Amir Pašić: Historija arhitekture

Arhitektura poslije 1850.godine (1)

ARHITEKTURA: PRELAZ U 20.STOLJEĆE

UVOD

Arhitektura je jedna od osnovnih komponenti ljudskog društva.Naš svakondnevni život je velikom

mjerom uslovljen arhitekturom koja se svakodnevno nalazi oko nas - kod kuće, na poslu, u kupovini, na
odmoru.
Naši gradovi predstavljaju šareni, višeslojni svijet. Zgrade iz prijašnjih stoljeća miješaju se sa
savremenom arhitekturom da bi stvorili živući organizam.
Arhitektura na kraju 20.stoljeća je jednako raznolika kao i sam život. Gradovi su naselja sa mnoštvom
funkcija, sa svim svojim različitostima.
Bez razvoj arhitektonske tehnike i forme u ovom stoljeću ima svoje korjene u 18.stoljeću.
Prosvjetiteljstvo, koje je obogatili je značaj i socijalni status svakog stanovnika, bilo je udruženo sa
fundamentalnim promjenama u političkoj kulturi. Stoljećima stare monarhije napravile su ustupak
demokratskim ustavima čije su se ideje širile u rastućim krugovima.

Željezni most preko rijeke Severn, Coolbrookdole, Engleska, 1777.-178l.

Thomas Pritchard i Abraham Darby III. Ovo je prvi most u potpunosti izrađen od željeza, a označava i prekretnicu u
upotrebi montažnih komponenti. Rospon mosto bio je 31 metar

To su bile one misli sadržane sveobuhvatnoj i trajnoj formi Američke deklaracije nezavisnosti (1776). i
našle direktno političko ostvarenje u Francuskoj revoluciji (1789). Sljedeći početak iz 18. stoljeća, bilo je
neizbježno da 19. stoljeće bude era revolucionarnih promjena koje će zahvatiti svako područje života.
Industrijska revolucija koja se proširila iz velike Britanije na cijelu Evropu i Sjevernu Ameriku, stvorila je
novu vrstu radnika - plaćenog radnika ili proletera. Simbol rastuće svjetske mehanizacije bila je parna
mašina, koju je izumio Watt 1785, čija je proliferacija u novootvorene prodavnice mehaničke opreme i
željezne konstrukcije, prouzrokovala novi tip gradnje.
Drugi, iako ne manje važan, simbol novog doba bila je željeznica 1830. Crown Street Station je
izgrađena u Liverpoolu, prva stanica koja je bila namijenjena putnicima koji su sada mogli udobno
putovati između Liverpoola i Manchestera.

1
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Čitava željeznička mreža je rasprostranjena po Evropi i omogućava transport ljudi i dobara na mnogo brži
način od onoga kočijama. Ovo je ostavilo posljedice u arhitekturi, jer da bi se prošlo kroz doline i planine,
tuneli i masivni mostovi su građeni od kamena ili željeza, prava remek- djela građevinarstva. U kratkom
vremenu željezničke stanice su rasle, palače ili čak i veće i raskošnije zgrade, koje su zbog mjesta koje su
zauzimale bile najčešće smještene na krajevima grada.

Etienne-Louis Boullee, arhitekt i član Francuske

Akodemije, odaje priznanje prevlasti geometrije i u
svom je Cenotaphu zo engleskog fizičara,
matematičara i astronoma Isaac Newton-a, primijenio
analogiju u simbolu globusa; sama sfera bilo je
najprikladnije sredstvo izrozovanja Apsolutnog
arhitektonskim jezikom. Sfera je za Boulleea imalo i
suvremenu vrijednost. Sam Cenotaph predstavIjao je
pokusaj prikoza bestežinskog stanja. Zo razliku od
prethodnihakupolnih struktura, sfero je ovdje bila
izlozeno i iznod i ispod najisturenije tockeate je
izgledala koo da tek lagono poeivo no tlu . Potreba zo
kontroliranjem prirode bila je vidljivo i u unutrasnjem
nebeskom svodu posutom zvijezdama. Odnos so
svijetom, koji se konkretizira kroz »oblikovonje
svjetlosću«, zauzima podređeni položaj, odnosno
prepušta se svijetu na milost i nemilost. lako nam se
Boullee čini progresivan njegova realizirana djela ih
ipak pripadaju klasicizmu oko 1800.godine. Stari
koncepti potpornja i tereta i želja za
monumentalnoscu nisu prevaziđeni.

Braća Montgolfier 1784. izvelo su svoj prvi let u

balonu na vrući zrak; granica za koje se do tad
vjerovalo da je nemoguće prijeći tim su se činom
zauvijek premostila a grovitocija po prvi put
savladala.

Dolaskom industrijalizacije, akademskom je arhitektu Cenotaph »A Newton«, 1784.

konkurenciju sada predstavljao inženjer - inženjerska Etienne-Louis Boullee
Newtonov Cenotaph, prozno grobnica,
titula se u post-revolucionarnoj Francuskoj obično Nočni prizor, Dnevni prizor i Vanjski izgled
koristila za stručnjake u projektiranju fortifikacija i Bibliolheque Nationale, Pariz
opsada.
Industrijalizacija je stvorila temelje nove arhitekture u »trenutku transformacije od ručnoga u industrijski
proces proizvodnje«. Međatim, ova transformacija ni na koji nacin nije bila izravna ni svjesna. Ona je
naime naišla na mnoge stranputice koje su dovele do modernizma koji se još danas moze smatrati
»radom u toku«.
Nije samo tehnički napredak bio izražen u arhitekturi 19. stoljeća, već i novi oblici demokratskih vlada. S
toga su se i pojavile prestižne zgrade parlamenta, kao što je House of Parlament u Londonu, koju je
dizajnirao Charles Barry (1839-52), njemački Reichstag u Berlinu- Paul Wallot (1884-94), Parlament u
Budimpešti Imre Stendla (1885- 1902), i gradske hale koje su služile kao centri vlada i administracija,
dok se u isto vrijeme pridaje snažan značaj novostečenom samopouzdanju buržoazije. Ovo
samopouzdanje je izraženo u mnogim drugim arhitektonskim modelima, koji su se istakli u isto vrijeme,
kao što je muzej- npr. Klenze Sculpture Gallery u Minhenu (1816-34) ili Smirke British Museum u

2
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Londonu (1823-47). Ovi „hramovi muza“ , otvoreni za sve, u kojima su bile privatne kolekcije
aristokrata, bili su betonski dokaz volje srednje klase da se obrazuje. Dok se ovo događalo, metropole kao
što su Pariz, London i Brisel vidjele su rađanje prvih velikih robnih kuća i arkada- natkrivene ulice za
kupovinu- koje su postale sinonimi za rastući komercijalni svijet 19. stoljeća.
Zahtjevi koji su bili postavljeni pred arhitekturu bili promjena fundamentalnog 19. stoljeća, i novi zadaci
su stalno iznicali. Ipak, veliki dio arhitekture ovog doba je obilježen potrebom da se stvori nametnutu
efekt- potreba koju je rastuća buržoazija naslijedila od aristokracije kad su preuzeli vođenje države.
Najranije 1828. njemački arhitekt Heinrich Hubsch je pitao „U kojem stilu ćemo graditi“, oblikujući u
riječi opću nesigurnost 19.stoljeća koji stil odgovara dnevnim potrebama.

