Veliki znak

Ukazanja i poruke Presvete Djevice

Josip Sukner
Zagreb 1975

U skladu s dekretom Pape Urbana VIII i uredbom II Vatikanskog Sabora pisac

izjavljuje da ne želi preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgava. Riječi »ukazanja,
poruke, čudesa« i slično imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja. IMPRIMATUR,
to jest crkveno dopuštenje za tisak nije više potrebno prema dekretu od 20. XII 1966.
kad je Sv. Kongregacija za Nauk Vjere izdala dekret od 15. XI 1966. koji je Papa Pavao
VI odobrio 14. X 1966. i naredio da se tiska. Ovim dekretom, koji je stupio na snagu tri
mjeseca nakon objelodanjivanja, bili su stavljeni izvan snage kanoni Crkvenog zakonika
br. 1399. i 2318. Prema tome nije više zabranjeno tiskati bez crkvenog odobrenja spise o
ukazanjima, objavama, proročanstvima, čudesima itd.

V e l i k i z n a k pokaza se na nebu:
Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest
zvijezda. Bila je trudna i »vikala je u bolovima« i mukama »rađanja«. Zatim se pokaza
drugi znak na nebu: velik Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavi
mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih »na zemlju«.
Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim se rodi. I ona
»rodi« sina — »muškarca« — koji »će vladati« svim narodima željeznim žezlom.
Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje
joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. Uto se
zametnu rat u nebu koji je »Mihael« sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja.
Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I »mjesta« za njih »nije
bilo« na nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara »Zmija« koja se zove »đavao« —
»sotona«, zavodnik cijeloga svijeta — bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime
njegovi anđeli.

Uto čuh jak glas u nebu gdje govori:

»Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova
Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim
Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su
prezreli svoj život sve do smrti. Zato "se veselite, nebesa" i vi koji stanujete u njima. Jao
vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još
malo vremena«!

Kada Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško
dijete. Ali Ženi bijahu dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju u svoje sklonište,
gdje će se — daleko od Zmije — hraniti »jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena«.
Tada Zmaj ispusti iz svojih usta za Ženom mlaz vode poput rijeke da je odnese rijeka.
Ali zemlja pomože Ženi: otvori svoja usta i proguta rijeku koju je ispustio Zmaj iz
svojih usta. Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz
njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo
svjedočanstvo«.

(Otk 12)

II Vat. — Dogmatska konstitucija »Lumen gentium« gl. 12

Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj službi... Osim toga, isti Duh Sveti ne samo po
sakramentima i službama

Božji narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego, svoje darove »dijeleći kako
hoće« dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini
sposobnim i spremnim da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću
izgradnju Crkve, prema onomu: "Svakomu se daje očitovanje Duha na korist«. Te
karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito
prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom.

... Sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one, koji upravljaju Crkvom, i
na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro.

(usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21)

Karl Rahner (»O viđenjima i proroštvima« — Tyrolia 1952. str. 32 i sl

Privatne su objave u svojoj biti zapovijed, koju, u određenoj situaciji povijesti spasenja,
kršćanstvo treba da prihvati. To u biti nisu nove istine, nego tek neki nalog. Što treba u
danoj situaciji uzeti kao volju Božju ne može se logično na jasan način izvesti iz sasvim
općih principa dogme i morala, a niti pomoću analize situacije koja je pred nama. Ovi
izvodi ne mogu ništa temeljito reći, koja, od raznih unutar ovog prostora još mogućih,
odluka sada označuje stvarnu volju Božju i kako je treba pronaći.

Zato Bog u Crkvi uvijek nanovo budi karizmom obdarene osobe po kojima daje
pobudnu riječ što se sada ima dogoditi.

Tko bez ispitivanja prelazi preko takvih naloga, a obzirom na ove iskazane milosti, krši
opomenu Duha Svetoga: »Duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga« (1 Iv 4,1)
i »Sve provjeravajte, što je dobro zadržite« (1 Sol 5,21)

... Ako postoji činjenica de je sigurno Bog govorio, to jest, ako je to na dovoljan način
dokazano, tada postoji za me bez daljnjega dužnost da poslušam, da budem pažljiv i da
vjerujem, u slučaju samo da se i na mene odnosi sadržaj poruke na bilo koji način.

Uvod
Nikad se, u povijesti spasenja, nije dogodio ni jedan važan događaj, a da nam ga Nebo
ne bi prije navijestilo. O tom nam svjedoče svete knjige Starog i Novog Zavjeta kao i
dvotisućljetna povijest svete Crkve. Uvijek je bilo karizmama obdarenih pojedinaca,
vidjelaca i vidjelica, koji su nam unaprijed javljali, ne samo radosne vijesti spasenja,
nego i kazne Božje, ako se svijet ne bi obratio.

»Komponenta karizmatičko-proročka nije za Crkvu samo važna, nego i bitna ukoliko

uključuje sve karizme Duha, pa i one izvanredne« (Segno dei tempi, 11).

Danas ne možemo ni zamisliti Crkve bez »privatnih objava«, jer se sve važnije
pobožnosti, zapravo život Crkve, osnivaju baš na njima; tako napr.: Blagdan Tijelova,
Presv. Srca, pobožnost prvih petaka i prvih subota, krunica, škapular itd.

Ipak ti izvanredni karizmi često su potiskivani i ugušeni pod utjecajem izvjesne

dijalektike što se kroz vjekove u korijenila u Crkvi i postala kao neka vrsta
predusretanja s nepovjerenjem, prezirom, a ponajviše čak i progonstvom. Sjetimo se
samo slučaja Patra Pija protiv kojeg je njegov vlastiti biskup napisao pastirsko pismo u
kojem ga naziva prevarantom i varalicom, a rimska Kurija nekoliko mu je puta
zabranila ispovijedanje i služenje svete mise u javnosti. A danas se vodi proces za
njegovu beatifikaciju.

Na sreću II Vat. Koncil u svojoj konstituciji »Lumen gentium« gl. 12. upozorava na tu
stvar i ističe da te karizme treba da primimo »sa zahvalom i utjehom«, a na upravljače
Crkve spada osobito »ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro«.

»Crkvene vlasti ponajviše šute čekajući da vide kako će se stvar potvrditi. To stanovište
posve je razumljivo, i pomisao da bi mogli na djelu biti varalice i obmanjivači
preporučuje oprez. Ali se s druge strane mora misliti i na to da je gotovo u svim
objavljivanjima posljednjega vremena sadržana zapovijed da se odmah objave. Kako bi
vjernici slijedili Božja nadahnuća, ako o njima ništa ne doznaju? Nije li držanje u
tajnosti jednako opasno kao i prebrzo propagiranje? Točno istraživanje zahtijeva često
duge godine. Tko zna nije li onda već prekasno obavještavati javnost.

Svaki, koji je uvjeren da su ukazanja i poruke istinite, dužan je govoriti o tome. Rizik da
postane smiješan tek je sitnica u usporedbi s odgovornošću koju ima pred ljudima.« (A.
Machač).

Ne znamo razloga zašto je Crkva dokinula potrebu »imprimatura« za tiskanje privatnih

objava, ukazanja, proroštava itd. Ali, možda je baš ovaj gore navedeni razlog: crkvene
istrage u takvim slučajevima (ukazanjima, porukama, čudesima...) znaju biti jako duge.
S druge pak strane: radi strašnog otpada od Boga i vjersko-ćudorednog života Majka se
Božja često i na sve više mjesta ukazuje. Crkva stoga ne želi, da svojom strogošću stavlja
zapreke brzom primanju poruka Neba i omogućuje, da se o njima što prije piše, ne bi li
se Božje i Marijine želje što prije ostvarile. Stvar je doista hitna. Naš Gospodin preko
svoje Majke upozorava nas da je stvar hitna i da moramo koliko najbrže možemo
proširiti Njihove poruke, dok još imamo vremena; da se spasi što se još spasiti dade i
hoće. Naša nebeska Majka još više opominje, nego u Fatimi. Na sve strane plače u
svojim kipovima i suzama i krvlju (analiza pokazuje da su to prave ljudske suze i da je
to prava ljudska krv grupe A), poručuje nam preko vidjelaca i vidjelica iz cijeloga
svijeta, pa eto i kod nas, a na sve to se šuti, upravo se ignorira plač Majke. Posve je
razumljivo da mogu pogriješiti i oni, koji stvar strogo istražuju, pa kako ne će oni, koji
stvar a priori odbacuju.
Piacentiski biskup Manfredini zabranio je Rozi Quatrini da prenosi vjernom Božjem
narodu poruke Gospine; ona kao vjerna katolkinja sluša svog biskupa, ali »ako vi
budete šutjeli, kamenje će progovoriti«. I kamenje je progovorilo. Baš onog istog dana,
to jest 1. studenog 1970. kada je nadbiskup Manfredini poslao svim biskupskim
konferencijama svijeta pismo u kojem tvrdi da se Presveta Djevica nije ukazala u San
Damianu i da ondje nije bilo nikakvih nadnaravnih događaja, sama su od sebe zazvonila
zvona u samostanu manje braće u Carpegni blizu mjesta Pesaro, sjedišta biskupije u
Apeninima. Kažu da je ta zvonjava odgovor Neba na Manfrendinijevo pismo.
Protumačite sada zvonjavu zvona po vašim prirodnim zakonima ako možete. Umuknuo
je glas Naše Drage Gospe u San Damianu, ali se javio na desetke drugih mjesta, preko
drugih vidjelaca kojima njihov biskup nije zabranio da budu zvučnici Božjih poruka:
tako Enzo Alocci u Porto di San Stefano, Leon Theunis u Mortselu u Belgiji, Veronika
Lueken u Bayside u New Yorku i mnogi drugi. Nikakva ljudska sila ne može začepiti
usta Našoj Dragoj Gospi. Ne daje Gospa svoje (Božje) poruke zato da se o njima šuti,
nego kako ona doslovce kaže u Baysideu, da se o njima »govori na krovovima«, da sav
svijet za njih sazna.

Eto, zato, jer Naša Draga Gospa ima pravo da govori, a Božji narod ima pravo da sazna
što se zbiva u Crkvi Kristovoj, posebno da čuje ono što se njegove kože tiče, mi ćemo
probiti tu zavjeru šutnje i otvoreno, bez ikakva straha i uvijanja, progovoriti i širiti
opomene i riječi njezine.

San Damiano ima posebno mjesto u nizu mnogih drugih milosnih mjesta ukazanja
kojima nas je danas obdarilo Božje milosrđe. »San Damiano stoji na prekretnici ljudske
povijesti. Ovdje se dijele duhovi. Kao što je u zemaljskom raju bilo jedno drvo, drvo
kušnje, tako postoji i u San Damianu jedno drvo što ga je Majka Božja odabrala da se
oko njega sakupljaju njezina djeca za veliki čas odluke. Već Bartolomej Holzhauzer god.
1613. u svojim proročanstvima o posljednjim vremenima govori o jednoj kruški pod
kojom će se posljednji vjernici sakupljati. Značenje proročanstva danas je jasno. Mora
se jedanput javno reći: Sve što je u posljednjim godinama u našim redovima nastalo i što
se razvilo (osim već uhodanih hodočašća Marijinim svetištima), stvaranje Marijinih
molitvenih zajednica, apostolat, pokorničko-naknadne pobožnosti, hodočašća itd.
primilo je na odlučujući način svoj početak u San Damianu. Ovdje je započelo, odavle se
dalje širilo i prešlo ocean. I svugdje donosi zrele plodove. — Hoće li San Damiano biti
talijanska Fatima? — moglo se pred malo vremena čitati u jednim novinama. Ne! San
Damiano će biti mnogo veći; to će biti veliko internacionalno Marijino hodočasničko
mjesto, jer će ovdje biti paklena Zmija pobijeđena i bit će utemeljeno Kraljevstvo
Ljubavi« (Das Zeichem Mariens).

Htio bih ovdje odgovoriti riječima jednog našeg vrijednog i revnog svećenika: »Recite,
zar bi dragi Isus mogao dozvoljavati Sotoni da se poigrava s Njegovom Presvetom
Majkom punih deset godina i da narod zavarava neistinama? Zar ne bi već davno
obranio svoju Majku? Da je to sotonsko, narod bi već davno tome zlu učinio kraj. — Što
ćemo s onim silnim zahvalnicama na kući Mame Roze za ozdravljenja? Pobacati,
polomiti? Za volju člankopisaca, za volju modernista? Što ćemo s onim brojnim
dijagnozama koje su izdali liječnici za bolesnike neizlječive i teško izlječive, a ipak su
ozdravili u San Damianu na ovaj ili na onaj način. Da, najbolje ih je spaliti. Sve mi se to
čini naglavce. Lijepo je napisala Katarina Emmerich da će u polovici dvadesetog
stoljeća sami svećenici vaditi cigle iz zidova Božjih hramova sve do svetišta. Zar toga
danas ne rade novi teolozi?
Narod Božji samo gleda u čudu i pita se: "Kamo idemo, dokle smo došli?" Što bi rekao
člankopisac za kipove i slike Gospine iz kojih teku krvave suze? Znam da u to ne
vjeruje. Ni ne mora. No, neka pusti u vjeri one koji su jednostavne i dobre duše iskreno
odane dragoj Nebeskoj Majci, koja se sva satire za naše dobro«.

»Molitva i pokora nikad nikome nisu naškodile. Pa da se čak i prevarimo u kojoj od tih
nebrojenih nadnaravnih pojava kojima nas bombardira Božje milosrđe, mi ipak nismo
time ništa izgubili, — jer smo na temelju njih mnogo molili i pokoru činili. Papa Urban
VIII je rekao: »Bolje je vjerovati, nego ne vjerovati. Jer, ako vjerujete, i ako je dokazano
da je to istina, vi ćete biti sretni što ste vjerovali ono što je Naša Presveta Majka tražila;
ako ste pak vjerovali, a kasnije se dokaže da to nije bila istina, vi ćete primiti sve
blagoslove kao da je to bila istina, jer ste vjerovali da je to istina.«

Ako li je pak istina da se Gospa javlja (u što potpisani ni najmanje ne sumnja), onda
imamo razloga dobro se zamisliti i povući konsekvencije. Jer ako i dalje ostanemo
»oprezni« (a to znači hrvatski nehajni, nevjerni), naći ćemo se kao neprijatelji Božji. I
povjerovat ćemo možda, »ali« po riječima Presvete Djevice — »tada će biti prekasno«
jer će i »Opomena« i »kazna« doći baš onda kad im se ni najmanje ne ćemo nadati.
Dobro je dati na znanje svima da u San Damiano dolazi na milijune hodočasnika iz
cijeloga svijeta, a među njima ima i mnogo svećenika, kako su se i naši hodočasnici
mogli ondje uvjeriti. Među mnogim svećenicima, mogli su ove godine na Duhove i na
Veliku Gospu naši hodočasnici vidjeti i, po svemu svijetu poznatog, patra Werenfrieda
van Straatena.

