SAVEZNO MINISTARSTVO ODBRANE REPUBLIKE AUSTRIJE Odjeljenje za obrazovanje i kulturu Domovinski odgoj

BOSANSKO - HERCEGOVAKA PJEADIJSKA REGIMENTA BR. 2 U SVJETSKOM RATU OD 1914. DO 1918. GODINE

SAVEZNO MINISTARSTVO ODBRANE REPUBLIKE AUSTRIJE Odjeljenje za obrazovanje i kulturu Domovinski odgoj

BOSANSKO - HERCEGOVAKA PJEADIJSKA REGIMENTA BR. 2 U SVJETSKOM RATU OD 1914. DO 1918. GODINE

OVA KNJIICA JE POSVEENA PRVOM KORPUSU VOJSKE EB/H, U ZNAK SJEANJA NA MOG OCA EDOMIRA URBANA, KOJI JE BIO OFICIR PRVE BOSANSKO-HERCEGOVAKE PJEADIJSKE REGIMENTE U OKVIRU VOJSKE AUSTROUGARSKE MONARHIJE. PA VOJUSUF URBAN

Vlasnik i izdava: Savezno ministarstvo odbrane Republike Austrije, Odjeljenje za obrazovanje i kulturu Pripremilo tradicionalno Udruenje pripadnika bive bosanskohercegovake pjeadijske regimente br. 2 pod vodstvom majora u penziji Sigmunda GANDINI-a. Prevodna bosanski: Uni sa Suljagi, Austrijska ambasada u Sarajevu

Savezno ministarstvo odbrane Odjeljenje za obrazovanje i kulturu

Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 u svjetskom ratu od 1914. do 1918. godine

Ovdje predoenu istoriju bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 sastavili su, pod vodstvom majora u penziji Sigmund-a GANDINI-a pripadnici tradicionalnog udruenja ove regimente, a izdalo ju je Savezno ministarstvo odbrane, Odjeljenje za obrazovanje i kulturu, i to, u sutinskom sadraju, potpuno neizmjenjenu, da bi se sauvala osobenost izprianog doivljaja u odnosu na nauno-istorijsku predstavu. U Graz-u stacionirana obrazovna regimenta 10 austrijske savezne vojske, pored tradicije bive graceke domae regimente, k.u.k. pjeadijske regimente br. 27, kao i k.u.k. streljakog bataljona br. 9, neslubeno njeguje i predanje bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2. Poto se oficirski kadar svih bosanskih regimenti najveim dijelom regrutovao sa podruja dananje Austrije, a pripadnici 1. odnosno 2. bosanske regimente su bili stacionirani u Beu odnosno Grazu, neslubeno ubrajanje pripadnika bosansko-hercegovakih regimenti u njegovanje tradicije austrijske savezne vojske se javlja kao potpuno opravdano. Dodatak: Preustrojem vojske 1979. je glavna domobranska regimenta 54 u Graz-u preuzela njegovanje tradicije obrazovne regimente 10.
i

Odlukom Saveznog ministarstva odbrane od 17. j u ^ a 1987, br. 32.310/608-3.15/87 je glavna domobranska regimenta 54 i slubeno zaduena za njegovanje tradicije k.u.k. b.h. IR Nr. 2 (bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2).

U v o d Bosna, ona divlja brdovita zemlja u nemirnom srcu Balkana, koju je Berlinski kongres 1878. godine dodijelio Austro-ugarskoj monarhiji na upravu, dobila je tim inom nakon etiri stoljea osmanske vladavine ureenu upravu jednog starog evropskog centra kulture. Ovaj vaan civilni zadatak preuzeli su naroito birani visoki inovnici. Vojno je na ovaj nain osigurano, daje izmeu 1885. i 1892. postepeno oformljeno 12 streljakih bataljona, iz kojih su 01. januara 1894. godine nastale etiri pjeadijske regimente: Br. 1 Br. 2 Br. 3 Br. 4 iz dodatnog okruga Sarajevo sa garnizonom u Beu Banjaluka Grazu Tuzla Budimpeti Mostar Trstu

1903. je tome dodan jo jedan bosansko-hercegovaki streljaki bataljon. U garnizonski grad dolazili su samo bataljoni I, II, i IV, dok je III. bataljon ostao u glavnom gradu svog dodatnog okruga. Dodatni okrug Banjaluka je za svjetski rat 1914-1918 ukupno dao 38.000 vojnika. Kada je u ljeto 1914. izbio veliki rat, tri graceka bataljona 2. bosansko-hercegovake pjeadijske regimente su bili smjeteni u Dominikanskoj kasarni u Grazu, odakle su krajem
2

1914. preselili u, za ovu svrhu sagraeni, logor baraka kod Lebringa ca 20 km istono od tajerskog glavnog grada. Tamo je kadar ostao do kraja rata. Na ovaj veliki vojni logor danas podsjea samo jo jedno idilino ratno groblje. Ono se nalazi u oblinjoj umici i obuhvata 1.662 vojnika groba Bosanaca, drugih Austrijanaca i ratnih zarobljenika. Stanovnici oblinjih sela i jo ivi pripadnici regimenti njeguju ga i svake godine, posljednje sedmice oktobra, tamo odravaju svoju komemorativnu sveanost. Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 je ve zbog svoje nacionalnosti, jezika i uniforme padala u oi u glavnom gradu tajerske. Jedinice su dolazile iskljuivo iz Bosne i Hercegovine, ali su oficiri bili razliitih nacionalnosti. Korpus rezervnih oficira koji su poli u rat poticao je iz gotovo svih dijelova monarhije. Tako je regimenta "gracekih Bosanaca" postala uzorom austrijske zajednice naroda, i to, to predstavlja dodatnu osobenost, i na konfesionalnom planu. U ovim trupama bile su, naime, zastupljene sve u dravi priznate vjeroispovjesti. Medu vojnicima je npr. bilo pripadnika grkopravoslavne, islamske i katolike vjeroispovjesti, medu oficirima je pored katolika bilo i protestanata i jevreja. Kod "Bosanskih dvojkaa", kako su ih u narodu zvali, mogla su se razlikovati dva glavna tipa. Jedni su bili visoki i vitki, drugi nii i puniji. Prvi su u pravilu bili pravoslavnog, a drugi veinom muslimanskog porijekla. Sve to je za stanovnitvo Graza, naravno, bilo interesantno. Ovi vojnici nisu samo budili zanimanje, bili su konano i vrlo omiljeni. Komandni jezik u regimenti bio je njemaki, a govorni jezik srpsko-hrvatski. Regruti su dolazili gotovo samo iz seljakih krugova. Njihova "obuka" je sukladno tome bila mukotrpna. Vojno obrazovanje prirodnih momaka, odraslih odsjeeno od svijeta, kojima je komandni jezik bio stran, a odnosi potpuno novi, iziskivalo je sa obje strane puno strpljenja i dobre volje. Ali je zato jednom naueno bilo pouzdano upameno i uvijek prvoklasno izvodeno. Zbog toga Bosanci u
3

miru nisu padali u oi samo zbog jezika i uniforme, nego i zbog odsjenosti i tanosti. Najupadljivije su se Bosanci razlikovali od pripadnika ostalih trupa po svojim kapama. Vojnici su, ali i neki oficiri, nosili orijentalni fes. On je u miru bio izraen od crvenog, a u ratu od sivog filca i predstavljao je zatitni znak i simbol pripadnika bosanskih regimenti. Naroito na junom frontu je njegova pojava u borbi izazivala panini strah i vrlo esto prestraeni krik "ecco i coloniali crudeli!" I u odnosu izmeu nadreenih i podreenih pripadnici bosanskih regimenti razlikovali su se od ostalih. Svaki aktivni oficir bosanskohercegovake pjeadijske regimente br. 2 je ve u svojoj prvoj godini slubovanja premjetan u Banjaluku, da bi tamo na licu mjesta upoznao narod i njegov jezik, kao i njegov nain ivota. Oficiri, a naroito rezervni oficiri, morali su se najprije naviknuti na nain ophoenja sa vojnicima. To je bilo utoliko vanije, to su se kod Bosanaca oficiri i vojnici meusobno oslovljavali sa u toj zemlji uobiajnim povjerljivim Ti. Izvjesno je zauujue, ali to je nepobitna injenica, da ovaj prije patrijarhalni nego vojni odnos medu pripadnicima "Bosanskih dvojkaa" nikada, ni u miru ni u ratu, nije zloupotrebljen u smislu povrede vojne hijerarhije. Ako se je vojnik jednom uvjerio, da je njegov pretpostavljeni njegovo povjerenje zasluio svojom pravednou, hrabrou i dobrim primjerom u svakom pogledu, pa i u brizi za podreene, onda je on svoju zahvalnost uvijek spremno izraavao bezuslovnom poslunou, vjernou i portvovanocu. Tako se, naroito za vrijeme potvrivanja regimente na bojnom polju, razvilo stvarno zajednitvo, ne samo u vojnikom smislu, nego i u smislu jednog duboko emocionalnog pravog drugarstva izmeu oficira i vojnika.

Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 ubraja se u one trupe austrijsko-ugarske armije, koje su za vrijeme cijelog prvog svjetskog rata bile na frontu, svuda se potvrdile i istakle. "Bosanski dvojkai" su u vojnim izvjetajima, uvijek iznova, naroito isticani. Sljedei korak je jedan pokuaj, da se na osnovu dokumentacije, izvjetaja o pojedinim bitkama i poruka vezanim za njih, na osnovu dnevnika i sjeanja drugova da jedan, to je mogue saetiji, izvjetaj o tome, kako je ova regimenta u svjetskom ratu od 1914-1918. ispunila svoju vojnu dunost, vjerna datoj zakletvi. Zbog toga hoemo da preemo njen put kroz mnoga bojna polja i da pri tome istaknemo pojedine dogaaje, koji su bili naroito karakteristini za Bosance kao ratnike. Ova herojska djela pokazala su neuobiajeno veliku mjeru vrijednih vojnikih vrlina, kao to su poslunost, umjerenost, skromnost, hrabrost, postojanost i portvovanost, nesebino drugarstvo i vjernost. Istorija "Bosanskih dvojkaa" u prvom svjetskom ratu bi bez pomoi bivih pripadnika ove regimente bila nepotpuna. Prije svega zahvalnost zasluuju Major Kurt ADAMUS, Kapetan Edmund EDELSBRUNNER, Major Sigmund GANDINI, Potpukovnik Julius HAUPT, Dvorski savjetnik dr. Richard WEBER, kao i porodice ve umrlih drugova, iz ije su zaostavtine stavljena na raspolaganje brojna vrijedna dokumenta. Graz, novembra 1969.