Joseph Paxton, Cristal Palace, London, 1851,

(premještena u Sydenham 1855. Uništena u požaru 1936).
Čisti prostor uzet od atmosfere-to je bio osnovni utisak Kristalne palače, stvoren od arhitekte i baštovana Paxton-a za
veliku izložbu 1851.godine, prvu internacionalnu izložbu održanu u Londonu.
Osnovni modul bila je prostran staklena ploča koju je tada bilo moguće proizvesti. Svi dijelovi od izloćbenog
paviljona su bili standardizovani i prefabrikovani. Zato je bilo moguće podiči salu od 70.000m2 za manje od pet
mjeseci, pa je onda demontirati i ponovo podiči u Sydenham-u.
Ogoljena od svih tada modernih ornamenata, konstrukcija palače sa željezom, staklom i drvetom nije dalaval utisak
solidnosti.
Kao prvo visoko dostignuće u oblasti arhitektonskog inžinjeringa, inspirisala je veliki broj imitiranja i unjela
takmičarski duh u arhitekturu. Na početku 20.tog stoljeća slavljena je kao prodor u modernost.

Kristalna palača sa okruženjem (gore lijevo), detalj crteža glavne fasade (gore, desno); palača nakon
rekonstrukcije u Sydenhamu, Engleska,1854. (dole, desno)
3
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Potraga za pravim i univerzalnim stilom građenja je su najkarakterističnije odlike arhitekture 19. i ranog
20. stoljeća. Jedan od temelja bilo je naučno istraživanje arhitektonske historije – jednog pothvata koji je
počeo u 18. stoljeću. Npr. istraživanja sa putovanja u Atinu, Rim ili Siciliju da bi se posjetili ostaci
antičkih spomenika objavljeni su kao velika kolekcija gravura koje su po prvi put bile dostupne za veliki
broj arhitekata u Evropi. Nasuprot antičkim istraživanjima, nove discipline historije i fine umjetnosti bile
su usmjerene na romaniku, gotiku, renesansu i barok. Važna pokretačka sila za angažman različitih lica
historije bila je potraga za korijenima država, kao i graditeljskih stilova. Stoljeće nacionalizma je počelo.
Na primjer, neo- gotički stil se izrodio sa posebnom silinom u Pruskoj u prvoj polovini 19. stoljeća, jer se
pretpostavljalo da gotika ima njemačke korijene, dok istraživanja nisu pokazala da se je gotika stvorena u
srednjovjekovnoj Francuskoj. Ne samo da su ljudi u 1800- ima započeli naučne studije o arhitektonskim
relikvijama, već su prihvatili građevine sa novim poštovanjem. Uloženi su napori da se oni sačuvaju
(konzervacija), ili ako su bili već jako uništeni da se obnove (restauracija).

Burton i Turner: Kuća palma u Kraljevskim Botaničkim

vrtovima u Kewu/Surreyu, Engleska, 1844.- 1848.
Objekat od izveden upotrebom stakla i željeza, dužine 110 metara.

Era konzervacije historijskih spomenika je počela. Kako je istraživanje sve više zadiralo u kontekst i
otkrića arhitektonske historije savremeni arhitekti su imali na raspolaganju čitav spektar stilova koji su
mogli koristiti u svom radu. Heinrich Hubsch je sam odgovorio na pitanje kojim stilom će graditi birajući
stil zaobljenih lukova posuđen iz romanike.

Arhitekt i profesor Jean-Nicolas-

Louis Durand je kolega od Étienne-
Louis Boullée I jedna od ključnih
figura neoklasicizma koji je
propagirao sistem projekovanja
koristeći jednostavne modularne
elemente prihvatljive za
industrijsku proizvodnju .

Univerzalna metodologija
J. N. L. Durand, oko. 1800

4
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Ali 19. stoljeće je ponudilo više odgovora na Hubchovo pitanje. Dok su 1800. raširile klasicizam po
Evropi sa zgradama koje su ličile na antičke grčke građevine, Gotifried Semper utemeljuje neo-renesansu
kao pogodan stil za velike zgrade kao što je njegova opera u Drezdenu, koja je izgrađena između 1838-
1841. (Bila je obnovljena između 1871 i 1878. Sadašnja opera je izgrađena 1985. ).

Drugačiji trend, sa nakanom da pomete sve ispred sebe, neo-barok, utemeljen je od Charlesa Garniera sa
novom pariškom operom (1861- 75). Ova nova tendencija sa pogledom u historiju tražeći inspiraciju koja
je dosegla svoj vrhunac u drugoj polovini 19. stoljeća, je nazvana historicizam, za bilo koju epohu ili stil
koji bi arhitekti koristili za svoju referencu. Dugo vrijeme u 20. stoljeću osvrtalo se na arhitekturu koju je
proizveo historicizam, vjerovatno iz razloga nepostojanja vlastitih ideja. Tako se desilo da se buđenjem
Neu Bauen-a (novog građenja) 1920- tih odbace fasade na kućama koje su datirale iz tih prethodnih
godina. Gradovi koji su već vidljivo bili iscrpljeni ratovima 20-og stoljeća i dalje su trpili gubitke koje je
bilo nemoguće popraviti.

Kako se mijenjala arhitektura, tako se mijenjao i grad. Mali gradovi koji su se mogli obuhvatiti
pogledom, bili su pravilo 1800, zamijenjeni su na kraju 19. stoljeća velikim gradovima u kojima čovjek
postaje žrtva sopstvenog razvoja. Srednjovjekovne zidine su srušene i granice gradova su proširene prema
predgrađima. Ali ono najvažnije fabrike i industrijske zone bile su okružene prebivalištima miliona
radnika i njihovih familija, koji su sa nadom u bolje uslove života napustili svoje domove na selu. Na
zemljištima su se počela pojavljivati naselja sa velikim kamenim dvorištima u koja nije moglo ući ni malo
zraka ili svjetlosti. Zbijeni u jako male prostore većina populacije oboljeva i najbogatiji pripadnici
buržoazije mijenjaju svoj stil života u otmeni, a to su prezirali. Tokom 19. stoljeća ovaj način života se
mijenjao. Svjetlo i zrak su mogli ući u domove pripadnika nižih klasa. Raymond Uwin i Barry Parker
izgradili su Letchwort (u Hetfordshire-u. Engleska), prvi grad sa vrtom, između 1898 i 1914, a Alfred
Messel gradi blokove stanova za iznajmljivanje u Sickingenstrasse u Berlinu, postavljejući tako temelje
za reformu stanovanja koja je doživjela svoj vrhunac u polovini 20. stoljeća.

Idealiziranje grada: Claude-Nicolas Ledoux, Projekat za Chaux, poslije 1790.godine

