Bila je neuhvatljiva za sve vrijeme jela, govoreći vrlo malo, jedući sirovu
ribu, srčući šake i navodeći ga da priča o sebi. Udovac je, rekao je, i bavi se
knjižarskih poslom. Ovo mu je prvi put da je na odmoru sam. Sanjao je o dolasku u
Kyoto, no putovanje je ispalo mnogo usamljenije no što je mislio.
Pokazala je razumijevanje.
Potom ga je povela niz još mnoge ograđene prolaze pokraj još zvukova, sve
do tihe, gotovo bajkovite rezidencijalne četvrti. Otvorila je vrata u visokoj ogradi i
uvela ga kroz njih. Velika je dvokatnica, različita od ostalih oko nje, ležala
petnaest metara uvučena od ulice. Njeni su izrezbareni stupovi i usiljeni krov
otkrili Falmouthu da pripada imućnoj osobi. Zemljište je bilo savršeno uređeno i
zasijano patuljastim vrbama i borovima. Stavila je prst na usta i povela ga uokolo
do boka zgrade. Mali je potočić melodiozno žuborio preko vrta i nestajao u
sjenama, a negdje su u pozadini eolska zvona pjevala na povjetarcu.
Falmouth je pregledao mjesto pažljivo koliko je mogao a da ne izgleda
napadno. Kuća je bila ograđena u obliku slova L. Jedina su svjetla bila na
udaljenijem uglu krila.
Prazna.
Krasno. Možda će trebati malo pritezanja da bi došao do adrese. Nije imao
vremena da je pokuša izmamiti od dame. To će trebati obaviti brzo.
Zaustavila se ispred jedne od soba glavnoga krila kuće i tiho kliznula laka
uokvirena vrata. Nije trebalo jako zakoračiti da bi se ušlo u kuću, koja je bila
podignuta na kratkim, debelim stupićima što su je dizali ne više od tridesetak
centimetara iznad tla.
Kad su se našli unutra, ona je prošaptala:
— Otac mi živi otraga. Nema nikoga drugoga. Ostavit ćemo svjetlo ugašeno.
— Zatvorila je vrata na posmik, ali je svjetlo s ulice prokapljivalo kroz tanka i
mutna stakla.
Raskopčala mu je kaputić i skinula ga, potom kravatu, da bi ga napokon
povukla dolje k sebi. Jebena sreća, pomislio je. Ušetati u tako sočno mjesto, a sve
to mora biti samo posao.
Raskopčala mu je zlatni sat i blago ga položila na pod kraj tatamija.
Bilo je devet sati.
Ponovno je legla i privukla ga kraj sebe. Njezine su usne okrznule njegove.
Posegnula je prema natrag pa izvukla ukosnicu. S nefritnom je glavom bio spojen
stilet dugačak dvadeset centimetara.
Kosa joj se rasula po ramenima.
A što k vragu, pomislio je Falmouth, nekoliko minuta manje ili više...
Bila mu je to gotovo posljednja misao koju je domislio.
Kad se nagnuo da je poljubi, žena je ispružila ruku s bodežem i zarinula mu
ga u uho.
Oganj mu je planuo duboko u grlu, opržio mu mozak i zatim izazvao
erupciju bola.
Krik mu je proparao noć poput noža. Zakotrljao se od nje, s mukom uspravio
na koljena, drhtećim prstima dodirnuo dršku od nefrita što mu je sablažnjivo virila
iz usnog otvora. Vatra se slila dublje i bol je čelika u mozgu postao nepodnošljiv.
Podigao se na noge, no soba je već bila mutež, a bol mu se smrznuo u grlu.
Zarežao je poput lisice u stupici. Pod se nagnuo. Okrenuo se, pokušao vratiti
ravnotežu, spotakao se u stranu i zaronio naglavce krzo vrata. Staklo se rasulo u
stotine cvjetova svjetla. Okvir se raskolio i vrata su se zajedno s njim svalila u vrt.
Bože, pomislio je, gubim, gubim. Moram... ga... izvaditi. I svom je snagom
izvadio stilet iz glave. Bol se ulio u ranu poput gorućeg ulja. Proteturao je preko
ribnjaka i pao licem u kameni vrt. Nož mu je iz prstiju pao u potočić.
Pljuć.