I Protiv Vatreno

Rusije krtenje

Tri bataljona bosansko-hercegovake regimente br. 2, koji su bili stacionirani u Graz-u, poloili su zakletvu 09. avgusta 1914. na Bolnikom polju. Dan poslije toga regimenta je rasporeena u industrijskoj hali. Komandant regimente Pukovnik KINDL i Major MIHALIC drali su govore, i to prvi na njemakom, a drugi na hrvatskom jeziku. Poto su bosanske regimente postojale tek od 1894, ovi se govori nisu mogli pozivati na ispunjenje dunosti i slavna djela predaka, kao to je to u pravilu bio sluaj sa starim trupama austro-ugarske armije. Stoga su se ograniili na ozbiljnu opomenu, da se neprekidno bude svjesno poloene zakletve i da se u miru steene vojnike vrline sada trebaju dokazati na bojnom polju. Iako je oficirski kadar, koji je obuavao vojnike i koji ih je sada trebao voditi u borbi protiv neprijatelja, poticao iz svih dijelova Monarhije, znao je dobro, da se na hrabre Bosance moe osloniti. Ovo povjerenje nije iznevjereno. 15. avgusta je 2. bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta u sastavu III. ("elinog") korpusa 6. pjeadijske divizije i 11. pjeadijske brigade (Generalmajor FABINI) ukrcana na junoj glavnoj eljeznikoj stanici u Graz-u u vagone za transport na front. Voz je u 11.30 krenuo na istok. Cilj je bio nepoznat. Openito se pretpostavljalo da e biti rasporeeni u Srbiji. Zbog toga su bili iznenaeni na maarskoj granici, kad transprt nije skrenuo prema jugu, nego je nastavio prema istoku. Ilo se, dakle, na rusku ratnu pozornicu. I stvarno, regimenta je 18. avgusta iskrcana u Winiki istono od Lemberga i tu smjetena na prenoite. Ovdje je na jednostavan nain proslavljen carev roendan. Dva dana iza toga regimenta je ve marirala cestom Lemberg-Zloczow u pravcu Mogila-visoravni. Ovdje se ve mogla uti artiljerijska paljba. Nou je mar
6

nastavljen prema Mikolajowu, gdje je regimenta 21. avgusta na otvorenom polju zauzela pravougaoni odbrambeni poloaj. 22. avgusta se bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 ulogorila kod Lahodow-a, 15 km istono od Mikolajow-a. Sa te pozicije je u dnevnim i nonim marevima ila na istok u susret neprijatelju. Nou je dolazilo do sporadinog arkanja sa kozakim patrolama. 24. avgusta je kolonu u maru uznemirilo pomraenje sunca. Vjerovalo se da to mora biti lo predznak i s olakanjem odahnulo, kad je konano ponovo bio dan. 25. avgusta je armijski komandant naredio napad na Zloczow. Ilo se na to, da se uvezu najjae neprijateljske snage, da se odluno udari na njih i time sprijei njihov prodor do Zlota Lipa i do Dnjestr-a. Kad je bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 26. avgusta stigla na cestu izmeu Gologory-a i Bortkow-a, 6. pjeadijska divizija je dobila nareenje da, izlazei sa Gologory-vrhova, napadne Zlozcow. Pri tom je bosanskohercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 u umovitom, teko prohodnom kraju naila na jake neprijateljske snage, sa kojim je dolo do naizmjeninih borbi punih gubitaka. Bilo je to vatreno krtenje, koje je regimenta asno poloila. Prvi bataljon bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 napao je pod vodstvom Majora SCHNEIDER-a oko 15.00 sati ruske poloaje iza visova. Vojni orkestar regimente svirao je iza jednog privrednog dobra mar-muziku, dok je bataljon u mirnodopskoj formaciji, sa oficirima ispred mnotva vojnika, iao u borbu. Uprkos snanoj pjeadijskoj vatri i mnogobrojnim ranjavanjima bataljon je dosljedno iznio ovaj napad, probio se u ruske poloaje, zauzeo Gologory i negdje oko 15.30 sati, nakon krae umske borbe, prodro ak u artiljerijske poloaje protivnika. U ovim prvim tekim borbama svojom hrabrou naroito se, izmeu ostalih, istakao porunik ADAMUS. Kada su Rusi, uprkos viestruko veoj brojnosti, bili
7

odbaeni sa Gologory-visova, on je strelovito navalio sa svojom jedinicom na zauzimanje mjesta, koje je bilo prvo do neprijateljskih artiljerijskih poloaja. Porunik ADAMUS je bio prvi nii oficir, koji je odlikovan Kriem za vojne zasluge III. klase. Ovaj je prvi susret "Bosanskih dvojkaa" sa ratniki iskusnim i znamo jaim Rusima, meutim, uprkos velikom napadakom duhu morao biti skupo plaen: komandant bataljona Major SCHNEIDER, Kapetan SCHAUFLER, koji ga je zamjenio i Potpukovnik RODI su pali, Potpukovnik MENGES i Porunik ADAMUS su bili ranjeni. Ovog skupo otkupljenog uspjeha se je k tome jo moralo odrei, poto je 3. divizija satima prekasno stigla do Zlota Lipa, do kojeg je u meuvremenu stigao protivnik i zauzeo ga. U noi je Rusima uspjelo da se etiri puta jaim snagama probiju izmeu 2. i 3. armije i da na jugu zauzmu gradove Stanislau i Czernowitz. Time je 3. armiji prijetilo opkoljavanje s desne strane. Da bi to izbjegla cijela se armija morala povui do Lemberga. Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 zauzela je poloaj kod Przemyslanya. Prilikom povlaenja morala se braniti od viestrukih protivudara dijelova III. korpusa potisnutih neprijateljskih snaga (gardna regimenta velikog kneza Nikolaja NIKOLAJEWITSCHa). Veliki knez je svojoj armiji naredio brzi protivudar i koncentrino napredovanje prema glavnom gradu Galicije, da bi ga to je mogue prije zauzeli. U ovoj bici za Lemberg je 29. avgusta, kod Przemyslany-a, teko ranjen komandant bosanskohercegovake pjeadijske regimente br.2 Pukovnik KINDL. Komandu je preuzeo Major MIHALI. Uprkos herojskom otporu poloaji su 02. septembra ponovo morali biti naputeni i dignute ruke od Lemberg-a. Potpukovnik GANDINI trebao je da pokriva povlaenje sa dvije jedinice i dva pukomitraljeza. U ovu svrhu on je sa svojim snagama na rubu ume kod fabrike duhana u Winiki-u zauzeo liniju dugu 14 km i drao je 14 sati. Ovu su liniju vie puta napadali uveni Kozaci na konjima.

Bosanci su, meutim, drali ovu liniju bez gubitaka i oistili poloaje tek 03. septembra u 09.00 sati. Gro d e k Poto su Rusi sada imali glavni grad Galicije u rukama, sa ustezanjem su pokuavali napredovati. Tako je bosanskohercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 bez spomena vrijednih smetnji mogla osvojiti novododjeljeno bojite kod Grodek-a. Komandant regimente Major MIHALI je 08. septembra dobio sljedee nareenje: "I. bataljon i jedinica pukomitraljezaca probijaju se naprijed preko planinske zaravni preko Meierhof Peterwalden-a. IV bataljon se razvija lijevo od tog poloaja. II. bataljon je rezerva regimente". Neprijatelj se nalazio 1.500 do 2.000 m udaljen jako utvren ispred jedne ume. Vlastita artiljerija napredovala je zauujuim kasom bez obzira na gubitke, ali je ipak bila preslaba podrka, dok je, s druge strane, ruska artiljerija sa dobro rasporeenom vatrom rapnela nama nanijela velike gubitke. estoko, i gotovo kao na vjebalitu, napredovanje regimente izazvalo je na ovom preglednom prostoru najtee gubitke. Kapetani LAHORA, WETTENGEL I BRUGGER su pali, a cijeli niz oficira je bio ranjen. Jedinice su se svele na 50 puaka. Njima su djelomino komandovali samo kadeti, a grupu pukomitraljezaca vodio je narednik ALAGI, zahvaljujui ijem energinom angamanu je u ovom pokolju za nau regimentu dolo do vanog obrta. Kapetan BRUGGER, jedan hrabri i uope omiljeni oficir pao je na elu svoje jedinice. Regimenta je ve imala velike muke, da se odupre neprekidnoj navali neprijatelja. Tu je ALAGI ustao pored svog mrtvog kapetana, podigao teki pukomitraljez na lijevo rame i, naslonjen na zidinu, poeo tako bijesno da puca na neprijatelja koji je napadao, da ga je natjerao da zastane. Sve je ustuknulo na as od uda i to je iskoristio komandant regimente, da svoje Bosance odluno povede u napad. Tako je neprijatelj odbaen u kritinom momentu, a narednik ALAGI je osvetio smrt svog

oficira. Za ovaj hrabri i uspjeni in on je kao prvi u regimenti dobio zlatnu medalju za hrabrost. U borbama kod Grodek-a je bosansko-hercegovaka regimenta br. 2 isplela jo jedan slavni list u svom lovorovom vjencu: po nareenju, II. se bataljon pod komandom kapetana DURLACH-a, koji je do tada bio u rezervi, u noi 09. na 10. septembra morao probiti kroz umu, koja se nalazila ispred regimente, a za koju se pretpostavljalo da skriva neprijatelja. Naredba je bila, da se razbiju neprijateljski poloaji i da se prodre do Bartatow-a. I stvarno, bataljon je u unutranjosti ume naiao na veoma jakog neprijatelja. U tmini je dolo do ogorene borbe prsa-u-prsa, koja je okonana pobjedom Bosanaca. Bataljon je oistio umu i protjerao protivnika u bijegu do iza Bartatow-a. Time je bataljon briljantno izvrio svoj vrlo riskantni zadatak. Kapetan DURLACH je za to kao prvi u regimenti dobio orden eline krune III. klase sa ramim ukrasom. Izvjetaj o znamenitom pokolju kod Grodek-a bio bi nepotpun, ako se ne bi pomenula sanitetska sluba u velikom dvoru Peterwalden-a, gdje je glavni ljekar dr. WEBER sa svojim vjernim saradnicima ispunjavao asne zadatke svoje profesije. Sve vie ranjenih je moralo biti medicinski zbrinuto, a medicinske opreme i lijekova bilo je sve manje. Bio je to neprekidan, teak, portvovan i savjestan rad uz esto zalaganje vlastitog ivota. Sanitetskoj slubi bosansko-hercegovake regimente br.2 moglo se potvrditi, da njena dostignua nisu zaostajala za onima boraca na bojnom polju. U Peterwalden-u je dr. WEBER sa svojim ljudima uinio gotovo neto nadovjeansko. Ovaj uzorni vojni ljekar je u kritinim situacijama vie puta skidao traku sa crvenim kriem i sam uestvovao u jurinom napadu. Kada su ga u 85. godini ivota pitali, zato je to radio, on je odgovorio: "Zato to sam bio megdandija!" Bio je to izbjegavajui odgovor iz skromnosti. On zapravo nije bio samo izvrstan ljekar, nego i pravi oficir

10

Bosanaca, koji je takodjer, uskoro bio odlikovan ordenom Franza Joseph-a.

Povlaenje Nakon pokolja kod Grodeka vrhovni komandant armije dao je operativnom odjeljenju nalog, da priprema dalje povlaenje. Sa izdavanjem nareenja je, meutim, jo oklijevao. Pjeadijski general CONRAD von HOTZENDORF napisao je 11. septembra svom prijatelju pjeadijskom generalu von BOLFRAS-u " Voenje rata u istonoj Pruskoj, koje potpuno ignorira veliki cilj, dolo je do toga, da moramo ustuknuti pred mnogo jaim neprijateljskim snagama. Njemaka se konano mora odluiti, hoe li se odmah ukljuiti kod nas ili e nas pustiti da nestanemo u krvi". Kakvo je raspoloenje medu trupama bilo moe se zakljuiti iz injenice, da oficiri kao i vojnici nisu vjerovali u svoje ordenje, kad su dobili nareenje za novo povlaenje, kojim su morali dii ruke od tako portvovanih pobjeda nad ve umornim neprijateljem. Pjeadijski general von CONRAD sam je o tome rekao: "Ovo prekidanje stvarno nije bilo potrebno, jer nije se stajalo tako loe, iako odnosi operacija vie nisu bili odrivi". Odvajanje od neprijatelja uspjelo je bez trvenja. Cijelo povlaenje se zbod gotovo neprestane obilne kie pretvorilo u muenje. Ceste su bile razlokane transportima municije i topova, a sporedni putevi puni razmekalog blata. Sve eljeznice bile su zakrene rijekom izbjeglica. Izgladnjela stoka za vuu, koja vie nije imala snage, da vue svoj teret, leala je ustrijeljena i ostavljena na rubu puta. Opte raspoloenje bilo je sve prije nego dobro. Povlaiti se pod kiom koja lijeva, putevima, za koje se od blata i ne zna, cestama zakrenim crkotinama ivotinja, a esto i tijelima poginulih, mokri do gole koe, izgladnjeli i mrtvi umorni, i jo se pri tom braniti od neprijatelja s ledja, to je najgore mogue stanje za vojnika.
11