5
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Novi materijali cink, čelik i staklo našli su u 19. stoljeću svoj put u arhitekturu pored poznatih
graditeljskih materijala koji su se koristili milionima godina - drvo, kamen i cigla. Kako se nisu uvijek
koristili tako da budu vidljivi, moglo se desiti da zgrada sa vanjske strane izgleda historijski, a unutra
moderne dijelove, željeznu krovnu konstrukciju ili krvoni prozor. Upotreba čelika i stakla bio je prvi
korak u redukciji arhitekture koja je vodila njenom osnovnom smislu. Većina zgrada iz doba historicizma
bile su označene kao luksuzne i razmetne, bez obzira na njihovu funkciju - bile one fabrike, stambene ili
administrativne zgrade. Nasuprot ovome novi zahtjev je postavljen, da svaki objekat mora biti
funkcionalan bez suvišnih detalja. Ovo razmišljanje je sažeto i frazi američkog autora Louisa Sullivana
„forme prate funkciju“. Ova fraza postala je jedna od vodećih principa arhitekture 20. stoljeća. Paxtonova
staklena palača je pokazala da se inovacije u arhitekturi 19. stoljeća mogu naći u remek djelu
građevinarstva. Još jedna moderna ikona Eiffel Tower su izgradili dva građevinska inžinjera Gustave
Eiffel i Maurice Kochlin. Konstrukcija tornja na kraju centralnog Pariza na starim Champs de Mars, kao
dio Exposittion Universalle 1889, susrela se sa negodovanjem tog vremena. Eiffel je smatrao da samo
okvir od željeznih nosača moći podnijeti toranj visine 300 metara.
Staklo, čelik i željezo su promijenili lice arhitekture ali je uzeta i mješavina pijeska, šljunka i
cementa za još revolucionarniji učinak. Tek onda, pojavom betona omogućilo se arhitekturi da ostavi
svoj pečat u gradovima, bilo pozitivni ili negativni, sve do današnjeg dana. Beton je bio djelomično lagan
i nije trebao žbuku, otvarajući čitav jedan spektar oblika koje nije bilo moguće izvesti sa kamenom, koji
je bio teži ili drvetom koje je bilo lomljivije. Iako je novi materijal pronađen, 1890-ih, francuski
građevinski poduzetnik Auguste Perret upotrijebio ga je na neobičan način 1902.godine za stambeni blok
broj 25 u ulici Franklin u Parizu. Početno jednostavno jezgro zgrade jeste mreža od armiranog betona,
kome željezni kostur povećava stabilnost. Fasade između betonskih nosivih elemenata mogu biti
popunjeni i keramičkim pločicama u Art Noveau stilu. Banke su smatrale Perretov prijedlog rizičnim
ulaganjem i odbile mu dati kredit.

Gustave Eiffel, Eiffelov toranj, Paris, 1889.

Eiffelov toranj koji su napravili Gustave Eiffel i Maurice Koechlin za
Exposition Universelle, postao je simboli kako arhitektonskog inženjeringa,
tako i neba nad Parizom. Eiffel, arhitekta i preduzetnik, sakupio je svo svoje
iskustvo koje je stekao u graditeljstvu svih željezničkih stanica i mostova u
ovaj rad. 40 godina toranj koji nije imao nikakvu praktičnu upotrebu, bio je
najviša tvorevina na svijetu. Tadašnja nezamisliva visina od 1000 stopa (300
m) postignuta je prerađenom čeličnim mrežama koje su sastavljene. Nudeći
maximalnu stabilnost, najnižom težinom.

6
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Umjetnost i zanatstvo

Iako je proboj moderne arhitekture počeo već polovinom 19. stoljeća, nad rastućim metropolama
dominirale su kameni gradovi sve do kraja stoljeća, svi prikazujući gotičku ili klasičnu ornamentaciju.
Prava slika naselja i njihovih stanovnika bila je ona koja je prikazivala vrtoglavu izgradnju blokova
objekata sa dvorištima u pozadini i njihovo integriranje. Na kraju stoljeća ljudi su bili razočarani
nemogućnosti arhitekture da se prilagodi potrebama života. Glavno neslaganje sa arhitekturom 19.
stoljeća je bilo u potrazi za novim oblicima izražavanja. U periodu rasta industrijalizacije i vjere u
napredak, pokret Umjetnost i Zanati su stvoreni u Engleskoj. Od prve polovine do sredine 19. stoljeća
njihova kampanja je bila povratak zanatima Srednjeg vijeka. To je bila ideja vodilja pokreta Umjetnost i
zanati, pod vodstvom umjetnika- zanatlije Williama Morrisa, arhitekte Philipa Webba i uticajnog pisca
umjetničkog i arhitektonskog kritičara Johna Ruskina koji željelii vratiti ljudima u svakodnevnicu zanate
i umjetnost iz starina. William Morris koji je bio više izložen uticaju simoličkog slikara Dante Gabriel
Rossetia pokreće svoj vlastiti posao 1861, praveći svoje proizvode od namještaja, staklarije do tapeta i
tkanina, koje je sam dekorisao stiliziranim cvijećem. Iako Morris, najprominentnija figura pokreta
umjetnost i zanati, nije arhitekt,ostavio je veliki uticaj na arhitekturu 20. stoljeća.

Red House, 1858

Philip Webb

William Morris- zidne tapete:

Acanthus, 1875, Daffodil, 1891,
Blackthorn, 1892

7
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

ČIKAŠKA ŠKOLA

1785. Američki kongres donio je odluku o podjeli područja Sjedinjenih Američkih Država u ujednačenu
pravilnu mrežu. Večina tada brzo rastućih centara uključila je ovakav organizacijski model u urbanisticko
planiranje, uključujući i New York koji je 1811. svoje ulice planirao u pravilnom rasteru.

Osnovni argumenti ovakvog poteza bili su učinkovitost i ekonomičnost: ujednačena područja razvijala bi
se racionalnije i ekonomičnije od onih nepravilnih oblika i različitih veličina.

Plan grada Washington-a DC

Pierre Charles L’Enfant, 1791
(Elliot, rev. 1792)

U Chicagu, gdje se ekspanzija odvijala neometano prvo veliko gradilište otvoreno je 1830. Na ušću rijeke
Chicago. Do 1900. to područje je postalo dom za više od milijon ljudi.
Gradnja se razvijala brzo i jednostavno, vecinom upotrebom takozvane »baloon-frame« metode gradnje
koja se od 1832.godine vrlo brzo proširila zbog jed nostavne konstrukcije pomocu drvenih letvica koje su
se u malim razmacima polagale no temelje i pojačavale dijagonalnim zategama.
Tokom vremena kuće su se gradile sve bliže jedna drugoj te su rasle u visinu, čime je i rasla potreba za
upotrebom masivnih konstrukcija.

1851. Gottfried Semper citirao je tehničara upoznatog sa građevinskom industrijom u Americi toga
vremena: »Ako Amerikanac zeli plan gradnje on odlazi ujutro u posjet arhitektu i objašnjava mu svoje
zelje, veličinu zemljista i iznos novca koji je spreman uložiti. Navečer se vraća kod arhitekte kako bi
vidio nacrte. Ukoliko mu se sviđaju, nadzornik gradilišta dobije jednu zaokrušenu sumu, građenje
započinje već treći dan, a Amerikanac se useljava šestu sedmicu od početka gradnje.«
Bočni zidovi i pročelje napravljeni su od cigle a prozori se postavljaju no gradilištu. Drvene grede, čija
dužina je uvijek bila identična, odgovaraju veličini površine za gradenje i čine tavanicu. Jedino dubina
kuće uvijek varira . »Ovisno o budžetu klijenta, kamenorezac postavlja ... ploče od pješčanika, mramora
ili granita na prednje pročelje i vješa ih čeličnim kopčama na nosivi zid i oko prozora ... Tada dolazi zidar
i izvanrednim mortom pretvara cijelo zdanje u najčvršćcu kuću no svijetu.«

8
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Chicago poslije požara: Dearborn & Monroe-Jugozapadni ugao

(desno) Prijedlog urbane rehabilitacije: Dearborn

Nakon 1855. fasadni dijelovi od lijevanog željeza iz tvornice Daniela Badgera u New Yorku isporučivali
su se u Chicago iako se večina kuća u Chicagu još uvijek radila od drveta. Rizici koje je takva gradnja
uključivala došli su na vidjelo u Velikom požaru 1871. kada je uništen veći dio Chicago. Drugi iznimno
razoran požar samo je pojačao napore grada u razvoju zgrada otpornih no požar. S obzirom do su se
željezne konstrukcije pokazale iznimno ranjivim kad je u pitanju bio požar, počela se primjenjivati
provjerena gradnja od cigle, a svako daljnje odstupanje i eksperimentiranje zapalo je u drugi plan.