U Kerizinenu rekla je Gospa po svojoj vidjelici Jeanne Luise Ramonet: »Što će više
svijet biti neprijateljski raspoložen prema nadnaravnom, to će više biti dano čudesnih i
izvanrednih činjenica da zbune i smetu te negacije nadnaravi.«

— Nije potrebno da te čudesne stvari tražimo daleko. Kod nas u Zagrebu ozdravila je
čudesno mala Gordana od leukemije, pošto su naši hodočasnici za nju zajednički molili
na svom hodočašću 25. ožujka ove godine i nakon što je mala pila vodu iz San Damiana.
A liječnik joj je dao još najviše mjesec dana života. »Pravo čudo, pravo čudo« —
govorili su liječnici. Ako tko ne vjeruje, neka pođe do nje. (Adresa: Kosorova ul 21 —
Zagreb). Ili još očitiji slučaj čudesnog ozdravljenja. Gospođa Anica Rogelj iz Vače u
Sloveniji, koja je tri puta bila operirana na crijeva, i kad ju je liječnik htio četvrti puta
operirati, ona nije htjela. Već je umirala, kako kaže sama, i kad je pred 4 godine popila
pola čaše vode iz San Damiana ozdravila je od raka u crijevima za pola sata.

Osim toga imademo veliki broj čudesnih fotografija ne samo iz San Damiana, nego i iz
Turzovske, iz Bayside, a da se o obraćenjima i ne govori.

Ex fructibus eorum cognoscetis eos. Poznat ćete ih po plodovima. To je najočitiji znak u

razlikovanju duhova. A plodovi kod ovih milosnih mjesta jesu: obraćenja, molitva i
pokora, mir duše, strpljivost, poniznost itd. Neka bi barem to potaklo one koji su do
sada stajali po strani da se i oni odazovu pozivu svoje nebeske Majke i da joj
»pomognu« — kako Ona kaže — »svojim žrtvama i molitvama spašavati svijet«.

Ali ne radi se tu samo o San Damianu, nego općenito o svim milosnim mjestima na
svijetu. Ono što je fatimskoj Luciji Gospa rekla u Coimbri, to ona sada i izvršuje: »Kada
budu iscrpljena sva sredstva i prezrena od ljudi, ja ću ljudima donijeti zadnje sidro
spasenja: dajem im samu sebe u osobi, svoja brojna ukazanja, svoje suze, poruke preko
vidjelaca na cijelom svijetu...«

Ovdje je zgodno donijeti mišljenje pok. Dr. Stjepana Bakšića, profesora na bogoslovnom
fakultetu u Zagrebu i odličnog hrv. bogoslovskog pisca i stručnjaka. Donosimo ga prema
pismu uglednog zagrebačkog pravnika Dr. M. Šanteka: »Mnogo sam puta razgovarao o
tim stvarima s pok. Dr. Bakšićem, velikim štovateljem Presvete Majke Božje. I on je
držao, da se sadašnja duhovna kriza u svijetu, koja ima već sve značajke apokaliptičkog
»velikog otpada«, barem u njegovu početnom nadiranju, ne može riješiti redovitim
putem Božje Providnosti. Potreban je neposredni zahvat »Causae primae« (»Prvotnog
uzroka«), jer »actio causarum secundarum« (»djelovanje drugotnih uzroka« t. j. ljudi)
više ne dostaje, da se spasi »Otkupljenje« tako, da ono ne bude uzalud izvršeno za
ogroman broj duša.

Ali taj Božji zahvat bit će i može biti samo strašan i za dobre i za zle. Sućutno i
milosrdno Srce najbolje Majke mora zato plakati krvavim suzama, da opomene svoju
bijednu djecu na pokoru. I zato se u naše dane na sve strane ukazuje naša najbolja
Majka i plače krvavim suzama. Na žalost, suhoparni veleučeni profesori i teolozi toga ne
razumiju. Oni ne dopuštaju, da bi poslije smrti posljednjeg apostola Gospodin smio
davati još kakve poruke, savjete i opomene, a još manje, da bi Gospodin smio
upotrijebiti i poslati svoju presvetu Majku kao svoju glasnicu.«

»!Zato svi oni, koji su prezreli poziv Fatimske Gospe, koji se i sada ne obaziru na
Njezine majčinske opomene, nemaju pravo prigovarati nama, koji činimo ono, što su
davno već prije nas oni morali učiniti« (E. Kratzer).

I na koncu, dopustite mi da citiram što je Spasitelj rekao stigmatiziranoj vidjelici Marie

Jahenni u La Fraudeis: »Svećenici, ljubimci moga Srca, ne smiju svojom ohološću i
nevjerom uništiti ono, što je Ljubav i Milosrđe u krilu Presvetog Trojstva odlučilo za
spasenje čovječanstva.« Dajemo Vam »Veliki Znak« s punim pouzdanjem u neizmjernu
ljubav Presvetog Srca Isusova i u neizrecivu majčinsku dobrotu Bezgrješnog Srca
Marijina. Da nemamo u njih puno pouzdanje i da ne želimo vršiti njihovu svetu volju,
ne bismo se nikad i nipošto usudili upustiti se u taj pothvat.

Velika hvala i još veća nagrada od Oca sviju dobara svima koji su mi pomogli moralno,
materijalno ili perom izdati ovu knjigu!

U tom se smislu. dragi čitatelji i prijatelji, toplo preporučujemo Vašim molitvama i

žrtvama.

Počevši od 1830. godine, svaka marijanska pojava na izvjestan način, u vezi je i s nekim
prodorom sotonskih sila u borbi za svijet. Možda je to bilo, upravo najjasnije, baš s tim
ukazanjem Presvete Djevice u Parizu. Jer počela je borba koju je već i Geneza
proricala: »neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda
njezina«. (Gen. 3,15). To je borba između aždaje i Žene koja nam je objavljena
Apokalipsom (Apok. 12). Djevica Marija, Majka Kristova, okrunjena kraljica neba i
zemlje, ima materinsku i kraljevsku dužnost da zemlju otme od Kneza ovoga svijeta
kako bi mogla pripremiti vladavinu Krista Kralja. »Jer«, kako je govorio Sv. Grignion
de Montfort, »spoznanje i vladavina Isusa Krista koji je došao na ovaj svijet, samo je
nužni nastavak spoznanja i vladavine Presvete Djevice Marije, koja ga je donijela na
svijet prvi put i učinit će da se u sjaju ukaže drugi put« (Rasprava o istinskoj
pobožnosti, 13.).

Bog, koji je u ljubavi stvorio svijet ne može dozvoliti da čovjek padne u zamke
neprijatelja.

Tako Presveta Djevica Marija dolazi, u ime Sina, govoriti »onima koje je On krvlju
otkupio« (Djela, 20,28. Preuzimajući zahtjeve, one koje je Presveto Srce objavilo
Margareti-Mariji, Djevica svijetu označuje put koji treba slijediti, da bi se prodrlo u
Srce njenog Sina, učeći da taj put prolazi kroz bezgrešno Srce, kojemu se treba posvetiti.
I u naše racionalističko vrijeme Naša Gospa podsjeća na važnost jednostavnih djela
pred Bogom, nositi škapular i čudotvornu medaljicu, kao znakove tog posvećenja.

»Svi znamo da je Marija najsigurniji i najizvjesniji put kojim možemo doći do Isusa
Krista« (Enc. Pija X, od 2. veljače 1904.).

Ona ne prestaje da nam pruža u ruke, i tada i u brojnim ukazanjima naših dana,
krunicu, tu kristocentričnu molitvu, a u Parizu, 1830. godine ona nam je dala još jedno
jednostavno i veliko sredstvo — »čudotvornu medaljicu«, na koju će često podsjećati u
najnovijim ukazanjima. Jer »nema tog Božanskog dara s Neba, koji možemo nesmetano
odbaciti«, ma koliko nam se činili jednostavni i beznačajni u našoj oholosti, oni su nam
darovani za naše spasenje.

Ukazanje od 19. srpnja 1830. godine

Kada je riječ o svetoj Katarini Labouré, upravo se najčešće misli na ukazanje od 27.
studenoga 1830. godine, kada je i objavljena čudotvorna medaljica. Ali bi trebalo početi
od početka... Trebalo bi poći i u širinu svih onih društvenih, vjerskih i političkih prilika,
a za to bi bilo potrebno jedno opširno i analitičko djelo.

Katarina Labouré rođena je 2. svibnja 1806. godine u Fain-les-Moutiersu (Cote-d'Or,

Francuska). Pozvana je da uđe u novicijat Sestara Milosrdnica. Pozvao ju je sam sv.
Vinko Paulski, pojavivši joj se u snu: »Ti sada bježiš, ali ćeš jednog dana doći k meni;
dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to«. (Misermont: Blažena Katarina
Laboure). Ušla je u novicijat 21. travnja 1830. godine. Nešto kasnije, koncem mjeseca, u
Parizu su se svečano prenosili sveti ostaci sv. Vinka Paulskog, u matičnu kuću lazarista,
u ulici de Sevres. Tom je prilikom jedna značajna relikvija predana novicijatu Sestara
Milosrdnica. Tokom devetnice, koja je uslijedila poslije ove svečanosti, pred
relikvijarom je slavljen osnivač reda. Sestra Katarina doživjela je neobične
pojave:»Uvijek kada sam se vraćala iz Saint-Lazare, imala sam velike muke, i činilo mi
se da u zajednici susrećem svetog Vinka Paulskog, ili barem njegovo srce koje mi se
pojavljivalo. Imala sam slatku utjehu da ga vidim iznad malog kovčega, u kome su bile
izložene relikvije sv. Vinka, u kapeli sestara. Tri puta mi se različito ukazalo, u tri dana
uzastopce: bijelo, naravne boje, što je označavalo mir, pokoj, čednost i jedinstvo. I
poslije ga vidjeh vatreno crveno, što je rasplamsavalo ljubav u srcu; činilo mi se da se
cijela Zajednica treba obnoviti i rasprostraniti širom svijeta; potom ga vidjeh crveno-
crno, što me veoma ožalosti u srcu; zahvatila me takva tuga da sam je jedva podnijela.
Ne znam ni zašto, ni kako se ta tuga odnosila na promjene u vlasti«. (Misermont, cit. dj.)
Slijedeći zapovijedi svoga duhovnog vođe, Katarina Laboure je 1836. godine napisala
ovu izjavu:
»Na dan Presveta Trojstva (6. svibnja 1830.) Naš Gospodin ukaza mi se kao kralj, s
križem na grudima, u Presvetom Sakramentu, za vrijeme Mise. Za vrijeme Evanđelja
učinilo mi se, da se križ spušta do pod noge Gospodinove, koji je i sam bio lišen svih
ukrasa. Imala sam najcrnje i najtužnije misli da će zemaljski kralj biti lišen prijestolja i
da će mu skinuti kraljevsku odoru; misli o osjetnim gubicima koji će se zbiti i koje,
uostalom, ne mogu izraziti«. Misermont, op. cit. dj.).

Dne 18. srpnja 1830. godine u predvečerje blagdana Vinka Paulskog, direktorica
novicijata održala je pouku o pobožnosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je
uvećalo čežnju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je pošla na počinak,
preporučila se sv. Vinku Paulskom i svom anđelu čuvaru, uvjerena da će biti uslišana.
Oko jedanaest i pol začu kako ju je netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa
strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obučeno dijete, izvanredne ljepote.
Moglo je imati oko četiri i po godine. Iz njegove plave glavice, i iz čitave njegove osobe
izlazile su zrake što su rasvjetljavale sve unaokolo. — »Dođi«, reče, »dođi u kapelu,
Presveta Djevica te čeka!« — »Ali«, mislila je sestra Katarina koja je spavala u velikoj
spavaonici, »oni će me čuti, oni će me otkriti!« — »Ne boj se«, reče dijete, odgovarajući
njenim mislima, »jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja ću te pratiti!« Sestra Katarina
brzo se obuče i pođe za svojim svijetlim vođom koji joj uvijek ide s lijeve strane.

Na veliko sestrino čuđenje, sva su svjetla na hodnicima bila upaljena. Njeno se čuđenje
još uvećalo, kad ugleda da su se vrata kapelice, koja su inače, uvijek bila zatvorena,
otvorila čim ih je dijete prstom dotaklo. Unutrašnjost kapele bila je sasvim rasvijetljena,
što ju je podsjetilo na ponoćnu misu. Dođe do pričesne ograde, klekne i moli...

Sestri Katarini činilo se da dugo čeka. Napokon, oko ponoći, reče joj dijete: »Pazi,
Presveta Djevica je ovdje!« U isti čas začuje »mala sestra« kako, sa strane Poslanice,
dolazi lagani šum, nalik šuštanju svilene haljine. Odmah potom ukaže joj se Gospođa
divne ljepote, koja zatim sjedne u svetištu. Sestra Katarina, ponizna novakinja Sestara
Milosrdnica, slijedeći samo kucaje svog srca, baci se pred noge Presvete Djevice i s
pouzdanjem nasloni ruke na njena koljena. Kasnije, po nalogu svog duhovnog vođe,
sestra Katarina napisala je ovaj izvještaj:

»Ovdje sam provela najslađe trenutke svog života. Bilo bi mi nemoguće izreći što sam
osjećala. Pokazujući mi prstom lijeve ruke stepenice oltara, rekla mi je kako se imam
vladati, kad budem u nevolji. Moram se baciti na podnožje oltara i tu potpuno otvoriti
svoje srce. Ona je dodala da ću tu dobiti svaku utjehu koja mi je potrebna.« Dalje mi je
rekla Presveta Djevica: »Moje dijete, dobri Bog hoće da ti preda jednu zadaću. Ti ćeš
imati mnogo poteškoća, ali sve ćeš ih nadvladati kod pomisli, da to činiš na čast Božju.
Ti ćeš doživjeti osporavanja, ali milost će biti s tobom, ne boj se. Reci sve što ti se dogodi
s jednostavnošću i pouzdanjem onome čija je zadaća da te vodi. Ti ćeš vidjeti izvanredne
stvari...« Poslije nekoliko riječi, koje su se odnosile na sestru Katarinu, Naša Gospa je
prešla na pojave od općeg interesa:

»... Vremena su rđava, i zlo će se spustiti na Francusku, prijestolje će se srušiti, a cijeli

svijet će biti uzdrman nesrećama svake vrste (Presveta Djevica je imala tužan izraz,
govoreći ovo). Ali, dođite na podnožje ovog oltara, tu će biti izlivene milosti na sve osobe
koje ju budu tražile s povjerenjem i žarom i one će biti izlivene na velike i na male...«
Onda je Djevica govorila o slabostima u dvjema zajednicama, i nastavila: »Ali će velike
nesreće doći; opasnost će biti velika: ne strahujte; dobri Bog i sv. Vinko štitit će
zajednicu... (Presveta Djevica je i dalje bila tužna). I ja sama ću biti s vama... bit će
žrtava (Presveta Djevica je imala suze u očima, dok mi je to govorila). Bit će žrtava
među svećenstvom Pariza... Gospodin nadbiskup će umrijeti (opet se pojaviše suze u
njenim očima). Dijete moje, križ će biti prezren, krv će ulicama teći (ovdje Presv.
Djevica nije mogla govoriti; patnja se očitovala na njezinu licu). Dijete moje«, reče mi
ona, »cijeli svijet će biti u tuzi. Mislim, kad će se to zbiti: četrdeset godina i deset i poslije
toga mir.« (Misermont, op. cit.).