Zajednika patnja, u kojoj se istiu samo jaki karakteri i istaknute linosti, budi i pravo drugarstvo, najvii stepen ivota u zajednici. U^ Przemzsl-u su se kolone sakupile u nerazmrsivo klupko. tabovi su imali veliku muku da zavedu red i odre transport u toku. Slika trupe prilikom njenog dolaska na San bila je deprimirajua. Ona se, meutim, stvarno nije trebala stidjeti svojih djela prije povlaenja. To je izmeu ostalog dokazivalo i sve bojaljivije napadanje protivnika. Rusi su uzimanje Lamberga osjeali, kako je izvjetavao tadanji austro-ugarski vojni atae u Konstantinopolju general-major POMIAKOWSKI, kao Pirovu pobjedu. Njihovi gubici bili su ogromni,a nisu raunali sa takvom eljom za napadom i borbenim revnou austrijske armije. O zauzimanju Lemberga ruski general DANILOW u svojim sjeanjima kae: "Strahovita iscrpljenost i teki gubici ruske armije onemoguavali su praenje neprijatelja" Slino glasi i presuda slubenog ruskog istorijskog zapisa: "Uspjeh je skupo otkupljen. Pobjednik se ne razlikuje od pobijeenog. On nije imao snage da djelotvonim progonom iskoristi prednosti pobjede". Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 prvi se put zaustavila sjeverno od Przemysl-a kod Hrusatice, da bi se tu ukopala i zauzela poloaj prema protivniku. Na djelu su bila drva, krampe i lopate, iskopani su zatitni i povezujui rovovi. I Rusi su se ukopali na istonoj obali San-a. Bili su mirni. U vremenu koje je slijedilo bio je neophodan odmor, i tada se pojavio jedan drugi bespotedni neprijatelj, kolera. Ona je na obje strane fronta uzimala svoje rtve i irila potpuno borbeno zatije. Kasnije statistike svjedoile su o velikom broju umrlih medu ruskim vojnicima. Bosance ova opaka bolest nije pogodila tako snano, jer je glavni ljekar dr. WEBER vojnicima odmah dao djelotvorne upute ponaanja i naredio da piju samo prokuhanu vodu. Ljekar regimente "Bosanskih dvojkaa" dr.
12

JANECKY preuzeo je voenje kolera-bolnice u Przemy, gdje je, medu ostalim, i porunik HOJNI postao rtva kolere. Dr. JANECKY je kasnije, izgarajui na svojoj funkciji, pao u rusko zarobljenitvo. Epidemija je zahvatila i civilno stanovnitvo, a zaustavljena je tek kad je mogla biti izvrena vakctnacija u veem obimu. U Karpatima Novo nareenje za povlaenje dovelo je bosanskohercegovaku regimentu br. 2 do Karpata, gdje su konano ve postojali pripremljeni i dobro sagraeni poloaji. Bilo je ve sasvim hladno i nedostajala je samo jo topla zimska oprema. Dok je oprema stigla, smrzavanje je odnijelo jo vojnikih ivota, to je jo vie smanjilo ionako ve malobrojno ljudstvo. Poetkom decembra stiglo je konano i pojaanje u vidu jednog marnog bataljona. Bilo je i krajnje vrijeme za to, jer u prvoj polovini mjeseca Rusi su sa dvije armije udarili na poljski front preko Dunajec-a prema Krakovu i Novosadencu. Time se javila opasna bona prijetnja austro-ugarskim odbrambenim redovima u brdima Karpata. Zbog toga je armijski komandant smatrao potrebnim da u noi na 28. novembar vrati 6. pjeadijsku diviziju na visove izmeu Laborcza i Ondave kao rezervu. Ruski je pritisak iz Neu-Sandez-a prisilio 3. armiju da 02. decembra oisti grad Bartfeld. Meutim, i protivnik je sada vei imao velike gubitke i probJeme sa pristizanjem pojaanja. I on se, dakle, povukao na visinske linije u Karpatima. Dubok snijeg i estok mraz sprijeili su vee akcije. U malim arkama su, meutim, i u boinoj sedmici bjesnile mjestimine borbe. Takav pozicioni rat nije bio po ukusu Bosanaca. Januar godine 1915. je bio naroito teak mjesec za trupe, koje su u dubokom snijegu leale na oko 400 kilometara dugoj liniji fronta na visovima i prevojima Karpata. Ranjeni, koje se nije moglo odvlaiti natrag, smrzavali su se, na stotine
13

njih. Prevozna sredstva i vuna stoka nisu se uspjevali probiti kroz neizmjerno velik snijeg, pri temperaturi od 20 stepeni ispod nuie danima nije bilo nikakve opskrbe. Pri tom je vojnik ivio veinom napolju. Krajem februara je otopljeni snijeg preplavio doline i poplava je poruila mostove i logistike puteve. Ali u to vijeme je regimenta "Bosanskih dvojkaa" ve bila dodijeljena XIII korpusu (pjeadijski general RHEMEN) 7. armije (konjaniki general PFLANZER-BALTIN) na junom krilu ruskog fronta.

Proljetna ofanziva Podmaral knez SCHONBURG vodio je tada 6. pjeadijsku diviziju. Pukovnik MUELLER 12. brigadu, a potpukovnik MIHALIC 2. bosansko-hercegovaku pjeadijsku regimentu. Oni su sredinom januara u Kis-Sepen-u presjeli, a 23. januara sili s voza u Koerosmezoe, koji je leao u dubokom snijegu. Onda su saonicama dovezeni do Brusztura, odakle su marirali do Rafailowa. Ovdje je regimenta nakon 4 sedmice opet bila u borbi. Broj ranjenih je bio toliki, da ih je moralo odvoziti 20 saonica. Iz jedne bitke kod Pasziczna bosanska je regimenta dovela 500 zarobljenika i dva pukomitraljeza. Odavde su marirali preko Pniow-a, Bitkow-a i Babcze-a prema Solotwini. Poto su tamo potisnuli neprijatelja, probili su se prema Dolini. Na putu tamo Bosanci su morali skrenuti udesno, da bi pritekli u pomo 42. Honved-diviziji (ugarska odbrana). U Kosmacz-u je regimenta otjerala jedan odred Kozaka iz sela i marirala onda preko Lachowce i Rosulne prema Maidan-u. Kad je tamo stigla, ve je bio mrak. Iznenada iz crkve nahrupie Rusi. U optoj pometnji dolo je do divlje pucnjave, koja je obustavljena tek austrijskom komandom iz roga: "Obustaviti paljbu!". I kod Iasienowice dolo je do sudara sa bitkom koja se pomjerala tamo-ovamo. Zatim se regimenta povukla u Niebylow, da se ponovo sakupi i zbrine ranjenike. 2. marta je
14

veoma umorna stigla u Jablonku. Sutradan je u Lubienecu doivjela snjenu oluju sa munjama i grmljavinom. Nevrijeme je trajalo samo nekoliko minuta, ali je prouzrokovalo takav pad temperature, da je opet bilo smrzavanja. Nakon to su "Bosanski dvojkai" 14. marta zauzeli mjesto Kryczka, ono je danima bilo pod puanom paljbom, emu je sigurno doprinjela izdaja civila. Rusi su 22. marta osvojili izgladnjeli Przemysl. Trupe, koje su usljed toga postale slobodne, odmah su bacili na front. Tako je i u podruju 7. armije postalo ivlje. 6. pjeadijska divizija borila se do 20. maja protiv jake ruske nadsile kod Nadworna. Zapadno od ovog grada "Bosanski dvojkai" su se borili na Bystrzyca Solotwinca. Tamo je 04. juna divizija iz Graz-a osvojila nekoliko visova i probila se u tami do Jablonka. 09. juna su grupe armije uspjeno napale Schoenburg i Rhemen u podruju OttyniaZukow-a i time potisnuli lijevo krilo 07. armije prema sjeveru. 14. juna doepali su se Dnjestra. D n j e s tr Teka ratna godina puna rtava u Karpatima je prola i ofanziva, koja je poela u maju kod Gorlice, sretno je okonana, uprkos velikim naporima protivnika i nekim protuudarcima. Sredinom juna 1915. godine lijevo se krilo austro ugarskog fronta nalazilo 30 kilometara od Lemberg-a, desno sa 7. armijom na obalama dugog i krivudavog Dnjestra. Bilo je krajnje vrijeme da se prorjedeno i premoreno ljudstvo popuni i ponovo ustroji. Pri tom je dolo do pregrupisavanja. Bosanskohercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 je 16. juna 1915. bila kod Okna, ca. 10 km zapadno od Horodenka, spremna da umarira u ovaj grad. Tamo je II. bataljon sa kapetanom DURLACH-om rasporeen na rusko-besarabijsku granicu, do koje su doli 20. juna. Prilikom napada, do kojeg je dolo ve sutradan, ivot je poloio kapetan DURLACH, jedan naroito hrabar i istaknuti oficir Bosanaca. Ostatak regimente, koji se u
15

meuvremenu kretao uzvodno i uz velike gubitke je preko jednog improvizovanog mosta stigao na istonu obalu, upleo se 23. jula kod Duninow-a u jednu teku borbu, u koju se odluujue ukljuila 2. jedinica pod komandom kapetana KUMMER-a. Zastavnik EDELSBRUNNER ve je zauzeo sjeverni rub mjesta, kad su se Rusi probili desno odatle. Da bi izbjegao opkoljavanje, on je Bosance povukao malo nazad, ali ih je odmah zatim poveo u napad, odbacio protivnika sa zauzetog poloaja i ponovo zauzeo mjesto. To mu je donijelo medalju za hrabrost i prijevremeno unapreenje u porunika. U borbama posljednja 2 mjeseca je regimenta imala tako velike gubitke u vojnicima i oficirima (poginuo je i komandant, potpukovnik MIHALI), da su angaovane i rezerve divizije. Knez SCHOENBURG posjetio je regimentu 25. jula. 08. avgusta stigao je 13. marni bataljon sa kapetanom JIHN-om von SOLWEGEN. Pukovnik HANIKA preuzeo je komandu nad regimentom, major MAURETTER nad I., a kapetan TASSILO komandu nad II. bataljonom.

Bitka kod Sinkow-a Septembra 1915. godine naoe se "Bosanski dvojkai" na velikoj krivini Dnjestra kod Sinkow-a naspram Rusa, koji su na lijevoj obali drali jedan jaki mostobran. 03. septembra su I. i IV. bataljon osvojili ovaj istureni poloaj i time odbacili protivnika na Szuparku. Ruse su njihovi oficiri etiri dana uvijek iznova tjerali u protivnapad i vie puta je dolo do borbe prsa u prsa. Poto je pri tom neprijatelj uvijek gubio, Rusi su 07. septembra konano digli ruke od mostobrana. I Bosanci, koji su doveli 4.400 zarobljenika, morali su ovaj uspjeh skupo platiti. Iz IV. bataljona ostala su samo 2 oficira i 187 ljudi sposobnih za borbu. Dva dana kasnije je 14. marni bataljon doveo hitno potrebno pojaanje.
[6

Jo jednom se podmaral BENIGNI dao u proboj od Sinkow-a prema sjeveru. Istovremeno je, meutim, ruski armijski general IWANOWS zapoeo ofenzivu prema jugu. Uspjelo mu je da 07. oktobra izmedju Trembowla i Tarnpola jakim snagama probije linije njemake june armije. Neposredno poslije toga je 6. austrijska pjeadijska divizija tako snano napadnuta od strane ekih regimenti, da se je, umjesto da napadne, morala ograniiti na odbranu. Tek poto su odbili ruski napad, poeli su ponovo napredovati, najprije desnim krilom. Komanda 7. armije, koja je zbog novog poloaja njemake june armije morala promijeniti svoje dispozicije, povukla je diviziju iz Graz-a sa borbene linije sredinom oktobra, da bi je prebacila na italijansku ratnu pozornicu, gdje su na Frontu Isonzo bili hitno potrebni.