***
XI
XII
***
Zid se Zmajeva Gnijezda dizao iz drveća iznad njih poput golemog sivog
pokrova. Uspeli su se uzbrdo od ceste ispod njih i sad su bili na ždrijelu zjapećeg
ispusta za vodu, kojega su zidovi od zidana kamena bili zeleni od stoljetne
mahovine. Tanki je mlaz vode padao iz njega i rasprskavao se dolje na stijenama.
Crvene su oči zablistale u snopu O'Harine baterije. Stvorenje je zaskvičalo i
otapalo natrag u otvor. Divlja je loza ispreplela ulaz.
— Nije ni čudo da nikad nisu obratili pažnju na taj ispust — prošaptao je
O'Hara. — Trebaš biti sumanut da učiniš tako nešto.
— Dobrodošli u ludost — odgovorio je Kameleon i, poklizujući se, ušao
kroz penjačice u ispust. O'Hara ga je slijedio, dok su mu se ruke klizale na
mahovinom pokrivenom kamenju. Cijev je bila dugačka i metar i dvadeset široka.
Izvijala se poput zmije izvan dohvata svjetla. Daleko otraga, O'Hara je mogao čuti
jednolično rominjanje tuceta tokova što je odzvanjalo kroz tunel. Hladni je zrak
jaukao prolazeći kraj njih.
Kameleon se kretao na sve četiri, poput mačke. I brzo. Obojica su bila
odjevena u crne hlače, crne dolčevite i crne tenisice. Kameleon je nosio konopac s
malom čakijom na izvlačenje na jednome kraju. Imali su četiri mikrovalna
transmitera, umotana u debeli stiropor, zgurana pod pulovere. I ništa više osim
baterijske svjetiljke.
Obojica su puzala dalje na sve četiri, s leđima svinutim dalje od vrha tunela,
i prošli dva pritočna ispusta. Kod trećeg je Kameleon stao. Pokazao je prema gore,
i O'Hara je bljesnuo svjetlom prema stropu. Šaht se uzdizao ravno do utrobe
tvrđave. Dijelilo ih je deset do dvanaest metara od rešetke na drugome kraju.
Kameleon je upro leđima o jedan zid a stopalima o drugi i počeo se uspinjati. Bio
je to mučan uspon jer se sa zidova šahta cijedila vlaga. Nogu pred klizavu nogu
napredovao je uz usku šupljinu. Kad je dosegao vrh pričvrstio je čakiju za rešetku i
razmotao uže. Ovo je palo ljuljajući se sve do O'Harinih prstiju. O'Hara se popeo
ruku pred ruku. Podupro se leđima i stopalima dok je Kameleon vrlo pažljivo po-
digao rešetku i kliznuo je u stranu.
Podzemni je prolaz bio taman. Samo su dvije svjetiljke iluminirale kazamate
niskoga stropa. Nekadašnje su ćelije bile pretvorene u skladišne džepove, no
mjesto je još i sad izgledalo prožeto jaucima pod torturom i uzdasima očaja, kao da
je povijest šaptala kroz njegove hladne kamene koridore. Bio je to vjetar što je
jadikovao kroz pukotine u zidovima i niza stepenice.
Brzo su se izvukli u predvorje i vratili rešetku na mjesto. Sakrili su čakiju i
potrčali do otvorenog zavijenog stepeništa. Kameleon je upozorio O'Haru da
pričeka. Pogledali su prema gore i vidjeli kako kamera njiše glavom naprijed i
nazad, polako pretražujući stepenište i predvorje iznad njih. Kad se odmakla od
njih, prema predvorju, Kameleon je ustrčao stepenicama i stao direktno pod nju.
Stajao je leđima prema zidu dok mu se ona nečujno pomakla iznad glave,
usmjerivši se ponovno prema stepeništu. Tada je pretrčao ostatak puta niz
predvorje sve do požarnih vrata. Garderoba je bila odmah unutra. Morao je obaviti
posao prije no što kamera dovrši svoj povratni njihaj. Ako ima nekoga u predvorju
s druge strane vrata, onda su u sosu.
Otvorio ih je i zakoračio. Predvorje je bilo prazno. Iza njega, O'Hara je
jurnuo do točke ispod kamere, tu pričekao dok se nije ljuljnula natrag i tada
potrčao prema vratima.
Potrčali su do garderobe i uskočili kroz vrata.
Pred njima je stajao neki čovjek.
***
***
***
***
***
***
Za Vas: BABAC