Intervencije s neba, okolnosti ukazanja, riječi i patnja Presv. Djevice Marije, svakako su
izvan svake proporcije sa prostom promjenom političke vlasti, kako kaže Roger (Poruke
Djevice Marije, str. 40., Tequi.). Radilo se o ozbiljnoj stvari Sotonine pobjede. Petnaest
dana poslije Gospinog ukazanja — više nije bilo Kristova borca, bio je svrgnut branitelj
Rimske Crkve: vrata su bila otvorena zabludama koje su trebale da se rašire po svijetu.
Poslije »40 godina« bit će još jedan žestok napad. Masonerija je posvuda preduzimala
rušenje kršćanskog poretka, a u Francuskoj je to bilo osobito sustavno i programirano,
što će se kasnije — kada se za čas bude podigao veo s tajne — jasno nazrijeti u
takozvanom »sinarhističkom paktu«: »Br. 136 — Imperijalna sinarhička era počinje s
Francuskom i preko Francuske širom svijeta.« Tako su planirali »gospodari svijeta«!
Roger Rebut to ovako objašnjava: »Budući da je Francuska početna postaja u trijumfu
Krista Kralja, to je upravo od Francuske i posredstvom Francuske, odvojivši je od
Boga, Sinarhija htjela uspostaviti gospodarstvo nad svijetom« (op. cit. 273 — 274.).

Djevica se ukazala u Parizu, gdje su martinisti, sinarhisti i ostali paramasonski akteri

tehnokracije i krupnog kapitala planirali svjetsku hegemoniju i univerzalnu republiku.
Što je mala seminaristkinja Sestara Milosrdnica mogla da zna ili čak da sluti o tim
tajanstvenim svjetskim makinacijama? Djevica je međutim došla u Pariz da stane
nogom na glavu zmije, kao što je to Katarina Labouré vidjela u jednom kasnijem
ukazanju.

Što se tiče izraza »i deset i poslije toga mir«, to je izazvalo velike rasprave i komentare, a
neki su posumnjali u autentičnost tih riječi. Više od stotinu godina poslije tog pariškog
ukazanja Gospina, ona će nas upozoriti da ne špekuliramo s datumima. To 10 je uzeto u
alegorijskom smislu; postalo je simbol muke, tegobnog zamračenja svijesti, otkupljenja
strahom — koji su povoljni uslovi za iskušenja i za napade Zloga: nije li to današnja
situacija u svijetu?

Nad Parizom i Francuskom spustili su se tamni oblaci; pale su žrtve koje su

nagoviještene.

Mason Asweld, iz lože »Novi hram«, izjavljivao je: »Jedna jedina mržnja hrani sve naše
pristalice, to je mržnja prema Burbonima i jezuitima ... Novi templari (masoni) nemaju
drugi zavjetni cilj osim uništenja katolicizma.. .« (Mgr. Delassus: Antikršćanska urota, s.
232). Ali su možda imali još jedan cilj: na ruševinama katolicizma i svijeta podići svoje
carstvo!

U Francuskoj se vodio najbjesomučniji rat protiv kršćanstva; raširiše se zablude,

liberalizam je ušao i među same crkvene ljude, pod utjecajem de Lamennaisa, de
Lacordairea i de Montalemberta. I to je bio početak. Ali je Djevica plakala nad samim
tim počecima, kao nad klicama zla, koje će s vremenom isklijati i donijeti svoje gorke
plodove čitavu čovječanstvu. Međutim, ljudi se slabo osvrću na opomene Neba, pa čak i
kad ih sama Majka Božja daje ljudima, plačući nad njihovom sudbinom.

Ukazanje naše Gospe 27. studenoga 1830.

Prošli su burni srpanjski dani. Različite pojave nadnaravnog reda bile su odgovor Neba.
Naravno, događaji su prošli, ali trijezni ljudi, koji uče povijest i koji se drže dobrih
savjeta, shvatit će ih kao trajnu opomenu; oni će znati da krvavi događaji opet mogu
naići, osobito kada se kratkovidnost ljudi udruži s kratkim pamćenjem. Strašni događaji
redat će se u sve strašnijim reprizama, a ono malo sredstvo, koje je Nebo, posredstvom
naše Gospe, naše Pomoćnice i Zagovornice, dalo da se iskuje na zemlji, kao da je
zaboravljeno; tako se rijetko nosi čudotvorna medaljica oko vrata, i u danima pred
veliku katastrofu, koju, ovaj put, najavljuju i mistici, i učenjaci i političari!

Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je
najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830.

Sestra Katarina ovako je svjedočila o tim pojavama:

»To je bilo 27. studenoga 1830. godine, u subotu pred nedjeljom Adventa ... Bila sam
uvjerena da ću vidjeti Presv. Djevicu ... živjela sam u toj nadi...

U pet i pol sati navečer, nekoliko trenutaka poslije početka meditacije, u velikoj tišini,
učini mi se da dolazi neki šum od tribine, s one strane gdje je bila slika sv. Josipa, šum
poput šuštanja svile.

Pogledavši ovamo, primijetih Presv. Djevicu u visini slike sv. Josipa. Presv. Djevica
bijaše uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, načinjene »á la vierge«,
kako se to kaže, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseže, sa
svake strane, do gležnjeva...

Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar
ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje, sa žutim mrljama;
osim toga, ona je u rukama držala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je držala u
visini želuca, na jedan blagi način; oči su joj bile jedno vrijeme okrenute k nebu, a onda
opet spuštene. Njezina pojava bješe divna, i ja je ne mogu opisati...

Kada je globus iščeznuo, Presveta Djevica je raširila ruke. Primijetih prstenje na

njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena: najveći su bili u blizini šake,
oni srednje veličine u sredini i na kraju oni najmanji, i svaki prsten bio je prekriven
draguljima razmjerne veličine. Zrake sve ljepše jedna od druge izbijale su iz tih
kamena, najveći su zračili najvećim zrakama, a oni najmanji najmanjim, produžujući
se, zrake su se sve više širile, tako da je pri dnu sve bilo ispunjenom tim zrakama i ja
nisam mogla vidjeti svojih nogu... U trenutku, dok sam je promatrala, Presv. Djevica
spusti pogled i zagleda se u me. Začuh glas, koji mi reče ove riječi: »Ova kugla koju vidiš
predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku ... i svaku osobu posebno ...« Tu se ja ne mogu
izraziti o svemu onome, što sam doživjela i što sam ugledala, o ljepoti i sjaju tih lijepih
zraka ... »To je simbol milosti, što je izlijevam na sve one koji je traže«; dio globusa, gdje
su se najviše izlijevale, bijaše Francuska. Učini mi da shvaćam kako je prijatno moliti
Presv. Djevicu i kako je ona puna blagosti prema svima, koji je mole, koje milosti dijeli
svima, koji ih traže, i koju radost ona osjeća, dijeleći im milost...

U tom trenutku ... stvori se jedna slika oko Presv. Djevice, pomalo ovalna, na kojoj
bijahu napisane ove riječi u polukrugu, polazeći od njezine desne ruke, pa nad njezinom
glavom i završavajući u visini njezine lijeve ruke: »O MARIJO, BEZ GRIJEHA
ZAČETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO« — pisalo je to zlatnim
slovima. Tada začuh jedan glas, koji mi reče: »Učini, učini da se iskuje medalja po ovom
modelu; svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobožno budu molili ovu kratku
molitvu, noseći medaljicu o vratu, primit će velike milosti: milosti će biti obilne za one
osobe koje je budu nosile s povjerenjem ...«

Za trenutak učini mi se, da se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh

monogram Presvete Djevice načinjen od znaka M, dva srca, Isusa i Marije, koje sam
razlikovala jer je jedno bilo okruženo krunom od trnja, a drugo probodeno mačem. Oko
medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda.

Radoznala, da saznam što treba ispisati na poleđini medalje, jednog dana u meditaciji,
učini mi se da čujem glas koji mi reče: M i dva srca kažu dosta«. U jednom kasnijem
ukazanju, tokom prosinca 1830. godine pojavi se Djevica, ne više u visini slike Josipa,
već u blizini tabernakula, i nešto natrag; Presv. Djevica bila je obučena kao ranije i u
rukama je držala zemaljsku kuglu, koju je prikazivala Našem Gospodinu; i tada su
njezine ruke zračile.

»Moje dijete«, ona još jednom objasni vidjelici, »ova kugla predstavlja cijeli svijet,
posebno Francusku, i posebno svaku dušu. Zapamti dobro: "Cijeli svijet, posebno
Francusku i posebno svaku dušu'. Ovi dragulji iz kojih ne izbija ništa, to su milosti koje
su zaboravili da od mene traže.«

Tokom prve faze objavljivanja Djevica je stopalima pritiskala zmiju, Sotonu, da ga

spriječi kretati se i trovati svijet, Francusku i svaku dušu posebno, koje Djevica
prikazuje Bogu. Kristovo kraljevstvo nad svijetom izraženo je križem koji se ističe na
vrhu kugle koju Naša Gospa drži u rukama, ali to je i znak njezina kraljevskog
dostojanstva, koje je pridodano kraljevskom dostojanstvu njezina Sina, kako uči Pijo
XII, prilikom krunjenja Fatimske Gospe:

»Isus je kralj vječnih vremena po naravi i osvajanjem; po Njemu, s Njim, podčinjena

Njemu, Marija je kraljica po milosti, po božanskom savezu, osvajanjem, izborom posve
osobitim. I njezino kraljevstvo je prostrano kao i ono njezina Sina, jer ništa nije
isključeno iz njezine dominacije«. Francuski interpretatori pariških ukazanja Naše
Gospe rado se, i razumljivo, pozivaju na ukazanje Krista Kralja u Paray-le-Monialu, on
je izrazio volju da trijumfira nad narodima i da, posredstvom Francuske, narode
podčini svom Kraljevstvu. Roger Rebut tako, pred tom ulogom Francuske, ali i svake
duše, uzvikuje: »Kakva vokacija, ali i kakva odgovornost«.

Treba zabilježiti, da je još i prije rođenja Djevice Marije u regionu Chartres, galski
narod prihvatio Izaijino proročanstvo, da će »jedna djevica začeti i roditi sina« (Iz. 7).
Priscus, kralj Chartresa, posvetio je »Virgini Pariturae«, Djevici koja će roditi, svoje
kraljevstvo i svoje podanike. Notre-Dame deSous-Terre, u Chartresu, je tako najstarije
svetište na svijetu posvećeno Djevici Mariji. (R. Rebut, op. cit. 46.).
Ali: »Mi povjeravamo zaštiti nebeske Marije cijeli ljudski rod, sa svojim problemima i
svojim patnjama, sa svojim legitimnim željama i žarkim nadama«, kazao je Pavao VI,
zaključujući treće zasjedanje II vatikanskog koncila. Nitko, po učenju konstitucije o
Crkvi, nije isključen iz Božjeg naroda. »Svi ljudi su pozvani da budu sudionici Božjeg
naroda.« (Ekl., 13).

Cio Božji narod i cijeli ljudski rod, Marija, Kraljica svijeta i Majka Crkve predaje
Gospodinu, prikazujući mu, »svaku dušu posebno«.

Vidimo kako obavlja prvi čin posredovanja: Prikazanje, ali, kao Posrednica između
Isusa i ljudi, ona i moli i dijeli milosti. Vidjeli smo u izjavama Katarine Labouré, da je
Djevica Marija bila u nebo uprla pogled pun molbe, dok je širila ruke izlijevajući
milosti. Zrake, koje su izbijale iz prstenja, predstavljale su milosti, što ih daje osobama
koje ih traže. Te su zrake tako guste da preplavljuju svjetlošću čitav globus. Ako je neko
mjesto više osvijetljeno na toj kugli, nije to zato što su neki narodi počašćeni, već što su
se neki narodi, kao i neki ljudi, više odazvali.

Djeca Marijina

Novo oružje protiv Sotone dano je svijetu: čudotvorna medaljica. Ona je tako nazvana
jer se fantastičnom brzinom počela širiti po svijetu i uskoro su se mogla utvrditi njezina
čudotvorna djelovanja; zabilježena su brojna ozdravljenja i obraćenja. Dvije godine
poslije ukazanja medaljica je bila iskovana; veliku pomoć ukazao joj je i misijski
svećenik Aladel.

Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre
Katarine Labouré.

Gospodin Aladel, duhovni vođa sestre Katarine, imao je još jednu misiju. Godine 1876.
sestra Katarina mu je pisala:
»Jednog dana, ja se sjećam da sam kazala: Presveta Djevica želi od vas još jednu misiju;
vi ćete biti osnivač i upravitelj bratovštine Djece Marijine, kojoj će Presveta Djevica
udijeliti mnoge milosti. Dobit će se oprosti, djeca će imati veliku utjehu; bit će mnogo
svečanosti, mjesec svibanj će se svuda svečano slaviti uz veliki sjaj. Tako će biti i u
mjesecu sv. Josipa; bit će mnogo pobožnosti; velika će biti zaštita Josipa. Bit će i velika
pobožnost prema Presv. Srcu« (Misermont, op. cit. s. 184.).

Sv. čistoća i istinska pobožnost ideali su koje je od zajednice Djece Marijine zahtijevala
Presv. Djevica, dok se po »teorijama Haute Vente«, najvećeg karbonarskog sjedišta,
programiralo upravo suprotno. Karbonar Vindice, iz Haute-Vente, koja je imala
četrdeset članova, pisao je svom šefu Nubiusu: »Dvije osnove društvenog poretka
(katolicizam i monarhija) mogu pasti od pokvarenosti. Odlučeno je na našim
savjetovanjima da mi više ne želimo kršćane; dakle, popularizirajmo sve poruke u
puku; neka ih udišu sa svih pet osjetila, neka ih piju, neka ih se nasite. Učinimo srca
pokvarenim i vi ne ćete imati više katolika.« (Mgr de Segur Revolucija). Haute-Vente je
bila najtajanstvenija masonska grupa, koja je sebi bila stavila u zadatak uništenje
svjetovne moći Papa, kvareći članove Crkve, korupcijom običaja i dogma. Masonski
konvent u Lijonu, 1924. godine, zaključio je: »Treba da pokvarimo čovjeka, i zato treba
svući ženu i dijete« (R. Rebut, op. cit. 51.). »Religija se ne plaši oštrice noža, ali ona može
pasti pod težinom pokvarenosti. Ne propustimo nikada da ih kvarimo; služimo se kao
izgovorom sportom, higijenom i klimatskim liječenjem. Da bismo ih iskvarili, treba da
naši dječaci i djevojčice prakticiraju nudizam u oblačenju.« (Obavještenja
Framasonerije ložama cijelog svijeta, svibanj 1928. godine R. Rebut, op. cit. 26.).

Imajući sve ovo pred očima bit će nam jasnija brojna upozorenja Naše Gospe, u
najnovijim ukazanjima, koja se odnose na sustavno djelovanje tajnih društava, kroz
škole, sredstvima komunikacija, modom, stvaranjem poganskih i nemoralnih navika; ta
upozorenja su osobito jasno izražena u Baysideu (New York), gdje se Naša Gospa
ukazuje kao — Pomoćnica majki.

O smrti, gdje je tvoja pobjeda?

Godine 1907. započeo je proces za beatifikaciju (proglašenje blaženom) u Rimu, a 11.

prosinca 1907. godine dobila je službenica Božja naslov »časna«.

Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati

dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u
prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa.

To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih

sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale
svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i
haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na
koljenima Bezgrješne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu
sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je
sjedinilo s proljećem zemlje:

»Cvijeće se po zemlji ukazuje,

vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd u cvatu miriše,
ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«.
(Pj. 2,11-12)

La Salette
I u La Saletti Naša Gospa plače.