II NA B A L K A N U Protiv Srbije

Austro-Ugarska je nakon izbijanja rata 14. avgusta 1914. godine svojom 2. i 6. armijom umarirala u Srbiju sa sjevera, dok je 6. armija pod direktnom vrhovnom komandom balkanskih oruanih snaga marala POTIOREK-a trebala da 19. avgusta prodre izmeu Bijeljine i Viegrada preko Drine. Ovoj armiji pripadao je XV. korpus sa 48. pjeadijskom divizijom, koja je poticala iz Sarajeva (podmaral EISLER), koja se sastojala od I I . i 12. brdske brigade, a u okviru 12. borio se izmeu ostalih III. bataljon 2. bosansko-hercegovake pjeadijske regimente, najprije pod vodstvom SPINDLER-a, a kasnije pod vodstvom potpukovnika COUDENHOVE. 48. Pjeadijska divizija je na desnom krilu Armije ve 20. avgusta na juri osvojila visove iznad Viegrada. Ali uspjeh se nije mogao iskoristiti, poto je u ovo vrijeme 2. Armija bila hitno potrebna na ruskoj ratnoj sceni i
17

njihov je odlazak doveo u estoku nevolju 5. armiju kod abca. Isturena 6. Armija je stoga opet morala biti povuena preko Drine natrag. Tek je 22. oktobra jednoj borbenoj grupi sastavljenoj od Bosanaca, Dalmatinaca i Tirolskih jurinika pod vodstvom marala WURM-a. uspjelo da ponovo prodre na istok i zauzme Viegrad. Time je III. bataljon "Bosanskih dvojkaa" bio stalno i uvijek na naroito vanim mjestima. Ovaj se bataljon pri tom uvijek pokazivao kao hrabar i spreman na napad, kao npr. 28. septembra prilikom ponovnog osvajanja "mrtvakih rovova" na Biljeg-u i 08. novembra prilikom zauzimanja Prevlake u Zadarskoj dolini.Najvei dio ovog marevskog proboja bio je obiljeen kiom, snijegom i hladnoom, razlokanim putevima i drugim preprekama, a stalno je bilo i velikih tekoa sa logistikom. Uprkos tome, III. je bataljon "Bosanskih dvojkaa" u sasatavu 48. divizije 25. novembra ve doao do irokih lanaca Prostruga planina i time i podruja Morave. Ovog dana divizija je dobila nareenje, da napadne visove Bukve. Uprkos snanoj vatri srpskih artiljeraca i bonim napadima protivnika (nasuprot je stajala Moravska divizija II sa 8 bataljona) napad je uspjeno izveden. Pri tom je bosanski porunik Gojkomir GLOGOVAC zasluio najvee vojno odlikovanje Austrije, orden Marije-Terezije. Evo jednog opisa njegovog herojskog oruanog djela: Ujutro 26. novembra su se na visu Bukve nalazile dvije austrijske brdske brigade, br. 10 (desno) ibr. 12 (lijevo) jedna pored druge u stanju borbene gotovosti. Gusta magla je obavijala brdo. Sa srpskim trupama odbaenim iza visova izmeu borbenih poloaja postojala je samo labava veza. Malo prije 07.00 sati su iznenada napali na kotu 552 i poloaje 10. brigade i time ugrozili desno krilo 12. sa porunikom GLOGOVCEM i njegovim mitraljeskim odredom. Dan prije jedan od njegovih pukomitraljeza je morao biti poslan u pozadinu zbog kvara u punjenju, tako da je u tom memontu odjeljenje raspolagalo samo
18

sa jednim pukomitraljezom. S njime su oficir i njegova tri vojnika skoili pored mjesta na kojem je upao protivnik i saekali tu da proe glavni kontigent protivnike vojske u juriu, da bi mogli napasti s leda. Prepad je izazvao pravu paniku. Sto koraka od zaklona nastala je strana zbrka medu vojnicima u bijegu i onim koji su pogoeni padali. Srbi su uskoro pobjegli sa ve osvojenog visa ponovo u dolinu Dragoviljske, ostavljajui za sobom 500 mrtvih i veliki broj ranjenih. Komisija za ocjenjivanje oruanih djela i njihovih posljedica dola je do sljedeeg zakljuka: "Drugi put u istoriji ordena Marija-Terezija javlja se mlado oruje pukomitraljez kao alat u jednom djelu vrijednom ordena. Ono je postalo odluujui faktor u ruci jednog sranog oficira u jednoj krajnje kritinoj borbenoj situaciji i dokazalo svoju teko vjerovatnu nadmo u borbi: na neprijateljskoj strani jaka divizija sa 6 bataljona, a na vlastitoj samo jedan pukomitraljez. Psiholoki, odluka porunika GLOGOVCA zasluuje visoku ocjenu." U srpskom zapisu Generaltaba u VII. svesci stoji o tome na strani 144 sljedee: "Napad moravske divizije, koja se sastoji od tri bataljona pjeadijskih regimenti 6/1 i 6/II, koji poeo u 07.00 sati, najprije je zabiljeio uspjeh, ali je ubrzo zaustavljen. Naiavi na snanu paljbu pukomitraljeza nae su trupe ve na poetku borbe imale znatne gubitke. Komandant divizije je stoga naredio obustavljanje napada, koji u sudaru sa ubilakom vatrom pukomitraljeza nije imao izgleda da uspije, i ograniavanje na glavnu odbrambenu liniju." Gojkomira GLOGOVCA emo u ovoj istoriji regimente sresti ponovo kod proslavljenog osvajanja Monte Melette. Ali elimo ve ovdje, na vrhuncu njegovog vojnikovanja, istai njegov dalji put. Po zavretku rata GLOGOV AC je ivio u svom hrvatskom zaviaju. Nova jugoslovenska drava hitno je
19

trebala oficire i iako Srbi nisu zaboravili njegovo herojstvo na visovima Bukve, uzeli su ga u svoje oruane snage. Kad je GLOGOV AC u proljee 1919. trebao biti poslan na osvajanje Koruke, izvukao se od izvrenja ovog naloga, otiao u Maarsku i umro u bolnici Crvenog krsta od tuberkuloze plua. Svoje izbjegavanje odlaska na Koruku je jednom drugu obrazloio sljedeim rijeima: "Za mene je borba protiv Austrijanaca, mojih jedinih dobrih saboraca nemogua, upravo nezamisliva!" Pukovnik Karl COUDENHOVE, krilni adutant nadvojvoda EUGEN komandant bataljona u 2. bosansko-hercegovakoj pjeadijskoj regimenti, pie u svojim ratnim sjeanjima o bataljonu Bosanaca, koji je on 13. avgusta 1914. vodio nedaleko od Bjeljine preko Drine, sljedee: "Za vrijeme ovih kritinih dana su moji srpski (misli se pravoslavni) Bosanci imali puno prilika da prebjegnu svojoj brai, naim protivnicima. Ali ni jedan to nije uinio. Naprotiv: Iz naeg bataljona su se javili 40 rasturenih, meu njima je bilo i lako ranjenih, nakon povlaenja, kod komandanta. Moji gubici bili su samo mrtvi i teko ranjeni. Za nas je oficire to uvijek bio dirljiv prizor, kako su nai Bosanci u napadu u preziruu smrt napredovali polako, ali ustrajno i nepokolebivo. 29. novembra 1914. godine se 48. brdska divizija sa III bataljonom "Bosanskih dvojkaa" ve bila probila do vrha Parloga na Ljegu. 02. decembra, na dan zauzimanja Beograda, prodrla je preko Lipeta prema Motiki. 07. decembra je divizija na Mramoru upala u borbu prsa u prsa sa Drina-divizijom I. Dan nakon toga je oko ponoi digla u zrak most kod Slovaca. Zatim se 48. brdska divizija umorna od borbe i potpuno icrpljena vratila do Uba. Bosanski bataljon je brojao jo samo 200 puaka. Cijela 6. armija je hitno trebala mir i oporavak. Prihvaena je iza Save. Bosanski dvojkai su odatle u maju 1915. Otili na Isonzofront.

20

Crnoj

Gori

Crnogorski kralj, ija se zemlja na jugu graniila sa Hercegovinom je, odmah poto je izbio rat izmeu Austrije i njemu bliske Srbije, iskoristio priliku, da zauzme 1850 metara visoki Loven, koji dominira Kotorskim (Cattaro) zalivom. Ali krajem 1915. se na sjeveroistoku podigla za njega teka oluja. Prijateljska Srbija je izgubila rat. 24. novembra je bila definitivno pobjedjena na istorijskom Kosovom polju. Ostaci potuene armije bjeali su sa bolesnim kraljem PETR-om u brda Albanije i Crne Gore. Austrijska armija pod vodstvom generala KOEVESS-a nadirala je naprijed i 07. decembra zauzela Ipek. Snane snijene padavine sprijeile su je daljeg napredovanja. Poetkom januara je ve bila zala u crne gore i 10. januara 1916. godine nakon dva dana estokih borbi austrijske su trupe osvojile Loven. 13. januara zauzeli su glavni grad Cetinje. Time je rat za Crnu Goru praktino bio zavren. Ostaci trupa predali su se 25. januara, a kralj je preko Rima pobjegao u Francusku. U spomena vrijednom osvajanju snano utvrenog i hrabro branjenog Lovena je V. bataljon bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 pod vodstvom kapetana STARKEL-a imao izvanrednog udjela. Nakon to je potuena Crna Gora, on je upotrijebljen u junom Tirolu u brdskom ratu. Krajem aprila 1916. ovaj se bataljon naao u sastavu 21. brdske divizije (generalmajor GOIGINGER). U maju 1916. istakao se kao borbena grupa brdske divizije ve u brdima Pustertal-a.

U R u m un ij i Rumunija, koja sa centralnim silama nije bila povezana ugovorom, ali je ipak bila prijateljska s njima i paljivo je pratila tok rata izmeu njih i antante, ekala je na potez jaih.
21

Odluujuom za njen izbor partnera pokazla se velika ruska ofanziva pod generalom BRUSSILOW-im sa svojm poetnim uspjesima 1916. Rumunija vie nije dalje odugovlaila. Okrenula se od centralnih sila i prikljuila se antant, koja je zraila nadom. Sa etiri armije, ija je snaga brojala okruglo 600.000 ljudi napala je Austro-Ugarsku. 3. armija se u svom marevskom centru, pod vodstvom generala AVARESCU-a, probila izmeu prevoja Oitos i Toelzburskog prevoja preko oba erdeljska grada Kronstadt-a i Schaessburg-a na sjever. Austro-Ugarska je na svojoj granici imala 25.000 ljudi u izmjeanim trupama pod vodstvom generala ARZ-a. U njihovom sastavu nalazio se i VI. bataljon bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2, koji je nakon rumunjskog ratnog razjanjenja bio stacioniran u logoru u Lebring-u i odatle ga je u septembru 1916. godine general MALACAK poveo na rumunjski front. Ovaj bataljon "Bosanskih dvojkaa" se, prama sauvanim izvjetajima, istakao svojom hrabrou i to naroito u tekim borbama za sedam gradova graninog pojasa na Oito-u. U orijentalnom korpusu

U prvim mjesecima 1918. godine je u prostoru Beograda formiran orijentalni korpus. Sastojao se dijelom od bosanskohercegovakih trupa. Po jedan bataljon bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 1,2,3 i dvije jedinice bosanskohercegovakih strijelaca br. 5 sluili su u orijentalnom korpusu. Komanda ovim specijalnim korpusom prenesena je na heroja sa Monte Melette, potpukovnika DUIC-a. Komandna mjesta su, medu ostalim, povjerena sljedeim aktivnim oficirima "Bosanskih dvojkaa": kapetan BOSNJAKOVIC, kapetan GLOGOVAC, kapetan ROESSLER i porunik ADAMUS.
22

Orjentalni korpus je izvorno bio odreen da osigurava bagdadski prolaz prema Palestini. 20. juna 1918. godine je ipak nakon neuspjele "Piava-ofanzive" dospio na italijansku ratnu pozornicu. To to seje vojna komanda jo godine 1918. odluila, da prije svih, upravo bosansko-hercegovake regimentae, koji su do tada ve bili isprobani na svim ratnim pozornicama, izabere za orjentalni korpus, svjedoi ne samo o mnogostrukim mogunostima angaovanja ovih trupa, nego je, takoer, i astan dokaz bezuslovnog povjerenja, koje je vrhovna komanda Armije imala u ove regimentae.