Chicago 1893: Columbian EXPO

9
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Moderni prodajni centar: The Cleveland

Arcade, Ohio, 1890 (John Eisenmann)-gore
(lijevo) Reliance Building, Chicago, Illinois
Burnham & Root s Charlesom
B.Atwoodom,1894. /Library of Congress

Za razliku od New Yorka, gdje su se pojedinačni neboderi izdizali iz mora zgrada i stvarali
karakteristicni urbani obris grada, kuće u Chicagu su se širile u jednom ujednačenom ritmu i u pravilnim
blokovima. Spekulativna eksploatacija poželjnih gradilišta u centru grada tjerala je arhitekturu do se
razvija u visinu; devedesetih je bilo mnogo višekatnica u Chicagu, i čak i ako su imale samo osam ili
devet katova, ponosno su se nazivale »neboderima«. Kako su zgrade rasle, rasla je i upotreba željezne
konstrukcije. Temelji su sad nosili laganiju konstrukciju čime su se izbjegli debeli nosivi zidovi prizemlja
koji su onemogučavali unosno iznajmljivanje prostora u prizemlju, dućanima s izlozima. Polako su se
ispunjavali svi preduvjeti za gradnju visokih zgrada: izum protupozarne čelicne konstrukcije, razvoj
tehnologije izrade temelja koji su mogli nositi takve strukture, i ono najvažnije, izum dizala koji je Elisha
Otis prvi put predstavio u New Yorku 1857. Omogučen je pristup višim nivoima, a visoki katovi koji su
prije bili jeftini naglo su poskupjeli.
Upotrebom pilastara od opeke i velikih, serijski poredanih prozora, James Mclaughlin dao je lice
zeljeznoj konstrukciji robne kuće Cincinnati iz 1877. koja je uskoro postala uzorom u gradnji robnih kuća
u Ameriki. William LeBaron Jenney taj je trend slijedio sa svojom robnom kućom Leiter u Chicago.
Velikim ostakljenjima, odbijanjem dekoracije pročelja i vijenca, na zgradi je naglašeno činjenično i
funkcionalno. Ostale zgrade, uz Jenneyevu u poslovnom središtu Chicaga, bile su one Daniela H.
Burnhama, Johna Wellborna Roota, Johna Holabirda, Martina Rochea, Henrya Hobsona Richardsona,
Dankmara Adlera i Louisa Sullivana. Richardson je naglašavao svoja snažna, ujednačena kamena
pročelja pažljivo razmještenim prozorima i polukružnim lukovima, a Sullivan je izazov prihvatio no
fundomentalnom nivou. Svojo razmišljanja o projektiranju poslovnih zgrada sažeo je u eseju »The Tall
Office Building Artistically Considered«. Sullivan ustrojavo zgradu u okviru triju funkcija: prizemlje je
namijenjeno dućanima i kao pristup gornjim katovima. Slijedi srednji nivo s određenim brojem katova s
uredima; na tome tragu i procelje ima ujednacen raster prozora i stubova. Gornji kat, gdje su smješteni

10
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

servisni prostori zgrade, naglašen je kao završna etaža. Njegov ideal višekatnice noposljetku imo bazu,
trup i kapitel poput stupova klasične arhitekture. Sullivanov-o obrazlaganje ovdje završava cesto
analiziranim zaključkom: »Postoji zakon vidljiv kod svih stvari, organskih i neorganskih, fizičkih i
metofizičkih, ljudskih i nadljudskih, kod pitanja srca, duše i uma, po kojemu se život prepoznaje u svom
izražavanju jer oblik uvijek slijedi funkciju. To je zakon ... «.

Robna kuća Schlesinger & Mayer, Chicago, Illinois, 1899.-1904.

Louis H. Sullivan: Izgled, tlocrt i detalj ukrosa od lijevanog željeza

Reprezentativna vrijednost zgrade postizala se upotrebom umjetničkih oblika koji bi pristajali

trgovačkim zgradama, ali funkcija je bimala osnovnu ulogu. Sve više i više zgrada gradilo se velikom
brzinom. Sada već usko specijalizirani timovi radnika podizali su svoje skele u vrtoglave visine, a
Chicago i New York su se konstantno nadmašivali u izgradnji.
Ulice ispod te nove izgradnje postajale su sve tamnije, sve dok 1898.godine arhitekt Ernest Flagg
nije predložio do se samo baza zgrade širi do ulične fronte, dok bi tlocrtnu površinu visokog nebodera
trebalo ograničiti no jednu četvrtinu ukupne veličine zemljišta.

Njegova ideja prihvačena je 1916.godine kao dio novih pravila izgradnje grada New Yorka i nije
bila bez uticaja na cjelokupni arhitektonski izgled grada. Rigorozno provođenje propisa o maksimalnim
dozvoljenim volumenima zgrada dovelo ie do neproporcionalnih kaskadnih višekatnica koje su se izdizale
poput svadbenih torti iz masivnih baza. Strukturalna iasnoća starijih višekatnica bila ie u potpunosti
uništena, te će proći dosta vremena prije nego se ponovno dosegne priznata kvaliiteta.

11
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Singer Building, New York 1906.-1908

Arhitekt Ernest Flagg
(Fotografija snimljena tokom izgradnje)

Sa visinom od 180 metara ona je bila

viša od Washington-ova spomenika,
philadelphijske gradske viječnice, katedrale
u Kelnu i piramida u Gizi, ali ne od Eiffelov
tornja.
Pri gradnji je bilo dosta novih rješenja:
Stari dio zgrade iz 1897. je integriran u novi
i proširen; na uglovima nebodera je postavljena
zaštita sa čelicnim zategama protiv vjetra; pri
gradnji temelja upotrijebljene
su pneumatski uronjene kocke do bi se
stvorio atmosferski nadpritisak, da bi se
spriječio prodor vode prilikom iskapanja.

Brooklyn Bridge, New York, 1869-83, John A. Roebling, viseći most raspona 486 metara preko East River-a

12
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

ART NOUVEAU

Biljne forme se šire Europom

Kako historija nije ponudila nijedan stil koji bi mogao izraziti novo doba, ljudi su se okrenuli prirodi
tražeći modele i novi način. Od polovine 19. stoljeća, slikari, posebno u Francuskoj, odlazili su na selu i
stavljali svoje stalke u prirodu, umjesto da rade u zatvorenim studijima kao prije. Ova intenzivna
povezanost sa prirodom vodila je ovim temam i načinima izražavanja. Ljudi su počeli prevoditi
zakrivljene grane drveta ili peteljke u novi formalni jezik ornamentacije, više dvodimenzinalne u pojavi,
koje su se u potpunosti kosile sa repertoarom formi korištenih do sada. U arhitekturi takođe ove biljne
forme preslikane iz prirode udružile su se sa novim građevinskim materijalima staklom i željezom i
stvorile novi formalni jezik i kako su novi materijali bili neprihvaćeni nasuprot tradicionalnih cigle,
mermera i pješčanika, put je bio otvoren ne samo novom stilu već do tad nepoznatoj estetici materijala. U
Njemačkoj je nazvan Jugendstil, programirano zvučno ime, kombinujući cvjetnu inspiraciju i i
idealističko evociranje obnove, buđenja i mladelačke svježine, što je izvađeno iz umjetničkog magazina
Die Jungend (Mladost), ovo je objavljeno 1896 u Minhenu, i postalo je središte pokreta nove umjetnosti
Richarda Riemerschmid, Bruno Paul i Augus Endell, trojice arhitekata. Kao klasicizam 1800, Art
Nouveau je pokorio Europu na početku stoljeća. Ali za razliku od klasicizma koji je dopuštao samo
umjerene odmake od tradicionalne arhitektonske forme, ovaj je razvio različita regionalna imena:
francuski Art Nouveau je i Njemačkoj bio „Jugendstil“, „Modern style“u Engleskoj, „Stile Liberty “ u
Italiji.
Luksuzan i razigran u radovima Victora Horte iz Brisela, fantastičan u radovima Antoni Gaudi-a u
Barseloni, emocionalan kod Raimonda D˙Aranco-a u Istanbulu i Turinu, kubičan i ozbiljan u radu Josefa
Hoffmana u Beču i Charlesa Rennie Mackintosha u Glasgowu, bilo je toliko varijanti koliko i imena. Ono
što je ujedinilo sve Art Nouveau strane je bio njihov bezuslovni karakter u odnosu na historicizam
odlazećeg stoljeća.