Dne 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama, kao i obično, čuvala
četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad
ga ugledah, prestrašila sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo.
Dječak mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz Corpsa«. Već na
te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši se nekoliko koraka unatrag,
rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj
dječak pratio i molio me: »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje
krave čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam mu znak,
da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh na livadu. Tu sam
razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga.
Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi pokraj mene.
Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav nije htjela da zna ni za kakve
razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s
cvjetićima Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i
opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu je dosadno da
bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd. Ovaj put mi se sažalio, zato sam
mu dopustila da sjedne, ali ja sam se i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga.

Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam mislila, da mi se ruga);
pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se, hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa
odgovorila, jer sam bila takva neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim
igrama, jer sam uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin,
približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće nema uši, da bi me čulo,
i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam nikako bila raspoložena za igre, koje mi je
predlagao. Konačno počela sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset
dana, koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u Corps, itd...

Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus. Dadoh znak Maksiminu
da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i za trenutak pribra se u tišini. Zatim
mu rekoh: »Želiš li ručati?« — »Da«, odgovori on. »Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz
torbe jela, koja su mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali
okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu govoreći: »Ako je tu
đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu.
Maksimin prsnu u smijeh i nogom udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda,
gdje se izgubi. Na sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a
potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala sam mu mjesto u
planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo, najede se i meni donese pun
šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo
naše krave zajedno.

Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da je Maksimin vrlo
dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o čemu i ja volim pričati; bio je
vrlo poslušan, ne držeći mnogo do svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer,
kad bih se udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo
dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga Boga; a ako ne bi
došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala. Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj
igri. Rekoh mu da nabere cvijeća i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao;
uskoro smo imali veliku količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je
bilo bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo znali, rekoh
Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu zaravan u blizini potoka,
gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«. Odvedosmo krave do označenog mjesta i
zatim se odmorismo; kasnije nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja
se sastojala od jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo
smatrali »rajem«.

Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su visjele na

stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom širokom pločom koju smo
prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se
zagledasmo; osvoji nas san i udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi.
Lijepa Gospođa sjede na naš »raj«, a da ga ne sruši.

Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se na brdašce. Odatle

sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh, kad je Maksimin pristizao na
brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela
da kažem: »Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi
štap iz ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetih da sam
nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je htjelo da potrči
brže od mene.

Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a kad se ona otvori,
ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je
sjedjela na našem »raju« s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži
ruke, promatrajući nas, pa nam reče: »Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje,
da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi učiniše da poletim sve do nje, a
moje srce htjede da se zauvijek priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila
sam pred njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i suze da joj
teku iz njenih lijepih očiju:

»Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina.
Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati.

Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti
ga bez prestanka. A vi ostali toga ne činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak
nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela.

Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi dan, ali se na to ne želi
pristati. To upravo veoma otežava ruku mog Sina.

Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog
Sina.

Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas.

Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to niste marili; naprotiv: kad
ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i
dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«.

Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači
jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i nastavi:

»Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na

njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je
samo zbog vas«.)

Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što posijete, sve će to
životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u prah pretvoriti, kad ga budete vršili.
Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će
groznica i umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu. Orasi će
biti rđavi, grožđe će trunuti«.
Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe Gospođe, koja me
ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti pokrećući svojim divnim usnama.
Tada je Maksimin primao svoju tajnu. Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica
govorila mi je na francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u cjelini,
evo je takve kakvu mi je ona predala:

Tajna

»Melanija, ono što ću vam danas kazati, neće zauvijek biti tajna; moći ćete to objaviti
1858. godine (godina ukazanja Majke Božje u Lurdu).

Svećenici, službenici mog Sina, svojim su rđavim živo-tom, svojim nepoštovanjem i

nepobožnošću, kojom služe svete tajne, svojom ljubavlju prema novcu, prema častima i
zadovoljstvima, postali kloake nečistoće. Da, svećenici traže kaznu, i kazna visi nad
njihovim glavama. Teško svećenicima i drugim osobama, posvećenima Bogu, koji,
svojom nevjernošću i svojim rđavim životom, ponovo razapinju mog Sina! Grijesi Bogu
posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu i, gle, Božja je kazna pred njihovim
vratima, jer se više ne može naći nikoga, tko bi zazivao milosrđe i oprost za grijehe
naroda; nema više blagorodnih duša, nema više nikoga, koji je dostojan prikazati
prečistu žrtvu Vječnomu za spasenje svijeta.

Bog će kazniti svijet kao nikada dosada.

Teško stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoju srdžbu, i nitko neće moći izbjeći tolikim
sakupljenim zlima.

Upravitelji, vođe naroda Božjega, zanemarili su molitvu i pokoru, i demon je zamračio

njihovu inteligenciju; oni su postali lutajuće zvijezde, koje stari đavao svojim repom
vuče za sobom, da propadnu. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među one,
koji vladaju, u sva društva i u sve obitelji. Patit će od fizičkih i od moralnih patnja; Bog
će prepustiti ljude same sebi i poslat će kazne koje će se naizmjenično zbivati tokom
tridesetpet godina.

Čovječanstvo je pred najstrašnijim nevoljama i najvećim događajima; ono treba

očekivati da se njim vlada željeznom rukom i da pije kalež Božje srdžbe. Neka
Namjesnik mog Sina, Vrhovni Pontifeks Pijo (IX) ne napušta više Rima poslije godine
1859., ali neka ostane čvrst i odvažan, neka se bori oružjem vjere i ljubavi, i ja ću biti s
njim.

Neka nema povjerenja u Napoleona; njegovo je srce dvolično, i kad bude htio biti
istovremeno Papa i car, Bog će ga tada napustiti; on je orao koji, u težnji k stalnom
usponu, pada na mač, koji je trebao poslužiti da prisili narode, da se uzdignu.

Italija će biti kažnjena zbog njene želje da se oslobodi jarma Gospodara nad
gospodarima; tako će ona biti prepuštena ratovima; krv će teći na sve strane: crkve će
biti zatvorene i oskvrnjene; svećenici, kao i redovnici, bit će proganjani; bit će osuđivani
na smrt i bit će okrutno umoreni. Mnogi će se odreći vjere, i bit će mnogo svećenika i
redovnika, koji će se odijeliti od prave religije; među tim osobama bit će i biskupa.
Neka se Papa čuva čudotvoraca; došlo je vrijeme kad će se u zraku i na zemlji zbivati
najneobičnija čudesa. Godine 1864, bit će pušten iz pakla Lucifer s velikim brojem
demona; oni će postepeno potkopavati vjeru čak i kod osoba posvećenih Bogu; oni će ih
zaslijepiti tako, da će samo po izvanrednoj milosti moći pojmiti duh ovih zlih anđela;
brojni samostani potpuno će izgubiti vjeru i izgubit će se mnogo duša.

Rđave knjige umnožit će se na zemlji, a duhovi tmine posvuda će donositi mlitavost u

stvari, koje se odnose na službu Božju; oni će imati veliku moć nad prirodom; postojat
će crkve koje će služiti tim duhovima. Zli duhovi prenosit će ljude s jednog mjesta na
drugo, a među njima i svećenike, jer ne će biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, koji je
duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Oni će uskrisivati mrtve, čak i
pravednike (to jest mrtvi će uzeti obličje pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da
bi bolje zaveli ljude; ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami đavoli u tom
obličju, propovijedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju Isusa Krista,
niječući postojanje raja i duša osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da
su sjedinjene sa svojim tijelom — to je Melanijina opaska). Na sve strane zbivat će se
izvanredna čudesa, jer će se prava vjera ugasiti, a lažna svjetlost obasjat će svijet. Teško
crkvenim dostojanstvenicima, koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo,
kako će sačuvati autoritet i vladati taštinom.

Namjesnik mog Sina mnogo će patiti, jer će neko vrijeme Crkva biti prepuštena velikim
progonima; to će biti vrijeme tame; Crkva će biti u strašnoj krizi.

Sveta Božja vjera bit će zaboravljena, a svaki pojedinac htjet će da sam upravlja i da
bude nad svojim sličnima. Dokinut će se svaka građanska i crkvena vlast, svaki red i
pravda bit će bačeni pod noge; vidjet će se samo umorstva, mržnja, zavist, laž i nesloga,
ne će biti ljubavi prema domovini i prema obitelji.

Sveti Otac patit će mnogo. Ja ću biti s njim do kraja, da bih primila njegovu žrtvu.

Zli će nekoliko puta nasrnuti na njegov život, a da mu ne će moći naškoditi u tim

danima; ali ni on, ni njegov nasljednik (koji ne će dugo vladati — opaska Melanije)... ne
će ugledati triumf Crkve Božje.

Sve građanske uprave imat će jedan jedini nacrt, koji će se sastojati u tome, da se
dokinu i da iščeznu svi religiozni principi, da bi ih zamijenili materijalizmom, ateizmom
ili spiritizmom i porocima svih vrsta.

Godine 1865. doći će mrzlost opustošenja na sveta mjesta; u samostanima cvijeće Crkve
će istrunuti i demon će se pojaviti kao kralj srdaca. Neka oni, koji su na čelu
redovničkih zajednica, budno paze, koje osobe primaju, jer će se demon okoristiti
svakom zlobom, da bi u redovničke redove uvukao osobe predane grijehu, jer će
bezakonje i tjelesna zadovoljenja biti rasprostranjena po cijeloj zemlji.

Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će u ratu; krv će teći ulicama; Francuz će
se boriti s Francuzom, Talijan s Talijanom, a zatim će se povesti jedan opći rat koji će
biti strašan. Kroz neko vrijeme Bog se ne će sjećati ni Francuske ni Italije, jer one ne će
znati za Evanđelje Isusa Krista. Zli će rasprostraniti svu svoju zlobu; ubijat će se,
uzajamno će se masakrirati sve do u domove.
Na prvi udar njegova strašnog mača planine i cijela priroda drhtat će od užasa, jer su
bezakonja i zlodjela ljudi provalila kroz nebeski svod. Pariz će biti spaljen, a Marseille
će biti potopljen; mnogi će veliki gradovi biti potresom uzdrmani i porušeni; povjerovat
će se da je sve izgubljeno; vidjet će se samo umorstva; čut će se samo zveket oružja i
svetogrdne psovke. Pravedni će mnogo patiti. Njihove molitve, njihove pokore i suze dići
će se do Neba, i cio Božji narod tražit će oproštenje i milosrđe, i tražit će moju zaštitu i
moje posredovanje. Tada će Isus Krist, činom svoje pravde i svog velikog milosrđa
prema pravednima, zapovjediti svojim anđelima da usmrte sve njegove neprijatelje.
Odjednom će izginuti svi progonitelji Crkve Isusa Krista i svi ljudi predani grijehu, i
zemlja će postati poput pustinje. Tada će doći mir, pomirba Boga s ljudima. Isus Krist će
biti služen, klanjat će mu se i bit će slavljen; ljubav će posvuda cvasti. Novi kraljevi bit
će desna ruka Svete Crkve, koja će biti snažna, jednostavna, pobožna, siromašna, revna
i koja će nasljedovati vrline Isusa Krista. Evanđelje će biti posvuda propovijedano, i
ljudi će veoma napredovati u vjeri, jer će biti jedinstvo između radnika Kristovih i ljudi
koji će živjeti u Božjem strahu.

Taj mir među ljudima ne će biti dugog vijeka. Dvadeset-pet godina dobra uroda učinit
će, da se zaboravi, da su grijesi ljudi uzrok svih nevolja koje dolaze na zemlju.

Jedan preteča Antikrista svojim trupama od više naroda borit će se protiv pravog
Krista, jedinog Spasitelja svijeta; on će proliti mnogo krvi i nastojat će uništiti kult
Boga, da bi se sam nametnuo kao božanstvo.

Na zemlju će udariti sve vrste pošasti (a povrh svega kuga i glad, koji će biti posvuda),
bit će ratova sve do posljednjeg rata, koji će voditi deset Antikristovih kraljeva, koji će
svi imati jedan jedini plan, a bit će jedan jedini koji će vladati svijetom. Prije nego što se
to dogodi, na svijetu će vladati lažni mir, mislit će se jedino na zabave, zli će se prepustiti
svim vrstama grijeha, ali djeca svete Crkve, djeca vjere, moji istinski nasljedovatelji rast
će u ljubavi Božjoj i u vrlinama, koje su mi najdraže. Blago jednostavnim dušama, koje
su vođene Duhom Svetim! Ja ću se boriti zajedno s njima, sve dok ne uđu u puninu
vremena.

Priroda traži osvetu nad ljudima i dršće od užasa u iščekivanju onoga, što se mora
dogoditi zemlji okaljanoj zločinima.

Dršćite, zemljo i vi, koji obavljate službu Isusu Kristu i koji nadasve obožavate sami
sebe, dršćite, jer će vas Bog prepustiti svom neprijatelju zato, što su sveta mjesta postala
i iskvarena. Mnogi samostani nisu više Božje kuće, već pašnjaci Asmodeja i njegovih.

To će biti u doba, kad će se roditi Antikrist, od jedne židovske redovnice, od jedne lažne
djevice, koja će imati odnos sa starom zmijom, učiteljicom nečistoće; njegov će otac biti
Ev. (negdje stoji: biskup; Ev. je kratica od éveque = biskup). Rađajući se, on će bljuvati
svetogrđa, imat će zube; jednom riječju bit će to utjelovljeni đavao; on će ispuštati
zastrašujuće krikove, činit će »čudesa«, a hranit će se nečistoćom. On će imati braću,
koja, premda neće biti utjelovljeni đavli kao on, ali će biti djeca zla; u dvanaestoj godini
bit će zapaženi po svojim hrabrim pobjedama koje će izvojevati svaki na čelu vojske,
koje će pratiti paklene legije.

Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave plodove; zvijezde će izmijeniti
svoje uobičajene putanje. Mjesec će svijetliti samo slabom crvenkastom svjetlošću. Voda
i vatra prouzročit će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će progutati
planine, gradove... itd.

Rim će izgubiti vjeru i postat će sjedište Antikrista.

Demoni zraka činit će s Antikristom velika čudesa na zemlji i u zraku, a ljudi će se sve
više izopačivati. Bog će se brinuti o svojim vjernim slugama i ljudima dobre volje.
Evanđelje će se propovijedati po svoj zemlji, svi narodi i sve nacije znat će za istinu!

Ja upućujem zemlji neodgodivi poziv: Pozivam sve istinske učenike Boga živoga i koji
vladaju na nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista, koji je postao čovjekom,
jedinoga i istinskog Spasitelja svijeta; ja pozivam svoju djecu, svoje istinske poklonike,
one, koji su mi se predali da ih odvedem svom božanskom Sinu, koje sam, da tako
kažem, nosila u svojim rukama; one koji su živjeli u mom duhu. Konačno pozivam
Apostole posljednjih vremena, odane učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru
svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i u
mortifikaciji, u čednosti i jedinstvu s Bogom, u patnjama i sakriveni od svijeta. Hajdete i
pokažite se kao moja najdraža djeca; ja sam s vama i u vama, ukoliko vaša vjera bude
svjetlost, koja će vas rasvjetljavati u tim danima nesreće. Neka vas vaša revnost tako
izgradi, da gladujete za slavu i čast Isusa Krista. Borite se, djeco svjetlosti, vi
malobrojni, koji je vidite; jer evo vrijeme vremena, kraj krajeva.