III P R O T I V

ITALIJE

3. B a t a l j o n 04. maja 1915. godine Italija je raskinula ugovor o savezu sa Austro-Ugarskom, koji je postojao od 1882. godine, i 23. maja objavila rat, za koji se ve bila odgovarajue i pripremila. S naporom je k.u.k. vrhovna armijska komanda mogla da izdvoji trupe za novu ratnu pozornicu. Od Bosanskih dvojkaa je doao III. bataljon pod komandom majora RUZICIC-a, koji je do tada bio angaovan u Srbiji, sada na jugozapadni front. On se istakao ve u prvim od jedanaest spomena vrijednih Isonzo bitaka. U drugoj Isonzo bici se III. bataljon borio na vreloj osporavanoj Monte San Michele.Krajem avgusta 1915. godine doao je na koruki front. Tamo je zaradio nove lovorove vijence prije svega osvajanjem Findenig-Kofels-a 06. septembra 1915. godine. Bataljon je bio rasporeen u sastav 12. brdske brigade, sa kojom se, pokriven artiljerijskom vatrom i vatrom minobacaa, bacio na protivnika u Pass Lodinut-u i
23

Findenig-u. Osvajanjem ovog posljednjeg su Bosanci pomakli liniju fronte na italijansi teritorij i otvorili pogled u dolinu gornjeg Chiarsa. U novembru 1915. godine je III. bataljon opet bio na Isonzo-frontu, i to oblasti Goerzer Brueckenkopf. Vojni izvjetaj slavno istie herojsku odbranu vrha od 383 m istono od Plava 12. decembra 1915. godine od strane bataljona Bosanaca. Bataljon je drao vrh uprkos snanim napadima etverostruko jae sile. Sredinom decembra je III. bataljon opet bi na Isonzo-u sjedinjen sa svojom regimentom, u ijem je sastavu onda i ostao do kraja rata. Na Isonzu

Druga tri bataljona "Bosanskih dvojkaa" su 14. oktrobra 1915. godine kod Kotzmann-a povueni sa ruskog fronta i prebaeni na italijansku ratnu pozornicu. Oni su sa 6. pjeadijskom divizijom ( podmaral SCHOENBURG) 27. oktobra stigli u Schoenpass kod Goerz-a, i to 2 bataljona sa 12. brigadom (pukovnik MUELLER) i jedan bataljon sa 16. brigadom (pukovnik TESTA). Od 21. oktorbra je italijanska armija pokuavala da uz najvei mogui angaman u 4. pokolju prodre do Trsta. Krajolik i priroda, kao i nain borbe, ovdje su se pokazali drugaijima nego na istonom frontu. U najveu nedoumicu je neprijateljsku artiljeriju dovodilo zbunjujue dejstvo baenog kamenja. Pri tom nije bilo zaklona za borce, ak ni rovova, nego samo zatitne rupe u kamenitom tlu, iz kojeg su rasprskavajui meci pokretali cijele slapove odronjenog kamenja. Nije bilo ni zatiene veze sa pozadinom. Nedostatak vode muio je trupe u kru. Bura je ledeno hladno brijala preko visova. 1. novembra je nakon tri sata italijanske topovske paljbe bjesnila estoka borba. Bosanci su u protunapadu odbacili protivnika, koji je bio prodro kod Peteana. Regimenta se zatim nala na samom Monte San Michele, koji se u ravnici izdizao 275 m u vis istono od
24

Gradia u sljedeim krvavim bitkama na Isonzu, okruena artiljerijom i pretvorena u rtveni brijeg. 13. novembra je protivniku, nakon jednog takvnog elino-vatrenog udara, uspjelo da zauzme dio teritorija u duini od otprilike 600 koraka. Ali su mu u nonom protivnapadu Bosanci to opet oduzeli. Samo ova jedna borbena epizoda je Italijane po vlastitim podacima kotala 8 oficira i 476 palih vojnika. Dan nakon toga su italijanske jurine trupe juno od Peteana zauzeli poloaj cirka 400 koraka irine i traei zatitu u tmini pokuavali se proiriti. I opet su "Bosanski dvojkai" bili ti koji su isukali ma. 15. novembra ponovilo se isto na vrhu Monte San Michele. Ovaj su put Bosanci poli u protivnapad zajedno sa strelcima br. 8. Snjena meava je 16. i 17. novembra donijela prekid. Ali ve 24. novembra su Italijani nastavili svoj sve intenzivniji pokuaj da ostvare prodor prije duboke zime. Napad je, meutim, propao i time se i zavrila 4. Isonzo-ofanziva bez pomena vrijednih osvojenih teritorija od strane protivnika. "Bosanski dvojkai" su bili tako umorni od borbe i sa puno palih, da su morali biti povueni sa fronta. Najprije je slijedio kratki oporavak u Ranzianu, odakle je regimenta, popunjena marnim bataljunima, prebaena na junotirolski front. U "sedam opina"

Austro-ugarski naelnik generaltaba, CONRAD von HOETZENDORF, elio je da masivnim napredovanjem iz brda junog Tirola u proljee 1916. ostvari odluujui potez na italijanskoj ratnoj pozornici. Ovaj je plan zbog neuobiajeno jakih snjenih padavina u brdima bio odloen do sredine maja. Tek tad su putevi veze bili unekoliko prohodni i za teku artiljeriju. U planiranoj ofanzivi je 6. pjeadijska divizija, u ijem su se sastavu borili "Bosanski dvojkai" dobila zadatak, da prevlada posljednje neprijateljske prepreke prije stupanja na gornjoitalijansku udolinu. V. bataljon regimente borio se u ovo vrijeme zajedno sa V. bataljonom "Bosanskih keeva" i
25

bosanskim jurinicima br. 3 u rejonu V Pustertal-a. 29. maja su dijelovi bosansko-hercegovake pjeadijske regimente u podruju sjeverno od Monte Fiara po prvi put od poetka ofanzive dospjeli direktno u borbu i natjerali Bersaglieriregimentu u bijeg. Time je bio otvoren put preko gornje doline Campo Mulo. 1. jula se 6. Pjeadijska divizija sakupila u ovoj dolini ispred visoko streeg planinskog stupa Monte Melette. 11. brigada je dobila nareenje, da razbije ovu silnu bravu pred dolinom Brenta.

Z a u z i m a nj e na j u r i M o n t e M e l e t t a - F i o r Ve je 2. juna prijepodne potpukovnik von BRUNFAUT, komandant 11. brigade, naredio pjeadijskoj regimenti 27 da krene u napad. Regimenta je 3. juna dospjela do uvale zapadno od glavnog vrha. "Bosanski dvojkai" su se probili do Mga. Mandrielle, tamo ih je smjenila 8. brdska brigada, a oni su odvueni u dolinu Campo Mulo. 5. juna je komandant brigade ponovno naredio napad na podruje Monte Meletta - Monte Castelgomberto, i to sa II. i IV. bataljonom pjeadijske regimente br. 27, dok je III. bataljon 27. regimente trebao da se probija juno od tog dijela. III. bataljon "Bosanskih dvojkaa" je trebalo da slijedi IV. bataljon Belgijanaca, i to tako da im prilikom juria bude pri ruci. I. i IV. bataljon "Bosanskih dvojkaa" su trebali da budu rezerva brigade preko Mga. Slauper i da daju odgovarajuu podrku artiljeriji prilikom napada. Do zastoja u napadu je, zbog velikih gubitaka usljed dejstva italijanske artiljerije i pukomitraljeza, dolo na platou istono od Mga. Slauper. Nakon toga je III. bataljon Bosanaca pokuao da pri prvom sumraku iznenada preko kote 1559 zauzme vrh Monte Meletta-Fior. Mladom poruniku ECKER-u je uspjelo i da se sa 100 vojnika na juri probije u neprijateljske
26

poloaje. Poto, meutim, zbog jake odbrambene vatre vee formacije nisu mogle slijediti, ova je hrabra grupa ivotom platila svoju neu strai vost. Svi do jednog su izginuli. 7. juna je komandant brigade naredio sljedei napad: "Pjeadijska regimenta br. 27 treba da na juri osvoji Gastelgomberto, a bosansko-hercegovaka regimenta br. 2 Meletta (Fior). U ovu svrhu e se dosadanjoj artiljeriji dodati jedna teka baterija i jo jedan top. Ova teka artiljerija treba da se probije do 10.00 sati. Zatim slijedi jedan sat djelotvorne vatre kompletne artiljerije. Pjeadija treba da u 11.00 sati pone sa napredovanjem. Istovremeno se ukljuuje i unitavajua vatra artiljerije. Taan poetak i trajanje odreuje potpukovnik DUIC kao komandant jurine trupe i voda ovog pothvata. Pukovnik DOROTKA treba da tei da u dva poteza iz pravca Mga. di Ronchetta s leda zaobie Castelgomberto. Pjeadijska regimeta br. 27 treba da ide lijevo od bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 u pravcu Castelgomberto i prevoja izmeu njega i Meletta (Fior). Njegov II. bataljon kao desno krilo treba da odrava vezu sa "Bosanskim dvojkaima". Iza ove linije napada je pjeadijska regimenta br. 11 trebala da dri zalede vrha sa kotom 1732". Bosansko-hercegovakoj pjeadijskoj regimenti br. 2 bila je dodijeljena sljedea napadaka pozicija: "Na desnom krilu potpukovnik Stevo DUIC sa III. i pola IV. bataljona i odjeljenjem pukomitraljezaca na stijeni cirka 700 koraka jugozapadno od kote 1824. Lijevo od tog mjesta Adalbert GLOSSNER sa I. bataljonom i jednim odjeljenjem pukomitraljezaca. Kod Mga Slapeur major Karl PAYER sa pola IV. bataljona kao rezervom brigade. Grupa Glossner treba da nakon osvajanja poloaja na vrhu nastavi prema Monte Miela, grupa Dui da rasturi neprijateljski front du linije grebena u pravcu jugoistoka.

27

Nakon proboja puanom paljbom i djelotvornom artiljerijskom vatrom e se 5 minuta oglasiti dobo, 5 minuta e biti pauza, a zatim jo 5 minuta udaranje doboa. Neposredno nakon drugog oglaavanja doboa treba da krene napad. Za vrijeme djelotvorne artiljerijske paljbe treba da se cirka 450 koraka od neprijateljskih poloaja kod jedne grupe stijena sastanu grupa koju vodi potpukovnik DUIC (9., 10. i 12. jedinica), kao i grupa koju vodi kapetan GLOGOVAC (vod pukomitraljezaca i vod rovovskih vojnika). Odmah iza treba da uskoi 11. jedinica pod vodstvom kapetana GROSCHEL-a. Dva voda obojice porunika STROHRIEGEL-a i SINKOVEC-a treba da idu prema bonim poloajima istono od grupe kod stijena. 13. i 14. jedinica pod vodstvom potpukovnika BOSNJAKOVIa treba da se, u zatitu prednje grupe, takode nade kod grupe kraj stijena, im napusti liniju juria". 7. juna je u 10.00 sati planinski masiv bio obavijen gustom maglom. Pjeadija je na vrijeme zapoela prodor, iako je djelotvorna artiljerijska paljba zbog nedostatka odgovarajue vidljivosti morala izostati, a u izvidnicu poslane patrole su javljale, da su neprijateljski poloaji netaknuti i potpuno zauzeti. Nakon toga su dvije jedinice bataljona majora PAYER-a poslane za polovinom bataljona, kojeg je vodio potpukovnik BOSNJAKOVI. U ovoj fazi napada istakao se zastavnik SIEGELHUBER. On je sa svoja dva pukomitraljeza zadrao neprijateljsku pjeadiju i olakao napredovanje jurinicima, tako da je I. bataljon mogao da se priblii neprijateljskim rovovima ve na 300 do 400 koraka. Kada se oko 18.00 sati magla konano poela razilaziti, potpukovnik DUIC je odmah ponovo pokrenuo artiljeriju. Ona je nadoknadila djelotvornu paljbu i jurini odredi su opet mogli napredovati. Odredi pjeadijske regimente br. 11 su, kao podrka, puanom i vatrom iz pukomitraljeza poistili neprijateljske

poloaje sa kote 1732. Ovo se odigralo, naalost, sa udaljenosti od dobrih 1900 koraka. Poto su, meutim, jurinici djelomino bili ve na 400 koraka od neprijateljskih poloaja, ova je vatra vie tete nanijela u vlastitim redovim nego kod dobro zatienog protivnika. Medu ostalim je tom prilikom ranjen i potporunik SINKOVEC. Morala je biti nareena trenutana obustava vatre. Do tad je, meutim, prolo 20 dragocijenih minuta. U 19.20 sati je jurini komandant naredio produenje artiljerijske paljbe do 20.00 sati. Najtee je bilo grupi koju je vodio potpukovnik DUI, koja je trpjela artiljerijsku neprijateljsku vatru s boka i s leda iz pravca Col del Rosso i Monte Val Bella. Uprkos tome, kapetan je GLOGOVAC sa svojom duboko ralanjenom grupom u 20.00 sati naredio nastavak napada preko strme padine bez zaklona. 10 minuta nakon toga je i I. bataljon opet napao. Ve u 20.25 sati je I. bataljon (kapetan BARTA) dosegao neprijateljski poloaj na sjevernoj padini brda i napao u juriu sa bajonetama. Vodnik Huse KORI savladao je jedan italijanski pukomitraljeski odred. U meuvremenu su jurine trupe ve svuda bile blizu neprijatelja. Tu je potpukovnik DUI u 20.35 veem broju trubaa naredio da daju znak za juri, nato je cijela regimenta Bosanaca uz odjekujui pokli "Hurra'navalila na protivnika. U 20.45 sati je Monte Meletta (Fior) nakon divlje borbe prsa-u-prsa bila u rukama Bosanaca. S njima je s lijeve strane zajedno hrabro juriala jedna jedinica 27. pod vodstvom porunika SCHWARZ-a. Italijani su se naroito kod trougla branili vrlo hrabro i ilavo. Jedna grupa se nakon zauzimanja njenog poloaja odmah ponovo uvrstila jedva 50 koraka od vrha. Na udaljenosti od cirka 300 koraka je potpukovnik DUI juno od trougla vidio dvije neprijateljske jedinice kako se pribliavaju u urnom maru. Odmah je postrojio svoju jurinu grupu i majoru PAYER- u i kapetanu GLOGOVC-u je naredio da svoje odrede razvijaju prema desno. Na koti su stajali kapetan GROSCHEL, potporunik BOSNJAKOVI i vod pukomitraljezaca potporunika KUNZ-