Victor Horta, Hotel Tassel, Brisel 1893.

U godini 1893, kada je Victor Horta sagradio kuću za Paula Emila Tassela, počeo je Art Noveau. Novina je ležala u
tome što arhitekti nisu crtali svoje oblike po obrascima iz prošlosti, već iz preciznog proučavanja prirode. Hortini
cvjetni oblici bili su više od dekoracija dodatih na zgradu, bili su stilistički elementi koji su pretvarali kuću u
dizajniranu organsku cjelinu. Osnovi dizajn više nije zbir jasno odvojenih soba, već pojedinačni povezani prostor.
Kompletan prostor ispunjen ornamentima, i prekrasnim izrezbarenim mozaicima, podupire dinamičnost prve
arhitektine zgrade u čistom Art Nouveau.

Godine 1893. kada je belgijski arhitekta Victor Horta projektovao kuću za Emile Tassel-a, profesora
geometrije, u ulici Paul- Emille Janson br.6 u Briselu, bila je takođe i godina u kojoj se Art Noveau rodio.

13
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Od rezbarenih šteka za vrata do držača u obliku povrća, tankih kliješta, i mozaičnih podova, Horta je
kreirao delikatan i potpuno rad Art Nouveau ostvarenje, sa jedinstvenim dizajnom. Između 1896-99,
Horta je realizirao potpuno različit projekt Maison de Peuple za belgijsku socijalističku stranku koja je
poslužila kao model za mnoge zgrade 20.stoljeća sličnih namijena. U ovoj „kući za ljude“ Horta je
ujedinio tehničku inovaciju i i dekoraciju novog stila u primjerenu formu. Prostrana sala za sastanke na
vrhu je bila prekrivena zatamljenom želičnom konstrukcijom, koja ne samo da nije imala potporu već je
bila i elegantno izrezbarena. U čitavoj zgradi dominirali je staklo i željezo. Bez obzira na svoju
arhitektonsku važnost, srušena je 1969.godine. Francuz Hector Guimard, je bio ekstravagantan u svojim
dekoracijama kao Horta, za unutrašnjost podzemnih stanioca, u Parizu. Posjetioci Exposition Universelle
bili su u mogućnosti diviti se ovome 1900, gdje je metro počeo sa radom. Ulazi su bili konstruisani od
livenog željeza sa spektrom razigranih cvjetnih oblika. Guimard je napravio različite ulaze, s razlikom
jesu li bili otvoreni ili natkriveni.
Ali ograničenja Art Noveau stila već su bili vidljivi na Svjetskoj izložbi1900.godine.
Pored Guimardovog razigrane i svježe ornamentacije, pojavili su se tendencije rokoko izgleda. Za primjer
možemo uzeti formalni jezik Raimonda D˙Aronco-a u njegovim brojnim projektima u Istanbulu. Pregled
Art Nouveaua u Francuskoj bio bi nepotpun bez osvrta na najpopularniji zanat ovog doba: umjetničkih
djela u staklu stvaranih u školi Nancy i glavnog predstavnika Emile Gallé. On je stvarao skupe predmete,
stakalca kao dragulje prekrivene stiliziranim cvjetnim uzorcima ili oblikovanim u povrće. Njihovi efekti
su obogaćeni delikatnim bojama, nekad zasjenjeni a nekad svjetlucavi kao dijamanti. Ovo ih je zato
smjestilo među veoma tražene kolekcionarske komade. Jedini rad koji s može porediti sa Galléovim je
onaj Amerikanca Louis Comfort Tiffany-a

Hector Guimard, Ulaz u Metro stanicu, Parui, 1900. jedan je od

najimpresivnijih primjera francuskog Art Noveau. Sa raskošnim oblicima, odveo
je dinamiku gradskog prevoza ispod zemlje u novi svijet.

Raimondo D'Aronco, Šheikh Zafir kompleks, Besiktas, Istanbul, 1904.

14
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Jungendstil u Njemačkoj

Rad Belgijanca Henry van de Velde pokazuje, možda

jasnije nego bilo koji drugi, kako je Jungedstil, kao
pokret Umjetnost i Zanati, mnogo više nego
arhitektonska moda. Njegova vizija o umjetnosti koja
je mladalački oslobođena svih konvencija, ne samo u
arhitekturi već u svim dijelovima života. Svi
svakodnevni predmeti bili su prepoznati kao zanatski
proizvod koji može biti umjetnički oblikovan i mora
biti smješten u poseban dizajnerski proces.Van de
Velde-ov opus ne uključuje samo nove stilove u pismu
i novi stilski namještaj, već i dizajnersku odjeću za Henly van der Velde, Karl Emst Osthaus Museum,
žene, kao što je i sam rekao u naslovu svoje knjige Brunnenhaile. Hagen, 1901- 02.
„izgled žene uzdignut do razine umjetnosti“. Poslije Unutrašnjost Folkwang muzeja čiju je osnovnu
strukturu nacrtao C. Gerard, predstavlja najpoznatija
svojih umjetničkih početaka u Briselu, u susjedstvu djela u Njemačkoj Belgijanca van der Veldea, koji se
gdje je u Ucclu dizajnirao kuću za sebe, Bloemfer-ova proslavio kao predstavnik Jungen stila, sa stilom oblika
kuća i njegov rad u Parizu, van der Velde odlazi u nalik na povrće što se može vidjeti u ovom
Njemačku stvarajući neke od svojih najpoznatijih impresivnom muzeju, ali je jako primjetna ekonomična
radova. Između 1901 i 1902. osmislio je unutrašnji upotreba materijala. Staklo, kamen, metal i drvo radili
su zajedno na predstavljanju nove estetike: estetike koju
dekor Folkwang muzeja, koji je napravio su imale njegove kolege u svojim remek-djelima.
industrijalista Ernest Osthaus u Esenu.

Van der Velde-ov prijatelj i mentor Harry Graf

Kessler, čiji se dnevnici i danas smatraju jednim od
najimpresivnijih izvora o historiji na smjeni stoljeća,
doveo ga je u Weimar na Dvor Velikog vojvode
Wilhelma Ernesta. Tu je od 1907 do 1914 prvo
osmislio, a zatim bio i direktor škole primjenjene
umjetnosti iz koje je proizašlo Bauhaus Waltera
Gropiusa poslije Prvog svjetskog rata. Još jedna
osoba koju je Weimar cijenio Ernest Ludwig von
Hessen, dozvolio je dodatke Jungendstila u svoju
rezidenciju. 1899. pozvao je mnoge umjetnike u
Damstadt, uključujući i Joseph Mariu Olbrich-a iz
Beča. Umjetnička kolonija koja je izrasla u Jospeh Maria Olbrich, Svedbeni toranj, Damast-
Matildenhohe-u tokom godina, pod zaštitom Ernesta Matildenhohe, 1908.
Veliki Vojvoda von Hessen je pozvao sadam arhitekata u
Ludwiga, doživjela je veliku važnost kao centar Damstad i stavio im Matildenhohe na raspolaganje, da
Jungendstila u Njemačkoj, posebno tokom naprave „dokument njemačke umjetnost trajne
realizacije arhitektonskih projekata, sve do vrijednosti.“ Kada su studija bila otvorena za javnost, to je
Olbrichove prijevremene smrti 1908. bila prva izložba ove vrste. Joseph Maria Olbrich, učenik
Otta Wagnera, dizajnirao je petoprsti svadbeni toranj, za
drugu godišnjicu braka Velikog Vojvode, završavajući
tako jedan od najvažnijih asambala moderne umjetnosti.