Crkva će biti zamračena, svijet će biti užasnut. Ali dolaze Enoh i Ilija puni Duha
Božjega, oni će propovijedati s Božjom silom, i ljudi dobre volje vjerovat će u Boga, i
mnoge duše bit će utješene, oni će veoma napredovati snagom Duha Svetoga i osudit će
đavolske zablude Antikrista. Teško stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi.
kuge i zaraznih bolesti, bit će kiše i strašne tuče životinja, gromova koji će prodrmati
gradove, potresa koji će progutati zemlje, u zraku će se čuti glasovi, ljudi će udarati
glavom o zidove, zazivat će smrt, a s druge strane smrt će im donijeti mučenje, krv će
teći na sve strane. Tko bi mogao pobijediti, kad Bog ne bi skratio vrijeme iskušenja?
Boga će ganuti krv, suze i molitve pravednika.

Enoha i Iliju će umoriti, poganskog će Rima nestati, s neba će padati vatra i spaliti tri
grada, cio svemir bit će zahvaćen užasom, i mnogi će popustiti i biti zavedeni, jer se nisu
klanjali istinskom Kristu koji živi među njima; evo vremena, sunce se zamračuje, vjera
će jedino živjeti. Evo vremena, ponor se otvara. Evo kralja tmina nad kraljevima. Evo
zvijeri s njezinima, ona se naziva spasiteljem svijeta. On će se taštinom uzdići u zrak da
bi dosegnuo Nebo, on će biti ugušen dahom svetog Mihaela Arkanđela. Past će, i zemlja,
koja će tri dana biti u neprestanom razvitku, otvorit će svoju utrobu punu vatre, tu će
biti bačen u vječne bezdane pakla zajedno sa svojima. Tada će voda i vatra očistiti
zemlju i uništiti sva djela ljudske taštine, i sve će biti obnovljeno, Bog će biti služen i
slavljen.

Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila jednoga novog reda.
I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda, Presveta Djevica je nastavila:

»Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti
krumpir«.

— Da li predano molite, djeco moja? Oboje odgovorismo:

— Oh, ne, gospođo, ne molimo mnogo.

— Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i ujutro. Kada ne možete više,
molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju, a kad imate vremena, molite više. »Samo
poneka starija žena dolazi na sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi,
kad ne znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se izruguju s
vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«.

— Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.«

Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti si to morao vidjeti
jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti
kako mi žito trune«. Vi ste se navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku,
protrljao ih i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili pola sata
od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete moje, jedi ove godine, jer ne
znam, hoćeš li imati što jesti iduće godine, ako žito bude trulo kao ovo«.

Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«.

I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do
cijelog mog naroda!«

Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da vidim gdje su mi
krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave, a da je nisu savijale. Došavši na
malu uzvišicu, lijepa se Gospođa zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo,
lijepo promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari, što se mene
tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih sam bila u službi; ja sam
zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi; da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim,
ja sam je pratila bez misli, raspoložena da joj služim, dok budem živa.

S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina moja misao bila je kako
da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam bila sposobna da učinim sve što je ona od
mene tražila da uradim, jer mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s
nježnom dobrotom, koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se
bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno se uzdigla nad
zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i, ostajući tako da lebdi u zraku sasvim
kratko vrijeme, moja lijepa Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i
lijeve strane, a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da sam
vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje srce otvara njezinu
Srcu.

I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe polako je iščezavao, činilo mi
se, da se povećava kretanje svjetlosti ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me
htjela spriječiti da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji su
iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok nestaje, pretvara u
svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako uzdignu u desnom smjeru.

Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome, koliko se ona uzdizala,
ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve manja, znam da sam ostala s uzdignutom
glavom i s pogledom prikovanim u tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i
smanjujući se, konačno iščezla.

Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh Maksimina kako me
promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio dragi Bog mog oca, ili Presveta
Djevica, ili neka velika svetica«. A Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to
znao«!

Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se zabavih vežući krave i
dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao, kad k meni dođe, plačući, gospodarica i
reče:

»Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo u planini?« (Maksimin,
ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu vratili s posla, dođe k mojima, i ispriča
sve, što je vidio i čuo). Ja joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela
završiti posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi sve, što
ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea, Maksiminova gazde) sve mi
je ispričao«.

Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s polja, a gazdarica, koja
je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići
da žanjete žito, čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de
Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni, reče: »Ispričaj sve od početka«. Ja sam sve
ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar

Reprodukcija litografije koja je objavljena na naslovnoj strani izvještaja koji je g. Rousselot

poslao biskupu Grenobla i koji je u Grenoblu objavljen 1848 g.
Na litografiji su portreti Maksimina i Melanije i plan mjesta ukazanja na kome je svjetlom
točkom označeno gdje se ukazala Presveta Djevica, a crnom linijom putanja njenog
povlačenja pred djecom prije nego što će iščeznuti. Linija je identična putanji kojom je Naš
Gospodin prošao idući ka Golgoti.

reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju je dragi Bog poslao, a to je,
kao da je sam dragi Bog došao, treba da učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete
to saopćiti njegovu cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću
učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata: »Treba da o tom
razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu.

Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da ispričaju sve, što im je
Maksimin kazao i da bi zaključili što treba sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da
je to bila Presveta Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je
kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca morala obići cijeli
svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga, jer će se inače na nas sručiti velike
nesreće«. Poslije kraće šutnje moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i meni: »Znate
li, što treba da uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite gospodinu
župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli; lijepo mu kažite sve, što vam se
desilo, on će vam reći što treba da radite.

Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno do gospodina

župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita nas, što želimo. Kazah na
francuskom (kojim nikada dotada nisam govorila): »Želimo govoriti s gospodinom
župnikom«. — »A što mu želite kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da
smo jučer čuvali krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj
ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono za sv. misu.
Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo, bučno otvori vrata, plakao je,
udarao se u prsa i reče nam: »Djeco moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti.
Ah! Bože moj, to vam se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja,
Maksimin i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam
se svom ocu u Corps«.

Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s gospodinom

župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše, ako ostanem na sv. Misi.
Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv. Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin
župnik se okrene narodu i pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se
zbilo dan prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom. Glas mu
je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije sv. Mise vratih se svojim
gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i danas predsjednik lasalettske općine, pozvao
me da me ispita o ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala.
Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam predana u dom
redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu.

Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se tako lagana da bi je
mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo
veličanstveno i impozantno, ali ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala
strahopoštovanje. Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje
pomiješano ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i prodoran,
njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor dolazio iz dubokog i živog
osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda,
i njezin izgled nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas privlači
k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne može izraziti tjelesnim
jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete Djevice bila je srebrno bijela i sva
sjajna, ona nije imala ničega materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave,
promjenljiva i iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao.

Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi, gledajući je, čeznula sam da
se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću,
sjajem, veličinom jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput
kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ »ljubav«
izlijeva sa njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune
dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa.

Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako blistava, da se nešto takvo
ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji
okruživahu glavu Presvete Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale,
potom iz srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila je ruže
blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i neko sitno cvijeće
pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep dijadem, koji je blistao jače nego naše
sunce.
Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je križ bio kao pozlaćen,
kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od zlatne ploče, jer sam katkada vidjela
pozlaćene predmete s različitim nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor,
nego obični komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše
Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa
bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta. Krist je bio u boji naravnog ljudskog
tijela, ali je blistao velikim sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila
je nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se s njime
sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu je klonula, a tijelo kao
opušteno i kao da bi se srušilo, da nije čavlima prikovano na križ.

Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu njegovu tajanstvenu
ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i najdublju zahvalnost Bogu, kojemu
nismo nimalo bili potrebni da bi bio ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a
ipak, o ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio umrijeti, da,
umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao ludu ljubav, koju je osjećao
prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam tako siromašna, da izrazim ljubav, da,
ljubav našega dobrog Spasitelja prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što
možemo bolje osjetiti nego izraziti!

Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena, oči otvorene, i činilo se,
da je na križu po svojoj vlastitoj volji. Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da
nam želi pokazati, da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao
svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je njegova ljubav od
početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja će trajati do vijeka.

Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila. Njezine suze su tekle, jedna
po jedna, polagano sve do koljena, zatim poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su
blistave i pune ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi se, da
je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala svoju ljubav, zaboravljenu od
ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači
više! Ja ću te ljubiti za sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih
toliko, koji me ne poznaju!«

Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko ljubavi, toliko želje da bude
voljena i, s druge strane, toliko hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja,
prelijepa, prelijepa Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše
nježne majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice, već je,
naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom, moćnijom, punijom ljubavi, više
materinskom i divnijom, i ja htjedoh ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo
suosjećanjem i ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva
moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u radost, može li se to
shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario svim povlasticama, koje je mogao dati,
ti kao da si iscrpla Božju moć, ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga,
Bog se u tebi uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo.

Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala je pregaču sjajniju
nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od materijalnog platna, već kao da bijaše
sazdana od slave, i ta slava bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici
snažno me zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu u
svim oblicima njegova smrtnog života.

Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga. Na užem je bio obješen
križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer ih treba nazvati lancima) bijahu poput
zraka slave velikog sjaja, koji se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati
cipelama) bile su bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže bijahu
zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen svjetlosti, prelijepe i ugodne
za oči. Na cipelama su bile kopče od zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog.

Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u sebi sve, što je moglo
usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena.

Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva svjetlost, koja je bila bliža
Presvetoj Djevici, dopirala je do nas, ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem.
Druga svjetlost prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila
postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega bijednog zemaljskog sunca.
Sva ova svjetlost nije škodila očima i nimalo nije zamarala vid.

Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili samo zraci iz tijela Presvete
Djevice, iz njenih haljina i odasvud.

Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i prijao srcu, on je

zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao, ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela
uživati njezin lijepi glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da bi
se utopilo u njoj.

Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati ljudskim jezikom. O njima
bi mogao govoriti samo jedan serafin, što više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga
Boga, koji je stvorio Bezgrješnu Djevicu, remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije
izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i najrjeđeg dragog
kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage kao sama blagost; bistre poput
ogledala. U njenim očima vidio se raj; one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi
predati i da istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela da je
vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam je svom ljubavlju.

Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo sve ono, što može opiti
dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke Božje, osjetih u dubini duše radosni
preokret ljubavi i uvjerenje, da je ljubim i da izgaram od ljubavi.

Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh da je poljubim usred očiju.
koje su raznježivale moju dušu i privlačile je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše
mi slatki drhtaj u moje čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj
se ne bi dopao.

Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude Nebo jednom
blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje Svevišnjega u svim događajima,
koji će se desiti tokom njezina smrtnog života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano
slavi Boga, zahvaljuje mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled
usredotočuje dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa čak i
one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje igračke; ona bi željela da
samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na njegovu slavu.

Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog
ne održava. Amen.

Castellamare, 21. studenog 1878.

Marie de la Croix, Isusova žrtva,
rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta

Nihil obstat — Imprimatur

Datum Lycii ex Curia Ep. die 15. Nov. 1879.
Vicarius Generalis
Carmelus Archus Cosma

Bernardica Soubirous

Lourdes
Četiri godine su prošle, kako je Papa Pio IX proglasio dogmu o »Bezgrješnom Začeću«, i
sama je Bezgrješna Djevica potvrdila tu dogmu pred malom djevojčicom Bernardicom.

Bilo je to 11. veljače 1858. godine. Bernardica je tada bila možda najbjednije dijete u
Francuskoj, ne samo radi krajnjeg siromaštva, u kojem je živjela njezina obitelj, nego i
zbog astme, od koje se gotovo ugušila. Četvrtak je prije poklada, a obitelj Soubirous
nema drva, da skuhaju ručak.

— »Pođi i nakupi drva na obali Gave ili na zajedničkoj livadi!« reče majka svojoj
drugoj kćeri, maloj Mariji. I Marija obuva svoje drvene cipele.

— »Pusti i mene«, moli Bernardica, »i ja ću donijeti mali naramak drva«.

— »Ne!« odgovori Lujza Soubirous. »Ti si sinoć kašljala. Ne bih željela, da budeš
ponovo još više bolesna«. U taj čas dotrči Ivana Abadie, mala, petnaestogodišnja
susjeda. Ona vrlo voli Bernardicu i želi je uzeti sa sobom na skupljanje drva. Na njezinu
usrdnu molbu dala se majka nagovoriti.

Ali ona ispita strogim pogledom, kako je njezina najstarija kći obučena. Kao i sve
djevojke ondje i Bernardica ima dugu, sve do vrata zakopčanu haljinu, crni veliki
rubac, prekršten na prsima i svezan otraga, a i glava joj je pokrivena rupcem. Ali Lujzi
se to činilo premalo.

— »Uzmi svoj kapulet«, reče ona Bernardici. (Kapulet je vrsta kapice, koja pokriva
glavu i pada preko ramena).

I tri djevojčice su na putu, od kojih se dvije, Marija i Ivana požure, a Bernardica

zaostaje, ona zaostaje ne zato, što bi bila žalosna ili nedruštvena, nego zato, jer se boji
napadaja astme. Prve dvije, veselo čavrljajući, dođoše do masabjelske pećine, koja je
bila s druge strane Gave. Izuše svoje drvene cipele i prijeđoše Gavu. Malo zavrisnuše,
jer je voda bila strašno studena.

Kad je Bernardica došla do vode, nije se usudila izuti cipele. Osim toga ona je jedina od
njih imala i čarape. Tu treba vremena, da skine još i njih. Gleda na drugu stranu rječice.
Pred njom je masabjelska pećina s pravom spiljom, široka je i duboka 12 — 15 metara,
a visoka gotovo 4 metra. Grmlje i kupine pokriše vanjski dio spilje, na kojem se nalazi
ovalna niša, a na njezinu podnožju, ispod granitnog bloka, raste grm, čije grane padaju
sve do zemlje. Na dnu niše izrastao je i grm divlje ruže.

Bernardica vikne Ivani i Mariji:

— »Bacite dva ili tri kamena usred potoka, da mogu suhih nogu prijeći na drugu
stranu!«

— »Učini, kao što učinismo i mi, i prijeđi bosa!«

— »Ponesi me na svojim plećima, Ivana, ti si jaka!«

— »Ni ne mislim na to! Ti si razmažena, dosadna Liza! Ako nećeš ovamo, ostani gdje
jesi«.

Na drugoj strani kanala djevojčice sakupljaju drva, a Bernardica jeca i započne izuvati
čarape ... Ivana i Marija idu ovamo onamo ispred spilje, guraju se i usprkos toga
skupljaju granje, napuniše svoje prazne pregače i »rade« već gotovo četvrt sata. Kad se
u jednom trenutku okrenuše prema Bernardici, vide je kako kleči. Pet minuta kasnije
Bernardica još uvijek kleči. Ivana i Marija nisu se zbog toga uznemiravale, ta znale su,
da čovjek ne mora biti baš u crkvi, da se moli. Ipak primijetiše, da bi im i Bernardica
ipak trebala pomoći. Kad im se činilo da su dosta radile, spuste svoje blago suhoga
granja na zemlju, uđu u spilju i nastave se igrati. Kad ponovo pogledaše prema Gavi, a
to Bernardica još uvijek kleči. Sad im je toga ipak dosta:

— »Još si dolje! Lijenčino, moleća sestra, glupa ovca!«

— »Dakle, hoćeš li pregaziti ovamo ili ne! Hoćeš li konačno doći k nama«?