a, istono od kote 1559 u nastavku na grupu GLOGOVAC bio je porunik SCHREINER sa jednom polujedinicom. Tako je regimenta doekala neprijateljske protunapade i sve ih odbila, pri emu je pao major PAYER. Poto je, osim njega, jo prilikom osvajanja brda, to zbog pogibije to zbog ranjavanja, izostalo vie drugih oficira, jo u toku noi je moralo biti izvreno pregrupisavanje. Nova postavka bila je sljedea: kapetan BARTA lijevo, u nastavku potporunik CERNOCH, kod trougla kapetan GROSCHEL sa vodom pukomitraljezaca porunik KUNZ-a, zatim kapetan GLOGOVAC, porunik SCHREINER i konano vod pukomitraljezaca potporunika HOCEVAR-a. U ovoj postavci je regimenta do 01.00 sati u noi (8. juni) morala da odbije ponovljene protunapade. Onda je nastupila pauza u borbi do jutra. Ali ve u zoru su se nastavili pokuaji protivnika, da ponovo zauzme ovu vanu poziciju. Tek kasno popodne 8. juna su Italijani digli ruke od svog nauma i zatieni sumrakom konano se povukli u pravcu Monte Miela i Tondareca. Slijedei bosanski oficiri su se naroito istakli prilikom osvajanja Monte Melette: potpukovnik DUI, majori GLOSSNER i PAYER, kapetani BARTA i GLOGOVAC, kao i zastavnici SIEGELHUBER i PETERI. Komandant 11. brigade, pukovnik von BRUNFAUT, je o ovom oruanom djelu izvjetavao sljedeim redovima: "Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2, koju je zapao najvei udio u osvajanju, je svojim ilavim i herojskim dranjem, svojim izdravanjem najteih uslova i svojim gubicima s obzirom na veliinu uspjeha stekla vjeitu slavu i dostojnost, da se u ratnoj istoriji njeno herojstvo posebno obiljei". Slijedeim slubenim zadubinu Dr. Rauscher: aktom je regimenti dodijelio

30

K.u.k Grpkdo G.O. knez Eugen br. 38.611 Ant. Reg. R. Dr. Rauscher-Stiftung K.u.k. 3. armija - komanda Zadubina savjetnika vlade dr. RAUSCHER-a u iznosu od 500,- kruna dodjeljuje se 1. borbenom bataljonu bosanskohercegovake pjeadijske regimente br. 2 za njena sjajna postignua prilikom osvajanja Monte Melette 7. juna 1916. godine u ratu protiv Italije. Ovaj iznos se prenosi na komandu 6. pjeadijske divizije na njen zahtjev br. 1560 od 1916. godine ratnom potom. Upuuje se komandi 3. armije, personalni br. 5906/V, komandi 11. armije na br. 1138 LVK Ratna pota br. 239, 04. avgusta 1916. K.u.k. komanda 3. armije Pras Nr. 5906/VI Prilog

Videat potpukovnik korpusa generaltaba DUI kao bivi komandant ovog bataljona u navedenoj ofanzivi. Za naelnika generaltaba armije PEREVI-a m.p. Komandant ovog bataljona bio je hrabri major GLOSSNER. Ja sam samo vodio napad "Bosanskih dvojkaa" DUI m.p. Gradska vijea gradova Graz i bosanska Dubica poklonili su regimenti srebreni simbol roga kao priznanje slavnog ratnog podviga. Generalpukovnik SCHONBURG, dugogodinji komandant 6. Pjeadijske divizije napisao je septembra 1931. o svom iskustvu sa Bosancima:
31

"Medu bosanskim trupama naroito se istakla bosanskohercegovake pjeadijska regimenta br. 2, ije je ponaanje u borbi prsa-u-prsa bilo uzorno za sve. Njen svijetli podvig je osvajanje vrha Monte Meletta 07. juna 1916. godine i taj dan se s pravom obiljeava svake godine kao slavni dan regimente". Osvajanje Monte Melette je tako opirno obraeno, jer se ono vrednuje kao vrhunac doprinosa "Bosanskih dvojkaa". Znaaj ovog podviga moe se ispravno ocijeniti tek nakon sueljavanja okolnosti i mogunosti. Za italijansku stranu je Masiv Meletta bio bastion protiv udara sjever-jug, ali prije svega bastion za Primolano od izvanredne vanosti. Stoga je oduvijek bio snano armiran, poloaji odgovarajue postavljeni i dovoljno opskrbljeni za artiljeriju. Dvije regimente i dvije brigade odabranih Alpinaca branili su stup brda u dobro izgraenim rovovima sa jakim pukomitraljeskim gnijezdima i naoruani topovima. Jedanaest mobilnih baterija i pored toga artiljerija sa oklopnjacima Mte Lisser sa dvije dodatne baterije, kao i obje velike artiljerijske grupe Monte Val Belle i Col del Rossoa predstavljali su masivnu odbranu koja je bila na raspolaganju. Ova izdana artiljerija je bila djelotvorna naroito zbog toga to je italijanski prednji front njome mogao biti zatien frontalno i bono, pa ak i s leda. I samo vrijeme je bilo povoljno za odbranu. Dani su bili magloviti i kini, noi vrlo svjee, to se naravno lake moglo podnositi u dobrim zaklonima, nego na slobodnim poloajima napada. Prilikom zauzimanja Monte Melette sljedei su Bosansi poloili svoje ivote: major Karl PAYER, porunik dr. Thomas SCHUSCHING, potporunik Hermann ECKEER, zastavnik Julius PALME i kadeti Leopold KUPKA i August WEISSENSTEIN. Oni su sahranjeni sa jo 202 pala vojnika svoje hrabre regimente i 236 Italijana u dolini Campo Mulo. Italijani su jo 1916. hrabrim braniocima Monte Melette uredili groblje na brdu, na kojem se na jednoj zelenoj mramornoj
32

ploi visokoj dva i po metra moe proitati poasna poruka palima. Mi naim herojima elimo zahvaliti jendostavnim rijeima i toplim srcem i nikad neemo zaboraviti ni njihov izvanredni podvig ni njihovu veliku rtvu. Zbog toga njihovi jo uvijek ivi drugovi, uz snanu podrku gradskog stanovnitva, svake godine u Grazu odre sveano bogosluenje, na ijem kraju se odsvira Mar "Monte Meletta", koga je komponovao bivi kapelan regimente Eduard WAGNER.

Na

visoravni

Asiago

Kao vie puta ranije Bosanci su i ovaj put svoju teku i skupo plaenu pobjedu na Monte Meletti morali rtvovati zbog interesa ukupnog poloaja. Koliko god da to bilo gorko za sve koji su tu bili i koliko god da je to deprimirajue djelovalo na cijelu regimentu, ne samo da je ofanziva zaustavljena, nego su se trupe sa naprijed pomjerenih poloaja morale povui na skraene linije odbrane. "Bosanskim dvojkaima" je dodijeljen novi "poloaj" na liniji od istone padine 1819 metara visokog Monte Zebio preko prepreke na cesti prema Asiagou i opet preko 1827 metara visokog Monte Colombaroa ukljuujui i njegovu zapadnu padinu. To, meutim, nije bio poloaj, nego jedna markirana linija, koju je regimenta zauzela 25. juna i cijelu jednu godinu vie nije naputala. Najprije se morala izgraditi za odbranu. Jo prije nego to se sa tim stvarno moglo poeti, neprijatelj je ve snano navaljivao. Sa velikim brojem trupa i puno materijala, prije svega puno artiljerije, protivnik je elio da razbije ovaj planinski front i da se probije prema Trientu.

33

Od 27. do 30. juna je pet italijanskih brigada pokuavalo ovaj proboj. 6. jula je neprijateljska artiljerija izmeu 05.00 i 08.00 sati zasula oba brda topovskom paljbom. Nakon toga je uslijedio jurini napad pjeadije, koji je morao biti odbijen u bjesomunoj borbi prsa-u-prsa. Tri dana nakon toga desio se jedan neuspio pokuaj Italijana na desnom krilu. 11. jula su dvije italijanske brigade bezuspjeno iskrvarile na Monte Interotto, a 23. i 24. jula su jai neprijateljski savezi nakon viesatne topovske paljbe ponovo pokuali zauzeti Monte Colombar. Poto je i ovaj napad bio odbijen, nastupila je konano jedna dua pauza, koja se mogla iskoristiti za hitno potrebnu izgradnju novih zaklona. Poto je nedostajala mehanika pomo, to nije bila laka stvar u kamenitom tlu. Krampama i lopatama, ekiima i dlijetama su se morali graditi rovovi dubine u visini ovjeka, i rupe u stijenama kao vojnike zatitne prostorije od artiljerijske vatre i vatre minobacaa. Kad su radovi bili zavreni, nemilosrdno je zagospodarila zima.

Na

Monte Pasubio

Jedno od uvijek iznova pominjanih brda, za koje se estoko borilo i koje je postalo poznato po uzetom danku u krvi, koje se nalazi na tirolskom fronu je Monte Pasubio, koji se izdie iz jednog planinskog masiva cirka 20 kilometara jugoistono od Rovereto, visok 2236 metara, a koji je postao vaan potporni stup austrijskog fronta protiv Italije. Tirolski kraljevski strijelci su ga branili hrabro i uz velike gubitke. Oktobra 1916. godine, nakon to je jedan poloaj na grebenu morao biti poien, od armijske komande je traeno hitno pojaanje. Ona je izdala nareenje 22. marnom bataljonu bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2, koju je kapetan KONAKOVI upravo bio doveo u Tajo juno od Bozen-a, da odmah poalje jednu jedinicu na Pasubio. Bio je to dobar izbor, jer je ubrzo
34

nakon toga ponovo vraen izgubljeni poloaj na visu. Armijska komanda br. 47 od 11. novembra 1916. izriito slavi udio porunika ROSTACHER-a navedene jedinice Bosanaca u ovom poduhvatu, u kojem se medu ostalim naroito istakao kadet RIMPLER. Ova naredba glasi: "Armijski komandant je naknadno iz jednog izvjetaja o bici saznao, da se je 1. jedinica 22. marnog bataljona bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 od 9. do 19. oktobra u tekim bitkama na Pasubio-u, borei se sa kraljevskim strijelcima, sa izvanrednom hrabrou asno pridruila ostalim braniocima i dala bitan doprinos slavi ovih spomena vrijednih dana. Sa velikim zadovoljstvom armijska komanda daje na ope znanje slavno ponaanje Bosanaca i izraava oficirima i vojsci 1/XXII marne jedinice bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 svoju zahvalnost i svoje puno priznanje. ROHR m.p. generalpukovnik Strana 48: fotografija XXII marnog bataljona bosanskohercegovake pjeadijske regimente br. 2 prije ukljuenja u borbe na Monte Pasubio (samo 19 vojnika sa ove fotografije je preivjelo napad) Zima u planini Jesen i zima 1916/17. bila je vrlo hladna i sa puno snijega. Ve u oktobru je palo toliko snijega, da su se rovovi stalno morali istiti, a putevi veze se uskoro vie nisu mogli korisiti. Oko nove godine su snijene mase bile katastrofalne. Prosjeno su dosegle visinu od 4 metra. Bilo je nemogue oisiti rovove lopatama, tako da nije ostalo nita drugo, nego da se prohodni rovovi urade kao tuneli. Iako se sve to nekako dalo urediti, poloaj je ipak bio opasan po ivot, jer dotur opskrbe vie nije funkcionirao, a goloj gladi pridruio se i gorki mraz. Usljed pothranjenosti i smrzavanja strahovito je porastao broj onesposobljenih. Tek u februaru je doao as olakanja. Do tada
3?

su malobrojne zgrtalice snijega i brojne neumorne ruke vojnika uspjeli toliko oistiti puteve, da je saobraaj od ivotne vanosti prema i od linija fronta konano ponovo bio mogu. To je bio spas u najveoj nevolji. Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 je ovom zimom bila toliko desetkovana, da je hitno povuena na jedan mjesec oporavka i dopune u Pergine blizu Caldonazzo-jezera. Odatle je 17. marta 1917. godine dola na Dolomitski front, i to I. i II. bataljon u Vigo de Fassa, III. bataljon u Predazzo i IV. bataljon sa tabom regimente u Moenu. Regimenta se u Dolomitima ipak nije morala vojno angaovati, jer su tamo stacionirane borbene trupe, kad su uli da dolaze Bosanci, da bi odbranili vlastitu ast, sami korigovali gubitke poloaja i sami vratili izgubljeni vrh. Smotru "Bosanskih dvojkaa" je u prekrasnom planinskom svijetu Dolomita 24. marta 1917. izvrio komandant vojne grupe Bozen, maral CONRAD.