Olbrichova najpoznatija zgrada u Darmstadu, pored Ernest Ludwigove kuće, koja je služila kao
radionica za umjetnike u koloniji, je Vjenčani toranj. Toranj od crvenih cigli je okrunjen sa pet lučnih
elemenata u obliku prstiju, pokrivenih plavim pločicama. Matildenhohom dominira jedan od kasinjih
Olbrich-ovih radova, ali tu je otkako je drugi umjetnik, Peter Behrens, učinio svoje prve korake kao
arhitekt nakon što je propao kao slikar i zanatlija. On je kasnije postao jedan od najcjenjenijih osoba u
evropskoj arhitektonskoj historiji.

15
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Nova arhitektura u Glasgow-u

Baš kao što su Hortini radovi u Briselu i Gaudijevi u Barseloni označili ove gradove, tako je i rad
Charlesa Rennie Mackintish-a postao zaštitni znak škotske metropole Glasgowa. Njegov ključni rad,
škola umjetnosti, izazvao je mnoge kontroverze između njegovim savremenicima, nije bilo nalik na
biljke, već više stereometrično u oisnovnom dizajnu. Glatke, skoro prijateće fasade od prirodnog kamena
bile su otvorene velikim prozorima. 1900. Mackintosh bio ije pozvan da predstavi svoj rad u Beču.
Njegovo dizajnersko pokućstvo, sa velikim kubnim formama, dao je impuls pronalascima Josepha
Hoffman-a na bečkoj radionici, 1903. i postali su centar proizvodnje primjenjene umjetnosti sve dok nisu
bili zatvoreni 1933.
Mackintosh-ov rad je bio predstavljen u Beču u izložbenoj paviljonu Secesije, koju je napravio Joseph
Maria Obrich prije svog preseljenja u Damstadt.

Charles Rennie Mackintosh. Glasgow School of Art 1896-1909

U prošlosti, glaskovska škola umjetnosti, koju je osnovao škotski arhitekta Charles Rennie Mackintosh pravili su trijezne,
racionalne zgrade. Unutrašnjost koja je bila kubičnog oblika, nadalje je naglašena upotrebom prirodnog kamena, i redom
velikih prozora naslućuju studija koja se nalaze iza. Unutrašnjost ima mobilne zidove, koja prethodi umjetnosti Miesa van der
Roha. Sirova jasnoća zgrade je ublažena dekoracijama koje su dodate na nju.

Charles Rennie Mackintosh

Hill House, Helensburgh,
Scotland, 1902-03
Vanjski izgled, enterijer,
originalni plan, element
unutrašnje rasvjete

16
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Bečku Secesija

1897.godine brojni umjetnici od slikara Gustava Klimt-a i vajara Maxa Klinger-a do arhitekta Josepha
Hoffman-a, su se povukli od tradicionalnog Beča i svojih izložbenih akademskih umjetnosti, i osnovali
Bečku Secesiju koja je dominirala umjetničkom scenom na kraju stoljeća i postala austro- ugarski
umjetnički kapital. Novoosnovano udruženje umjetnika postalo je model za ostale sekcionare, one u
Minhenu i Berlinu. Ali nije samo paviljon Secesije, sa krovnom kupolom napravljenom od čeličnih
lovorovih listova, bila drugačija od općenite slike arhitekture grada, već su secesionističke izložbe
predstavljale drugačiju sliku izložbi od dotadašnjih, tradicionalne izložbe. Umjesto zidova koji su bili
toliko popunjeni, da skoro nije bilo moguće ništa vidjeti, sa slikama koje su visile u nekoliko redova,
izložbe su favorizirale selekciju i predstavljanje, tako da je svakom umjetničkom djelu dat primjeren
prostor, da bi razvio svoj efekat.

J. M. Olbrich, Izložbeni paviljon Secesije, Beč, 1898.

Bečka sesesija, Posteri za izložbe

Autor Kolomon Moser

Gustav Klimt, Trpezarija sa muralima (gore)

Gustav Klimt, “Beethoven Frieze” (1901-02)

u paviljonu Secesije

17
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Arhitektura bečkog Jungendstila sa svojim ozbiljnim tektonskim jezikom, bila je jasno različita i
od Hortinih vegetativnih modela i od Gudijeve prevelike mašte, pa zato ima izuzetno važnu uloga kao
poveznica za funkcionalni razvoj moderne arhitekture. Iako je Otto Wagner prekrio fasadu svoje
takozvane „Majolika House“ u ulici Linke Wienzeile br.40 sa luksuznom cvjetnom dekoracijom, formalni
jezik njegovih zgrada je najčešće kubičan i mnogo smireniji.

Josef Hoffrnann. Palais Stoclet Brussels, 1904-11

Ova palača je primjer estetske ozbiljnosti, detalji su bogati, skoro do dekadencije. Ovaj primjer dualnosti je
pokazatelj arhitekture na prelasku iz 19. u 20. stoljeće.

Sličan odmak od forme može se vidjeti kroz rad još jednog bečkog arhitekta Josepha Hoffman-a,
čiji ključni rad je Palais Stoclet u Briselu. Ova kuća, izgrađena za bankara, Adolpha Stocleta, je
karakteristična za svoje kubne blokove, i svoju ekonomičnu upotrebu ukrasa na fasadi, koji se unaprijed
raduju modernoj arhitekturi, poslije Prvog svjetskog rata, kada je uticaj pokreta kao što je De Stijl u
Holandiji ili bauhaus u Njemačkoj dominirao. Uprkos svojim inovatnim aspektima palais Stoclet je bio
zadnji ekstravagntni cvijet¸ Jungend stila. Ekstravagancija u upotrebi materijala takođe, cijela fasada
prekrivena mramornim pločama, oivičena bronzom. U unutrašnjosti mozaici Gustava Klimta, su se stopili
sa dekorom, koju Hoffmann prevodi u saradnji s Bečkom radionicom praveći jedinstveno umjetničko
djelo.
Ideja smanjenje oblika za njihov odgovarajući i potreban oblik bio je vodeći princip nizozemskog
arhitekta Hendrik Petrus Berlage, koji je i kao arhitekt i kao teoretičar bio je jedan od najvažnijih preteča
moderne arhitekture u prvoj polovini 20. stoljeća. Njegov rad ne samo da je izvršio izravan utjecaj na
kasniju holandski arhitektonski pokret De Stijl, već i na njemačke arhitekte, kao što su Peter Behrens i
Ludwig Mies van der Rohe.

Henrik Petrus Berlag, Berza, Amsterdam,

1896-1903 Pri projektiranju Amsterdamske
berze, Behrens se odmiče od reportoara
formalnog historicizma u korist arhitekturi
koja se temelji na temeljnim tektonskim
potrebama, koja koristi materijale na najbolji
mogući način.