Čini se, kao da se je mala Bernardica probudila od sna. Ona konačno ustane. Stupi u
potok, zamoči svoje noge u ledenu vodu, a da nije promijenila lica. Na drugoj obali osuši
noge i ponovo se obuje.

— »Niste ipak morale vikati«, reče ona Ivani i Mariji. — Potok je topao, topao kao za
pranje!«

— »Ti si sretna, da ne osjećaš kako je voda hladna!« — odgovori Ivana malo

prehlađena.

One povežu skupljeno drvo u tri svežnja. Ivana i Marija promatraju Bernardicu sa
strane. Dijete je ponešto blijedo. Čini se da je potreseno i kao uznemireno. Dva do tri
puta je otvorila usta, kao da će im nešto reći, ali je ustrajno šutjela.
Djevojke se popnu na masabjelsku pećinu i htjedoše opet krenuti šumskim putem. Tad
im Bernardica reče:

— Zar niste ništa vidjele?

— Ne, pa što bismo imale vidjeti?
Šutnja.
— A ti, Bernardice, jesi li ti što vidjela?

Neobični smiješak prijeđe preko Bernardičinih ustiju. Tad ona potrese glavom. Čini se,
da je bila jako uzbuđena.

Dok su se približavale gradu, mučile su Marija i Ivana još uvijek Bernardicu pitanjima.
Bernardica im reče vrlo tiho:

— Ja sam nešto vidjela, što je bilo obučeno u bijelo. Odmah je bila obasuta pitanjima.
Ona mora više reći. I tako ona pripovijeda, kao da su joj istrgli iz duše priznanje.

— »Da, u bijelo obučena djevojka. Djevojka ... od šesnaest ili sedamnaest godina. Ima
bijelu haljinu, koja je opasana plavim pojasom... Na glavi joj je bijela koprena, radi koje
joj se kosa jedva vidi. Na svakoj joj je goloj nozi po jedna žuta ruža ... Na ruci joj visi
krunica s bijelim zrncima na lančiću... zlatnom lančiću, koji svijetli isto tako kao i ruže
na nogama ...

— Ali gdje si to vidjela?

— Na pećini, kad sam gledala u spilju ...

Pripovijedanje je završilo u šutnji. Marija i Ivana pogledaše se. I kad su vidjele da je

Bernardica ozbiljna i uvjerena u to, što govori, prsnuše iznenada u ruganje:

— Ti si glupa guska, luda ovca, svi će te ismijavati! Bernardica je ponovo zadobila svoj
mir:

— Onda vam baš neću pripovijedati ništa više. Tek što stigoše u ulicu des Petits-Fossé,
stanu brbljati kao svrake. U duši su počele zapravo vjerovati u pripovijest o djevojci u
bijelom sa zlatnim ružama. U nekoliko trenutaka događaj je već poznat kod pedeset što
susjeda što prolaznika, i sad će se raširiti u sva četiri vjetra kao sjeme...

Maria-Antonija navali na svoju majku i ispripovjedi joj pustolovinu. Na pitanja

Bernardica mora odgovarati. Lujza Soubirous je iskusna, oštra gospođa sa zdravim
ljudskim razumom, ali malo nepokretna, ona sluša događaj, što joj njezina kći opširno
pripovijeda:

— Jedva sam skinula prvu čarapu, da pođem kroz vodu, začujem neki šum kao od
vjetra. Okrenem glavu prema livadi, ali drveće je stajalo sasvim mirno. Tada nastavim
skidati čarape, čula sam još uvijek isti šum. Kad podigoh glavu i dok sam promatrala
pećinu, opazih neku gospođu u bijelom. Bila sam pomalo prestrašena i protrljala sam
sebi oči, ali uzalud. Nisam mogla podići ruke do čela. Tada me obuze još jača stiska.
Djevojka je uzela krunicu, što ju je držala u svojoj ruci i načini križ. Ja pokušah po
drugi put, da se prekrižim, i taj put pošlo mi je za rukom ... Čim sam se prekrižila,
nestade velikog straha, koji me je bio obuzeo. Kleknula sam i molila krunicu u
prisutnosti lijepe Gospođe. Kad sam završila moliti krunicu, ona mi dade znak da se
približim. Ali ja se nisam usudila. Tada ona iščezne«.

Izvještaj je dobar i lijep, ali gospođi Lujzi Soubirous nije se ni najmanje sviđao. Držeći
ruke o bokovima, uzvikne:

— Kakve djetinjarije!
Ali Bernardica ostade postojana u svojim izjavama.

— Djetinjarije! Sve te misli moraš izbiti sebi iz glave. Ti si se prevarila! To nije bilo
ništa. Ti vjeruješ, da si nešto vidjela, što nisi vidjela. To su maštanja. Uostalom, ja ti
zabranjujem da se onamo vratiš ... Ta zabrana bila je za Bernardicu vrlo ozbiljna stvar,
jer ona nema druge misli osim da vidi spilju i Gospođu. Ali, jer je naučena na
poslušnost, ne reče ništa.

Bernardica sanja o spilji i o Gospodi. Neka neodoljiva sila prisiljava je da misli na to. Ne
može se oduprijeti zavodljivosti Masabjela. Svjetlo Biće zove je šutnjom na novi susret.
Bernardica inače vesela, sad je ozbiljna, zamišljena i žalosna.

Majka Lujza ne govori ništa, ali ona znade, na što Bemardica misli. Čovjek se mora
čuvati maštanja i treba da bude daleko od čudnovatih stvari, misli ona razumski. Ako
čovjek mnogo misli o takvim stvarima, postaje sulud. Uostalom, vrlo često se je
dogodilo, da su čak i poštena djeca ili mlade djevojke držali za stvarnost ono, što je bio
samo grozničavi san.

— »Ti si vjerovala da vidiš, Bernardice, ali ti nisi ništa vidjela. I zatim đavao ... čovjek
nikad ne zna. Ti vjeruješ, da si vidjela lijepu Gospođu, djevojku u bijelom. I jednoga
lijepog dana otkrit ćeš, da si bila licem u lice sa Sotonom.

— Da, ali Sotona ne moli krunice — odgovori Bernardica. Dijete nije zaboravilo ništa od
onoga, što je vidjelo. Ono je dalo samo kratak izvještaj o ukazanju. Mnoge pojedinosti
još su nepoznate, jer ih je dosada zadržala samo za sebe. Opet i opet vraćaju joj se misli
na onaj čas, kad je vidjela kako se njišu grančice divlje ruže, kako je iz pećine najprije
izašao zlatni oblak, i kako se je, stojeći u svjetlu, pojavila bijela Djevica i kako joj se
smiješila. Sjeća se točno, kako je odmah kleknula, čim je ugledala Gospođu i kako je
izvadila iz džepa svoju krunicu, a Gospođa je to blagim naklonom glave odobrila; i kako
je Gospođa pomicala zrnca krunice, ali molila je tek na »Slavu Ocu ...«

— Čuvaj se, možda je to đavao, — ponovi Lujza Soubirous svom djetetu.

— Ali, đavao nije tako ljubak kao ona! — odgovori Bernardica iz punine duše.

I tako prođe petak i subota i dođe nedjelja. Krasno vrijeme. Nakon velike sv. mise,
zamoli Bernardica pola tuceta djevojčica, da za nju mole mamu Lujzu, da je pusti k
masabjelskoj spilji. Lujza Soubirous morala je popustiti molbama šest djevojčica.

Tko sretniji od Bernardice. Ipak, ona malo dršće. Crno ili bijelo, dobro ili zlo,
nadnaravno straši: ljudska se narav uvijek ograđuje pred njim.

— Možda je nešto zlo? — reče jedna djevojčica.

Bernardica kimne glavom da nije.
— U svakom slučaju — odgovori jedna od djevojaka —

moraš je poškropiti svetom vodom. Ako je đavao, on će se udaljiti. Ti moraš tom biću
reći: »Ako dolaziš u ime Božje, približi se; ako si od đavla, odilazi!«

Pošto je to teološko pitanje bilo objašnjeno, mala grupa krene na put. Za čas su pred
spiljom. Jedna od djevojčica donijela je pola litre svete vode.

— Molimo krunicu — naloži Bernardica. Ona je kleknula na desnoj strani spilje,

nasuprot grmu iznad koga se je neobična Gospođa bila pojavila.

Drugo ukazanje

Iznenada Bernardica poviče ushićenim glasom: »Ona je ovdje! ... Ona je ovdje! ...«

Mala Marija Hillo, koja još uvijek drži u ruci bocu s vodom, pruži je njoj odmah i
glasom, sasvim promijenjenim od tjeskobe, reče: »Brzo, poškropi je vodom«!

Bernardica posluša, izlije bočicu u smjeru grma, zatim se okrene prijateljicama: »Ona
se ne srdi. Nasuprot, Ona mi daje znak glavom i smiješi nam se ...«

I sve djevojke padoše na koljena, napeto gledaju u spilju, ali udubina je prazna i hladna.
A Bernardičina radost bila je neizreciva. Činilo se, kao da želi ostaviti zemlju. Valovi
sreće prelijevali su joj lice.

Prestrašena, Marija Soubiruos zaviče: »Joj, a što, ako Bernardica umre!«

Bernardica gleda hrabro, u Gospođu, držeći još uvijek bočicu u ruci, i reče: »Ako
dolazite u ime Božje, približite se!«

Na te riječi prikaza se više puta nakloni i približila se sve do ruba pećine. A Bernardica,
obuzeta jakim unutarnjim veseljem, ponovi mnogo tišim glasom: »Ako dolazite u ime
Božje, približite se!«

Zatim je pokušala kazati: »Ako dolazite u ime Sotonino, odilazite!« Ali, nije mogla
izgovoriti tih riječi. Mlada djevojka stoji u dubini iznad grma i prigiblje se smiješeći se u
savršenoj milini i prijaznosti. Odsada pa dalje Bernardica ne želi izgubiti ni jedan
trenutak, ni mrvicu od onog, što vidi i što čuje od neizrecivo divne Gospođe.

Djevojčice oko Bernardice prestrašiše se, kad je vidješe kako je pala u zanos; blijeda,
očiju uprtih u jednu točku. Nisu se usudile taknuti je. Na njihovu viku dođoše mladi
Nikola Müller, njegova majka i sestra. Nije se usudio ni taknuti je, ali na uporno
traženje svoje majke on je prihvati ispod ruku i uz pomoć majčinu, više noseći, nego
vodeći je, dođoše k mlinu Savyjevih. Međutim je Marija Soubirous jako uzbuđena stigla
kući i plačući ispriča majci što joj se dogodilo. A Lujza Soubirous obuzeta srdžbom,
potrči do mlina provali unutra s jednim prutom u ruci i reče Bernardici:
»Ti, derište, hoćeš da pred svim ljudima postanemo smiješni. Ja ću ti već izbiti iz glave
tvoje pripovijesti o gospođi!«

Lujza podigne ruku da udari Bernardicu, ali gospođa Nikolau stane između njih: »Ne
udarajte! Vaša je kćerka anđeo!« Gospođa Soubirous pusti štap da padne, pogleda svoju
kćerku i zaplače.

Treće ukazanje
Lujza Soubirous popusti nagovaranjima i uvjeravanju gospođe Millet i »kćeri Marijine«
mlade Antonije Peyert i čežnji Bernardice. Tako su vrlo rano, 18. veljače, i opet pošle
prema Masabjelu.

Pobožna, ali vrlo slabo uvjerena nosi gospođa Millet svijeću blagoslovljenu na
Svijećnicu, »svijeću«, koju bi ona zapalila na blagdane Gospine ili za vrijeme lošeg
vremena«, a Antonija sa svoje strane sakriva u svojoj kapuci list papira, pero i tintu.
Bernardica je pretekla svoje pratilice, a da nije na astmu ni mislila, koja ju je taj put
neprotumačivo poštedjela, klekne pred grmom zanesena duboko u molitvu.

Iznenada veselo uzvikne: »Ona dolazi... Ona je tu!« Gospođa Millet i Antonija ne vide
ništa. Bernardica moli cijelu krunicu. Tada reče Antonija: »Pitaj Gospođu, da li nam
ima što javiti, i u tom slučaju, zamoli je, da napiše, što želi«. Bernardica ustane, pođe
ravno prema grmu i pruži pero i papir od Antonije. Ali papir je ostao bijel. Žalosna
stupi naprijed mlada kongreganistica i pita Bernardicu, koja joj vrlo mirno odgovara:
»Kad sam joj predala papir i tintu, ona se počela smješkati. Nije se ljutila i zatim mi je
rekla: »NIJE POTREBNO DA PIŠEM, ŠTO TI IMAM REĆI«. Zatim, činilo se da se je
zamislila. Tada mi reče: »HOĆEŠ LI MI ISKAZATI TU DOBROTU DA DOLAZIŠ
OVAMO KROZ ČETRNAEST DANA?« Antonija sluša izvještaj. Još je upita: »Zašto
Gospođa želi da ti dolaziš?« — Ona mi nije rekla ... — reče Bernardica.

Iznenada bude gospođa Millet uznemirena: »Upitaj je, da li joj je moja prisutnost ovdje
na teret«. Bernardica gleda prema pećini i okrene se: »Gospođa kaže: »NE, VAŠA MI
PRISUTNOST NIJE NEUGODNA«.

Bernardica se moli dalje. Prošao je jedan sat. Kad su pošle kući, njezine su joj drugarice
postavljale tjeskobna pitanja: »Da li ti je još što drugo rekla?«

»Da«, Ona mi je rekla: »JA TI OBEĆAJEM DA ĆEŠ BITI SRETNA, ALI NE NA

OVOM, NEGO NA DRUGOM SVIJETU«.

»Jesi li je pitala za njezino ime?«

»Ja sam to učinila. Ali ona je, smiješeći se, glavu priklonila, i ništa nije odgovorila«.

Bernardici se nabere čelo, kao pod pritiskom velike brige:

»I tada mi je zapovjedila: »IDI I RECI SVEĆENICIMA DA MI OVDJE SAGRADE

KAPELICU«.
Šutnja. Ali naskoro Bernardica primi nježno i živo ruku Antonije Peyert: »Znaš li,
Gospođa te je dugo gledala, i nasmiješila ti se...« Kroz cijeli svoj život sačuvala je
Antonija sjećanje na pogled i smiješak Gospin.

Četvrto ukazanje

U petak, 19. veljače, bilo je već stotinu osoba kod pećine. Bernardicu je pratila majka i
kuma Bernarda. Krajnje skromna Lujza Soubirous »postiđena je«, kad vidi, kako
mnogo ljudi traže sklonost njezine kćeri. Bernardica klekne, podigne svoju krunicu sve
do visine čela i prekriži se lijepo, kako je to Gospođa načinila. Gotovo odmah je »uzeta«.
Iznenada rasvijetli smiješak crte njezina lica, prema izjavi svjedoka, valovi radosti
preplaviše joj lice. Bujice sreće učinile su da je drhtala. Ona se sjaji, ali najedanput
njezin pogled je nevjerojatno pažljiv. Čini se, kao da prima neku poruku, usnice joj se
miču, i blistavi smiješak javlja joj se na licu kao iznenadna svjetlost.

»O moj Bože, zaklinjem te, nemoj mi uzeti dijete...!« Lujza, sva zbunjena
Bernardičinom ekstazom, ispustila je kroz usta ovu molitvu. Sad ona šuti, ali se čuju
drugi glasovi:

»Kako je lijepa!«

Pola sata kasnije dođe Bernardica k sebi iz ekstaze i protrlja sebi oči. Pođe svojoj majci i
baci joj se u naručaj.