Opet u

sedam opina

8. aprila 1917. godine je bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 dobro oporavljena i svjee opremljena ponovo zauzela stari poloaj na Monte Colombaro i Monte Zebio, koji je dva mjeseca ranije napustio u jednom stvarno bijednom stanju. U meuvremenu je dolo proljee i protivnik, koji usljed teke zime sigurno nije manje patio, se u maju ponovo poeo javljati, najprije ivljom vatrom sa poloaja i pojaanom patrolnom aktivnou. Novina su bili italijanski bacai svjetla, koji su svake noi sa Monte Fiara osvjetljavali vlastite poloaje pokretnim snopovima svjetla. Krajem maja je konano i neprijateljska artiljerija prela u akciju. Prvi pokuaji napada su, dodue, sluili samo kao izvidnica. Kad su odbijeni, opet je nastupio relativni mir.

36

26. juna 1917. je car KARL posjetio komandu korpusa u Baitle-u. Htio je da lino upozna "elini korpus" i da lino urui dodijeljena odlikovanja za hrabrost. "Bosanske dvojkae" predstavio mu je i sam vie puta odlikovani kapetan GANDINI. Ova je posjeta dala naslutiti predstojee nove zadatke za regimentu. Krajem avgusta je regimenta stvarno smjenjena od strane udruenih njemakih trupa i prebaena na Isonzo-front, gdje je stigla sredinom oktobra 1917.

Proboj

kod

Flitsch-a

Dodijeljena I. korpusu (pjeadijski general KRAUSS) i 55. pjeadijskoj diviziji (generalmajor SCHWARZENBERG) bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 je bila angaovana na sljedeim borbenim pozicijama: komandant regimente pukovnik MIHAJLIC sa svojim tabom, I. bataljon (kapetan PUTEANY) i jedna jedinica pukomitraljezaca prema zaleu Krn-a, IV. bataljon (potpukovnik BIZZARO) i jedna jedinica pukomitraljezaca za napad na 2245 metara visok vrh Krn-a i III. bataljon (potpukovnik COUDENHOVE) sa jednom jedinicom pukomitraljezaca na 1549 metara visoki Jawortschek kao pozadina za tamonji napad pjeadijske regimente br. 7. 24. oktobra, prvog dana pobjedonosne probojne bitke kod Flitsch-a i Tolmein-a, ukljuen je samo IV. bataljon. Zapoeo je italijanski protunapad, odbio ga nazad i za rezultat imao veliki broj zarobljenih. Austrijska je ofanziva zapoela topovskom paljbom po neprijateljskim poloajima, pri emu je po prvi put obilno koritena i gasna municija. Ovoj vatri Italijani nisu mogli odoljeti. Oni tada jo nisu imali na raspolaganju filter-gas-maske. Tako su u bijegu napustili svoje poloaje, ostavljajui iz sebe velike koliine municije i zimske opreme. Za vrijeme topovske paljbe IV. se bataljon "Bosanskih dvojkaa" probio pema Krnu.
37

Sa strme padine 2000 metara visokog Vria pao je komad stijene i ubio bataljnoskog adutanta potporunika u rezervi Petera CLOSS-a, koji je svojim tijelom zatitio komandanta bataljona. I "Bosanski dvojkai" su kod Flitsch-a doivjeli svoj prvi gasni napad. Zbog nedovoljnog iskustva on je ne samo kod protivnika, nego i u vlastitim redovima izazvao velike gubitke. Ali proboj je uspio i regimenta se 27. oktobra po prvi put sakupila u Bergogna-u na dobro zasluenom jednodnevnom odmoru. Zatim je u sklopu 38. pjeadijske brigade (pukovnik ZEDWITZ) snanim marem otila prema rijenoj dolini Tagliamento, gdje su Bosanci ponovo trebali dokazati svoju hrabrost i odanost. Na Tagliamentu

Idealna pretpostavka za dalji uspjeh ofanzive, koja je sad bila u velikom zamahu, bio bi, naravno, neposredni progon ve oslabljenog neprijatelja. Ali to je bilo jednostavno nemogue sa trupama, koje su bile potpuno rasute usljed silovitih mareva od po 35 do 45 kilometara dnevno, uz niz razruenih mostova preko iroke rijeke. Osim toga, pjeadija je bila preputena sama sebi, poto je ne vozi teka artiljerija, naravno, nije mogla tako brzo slijediti, a laka, ionako brdska artiljerija, je imala samo jo malo municije. Najprije je pjeadijska regimenta br. 30 pokuala prelazak kod Cornin-a, 8 kilometara uzvodno od Osoppo-a, ali ga nije mogla ostvariti. Da se ne bi dalje gubilo dragocijeno vrijeme, neposredno poslije toga je ukljuena bosanskohercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 sa tri svoja bataljona i jednim bataljonom "Bosanskih etvorkaa". Opet su, dakle, dovedeni Bosanci, da bi se jednom kritinom situacijom moglo pouzdano ovladati. A oni ni ovaj put nisu razoarali. Odgovarajue doekani od strane neprijateljske artiljerije, a od strane vlastite nezatieni, Bosanci su nou akrobatski preli preko ostataka razorenog i preko jednog improvizovanog za nudu izgadenog mosta. U 03.00 sata ujutro dospjeli su na zapadnu obalu Tagliamenta. U ranu zoru "Bosanski etvorkai"
38

su upali u borbu prsa-u-prsa na prvoj neprijateljskoj liniji i zauzeli cestu s one strane rijeke. U meuvremenu su "Bosanski dvojkai" formirali mostobran i rairili ga tako da je najvei dio trupa, koje su trebale prijeko, to nesmetano i izveo. Nakon uspjenog okonanja ovog pothvata bataljoni regimente su dobili odvojene zadatke. III. bataljon je postavljen na San Rocco, gdje je doslovno svaka kua pojedinano morala biti osvajana, tako ilavo se tu branio protivnik. IV. bataljon je kao obezbjedenje brigade prema sjeverozapadu poslao 16. jedinicu u Anduins. Prilikom ispunjavanja ovog zadatka dolo je, zahvaljujui hrabrosti komandanta jedinice porunika EDELSBRUNNER-a, u prvim novembarskim danima do jedne senzacije, koja se proula nadaleko: iako premorena od dotadanjih mareva 16. se jedinica, odmah po prijemu nareenja, opet dala u mar. Oko ponoi ovog dana je dosegla mjesto na zapadnoj obali Tagliamenta, gdje su se "Bosanski etvorkai" jo uvijek borili. Odavde su skrenuli pema sjeveru. EDELSBRUNNER, koji je po slubenom nareenju izviao teren, udario je prije mjesta Grap na jednu italijansku polujedinicu u maru. On ju je odluno napao, alarmirao svojim pucnjima sljedeu jedinicu, kojoj je naredio da opkoli neprijatelja. Tako je zarobio iznenaenog neprijatelja, snage od 200 ljudi. I Forgaria se mogla osvojiti tek nakon tekih borbi. Sjeverno odatle je energinoj EDELSBRUNNER-ovoj grupi uspjelo da, presretne jedan italijanski artiljerijski voz i da ga zarobi. Ukupno je ovoj hrabroj bosanskoj jedinici, koja se borila 3 kilometra ispred linije svoje brigade, kod Anduinsa palo u ruke 50 oficira, 618 vojnika, sedam pukomitraljeza i velike koliine druge ratne opreme. Hrabrom poruniku je ovaj vojni podvig donio nadimak "Ramassurimann od Anduinsa" i orden eline krune 3. klase.

39

Na P i a v i Regimenta se u Flagogni opet sakupila za dalji zatvoreni mar. 8. novembra ujutro je kamenitim putem dosegla snjeni region Monte Cav alla, a l l . novembra Belluno. 17. novembra je bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 udarila na vrh 55. pjeadijske divizije (princ SCHWARZENBERG) kod Santa Marie sjeverno od Quera na upadljivo jak neprijateljski otpor. Za savladavanje ovog otpora odreen je jedan njemaki jurini bataljon (kapetan GREVE) i 1. bataljon "Bosanskih dvojkaa" (kapetan von PUTEANY). Jednu jedinicu bosanskog bataljona vodio je kapetan GANDINI. Njemu je 15. novembra nareeno da sa svojom jedinicom i polovinom pukomitraljeskog odreda u sumrak odmarira u Santa Manu i da se tamo javi kapetanu GREVE-u. Tamo je GANDINI-u nareeno zauzimanje eljeznike stanice u Santa Marii, a zatim uspinjanje na hrbat Cornelia. Na Cornelia hrbaru se jedinica trebala zadrati do dolaska preostalih bosanskih bataljona, da bi s njma zajedno osvojila tamonje neprijateljske poloaje. Napad na eljezniku stanicu poeo je 16. novmbra u 06.00 sati ujutro. Sa jednog dobro odabranog pripremnog poloaja grupa GANDINI je napala kompleks eljeznike stanice i neprijateljskoj vojsci koja ju je drala, nanijela je tom prilikom takve gubitke, da je ve oko 07.00 sati cijeli kompleks eljeznike stanice bio u rukama Bosanaca. Bez odlaganja se kapetan GANDINI zatim sa svojom grupom, zatien gustom maglom, ispeo na hrbat Cornelia. Uspjelo mu je da se neprimjeen priblii neprijatelju na oko 200 koraka i da zauzme siguran poloaj iza jednog bloka stijene. Grupa je iz ovog sigurnog zaklona odmah zasula neprijatelja jakom vatrom i drala ga pod paljbom dva sata. U meuvremenu se i jurini bataljon ispeo na hrbat brda, koji je onda u zdruenom juriu potpuno oien od neprijatelja.

40

Osvajanje vrha Cornelia je bilo nareeno za 18. novembar. Ovaj je zadatak bio naroito teak zbog toga, to je prvi vrh bio dostupan samo preko 4 metra iroke litice sa gotovo vertikalnim padinama, a iza ove strme stree kupe se moralo savladati jedno sedlo, koje je vodilo prema monom glavnom vrhu, koji je zauzet sa 6 alpskih jedinica i dva brdska topa. Brdo je, kao to je i nareeno, zauzeto 18. novembra uz velike gubitke njegovih ilavih branitelja. Time je bio osloboen put za dalji mar naprijed. III. i IV. bataljon su pritom bili rezerva brigade u eljeznikom tunelu kod Santa Marie, kojeg je tekim poloajima obezbjedivala neprijateljska artiljerija. rtva ove pucnjave su bila dva oficira regimente: adutant regimente kapetan HUBER je poginuo, a kapetan MOLTINI, koji je poslije rata jo slubovao u saveznoj vojsci, je bio ranjen. Za uzorno zauzimanje Monte Cornelia je kapetan PUTEANY kao uspjean komandant bataljona dobio Leopoldov orden, a kapetan GANDINI orden eline krune 3. klase, kao i njemaki elini kri. Nakon nekoliko dana odmora u prostoru QueroColmirano-Alano, regimenta je nastavila mar prema Feltri. Tu je stigla i dopuna za kojom se eznulo i kojom su mogli biti popunjeni teko razrijeeni borbeni redovi. U podruju Monte Grappa Ofanziva, koju su austrijske oruane snage poduzele zajedno sa njemakim trupama, kod Flitscha i Tolmein-a, uspjenim probojem ostvarila je cilj opsenog proboja u dolinu von Bassano. Ovaj pothvat je do ovog momenta bio sretan i sada se pribliavao svom vrhuncu. Sredinom decembra je austro ugarski I. korpus dobio nareenje, da savlada posljednju i
41