18
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

GAUDI, WAGNER, LOOS

Antoni Gaudi (1852.-1926). je studirao u Barceloni od 1874. do 1878. godine. U to je vrijeme već radio
u raznim arhitektonskim uredima, uključujući studio Francesco Paula Villar i Lozano, čiji ee nasljednik
na izgradnji katedrale Sagrada Familia postati 1883.godine. Od 1878. godine imao je vlastiti ured u
Barceloni gdje je i izveo večinu svojih djela. 1879. godine počeo je rad no svom prvom projektu, Casa
Vicens u Barceloni (1883.-1885.). Na njoj je od početka vidljiv Gaudijev afinitet za kamen iz
kamenoloma i obojene keramičke pločice. Njegov rad je jedinstven u arhitektonskoj historiji. Gaudi, čije
su gotovo sve zgrade u Barseloni, bio je nejvažniji predstavnik Modernizma, španske varijante Art
Noveau-a.

Ignorišući funkcionalnost, Gaudi je

razvio bogat formalni jezik koji je
uključivao gotičke i mavarske
elemente kao i njegove vlastite
kreacije.

Dijelovi stakla i keramike bile su ugrađene u mozaik koji su animirali fasade kuća i klupe u Guell Parku,
nazvanom prema njegovom najvažnijem pokrovitelju, Eusebi Guell-u.

Casa Vincens, Barselona Palaco Guell

Veličina Gudijevog uspjeha za života bile su dvije stambene zgrade Casa Batilo (1904.-1906.) i Casa
Milla(1906.-1910.) . Umjesto uobičajene fasade Gaudi je kod Casa Batilo kreirao fasadu koja se izdizala i
vraćala, u bojama duge i ponegdje oživljena malim keramičkim tanjirićima. Prizemlje je karakteristično
po stubovima nalik na slonovske noge, čudni prozorski otvori na prvom spratu izgledaju kao otvorene
čeljusti pra-historijskih životinja. Bizarno napravljene maske oživjele su već uveliko živu fasadu. Okrugle
forme dominiraju kako u unutrašnjosti tako i na i vani, sa vratima i prozorima specifičnih oblika,
oblikovanih Gaudijevom maštom. Gaudijeve apstraktne arhitektonske fantazije probudile su asocijacije u

19
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

mislima koje nikad ne mogu biti do kraja biti objašnjene, pa usprkos svoj mašti koja je pokazana,
posmatrač ostaje zbunjen.

Antoni Gaudi i Conet, Casa Batilo, Barselona, 1904-06.

Balkoni u obliku maski, krov nalik na leđa zmaja, raspored bez desnih uglova – blok luksuznih stanova u Casa Batilo
predstavlja svu maštu i tehničko majstorstvo potpuno jedinstvenog umjetnika katalonskog arhitekta Antonija Gaudija.
Gledajući sa ulice, vide se tipični cilindrični bočni tornjevi kuće, fasada kojoj je promijenjen obrazac prirodnog kamena i
raznobojne mali keramički crijep. Za razliku od ostalih umjetnika Modernizma i Art Noveau, Gaudijeve organski oblici, nisu
ornamentacija koja je dodata na, ini prekrivaju cijelu zgradu, određujući njnu konstrukciju: arhitektura postaje skulptura.

Od 1914.godine Gaudi se u potpunosti usredočio na izgradnju Katedrale Sagrada Familia u

Barseloni projekta koji ga je zaokupia do kraja života, kada je kompletirano samo 25 % projekta. i koji do
danas nije dovršen.

Sagrada Familia, plan, inicijalna skica, i

izgled originalnog modela u ateljeu arhitekte

2010. Godine dostignuto je tek 50% izgradnje, a završetak se očekuje u 2026 povodom 100 od
smrti arhitekte. Iako nedovršena, crkva je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. Na primjedbu izuzetno
dugog perioda izgradnje, Gaudi je rekao "mom klijent nije u žurbi." Sadašnji dizajn sa pomoću
kompjutera se koristi za ubrzanje izgradnje objekta. Trenutna tehnologija omogućuje da se kamen u
obliku off-site za stroj CNC glogalica, dok se prije 100 godina to moralo raditi ručno.
Veoma je začuđujuće, što iako Gaudi zauzima mjesto najcjenjenijeg u historiji arhitekture, ali
nema nasljednika. Ne samo da divlja ekstravagancija kojom Gaudijeve kuće odišu, predstavljaju opasnost
koji nijedan arhitekta ne bi podcienio, već i neugasiva kreativnost je nešto što bi bilo nemoguće
oponašati.

20
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Sagrada Familia
Dimenzije objekta su 90 x 60 metara
u tlocrtu, sa glavnim brodom širine 45
metara. Planirano je 18 tornjeva,
najviši visine 170 metara.

(Gornji red, lijevo i desno):

Originalna slica objekta,
Vrhovi tornjeva,

(Sredina, lijevo i desno):

Izgled ulaznog dijela objekta,
Izgled objekta u 2010.g bez kranova
koji su uklonjeni u photoshopu)

(Donji red, lijevo i desno):

Izgled objekta u noći
Detalj konstrukcije

21
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Otto Koloman Wagner 1841.- 1918. Wagner ie od 1857. godine studirao na Politehnici u Beču i na na
Kraljevskoj groditeljskoj akademiji u Berlinu; a dovršio je studij na bečkoj Akademiii likovnih
umjetnosti. Praktično je iskustvo stekao u uredu Ludwiga von Forstera. Jedan od Wagnerovih ranih
rodova je kuća »am Schottenring« u Beču (1877.), s neobičnim ukrasom od plošnih trokutnih oblika u
dvije boje na gornjem katu. Također je izgradio vlastitu kuću u Beču (1888.) simetričnog rasporeda, koja
dosta podsjeća na radove Paladija. 1890.godine je dobio zadatak urbanističke regulacije Beča. Od 1894.
radio ie kao urbanist (»Oberbaurot«), prvenstveno na izgrodnji Stadtbahn-a (gradske željeznice) i
promjeni toka Dunava.
U razdoblju do dovršetka padzemne zeljeznice 1901. godine, izgrođene su 34 stanice i brojni mostovi i
nadvožnjaci.

Karlsplatz Stadtbahn Pavilion, Vienna, 1898, I Projekat regulacije Dunava

Drugim je arhitektima poput Carla von Hasenauera povjerena izgradnja visokih stambenih zgrada na
Ringstrase. Nakon Hasenauerave smrti 1894. godine Wagner je prihvatio mjesto profesora arhitekture na
Akademiji likovnih umjetnosti. Godinu dana kasnije objavio ie svoje uvodno predavanje “Moderne
Architektur”. Wagnerova predavačka aktivnost imala ie veliku ulogu u njegovom profesionalnom životu,
a od njega su učili mnogobrojni značajni arhitekti, između ostalih Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich,
Richard Neutra i Rudolf M. Schindler.

Kuća Majolika, Beč, 1898. Fasada u stilu tekstila sa Art Noveau ornamentacijom

22
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Wagner se 1899.godine pridružio se grupi umjetnika bečke Secesije. Iste je godine dovršio stambene
zgrade Linke Wienzeile, a sljedeće godine projektovao je smjelo oblikovanu zgradu sa upotrebom novih
materijala za telegrafski ured lista »Die Zeit«. Zgrada Poštanske banke i štedionice u Beču (1912.) smatra
se vrhuncem njegove korijere. Svakoa treba pomenuti i nekoliko drugioh projekta (crkva am Steinhof, s
impresivnom kupolom sa pozlačenim bakrenim pločama, 1907.; stambene zgrade u ulicama
Neustiftgosse,1910. i Doblergosse,1912.; Sonatorija Lupus,1913.; Wagner je ostavio veliki broj
nedovršenih projekata.

Otto Wagner, Austrian

Poštanska banka, Beč, 1904-1906.
Unutrašnjost ove trapezoidne
zgrade, posebno velika dvorana za
isplate, je elegantne ekonomije.
Oslobođena bilo kakve dekoracije,
ima svoj šarm redukcijom
elemenata jednostavnog oblika.