»Zar ti Gospođa nije ništa rekla?«.

»Rekla je. Zahvalila mi je za moj dolazak i rekla mi je da će mi kasnije dati objave«.

Tada Bernardica spusti glas i pripovijeda neobične stvari: »Dok sam molila, zvali su
neki glasovi. Vikali su sa svih strana, sukobljavali su se jedni s drugima. Čovjek bi mislio
da je tu bilo na tisuće srditih osoba. Bilo je strašno. Najglasniji glas vikao je: Spasi se,
spasi se!« Ali Bemardica doda, da je Gospođa podigla glavu i gledala na drugu stranu
rijeke namrštena čela. I tad su se glasovi »razbježali na sve strane«.

Peto ukazanje

Bernardica se užasno bojala Abbé Peyramale, koji je bio župnik Lurda. Bojala ga se više
nego Jakometa, oružnika i više nego zatvora. Peyramale je bio ljudeskara od čovjeka,
stroga pogleda, ali duša od čovjeka; hodao je u zakrpanoj reverendi, jer sve, što je imao,
razdijelio bi siromasima.

Iako u groznom strahu, Bernardica pođe župniku, jer joj je Gospođa to naredila, da
govori sa svećenicima. Uđe u župnikov vrt i pojavi se uzbuđena, poniknutih očiju pred
strašnim župnikom.

»Što hoćeš od mene? Što imaš ovdje tražiti?« pita Abbé Peyramale »u ne baš ljubaznom
tonu« (izraz same Bernardice).
Glas svećenika, glasan i gunđav, upravo takav, kakav treba da bude, da utjera strah u
kosti maloj djevojčici. A ni oči mu nisu baš blage.

»Ja dolazim po naredbi Gospođe...«

»Ah, da!« pomisli župnik, namrštivši čelo. »Ti tvrdiš, da imaš viđenja, i svojim
pripovijestima uznemiruješ sav ovaj kraj!« I zatim zapita:

»Znaš li ime Gospođe?«

»Ne, gospodine župniče, ona mi nije rekla.«

»Koji ti vjeruju, umišljaju sebi da je Presveta Djevica. Ali znaj, ako ti lažno tvrdiš da je
u toj spilji vidiš, ti je nikad ne ćeš vidjeti u Nebu.«

»Ja ne znam, da li je to Presveta Djevica, gospodine župniče. Ali ja vidim pojavu, kao što
vas vidim, i ona govori sa mnom, kao što vi sa mnom govorite. Dolazim da vam kažem
njezin nalog: da joj se na Masabjelu izgradi kapela.«

Abbé Peyramale misli, da je stvar malo predaleko zašla. On traži dokaze. Gospođa, ako
postoji kakva gospođa, mora dati dokaz svoje moći; na pr. sad smo u mjesecu veljači,
neka ona učini da onaj grm ispod njezinih nogu procvate.

U subotu, 20. veljače vrlo rano čekalo je Bernardicu četiri — do pet stotina osoba.
Djevojčica je došla u pratnji svoje majke u 6.30 sati. Kratkim, ali živim pogledom okruži
po mnoštvu, a da nije bila niti uzbuđena niti začuđena. Dođe do pećine i započne moliti
krunicu.

Bernardica pade u zanos (ekstazu) i sva dršće od radosti. Ona je danas ispunjena
pokretima zahvalnosti, koji prate geste nevidljivog bića i odgovore nedostupnog
razgovora.

Pokraj Bernardice plače Lujza Soubirous:

»Ja ne poznajem svog djeteta! Ja ću izgubiti pamet... «

Kad je nestalo viđenja, čini se, kao da se je Bernardica probudila iz jednog svijetlog sna.
Tad odgovara na pitanja, kojima je obasiplju:

»Da, Gospođa mi je govorila. Ona je bila tako dobra, te me je naučila posebnu molitvu,
riječ po riječ, ali ta je molitva samo za nju.«

»Reci nam tu molitvu, reci nam!«

»Ne, ja ne mogu. Ja mislim, da mi Gospođa ne bi to dopustila«, odgovori Bernardica i

ponikne glavom u dražesnoj neprilici.

Šesto ukazanje

U nedjelju, još prije izlaska sunca, očekuje mnoštvo ljudi dolazak djeteta. Ljudi su se
smjestili gdje su mogli. Hladno je. Neki su se popeli na pećinu, a neki se kao objesili o
grane, prilijepili se na vlažne stijene Masabjela. Čuje se mrmljanje od nestrpljivosti i od
molitve. Od spilje do Gave zbilo se veliko mnoštvo — veliki ljudski vinograd. Dolazi
Bernardica. Bez neprilike, bez smetenosti prolazi ona kroz mnoštvo, koje uzmiče sa svim
znakovima poštovanja, koje djevojčica ne primjećuje. Ona klekne i izvadi svoju
krunicu. Iznenada joj se promijene crte lica. Lice djeteta postade vilo lijepo, kao neke
posebne više, ljepote. Jedan svjedok kasnije pripovijeda: »Obrazi su joj izvanredno
blijedi, ali kao da su od neke ljupke boje, kao prožeti svjetlom; lagano crvenilo njezinih
ustiju ističe još više mramorno bljedilo. Uzdignute i široko otvorene oči iscrpljuju se
potpuno u sjajnim i zanesenim pogledima, a trepavice su posve nepokretne. Katkad se
vidi, kako joj se usne pomiču, iako slabo; gotovo uvijek su lako zatvorene. Na cijelom
licu odrazuje se radost nježnog smiješka koji je kod svog prvog rascvjetanja zadržan, ali
je beskrajno sladak... Od vremena do vremena poteku po dvije suze ispod još uvijek
nepokretnih trepavica; kao kaplje rose padaju na goli list, a da se ne rašire niti da smoče
lice, nego ostaju dugo sjajeći se na bijelim obrazima.

Među gledaocima nalazi se i liječnik Dozous. Po vlastitom priznanju, on je došao u ime

znanosti, da jednom riječju razori svu tu bolesnu djetinju mistiku. Evo izvještaja
skeptika i učenjaka:

»U njezinu licu nastala je promjena, što su je svi, koji su bili oko nje, vidjeli; ta je
promjena pokazivala, da stoji u vezi sa svojom prikazom. Dok je ona u lijevoj ruci
držala krunicu i prebirala po zrncima, držala je u desnoj ruci goruću voštanu svijeću,
koja se svaki čas ugasila radi vjetra koji je puhao uzduž Gave; ali ona je svaki put
pružila svijeću osobi u blizini, da je zapali.

Ja, koji sam vrlo pažljivo pratio sve pokrete Bernardičine, htio sam znati, kakav je
krvotok i disanje u tom stanju. Stavih svoj prst na kucavicu. Puls je bio miran, kakav
treba da bude, disanje lagano; ništa nije pokazivalo da bi djevojka bila živčano
uzbuđena. Nakon što sam pustio njezinu ruku, Bernardica ustane i približi se spilji.
Uskoro opazih, kako je njezino lice, koje je dosada odražavalo potpunu sreću, postalo
žalosno... « Ekstaza završi. Bernardicu opkoliše.

»No, što ti je rekla?«

»Gospođa«, odgovori Bernardica, »skrenu svoj pogled od mene jednu sekundu iznad
moje glave, pogled upravljen u daljinu. Kad se je Ona opet k meni okrenula, i kad sam
je zapitala, zašto je tako žalosna, Ona mi je rekla: »MOLITE ZA GRJEŠNIKE!«

Ja sam se brzo umirila zbog izraza dobrote i mira, što sam ih mogla vidjeti na njezinu
licu. Tada ona iščezne.«

»Ali, kako se pojavljuje Gospođa? Što vidiš, kad ona dođe?«

Bez i najmanjeg uznemirenja, bez začuđenja radi izvanredne pozornosti, kojom su je

motrili, ona odgovori:

»Najprije vidim svjetlo, blago svjetlo, kao od zlata, u udubini i na pećini. Tad se pojavi
Ona, stojeći, a noge joj počivaju na grmu ruže. Ona me pozdravi, nasmiješi se i pokloni
se još jednom. Zatim se prekriži. Kad viđenje prestane, iščezne najprije Ona, a zatim
svjetlo... «
»A kakva je Gospođa?«
»Vrlo lijepa!«

Pokazuju Bernardici jednu grupu odličnih, elegantnih dama u blizini, koje su došle na
Masabjel:

»Tako lijepa kao ove? Ili tako lijepa kao ljudi, što ih dolje vidiš?«

A Bernardica odgovori glasom sličnim glasu jasne srebrne trublje:

»Oh, ne mogu se usporediti!«.

Dvaput je Bernardica bila preslušavana na policiji, prijetilo joj se, unakrst ispitivalo, ali
ona je ostala nepokolebljiva. Dva puta tražili su od nje da obeća da ne će više ići do
Masabjela, ali svaki put je mirno i odlučno rekla: »Ne, ja vam ništa ne obećajem.«

Roditelji Soubirous digoše ruke od borbe s događajima, koji se s ritmom njihova

siromašnog života nikako nisu slagali.

Bernardica može k spilji, kad hoće.

Sedmo ukazanje

Dakle, idućeg dana, u utorak 23. veljače, djevojčica se uputi iza svete Mise k špilji.

Kod Masabjela već je velika stiska. Odjekuju glasni uzvici. Redovi ljudi se otvore i
pojavi se skromno i tiho Bernardica.

Dijete klekne, izvuče svoju krunicu i pozdravi, duboko se naginjući, upravo kao da se je
pojavila u crkvi, da izvrši ondje svoje obične pobožnosti.

Iznenada, »kao gromom pogođena«, kako kaže jedan očevidac, ona je obuzeta
udivljenjem i čini se, kao da je rođena novim životom. I sve je na njoj radost, olakšanje,
drhtanje lica kao što cvijet dršće na vjetru. Prisutne gospođe ne vide ništa, ali padoše na
koljena. Muškarci ne vide ništa, ali svi skinuše šešire.

Po držanju Bernardice vidi se, da vodi žive razgovore s nevidljivim bićem. Od časa do
časa ona pozdravlja. »Nikad nisam vidio nikoga da bi tako ljupko i elegantno
pozdravljao, kao što je to činila Bernardica.« (Estrade).

Ekstaza traje jedan sat. Bernardica puzi na koljenima sve do grma, uronjena u pobožno
razmatranje, i poljubi zemlju. I tada popusti ekstaza. Konačno se Bernardica podigne,
dođe svojoj majci i nestade je u mnoštvu.

Estrade i Dozous koji su došli spilji u isto vrijeme, ne misle više na smijeh.

»Jednom riječi, vi niste ništa vidjeli?« netko će ih pitati.

I jedan od njih jednostavno će odgovoriti: »Ipak. Vidio sam Bernardičino lice.«

Kad su Bernardicu pitali, što joj je Gospođa rekla u sedmom ukazanju, ona odgovori, da
je primila »tri tajne, koje se tiču samo nje.«

Osmo ukazanje

24. veljače, u srijedu ujutro, Bernardica klekne na kamen, koji je izabrala, a ljudi ga
respektiraju.

Molitva. Ekstaza. Zatim se pojavi strašna žalost na licu djeteta, vide se suze na njenim
obrazima. Iznenada, ona se okrene mnoštvu i poviče: »POKORA, POKORA,
POKORA!«

Ona će ispustiti više puta taj krik i kod toga ponoviti iste riječi, koje joj je Gospođa
rekla.

U taj tren začuje se zapovjednički glas: »Mjesta!« Bio je to jedan podoficir lurdske
policije, koji razdijeli mnoštvo i dotakne rame Bernardici.

»No, što tu radiš, mala komedijantkinjo?«

Dijete ne odgovori ništa, čak nije ni pogledala mučitelja. Ona moli. Uvrijeđen, okrene se
žandar pratiocima: »Kako je samo moguće, da se mogu vidjeti takve gluposti u XIX
vijeku!«

Deveto ukazanje
Četvrtak, 25. veljače.

Mnoštvo očekuje kakovo čudo ili poruku, ali ništa od toga. Vidjeli su samo Bernardicu i
njezinu radost. Tada dijete ustane, načini tri koraka prema Gavi i čini se, da je
neodlučna. Gleda natrag, prisluškuje i načini gestu suglasnosti. Zatim se počne opet
kretati, taj put prema spilji. Jedan trenutak kasnije ostane stajati i upitno podigne
glavu. Konačno ona se sagne i počne odlučno kopati zemlju. Malena rupica, koju je
iskopala, napunja se blatnom vodom. Ona to pije i pere tim svoje lice. Uzima i jednu vlat
trave što je izbijala iz zemlje i stavi je u usta. Ali, to joj ne ide u tek, — odbojnost se vidi
na licu djeteta. Kad se je Bernardica podigla, lice joj je sasvim zamazano.

Dobri ljudi uzvikuju: »Bernardica ne zna, što radi! Izgubila je razum!«

Čuju se i drugi ljutiti uzvici:

»Dosta je toga!«
Još gore:
»Maknite budalu! Uhvatite je!«

Neki jauču, drugi jecaju, a najviše njih se ceri. Moraju spasiti Bernardicu iz tog vrtloga.

U ulici »de petits — Fossés« moglo je dijete konaćno razjasniti majci, što se je dogodilo.
Gospođa joj je dala zapovijed: POĐI I PIJ I OPERI SE U IZVORU, ŠTO ĆEŠ GA
ONDJE NAĆI.
Bernardica je najprije vjerovala da se radi o Gavi. »Jer ja nisam znala gdje je izvor,... ja
sam se okrenula prema Gavi.« Kad ju je Gospođa pozvala natrag, pošla je na suho
mjesto i s pouzdanjem je započela kopati. Slušala je bez rezerve. To je sve.

No, poslije podne neki prolaznici, koji se šeću kraj spilje, opaze trak vode, koji oni ondje
još nikada nisu vidjeli, kako teče od pećine prema Gavi. Taj se trak povećavao od minute
do minute, dok nije nastao mali potok, koji je bistar i jasan utjecao u Gavu.

Idućeg dana isteklo je iz vrela što ga je Bernardica na suhom tlu iskopala, 120.000 litara
vode u 24 sata. Naravno, divlja ruža nije procvala, ali je »Prikaza« htjela dati
svjedočanstvo: ona je izabrala bistru vodu kao u biblijskim vremenima.

U Lurdu živi čovjek po imenu Louis Bourriette. Kao klesar doživio je prije dvadeset
godina tešku nesreću i pritom izgubio desno oko. Otada vid mu biva sve slabiji i on
provodi bijedan život. On je čuo govoriti o vrelu, što je nastalo u Masabjelu. Jednog
lijepog jutra reče svojoj kćeri:

»Donesi mi te vode.«

Klesar istrlja bolesno oko vodom iz spilje. Idućeg dana sretne on doktora Dozous, koji
ga je stalno liječio, i reče mu: »Ja sam ozdravio!«

Liječnik slegne ramenima. Zatim napiše par riječi na komadić papira, pruži to Louisu
Barriette, dok mu je jednom rukom pokrio lijevo oko. I klesar čita bez oklijevanja:
»Ovaj je bolesnik neizlječivo bolestan na oku.«

»Voda iz pećine izliječila me«, reče Bourriette, jer njemu je to razjašnjenje dovoljno.