najveu prepreku prema svom cilju, snano utvren i armirani masiv Monte Grappa. Bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 2 ulogorila se najprije na teko izborenim poloajima na Monte Asolone i Monte Pertica, koji su oba leali na nadmorskoj visini od preko 1500 m. Ove poloaje makar malo izgraditi je bilo nemogue, poto ih je neprijatelj uoio i drao pod neprekidnom jakom artiljerijskom vatrom sa Grappa i Costona. U takvoj situaciji su rovovi na pojedinim mjestima bili duboki samo oko 60 cm. Po danu se njima moglo samo puzati. Tek bi tmina omoguavala uspravno dranje. Neprekidnoj izloenosti oruanoj paljbi bez adekvatnog zaklona pridruila se i teka zima. To je i u periodima kad se nije napadalo rezultiralo velikim gubicima. Uprkos tome je 55. pjeadijska divizija oko nove godine vrsto drala u rukama sve vrhove Alpa, koji su joj izmeu Belluna i Bassana bili dodijeljeni kao polazine take za odluujuu zavrnu borbu ofanzive. Bilo bi nepravedno i nezamislivo pri sjeanju na vrijeme tako tekog ispita na Monte Asolone i Monte Pertica ne odati potu i hrabrim vodiima ivotinja za prenos stvari i njihovim konjima. S kakvim su samo strpljenjem oni u uslovima teke zime uskim izlokanim planinskim putevima opskrbljivali borce municijom, hranom, drugim potrebama i eljno ekanom ratnom potom, to se iz perspektive bezbjednog civilnog ivota teko moe zamisliti. Natovareni dijelovima brdskih topova, tekih pukomitraljeza, municijom, kuharskim sanducima, daskama, bodljikavom icom itd. mali su, malim zadovoljni i ilavi bosanski konjii sa svojim vodiima esto savladavali padine, koje je ovjek bez prtljaga samo s mukom mogao proi. Nerijetko bi se neka od ivotinja sa svojim teretom sruila u dubinu. Ovu teku i odgovornu dunost su borbene trupe dodue vrlo cijenile, jer im je olakavala njihov dio posla, ali je, naalost ipak nisu toliko priznavali, kao to je ona to zasluila. I u ratnim izvjetajima jedva da neto stoji o tome. Mi, meutim, ne moemo i neemo da zaboravimo ove tihe i premalo uvaavane drugove, ove nijeme heroje.
42

Sredinom januara 1918. je potpukovnik COUDENHOVE preuzeo komandu regimente. Tek kod primopredaje se pokazalo, kakvim je gubicima rezultirao angaman na oba brda zimi. Jedinice su brojale samo 145 ljudi. Bataljoni su opet dobili specijalne zadatke. Dok su tri bataljona trebali da zauzmu visoke pozicije na Monte Colombaro i Monte Zebio, 1. je bataljon pod vodstvom kapetana PEI-a bio izabran za juri na Monte Grappa. Bataljon je jo od 21. novembra 1917. kao privremena rezerva brigade bio stacioniran na izduenom grebenu Monte Fontana Secca u sjevernom dijelu planinskog lanca oko snano utvrenog Monte Grappa. Ofanziva na Piavu

15. juna 1918. poela je ofanziva u Veneciji, koju je austro-ugarska armijska komanda ve dugo pripremala. Ona je zapoela opom topovskom paljbom na cijeloj, preko 100 km dugoj, liniji fronta prema Italiji. Umjesto ponitavajue vatre ubrzo se razvio artiljerijski duel, koji je, naalost samo jasno pokazao materijalnu nadmo protivnika. Pogodci vlastite armije su ipak bili tako precizni i tani, da su se nai jurini odredi jo u sumrak bez veih gubitaka mogli pribliiti neprijateljskim poloajima i onda ih zauzeti. Desno od "Bosanskih dvojkaa" juriala je bosansko-hercegovaka pjeadijska regimenta br. 4 na 1672 metra visoki Monte Solarolo. Piramidnu kupu, koja je leala izmeu njega i Fontana Secca, zauzeo je jedan jurini odred "Bosanskih dvojkaa" pod vodstvom rezervnog potporunika KRAFTNER-a. Lijevo od tog mjesta prodirala je pjeadijska regimenta br. 7 prema Monte Spinuccia. Na ove napade protivnik je reagovao pojaanom artiljerijskom djelatnou i trenutanim protunapadom. Poto je vlastita artiljerija utjela, dvjema je italijanskim jedinicama uspjelo, da ponovo zauzmu piramidnu kupu i da zaobidu novi poloaj "Bosanskih etvorkaa". Da bi
43

preduprijedio ovu opasnost, kapetan je PEI naredio komandantu 1. bataljona "Bosanskih dvojkaa", da sa svojom 1. jedinicom pod vodstvom potporunika Max-a CLOSS-a, ovaj upad neutralise. Kada je izostanak artiljerijske podrke trebao biti nadoknaen faktorom iznenaenja, bila je stvarno potrebna hitna reakcija. Tako je 21-godinji oficir zgrabio svoju jedinicu onako u oporu kako ga je okruivala i pojurio na kupu. Tek je usput razvio liniju maa i stvarno uspio da uz srazmjerno minimalne gubitke ponovo zauzme brdo. Potporunik CLOSS je i sam u ovoj akciji zadobio teke rane. Prijetnja bratske regimente za leima je time ipak bila otklonjena. Ofanziva u Veneciji nigdje nije mogla ostvariti svoje operativne ciljeve i 6. jula 1918. su se borbe potpuno stiale. Ve u septembru su Itallijani u podruju Monte Grappa sa velikim brojem trupa i snanom artiljerijom pokuali zapoeti ofanzivu. ali nigdje nisu mogli probiti austrijske linije. Novi pokuaj sa poveanom snagom u vojsci i naoruanju 24. oktobra je ponovo bio bezuspjean. Protivnik je sebi mogao pritedjeti muku, jer je austro-ugarska borbena volja ve bila hendikepirana dogaajima u pozadini. 27. oktobra Ugarska je povukla svoje trupe sa fronta. Dan iza toga otpali su esi. U podruju Grappa su se, dodue, borili jo 30. oktobra, ali su pregovori o opem primirju, koje je stupilo na snagu 4. novembra, ve bili u toku. Rami pohod se na jugozapadnom frontu zavrio za jedan dio "Bosanskih dvojkaa" zbog razliitih tumaenja odredaba primirja od strane Italijana i Austrijanaca u zatvoru. Najvei dio regimente, koji je do kraja istrajavao na vrhu Monte Grappa su njeni oficiri u potpunom redu vratili u njihov zaviaj. Bosanski seljak je sigurno bio sretan, to je poslije toliko vremena opet kod kue. Ali, pobunu i nedostatak dostojanstva on nije poznavao. Navikao je, da sudbinu uzima onako, kako mu se ponudi. Mogue je, dodue, da sada klimne glavom, kad razmilja o toku stvari. Ali tada je jednostavno otiao na njivu, sa
44

koje je prije vie godina odveden, da nastavi svoj raniji posao. Moda je pri tom zvidukao poznatu stvar, uz koju je njegova regimenta svojevremeno marirala cijelim carstvom: Marirala, marirala druga regimenta...

Pogovor Pogled u prolost iziskuje ocjenu. U ovom kratkom slovu smo "Bosanske dvojkase" pratili veinom samo povrno kroz sudbonosne godine 1914. do 1918. Ko danas hoe da procjenjuje ovu ratnu slubu, sljedee ne smije ispustiti iz vida: Prvi su svjetski rat u sutini na svojim pleima iznijeli ljudi. Tehnika je startala u svijetu tek u pobjednikom hodu. Njen tadanji trijumf na vojnom polju je bio tenk. Amerikanci su ga uveli tek krajem rata. Ratni avioni su bili rijetka poslastica, koja je koritena samo na frontu, a ne za bombardiranje pozadine. Jo uvijek se eznulo za motoriziranjem trupa, a prije svega logistike. Jedina zatita boraca bio je rov, koji su sami iskopali, najee u urbi, a u kojem su esto mjesece morali izdrati, izloeni vjetru i svakakvom vremenu. Tako je tada teina rata leala na pleima vojnika, koji je svojom voljom da se bori i izdri odluivao i svoj izlaz, u velikom zahvaljujui genijalnosti stratega, u malom i na kraju krajeva dobrim primjerom hrabrosti i vjernosti svojih voda grupa ili jednostavnih ljudi. Postoje mnogobrojni primjeri za to kod skoro svih formacija. I ovaj se izvjetaj bavio ovakvim vojnim podvizima pojedinano.
45

Da bi se vojnik ispravno procjenio pod ovakvim okolnostima, on se ne smije poznavati samo kao hrabar borac, nego i kao neko ko posjeduje veliko strpljenje. Prvi je svjetski rat od njega traio oboje u neuobiajenim razmjerama. Civilnom licu iz perspektive redovne zbrinutosti jednog razmaenog bivstvovanja moe teko pasti da to procijeni. Kojeg nas samo samo savladavanja kota sama nunost, da se podredimo neijoj tuoj volji! A to je osnova egzistencije vojnika. Kod Bosanaca je u prvom svjetskom ratu dolo jo i do toga, da su u Srbiji, Crnoj Gori i Rusiji kao Slaveni bili suprotstavljeni Slavenima i da je Austrija ranije anektirala njihovu domovinu. Njihovo uzorno vojniko ponaanje ima zbog toga dvostruku vrijednost. Kako se, meutim, moe objasniti ovaj uzorni angaman Bosanaca? Na ovo pitanje sigurno ima vie odgovora. Jedan od njih mogao bi biti, da se od prirodnih, jednostavnih ljudi, otrgnutih od rodne grude i odvedenih u rat moe oekivati upravo opa hrabrost, potenje, vjernost i bezuslovna borba, ako se s njima postupa pravedno. Dokazanog, pravednog pretpostavljenog oni potuju, vole ga i slijede uvijek, ak i u situaciji koja izgleda beznadeno. Bosanci su u sudbonosno tekim godinama u svijetu, 1914. do 1918. dali velik primjer hrabrosti i vjernosti. Oni su, barem u svom dijelu, opovrgli tvrdnju junoslavenskih separatista, koju su oni strasno irili, da je, naime, Austro ugarska jo na poetku rata bila pred raspadom, jer su je njeni narodi vie mrzili nego voljeli. Ima ljudskih vrijednosti, pored kojih one line, ak i vezanost za naciju i politiku, ne mogu prevagnuti. U takve osobine spada zalaganje ivota u zatitu domovine, rtvovanje vojnika. Kakav god da se stav zauzme prema vojnicima i ratnim dogaanjima, jedno je sigurno: Mi Austrijanci imamo dobar razlog, da se trajno i sa zahvalnou sjeamo sinova Bosne i Hercegovine kao svoje brae po oruju u prvom svjetskom ratu!
46

Odlikovanja bosansko-hercegovake pjeadijske regimente br. 2 u svjetskom ratu 1914. do 1918. Zakljuno sa avgustom 1918. godine dokazan je sljedei broj odlikovanja, koja su dodijeljena regimenti. a) Visoka oficirska odlikovanja: 1 Vitez ordena Marije Terezije 4 Viteza Leopod ordena 23 Viteza orden eline krune 5 nosilaca ordena Franz Josef 1 nosilac zlatne medalje za hrabrost za oficire Veliki broj oficirskih odlikovanja se vie sa sigurnou nije mogao utvrditi. b) Odlikovanja za vojne formacije: 42 zlatne medalje za hrabrost 590 srebrnih medalja za hrabrost I. klase 1937 srebrnih medalja za hrabrost II. klase 4300 bronanih medalja za hrabrost.

47

SADRAJ I Uvod. Protiv Rusije Vatreno krtenje Grodek Povlaenje U Karpatima Proljetna ofanziva Dnjestr. Bitka kod Sinkow-a Na Balkanu Protiv Srbije U Crnoj Gori. URumuniji. U orijentalnom 2 6 6 9 11 13 14 15 16 17 17 21 21 22 23 23 24 25 26 33 34 35 36 37 38 40 41 43 45

II

korpusu

III

Protiv Italije 3. Bataljon Na Isonz-u U "sedam opina ". Zauzimanje na juri Monte Meletta - Fior. Na visoravniAsiago Na Monte Pasubio Zima u planini. Opet u "sedam opina". Proboj kod Flitsch-a Na Tagliamentu NaPiavi. U podruju Monte Grappa Ofanziva na Pia vu Po go vor.

48