23
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Adolf Loos pripada arhitektima, piscima Moderne, koji su mogli pretvoriti svoje ideje u Dizajn. Dok je
Adolfa Loos-a bilo teško razumjeti, svoje misli je oblikovao u cvjetne parabole i nestvarne eseje u
formulisanju ideja u dizajnu volio je neželjenu arhitekturu i arhaične oblike.
Njegovi tekstovi stalno oslikavaju potragu za „čistom arhitekturom,“ oslobođenu od uticaja
drugih disciplina. Arhitektura, prema Loosu, nije bila trodimenitzionalna umjetnost, već organizacija
prostora. Kao funkcionalista zalagao se za odbacivanje dekorativnih elemenata, npr. stucco u
unutrašnjosti, tražeći da se njegove kolege koncentrišu na tehničke aspekte kod upotrebi zgrade.
Kombinacija kicoša, umjetnika, arhitekte i umjetničkog kritičara, doživotnog prijatelja pisca Karla Kraus-
a, Adolf Loos je bio jedna od najbrilijantnijih i talentovanijih ličnosti 20. stoljeća kad govorimo o
arhitekturi.
Rođen je u Brunu, u Moravskoj, i počeo je, što je jako čudno kao član bečke secesije, grupe koja
je, u tradiciji engleskog pokreta umjetnost i zanati, vjerovala u povezivanje zanata i arhitekture. Bio je
član tzv. „coffee house“ trija, čija su sruga dva člana bili Joseph Maria Olbrich i Josef Hoffman, koji su
bili entuzijastični predlagači Jungenstila. Ali 1898.Loos iz principa razbija ovaj krug i postaje jedan od
njihovih najvatrenijih kritičara.
Od tada on promoviše tezu, da nedostatak ornamentacije predstavlja duhovnu snagu i da se
„evolucija kulture nalazi u u otklanjanju ornamentacije iz objekata u upotrebi“, odvajanjem od umjetnosti,
Loos vidi ojačanje autentičnosti oboje, arhitekture i umjetnosti. Odvajenj on vidi kao preduslov za
kulturnu modernost, idući tako daleko da ostavlja po strani svoj rad kao novinari pisac u cilju da odmaka
od ornamentalnih kapitalista koji su se objavljivali u to vrijeme.
Dok je studitao u Tehnische Hochschule Drezdenu, Loos je proveo tri godine, (1895- 98) u Sjedinjenim
Državama, gdje je posjetio Svjetsku izložbu , povremeno rodio kao građevinar i tehnicki crtač i gdje se
upoznaje se sa Čikaškom školom.
Tamo je proučavao teorije Louisa Sullivan-a, koji je preložio u svom eseju, najranije 1895.
„Ornamenti u arhitekturi“, da dekorativni elementi trebaju biti zabranjeni, na nekoliko godina, otkada su
oni bez potrebe poremetili organsku vezu između funkcije, forme, materijala i izraza. Loose je razvio
nadalje svoj prijedlog proglasivši oranamente društvenom i ekonomskom štetom. Ono u stvari za šta je
graditelj plaćao je sama kuća. Ornamenti su se posmatrali sa stajališta da su „traćenje materijala i rada”.
1908. godine objavio je slavnu knjigu "Ornament und Verbrechen« (»Ornament i zlocin«), strostven
zagovor lijepe, svrsishodne forme. Kakve su arhitektonske posljedice ovog stava bile, Loos je otkrio u
svom projektu zgrade na Michaelerplatz (1909-1911 i rekonstruisane 1989) što je na kraju dovelo do
njegovog stava u arhitekturi.
Goldman & Salatsch
Store
( Looshaus)
Michaelerplatz, Beč,
1909-11

Adolf Loos: Ornament i

criminal, korice
engleskog izdanja

Unajmljen od krojačke tvrtke Goldman i Salatsch, napravio je oskudnu, žbukanu zgradu, čija je jedina
dekoracija, diktirana materijalima, bila prirodni kamen na prizemlju. Zgrada je bila i prebivalište i
prodavnica, i nevjerovatno je kako je Loos uklopio elemente susjednih zgrada (kao to je portal
Michealkirche) i da je vlasnik uzeo u obzir urbanističku prednost nad ekonomskom u postavljanju zgrade

24
 Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

na vodeću lokaciju, sa jednim zidom okrenutim prema trgu, radije već odlučujući se za maksimalnu
upotrebu zemljišta, na tradicionalan način, postavljajući je na ugao. Loos je poznat po otvorenoj borbi
protiv dekorativnog građenja kao i po ideji svog „prostornog građenja“, što u stvari nije bilo formulisano
od njega samoga, već kao odgovor u njegovim radovima. Bit prostornog planiranja jeste riješiti dimenzije
za pojedinačne sobe u zgradi, po njihovoj funkcionalnoj i izložbenoj ulozi. Loos je uzeo svoje ideje da
ima sobe različitih visina iz Engleske, gdje je građenje galerija u srednjovjekovnim salama našlo svoje
mjesto.
Uvijek provocirajući, smatrao je da arhitekta ne bi trebao praviti skice, dizajnirati fasade ili
praviti presjeke. Mnogo važnije je dizajnirati prostor. Rezultat ovoga je bio da je Loos dizajnirao zgrade
koje su bile kutije u kutijama, zajedno sa stepeništem, kao što je zgrada Moller (Beč, 1928), ili zgrada
Muller (Prag, 1930). Ova zgrada je najbolji pokazatelj Loosovog prevoda prostornog planiranja u praksi.
Dnevna soba, trpezarija, biblioteka i soba za crtanje, bile su na različitim nivoima, zajedno tvoreći
koherentnu otvorenu organizaciju prostora. U svakoj sobi su bili skupi materijali, mramor, mahagoni,
limunovo drvo, što naglašava Loosovo početno stajačište da nedostatak ornamenata treba biti zamijenjen
skupim materijalima.

Adolf Loos: Kärtner (“American”) Bar, Beč, 1907

Adolf Loos: Müller House, Prag, 1929-30

Među najpoznatijim Loosovim djelima, koja se odnose na njegovo iskustvo iz SAD-a, je Kartner
Bar u Beču (1908), koji oslikava američku ideju bara gdje se stoji dok se pije piće. Četiri jako ulaštena
mramorna stuba, podupiru strogo projektovanu nadstrešicu, oslikavajući stiliziranu zastavu Zvijezda i
Pruga. Natpis je tako umjetnički izveden u svijetlo obojenom slomljenom staklu, što stvara besmislicu od
Loosovog edikta o odvajanju arhitekture i umjetnosti. Loose je morao priznati da jedan mali dio
arhitekture pripada carstvu umjetnost i- spomenici i grobovi- od kojih nijedan nema arhitektonskog smisla
ni funkcije, osim možda simboličke prirode.
1920. godine Loos je postao glavni arhitekt u beckom Siedlungsamtu, no to je mjesto napustio
nakon samo dvije godine, te se preselio u Pariz. Predavao je na Sorbonni i izgrodio rezidenciju i studio za
dadaističkog umjetnika Tristan Tzaru (1925.-1926.).
Međutim najuvjerljivija izvedba Loosove teorije, dolazi ne od njihovog izumitelja, već od filozofa i
arhitekte, Ludwiga Wittgensteina, koji je u 1925-29, zajedno sa Loosovim učenikom Paulom Englemann-
om, izgradio zgradu od nevoljenih kocki smještenih jedni u druge,koja je izgledala baš kao da je lično
sagradio „master“.

25
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (1)

Paris, 1889.godine

26