Doktor Dozous neće da o tom išta znade. Tako teška bolest ne može se izliječiti tim, da s
nešto svježe vode protrljaš oči. To bi bilo ipak previše lako. Kratka pretraga. Dozous
mora na koncu priznati istinu. Kao pristojan čovjek obznani vjerni opis događaja. Dr.
Verger iz Tarbesa brzo dozna o tom i podigne ruke k nebu. Vijest o tom, što se već zove
»čudom«, raširila se kao bljesak...

K tome se još saznalo, da je već deset godina uzeta ruka Jeanne Crassus postala bolja i
da je u masabjelskoj vodi nanovo zadobila punu pokretljivost.

Deseto ukazanje

U nedjelju, 28. veljače, našlo se oko spilje više od dvije tisuće gledalaca, koji su
grozničavo očekivali dolazak Bernardice. Mnogi su od njih ondje proveli noć, ondje su
spavali. Kad je Bernardica došla, oko nje se savio ogromni vijenac ljudskih glava, jedni
su se uzdizali iznad drugih i naginjali se naprijed, da bi bolje mogli vidjeti. Bernardica
je u ekstazi. Prolaze minute... Došla su i dva vojnika iz Forta kao promatrači. Kad su
vidjeli Bernardicu, bili su sasvim potreseni u duši i pokazali su se uslužni; odgurali su
gledaoce lijevo i desno, spriječili im da ne budu preblizu djeteta i vikali su
zapovjednički: »Mjesta, mjesta!«

O tom ukazanju Bernardica nije ništa pripovijedala. Međutim su radnici i klesari

iskopali korito za vodu a odvod načiniše od cijevi plutavca. Zatim su isklesali mučno
cikcak stazu na strmini zapadno od spilje. Sve to besplatno, a da ih nitko nije zamolio
niti nagovarao.

Jedanaesto ukazanje

Veliko mnoštvo ljudi nalazi se na podnožju pećine. Čuje se kako dolaze karavane
hodočasnika i kako mole. I to ne će više nikada prestati. Kad mase provale na sveta
mjesta, imaju pravo da utroše vrijeme u to, jer to će biti tako za stoljeća. Ta vreva
dolaženja muževa i žena, to uzbuđenje duša pokraj Gave zauvijek je povezano šumom
vode.

Eto Bernardice. Veliki vanjski nemir ne uznemiruje ju ni najmanje, sama proživljava

unutarnju pustolovinu. Klekne, gleda, i tisuće pogleda upravljaju se k njezinu
osvijetljenu licu.

Ali, što se to događa? Dijete je uzelo krunicu, hoće je podići k čelu, ali ruka joj se
zaustavi. Bernardica stavi brzo krunicu u džep, uzme jednu drugu, pokaže i nagne se
pozdravljajući i moli.

Ono mnoštvo oponaša u svojoj grozničavosti svaku gestu male djevojčice, Kad je
pokazala svoju krunicu. podigla se šuma od ruku.

Malo kasnije dalo je dijete samo razjašnjenje za svoje geste: kad je htjela upotrijebiti
krunicu jedne svoje prijateljice, koja ju je za to molila, Gospođa joj reče:

»TI SI POGRIJEŠILA; TA KRUNICA NIJE TVOJA».

Dvanaesto ukazanje

U utorak, 2. ožujka, Bernardica gleda ukazanje. Kad je ekstaza završila, Bernardica je

bila vidljivo zabrinuta. Gospođa joj je odredila, da prenese poruku dekanu Peyramale.
Dobro znamo, koliku je tjeskobu pred njim osjećala.

»Tetka Basile, pratite me gospodinu župniku«.

Tetka Basile pratit će Bernardicu. Ona ga se boji isto tako, kao i nećakinja; pristaje
ipak, mrmljajući:

»Kad idem kraj toga pobožnog čovjeka, dršću mi koljena i koža mi se ježi...«

Obje posjetilice budu dovedene u župski salon. Ulazi župnik. Lice mu je mračno i njegov
je prijem hladan: »Što ćeš ti ovdje? Pripovijedati mi o karnevalu tvojih ukazanja?«

Bernardica je morala skupiti sve rezerve svoje snage. Podigne svoje oči, kao da je na
smrt osuđena, i reče:

»Gospodine župniče, Gospođa mi je naredila, da vam ponovim, da ona želi kapelu na

Masabjelu. I zatim je dodala: »JA ŽELIM DA SE OVAMO DOLAZI U
PROCESIJAMA.

Sad je bila mjera puna. Prijeteći skrsti župnik svoje ruke.

Pred zastrašenom Bemardicom predbacuje župnik:

»Upravo to nam još fali! Ili lažeš ti, djevojko, ili je Gospođa, s kojom govoriš, samo
maska one za koju bi htjeli da se ukazuje. Procesija? Još i to? Reci joj da ona slabo
poznaje svećeničke propise. Morala te je poslati Biskupu u Tarbes, a ne k meni!«

Prestrašena, ali ne izgubivši svoju hladnokrvnost, dok joj je tetka Basile željela propasti
u zemlju, dala je Bernardica jasne podatke, kojih župnik u svojoj srdžbi nije ni tražio.
Ne traži gospođa procesije za danas. Radi se o budućim procesijama.

Nova provala srdžbe župnikove:

»Doći će čas, kad ću se moći izvući iz zbrke, u koju me želite gospođa i ti uvaliti. Reci joj,
sa župnikom iz Lurda mora se jasno i čisto govoriti. Ona želi kapelu, procesije?

Dakle, neka prije kaže svoje ime i neka učini čudo!« Kad je Bernardica izvršila nalog,
oprezno se povuče, a hrabra ju je tetka slijedila. Abbé Peyramale — sam je to poslije
priznao — načinio je takvu gestu, kao da će uzeti metlu u predsoblju i njome jako
udariti po leđima djevojke.

Trinaesto ukazanje

O trinaestom ukazanju znademo samo to, da je bilo 3. ožujka i da je to bilo

pretposljednje od ukazanja »četrnaest dana.«

Četrnaesto ukazanje

U četvrtak, 4. ožujka, došlo je 20.000 hodočasnika. Mnoštvo ljudi povećavalo se od

minute do minute. Usred tog običnog mnoštva ljudi idu ovamo onamo na službu poslani
žandari, koji zapovijedaju, viču i prijete.

Kad se pojavila Bernardica, nastade tišina i ljudi otkriju glave. Kad je klekla, svi padnu
na koljena. Svaka njezina gesta popraćena je od ogromnog mnoštva. Ona ispruži ruke
prema spilji, isto čini i mnoštvo ljudi iza nje. Ekstaza traje oko jedan sat. Narod vidi
samo lice djeteta koje od radosti dršće.

»Gospođa mi nije rekla zbogom«, reče Bernardica svojoj majci, kad je prikaza nestala.

Siromašna obitelj Jean Bouhohorts i Croisine Ducouts. Njihovo dvogodišnje dijete

umire. Susjeda Francoinette priprema platno, u što će umotati lešinu.

Otac se naginje nad dijete i ustanovljuje, da su oči postaklenile, udovi nepokretni,

disanje se više ne osjeća. »On je mrtav«, reče Jean. Ali njegova gospođa, čini se, kao da
se prenula od sna. Ona zna, da dijete nije mrtvo. Uzima ga u ruke i ide prema
Masabjelu. Pet je sati. Ledena hladnoća. Oko stotinu osoba stoje pred spiljom. Ona dođe
do udubine što su je isklesali klesari, prekriži se, i uroni sasvim golo dijete sve do vrata u
hladnu vodu. »Ona je poludjela«, povikaše mnogi prisutni. Dobrih četvrt sata držala je
dijete u ledenoj vodi, izvadi ga i ne gledajući ni lijevo ni desno, pođe kući. Ujutro je
dijete zdravo, smije se. Naskoro traži prsa svoje majke. Još istoga dana trči okolo po
sobi.
24. ožujka reče Bernardica svojim roditeljima, da je primila potajno poruku Gospinu;
kao o sigurnoj stvari, ona govori, da je idućeg dana Gospođa čeka u spilji.

Viđenje na Blagovijest
O čuda! Udubina je već ispunjena tajnovitim svijetlom.

I Gospođa čeka. — »Ona je bila ovdje«, reče Bernardica mirno, »i, smiješeći se, gleda
kod toga mnoštvo, kao što majka gleda svoju djecu«.

Tisuće prisutnih gledaju Bernardicu kako kleči, kako pozdravlja i kako dršćući od
radosti moli. Duboka tišina vlada unaokolo sve do konca ekstaze. Kad je ekstaza
završila, ustane Bernardica i povjeri nekim prisutnima: »Gospođa je rekla: "JA SAM
BEZGRJEŠNO ZAČEĆE"«.

Ali Bernardica je to rekla u svom narječju. Que soy era immaculada councepsiou.

U nekoliko minuta raširila se Božja riječ po svem Lurdu. »O Marijo, bez istočnog
grijeha začeta, moli za nas, koji se k tebi utječemo!« Tako pjevaju tisuće ljudi, koji nisu
vidjeli, ali koji vjeruju.

U velikoj žurbi uputi se djevojčica ponovo gospodinu župniku Peyramale. Ona nam o
tom pripovijeda: »Tada dođoh ponovo k župniku da mu ispripovjedim, da mi je ona
rekla, da je »Bezgrješno Začeće«; a on me je pitao, da li ja sasvim sigurno znadem; ja
mu odgovorih: »Da, i ja sam to ponavljala cijelim putem, da ne zaboravim!«

Bernardica je to ispripovjedila u pojedinostima:

»Kad sam kleknula pred Gospođu, zamolih je za oproštenje, što sam tako kasno došla.
Ona mi klimnu glavom, što je značilo, da nije potrebno, da se ispričavam. Tada joj
izrazih svu svoju naklonost, sve moje štovanje i sreću, što je mogu ponovo vidjeti.
Uzmem svoju krunicu... U uzbuđenju, koje nisam mogla potisnuti, izađoše konačno iz
mojih usta riječi, i ja zamolih Gospođu, da bi bila tako dobra, da mi kaže, tko je ona.

Kao i kod mojih prijašnjih pitanja, nagne Gospođa glavu, nasmiješi se, ali ne odgovori.
Ja sam se osjećala odvažnijom, i ponovo sam je zamolila za milost da mi kaže svoje ime.
Ona ponovi svoj smiješak, svoj ohrabrujući pozdrav, ali i dalje šuti. Po treći put započeh
sklopljenih ruku svoju molitvu...

Gospođa je stajala uspravno nad grmom divlje ruže i pokaže se onako, kao što se
pokazuje na čudotvornoj medalji. Kod moje treće molbe postaje ozbiljna i činilo se, kao
malo uvrijeđena... Ona sklopi ruke, podiže ih do visine prsiju raširi ih... tako... nagne se
nada mnom i reče uzbuđenim glasom: "QUE SOY ERA IMMACULADA
COUNCEOSSOU"«. Pošto je Bernardica ispripovjedila doživljaj milosti, spusti glavu.
Zatim ponešto u neprilici, okrene se gospođici Estrade i upita: »Gospođice, što znači:
Bezgrješno Začeće?«

Ukazanje 7. travnja
U srijedu, 7. travnja, nađosmo dijete u ekstazi u Masabjelu. Taj put prisutan je doktor
Dozous. On svjedoči, kako je gledao, da joj plamen svijeće liže prst četvrt sata; a, kad je
poslije ekstaze pregledao ruku, nema ni traga opeklini.

Spilja je zatvorena

»Obzirom na važnost, da se u interesu religije učini kraj žalosnim scenama, što su se

dogodile kod Lurda na lijevoj obali Gave kod spilje u Masabjelu... «

Obzirom na dužnost gradonačelnika da bdije nad javnim zdravstvenim uslovima

mjesta... određuje se:

Član 1: Zabranjeno je uzimati vodu iz naznačenog vrela.

Član 2: Isto tako zabranjeno je prelaziti općinsku livadu kod naznačene obale u
Masabjelu.

Član 3: Na ulazu u spilju bit će postavljene ograde, da spriječe ulaz. Isto tako bit će
postavljene i ploče s natpisom: Pristup na ovaj posjed je zabranjen.

Ukazanje 16. srpnja

Na blagdan Naše Drage Gospe od Karmela, moli Bernardica u župskoj crkvi, kad »u
najdubljoj dubini svoga srca osjeti nježni glas«, koji za nju znači, da pođe do spilje.
Dijete odmah ustane i trči svojoj teti Lucile:

»Molim vas, pođite sa mnom u Masabjel!«

Niti se boje žandara niti ograde, koja ih ne pušta do spilje; upute se Bernardica i njezina
pratilica prema Masabjelu. Kleknule su na desnoj obali Gave. Ima tamo više grupa
gospođa koje mole. Odmah se stvori jedan krug oko Bernardice. Ona gleda u pećinu s
one strane Gave. Gotovo odmah i njezino lice i cijelo njezino biće bude od radosti
potreseno — i svjedoci gledaju njezino lijepo, preobraženo lice. Ona poviče:

»Ja je vidim, ja je vidim! Ona je ovdje!

Zatim doda: »Ona nas pozdravlja i smiješi nam se preko ograde!«

Tišina. Dugi razgovor, što ga ni jedno uho ne može čuti.

Izvanredna povlastica: Tu se Bernardica kreće u vrtoglavim visinama s najsvjetlijim

dušama, koje su se ikad Bogu klanjale.

Pošto je Presveta Djevica Bernardicu dugo, smiješeći se, promatrala, baci joj posljednji
pogled, nakloni joj glavu i iščezne.

Bilo je to posljednje ukazanje.

Četiri godine iza dana, kad je biskup iz Tarbesa imenovao komisiju za ispitivanje
događaja u Lurdu, početkom veljače 1862. donosi biskup konačnu odluku, u kojoj među
ostalim kaže:

»Mi se odlučujemo za to, da se je Bezgrješna Djevica, Majka Božja, 11. veljače 1858. i u
slijedećim danima, u svemu osamnaest puta, stvarno ukazala Bernardici Soubirous u
Masabjelskoj spilji kod Lurda; da ta ukazanja imaju sve biljege istine, i da vjernici
imaju temelja, da vjeruju u njih. Svoj sud podlažemo ponizno odluci Svetog Oca, koji je
pozvan, da upravlja općom Crkvom.«

16. travnja 1879. Bernardica umire u Neversu.

Jedva što je sestra Natalija otvorila vrata, ugleda sestru Mariju Bernardicu, kako prema
njoj pruža ruke: »Pomozite mi, pomozite mi! Molite za me!« I taj put je sestra Natalija
shvatila, da je čas kucnuo. Druge sestre uđoše u sobu. S čudnovato jasnim glasom
Bernardica lagano govori: »Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca, iz sve duše, svim svojim
silama.«

Zatim reče kao i Krist u velikoj boli na križu: »Žeđam!« Ona smoči svoje usnice vodom i
posljednji put načini svoj divni znak križa. Nekoliko trenutaka kasnije moli: »Sveta
Marijo, Majko Božja, moli za me siromašnu grješnicu... siromašnu grješnicu... «

Nakon što se u poniznosti oprostila, nagne glavu i umre u tri sata po podne.

(Obrađeno prema knjizi Michel de Saint Herre »Bernardette« — opširno o Lurdu, a

posebno o čudesnim ozdravljenjima u tom najpoznatijem Marijinom mjestu naći ćete u
knjizi: Božo Vuco »Lurd«)

Jacinta Marto,
viditeljica iz Fatime,
umrla 20. veljače 1920;
pokrenut je proces za njenu
beatifikaciju.